HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Komentirajte
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Reagiranja, 17.9.2014.

POLTRONI U NAVODNO HRVATSKIM MEDIJIMA

Navedeni članak Karamarko Hrvati imaju jednu Domovinu je poslan većini medija, koji su navodno hrvatski a ne jugonostalgičarski, s portala Stina hrvatskih pradidova i nitko ga nije objavio osim portala Dragovoljac!

Zaista jadno, da ne kažem nešto drugo, s obzirom na to da se radi o temeljnim stvarima koje bi trebao znati svaki Hrvat kojem je Hrvatska na prvom mjestu!

Da se neki ne bi vadili na to da im članak nije poslan s autorove adrese i tako i dalje glumili hrvatstvo s figom u džepu to šaljem ovaj članak s moje (autorove) adrese! Naravno da ne reagiram zbog svoje promocije nego što ne mogu trpiti ovaj jad koji nas okružuje i na što je spala hrvatska politika i mediji koji su još koliko toliko u hrvatskim rukama...

Ante Matić

Neki se u tim medijima možda i slažu s autorom reagiranja, ali je očito da se poltroni ne bi šteli zamjeriti budućem premijeru! A drugi su spremni i biti bojovnici tipa Nikoletina Bursać i realističan primjer na što su spali neki od tih medija zorno prikazuje odgovor autoru stanovite Dubravke Vidak iz Hrvatskog slova:

Gospodine Matiću,
možda zbog toga što žive u dvije države, administrativno, a u obje su doma i u obje su Hrvati. Naglasak je na tome da su jedan narod i ne trebate se uzrujavati. Sve je u redu. Možda baš zato tražite možebitnu pogrješku? Nema je. I Bosna je nekad bila hrvatska ali se nije zvala Hrvatska, zar ne? To je to. Učinit ćete nam svima veliku uslugu ako se potrudite shvatiti to. Neki osjećaju olakšanje od najava da će hrvatska politika uskoro voditi računa o Hrvatima u BiH na drukčiji način nego zadnjih nekoliko političkih garnitura. Do sada su svi pokazatelji da će tako i biti. Gledajte djela, manje slušajte možda ponekad nedorečene ili nespretno izrečene riječi. Djela. Dajmo priliku da se dokažu, a ako na djelima budu drukčiji, odmah reagirajmo. Vi to činite u krivom trenutku, malo prerano i za preventivce. S obzirom da možemo razmišljati i vlastitom glavom, poštedite me Vaših analiza, šaljite ih onima kojima su potrebne. Ima u Vašemu pakiranju malo zluradosti, zar ne? Kako me zanimaju samo pozitivna i konstruktivna razmišljanja, oslobodite me Vaših elektroničkih poruka,

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

Na gornje riječi upućene g.Matiću iz Hrvatskog slova autor je odgovorio sljedeće:

Drugarice Vidak,

Znači Vi ste sada Hrvatsko slovo (da sam to znao ni u snu ne bih slao svoje reagiranje!) i stvarno je jadno na što je spalo!
Ovo što ste napisali spada u anale hrvatskog jugoslovenstva!
Vaših riječi ne bi se postidio ni drug Stipe Šuvar ili Jakov Blažević i s tih pozicija vi meni odgovarate, sram vas i stid bilo!
Nekada mi je Hrvatsko slovo objavljivalo članke ne samo u pismima čitatelja dok su ga vodili Hrvati, mada je takvih mizerija u HS i prije bilo pa mi nisu htjeli objaviti reagiranja u kojima sam razotkrio Sanadera po dolasku na vlast, jer su mu bili duboko u nekoj stvari, a kada je i vrapcima na grani bilo vidljivo o čemu se radi onda su štakori brzo napustili brod pa čekam što ćete govoriti za jedno dvije tri godine...
A ovo "I Bosna je nekad bila hrvatska ali se nije zvala Hrvatska, zar ne?" pokazuje samo da ste Hrvat na baterije! Dakle, jadno da ne može biti jadnije pa Vam savjetujem da pročitate što napisah i možda i shvatite i rastrgate tu jugoslovensku paučinu s očiju.
I konačno odmaknite se od priučenog hrvatstva i znajte da je Domovina jedno, a Država drugo!
Hrvatski narod ima jednu Domovinu, a dvije Države! Jeste li sada doma!?

Ante Matić


Bosna i Hercegovina

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


15.9.2014.

G.KARAMARKO HRVATI IMAJU JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

S obzirom da g.Karamarko kao predsjednik HDZ-a već neko vrijeme na skupovima HDZ BiH ponavlja: "Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine" onda je očito da nismo daleko stigli u borbi za slobodu i sreću hrvatskog naroda na tlu svoje Domovine!

Zaista, što reći s stanovišta hrvatske nacionalne borbe kada jedan čelnik hrvatske stranke, čelnik oporbe današnjoj aktualnoj antihrvatskoj vlasti, izjavljuje tako, blago rečeno, proizvoljne i zbunjujuće poruke. Imajući u vidu da je g.Karamarko proveo dosta vremena u strukturama vlasti pod vodstvom Mesića i Sanadera onda bi takve izjave mogle biti donekle i razumljive, jer u društvu takvih likova hrvatstvo se razvodni i raspline od velike doze jugoslavenstva i osobnih izopačenih interesa.

Ali danas kada se HDZ predstavlja kao stranka koja se oslobodila svih negativnosti koje su je snašle za vrijeme Sanadera i Jace, te da pod vodstvom Karamarka ide ka novom osvajanju vlasti u RH pozivajući se na Franju Tuđmana i aktivnije se zalažući, barem deklarativno, za ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH onda su ovakve izjave hladan tuš za svakog hrvatskog rodoljuba!

Naime, g. Karamarko kaže mi smo jedan narod i to je točno i neshvatljivo je kako poslije toga može reći da kao takav jedan narod imamo dvije domovine!?

To su vrlo opasne teze (izrečene s namjerom ili zbog neznanja!) i navode vodu na mlin neprijateljima hrvatskog naroda i domovine!

Zbog svega toga, i zbog toga što je zbog svih dosadašnjih hadezeovih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo, moram reći g. Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska! Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.

Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!

Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda bismo, g. Karamarko, mogli reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!

Dakle hoću jasno i glasno, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatsvo, reći, odnosno ponoviti, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim svojim kraljevstvom, svojom Domovinom, svojom državom!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini.

Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.

Je li u tome razlog što vi g. Karamarko dajete izjave koje su u suprotnosti s ovim temeljnim istinama i težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom na svojim prostorima u svojoj domovini Hrvatskoj!?

Da ne spominjemo da je uočljivo da se ni jednom riječju ne osvrćete o biti stvari u BiH i uzroku današnje obespravljenosti hrvatskog naroda u BiH, o tomu da je neodrživo i duboko nepravedno nasilno održavanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nemoralan i pravno ništavan, jer je ozakonio genocid i nepravdu, na štetu hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda, a kada biste to uočili i ustvrdili onda biste jasno vidjeli koja je bila uloga vladajuće "hrvatske politike" na tom putu hrvatske obespravljenosti i ne biste činili ovakve kardinalne pogrješke barem na vrebalnom planu u borbi za prava jednog hrvatskog naroda na tlu više njegovih (barem na papiru) država!
Toliko!

ing. Ante Matić


69. obljetnica

1945. - 2014.
BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se
u srijedu, 24. rujna 2014. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.
Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji


Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola.

Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile.

I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva.

Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju.

Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude.

Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo.

Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne".

Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna.

Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec.

I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja


Trudimo se osloboditi hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova

Razgovor s dr. sc. Stjepanom Razumom o Društvu Sv. Jeronima i o logoru Jasenovac.

• Poštovani dr. Razum, već neko vrijeme predsjednik ste Hrvatskoga književnog društva Svetog Jeronima. Možete li nas malo podrobnije upoznati s trenutnim stanjem u Društvu: koliko društvo ima članova i koje su bitne odrednice programa Društva za naredno razdoblje?

- Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima trenutačno ima 153 člana, od toga 76 redovitih članova i 77 članova podupiratelja. To je neusporedivo manje u odnosu na članstvo koje smo imali početkom XX. stoljeća, kada je bilo i preko 15.000 članova. No, sada su drugačija vremena, a i naše je Društvo prošlo neizbježna preoblikovanja i prilagođavanja novijem vremenu.

Kada je naše Društvo osnovano, 1868. godine, osnivači su mu postavili za svrhu izdavanje i uz povoljnu cijenu širenje pučke knjige, dobrim duhom pisane, zabavno-poučne struke. Društvo je tada na sebe preuzelo ulogu koju nitko u hrvatskom društvu nije pokrivao. U drugoj polovici 19. stoljeće tisak je u hrvatskom narodu bio više iznimka i rijedkost, nego li redovita pojava. Najširi sloj hrvatskoga pučanstva bio je lišen znanja koje se može stjecati iz tiskanih knjiga. Stoga je Društvo Sv. Jeronima svojim izdavačkim podhvatom odigralo neprocjenjivu ulogu u hrvatskom narodu. Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu Drustvo Sv. Jeronimaizdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu izdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.

Poslijeratni predsjednici, dr. Pavao Lončar, dr. Janko Oberški, dr. Antun Ivandija i Nikola Soldo uložili su mnogo truda kako bi osigurali obstanak i najosnovniju djelatnost Društva. U njemu su tada djelovale osobe koje su svoju duhovnu osobnost oblikovale unutar Katoličke akcije u međuratnomvremenu. Od 1980-ih godina, više od četvrt stoljeća Društvo je vodio i u njemu je bio neprijeporni činbenik prof. Radovan Grgec. Tada je došlo do zapuštanja članstva, da bi novi predsjednik, dr. Juraj Kolarić, od 2010. godine poradio na obnovi članstva. Sada nas ima, dakle, mnogo manje nego prije stotinu godina, ali i ovaj sadašnji broj je puno veći od članstva nekih današnjih "nevladinih udruga" koje su nametnute hrvatskoj javnosti.

Današnja svrha Društva nije promijenjena u odnosu na prvotnu svrhu, ali su promijenjeni načini njezina ostvarenja. Kada sam 2012. godine izabran za predsjednika Društva, prihvaćen je program rada, koji se sastoji, s jedne strane, od rješavanja nagomilanih novčanih i ljudskih poteškoća, a s druge strane, od razvijanja djelatnosti u tri smjera. Prva djelatnost je nastavak objavljivanja časopisa "Marulić", godišnjaka "Danice", te drugih knjiga koje bi ušle u program objavljivanja. Drugo, održavanje književnih četvrtaka, što je vrlo pogodni način za odašiljanje javnosti vrijednosnih poruka i sadržaja, a što je podpuno sukladno s izvornom svrhom Društva, tj. izgradnja i podučavanje hrvatskoga puka u dobrim sadržajima. Konačno, kao treća prihvaćena djelatnost je osnivanje zaklade za pomoć učenika i studenata, jer ulaganje u čovjeka je najbolje ulaganje. Zbog navedenih poteškoća do sada nismo mogli ostvariti cjelokupnu tu djelatnost, ali stvaramo predpostavke da sve one dođu do svoga ostvarenja.

• Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima poslije Matice hrvatske druga je najstarija kulturna ustanova u RH. Kako ocjenjujete trenutni položaj Društva na hrvatskoj kulturnoj sceni?

- Zapravo, treća ustanova po starosti. Matica hrvatska utemeljena je 1842. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti utemeljena je 1866. godine, a naše je Društvo osnovano 1868. godine. Premda je Matica hrvatska u načelu udruga kao i naše Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, razlika između njih ipak postoji, jer Matica se hrvatska tijekom vremena pretvorila gotovo u ustanovu, koju pomaže i sama Država, dok je naše Društvo, ostalo društvo i ovisi o svojim članovima i o njihovom dobrovoljnom radu.

Uz te dvije udruge ili ustanove, često se spominje i treća, a to je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali ona je u punom smislu ustanova, a ne udruga. Ne treba zaboraviti da je godinu dana prije Matice hrvatske, 1841. godine osnovano u Zagrebu Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kojemu je suosnivač bio zagrebački biskup Juraj Haulik, koji je kao zagrebački nadbiskup podupro osnivanje i našega Društva. Po redoslijedu osnivanja vidljivo je da je Hauliku bilo važnije gospodarstvo, nego li kultura, odnosno izobrazba i duhovna izgradnja, jer da bi se čovjek mogao duhovno izgrađivati, mora imati najprije od čega živjeti. Trenutačni položaj našega Društva na hrvatskoj kulturnoj pozornici ni po čemu nije poseban. Trudimo se da kao udruga obstojimo, a u tom smislu vrlo nam je važno članstvo, koje nastojimo umnožavati. Pozivam sve koji imaju sklonosti prema našemu radu da nam se priključe. No, svakako smo u hrvatskoj javnosti prepoznatljivi po svojim dvama izdanjima, časopisu "Marulić" i godišnjaku"Danica".

• Društvo kojem ste na čelu tijekom povijesti ostvarilo je iznimno bogatu nakladničku djelatnost. Možete li nas upoznati sa sadašnjim stanjem glede nakladničkih aktivnosti Društva?

- U desetljeću prije Drugoga svjetskog rata Društvo je godišnje objavljivalo i po 30 naslova. Bile su to knjižice manjega obsega, pa stoga puno čitljivije, nego li neke debele knjige. Danas se ne možemo pohvaliti velikom izdavačkom djelatnošću. Nekoliko je razloga. Izdavačka djelatnost je nakon 1990. godine u Republici Hrvatskoj uvelike umnožena, pa je naše Društvo samo jedan od mnogih hrvatskih i međunarodnih izdavača u Hrvatskoj. Hvala Bogu da je tako! U izdavaštvu se danas ne možemo takmičiti s jakim i profesionalnim izdavačkim kućama, ali ipak nastojimo da u svojim izdanjima stvorimo prostor za pisce kršćanske nadahnute književnosti, bilo da se radi o prozi, drami ili pjesništvu. Kršćanska nadahnuta književnost je u Hrvatskoj desetljećima podpuno zanemarena. Osim našega Društva, posljednjih ju godina promiče "Glas Koncila" sa svojim kratkim pričama, te dr. Tanja Baran sa svojom Udrugom za promicanje znamenitih Križevčana.

Drugi je razlog naše smanjene izdavačke djelatnosti teško novčano stanje koje smo baštinili zbog nerazboritoga trošenja novca tijekom posljednjih deset ili više godina. A treći razlog je djelomična nezainteresiranost čitalačke javnosti za tiskanu riječ, budući da se mlađi naraštaji okreću prema digitalnom mediju. Usprkos svemu, nastojimo hrvatskoj javnosti ponuditi kršćanski nadahnute tekstove, u već navedenim izdanjima, kao i u drugim samostalnim knjigama. Ove smo godine učinili pretisak zbirke pjesama Velimira Deželića, starijega, "Kraljica Hrvata - pjesme" iz 1936. godine, a tiskali smo i zbirku pjesama Vere Grgac, "Arhitektura savjesti". Objavili smo 28. izdanje "Malog molitvenika". U planu su nam još dvije knjige za ovu godinu, od kojih je jedna zbirka pripovjedaka Stanka Rozgaja, "Vivataccademia", a druga, roman Jelke Pavišić, "Sve će biti dobro, tratinčice!". Kao što vidite, radi se o hrvatskim piscima za hrvatsku čitalačku javnost.

• Hrvatska književna revija "Marulić" nakon kraćeg vremena neizlaženja ponovno je počela s izlaženjem, ovaj put kao četveromjesečnik. Za one koji nisu čitatelji i pretplatnici molimo Vas da nas ukratko upoznate s temama koje su u časopisu zastupljene.

- Budući da smo zbog gomilanja gubitaka morali u Društvu napraviti preustroj, tj. iz plaćenoga rada prijeći na dobrovoljni rad, to je kod donedavnih zaposlenih radnika izazvalo nezadovoljstvo, pa su počeli širiti glasine da se ukida Društvo, da prestaje njegova djelatnost, da više ne će izlaziti "Marulić" i slično. Kao što je vidljivo iz rada posljednjih dviju godina, sve su to bile lažne glasine kako bi neki koristoljubivi pojedinci za sebe ostvarili što veću korist.

Dakle, nije istina da je "Marulić" prestao izlaziti. Istina je da su zbog proširenih lažnih glasina dotadašnji suradnici prestali slati svoju suradnju, pa se nije imalo dovoljno sadržaja u danom trenutku za pojedini broj. Osim toga, zbog već navedenih novčanih poteškoća nije nam bilo moguće pokriti tiskarske troškove, pa smo odlučili da brojeve časopisa za 2013. i 2014. tiskamo kao dvobrojeve. Usprkos tome, časopis nije postao četveromjesečnik, već je on i dalje dvomjesečnik, ali trenutačno kao dvobroj, pa ispada kao četveromjesečnik. Časopis "Marulić" počeo je izlaziti 1968. godine, dakle, na 100. obljetnicu postojanja Društva, i ova 2014. godina mu je 47. godina izlaženja. Dakle, nema nikakvoga prekida u izlaženju, osim što je objavljivanje pojedinih brojeva odgođeno, ali dosada su izišli svi predviđeni brojevi i dvobrojevi. Drugi dvobroj za ovu godinu izlazi početkom mjeseca rujna. Nadam se da ćemo s početkom 2015. uspostavit redoviti dvomjesečni ritam izlaženja svih šest brojeva u godini.

U posljednjih nekoliko dvobrojeva objavljeno je više znanstveno-istraživačkih radova, nego li tekstova lijepe književnosti. Razlog je već naveden, a to je činjenica prekida suradnje nekih suradnika koji su bili zavedeni lažnim glasinama. No, sadašnja urednica časopisa, Jelka Pavišić, marljivo prikuplja nove i stare suradnike, kako bi ovaj časopis zaista bio ono što mu je naznačeno u podnaslovu, a to je hrvatska književna revija i časopis za književnost i kulturu. To znači da u njemu želimo objavljivati radove ponajprije hrvatskih književnika, i to one radove koji odišu kršćanskim duhom.

• U posljednjih nekoliko godina dali ste nekoliko intervjua u kojima ste otvorili pitanje ustaškog logora Jasenovac u kontekstu partizansko-komunističke i velikosrpske mitologije i hagiografije. Iz određenih krugova nakon toga su uslijedile oštre medijske reakcije. Što se prema Vašem mišljenju skriva iza onemogućavanja objektivne rasprave i objektivnog –'sine ira et studio' – historiografskog istraživanja ove problematike?

- Nije problem u ratnom logoru Jasenovac. To je bio logor kao i mnogi drugi logori u svim zaraćenim zemljama. Kad bi se radilo samo o logoru Jasenovac, vlastodršci bi lako dopustili njegovo istraživanje, pa i prekapanje, tim više što ti koji se tomu danas suprotstavljaju nisu vjernici – hvale se svojim bezvjerjem ili u najboljem slučaju neznanjem, agnosticizmom – pa predpostavljam da oni nemaju nikakvog odnosa prema pokojnima, jer su oni za njih totalna ništica. Nije dakle riječ o logoru ni o logorskim žrtvama.

Riječ je o stečenim položajima, kako na osobnoj, tako i na široj, pa čak i međunarodnoj razini, koji osiguravaju vlast i moć. Hrvatska je bila za vrijeme II. svjetskoga rata poprište hrvatske nacionalne i tuđinske imperijalne politike. Najveći grijeh Nezavisne Države Hrvatske bila je hrvatska nacionalna politika koja je bila brana, kako sovjetskoj i srbskoj politici s istoka, tako i britanskoj sa zapada, a u određenom smislu i takozvanim saveznicima – Nijemcima sa sjevera i Talijanima s juga. Svi su oni imali, a neki od njih imaju i danas apetit prema hrvatskom ozemlju.

Svaka nacionalna, pa i nacionalistička politika smetnja je imperijalističkoj, dakle ekspanzionističkoj politici. Kako se Hrvati ne bi više nikada usudili pomisliti na vlastitu državu, trebalo je najprije zatrti svaki trag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a onda onemogućiti u budućnosti bilo kakav pokušaj za njezino ponovno uspostavljanje. Međunarodni činbenici, uključujući i naše hrvatske komuniste, koji su bili u službi strane, imperijalističke sile, jako su se trudili da bace prokletstvo na hrvatsku državu i na nas Hrvate. To su za sebe nastojali dobro iskoristiti naši istočni susjedi, kojima je apetit prema Hrvatskoj s vremenom još više porastao.

No, kako se ne bi morali boriti protiv Hrvata, podmetnuli su nam kukavičje jaje – mit o Jasenovcu. Taj je mit u pravom smislu kukavičje jaje jer su ga 'okitili' svim onim nedjelima i zločinima koje su, bilo kao partizani, bilo kao četnici, učinili prema hrvatskom narodu, kako za rata, a još više i strašnije nakon rata. Naravno da postoje i drugi, neposredniji razlozi, zbog čega se onemogućava istraživanje fenomena Jasenovac. Jedan je svakako i taj što su stvarni i duhovni očevi današnjih političara sudjelovali nakon rata u genocidu nad hrvatskim narodom, među ostalim, i na području logora u Jasenovcu. Tu su završile mnoge kolone križnoga puta hrvatskih zarobljenika koji su na području tog logora ubijeni bez suda i bez ikakvog sudskog postupka. Iznošenje na vidjelo tih činjenica smeta onima čiji su očevi svoje karijere izgradili na tim zločinima, pa to nisu poželjne činjenice, jer bi sigurno smetale i njihovim karijerama.

• Pred oko dva mjeseca osnovano je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na Osnivačkoj skupštini izabrani ste za predsjednika. Kojim će se sve aktivnostima ovo Društvo baviti?

- U svojim smo Pravilima zacrtali svrhu Društva, a to je: (1) istraživanje hrvatske povijesti XX. stoljeća, osobito položaja i uloge hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća; (2) osvijetliti okolnosti nastanka, trajanja i prestanka Nezavisne Države Hrvatske, kao i narav i postojanje ratnoga sabirnog i radnog logora, te poslijeratnog logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i informbiroovaca u Jasenovcu, ali isto tako nastanak i razvoj velikosrbskoga i jugoslavenskoga jasenovačkoga mita, i (3) osloboditi hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova.

Da bismo ostvarili tu svrhu, istraživat ćemo i objavljivati izvore i rasprave iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća, vezane uz trostruki susljedni logor u Jasenovcu; istraživat ćemo i popisivati ljudske žrtve radnoga i sabirnoga logora u Jasenovcu za vrijeme rata, ali i poslijeratnoga logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i njemačke nacionalne manjine; surađivati sa sličnim ustanovama i udrugama na ustanovljenju pojedinačnog popisa svih žrtava, bez obzira na njihove počinitelje; poticati znanstvene skupove na tu temu, predstavljati pisane radove iz područja hrvatskoga žrtvoslovlja, a onda se osobito zauzimati za stvaranje jedinstvenog spomen-područja u Jasenovcu za sve žrtve, svih totalitarizama XX. stoljeća (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma). Želimo objavljivati vlastito glasilo, pod nazivom "Jasenovački logori", a o svemu tome obavješćivati hrvatsku javnost i preko vlastitoga mrežnoga sjedišta.

• Je li prema Vašem mišljenju moguće ustanoviti objektivni broj stradalih u Jasenovcu ili će to pitanje i u budućnosti ostati enigma?

- Za vrijeme rata logorska je uprava vodila točne popise i dnevnike svih događanja unutar logora. Svaki je logoraš imao svoj jedinstven matični broj. Svi su ti logoraši bili popisani i ti su popisi sačuvani do kraja rata. Oni su završili u rukama partizana i danas se još uvijek drže u tajnosti, kako bi se moglo njima manipulirati. Po svemu sudeći nalaze se u Beogradu.

Dakle, kad će nam "gospodari istine" dopustiti istraživati te popise, moći ćemo ustanoviti, ne samo tko je umro ili tko je ubijen u logoru, već i sve koji su kroz logor u četiri ratne godine prošli. Međutim, ne će biti nikada moguće ustanoviti pojedinačni popis ubijenih hrvatskih domoljuba koje su komunistički vlastodršci ubili na području logora od 1945. do 1948. godine, jer o tim svojim zločinima komunisti ili, kako se vole nazivati, antifašisti, nisu ostavljali pisanih tragova. No, svestranim istraživanjem ipakćemo moći imati cjeloviti popis svih stradalih za vrijeme rata i poslije rata, samo što nećemo moći ustanoviti gdje je tko od tih stradalih završio svoj zemaljski život. (hkv.hr, 24.8.2014.)

Davor Dijanović


ZAŠTO SE SKRIVAJU NALAZI PUKNUĆA SAVSKOGA NASIPA?

Zašto hrvatski narod obmanjuje vladajuća Kukuriku klika u Hrvatskoj i u svezi puknuća savskoga nasipa kod Rajeva sela. Sumnje su sve jasnije da se radilo o miniranju nasipa, da li dogovorenog s vladajućom prosrpskom klikom u RH ili srbijanskom diverzijom na savskom nasipu.

Sve ono što su tom prigodom čuli i vidjeli svjedoci govori tome u prilog kao i sama rupa na provali u nasipu od deset-dvanaest metara širine što je logično za svakoga i malo razumnog čovjeka. Trebalo je spasiti Beograd a posebice Šabac sa onom kemijskom industrijom od još daleko većih poplava. Pa zašto onda ne govore hrvatskom narodu da je Slavonija žrtvovana zbog spašavanja Srbije od još većih poplava. I sve ono ležerno ponašanje Zorana Milanovića sa svim izjavama govori tome u prilog. Nije shvatljiva njihova tolika privrženost spašavanju Beograda, Šapca i Srbije na štetu hrvatske Slavonije koju su pretvorili u pravo more gdje se sada kilavo provodi obnova i izgradnja čije se dovršenje tim ljudima najavljuje tek sljedećega ljeta za useljenje. Pored toga siromašna RH daruje Srbiji sto tisuća eura pomoći za poplavu.

Gdje su završili novci Crvenog Križa?

Hrvatski je narod prikupio preko 65 milijuna kuna pomoći samo u novcima a da se ne spominje nikakva evidencija. Zašto se i o tome šuti. Koliki su novci prikupljeni i koliki su podijeljeni potrebnima od poplava. Pa nije taj novac malena suma. I zašto se ne traže sredstva iz fondova EU za te potrebe ako su uopće "reda radi" tražena. Zašto se ljude obmanjuje pred HTV kamerama s bagerima za početak radova na izgradnji kuća i onda nestaju skupa sa kamerama, u tolikim primjerima o čemu se jadaju mještani tih srušenih domova. Nije to valjda izgradnja Pelješkog mosta da se jadne ljude samo zavarava. Ali to će rezultirati pri prvim izborima da se jednom svi oslobodimo vladajućih kriminalaca i lažova koji nas stalno obmanjuju.

Kako Grobar Nikolić srbizira Bunjevce!?

Najnovija srbizacija Bunjevaca u Vojvodini, od strane četničkog vojvode Grobara Nikolića pri dodjeli udžbenika školskoj djeci na ćirilici kao da i pod tim nazivom Bunjevci ne potječu od rijeke Bune u Mostaru jednome od najhrvatskijih dijelova domovine Hrvatske. To su oni koji su iz straha od četničkog vojvode Šešelja i Nikolića zanijekali svoje hrvatsko podrijetlo.

Oslobođenje Vojvodine mora se dogoditi!

Čim Vojvodina bude oslobođena kao europska autonomija ili Republika svi će se Bunjevci s ponosom bez straha nazivati svojim pravim imenom Hrvatima što su po svome korijenu. Zato svi susjedni narodi moraju zajednički osloboditi ovu zemlju Vojvodinu od četnika Srbije koja se mora povratiti u granice svoga beogradskog pašaluka što je u stvari samo Srbija. Sve drugo je otimačina. Povratak Nijemaca i Hrvata, kao i Mađara, Rumunja i svih drugih u Vojvodinu je samo pitanje vremena i narodnih prava na svoje vlasništvo, koje su im srbofašisti ili komunisti oduzeli.

Danas je četnička Srbija koja je to bila i prije za vrijeme titoističkog režima. Srbi su oduvijek samo četnici i ništa drugo, bili i ostali, izvori fašizma što je i Tito dobro znao pa im je stalno ugađao, iako je i Jovanki psovao srpsku mater kada ga je htjela potisnuti s položaja, zbog čega su se bili rastali. To je sve Jovanka za života tvrdila svojim srpskim prijateljima.

Mate Ćavar


Zagreb, 11.9.2014.

Japanski muški zbor u Oktogonu pjeva "U boj, u boj"

"U boj, u boj", poznata arija iz opere Ivana pl. Zajca "Nikola Šubić Zrinski" već je 90 godina himna japanskog muškog zbora Shingetsu-kai s Kwansei Gakuin sveučilišta, a kako je Japanci izvode na hrvatskom jeziku može se čuti danas u 14 sati u prolazu Oktogon.

Zbor će tom prilikom nositi i hrvatske kravate napravljene za njihovu 80. godišnjicu osnutka, a ulaz na izvedbu je besplatan.


Grabovica, 9.9.2014.

21 GODINA OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI

Krv četverogodišnje Mladenke Zadro ništa ne može oprati

“PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA, kad-tad, i učini tako da primjerenom kaznom bude kažnjen ZLOČIN nad nedužnim ljudima u Grabovici. PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA”, molim Uzvišenog Stvoritelja, ovih minuta i trenutaka, baš kada je, u ovo vrijeme, u noći s 8. na 9. rujna 1993, počinjen stravičan zločin i pokolj bez presedana u Grabovici. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA. Budi, zbog četverogodišnje MLADENKE ZADRO, koju su ubili monstrumi bez osjećaja, bez ičega ljudskog u sebi. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA, zbog nedužna 33 civila svirepo i brutalno likvidirana samo zato što su bili HRVATI. PRAVDO, budi zadovoljena…

Točno prije 21 godinu, u noći s 8. na 9. rujna 1993, dogodio se stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice. Najmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad porodičnih kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedočili o pokolju koji se prije 21 godinu dogodio u njihovom selu.

- “Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj!
Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk.
Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvana.
Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih.
Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili.
Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili.
Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’
Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena.
Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”, ispričali su braća Goran i Zoran Zadro.

Ovaj zločin bez presedana po načinu izvršenja i okolnostima pod kojima je izvršen najveća je sramota koja se desila u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RbiH. Iako su u njemu učestvovali pripadnici Armije RBiH iz korpusa koji nije bio nadležan za tu zonu, to ne umanjuje ogromnu mrlju koja je ostala uz ime Armije RBiH.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

- Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

- Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

- Pero Marić je zaklan;

- Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.

I danas, 21 godinu poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđeni su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršitelji moraju biti izvedeni pred Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zločin koji je počinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po zapovjednoj odgovornosti. ...


POZIV NA PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Dana 11.9.2014.godine, sa početkom u 19 sati u prostoriji Doma Udruge Specijalne Policije,Trg žrtava fašizma 1, Zagreb

održat će se predstavljanje dokumentirane knjige o "Slučaju Veljko Marić" autora Mladena Pavkovića.

Prilikom samog predstavljanja knjige, govore će održati autor knjige Mladen Pavković, autor predgovora akademik Prof.Josip Pećarić, te Ante Jurić ispred UBPVPDR kao sunakladnik.

Ante Jurić
Predsjednik Udruge Branitelja
Policije i Vojne Policije iz DR


DOMOVINA RASCIJEPLJENA NA VIŠE DRŽAVA


PRISEGA HRVATA

Sin sam drevnih ratnika, banova i kneževa, Višeslava, Ljudevita, Domagoja, Trpimira i Branimira, slavnih kraljeva Tomislava, Petra Krešimira i Zvonimira, Petra Svačića i svih plemenitih Kačića, Kotromanića, Kosača i Šubića, Zrinskih i Frankopana.

U mojim venama teče plava krv tisuću naraštaja hrvatskih kraljeva, vitezova, banova, hajduka i mornara, konjanika i uskoka, graničara i domobrana.

Ja sam Hrvat plemenitog roda, moji djedovi su bili vladari i gospodari, nikada sluge.

Moja Domovina su jadranski otoci i uvale, slavonske i srijemske ravnice i zagorski brježuljci, velebitski klanci i istarske šume, bosanske gudure i hercegovački krš, obale hladne Drine moja su sveta granica.

Moj je narod raseljen na sve četiri strane svijeta, svaki raseljeni Hrvat moj je brat.

Hrvatstvo je moje ime, moje prezime, moja prošlost, moja sadašnjost i moja budućnost.

Ne priznajem gospodara do Gospoda Boga, u svojoj Domovini ja sam jedini gospodar.

Rođen sam slobodan, slobodan ću i umrijeti.

Prisežem krvlju svojih pradjedova, djedova i očeva da ću čuvati svoj Narod i svoju Domovinu do zadnjega daha. Do zadnje kapljice krvi boriti ću se protiv svih izdajica i stranih osvajača.

Svehrvatstvo, sloga i jedinstvo mog naroda sa sjevera i juga, zapada i istoka, moj je zavjet.

Tako mi Svevišnji Bog pomogao!

Što Bog da i sreća junačka!

Ricardo Gambino, PHN


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


ČETNIČKA SRBIZACIJA HRVATA U VOJVODINI!

Bunjevačkim Hrvatima, koji su se odrekli svoga hrvatstva četnički vojvoda ratni zločinac "Grobar" Nikolić, osobno je darovao djeci tih "Bunjevaca" školske udžbenike na ćirilici, samo da se odreknu hrvatske nacionalnosti.

O tome naveliko pišu i govore Hrvati bunjevci koji se ne odriču svojega nacionalnog imena. I o toj srbizaciji Hrvata Vojvodine ova vladajuća izdajnička klika u RH zadovoljno šuti. A što bi rekli da takvo što čine Hrvati s punim razlogom nad hrvatskim Vlasima koje su četnici posrbili u RH.

Dvadesetog rujna prosvjed na Cvjetnom trgu u Zagrebu!

Koliko se saznaje kako vladajuća ateistička klika u RH organizira skore antikatoličke prosvjede protiv crkvenog ugovora sa Vatikanom protiv poreznih izdataka od dvjesto sedamdeset milijuna kuna Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Dok ovim ateističkim prosvjednim udrugama izdaju godišnje preko milijardu i petsto milijuna kuna našega poreznog novca o čemu postoje imenovane organizacije sa novčanim dotacijama, koje se najavljuju za prosvjede na Cvjetnom trgu 20. rujna. Među njima kao da će se naći i crkveni otpadnik, hrvatski Juda, bivši don Ivan Grubišić iz Splita. Ima li ikoga od katoličkih organizacija da organiziraju protuprosvjed na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Neka ateistička vladajuća klika istraži koliki je postotak katoličkih Hrvata od kojih se ubire porez u državnu Riznicu i neka vide kolike milijarde nacionalizirane imovine od strane jugokomunista moraju vratiti Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj.

Pođimo na svečanu proslavu u viteške Čavoglave!

Dvadesetog rujna u Thompsonovim Čavoglavama će se slaviti dovršetak katoličke crkve Hrvatskih Mučenika na koje slavlje poziva njezin glavni organizator i darovatelj Marko Perković Thompson sa svojim koncertom. Svetu misu će slaviti mjesni biskup uzoriti gospodin Ante Ivas s brojnim svećenicima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i svijeta. Pođimo i uveličajmo ovo povijesno slavlje kroz popularne stihove "Bosne" i sve druge Thompsonove hitove a nadajmo se i "Hirovite Drine" uskoro. Mole se hrvatski policajci katoličke vjere da ne ometaju i ne plaše svoj hrvatski katolički narod režimskim jugoateističkim progonima.

Uskoro je glasovanje za predsjednički mandat!

Razmislimo dobro za koga kandidata ili kandidatkinju glasovati. Jesmo li mi katolički narod i katolička zemlja. Smijemo li glasovati za one kandidate nevjernike koji su protiv Tuđmanove Hrvatske? Ili ćemo ostati katolici ili ćemo se poturčiti. To je pitanje vjere i opstanka hrvatskog katoličkog naroda u ovoj zemlji Kraljice Hrvata. Što bismo bili bez naše katoličke vjere i baštine kroz cijelu povijest sve od hrvatskog kneza Porge iz 641. godine kada je primio katoličku vjeru po rimskom biskupu Ivanu Ravenjaninu. Tko bi sada znao za hrvatski narod bez naše Katoličke Crkve i vjere naših mučenika, od svetoga Nikole Tavelića preko Bogdana Leopolda Mandića i Marka Križevčanina, pa do blaženog ,a skoro svetog Viktora Alojzija Stepinca. Zahvalimo se Kraljici Mira iz Međugorja koja neprestano bdije u hrvatskoj Hercegovini kao i svim drugim svetištima diljem domovine Hrvatske od Marije Bistrice do Boke i tisuću i dvjesto posvećenih crkvi i kapelica Kraljici Hrvata u domovini Hrvatskoj kako to hrvatski povjesničari tvrde. Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila!

Mate Ćavar


Budimir: Dodika treba kazniti - Republika Srpska je genocidna tvorevina

Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Živko Budimir u petak je nazvao Republiku Srpsku "genocidnom tvorevinom", oštro osudivši posljednji istup predsjednika tog entiteta Milorada Dodika, u kojem je ponovno zagovarao odcjepljenje RS od BiH.

Budimir je na konferenciji za novinare u Sarajevu reagirao na Dodikov istup u Beogradu, gdje je u četvrtak izjavio kako je "jedino smisleno kazati da RS vidi što manje kao entitet, a što više kao državu objedinjenu sa Srbijom".

Dodik je to izjavio na otvaranju manifestacije pod nazivom "Dani RS u Srbiji", gdje se pojavio zajedno sa srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem, a obojica su pritom isticali kako su Srbi s obje strane Drine jedinstveni, bez obzira na "umjetne granice" koje ih dijele.

Dodik je istup u Beogradu iskoristio i kako bi Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kojima se trenutačno sudi za ratne zločine, uključujući i genocid, afirmirao kao utemeljitelje RS, najavivši kako će uskoro ulice i trgovi u gradovima na teritoriju tog entiteta po njima ponijeti imena.

Predsjednik FBiH Budimir u petak je kazao kako je nedopustivo da netko tko na tako grub način dovodi u pitanje ustavni ustroj BiH za to ne snosi nikakve sankcije.

Podsjećajući kako će na listopadskim izborima biti kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Budimir je najavio da će se, bude li izabran, odlučno zauzeti za ukidanje RS.

"U svojem djelovanju na novoj dužnosti nakon izbora zalagat ću se za ukidanje te genocidne tvorevine, ali i Federacije BiH, koja je nepravedna i nefunkcionalna, te regionalizaciju Bosne i Hercegovine po zemljopisnim, gospodarskim i multinacionalnim principima", kazao je Budimir. Hina


Sv. Misa zadušnica na Vagnju

Kako doznajemo iz Župnog ureda Hrvatskog nacionalnog svetišta 'Čudotvorne Gospe Sinjske' u Sinju, u subotu dne, 6. rujna A.D. 2014. s početkom u 11.00 sati, kraj Husine Jame na Kamešnici, bit će služena sv. Misa zadušnica za sve nevine (i mnogobrojne) žrtve jugo-komunizma, likvidirane i ubačene u ovu zloglasnu jamu tijekom II. svjetskog rata i poraća.

Sveto misno slavlje predslavit će katedralni dekan i župnik splitske prvostolnice (katedrale posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu poznatije kao Katedrala sv. Dujma – sv. Duje) Don Tomislav Čubelić, dakako, u suslavlju s braćom svećenicima livanjskog, sinjskog i triljskog dekanata.

Kao što nam je poznato: Husina Jama se nalazi na predjelu zvanom Vaganj – na planini Kamešnici, uz samu staru cestu između Sinja i Livna.

Kao i prijašnjih godina, i ove godine, sv. misno slavlje kraj Husine jame ima poruku i želju da se više nikada i nigdje - ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom svijetu, ne opetuju tako grozni,tj. zvjerski i bezumni zločini.

Ovaj kršćanski spomen na nevine žrtve Husine jame održava se (na ovom mučeničkom mjestu) još od 1999., zahvaljujući ponajviše velikom trudu i zalaganju prof. dr. fra Bože Norca - Kljaje, umirovljenog profesora splitskog KBF-a, pokretača svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća, kao i utemeljitelju gradnje spomen-kapele podignute na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj tik uz samu jamu.

Valja zapisati kako se skoro 50 godina uopće i nije se smjelo spomenuti ime niti jedne žrtve, a kamoli doći pokraj ove zloglasne jame, kraj koje je, kako nekoć bje napisano na ploči upozorenja "bilo zabranjeno zaustavljanje i (dakako, op.p.) snimanje"...

Ovogodišnje jubilarno, 15-o po redu, hodočašće najuzvišeniji je Bogoljubni, čovjekoljubni, domoljubni i rodoljubni,tj. ljudski, moralni i kršćanski čin, jer svaki čovjek ima pravo na vlastiti život i obranu istog te na dostojan pokop nakon smrti – poruka je koja se svake godine odašilje s ovoga mjesta hrvatske patnje i boli.

Petar Vulić


ČETEKOVEC PODSJEĆA I OPOMINJE

Kad je riječ o zločinima nad Hrvatima onda su zločinci pretežno "nedostupni"!? Mediji su zabilježili s dva, najviše tri retka, a većina ni retkom, još jednu tužnu obljetnicu – pokolj nevinih Hrvata, koje su počinili srpski četnici u Četekovcima, Čojlugu i Balincima kod Podravske Slatine, početkom rujna 1991. U tim selima postrojbe srpskog agresora ubile su 22 civila, i dva hrvatska policajca koji su branili selo.

Tijela poginulih nađena su na pragovima i po dvorištu. Najmlađoj žrtvi bilo je 18 godina, a najstarijoj čak 93. Najviše je bilo masakriranih žena starijih od 6o godina. Ubili su ih uglavnom u leđa, a žrtve nisu pružale otpor. Neke su i zapalili, tako se nije mogao procijeniti uzrok smrti, odnosno jesu li žrtve bile žive kada su tijela gorjela.

Gdje su sada Pupovac, Mesić, Teršeličkina Documenta, Džakula, Pupovac, Savo Štrbac, Vojislav Stanimirović i mnogi drugi, koji se tobože zalažu da svaka žrtva ima svoga zločinca? Pa, ako ima, tko je do danas, dakle 23 godine nakon početka srpske agresije, odgovarao za pokolj u Četekovcima? Vjerovali ili ne – nitko.

Međutim, neprestano ističemo da ovakvih slučajeva ima još iznimno mnogo te da netko namjerno oteže ili ne želi progoniti srpske ratne zločince. S druge pak strane, svi ovi nabrojeni "humanisti" itekako su glasni kad je riječ o možebitnim stradanjima Srba tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Za njih je zločin – zločin. Slažemo se. I za nas! Pa, što se onda čeka, tim prije što se uvijek mora imati na umu tko je prvi počeo agresiju? Dakle, sve ove nevine hrvatske žrtve ubijene su na pragovima svojih obiteljskih kuća, nisu se čak ni branile.

U Državnom odvjetništvu odgovaraju da se "postupak vodi", ali da "zločinci nisu dostupni hrvatskom pravosuđu", da su u Srbiji. Pa, i hrvatski branitelj Veljko Marić je u Srbiji. Nisu mu dokazali ubojstvo jednog Srbina, za što su ga teteritili, u vojno – redarstvenoj akciji "Otkos" 1991., ali su ga ipak uhitili te osudili na drastičnih 12 godina robije, koliko u Den Haagu nije dobio ni jedan od najvećih ratnih zločinaca na Balkanu – Veselin Šljivančanin. Što Srbija ne uhiti zločince iz Četekovaca? Jedan od razloga je sigurno i taj što to od njih nitko i ne traži, a Veljko Marić i tko zna koliko drugih hrvatskih branitelja i civila koji su po zatvorima, a za koje nemamo pojima, neka trunu na robiji, od Hrvatske, BiH do Crne Gore.

Ova medijska šutnja je iznimno dobro smišljena. Na taj način se prikrivaju srpski zločini, a, naglašavaju srpske žrtve koje su pale u srpskoj agresiji. Mučki ubijene Hrvate treba što prije zaboraviti. Kakvo je to opravdanje – "oni nisu dostupni?". A što je s onima koji se šeću Vukovarom, Borovim Selom, Kninom i drugim gradovima i mjesta, a koji su "dostupni?"

Opet se moramo vratiti na Izraelce ili Amerikance. Njima "nitko nije nedostupan", a najmanje oni za koje oni smatraju da su im neprijatelji, ili da su ubili nekoga prije šezdeset ili više godina. Traže ih dok ih ne nađu.

Jedna ubačena provokatorica, tko zna od koga, Vesna Teršelič, čak i prima odličja za svoj rad, za progon Hrvata. Zbog čega se odličja ne dodjeljuju i onima koji u državnim službama zataškavaju ovakve zločine?

Imamo odlično opremljenu policiju i tajne i ine službe. Imamo i Državno odvjetništvo. Imamo sve što treba. Pa, gdje je onda problem? Problem je što problema nema. Nekima je u Hrvatskoj itekako stalo da se umanjuju srpski zločini, a najbolji primjer za to je – Četekovec.

Stoga, koja je ono sad partizanska obljetnica na redu? Gdje će ponovno, u koju šumu, Pupovac i njemu slični otići obilježavati i oplakivati srpske žrtve, te govoriti – vidite oni koji govore protiv nas dobit će isto ili još više prostora u medijima!

A, što je sad ovo?

Srpski se zločin dogodio prije 23 godine, a krivaca "nema". Nema ni "državnog vrha". Nema ni medija. Nema nikoga. Obitelji masakriranih iz Četekovca očito će se i dalje pitati – tko je ubio naše najmilije?

Oni su ubijeni dva puta: jednom 1991., a drugi puta svih ovih godina kad nitko ne želi ni pronaći njihove zločince. (Traže ih tako da ih ne nađu!). A ako ih netko ne želi ni pronaći, nije li to na određeni način također – zločin?

Četekovec podsjeća i opominje.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Sašin djed

Uvrijeđena najnovijim izjavama o zločinima njezina djeda Josipa Broza od strane predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka u njezinoj ironiji mu odgovara da ga strašno voli. Iako je kao žena dosta i lijepa i sposobna nije htjela mijenjati svoje prezime zbog njezina djeda za kojega milijuni Hrvata tvrde da je bio teški zločinac koji je zavio u crno milijune hrvatskih majki i cijelu Hrvatsku. Ta nitko u hrvatskom narodu nema a da ga Titin teror nije ožalostio, sve od onih partizanskih bandi koje su žarile i palile po hrvatskim katoličkim a i muslimanskim selima. Sašin djed Josip koji je kasnije stekao naziv Tito zbog Staljinove organizacije NKVD koja se na hrvatskom zvala "Tajna internacionalna teroristička organizacija" sve do partizanskog ustanka u NDH.

Sašin djed je bio teroristički monstrum koji nije imao nikakve ni zatvore ni logore za vrijeme njegove partizanije na tlu NDH. Njegovi su logori bili stratišta za sve koji nisu htjeli poći za njim. Njegova svekolika politika bila je sadržana u mržnji protiv NDH i njezinih branitelja. A njegova unuka Saša kao sposobna žena trebala bi znati da je to bila obnova NDH nakon 839 godina nakon Personalne unije s Mađarima. Kao današnja Hrvatica trebala bi gospođa Saša zaista pozdraviti Karamarkove izjave i od srca mu zahvaliti za uklanjanje imena maršala Tite sa svih hrvatskih mjesta kao i Kumrovca.

Je li ikada gospođa Saša išta pročitala u Hrvatskom Martirologiju XX. stoljeća don Ante Bakovića u kojemu se nalazi 663 svećenika i drugih osoba posvećenih Katoličkoj Crkvi u Hrvata, od kojih su preko pet stotina pobili partizani njezina djeda. Zar nikada nije čula kako je njezin djed uzvikivao onim nepreglednim kolonama s Bleiburškog polja, nakon predaje Englezima: "Neka vide svjetlo samo do prvih jama!" Zar nije ništa čula za djedove riječi nakon sloma Hrvatskog proljeća, da će "prije Sava krenuti prema Sloveniji nego što će Hrvati dobiti svoju državu i svoju vojsku", te kako "gvozdenim vilama treba očistiti Hapijeve štale po Zagrebu i Hrvatskoj" misleći na hrvatske sveučilištarce.

Zar Sašin djed nije likvidirao na stotine hrvatskih političkih emigranata po inozemstvu a i Hrvata u domovini. Zar nije ubio i hrvatskog komunističkog prvaka Andriju Hebranga i stotine drugih Hrvata po robijama na kojima je robovalo stotine tisuća hrvatskih robijaša. Zar Tito nije uzvikivao kako neće nikada dozvoliti da kardinalski šešir prijeđe granicu njegove tvorevine, dok je on živ, a Stepinac je već blaženik. I zaista cijeli svijet znade da je Sašin djed svrstan među deset najvećih zločinaca svijeta XX stoljeća. Saša bi zaista trebala pozdraviti predsjednika Tuđmanova HDZ-a Tomislava Karamarka kada ukloni sva imena njezina djeda sa hrvatskih trgova i ulica a posebice s Kazališnog trga u Zagrebu. Vjerujemo se da se Karamarko oslobodio Mesićevštine i da će osloboditi Hrvate od svih ideja i uspomena na zločinca Sašina djeda, te da će i sama gospođa Saša spoznati najveću tragediju hrvatskoga naroda koju je doživio u svojoj dugoj povijesti pod komandom njezina djeda.

Mate Ćavar


hrvatski-fokus.hr

Dalekovidni Stjepan Đureković

Dugo, doduše ne baš uporno, tražio sam knjigu Stjepana Đurekovića Crveni manageri, a onda konačno i došao do nje te ju i pročitao. Malo sam, očito sa čitanjem okasnio, jer knjiga je u međuvremenu imala mnoštvo izvanknjiških epiloga i učinaka, a moglo bi se reći i nastavaka. Bit će ih još. Podsjetit ću, za početak, na „romanesknu“ sudbinu njena tiskara Krunoslava Pratesa koji je u Njemačkoj zaglavio na doživotnoj robiji, zbog knjige, odnosno u jednom njenom rukavcu. A koju li je tek energiju dramatičnosti izazvao famozni „lex Perković“ - država se tresla mjesecima i još lagano podrhtava.

Zatim, ipak, ustvari svakako, samo to vladajući nisu htjeli prihvatiti, ta izručenja Perkovića i Mustača. Sada su u Njemačkoj, prvome je zakazano suđenje za trinaesti listopada, drugi još čeka nadnevak početka. Moram priznati kako mi je bilo teško započeti čitati knjigu koja je bila povod za „kritiku“ njena autora sa sjekirom po glavi, nakon što je glava vjerojatno već bila mrtva od metaka iz pištolja. Vjerojatno bih od Crvenih managera odustao nu onda mi je sinulo kako je to jedan od utjecajnijih romana s konca prošloga stoljeća, roman koji teče kao rijeka, ne biste vjerovali čak i uzvodno. Pa hajdemo onda zagaziti u njega.

Roman Stjepana Đurekovića Crveni manageri tiskan je 1983. u Münchenu, već i vrapci znaju, u tiskari-garaži, ujedno i mjestu smaknuća autora. Published by Internacional Books -U.S.A., tisak: Krunoslav Prates. O knjizi, kao knjizi, romanu, izuzimajući političke crne kronike, malo se pisalo, barem sam stekao takav dojam. U sjećanju mi je ostao tek jedan opširniji prikaz, čini se nekako u vrijeme onog „lexija“, u jednim dnevnim novinama. Zaudarao je na prikaz po zadatku, a knjiga je manje-više ocijenjena lošom. Ne mogu sa stopostotnom sigurnošću tvrditi tko je bio autor te kritike (siguran sam tek 75 posto) pa mu ne ću spominjati ime, a kopati mi se po starim novinama, tom smeću ne da. Uostalom u takvim medijima odavno caruje ebola, zasad doduše samo virtualna, medijska. To što je ona opasnija po društvo, narode, države, skupine… pojedinca od one realne, druga je tema.

Politički roman, politički krimić, roman s ključem…

U predgovoru Stjepan Đureković roman Crveni manageri određuje kao „politički roman“ koji „život u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji prikazuje na potpuno istiniti način“… “Tako se među upravljačkom (menadžerskom) kastom živi i govori u tvornicama, bankama, trgovačkim organizacijama i drugim poduzećima. Pronevjere, krađe, i druge vrste lopovluka su toliko raširene, da je to također tipično za surovu komunističku svakidašnjicu… Mnoge nisu niti otkrivene niti je u interesu jugo-režima da ih otkrije i goni. Znam osobno nekoliko građana Jugoslavije koji su državu oštetili za desetke milijuna dolara koje su pohranili u švicarskim bankama, ali se protiv njih ništa ne poduzima“.

Đurekovićevi junaci su pripadnici partijske elite, prvenstveno oni sa zadatkom u „privredi“ kako se tada govorilo. Ispričava se što mu je tekst nelektoriran, nije u kratkom vremenu u inozemstvu mogao naći lektora, a inače je nastojao pisati po „Hrvatskom pravopisu iz 1971.“, 1972. zabranjenom za kojega tvrdi kako je UDB-a čitavu nakladu spalila. Bez obzira na pravopisne i gramatičke grješke, jer on je ekonomist po obrazovanju, kaže u predgovoru kako „UDB-u ionako boli samo sadržaj, a ne jezične finese“. Kao da je time političku policiju, koja se tada nazivala SDB-SDS (bratstvo-jedinstveno) odredio i kao svog najrevnijeg čitatelja - uostalom njegov roman nikad nije došao do širega kruga čitatelja.

Roman je svakako politički triler, ali i „roman s ključem“ pri čemu je autor najvažnije političare, Titu, Kardelja, Bakarića, Milku Planincnavodio s punim imenima, a ostale aktere prikriveno, šifrirano. Suvremeni autori „romana s ključem“ skoro da su postupali obrnuto. Znakovito je pritom da je baš jedan pravi ključ ubrzo odredio njegovu gorku sudbinu. I to primitivni ključ, ključ neke garaže, nu ključ je očito- ključ.

Tko je Stjepan Đureković?

Od one je hrvatske „grane“ koja se skoro sasvim „osušila“, hrvatske, srijemske. Rođen je u Bukovcu pokraj Petrovaradina, hrvatske utvrde na Dunavu gdje je završio i gimnaziju. U Drugom ratu se opredijelio za partizane. Diplomirao je ekonomiju u Beogradu, a zatim se zaposlio najprije u Osijeku, pa u Rafineriji u Sisku i odatle došao do sjedišta INA-e u Zagrebu. Bio je jedan od rijetkih, jugoslavenskih, fakultetski obrazovanih partizanskih kadrova. Tamo bravar, ovdje kovač, ondje krojač, ondje seljo... u vrhuški, a kako li je onda tek bilo u „provinciji“.

U INI je bio druga „zapovjedna linija“, šef u ono vrijeme novotarije - marketinga, ali svakako dostatno visoko pozicioniran da bi mogao imati potpuni uvid u funkcioniranje ondašnjeg gospodarstva i politike s jakim partizanskim zaleđem, vjerojatno svojedobnom suradnjom s UDB-om, te onda o svemu „istinito pisati“. Njegov glavni junak u romanu, Ivan Rukavina, generalni direktor poduzeća za međunarodnu trgovinu Interimpex (čitaj - za uvoz) nosi uostalom mnoštvo autobiografskih crta. Partizan je, fakultetski obrazovan, suradnik UDB-e svojedobno, priznati socijalistički menadžer s jakim političkim vezama. Imućan je, kao i stvarni crveni manageri, stanuje u vili na Tuškancu, sinu dugovječnom studentu, ne zbog „pameti“, već predaje mladalačkim užitcima, kupio je auto strane marke, sam se uglavnom služi službenim mercedesom. Posjeduje i vikendicu, ima ljubavnicu, više njih. Crveni manager bez ljubavnice, pa to nije išlo, brak mu je klimav, pred raspadom, čeka se ustvari da djeca dovrše školovanje.

Korupcija kao sustav

Daleko veća primanja od pristojne direktorske plaća, deset puta veća, donosi mu „biznis“ koji vodi njegov brat, mladi umirovljeni podpukovnik. Otvorili su obrt za montažu centralnog grijanja pri čemu poslove kod kolega direktora osigurava Ivan Rukavina, brine se da se oni i plate u i tada vrijeme nelikvidnosti u gospodarstvu, organizira podmićivanje poreznika i slične „strateške“ aktivnosti. Podučava brata da višak novaca ne ulaže u nekretnine već pretvara u devize i iznosi iz zemlje, a dio u zlatnike i uzida ih negdje za nuždu. Glavnina događaja iz romana odvija su u drugoj polovici sedamdesetih godina, a Rukavinu zapravo muči, iako se on negativno izjašnjava o Titi kao i o cijeloj „vrhuški“, kako bi poslije njegove smrti mogli „doći Rusi“. A onda zbogom privatno vlasništvo, osim ostaloga. Usputna primjedba: Rukavina se ovdje pokazuje kao popriličan naivac i zanemaruje činjenicu kako su boljševici pronalazili način da i zlatnike „iskopaju“ iz zidova.

Nakon nekoga vremena direktor Rukavina se odlučuje i za veći „biznis“ - uzimanje provizije od stranih firmi koje po Jugoslaviji prodaju industrijsku opremu za različite tvornice. Treba napomenuti kako su sva ta „uvozno-izvozna“ poduzeća ustvari bila skoro isključivo uvozna, osobito kad je kapitalistički Zapad u pitanju, a izvozila su tek u nuždi, recimo na početku osamdesetih i pod svaku cijenu kako bi Jugoslavija došla do deviza. U slučaju većih poslova, kao što je izgradnja Željezare u Sisku s prijateljem dijeli proviziju. U nabavi poslova i sam se koristi korumpiranjem svojih potencijalnih kupaca, često poluobrazovanih provincijskih direktora. Za njih se u Interimpexovoj posebno izgrađenoj vili u okolici Zagreba organiziraju bakanalije s elitnim prostitutkama, vodi ih se po istom „poslu“ i u inozemstvo, primjerice u Pariz kamo Rukavina vodi direktore Srbe iz vojvođanske provincije, buduće kupce opreme neke tvornice, od čega će on uzeti masnu proviziju.

On ima i velikih problema s tzv. „saveznom administracijom“ koja je sva iz Beograda i dakako čine ju i preko devedeset posto Srbi, što stari što novi poslijeratni Beograđani. Tzv. „nacionalni ključ“ (opet, eto ključ) primjenjivao se pri vrhu piramide (ministri i sl.) dok su ostali koji često i presudno odlučuju „domaći“. Kako njima doskočiti, kako izvući potrebne dozvole i „papire“, naročito kad je riječ o uvozu, devizama? Jednostavno, korumpiranjem onih koji odlučuju, izdaju, potpisuju dozvole. Stavi ih se na još jednu mjesečnu plaću kod Interimpexa na crno. Takve operacije nisu sasvim jednostavne, jer i konkurentske „savezne“, ustvari srpske firme vične su, ako ne i vičnije istom „biznisu“ - korupciji, a tu je onda i uloga „srpske krvi“ koja nije voda, no kako i Srbi vole novac, a tamo korupcija traje od kad je srpske države, nekako se ipak „prođe“.

Sve ovo je „istinito“ da istinitije ne može biti, a da „iznenađenje“ bude veće i svima koji su to tada htjeli znati bilo i poznato. Vic je, dakako, bio u tome da se moralo šutjeti jer bi onaj koji bi „lajao“ završio u zatvoru. „Drug taj i taj je lopov“ moglo se reći samo među jako povjerljivima. Blateći druga s istinom, blatila se Partija „sistem“, „podrivalo bratstvo-jedinstvo“, a sve je to bilo pod tepihom, bogme i ispod parketa i zabranjeno.

Zadnja transakcija

Rukavina na koncu shvaća da se ni od paralelnog posla u Zagrebu niti od provizija ma kolike bile, ne može toliko obogatiti kako bi ostvario svoj plan trajnog odlaska u inozemstvo, emigraciju, pa kreće u treću fazu plana: Osnivanje Interimpexovih poduzeća u inozemstvu, što je bila uobičajena praksa, a na koncu osniva i poduzeća na svoje ime za koja njegovi su-radnici nisu znali. Sve te firme i formalno Interimpexove i samo njegove glase na njega - kapitalizam ne poznaje društveno vlasništvo pa on s novcem raspolaže suvereno kao i svaki vlasnik. Nema utjecaja nikakvih „radničkih savjeta“ ionako jednoga na vrbi svirala čak i u Jugoslaviji i sličnih trica i kučina. Mreža takvih poduzeća u inozemstvu mu je potrebna kako bi najprije formalno Interimpexove račune nakrcao novcem iz „centrale“ u iznosu od petnaestak milijuna dolara, a zatim ga fol zbog plaćanja stranih dobavljača odatle prebacio na i stvarno svoje. To je već bio pristojan novac.

Nakon ovih operacija u inozemstvu mu se pridružila nova, trudna, životna družica, zadnja tajnica. U Zagrebu su svojevoljno ostale bivša supruga i kći, a sin mu se kasnije pridružio - kao i u slučaju autora Stjepana Đurekovića. Zatekla ga je gorka sudbina kao i oca, nebitno je li riječ o ubojstvu, likvidaciji, ili samoubojstvu.

Zašto sjekira?

Zašto sam ovako pučkoškolski prepričao sadržaj Đurekovićeva romana? Najprije stoga što predpostavljam kako su rijetki uopće čitali ovu knjigu, a zatim kako bih u njoj, skupa s čitateljem, pronašao pravi razlog ekspresne „kritike“ Đurekovićeva sa sjekirom po glavi. Izvan književno naročito zadnjih godinu dana govori se o tome kako je Đureković taknuo previsoko, u navodni, malo veći, kriminal „inaša“ sinova Mike Špiljka, Vanje i Josipa Broza, Miše, pa je stoga stigao nalog za „sjekiru“, dok mu je knjiga samo izgovor u potrazi za azilom kao progonjenim političkim emigrantom. Nešto slično daje naslutiti i Josip Manolić u zadnjem intervjuu JL-u pri čemu on (samo) Đurekovića drži „kriminalcem“. „Kod Đurekovića se radi o kriminalnom slučaju jer je Đureković bio kriminalac“, kaže što implicira kako je Đureković s pravom „dobio svoje“.

Malo se pritom Manolić zaigrao pa potvrdio da je i država koja je dala(?) likvidirati Đurekovića ustvari bila mafijaška. Od mafije ju je razlikovala tek, možda, ideologija. Vratit ću se zato knjizi te ustvrditi kako je u njoj precizno opisana korupcija koja je ovdje vladala za komunizma i njegovih „faza“ i „reformi“. Štoviše korupcija je predstavljena kao bit sustava i usput prokazane njene nimalo spektakularne ali učinkovite metode. Svima onima koji danas govore o korupciji preporučujem ovu knjigu, ali i proučavanje korupcije u kraljevinama SHS i Jugoslaviji, recimo „transparentnima“- repovi su to koji se izdaleka vuku.

Svjedok iznutra

Pored korupcije Đureković (Rukavina) još mnogo toga neuvijeno spočitava sustavu: neučinkovitost, nelikvidnost, političke tvornice (Obrovce), već su se zaredale i nestašice i repovi za benzin, deterdžente…, a naročito pogrješnu kadrovsku politiku koja preko Partije forsira podobne, a nesposobne. Protivi se i Zakonu o udruženom radu, razbijanju poduzeća na tzv. OOUR-e, prevelikom utjecaju radnika preko radničkih savjeta, Partije, sindikata u poslovnom odlučivanju. Što se tiče „smrtnog grijeha“ hrvatskog nacionalizma, poglavito onoga tzv. „ekstremnoga“, teško ga je u knjizi pronaći. Istina on mjestimice govori protiv Srba ali uglavnom jezikom 1971. kada se o tome govorilo i javno i u medijima, pa i u partijskim „ćelijama“. Uglavnom se radi o neravnopravnom položaju Hrvatske i Hrvata, raspodjeli deviza, prevelikog udjela Srba („ključ“!) u saveznom aparatu, vojsci, policiji, dakle ništa bitno novo.

Kad piše o Srbima u Zagrebu prvenstveno ih vidi kao nesposobne i ulizičke partijaše kakvih nalazi i među Hrvatima, ali i svim ostalim „narodima i narodnostima“. Sa Srbima inače njegov junak uspješno surađuje u jedinom sustavnom „biznisu“ - korupciji. Ivan Rukavina tek se na kraju, u zadnjoj rečenici knjige promeće u „hrvatskog“ Robin Hooda: „Istovremeno odluči da će od sada i šakom i kapom pomagati hrvatsku emigraciju“. Što je onda, od onoga u knjizi Đurekovića koštalo tako mafijaške smrti? Nije vjerojatno ni predposljednja rečenica iz romana: „Spas je jedino u tome da se odlijepimo od tih Srba (reflektira se Rukavina prvenstveno na one Srbe koji su ga nakon bijega i sudskog procesa u Zagrebu, u odsutnosti naslijedili u poduzeću) i ostalih u Jugoslaviji i da osnujemo slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku!“

Vjerojatno ipak činjenica da je bio kotač sustava, iznutra ga prokazao, ogolio do kože, poglavito elitu - „izdao“, računao je „sistem“. Možda je poslužio i kao upozorenje kažu stotinama suradnika UDB-e koji su po inozemstvu vodili „udbine“ kao „svoje“ firme, da se i oni ne bi s novcima koji su stizali iz Jugoslavije također odmetnuli za svoj ili nečiji tuđi „račun“. Koliko je takvih „firmi“ sudjelovalo u privatizaciji u Hrvatskoj? Praksu otvaranja takvih „firmi“ imali su i Sovjeti, od Lenjina, Kominterne, preko Staljina, sve do propasti. Kakvih „firmi“ već i moćnih banaka koje su se „punile“ iz SSSR-a.

Bizaran je i znakovit istovremeno podatak da je i logor Goli otok imao devizni račun u Švicarskoj, što potvrđuje i Aleksandar Ranković u svojim „Zabilješkama“. Ali sve su to razlozi koji se ne nalaze u knjizi, tek u njenim rukavcima, izvan njenih korica. U jednom od njih poprilično račvastom, poput meandra, čuči i sljedeće: roman je objavio 1983., do 1990. prošlo je tek sedam godina pri čemu su pravi „crveni menadžeri“ još i „sazrijevalii“, a tutnjao je „pravi“ kapitalizam u koji su se oni „aktivno“ uključili, sada u „domovini“. Privatizacija! Nije pa ni od Đurekovića loše doznati tko su oni i kako je to doista bilo, a čini mi se kako će se jednoga dana i na tom „frontu“ otvoriti novi „izvor“ za novi potok iz ove knjige. Knjigu svakako preporučujem, daleko je bolja nego što sam predpostavljao.

Mato Dretvić Filakov


HPC BRINE O POKOPU PRAVOSLAVNIH BRANITELJA!

Tragedija hrvatskih pravoslavnih branitelja Domovinskoga rata ogleda se i kroz njihove vjerske pokope. A neki tvrde da ih nije bio mali broj u hrvatskom Domovinskom ratu. Njih nigdje nema na položajima na vlasti u RH. Oni su prezreni od jugokomunističkih vladajućih klika u RH a svakako i od četničke Srbije i njihove Pravoslavne crkve koja je glavna hobotnica na hrvatskim prostorima.

To se pokazalo kroz cijelu srpsku agresiju na hrvatske prostore kako je SPC bila glavna ideološka organizacija koja je poticala pravoslavce po hrvatskim okupiranim područjima "da birane svoju otadžbinu". Zar ih nismo čuli kroz cijelo vrijeme srpske zločinačke agresije po Hrvatskoj. Zar patrijarsi SPC iz Srbije nisu neprestano vršljali i huškali četničke koljače na Hrvate, koje su nemilosrdno čistili po svim selima koje su bili okupirali. Zar samo par dana pred Hrvatsku oluju nije patrijarh SPC Pavle uzvikivao po Kninu kako treba braniti srpsku svetu zemlju. I sada nakon hrvatske olujne pobjede oni to nastavljaju sa istim četničkim apetitima i osvajačkim ciljevima. Pod tim udarima SPC nisu samo hrvatski branitelji nego i još gore oni pravoslavci koji su bili u obrani Hrvatske i Hrvata.

I čuje se kako čak umirući pravoslavni branitelji RH nemaju niti mogućnost vjerskog pravoslavnog pokopa. Njima to neće činiti pripadnici SPC, a Katolička Crkva u Hrvata to ne smije zbog četničkih Pupovaca koji bi je oklevetali za pokatoličenje i mrtvih pravoslavnih branitelja. I eto čuje se kako te vjerske potrebe za mrtve čini Hrvatska pravoslavna crkva kojoj oni u stvari i pripadaju. Ta je HPC utemeljena tijekom NDH kako bi ti hrvatski građani imali svoju dostojnu vjersku pastvu. Kako se zna da je HPC utemeljena u Zagrebu na Cvjetnom trgu, u nekada katoličkoj crkvi Svete Margarete, na dan 11. travnja 1942. Prvi Metropolit bio je ruski emigrant u Hrvatskoj Grigorij Maksimov Ivanovič Germogen.

Na temelju Zakonske odredbe o osnutku Hrvatske pravoslavne crkve od 3. travnja 1942. potvrđen je Ustav HPC u Hrvatskom saboru, sa svim organima i simbolima da je službeni jezik hrvatski, zastava kockasti grb sa križem od pletera u sredini na srednjem bijelom polju hrvatske trobojnice, sa sjedištem u Zagrebu, kao i sve druge pojedinosti djelovanja na prostoru NDH, gdje ima pravoslavnih vjernika. No znamo što se dogodilo sa cijelom hijerarhijom HPC, da su partizani poubijali cijelu crkvenu hijerarhiju kao i samoga metropolita patrijarha HPC Germogena u osamdesetim godinama njegova života. Obnovitelji HPC proglasili su svetim prvog utemeljitelja HPC koja počiva na njegovom mučeništvu kao i mučeništvu svih ostalih pobijenih dostojanstvenika HPC za čije se grobove još ne zna. Iako na mirogojskome groblju postoji spomen grobnica Metropolita Germogena i njegovih desetak svećenika.

HPC je registrirana u RH kao i u EU i do sada ima nekoliko tisuća svojih vjernika. Eto ona se brine za obrede pravoslavnih branitelja u Domovinskome ratu, a postoje i neki znaci da bi joj se mogla pridružiti i Starohrvatska crkva kao i hrvatsko grkokatolička crkva. Hrvatski pravoslavci su u počecima kraljevine Jugoslavije proglašeni pripadnicima Srba u Hrvatskoj. Red je da se omogući svima onima koji to žele kao Hrvati da imaju svoju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pored Katoličke Crkve u Hrvata i da to budu istinske posestrimske crkve pod okriljem Petrovih nasljednika. Dobro bi bilo da se svi svećenici koji su zbog celibata napuštali svoje zvanje uključe u HPC koja nema celibata!

Mate Ćavar


NAJAVA FILMA 'NIKAD SE NISU VRATILI'

Čim je završio Drugi svjetski rat komunističke su vlasti prionule krivotvorenju povijesti. Njihova uloga u toj lažnoj povijesti uvijek je bila pobjednička i pravedna za razliku od drugih, koji im nisu pripadali, a koji su obilježeni kao ubojice i manipulatori. Jedna od takvih, lažnih istina, odigrala se 27. srpnja 1941. u mjestu Srb nedaleko od Gračaca.

Desetljećima slavljen kao početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, tim su datumom u stvarnosti počela protjerivanja, ubijanja, paljenja i uništavanja svega što je u tom prostoru imalo pridjev hrvatski. Prvi su na najokrutniji način stradali članovi obitelji Ivezić iz sela Brotnja čijih je 37 članova, najviše žena, djece i staraca, živo bačeno u jamu. I u obližnjim hrvatskim mjestima protjerani su i ubijani nedužni, a njihovi domovi spaljeni do temelja. Jedini krimen je bio to što su bili Hrvati i katolici. Tako je bilo i u do rata bogatom i lijepom mjestu Boričevac koji je u suludom četničko-komunističkom pohodu početkom kolovoza 1941. izgorio u samo sat vremena. A njegovi stanovnici morali u progonstvo po cijeloj Hrvatskoj ali i svijetu.

Nikad se poslije toga nisu vratili kućama. Nisu ni mogli jer su kuće bile spaljene a komunističke vlasti zabranile povratak. A i da su se vratili, tamo su ih čekali oni koji su ih i protjerali.

Uspostavom demokratske Hrvatske ništa se nije promijenilo. Umjesto da se obnove uništene kuće i potomci vrate na ostavštinu pradjedova, obnovio se spomenik u Srbu koji i dalje podsjeća na strašne zločine. Spomenik pod kojim se u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj i danas šire komunističke laži o tobožnjem antifašističkom ustanku iza kojeg se i dalje provlači nedosanjani san o Velikoj Srbiji.

Film „Nikad se nisu vratili“ traje 50 minuta i pravi je sat povijesne istine koja bi svoje mjesto konačno trebala naći i u školskim udžbenicima dugo skrivane hrvatske povijesti...''

autorica filma: Nada Prkačin


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (Hrvatska vila, 1883.)



Pismo u spomen hrvatskom junaku Zvonku Bušiću

Dragi naš nezaboravni Zvonko, draga i jedinstvena Julienne, prošla je jedna duga godina, Tebi Julie, svakako najdulja.
Točno je da smo mi, ovakvi kakvi jesmo, 'ustrašeni i njunjavi, posebno intelektualci' (čast hrabrim i nepokolebljivim bojovnicima), najodgovorniji, točnije krivi za to što se Tebi dogodilo.
Ono što zasad nismo učinili to je „da će hrvatski narod dokazati da Tvoja žrtva nije bila uzaludna", kako sam napisao prošle godine.
Točno, zasad to nismo učiniIi, ali iako se protekle godine nije dogodilo nešto spektakularno, osjećaju se pozitivna gibanja. Tu je uspjeli referendum, tu su junaci iz Vukovarskog stožera i mnogi drugi, porast hrvatske samosvijesti i ponosa... Ipak se kreće. Junače Zvonko, draga i hrabra Julie, niste sami, mnogo je vaših poštovatelja, a bit će ih još više. Uz trajno sjećanje na Zvonka i uz srdačne pozdrave Julie,

vaš odani istomišljenik i poštovatelj,

Nikola Debelić


SJEĆANJE NA ZVONKU BUŠIĆA

Prateći zbivanja u svijetu, sve češće se prisjetim dugih razgovora s pokojnim Zvonkom Bušićem. S dubokim uvjerenjem govorio je da je oslobađanje Hrvatske od jugoslavenskog jarma samo prvi dio puta ka slobodi i da će se sudbina naše civilizacije i svijeta razriješiti u sudbonosnoj bitci između sila krvi i sila novca.

Sile novca doživljavao je kao karcinom na korpusu zapadne, kršćanske civilizacije. Amerika, kojom su zavladali financijeri i opskurna tajna društva, vidio je kao oruđe u rukama sila novca. Stanovite nade polagao je u Putinovu Rusiju, koja se – bio je uvjeren – vraća tradicionalnim nacionalnim vrijednostima. Sadašnji rusko-ukrajinski sukob sigurno bi ga duboko ražalostio, ali bi nedvojbeno u njemu uočio i gramzive prste američke oligarhije.

U prigodi godišnjice Zvonkine smrti događanja u svijetu uvelike mu daju za pravo. Svijet postaje sve kaotičnije mjesto u kojem izbija sve više ratova. Toga je, čini se, postao svjestan i Jutarnjakov novinar-tajkun Davor Butković. No činjenice, kao i obično, sasvim krivo tumači i, ničim izazvan, zaklinje se svetost liberalne demokracije (D. Butković: Svijet ne srlja u treći svjetski rat, nego mu prijeti potpuni kaos, Jutarnji list, 25. 8. 2014.). Dobro, ako Butkoviću i njegovim gazdama mozaik krvavih i besmislenih ratova diljem svijeta više odgovara zvati ''potpunim kaosom'' nego ratom, neka im bude. Ubijenima i osakaćenima te nijanse i finese nisu bitne. Ono što Butković i njegovi ne žele priznati jest činjenica da ti famozni centri ''liberalne demokracije'', Zvonko bi rekao ''sile novca'', šire kaos po svijetu. Dakle, ono što novinar-tajkun nudi kao rješenje problema uistinu jest izvor problema.

Žalosno je pak to da ton današnjoj hrvatskoj politici i javnom mnijenju daju površni snobovi kao Butković a ne ljudi kao što je bio Zvonko Bušić, borac, patnik i mislilac. No, vrijeme će, kao i uvijek, učiniti svoje i svima odrediti pravu mjeru. Nakon što jednom ode tamo gdje ne stoluju Pavić, američki ambasadori i slični, Butkovića se nitko neće sjećati, dok Zvonko Bušić već ovih dana dobiva prvu svoju ulicu u Hrvatskoj, u Posedarju, a ušao je i u srednjoškolski udžbenik za četvrti razred srednjih škola. Zanimljivost je da je autor zdžbenika, ako se rukovodimo hrvatskom podijelom na lijeve i desne, lijevi! Koliko sam dosada vidio, nijedan ga se ''desni'' autor udžbenika nije sjetio. Eh, ta poslovična inertnost i plahost hrvatske desnice!

Bit će još ulica, udžbenika i drugih knjiga. Evo, u devetom mjesecu izlaze Zvonkina sjećanja, u kojima će čitatelji, između ostaloga, moći čitati i o njegovim promišljanjima suvremenog svijeta i vječnog sukoba ''sila novca'' i ''sila krvi''. Ono što boli jest činjenica da među nama nema više čovjeka kojega smo mnogi voljeli i poštovali. Ipak, s tim se valja pomiriti, u fizičkom smislu svi smo prolazni. Pa ovo sjećanje na pokojnog prijatelja nije u funkciji vraćanja u prošlost i tugovanja, nego je skromni poziv da iz života i djela naših velikana naučimo ponešto o budućnosti. Taikovo predosjećanje velikog sraza suprotstavljenih principa u suvremenom svijetu i te kako je važno za hrvatsku budućnost. Naime, on se silno brinuo kako će se Hrvatska snaći u tom srazu, hoće li njezini predvodnici odabrati pravu stranu. Vjerovao je u narod, no u očaj su ga bacale političke elite.

Suvremeni se svijet uistinu nalazi na velikoj prekretnici. ''Liberalna demokracija'' iscrpila je svoje potencijale i svoje trikove, a na rubovima tog ''liberalnog carstva'' niču krvave divljačke tvorevine, koje prijete urušavanjem uljudbe tisućljećima izgrađivane. U takvim okolnostima i pred Hrvatskom su teška iskušenja, ne samo zbog iskorijenjenosti i korumpiranosti njezina vodstva nego i zbog kaosa koji je zahvatio svijet. Što se moga osobnog mišljenja o tomu tiče, preživjet će narodi dublje ukorijenjeni u sjećanje. Jer dalje vide u budućnost. Može to nekomu zvučati odveć katastrofično, no zapitajmo se gdje su Babilonci koji su Židove odveli u sužanjstvo. A Židovi su još uvijek tu.

Damir Pešorda


Propovijed na Udbini, 30. kolovoza 2014.

Hrvatsko mučeništvo

Pozdravljam: generale Hrvatske vojske i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenoga hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina! Braniteljima…

Čit.: Mudr 3,1-9; Rim 5,1-5; Mt 10,34-39/

Dragi štovatelji hrvatskih mučenika, draga braćo i sestre!

Kada se okupljamo ovdje u Udbini, u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, tada jednim blagdanom slavimo hrvatske svece, blaženike i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim oltarima a koji su dali svoje živote za Krista. Najprije to su: sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice - bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista. Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su zrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj. Nevina dječica nisu ni znala za Isusa, pa ipak su kršćanski mučenici, premda nisu bili ni kršteni, ali njihova je krv spasila Isusa i oni su poginuli jer je kralj želio ubijajući njih ubiti novorođenoga Sina Božjega.

Kad promatramo našu mučeničke hrvatsku povijest, smijemo zaključiti da je naš narod zavrijedio naslov koji mu je sam Papa Lav X. dao godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću, naime Antemurale christianitatis - Predziđe kršćanstva, jer su svojom krvlju naši stari branili ne samo domovinu, nego i kršćansku Europu, a time i samo kršćanstvo! A sv. Ivan Krstitelj nije izgubio glavu direktno zbog Krista nego jer je kralju Herodu proročki javno predbacio da nemoralno živi, da ne smije imati bratovu ženu. On je dakle žrtva zbog svetosti braka, a bračnu vjernost je osobito uzvisio baš Krist Gospodin zahtijevajući neraskidivost bračne zajednice. Prema tom primjeru i naši su stradalnici koji su bili mučeni zbog vrednota i visokih ideala koje je Krist propovijedao također indirektno mučenici za Krista. Kad su npr. neki hrvatski domoljubi iznosili nemoralnost zakona i nepravednost postupanja drugih naroda u prijašnjim zajedničkim državnim zajednicama, a na štetu našega naroda, bili su bačeni u tamnice, kao npr. toliki koji su bili u komunizmu bačeni u zatvor u St. Gradišku, također pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972., ili pak Stjepan Radić, Đuro Basariček i Pavle Radić, ubijeni u beogradskoj skupštini 1928. godine. U te mučenike smijemo pribrojiti Eugena Kvaternika i njegove drugove u tzv. Rakovičkoj buni koje je Austrija nemilo pogubila 1871. A da ne spominjemo tragediju bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, pogubljenih u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine!

Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja, a koje naš narod s pravom časti kao nacionalne heroje. Sigurno, u mojoj biskupiji posebno se ističu: hrabra obrana Gvozdanskog 13. siječnja 1578. kada su svi branitelji izginuli, te tragedija Zrina, gdje su u jednom danu tj. 9. rujna 1943. partizani pobili 208 mirnih stanovnika, a sve kuće zapalili i preostalo stanovništvo prognali. Svakako, ne smijemo danas zaboraviti ni tolike žrtve pogubljene od komunističkih zločinaca za vrijeme Drugog svjetskog rata i osobito poslije završetka tog rata, kad su naši hrvatski ljudi doživjeli masovne likvidacije u Bleiburgu poslije 15. svibnja 1945. i na Križnom putu koji je kao neviđena kolona smrti progutao stotine tisuća Hrvata, razoružanih vojnika, ali i silno mnoštvo civila, žena i djece diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i susjednih balkanskih zemalja. Nedavno sam u Garevcu, u Bosanskoj Posavini posjetio Burića štalu gdje je bilo odmah poslije rata 1945. zatočeno 224 Hrvata koji su nemilo pobijeni.

Međutim i tijekom 45-godišnje komunističke diktature nad našim su narodom bez suda, a najčešće i bez ikakve krivnje izvršena bezbrojna pogubljenja, bilo da su to počinili u zemlji ili u inozemstvu pripadnici zloglasne Udbe – od koje je kao najpoznatija žrtva – od njih 67 - pao i Bruno Bušić, bilo sudovi koji su kao sredstva komunističke revolucije imali zadatak uklanjati sve tzv. kontrarevolucionare. Na taj način, kao žrtva takvog progona je naš najpoznatiji i najštovaniji čvrsto vjerujemo uskoro sveti Alojzije Stepinac. A nije li i Zvonko Bušić, koji je nesretno otišao prije godinu dana, a koji je robijao 30 godina, bio također mučenik za Hrvatsku, koji međutim nije mogao prihvatiti njezinu sadašnju realnost, jer se za takvu Hrvatsku kao idealist nije borio? A onda se podigla velikosrpska agresija i 90-tih godina prošlog stoljeća sručila se na naš narod i počinila nezabilježene zločine i prouzročila bezbrojne žrtve. Samo hrvatskih branitelja je poginulo više od 15 tisuća, a zar njima ne treba pribrojiti gotovo 2 tisuće onih koji su poslije rata digli ruku na sebe jer nisu bili zadovoljni odnosom službene Hrvatske prema njima, ali i prema ratu u kojem su kao domoljubi sudjelovali?

Srpski genocid, kulturocid i urbanocid, žrtve koje se ne broje samo po mrtvima, nego i po srušenim crkvama, bolnicama, školama, osobnim domovima, stanovima kulminirala je prošle godine Vukovarskim slučajem. Ratna je šteta izračunata i u novčanom se iznosu broji na više stotina milijardi američkih dolara, međutim šteta je počinjena i dušama naših ljudi, u oboljelima od različitih tjelesnih i duševnih rana, a ne može se ničim izmjeriti. Pa ipak oni koji su odgovorni u našoj državi ne vidaju rane ranjenim žrtvama velikosrpske agresije, već naprotiv stavljaju sol na te rane svojim odnosom zanemarivanja istine i nasilnog nametanja „normalizacije“ u Vukovaru, ali i u čitavoj državi, a ni jednom riječju ne traže nikakvu ratnu odštetu od zemlje koja je počinila te zločine. Zar nije to zahtjev pravednosti da se ima nadoknaditi počinjena šteta? U sakramentu ispovijedi npr. pokornik ne može dobiti odrješenje ako ne nadoknadi štetu za koju se kaje, a koju je svojim grijehom počinio. A među ubijenima u Domovinskom ratu, te među prognanicima, kojih je i danas iz BiH mnogo u Hrvatskoj, toliko je mnogo primjera kršćanskog opraštanja, prihvaćanja križa i vjerničkog podnošenja zala! I sam sam gledao i slušao kao prognani župnik Hrastovice i Petrinje kako su moji prognanici podnosili ta ratna stradanja, često bez riječi protivljenja, primajući iz Božje ruke sve te kušnje kao način da Bogu posvjedoče svoju vjernost i izdržljivost! Međutim da bi se došlo do ljubavi među ljudima preduvjet je priznanje istine i ispunjenje pravednosti.

Prošlo XX. stoljeće bilo je najkrvavije upravo po ubijanju kršćana. Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u prošlom stoljeću i kakve im se događaju još i danas.

O kršćanstvu se u medijima danas može čuti uglavnom samo po skandalima pa se stječe dojam da je kršćanstvo, iz ove perspektive i stvorene klime, uzrok svih zala prošlih stoljeća. Knjiga Antonija Soccija, I nuovi perseguitati. Indagine sull’intolleranza anticristiana nel nuovo secolo del martirio, bavi se progonima i netolerancijom prema kršćanstvu te podsjeća na to da su kršćani u prošlom krvavom stoljeću najprogonjenija i najubijanija religijska skupina.

U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih čak “45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća”, iznosi A. Socci. Još dramatičnije su brojke koje se odnose na kršćane u svijetu danas: “trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje bivaju ubijani zbog svoje vjere u Isusa Krista (…), od 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda.” Ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja. Neznanje o jednoj takvoj tragediji širokih razmjera stoga budi sumnje radi li se o ciljanoj ignoranciji ili pak o indiferentnosti sekulariziranog Zapada prema svojoj povijesnoj religiji.

Veliko stratište kršćana su jučer i danas - islamske zemlje

Početkom dvadesetog stoljeća 32 % turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 %. Dakako, brutalno su masakrirani u milijunskim pokoljima, a da “kršćanska” Europa nikada nije snažnije prosvjedovala zbog ovog “holokausta prije holokausta”. U Egiptu je još 1975. godine bilo 20 % kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 ili 5 %. U Siriji je na početku XX. stoljeća broj kršćana iznosio 40 %, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama, uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, no o tome se rijetko govori na Zapadu, kao da se radi o mučenicima drugog reda. I dok broj kršćana u islamskim zemljama drastično opada, broj muslimana u “kršćanskim” zemljama raste…

Mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem, već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu prijetnje gubitka života. “Čovjek bomba” koji ubija nedužne civile nije mučenik, već zaluđeni fanatik.

Ne dirajući istinu bilo kojeg progonjenog naroda ili religije u prošlom krvavom stoljeću, zabrinjava što je Soccijeva knjiga jedna od rijetkih koja se pozabavila razmjerima stradanja kršćana jučer i danas te se postavlja pitanje: dok mučenici svih drugih religija i nacija nalaze mjesto u kolektivnoj memoriji, što se događa s kršćanskim mučenicima i kome oni pripadaju, tko je zadužen za dužni kult sjećanja na njihovu nevinu žrtvu? „Ako je bogati Zapad kojem je i danas kršćanstvo najbrojnija religija odlučio biti dosljedan u indiferentnosti prema vlastitoj povijesnoj religiji, onda ne čudi ovakva šutnja o tako strašnim činjenicama stradanja kršćana. To su mučenici koje nitko ne treba u memoriji jer se, barem što se Europske unije tiče, Zapad odriče bilo kakvog spomena svojih kršćanskih korijena.“ (I. Šola)

Ovih je dana kaldejski patrijarh iz Bagdada uputio poruku međunarodnoj zajednici. U poruci katolički kaldejski patrijarh Louis Raffael Sako međunarodnu zajednicu potiče na bratstvo i solidarnost kako bi se kršćanima potjeranim iz Mosula omogućio ostanak u Iraku. Poruka je upućena u prigodi Svjetskoga dan molite za Irak, koji je patrijarh Sako organizirao u suradnji sa zakladom Pomoć Crkvi u nevolji, a održala se 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodinova.

O tomu kako se kršćani mogu osjećati jasno govori postupno umanjivanje broja kršćana u Iraku. Od milijun i četiri stotine tisuća kršćana u 1980. godini, u Iraku je 2003. godine bilo oko 800 tisuća, a danas ih je tek oko tri stotine tisuća.

Svjetsko armensko vijeće sa sjedištem u Švedskoj tvrdi da je iz sjevernoga Iraka, odnosno okolice Mosula, izbjeglo oko 200 tisuća kršćana. U gradu Bakhdida bilo je oko 50 tisuća kršćana koji su pripadali uglavnom sirsko-katoličkoj i sirsko-pravoslavnoj Crkvi. Papa Franjo pozvao je sve biskupe svijeta da organiziraju molitvu za kršćane koje se ubija i protjeruje iz sjevernog Iraka… I više biskupa u Hrvatskoj odredilo je ovih dana u svojim biskupijama da se moli za kršćane koji su progonjeni te za mir u svijetu.

A u Hrvatskoj i BiH nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam „med i mlijeko“, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?

„Dvadeset i pet godina nakon pada komunizma te u suprotnosti s očekivanjima nakon pristupa postkomunističkih država članica Europskoj uniji nismo uspjeli utemeljiti uspješne i razvijene demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi,“ stoji u Praškoj poruci Platforme europskog sjećanja i savjesti (23. lipnja 2014.). Elite proizašle iz komunizma i njihov propagandno-medijski aparat danas otvorenije nego ikad vode žestoku ideološku borbu u prilog pohrvaćenja jugoslavenskog komunističkog režima…

„Kako je moguće – pita se Ivo Banac - da su poražene fašističke zemlje, poput Italije i Austrije, koje su nakon rata bile u ruševinama, u relativno kratkom roku prestigle sve „prednosti“ tzv. naprednog „socijalizma“? Moramo biti svjesni da je komunizam doslovno sprječavao razvoj te da smo u krizi zbog stanja društva koje je izravno proizašlo iz komunističkih deformacija.“ (nav. autor, Hrvatski neokomunizam, Vijenac, 10. 7. 2014.).

A naše aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime: to je Vukovar. O svom iskustvu Vukovara progovorio je fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o.g. rekavši između ostaloga i ove riječi: „Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin. Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru… Istinski suživot među ljudima može se voditi samo na istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Svi drugi pokušaji završavaju s porazom i to stravično…

Sa srpskom agresijom učinjena su stravična zla u Vukovaru, a da za ta zla gotovo nitko nije odgovarao. Danas u takvoj situaciji uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita, a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe. U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…“

Želio sam podijeliti ove riječi, draga braćo i sestre, s vama, i to bez posebnog komentara. One samo svjedoče kako su i danas hrvatski katolici progonjeni, kako trpe mučeništvo od različitih nepravdi i nasilja. Trebalo bismo danas imenovati i drugu hrvatsku ranu ili mjesto aktualnog mučeništva hrvatskih katolika: to je BiH. U njoj je danas zaista teško biti Hrvat i katolik. Treća rana našeg hrvatskog mučeništva danas je nepoštenje i lopovluk koji trpe naši ljudi zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku Crkvu već samo svoj džep i nemoralno upravljaju našim dobrima, a za sirotinju ne mare. Ipak mi kao katolički narod nikada nismo zbog svojih rana pali i ostali slomljeni, uvijek smo se dizali, pa je to i naš zadatak danas. Zavapimo ovdje u Udbini svim našim hrvatskim mučenicima, i svecima i blaženicima, i tolikima koji nisu kao takvi proglašeni, a samo su Bogu poznati po svojoj ljubavi i žrtvi, da zagovaraju za nas danas, da nam isprose ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. A to će biti po velikoj ljubavi prema Bogu i svome domu i rodu, kako nas upravo uče svi naši hrvatski mučenici.

Draga braćo i sestre, Gospodin nam u svojoj Riječi danas poručuje kako se ne trebamo bojati izložiti se za Krista i njegovo Evanđelje. Sv. Pavao kaže da se trebamo ponositi i nevoljama jer one nas utvrđuju da budemo postojani i prokušani, da u nama sazori nada. To je prema Knjizi mudrosti „mala muka“ odnosno „kušnja“ koja pokazuje jesmo li Boga dostojni. Očito naši su mučenici pokazali svojom izdržljivošću da su bili dostojni! I što Gospodin kaže u Evanđelju, izgubili su svoj život poradi Krista, ali su ga zato našli i sačuvali, dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji, gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji je spreman žrtvovati se za druge. To je poruka Kristove riječi, ali i njegova primjera jer on se prvi žrtvovao za sve nas. Naši su mučenici slijedili Krista i zato su njemu pridruženi u slavi uskrsnuća. To je i naš put, braćo i sestre, i zato slavimo mučenike da bismo u njima hvalili Gospodina koji je nas „ljubio do kraja, sve do smrti“, te kako bismo i sami gledajući njih hrabro prihvaćali sve kušnje i nevolje znajući da se život vječni dobiva samo ako se zemaljski život daje za druge. Amen.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački


Govor Jadranke Ostojić na pokopu patra Vilima Cecelje

Pri susretima s gospodinom Vinkom Ostojićem može se vidjeti mnoštvo njegovih životnih uspomena na slikama, sa stotinama istaknutih Hrvata po cijelome svijetu. Među njima ima hrvatskih političara, ratnika, svećenika, biskupa i kardinala. Nema znamenitijeg hrvatskog hodočašća i svetišta na koje Vinko Ostojić nije hodočastio. I to je sve sačuvano dobrim dijelom na brojnim slikama za uspomenu, od kojih bi se mogla upriličiti velika izložba. Sjetno je sve to promatrati iz života jednoga hrvatskog domoljuba i prisjećati se svih ovih brojnih imena mladića i djevojaka, muškaraca i žena svih dobi, iz svih krajeva Hrvatske i svijeta gdje Hrvata ima, od Bleiburškog polja do svih grobova i spomenika hrvatskih, kojih ima na pretek po cijelome svijetu. Među inima, Vinka se može vidjeti s legendarnim hrvatskim prvakom Branimirom Jelićem s kojim je nastupao i na njemačkoj televiziji govoreći o borbi Hrvata za svoju državu i svoju slobodu.

Od brojnih svećenika ističu se slike s hrvatskim legendarnim velečasnim patrom Vilimom Ceceljem koji je živio za Boga i hrvatski narod cijeli svoj život. To je onaj svećenik pred kojim je položila svoju prisegu Vlada NDH na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I Vilim Cecelja ostao je cijelo vrijeme dušebrižnikom Poglavara sve dok je postojala NDH. A malo je bilo Hrvata u emigraciji za vrijeme jugokomunističke tvorevine, a da im Vilim Cecelja nije pomagao u tuđini diljem svijeta. Tako se je i Vinko Ostojić nakon bijega u Njemačku upoznao s ovim hrvatskim dušebrižnikom s kojim je održavao vezu cijelo vrijeme sve do kraja njegova života.

I upravo je zanimljiv jedan dio Vinkova oproštajnog govora na pokopu velečasnog Vilima Cecelje koji je pročitala Vinkova kći Jadranka, a uzet je iz ondašnje „Nove Hrvatske“: „Za mene je Krist život, a smrt dobitak“, ove riječi jednog izuzetnog svećenika pročitah na sličici koju su nam dijelili na groblju u Salzburgu. Te riječi bile su riječi vodilje pokojnog Vilima Cecelje, proslavljenoga hrvatskog svećenika i prognanika, čovjeka koji je svoju vječnost gradio neizmjernom dobrotom. Stojim kod groba i promatram naš hrvatski svijet, tolike svećenike i časne sestre, biskupa hrvatskoga i austrijskog, hrvatske radnike, hrvatske izbjeglice, mlađe i starije generacije. Pozdravljam se s Antom Jakšićem. „Gospodine, tko zna tvoje tajne puta i gdje nas tvoja pravda najzad čeka. Misli su nam tek isprazna jeka onoga što nam slijepe oči slute.“

Svi govornici od znanog msgr. Stankovića, naddušobrižnika, pa do riječkoga nadbiskupa Josipa Pavlišića, izrazili su jedinstvenu misao: „Velečasni Vilim Cecelja bio je Kristov svećenik izvanrednog stila, bio je Hrvat, patnik i borac za pravdu, red i jedinstvo u ovoj tuđini i ostavio je duboke tragove u biću hrvatskoga iseljeništva. Meni mlađem nazočniku uvlačio se u dušu osjećaj praznine koji me ne napušta odlaskom patra Cecelje. Bio nam je svima otac i savjetnik do posljednjega dana svoga života. Sve svoje snage duha, pameti, znanja i humanosti ulagao je da bi nas zbližio u jedno narodno biće!“

Ove riječi je na pokopu Vilima Cecelje pročitala Jadranka Ostojić, mlada kći Vinka Vice Ostojića.

Hrvoje Hrvatin


ZET u službi jugoslavenskih laži

Molim Boga, čekam bolje dane,
da Berlinski u Hrvatskoj pane

Već godinama se tramvajem ne vozim preko Glavnog kazališnog trga. Ne mogu, jer želim živjeti još koji dan. Čim preko tramvajskog zvučnika očujem ono - Trg maršala tita, uhvati me mučnina, bolovi u želudcu i nagon za povraćanje.

Baš ovako, danas 23. kolovoza, na dan sjećanja na komunističke i ostale totalitarne režime, na Glavnom zagrebačkom trgu, ispred istaknutih bijelih križeva i transparenata "Trg maršala tita je civilizacijska sramota", te "Trg zločinca tita", govori Pero Tadić 18-godišnji zenički tito robijaš, koji nije izvršio nikakvo terorističko djelo, ali se je u dva navrata, po 10 i 8 godina s titopendrekašima družio iz preventivnih razloga, zbog sumnji za osvećivanje svoje majke, koju su, pred njegovim dječačkim očima, kao trudnicu, zato što je nahranila gladnog i napojila žednog hrvatskog vojnika, na smrt pretukli zloglasni titini komunistički jugo udbaši.

Nije Pero Tadić jedini. Tramvaji koji voze spomenutom dionicom su zaista prorijeđeni. Ljudi ju zaobilaze. Potroše koju minutu više vozeći se preko Zrinjevca i Mihanovićeve i obratno, ali zato izbjegnu silovanje napušenog ZET-a.

Žalili su se ljudi i policiji, ali je ona nemoćna, jer su, vjerovali ili ne, i dileri i silovatelji zakonom zaštićeni. Zakonski je zaštićeno, dakle; i veličanje mega zločinca, i širenja govora mržnje, i vrijeđanje nacionalnih i svakih drugih osjećaja... Zaštićeno je, kako je gore već navedeno, svakodnevno silovanje u sred Zagreba. Pa na kraju, dragi čitatelji, preko još nezačepljenih portal usta, zajedno zapjevajmo.

MOLIM BOGA ČEKAM BOLJE DANE,
DA BERLINSKI U HRVATSKOJ PANE.

Žarko Marić


Srbofilske laži s Banskih dvora

Na prvoj sjednici Vlade RH nakon gospodskih odmora zanimljivo je bilo osamnaestominutno nastupanje njezina predsjednika Milanovića. Skoro pola toga vremena posvetio je smrti Stjepana Radića 8. kolovoza 1928. godine. On počinje sa svojom izjavom: "Tko to još provodi Radićevu politiku u HSS-u?" Radilo se o saborskom usvajanju spomen datuma na Stjepana Radića. I umjesto da je uzet dan atentata na zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. od kojih rana je umro u Zagrebu Stjepan Radić 8. kolovoza 1928., uzima se datum njegove smrti. Dočim su u atentatu na mjestu ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, a ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa. Sve u svemu u toj beogradskoj špilji su ubijena i ranjena petorica zastupnika HSS-a. To je sve osobno promatrao popularni odvjetnik dr. Ante Pavelić zastupnik HSP-a iz Zagreba. I upravo je tu rođen u njegovoj glavi HOP "Ustaša".

Vraćajući se u Zagreb dr. Ante Pavelić je izjavio kako sa Srbima nema više igranja izbornim gumenim kuglicama. Napustio je svoj odvjetnički poziv i krenuo putem oslobođenja Hrvata ispod srpskog zločinačkog terora. No to sve ovaj srbofil Milanović tako podlo krivotvori tvrdeći kako je Radić umro iz zdravstveno nepoznatih razloga. To sve kako bi obmanjivao hrvatske nove naraštaje novom jugosferom to jest trećom zločinačkom englesko-srpskom strategijom. Jer Milanović izjavljuje da je RH slučajna država paradoksalnog naroda. Samo koliko se toga jugosrpskog otrova nalazi u ovome tipu to nije za vjerovati. Otkuda tolika čežnja za četničkom Srbijom i Srbima. Zar je onda čudo što se okružio uglavnom pripadnicima srpske nacionalne manjine u svojoj vladi i sa poznatim jugofilima do posljednjeg ministra u toj vladi, kao što je slučaj i sa svim funkcionarima sve do Mesića i Josipovića.

Odvajanje smrti Stjepana Radića od zločinačkog atentata u Beogradu zbog čega je umro, kao i od svih onih koji su pobijeni i ranjeni tim atentatom je praktično podlo teško krivotvorenje Radićeve smrti i zanemarivanje spomena ostalih koji su pobijeni i ranjeni u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. To je zanemarivanje spomena na njegova bratića Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Preživjeli ranjeni zastupnici su u detalje opisali taj krvavi zločin u kojemu iznašaju sumnju da je u beogradskoj bolnici gdje je bio primljen Stjepan Radić kralj Aleksandar koji ga je toga dana posjetio tada i naredio trovanje rane Stjepana Radića kako ne bi nikako mogao preživjeti. Pri tome je opisano stanje kako je cijela Srbija pijančevala i slavila cijelu noć o čemu se tada jadala jedna stara plemenita Srpkinja.

Zločinac Crnogorac Puniša Račić pripadao je srpskim radikalima i to je sve uradio po nalogu Aleksandra Karađorđevića, srpskoga kralja, kojega je u Marseilleu 1934. ubio Makedonac Veličko Dimitrov Kerin. I cijelo vrijeme nakon atentata na zastupnike HSS-a Puniša Račić uživao je po beogradskim kraljevim odajama s velikim novčanim primanjima za njega i njegovu ženu i obitelj. Pri samome kraju Drugoga svjetskog rata Puniša Račić je ubijen od nepoznatih osoba u Beogradu dok Milanović tvrdi kako on zna da su ga ubili njegovi Srbi tobože zbog toga što je pobio hrvatske zastupnike. Eto to je ono čime nas obmanjuje ovaj predsjednik Vlade RH kojemu izgleda ne smeta tragedija hrvatskoga naroda u prvoj i drugoj jugotvorevini nego bi želio i treći put omogućiti srpskim četnicima ubijanje Hrvata po beogradskim skupštinama. Ako je on toliko zaljubljen u Beograd i Srbiju neka odmah ide tamo, a neka se kloni političkih položaja u hrvatskome narodu i Hrvatskoj. Sretno mu bilo u četničkoj Srbiji kojoj po svemu očito pripada skupa sa svojima!

Mate Ćavar


tjedno.hr

Najveći zločin poslije Drugoga svjetskoga rata bio je Bleiburg i Križni put

Antifašizam je maska iza koje se krije zločinački komunizam

'A mi u Hrvatskoj imamo suprotan primjer: u Vukovaru i u mirno integriranim područjima jedna djeca mogu u školi učiti kako je Domovinski bio građanski rat, a druga da je to bila agresija Srbije na Hrvatsku. To je nedopustivo!', kazao je biskup Vlado Košić.

Nakon svete mise s vojnim ordinarijem mons. Jurjem Jezerincom u austrijskom Grazu za nepravedno utamničena ratnoga dopredsjednika Herceg-Bosne i dočeka konačno slobodnoga Darija Kordića u Zračnoj luci 'Zagreb, početkom mjeseca lipnja, mons. dr. Vlado Košić pun dojmova vratio se svojim mnogostrukim obvezama sisačkoga biskupa i predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog i Komisije 'Iustitia et Pax', te člana Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om. Uvijek u traženju istine i pravde, ponajbolji predstavnik svih koji vole hrvatski narod i hrvatsku državu, kako ga je nazvao akademik Josip Pečarić, mons. Košić je najveći dio svoga svećeničkog pastirskog poslanja od 1985. posvetio vjerničkom puku ratom stradale Banovine i Petrinje, njihovim župama sv. Lovre i sv. Bartola, kao župnik na prvoj crti, odazvao se molbi uredništva portala 'Tjedno' za razgovor. Vođen je u Biskupijskom ordinarijatu obnovljene povijesne palače Velikoga kaptola iz XIX. stoljeća, na Trgu bana Jelačića i nadomak sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa.

Dario Kordić je nevin!

Najprije smo biskupa Košića upitali za očitovano petogodišnje prijateljstvo s hrvatskim domoljubom iz Lašvanske doline, Darijem Kordićem.

- Dario Kordić je i prije, u svom zavičaju bio vjernik, ali je tu svoju vjeru osobno i duboko doživio upravo pred izricanje drakonske presude u Haagu. Znam se s njim i posjećivao sam ga više puta u Grazu od 2009. godine. On govori o tom svom iskustvu razgovora s Bogom koji mu na neki način otkriva potrebu nošenja toga križa. Prihvaćajući to, Kordić se više puta meni obraćao izjavama koje je čovjeku, ako nije vjernik, teško shvatiti. A to je: da sâm boravak u zatvoru i tih gotovo sedamnaest godina robije za njega predstavljaju milost; da je to za njega dragocjeno vrijeme, kada je upoznao Boga; da toga nije bilo, kaže, ne bi upoznao Boga. Znao mi je reći da je slobodniji nego mnogi na slobodi, koji su robovi u svojoj duši, robovi laži, grijeha i nepravdi. A on je, reče, slobodan, jer je u srcu slobodan, jer je u miru s Bogom i osjeća se slobodan. Bilo je to fascinantno, pa su svećenici i drugi ljudi koji su ga sa mnom pohodili u zatvoru izlazili potreseni. Sa suzama u očima, ohrabreni u vjeri, iako bi čovjek koji ide u posjet jednom takvu patniku, opterećenu nepravdom i križem što ga satire, očekivao da treba njega tješiti. A on, zapravo, ohrabruje druge i svima govori o Bogu, neprestance se moli za sve i ima prijatelje među pravoslavcima, muslimanima, pripadnicima svih naroda. Svi ga vuku za rukav i traže da se i za njih moli, za njihove nakane. Kordić je, dakle, čovjek koji se posvetio svom duhovnom životu i koji je tu otkrio veliko blago. Koji želi svjedočiti o svojoj vjeri. Ja sam prije svega njega doživio kao vjernika. Kao vjernik i biskup doživio sam u njemu kao vjerniku jedno otkriće i potporu vlastita puta vjere. Zato mi je drag i zato sam Bogu zahvalan što sam ga upoznao. U svom prijateljstvu nismo često doticali političke i povijesne teme, ali je sigurno da je u slučaju teških ratnih zbivanja u BiH ostao čvrst i nije dopustio da podlegne nekim pritiscima. Da prizna vlastitu i krivnju vrha hrvatske države, odnosno Herceg-Bosne koja se branila i koja je zapravo obranila BiH. To je činjenica: nije Hrvatska bila agresor na BiH, nego je prva organizirana obrana te države bila od strane Hrvata.

• Nije li predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, umjesto organizacije obrane, u početku razmišljao o pripajanju krnjoj Jugoslaviji? Simptomatično je pak da su u još mirnu Lašvansku dolinu raspoređene plave kacige Britanaca, koje Srbi nazivaju svojim vjekovnim saveznicima...

- Muslimani su govorili da to nije njihov rat, da se njime ne će baviti, čak je Alija Izetbegović kazao kako će JNA njih zaštititi. Prema tome, jedini su opasnost vidjeli Hrvati i zajedno se s muslimanima organizirali za obranu. Sve do nesretne podjele i sukoba. Zašto se taj sukob isprovocirao? Očito je nekome trebao i išao je na ruku agresoru. To je nešto što je suspektno i što do dana današnjega nije razriješeno. A činjenica je da su se baš u tu Lašvansku dolinu mirovne snage UN-a trebale rasporediti prije početka rata. To, međutim, nije vjerovao vrh muslimanskoga vodstva, a nisu željeli ni gospodari rata izvana, nego su plave kacige stigle da obilježe osvajanja. Baš kao što se to događalo za Domovinskoga rata u Hrvatskoj: agresori bi osvojili dijelove teritorija, da bi potom mirovne snage UN-a markirale njihove buduće željene granice. Tako su u Sarajevo došli Francuzi, u Banja Luku Kanađani, a u Lašvansku dolinu Britanci. To je bilo vrlo znakovito, jer u Lašvanskoj dolini tada uopće nije bilo sukoba. To je jedna gotovo čista enklava Hrvata, pa nije jasno zašto su baš ondje Britanci stacionirani. I kakvu su ulogu oni tamo imali, to nije raščišćeno i zato podržavam Višnju Starešinu i one glasove koji traže službenu reviziju Kordićeva procesa. Držim da bi se tu puno toga moglo saznati, jer je evidentno postojanje puno nerazjašnjenih pitanja.

• Tragični događaji u Ahmićima, kada je usmrćeno 116 muslimanskih civila i kada su očevidne radnje obavili britanski vojnici obavijeni su velom tajni. Nisu li, primjerice, djeca Ahmićana u svjedočenju o pokolju govorila o nerazumljivu govoru surovih napadača. Uostalom, zar krunski svjedok na suđenju Kordiću nije bio zaštićen i nije li potom povukao svoj iskaz?

- O tome mi je nedavno i sam Dario pričao. Na svjedočenje u samoj sudnici njegovi su američki odvjetnici tada skočili sa sjedalica. Rekli su da bi se na takvo svjedočenje u Americi proces toga trena prekinuo i optuženoga bi kao slobodna čovjeka pustili iz sudnice. Sud, međutim, to uopće nije želio slušati, jer je već imao pripremljene obrasce. Naime, vrlo je znakovito da je predsjednik suda bio Britanac, isto tako i tužitelj, ali i glavni svjedok protiv Kordića, Collins iz Unprofora. Drugi svjedoci su pak govorili da Dario Kordić na inkriminiranu vojnom sastanku pripreme napada na muslimane, kao politički vođa, uopće nije nazočio. Uostalom, trojica svjedoka govorila su u prilog Kordićeve nevinosti, a krunski zaštićeni svjedok ostao je anoniman i nedostupan za protuargumente. I kad je taj zaštićeni svjedok na dosad nezapamćenu procesu povukao svoj iskaz, sudsko vijeće je ostalo pri svome, izrekavši Dariju drakonsku kaznu od četvrt stoljeća robije. Bilo je to vrlo nevjerodostojno suđenje s nekakvoga motrišta ljudskoga razuma i pameti. Svakako je puno toga, ukazuje i sama Carla del Ponte, koja govori o jednoj krivotvorini koju je Nobilo napravio u slučaju Blaškić. To je poslužilo da se kazna Blaškića pretovari i drastično kazni Darija Kordića. Toliko je neriješenih pitanja, u koja ja sada ne mogu ulaziti i nisam taj koji ih treba prosuditi, no na koja nismo dobili odgovore. Kad bi država to zatražila, bilo bi najbolje Dariju Kordiću ponoviti proces. Takva je mišljenja iza oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču bio i odvjetnik Luka Mišetić. On tvrdi da je to moguće, naravno uz uvjet da hrvatska država angažira odvjetnički tim. Ne još zasad, ali bi to svakako bilo moguće kada se nešto u odnosu vlasti promijeni. To je vrlo važno i za proces protiv šestorice hrvatskih generala iz BiH, među kojima je i branitelj Sunje Slobodan Praljak. Ako je, primjerice, u jednom procesu već osuđen politički vrh u BiH i RH, ako je želio aneksiju jednoga dijela BiH i pripajanje Hrvatskoj, uz protjerivanje muslimana s toga područja, i zato je Kordić dobio tako drastičnu zatvorsku kaznu, onda bi to bila nekakva osnova i za izricanje slične presude ovoj šestorici haaških uznika. Ako bi se oborila takva osuda, to bi i za njih moglo imati važne pozitivne posljedice.

• Njima se imputira, ne samo osobna odgovornost, negoli i sudjelovanje u nekakvu zločinačkom pothvatu. A bilo bi optuženo i samo vodstvo hrvatske države.

- Znači izjednačenom krivnjom Hrvatske sa Srbijom zbog rata u BiH, što smatram da je neprimjereno i dapače netočno. To su neke moje opservacije iz kuta čovjeka koji je i sam proživljavao ratna stradanja i neposredno vidio što se događalo na Banovini, u Petrinji i sisačkom kraju. Znajući i okolnosti da smo tolike muslimane Bošnjake prihvatili u Hrvatskoj, zbrinjavali njihove obitelji, da bi njihovi članovi ratovali protiv hrvatskoga naroda u BiH. Bila je to jedna nemoguća, očito isprovocirana situacija da se dovede do izjednačavanja krivnje Hrvata i Srba u BiH. Trebala je međutim ostati krivnja agresije, jer je vrlo važno tko je pokrenuo rat i tko je zapravo izvršio zločin protiv mira. Meni se to ne sviđa – govorili smo tako i u Komisiji „Iustita et Pax“ – što se u Haagu, uz ratni i zločin protiv čovječnosti, nije stavio sudu u zadatak istraživati i taj zločin protiv mira. A to je početak i temelj svega zla. Kad jedna država napadne drugu, napravi agresiju, radi se o zločinu protiv mira. U Nürnbergu su tako suđeni Nijemci, jer su osvajali tuđe teritorije i razarali gradove, ubijali civile, itd. To se dogodilo i u ratu od 1991., kada je srbijanska vojska i paravojska krenula na zapad, od Slovenije, preko velike žrtve Hrvatske, sve do one najveće u BiH. A cilj rata bilo je odvajanje teritorija i stvaranje velike Srbije, što je na žalost na neki način agresorima i uspjelo stvaranjem tzv. Republike srpske u BIH. U svakom slučaju, to još nije riješeno i nešto treba poduzeti. Na kraju blagdanske propovijedi u Garevcu za Ilinje, jer je sv. Ilija zaštitnik BiH, skrenuo sam pozornost na tu činjenicu. Svetoj su misi tom prigodom nazočile tisuće prognanih Hrvata, pa sam kazao kako ne smijemo odustati od BiH, jer je ona i hrvatska zemlja. I zemlja hrvatskoga naroda! Priznajem: i srpskog i bošnjačkoga naroda, ali i hrvatskoga. Hrvatski je narod ondje autohton, tamo je od davnina i ima pravo živjeti u gradovima i selima BiH. To je pitanje pravednosti. Ne smije se zauvijek zabetonirati osvajanje i nagraditi one koji su započeli rat, da bi tako nasiljem i tolikim žrtvama uspostavili neke nove granice. To dugoročno nije pravedno, jer svako je nasilje neisplativo i dugoročno ne daje rezultata. Potrebno je da i zemlja BiH bude jaka država, da dobije svoj identitet triju naroda, da se oni dogovore kako će riješiti unutarnji raspored i strukturu, da se nitko ne osjeća zakinut ili nadvladan, nego da svi budu ravnopravni i zadovoljni.

• U interesu istine i pravde, počesto nastupate oštro, čak i žestoko, a sve u želji da se neke stvari u našem društvu na vrijeme ispravljaju. Aktualnu ste vlast nazivali odnarođenom, nenarodnom ili protunarodnom. Zašto ta vlast ne prihvaća dijalog s narodom, kojem štoviše pokušava oduzeti hrvatski i katolički identitet?

- Treba se uvijek vratiti na same momente i mjesta kada sam ja to izjavljivao. Kada smo 2012. pripremali susret Hrvatske katoličke mladeži, u travnju smo imali Biskupsku konferenciju i tada sam ja određen da nešto kažem o Susretu u Sisku početkom svibnja. Na kraju te konferencije jedan je novinar priupitao što biskupi kažu o Bleiburgu i o činjenici da je Hrvatski sabor ukinuo pokroviteljstvo nad tom komemoracijom. Nadbiskup Devčić je mislio da ja kao predsjednik „Iustitiae“ trebam nešto o tome reći. I rekao sam, možda teške riječi. Prvu, da je to sramota i, drugu, da ova vlast ne osjeća bilo svoga naroda, da je jednostavno odnarođena. Jer jedan dio svoga naroda poštuje, znači žrtve koje su počinili fašisti, a one koje su počinili komunisti treba jednostavno sakriti pod tepih. Ne smije se za njih znati niti ih poštivati, iako je do tada Sabor bio pokrovitelj bleiburških sjećanja. Sabor se povukao i kao da se to naših političara ne tiče. Ja sam to tako okarakterizirao. Poslije toga – kad su lanjskoga 2. rujna – poslali specijalce s dugim cijevima na vukovarske branitelje zbog tih nesretnih ploča, ja sam odmah sutradan dao izjavu. Kazao sam kako sam zgrožen brutalnošću te vlasti, pa je više ne mogu nazvati samo odnarođenom, negoli i protunarodnom, protuhrvatskom. Kakva je to vlast koja svoj hrvatski narod i branitelje, najzaslužnije za stvaranje ove države, ušutkuje takvom represijom? I sve to u tako osjetljivu mjestu Vukovaru, simbolu otpora velikosrpskoj agresiji, Vukovaru koji je podnio tolike žrtve i gdje su ljudi još uvijek teško ranjeni. Za mene je to protuhrvatska, protunarodna djelatnost i ako to potpisuju vlada i njezino vodstvo – onda je to takva vlada. U travnju mjesecu ove godine, kad smo imali misu za domovinu i Kolokvij „Za budućnost Hrvatske“, onako usput sam rekao kako je teško stanje u našoj državi i kako, na žalost, našu državu vode sinovi udbaša i najgorih zločinaca. Evo, danas čitamo poziv Željke Markić Ivi Josipoviću da povuče kandidaturu za drugi predsjednički mandat, jer je blokirao izručivanje Josipa Perkovića Njemačkoj. Znači, zalagao se za zaštitu udbaša. Naime, kako to da se netko u našoj modernoj Hrvatskoj zalaže protiv Deklaracije i Rezolucije Vijeća Europe koji osuđuju komunistički sustav jednako kao i druge totalitarne sustave? Jednako su totalitarizmi i fašizam i komunizam. Kako to da još uvijek toliko brane baš te najgore među komunistima, a bili su to izvršitelji tih likvidacija ljudi samo zato što su bili domoljubi? To je naprosto nepojmljivo da se tako čitava vlast urotila protiv tog uhidbenoga naloga koji su zapravo potpisali prije, kad su u 23. poglavlju prihvatili suštinu pravosuđa i odnos prema EU-u. Najprije su prihvatili, a onda u zadnji tren, onoga petka prije slavljeničke nedjelje za ulazak RH u EU, okrenuli leđa, reterirali. Slavlju tada nije nazočila gospođa Angela Merkel. Bila je to velika bruka. Osramotila se hrvatska država, ali ne i hrvatski narod. Vlast je opet postupila protiv svoga naroda koji većinski nije za takvo postupanje. Ako smo već u Europi, ovo je najbolji plod toga što smo u Europi, da se taj uhidbeni nalog ipak proveo. Kakvo je to pravosuđe, u kojem, primjerice, velikogorički sud udbaše štiti, a varaždinski kaže da udbaše ipak treba izručiti? To da dva sudska foruma iste države zaključuju sasvim suprotno, ukazuje da je nešto u tome vrlo čudno. Pitao sam to i velikogoričkoga gradonačelnika i on je ostao bez odgovora. Očito su u pitanju neke političke igre, a ne neovisno pravosuđe. Vole se naši vladajući kititi parolama demokracije, ali mi još uvijek nismo u pravom smislu demokratizirali naše hrvatsko društvo. Još uvijek imamo zagovaratelje zločinaca, udbaša i tih struktura koje na žalost još uvijek vuku konce. To nije nikakvo moje otkriće, to se pokazuje u mnogim slučajevima, jer se još uvijek ne želi razriješiti tu stranicu povijesti. Ali, ne samo zato što je važno da znamo istinu povijesti, nego da ne opterećujemo današnje vrijeme i odnose. Jer, ti su ljudi još i danas moćni i još uvijek upravljaju, vuku neke konce. Evo, ja sam to čuo nedavno u jednoj TV-emisiji, mislim „Bujici“, da je gđa Kosor išla gospodinu Josipoviću dogovoriti kako da ljude u Stožeru obrane hrvatskoga Vukovara izigraju. Nije dakle riječ o nekim legalnim potezima. Bila je to česta praksa u komunizmu: jedno su bile strukture i zakoni, sve je bilo lijepo i krasno, a upravljalo se ispod žita, vukli su se potezi iza pozornice kako je Partiji odgovaralo. U takvim su se okolnostima mnogi ljudi našli u patnjama i nošenju križa, trpljenju i zatvorima.

• Podnijeli smo kao narod strašan zločin komunizma i tko ga god zagovara trebao bi malo stati i zamisliti se nad tim žrtvama koje su desetkovale naš nacionalni korpus.

- Kad govorimo danas o demografskoj problematici, nezaobilazna je istina da su pobijeni ljudi. A tu se radi barem o stotinu tisuća mladih reproduktivno sposobnih ljudi, a realne su procjene mnogo veće i idu do 200.000 usmrćenih bez dokazane krivnje na Bleiburgu i na križnim putovima poslije 1945. Nije bez razloga prosvjedovao na žalost već pokojni čelnik udruge „Macelj 45.“ gosp. Stjepan Brajdić koji je rekao kako ga uvijek povrijedi spominjanje Srebrenice kao najvećega zločina počinjenog poslije Drugoga svjetskoga rata. Najveći zločin poslije Drugoga svjetskoga rata bio je Bleiburg i križni put jer se dogodio poslije 9. svibnja 1945. Za boravka u Garevcu doznao sam da je od 25. do 28. svibnja 1945. nekoliko stotina Hrvata bilo zatvoreno u Burića štali, odakle su ih partizani izvodili, strijeljali i bacali po okolnim jamama ili u korito Bosne. Strašno je to kakva su to bila gubilišta i masovne grobnice po čitavoj Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji i Makedoniji. Stradali su naši najbolji ljudi. To ne žele reći ti naši političari, što mene strašno smeta. Slava mu i dika tom antifašizmu! Svi smo mi protiv fašizma i protiv svakog totalitarizma. Kao normalni ljudi ne možemo to odobravati niti dopustiti. Isto tako smo protiv bilo kakve okupacije hrvatske države, jer nitko – Nijemci, Talijani ili Srbi – nema pravo ući i zauzeti našu domovinu. Ali, istovremeno s istjerivanjem tih okupacijskih snaga zbivala se paralelno jedna strašna, i to komunistička revolucija, koja nam je zasjela za vrat i deset puta duže trajala. U pola stoljeća, naime, svjedočili smo teroru gdje su slobodnomisleći i hrabri, najbolji ljudi koji su mislili drukčije od vladajućih, bili u Jasenovcu, Staroj Gradiški ili inozemstvu bili likvidirani. Onda je ta revolucija jela i svoje ljude.

Vidite, od 1948. i mnogi su se komunisti našli na drugoj strani – i dalje su staru priču ponavljali i bili za Staljina, iako je trebalo biti protiv – jer je tako odlučila partija. Morali su se naći na Golom otoku i ondje stradali ili pak u Jasenovcu. Danas se otkriva i taj Jasenovac, i kao komunistički logor. Ne možemo govoriti o Bleiburgu kao nekakvom nejasnom zbivanju. Tamo su bili zarobljenici, razoružani vojnici i goloruki civili, predani onoj strani koja ih je progonila, tj. neprijateljskoj vojsci. Po Ženevskim konvencijama to je bilo zabranjeno, a ipak su Britanci predali te ljude Titovim partizanima da ih oni u većini likvidiraju bez suda. U svakom je slučaju to bio jedan zločin. A poslije 1945. kada je Jasenovac završio kao ustaški logor NDH, u jame Jasenovca bacane su žrtve križnoga puta. Od 1948. do 1952. u Jasenovac su dovođeni i komunisti informbirovci koji su bili na strani Staljina. Upravo tu imamo neistraženu situaciju i zato se pitam, komu bismo se tamo trebali klanjati i pričati kako je samo jedan režim kriv za zločine i žrtve u Jasenovcu. Ali, to se ne želi vidjeti, to da je taj antifašizam koji se slavi zapravo često maska iza koje se krije zločinački komunizam. I baš je sada naš predsjednik otvoreno kazao da on skida kapu komunizmu, on se klanja i kaže da je to najbolje što je bilo na ovome svijetu. A, tolike je počinio žrtve! Zamislite, od preko 100 milijuna žrtava palih u XX. stoljeću, najviše ih je prouzročio komunizam. Daniel Goldhagen tvrdi da je tijekom XX. stoljeća od strane komunističkih režima "ubijeno više ljudi nego od bilo koje druge vrste sustava." Onda ne možemo reći da onaj koji brani te zločine nije duhovni sin komunističkih zločinaca. Često kažemo da smo mi kršćani sinovi Abrahama. Moj otac ipak nije Abraham nego Ivan, ali ja sam nekako duhovni sin Abrahamov, jer vjerujem u jednoga Boga, dijelim i živim njegovu vjeru koju je on prvi na tom svijetu ispovijedio. Želim biti kao on, znači pripadam krugu ljudi koji tako kao on osjećaju. Tako i ovi koji slijede komuniste. Oni ne moraju baš biti fiziološki sinovi tih udbaša i zločinaca, ali su u tom mentalnom sklopu. Mentalni komunisti su po svojoj strukturi još uvijek zarobljenici laži. Danas govorimo o tome da se treba posvetiti gospodarstvu, više razmišljamo o socijalnim problemima, teškim prilikama u kojima ljudi danas žive. Ali, čak je i raščišćavanje s totalitarizmom preduvjet da se socijalno stanje može popraviti i pokrenuti gospodarstvo.

Ako se ne raščisti s tim i jasno ne osude svi totalitarizmi, sva ubijanja ljudi, sva zatiranja i počinjene nepravde, ne može se ići naprijed. Da je, recimo, u podijeljenoj Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata bilo podijeljeno stanje, s jedne strane osuđivanje Hitlera i nacizma, a na drugoj strani odobravanje – nikad ne bi bilo takva jedinstva njemačke nacije ni takva gospodarskoga prosperiteta. A mi u Hrvatskoj imamo suprotan primjer: u Vukovaru i u mirno integriranim područjima jedna djeca mogu u školi učiti kako je Domovinski bio građanski rat, a druga da je to bila agresija Srbije na Hrvatsku. To je nedopustivo! Ako nemamo sloge i ako dopuštamo da nam još uvijek vladaju pojedinci po mentalnoj strukturi komunisti – koji kažu da nema komunističkih zločina, da je taj Tito sam anđeo, da su partizani odreda bili sveci i nisu ni mrava zgazili – a posvuda tolike jame i stratišta tisuća žrtava koje oplakuju njihovi najmiliji, onda je tu doista netko lud ili namjerno zaluđuje narod. Onda se radi o potpuno zamijenjenim tezama, preduvjetu koji našem narodu ne može dati slobodu da diše punim plućima, da se razvija i ide naprijed.

• Naš je predsjednik Josipović, naslijedivši manire i vokabular svog prethodnika Mesića, međutim, počeo s „lijepim kapama partizanskim" u Srbu, olako pretvarajući četništvo u antifašizam, da bi u izraelskom Knesetu kazao kako „ustaška zmija još ne miruje". Nije li to upravo tragično?

- Na jednoj sam press-konferenciji upravo to rekao - da smo općenito zarobljenici tih struktura i mentaliteta. Imao sam pri tome argumente. Moj je argument lex Perković. Zar čitava Hrvatska nije bar godinu dana bila talac takve politike Vlade i vrha države koji su branili udbaše i zločince? Sad se pokazuje da ti ljudi u njemačkim zatvorima nisu samo dirigirali, negoli i neposredno sudjelovali u zločinima likvidacija hrvatskih emigranata. Možemo se na takve ljude ljutiti kao počinitelje zločina, ali je pravi počinitelj zapravo bila partija. Čak to nije ni Udba, jer je ona bila samo izvršitelj, pesnica Partije. Ona je slušala, nije mogla likvidirati nekog domoljuba ili protivnika tog socijalističkoga poretka, ako im to nije bilo odobreno na sjednici Centralnog komiteta. I Partija je ta koja je odobravala ta ubojstva. Taj komunistički otrov mora se otkloniti i očistiti iz našega naroda. Ako se ta lustracija ne provede – ne mora se suditi te ljude, starce ili pokojnike – ali da se, zakonom ili nepisanim pravilom, odredi da ne mogu imati nikakve javne funkcije, određivati sudbinu drugih ljudi. Oni koji su te iste ljude progonili, koji su bili dijelovi represivnih ili totalitarnih sustava, gdje se ljude ubijalo, slalo u zatvore ili nad njima izvodilo nasilje. To su bitne stvari i smatram da ako, primjerice, kao u slučaju Josipovića, čovjek visoke državne dužnosti smije – bez argumenata - govoriti o ustaškoj zmiji u hrvatskim njedrima, onda i ja imam isto tako pravo reći da još postoje sinovi udbaša i da je to opasnost, da su ti komunistički potomci u velikoj mjeri prisutni i vuku konce u ovom društvu. I argument mi je lex Perković.

• Jeste li na svečanost ustoličenja novoga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Porfirija (Perića), uz kardinala Josipa Bozanića, pozvani kao član Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om?

- Gospodina Porfirija, kojeg je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 26. svibnja izabrao nasljednikom preminuloga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Jovana (Pavlovića), poznajem od 2005. godine. Prije svečanoga ustoličenja u Hramu Preobraženja Gospodnjega, dvaput smo razgovarali telefonom. Kad me je nazvao, rekao je da mu je drago doći tamo gdje čovjek ima prijatelje. Čestitao sam mu i prepoznao sam se u toj riječi. Godinama smo si dobri i u nekoliko navrata – za boravka u Vojvodini i Novom Sadu – bio sam gost tadašnjega igumana manastira Kovilja u Bačkoj koji ima 20-ak monaha. Glavno im je zanimanje slikanje ikona, a bave se i poljoprivredom. Tamo sam nekoliko puta prisustvovao njihovoj liturgiji koja je prekrasna. Na ekumenskim sam susretima znao reći da pravoslavci najljepše pjevaju, jer su to doista lijepe, produhovljene melodije i ta mi je liturgija vrlo bliska. Na svečanom ručku u hotelu Westinu iza ustoličenja, spomenuo me je izrijekom i nazvao svojim prijateljem. Osim toga, najavio mi je u privatnom razgovoru kako će prvo mjesto koje će posjetiti izvan Zagreba biti Sisak. Naravno, tome se radujem i u njemu gledam dobrog duhovnoga episkopa, kršćanskoga biskupa i pastira. Vjerujem da nam je takav čovjek stvarno potreban za razgovor i za gradnju mostova suradnje. U tom sam se kontekstu prisjetio jednoga prijeratnoga razgovora s pravoslavcem Jovicom u Hrastovici.

Pitao sam ga čemu su toliko okrenuti Beogradu i politici Miloševića, zašto ne gledaju naše Srbe koji su kroz povijest zajedno s Hrvatima stvarali ovu državu i gledali je kao svoju. Kad pjevamo ili sviramo hrvatsku himnu „Lijepa Naša“, to su note koje je skladao pravoslavac iz Vinkovaca Josif Runjanin, a naš ban Jelačić rođen je u Petrovaradinu, naš Ante Starčević je iz mješovitoga braka, maršal Svetozar Borojević rodom s Banovine bio je slavni vojskovođa... Evo, otac Porfirije spomenuo je u svom nastupnom govoru Petra Preradovića i Arsena Dedića, to su neke osobe koje su gradile ovu zemlju. Čitao sam Lopašića o popu Marku Mesiću i fra Luki Ibrišimoviću, gdje on spominje ustanak krajem XVII. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko Carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji. Radoslav Lopašić koji 1888. piše taj svoj povijesni prikaz, ustanike naziva ustašama, spominjući i srpskoga vojvodu Stojana Jankovića kao ustašu, jer je s popom Markom Mesićem bio na čelu ustanika u Lici. Oni su, dakle, zajedno s Hrvatima tjerali Turke iz naših krajeva. Imamo lijepih primjera suradnje i kasnije, recimo u XX. stoljeću kad je Svetozar Pribićević bio u koaliciji sa Stjepanom Radićem. Nisu, dakle, Srbi pravoslavci uvijek okretali leđa Hrvatima, nego su zajedno s njima izgrađivali svoju zemlju. Ne možeš ovdje živjeti, a željeti biti u nekom drugom svijetu i zagovarati nešto što donosi nesreću tvojoj zemlji. Vjerujem da je u Domovinskom ratu, i osobito prije njega, bila na djelu velika propaganda sijanja laži i psihološkoga rata kroz medije, gdje se ljude zaluđivalo neistinama. Znam slučaj katoličkoga svećenika Boška Radielovća u Rumi, koji je jednoj starici donio svetu pričest, a ona ga je upitala: što to naši Hrvati čine Srbima u Hrvatskoj. Nakon što je svećenik to opovrgnuo kao neistinu, starica se utješena umirila. I naši su ljudi vjerovali lažima, bili su zavedeni i ja to ne osuđujem, ali već jednom treba reći istinu. Staviti je na pravo mjesto i onda, otvoreno, s dobrom voljom ići naprijed. Spomenut ću još nešto. Poslije liturgije i ustoličenja, kratko smo otišli u episkopski dvor u Ilici, gdje mi je pristupio crnogorski mitropolit Amfilohije. Pitao me je li točno da mi ne volimo svetu braću Ćirila i Metoda. Otkud to? – ostao sam iznenađen. Bio sam prošle godine u Slovačkoj u Nitri na slavlju Ćirila i Metoda, ja sam za to da se njih štuje – kazao sam. Mitropolit je potom rekao kako Hrvati ne vole ćirilicu koju su Ćiril i Metod stvorili. Odbacio sam tu tvrdnju, rekavši neka svaki narod piše kako mu nalaže tradicija, neka njeguje svoju kulturu, uvijek sam za to. Predložio bih, međutim, da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu. Jer zapravo su Ćiril i Metod stvorili glagoljicu, a njihovi su učenici stvorili ćirilicu i prozvali je po svom učitelju Ćirilu. Hrvati jedini kao svoje pismo imaju glagoljicu. Najstarije su hrvatske knjige i spomenici pisani glagoljicom, poput Hrvojeva misala i Bašćanske ploče. Rekao sam kako bi bilo dobro sve to riješiti glagoljicom. Gospodin Amfilohije se na te moje ideje i argumente srdačno nasmijao.

• Što kažete na pokušaje bahatoga politiziranja ćirilice i nametanja dvojezičnih/dvopisanih ploča u teško ranjenom Vukovaru? U cijeloj se Europi pravo na jezik i pismo manjinske zajednice stječe s 50 i više postotaka u udjelu stanovništva, kod nas je to 30 posto. SDP-ov predsjednik saborskoga Odbora za pravosuđe Peđa Grbin, štoviše, cinično i provokativno pita u hrvatskom parlamentu koliko dugo će trajati rane Vukovara...

- Gospođa Markić je doista izrekla istinu ustvrdivši kako Vukovarce boli to nametanje ploča. Ako je to nekima toliko teško, kada Hrvati na ulicama vide agresorske nasilnike protiv kojih se čak ne vode kazneni postupci, a koji imaju veća prava nego naši ljudi koji su toliko patili i pretrpjeli, bilo bi, dakle, ljudski i humano to ne raditi. U svojoj izjavi lanjskoga 3.rujna kazao sam: ako postoji i mala sumnja da podatak o 33 posto udjela Srba u stanovništvu Vukovara nije točan, onda to treba provjeriti. Ne znam zašto se to ne želi učiniti, nego se to radi u Vrgorcu, rodnom mjestu Tina Ujevića i vrlo brzo se dolazi do vjerodostojnih podataka. U Vukovaru, gdje se sumnja da i do pet tisuća Srba koji se tamo vode ondje ne stanuje, to se ne želi provesti. Što se tiče netaktičnog pitanja gospodina Grbina, moj odgovor bi bio: rane Vukovara će potrajati dok ne zacijele. Tako bi trebalo reći. Znate li kad su se iza Drugog svjetskoga rata prvi puta susreli biskupi Njemačke i Poljske? Bilo je to 1968., dakle četvrt stoljeća iza ratnoga užasa. Nisu to baš tako jednostavni događaji kada se jedan narod tako nasilno i brutalno zgazi i ponizi, kada mu se prouzroče tolike žrtve, kad se na svakom koraku vide posljedice bestijalnih iživljavanja. Jasno je da je tu državna politika Njemačke bila zločinačka i usmjerena na zatiranje poljskog naroda. Da se te rane zaliječe, trebalo je vremena, a tako je i u našem slučaju.

Josip Frković


Braniteljski radio

Ivan “Vančo” Mihailov

Pod naslovom “Urotnik ponovo odkriven” novinar talijanskog Storia Ilustrata, Antonio Pitamitz opisao je interview s Ivanom “Vančom” Mihailovim vođom nekadašnje Unutarnje Makedonske Revolucionarne Organizacije, VMRO, u svezi s atentatom na srbijanskoga kralja Aleksandra u Marselju 1934. godine.

Iako je interview obavljen 1990. g., skoro 56 godina poslije ovoga događaja, a Vančo je već bio u dubokoj starosti (star 93 godine), ovaj legendarni vođa makedonskih Bugara protiv velikosrbske tiranije odgovara na sva pitanja čisto i bistro kao da mu je tek kojih 50 godina i kao da se sve što se događalo u njegovom burnom životu dogodilo jučer.

I ne samo to, po njegovim odgovorima, koje pažljivo bira, vidi se da je do zadnjega daha ostao ono što je uvijek bio - nepokolebljivi domoljub, neustrašiv revolucionar i vrlo oštrouman konspirator koji znade biti vrlo selektivan u izjavama koje daje u javnost.

Transkript ovoga interviewa koji sam dobio na engleskom jeziku preveo sam na hrvatski.

U uvodu za ovaj interview piše:

- Između dva rata on je vodio makedonsku pobunu protiv Beograda.

On je zajedno s Antom Pavelićem sudjelovao u ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra I. 1934. godine. A onda je nestao.
Antonio Pitamitz uspio ga je kratko prije njegove smrti 1990. g. pronaći i s njime održati interview - prvi poslije atentata.

- On je bio jedan od najodlučnijih neprijatelja prve Jugoslavije koja je nastala poslije 1. svj. rata, i njezinoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića.

Bio je posljednji vođa Vnutrešnje Makedonske Revolucionarne Organizacije (VMRO) jednoga od najjačih oslobodilačkih pokreta na Balkanu, koji je od 1893. vodio borbu Makedonaca ( makedonskih Bugara ) protiv Turaka, a poslije 1913. protiv Srba koji su poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. Makedoniju oteli Bugarima i u njoj uzpostavili srbski način vladanja nasilja i okrutnosti.
U Makedoniji VMRO je imao visoku podržku pučanstva dok su njegove operativne baze bile u Bugarskoj gdje je bio toliko jak da je 1920ih takorekuć uživao status “države u državi”, s svojim agentima u birokraciji, vojsci i državnoj upravi.
U Srbiji je bio smatran kriminalcem nu probugarski Makedonci su ga smatrali braniteljem od srbske dominacije, a u Bugarskoj je smatran domoljubom. Jednom negdje 1920ih kad kad je pod pritiskom nekih političara bugarsko pravosuđe razmatralo mogućnost da mu se ( u odsutnosti ) sudi radi tobožnjeg terorizma dvije stotine odvjetnika se spontano javilo da će ga bezplatno braniti - i sudstvo je uztuknulo.

Mihailov je u to vrieme bio jedan od legendarnih revolucionara, međunarodno poznat za žilavi odpor neprijatelju i uztrajnoj borbi za oslobođenje Makedonije izpod srbskoga jarma često put u tandemu s Antom Pavelićem vođom Hrvatskog Ustaškog Pokreta, koji se borio za iste ciljeve za Hrvatsku. Mihalovljeva i Pavelićeva borba protiv Beograda vodila se svim dostupnim sredstvima, uključujući i terorizam. Ništa nije bilo “verboten”, uključivši i atentat na kralja Jugoslavije Aleksandra I., kojeg je u Marseillesu u Francuskoj 1934. godine ubio Vančin pristaša “posuđen” Pavelićevim ustašama koji su kralja osudili još 1928. g. poslije ubojstva hevatskoga vođe Stjepana Radića u srbskom parlamentu od strane crnogorskog zastupnika, srbskoga šovinista povezanog s kraljevim dvorom.

Ranjen od strane francuske policije i linčovan od razjarene publike Mihalovljev agent je svoj identited odnio sa sobom u svoj grob.

Otišao je u povijest zapisan kao Petar Kelemen, posljednji od niza alijasa koje je rabio kako bi obstao korak izpred europskih policija. Među ovima bilo je i njegovo pravo ime objavljeno od strane bugarske policije. Marseljski atentat bacio je Europu u strah da bi njegov rezultat mogao prouzročiti ono što se dogodilo poslije onoga sarajevskog.

U polemiku je sad upletena i fašistička Italija i Hortijeva Mađarska, gdje su ustaše imali svoje logore za izvježbavanje. A dogodilo se da je baš u momentu kad je atentat izvršen Mussolini pokušavao ponovno uzpostaviti prijateljske odnose s Francuskom ( saveznikom Jugoslavije ), a Hitlerova sjena je također sizala sve do Marseillesa.

Ali, poslije 1934., kad je u Bugarskoj vojska silom preuzela vlast, VMRO i njegovo legalno predstavništvo (Makedonski Revolucionarni Odbor) stavljen je izvan zakona, Vanča Mihailov je nestao sa scene. Ni vrieme 2. svj. rata, ni poslijeratni kaos koji je doveo do tragičnih obračuna između Hrvata i probugarskih Makedonaca sa Srbima nisu privukli Mihailova u javnost. Mnogi su bili mišljenja da je on mrtav. Umjesto toga Mihailov je više od 40 godina živio u jednom zapadnoeuropskom gradu, gdje smo ga sad pronašli.

Mihailov je ovaj prvi interview poslije atentata u Marseillesu dao ekskluzivno za Storiu Illustratu.
Sada 93 godine star, priviknut na život konspiracije, on je kao izkusni revolucionar, što je i bio, na lagan način, izmjenično između polupriznanja i upornih tvrdnji, odgovarao na sva pitanja - .

P.) Gospodine Mihailov, počnimo s Marseljskim napadajem. Atentator kralja Aleksandra bio je jedan od vaših ljudi. On je od francuske policije bio pozitivno identificiran kao Petar Kelemen, što je bio samo jedan od njegovih pseudonima. Koje je bilo njegovo pravo ime?

O.) Njegov točan identitet je objavila bugarska policija, a taj je bio Vladimir “Vlado” Georgijev Černozemski. Za mene i naše ostale kompanjone on je bio samo “Vlado”

P.) Između vas i ustaša Ante Pavelića postojao je “koordinirani ugovor akcije”, anti-srbski i anti-jugoslavenski. Kad ste vi Paveliću “posudili” Černozemskoga jeste li znali za što će on biti upotrebljen?

O.) Pisani ugovor za zajedničku borbu Hrvata i Makedonaca nije nikad postojao. Ali, postojalo je i još postoji isto stanje obrane i napadaja protiv srbskih nedjela i makinacija na račun Hrvata i Bugara u Makedoniji. Samoobrana je silan instinkt. Kad su Srbi u njihovom parlamentu usrijelili hrvatske poslanike, par dana kasnije Ante Pavelić je, kao po instinktu, došao kod mene kao gost makedonskih izbjeglica u Sofiji i bio istnito prijateljski primljen.

Tada su makedonski izbjeglice i Pavelić zajedno izjavili čitavome svietu da ćemo zajedno nastupiti protiv srbske tiranije. Odmah poslije toga Beograd je Pavelića osudio na smrt.

Morate razumjeti, Pavelić nije ušao u sporazum s VMRO nego s legalnim Makedonskim Narodnim Odborom u kojem su bili i važni ljudi iz bugarskog parlamenta.

P.) Niste odgovorili na pitanje. Jeste li vi znali kakvu će akciju Černozemski poduzet?

O.) Černozemski je bio stavljen na razpolaganje Paveliću i Hrvatima za bilo kakvu aktivnost protiv Jugoslavije, svakako u granicama zajedničke borbe za oslobođenje naših naroda iz kandža Beograda. Kralj Aleksandar bio je jedan od tih ciljeva.

P.) Jeste li vi o Aleksandrovoj smrti razgovarali s Pavelićem?

O.) Između mene i Pavelića nije bilo specifičnih razgovora o atentatu. Ali za nas je bio naravan zaključak da Aleksandar treba završiti onako kako je završio.

P.) Rekli ste da između vas i Pavelića nije postojalo ništa napismeno. Ali agenti VMRO-e trenirali su Hrvate u logoru Janka Puszta u Mađarskoj.

O.) VMRO nikad nije naredio svojim ljudima da budu instruktori Hrvatima na Janka Puszti ili igdje drugdje. Ja to mogu reći sa sigurnošću jer ako ja nisam znao da se to događalo onda nitko ne bi znao. Ako su neki makedonski studenti u Mađarskoj išli u logore, meni nije poznato.

P.) Gdje ste vi bili na dan atentata?

O.) Nešto oko 30 dana prije smrti srbskoga kralja ja sam bio u Istanbulu. Tamo sam ostao 3 ili 4 tjedna. Tijekom tog vremena saznao sam da je moguće Turska usvojila nekakav zahtjev Beograda o stvaranju problema oko mog odlazka u Zapadnu Europu. Na savjet turske policije morali smo napustiti Istanbul i otići u mjesto Kastamonu “kako bi vidjeli da tamo ima lijepe šume koja će biti dobra za zdravlje moje supruge”. Odmah čim smo stigli u Kastamonu jedan turski policajac nam je dojavio da je kralj Aleksandar ubijen u Marseilles-u.

Moja trenutačna zamisao bila je da je kralj, koji je sve činio kako bi zakomplicirao moj odlazak u Zapadnu Europu, pogođen od više sile koja ga je tako spriječila u daljnjem mješanju u moje poslove. Odmah kad smo čuli ovu novost bili smo odpremljeni u mjesto oko 10 kilometara udaljeno od Ankare. Tamo smo živjeli više od dvije godine.

Onda smo bili prebačeni na otok Prinkipo, koji je blizu Istanbula. Poslije oko godinu dana konačno smo prebačeni u Poljsku i postepeno kroz druge države, njih pet do 1949., kad smo se u jednoj od njih nastanili. Jugoslavenska vlada je bila jako ozlovoljena sa stupnjem slobode koji mi je pružen, posebno kad me je turska vlada odbila izručiti.

P.) Spomenuli ste “višu silu”. Ta “viša sila” zavala se Černozemski. I smrt u Marseillesu bila je umorstvo.

O.) Ja sam već imao priliku napisati da se čin Vlade Černozemskoga ne može zvati umorstvom. To je bilo jasno svakome tko je išta znao o Aleksandru, negovom režimu i njihovim konspiracijama. Vlado je bio instrument kazne određene proklinjanjem i riekama suza i krvi Makedonaca, Hrvata, Albanaca i drugih žitelja gradova i sela Jugoslavije. Makedonce i većinu drugih naroda u Jugoslaviji razveselila je vijest o kazni izvršenoj nad srbskim kraljem.

Moja majka koja je živjela u Srbiji (Makedonija je onda smatrana južnim dijelom Srbije nap. a.), zamolila je moga brata da je odveze u Beograd kako bi vidjela pištolj upotrebljen u atentatu, a koji je bio izložen u muzeju. Kad je ugledala pištolj uzviknula je “Neka mu ruka procvieta!”

Prisutni Srbi su mislili da je njezin blagoslov bio upućen njihovome kralju, a ne onome koji ga je ubio.

P.) Jedna od teorija iza marseljskog atentata, nedokazana na dokumentarnoj bazi, je da je nacistička Njemačka bila iza svega toga. Ima li tu išta istine?

O.) Nekoliko godina unazad Makedonska Tribuna, žurnal naših ljudi u Americi, opovrgnuo je izvještaj u novinama gdje je izjavljeno da sam se ja u Parizu sastao s Niemcem kako bi odobrio atentat na Aleksandra. Ne sjećam se detalja koje su izmislili. Ne znam tko je onda podmetnuo tu laž, ni za što se to radi sada. Ja se nisam sastao s nikakvim Niemcem u Parizu ni nigdje drugdje. Nikada nisam imao diskusiju kakvu vi spominjete.

Od 1912., za vrieme Prvoga Balkanskog rata, kad je on poslije povlačenja Turaka ušao u Skopje, Aleksandar Karađorđević - koji je još onda bio srbski princ priesrolonasljednik - pred čitavim pučanstvom i značajnim ljudima koji su predstavljali sve narodnosti Makedonije pokazao je svoj ogavni karakter i svoj okupatorski mentalitet.

Kad mu je malo dijete, djevojčica, u ime naroda zaželjela dobrodošlicu Aleksandar ju je upitao: - Tko si ti?
Djevojčica je odgovorila: - Bugarka sam, na što ju je Aleksandar oštro pljusnuo po licu.

Ta sramotna i tragična gesta bila je prva u seriji moralnih i materijalnih zloporaba i ponižavanja u neprestanim pokušajima nametanja srbskoga načina života bugarskom pučanstvu Vardarske Makedonije.

VMRO je bio jedina moralna i materijalna snaga makedonskoga naroda. On je bio u stanju doseći i do Beograda i u njemu do ureda jednoga od najviših predstavnika srbijanskoga terora, Žike Lasića, jednoga od Aleksandrovih vjernih zamjenika i, za njegovim stolom, u njega izpaliti nekoliko hitaca.

Nu on je nekako preživio i kad su komunisti došli na vlast dali su mu doživotnu mirovinu “za vjerno služenje srbstvu”. Nemogavši opravdati svoj teroristički režim Srbi su jednostavno odlučili da nisu oni ti koji su kriminalci nego svi oni koji se njima suprostavljaju.

Za odmazdu srbski žandari ubili su moga otca i moju majku, koji su bili najmiroljubiviji među stanovnicima sela kod Štipa. Tada sam kao odgovor na taj zločin rekao novinarima da VMRO nikada ne bi spao na razinu srbske inteligencije koja je uvijek opravdavala umorstva tolikih Makedonaca. Nikada!

P.) Makedonska nezavisnost kao i Hrvatska nezavisnost značila je razpad Jugoslavije što bi bio trijumf za Mussolinijevu viziju Balkana. Nije li to bilo što ste i vi željeli?

O.) Razbijanje Jugoslavije bila je žarka želja svih naroda u nju ilegalno uključenih. To jest, svih osim Srba!

P.) Neki su napisali da ste vi unutar VMRO-a bili vođa nacionalitičkoga krila suprostavljenog fakciji koja je htjela da Bugarska bude absorbirana u Sovjetski Savez. Taj ljuti sukob je završio kad ste vi ubili vođu ove druge fakcije, generala Aleksandra Protogerova.

O.) Nikakve takve fakcije nisu postojale u VMRO-u. Protogerov je u središnjem odboru imao isti čin kao i ja. On je bio previše ambiciozan za moć kako u VMRO-u tako i u državi, ali on nije bio revolucionar. Bio je previše manipulativan. U neko vrieme on je ustvari bio izoliran od donošenja svih političkih i vojnih odluka u galvnom odboru VMRO-a. On nije imao pojma o onome što smo mi radili sve dok to nije pročitao u novinama.

Protogerov je bio discipliniran zato što je bio odgovoran za ubojstvo Todora Aleksandrova koji je bio jedan od pristaša VMRO-a. I ja nisam ubio Protogerova, ja sam samo naredio njegovu likvidaciju.

P.) Jasno se vidi da Bugarska nije pošla putem kojim ste vi htjeli i da je postala komunistička zemlja. Radi toga, bugarski nacionalizam u Makedoniji je poražen. Ne mislite li da je to poraz i za vaše ideje?

O.) Ja od povijesti nisam odbačen u stranu. Živim u slobodnim svietu i uvijek sam radio za svoj narod. Komunizam je nametnut, kao što i sami dobro znate. Nametnut je silom mome miroljubivom narodu kao i svim drugima. Ako povijest išta treba odbaciti ustranu to je onda samo komunizam. Mi u Americi imamo organizacije koje nastavljaju borbu za nezavisnu Makedoniju i koje priznaju našu bugarsku nacionalnost.

P.) Poslije rata vaše ime često put se pojavljivalo u publikacijama o Balkanu i povijesti Europe, ali nitko nije znao što se svama dogodilo. Mnogi su mislili da ste mrtav. Kako ste preživjeli i gdje ste sve išli?

O.) Godinu dana prije rata došao sam u Poljsku. Sam sam svojim očima vidio kad su Niemci ušli u Varšavu. Vrlo jasno se sjećam kako sam tada slušao Hitlera kad je hvalio poljske vojnike. Poslije toga otišao sam u Mađarsku.
Poslije nezavisnosti Hrvatske bio sam tamo gost mojih kolega.
Ostao sam u Hrvatskoj sve do konca rata........! Kraj interviewa.

Kako se vidi Vančo kao stari revolucionar pažljivo bira odgovore na pitanja koja smatra neprikladnim ili možda glupastim. Tako na pitanje o pravom identitetu izvršitelja atentata, iako zna da je njegovo pravo ime bilo Veličko Georgijev Kerin, ( a kako i ne bi znao ), on odgovara da je bugarska policija poslije izvršenja atentata odkrila njegovo ime kao Vladimir “Vlado” Georgijev Černozemski, a da ga je on znao samo kao “Vladu”. Na glupo pitanje jesu li njegovi ljudi išli u ustaški logor Janka Pusztu “trenirati ustaše”, on odgovara da on to nikad nije nikome od svojih ljudi naredio. Nema nikakve sumnje da je Mihailov vrlo dobro znao da je pravi identitet izvršitelja kazne nad Aleksandrom bio Veličko Georgijev Kerin, ali iz nekog samo njemu poznatog razloga on to nije želio reći. Najvjerojatnije je da se je ovaj stari revolucionar s novinarom htio malo poigrati jer, kako je jednom zapisao Dr. Georges Desbons, branitelj ustaša koji susudjelovali u izvršenju atentata (Zvonimira Pospišila, Mije Kralja i Ivana Rajića), “istina o atentatu i atentatorima bila je očevidna i odavna poznata svakome tko ju je htio vidjeti”.

Ali, uza sve to o razlozima, organizaciji, pripremi i izvršenju Marseljskoga atentata i dan danas postoje razne, većinom izmišljene, verzije čiji cilj je izgleda samo produbljivanje ionako velikog broja misterija koji su mu pridodavani godinama i desetljećima poslije njegovoga izvršenja.
Oko ovoga atentata ovile su se nevjerojatne izmišljotine i fantazije.

Neki su u svojim fantaziranjima išli tako daleko da su pisali kako je ovaj atentat na jednog običnog srbijanskog tiranina, potomka običnog ubojice, po zanimanju mešetara svinjama, izvršen od strane najmanje 20 raznih tajnih organizacija. Neki su odmah okrivili Hitlera, Mussolinija i Habsburge, drugi Masone, treći srbijansku “Crnu”, a neki “Belu ruku” i još niz što-šta drugoga. Jedni su čak tvrdili da je izvršitelj atentata “Černozemski” bio Mason jer da je na ruci imao tetovirano geslo koje imaju svi Masoni.

Nu najblesavija tvrdnja izašla je u javu 23 godine kasnije kad je, 24. siječnja 1957. g., njemački general-poručnik Hans von Speidel preuzeo vodstvo kopnenih snaga NATO-a. Tada je protiv njega u Europi ( posebno u Francuskoj ) započela absurdna promičba u kojoj se uz ostale gluposti tvrdilo da je on organizirao Marseljski atentat. Ovu tvrdnju prenijele su francuske komunističke novine “L’Humanité” 20. srpnja 1957. g., a “Le Monde” 22. srpnja 1957. piše isto to donoseći nekakva tri pisma čije su fotokopije bile pokazane novinarima u Iztočnom Berlinu. To su tobože bila pisma između von Speidela i Hitlerovog zamjenika Reichsmaršala Hermana Göringa o Operaciji “Teutonski Mač”. Ta “operacija” je tobože trebala biti priprema za Marseljski atentat. Kad je general von Speidel podigao obtužbu dokazalo se da nikakva Operacija “Teutonski Mač” nikad nije postojala.

A kad je već riječ o ‘omnipresent’ vezama između ustaša i Njemačke, svakom već treba biti poznato da od dolazka Hitlera na vlast 1933. g., svaka aktivnost hrvatskih nacionalista na području Trećeg Reicha bila je strogo zabranjena.

Pošto, kako rekoh, i danas ima velik broj onih koji ne znaju puno o ovom povijestnom događaju, a najviše iz razloga kako bi naša današnja mlađa generacija saznala istinu o onodobnim hrvatskim revolucionarima, o njihovom domoljublju, požrtvovnosti i hrabrosti kad setrebalo smrt pogledati u oči - u idućoj emisiji dataljni opis o važnosti, pripremi, izvršenju i posljedicama ovoga događaja.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


hop.hr

Pupovac pokušava lažirati povijest u Srbu i četništvo prikazati kao antifašizam?

Dražen Keleminec jedini je ostao sam na EU izborima od pravaša. Ne želi niti pomisliti na koaliciju sa HDZ-om, odbio je suradnju i sa Savezom za Hrvatsku, jer je među kandidatima otkrio mnogo onih iz “komunističko udaških” struktura. Uvijek u protestu na ulici, kada netko iz vlasti po njegovim nahođenjima izigrava narod, nema straha od konverzacije i ne kalkulira. Zato je uvijek dragi sugovornik, bez dlake na jeziku, ono što pravaškim demagozima fali, pa je pravaštvo potonulo u ovom političkom ludilu, bolje reći potonulo je jedno politikanstvo. Slika Hrvatske bez desnice izgleda ovoliko dodvornički, koliko je pravaš danas izgubljen u realnosti. Tko je kriv, a tko prav u pravaškoj realnosti, porazgovarali smo sa Draženom Kelemincem.

Čini se da su pravaši spali na par slova, na predhodnim izborima razmilili su se uz HDZ i Savez za Hrvatsku, umjesto svoje velike koalicije?

Autohtona – Hrvatska stranka prava na izborima za Europski parlament izašla je kao jedina samostalna pravaška list. Naša politika je u skladu sa načelima osnivača Stranke prava dr. Ante Starčevića. Ante Starčevića nikada nije služio nikome već samo svom vlastitom narodu. Danas na političkoj sceni postoje još nekoliko pravaških stranaka koje je stvorila UDBA koji po zadatku razbijaju i uništavaju pravaštvo u Hrvatskoj. Istodobno te lažne pravaške stranke po tom istom zadatku služe HDZ-u , a za narod koji je opljačkan od HDZ-a i SDP-a ih nije briga. Da je pravaštvo od 1993. godine vodilo svoju samostalnu politiku ne bi došlo do raskola i danas bi HSP bila na vlasti u kojoj bi svaki Hrvat i Hrvatica bili sretni i zadovoljni.

Kako gledate na vođe pravaša Paragu i Đapića, tko više kumovao njihovom raspadu?

Da ste me to pitali prije nekih 15 godina možda bi vam odgovorio drugačije. Sada nakon toliko godina mogu vam jasno odgovoriti da u raspadu i otimačini HSP-a 1993. godine krivnju snose Paraga i Đapić. Jasno je da je Đapić tada 1993. godine udovoljavao i služio HDZ-u da HSP-a kao najvećeg konkurenta stavi pod svoju kontrolu. Zbog te politike danas je pravaštvo slomljeno, ali sam siguran da kao i u povijesti pravaštvo će ponovno doći na pozicija koje mu i pripadaju , a to je ispravno i časno vladati Hrvatskom. Paraga je kriv što nije tada znao povući ispravan potez i spriječiti Đapića da ga tada HDZ registrira kao predsjednika HSP-a. Paraga je tada imao veliku potporu članstva i samo da je prihvatio nametnuti Sabor stranke u Kutini, tvrdim vam da Đapić nikada ne bi ostvario plan HDZ-ovih struktura HSP staviti pod svoju kontrolu. Politika je borba ali i mudrost. Paraga u tom trenutku nije imao mudrosti.

Kome je smetao Paradžik i koliko je on bio pravi pravaški vođa?

Ante Paradžik je još za vrijeme Jugoslavije progonjen od strane UDBE zbog želje o Hrvatskoj državi. Pošto je UDBA znala da će se Jugoslavija raspasti, ona je 90 godina stvarala Hrvatsku državu iz straha da upravo Paradžik i drugi ne bi vodili Hrvatsku, a s time su očekivali i progone za sva svoja nečasna dijela koja su činili od zatvaranja i ubijanja časnih Hrvata. Jedan od takvih Udbaša je i Josip Perković koji danas boravi u Njemačkom zatvoru zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Josip Perković je 90- tih godina bio u samom vrhu Hrvatske države i siguran sam da je upravo on organizirao likvidaciju našeg dopredsjednika HSP-a Antu Paradžika iz razloga što je tada HSP imao veliku popularnost i svoju vojnu formaciju HOS-a, koja je bila u službi obrane nam domovine. Pošto je tada Ruža Tomašić radila kod Perkovića pozivam ju javno da otkrije tko je organizirao i planirao Paradžikovo ubojstvo. Ona to zna i dužnost joj je da nam to otkrije.

Jedini ste od pravaša podržali knjigu o ubojstvu Mire Barešiće, tko su ubojice?

Knjigu punu dokaza i dokumenata objavili su Mario Barešić i Stipe Jukić iz Šibenika. Nakon što sam pročitao radnu verziju knjige shvatio sam da knjiga mora doći u ruke mnogih domoljuba ali i pravosudnih institucija u Hrvatskoj. Zbog tog razloga podržao sam knjigu i organizirao promociju u Zagrebu. Knjiga o ubojstvu Mire Barešića razotkriva UDBU koja je 90- tih glumila velike Hrvate. Miro Barešić je od UDBE doveden u Hrvatsku i od te iste UDBE ubijen metkom u leđa. Ubojica Mire Barešića je živ , a Državno odvjetništvo i dalje po tom pitanju šuti. Jasno je zašto !

Koliko je opasno biti pravi pravaš u Hrvatskoj?

Ako si pravaš po zadatku kao Ruža Tomašić ili HČSP onda je pravaš biti lako, jer strukture UDBE- HDZ-a stoje iza tebe. Ako si pravaš iz srca, ako si pravaš po uvjerenju, ako si pravaš. koji razmišlja svojom glavom za Hrvatsku, onda je pravaš biti jako teško. Autohtona – Hrvatska stranka prava ne služi nikome, već samo svom Hrvatskom narodu i zbog toga smo progonjeni i cenzurirani od HRT-a i drugih jačih medija, koje kontroliraju upravo komunistički kadrovi SDP-a i HDZ-a.

Na izborima ste bili sa sloganom da ste jedina prava pravaška stranka…

Na izborima za Europski parlament bili smo jedina pravaška lista , a s tim se podrazumijeva i jedina pravaška stranka. Ostali smo sami kao i za svog života Ante Starčević. Ante Starčević nije se htio prodati pa tako i danas Autohtona – Hrvatska stranka prava. Na izbore smo izašli samo iz razloga da govorimo koliko nam je štete učinila Europska unija. Mi smo protivnici Europske unije i eurorealisti.

Zbog Pupovca ste imali dosta neugodnosti, kako gledate na njega danas?

Ove godine organiziram već 5. godinu za redom prosvjedni skup u Srbu. Cilj nam je ne dozvoliti Pupovcu veličanje četništva , ubijanje i klanje Hrvatskog naroda u tom kraju. Pupovac pokušava lažirati povijest i četništvo prikazati kao antifašizam. Sjetimo se da su pobunjeni Srbi iz Hrvatske na valu velikosrpske politike Beograda održali miting baš u tom Srbu 25. srpnja 1990. godine. Nakon tog mitinga započeli su ponovno u srcu Hrvatske ubijati i progoniti Hrvate. Na tom mitingu bio je i četnički vojvoda Vojislav Šešelj koji se danas nalazi u Haagu kao ratni zločinac. Pupovac ima braću Mladena i Vojislava koji su sudjelovali u razaranju Hrvatske i bili u postrojbama četnika. Umjesto da se Pupovcu zabrani veličanje četništva u Srbu, naša izdajnička vlast me progoni zbog Srba, sudskim postupcima i pozivanjem na informativne razgovore i to na prijave osobno Pupovca. Ovom prilikom pozivam sve Hrvate i Hrvatice , da i ove godine dođu u Srb braniti čast Hrvatske i da tako spriječimo velikosrpsku politiku na prostoru naše Hrvatske. Poručujem Pupovcu da neka velikosrpsku i četničku politiku veliča u Srbiji i neka upamti da će doći dan kad će mu to biti zabranjeno uz odgovornost za to djelo.

Vlada li državom još uvijek udba i što možete reći o prijetnjama prema vama smrću?

Naravno UDBA vlada i danas. U svim porama vlasti u Hrvatskoj su stari Udbaši i njihova djeca. Ivo Josipović i Zoran Milanović su djeca istaknutih komunista za vrijeme Jugoslavije, Goran Radman, ravnatelj HRT-a bio je suradnik KOS-a i zadnji direktor u Jugoslaviji HRT-a. O Stjepanu Mesiću da i ne govorim. Takvi kadrovi danas uživaju sve privilegije, takvi kadrovi imaju menađerske plaće dok branitelji i opljačkani Hrvatski narod gladuje. Ti isti udbaški kadrovi 90- tih nisu stali u obranu Hrvatske već su se skrivali u mišjim rupama , a sada rade na uništavanju i pljački Hrvatske i Hrvatskog naroda. Nije mi jasno kako to trpi Hrvatski narod, nije mi jasno zašto su svi u strahu. Pa da smo bili u strahu 90- tih danas ne bi imali Hrvatsku. Mi smo taj rat dobili i mi moramo stati ponovno u obranu Hrvatske od domaćih izdajnika. Na kraju prošle godine ta ista UDBA pokušala mi je preko HTV-a podmetnuti da ja stojim iza prijetnji smrću bivšem ministru Željku Jovanoviću . Cilj im je bio da me zatvore i strpaju u ludnicu kao i Marka Franciškovića . Na kraju je ispalo da su tu pretnju poslali upravo ljevičari , ljevičaru. Progone me preko prekršajnih prijava, a imao sam i dva fizička napada uz teške tjelesne ozljede. Da ne govorim o njihovim podmetanjima gdje su me pokušali prikazati kao zlostavljača itd. Ali ovim putem im poručujem da me neće slomiti i da će naše vrijeme doći kad tad, a onda će im suditi Hrvatski narod za izdaju i pljačku Hrvatske.

Vaš stav je da ne vjerujete Karamarku na čelu tzv. reformiranog HDZ-a…

Kako da vjerujem Kramarku koji je za vrijeme Jugoslavije radio za UDBU. Kako da vjerujem Karamarku koji je krajem 2009. godine u svom intervju za Večernji list izjavio je da nikada neće reći ” Kako smo uhitili Antu Gotovinu ” . U tom istom intervju kaže kako je veliki prijatelj sa Josipom Manolićem i Stjepanom Mesićem. Kako je bio šef kabineta Manoliću i Mesiću i da je Mesiću vodio Izborni stožer. Tada je izjavio da on nije desničar već liberal ! Sada je veliki desničar, a kada dođe na vlast opet će biti liberal. To je stvarnost Hrvatske politike. Hrvatski narod stalno doživljava prevare i zato smo tu gdje smo. Odlaskom Zorana Milanovića i dolaskom Tomislava Karamarka ništa se neće dogoditi. Neće biti promjena već nastavak služenja Briselu i MMF-u na štetu Hrvatskog naroda.

Zašto Hrvatska nema desnicu?

Hrvatska ima desnicu. Autohtona – Hrvatska stranka prava je desna stranka. ali problem je kao što sam rekao taj da su na vlasti UDBAŠI koji rade sve da prava desnica ne ojača.

Često vas vidimo u protestima, burno ste reagirali u zaštiti vlasti prema Perkoviću, ali i nepravdi prema Franciškoviću ?

Autohtona – Hrvatska stranka prava organizirala je dosta protesta protiv zaštite Josipa Perkovića. Vidjeli ste da je upravo SDP i Zoran Milanović otvoreno stali iza Josipa Perkovića. Mi smo u Vladu predali pismo Zoranu Milanoviću gdje smo napisali da tko štiti ubojicu je i sam ubojica. Kakva je to Vlada koja štiti ubojicu ? Kakva je to Vlada koja ne poštuje pravosuđe Njemačke ? Na ovom primjeru vidljivo je da je ova Vlada komunistička, boljševička i zločinačka.

Na kraju života Starčević se razočarao u Hrvate, čeka li ta sudbina svakog pravog pravaša?

Osobno sam razočaran u većinu Hrvatskog naroda kao što se i Ante Starčević za svog života razočarao. Nije mi jasno kako mogu trpjeti taj teror od strane SDP-a i HDZ-a ? Nije mi jasno kako glasaju za te stranke ? Nije mi jasno zašto 75 % biračkog tijela ne izlazi na izbore, jer vidljivo je da su razočarani politikom SDP-a i HDZ-a. Ako su razočarani jedini izlaz im je izaći i kazniti ih , a ne bojkotirati izlazak i tako indirektno pomagati im da i dalje pljačkaju i uništavaju Hrvatsku i Hrvatski narod. Hrvatski narod se mora probuditi i uzeti sudbinu u svoje ruke i stoga pozivam sve razočarane i prevarene da im je jedini spas izaći na izbore i spasiti se od kataklizme koju vam spremaju ove dvije stranke.

Vrtimo se u blatu, izmjenjuju se HDZ i SDP na vlasti, kao izaći iz tog gospodarskog ludila i neimaštine?

Udba je stvorila HDZ i SDP i to kome nije jasno taj nije za politiku , a i da mu bude bolje. SDP i HDZ su zbog ulaska u Europsku uniju promijenili 500 zakona na štetu Hrvatskog naroda. Otvorili su granice za nekvalitetnu robu i time uništili naše gospodarstvo i radna mjesta. Danas imamo najveći PDV na svijetu i zar je to normalno , a očekuje se uskoro i bankrot državnog proračuna. Vidljivo je da je Zoran Milanović nesposoban voditi svoju stranku, a takav danas vodi Vladu i Hrvatsku državu Danas ima 363.411 nezaposlenih građana , a dolaskom SDP-a povećan je broj nezaposlenih na 47.973 . Istodobno SDP zapošljava po podobnosti svoje članove i svoju rodbinu u poduzećima u većinskom vlasništvu države.

Mediji su podieljeni prema pripadnosti političkoj opciji, koliko uopće građani mogu razumjeti što se događa?

Mediju su u službi SDP-a i HDZ-a. Večernji list, NOVA TV je u službi HDZ-a, Jurarnji list, Slobodna Dalmacija, Novi List , RTL u službi SDP-a. HRT je u službi onih koji su na vlasti. Kad je na vlasti SDP tada je u njihovoj službi, a kada je HDZ tada u njihovoj. Mediji manipuliraju anketama i na taj način uništavaju volju birača da izlaze na izbore, a to je cilj SDP-a i HDZ-a. Danas se u tom segmentu vodi specijalni rat i naši građani ne mogu to razumjeti. Zašto ? Zato što vjeruju medijskoj manipulaciji. Primjer je Holi koju HRT danonoćno pušta u eter , a cilj je da SDP spasi svoje razočarano biračko tijelo , a nakon izbora SDP i Holi zajedno će krojiti našu sudbinu. To su manipulacije kojima treba stati na kraj.

Treba li mijenjati dontov način birnja zastupnika?

Dont zakon izmišljen je kako SDP i HDZ vječno budu na vlasti. Prag od 5 % je prevelik i trebao bi biti 3 %. U Njemačkoj na primjer nema praga ni donta. Sad su na izborima za Europski parlament u Njemačkoj ušle stranke i kandidati koji su ostvarili i 1 % . To je demokracija , kod nas vlada teror i na dijelu su nedemokratski izbori.

Igor Drenjančević


Glas Koncila

Ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita

U Jasenovcu je najvjerojatnije bilo oko 1000 žrtava, umrlih od svih uzroka

Nedavno je u velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu predstavljena knjiga mr. Mladena Ivezića »Titov Jasenovac«. Unatoč tomu što na gotovo 200 stranica donosi, u dosadašnjim historiografskim okvirima, gotovo nevjerojatne podatke, u hrvatskoj je javnosti potpuno prešućena i marginalizirana. Stoga smo zamolili autora da iznese neke podatke do kojih je došao u svojim višegodišnjim istraživanjima i tako, ipak, potakne znanstveni razgovor o toj još uvijek kontroverznoj temi novije hrvatske povijesti.

Mr. Mladen Ivezić rođen je 1957. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij povijesti i komparativne književnosti te psihologiju i filozofiju upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistriravši tezom »Društvena uvjetovanost i kulturni utjecaj pučkih kalendara u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji od ilirizma do sedamdesetih godina prošloga stoljeća«. Od njezina osnutka godine 1991. bio je član Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća Republike Hrvatske sve do njezina ukinuća.

Stotine proturječja o proboju zatočenika

• Vaša knjiga od prve stranice bez pretjerivanja šokira, i to ne samo obične čitatelje, nego i znanstvenike koji se sustavno bave proučavanjem jasenovačkoga logora. Tako npr. donosite članak »protuhrvatskog titovskog generala Jefte Šašića - kako to doslovce stoji u predgovoru knjige - da je Statistički zavod Jugoslavije već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik...«

- Jeftu Šašića može se sresti u mnogim izvješćima titovske vojske, uglavnom iz zapadne Slavonije. Krajem rata dobio je pod upravu Sisak i okolicu, pa i Jasenovac. U svojih pet knjiga o marksizmu i titovskom genocidu nad Hrvatima rabio sam više od 95 posto protuhrvatske literature i dokumenata jer su oni nesustavno lagali, a često se i hvalili svojim zločinima. Radi se o kakvih 6000 znanstvenih fusnota, među kojima je i vrelo za taj članak, objavljen 1986. u zagrebačkom komunističkom listu »Naše teme«.

Josip Broz morao je biti spreman na to da će Rankovićev odlazak 1966. dati ideologijsku podlogu beogradskoj »čaršiji«, a teorijski i velikosrbima u JNA i nekim komunistima. Zato je Tito 1966. dopustio nastanak toga dokumenta, kojim je Savezni zavod za statistiku broj žrtava Jasenovca utvrdio na 403 i odmah to kuvertirao. Točno 20 godina kasnije Jefto Šašić objavljuje tu službenu tajnu (nikada nisam vidio taj dokument), nakon Miloševićeva dolaska na vlast, ali sada ne kao demistifikaciju, nego kao dokaz protiv Broza, da je neprijatelj Srba jer je dopustio smanjivanje jasenovačkoga mita. Koju godinu kasnije u Srbiji će Broza već masovno nazivati ustašom. Svakodnevno sam čitao četiri beogradska dnevna lista od 1986. do 1991. gdje se, kao i drugdje, vidi ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita.

• Kako je uopće nastao spomenuti članak, koji je samo dio stalne i vječne kontroverze o broju jasenovačkih žrtava. Koja su Vaša znanstvena saznanja o tome?

- Članak je nastao očito u sklopu protuhrvatske harange, kada se više nije okrivljavalo samo Andriju Hebranga, nego i tadanje komunističko vodstvo SR Hrvatske pa sve do Tita. Svoje sam spoznaje formulirao u zaključku knjige »Jasenovac/Brojke«. Prije toga sam ismijao sve glavne skupine laži. Jedan je Srbin, primjerice, tvrdio da je, radeći u kancelariji, izdao 1.400.000 smrtnih listova s lažnim uzrocima smrti. Ja pitam: »Dobro, ako je tako, gdje su ti dokumenti?« Moj je djed morao spaliti fotografije moje mame s prve pričesti jer su joj kumovi bili njemački časnik i njegova žena. Ali zašto bi, iz kojega straha, tko spaljivao dokumente koje je izdala NDH, a poslije rata su mu mogli služiti jedino kao podloga za nekakvu mirovinu?

Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično. Nejasan je onaj proboj 22. travnja 1945., gdje često i sami zatočenici priznaju da su 400 svojih, nemoćnih ili nevoljkih za proboj, natjerali popiti cijankalij... Jako su im različite brojke poginulih u proboju. Sve je o tom proboju jako varljivo i mitomanski. Otkrio sam stotine proturječja u njihovim iskazima, među kojima i unutarnja proturječja. U Jasenovcu se umiralo, da. No u granicama koje sam ovdje procijenio.

• Vi doslovce tvrdite da su »tvrdnje svjedoka da su hrvatske vlasti koga odvele u Jasenovac prije listopada 1941... obična laž«. Na temelju čega izričete tako kategoričku tvrdnju?

- Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine. Pripadnike neprijateljskih sila mora se zaštititi od vatre s fronte, osvete većinskoga naroda, izoliranosti, gladi i neimaštine. Tome služe logori i zato je njihov ustroj određen međudržavnim pravom. Jednostavno, 1941. su u nekim seocima, Krapje i Bročice nedaleko od Jasenovca, bili zadržani sumnjivci ili protuhrvatski teroristi, četnici i komunisti. Kada je nastupila studen, njih se prebacilo u ciglanu, sa zidanim i grijanim kućama, protuhrvatskoga terorista Ozrena Bačića, koji je bio utekao. Ondje je nastao Sabirni i radni logor Jasenovac. Druga je stvar što su antifašisti kasnije sve to slijepili jer im je trebao što veći i što maglovitiji mit. Jasenovački logor nije samo formalno osnovan tek u studenom 1941., nego u Jasenovcu jednostavno nije bilo ni jednoga logoraša do toga mjeseca.

• Kako onda gledate na poimenični popis žrtava Spomen-područja Jasenovac koji donosi imena čak 10 462 žrtve samo u 1941. godini?

- Postoje mnogi lažni popisi. Ovaj »poimenični« je, osim što je nepismen kao i drugi, pun izmišljenih ljudi. U New Yorku su bili objavili kakvih 700 000 imena i prezimena, a neki su naši amateri tu pronalazili stotine žrtava titovskoga terora iz svoga sela... Židovska bogoštovna općina u Zagrebu (usputno, pod tim imenom opstala je do 1945., a onda Boga izagnaše antifašisti) sastavila je popis. Pet je takvih popisa u Hrvatskom državnom arhivu. Izvana je rukopis nekakva antifašističkoga tužiteljskoga zamjenika Zlatarića: »Židovi ubijeni u ustaškom logoru Jasenovac 1941., 1942...« No Općina je pisala istinu pa na njezinim košuljicama piše: »Židovi smješteni u Jasenovac 1941., 1942...« Tako je 80-ak posto ljudi i sljedeće godine uvijek isto kao prijašnje, uvijek istih potpunih generalija, zanimanja, obrta... Bili su potrebni kao majstori. Ostali su bili otpušteni; 630 ih iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS - Handžar diviziji. Tu je moj najveći problem. Čim se uhvatim rušenja antifašističkih laži, etiketiraju me ružnim uvredama. Svaki put kada dokažem da lažu, prikrivaju moje knjige te pišu nove laži.

Gledajte Jadovno, tobožnji logor kraj Gospića s tobožnjom strašnom Šaranovom jamom - bezdankom u koju su Hrvati, tobože, od 11. travnja do sredine kolovoza 1941. bacili, po nekim antifašistima, do 80 000 Srba i Židova. Četnici, Srpska pravoslavna Crkva i Vlada Kraljevine Jugoslavije onoga vremena i poraća lagali su jako masno - do 800 000 ubijenih u tri mjeseca, ali nisu spominjali Jadovno. Sada Slavko Goldstein i dr. Đuro Zatezalo iz Beograda, koji je upropastio fond ratnih dokumenata u Karlovcu, pokreću novu harangu. Svake godine u srpnju onamo odlaze predstavnici najviših hrvatskih vlasti ili njihovi izaslanici. Međutim, dvojica naših speleologa spustila su se u Šaranovu jamu. Njezina je dubina 7 m, a prosječni promjer ni 4 m. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni koščice! Upišite u preglednik »Šaranova jama« i vidjet ćete taj filmić na internetu. Poslali su ga i predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade...

• Jedan ste međunaslov naslovili: »Tifus - antifašistički zločin«. Zbog čega? Spominjete i »10 ustaških grobova posred logora«. Zašto baš posred logora i o čemu oni svjedoče?

- Koliko je jasenovački mit proizvod izopačene svijesti govore nam i česta zatočenička priznanja o epidemijama tifusa. Svi su liječnici bili zatočenici i oni su, premda epidemiologijski obrazovani, širili laži da će vlasti ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima!!! Tako se širio tifus. Vlasti su kasnije osnovale poseban odjel za liječenje tifusa, a fotografije mršavaca ošišanih do kože dokazuju to. Dr. Herman Pröbst objavio je veljače 1942. u »Deutsche Zeitung im Kroatien« članak »Jasenovac - ni lječilište ni mučilište«, što ga preniješe sve hrvatske novine i novine hrvatskih saveznika. Taj se članak nikako ne može uvrstiti u hrvatsku ratnu promidžbu, ali u ovom svijetu protuhrvatskih laži on je ključan dokaz istine.

Primitak u Tabor izvodio se javno, pred povjerenstvom. Svaki je novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku. Nitko zatočenike nije osobno pregledavao. To je tjedan dana objavljivano svaki dan u svim hrvatskim kinima. Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu. Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: »ustaše pljačkaju logoraše«. Pozor, to se prikazivalo pred cijelim hrvatskim narodom.

Dalje se u svemu bitnom slažu Pröbst i naknadne izjave antifašista. U debele su kapute mnogi Židovi znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo. Svaka je skupina u Taboru imala svoje kape, a vlast nije ulazila, osim za svečanosti, »u žicu«. Dva su se zagrebačka židovska kapa, šefovi baraka Bruno Diamantstein i David Špiler, dosjetili, a kasnije im se pridružiše i tri osječka, te počiniše pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge. Tako im izvukoše znatne svote novca, za koje su im neki stražari kroza žicu dostavljali robu nabavljenu u civilstvu.

To je ubrzo zamijetilo redarstvo. Ispitalo je slučaj. Krivci su predani Priekom sudu, koji ih je u tri dana sve, pa i brata logorskoga upravnika Ivice Matkovića, osudio na smrt i strijeljao. Židove pokopaše na židovsko groblje u Jasenovcu, a ustaše nasred logora. Kada bi se svaki mjesec mijenjala stražarska postrojba, novi bi stražari bili poučeni o tom slučaju i morali su nad tim grobovima prisegnuti, životom ucijenjeni, da ničim ne će ni pokušati zlorabiti nadmoćnost svoga položaja. Više od stotinu ustaša, državnih službenika i busatih Hrvata, među kojima i jedan bivši katolički svećenik, bilo je tijekom NDH pogubljeno zbog koristoljubivih zločina, od kojih bi se neki, kao npr. šverc, u miru držali prekršajem. To je sve objavljeno u novinama. Titovci su svoje tobožnje strijeljanje za jednu jabuku izmislili tek desetljeća nakon rata.

• Citirate i zanimljiv govor Vicka Krstulovića u Slavonskom Brodu 1952. u kojem je ustvrdio: »Svojom smo revolucijom uništili stari buržoaski aparat... Ali nismo uspjeli uništiti Crkvu kao instituciju.« U tom smislu pojasnite svoju tvrdnju da je »jasenovački mit motivacija i opravdanje zločina nad svećenstvom i vjernicima u Hrvatskoj«.

- U svojim knjigama »Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito« i »Titova umjetnost mržnje« pokazao sam kako su se titovci prvo ulizivali HSS-u jer su k njima prilazili Srbi, Židovi i Slovenci, gubitnici rušenja Kraljevine, a ne Hrvati. Tek je u studenom 1944. postotak Hrvata među titovcima na području Glavnoga štaba Hrvatske bio veći od 50 posto. Na silu su ih mobilizirali i gurali u juriš. U međuvremenu su titovci uspjeli pridobiti neke vodeće HSS-ovce, Božidara (Jove) Magovca, Iliju (Jove) Jakovljevića, Frola i još neke takve. Jedini im je institucionalni otpor pružala Katolička Crkva, ideologijski neprijatelj, kao i pokretač narodnih masa. Odgovarajući toj svojoj dužnosti i pozivu, Alojzije Stepinac postavio je vlastima u svojemu pastirskom pismu tada već retoričko pitanje: Gdje su ratni zarobljenici i drugi izbjeglice? To ga je stajalo zatvora i života. U daljnjem je progonu katoličkih duhovnika i vjernika, kao i u svim drugim društvenim odnosima, jasenovački mit bio glavno uporište.

Titovske novine izmišljaju žrtve

• Kako to da se baš nitko dosada nije osvrnuo na tobožnje jasenovačke žrtve prije listopada 1941. i starogradiške nakon listopada 1944.?

- Kako rekoh, oni bulazne o žrtvama prije listopada 1941., ali u Jasenovcu tada nije bilo ni jednoga zatočenika, pa ni logora. O Staroj Gradiški čak i njihovi očevidci priznaju da, osim desetak čistačica, ondje nakon listopada 1944. više nikoga nije bilo. Tek u svibnju 1945. titovske novine izmišljaju tisuće svježih žrtava pronađene u Staroj Gradiški. To negiraju njihova vojna izvješća i pravi očevidci u naknadnim izjavama.

Titovci su malo kopali i brzo zakapali

• Možda je trebalo odmah na početku pojasniti provokativan i zanimljiv naslov knjige: »Titov Jasenovac«! Znači li to da i Vi donosite dokaze o poslijeratnom jugoslavenskom logoru za sve »nepoćudne« komunističkim vlastima?

- Da, dokazujem titovske zločine nad Hrvatima i drugim uljuđenim državljanima Nezavisne, danas bismo rekli Srbima, muslimanima, Nijemcima, Mađarima, Talijanima... što ih počiniše do 1948. godine u Jasenovcu. Zato su titovci toliko malo kopali i toliko brzo zakapali lešine ondje pronađene. U većemu dijelu knjige dokazujem pak ulogu jasenovačkoga mita kao stožerne laži titovskoga sustava.

• Kako je u hrvatskoj javnosti primljena Vaša knjiga?

- Kao i inače, zagovornike laži ne zanima. Nastoje ju skriti. Glavni distributeri knjiga, Dušević i Keršovnik, što pokrivaju 400-tinjak prodajnih mjesta, bojkotiraju sve moje knjige. Idem sam k nekim dobronamjernim knjižarima, ali to je jako mukotrpno. Prodam knjige doma, kada mi se tko javi. Koga zanima Drugi svjetski rat, mora svakako na internetu pročitati knjigu Uda Walendyja »Die Wahrheit für Deutschland (Istina za Njemačku)«, prevedenu cijelu na engleski »Truth for Germany / The Guilt Question of the Second World War«. Na internetu pročitajte i knjigu Theodorea Kaufmana »Germany Must Perish (Njemačka mora nestati)« iz 1940. Mi znamo da je potpuna istina u Bogu, ali smo dužni utvrđivati i objavljivati činjeničnu istinu. Biti vjernikom znači zalagati se za Božju slavu. Ona je najjača u istini. Nema mira bez istine i pravde. Takav bi mir bio treuga diaboli, mir potrošaštva i materijalizma svih vrsta.

Tomislav Vuković


hazud.hr

Hrvati nisu slavenski narod

Hrvati su jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina

Hrvati nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do šestog stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama. Postoje mnogi dokazi da prahrvati potječu s područja današnjeg Irana i Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe. Hrvati su, dakle, jedan od najstarijih svjetskih naroda koji baštini jednu od najstarijih sačuvanih svjetskih kultura, jer su kao gotovo niti jedan drugi narod svoju baštinu uspjeli sačuvati čak 6500 godina! Do tih zadivljujućih činjenica tijekom dugogodišnjih arheoloških i etnoloških istraživanja došao je magistar etnomuzikologije mr. sc. Krešimir Galin, koji već dvadesetak godina izučava prapovijest Hrvata. Budući da njegovim fascinantnim otkrićima malo koji medij pridaje pažnju, zamolili smo profesora Galina za intervju.

• Možete li dokazima potkrijepiti svoje tvrdnje da Hrvati potječu s Bliskog istoka, te da nisu Slaveni?

- Naravno da mogu. Godinama se bavim arheologijom, korištenjem etnografskih i povijesnih podataka, etnogenetskim istraživanjima, a naročito živom kulturnom tradicijom Hrvata. Pritom mislim na običaje, glazbu, glazbala, nošnje. Uspio sam, dakle, povezati više znanstvenih disciplina, te pogotovo arheološkim nalazima dokazati kontinuitet migracija prahrvatskog entosa i kulturnih činjenica kroz period od 6500 godina. U te kulturne elemente o kojima govorim uključeni su i simboli hrvatskog nacionalnog identiteta. Kroz cijelo to razdoblje možemo, naime, pratiti nastanak i migraciju prvotne šahovnice, zatim uokvirene sumerske (iranske) i vučedolske šahovnice, pletera i obrednih simbola kao što su zvijezda i mjesec, a koje danas možemo naći na grbu Zagreba ili u kruni hrvatske zastave. Te simbole na području Irana, odnosno Mezopotamije (prostor današnje Sirije, Libanona, Iraka) možemo naći već 3000 godina prije Krista. Zvijezdu i mjesec, doduše, i danas koriste islamski narodi, ali s drugim značenjem. U hrvatskoj pretpovijesti to su bili simboli vedskih (iranskih) božanstava Mitre i Varune. Prahrvatski pandan tih vedskih božanstava su Suria i Anahita s područja jugoistočnog Irana, u kraljevstvu Harahvaiti.

• Postoje li, osim šahovnice, pletera, mjeseca i zvijezde (u stvari sunca), drugi simboli ili predmeti iz tog doba koji su se sačuvali do danas?

- Postoje. Fantastično je da je hrvatska tradicijska kultura sačuvala i glazbala posvećena tim božanstvima koja se i danas sviraju popodne i večer uoči Jurjeva, kao i na samo Jurjevo. To su frule, odnosno svirala bez rupica poznata kao pišta ili slavić, a koja se sviraju za boga Mitru, odnosno boga Sunca. Školjka morskog puža također se i danas koristi kao sviralo, te se svira za Jurjevo u čast boga Varune, koji je tvorac i vladar svemira. Te simbole nalazimo na vazama uz istovremeni prikaz božice Sarasvati, odnosno Harahuaiti (dok govori profesor pokazuje fotografije tisuće godina starih vaza s jasno ucrtanim pleterima, mjesecom i zvijezdom).

• Nisu li mjesec i zvijezda simboli i mnogih islamskih naroda?

- Jesu, ali pronađeni predmeti s tim simbolima na tom području datiraju iz predislamskog razdoblja. Muhamed se objavio tek u 6. stoljeću nakon Krista, a ovdje govorimo o simbolima od više tisuća godina prije Krista. Islamski simboli kasnije su se proširili upravo na području gdje su prije migrirali prahrvati pod imenom Kuravathi, odnosno Huriti. Oni su u to vrijeme imali vrlo naprednu vojnu tehnologiju koju su sačinjavala bojna kola, konjske zaprege, složeni (kompozitni) luk i strijelu, mač s težištem na donjem kraju oštrice… Ta napredna vojna tehnologija prahrvatima je omogućavala brojna osvajanja, odnosno česte migracije. Tako su selili od Kavkaza pa do Sumera na jug. Nakon biblijskog potopa koji se dogodio oko 2400 godina prije Krista ponovno su selili na područje sjevernog Irana te u Europu, dok je drugi migracijski val išao u Indiju i sjeverni i sjeverozapadni Irak. S područja Tigrisa potječu i preci Dalmatinaca, odnosno pleme Dailamites, koje je zajedno s Huritima (Hrvatima) migriralo.

• Kada su prahrvati stigli u Europu?

- Migracije iz Irana i sjeverne Mezopotamije odvijale su se u vrijeme takozvane neolitske revolucije, kada je poljoprivredno stanovništvo došlo u Europu. Dogodilo se to oko 4500 godina prije Krista od kada datiraju najstarije kamene šahovnice iz kulture Danilo i pleteri iz hvarske kulture.

• Po čemu s tolikom sigurnošću zaključujete da su pronađeni predmeti pripadali Hrvatima?

- Zato što se kao magistar etnomuzikologije, i kulturni antropolog, tj. etnolog, godinama bavim tim istraživanjima. Sigurnost mi daje veliki broj kulturnih činjenica i arheoloških nalaza koji zajedno s pisanim povijesnim izvorima (zapisi klinastim pismom iz arhiva mezopotamskih gradova i vede, tj. sveti spisi Indijaca) iz istog vremena čine jednu cjelinu i pripadaju prahrvatskom etnosu s Kavkaza, Kurawatha, tj. Hurita, biblijskom narodu, Horitima. Tako veliki broj činjenica vezan za jedan narod, koji ih označava kao visoko razvijeno društvo s agrikulturom, ratničkom tehnologijom i državnim i društvenim uređenjem, religijom, liturgijom, visoko razvijenim simboličkim jezikom, dozvoljava nam da ga pratimo, tj. dokumentiramo njegove migracije od predpovijesti do danas. Tim više što su Hrvati jedini u svijetu sačuvali svoje kulturne i vjerske tradicije do danas, i još žive tu svoju antičko i brončanodobno kulturno naslijeđe u svome folkloru. Prahrvati su prenosili kroz vrijeme i prostor svoja dostignuća duhovne i materijalne kulture, ali jedino ih Hrvati danas u svijetu posjeduju u živim običajima, dakle zaokruženom, dovršenom kulturnom sustavu, dok drugi narodi čuvaju samo dijeliće, tj. pojedine kulturne elemente. Po tome je hrvatski narod, najkonzervativniji narod na svijetu, u najboljem smislu te riječi. Hrvati su sačuvali ono što je Europa izgubila, svoje korjene.

• Zašto ste se počeli baviti istraživanjem etnogeneze Hrvata?

- Na opsežna interdisciplinarna znanstvena istraživanja tjerao me i osobni motiv koji je proizašao iz naše političke situacije u kojoj ni u samostalnoj Hrvatskoj, a pogotovo ranije, nije poželjno baviti se hrvatskom prapoviješću. To potvrđuje i činjenica da se od Domovinskog rata ni jedna hrvatska institucija, kao ni stručnjaci etnolozi, kulturni antropolozi, kao i pretpovjesničari, nisu pozabavili projektom istraživanja pretpovijesti i migracija prahrvata. Društvo za istraživanje etnogeneze Hrvata objavilo je, doduše, dva zbornika u suradnji s iranskim kulturnim centrom u Zagrebu, a pod patronatom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Nažalost, u tim zbornicima zastupljen je vrlo mali broj stručnjaka specijalista. To je ipak značajna građa koja sadrži bibliografiju stranih autora koji su se bavili i temom podrijetla Hrvata, no primarno podrijetlom iz Irana. Hrvatska, zbog svega toga, treba znanstveni institut koji bi se interdisciplinarno i stručno bavio pretpoviješću i migracijama prahrvatskog etnosa s raznih aspekata. I najvažnije, trebalo bi živu tradicijsku kulturu brendirati kroz etnogenetska istraživanja u turističku ponudu hrvatske kulturne baštine, te omogućiti strancima da dožive pretpovijesne prahrvatske običaje, pjesme, glazbala, plesove, obrede i tako dožive indoeuropske korijene suvremenih Europljana. Jer Hrvatska je jedina u Europi sačuvala skoro cjelovite vedske obrede iz vremena indoeuropskih početaka (i prije, jer se treba govoriti o sumerskim, hurito-iranskim-arijskim počecima, prije povratka tih naroda iz Indije ponovo u Iran, Mezopotamiju i konačno u Europu, kad te narode nazivamo Indoeuropljanima). Imamo ih u novogodišnjim obredima, u hrvatskim karnevalskim obredima i plesovima za koje hrvatski etnografi nemaju objašnjenje jer su zaslijepljeni političkim idejama o slavenskom porijeklu Hrvata koji su, po toj teoriji, došli na ove prostore u VI. stoljeću nakon Krista.

• Jesu li Hrvati onda Slaveni, ili nisu?

- Genetska istraživanja i arhološki nalazi opovrgavaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Jer 4500 godina prije Krista došli smo na područje Hrvatske sa simbolom šahovnice i pletera, a kasnije i s drugim simbolima: suncem, mjesecom ili svastikom koja je bila iranski simbol Sunca koje se vrti. Takav ‘sunčev kotač’ (perzijski-„gardun mehr“) imamo u Boki Kotarskoj ugraviranog u liticu još u brončanom dobu. Imamo ga u keramici s Kosova i Makedonije. Ni genetski nismo Slaveni, jer imamo gen ‘EU 7’, a to nije slavenski gen. Kod Hrvata 48 posto stanovništva ima taj gen, Dalmatinci ga imaju preko 60 posto, a Bošnjaci preko 70 posto. Dr. Dragan Primorac tvrdi da je taj gen došao s Bliskog istoka. Iranci ga imaju, danas 50 posto. Taj gen u Europi je prisutan 25.000 godina prije Krista. Osim toga, dosadašnja teorija o dolasku Slavena u 6. i 7. stoljeću nije dokazana arheološkim nalazima, tj. prilivom novog genetskog materijala, premda je sigurno bilo migracija stanovništva koje je došlo iz Zakarpaća sa slavenskim jezikom. Bitno je reći da ta teorija govori o dolasku Slavena kao podanika Avara, što očito nije točno, jer avarski grobovi donose više nalaza dvojnih koštanih svirala koje znamo kao diple – i to dalmatinske i hercegovačke, koje danas ne sviraju ni Mađari, ni Srbi, ni Slovenci, već samo Hrvati. Također i arheološki nalazi praporaca u starohrvatskim grobovima od VII. do XII. stoljeća A.D., potvrđuju njihovu vezu s Huritima, tj. prahrvatima. Ta avarska kultura je imala puno bitnih elemenata prahrvata ili Kurawatha koji su na Kavkazu bili susjedi Avarima.

• Kako onda govorimo slavenskim jezikom, ako nismo Slaveni?

- Prahrvati su prihvatili slavenski jezik jer su dugo živjeli iza Karpata, na području Ukrajine, gdje su se miješali sa Slavenima, odnosno sa slavenskim ženama. Prahrvati nisu u osvajanja vodili žene, već su ih uzimali tamo gdje su došli. Otud prihvaćanje slavenskog jezika. Zato i govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku. Za dugog boravka u Zakarpaću prahrvati su postavili temelje ukrajinske državnosti. To tvrde ukrajinski znanstvenici. U Ukrajini i danas postoji mjesto Harvati, a postoji i čakavski i ikavski jezik, kao i višestruki arheološki nalazi proto šahovnice na keramici iz II. i VII. stoljeća nakon Krista, ali i prije toga. Važno je, dakle, napomenuti da su se migracije odvijale u višestrukim valovima kroz više tisućljeća, što se može dokazati arheološkim nalazima i narodnim običajima koji pokazuju raznovremene kulturne elemente iz raznih migracijskih polazišta prahrvata. Jedno od značajnijih nalazišta Indoeuropljana, odnosno Hurito Iranaca, pronalazimo iz vremena kada su Hurito Iranci, nakon velike bitke Bharatha (tj. Indijaca) između plemena Kaurava (tj. Kurawatha, odnosno kavkaskih prahrvata) i Pandava (iranaca) na ‘Kuru kšetre’, tj. kurskom, odnosno huritskom polju, 70 km zapadno od Delhia u Indiji, opisane u najvećem indijskom epu Mahabarata, migrirali natrag u sjeverni Iran i u sjevernu Mezopotamiju, gdje su osnovali državu, kraljevstvo Mitani, kasnije teritorijalno smanjenu državu Hanigalbat, koje je trajalo od XV. do XIII. st. pr. Krista (na današnjem državnom teritoriju Sirije, Libanona, Izraela, i Iraka), donoseći sa sobom vedska božanstva. Ta migracija Hurito-Iranaca danas nazivanih Indoeuropljana, započela je oko 1900 godina prije Krista, a dvjesto godina kasnije, migriraju dalje prema Europi.

• Ako postoje dokazi o neslavenskom podrijetlu Hrvata, zašto se službena povijest ne mijenja?

- Problem suvremene hrvatske historiografije je to što još uvijek vladaju ‘travestiti’ odnosno presvučeni pripadnici bivše komunističke ideologije kojoj je pripadnost Hrvata Slavenima bilo argument za bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji (u XIX. st. panslavizam je bio antigermanska ideologija, sredstvo borbe protiv germanizacije, tj. germanske dominacije). No, očito je da Srbi u Srbiji, danas niti povijesno ne sviraju diple: niti istarske, niti dalmatinske, dok ih Srbi (kao nekad i „Martićevci“ u otcijepljenoj krajini) u Hrvatskoj sviraju, kao što i govore ijekavski. Oni su podrijetlom avarsko stanovništvo (toponim Obrovac, dolazi od etnonima Obri, što znači Avari) koje ima hrvatsku kulturu i običaje, ali su pod utjecajem Pravoslavne crkve srbizirani, te su prihvatili srpski etnos, jer im je obećano da će oni biti vladari. Profesor Stojan Dimitrijević, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, također hrvatski Srbin, donio je i pokazivao mi zdjele s vučedolskom šahovnicom koja datira između 2500 i 2000 godina prije Krista. Tako mi je skrenuo pažnju na prahrvatsku uokvirenu šahovnicu, već u vrijeme studija etnologije, na čemu sam mu zahvalan. Na tom ispitu iz prethistorijske arheologije sam dobio odličnu ocjenu. Valja istaknuti da se vučedolska kultura prostirala od Trsta do Boke Kotorske, pa preko Mađarske, Slovenije i Austrije i Slovačke sve do Poljske (djelomično područja povijesne Bijele, tj. ‘zapadne’ Hrvatske) i obilovala je šahovnicama na keramici, ali i pleterima.

• Kako je, uz toliko materijalnih dokaza o neslavenskom porijeklu Hrvata, moguće da je opstala službena verzija po kojoj su Hrvati ‘južni Slaveni’?

- Činjenica je da arheolozima pod utjecajem antihrvatske ideologije nije bilo dozvoljeno da se prava istina objavljuje, javno govori i popularizira. Bitno je napomenuti da su nakon svih istraživanja na vučedolskom području nakon Drugog svjetskog rata arheolozi sve nalaze nosili u Beograd. Skrivali su vrijednu arheološku građu koja svjedoči o višetisućljetnom prisustvu Hrvata na ovom prostoru. Skrivali su i kipić, poznat kao kličevački idol iz žutobrdske kulture (1500.-1000. god. pr. Krista), koji na odjeći ima šahovnicu i nosi kravatu (njezin praoblik, marame vezane oko vrata), a čiju fotografiju sam vam pokazao.

• Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica. Zašto se to ni danas ne mijenja?

- To je zbog politike, odnosno ideologije koja hrvatski narod želi pokazati bez državno pravnog kontinuiteta, što nije točno. Hrvati su još od kralja Zvonimira imali svoj Sabor (imali su ga i u Iranu; toje bila sabha). Hrvate se, osim toga, ne želi prikazati kao ratnički narod i kao nasljednike najstarije sumerske kulture i uljudbe, jer se za te činjenice i arheološke dokaze, do danas, nije nije niti znalo, jer ih stručnjaci, arheolozi nisu objavili. Razlog tomu je činjenica da nisu komparativno promatrali tipične artefakte iz pretpovijesti, odnosno iz istog vremenskog razdoblja u Sumeru i Vučedolu, tj. Hrvatskoj. Hrvati su jedna od najstarijih poznatih populacija i kultura sa sumerskim elementima i s vučedolskom kulturom koju simbolizira šahovnica, pleteri. Nitko drugi na svijetu to nema, a mi imamo!

• Je li istina da imate spreman tekst knjige o svemu ovome i da vam takvu knjigu nitko ne želi tiskati?

- Istina je. Knjiga bi se trebala zvati ‘Od Irana do Hrvatske i Indije i natrag – 6500 godina puta gena, simbola, običaja i glazbala’. U knjizi je dokazano sumersko podrijetlo vučedolske kulture a time i Zagoraca kao jedinstvenog sumerskog antropotipa (premda su Sumerani bili mješavina više naroda: Baska, Hurita tj. Kurawatha sa Kavkaza i Iranaca -Arijaca). Zagorci su pristigli u Europu u vremenu između 3.000 do 2.000 godina prije Krista, njihova tradicijska kultura je izuzetno značajna u proučavanju etnogeneze Hrvata. Njihovo sumersko i južno iransko podrijetlo potvrđuju proljetna glazbala od kore drveta (‘trobenta’ i ‘frula od kore kostajna’) koja su simbolizirala vedske bogove Mitru i Varunu u jurjevskom (vedskom, tj. ‘jayurvedskom’ obredu). To drevno sumersko podrijetlo Zagoraca dokazuju i pojedine obredne tradicijske pjesme.

Također se u knjizi dokazuje i kavkasko-sumersko podrijetlo Dalmatinaca (kaspijski narod: Dailamites) prvotno sa područja oko izvora rijeke Tigris. Knjiga obiluje arheološkim dokazima o starosti i podrijetlu određenih kulturnih elemenata kao i o uzastopnim migracijama (običaja i glazbala), od otprilike 3000 godina. Ti dokazi su istovremeno svjetska znanstvena otkrića o podrijetlu i migracijama najranijih Indoeuropljana. Današnji Zagorci (sumeroidni antropotip) i Dalmatinci (kaspijski narod neindoeuropskog jezika kao i Huriti) su prvi Indoeuropljani koji su naselili Europu i stvorili temelje europskim kulturama! Prvi EU je bio prahrvatsko! Zato, smatram da bi ta knjiga predstavljala jedinstvenu i pravovremenu promidžbu zagorske i dalmatinske i šire gledano hrvatske materijalne i nematerijalne kulturne baštine, kao i njeno globalno brendiranje.

D.K.


Hrvatska zabranjena povijest - Josip Marković interview

Josip Marković, 92-godišnjak, hrvatski patriota priča o zbivanjima u II svjetskom ratu, njemcima, ustašama i partizanskim zločinima nad razoružanim vojnicima.
Govori i o novoj Hrvatskoj i putu kojim je krenula slijepo, u ponor i zaborav.


Monetizacija hrvatskih autocesta – još jedan čin veleizdaje Domovine!

Ako našu Hrvatsku usporedimo s ljudskim tijelom i prodajom njegovih organa, tada ćemo lako doći do spoznaje da su joj prodani i bubrezi, jetra, dio mozga, jedno krilo pluća, desna ruka, i još ponešto, samo zato da bi gazde koji sebe nazivaju “narodnom” vladom (opijeni vlašću sa svojim doglavnicima) imali dobar džeparac da ugodno prožive ostatak mandata - lako ćemo konstatirati da je Hrvatska postala teški invalid, i da još jedno vrijeme može preživjeti samo na aparatima u polukomi.

Ona je postala teški invalid privatizacijom i rasprodajom njenih najvitalnijih gospodarskih i prirodnih vrijednosti, krađom, pljačkom i otimačinom nekoliko garnitura političara koji su mahom niknuli iz komunističko-udbaških korijena bez obzira kojoj su stranačkoj opciji pripadali.

Sjetimo se samo prodaje hrvatskih banaka strancima u bescijenje, odmah nakon što su sanirane novcem hrvatskih poreznih obveznika. Danas smo jedina država u Europi koja nema u vlasništvu niti jednu jedinu svoju banku. Vlastito bankarstvo je dio atributa – državnosti.

Sjetimo se prodaje Telekoma, kad je novi njemački vlasnik, odmah uduplao visinu tarife i već u prvoj godini vratio sav uloženi novac u njegovu kupnju.

Sjetimo se jedne INE, koja je bila na južnoeuropskim prostorima energetski div, a sada je postala tek mala ispostava mađarskog MOL-a, a prodana je samo zato da bi netko osobno mogao dobiti šnicl, po sustavu žrtvovati cijelog vola zbog jednog šnicla koji ide u privatni džep.

Sjetimo se prodaje farmaceutskog diva PLIVE koja je prodana jednoj nepoznatoj i maloj američkoj farmaceutskoj kući za sitniš, da bi za kratko vrijeme kasnije bila preprodana za nekoliko puta veći iznos. Dan prije prodaje američkom farmaceutskom patuljku Barr Pharmaceuticusu, kumovi su se sastali u Padovi da podijele kolač. Tom prodajom brojni su postali bogataši, a koliko je poznato da DORH ništa još nije poduzeo (ili barem to nije poznato u široj javnosti) da se ti kumovi priupitaju odakle im odjednom toliko bogatstvo.

Sjetimo se prodaje Croatia osiguranja za jednu trećinu njegove stvarne vrijednosti. Javno se nije smjelo niti čuti da iznos prodajne cijene nije mogao pokriti niti blizu samo vrijednost nekretnina (zgrade i sl.) koje je Croatia osiguranje imalo po cijeloj Hrvatskoj i susjednim državama. Danas smo jedina država u Europi koja u svome vlasništvu nema niti jedno svoje osiguravajuće društvo.

Sjetimo se samo potajne prodaje naftne perspektivne kompanije Bijele noći u Sibiru u hrvatskom vlasništvu za sitniš, a koja je danas postala velika naftna kompanija koja vrijedi desetke milijardi.

Potencijalna velika nalazišta nafte i plina u hrvatskom dijelu Jadrana već se velikodušno nude stranim kompanijama, umjesto da se domaće kompanije formiraju koje bi ta prirodna bogatstva vadile i prodavale samo u korist hrvatske države i njenog naroda.

Sjetimo se još otprije tajno prodanih zlatnih rezervi iz Narodne banke (zlatne poluge i sl.) tako da smo danas vjerojatno jedina država na svijetu bez zlatnih rezervi

Dalo bi se ovako nabrajati u nedogled. Hrvatska je uništena, ona je uništena gospodarski, moralno i u svakom drugom pogledu. Uništile su je političke garniture na vlasti i gramzljivi menadžeri, koji ne biraju sredstva da bi se osobno dočepali ničim zarađenog bogatstva na uštrb domovine. Na uštrb naše povijesno iskrvarene Hrvatske, Hrvatske s tisućama masovnih grobnica, Hrvatske koja nema sreće sa svojim političarima, političarima koji ne žele imati domoljubnu i nacionalnu svijest.

Ova država je ludnica, u njoj su mudri samo oni koji kradu. Filozofija “Tko je jamio, jamio” nije i ne može biti naša budućnost.

Monetizacija naših autocesta je čin bezumlja, ali u politički nezainteresiranom narodu za svoju budućnost, i čin bezumlja može se tumačiti kao politički interes Hrvatske, kao pozitivni politički potez koji nema alternative. Takva politička mudrost se može prodavati samo politički nepismenom narodu.

Svi naši problemi imaju korijene u nama samima, dok se kao narod sami ne promijenimo bit će uzaludan svaki pokušaj stabilizacije Hrvatske i njenog gospodarstva.

Vlast se ne boji naroda, ruga mu se i smije u lice, i radi što hoće. Sprda se s narodom i njegovim referendumima, ukida ustavnu kategoriju da - vlast pripada samo narodu i izvire iz naroda.

Pokradene su, i oduzeta im je budućnost, trenutno živuće generacije hrvatskih ljudi, ali monetizacija autocesta na 50 ili ne znam koliko godina je dodatna krađa naših budućih, još nerođenih generacija. Svako naše novorođeno dijete prije nego prvim plačom pokaže da ne želi doći na ovaj svijet, (a još manje u Hrvatsku) ušlo je u društvo gdje će činom svog rođena odmah postati dužnički rob u vlastitoj domovini.

Monetizacija autocesta je naredni potez daljnjeg namjernog sustavnog uništenja Hrvatske i njene budućnosti. Mi, kao narod, nismo dostojni slobode. Sloboda pripada samo narodima koji drže do svog dostojanstva i do svog ponosa. Hrvatski narod je u ratu pokazao da ima dostojanstvo, ali ga je izgubio u miru. On nije sposoban demonstrirati, nije sposoban suprostaviti se protunarodnoj vlasti i njenim gotovo na svakom koraku antihrvatskim potezima.

Monetizacija autocesta je prodaja na pedeset godina naših žila kucavica o kojima smo generacijama sanjali. Tim cestama se naši ljudi neće moći voziti, već danas mnogi zbog izrazito visoke cestarine to ne mogu činiti. Cestarina od Zagreba do Splita je veća nego utrošak benzina prosječnog automobila na toj relaciji, što je apsurd. A što će tek biti kad njima bude gospodario stranac. Kako to da stranac može imati poslovni interes od zarade na autocestama, a mi ne možemo imati takav interes koji smo u njihovu izgradnju uložili milijarde i zadužili nekoliko generacija. Sad to dragocijeno blago dugogodišnjim koncesijama praktično prodajemo strancima ne misleći pri tom da time prodajemo i dio suvereniteta.

A hrvatski narod samo spava i spava, ničemu se ne protivi, kao da sve prešutno odobrava. On nema svoju inteligenciju koja bi ga povela u bitku za boljitak, on nema svoje znanstvene i kulturne institucije koje bi dignule glas prosvjeda. On nema ni političku oporbu koja bi graknula i odmah ga pokrenula. Kao da svi čekaju da im padne mana s neba. Samo ti narode spavaj, a kad se probudiš bit ćeš u dužničkom ropstvu od kojeg se više nikad nećeš osloboditi.

Što se to s nama događa, nestajemo kao narod, nemamo potomstvo, nama vladaju oni koji nisu dostojni biti niti sluge. Živimo u vremenu kad opstojnost na vlasti postaje smisao politike. Rijeka naše vlasti je mutna u izvoru. I zato ne očekujmo ništa dobro, dok se sami ne promijenimo i dok ne budemo sposobni sami zaštititi narodne i nacionalne državne interese.

Sloboda pripada samo onima koji se za nju bore. Slobodu nije dovoljno samo sanjati.

Narod koji želi biti slobodan mora se svakodnevno za slobodu boriti i žrtvovati. Sloboda se dobiva samo na jedan način – prolijevanjem ljudske krvi, a na stotine načina se može izgubiti.

Mile Prpa


sloboda.hr, 25.8.2014.

Nezavisna Država Hrvatska ucijenjena lažima o Jasenovcu

Jasenovac je sredstvo kojim se neprijatelji hrvatske državnosti obilno koriste

Treba pohvaliti Tomislava Vukovića koji na temelju svoga novinarskoga istraživanja već više desetljeća pruža hrvatskim čitateljima dokaze o našoj hrvatskoj prošlosti XX. stoljeća, koja je dijametralno drugačija od onoga što su nam nametali komunistički obrazovni sustavi, a još nam uvijek nameću ostatci tog sustava u bojovnim pojedincima koji ne žele ni sadašnju ni buduću Hrvatsku u lijepom razvoju, pa joj trajno nameću i crnu prošlost. Tomislav Vuković objavio je u prošla tri broja “Glasa Koncila” nizanku pod zajedničkim naslovom “Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina”. S nekoliko podkrijepljenih primjera pokazao je kako je Nezavisna Država Hrvatska bila uređena država, te da u teško ratno vrijeme nije podilazila ni svojim pobornicima, već ih je prema važećim zakonima najstrože kažnjavala kad je za to bilo razloga. Zločinci koji su u njezino ime ili pod njezinim okriljem učinili pojedine zločine, najstrože su bili kažnjeni. Stoga nikako nema mjesta Nezavisnu Državu Hrvatsku obilježavati kao zločinačku, kako su to činili i čine oni koji su se protiv nje borili ili se još uvijek bore. Nezavisna Država Hrvatska bila je stvarnost koja se dogodila u zlosretno vrijeme, pa su državotvorni Hrvati tada mogli samo posijati sjeme slobodne hrvatske države, koje je konačno niklo 1991. godine.

Želim ovdje svratiti pozornost na jednu osobitu činjenicu, a to je da su neprijatelji hrvatske državnosti, pa stoga i Nezavisne Države Hrvatske trajno koristili radno i sabirno polje u Jasenovcu kao sredstvo obtužbe protiv nje i kao samorazumljivi dokaz da je Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka. Naime, za navedene neprijatelje Jasenovac je dokaz zločinstva Nezavisne Države Hrvatske, a ona je pak prirodno okruženje u kojem se nije moglo događati ništa osim zločina. Naravno da je to podpuno netočno. To je podvala neprijatelja hrvatske državnosti.

U drugom dijelu nizanke Vuković je opisao nekoliko razbojstava koja su učinili Eugen Guić, Zvonimir Devčić, Josip Hodak i drugi, zbog čega su osuđeni i strijeljani. Tako je Eugen Guić u noći s 26. na 27. travnja 1941. ubio grkoistočnog (pravoslavnog) svećenika Miladina Minića u Biliševu. Josip Hodak iz Bjelajaca kod Bosanske Dubice ubio je pak Milju Prodanović, pravoslavne vjere, prateći je u njezino selo 24. prosinca 1942. Ispustivši ostale primjere razbojstava, navodim ova dva jer se osobe istog imena i prezimena mogu naći na “poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.”, što ga je sastavilo Spomen-područje Jasenovac.

Na tom jasenovačkom popisu nalazimo sljedeće: Miladin Minić, sin otca Veliše, rođen 1922. u mjestu Šipačno, obćine Nikšić, po narodnosti Crnogorac, poginuo je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njegovu smrt je: SZSJ64, tj. Popis žrtava Drugog svjetskog rata koji je učinio Savezni zavod za statistiku Jugoslavije 1964. godine. Druga osoba: Milja Prodanović, kći otca Laze, rođena 1900. u mjestu Gornjoselci, obćine Kozarska, dakle Bosanska Dubica, po narodnosti Srbkinja, ubijena je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njezinu smrt je SAM-BD=373, tj. knjiga Dušana Samardžije, Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., koju su izdale Društveno političke organizacije i Skupština obćine u Bosanskoj Dubici 1985. godine.

Navedeni grkoistočni svećenik Miladin Minić, župnik biliševski ili bilješevski, slavi se u Srbskoj pravoslavnoj crkvi kao sveti mučenik. Za njega možemo na mreži naći da je rođen 15. studenoga 1913. u Pljevljima, a umro je 1941. Drugih podataka nije moguće naći. Stoga je teško ustanoviti, je li svećenik Miladin, kojega je ubio Eugen Guić, istovjetan s Miladinom Minićem, sinom Veliše iz Šipačnog, koji se nalazi na jasenovačkom popisu. No, glede Milje Prodanović nema sumnje da se radi o jednoj te istoj osobi, tj. koju je ubio Josip Hodak kod njezinog sela i koja se nalazi u popisu žrtava Jasenovca. Svi dostupni podatci u oba izvora o njoj se poklapaju. To je očiti primjer kako je današnje Spomen-područje Jasenovac nekritički na popis žrtava Jasenovca, koji sada broji oko 83.000 žrtava, stavilo sve one koje je komunistička promičba nastojala podmetnuti pod Jasenovac. Tako je i Milja Prodanović, koja je stradala u svom selu Gornjoselci, popisana u knjizi Dušana Samardžije, pa onda i u jasenovačkom popisu kao žrtva Jasenovca. Samo jedan ovakav primjer dovoljan je da se sruši vjerodostojnost jasenovačkoga popisa od 83.000 žrtava. Današnja povjesnička znanost govori o najviše 1.000 umrlih i ubijenih u radnom i sabirnom polju Jasenovac, ne računajući, naravno, one koji su tu završili svoj život nakon poslijeratnih iscrpljujućih križnih putova. Kad niječem vjerodostojnost popisa jasenovačkih žrtava od čak 83.000 osoba, tada ne pripisujem zlu namjeru sastavljačima tog popisa, već ističem nevjerodostojnost izvora kojima su se oni služili. A služili su se nekritički jugoslavenskim i velikosrbskim izvorima, uglavnom iz neke druge ili treće ruke, koji su imali za cilj, preko Jasenovca, što više ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja im je bila kost u grlu kod stvaranja Jugoslavije.

Sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu je podpuna krivotvorina

Da je Jasenovac sredstvo kojim se neprijatelji hrvatske državnosti obilno koriste, to je hrvatskim povjesničarima odavno poznato. Treba naglasiti da među te neprijatelje treba na prvo mjesto staviti velikosrbe, odnosno one Srbe i Hrvate koji ne mogu zamisliti slobodnu Hrvatsku bez ovisnosti od Srbije ili barem Jugoslavije. Muzejska postavka u Jasenovcu služi dan-danas u promicanju tog neprijateljstva prema hrvatskoj državnosti i svakoj ostvarenoj hrvatskoj državi. Stoga se u memorijalnom muzeju u Jasenovcu nastoji preko izloženih predmeta, slika i popratnih tekstova podpuno ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku kao zločinačku tvorevinu, koja je prouzročila mnoge žrtve ponajprije Srba, a onda (valjda radi pridobivanja saveznika u borbi protiv Hrvatske) i Židova i Roma.

Očevidno je kako se uz najveći broj imena ljudi koji su prošli ili stradali u Jasenovcu stavlja obilježje “Srbin” ili “Srpkinja” (dakle, u tom je slučaju važno brojiti krvna zrnca!). No, kad sam uz svjetlopis jedne mlade djevojke pročitao tumačenje: Mira Šoić, Srpkinja, iz Samobora. Zatočenica logora Stara Gradiška. Iz logora prebačena u Zagreb i osuđena na smrtnu kaznu vješanjem (popratni katalog, str. 148.), tada mi je postalo jasno da je sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu, ne samo u popisu žrtava, već i u mnogim izloženim predmetima i napisima, podpuna krivotvorina ili falsifikat. Mira Šoić nije Srbkinja, nego Hrvatica, koja potječe iz Samobora, odnosno njezini roditelji iz Konščice, odakle sam i ja, pa imamo čak i iste predke. Ako je ona Srbkinja, onda sam i ja Srbin! Iz navedenih primjera očevidno je da su Milja Prodanović i Mira Šoić u jasenovačkom muzeju i u popratnoj knjizi (str. 148.) u službi ocrnjivanja Nezavisne Države Hrvatske i preuveličavanja srbskih žrtava. Kad smo čitali u Vukovićevoj nizanci da su na smrt osuđivani i sami ustaše koji su protuzakonito djelovali, je li onda čudno da je u to vrijeme bio osuđen na smrt i netko tko je izričito radio protiv države!? Je li takva bila i Mira Šoić? Kad su ju već stavili u muzej i u popratni katalog, autori su se morali potruditi i reći zbog čega je osuđena na kaznu vješanjem. Ovakvim polovičnim podatcima ne dolazi se do prave istine, a to autorima i voditeljima muzeja valjda i nije svrha. Popratna knjiga o memorijalnom muzeju iziskuje dodatnu raščlambu radi uočavanja svih netočnosti i krivotvorina. O tome drugom zgodom.

Stjepan Razum


Zagreb, 23. 8. 2014.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima

Vrlo poštovani Oče biskupe!

Hvaljen Isus i Marija!

Želeći Vam mir, radost, ljubav i svako dobro od Gospodina, te uz veliku zahvalnost i potporu na svemu što činite da se hrvatski mučenici kroz cijelu povijest i žrtve ne zaborave, moram Vam reći da smo veoma iznenađeni Vašom nazočnošću na mjestu megalomanskih laži u Jadovnu, i to uz one koji veličaju i slave zločince nad hrvatskim narodom.

Mislim da tamo niste trebali biti, ni Vi, ni bilo koji hrvatski katolički biskup ili svećenik.

Znate da je Isus rekao: "Treba se klanjati Bogu u duhu i istini!", a ja bih dodala, na isti način, u istini, klanjati se i svim žrtvama.

Kako se užasni i planirani komunistički velikosrpski zločini nad hrvatskim narodom, po svome do sada istraženom obimu, genocidnih razmjera, mogu uspoređivati sa stvarnim žrtvama na njihovoj strani? Tako se apsolutno ne može uspoređivati Jadovno i Jazovka. Jazovka, jedno od tisuća mnoštvenih grobišta hrvatskoga naroda, je potpuno istražena, dakle, žrtve su istinske, dok je poznato kakve laži oni šire o Jadovnom i Šaranovoj jami, iako u njoj, što je znanstveno istraženo, nema ni jedne kosti.

Oprostite, ali zar nije trebalo da Vi svoj dolazak i svoje klanjanje žrtvama uvjetujete prvo objektivnim znanstvenim istraživanjem, tj. da se sazna prava istina, pa tek onda da se poklonite žrtvama i molite za žrtve na određenim mjestima?

Jako mi je žao, ali ovako ispada da se Vi klanjate lažima.

Uz srdačne pozdrave, ljubav u Kristu i molitvu za Božji blagoslov Vama, Vašim suradnicima, kao i svima nama u životu, na putevima istine, s najvećim poštovanjem

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva hrvatskog žrtvoslovnog društva


hrsvijet.net

Ratovi i vojske u Hrvatskoj 1941.-1945.

Prikaz knjige: Krešimir Miron Begić, HOS 1941.-1945. – Hrvatske Oružane Snage u borbi za obranu Nezavisne Države Hrvatske, slobode i obstanka hrvatskog naroda, Laus, Split, 1998.

U hrvatskoj historiografiji tek se u zadnje vrijeme počinju javljati rijetki radovi o vojnoj povijesti, nu istraživanje vojničkoga razdoblja Drugoga svjetskog rata na hrvatskom području pod tolikim je ideološko-političkim pritiskom propagandističkoga nauka bivšega jugokomunističkog režima da je znanstveni pristup događajima, bitkama i njihovim posljedcima još uvijek nemoguć. Ta nemoć se očituje ne samo u totalitarističkoj paski dežurnih higijeničara bivše okupacijske države i njezina boljševičkoga režima, nego i u nedostupnosti glavnoga dijela arhivske građe, koju su jugoslavenske okupacijske snage u razdoblju poslije 1945. opljačkale iz Hrvatske i prenijele u srbijanske ustanove, a koliko je poznato, povratak te građe do sada još nisu zatražile ni demokratske vlasti hrvatske države. Tu prazninu i danas znatnim dijelom pokrivaju publicistika i povijesna istraživanja poratnih hrvatskih emigranata.

Cjelovitiji i sintetičan prikaz ratnih djelovanja Hrvatskih oružanih snaga od proglašenja NDH 10. travnja 1941. do njezina sloma u svibnju 1945. napravio je Krešimir Miron Begić (1931.-1993.) objavivši u Buenos Airesu 1985. knjigu „HOS 1941.-1945.“. U uvodnom dijelu knjige Begić navodi kako su Hrvati iskoristili prigodu raspada jugoslavenske države i svojim pothvatima sprječavali vojsku srbijanskoga kralja da pri povlačenju iz Hrvatske ne čini masovne zločine nad hrvatskim narodom. Tako je u Čakovcu već 7. travnja proglašena hrvatska državnost, a Hrvati vojnici otkazali su poslušnost u Bjelovaru pa je i tamo 8. travnja proglašena hrvatska vlast, a skupina sveučilištaraca u Zagrebu je pak zauzela radio postaju. Slično se događalo i po drugim dijelovima Hrvatske – Zagrebu, Đakovu, Sinju, Mostaru, Šibeniku, Splitu. Prigodom zauzimanja vojarni Hrvati su razoružavali vojnike i slali ih njihovim kućama, nu većinu oružja jugoslavenske vojske zaplijenili su Nijemci i Talijani. Za osvetu Hrvatima srpske su snage odmah počinile pokolje civilnoga pučanstva kao što je to bilo u Mostaru i Mitrovici, a u Makedoniji su smaknuli cijelu postavu pilota Hrvata. Okosnicu hrvatskih snaga činila je Seljačka zaštita, naoružana tek drvenim palicama i s nešto lovačkoga i trofejnog oružja.

Kako u Hrvatskoj nije postojala tvornica oružja i streljiva, Nijemci su nakon novačenja isporučili nešto lakoga pješačkog naoružanja, a skupina ustaša s Antom Pavelićem, naoružana također lakim oružjem, stigla je poslije proglašenja NDH. Jugoslavenska okupacija hrvatskih zemalja i masovni velikosrpski zločini približili su muslimane u BiH hrvatskoj državnoj ideji, što je kod vodećega muslimanskog sloja tijekom dva desetljeća terora probudilo čak i svijest o etničkoj i nacionalnoj pripadnosti hrvatskom narodu. Upravo zato su u Mostaru i Sarajevu u proljeće 1941. bile snažne dobrovoljačke skupine koje su pristupale hrvatskoj vojsci. Za razliku od jednostrane slike jugoslavenske historiografije, Begić je ušao u puno složenije vojne odnose, koji su vladali na području NDH, ali i širem prostoru, na kojem su operirale različite vojničke i paravojne skupine. Naime, dok su četničke i skupine razbijene jugoslavenske vojske, na poziv kraljevske vlade da se odupru Nijemcima, ratovale protiv hrvatskoga civilnog pučanstva, komunisti su, poštujući sporazum Ribbentrop-Molotov, bili blagonakloni prema Nijemcima i Talijanima sve do njemačkoga napadaja na SSSR. Na poziv iz Moskve digli su ustanak, surađujući zajedno s Dražom Mihailovićem. Rezultat te suradnje bili su brojni pokolji stanovništva na području NDH, a kad je na dnevni red došlo pitanje prevlasti počeli su i njihovi međusobni sukobi. Četničko-partizansko zajedništvo zbog ideje o održanju Jugoslavije trajalo je, unatoč međusobnim sukobima te Mihailovićevu povezivanju s Nijemcima. Uostalom, postojala je i partizanska suradnja s Nijemcima u trenutku kad su Saveznici još razmišljali o mogućoj invaziji na hrvatsku obalu.

Kako su pak Nijemci prepustili četnicima, u dogovoru s Milanom Nedićem, istočne dijelove NDH, tako su hrvatske postrojbe, zbog pokolja i progona muslimanskoga stanovništva vojnički branile to područje. Kolikogod bilo međusobnih četničko-partizanskih protimba već su potkraj 1941. svoje gerilske pothvate prebacili na područje NDH, odnosno uz zonu pod talijanskim utjecajem, gdje su Talijani branili pristup hrvatskim postrojbama. Dok je u prvom razdoblju rata Italija okupirala znatne dijelove hrvatske obale, a zaleđe podijelila u još dvije okupacijske zone te, radi slabljenja Hrvatske, podupirala četničke pothvate, a partizanima omogućavala bijeg od izravnoga sukoba s hrvatskim snagama, Italija je nakon kapitulacije najveći dio oružja predala jugoslavenskim partizanima, a znatan dio svojih snaga uključila u jugoslavenske redove. Uostalom, združene snage Talijana (divizija Bergamo) i partizanske vojske zajednički su se opirali na povijesnom Klisu prodoru hrvatskih snaga u Split. Kad je pak riječ o Nijemcima, Hrvati su im za ono malo oružja morali troškove nadoknađivati u hrani, a nekoliko postrojba poslati i na Istočno bojište. Kako bi pak zaobišli talijansku zabranu o postroju Hrvatske ratne mornarice, hrvatske su snage oformile nekoliko brodskih posada koje su na Istočnom bojištu ophodile po Crnom moru, a nakon kapitulacije Italije te su snage formirale HRM na hrvatskoj obali, kao što su i zrakoplovci s istočnoga bojišta pojačali Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

HRZ je raspolagao zastarjelim zrakoplovima pa se nad Hrvatskom rijetko upuštao u zračne dvoboje sa savezničkim letjelicama, nu oborene pilote nije izručivao Nijemcima, nego ih je nakon liječenja i oporavka puštao natrag Saveznicima. Dvojica od njih, jedan Amerikanac i jedan Britanac, čak su bili u diplomatskoj misiji koja je nosila poruku vlasti NDH za prijelaz i predaju savezničkim snagama. Komunističku sliku o Hrvatima kao slijepim njemačkim saveznicima pobija, kako navodi Begić, skupina visokih časnika, koja je odmah nakon osnivanja razjurili Nacističku stranku te niz vojnih sukoba hrvatskih snaga s arogantnim Nijemcima, jer su ovi zbog svoje balkanske politike štitili i podupirali različite velikosrpske oružane skupine. Begić je obradio i cijeli niz borbi na području NDH – uz granicu na Drini, Fazlagića Kulu, Kupres, Kozaru, Neretvu, Sutjesku, Drvar, Travnik, Gospić, Bilogoru, Viroviticu, borbe u Slavoniji, Srijemsku frontu, povlačenje hrvatskih snaga, proboj na Bleiburg i predaju te bitku za Odžak. Kratkotrajna hrvatska država srušena je u svibnju 1945., premda je američki predsjednik Roosevelt još 1942. isticao kako je nepotrebno Hrvate i Srbe, ta dva toliko različita naroda, spajati u jednu državu. Osim jugokomunističkoga pogleda na događaje u razdoblju od 1941. do 1945. pa i sve do 1990. nije moguće drukčije gledati na povijest, a nedostupnost arhivske građe vjerojatno će još dugo zamagljivati javni obzor.

Takav totalitaristički pogled urodio je nakon demokratskih promjena 1990. i ponovnom velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i BiH, a srpske pobune potaknute iz Beograda, koje je pomagala JNA usredotočene su upravo na područjima na kojima je četrdesetih godina operirala četnička i partizanska „pravda“. Jedino što je činjenica, a koju nije teško utvrditi, jest to da bi broj žrtava na svim stranama bio znatno manji da jugoslavenski komunisti, poput svoga učitelja Lenjina, nisu iskoristili još jedan veliki rata da izvedu svoju boljševičku revoluciju, čije žrtve i danas vape za grobnim spokojem.

Mate Kovačević


HTV i Rudolf Steiner

Vlasnici medija upravljaju psihom izmanipuliranoga prostodušnog puka

Kontrola oblikovanja javnog mišljenja putem medija je gotovo monolitna. Svi kontrolirani mediji (televizija, radio, novine, magazini itd.) govore jednoglasno, svaki pojačavajući drugog. Usprkos prividnoj raznolikosti, pošto je sve više TV kanala, sve više novina itd., kod njih nema stvarnog neslaganja jer ne postoji ozbiljniji alternativni izvor podataka ili ideja dostupnih planetarnom pučanstvu pomoću kojih bi mogli oblikovati svoje mišljenje. Gledateljima, slušateljima i čitateljima prikazuje se iluzija raznovrsnosti mišljenja (neki su konzervativniji, neki liberalniji), no u stvarnosti na sva važna pitanja odgovaraju jednoglasno. Kako je to moguće? Činjenica je da su komercijalni mediji više od 90 % u posjedu pouzdanika „Velikog oka“, dok su javni u svakoj zemlji samo prividno pod nadzorom imaginarne javnosti. „Veliko oko“ putem svojih odanih podanika – političke vlasti i vodećih medijskih osoba – apsolutno kontroliraju „javni“ medijski prostor svake države. Obično putem članova „društva kćeri“ masonskog bratstva –Rotary ili Lions klubova. Kako su i predvidjeli Protokoli sionskih mudraca: tko je vlasnik medija taj upravljapsihom izmanipuliranog prostodušnog puka.

Dobrom dijelu hrvatskoga pučanstva nestalo je mentalne sposobnosti da razotkriju kako su postali „lutke na koncu“ moćnih vladara iza zastora. Obespravljeni puk rastrgan fizičkom premorenošću okrutnog neoliberalnog globalizma i strahom od gubitka posla kao da se pomirio se sa svim vidovima manipulacije. Drugi odlučuju kamo ide, što će raditi na poslu, kada raditi i kada se odmarati. Pokornog umornog „roba“ nakon „ispunjenog“ dana kod kuće dočekuje Hrvatska televizija sa torturom dirigirane „istine“. HTV oblikovat će mu predodžbu o svijetu i govoriti će mu izravno ili neizravno što da misli, kako da živi, u što da vjeruje, što da jede, kako da se ponaša, za koga da glasuje, koga da voli a koga ne…

Dok hrvatskog čovjeka HTV s jedne strane „bombardira“ lošim vijestima poput ekonomske krize, globalnog zatopljenja, raznim smislenim epidemijama, strahom od terorizma i sličnih poštapalica kako bi ga se učinilo otuđenim, anemičnim, nesretnim i tjeskobnim, s druge strane serviraju mu se trivijalne i jeftine sapunice te „glup-gluplje“ emisije i filmovi. Iako se u tim programima svakog slušatelja ili gledatelja tretira poput debila on prečesto u njima pronalazi zabavu i bijeg pred stvarnošću. „Medijski“ ljudi, iako postaju ropski ovisnici o tom programu koji ih zatvara u fiktivni i lažni svijet, oni gotovo da su zadovoljni uključivanjem u virtualnu realnost, oni jednostavno uživaju da su „dio toga svijeta“. Rezultat degradirajuće manipulacije na ljudski um i ljudsku volju čovjeku postaje usađeni smisao života: radikalni hedonizam, materijalna ovisnost, konzumerizam, strast i užitak, religijska ravnodušnost, borbeni sekularizam i laicizam, nasrtljivi relativizam, hladni racionalizam, animalizam, nihilizam, život svekolike amoralnosti uz odbacivanje svega onoga što će ga podsjetiti na vjeru, Boga, naciju, obitelj i sve druge tradicionalne vrijednosne stečevine.

Ima još nešto, još opasnije, u tom velikom „ispiranju mozga“ najvećeg indoktrinacijskog stroja za manipulaciju – HTV-a. Dok se s jedne strane bezvjerstvom zamjenjuje vjera u pravoga Boga kao smetnja apsolutnoj ljudskoj slobodi, na drugoj strani se potiču razni miksevi gnostičkih, istočnjačkih i sinkretističkih pokreta, čudovišnih i egzotičnih sljedbi i sekti. Upravo takvo blasfemično parareligijsko i magijsko sektaštvo, okultni univerzalizam i sinkretizam, nudi HTV kao poželjni svjetonazor današnjice.

Crkvu se optužuje da sustavno zaglupljuje puk, a istodobno se potiče urota protiv „izmišljenog kršćanstva“ raznim ezoteričnim skupinama s istoka: yoginima, nekromantima, newageovcima, itd. HTV programski nudi razne tečajeve iz okultnih znanosti, ezoterije i parapsihologije, a ljudi kontroliranog uma ulaze u to nepoznato, iako u većini slučajeva iz slijepe znatiželje, nesvjesni da tim činom izabiru članstvo u đavoljoj državi. S obzirom na čudovišnu izvrnutost svijeta, više nije niti magija mračna, niti je opskurna parareligijska duhovnost, već je odjednom jedino Crkva postala konačni izraz opskuratizma. Kada Crkva šuti postaje kriva, kada digne svoj glas, primjerice propovijedajući encikliku pape Ivana Pavla II. Evangelium Vitae (Evanđelje života), o Božjem suverenitetu nad ljudskim životom od začeća do smrti, onda se tek orkestrirana salva medijskog gnjeva obruši na nju.

Već je postala uobičajena praksa da HTV prije prikazivanja nedjeljne Svete Mise objavljuje reportaže ili dokumentarne filmove o osebujnim religijskim učiteljima, duhovnim vođama, okultnim pseudoznanstvenicima i sl. Sjetimo se samo nedavne slavopojke pokojnom indijskom guruu, samozvanom „Božjem avataru“ i jednim od najmračnijih opsjenara i okultista XX. i XXI. stoljeća, Sathya Sai Babi u istom televizijskom terminu. Nedavno je, jasno prije prijenosa Svete Mise, prikazivan dvodjelni dokumentarni film Modus vivendi o „genijalnom austrijskom filozofu, duhovnom putopiscu, znanstveniku, vizionaru“, Rudolfu Steineru (1861.-1925.) u kojemu se hrvatski puk podučio o „duhovnoj znanosti“ te dobio odgovore na toliko željena vječna pitanja: tko smo i kamo idemo? Prestrašno!

Stoga treba nešto drugo reći o tom hvaljenom „znanstveniku“, spiritisti, ezoteriku, članu Teozofskog društva i utemeljitelju pseudoznanosti Antropozofije. Rudolf Steiner rođen je u Hrvatskoj, u Donjem Kraljevcu kraj Čakovca od oca Johannesa Steinera i majke Francisce. Otac mu je bio telegrafist na Južnoj austrijskoj željeznici, zbog čega je njegova obitelj često selila iz jednog mjesta u drugo. Iz tog razloga je samo prvih šest mjeseci svog života Steiner boravio u Međimurju. Još kao dječak osjećao je žudnju za nadosjetilnim svijetom, ali zbog toga što mu obitelj nije pružila nikakav vjerski odgoj, to ga je činilo jako nesigurnim. Svoja izvanosjetilna iskustva želio je spojiti s modernom znanošću. Odrastao je puno prije svojih vršnjaka i već sa četrnaest godina proučava Kanta, Fichtea i dr. Nakon završene realne gimnazije, kao sedamnaestogodišnjak otišao je studirati matematiku i prirodne znanosti na Visokoj tehničkoj školi u Beču.

Prigodom studiranja susreo se s J. W. Goetheovim prirodoznanstvenim djelima koja su postala trajni poticaj u njegovom daljnjem radu. Posebice se fascinirao Geotheovom okultizmom i njegovom dobrom upućenošću u alkemijsko-rozenkrojcersku simboliku ondašnjih njemačkih okultista. Kao „Goethe specijalist“, Steiner nakon završenog studija, odlazi iz Beča i djeluje u Weimaru, Rostocku, Dornachu i Berlinu. Steiner izdaje radove o Goetheovoj teoriji znanja i usporedo radi na vlastitoj Filozofiji slobode, koja je trebala biti rezultat njegovog filozofsko-znanstvenog promišljanja o svezi osjetilnog i izvanosjetilnog svijeta, mišljenja i osjećaja, etike i estetike.

U Weimaru Steiner upoznaje poremećenog Friedricha Nietzschea i prepoznaje i u tom izopćeniku još jedan svoj srodan duh, jednog od rijetkih filozofa, kako kađe Steiner, koji osjećaju tragičnost modernog vremena. Poruke svoga unutarnjeg nemira izvanosjetilnog svijeta Steiner, osim što putuje Europom i održava brojne spiritističke seanse, pokušava predati putem raznih aktivnosti i sa raznih funkcija. Bio je redaktor i vlasnik književnog časopisa, režiser drama i kritičar, docent na Radničkoj obrazovnoj školi, vrlo plodan i sveobuhvatan pisac s više od dvjesto objavljenih knjiga iz područja teologije, religije, filozofije, medicine, pedagogije, umjetnosti itd.

Svoj privremeni mir Steiner pronalazi u okultnom Teozofskom društvu, u kojemu 1899. godine drži prva predavanja o svom idolu, Johannu Wolfgangu von Goetheu. Članom društva Steiner je postao 1902. godine kada preuzima funkciju tajnika nacionalne teozofske sekcije za Njemačku.Teozofsko društvo je nakon bogatih iskustava na području magije i spiritističkih fenomena osnovala 1875. godine okultistica Helena Petrovna Blavatsky sa pukovnikom Henriyjem Steelom Olcottom i Williemom Q. Judgeom. Naučavanje Teozofskog društva je sinkretizam svih religija, filozofije i znanosti koje trebaju istražiti neobjašnjive prirodne zakone i psihičke moći u čovjeka. To je univerzalno Sveopće Bratstvo Čovječanstva u kojem se primjenjuju sve stare i nove religije, a prednost se daje vjerskim smjerovima s istoka; budizmu, hinduizmu, taoizmu, zatim zarathuštranizmu, kabali, manihejstvu, gnosticizmu, itd.

Iznadkonfesionalno geslo Teozofskog društva, na čijem se grbu nalazi svastika, glasi: Nema religije nad istinom. Njihovom istinom kojom se zagovara vjera u reinkarnaciju i kojom je nužno pripremiti dolazak „Krista“ na Zemlju kao posljednjeg avatara i danas se hrani suvremena gnoza raznorodnih bljutavih sekti i kultova. Tu istinu teozofi primaju od svoga „kozmičkog boga“, odnosno od visoko razvijenih duhovnih bića (uzašlih majstora). Uzašli majstori su preminuli okultistički šefovi masonskih, iluminatnih, rozenkrojcerskih i kabalističkih društava u službi Sotone. Velika bijela loža ili Bijelo bratstvo koje čine uzašli majstori upravlja svim okultnim i ezoterijskim društvima na svijetu, te na taj način diktira sudbinu čovječanstva. Mnogi su se u povijesti pitali, tko vlada svijetom; jesu li ti tajni šefovi od krvi i mesa, da li su geniji čovječanstva, ljudska bića ili demoni? Za teozofe nema dvojbe, Bijelo bratstvo, kao najcrnji svijet demona, upravlja vladajućom kastom na Zemlji.

Rudolf Steiner pripadao je i inicijatima najvišeg stupnja masonstva Academia Masonica, zvanoj Ordo Templi Orientisa (Orijentalni Red Templara), odnosno O.T.O. red. Taj najmračniji red nadmasonstva sjedinjuje različite tijekove ezoterične mudrosti i znanja na tradiciji slobodno-zidarskog, iluminatnogi rozenkrojcerskog pokreta XVIII. i XIX. stoljeća, preko nauka križarskih vitezova Templara srednjeg vijeka, te do ranog kršćanskog i pred kršćanskog gnosticizma. O.T.O. objašnjava simbolizam svih stupnjeva različitih rituala masonstva u svjetlosti „Ključa“, koje on posjeduje. Simbolizam i učenje Orijentalnog Reda Templara, kao Academia Masonica, obuhvaća niz okultnih organizacija: Drevni i Prvobitni Ritual Masonstva, Red Vitezova Svetog Duha, Red Iluminata, Red Vitezova Svetog Groba, Skrivenu Crkvu Svetog Grala, Gnostičku Katoličku Crkvu, Hermetičko Bratstvo Luxora, Ritual Memfisa, Ritual Mizraima, Svedenboški Ritual Masonstva, Sveti Križ Ružinog Križa, Red Martinista, Red Svetog Kraljevog Svoda Enoha, Red Sat Bhai itd.

Duhovni otac O.T.O. reda bio je bogati austrijski industrijalac Karl Kellner, visokopozicirani mason, proučavatelj istočnjačkog misticizma i inicijat Hermetik Brotherhood of Light (Hermetičkog Bratstva Luxora). Službeno je Red osnovao 1902. godine Steinerov prijatelj, Theodor Reuss (znan kao Frater Merlin), vođa Reda Iluminata, Veliki majstor Svedenborškog rituala masonstva u Njemačkoj, te Magus Reda Societas Rosicruciana in Germania. O.T.O. je bio otvoren samo inicijatima najviših stupnjeva masonstva koji su svoje inicijate primili od drugih priznatih masonskih autoriteta. Za one koji nisu bili prije masoni, a htjeli su pristupiti O.T.O.-u održavala se serija inicijacija unutar Reda, koja je pokrivala odgovarajuće stupnjeve Škotskog obreda i rituale Memfisa i Mizraima. Rudolf Steiner imao je čast da bude na čelu O.T.O. provincije u Austriji. Nakon što se Steinerov prijatelj, Reuss, 1921. godine povukao s mjesta poglavara Reda, ovom okultnom nadmasonskom organizacijom upravljao je najveći sotonist XX. stoljeća, Aleister Crowley (Frater Baphomet).

Godine 1904. Rudolf Steiner pokreće časopis Lucifer-Gnozis u kojemu naučava kako je Zemlja prošla kroz tri prethodne inkarnacije, što će kasnije postati temelj za njegovu pseudoznanost antropozofiju. Prvu inkarnaciju je nazvao Drevni Saturn, u kojemu se počelo oblikovati ljudsko tijelo iz neizdiferencirane kaotične supstance u kojemu su obitavala uzvišena bića koja su bila posrednici tog evolutivnog procesa. Drugu inkarnaciju je nazvao Drevno Sunce, u kojoj je čovjek primio novo eterično tijelo i tako postigao razinu biljke u procesu evolucije. U trećem stadiju inkarnacije Drevni Mjesec, čovjek je bio obdaren astralnim tijelom koje za vrijeme sna može napustiti ljudsko tijelo i putovati drugim dimenzijama. Kad se čovjek konačno rodio na Zemlji bio je kao oblak pare. Pošto se Mjesec odijelio od Zemlje, lunarne sile su poticale čovjekovo brže kondenziranje. Čovjek je evolucijom postao sve više rob svoje materije i subjekt neprijateljskih sila, poznatih kao luciferijanska bića, kraće zvana Lucifer. Na zadnjoj točci evolucije čovjek je bio pred definitivnom porazu od sila zla. Međutim, tada je „duhovna hijerarhija“ imenom Krist, sišla u tijelo Isusa iz Nazareta u posljednjim trima godinama njegovog života i promijenila ishod bitke. Krist je prema Steinerovom nauku postojao od samog početka kao najuzvišeniji solarni duh koji se založio u korist evolucije čovjeka i postao glavni protivnik Luciferu.

Steiner se razišao s teozofima kada je na Teozofskom kongresu u Parizu 1913. godine Teozofsko društvo priznalo mladog indijskog dječaka J. Krishnamurtija za reinkarnaciju Isusa Krista. Steinerova Kristologija bila je nešto drugačija. U svojim knjigama: Teozofija (1904.), Tajna znanost (1910.) itd., Steiner je iznosio svoju teozofiju, dolazak Krista u obliku čovjeka Isusa kao jedinstveni kozmički događaj. Od tada taj spiritist, član masonskog i rozenkrojcerskog bratstva pokreće novu „znanost“, kojoj daje ime antropozofija (znanost o ljudskoj mudrosti). Steiner svoj nauk o astralnom čovjekovom duhu, kao sintezi mističnog iskustva kršćanstva i istočnjačke ezoterike definira kao „egzaktna znanost o nadčulnoj spoznaji“.

Steiner je na taj način, usporedo što je liječio svoj eklektični nespokoj i duboku duhovnu nesigurnost, označio veliku promjenu u odnosu na spiritualne tradicije prošlosti. Izvanosjetilni svijet nije više bio zatvoren u „kutiju“ izvan dohvata većine ljudi. Antropozofijom je Steiner svjesno nastojao kultivirati odnos duhovnog i fizičkog svijeta u kojoj njegovi sljedbenici sami postaju otkrivatelji i izumitelji svoga postojanja. Antropolozi shodno istočnjačkom svjetonazoru u kojemu relativiziraju istinu su jednom nogom u duhovnom svijetu, a drugom u fizičkom svijetu. Na taj način oni stvaraju prirodoznanstveno-religiozne teorije o navodnim vezama s kozmološkim duhom, pomoću kojega se stvara harmonija fizičkog i duhovnog, i u tu svrhu se koriste pojedinim prirodoslovnim tvrdnjama koje ili omalovažavaju ili ih iskrivljuju.

Steinerova pseudoznanost, antropozofija, poput pošasti se širila znanstvenim krugovima. Odjednom se u svijetu novog vjerskog fanatizma pojavio okultizam, teozofija i antropozofija kao popratne pojave „egzaktnih „ znanosti. Nastale su čudovišne sintagme poput „antropozofska medicina“, „antropozofska kemija“, antropozofska poljoprivreda“ i sl. Primjerice, Steinerova medicina počiva na holističkom gledanju čovjeka kao mikrokozmosa sastavljenog od sedam razina, u odnosu na makrokozmos. To je ustvari ezoterijska interpretacija pristupa čovjekovom zdravlju. Steinerova eurytmija nije ništa drugo već svojevrsni zapadnjački oblik yoge. U njoj se u ritmu ekstatičnih plesova, slično teozofskim „plesovima univerzalnog mira“uranja u meditativnu i drugu kultnu praksu „prosvjetljenja“. Čudovišna je i antropozofska religija koju je Steiner pokrenuo s evangelističkim pastorom Friedrichom Rittelmeyerom. To ezoterično „kršćanstvo“ nazvano Christengemeinschaft (Zajednica kršćana) temelji se na blasfemičnoj Steinerovoj duhovnoj znanosti usmjerenoj prema „nadčulnoj spoznaji“. Sekta danas ima oko 20.000 sljedbenika.

Možda je ipak kruna Steinerove antropozofije, Waldorfska škola, koja podučava djecu prema Steinerovom ezoterijsko-okultnom poimanju čovjeka, upravo onako kako kaže i naslov njegove knjige: Obrazovanje djece s aspekta spiritualnih znanosti. Waldorfsku školu je Rudolf Steiner osnovao 1919. godine u tvornici cigareta Waldorf-Astoria, pošto je vlasnik tvornice zamolio Steinera da osnuje školu i podučava djecu radnika tvornice. Danas se Steinerova pseudokršćanska pedagogija u ruhu Waldorfske škole proširila diljem dičnog zapadnog svijeta, na više o 1000 elitnih škola. U školi waldorfske pedagogije djeca uče kako kršćanstvo ne isključuje niti jednu drugu konfesiju, kako je poganstvo bilo samo prethodnica kršćanstva u kojemu je kršćanstvo doživjelo svoje ispunjenje. Stavljanjem poganstva i kršćanstva u „isti koš“, Steiner, kao „suvremeni kozmolog“, svojom psihoterapijom o religioznoj spoznaji nastoji suvremeni svijet vratiti u prvobitno čovječanstvo, ono koje je još bilo sjedinjeno s poganskim bogovima. Sukladno tomu waldorfska pedagogija relativizirajući istinu, promiče monistički svjetonazor (Mnoštvo je Jedno) po uzoru na istočnjačku religioznost u kojoj se isključuje Božja transcendentnost.

Poznate su optužbe dijela roditelja koji su svoju djecu poslali u elitnu zagrebačku Waldorfsku školu. Prosvjedovali su zbog zlostavljanja svoje djece od strane nastavnika, zbog navučenih zastora na prozorima škola i sl. Uočili su kako njihova djeca indoktrinirana Steinerovom pedagogijom crtaju kukaste križeve, uče čudovišne istine o Isusu Kristu, hodaju s upaljenim svijećama, pozdravljaju Sunce u jutro i prije jela i sl. Iako bi trebalo biti potpuno jasno da katolička djeca nemaju što tražiti u Waldorfskoj školi, Sotona kao najveći opsjenar svijeta i dalje će poticati „elitni stališ“ da svoju djecu upisuju u tu prestižnu privatnu školu, a time će i dalje trovati mlade duše Steinerovim indoktroniranim „nadkonfesionalnim kršćanstvom“. Kao što je spiritizam, kao moderni vid nekromancije, Sotona učinio znanošću, tako je od arhitekta kulture smrti, Steinera, stvorio svjetski priznatog znanstvenika. Njegovo ime ponosno nose tisuće škola, domova i društvenih ustanova, kako u Hrvatskoj, zemlji njegovog rođenja, tako i širom svijeta, a njegovu pseudoznanost gorljivo promiču poklonici New agea.

To je ta završna laž u izvrnutom svijetu koju promiče današnja „kukurikova“ HTV. Demonska dijalektika: laž = istina, a istina = laž. Usađivanjem cijepa laži u čovjekov mozak nastoji se prouzročiti totalno metafizičko srozavanje čovjekovog bitka i osobnosti, nestanak istinske transcendentnosti te svođenje „medijskog“ čovjeka na duhovno zagađeno ili biološko i animalno poimanje svijeta.

„Što je istina?“,pitao je Pilat.
Njegovo pitanje se završilo tako što je Krista osudio na smrt. Osudio je samu Istinu, jer nije pokazao zanimanje za istinu, već lukavi cinizam, pošto nije vjerovao u istinu, već u pragmatičnost.

Što mi kršćani možemo reći o istini? Istina je katolicizam jer je Crkva Božje djelo. Zato ne slušajmo dirigirane medije, poglavito ne HTV, mislimo svojom glavom i odbacimo zavodljivo krivovjerje te nagodbenjaštvo i konformizam između istine i pragmatike. Slijedimo Istinu, Život i Put… (Korišteni dijelovi iz knjiga: Masoni i okultisti i Kontrola uma)

Korišteni tekstovi:

- U znaku Vodenjaka, Josip Blažević: Waldorska pedagogija
- Rudolf Steiner i Slobodno zidarstvo, www.fourhares.com/freemasony/Steiner_and_masonry.html
- Antropozofsko društvo „Marija Sofija“: Antropozofija, što je to?
- Rudolf Steiner i antropozofija u hrvatskom prirodoznanstvenom krugu, VDG Jahrbuch XII., godišnjak njemačke narodnosne zajednice, br. 12, Osijek, 2005., str. 117.-121.

Mladen Lojkić


Zlatomisnik p. Vladimir Horvat zahvaljuje Božjoj dobroti za 50 godina svećeničkog djelovanja (1964. – 2014.)

Predobri Trojedini Bože, Oče koji me stvaraš, Sine Isuse koji me otkupljuješ i Duše Sveti koji me posvećuješ!

Ovom ZLATNOM MISOM zahvaljujem za milost što si mi preko dobrih roditelja Ivana i Terezije 21. ožujka 1935. u Donjoj Dubravi darovao život i na Blagovijest milost krštenja. Otac Ivan bio je orguljaš, pa su Mađari, koji su 1941. okupirali Međimurje, prognali našu obitelj, kao i sve obitelji hrvatskih činovnika i učitelja. Od tada smo živjeli u Koprivnici, otac je svirao u franjevaca i pomagao svima u nevolji, a ja bio ministrant. Poslije preokreta 1945., partizani-komunisti su oca kao uzornog vjernika i zauzetog rodoljuba, nepravedno osudili na smrt, premda je 30 svjedoka posvjedočilo njegovu nevinost, i 7. studenoga 1945. ustrijelili u Lugu kod Bjelovara. U oproštajnom pismu priznaje da je u životu uvijek svima činio samo dobro, ali poput Isusa, prihvaća nepravednu osudu i žrtvuje život za porast vjere i spas Domovine. Zamolio je majku da nam dadne što više vjerske i opće naobrazbe, a nas djecu da iskoristimo sposobnosti na korist Crkve i Domovine.

Uvjeren sam da je njegova žrtva i meni izmolila želju za svećeništvom, pa sam se molio na tu nakanu, i kad sam osjetio Tvoj siguran poziv, odazvao sam se 1946. odlaskom u sjemenište na Šalati. Odazvao sam se poslije i Tvom pozivu u isusovce, pa sam u dvogodišnji novicijat ušao 1952. Nastavio sam studirati filozofiju i teologiju i 1964. Bio zaređen, pa već 50 godina kao svećenik-isusovac ostvarujem potpuno predanje Tebi, Gospode, u službi Crkvi i Domovini. Poslije ređenja u Zagrebu i mlade mise u Donjoj Dubravi, Tvoja me Providnost, Gospode, preko poglavara 1965. poslala u Beograd da studiram na Filološkom fakultetu i djelujem u župi sv. Petra. Zatim sam bio poslan 1966. – 1968. u Sarajevo da budem kateheta studenata u tri župe. U Zagrebu sam opet 1969. da u novootvorenom sjemeništu na Fratrovcu predajem hrvatski, i da budem kateheta studenata u Palmi.

U Dubrovnik si me poslao 1973. da u sjemeništu budem profesor i da magistriram na Matošu. Godine 1975. odredio si mi Pariz da vodim Hrvatsku katoličku misiju i osnujem prvu školu od vrtića do mature, a na sveučilištu Sorboni da pomognem osnutak Hrvatskih studija.

Hvala Ti, Gospode, što smo 1980. svečano s 40 zastava usred Pariza dočekali našeg dragog svetog papu Ivana Pavla II., i što mi je on, kad sam ga počeo pozdravljati francuski, rekao: „Govori mi hrvatski!“ Hvala također što sam 1981. uspio objaviti knjigu na francuskom Kardinal Stepinac – mučenik za ljudska prava što je bio odgovor mnogima koji su ga klevetali kao ratnog zločinca. Ta je knjiga 1989. objavljena na hrvatskom u 30.000 primjeraka kao 1. domovinsko izdanje o Stepincu. Neki misle da je ona razbila strah pred komunistima i omogućila demokratske promjene. Ilustrirano i prošireno 2. hrvatsko izdanje Stepinca izlazi 2008., a 3. francusko 2011.

Kad mi je 1985. oduzeta putovnica, dao sam se na pisanje serijala i knjige Crkva u Hrvatskom narodnom preporodu. G. 1986. poslao si me opet u Beograd da vodim župu sv. Petra, otvorim vjeronaučnu dvoranu Bartol Kašić i s prijateljima sa studija organiziram vrlo uspješne ekumenske tribine religijske kulture. Tu je 1987. nastao veoma traženi izbor iz djela Ignacija Loyole Načela jezuita, a kad je Verbum 2008. objavio 3. izdanje te ignacijanske antologije stavili smo naslov – Načela duhovnosti.

U Rimu si mi na studijskom boravku 1991. – 1992. omogućio da o p. Bartolu Kašiću otkrijem novu građu o njegovu Konverzacijskom priručniku i prvom Talijanskom-hrvatskom rječniku i znanstvenoj prvoj Hrvatskoj gramatici, objavljenoj 1604., o njegovom prijevodu Biblije i Rimskog obrednika. Na temelju toga obranio sam 1996. u Zagrebu doktorat Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja koji je kao monografija dvaput objavljen. Na moj prijedlog Hrvatski sabor proglasio je šk. god. 1998./99. godinom Bartola Kašića, a Ministarstvo prosvjete objavilo mi je u 100.000 primjeraka brošuru Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskog jezikoslovlja, pa je on ušao u sve priručnike kao reformator jezika, umjesto Vuka Karadžića. Tvojom dobrotom objavih i Kašićevu Autobiografiju u latinskom originalu i hrvatskom prijevodu. Svečani završetak Kašićeve godine bio je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Papa Ivan Pavao II. na zajedničkoj audijenciji pozdravio je i sudionike skupa o Bartolu Kašiću, a ja sam tom zgodom dragom Papi poklonio Kašićevu monografiju.

Hvala, Gospode, što sam kao profesor Filozofskog fakulteta Družbe Isusove i Hrvatskih studija mnogima otkrivao Tebe, kao i vjerske i moralne vrednote u hrvatskoj i svjetskoj književnosti. Točnim prijevodom Baudelaireova naslova pokazao sam da samo Cvjetovi boli donose zdrave plodove života.

Po svojoj milosti dao si mi da istražujem hrvatsku povijest. Stepinac je rekao da je Jasenovac ljaga za hrvatski narod. Ali treba priznati da je tada to bio sabirno-radni logor sa šest velikih radnih pogona i stoga relativno malim brojem žrtava. Partizani su od Jasenovca napravili centar za masovne likvidacije s jako velikim brojem žrtava hrvatske inteligencije i klera, agilnih vjernika, svjesnih rodoljuba i čestitih građana. Hvala Tebi, Gospode što otkrivam te istine o komunističkoj oligocidnosti, i skidam ljagu genocidnosti koja se pripisuje hrvatskome narodu i Tvojoj Crkvi u njemu. Premda sam u mirovini, i patim od artroze oba koljena, Ti mi, Gospode, daješ svježinu i radost duha, pa mogu moliti i čitati, pisati i objavljivati o važnim temama. Kao i kroz čitav život, daješ mi širok krug prijatelja i suradnika, s kojima mogu voditi duhovne, rodoljubne i znanstvene razgovore, na veću slavu Božju, na porast vjere i spas ugrožene nam Domovine i svijeta.

Predobri Trojedini Bože, Gospode moj, hvala na svemu!!!

Iskreno zahvaljujem i svim suradnicima, dobročiniteljima i prijateljima u svim mjestima gdje sam djelovao, jer bez njih moje djelovanje ne bi bilo uspješno. Stoga sve vas, predragi prijatelji, srdačno pozdravljam u Gospodu, želim vam sve najbolje, i svima preporučujem u molitve i sebe, kao i porast vjere i spas ugrožene nam Domovine i svijeta!

Odani i zahvalni
P. Vladimir Horvat, D. I.

ZLATNA MISA održana je na dva mjesta: u Donjoj Dubravi 13. srpnja i u Bazilici Srca Isusova 31. srpnja.


Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


Čuješ li i ti...

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva

vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto


Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Ante Starčević, 1867.


Hrvatski ratnici

Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće:

"Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov:
'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'."

I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats".

Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji je rekao:

"Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet".

Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji.

Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su često puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje.

Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predziđe kršćanstva" ("Antemurale Christianitatis").


IZGON ARNAUTA (HRVATA)

PRILOG ZA LOCIRANJE I IDENTIFICIRANJE STRANIH AGENATA U VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

Najznačajnije i trajno nastojanje velikosrpske politike je iseljavanje Hrvata i naseljavanje Srba na hrvatskim etničkim i povijesnim prostorima.

SDP-ova Vlada Ivice Račana, u još znatnijoj mjeri HDZ-ova Ive Sanadera i, možemo reći, DORH-ova Jadranke Kosor široko su otvorile vrata renesansi srpskog nacionalizma i nastavku zločinačkih velikosrpkih nastojanja, dajući srpskom pitanju središnju poziciju i promičući Srbe u ključni faktor vlasti u Hrvatskoj. Ova, pak, SDP-ova vlada Zorana Milanovića napustila je granice bilo kakvih politčkih obzira, a, već je svakom jasno, i pravnih okvira. Promatrajući je s pozicije zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, promatrač dobiva dojam da je u pitanju ubačena diverzantska skupina neprijateljske države.

Stanje kaosa u Hrvatskoj nije slučajno, ono je u znatnoj mjeri plod velikosrpske politike i ono ima svoje jasne ciljeve. Pored ukupnog slabljenja obrambenih snaga države, jedan od najznačajnijih je iseljavanje Hrvata. Danas nije rijetkost čuti Hrvata kako govori da se srami svoje nacije i svoje države i da bi najradije iselio u neku „normalnu“ zemlju.

Iseljavanje Arnauta“ programski je dokument velikosrpske politike etničkog čišćenja. Oblikovao ga je srpski akademik dr. Vaso Čubrilović, kojeg je kao predavanje iznio 1937. godine u Beogradu.(1)

Zbog njegovog genocidnog karaktera i zbog fascinantne sličnosti sa suvremenim događanjima u Republici Hrvatskoj držimo da hrvatski narod i ostali slobodoljubivi narodi svijeta trebaju na odgovarajući način biti upoznati s njegovim sadržajem i njegovom suvremenom radijacijom. Dio dokumenta pod naslovom „Način iseljavanja“ donosimo kao prijepis izvornika, tek s manjim kraćenjima, ali i tada potpuno zadržavajući duh konteksta. Zbog potpune plastičnosti dali smo podnaslove, a pojmove Arnauti, muslimani i Turska zamjenili s Hrvati, katolici i Kanada.

***

NAČIN ISELJAVANJA

Već smo rekli da je za nas efikasno iseljavanje Hrvata ... samo u masi. A kako bi došlo do masovnog iseljavanja, prvi uvjet je stvaranje pogodne psihoze. Ona se može stvoriti na više načina.

Potkupljivanje ili ucjenjivanje svećenstva i političara

Poznato je da katoličke mase u cjelini vrlo lako podliježu utjecaju, naročito vjerskom, da su lakovjerne, čak i fanatične. Zato je potrebno prvenstveno, za iseljavanje, među Hrvatima pridobiti njihovo svećenstvo i prve ljude od utjecaja, ili novcem ili prijetnjama.

Agitacija novinara

Treba što prije naći agitatore koji će agitirati za iseljavanje, naročito ako bi nam ih htjela dati sama Kanada. Oni moraju opisivati ljepotu novih krajeva u Kanadi, lak i ugodan život tamo... Naš tisak može učiniti ogromne usluge opisujući udobno iseljavanje ... i njihov lijep smještaj u novim krajevima. Ovakvim opisivanjem otvaralo bi se i kod naših hrvatskih masa povoljno raspoloženje za seobu.

PRITISAK DRŽAVNOG APARATA

Nemilosrdno postupanje policije

Zagorčavanje opstanka Hrvatima

Drugo sredstvo bio bi pritisak državnog aparata. On treba do krajnosti iskoristiti zakone, kako bi što više zagorčio opstanak Hrvata: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma, potrice, puštanje pasa, ... i sva ona druga sredstva koja je u stanju da iznađe jedna praktična policija.

Nemilosrdni porezni pritisak na Hrvate

Kaos u zemljišnom vlasništvu

Gašenje kavana, trgovina i zanata

Istjerivanje iz državne službe

Privredno, ne priznavanje starih tapija, rad na katastru u svim predjelima treba smjesta obustaviti, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugovanja; oduzimanje državnih ispaša, općinskih ispaša, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola za kavane, trgovine, zanate, oduzimanje monopolskih dozvola, istjerivanje iz državne, privatne i samoupravne službe, i t. d. – ubrzat će iseljavanje.

Zlostavljanje primjenom sanitetskih mjera

Zlostavljanje primjenom veterinarskih mjera

Sanitetske mere: prislino izvršenje svih propisa i po samim kućama, ... stroga primjena veterinarskih mjera koja će ometati izvođenje stoke na pazare, i t. d.

Vrijeđanje vjerskih osjećaja katolika

Zlostavljanje svećenika

Oštećivanje svetinja

Zloupotreba školskog sustava

U vjerskim pitanjima Hrvati su najosjetljiviji, pa ih i tu treba dodatno udariti. Može se to postići šikaniranjem svećenstva, krčenjem groblja, ... i, naročito nemilosrdnom primjenom zakona da i ženska djeca moraju pohađati osnovne škole.

I privatna inicijativa u tome pitanju može puno učiniti. Našim kolonistima po potrebi treba podijeliti oružje. U one predjele treba plasirati staru četničku akciju i povjerljivo je pomoći u njezinim zadacima. ... U krajnjoj nuždi mogu se izazvati i lokalne bune koje bi bile krvavo ugušene najefikasnijim sredstvima, no ne toliko vojskom koliko kolonistima ... i četnicima. Postoji još jedno sredstvo koje je Srbija vrlo praktički upotrijebila poslije 1878. godine, tajno paljenje sela i hrvatskih četvrti po gradovima.

***

Svaka, upravo zapanjujuća, sličnost s današnjom hrvatskom stvarnošću nije, naravno, slučajna.

POREDBENI POGLED

Ako se izvede osnovna komparativna analiza programa i činjeničnog stanja, tada vidimo da je sukladnost izrazito visoka, a to daje osnova za čvrste, materijalno utemeljene zaključke:

1. Represija policije nad Hrvatima je nepodnošljiva do stalne incidentnosti;
2. Nemilosrdno utjerivanje poreza i dugovanja bacilo je u financijsku blokadu i bijedu veliki dio hrvatske nacije (danas - 310.000 građana s blokiranim računima);
3. Zloćudne masovo provođene ovrhe, često neosnovane i bez rješenja, ne samo da „zagorčavaju“ život Hrvatima nego ga u mnogim slučajevima čine i izravno nemogućim;
4. Sustavno se uništavaju hrvatski obrti, zanati i gospodarstvo, te povećava nezaposlenost (danas – 380.000 građana);
5. Donose se propisi koji uništavaju hrvatsko selo;
6. Donose se propisi, sanitarni, veterinarski i drugi koji otežavaju privatno poslovanje;
7. Erodira se hrvatsko zdravstvo;
8. Zloupotrebljava se školstvo te nemoralom ideološki napada hrvatsku djecu i dovodi do očaja njihove roditelje;
9. Gotovo svakodnevno se na sva zvona sramoti i šikanira često nedužne hrvatske katoličke svećenike;
10. Velemediji („štampa“) uporno i besprizorno vrijeđaju hrvatske nacionalne i vjerske osjećaje;
11. Velemediji („štampa“), istovremeno, šire propagandu kako je u drugim zemljama lijepo.

Izjave u prilog ovakve velikosrpske politike susrećemo svakodnevno. Može li, primjerice, u ovakvom kontekstu biti slučajno da potpredsjednik Vlade Branko Grčić propagira kako u Europi ima „tisuće slobodnih radnih mjesta“. Ili sasvim svježi primjer gdje se ugovara odlazak stotinu mladih hrvatskih državljana na drugi kraj svijeta, u Australiju.

PROVOCIRANJE LOKALNIH POBUNA HRVATA

Također, posebno značajno, imajući u vidu stanje na nekim područjima u Hrvatskoj, a prateći Čubrilovićev program, moglo bi se uskoro očekivati i izbijanje lokalnih pobuna hrvatskog stanovništva, a ukupna politika Vlade kao da svjesno vodi prema takvom razvoju i scenariju.

NOVINARI VELIKOSRPSKI AGENTI

Za ostvarivanje ovog programa mirnodopskog etničkog čišćenja velikosrbin dr. Vaso Čubrilović na prvo mjesto i eksplicitno stavlja novinare. Treba li reći da u Hrvatskoj danas ima određeni broj novinara koji pokazuju značajke agenata i ključnih aktera stvaranja bolnog i nepodnošljivog ozračja. Upravo oni bi, po Čubriloviću, bili istureni ljudi na prvoj crti sadašnje politike etničkog ćišćenja Hrvata iz Hrvatske, a i Bosne i Hercegovine. Ovaj Čubrilovićev tekst ih suočava s njihovim radom i upozorava na prikrivene dimenzije i ozbiljnost njihovog zločina.

RESORNI MINISTRI

Na drugo mjesto za provedbu mirnodopskog etničkog čišćenja Čubrilović stavlja državni aparat. Po djelatnostima koje je nabrojao to su resorni potpredsjednici vlade, odnosno ministri policije, financija, gospodarstva, školstva, te konačno ministar zdravstva. Ako bi se to prenijelo na strukturu sadašnje Vlade Republike Hrvatske, onda bi po Čubriloviću to bili Ranko Ostojić, Slavko Linić, Branko Grčić, Željko Jovanović i Rajko Ostojić. Bilo bi vrlo nezgodno ako bi se pokazalo točnim ono što se za njih javno iznosi - da imaju srpsko podrijetlo. No, da su i hrvatskog podrijetla, svejedno, svakoga treba suditi po djelima. Također, od vremena nastanka Čubrilovićevog programa država se usložila, pa bi pod posebno promatranje rada na iseljavanju Hrvata i mirnodopskom etničkom čišćenju Hrvata trebalo staviti i druge članove Vlade Republike Hrvatske, odnosno njihove postupke, mjere, odluke, nastupe i ukupnu djelatnost. Koliko su svjesni svoje uloge, to je za sve nas, a poglavito za one koji odlaze iz Domovine, manje značajno.

***

Ovaj Čubrilovićev program dajemo na uvid ukupnoj hrvatskoj javnosti i politici, pa neka svatko prosudi koliko je i danas stvaran i relevantan.

Dostavit ćemo ga i diplomatskim predstavništvima te dijelu međunarodne zajednice da im pomogne izgraditi kod za dešifriranje stanja programiranog kaosa u Republici Hrvatskoj. Vjerujemo da je nakon događanja u Ukrajini dovršeno vrijeme jedne neuvjerljive, kalkulantske i nepoštene politike zapadnih zemalja. Kada je Hrvatska u pitanju, ali naravno ne samo Hrvatska, sudac Meron im je pokazao put poštivanja činjenica. No, makar ostali i sami, siguran sam da mi Hrvati imamo snage za nove pobjede. Za sada najprije trebamo uspostaviti i osnažiti novu hrvatsku politiku.

Mr. sc. Stjepan Lozo

(1) Tekst “Istjerivanje Arnauta” nedvojbeno je vjerodostojan i pohranjen je u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu pod oznakom navedenom u M. Brandt, “Izvori velikosrpske agresije”, Zagreb, 1991., 106. Srpski akademik, povjesničar, dr. Vasa Čubrilović bio je sudionik atentata na Franu Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Zbog njegove maloljetnosti sud ga je poštedio smrtne kazne. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine ulazi u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) i postaje ministar poljoprivrede u novoj vladi. Poslije je dugo vremena bio dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu. Živio je dugo i umire 1990. godine, u vrijeme kada su Srbi krenuli u novi osvajački pohod na hrvatske zemlje s agendom genocida i etničkog čišćenja. Bilo bi iznenađujuće da na neki način nije sudjelovao u pripremi tog velikosrpskog pohoda.


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)


Podsjetnik... samotnjak.com

BOGAT SAM – IMAM VLASTITI SUD

Kad mogu Dedijer i Zurrof

mogu i ja

Pozdravit ću vas kao prijatelje i zahvaliti što ste ovdje jer tko je prijatelj knjizi već je stekao sve uvjete teći mojom vlastitom ulicom. Posebno vas cijenim što se niste prepali duge knjige, trčeći u čitatelje kratkih knjiga, jer sve mi se više čini da su kratke knjige za sve kraće ljude. Drag mi je Dostojevski, čak i onda kad me začudno motre začuđeni moćnici. Baš zbog Dostojevskoga.

Ovo je moje već petnaesto predstavljanje knjiga. Svejedno, nisam uspio daleko doprijeti. Ne čitaju me ni moji fratri, Makoviću nisam ni do koljena, a Visković nije ni čuo za me. Neki od književnih vedrenja i oblačenja, po nalogu svojih gazda morali su me čitati od slova do slova. Svejedno o tomu šute, zaslužujući od svojih brucoša čistu jedinicu iz metodologije. Tako mi olovke, pisat ću dok me ne izda ovo glave. Makar za me ne čuo ni Soroš.

Nemam namjeru trošiti dragocijeno vrijeme raspravljajući zašto smo ovdje u Hrvatskom povijesnom muzeju, a ne na mjestu gdje je na današnji dan stotinu pedeset udbaša uhitilo nevine franjevce. Na to će pitanje, ako ga netko bude postavljao morati odgovarati “fratarske vlasti”. A “fratarske vlasti” su kao i sve druge vlasti: redom su padali na ispitu iz logike. Idem ja dalje. Oni, ako me uspiju dostići i uhvatiti, svaka čast.

Što je meni pisanje reći ću malom slikom. Sedmogodišnja cigančica presretna je jer je našla jabuku na tržnici, pedesetogodišnji poduzetnik izubija ženu jer nije zaradio milijun nego devetsto tisuća. Ako je svrha života radost onda je cigančica pametnija, od poduzetnika. Svoj cilj postiže moćno i tako lako. Ako je svrha književnosti traganje za Lijepim, meni se osmijehnula književna sreća: radim samo za Lijepo i radim samo ono što je mene volja. Koga briga što o tomu misle sve vlasti. I baš me briga zna li za me novinstvo i kritika. Književnost ovakve vrste nema tko zaustaviti. Zato zahvaljujem Bogu što imam velik prozor i nebo slobode. To je zapravo jedino što imam.

Zahvaljujem dr. Stjepanu Babiću, dr. Vladi Pandžiću id r Josipu Jurčeviću, svojim večerašnjim kritičarima, ljudima čija riječ u svijetu knjige ozbiljno zvuči. O tomu što sam čuo, dobromu, ali i zasjenjenomu, i te kako ću sutra razmišljati. Zahvaljujem i svome bratiću Josi čija me upornost uspjela uvjeriti da je potrebno roman Operacija Gaon predstaviti ovdje u Zagrebu i na način kakav smo upravo predstavili. Zahvaljujem i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da nam večeras zajedno jedan književni, ali i politički razgovor bude lijep i ugodan. Hvala vam svima: a sada vas, kažu mi da nas je sedamdesetak okupljenih, pozivam za svjedoke. Ova večer neka se upamti po suđenju, sudit ću upravo, a vi ćete svjedočiti da je ovo suđenje bilo, točno, večeras i točno ovdje.

Tko mi daje pravo suditi? Svjetska Pravda. Vladimir Dedijer četrdeset je godina bio sudac i istražitelj Russelova suda. Na optuženičku je klupu doveo čak i predsjednika Ujedinjenih naroda. A bio je sam svoj predsjednik, sudac i mjera moralna i etička. Nije ništa drugačiji ni Simon Wisental, ni Efraim Zurrof. Po pravu kojim su oni sudili, po istom pravu sudit ću i ja. Zato sudim: Sud povijesti i istine večeras pred vama svjedocima otvara dvije rasprave. Odlukom suda nevini se oslobađaju nepravedno izrečene krivnje, a krivokletnici i ubojice priivode se pravdi.

SUD POVIJESTI i ISTINE

:

istraga,

činjenice,

pravorijek presude.

Zagreb, 19. travnja, 2007.

Br. 1/ 2007.

Cijenjeni svjedoci!

Dana 19. travnja 1947. godine, po planu Zločinačke udruge stvorene od vrhova Komunističke partije Jugoslavije i slobodnozidarske ćelije “Nova Jugoslavija”, pripadnici tajne službe Ozn-e ili Udb-e uhitili su fra Mateja Vodanovića, fra Serafina Rajića, fra Alberta Bukića, fra Leonarda Bajića, fra Josipa Viskovića, fra Petra Grabića, fra Antu Antića i fra Miju Anušića. Prije toga ubili su industrijalca Josipa Szabu i radnike Franju Hroudu i Silvestra Badovinca, a za ubojstvo optužili Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Vladimira Kvasnicu i Jolandu Bauer, tajne članove tajne terorističke udruge, osnovane u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, na čijem je čelu bio fra Matej Vodanović, povezan sa stranim špijunom fra Jozom Mikulićem.

Zločinačka udruga vodeći se silom svoje sile, nakon višemjesečnog mučenja osudila je na smrt Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Fra Mateja Vodanovića i fra Serafina Rajića, a Fra Petra Grabića, fra Leonarda Bajića, Fra Josipa Viskovića i fra Alberta Bukića na višegodišnje zatvorske kazne.

Na temelju pismenog iskaza idejnog tvorca Operacije Gaon udbaša Nede Milunovića, danog pod pritiskom vlastite nečiste savijesti, svi optuženi i osuđeni žrtve su prethodno imenovane Zločinačke udruge i potpuno su nevini.

Na šezdesetu godišnjicu uhićenja nevinih ljudi, čija sudbina postaje mučeničkom, kako to do sada nije učinila ni jedna za to zadužena ustanova Hrvatske države, ovog se trena proglašavam sucem Povijesti i Istine i donosim slijedeću odluku:

Optuženi i osuđeni gospodine:

- Ivane Matošiću, Ivica Salamone, fra Mateju Vodanoviću, fra Serafine Rajiću, fra Petre Grabiću, fra Leonarde Bajiću, fra Alberte Bukiću, fra Josipe Viskoviću i gospođo Jolando Bauer, oslobađam vas svih optužbi što su ih na vas navalili lažni svjedoci i suci “koji se Boga ne boje i svijeta ne stide”.

Skidajući s vas lažnu optužbu proglašavam vas časnim ljudima, žrtvama teškoga zla i mučenicima. Stid koji su vaši mučitelji na vas nabacili neka promijeni svoj obraz: neka bude trajan znak na onima koji se Boga ne boje i svijeta ne stide, te i čine silu Zločinačkih udruga.

Žrtvama čast i pokoj!

Zločincima sramota dovijeka!

Sudac: Ante Čavka

SUD POVIJESTI i ISTINE

Zagreb, 19. travnja 2007.

Br. 2/2007.

Cijenjeni svjedoci!

Sud Povijesti i Istine: na temelju osnovane sumnje i provedene istrage za osnutak Zločinačke udruge i montažu sudskog procesa zvanog “Operacija Gaon” u kojoj su lažno optužili i pogubili nevine ljude, privodi na saslušanje slijedeće osumnjičenike:

1. Vladimira Bararića zvanog Kupferstein, Ivana Krajačića zvanog Stevo, Veljka Drakulića, Vladimira Ranogajeca, Krešimira Majera, Nedu Milunovića, Edu Cenčića, Antu Milkovića, Živka Šerića, Luku Cembelića, Branka Ognjenovića, Branka Vilovića, Ota Pečnika, Iliju Grubića, Matu Grubića, Borisa Ileja i Lazu Lačana - Marijana. Na temelju pismenog svjedočanstva šefa Udbe Nede Milunovića osumnjičenici su sudjelovali u zločinstvu montaže lažnog procesa u kojemu su ubili ljude, a za ubojstvo optužili nevine, te ih mučili, lažno osudili i stvarno poubijali.

2. Hinka Krizmana, Ivana Ribara i sve druge koji su udruženi u Zločinačku udrugu naredili zločinstvo namještenog procesa kako bi jednom zauvijek zatrli redovništvo u Hrvatskoj. Na temelju pisane izjave sudionika Zločinačke udruge osumnjičenici su stvarni nalogodavatelji namještenog procesa, te su uz izvršitelje jednako odgovorni za zločinstvo.

3. Suca Okružnog suda za grad Zagreb Livija Angera koji je, znajući da je sve što sluša lažno, nevine osudio na smrt i robijanje, te postao sucem koji se Boga ne boji i svijeta ne stidi.

4. Vrhovnoga suca Stjepana Ivekovića i sudsko vijeće. On je znao da je riječ o namještenom procesu. Svejedno je potvrdio nepravednu presudu suca Livija Angera.

5. Odvjetnika Matu Tafru i sve njemu jednake, čije je ponašanje umjesto u braniteljsku čast, preraslo u divljačku nečast.

6. Medije, novinare, pisce, kovače javnog mnijenja i sve one koji su šezdeset godina blatili nevine žrtve, služeći obijesnim gospodarima.

7. Josipa Broza, jer je naredio montirati proces nevinim žrtvama, na koncu potvrđujući smrtne presude za koje je znao da su žrtve njegova terora.

Sud Povijesti i Istine ne nalazi ni jednu olakotnu okolnost koja bi mogla igdje i ikada smanjiti odgovornost Zločinačke udruge i svih onih koji su u njoj sudjelovali. Sud stoga pod punom odgovornošću, ničim ne dvojeći oko presude, na dan 19. travnja 2007. donosi slijedeću presudu:

- Svi sudionici Zločinačke udruge proglašavaju se ubojicama, krivokletnicima i teroristima, te se osuđuju na sram i prijezir dok je svijeta i vijeka. Na isti se sram osuđuju i svi oni koji su zločinstvo prikrivali, kao i svi oni koji, od straha i kukavičluka do danas niječu istinu.

Žrtvama čast i pokoj vječni!

Zločincima sram dovijeka!

Sud Povijesti i Istine

Sudac: Ante Čavka.


Iz slavne povijesti naše...

"Svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE"

(Da se nezaboravi, ili bolje rečeno: DA SE ZNA, da je naš dragi Bog htio da naš hrvatski Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin, proživi rat NDH i da poživi toliko dugo koliko mu je bilo potrebno da napiše onoliko koliko je napisao u OBRANAMA, DRINAMA, PISMIMA, raznim drugim časopisima, novinama, Okružnicama i Okružnim Pismima svojim raznim prijateljima i suradnicima. U svim tim opisima general Drinjanin je iznio - moglo bi se reći - skoro sve važne dogodovštine vezane uz Ustaški Pokret, stvaranje NDH, borba za opstanak NDH, povlačenje HOS-a prema Austriji, propast NDH, stvaranje ORVATSKOG NARODNOG ODPORA, uzrok ili uzroke razlaza između njega i Poglavnika dra. Ante Pavelića; sve se to i mnogo više može naći u njegovim člancima, opisima, pismima, porukama i magnetofonskim vrpcama, itd. Nikako se ne može pisati jedna poštena i iskrena povijest o NDH a ne koristiti se iznešenim opisima generala Drinjanina. Tako bi se moglo reći da Maks Luburić nije samo dio hrvatske povijesti, nego u pravom smislu se može reći da je on, MAKS LUBURIĆ, HRVATSKA POVIJEST.
Priloženo je pisao general Luburić. Pročitajte pažljivo i sve će vam biti jasno. Otporaš Mile Boban.

Ova je fotografija bila jedna od najdražih uspomena, kako za generala Moškova, tako i za mene osobno.

Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

Zato je bilo logično da u taj SABOR udju i predstavnici mlade ustaške generacije i USTAŠE, Hrvatske Revolucionarne Organiazcije, uopće. Tako su tom zakonskom Odredbom ušli u SABOR, kao Sabornici, pripadnici Doglavničkog Vijeća, t. j. Doglavni i Poglavni Pobočnici, te Povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, koji su bili postavljeni, bilo u emigraciji bilo u domovini, na razne dužnosti Glavnog Ustaškog Stana. Tako sam i ja, kao Povjerenik GUS-a bio izabran Sabornikom.

Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvoranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske.

Kada je na raznim jezicima tiskana prva knjiga o Hrvatskoj, tako na njemačkom i talijanskom, izišla je spomen - knjiga KROATIEN MARSCHIERT - Erste Jahreslese in Wort und Bild aus der Wochenschift - "NEUE ORDNUNG". Europa Verlag, Zagreb 1942. Druckerei Karl Becker, Zagreb. - Na izričitu Poglavnikovu želju ova je fotografija bila na samoj omotnici spomen - knjige objavljena.

Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

general Drinjanin


TKO SU 'MENTALNI HADEZEOVCI' I KAKO IH PREPOZNATI?

Hrvatska ne može biti slobodna, suverena, neovisna i prosperitetna dok god se ne riješi „mentalnih hdz-ovaca“. Tko su zapravo mentalni hadezeovci i kako ih prepoznati? To je cijelo disciplinirano biračko tijelo koje je dalo zakonski legitimitet višegodišnjem vladanju ili pak statusu glavne, ali lažne oporbe, a što je rezultiralo današnjim katastrofalnim stanjem hrvatske države, ali i čitave nacije, stanjem kolonije bez prava, dužničko-financijskog ropstva i siromaštva, materijalno i moralno uništenja, stanjem Hrvatske, bez Hrvatske.

„Disciplinirano biračko tijelo“ ove nekada možda svete, ali danas veleizdajničke, podaničke, protu-suverenističke (prema vani), bahate, interesno-umrežene organizacije (prema unutra), je najveće u zemlji, a po svojoj strukturi veoma slojevito i raznoliko. Od interesno uvjetovanih uhljeba, domoljuba realista, do emocionalno-nerealnih ovisnika.

Važno je napomenuti kako je riječ o bolesti koja je jako rasprostranjena i koja se veoma brzo širi.

Zaražene virusom odaju slijedeći simptomi: „Hrvatska je mala, slaba, mi ne možemo, mi ne smijemo, ne da svijet, mi smo nesposobni sami voditi zemlju pa nam to trebaju pokazati stranci, mi možemo biti samo dobri sluge, i ovakav nesavršeni hdz najbolje je i jedino rješenje za Hrvatsku, a tko bi drugi, drugi i ne postoje, ne mogu se ujediniti niti dobiti više od 0,5% glasova, glas za druge je rasipanje glasova i glas za sdp, bolje je birati manje zlo, hdz je jedini spas od crvene bande, ne ćemo, ne znamo, ne možemo i ne smijemo Hrvatskoj osigurati nikakav kvalitativni pomak i pozitivnu promjenu, ali smo bolji sluge od ovih, spremni smo i želimo doći na vlast pod svaku cijenu, odnosno biti odaniji Bruxelleski podanici i upravljači Hrvatske“…

Za oboljele u posljednjoj fazi nema više lijeka. Simptomi su, između ostalog, prepoznatljivi po tome da oboljeli stavljaju znak jednakosti između hdz-a i države, a u akutnom stanju stavljaju ga i iznad države. U toj fazi spremni su, bez ikakve moralne dvojbe i srama, locirati, identificirati, uhićivati i transferirati ili pak isto podupirati i opravdavati. Krajnja bahatost, arogancija, besramnost, također su odlike te faze, a svi pokušaji pa i pozitivne kritike energično se odbacuju kao rad za sdp.

Za sve ostale postoji brz i efikasan lijek, samo jedan mali „klik“ u glavama ljudi kojim se definitivno odustaje od veleizdajničkog hdz-a, a kojim se brzo otvara mogućnost spasonosnog sve-hrvatskog, državotvorno-domoljubnog, demokršćansko-pravaškog zajedništva, BEZ hDZ-a. Spasonosni lijek novi je na tržištu, medicinski dokazan, bez ikakvih nus-pojava i najvažnije potpuno besplatan, a zove se Ustaničko cjepivo.

Dražen Šepl


Da se ne zaboravi...

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini. Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba proživljavao bl. Alojzije Stepinac. Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina. Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba. Takve se izjave koriste kako bi se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati, završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški, Zenici, Požegi. Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju. Sve je to križni put hrvatskoga naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi. Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag. Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj. Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu, ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili nad Hrvatima genocid?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se, nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod. Mi danas rehabilitiramo osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo. Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne antifašistička.

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. K tome progoni nakon rata koji su se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak. Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su bili golih ruku. I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala hrvatski narod na proživljavanje križnog puta. Sve je to bilo smišljeno pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja. Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda. Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

O. Bošnjaković: U Beliburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet": "Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju. Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem svećenik. Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora. Rekao sam na suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko nije odgovarao.

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek. Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova, nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita. Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata može generirati nove podjele.

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest, čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice. Sve to utječe na branitelje Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji. Nitko ne gleda što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i neprestano je promicati.

Razgovarao: Vlado Čutura


Hrvatski velikani...

O domovini

Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju.

Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.

Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje.

Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta.

Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje.

Antun Gustav Matoš


(Krugovalna postaja Glavnoga Ustaškog Stana, 5. IV 1941.)

Poglavnik govori

Hrvatski narode! Pred više od 1400 godina osnovali su naši pradjedovi na ovom svetom tlu svoju domovinu, svoju negda veliku i moćnu državu Hrvatsku! Na tom tlu branili su naši oci kroz vijekove svoju slobodu, hrabro i junački, a slava njihova oružja poznata je po cijelom svijetu. Svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, naši su pređi stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima.

Ali 1918 godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beograd je od prvog časa pa do danas uvađao i podržavao nad Hrvatskom najstrašniju tiransku strahovladu, koju su kroz 20 godina plaćale hrvatske zemlje, obeščašćavajući hrvatska seljačka ognjišta, a tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao, povješao i utamničio samo zato, što se oni nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Nu proti tomu zločinačkom djelu beogradskih vlastodržaca i proti njihovu naumu podigao se Hrvatski Ustaški Pokret, koji je krvavu beogradsku diktaturu krvavo srušio!

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Nažalost, našlo se u Hrvatskoj nesavjesnih, malodušnih i nestrpljivih, a najviše onih u čijim žilama ne teče hrvatska krv, pa su počeli tobože u ime hrvatskog seljačkog naroda pregovarati s najpokvarenijom beogradskom gospodom.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Danas nitko nema ovlasti od hrvatskog naroda da njegovu sudbinu veže za strašnu sudbinu, koja čeka Beograd, Srbiju i zapadne demokracije, jer se hrvatski narod već nebrojeno puta i u svakoj zgodi otvoreno i jasno izjavio za potpuno odcjepljenje od Srbije i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske na cijelom povijesnom i neprekinutom narodnom području.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Približava se čas našega narodnog i državnog oslobođenja. Budi svjestan velikog vremena, koje proživljava cijela Europa, a s njom i mi! Budi siguran i uvjeren, da će se u najskorije vrijeme ispuniti naša zavjetna misao i da će iz krvi hrvatskih mučenika uskrsnuti hrvatska narodna i državna sloboda. Budi svjestan i spokojno čekaj, jer dolazi čas tvoga uskrsnuća!

Živio hrvatski narod!
Živila Nezavisna Država Hrvatska!


DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.

Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg djetinstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva, i kao svaki dječak, osjeća epsku dužnost, da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rodjenje Ante Pavelića. Starčević je progovorio u prastarom glagoljaskom duhu, ukrašenom ciceronianskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima, u grimizu rođenog grčkog basileusa. Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva, o kojemu je Pavelić maštao. Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Prelaz na pravo, medju juratoše sa čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga, kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasljednika Starčevića. Ante Starčević postao je živi ideal borca za narodna prava kime se mladi pravnik sve više poistovjetuje. Starac govori sa carem u Beču u ime hrvatskog naroda, kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi I zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči, koje narod govori o gospodskim lupežima. Od Starca je Poglavnik naučio, da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici. Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Poglavnik proučava, savjestnošću historičara, hrvatsku poviest i hrvatske pravice. Formula prilikom otvaranja Hrvatskoga Sabora godine 1942., bila je izkopana kao prastara ploča, da poveže hrvatsku sadašnjost sa hrvatskom prošlošću.

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Prelazeći preko Markova Trga, budući Poglavnik, više vidi usijanu glavu Matije Gubca nego sjedište presvietloga bana Khuena Hedervarya, koji je služio desetljećima "monarha, koji je bio uvjeren u svojim božanskim pravima i svoju odgovomost samo prema božanstvu", a hrvatski narod bio je skup pandura, koje su Habsburgovci upotrebljavali za svoje interese i našu narodnu sramotu. I taj presvietli ban, koji po nalozima Beča i Pešte stvara većine u Hrvatskom Saboru, po svoj prilici starijem od englezkog parlamenta, šeće dvadeset godina svakog popodneva oko Cmroka, a da ga nitko nije klopio batinom po cilindru.

Učenik Staroga shvaća,

da je čast naroda i sloboda Hrvatske vezana sa stoljećima prošlosti i sa prostorom Europe Karla Velikoga, a ne samo sadržaj Križevačkih Statuta, dobrih večera i domoljubnih zdravica.

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

A Rakovačka Buna postala je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih Ustaša i Križara. Mladi odtvjetnik zagrebački odkrio je brzo družtvo «Direktora Križanića», svog prijatelja Mile; »Gospodje Sabine« Eugena Kumičića i njegove «Pobieljene Grobove« i »Radmiloviće« Ljube Babića.
Znameniti Krapinski načelnik Sluga, - izrazio je rečenicom: "Nema te vlade, kojoj ja ne bi mogel služiti!” - SRŽ IZRODJENE GOSPODE I INTELIGENClJE, KOJA JE IZ MOČVARE ABSOLUTIZMA PREŠLA U MOČVARE BALKANŠTINE KAO NARODNA ELITA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu start živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Radić i Pavelić stavili su u pogon najveće skrivene hrvatske energije. Rieči Stjepana Radića umirućeg u beogradskoj bolnici, mogle bi biti rieči Ante Pavelića: "Nema sumnje, da sviće novo razdoblje u političkom životu hrvatskog naroda. Mi moramo doskora započeti s akcijom, koja će dokrajčiti svako otimanje narodnog suvereniteta i svako samovoljno i zločinačko uništavanje našeg narodnog gospodarstva, naše kulture i našeg narodnog života...".

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

Kao što je godine 1933- napisao New York Times o hrvatskom plebiscitu širom svieta:

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Nitko ne može kazati, da nismo izcrpili sve pravne liekove, sve utoke i prosvjede, sakupili na stotine tisuća podpisa hrvatskih radnika razasutih svietom, po rudnicima i ljevaonicama, tiskali brošure i letke za sve konzule i ministre svih slobodnih naroda svieta i za ropotrnice Družtva Naroda.

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

U točki sedmoj i osmoj Načela, Poglavik iztiče poviestnu istinu, "da smo kroz sva stoljeća sačuvali svoju državu u slobodnoj zajednici sa drugim narodima, i da imamo pravo, da ostvarimo vrhovničtvo nad svim hrvatskim zemljama u podpuno nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj".

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Razbijajući čitavo stoljeće balkanskog kriminala usred krvavog osinjaka, koji je izazvao Prvi Svjetski Rat, Poglavnik je stavio u pogon najveće hrvatske energije.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Grobni humci narodnog vodje Stjepana Radića, okruženi humcima hrvatskih mučenika, Javora, Soldina, Zrinskoga, Brkljačića, Hranilovića, Begovića, Oreba, Sufflaya, Predaveca, Sibinjskih i Senjskih žrtava, uz legije drugih patnika i mu¬čenika, nastavljaju krvavo čislo veličanstvene borbe hrvatskog naroda za slobodu.

Nikada u svojoj poviesti nije hrvatski narod imao toliko snage i žrtvovao toliko svoje najplemenitije hrvatske krvi, kao za doba vladanja Poglavnikovog.

Stoljeća krvavih borba s Turcima, nisu nikada bila tako strašna kao doba Drugog Svjetskog Rata, kada je svaka hrvatska kuća bila bunker za hrvatsku na¬rodnu slobodu. Gotovo miliarda ljudi, koja nam je priznala nezavisnost, dala nam je prvi put u poviesti medjunarodno priznanje nezavisne nacije.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom.

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

Hrvatski Narod je ostao iza Poglavnikove smrti bez vodje, ali preporodjen i pomladjen vatrom, krvlju i mukama.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.
KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!
ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

(Hrvatska, Buenos Aires, Argentina. Broj 4-7 (291-294). Spornen - izdanje 10. Travnja 1960. Dr. Ante Bonifačić: Preporoditelj i Obnovitelj Hrvatske)


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset sedmi dan

O prvacima

Prorokovođa je cijeli preostali dan i cijelu večer šetao u polju orhideja i razmišljao o tužbi naroda na njegove prvake. I odluči im o tome sutra govoriti. I zaista, sutra im o tome reče:

- O ljudi, o Hrvati, vi se žalite na prvake svoje. Da su oni krivi za sve nesreće vaše, da vas oni izdadoše. A sad čujte što vam kažem: zaista, zaista vam kažem, vi ste krivi za prvake svoje. Za svaki njihov grijeh i vi ste krivi. Zar ih vi ne izabraste!? Ako ste ih izabrali, vi ste krivi i odgovorni za svoj izbor, pa i za pogrešan izbor. Zar niste odgovorni za svoju slobodu? Ako jeste, odgovorni ste i za čuvare što joj ih postaviste, za prvake vaše. A ako vas izdadoše, vlasni ste od njih činiti što god hoćete. Vi niste malodobni i niste ih izabrali da vam budu skrbnici. Nego da budu stražari pred vašom kućom slobode. Ako oni kuću zapale, ili je strancu, neprijatelju vašem u ruke predaju, ugovore njihove odmah raskinite, a njih otjerajte. U svojoj kući slobode, o slobodni narode, ti ni svome ni stranome tiraninu ni izdajniku služiti ne smiješ. Jer ti si odabran da kao slobodan živiš i da sam sobom upravljaš.

Pa i u nekadašnjoj vašoj banovini, koja bijaše dijelom vašega kraljevstva, a koja odnedavna posebna država postade, za vašega prvaka apostata i renegata - Odmetnika, izabraše. Ono što je nekada za Jugoslaviju bio Tito, to on za tu “državu” hoće biti. Odmetnik u sebi pola vama neprijateljske krvi ima i toj polovici pridruži još toliko iste takve za svoje potomstvo. Isto kao i Tito. Odmetnik vas, svoju braću, žrtvuje za druga dva naroda, koji toliko vaše krvi proliše i koju još i dalje žeđaju. On propovijeda “bratstvo i jedinstvo”, iako se na krvavom raspadu Jugoslavije imao prilike uvjeriti da je ta sintagma ustvari parola lažnog humanizma i lažne ljubavi. O, lažna oholosti! Odmetnik će jednako uspješan i jednako tragično neuspješan biti kao i njegov uzor Tito.

Da, pogriješio si, teško si pogriješio. Kako u tebi zataji Božji gen? Ti poslije Drugoga, koji bijaše vrstan vođa, ne izabra novoga vođu, nego izabra sebi prvake. I to mnogo prvaka. Izabra ih, ali ne po svojoj pameti, radi svoga interesa, radi čuvanja svoje kuće slobode, nego se od stranca dade zavesti i nagovoriti pa za svoje prvake sve strance izabra: te Čergaša Brdara, te Sivoga Maljenkoga, te Živodera Pretrgača, te Saranseka Žutoga. Izabra sve ljude tuđe krvi i tako protiv svoje krvi počini zločin. A oni sebi za suradnike izabraše odreda klatež i ta klatež posta tvoje vodstvo i tvoja elita. Od tada ti sve po zlu pođe, jer ti protiv sebe počini veliki zločin.

Najprije teško pogriješi kad za prvoga prvaka izabra Čergaša Brdara, što ga i Haškićem zovu. On te izda već u Patriotskom ratu. Protiv tebe, protiv Drugoga i onih koji prvi ustaše u dogovoru sa strancem podiže urotu. I himbeni stranac ga od tada stalno koristi protiv tebe. U korist stranca i Svraba (s kojim se orodi), on posvjedoči, te stranac pomoću njega, tvoje klateži i ološa što javno radi, Drugoga teško oblati, podredi tvoje interese strancu i Svrabu, tvoju kuću slobode do pola sruši, a one koji prvi ustaše u okove i tamnice posla. O, teška li i neoprostiva zločina njegova! On te sveđer upropaštava. Po zovu svoje krvi, čergaške i brdarske, on izradu korita (jer jedna njegova loza izradom korita se bavi) i sukna za čerge preporučuje za tvoju gospodarsku budućnost. On ti rod, po svom rodu brdarskome, i saveznike na Brdu traži i s njima pravi državne ugovore. Jer je bez vjere, morala i pameti, (glave muha kategorije), on te od svega toga dobra i plemenita odbija i opet vodi među balkanski kal i ljudski talog. A takav kal i talog ga iz tvoga naroda i izabra. I on osta njihov vođa, a tvoja propast.

Čergaš se hvali da je bio u zatvoru kao nacionalist kravatanski, što je laž. On nikad nije bio nikakav i ničiji nacionalist. Po uvjerenju on je bio liberalni ljevičar, kao i ostalo vodstvo Velikog proljeća, a po značaju karijerist, što se i pokazalo u Patriotskom ratu i njegovu daljnjem političkom djelovanju i napredovanju. Pripadao je liberalno-reformističkoj skupini kakva je tada bila i u Svrabiji. No, kako je liberalizam sam po sebi, po svojim idejama, dovodio u pitanje povlašten položaj Svrabi u Kravantaniji, to je nacionalno-oslobodilački pokret u Kravantaniji morao biti proglašen nacionalističkim. On nikada ne bi rušio liberalno-demokratsku Jugoantiju.

Ti zatim Sivog Maljenkoga izabra. Onoga kojemu se ni rod ni pleme ne zna. Sivi Maljenki je jadnik, čovjek trpljenja, ničega viteškoga nema u njemu, pa se i po tomu vidi da nije roda tvoga. On ni kao prosjak nije dobar. Bez vjere, rano je prihvatio internacionalnu šizmu i za tebe nema nikakvu ljubav. To je onaj što za grumen zlata pokuša tvoje more i tvoju zemlju, zajedno s tvojim narodom strancu prodati, pa ga zato prozvaše “Mali bez zemlje”. On će vas, o ljudi, o Kravatani, prvom prilikom u ropstvo prodati, isto onako kako je podržavao vaš ropski položaj u složenoj bivšoj državi.

I ne bi vam dosta pogrešnoga izbora! Vi i dalje u izboru griješiste. I tako za svoga prvaka izabraste Živodera Pretrgača. Čovjeka niskoga roda, “siromašna duhom i surova karaktera”, kako ga vaš mudri pisac okarakterizira, podrijetlom iz naroda koji za sebe govori da je u Kravataniji živio i prije nego se vi u nju doseliste. On rano ode strancu služiti. Kod stranca je najniže poslove obavljao: pse lutalice je lovio, njihove slike prodavao i od toga nečasno živio. Kako ga sebi za prvaka izabraste? Zar ga na stočnim sajmovima ne upoznaste? Pa on je bio najspretniji i najpoznatiji pretrgač na svim sajmovima. On je od onih što na sajmu obje strane, i kupca i prodavača, za šake hvata, oboma namiguje i prijevarnu korist obećava. Okrutno je i obmanjivačko njegovo srce. Svoju korist izvlači iz tuđega plača. Slavohlepni Herostrat, prodat će vas vašim neprijateljima. On iskaza svoj politički credo izjavom: mene prošlost (vaša, nacionalna) ne zanima. Mene zanima samo budućnost. O, iskorijenjeni, o, isprazni nametljivče, tko te dovede da upropaštavaš narod kravatanski?

Na koncu i onoga žutoga lisca što ga Saransek Žuti zovete, i njega za svog prvaka izabraste. Onoga što svakom zlotvoru služiti hoće, koji iz svake prljave zdjele hoće jesti, iz svake pa i najprljavije lokve hoće vodu piti. On se u tvoju zemlju za tuđim kolima doklatio. I u njoj se dobro osjeća, kao i u svakoj drugoj gdje ima prljave vode, gdje žrtvinoga mesa ima u zdjeli. Žrtvovat će te bez milosti i straha! Čuvaj ga se!

Eto, samo vam neke od vaših prvaka spomenuh. Zar su oni prvaci vaši? Ne, svi su oni kao hijene i pretrgači koristoljubivi. A njihovih doglavnika i suradnika, istih kao i oni, ima još mnogo. I svi oni rade za tvoju propast. Ne dajte se u njihove šake. Zato te i probudih i pozvah da se mačem opašeš i na stražu postaviš budne, one koji prvi ustaše.

U vaših političkih vođa nastupilo je pomračenje političkoga uma, jer vas, viši narod, hoće pretvoriti u buržoasko stupidno stado. Vaši unutarnji i vanjski neprijatelji ih u tome pomažu; konačno za to su ih i izabrali i doveli na vlast. Među vama ima mnogo onih koji su poput lake zabavne glazbe: prilagodljivi i podatljivi prema svakome, gubeći tako sebe i svoje korijene. Ali znajte, onaj tko može biti svatko i svašta, nitko je i ništa.

Vaše “vođe”, ti otrovni nekulturni i necivilizirani buržujčići, niski su prizemljari koji ne poznaju vrijednosti neophodne za izgradnju nacije, zajednice uzvišenih. Jer i sami su bez vrijednosti, obični oponašatelji površnosti i amorala “velikoga” Zapada. Po svaku cijenu, i to je njihov najviši doseg, nastoje da vi postanete Oni, Drugi. Vode vas u obezličenje, u duhovnu pustinju. Navikavaju vas da živite bez nade, bez identiteta i bez vjere. To je zločin protiv humaniteta, veliki zločin protiv čovjeka, psihocid. Vaši vam prvaci Domovinu u kurtizanu pretvoriše: u zemlju svačiju i ničiju.

A oni i ne mogoše biti drukčiji jer im njihovi geni, podrijetlo njihovo, biološko i političko, to ne dopušta: svi su oni bastardi, orjunaški i šizmini sinovi i unuci, svi potomci renegata i apostata.

Zato pazite kad birate svoje prvake. Ne birajte zlatouste. One što samo pljesak od tebe očekuju i u njemu oholo uživaju. Oni svoj govor i vaš pljesak smatraju za dovršeno djelo. I ne čeznu za drugim djelom. Ne birajte ih, jer oni nemaju značaj da nose teško breme tvoje sudbine. Klecava su im koljena i mlitave su im mišice u dane teške, u dane sudbinske. Za svoje prvake birajte ljude moćne riječi, one što riječ svoju u djelo pretvaraju. A ljepota njihova djela veća je od ljepote riječi njihove.

Dok je još u riječi bio, ispod oka ugleda orla kako oko jarebice savija krila i uz veseli kliktaj je kandžama ščepa. Bi mu drag taj prizor; taj prizor snage, vještine i bešćutnosti. Prepozna u njemu najdublju mudrost prirode. Podiže ruku uvis i pokaza narodu na prizor hrvanja orla i jarebice. Shvativši Prorokovođinu poruku, sav se narod nasmije.

II.

Kad birate svoje vođe, znajte da najmudriji nisu uvijek i najsposobniji. Sposobnost biti vođom ovisi o nacionalnim pitanjima koja treba rješavati. Mudraci mogu biti vođe samo kad se odlučuje o velikim, sudbinskim pitanjima naroda, ostvarenju velikih ideala. Kad se narod odriče, kad pojedinci nadilaze svoje pojedinačne interesne egoizme i slivaju se u jedinstveno tijelo koje stremi ostvarenju velikih načela i ideala svoje samostalnosti i samoodređenja u naciju, u državu. Tada se s narodom vlada prema visokim političko-moralnim načelima; tada su mudraci primjerene vođe. Ali kad se ostvare ta visoka načela i narod se vrati u maticu svakidašnjega života i svoga malog interesnog egoizma, mudrac tada više nije primjeren za vodstvo; on tada postaje “nesposoban”, a sposoban postaje političar (u užem značenju toga pojma) koji se razumije u pokvarenosti, podvale, niske strasti i interese što zavladaju narodom u miru svakidašnjice. Tada su za vodstvo narodu dostatni političari.

Iako najmudriji nisu uvijek i najsposobniji, oni prvi shvaćaju i najbolje znaju što bi bilo najbolje učiniti u državi i za državu. Njihova nesposobnost je u tome što su nepraktični, što nisu ljudi djela nego ideja. Nedostaje im odlučnosti i praktične sposobnosti organiziranja naroda. Oni su ljudi istine i strano im je zavođenje mase i korisno laganje. Za državništvo su također sposobni, ali ipak rjeđe, dok su za političare sasvim nesposobni. Sjetite se Platona i njegove političke sudbine (bio je doveden na trg robova da bude prodan kao rob, jer je kralju tiraninu Dioniziju sa Sirakuze sugerirao vođenje politike po filozofskim načelima, Aristotelove sudbine i njegova prisilnog izbjeglištva poslije smrti Aleksandra Velikog, kao i mnogih drugih sličnih slučajeva u povijesti. Nasuprot tome bilo je i filozofa koji su dobro razumjeli razliku između mudraca i političara, kao što je to bio Heraklit koji se odrekao kraljevske časti u korist svoga brata, da bi se bavio filozofijom, vjerojatno se smatrajući nepodobnim za vladara.

Zato su mudraci najkorisniji kao savjetnici. No, dakako, bilo bi najbolje kad bi se obje kvalitete - mudrost i sposobnost - ujedinile u istoj osobi (kao pr. u slučaju Fridricka II Velikog). Na žalost, to se rijetko događa, pa i otuda često nemiri u državi, jer ili se onaj najsposobniji neopravdano uzoholi, (jer njegove su sposobnosti najčešće tehničko-političke naravi), pa odbaci mudrace od sebe, a okruži se nevaljanim ljudima i poslušnicima, ili pak, što je mnogo rjeđe, najmudriji požele biti vođe iako za to nisu sposobni. Nemaju za to potreban podobni značaj, volju za praktično djelo, a na značaju poglavito počiva vodstvena funkcija. Naime, najsposobniji, kad su to samo tehničko-politički, često su intelektualno ograničeni, što mudraci teško podnose, doživljavaju to kao osobno poniženje, a znaju i da takve vođe na koncu vode državu u propast. Zato ako najmudriji nije i najsposobniji, tražite da vođa za savjetnike ima najmudrije. Dakako, isključeni su pismoznanci, ali ne i žene. One, naime, vole vladati savjetnički, iz sjene, a zbog svoje prirođene nadarenosti intuicijom oštroumno zaključuju o tamnoj strani ljudskoga značaja i neprijateljskim namjerama. Kao bića mačje ćudi, koja dobro vide u mraku, dobro naslućuju ljudske mračne namjere. Stoga ih je dobro imati za savjetnike, ali samo iz tih razloga. Međutim, uz to što su umiljate znaju biti i podmukle, i spletkariti. Ako primijete da si ih se zasitio, ili ako se one zasite tebe, izdat će te. Takva je njihova narav.

Kad birate svoje vođe, sjetite se kako je Isus s božanskom mudrošću postupio. On po svojoj providnosti osnovao Crkvu na Zemlji koja na Zemlji treba pripremiti čovjeka za kraljevstvo nebesko. Na čelo Crkve postavi Petra, priprostoga ribara ali čovjeka čvrste i postojane vjere, bez intelektualističkih pa i teoloških dilema. On je trebao širiti vjeru i propovijedati, ali prvenstveno znati upravljati Crkvom i unaprjeđivati je među poganskim, neprijateljskim vlastima. Petru čvrstu kao Stijena, ali, prije svega snalažljivu političaru koji ga zataji tri puta, ali ga ne izda. Njemu praktičnom upravljaču ostavi vlast u Crkvi, a ne ni evanđelistu i apostolu Ivanu, jednom od prvih dvanaest, teologu-filozofu (bijaše blizak i gnozi) kojega je Isus osobito ljubio, pa ni Pavlu, obrazovanom rabinu koji je stekao i visoku grčku kulturu i znao mnoge jezike, teologu kojega je, prema vlastitoj tvrdnji, uskrsli Isus pozvao za apostola. Ne, dakle njih “metafizičare”, nego Petra, praktičnoga upravljača izabra. Tim upravljačkim sposobnostima, (uz ostale), i danas se vodi Katolička crkva pri izboru rezidencijalnih kardinala i biskupa.

Ipak, u modernom, složenom društvu, poglavito komunitarnom društvu, da bi bio sposoban, vođa mora biti izobražen jer su neobrazovani i kao vođe skloniji diktaturama i drugim oblicima samovlada. Zato vaš vođa neka bude aristos - najprosvjećeniji i najposvećeniji medu vama. No, ne dajte se u ruke samozvancima. Onima koji nisu od mene poslani, onima koji od vas traže “heroizam laskanja” (Hegel). Ne gubite svoju ljudskost, svoje dostojanstvo, svoju neponovljivu jedincatost i neponovljivost ni pred kim i ni pred čim. Vi i vaše opće dobro ste vrhovna vrijednost, njih ostvarujte u svom kraljevstvu u jedinstvu suprotnosti i kompatibilnosti.

A vi mudraci, vi što žeđate mudrost bogova, vi što imate intelektualni kompleks, zebnju nedosegnute mudrosti, vi buntovnici misli što se brine, bunite se uporno, skrušeno i hrabro. Sklapajte ruke i što češće idite pod lotosov cvijet. Ne malaksajte u danima beznađa nego tražite. Tražite da vam se objave tajne koje do sad nisu nikome objavljene. I bit ćete uslišani, bit će vam kazano, bit će vam mnogo darovano. Ali se ne nadajte posljednjoj tajni. No, ona je prema vama dobrohotna. Vaša mudrost potječe od poniznosti pred posljednjom tajnom. Budite pred njom ponizni jer i najmudriji se u traženju nađu pred posljednjom neodgonetljivom tajnom. I ne prestajte se krijepiti medovinom.

I tako bi i prođe i dvadeset sedmi dan učenja Ispravnoga puta.


Podsjetnik...

ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške.

Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutrašnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Omladina br. 3, studeni 1937.

FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM

Već pune dvije godine nastoji se svim silama uvjeriti našu javnost da u Hrvatskoj postoji fašizam; već pune dvije godine slušamo i čitamo u svim, čak i hrvatskim novinama neozbiljne pripovijesti o toj novovjekoj nemani. Pa kad već zbilja ima ta krilatica o fašizmu poslužiti kao sinonim za sve, što je najlošije i hrvatskom narodu najopasnije; ako se njome želi jedan dio hrvatske inteligencije difamirati pred širim narodnim redovima, napose pred selom; ako se tom krilaticom želi rascijepati jedinstvenu hrvatsku omladinu, demoralizirati je, skrenuti joj poglede s velikih ciljeva, oslabiti njezinu snagu i otupiti njezin idealizam, ako je upornost u tome nečasnom radu toliko ustrajna, ako se to neozbiljno blebetanje i podio klevetanje ne stišava, nego postaje sve drskije, sve nasrtljivije, onda je naša dužnost da već jednom javno progovorimo o toj stvari.

Što je uopće fašizam? - Svakako je to pitanje malo nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost" i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.

Fašizam je politički sistem, a nije niti socijalna ideologija u užem smislu, niti nazor na svijet. Osim toga on je talijanski specifikum, pa je uopće teško govoriti o fašizmu kao o nekoj općoj pojavi. Ali koliko je to još i moguće u čisto političkom smislu, upravo je nemoguće u kulturnom i socijalnom. Jer fašizam je politička forma, a nipošto kulturni sadržaj, on nam ne daje svoje posebne odgovore na pitanja o društvenim i kultumim vrednotama: privatnom vlasništvu, porodici, običajima, pravu, moralu, vjeri, duši, smislu života, Bogu itd., pa je stoga nemoguće da djeluje na formiranje narodne duše, dakle niti na formiranje nekog nacionalizma, tj. bitnih objektivnih i subjektivnih elemenata jedne narodne zajednice.

Što bi imalo uopće značiti "fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli: "fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija: demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti sat!

Posve je drugi slučaj s komunizmom. I on doduše predstavlja jedan politički sistem, te se u tom poklapa s fašizmom, jer i on zastupa totalitarizam, koji mi uostalom ne odobravamo, jer je protivan čovjeku kao razumnom, slobodnom i odgovomom biću. Ali komunizam nije za razliku od fašizma, samo politički sistem, nego on duboko zadire i u život pojedinca, kao i čitavog naroda. Šta više on otvoreno propovijeda, da su narodi samo jedna faza u razvoju čovječanstva, koja će po dinamici historijskog materijalizma biti zamijenjena novom društvenom zajednicom: besklasnim društvom i diktaturom proletarijata. Stoga on ruši prošlost i povijest narodnu kao nešto staro i primitivno, što treba zamijeniti novim, dok se narodi naprotiv baš ponose svojom prošlošću, iz nje crpu snagu i u njoj pronalaze putove za budućnost. Rušeći narodne zajednice, komunizam ruši i svu današnju kulturu, jer je ona proizašla iz narodnih individualiteta. On ruši ili mijenja uopće sve društvene vrednote: porodicu, privatno vlasništvo, moral, pravo, vjeru, ljubav, niječe uopće svaki duhovni princip, pa je očito, da je komunizam jedina ideologija, koja može danas rastočiti narodnu dušu, izmijeniti, ili bolje rečeno, zatrti nacionalizme. Komunizam je kulturni sadržaj, upravo religija, nošena revolucionamim fanatizmom o neotklonivosti svoga ostvarenja, dok je fašizam tek sistem vladanja, pa nas se kao takva i ne tiče. Drugo je dakako opasnost od Italije, ali kod toga ne mijenja ništa na stvari, da li je tamo sistem vladavine fašistički ili demokratski. To je bar svima jasno.

Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do krilatice o "fašizmu"?

Nesumnjivo je, da je komunizam doživio potpun ideološki slom. Marx-Lenjinova doktrina o svjetskoj revoluciji, o likvidiranju klasa i uspostavi diktature proletarijata nije se ostvarila. I ne samo da se nije ostvarila, nego je postalo očito da je svjetska revolucija pokopana. Dokaz je za to Italija, Njemačka, pa na koncu i Španija, u koju su komunisti polagali najviše nade. Trebalo je dakle promijeniti taktiku. Ali, vuk dlaku mijenja, ćudi nikada!

Rusija je preko noći postala "najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova, parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi 'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris 1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo: sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i, kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".

Rusija je postala "demokratska" zemlja. Trebalo je, dakle, službeno obustaviti ofenzivu na tekovine europske "buržujske" kulture. Napose je trebalo obustaviti otvorenu borbu protiv narodnom principu. Jedino, što se još smjelo napadati, bio je fašizam, i stoga je njegovo ime od sada posuđivano za sve, protiv čega se nije moglo više otvoreno ustajati. Eto, tako je došlo do krilatice o fašizmu, tako smo i mi postali fašisti!

Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put, bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo... I zbilja, što vidimo? Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma; ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom javnošću kao fašiste. - Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je točno prema direktivama Kominterne!

Vidimo dakle, da je cijela pripovijest o fašizmu izmišljena i tendenciozno iskonstruirana, a da se tu radi zapravo o komunizmu, ili sličnom skretanju na ljevo. Kadgod se mnogo viče na fašizam, onda je on najmanje u pitanju. Iza svega toga stoji daleko opasniji komunizmm, koji diže buku da sebe sakrije, slično, kao lopov, kad osjeti sumnjive poglede, pa se stane derati iz petnih žila: "Eno ga tamo! Držite lopova!!"

Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi. Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu? Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i jedini razlog.

Ali danas više nema komunista! Postoje samo "fašisti" i "demokrati" ("anti fašisti")!

Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku. Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači, ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo značajno, i Stjepan Kranjčević u članku "Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire "Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje). Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle, upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).

U ustima demagoga, možda sve to zvuči uvjerljivo, ali razmislimo li bolje, ne znači li-biti protiv pojma seljačkog naroda, biti protiv odvajanja seljaka od drugih staleža, protiv znanstvenom i praktičnom cijepanju jedinstvenih narodnih redova, a po tom i protiv slabljenu narodne volje, narodne snage? Biti protiv "slavenskoj misli" ne znači li - biti protiv skretanja s pravog puta, a za potpunu afirmaciju narodne individualnosti, protiv romantičarstvu, a za realno gledanje? Biti protiv mirotvorstvu, ne znači li - biti protiv onih, koji žele u ime mira vršiti nasilja nad narodima, a za borbenost, koja je uvjet za stvaranje velikih djela, svladavanje velikih zapreka? Ili sve zajedno: biti protiv naših vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, napose protiv komunizma, koji je došao izvana, ali se podmuklo zavlači kao crv u narodno tijelo, teje tako nag najveći i vanjski i unutrašnji neprijatelj. - Nije li doista tako?

Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer, konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na "suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu upornost.

Preći ćemo ovdje preko toga, što je tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, posve neznanstvena, i da te tvrdnje još nije postavio nitko na svijetu. (Po toj tvrdnji 97% Engleza ne bi bili narod!) Nama je samo stalo da pokažemo, kako tvrdnja, da seljaci mogu bit? i sami za sebe narod, znači poticanje klasne borbe i rušenje jedinstvenih narodnih redova. A praktički to znači raditi i protiv seljaka i protiv naroda kao cjeline.

Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle, sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi, čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka, pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja. Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove. Nizozemske veličanstvene slikarske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu, Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra, Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića, Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića, Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca. Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji čovječanstva?" (Lukas)

Vidimo dakle, do kojih nas konzekvencija dovodi tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, ali moramo još istaknuti, da ta tvrdnja uključuje u sebi i negiranje većeg dijela naše narodne povijesti, jer kao što nigdje na svijetu, tako ni kod nas nisu seljaci bili do najnovijeg vremena nosioci narodnog i političkog života, pa prema tome nisu imali ni direktnog utjecaja na stvaranje povijesti. Tek kad i to uočimo dobiti ćemo pravu sliku o pogubnosti takve parole, koja nam se pričinja u prvi mah vrlo nevina i beznačajna. Ali ona nije samo neznanstvena i apsurdna; ona ne uči samo nešto, što se protivi činjenicama, i što je neostvarljivo, jer su za narodni život potrebna oba elementa, selo i grad, i bez njih uopće nema naroda, nego je i destruktivna u punom značenju te riječi, jer ruši povijest, taj nepresušivi izvor narodne snage i svijesti. "Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda." (Šufflay).

Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati "seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.

Slično je i sa slavenstvom. Svima je jasno, da je taj pojam umjetno iskonstruiran, i da on znači skretanje s pravoga puta, rastakanje narodnih energija, koje moraju biti koncentrirane u jednom smjeru, pa tu ne pomaže ništa ni argumenat, da je Stjepan Radić bio kratko vrijeme veliki Slaven. Zar i on nije mogao pogriješiti?

Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof. Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda, dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti. U čemu da se traži srodnost?" "Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona. Svatko, tko ga u tom nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod 'srodan', posve 'tuđ'."

To uostalom potvrđuje i povijest. Pogledajmo samo slavenske narode. Koliko je mržnje između Rusa i Poljaka, između potonjih i Čeha. Koliki je antagonizam između Čeha i Slovaka, koliko borbe između Rusa i Ukrajinaca. Sjetimo se postupka Rusa prema Hrvatima (Londonski pakt) i prema Srbima prigodom bukureštanskog mira. Pa što onda tu uopće znači slavenstvo, slavenska uzajamnost? Nisu li to doista samo "prazne riječi", "sanjarije bez svakog sadržaja" za koje "nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti" - kako reče naš Starčević. Zaista i ovdje ne možemo drugo nego samo ponoviti njegove "Mi smo protiv tomu ludovanju zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavljem, koje razbija napredak i pripravlja nam očitu propast."

A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj "demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku, pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već odavna iskusili!

Da kažemo još koju riječ i o našoj borbenosti, jer zbog nje nas najviše napadaju. Ali treba li da ponavljamo ono, o čemu je u "Omladini" već toliko pisano? Zar je ideal mir, a ne pravda? Zar može postojati mir osnovan na nepravdi, na nasilju? Mi nismo protiv miru, ali smo protiv nepravdi. A dok ona postoji ne može biti mira.

Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i prozirna.

Oni, koji ne mogu izaći s pravim imenom, ne mogu stupiti u otvorenu borbu. I zato treba propovijedati mir, mirotvorstvo, stvarati mentalitet klonulosti, malodušja, neopiranja. U času, kad bi narod upoznao njihove prave namjere, ne bi žalili ni mira, ni neke tobožnje sloge, nego bi istrijebio sav ološ iz svojih redova, pa makar se oni dobrano prorijedili. Pod svojom crvenom zastavom ne mogu otvoreno ustati, ali znadu, da im sudbina ne će biti bolja niti onda, ako ih narod otkrije, pomiješahe u svojim redovima. I stoga im ne preostaje drugo nego se pritajiti, tražiti mir, mirotvorni duh, i prikriti sve to još više brigom za dobro naroda, brigom za jedinstvo narodnih redova, koje da je ugroženo baš tim borbenim duhom.

U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo. Konkretno: kad se sa svim silama nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod, onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači jačati njegovu svijest.

Ne radi se dakle o jedinstvu, nego o toleriranju prikrivenih neprijatelja, stvarnih narodnih odmetnika. I samo zato je potreba mira, duh mirotvorstva, pomirbe, tolerantnosti; zato je potrebno "jedinstvo". Ali takav mir, kao mir, koji podržava nepravdu i ropstvo, ne će prihvatiti ni jedan hrvatski nacionalist. Za Hrvata tu nema pomirbe, nema sentimentalnosti; ono, što je štetno treba odrezati s narodnog tijela, ono što se zavuklo poput crva u narodni organizam treba iščupati odlučno i nesmiljeno. Tu nema kompromisa, jer to je prirodni zakon samoobrane, tu ne koristi bajati ni o ljepoti mira, ni o strahotama borbe. Tu ne koriste citati nikoga u prilog mira, pa ni braće Radića, a ako se već hoće dokazivati nešto njihovim imenima i tumačiti njihovu zauzetost za mir i pravdu, onda bi se moralo znati i za riječi Ante Radića, koji kao borbeni Hrvat ne govori s manjom odlučnošću od nas ni o vanjskim narodnim neprijateljima, ni o odmetnicima, prikrivenim neprijateljima svojega vlastitog naroda. "Ima li smisla" - pita se Ante Radić - "o odmetničkoj volji raspravljati, stavljati ju na glasovanje? Nema. Protiv odmetnika se buni i diže sama narav čovjeka, s njim nema drugog razgovora, do onog Ciceronova. ('Na smrt te je, Katilina, trebalo odvesti!')". A zatim, bojeći se prigovora, da je to "teorija, a što je još gore, revolucionarna teorija, strahovladna", nastavlja: "Pa makar i teorija, no nije revolucionarna, ni strahovladna, nego narodna i pravedna.

Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848. godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A. Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).

Ne mir, mirotvorstvo, nego borbenost, borbu do pobjede - zapisao je u svojoj duši hrvatski narod.

I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko, uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije. Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.

Eto, u tom je naš t.zv. "fašizam".

Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća, nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".

Ako dakle netko baš hoće sve to nazvati fašizmom, neka mu bude - to ne će pokolebati našu vjeru niti nas odvratiti s puta, kojim stupa stoljećima hrvatski narod. Ako se od sada borba za slobodu i socijalnu pravdu želi prozvati fašizmom, mi ćemo biti svi fašisti! I ne samo da ćemo biti fašisti, nego ćemo nastojati da budemo što radikalniji u tom našem "fašizmu".
I sramit ćemo se, ako nas ne bi tako nazivali, a bit ćemo ponosni što nosimo taj pridjevak, isto kao što su bili ponosni naši stari kad su ih pogrdno nazvali stekliši, tj. bijesni psi!

Radovan LATKOVIĆ


SEDAM 'SMRTNIH GRIJEHA'
Uništiti nas mogu samo:
- politika bez načela,
- znanost bez čovječnosti,
- bogatstvo bez rada,
- užitak bez savjesti,
- znanje bez karaktera,
- poslovanje bez morala,
- vjera bez požrtvovnosti
Mahatma Gandhi


Tko je mogao Čovjeku - Mili Budaku oko vrata štrik svezati?!

Mogli su samo komunisti - staljinisti - titoisti - ubojice iz strasti

Najbrutalniji završetak velikog hrvatskog književnika

Uvodna pripomena

Slijedi prilog iz osobnog poznavanja preko moje pokojne punice i pokojne supruge, koje su bile u prijateljskim odnosima s obitelji Mile Budaka, iz predgovora djelima Mile Budaka od više autora, napose od F. Nevistića i iz leksikona: "Tko je tko u NDH" - Hrvatska 1941. do 1945.

Postupam tako, da što bolje prikažem Milu Budaka od ličkog siročeta, kroz mladost u kojoj ga život nije mazio do zrelog čovjeka nadarenog svima providnostima i toplom ljudskošću, u koju Budak stavlja ličkog čovjeka, ali ne zanemaruje svojim perom niti druge ljude.

Takvog Milu Budaka sa zasluženom aureolom poštenjaka i diplomiranog čovjeka vode životna iskušenja, lički rečeno "od nemila do nedraga" i on se uspješno hrva u njima čistim natjecanjem, dok se nije pojavio najzločinačkiji režim vremana - komunizam, koji ovome pravedniku steže omču oko vrata.

Bokun hrvatske tragedije

Hrvatska povijest obiluje mnoštvom tragedija. Ima zbivanja, po kojima nam Hrvatska izgleda kao duga tisućgodišnja drama s neizbrojivim tragičnim likovima.

Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta), od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević), bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec), ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak.

Teško je biti sudac unutarnjih stanja i ushićenja srca, a meni se ipak čini, da nijedan od spomenutih pisaca - pjesnika nije toliko volio Hrvatsku kao Mile Budak. Pa ipak protiv svih pravila ljudskog uma i svih osjećaja ljudskog srca, čak i protiv svakog smisla ljudskog postojanja, Mile Budak završava najsramotnijom smrću, na vješalima - kao lopov, izdajica, razbojnik! I to u glavnome gradu naše i njegove Hrvatske, obtužen radi "izdaje" vlastitog hrvatskog naroda.

Kakova je to tragedija namijenjena nama Hrvatima, da se u njoj ljubav za svoj dom, za svoju obitelj i za domovinu proglašava izdajom, a djelovanje protiv Hrvatske zadobiva lijepe nazive i kiti ih se medaljama i diplomama za zasluge. Slijedom Shakespeara: "Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!"

Ovo je izvanji okvir za objektivno prosuđivanje tragedije Mile Budaka. A tko bi bio u stanju prenijeti se u onu raspjevanu i toliko osjetljivu dušu autora "Ognjišta", "Kresine"... i "Basala"... pa da u svoj njezinoj širini i dubini osjeti tragiku sramotne i nasilne smrti, kako ju je osjetio on, kad je morao sagnuti svoju umnu glavu, već davno načetu srbskom batinom, da mu krvnik natakne omču oko vrata.

Jezovitijeg događaja jedva je moguće naslutiti. Njegova nedorasla kći Grozda na putu kroz Sloveniju nezaštićena, izložena neprijatelju hrvatskog naroda, obuzetog strašću najtamnijih poriva, završit će negdje u bezdani slovenskog alpskog krša. Nakon gubitka majke, Budak je spjevao pjesmu - "Svojoj dječici", koja završava:

"Visine, duljine, daljine u vječnosti su u Svemogućega, Sirotice moje..."

A kakve su tek sad sirotice, kakav je sirotan njihov otac Mile! Do jučer idol svoga naroda, danas shrvan i slomljen s tugom bez granica u srcu, penje se na vješala. Mozak, koji je neumorno gradio Hrvatsku sretnih ognjišta - jednoga do drugog, prsnuo je pod pritiskom štrika, stisnutog protuhrvatskom krvničkom rukom. Oči se Miline gase u osvit ljetnog dana nad rođenom grudom, koju je volio više od svega. Srce, koje je kucalo, živjelo i drhtalo nad sudbinom Hrvatske , puklo je pod užetom, satkanim u Hrvatskoj, ali stegnuto rukom njezina neprijatelja. Tko je u stanju zamisliti tragičniju smrt?

Mile Budak, najveći naš književnik iz naroda za narod, sin ponosne zemljice Like, drage nam zemlje Hrvatske, rođen je u Svetome Roku 30. kolovoza 1889. godine, a od zločinaca komunista, obješen u Zaprešiću, nedaleko Zagreba 07. lipnja 1945. godine.

Pitao sam jednog komunističkog pisca, zašto je smaknut ovaj anđeo Čovjek, koji je perom navještavao dobro i riječima podučavao na dobro, a on mi je odgovorio:

"Upravo zato jer je bio dobar smaknuli su ga komunisti, bojeći se da njih i njihove sljedbenike odvede na put dobra, što je za njih bilo neprihvatljivo jer su oni sijali zlo, slijedili zlo i živjeli od zla."

Mile Budak se rodio u podvelebitskom Svetom Roku, u Lici. Rođen je poslije očeve smrti te tako došao na svijet kao siroče. Tako ga je od kolijevke pratila nemila sudbina. Na riječi utjehe, koje su tužnoj majki upućivali suseljani nakon smrti supruga i rođenja sinčića Mile, ona je odgovarala, kako bi sve bilo lakše, "da nije ove sinje kukavice u kolijevki". Mile, div podvelebitski - sinja kukavica već iza poroda! U rodnom kraju ispod Velebita, Mile je prviput djetinjim očima grlio sunce na Hrvatskome nebu, pružajući ručice da zagrli Velebit, na kojem je kao dječak napajao svoje mlade oči i snažio hrvatski duh gorštačkim ponosom Starčevićeve Like.
Jedan stariji Milin brat bio je austrijski financijski činovnik u Bosni i on je tu preuzeo skrb za najmlađeg brata Milu. Tu se školuje i završava gimnaziju u Sarajevu.
U kući brata Jose, koji je oženio Njemicu, došao je Mile u dodir s jezikom i duhom, koji su mu bili tuđi. Tako je i tu doživljavao neugodnosti, izrugivanja i zapostavljanje pa je htio pobjeći kući u Liku. Ipak prevladava sve te nevolje, završava gimnaziju u Sarajevu Silvija Strahimira Kranjčevića. Tako je uzrastanjem stasao u svome ponosu, zagrljen dvojicom velikana, pjesnički nježnog Kranjčevića i u duši rustikalnog Ličanina i velebitskog diva Ante Starčevića. Taj zagrljaj u Hrvatskome trojstvu: genetici i utjecaju Kranjčevića i Starčevića odredio je put, slavu i tragiku ovome čovjeku sa srcem punim ljubavi, u kojemu nije bilo mjesta za mržnju.
Godine 1910. započinje u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studij povijesti i zemljopisa, ali ubrzo prelazi na pravo. Na nesvršenome studiju pograbio ga je Prvi svjetski rat, izazvan hitcima iz srbske ruke, u gradu Sarajevu, gdje se je Milin mladi duh kalio za subinski put jednog Hrvata do vječnog mraka pod štrikom isto svezanim srbskom rukom.
Već 12. studenoga 1910. izabran je na glavnoj godišnjoj skupštini Starčevićanske akademske mladeži za prvog tajnika i preuzeo uređivanje publikacije Mlada Hrvatska.
Koncem ljeta 1914. uvojačen je u austrougarsku vojsku, koja je pod vodstvom nesposobnog generala Poćoreka neslavno ratovala u Mačvi, povijesnoj hrvatskoj banovini, koju su nam ukrali Srbi u službi Turčinu.
Ranjen dospijeva Mile u bolnicu u Valjevu, gdje ga zarobljava srbska vojska, s kojom je propješačio Srbiju i Makedoniju pa preko albanskih klanaca dospio u talijansko zarobljeništvo na otočiću Asinaru kraj Sardinije.
Iz zarobljeništva se vraća tek 18. kolovoza 1919. godine i završava studij prava s doktoratom 1920. godine.

Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika. Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.). Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića. Nakon odlazka Dr. Ante Pavelića u emigraciju, preuzima Budak vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blizko surađuje s Vladkom Mačekom.

Krajem listopada 1929. biva Dr. Mile Budak uhićen od zloglasne policije diktatora kralja Aleksandra i zatvoren na 7 mjeseci zbog političke djelatnosti. Slavko Ježić u djelu "Hrvatska književnost od Početka do danas, 1100-1941, Zagreb 1944. veli za Milu Budaka: "Zabavljen zvanjem i javnim poslovima nije dospio na pisanje, sve dok mu 6-siječanjska diktatura kralja Aleksandra, 1929. nije dala dovoljno slobodnog vremena, zatvorivši ga bez istrage."

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941. izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik. Nakon niza djela: "Pod gorom" (1930); "Raspeće" (1931); "Na ponorima" (1932); "Opanci dida Vidurine" (1933), Matica hrvatska izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka "Ognjište" (1938). Te iste godine objavljen je i roman "Direktor Križanić", pa onda "Rascvjetana trešnja", "Na Veliki petak", "Musinka"(1941), "Ratno roblje", "Na vulkanima" i "San o sreći" (1942).

Uvečer 7. lipnja 1932. godine, dakle u jeku srpske kraljevske diktature izvršen je na Milu Budaka policijski atantat, iz kojega je teško izranjavan jedva izvukao živu glavu. Tajni agent režima pokušao mu je batinom smrskati glavu, kao što će to kasnije učiniti hrvatskome učenjaku, istaknutome albanologu Milanu Šufflay-u. Iako teško ranjen, Budak je izbjegao smrti. Zločinačke namjere srpskog dvora nisu se ispunile. Odlazi zbog toga u emigraciju, gdje se pridružuje Ustaškome pokretu Dr. Ante Pavelića, s kojim je i prije surađivao kao istaknuti pravaš.

Mile je smatrao ustaše takvima, kao što im ime kaže, junačkim ustanicima protiv nametnutog zla od nacifašističkog režima Aleksandra Karađorđevića. Takvi su i bili ustaše tijekom čitave hrvatske povijesti, napose protiv ugnjetavačkih fašističkih Srba, pa su ih zato Srbi sotonizirali, a hrvatske posrbice prihvatile tu sotonizaciju najhrabrije hrvatske vojske, koju su po hrabrosti nadmašili samo Hrvatski branitelji od 1991. do 1995. Budak se vratio u domovinu 1938. godine, kad je ustaška djelatnost u Italiji i u Njemačkoj bila zabranjena u skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića, da se uspostavi savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije s nacifašističkom Osovinom Berlin - Rim.

Dok je Milan Stojadinovć poljubcima s Hitlerom i Mussolinijem potvrđivao savezništvo srbskog nacifašizma s Osovinskim nacifašizmom, antifašist i antikomunist Dr. Ante Pavelić je ispaštao u talijanskome zatvoru pišući djelo Strahote zabluda, hrvatski ustaše, buntovnici protiv beogradskog nacifašizma nosili su svoju hrvatsku sudbinu izolirani na talijanskome pustom otoku.
Zar iz ovoga hrvatski yugokomunisti ne vide da je Srbija, a ne Hrvatska uvodila i sprovodila nacifašizam na prostoru velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, pod čijom diktaturom je stenjao hrvatski narod.
Ustaški pokret protiv nacifašističke Kraljevine Jugoslavije su Srbi proglasili fašističkim, a yugohrvatski komunisti su tu velikosrpsku optužbu prihvatili i njome opterećuju i danas sav hrvatski narod, čime ga na samo vrijeđaju, nego ubijaju ustanički duh naroda, kao najpotrebniju i najsvetinjskiju opciju za ustanak protiv svakoga zla. Srbija je rodila autoktoni nacifašizam i pridružila mu je osovinski nacifašizam, a Hrvatskoj je to strašno zlo nametnuto.

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak od 5. do 7. studenoga u Zagrebu, u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene "Zagrebačke punktacije", potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju.

Početkom 1934. u Berlinu, gdje je čelnik ustaškog ureda, uređuje i izdaje godišnjak "Nezavisna hrvatska država". U svibnju 1934. izlazi mu u SAD-u, u izdanju "Hrvatskog kola", politička rasprava "Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu", u kojoj opisuje gorko hrvatsko iskustvo u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod jer srpska politika ne prihvaća, gazi i čak kažnjava svaki pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja pregovorima Hrvatske sa Srbijom. Dr. Ante Pavelić ga 6. svibnja 1934. imenuje poglavnim doglavnikom te je uz Marka Došena jedini doglavnik imenovan prije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. Početkom listopada 1934. godine, nekoliko dana prije atentata na diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, Dr. Pavelić ga hitno poziva u Italiju, gdje jedno vrijeme sa ženom živi u zajedničkome kućanstvu s Pavelićevom obitelji.
Deseti siječnja 1935. imenuje Dr. Pavelić doglavnika Milu Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji.
Na Liparima boravi od siječnja 1935. do početka veljače 1937. godine, kada je razriješen dužnosti zapovjednika logora. Kraće vrijeme živi Dr. Mile Budak u Messini, a zatim u Salernu kraj Napulja, gdje piše svoje poznate romane: Ognjište, Na vulkanima, i Rascvjetana trešnja (III. i IV. dio). U okviru procvata odnosa između Italije i Jugoslavije, nakon Beogradskog sporazuma 25. ožujka 1937. godine i nakon sastanaka predsjednika Jugoslavenske vlade Dr. Milana Stojadinovića s talijanskin fašističkim državnicima, sredinom lipnja 1938. u Villa d'Este, vraća se Dr. Mile Budak u Zagreb, bez dogovora s Dr. Antom Pavelićem.

U Zagrebu Dr. Budak organizira zajedno sa Slavkom Kvaternikom domovinski Ustaški pokret i postaje mu politički predvodnik.
Početkom veljače 1939. godine pokreće Mile Budak tjednik Hrvatski narod, glasilo Ustaškog pokreta.
U Zagrebu sastaje se Dr. Mile Budak dvaput s Dr. Vladkom Mačekom i izražava podršku politici HSS-a. Na njihovom trećem susretu u rujnu 1938. u Rogaškoj Slatini razilazi se s Mačekom zbog njegova nastojanja da rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom jer s neprijateljem, koji te tlači ne možeš stvarati prijateljsvo na takvoj osnovi.

Zato napada politiku vodstva HSS-a, ali se istovremeno zalaže za sudjelovanje na izborima 11. prosinca 1938. i glasanje za Mačekovu listu, čime izaziva napade dijela desnice oko publikacija "Nezavisnosti" i "Hrvatskog borca, ali i "Hrvatskog dnevnika" glasila HSS-a.

Povodom Sporazuma Cvetković - Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom "Lajbek je zakopčan", u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

27. veljače 1940. Dr. Mile Budak je uhićen, ali je nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja 1940.) pušten iz zatvora radi djece te je živio pod strogim policijskim nadzorom. Početkom ožujka 1941. narušenog zdravlja odlazi u bolnicu, gdje je krajem mjeseca operiran pa je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao u bolesničkoj postelji. U bolnici je napisao uskrsnu čestitku Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod naslovom. "Uz radosnu zvonjavu Uskrsnih zvona, uskrsnula je Nezavisna Drćava Hrvatska!"

Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Prema sigurnim dokazima štitio je nepoćudne i komunistički usmjerene intelektualce od ekstremnih ustaša pa i samoga Miroslava Krležu. Od 02. studenoga 1941. do 23. travnja 1943. bio je hrvatski veleposlanik u Berlinu, a od 23. travnja 1943. ministasr vanjskih poslova. Posredovao je i sudjelovao audijenciji Miroslava Krleže kod poglavnika, Dr. Ante Pavelića, kojom prilikom je Poglavnik pokušao privoliti Krležu na uključenje u kulturni život u NDH. Tijekom 1944. više je puta Dr. Mile Budak predlagao Miroslavu Krleži da zajedno pokrenu časopis "Hrvatska", ali je Krležin eho izostao.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.

Za života Mile Budak je član Društva Hrvatskih književnika (DHK od 1910) i predsjednik za vrijeme NDH. U prosincu 1941. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HAZU u Zagrebu.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrbski Beograd, obtuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine.

Ovaj veliki sin svoje domovine Hrvatske završio je život sramnom tragikom velikosrbskog komunističkog bezumlja 07. lipnja 1945. u Zaprešiću. Za grob mu se ne zna, a grobni križ postavljen od Budakovih štovatelja u zavičajnom Svetom Roku porušili su 2004. neokomunisti i kršitelji ljudskih prava za žive i mrtve: dipl. intrigantica i mrziteljica Hrvata - Slovenka Vesna Teršelič, orjunaš Ivo Sanader i njegov pripuz Dr. Darko Milinović... Neka se ovo znade za povijet mladim hrvatskim naraštajima. To isto su učinili ovi nehrvati uklanjanjem spomenobilježja hrvatskome vitezu Juri Francetiću, kojeg su postavili Slunjski domobrani ovom najuspješnijem bojovniku protiv fašističkih četinka Draže Mihailovića, protiv talijanskih fašista, ali i protiv zločinačkih komunista od staljinista Josipa broza Tita. Na ovu sramnu osudu diplomiranog Čovjeka, vrhunskog književnika i hrvatskog domoljuba kao i na rušenje spomen križa mrtvome čovjeku, probuđeni iz groba solferinski pjesnik Lavoslav Vukelić, uzviknuo bi opet snagom vapijućeg i pravednog pjesničkog glasa: "Bože, ako jesi, gdje si!?"

Književnik Dr. Mile Budak samostalno je ponovio izdanja svojih djela i objavio nova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako slijedi: Ognjište , I.-IV. (III. izdanje 1941.), prema kojemu je snimljen film, netragom izgubljen(?). Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (Tito Strozzi i Vojmir Rabadan) te se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izvođen u kazalištima Zagreba, Sarajeva, Osijeka te u Beču, Pragu i Sofiji. Poslužio je i kao libreto (glasboslov) za operu (Antunu Dobroniću). Budakovo "Ognjište" prema Slavku Ježiću ostaje kao glavno njegovo djelo i jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. U njemu je Budak ostvario težnju novije svjetske književnosti, da pisac pokaže u djelu narodne i psihičke osebine svoga naroda i svoju povezanost s narodom. Budakovo djelo nije razumska konstrukcija pomno proučenih detalja kao Reymontovi "Seljaci", nego intuitivno uživljavanje i dozivanje u sjećanje dojmova iz najranijeg djetinjstva. U "Ognjištu" je nezaboravno prikazan čitav duhovni i tjelesni život ličkog seljaka u svoj njegovoj praiskonskoj snazi i dinamici, sa svim svijetlim i tamnim stranama, a napose u onoj nagonskoj, bezbrojnim generacijama naslijeđivanoj težnji, da se ne utrne ognjište, da se ne prekine kontinuitet obitelji.

Bilo je prigovora Budaku. da je u nekim svojim osobama, posebice u Blažiću, jednome od glavnih likova u romanu "Ognjište" dao negativan, zao i nadasve mračan tip čovjeka. Kritičari su išli još dalje, navodeći: "Kakav je morao biti čovjek Mile Budak, gledan iz perspektive zloće njegova Blažića!" Ne može se razboriti čovjek složiti s ovakovim mišljenjem. Ako se radi o jednome superiornijem duhu, o čovjeku snažnog umjetničkog talenta onda su i njegove mogućnosti razvitka u jednome i u drugom pravcu mnogo veće od onih u prosječnog čovjeka. osim toga jedno je slutiti i osjetiti "vidjeti" u umjetničkoj intuiciji ponore zla u ljudskoj duši, a drugo je u njih se utapati, ponirati i s njima se izmiriti, odbacujući, prezirući i zaboravljajući ushićenja prema višem, plemenitom, prema dobru.

Budak je zaista, umjetničkom intuicijom, duboko zavirio u kolijevke i u ponore ljudske duše, gdje se odigravaju nikad dovršene borbe između dobra i zla. Kao što je u liku Blažića Budak dao vrhunski lik ljudske zloće, upornosti u zlu, u Aneri, Blažićevoj žrtvi, dao je lik hrvatske majke - vjernice, koja svoj vijek proživljava u metafizici vjerovanja i ljubavi. A Budakov Lukan predstavlja mrava radnika, ličkog seljaka, koji svojim golemim šakama prevrće, brazdi i zasijava crnu zemlju, čuva ognjište, obitelj i blago, jedva razlikujući ljubav prema ljudima i prema zemlji, blagu i stvarima. Sve je to za njega jedna cjelina. Bez zemlje nema ognjišta, nema blaga, nema zajednice, nema zadruge, nema obitelji ni naroda. Sve to čini naravnu organsku cjelinu. Nju treba primiti kao bitak i voditi je razborito, s odanošću i ljubavi, čuvajući naravni sklad i ravnotežu. A sve to, da se sačuva, da se održi ognjište kao središte ovog jedinstva, kao simbol narodnog života u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. Sukobi dobra i zla u Budakovoj duši bili su duboki, olujni i potresni, primjereni njegovome superiornom umjetničkom talentu. Blažić je tuđi čovjek u ličkoj seljačkoj sredini. Zaražen tuđim duhom, bio je u Americi i on samo prividno živi s ličkom seoskom sredinom. Ne prihvaća njegovih vjerskih, moralnih ni pravnih zasada. On bi htio biti zakonodavac samo jednu noć - od Danice do Danice, pa da vidiš, kako bi se zakoni mijenjali! Pobuna i nihilizam govore kroz njegovu dušu. Jedno zlo, nedozvoljena ljubav, bezumna strast izvlači iz njegova mozga i njegovih grudi najnevjerojatnije planove novih zločina. On maltretira vlastitu ženu, sanja o izvlašćenju vlastitih sinova, kuje plan, po kojem bi imao postati sinoubojica. I ništa ga to ne smeta: ni molitve seljaka u crkvi, ni smrt oko njega, ni rat sa svojim strahotama. Propovijed plovana ga ništa ne dira. On pritome spava, dok nije osjetio prigovore protiv sebe samoga. Od tada, umjesto poboljšanja, Blažić sve prkosnije prezire vjersko-ćudoredne zasade svoga sela i upravo se veseli, kako će sve to pogaziti. Blažić je tip savršenog zločinca. Mile Budak gleda Blažića tuđincem u sredini svojih dragih ličkih ognjišta, a njegovu žrtvu Aneru gleda kao anđela. On joj se divi i obožava je, uz nju je, iako umjetnički posve neprimjetno. A Lukan batina Blažića, ponižava ga i konačno ubija.

Predstavnik ognjišta - snaga, radinost i predanost hrvatskoj ličkoj sredini, dokončava s ovim tuđincem, koji navještava vremena savršenih zločinstava. Ostajući nedvojbeno uz dobro, Budak završava svoj veliki roman stavljajući na usta Lukana: "Sveznajući i svemogući oprosti mi, kad znaš da sam mora'! I blagoslovi moje ognjište! Prekriži se, uzme torbu na rame, sjekiru u ruke i udari niz stranu pa naVelebit". Završavajući dodaje:

"Mjesečeve su zrake obasjale crkvu Svetog Roka pa se je toranj čudesno isticao kao neumorni stražar i zaštitnik naših, patničkih i nerazorivih ognjišta".

Posvećujem ove redke pokojnoj supruzi Vlasti rođenoj u Budakovome Svetom Roku, odrasloj u Zagrebu, gdje se je družila s Budakovom djecom, napose s vršnjakinjom Grozdom, koju je kao djevojčicu zaklao krvnički nož komunističkih zločinaca i bacio u neku od jama slovenskog alpskog krša.

Mr. sci. Dragan Hazler


Ustašama svira ustajanje

Ustašama svira ustajanje
Teški bacač kroz jelovo granje
Povrh šume orlovi se viju
A u šumi komiti se kriju
Oni traže hrvatskog vojnika
Da ubiju to je njima dika
Da ubiju i skinu odijelo
Da ostave golo, mrtvo tijelo
Mrtvo tijelo nitko ne sahrani
Već ga jedu orli i gavrani.

* Ovu pjesmicu me naučila majka već 1945. godine u austrijskim logorima nakon što smo izbjegli iz svoje Domovine pred srbokomunističkim pokoljem.

Marko Špiranović, SAD


"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)


DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE
SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA

VJEKOSLAV KLAIĆ

Hrvatska njiva, 1917.

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.

Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru. Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš. Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske (njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš svoga jezika.

Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.

Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva: jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom polju!1

II. Radi!

Bog ti je stvorio dvije ruke, - ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš. Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje Božje.

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši. Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi. Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili nogama.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.

Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat, privredjuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi takodjer u napasti da se dočepaš čega nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u znoju lica svoga.

III. Štedi!

Lijepo kaže narodna poslovica: "U radiše svega biše, u štediše jošte više." Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno kaže opet druga narodna poslovica; "Tko ne zna štedjeti, brzo će mu nestati."

Teško onome, za koga se može reći: "Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je." A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: "Što dobijemo, to zapijemo."

Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto od svoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti je od najpreče potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno. Štedjeti je slast. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, a para do pare gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od štediše ne postaneš škrtac.

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu? Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino. Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

Slabo će pomoći svi politički programi, kojima se nastoji pridići i spasiti narod hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski narod održat će se tek onda, ako se nauči raditi i - štedjeti.

IV. Budi umjeren i trijezan!

Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ. Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje?

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.

Neumjerenost kod jela i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže narodna poslovica: "Pijanoj snaši mili djeveri". Neumjereno jelo škodi i tijelu i duši. Tijelo slabi i čini ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu pak posve poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki su ljudi opet neumjerenošću svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali samoubojicama! Gdjekada i sama priroda kao da hoće žigosati izjelice I pijandure, pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da vidiš želudac i džigericu okorjela pijanice!

Teško narodu, koji nije navikao "boraviti trijezne dane". Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: "Jedu da bljuju, a bljuju da jedu." Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku stigla katastrofa na Mohačkom polju?

Kanimo se dakle gošćenja i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni i trijezni, pače kojiput otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe. Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može jednom svanuti vedri dan uskrsnuća hrvatskoga.

V. Čuvaj zdravlje!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta. Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj produljiš do najdublje starosti. Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati. Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih muka na nogama.

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!

Ne boj se hladne vode! Ne kaže se zaludo: "Zdrav kao riba", jer ribi daje zdravlje voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš i krijepiš svoje tijelo, a čistoća je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski, kad snagom krsti tako čistoću kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku čist i pristao, a u drugu zdrav i jak.

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih. Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim. Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.2

U Češkoj je postala lozinka: "Tko je Čeh, taj je Sokol", i tako je češki narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada lozinka: "Tko je Hrvat, taj je Sokol." Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo mišice i živce. Mišice da nam budu tvrdje od kamena, a živci jači od željeza. Jer trebat će nam jedno i drugo.

VI. Ženi se!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš! A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi u dvoje, nego svaki za sebe. Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski "Božji ljudi" i "Skopci"3 pa do dalekog zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po Evropi lozinka; Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače ozvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj! Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš. Ali sam Bog blagoslovio je već Adama i Evu u raju, i rekao je njima: "Rastite i množite se, i napunite zemlju."

A hrvatski puk zgodno kaže: "Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave", ili "Čovjek je sam kao dub posječen", pa još dodaje: "Ni u raju nije dobro samomu".

Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dodje pod kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili nemoćnica ili opskrbilište!

Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. Divno veli narodna riječ: "Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca." Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda. Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši se s teška posla, pa će da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi, jedno drugomu do uha. Gojna majka metnula na stol pladanj kao čisto zlato žutih žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje pripravna, da ih progutaju. Podsmijeva se srećna majka, a ćaćko uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio, da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim! Često se čuje tužba: "Malen je nas Hrvata broj!" Do nas je, da nas bude što više, da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. U Ruskoj i Njemačkoj broj se je naroda za ciglih četrdeset godina podvostručio!
Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.

VII. Uči i napreduj!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu takodjer zdrava i jaka duša. Ali i duša zardja, ako je ne njeguješ. Aponjegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i napreduješ.

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: "Pleti kotac, kao što i otac", ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.

Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tudjina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne mrzi toga tudjina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; već pregni svom snagom, da naučiš sve, što on znade i umije. Ori i kopaj, kako on čini, sij i sadi poput njega, pa ćeš žeti i kositi kao i on. Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od pletera i slame. U jednu riječ: nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš kukati, da te kruha lišava i s rodjene grude tjera. Ako može marljivi Bugarin4 kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš svoje zemlje na pretek! Samo treba znati i umjeti, a to ćeš postići tek učenjem. Stara narodna riječ kaže: "Bolje je umjeti nego imati."

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: "Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni".

Da, nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka vlast od Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i ljudske zakone, nije od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i podje do vraga. Učenjem stičeš znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje nikada. Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu. Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali. Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni tmasti oblaci neznanja i gluposti. Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.

VIII. Budi svoj

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad izmedju misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj. Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si jednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja. Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina, koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada. Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne moli ni traži pomoći ni od koga, ne očekuj nagrade ni od koga, već drži čvrsto samo ono, što si krvlju i znojem stekao. Ne nadaj se ničemu, jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga, nego u se i u svoje kljuse. Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo smrvio njemački narod, njemački je mudrac Fichte 5 zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: "Nijedan bog, nijedan čovjek, nijedan dogadjaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si pomoći, ako nam ima pomoći." Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo od nekih vanrednih dogadjaja. Naša lozinka kao da je: "Nadajmo se". Odasvud budi nam lozinkom: "Ne dajmo se". Pomozimo si sami, pa će nam i Bog pomoći!

IX. Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?

Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: "Svoj k svomu!" Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tudje međutim ne diraj; ali zašto da pomažeš tudjinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara narodna: "Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tudjina za gospodara." Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili "hrvatski jal", a druga je rana slavenska nesloga. Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.6 Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje. Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Madžara i Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tudjim življem, koji hoće da ih proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće hrvatskoga puka u nekom selu tik na medji Austrije i Ungarije, pa onda pod vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje "hrvatsko bratimstvo". Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara. Ej da bog da, da se "hrvatsko bratimstvo" naskoro stane slaviti i obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi. Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!

U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba, u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna poslovica: "Umiljato janje dvije majke sisa"; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže: taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i lagodno živi.

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda. Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju umrijeti.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: "Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!"7

I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je već Tertulijan8 mogao doviknuti caru Septimiju Severu 9: "Krv mučenika sjeme je za kršćane."
Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će takodjer tisuće hrabrih osvetnika!
"Pleme naše izginuti ne će".

Bilješke:

1 Modificirana Napoleonova misao o hrvatskim vojnicima.
2 Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862. godine. Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih naroda. U Zagrebu je 1874. osnovan Hrvatski sokol koji se najvećim dijelom integrirao poslije 1920. u centralističku režimsku jugoslavensku organizaciju.
3 Ljudi koji se odriču fizičke ljubavi iz etičkih ili fizičkih razloga. Sinonim za eunuhe.
4 Bugari su do 1914., a i u međuratnom razdoblju, dolazili rano u proljeće u Slavoniju, pa čak i u Zagreb, i ovdje obrađivali zemlju koju su uzeli u zakup te proizvodili povrće za tržnicu. Svake su jeseni ponovno odlazili kući u Bugarsku. Tako je bilo i do Informbiroa 1948. godine.
5 Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.), njemački filozof koji je pomogao izgradnji njemačke narodnosti u 19. stoljeću svojim govorima “Reden an die deutsche Nation”, koje je držao u Berlinu 1807. i 1808.
6 Klaić ovime vjerojatno misli na Poljsku koja je zbog nesloge ostala bez svoje države. U vrijeme pisanja ovih zapovijedi nije još bila obnovljena poljska država.
7 Ave caesar, morituri te salutant!
8 Tertulijan (lat. Quintus Septimius Florens Tertullianus), latinski ranokršćanski pisac (o. 160. - o. 220). Bio je rodom iz Kartage. Prije prijelaza na kršćanstvo bio je odvjetnik, a kasnije borbeni branitelj kršćanstva. Pisao je i o problemima praktičnog morala.
9 Car Lucius Septimius Sever carevao je u Rimu od 193. do 211. godine i dao je pogubiti mnoštvo kršćana.

Prema radu: Mira Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb)

HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS ODGOJU HRVATA
(Povodom 80. godišnjice Klaićeve smrti)


‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Alojzije Stepinac

Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72


VRATITE SE

Vratite se doma na svoje more,
u svoje oluje, bure, snove!
Na polja svoja, planine, gore.
Vratite se ! Hrvatska vas zove!
Vratite se u ona jutra, zore,
korijene stare, a žile nove.
Srca drugim žarom sada gore.
Vratite se! – Lijepa naša zove!
Dođite ovdje gdje se Jadran ljeska,
gdje otoci u suncu kao bove plove!
Tu gdje žega jari, kamen bljeska,
Vratite se! – Sveto tlo vas zove!
Vratite se, jer skut majke čeka,
draga zemlja tajnama skrita!
Tu gdje djedi vam bili od vijeka,
Vratite se! – kliče Vila Velebita.
Ravnica plodna i bregi vas zovu,
oltar stari i groblje vas voli.
Dođite kući u nadu novu!
Vratite se! – Hrvatska vas moli!

Mile Prpa


Bojovnikov epitaf

...
Nemoj me nikada zanijekati brate
Niti se stidjeti ove svete stijene!
Ja sam umro za Hrvatsku i za te,
Ti živi Hrvatsku i živi mene!
...

Ante Nadomir Tadić Šutra


Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


* U današnjoj očerupanoj Hrvatskoj, pod vlašću neokomunista, na web stranicama Hrvatskog Sabora o ovom dijelu povijesti nećemo naći ništa dok se bulazni o nekakvom Hrvatskom Saboru u komunističkoj klaonici Jugoslaviji...


Hrvatski branitelji,
povedite nas 27. srpnja 2014. u akciju protiv fašizma i komunizma!

Hrvatski domobrani,

pridružimo se nastupu protiv derneka fašista i komunista u Srbu!

Domoljubni Hrvatski narode,

spriječimo fašistički i komunistički dernek u Srbu 27. srpnja 2014.

Domoljubni i državotvorni Hrvatski narode, Hrvatski branitelji, Hrvatski redarstvenici, Hrvatski častnici i vojnici, veterani Hrvatski domobrani i sve hrvatske udruge i institucje, Hrvatska mladeži i svi Hrvati i građani, koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom pridružimo se Hrvatskim braniteljima i zajednički spriječimo fašističko-četnički i marxističko-komunistički dernek, na kojemu se neprijatelji Hrvatske i Hrvatskog naroda okupljaju na slavu svoga zločinačkog fašističkog i komunističkog ustanka protiv Hrvatskog naroda u Srbu 27. srpnja 2014. godine.

Nijedna Međunarodna konvencija ne dozvoljava nikakve proslave zločinačkih ustanaka, kao što su bili srpski fašističko-četnički i marxističko-komunistički ustanci protiv Hrvatskog naroda i Hrvatske vojske u Drugom svjetskom ratu i u Hrvatskome Domovinskom obranbenom ratu 1991...

Štoviše, Europska Unija, u kojoj je Hrvatska članica obznanila je Rezoluciju 1481, kojom se zabranjuje djelovanje totalitaristima: fašistima i komunistima. Zabranjuje se fašistima i komunistima djelovanje u politici.

Rezoluciju Europske Unije 1481 je usvojio Hrvatski sabor i obveza je svake Hrvatice, svakog Hrvata i svake lojalne građanke i građanina djelovati na sprovedbi EU rezolucije 1481, u ovome slučaju spriječiti i zabraniti fašistički i komunistički dernek u Srbu 27. srpnja 2014. i nadalje.

Ovim zajedničkim dernekom srbskofašističkih četnika predvođenih Miloradom Pupovcem i komunističkih zločinaca predvođenih Ivom Josipovićem, nasljednikom zapovjednika Golog otoka pokazuju srpski fašisti i marxistički komunisti svoje protuhrvatsko zajedništvo u Drugom svjetskom ratu, u poraću, u srbskom agresivnom i genocidnom ratu na Hrvatsku od 1991. do 1995/97. i nadalje, što moramo spriječiti i zabraniti.

To zajedništvo fašista i komunista, najvećih zločinaca ne samo 20. stoljeća, nego i čitave ljudske povijesti, koje se oživljava u Hrvatskoj moramo spriječiti i zauvijek zabraniti.

Ovdje se ponavlja Poziv za organizirani odlazak u Srb i podpisnik ovog pisma - antifašist i antikomunist Dragan Hazler u svima svojim ulogama za neovisnu, demokratsku i pravednu Hrvatsku poziva sve ljude u Hrvatskoj i sve antifašiste i antikomuniste iz Europske Unije i iz svih antifašističkih i antikomunističkih država da se pridruže Hrvatskom narodu u konačnom obračunu s ostatcima četničkog fašizma i marxističkog komunizma u Hrvatskoj. Pokažimo to već 27. srpnja 2014. u Srbu i nadalje!

hrvatskipravasi.hr

Prosvjed u Srbu 27. srpnja 2014. godine

Za organizirani odlazak u Srb molimo vas da se javite koordinatorima:

- Darko Kovačić, Benkovac – 095 8452277
- Karlo Starčević, Gospić - 098 491855
- Dražen Keleminec, Koprivnica – 099 8276510
- Marko Đapić, Knin – 095 8000500
- Mile Biondić, Rijeka – 091 5710515
- Josip Budimir, Zadar – 091 4313234
- Miro Matijević, Otočac – 095 5566598
- Silvio Gustović, Zagreb – 091 2012076
- Vladimir Kinđerski, Samobor – 091 1704106
- Josip Vidović – Kasać , Ružić – 095 5249467
- Joso Vuković, Brinje – 099 2041446
- Tomislav Biuk, Split – 095 9057425
- Marinko Perec, Bjelovar – 098 1362292
- Vlado Turudić, Zaprešić – 091 5961347

Po uzoru na gornji POZIV za organizirani odlazak u Srb, molim ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dijaspori - HAZUD u Baselu i osobno da se sve domoljubne Hrvatice i Hrvati i sve lojalne građanke i građani organiziraju na sebi mogući način i dođu 27. srpnja 2014. u Srb spriječiti i zauvijek zabraniti udruženi fašistički i komunistički dernek!

Zahvaljujem i pozdravljam u ime poštene i domoljubne hrvatske savjesti!

Mr.sc. Dragan Hazler, hrvatski djelatnik - antifašist i antikomunist


Poziv Hrvatskim braniteljima da spriječe zločinački kult u Srbu, 27. srpnja 2014.

U Hrvatskoj, članici EU se slave zločinački ustanci

Hrvatska je članica EU i UN, a ne poštiva Međunarodne konvencije!

Republika Hrvatska ne poštiva Međunarodne konvencije o pravima živih i mrtvih Hrvata. Ovdje se zadržimo samo na EU rezoluciji 1481 i na Konvenciji o pravu na grob i grobno obilježje poginulih u ratovima na obadvije zaraćene strane.

Protivno Međunarodnim konvencijama u Hrvatskoj se slavi zločince

Nema nijedne Međunarodne konvencije, koja dozvoljava slavljenje fašističkih i komunističkih zločinačkih ustanaka. Protivno konvencijama i kulturi ponašanja Hrvatska kao članica UN i EU, slavi fašističko-četničke ustanke u Veljunu, u Srbu i drugdje, slavi komunističke zločinačke ustanke i zlocince, primjerice u Brezovici, u Kumrovcu i dan komunističkog ustanka u cijeloj Hrvatskoj. To je hrvatska sramota!!!

Srpska pravoslavna crkva poznata kao državno politička nasilnica kroz cijelu povijest uzdiže na slavu oltara fašističke četničke zločince Dražu Mihailovića i fašističkog vođu SPC-protu Momčila Đujića…

Marxistički zločinac Tito je poubijao i prognao dva milijuna Hrvata, nepovratno uništio gospodarska, kulturna i vjerska dobra, zlostavljao i mučio ljude za vrijema rata i mira: Za vrijeme rata poubijao je Tito više od milijun Hrvata, a za vrijeme mira, Tito je ubijao, mučio i progonio Hrvate, primjerice: Titov Jasenovac, Titov Goli otok, Titovi logori mučenja za čitave svoje vladavine, logorsko mučenje proljećara od 1971. nadalje, ubijanje Bugojanaca 1973. i ubijanje Hrvata u dijaspori do 1991.

Zločinačka Titova era je zlostavljala čak poginule u ratu i rušila im grobove

Titova era porušila sva vojna groblja poginulih Hrvata, koji su se borili i pali za Hrvatsku, a posttitova Republika Hrvatska ruši i sada posmrtna obilježja Hrvatima, koje su komunisti poubijali, primjerice Juri Francetiću, Miji Abičiću u Slunju, Mili Budaku na groblju u Svetom Roku…

Kakova je ovo država Hrvatska po pitanju Konvencije o ljudskim pravima, u kojoj ni živi ni mrtvi Hrvati u Hrvatskoj nisu ravnopravni s genocidnom srpskom nacionalnom manjinom, koja se nije odrekla četničkog fašizma i u zadnja dva rata je ubijala, progonila, svestrano zlostavljala Hrvate, pljačkala i uništavala sva dobra u Hrvatskoj, silovala majke, djevojke i malodobne djevojčice ubijala djecu (Srbi su ubili od 1991. do 1995. 402 hrvatske djece), minirali ubitačnim minama malne polovicu Hrvatske.

Sabor Republike Hrvatske postupa protivno Međunarodnoj konvenciji

Sabor Republike Hrvatske odustaje od komemorativnog pokroviteljstva u Bleiburgu i Križnim putevima, gdje su komunisti ubijali Hrvate, a o brizi za više od 2000 masovnih grobnica Hrvata u Hrvatskoj, oko 1500 masovnih grobnica Hrvata u Sloveniji i o neutvrđenom broji masovnih grobnica Hrvata u BiH, u Srbiji, u Vojvodini, u Crnoj Gori, Kosovu i u Makedoniji, Hrvatski sabor nije nikada niti raspravljao.

Posebice je zabrinjavajuće da je Hrvatski sabor komunističke SDP (KPJ) Ivice Račana i koalicije za predsjednikovanja komunističkog udbaša Sjepana Mesića ukinuo i zabranio rad Saborskoj komisiji za utvrđivanje žrtava rata i poraća.

Suprot Konvencijskom poučku o jednakom odnosu prema poginulim i ratnim žrtvama na obadvije strane, zastupnici Hrvatskog sabora i vlade s predsjednikom RH Ivom Josipovićem sudjeluju:

a) na komemoracijama sepskim žrtvama nacifašističkog terora, što je opravdano i ispravno, ali ne sudjeluju na komemoraciji hrvatskih žrtava, koje su počinili komunisti i četnici…

b) sudjeluju na dernecima srbskih fašističkih četnika, koji su po planovima Moljević/Mihailović i SPC-a sprovodili genocid na Hrvatima.

Ne postoji nijedna Međunarodna konvencija koja dozvoljava kult prema zločinačkim ustancima, kakovi su bili srpski fašističko-četnički ustanci i komunistički genocidni i vandalski ustanci.

Komunisti i fašistički četnici zajednički slave svoje ustanke

Ovakovu družbu komunističkih i fašističkih derneka uz spomeničko veličanja idelogije i najvećih zločinaca ne samo 20. stoljeća, nego čitave ljudske povijesti sprovodi se samo u Hrvatskoj, plaća ih Republika Hrvatska, toleriraju Hrvatski branitelji i obespravljeni Hrvatski narod. Zašto?!

Samo u Hrvatskoj djeluju zajedno i nekažnjeno srbski fašistički četnici i genocidni komunistički antifašisti – zajedno održavaju jubilarne ustaničke derneke, primjerice u Srbu, Veljunu, Petrovoj gori, Brezovici, Kumrovcu…

Za takav kult prema zločinačkim ustancima i revolucijama genocidne i vandalske ideologije nema dozvole niti opravdanje po nijednoj Međunarodnoj konvenciji niti po EU rezoluciji 1481.

Važno i treba ponoviti:

Kult prema mrtvima iz obadvije zaraćene strane je u skladu s propisima Međunarodne Ženevske konvencije i njenih dopuna, ali kult prema zločinačkim komunističkim i fašističkim ustancima i revolucijama nije dozvoljen prema nijednoj međunarodnoj konvenciji niti po EU rezoluciji 1481, koju ne poštiva RH – članica Europske Unije.

Slunjani ne dozvoljavaju kult četničkog ustanka u Veljunu

Polazeći od poštivanja Međunarodnih konvencija, koje ne dozvoljavaju kult zločinačkim ustancima, pisatelj ovih redaka Dragan Hazler je sa svojim veteranima domobranima i ustašama uz pomoć Hrvatskih branitelja sprijećio četniki skup 5. svibnja 2000. u Veljunu, na kojem su četnici Milorada Pupovca pokušali slaviti svoj ustanak i pokolj 8-člane nedužne hrvatske obitelji Jose Mravunca.

Četničko-fašistički i komunistički ustanak u Srbu, 27. srpnja 1941.

Zašto Hrvatski branitelji i hrvatski narod kao u Veljunu ne spriječe takav isti kult zločinačkog četničkog ustanka u Srbu, kojemu su se kasnije pridržili i komunistički zločinci.

Četnički fašistički ustanici u Srbu su poubijali i prognali tisuće nedužnih Hrvata u tome kraju Zagore i Like, čak su ubili komunističkog prvaka Marka Oreškovića jer je bio Hrvat pa se pitamo, što se tu ima slaviti. Zašto Republika Hrvatska krši Međunarodne konvencije i EU rezoluciju 1481 obznanjenu protiv komunizma i fašizma.

Polazeći od poštivanja Mađunarodnih konvencija, koje ne dozvoljavaju kult zločinačkim ustancima i revolucijama, kao i od EU rezolucije 1481 koja zabranjuje komunistima sudioništvo u politici, ove godine na dan 27. srpnja trebalo bi se u Srbu naći barem nekoliko tisuća Hrvatskih branitelja i domoljubnog hrvatskog naroda, koji neće dozvoliti četničko i komunističko slavlje zločinačkog ustanka, kojemu se predhodilo i nastavilo masovno klanje, ubijanje, mučenje i progon hrvatskog naroda.

Vlasti Republike Hrvatske moraju zabraniti fašističko-četnički i komunistički kult u Srbu i drugdje u RH. Ne učine li to, pisatelj ovih redaka će tužiti Republiku Hrvatsku i predsjednika RH Ivu Josipovića pred pravosuđem Europske Unije i međunarodnim sudovima UN-a.

Velečetnik Pupovac vuče komunjaru Ivu Josipovića poput “Vola oko stola”

Ivo Josipović ima komunističkog putra na glavi, četničkog fašizma u duši, mržnju na sve hrvatsko u savjesti, rasipničko ponašanje u trošenju hrvatskog novca na stotinu savjetnika i još veću potrošnju hrvatskog novca za obnovu i izgradnju komunističkih i četničkih spomenika, primjerice Srb… U

Veljunu i Srbu je počeo četničko-fašistički ustanak i klanje Hrvata već u travnju 1941.

Ivo Josipović kao visokoobrazovani sveučilišni profesor znade za taj četničko-fašistički ustanak počev od Knina preko Srba i Like sve do Slunjskog kraja, gdje su lokalni srbski četnici uz pomoć elitnih četnika iz Srbije oružano napali mjesto Slunj već 12. travnja 1941. i nastavili zlostavljanjem hrvatskog naroda na sve načine, primjerice ubijanjem putnika na cestama, utapanjem Hrvata sa zavezanim kamenom oko tijela u rijeci Mrežnici i poznatim pokoljem 8-člane hrvatske obitelji Jose Mravunca u Blagaju (Slunj) već 5. svibnja 1941. Koljači mirne hrvatske obitelji Mravunac su bili pretežno srpsko-fašistički četnici iz Veljuna, kojima su komunisti podigli spomenik, a dotrajalog od starosti i atmosferilija obnovio ga je četnik Milorad Pupovac s hrvatskim novcem, kojeg je dobio od komunističke vlade Ivice Račana.

Neizostavno dodajem: Niti jugoslavenske komunističke vlasti niti vlasti novostvorene RH niti Milorad Pupovac ni Božo Biškupić nisu podigli spomenobilježje hrvatskoj obitelji Mravunac – prvim žrtvama fašističkog srbsko-četničkog pokolja u tome dijelu Hrvatske.

Jugokomunisti i fašistički srbski četnici na čelu s Miloradom Pupovcem spomenički i dernecima ustoličuju četničke zločince, ali ne i nedužne hrvatske žrtve, koje su počinili slavljeni srbski fašistički četnici i komunisti.

Taj fašistički srbsko-četnički spomenik stoji uz glavnu cestu u Veljunu, obnavlja se hrvatskim novcem i služi “na čast” Republici Hrvatskoj – članici UN i EU, poglavito četniku Miloradu Pupovcu i komunističkom agnostiku Ivi Josipoviću..

Srb i Knin su bili još istaknutija četničko-fašistička žarišta, nego Veljun

Za Ivu Josipovića, kojega velečetnik Milorad Pupovac vuče “kao vola oko stola” na četničko-fašističke i komunističke derneke, evo podsjetnik o stvaranju oružanog četničkog ustanka već 10. travnja 1941 pa i ranije. Podatak je iz dokumentarne knjige Ivana Košutića “Rađanje, život i umiranje jedne države 49 mjeseci, ISBN 953-6547-01-5, Stručna i poslovna knjiga, Zagreb, 1997. str. 46/47” (uz neznatno skraćivanje, koje ne utječe na sadržaj – D.H.):

“Jedanaestog travnja 1941. Slavko Kvaternik izdao je pod brojem 4/41 naredbu, kojom se ovlašćuju sve banovinske ustanove da mogu i nadalje obavljati svoje poslove služeći se postojećim načinima i žigovima Banovine Hrvatske…

Međutim, lokalne vlasti u nekim krajevima Zagore, dijela Like i Banije kategorički su odbile naredbu tvrdeći da to neće prihvatiti i da hrvatsko znamenje neće nikada postati njihovo. Počeli su se koristiti isključivo samo ćiriličkim pismom, čak s mješavinom ekavice i ijekavice jer na čistu ekavicu u tim krajevima nitko nije navikao.

Pučanstvo pravoslavne vjere, odnosno Srbi, kako su zahtijevali da ih se zove, oduvijek su u kućama imali raznog oružja, od kojega se ni uz koju cijenu nisu namjeravali razdvojiti. Sada, prvih dana na početku rata, a potom i raspada Jugoslavenske vojske, došli su u priliku da se naoružaju koliko god ih je volja. Stoga nije bilo srpske kuće, koja ne bi imala barem vojnički karabin i obilje streljiva. No, nisu bili rijetki oni koji su pokupili automatsko naoružanje, pa čak i dobro posakrivali lake brdske topove što ih je vojska ostavljala gdje ju je zateklo opće rasulo: u stogovima sijena ili slame, zakopano u zemlju ili su odvlačeni duboko u šumu. Takvo su naoružavanje opravdavali opasnošću po vlastiti život, kakva, navodno prijeti “ugroženom, uznemirenom i golorukom srpskom življu u ovim krajevima.”

Iza svega toga, razumljivo, stajali su nekakvi inicijatori i pokretači okupljanja Srba u tim krajevima, osobito u okolici Knina. Među njima je bio bivši narodni poslanik Niko Novaković sa svojim bratom Vladom iz Kistanja, zatim prota Momčilo Đujić iz Strmice, Pajo Popović iz Biskupije, Stevo Rađenović, bivši poslanik JRZ, Milan Torbica i Jovo Keča iz Srba…” (podcrtao D.H.) Kraj navoda iz dokumentarne knjige o fašističko četničkom ustanku u Srbu već 10/11. travnja 1941.

Iz navedene dokumentarne knjige Ivana Košutića se vidi da su srbski fašistički četnici ustali u Srbu već 10/11. travnja, a oružanim četničkim napadom na Slunj, četnički ustanak je službeno započeo 12. travnja 1941.

Ne trebaju nas zbunjivati datumi četničkih i komunističkih ustanaka

Vjećeslav Holjevac u knjizi “Zapisi iz rodnoga grada” navodi četničke ustanke u srpskim selima oko Vojnića, Veljuna i Petrove gore još prije 1941. Bježanije komunista iz gradova nakon svađe prijatelja Hitlera i Staljina k četnicima u šume i u srpska sela nazivaju četnikopartizani ustancima. Četničko-partizanski napad na hrvatsko selo Glinice naziva se ustankom, u kojem su “ustanici” poubijali šestero poštenih i mirnih Hrvata.

Poznato je Ivi Josipoviću, da su srbski fašistički četnici podizali već početom travnja 1941. ustanke protiv Hrvata i protv Hrvatske ne samo u Srbu, nego u svima hrvatskim krajevima, napose gdje žive miješano Hrvati, posrbljeni Vlasi i Srbi, koji su dolazili u Hrvatsku od “Seobe Srbalja”, koncem 17. stoljeća do naseljavanje hrvatskih krajeva srpskim ratnim ratnim invalidima i “hrabrim” Solunašima…

Znamo da je Pupovčev i Bojkovčev četničko-komunistički dernek u Veljunu rastjerao Dragan Hazler sa svojim veteranima – domobranima i ustašama. Pupovac je bio nogiran u donju guzicu i ne usuđuje se više dolaziti na četničko-komunističke derneke u Veljun. K tome, Ivo Josipović, zvani “odmrznuta crvena lignja” samozvana Barbika je poznati lažljivac.Obećaje promjenu izbornog sustava, a zašto od 2010. godine do sada nije niti to učinio.

“Ustanak u Srbu 27.7.1941. za „kralja i otadžbinu“

Za kraj ove rasprave, evo nekoliko šturih podataka o srbočetničkom ustanku u Srbu 27.7.1941. “Pokolji nevinih hrvatskih civila uslijedili su odmah nakon toga ustanka koji je dignut pod parolom „za kralja i otadžbinu“. Četnici su tih dana ubili Anicu Barać i njezinih osmero djece, u Divoselu 7 hrvatskih seljaka, u Ostrovici 5, u Kuli 30, u Metku 20, u selu Krnjeuše ubili su 84 zarobljena seljaka, a među njima su zaklali i katoličkog župnika Krešimira Barića, te do temelja sravnili i s lica zemlje izbrisali obližnje hrvatsko mjesto Borićevac. Ova su „čišćenja“ provedena u skladu sa četničkim programom Stevana Moljevića „Homogena Srbija“. Prema tome programu iz „etnički čiste“ velike Srbije trebalo je protjerati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika , od čega oko 1.000.000 Hrvata. Metode su ovoga nasilnog „čišćenja“ uključivale protjerivanje i likvidaciju. Kada se danas taj monarhofašistički ustanak prikazuje kao antifašistički, obistinjuje se ono što je Pilar rekao o srbijanskoj historiografiji , da je ona bizantijsko krivotvorenje povijesti („Južnoslavensko pitanje“, Varaždin 1990. str. 332). Prof. Branimir Lukšić

Treba zakonom zabraniti svaki kult komunizmu i fašizmu

Odmah valja reći da potomci komunističkih zločinaca poput Mesića nazivaju sebe i svoje predke antifašistima. Ako je Mussoliniev fašizam pojam za zločinstvo na ljudima i svima dobrima, onda je Titov komunistički antifašizam stotine puta veći fašizam od Mussolinijevog fašizma.

Osuđujući do daske Mussolinijeve fašiste – kopilad Marxovih i Lenjinovih komunista, radi istine treba reći da je samo jedan komunistički antifašist Simo Dubaić, hvaleći se sa svojim “antifašističkim” zločinom poklao 30.000 Hrvata, što je više, nego su u Hrvatkoj počinili svi zajedno Mussolinievi fašisti.

Ponavljam jer će mi umirovljeni komunistički udbaš Stjepan Mesić reći da sam fašistofil. Ne Mesiću, ja imenom i prezimenom Dragan Hazler sam antifašist i antikomunist i borio sam se u Slunju protiv talijanskih fašista, za što imam još živih svjedoka, ali istini za volju talijanski fašisti nisu u Slunju ubili nijednog čovjeka (jesu pljačkali, krali i palili kuće po selima!), a komunistički antifašisti su samo u “prvom oslobođenju Slunja”, prema dokumenarnim dokazima (Đuro Zatezalo, Zbornik 18, HAK, Karlovac) poubijali oko dvije tisuće hrvatskih civila i hrvatskih vojnika, među kojima oko 750 ranjenika i oko 30-ero djece.

Završno ovom stavku, ponovit ću iz međunarodne dokumentacije da je komunizam najveće zločinstvo ne samo 20-og stoljeća, nego čitave ljudske povijesti. Kopilad komunizma – fašizam i nacizam ostali su po zločinstvima odlični šegrti komunizma. Brojčano izraženo komunizam je poubijao više od 100 (sto) milijuna ljudi, a komunistička kopilad ili šegrti fašisti i nacisti oko 26 (dvadesetišest) milijuna ljudi. Obadvoji: komunisti i komunistički antifašisti su isto kao fašisti i nacisti superzločinci.

Ovdje je za zapitati, što je to za slaviti u komunističkim i u srbskočetničkim fašističkim jubilejima?!

Samo istinom i osudom svakog zločinstva, a ne kultom zlu i mržnjom se može graditi sloga među ljudima, suživot i trajna budućnost.

Ovo što čine komunistički antifašisti i četnički srbski fašisti u slavljenju svojih zločinačkih ustanaka i tobože kao kult mrtvima je najpodmuklija politička, komunistička i velikosrbska perfidija. Njima je manje stalo do davnih mrtvih, nego do lanjskog snijega, ali tom lažnom glumom oni nastoje skrenuti na sebe pozornost i zamagljivati ljudima oči pred užasnim stanjem, u koje su doveli žive ljude u Hrvatskoj (i šire!). Po nepoštivanju i nebrizi za žive ljude vidi se njihova iskrenost prema mrtvima.

U ime istine o zločinstvima na ljudima i na svima dobrima stvorenim od Boga i od čovjeka treba odgovorna vlast u Hrvatskoj zabraniti srbske četničke – fašističko-nacističke i komunističko partizanske obljetničke derneke. Bolji izraz od zločinačkog derneka za njih ne postoji.

Poziv Hrvatskim braniteljima da spriječe zločinački kult u Srbu, 27. srpnja 2014.

Kao stari domobran i ustaša pozivam Hrvatske branitelje i domoljubni hrvatski narod da u tisućama dođu 27. srpnja 2014. ranom zorom u Srb i spriječe proslavu zločinačkog četničko-fašističkog i komunističkog ustanka. Zasigurno vas neće spriječavati hrvatska policija isto kao što nije spriječavala Slunjane – domobrane, ustaše i Hrvatske branitelje, kad su u Veljunu rastjerali četničko-fašističku i komunističku gamad predvođenu od Milorada Pupovca i Josipa Boljkovca.

Hrvatskim braniteljima i domoljubnom hrvatskom narodu sretan put u hrvatski Srb 27. srpnja 2014 i uspjeh u rastjerivanju četničko-fašističkih i komunističkih zločinaca – crne i crvene zločinačke gamadi.

Za dom i za Hrvatsku – Uvijek spremni!

Dragan Hazler – hrvatski djelatnik - sanitetski častnik HV u pričuvi


Ja sam po mojem govoru na čistacu, i za budućnost ne marim za drugo nego u svim zgodama oddružiti se od izdajica!

Dr. Ante Starčević


Otvoreno pismo...

Hrvati imaju jednu Domovinu Hrvatsku!

Onomu slava koji je prvi
Znao nam svijest i ponos dić,
Da smo svi sinci hrvatske krvi:
Bio je Ante Starčević!

Poštovani,

g. Mikleniću slučajno čuh kako rekoste neki dan u emisiji "Bujica" da je predsjednik Franjo Tuđman "Otac Domovine".

Stoga vam moram reći da je opće poznato, ne ulazeći ovdje u lik i djelo dr.Tuđmana, da je za svakog istinoljubivog i svjesnog Hrvata Otac Domovine dr.Ante Starčević.

Nema potrebe da ovdje navodim razloge čime je dr. Starčević zaslužio taj časni naslov i da je njegova misao kao luč vodila i vodi u neprijateljskom mraku svakog svjesnog Hrvata ka putu sreće i slobode cjelokupnog hrvatskog naroda na (cjelokupnom) području Hrvatske Domovine.

Stoga smatram neprihvatljivim da vi to omalovažavate ili relativizirate udjelujući taj časni i neoborivi naslov drugom, jer kako Hrvati imaju jednu Domovinu tako imaju i jednog Oca Domovine, tim više što mi se zbog toga nameće pitanje što vi smatrate hrvatskom Domovinom!?

Je li za vas to područje današnje RH ili ono što je hrvatskom domovinom smatrao dr.Starčević!?
Je li toj domovini pripadaju i otete hrvatske zemlje poput Bosne i Hercegovine, Srijema, Banata, Bačke te Boke Kotorske!?
I što je Hrvatima iz tih pokrajina (država i dijelova drugih država) Domovina!?

Naime, kao Starčevićev sljedbenik iz Bosne i Hercegovine smatram da Hrvati imaju jednu Domovinu: Hrvatsku (i jednog Oca domovine) i ona se prostire na barem 100% većem prostoru od današnje RH!

ing. Ante Matić


O mrtvima sve najbolje!

O mrtvima sve najbolje - postoji izreka u hrvatskome narodu. No, mi bismo ipak to htjeli dopuniti - O mrtvima samo istine!
Tako bismo htjeli ovaj prilog posvetiti pokojnom velečasnom Živku Kustiću dok zaslužno počiva na posmrtnom odru u miru Božjemu. Uglavnom se sada pišu hvalospjevi o don Živku Kustiću proslavljenom svećeniku Grkokatoličke Crkve u Hrvata. Sam je Živko govorio o sebi da je vanbračno dijete partizanskog prvoborca, i kako je se kao takav našao u katoličkom sjemeništu prije služenja JNA nije poznato. Vjerojatno se radilo o želji njegove majke. Po prirodi je bio krasan i rasan malo crnoputi muškarac koji je sigurno padao mnogim ženama u oči. No kada se našao na odsluženju JNA naišao je na zgodnu ženu Srpkinju koja je posluživala u vojsci. Priroda je učinila svoje. Zaljubio se u Dušanku kako su dugo zvali Živkovu ženu, koju sada oslovljavaju kao Maricu! Da li su je zvali Dušankom zato što je Srpkinja ili ju je Živko preimenovao u Maricu nije nam poznato. U svakom slučaju bila je plemenita žena i rodila je petero-šestero krasne djece koja su visoko obrazovana u Zagrebu.

Povratkom iz JNA Živko se nije mogao pomiriti bez crkvenog poziva i zato je se uz suglasnost ondašnjih čelnika s Kaptola zaredio za svećenika Grkokatoličke Crkve u Hrvata koja ima uvjete ženidbe. I bilo je sve nekako zadovoljeno i Kaptol i Crkva i sam don Živko Kustić. U mladim danima službovao je u Sošicama kod Žumberka, središtu hrvatskih grkokatolika. Njegovo ubojito pero privlačilo je Živka Kustića uredništvu Glasa Koncila od kada je taj list počeo izlaziti kao dvotjednik. Od početka je izlazio kao letak Drugog vatikanskog koncila što je bilo vrlo izazovno u ono za vjeru kobno jugokomunističko vrijeme. I Živko je postao kao zaštitnim znakom Glasa Koncila čijim je postao i glavnim kolumnistom s različitim temama, a posebice pod naslovom "Pismo seoskog župnika". I tako je Koncil postao glavno glasilo Katoličke Crkve u Hrvata kao dvotjednik a onda nakon nekog vremena i tjednik što je ostao sve do današnjih dana.

Don Živko Kustić obzirom na svoje podrijetlo kao i pripadnost Grkokatoličkoj Crkvi u Hrvata sa istočnim obredom mogao je stajati na braniku crkvenog katoličkog glasila u Hrvata. Bio je dosta često napadan a i pozivan na informativne razgovore od udbaških struktura ali uvijek se uspijevao obraniti i održati na sreću cijelog uredništva Glasa Koncila kao i Kaptola, a posebice kardinala Franje Kuharića, kojemu je bio jedan od najodanijih svećenika. Živko Kustić je iznad svega branio kardinala Stepinca ne žaleći pri tome napadati NDH sa svim braniteljima. Tako je se uspio održavati sa svojim često dosta kritičnim člancima za ono vrijeme, jer jugorežimu je bilo glavno da se napada NDH i njezine osnivače i branitelje kao fašističke zločince, čemu se i Živko Kustić nije protivio.

On nikada nije napisao one najveće poznate Stepinčeve rečenice sa inauguracije za biskupa koadjutora: "Nitko me ne može natkriliti u ljubavi za Boga i Hrvatsku" ili onu na sudskom jugo procesu: "Bio bih ništarija da nisam spoznao volju hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu Hrvatsku!". Don Živko Kustić tijekom Domovinskog rata nije iskazivao podršku predsjedniku Tuđmanu. Dapače, viđao se na skupovima "Pokreta za Jugoslaviju". Za vrijeme službovanja u Sošicama znao je za jamu Jazovku o kojoj je tajnovito šutio tako da Hrvati nisu za nju znali sve do devedesetih godina. Nakon odlaska u mirovinu postao je kolumnistom Jutarnjeg lista u kojemu se nalaze redom novinarski Hrvatomrsci. Na pitanje Živku zašto je baš tu postao kolumnist on je znao odgovarati kako se mora živjeti od nečega, iako bi ga sigurno rado primali u svoja uredništva i ostali dnevnici kao što je Večernji list. U svakom slučaju don Živko Kustić je bio vrlo poznato novinarsko ime cijeloga radnoga vijeka od Glasa Koncila do Jutarnjeg lista. I neka mu je vječni pokoj! Malo čudno je kremiranje na Mirogoju, što prije nisu činili svećenici u Hrvata.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


STOP ČETNICIMA!

Lažete, stoko jedna. Zaparalo je zrakom iznad glava, mirnih prosvjednika, divne hrvatske mladosti, koja je uredno s transparentima i mikrofonom došla ispred, puno puta spominjane Mesićeve vile, da bi mu uručila pismo, iz kojega bi on, povijesno nepismen, mogao pročitati povijesnu istinu vezanu za Srb 27.7.1941.godine.

On, kao prošlogodišnja Pupovčeva i Fumićeva počasna nula je jedini ustrajao u svjesnom slavljenju četničkog zločina nad Hrvatima toga kraja. Ubijanje i punjenje jame nedužnim hodočasnicima, klanje, nabijanje na kolac i pečenje na ražnju, čak i svećenika u prisustvu njegove majke - Smrt na ražnju kraj majčinskog plača, župnik Juraj s Nazorovog Brača... To slavljenje četničkog zločina i skup protuhrvatske mržnje im već nekoliko godina kvare hrvatski kontraprosvjednici koji, žaleći za svakom i svačijoj nedužnoj žrtvi, traže:

- da se prestane slaviti zločin nad Hrvatima u sred njihove domovine (zločin slavit, s time prestanite, " Šeparović žrtve " pročitajte).
- da već izgrađeni spomenici stoje kao turističke atrakcije i znaci totalitarnog vremena, a ne da se ispod njih slavi počinjeni zločin, što je teška uvreda, i za mrtve i za njihove potomke.
- da domaće stanovništvo svoje kulturno zabavne potrebe zadovoljava na mjestima koja nisu zakaljana zločinom. Pravoslavci vi kolo igrajte, samo čisto guvno potražite.
- da policija na licu mjesta uhiti i Pupovca i Mesića. ako ponove kazneno djelo prijetnje okrutnim ubijanjem hrvatskih prosvjednika, koji su u organizaciji AHSP, tu u željeznom kavezu s dvadesetak govornika održali pravi pravaški KONGRES U KAVEZU.

S obližnje govornice uperiti prijeteći pogled na njih, i visoko decibelno uzvikivati- SMRT FAŠIZMU, je svakome vidljiva ubilačka prijetnja. Najveća prijetnja koju su uputili prosvjednici, je bio transparent s natpisom STOP ČETNICIMA. Umni ljudi, zbog sigurne vožnje, stopirajte tu proslavu mržnje. Reklo bi se pjesnički.

No, da se sada ponovo vratimo na prosvjed ispred Mesićeve vile u Zagrebu, Grškovićeva 13 i slučaju njegove susjede četnikuše s broja 24.

Gospodin policajac, čujete li vi ove glasne uvrede s terase. " Stoko jedna ". Nije li to, i uvreda, i ometanje skupa, i remećenje javnog reda i mira...Zar takvu osobu nebi trebalo odmah legitimirati ? To je naša briga. Odgovorio je policajac, i zamolio prosvjednika da se vrati na svoje mjesto. Moguće je poslije skupa policajac i pokucao na njezina vrata, a moguće i nije, jer je bio milicajac. Ništa čudno, jer je opće poznato da je današnja Hrvatska policija miks policije i milicije.

A što se tiče Mesića i njegove susjede, i to je opće poznato, da, s obzirom na vile u kojima stanuju, pripadaju ono grupaciji koja je u poratnim godinama uzvikivala parole:

ŽIVIO SAVEZ BORACA. DOLJE NARODNI NEPRIJATELJI. NAMA NJIHOVI STANOVI.

Žarko Marić


Da se ne zaboravi, www.brisevo-prijedor.webs.com

Zaboravljena tragedija Hrvata iz Briševa

Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.

Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.

Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga.

Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.

Preko pokolja u Briševu nije olako prešao samo Haaški sud. Koliki su se samo novinari, političari, publicisti, općenito "kulturni i javni radnici", bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A Briševo?

Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.


Spomen na žrtve četničkog zločina u Briševu 24. i 25.7.1992.

Priča o baki Ani Ivandić, ženi VELIKOG srca

baka Ana Ivandić

Ana Ivandić je rođena 1928 god. u Dževaru, kao mlada djevojka iz skromne i siromašne obitelji udala se za Ivu Ivandića sa Briševa. Kao i drugi mnogobrojni ljudi koji su kroz ta teška vremena radili i živjeli na selu i mučili se za život i za svoju djecu tako je i Ana donijela na život petoro djece ,četiri sina i kćer: Pejo,Stipo,Milan,Drago i Anđa. Djeca su joj se školovala rasla i počeli su raditi i skrbiti za obitelj i stvarati i osnivati svoje obitelji. Dva starija sina joj se oženiše i kćer joj se u međuvremenu udala. Sin Pejo joj se oženio i doveo snahu u kuću Luciju rođ. Zekić iz Tomašice, koja je rodila četiri kćeri i podarila baki radost u kući. Baka je uživala gledajući kako joj unuke rastu iz dana u dan.

Kada su unuke porasle od četiri pa do dvanaest godina dođoše ti crni i teški dani za ovu obitelj kao i za mnoge druge na Briševu. Kako u selu nije uopće bilo vojske niti bilo kakvih vojnih punktova i objekata, stanovnike Briševa je iznenadila ničim izazvana artiljerijska vatra i granatiranje sela iz minobacača od strane tzv. JNA vojske i drugih paravojnih naoružanih srpskih postrojbi čiji su pripadnici bili većinom iz okolnih srpskih sela oko Prijedora.

Od jedne granate koja je pala u neposrednoj blizini njihove kuće pogiba snaha Lucija i time postaje prva žrtva na Briševu. Panika i strah vlada u ovoj obitelji, tuga i plač dok su beživotno tijelo pokojne Lucije sklanjali sa mjesta pogibije i pokrivali je i prali od krvi, dok su to sve njene četiri malodobne unuke gledale što im se dogodilo sa majkom, a u međuvremenu selom vlada opći kaos, ljudi se razbježali i posakrivali se po podrumima nebi li se zaštitili od granata. Nakon prestanka granatiranja, u selo dolaze naoružani srpski vojnici i počinju svoj prljavi pohod i krvavi posao nad nevinim stanovništvom sela Briševa.

Cijele obitelji su tjerali iz svojih kuća da se grupiraju u druge kuće, pa tako i obitelj bake Ane bijaše smještena u jedan podrum skupa sa njene četiri unuke i tri sina: Pejo,Milan i Stipo.

Prvog su izveli Stipu, kojeg više nitko nije ni vidio živog, zatim su došli po najmlađeg sina Milana kojeg su u neposrednoj blizini podruma mučili, mlatili, udarali dok ga na kraju nisu i ubili, a tog najmlađeg sina su joj prethodno prije 2 mjeseca već bili jednom odveli na tzv. „ispitivanje“ te su ga tukli i izboli oštrim predmetima da je jedva preživio od ozljeda.

Zatim su došli i po zadnjeg sina Peju oca njenih unuka i njega su na istom mjestu također mučili i ubili, a baka je Ana je sve to slušala iz podruma njihove krikove, jauke i zapomaganje svojih sinova dok je čvrsto grlila svoje četiri unuke u podrumu i dok joj molitva bila na usnama da ne dođu i po njih, što se hvala dragom Bogu nije dogodilo, jer dok je jedan od vojnika također htio i njih izvesti jedan je duboki glas progovorio od strane tzv. zapovjednika postrojbe: „Njih ne diraj! Dosta je zla danas učinjeno!“

Koliko li je srce bake Ane koja je u jednom danu za par sati izgubila 3 sina i snahu, i ostala sama sa svoje četiri nejake unuke, bez igdje ičega, sinovi joj poubijani, kuća srušena i zapaljena od granatiranja, oko nje samo pustoš i mrtva tijela njenih najbližih susjeda i rodbine?

Kako je baka Ana uspjela preživjeti slušajući samrtne jauke svojih sinova dok su u teškim mukama umirali, sa nejakom ženskoj dječicom stisnuti uza sebe?

Pitanje je na koje se jednostavno ne može odgovoriti a ni ona sama ne zna otkud joj snaga za život. Bio je to taj dan 24.07.1992, koje je mnoge obitelji u Briševu zavio u crno i gurnuo preživjele u neizvjesnost daljnjeg opstanka. Nakon neprospavane noći, sljedećeg jutra baka Ana je uzela pod ruke svoje četiri unučice i uputila se prema Ljubiji, jer takva naredba bila od strane ovih bahatih vođa koji su joj pobili obitelj i ostale Briševljane, točnije njih 67.

U Ljubiji su dobili nekakav smještaj,mizeran, jedva dostatan za preživljavanje.

Baka Ana sada samo svoju pažnju usredotočuje na svoje unuke, ove nejake curice, koje su u jednom danu izgubile roditelje i stričeve i ostala im je samo njihova baka, čije srce krvari za izgubljenom djecom, jer joj je i snaha bila kao vlastito dijete.

Brinući se o unukama baka Ana se nakon kratkog vremena teško razboli od tuge i pretrpjelog straha, toliko da je završila u Prijedoru u bolnici, A za to vrijeme brigu o njenim unukama su preuzele neke druge žene koje su joj bile u susjedstvu.

Kad se baka Ana malo oporavila napušta bolnicu, i vraća se da se skrbi o svojim unukama u Ljubiju.

Nedugo iza bakinog povratka iz bolnice, morali su se preseliti u Prijedor, opet u nekakav smještaj, jedva da su se se privikli, došla je naredba da idu u Hrvatsku, o čemu je baka Ana danima sanjala jer ima još jednog sina i kćer u Zagrebu, ali nije smjela reći kako nebi ugrozila svoj i život svojih unuka. Došli su kamioni i autobusi koji su trebali prevesti velik broj stradalnika Hrvata i Muslimana u Hrvatsku. Kada je ta kolona vozila krenula, baki Ani je bilo jasno da se ne kreću prema Hrvatskoj već u nekom drugom suprotnom smjeru, nakon dugog putovanja, punog zastoja i razdvajanja pojedinih obitelji napokon su stigli u Travnik, kojeg su tada držale snage HVO-a BiH. Kada je baka Ana vidjela da su u Travniku, tada je malo odahnula, jer je bila uvjerena da će iz Travnika nekako lakše naći put prema Hrvatskoj.

Njezin sin ,sada jedinac, uspijeva se nekako probiti iz Zagreba preko okupiranih područja u Lici prema u Splitu i napokon u Travnik, riskirajući time svoj život jer je i sam bio pripadnik Hrvatske vojske. Našao je svoju majku Anu i svoje četiri nećakinje, shrvan sa boli jer je saznao što mu se dogodilo sa njegovom braćom, uspijeva nekako dovesti baku i njene unuke u Zagreb. U početku baka Ana sa svojim unukama bijaše smještena kod jedne obitelji nedaleko od Samobora, uz pomoć svog jedinog preostalog sina i ponajviše njene kćeri Anđe i zeta, baka Ana uspijeva unuke upisati u školu, te se truditi da skupi snage da im bude sada i majka i otac i baka i da im omogući pristojan život. Jednog dana do bake dođe jedna novinarka i sa njom obavi poduži razgovor, te je njenu tešku životnu priču objavila u novinama i na televiziji.

Kad je šira javnost saznala za ovu tešku tragediju u ovoj obitelji, čuo je i gospodin Slavko Deogiricija koji je bio visoki dužnosnik u Hrvatskoj vladi i osobno je posjetio baku Anu i obećao joj je smještaj u SOS dječjem selu Lekenik koje je u to vrijeme bilo u fazi izgradnje, kao i adekvatno obrazovanje i skrb o njenim unukama.

Prošlo je duže vremena dok se SOS selo nije u potpunosti izgradilo i dok se baka Ana nije uselila u svoju kućicu sa svojim unukama. Nažalost baku Anu je dočekalo razočaranje jer je umjesto da ona bude majka odgajateljica za svoje četiri unuke, pomalo neshvatljiva pravila SOS dječjeg sela u Lekeniku su dodijelili odgajateljicu, koja je bila plaćena za to, ali je između ostalog bila mlada, nije se nikad udavala i nije imala potrebnog znanja o odgoju djece.

Baka je Ana i sa njom imala težak put kroz to razdoblje dok su o njenim unukama drugi skrbili a ona je to sa strane i iz prikrajka nadgledala i često dolazila u sukobe sa upravom SOS sela zbog tih odgajateljica i teških razmirica i neslaganja oko odgoja njene dječice.

Teško je bilo i to razdoblje za nju i za njene unuke gledajući kako se nestručni kadar brine o nemoćnoj djeci i provode strogoću nad djecom bez roditelja,napuštenom djecom i sl.

Vrijeme čini svoje, unuke joj rastu, pa tako već moraju i u srednje škole , a to znači da već moraju pomalo napuštati SOS dječje selo.

Baka Ana postaje sve nezadovoljnija svojim položajem i dolazi do manjih nesporazuma između nje i uprave SOS dječjeg sela i odgajateljica, te su osmislili plan da babu proglase ludom i strpaju u Psihijatrijsku ustanovu Vrapče u Zagrebu. To su i pokušali, odvezli je u Vrapče u psihijatrijsku bolnicu, gdje je obavila razgovor sa doktorom, pri čemu je doktor ustanovio da je sa bakom sve u redu, a da je sve to podli plan uprave SOS-a da baku uklone iz sela. Doktor je dozvolio baki da se vrati odmah u SOS selo i pritom je pomrsio sve njihove podle planove da je se riješe.

Prođe još mnogo godina muke sa svojim unukama i sa podlim zlikovcima koji gledaju samo svoje koristoljublje u SOS dječjem selu Lekenik.

Godine 1998 baku Anu pozvaše iz Prijedora na prepoznavanje i ekshumaciju na Briševu, gdje je opet morala proživjeti teške trenutke dok je prepoznavala odjeću i kosti svojih sinova i davanje DNK za utvrđivanje srodnosti.

Slike događaja 24.07.1992 su joj se ponovno vratile, zvukovi i jauci i ta teška bol na srcu kao da nikad nije ni nestala dok je dostojno pokapala svoje sinove na groblju na Raljašu gdje danas počivaju.

I dalje su joj samo u mislima njene unuke da barem one imaju svoj daljni skladan život kakav zaslužuju.

Godine su prošle , rane ostaju ne zacjeljuju, baka Ana je sve starija i slabija. Samo joj jedna radost u njenim mislima a to su njezine unuke.

Sve joj unuke odrastoše, završiše školu i poudaše se. Najstarija unuka joj danas ima sina koji već ide u školu. Druga joj unuka također se udala ima 2 prekrasne djece a treće joj na putu.Treća unuka joj se također udala. Najmlađa isto i ima sina od 4 godine.

A baka Ana... je dočekala svoje praunuke od svojih unuka, i raduje se svakom njihovom posjetu u njenoj kućici u SOS dječjem selu Lekenik gdje i danas živi.

Iako je zdravlje baš ne služi, baka Ana ima danas 83 godine, uživa gledajući i praunuke kako rastu i raduje svakom posjetu. Voljela bi da je posjećuju i drugi ljudi iz njenog kraja, sa njenog Briševa.

Nekad se zapitam koliko srce čovjek mora imati da bi sve ovo proživio što je proživila baka Ana Ivandić a da ne umre od patnje i tuge, i da toliku tragediju nosi u svojim mislima i u srcu.

Nisam je nikad upitao kako se kroz život nosi sa tim i kako je preživjela noseći taj teret. Ali mi je sama jednom rekla, nebih znao citirati svaku riječ ali znam da je rekla nešto poput:

„Ja se svaki dan molim Blaženoj Djevici Mariji, jer ona zna kako je meni jer je i sama to proživjela dok je gledala kako joj njezinog sina jedinca muče, tuku, ponižavaju i razapinju na križ i na kraju umire na njenim rukama...ona mi snagu za životom daje“

Od bake Ane sam čuo puno mudrih izreka, šaljivih događaja, smiješnih riječi i uvijek me uspije nasmijati. Na njenom licu je uvijek osmijeh i radost, zrači velikim entuzijazmom,

I uvijek voljna razgovarati, jer od ove bake uvijek imate nešto čuti što vas stavlja na razmišljanje.

...jer takva je baka Ana Ivandić, žena VELIKOG srca.

(tekst napisao: Siniša G. http://brisevo-portal.webs.com)



Kralj Tomislav

Kneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav koji je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio.

Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.

Ta je pobjeda bila veoma važna za naš hrvatski narod, jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se je prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Hrvatska je tada imala 119 823 kvadratnih kilometara.

Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.

"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"

U knjizi je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.

Zbog snažne države i vojske, te velikog rasta osobne moći i ugleda, mudri vladar Tomislav odlučuje kneževinu pretvoriti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako je 925. okrunjen za hrvatskg kralja (rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X.

Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.

Kralj Tomislav je napravio velike stvari za hrvatski narod; osigurao je narodni i državni opstanak Hrvata, učvrstio je i ojačao razvitak trgovine i gospodarstva, te je snažno privukao dalmatinske gradove i otoke koji su se tako brže pohrvaćivali. Također je mudro sredio unutrašnje probleme, kad je čvrsto stao iza donesenih zaključaka o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji.

Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II. (http://krk.fcpages.com/hr/vladari/tom.html)


PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK

Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".1 Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov poglavnik i što on znači.

Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:

"Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi vsi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".2

Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi… skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale poglavnike i vojvode".3

Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan…".4

Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče naš!"5

Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva poglavnikom.6

Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ poglavništvo, kao izvedenicu od riječi poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni…"7

Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati…".8

Ali riječ poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.9

To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.10 Ta riječ, kao i njezina izvedenica poglavništvo, nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.11

Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.

Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.12

Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" poglavnik tumači riječju poglavar, a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.13 To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.

Dakle, poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga pokreta.

Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ poglavnik.

Ivan GABELICA

_______________

Bilješke:

1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118.
2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
12. Mirko Divković: Rječnik latinsko - hrvatski, Zagreb, 1900., 820., 821., 835., 836.
13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.


Iz knjige Mladena Ivezića: Titova umjetnost mržnje

Misao i riječ kao sredstva motivacije tvornoga zločina

Na drugome sam mjestu (Knjiga "Genocid na Hrvatima zapovijeda Tito") temeljito dokazao opću kriminogenost i genocidnost titoističke vojne i ratne komunikacije. Posebna će knjiga obraditi prijevarnost komunističke ideologije.

Vidjeli smo da je cjelokupan marksistički način mišljenja, ovdje posebno prikazan odnos prema znanosti i umjetnosti, posve negatorski. Oni odbacuju i vjeru, etiku, naciju, običaje, ćudoređe, privatno vlasništvo, poduzetništvo, ljudska prava i građanske slobode i druge vrijednosti tradicijskoga društva.

Lenjin i Staljin te međuratna KPJ nastaviše tim putem, uz promjene prouzročene geostrategijskim i dnevnopolitičkim procesima i događajima.

Sličnost komunističkoga djelovanja i učenja s masonskim, kabalističkim, židovskim, kapitalističkim, socijaldemokratskim i drugim ustrojbama i pokretima te komunistička služba tim snagama u kanaliziranju masovnih nepravdi i nezadovoljstava masa nisu slučajne, kao ni sveze koje su svi komunisti, od Marxa kao filozofa i Židova, do Broza kao državnika, s tim silama imali.

Marx i njegovi sljedbenici namjerno su održavali zlikovački imperijalizam. Komunistički antifašisti namjerno su surađivali s imperijalističkim ("demokratskim") antifašistima u održaju zajedničke hegemonije.

Umjetnost i kultura bijahu a još su uvijek jednom od ključnih dodirnih ploha. Zajedničko je u hedonizmu i materijalizmu te u neprijateljstvu prema Bogu. Drugi svjetski rat donio je nove strahote u kojima je hrvatski narod brojem ljudi kojima je protuzakonito oduzet život stradao proporcionalno otprilike koliko i njemački i židovski. A Hrvati poslije Drugoga svjetskog rata nisu dobili državu, ni tvorivnu pomoć!

Kada se danas okorjeli ubojice i izrabljivači, legitimirani kao antifašisti, iskazuju diktatorima svjetskoga poretka, reda i mira, pače pravde i samoga lažnog božanstva, demokracije, hrvatski narod ne bi smio ni slijepo ni kalkulantski ulaziti u tu mrežu. Poslije Rata mnogo se govorilo o sudioništvu svih naroda i narodnosti u tzv. NOB, da bi se time krivnja za genocid nad Hrvatima i ostalim potlačenim narodima velikim dijelom svalila na njih same i pojačao dojam da je Jugoslavija i hrvatska. 1990.-ih godina Hrvatskoj je trebalo priznanje UN-a pa je bilo korisno isticati svaki pa i prinos predsjednika Tuđmana pobjednicima Drugoga svjetskog rata. Tada se, pogrješno, govorilo da je partizanija bila hrvatski pokret.

Time se prihvatilo najkrvoločnije zločince nad hrvatskim narodom kao suce. Pred Miloševićevim divljaštvom oni se prikriše i prihvatiše hrvatski nacionalizam, nadahnuto i iskreno vođen, ali i ograničen osobom Franje Tuđmana. Hrvatski domoljubi i mladež odoše ginuti; u obranu Hrvatske, ali i onih koji su je uvijek prezirali, mrzjeli i izrabljivali.

Predsjednik Tuđman reče, da će i s crnim vragom paktirati, samo da Hrvatska bude nezavisna. Ali, ako se 1990.-ih godina činilo praktičnim isticati hrvatski prinos antifašizmu (mada malo pomoći, osim pokvarenih lijekova i konzervi, dobismo s te strane), za slobodan i nezavisan razvitak istina je malim narodima jedini pravi izlaz.

A istina kaže da su nehrvati vodili i četnike i partizane u agresiji protiv Hrvatske. Britanija ih priznaje antifašistima.

Ako se laže o vlastitoj povijesti, gubi se ne samo ponos, nego i smisao i orijentacija. Ako se na štetu istine umiljavamo antifašistima, onda će nam kriterij i suci ispravnosti hrvatskoga razvoja biti prvi antifašisti NDH - krvoločni četnici ili njihovi krvoločniji sljedbenici - partizani, kao Dubajić, Bulat, Štrok, Fumić...

U tim okolnostima i Obrambeni i osloboditeljski rat gubi vrijednost, jer je spriječio ono što su i jedni i drugi od njih htjeli; obezglavljenje i izrabljivanje Hrvatske pod balkanskom strahovladom.

A vrag dolazi naplatiti s kamatama!

Antifašizam je bio i ostao pokret protiv hrvatske nezavisnosti. Ovdje bih ukazao samo na neke suštinske osobine toga pokreta i tih ljudi:

1. Antifašisti se hvale ubijanjem milijuna civila koje su Ujedinjene nacije počinile u svijetu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bombardiranjem iz zraka i na druge načine.

2. Antifašisti ni na koji način ne podučavaju međunarodnome ratnom pravu, nego suprotno njemu.

3. Antifašisti promiču protupravnost, u odnosu na zakone Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske u svim područjima, pa i onima koja se tiču međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava.

4. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima se ljude koji obavljaju redovne građanske poslove mora osuditi na smrt.

5. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima su pripadnici nekih naroda (njemačkoga i talijanskog, ali mutatis mutandis i mađarskog) prognani iz zemlje u kojoj njihovi preci žive stotinama godina, došavši na tlo koje su stekli posve zakonitim sredstvima.

6. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima pljačkaju i oduzimaju prava svima svojim protivnicima.

7. Antifašisti dio svojih zločina otvoreno objavljuju u novinama, hvaleći se time da su pobili žene, civile i druge osobe zaštićene međunarodnim ratnim i humanitarnim pravom.

8. Antifašisti dio svojih zločina samo neuvjerljivo prikrivaju tvrdnjama da su njihove žrtve špijuni, narodni neprijatelji, saboteri i sl., ali se stvarno hvale time što ubijaju desetine tisuća civila i ratnih zarobljenika, što je posve razvidno iz omjera žrtava, jer komunisti žrtava imaju jako malo, a protivnici mnogo puta više, što je moguće jedino ubojstvom ratnih zarobljenika.

9. Antifašisti se ponose svojim sudstvom i objavljuju odluke o masovnim sudskim ubojstvima tisuća ljudi koji nemaju krivnje ni za što, osim što su im politički protivnici.

10. Antifašisti sve svoje huškačke naputke i zapovijedi prilagođuju svome čitateljstvu po naciji, vjeri, području, spolu, starosti i drugim pripadnostima, ne bi li ga jače potakli na dalje zločine.

11. Antifašistički je pokret bio povezan i vojnički ustrojen, s jasnom vlašću Komunističke partije Jugoslavije, a preko nje Komunističke internacionale ili SSSR-a, što su znali ili morali znati i članovi KPH i tzv. građanski antifašisti, a što se od 1944. javno iskazivalo kao dogma!

12. Antifašistima su Hrvati glavna žrtva, jer imaju potrebu i zapovijest uništiti hrvatsku državnu nezavisnost a Nezavisna Država Hrvatska je i jedina organizirana sila koja se protivi njihovoj revoluciji, pa su sve antifašističke protuzakonitosti i amoralnosti, svi zločini, usmjereni protiv svih domoljubnih Hrvata i svih lojalnih državljana Hrvatska.

13. Antifašisti imaju ogromnu promidžbu kojom šire sva ta načela. 1

4. Antifašisti su takvom promidžbom nad Hrvatima (dakle, svim narodnim Hrvatima i "političkim Hrvatima", ljudima koji priznavahu Hrvatsku kao svoju domovinu) potakli, zapovijedili i počinili genocid kojim je protivno odredbama međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava pobijeno oko pola milijuna najsposobnijih i najvrijednijih ljudi a još najmanje toliko pobjeglo ili protjerano u tijeku Drugoga svjetskog rata i prvih nekoliko godina, čime ja hrvatski narod ostao bez svoga prirodnog duhovnog, vojnog, intelektualnog, poduzetničkog i svakoga drugog vodstva i kapitala, što je prouzročilo dalje slabljenje Hrvatske i lakoću njezine izrabe.

15. Antifašisti Zapada i Istoka posve su u svim tim zločinima podupirali Josipa Broza Tita, jer su i sami bili takvi zločinci.

16. Time antifašisti podučavaju sve pripadnike svoga pokreta da treba kršiti sve pravne odredbe i svaku pravdu.

Svakako je i Nezavisna Država Hrvatska postupala okrutno. Međutim, ona je postupala u skladu sa zakonskim odredbama donijetim prema običajima i konvencijama međunarodnoga ratnog prava.

Ona nije imala interesa praviti nered na svome prostoru. Ti, koji počeše s neredom i koji kršijahu svako pravo, bijahu neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, a ne ona. Oni su radili protiv hrvatskoga naroda a u interesu vanjskih sila i time bili agresori.

Dr. Ante Pavelić nije htio silom obračunati s nezadovoljnicima. On je imao dužnost spriječiti zločine. Pri tome nije važno kako je došao na vlast, nego to što ju je imao.

Smiješno je kada antifašisti Paveliću predbacuju da je silom došao na vlast, kada su oni revolucionarci. Nesmisleno je kada oni govore da je Pavelić zavladao tuđom pomoći a baš su oni radili za strance. Pavelić nije do vlasti mogao demokratski, nije mogao održati demokratske izbore, jer su ga u tome, kao i u redu i radu Nezavisne Države Hrvatske, sprječavali četnički i titoistički masovni ubojice. U toj je situaciji Pavelić morao djelovati. On je morao zaštititi mirne građane (pa i pravoslavne). On je morao kazniti pobunjenike i zločince. Njega je njegova vlast primoravala na djelo.

Nezavisna Država Hrvatska nikada, nijednom svojom zapoviješću ni promidžbenom porukom nije imala ciljem ijedan od tih zločina, koje su antifašisti činili tako masovno. Sporadični su akti protuzakonitosti i nasilja bili kažnjavani kada se god to moglo. Nezavisna Država Hrvatska je imala interesa za mir i red, pa ga je i štitila, a svakako je branila sve svoje državljane, dok su antifašisti bili ti koji su ih ugrožavali.

Nemoguće je nabrojiti sve vrste, a kamo li primjere zločinačkoga etiketiranja, psovačkoga i uvredljivog pisanja titoista ("antifašista"). U ovome odlomku ukazujem samo na neke najgrublje izraze.

Usporedimo li finoću jezika, vidjet ćemo da je skrb doktora Pavelića za hrvatsku uljudbu hrvatski tisak posve održala u okvirima pristojnosti. Nasuprot tome, titoističke su novine pune prostota, primitivizma i preteških riječi.

Možda se pitate; Tko bi u ratu još pazio na finoću? Nije li važno to tko je počinio zločine, a ne tko je kako pisao?

I zločini se, međutim, moraju nekako motivirati. To i jest tema ove knjige; kao je jasenovački mit motivirao i pravdao genocid nad Hrvatima.

Mi smo ukazali da je titoistički tisak bio:

1. pun laži da su se neke stvari dogodile ili da se nisu dogodile,
2. pun laži o težini, broju žrtava, nekih zločina,
3. pun teških riječi, kojima se protivnike stvarno opisivalo kao životinje koje su opasne i bijesne, te ih treba poklati.

Ne samo zbog međunarodnoga ratnog prava, nego po svakoj logici vidi se da se time motiviralo genocid nad Hrvatima, ali i Nijemcima, Talijanima i Mađarima na kraju Rata. Svaki bi dobronamjerni državni vođa pri kraju rata smirivao strasti, videći da će se (ne svojom zaslugom ni uspjehom) naći na pobjedničkoj strani.

Vidjesmo da:

1. Antifašisti lagahu, osobito o navodnim krvoločnim zločinima organa reda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, potičući time osvetu i mržnju, radi postignuća genocida nad hrvatskim narodom.

2. Antifašisti rabijahu izraze kojima prikazuju dijelove hrvatskoga naroda pa i cijelu Nezavisnu Državu Hrvatsku kao životinje.

3. Antifašisti time razviše osjećaj ugroženosti i osvetoljubivosti kod svojih podređenika te potrebu da se te životinje i zvijeri (Hrvate) pobije, ako ne sve, barem sve koji imahu škole, sredstava ili domoljublja.

4. Antifašisti se poslije prve faze (do 1943.) posebno okomiše na HSS i Katoličku crkvu (islamsku vjeru, Hrvatsku pravoslavnu crkvu, Evangeličku crkvu…), kao stožer hrvatskoga naroda, da bi time osvetu usmjerili prema svima koji išto u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vrijede, a nisu u Ustaškome pokretu.

5. Antifašisti jasno pozvaše na osvetu i doniješe i objaviše zapovijesti za osvetu i ubijanje ljudi bez suda.

6. Nezavisna Država Hrvatska nikada nije objavila nijedan članak u kojemu bi se služila riječima ili sustavom poticanja zločina kao što su činili antifašisti u tisućama svojih napisa tijekom Drugoga svjetskog rata na području današnje Republike Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska nikada nije ni tako lagala ni tako psovala, vrijeđala ili klela u svojemu tisku. Ona nikada nije cijele narode ili rase pečatila kao životinje. Njoj nikada nije bio cilj ratnu promidžbu uporabiti za potaknuće ili pravdanje genocida i nad kojim narodom ili rasom.

Ali, Brozu je još trebala revolucija i obnova jugoslavije. Katolički elementi, a osobito Hrvati, tu su posve smetali. On je dobio zadaću od Ujedinjenih nacija počiniti genocid nad našim narodom i njegova je bjesomučna promidžba tome služila. Genocid nisu mogli počiniti pa nisu ni počinili usamljeni, pa ni masovni osvetnici.

Genocid je napravljen pod zapovjedništvom i po zapovijestima Josipa Broza i u ozračju koje je on ovakvim lažima i etiketama bio pripravio. Naravno da su taj genocid najviše zagovarali i provodili bivši četnici, dakle, Srbi, ali i Slovenci, Židovi i drugi nehrvati. Ali, u svakome slučaju, oni to učiniše pod Titovim vodstvom i uza sudioništvo hrvatskih antifašista.

Je li titoistička, antifašistička promidžba u sebi imala samo negativne članke, koje smo naveli? Nije.

Ali mi smo proučili i prikazali ono što je motiviralo na genocid nad Hrvatima za Drugoga svjetskog rata i poraća te cijeloga trajanja komunističke jugoslavije. Već smo naglasili da u tisku Nezavisne Države Hrvatske nije bilo članaka toliko krvoločnih kao što je bilo barem 10.000 njih u antifašističkome nakladništvu.

Treba naglasiti i to, da u antifašističkome tisku nije ili skoro da nije bilo tako konstruktivnih, intelektualnih, znanstvenih, odgojnih i drugih korisnih članaka, kakvima su ispunjeni svi listovi Nezavisne Države Hrvatske. Tamo gdje antifašisti pišu protiv nasilja i totalitarizma, oni najčešće potpuno lažu a uvijek zazivaju osvetu, te time pripravljaju genocid nad Hrvatima, pa se ni to ne može shvatiti kao pošteno pisanje.

Zbog tih razloga ne samo što tema pozitivnih napisa u antifašističkim tiskovinama nije važna za ovu knjigu. Ona je nevažna za sveukupan smisao svake od titoističkih tiskovina pa i svih njiz zajedno. Zlo je u njima toliko nadmoćno nad dobrom, da se o dobru može pisati samo kao o rijetkosti.

Nije istina da se na kraju Drugoga svjetskog rata dogodila samo individualna osveta pijanoga Sime Dubaića ili stotina ili tisuća takvih luđaka, koji se i pola stoljeća kasnije hvale ubijanjem desetina tisuća ljud bez suda! Nije istina da se genocid nad Hrvatima dogodio bez krivnje a još manje uz protimbu hrvatskih komunista ili Josipa Broza Tita.

Naprotiv; oni su zdušno pomagali. Nije istina da za pripravu toga genocida nisu znali, da joj nisu pomagali idejno ili da u njoj nisu tvorno sudjelovali tzv. nekomunistički antifašisti! Naprotiv, upravo su svojim tobožnjim građanskim utemeljenjem te prozelitskom gorljivošću opravdavali i poticali taj genocid kao vrhunsku pravdu!

Genocidna protuhrvatska promidžba bila je temelj toga genocida.

I poslije Drugoga svjetskog rata nastavljena je protuhrvatska genocidna promidžba, jako utkana u informativni, umjetnički i svaki drugi kulturalni sustav, u službi totalitarističke komunističke diktature i sprječavanja osamostaljenja hrvatskoga naroda. Ona je 1990.-ih godina odlično poslužila velikosrpskoj agresiji, ali i sveopćoj izolaciji i djelovanju Ujedinjenih nacija protiv hrvatske državne nezavisnosti.

Ujedinjene nacije nisu pri tome bile prevarena ljepotica, nego ustrojba ratne etiologije, etike i metodologije. One su bile protiv obnove hrvatske državne nezavisnosti i to su deklarirale svojom izrazito protuhrvatskom i prosrpskom promidžbom.

Kultura nasilja i obmane djeluje i danas.

Fabula jedne tipične američke televizijske filmske priče; U "Mercedesu" pronađen ubijeni 80-godišnjak, Nijemac. Otkriven, ubojica, Židov, priznaje da ga je ubio prepoznavši u njemu svoga logorskog čuvara i videći ga "kako ulazi u onaj svoj njemački automobil". Policajac ga oslobađa riječima "nijedan Vam sud u ovoj državi ne bi sudio".

U drugoj, koju je financiralo izraelsko zrakoplovno društvo "El Al" policiju koja u Tel Avivu napokon kreće uhititi opasne zlikovce sprječava Arapin, čiji je magarac zastao pred njenim džipom te mu vlasnik viče nekakvim čudnim, "barbarskim", jezikom.

U trećoj su Arapi teroristi, a otrove i bombe im sprema doktor, koji je, naravno, Nijemac….

U stalnoj tražnji jeftinih knjiga, kupio sam na zagrebačkom Hreljiču, od Cigana, za pet kuna, knjigu "Priče iz narodnooslobodilačke borbe", izdanje "Naše djece", Zagreb 1974. Bogato je ilustrirana. Na 250 stranica govori o djeci kuririma i jurišnicima, koja bivaju ranjena. Djeca od 13 godina i mlađa ubijaju protivnike iz zasjede, dižu u zrak vlakove u kojima ginu ljudi.

Na početku je knjige posveta ispisana velikim tiskanim slovima, latinicom: "Sretnu novu 1975 Draganu želi Mama". Da, i u komunizmu su ljudi nastojali vjerovati. I tada su oni imali nekakve ljubavi i zamisli.

Ali, kakve su to ideje, kada se slavi Ivana Gorana Kovačića, auktora toga ludila? Kakve su ideje, kada se djecu u desetcima tisuća knjiga kljuka ubijanjem iz zasjede kao časnim radom? I samu malu djece se navodi na ubijanje!

Neće biti pravde, a to znači da neće biti ni mira, dok se ne prouči prava povijest i dok se silnici i lažljivci na odreknu tih svojih prividnih prednosti. Tako dugo, dok se svijetu ne kaže prava istina, u jednima će tinjati zlosilje a u drugima plamen osvete.

Antifašistička laž i hegemonija dnevno odnose 200-300.000 života pripadnika izrabljivanih naroda. Mnogo gore; one onemogućavaju zdrav razgovor i svaku polemiku. One namjerno izazivaju lokalne ratove.

Genocid nad Hrvatima tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća bio je velikim dijelom prouzročeno olovom smrtonosnijim od metka. Danas se odvija masovni zločin s daleko težim posljedicama, jer godišnje stotinjak milijuna ljudi u svijetu umre od posljedica izrabljivanja. Metode su održaja vlasti i djelovanja današnjih genocidnika u filmu, televiziji, novinstvu, show-businessu, pornografiji, drogi, prostituciji, profesionalnome športu i drugim vidovima širenja laži. Olovo smrtonosnije od metka zamijenila je katodna cijev televizora (interneta). A na istinu je tjeralica još uvijek raspisana.

Gore nego li ikada prije!

Mladen Ivezić


Ilina, 20.7.2014.

Sveti Ilija prorok

Svetac

"Ustao je prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja..." (Sir 48,1)

Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači "Jahve je moj Bog", a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:

"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život" (Sir 48,1-11). Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: "Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: 'Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.' Elizej odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: 'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On reče: 'I ja to znam; tiho!' Ilija mu reče: 'Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.' Ali on odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: 'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On reče: 'I ja to znam; tiho!' Ilija mu reče: 'Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.' Ali on odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I tako pođoše obojica.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: 'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!' I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: 'Gdje je Jahve, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe" (2 Kr 2,1-14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije "velikoga Jahvina dana". Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: "Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti."

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Leon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: "Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen 'u vihoru', 'u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim', a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo."

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorok ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod" (Jak 5,16b-18).

Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: "Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje." Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: "Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica."

Sv. Izidor Iliju naziva "velikim svećenikom i prorokom". Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi. Sv. Ambrozije Iliju naziva "pročelnikom proroka".

Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: "Naš poglavica".

Žtovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. "Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio" (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva "Ilija gromovnik". Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava. (katolici.org)


ČETNIČKI VOJVODA U DUBROVNIKU!

Umjesto da ga se hapsi kao ratnog zločinca četničkog vojvodu Nikolića kao i njegova četničkog zamjenika Aleksandra Vučića dočekuje se u Dubrovniku sa državničkim počastima kao predstavnike četničke Srbije.

I čulo se kako su mnogi zviždali dok su prolazili Dubrovnikom sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. I vjeruje se da se zviždalo četničkom vojvodi grobaru Nikoliću i njegovim domaćinima Josipoviću i ministrici vanjskih poslova RH Vesni Pusić. Što se tiče ovo dvoje državnih čelnika RH njih daleko više zanimaju brige za jugosfersku regiju nego li za stanje u RH. Jedno i drugo su puno više odani jugosrpskoj četničkoj afirmaciji negoli ovoj RH koja je za njih slučajna država. Tu je svakako udbaš Stipe Mesić kao i Zoran Milanović i njegovi ministri od kojih su skoro polovica srpske nacionalnosti. Novi ministar koji je naslijedio kriminalca Linića je Srbin a za svoga pomoćnika odabrao je također Srbina Rađenovića, i eto oni vladaju u RH jer su na najodgovornijim položajima.

Zoran je rođeni srbofil kao i većina tobože hrvatskih ministara u Vladi RH. Čujemo kako će sada EU pomoći obnovu potopljenih predjela Srbije i BiH od kojih Srbija ima milijardu i pol eura šteta a BiH čak dvije milijarde. Hrvatsku se ne spominje iako je članica te EU jer je Milanović odmah izjavio kako Hrvatska može zatražiti nekakvu pomoć od EU samo "reda radi". Nikako da se objave razlozi pucanja savskog nasipa kod Rajeva sela o čemu svjedoci vjeruju da je miniran specijalnim eksplozivom od strane Srbije. I vratimo se četničkom vojvodi Nikoliću zvanom Grobar jer je radio u grobarskom poduzeću prije agresije na Hrvatsku, gdje je postao grobar nad brojnim Hrvatima za što je dobivao četničke titule od Vojislava Šešelja za zločine nad Hrvatima po Hrvatskoj.

Eto što si doživio hrvatski viteški Dubrovniče da po tebi koračaju četnički ratni zločinci kao uvaženi gosti predsjednika Ive Josipovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i njihove klike. Vjerojatno je opet bilo ljubavnih trica predsjednika RH Josipovića i četničkog vojvode Nikolića. Nadamo se da će doći vrijeme sudskih odgovornosti za počinjena izdajstva i zločine nad Hrvatima u Hrvatskoj tijekom rata. RH je članica EU i kao takva će morati provoditi rezolucije EU. Budimo odlučni i dostojni svih odluka Europskog vijeća protiv svih zločinaca i zločina u vrijem komunističkih totalitarizama, inače će stečevine velikog Domovinskoga rata biti urušene a država RH vraćena pod novo okrilje četničke Srbije i Beograda u kojemu je povampirena svetosavska SPC koja po Hrvatskoj zasjeda i orgija provodeći drugi SANU Memorandum!

Najnovija vršljanja svetosavskih bradonja po Zagrebu i Hrvatskoj navještaju nove četničke agresije na hrvatske prostore. Nema mjesta tim svetosavskim orgijama u Hrvatskoj gdje može biti samo mjesta HPC-u koji pripada suverenoj RH. Hrvati se moraju zauzimati za sve one prostore koji su otuđeni i pripojeni Srbiji kao što je Srijem i Vojvodina koja mora postati slobodna zemlja svih naroda i nacija koje žive u njoj. U Vojvodinu se moraju vratiti svi oni koji su iz nje protjerani titoističkim totalitarizmom kao što su to hrvatski i njemački stanovnici Vojvodine.

Mate Ćavar



Tako je govorio Ante Paradžik

„Ne priznajemo ni (jugoslavensku) federaciju (kao SDP) ni konfederaciju (kao HDZ)!
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru.“

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet! DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu... A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Ne mogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahtjevi apsurdni...“


Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću
Sjećanje na dr. Katarinu Vojvoda iz Kotoribe

Dr. Katarinu Vojvoda ubili su jugoslavenski komunisti u lipnju 1945. u Petrinji ili u Glini, bez sudskog postupka, nevinu.

Katarina Vojvoda rođena je 28. rujna 1902. u Kotoribi, u obitelji Andrije i Terezije Vojvoda. Imala je dvanaestoro braće i sestara. U Kotoribi je polazila četverogodišnju pučku školu na mađarskom jeziku, koja je jedina postojala. Bila je izvrsna učenica i roditelji su je, uz osobiti napor, poslali u Zagreb u internat sestara Svetoga Vinka – sestre su pomagale u školovanju nadarenih djevojčica iz udaljenijih mjesta. Katarina je i u Zagrebu bila odlična učenica te je 1922. maturirala. Iste godine počela je studijem medicine. Bila je jedna od prvih žena na Medicinskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, vjerojatno prva iz seljačke kuće.

Katarina je stažirala u staroj Zakladnoj bolnici na Jelačićevu trgu u Zagrebu, a 1929. je počela raditi u Kotarskoj bolnici u Glini. U Glini je kao liječnik i ravnatelj tada već radio Katarinin svak dr. Juraj Rebok, a ondje je živjela i Katarinina sestra Milka. Obitelj Rebok imala je sedmero djece, pa se Katarina sa zadovoljstvom posvećivala nećacima i nećakinjama jer sama nije imala obitelj. Katarinu su u Glinu ipak prvenstveno doveli ideali, želja da se žrtvuje i pomaže ljudima ondje gdje je bilo najpotrebnije. Banovina je bila nerazvijeni kraj, s puno siromašnih seljaka. Fifus i tuberkoloza bili su veoma rašireni. Bolnica je bila slabo opremljena, neprestalno bez financijskih sredstava, s veoma ograničenim mogućnostima prijama bolesnika. Poznato je da je Katarina radila od jutra do mraka, žrtvujući se uvijek za one koji su bili najsiromašniji i najpotrebniji. Pomaganje je bilo njezin životni kredo. Iz Gline je Katarina, uz posao, svakoga tjedna putovala u Zagreb radi svoje dužnosti seniorke u Domagoju. Članom Seniorata postajali su izabrani akademski obrazovani katolički laici, istaknuti u Katoličkoj akciji. Katarina je vodila formativne tečajeve za studentice.

Glina! Mnogima i danas zastane dah kada se mjesto uopće spomene – misli lete na ratne i poratne godine, ali i na Domovinski rat. Razmjeri ljudskih patnji ne ostavljaju prostora za distancu. Evo detalja: prijateljica, profesorica Ivka Tominović iz Petrinje, rođena i odrasla u selu Maji, dvanaest kilometara od Gline, posvjedočila je o dijelovima biografije članova svoje obitelji: O progonima Majana u prvoj jugoslavenskoj državi, o tome kako su partizani u proljeće 1942. iz kuće izveli njezina tada dvadesetgodišnjeg ujaka Milana Brkašića, svezali ga za konjski rep te ga pred majčinim očima vukli cestom dok, strahovito osakaćen, nije izdahnuo; o tome kako su se još i šezdesetih godina, u njezinu djetinjstvu, Majani zatvarali u kuće dok bi Srbi srijedom po povratku s glinskog sajma prolazili selom i pucali iz revolvera vičući Gdje ste ustaše da vas pobijemo ili o tome kako su 1991. na više komada razrezali njezina strica Matića Mlađenovića, prije negoli su iz njegova dvorišta pokupili poljoprivredne strojeve.

1941. Glina je, znamo, također bila osobito strašnim mjestom. Hrvatsko pučanstvo je nakon godina velikosrpskog nasilja bilo odlučno u želji da sačuva stečenu samostalnost, pa je, primjerice, cijeli HSS kotara Glina pristupio ustaškom pokretu. Istaknute ličnosti toga vremena bile su dr. Mirko Puk, dr. Mirko Jerec, dr. Šime Cvitanović, dr. Juraj Rebok i dr. Juraj Devčić. U isto vrijeme, odmah u svibnju 1941., srpski komunistički prvaci – srpski nacionalisti na glinskom području rano su se integrirali u komunistički pokret – počeli su pod vodstvom Vasilija Gaćeše i nekoliko drugih ljudi organizirati napade i diverzije. Nastojali su mobilizirati srpsko stanovništvo te pokrenuti zbjeg u šumu, što isprva i nije išlo lako jer su seljaci teško napuštali svoje kuće i gospodarstva. Hrvatske redarstvene i vojne snage odgovarale su na napade te provodile uhićenja. Isprva su uhićenja bila pojedinačna i individualna, no s vremenom masovna i neselektivna. Uslijedile su i velike odmazde. Među Hrvatima i Srbima jaz je bivao sve dublji i postajao je nepremostivim.

Teško je danas rekonstruirati potpun slijed glinskih događaja tijekom lipnja i srpnja 1941., no sigurno je da jugoslavenskoj verziji i interpretaciji ne treba vjerovati. Ne može biti sumnji da je srpsko pučanstvo doživjelo nasilja, no posljeratni prikazi nisu slijedili istinu već su imali propagandnu svrhu. Služili su kao prijetnja Hrvatima: Neka vam nikada više ne padne na pamet stvarati hrvatsku državu. Učinci iskrivljivanja i uveličavanja bili su uistinu veliki. Ostavili su dojam i na Hrvate koji su bili vezani idejom Nezavisne države Hrvatske, pa i na one koji su sami velikim dijelom osobno poznavali glinske prilike. Čak i povjesničarka Benedikta Zelić, koja je 1941. sama živjela i radila u Glini – bila je Katarinina štićenica I prijateljica - daje neobične prikaze u svojim knjigama sjećanja tiskanima devedesetih godina. Jednako tako i dr. Juraj Rebok i dipl. ing. Vinko Vojvoda, Katarinin brat – pa iako su obojica živjeli u emigraciji i nisu se trebali bojati. Svi oni naime pišu, na ovaj ili onaj način, o grupi počinitelja, bilo ustaša koji da su djelovali na svoju ruku, bilo onih preobućenih u ustaške uniforme (Vinko Vojvoda). Čini se da uopće nisu poznavali činjenice o velikim sustavnim aktivnostima hrvatskih vojnih vlasti na širokom području Korduna i Banovina usmjerenih protiv srpskih pobunjenika.

Sama Katarina nije znala pojedinosti, no bila je vrlo potresena. Poznato je da nije bila vezana uz ustaški pokret. Bila je ozbiljna vjernica, osjetljiva na ljudsku patnju. Nije odobravala vjerske prijelaze, smatrala ih je ponižavajućima. Osobno je poznavala puno ljudi u gradu i okolici i duboko je suosjećala kada su žene zatvorenih Srba u svibnju počele dolaziti k njoj i moliti je da im pomogne. Očito je da su u nju imale povjerenja. Nastojala je umanjiti nesreću i stradanja. Pojedine ljude je skrivala u bolnici, a također je odlazila u Petrinju i u Zagreb te obilazila vojne i civilne urede, zahtijevajući da se uspostavi više reda. Više je puta posjetila nadbiskupa Stepinca i molila ga da pomogne.

Krajem 1941. godine Katarina je premještena u novosagrađenu bolnicu na Rebru u Zagrebu. Stanovala je u garsonijeri za osoblje u bolničkom krugu. I na novom radnom mjestu se svim srcem posvetila bolesnicima.

U tragičnom hrvatskom svibnju 1945. Katarina je iz Zagreba krenula s Benediktom Zelić, 6. svibnja, u koloni domobranskih kadeta pod zapovjedništvom Zlatka Tibolda. Iza austrijske granice našle su se u velikoj skupini koja je vraćena u Maribor. Jedno su se vrijeme na tom području kretale slobodno, no naišle su na veliku skupinu ranjenika iz vojne bolnice iz zagrebačke Krajiške ulice, kojoj se Katarina svakako željela priključiti, smatrajući da joj je kao liječnici uz ranjenike mjesto. S njom je cijelo vrijeme bila Benedikta, a kasnije i njihove prijateljice, domagojke, Marija Maršić i Nada Miškulin. Sljedećih dana bile su svjedokinje likvidacija ranjenika, vojnih liječnika, ali i mnogih drugih ljudi. Uključene su u kolonu u kojoj je bilo nekoliko tisuća domobrana, u strašnom maršu kroz Podravinu, do Osijeka. U Zagreb su se uspjele žive vratiti početkom lipnja.

U Zagrebu je u Katarininoj garsonijeri na Rebru već stanovao netko iz nove vlasti, pa su Katarina i Bebedikta svake večeri odlazile spavati na drugo mjesto, kome od znanaca i prijatelja. Danju su lutale gradom. Početkom lipnja Katarina se odlučila telefonom javiti u Ministarstvo zdravstva dr. Josipu Rasuhinu, s molbom da bi se vratila na posao. Poznavala ga je jer ga je tijekom rata zdravog držala u bolnici dok se skrivao i čekao odlazak u partizane. Doista, dr. Rasuhin je u izmijenjenim okolnostima pokazao razumijevanje te ju je naručio da dođe u njegov ured. Katarina se sutradan uputila na razgovor, dogovorivši se s Benediktom gdje će se navečer sastati. Nikada se više nisu vidjele.

Katarinu je na ulici prepoznao partizan iz Gline koji je "lovio bandu".

Zadnjih Katarininih sati u Zagrebu sjeća se prof. dr. Ivo Soljačić, koji je tada bio dječak. Katarina je u ranim jutarnjim satima pozvonila na vratima stana obitelji Soljačić - u pratnji jednog partizana. Pokazalo se da je partizan Katarinu sprovodio u Glinu, no kako je vlak išao tek puno kasnije, ona je predložila da svrate njezinim znancima, obitelji Soljačić, koji su stanovali u blizini Glavnog kolodvora. Partizan je pristao jer je bio umoran, gladan i veoma mlad. Gospođa Soljačić je ponudila jelo, a partizan je legao te čak i zaspao. Gospođi Soljačić i Katarini bilo je potpuno jasno što znači put u Glinu. Gospođa Soljačić nije mogla pomoći, no kada je vidjela da je partizan zaspao, potakla je Katarinu da napusti stan i pokuša otići isusovcima u Palmotićevu na ispovijed i pričest. Katarina se uspjela potiho iskrasti, uputiti se u crkvu i tamo naći dobrog i dragog oca Ivana Kozelja. Partizan se malo kasnije probudio, ljutit i prestravljen, jer je bio uvjeren da je Katarina pobjegla i da će on odgovarati. Gospođa Soljačić ga je umirivala i uvjeravala da će se ona vratiti, što se i dogodilo. Katarina je uistinu kratko nakon toga pristigla, ohrabrena i utješena.

Oko 5. ili 6. lipnja 1945. u zatvoru u Petrinji Katarinu je vidjela Štefica Rožanković, majka njezine kolegice. Katarina je u Petrinju bila dovedena iz Gline. Bila je isprebijana, počupane kose, jedva živa. Štefica Rožanković svjedočila je prijateljima i obitelji da su srpski vojnici Katarinu hvatali za glavu te joj glavom udarali o zid. Gospođa Rožanković je bila uvjerena da je Katarina u tom zatvoru tada umlaćena. Drugi su glasovi kasnije šaputali da je još jednom odvođena u Glinu te da je ondje u daljnjim mučenjima dočekala smrt.

Maja Runje


Ubojstvo svećenika Matije Žigrovića izljev sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko

Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod!

Pl. Matija Žigrović, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943., divljački mučili i zlostavljali, dok nije od zadobivenih povreda preminuo. Tijelo mu je pronađeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini.

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića i, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju. Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda. To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika pl. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije pl. Žigrovića ostalo zapisano slijedeće:

Dne 17. srpnja zbio se u Jesenju događaj kakvog ne pamti - zbog njegove grozote - cijelo Zagorje, čijom žrtvom pao je ondašnji župnik Matija pl. Žigrović. Bio je prava hrvatska korenika, svetoivanjski plemić - šljivar, tjelesno atletski građen, poznat još iz dana svog bogoslovnog studija... Unatoč svoje tjelesne jakosti, - a i duševno nije mnogo zaostajao - bio je vesele i dobre ćudi, pravi možda i previše - narodni "pop", obljubljen među narodom gdje je i službovao. ii

Zatim Katolički list iii 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega - ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko... Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami...

Glasilo Hrvatski narod iv 1943. pojasnio je neke okolnosti samog ubojstva župnika Žigrovića: Prema prikupljenim podacima, partizani su prodrli u župni stan, tu su jeli i pili, zatim su izvršili potpunu pljačku, a župnika vezali u lance i odveli sa sobom. Na dan 29. srpnja pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake, što jasno pokazuje grozno divljaštvo, koje se očitovalo prilikom ovog umorstva.

Puno godina kasnije, Glas Koncila v 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku "Kako je ubijen svećenik Žigrović" navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje - zločinačko dijelo partizana - ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću - što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.

Dvije dostupne fotografije o mrtvom tijelu župnika Matije Žigrovića potvrđuju kako to nije bila nikakva civilizirana presuda, već mržnja zadojenih ljudi i pomraćenih umova. Partizanski ubojice krvoločno su mučili i naglavačke konjem vukli Matiju Žigrovića iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo dotukli. To potvrđuje pismo župnika Ivana Šestaka vi, koji opisuje taj događaj: Mučenika Žigrovića partizani su vezali za konja, glava mu je bila na zemlji, a noge u zraku. Odvezli su ga u šumu gdje su ga teško mučili. Zatim su ga odveli u Golubovec, gdje je nakon ponovnog mučenja ubijen. A već mu je putem glava sva razbijena i mozak je iscurio.

Posmrtni ostaci svećenika Matije pl. Žigrovića nakon partizanskih iživljavanja. Gvardijan Rathel tvrdi da je njegovo tijelo raščerečeno vezanih nogu za repove dvaju konja.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojni župnik Antun Pen vii, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo:

Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Također župnik Pen viii je još jednom ukazao na lažni razlog ubojstva župnika Žigrovića: Govorilo se okolo da je pucao na partizane, da je na zvoniku bila kutija sa municijom, što sve nije odgovaralo istini. Istina je bila samo, da je Žigrović bio pojam kod naroda, da je bio idejni protivnik boljševizma, da je češće protiv toga znao govoriti u crkvi i ništa drugo".

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije ix stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod." Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Najveće stratište u republici Hrvatskoj po točno utvrđenom broju 1163 ekshumiranih žrtava je Macelj. Svjedok događaja masovnih zločina i smaknuća u maceljskim šumama u lipnju 1945., bio je Fran Živičnjak koji događaje opisuje u svojoj knjizi U vječni spomen x pa tako i ubojstvo župnika Matije Žigrovića.

Kao ubojicu optužuje tadašnjeg komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka. Živičnjak temelji svoje zaključke na Hršakovom iskazu u Nacionalu xi 1996. godine. Bivši partizanski komandant Hršak je tada priznao kako su partizani jednog svećenika "reakcionara" iz Pregrade "sredili", što se s velikom vjerojatnošću odnosi na velečasnog Matiju Žigrovića, jer je on najprije bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a potom u Jesenju. Naime, ne postoji drugi podatak o nekom drugom ubijenom svećeniku s područja Pregrade. Spomenuti Nacional iz 1996. objavljuje također fotografiju mrtvog tijela župnika Matije Žigrovića, povezujući ga s Hršakom i kasnijim maceljskim žrtvama. Naime, u današnjoj grobnici na Maclju uz ostatke zarobljene razvojačene vojske i civila, pokopani su i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova. Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost. Fran Živičnjak je uspio preživjeti vrijeme Križnog puta i komunističkih odmazdi na Maclju. Ostavio je pisano i slikovno svjedočanstvo, knjižicu U vječni spomen, kako bi idući naraštaji shvatili težinu krvavih partizanskih zlodjela nad zarobljenicima u lipnju 1945. u Maceljskoj gori. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj bivši partizanski stražar Mladen Šafranko u srpnju 1990. xii pokazao je mjesta likvidacija, a Fran Živičnjak je to svjedočastvo zapisao. Na Maclju je procjenjen broj ubijenih zarobljenika na više od 13.000 u 130 jama xiii. Fran Živičnjak opisuje kako je Šafranko za likvidacije svećenika optužio Stjepana Hršaka, koji im je svojim pištoljem "Walter" 7,65 mm pojedinačno pucao u potiljak. Ekshumirane lubanje iz jame IVd u Lepoj Bukvi to i potvrđuju. Trofejni pištolj "Walter" se spominje i u razgovoru s Hršakom u Nacionalu. Poubijani svećenici su poznati po imenu, prezimenu, biskupijskoj i provincijalnoj pripadnosti, zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini i upisom od 20. svibnja 1945. gvardijana fra Ostijana Ostrognaja xiv, koji ih je prije odvođenja na stratište u Lepu Bukvu sve popisao. Njihova imena danas se nalaze na maceljskoj grobnici, gdje su njihovi ostaci svečano pokopani 22. listopada 2005.g.. Pokop je vodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tadašnji varaždinski biskup Marko Culej. Lepa Bukva u Maclju, gdje je kardinal Franjo Kuharić još prije ekshumacija služio prvu misu zadušnicu 9. lipnja 1991., zaslužuje naziv - sveto tlo, kao najveće masovno stratište katoličkog svećanstva u Republici Hrvatskoj. A župnik Matija pl. Žigrović, kao prva svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju, bio je preteča tim maceljskim žrtvama.

Kratko vrijeme poslije objave knjige svjedočanstva U vječni spomen Fran Živičnjak je nađen mrtav pod čudnim okolnostima u svom stanu.

Protiv Stjepana Hršaka podnesena je Kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO od 21.12.2005., od strane prve nevladine internet-udruge hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA xv iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina, počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi. No u kaznenoj prijavi navodi se kako je Stjepan Hršak opisao svoje djelovanje u intervju objavljenom u «Nacionalu» br. 28 od 24. svibnja 1996., str. 22, u kojemu se hvali vlastitim zvjerstvima, i to kao organizator «sređivanja» svećenika-reakcionara pri čemu mu se možda može pripisati i 22. svećeničko ime, vlč. Matija pl. Žigrović, župnik iz Kostela kod Pregrade, a kasnije iz Jesenja, kojega su drugovi vezali za repove dva konja i – raspolutili ga.

U Jutranjem listu xvi 2008. bivši partizanski komandant Stjepan Hršak, s kojim su novinari razgovarali u njegovoj vili na zagrebačkom Tuškancu, odlučno je negirao da je 1945. godine likividirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Čudno je kako Hršak u naslovu i tekstu spominje 25 svećenika, jer je na Maclju, do sada utvrđeno ubijen točno 21 svećenik. Uz vjerojatnost da je Hršak znao što govori, jer je izjavu za Jutarnji list dao na svoj osobni zahtjev, ostaje pitanje o koja je još četiri ubijena svećenika riječ?

Dana 25. svibnja 2009. od pripadnika Hrvatskoga domoljubnog pokreta organiziran je prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić 17. srpnja 2009. posjetio je Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se "iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom" u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskoga domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred njegove kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH-a te "mnogih građana", najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.

No prosvjedi ispred vile na Tuškancu 61 nastavili su se i idućih godina, bez veće medijske pozornosti.

Stjepan Hršak umro je u Zagrebu 26. siječnja 2013. u 94. godini života i pokopan je u Gaju urni na Krematoriju u Zagrebu, bez ikakve medijske pozornosti.

Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom Zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u RH, kao posljedice sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince, i poslijeratne udbaške zločince, sve do danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića u kuću Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Čak ni moralno – odgovorni organizator udruženog zločinačkog pothavata istrebljenja svih nepodobnih novoj vlasti i maršal zločinačkog boljševizma, ratnih i poratnih zločinačkih odmazdi J.B.Tito još danas ima svoje ulice i trgove po Hrvatskoj. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke boljševističko-partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca, nalogodavaca i izvršitelja te svih njihovih zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

Koliko god je Hrvatsko Zagorje bilo poprište strašnih boljševičko-partizanskih zločina, Hrvatsko Zagorje je i kraj bogobojaznih i poštenih ljudi, uzornih katolika, vjernika i domoljuba. Zagorje je kraj koji je dalo ponizne i trpeće Kristove učenike, svećenike koji su hrabro i nesebično promicali vjeru u Krista i čovjeka, diljem Hrvatske. Poput Janka Vedrine, rođenog 25. rujna 1904. u Mariji Bistrici koji je postao preteča svih svećeničkih žrtva u Drugom svjetskom ratu, ubijen od srpskih žandara 9. kolovoza 1935. u selu Bučici na Banovini, ili poput Antuna Grahovara, rođenog 4. listopada 1951. u Humu na Sutli, koji je mučki ubijen u noći 9./10. listopada 1990. u Sisku, kao prva svećenička žrtva Domovinskog obrambenog rata.

I na kraju što je činiti svima nama okupljenima u ime istine na 70. obljetnici smrti župnika Matije Žigrovića:

- Prije svega katolička i domoljubna nam dužnost nalaže župniku Matiji pl. Žigroviću, prvoj svećeničkoj žrtvi u Hrvatskom Zagorju iz vremena opakog boljševizma u Drugom svjetskom ratu, ovdje u Gornjem Jesenju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za kaoličku Crkvu i Domovinu. Prije svega to su pozvani učiniti župljani ove župe.

- Članovima Udruge Macelj 1945., na poticaj našeg člana Milana Pavića Vukine, dužnost nam je svećeniku Antunu Dunaju, rođenom u Gornjem Maclju, ubijenom u Slavoniji nedaleko sela Podgorač, također podići dostojno obilježje u spomen svjedočanstva vjere: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod."

- Vjernicima i župljanima mjesta i okolice Veliko Trgovišće dužnost nalaže istražiti i pronaći mjesto ubojstva dubrovačkog biskupa dr. Josipa Carevića te u Vižovlju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za Krista.

A nama svima je dužnost na to poticati i u tome što više pomoći. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna! Konačno, kada u svemu tome uzme učešća i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju ili opciju, te lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo putem zajedništva u istini i ljubavi, prema sretnijoj budućnosti. Molimo Gospodina neka prestane svaka mržnja. Uz pomoć istine, ne ponovilo se komunističko zlo više nikada!

Damir Borovčak

i Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 745 i 746
ii Kana, br. 7/8, 1990, str. 15, Damir Zorić, Krvave gore glas,
iii Katolički list, br. 30, 1943., str. 336, "Matija pl. Žigrović"
iv Hrvatski narod, 3.9.1943. str. 2
v Glas Koncila, 23.3.1990., br.38, str. 6, "Kako je ubijen svećenik Žigrović"
vi Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
vii Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
viii Stjepan Kožul: Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije (Zagreb, 1992.), str. 141
ix Isto
x Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 15
xi Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23
xii Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica
xiii Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 31
xiv Isto
xv http://www.lupus-istina.com/forum/viewtopic.php?t=704
xvi Jutarnji list, 9.2.2008., Stjepan Hršak: Nisam sudjelovao u likvidaciji 25 svećenika u Macelju


Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

Davor Dijanović


Stjepan Radić: "Mogu me ubiti, ali moj duh neće!"

Srbski atentat na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike

Dana 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u Beogradu izvršen je srbski atentat na hrvatske zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu.

Iza atentata stajao je sam kralj Aleksandar Karađorđević, a izvršio ga je crnogorski Srbin, zastupnik srbske Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

Uoči odlaska u Narodnu skupštinu, 20. lipnja 1928.godine, Stjepan Radić je izjavio: "Mogu me ubiti, ali moj duh neće!"

Vladimir Radić o srbskom atentatu na Hrvate u Beogradu

Atentat na hrvatske zastupnike u Beogradu od 20. lipnja 1928. odjeknuo je u ondašnjem tisku diljem cijelog svijeta. Sve države pa i one poput istaknutih srbskih prijateljica Engleske i Francuske osuđivale su to srbsko zločinačko djelo izvršeno u parlamentu.

Sin Stjepana Radića Vladimir Radić je sabrao sve publicirane članke iz novina, obradio ih kao disertaciju i doktorirao u Parisu.

Reprint te disertacije učinio je Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske u Baselu, 1978. u znak 50. obljetnice toga srbskog zločina na hrvatskim zastupnicima.

Zvonimir Kulundžić o srbskom atentatu na Stjepana Radića

Do sada, vjerojatno najbolju dokumentarnu obradu srbskog zločina na hrvatske zastupnike u Beogradu učinio je Zvonimir Kulundžić dokumentarnim djelom na preko 600 stranica, pod naslovom Atentat na Stjepana Radića, NIK Stvarnost, Zagreb 1967.

Ovu knjigu treba pročitati svaka Hrvatica i svaki Hrvat pa će iz nje naučiti, da nikada više ne ulazi Hrvatska u "bratski zagrljaj" sa Srbima, narodom atentatora, ubojica svima metodama, uključujući mučenjem, silovatelja, pljačkaša i okupatora...

Kulundžić je dokazao da iza atentata Stjepana Radića stoji sam kralj Aleksandar Karađorđević, a Puniša Rašić je bio samo izvršitelj zločina.

Oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni su da je ponovo prožive

U Predgovoru Kulundžićeve knjige, dao je akademik, Prof. Dr. Ferdo Čulinović vrlo solidni pregled stanja i ponašanja velikosrbske klike prema Hrvatima s posebnim osvrtom na srbski zločinački atentat u Beogradu.

Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca prožimala su uz ostala uglavnom dva njena osnovna politička problema: nacionalno i socijalno pitanje.

Velikosrbski vlastodržci opijeni vlašću nisu niti pomišljali riješiti nacionalno i socijalno pitanje. Za njih je vlast postala glavninom njihova bića, njihov zanos, njihov opijum, njihova borba da pod svaku cijenu zadrže vlast. Otuda i njihova spremnost da se posluže i takvim herostratskim zločinom kao što je bio atentat na hrvatske zastupnike u parlamentu.

Poznat je u povijesti još samo jedan anjalogan slučaj ubojstva u parlamentu. To je bio rimski imperator Cesar.

U Kraljevini SHS vlada ohlokracija

Platon je u svome djelu "Država" pišući o oblicima vladavine istakao kako je najgora ohlokracija - vlada najgorih, vlada rulje. Upravo takva vladavina uspostavljena je u Beogradu, nakon takozvanog ujedinjenja od 1. prosinca 1918. Valja dodati to, da su u vlastima velikosrbske Kraljevine SHS korupcija i nepotizam bile dominantne oznake njihovoga državno-političkog sustava.

"Guske u maglu"

Jedini zdravi hrvatski um prije "ujedinjenja" bio je i trajno do smrti ostao dr. Stjepan Radić, koji je poznavao srbsku zločinačku narav i pohlepu za vladavinom nad drugim narodima pa je odlazak hrvatskih političara na poklon regentu Aleksandru Karađorđeviću nazvao poznatom izrekom: "Odlazak gusaka u maglu!"

Ubojstvo hrvatskoga nacionalnog vođe u beogradskom Parlamentu

Glavna prepreka stabilizaciji srpske nadmoći nad ostalim narodima ležala je u trajnom otporu Hrvata, kojeg je organizirao i vodio Stjepan Radić. Srbija je vjerovala da je micanje Stjepana Radića neizostavni uvjet učvršćenja njene dominacije.

20. lipnja 1928. Puniša Račić, član vladine većine, ispalio je pet revolverskih hitaca na Radića i drugove na otvorenoj sjednici beogradskog parlamenta, teško ranivši Stjepana Radića, ubivši dva hrvatska poslanika i ranivši još dva. Počinivši zločin, ubojica je kliknuo: "Izvršio sam svoju dužnost... Živela Velika Srbija!" Sedam tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928., Radić je umro.

Srbski tisak najavljivao je ubojstvo Radića

Zločin od 20. lipnja 1928. već prije je nagovijestilo pisanje beogradskog tiska. "Politika" je publicirala uvodni članak na kraju kojeg je objavila da bi se lako mogao naći građanin spreman na sređivanje računa s Radićem, ako to država ne uradi. "Samouprava", glavni organ najjače srpske političke stranke, u nekoliko je navrata pisao u istom smislu. List premijera Vukićevića, "Jedinstvo", početkom lipnja 1928. objavio je članak potpisan od strane izdavača, kojim ovaj potvrđuje da je apsolutno u interesu države da se Stjepan Radić umori. Ubojicu Punišu Račića su poslije srpski svećenici slavili kao "nacionalnog junaka."

Početak i tijek sjednice

Sjednica Skupštine je počela u 9:45 s prosvjedima jer su na prošloj sjednici zastupnici NRS, Tomo Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom. U prvoj klupi Skupštine sjedili su: Stjepan Radić, Ivan Pernar, Ivan Granđa, Svetozar Pribičević i Đuro Basariček.

Prvi govor u Skupštini tog dana je održao veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.

Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelušića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan, te mu je rekao "da zašuti ili će da ga ubije".

Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!

U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver. Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz revolvera odjekne u dvorani. Odstrijel je pogodilo dr. Ivana Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj revolver na Stjepana Radića.

To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali revolver. Odstrijel pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali revolver, te pogodi Granđu u ruku.

Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega odstrijel pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: Ha! Tebe sam i tražio! I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribičević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribičevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu.

Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj - i to nepunoj - minuti.

Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, jer nisu znali, neće li na pucnjavu Puniše Račića odgovoriti pucnjavom hrvatski zastupnici. Pod klupe se zaklonila i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava, prišlo je ranjenicima u pomoć nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici. Drugi se zastupnici brzim koracima udaljiše iz Narodne skupštine. Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Napose je Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa. Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi drugovi smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Ivan Granđa i dr. Ivan Pernar.
Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata.

Nakon beogradskog atentata na hrvatske zastupnike u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.

Šestosiječanjska diktatura

Dana 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar proglasio je diktaturu. On je taj čin pokušao opravdati tvrdnjom da su hrvatski zahtjevi za samoupravom "nepomirljivi i nerazumni". Tada je rekao: "Suočen s dilemom: dopustiti podjelu države i cijepanje na autonomne dijelove, ili nametnuti - i silom - očite interese zemlje, ja sam izabrao drugi put i ukinuo ustav".

Kralj diktator je i u drugim izjavama izrazio istu ideju. U prijestolnom govoru od 6. siječnja 1932. kralj Aleksandar je rekao: "Pomoću ustava iz 1921. mi smo pokušali iznijeti državu i nacionalni zadatak, ali je bivalo sve jasnije da naša nacionalna ideja nije prihvaćena, niti je u ustavu trojedine države primila adekvatan izraz, kao ni snagu organiziranoga nacionalnog jedinstva. U takvoj državnoj organizaciji, naš organizirani politički život je s teškoćama pokušavao izići iz uskih granica odvojenih etničkih grupa. Odlukom od 6. siječnja 1929. ja sam prekinuo s takvom državom. Bila je to moja sveta dužnost prema naciji i prema historiji".

Svi kraljevi diktatorski akti bili su u skladu s ovim deklaracijama. On je, najprije, zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode "Times" od 11. veljače 1931. nazvao "europskim skandalom" i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom "Ligi za ljudska prava". Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Dr. Ante Pavelić odlazi u emigraciju i osniva Ustaški pokret protiv Jugoslavije

Godine 1927. na parlamentarnim izborima, izabran je na listi Hrvatskog bloka Dr. Ante Pavelić za skupštinskog zastupnika u Beogradu. Istakao se je govorima protiv velikosrbske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Pokreće list Domobran s programom ostvarenja samostalne države Hrvatske.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u emigraciju i osniva tajnu revolucionarnu nacionalnu organizaciju Ustaša, s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne države Hrvatske. Nastavak slijedi u drugome članku.

Mr.sc. Dragan Hazler - u dragovoljnoj službi za Hrvatsku i Hrvatski narod


hrvatskipravasi.hr

BRANITELJIMA, PRAVAŠIMA, HRVATICAMA I HRVATIMA!

ZBOG SUDJELOVANJA I VELIČANJA ČETNIČKIH ZLOČINA
NAD HRVATSKIM NARODOM U SRBU,
AUTOHTONA – HRVATSKA STRANKA PRAVA POZIVA
NA PROSVJED
ISPRED UREDA STJEPANA MESIĆA, GRŠKOVIĆEVA 13,
DANA 21. SRPNJA 2014. GOD. (PONEDELJAK) S POČETKOM OD 12:00 SATI U ZAGREBU.

BOG I HRVATI!

AUTOHTONA – HRVATSKA STRANKA PRAVA
PREDSJEDNIK, DRAŽEN KELEMINEC


Na ovim prostorima vrlo je vidljiva žilavost kojom se bore Hrvati na svim razinama, jer nemamo stvarnih predstavnika u vlasti

Nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić u razgovoru za narod.hr osvrnuo se na trenutnu situaciju Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovu borbu na svim razinama te prava koja još nemaju. Osvrnuo se i na predstojeće Opće izbore, kao i iskustvo s dopisnim glasovanjem.

Budući da ste u stalnom kontaktu s vjernicima i vidite kako žive - kako biste trenutno ocijenili situaciju Hrvata u BiH – političku i ekonomsku?

Kardinal Puljić: Ovdje bih više stavio naglasak na Hrvate u Bosni, jer to stanje bolje poznajem od stanja u Hercegovini. Iako mislim da nije velika razlika. Na ovim prostorima vrlo je vidljiva žilavost kojom se bore Hrvati na svim razinama, jer nemamo stvarnih predstavnika u vlasti. Ovi koji jesu u vlasti premalo su zainteresirani za opstanak i jednaka prava na ovim prostorima. To daje jedno nepovjerenje u politiku i vlast. Posebno je to vidljivo bilo za vrijeme poplava i nakon stravične poplave. Ljudi i danas čekaju potporu vlasti, koja diže i kredit i donatorske konferencije zakazuje, a i postoje fondovi za izvanredne situacije. Nekima kao da je drago jer nisu bili u planu za povrat, pa će ih sada voda potjerati. Uopće je nezainteresiranost naših predstavnika u razvoj ekonomije na području Bosne, osim tamo gdje su dobili glasove na izboru. Doslovno kažnjavaju ljude tihim načinom. Time ih još više guraju u političku rezignaciju.

Jeste li primijetili da Hrvati napuštaju BiH i sada kao što je to bilo nakon rata? Što je s povratnicima, susrećete li one koji se žele vratiti na svoja ognjišta, ali ne mogu…

Kardinal Puljić: Jedino je primjetljivo koliko će se vratiti na područja gdje ih je voda potjerala. Nije lako u dvadeset godina dva puta sve izgubiti i ponovo početi. Tu ih treba hrabriti i potpomoći za opstanak. Što je dalje odmaklo vrijeme od rata, sve je više onih koji bi se vratili, ali nemaju potpore za povratak. Međunarodna zajednica je odobrila sredstva za potporu povratka, ali ih drži na banci skoro dvije godine. Kada ih bude davala, davat će ih preko lokalne vlasti koja provodi svoju politiku, te opet Hrvati neće biti obuhvaćeni tim programom, kao što je bilo i do sada. Tako je i Republika Hrvatska odobrila sredstva, ljudi se prijavili, i vidimo kako je sve to ostalo „šuplja priča“. Velika je smetnja politička igra domaćih i stranih, kojima smeta povratak Hrvata.

Možemo li reći kako je biranje vlastitog predstavnika preduvjet za zajednički život u BiH?

Kardinal Puljić: Temelj suživota su jednaka prava. Zato su krivci ovih nejednakih prava potpisnici Daytonskog sporazuma, koji je u temelju nepravedan. Nadalje, partneri u vlasti su vrlo nepošteni, jer ono što traže za sebe, ne priznaju drugima. Bez tih jednakih stavova i mjerila, teško je izgrađivati suživot i toleranciju. Nadalje, naši predstavnici u vlasti se ne brinu za narod nego kako doći do vlasti i kako biti u vlasti. Zato nas silno boli ova razjedinjenost koja ima uzrok u borbi za vlast. To partneri u politici jako koriste. Teško je na tom polju nešto izmijeniti jer se ne biraju sredstva da se vlast postigne.

Koliko pomaže Vlada RH i pomaže li dovoljno? I je li dovoljna financijska pomoć pri obnovi kuća, škola? Što bi još trebali učiniti?

Kardinal Puljić: Hrvatska vlada se previše zaokupirala oko sebe, te nema baš mnogo ni vremena ni osjetljivosti za naše probleme. I za Hrvatsku je premalo programa ostvarila iz EU, a kamoli da se zauzme i za nas iako ima na to pravo i mogućnost. Hrvatska ne može oprati ruke od naše sudbine jer je potpisnik mirovnog sporazuma, zato ima moralnu obavezu zaštiti jednaka prava, a i po Ustavu RH ima dužnost. Možete li uprijeti zadnji projekt kojeg je RH ostvarila u BiH?

U listopadu su Opći izbori – što očekujte? Koje je vaše mišljenje o dopisnom glasovanju, mislite li da će ljudi izaći na izbore te kako ih motivirati da izađu u što većem broju?

Kardinal Puljić: Nažalost, teško je na ovo pitanje odgovoriti. Rezigniranost birača, posebno onih koji su izvan BiH a imaju pravo izaći na izbore, dovodi naše stanje još u teže stanje. Ne znam kako pokrenuti birače. Ne smijemo računati da će naše kukanje nešto promijeniti. Moramo biti zauzetiji na terenu kako bi stvar mijenjali kroz zakonite strukture. Važno je svoj glas dati i dokazati naš stav, bilo osobnim prisutnim glasovanjem ili dopisnim putem. Nažalost, dokazalo se da je mnogo manipulacije dopisnim putem, kod onih koji primaju dopise. O tome imam očito negativno iskustvo. Premalo mediji u Hrvatskoj podupiru tu aktivnost, a također i politika bi mogla mnogo više. Treba nam vratiti povjerenje u nas same, i zauzeti se jače, kako bi manje kukali, a više se „borili“ za jednaka prava.


Hrvatski tjednik, 14.7.2014.

Britanska uloga u Ahmićima

Svi vodeći dnevni listovi u vlasti su stranaca: austrijske Styrije i njemačkog WAZ-a (čiji su pak oni, duga je priča). Hrvati imaju nekakve mrvice, zapravo, cijeli niz medijskih „gerilskih odušaka", ali nema, recimo, ni jednoga zaista pravoga hrvatskog medijskog „mogula". Još manje takvoga koji bi svijet gledao iz hrvatskoga kuta, a to uvijek znači i s jasnom sviješću o općem državnome i narodnome probitku.

Ali, to je već desetljećima opće mjesto. Evo, u intervjuu u najnovijem broju Glasa Koncila od 6. srpnja novi predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović govori, gotovo fatalistički, o „nepravednoj raspodjeli medijske moći". Ima li onda uopće smisla o tome govoriti, kad su stvari desetljećima iste?

Ima i mora imati – demokracija je općenito nedostižna, ali nije svejedno ima li je malo ili malo više. Ako je pak raspodjela informativne moći kao u Hrvatskoj – u korist stranih (britanskih) zavojevača i njihove domaće („lijevo-liberalne") protuhrvatske pete kolone – onda je „demokracija" kao pojam, riječ i stvarnost gola sprdnja. Zapravo, uopće je nema.

Sotonska urota

Povod svemu ovome kratak je tekst pod naslovom „Pozvali su CNN da snimi događaj" s potpisom Zorana Kotnika, objavljen u već spomenutom Glasu Koncila, toga istog 6. srpnja. Povod njemu izlazak je iz zatvora Darija Kordića i val mržnje kojim se rečena protuhrvatska peta kolona obrušila na sve Hrvate koji misle da je riječ o potpuno nevinu čovjeku koji je, bez ikakve krivice, odležao blizu dva desetljeća u stranim kazamatima.

Kotnikova osobitost je ova: on sebe predstavlja kao umirovljenoga hrvatskog obavještajca i u tekstu tvrdi ono što se ne usuđuje kazati ni velika većina domoljubnih Hrvata, koji žestoko osporavaju haašku presudu Kordiću. Po njemu, Kordić je, naravno, nevin, ali nevini su i svi drugi (bezimeni ili tek nejasno apostrofirani) Hrvati – jer, jednostavno, masakr u Ahmićima počinili su Englezi, i to po narudžbi muslimanske Armije BiH!

Kotnik, dakle, u ovome tekstu tvrdi kako je „službeno, kao pripadnik obavještajne zajednice, razgovarao s mnogim Bošnjacima, muslimanske vjeroispovijesti, koji su samoinicijativno dali vlastoručne pisane izjave „pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću da su u Ahmićima zločin počinili engleski vojnici koji su bili u sastavu Unprofora, a koji su se preobukli u odore HVO-a" i kasnije „pozvali CNN da snimi događaj". „Egzekucijom je zapovijedao pukovnik Collins (isti onaj koji je svjedočio u Haagu)", kaže se još. "Englezima je taj masakr planirala i platila Armija BiH".

Kotnik dalje tvrdi da je bilo više takvih izjava, ali određeni segmenti vlasti u Hrvatskoj te su izjave ostavili negdje u arhivu ili ih uništili, a nisu ih provjerili i prezentirali na sudu u Haagu, za obranu Darija Kordića. Također, po njemu, ni ti svjedoci nikada nisu bili pozvani da svjedoče u Haagu. Kotnik tvrdi da su u ovoj protuhrvatskoj uroti, osim Britanaca i Muslimana, ključnu ulogu imali ljudi u obavještajnome sustavu, koji mrze Hrvatsku i žele oživjeti nekadašnju Jugoslaviju.

„Sada su ti isti Englezi strateški partneri Hrvatske po izboru ove vlasti, ali ne i po izboru hrvatskog naroda", zaključuje Kotnik, koji (narod), kaže, jedini „ima pravo birati strateškog partnera i veličati svoje heroje".

Pitanje pouzdanosti

Čovjek, tzv. „običan" ili pak novinarski profesionalac, nakon čitanja ovoga teksta može, za početak, samo provjeriti pouzdanost i Glasa Koncila i rečenoga Kotnika. Glas Koncila ozbiljno je crkveno glasilo, nesklono senzacionalizmu, koje je pače svojevrsna institucija još iz davnih komunističkih desetljeća (njemački FAZ proglasio ga je čak najboljim crkvenim glasilom u nekadašnjim europskim komunističkim zemljama).

Kotnik je pak čovjek koji se 2. listopada 2011. na stranicama istoga lista predstavio imenom, prezimenom, fotografijom i opširnim obiteljskim životopisom pa je i svaki njegov čin lako podložan javnoj provjeri. A ono što govori zapravo u potpunosti mijenja sliku o ulozi ključnih čimbenika u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti povijesne i geopolitičke drame koju desetljećima proživljava hrvatski narod i brojni njegovi istaknuti pojedinci u objema hrvatskim državama. I naravno da bi u normalnim državama sve to bilo na naslovnim stranicama vodećih listova i u udarnim emisijama televizijskih postaja.

U Hrvatskoj to je zakopano u malome zakutku na 31. stranici Glasa Koncila, gotovo u statusu „pisma čitatelja" (usput, jedna poznanica rekla mi je da je britanska uloga u Ahmićima toga kritičnog 16. travnja 1993. godine, koji visi kao mlinski kamen Hrvatima o vratu, na isti način – uz dodatak mudžahedinske uloge u svemu – bila prokazana i u Zajedničaru, inače gotovo sasvim apolitičnom glasilu američkih Hrvata).

O zločinačkoj ulozi britanskih vojnika u ovome ključnom događaju novije hrvatske povijesti pisali su mnogi – recimo, Višnja Starešina u knjizi „Haaška formula" (Zagreb, 2005.). O temi hrvatsko-muslimanskog rata u Lašvanskoj dolini istinoljubivo je pisao i američki general Charles C. Shrader. Ali u ovdašnje oligarhijske („mainstream") medije za hrvatske domoroce desetljećima pristupa imaju samo pripadnici rečene pete kolone uvijek istih fekalista, zapravo britanskih (medijskih) agenata. Zaključujete već: ovu tvrdnju iz Glasa Koncila ni jedan vodeći medij nije ni objavio niti argumentirano opovrgnuo!

Hrvatska je odavno informativna džungla, u kojoj se ni najiskusniji lako ne snalaze. Moguća su i svakakva, osobito obavještajna podmetanja, ovoga ili onoga smjera, ali najgore je ovo što sada imamo: kad se i pojavi neka vijest iz kategorije „tko je doista ubio Kennedyja", nevidljivi vlasnici ovdašnjega medijskog prostora jednostavno ju mogu prešutjeti. Na Hrvatsku može pasti i meteor, ali ako se Drugovi iz „ce-ka" dogovore, može se i to prešutjeti.

Joško Čelan


Braniteljski radio

Gospodine, zaštiti nas od sitne gamadi!

U Staljinovoj biografiji, na 577. starnici, autor Isaac Deutscher o Titi i njegovoj družini kaže : “Vidjeli smo s kakvim žarom su jugoslavenski predstavnici podupirali inauguralno zasjedanje Kominforme bezrezervno podupirući najnovije Staljinove i Ždanove političke zaokrete. Nije uobće čudo da su Tito i njegovi drugovi do 1948. smatrani najdogmatskijim i najfanatičnijim od svih staljinista. Ova ‘čast’ utemeljena je na njihovom rekordu. Nije bilo baš radi ničega da je Tito bio promoviran na vodstvo njegove partije dok je boravio u Moskvi za vrieme velikih čistki.....”.

Iako Deutscher ovdje točno navodi ekremni boljševizam Tite i njegovih partizana on kao stranac i ‘zapadnjak’ nije bio u stanju shvatiti da se Tito i njegovi dželati ni poslije 1948. nisu ni malo promijenili. Zapadni političari to nisu mogli, niti htjeli shvatiti, jer njima je bilo važno da se Tito, kad mu je došlo gusto, usudio ‘posvaditi’ sa Staljinom, jer je znao da će ga Amerika, Engleska i Francuska zaštititi, ne radi toga što ga vole, nego radi svojih interesa. Njih uobće nije smetalo krvološtvo ‘šumskoga maršala’ i njegovih crvenih vampira jer žrtve nisu bili njihovi državljani.

Takva politika Zapadnih saveznika trajala je sve do nestanka (u stvari prividne transformacije) Sovjetskog saveza i njegovih boljševičkih satelita u kojim je na prvom mjestu bila Jugoslavija. Nu stvarnost je da se politika tih zapadnih ‘demokratskih’ i istočnih boljševičkih prividno opoznih strana do danas uopće nije promijenila. Što se je promijenilo kod jedne i druge jest njihov modus operandi. Glavni cilj jedne i druge strane bio je, i jest, podpuna kontrola i gospodstvo nad čitavim svijetom - nad njegovim prirodnim dobrima, svim tkzv. man made proizvodima i, napose, nad cijelim pučanstvom.

Prema Hegelovoj teoriji sve na ovome svijetu utemeljeno je na osnovici neprestane borbe između pozitivnoga i negativnoga. Prema toj teoriji najprije nastane ono pozitivno, koje će kroz vrieme u sebi stvoriti ono negativno, što će prouzročiti međusobnu borbu do uništenja jednog ili drugog, poslije čega dolazi stanje nekakvog zatišja, pa opet ponovno borba. Taj neprestani proces bezkonačno se nastavlja tako što, kako reče Hegel, najprije dolazi teza (akcija), onda antiteza (reakcija), pa sinteza (neakcija),pa opet akcija - i tako u bezkonačnost. Na temelju te borbe između pozivinoga i negativnoga kapitalizam se smatra pozitivnim a komunizam negativnim.

Istina je pak da ni jedan ni drugi ljudskome društvu ne donose ništa pozitivnog, jer ni ova ‘pozitivna’ strana nije previše pozitivna, a obje idu za istim ciljem. Razlika je samo u tome što su se do tobožnjeg konca ‘Hladnoga rata” 1991., svaka od njih zasebno borila za dominaciju svijeta, a sada su pod plaštem globalizma ujedinjene u jedan svijetski kapitalističko-komunistički tabor koji stremi za globalnom dominacijom u kojoj će vladati mala grupica njihovih najbogatijig, crnih i crvenih oligarha. Najbistrije ogledalo i pravi mikrokozm takvog komunističko-kapitalističkog tandema jest današnja Hrvatska. U njoj nesmetano vedri i oblači mala dobro organizirana i od stranih antihrvatskih kapitalističkih i komunističkih lobija dobro podmazana grupa neoboljševika udružena s grupom najgorih gangstera, kradljivaca i lopova svih vrsta, čiji novac financira njihove izborne kampanje.

Nu vratimo se na Hegelovu teoriju. Ako tu teoriju primjenimo na ono što se u Hrvatskoj događa od 1990. do danas, dolazimo do slijedećeg zaključka. Pobjedom ondašnje Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1990. godine, te konačnom pobjedom Hrvatskih oružanih snaga nad srbijanskim okupatorom i njegovim eksponentima u Hrvatskoj, došlo je do akcije pozitivnoga, jer je pozitivna, nacionalna strana stupila u akciju i porazila onu negativnu velikosrbsku okupatorsku i domaću boljševičku. Ili, tako to je izgledalo. Nažalost, u onom domoljubnom zanosu, u onoj euforiji koja je nastala poslije oslobođenja od jugoboljševičke vladavine, mnogi ondašnji hrvatski političari na čelu s dr Tuđmanom nisu obraćali dosta pozornosti na probleme s ratnim profiterma, kriminalcima (iz domovine i dijaspore) koji su u sprezi s komunističkim “biznismenima” svu vodu ondašnjeg ad hoc pripremljenog plana za privatizaciju državnog (do tada komunističkog) vlasništva, odmah usmjerili na svoj mlin i započeli sustavnu, do sada neviđenu krađu svega što je bilo vrijedno u Hrvatskoj. Nije se također obraćala pozornost ni na “lojalne Srbe”, to jest onu pravu velikosrbsku petu kolonu vođenu raznim Đukićima, Pupovcima, Hinićima, Uzelcima i drugom velikosrbskom bandom. Nu najveća grješka bila je ta što se nije pod strogu kontrolu stavilo poznate boljševike poput raznih Račana,Manolića, Boljkovca, Mesića, Pusića, Fumića i mnogih drugih, koji su sve to vrieme u potaji planirali svoj comeback, u čemu su 2000. i uspjeli.

Razumije se da su se neki od ovih, kako bi izbjegli sud za zločine koje su za vrieme njihove boljševičke strahovlade počinili nad hrvatskim narodom, privremeno uključili u borbu protiv okupatora (s kojim su ustvari i dalje bili u savezu), pa se je mislilo da su se ipak promijenili. Nu nije dugo trebalo čekati da bi u dogovoru sa svojim starim drugovima iz udbe i subnora pokušali izvršiti državni udar s namjerom da ponovno preuzmu vlast, uklone (!) dra Tuđmana i sve one koji nisu bili ‘njihovi’. Da, istog onog Tuđmana koji ih je, ‘radi sloge među narodom’, zaštitio od dobro zaslužene kazne koja ih je trebala stići za zlodjela koja su počinili od 1941. g. do tada. Poslije pokušaja puča učinjena je najveća pogrješka. Tad ih je trebalo sve staviti pred sud i najstrože kazniti. Da se je tako postupilo njihova boljševička pozadina i podzemlje bila bi obezglavljena i nikada više nebi uspjeli doći na vlast. Ali, dogodilo se što se dogodilo.

A ono što se je dogodilo, dogodilo se najprije za to što su odmah poslije smrti dra Tuđmana na površinu u ondašnjoj vladajućoj stranki kojoj je on bio na čelu izplivali tobožnji konvertiti, a ustvari pritajeni crveni udbaški operativci koje je još prije početka odpora srbokomunističkoj i vekikosrbskoj agresiji ondašnji KOS ubacio u tu stranku.

Jedni su se vratili natrag u Račanovu ili Savkinu Partiju, a drugi, ne želeći se odreći pozicija kojih su se dočepali, ostadoše i dalje u HDZ-u - i na svojim pozicijama - sve do izbora 2000., kad Vladu i Predsjedništvo preuzimlju Račanovi i Savkini partijaši. Znači pozitivnu akciju, sad je pobjedila negativna reakcija.

Poslije nekoliko godina opet na vlast dolazi, sada “rekonstruirana” Hrvatska demokratska zajednica popunjena istim onakvim crvenim izdajnicima i lopovima kao što su bili i oni Račanovi i Savkini. U stvari ništa se nije promijenilo. Dogodilo se ono što kaže ona bosanska - Sjaši Kurta, da uzjaši Murta. Tu se više nije radilo o borbi između pozitivnog i negativnog. To je bila borba za vlast između dva negativa. Pa recimo da je dobro da dva negativa pokušavaju uništiti jedan drugoga, ali problem je u tome što oni jedan drugoga ne mogu uništiti, jer se paralelno bore za iste ciljeve. Zapravo oni se uopće ne bore jedan protiv drugoga. Oba se bore protiv onoga pozitivnog. Oni su po svemu jednaki, pa kako stara poslovica kaže - vrag vragu nikad ne kopa oči. Izborne kampanje jednih i drugih financirali su i financiraju njihovi ortaci, instant-tajkuni, kriminalci koji su se obogatili vele-krađom hrvatske imovine.

Jedni i drugi pajdaše i koaliraju s četnicima i podpuno su složni i jednako aktivni u progonu najboljih hrvatskih branitelja koji su svojom krvlju i svojim životima oslobađali svoj narod od velikosrbske najezde. I jedni i drugi milijunima kuna iz državnog proračuna financiraju otvoreno antihrvatske velikosrbske ekponente u Hrvatskoj i zajedno s njima gaze i pljuju po svemu što je časno i plemenito u našem narodu. Oni su za hrvatski narod jednako negativni jer su mu zajedno porobili imovinu, osramotili domovinu, pronevjerili povjerenje, pogazili dostojanstvo, oskvrnuli svetinje i uništili budućnost. Oni su ono čega se naš narod mora čim prije riješiti, ili ga kao naroda više neće biti.

Zašto je do toga došlo? Zašto su oni uspjeli doći na vlast u državi koju su izdali i uništili, državi u kojoj radi svoje izdaje i svojih zločina mnogi od njih kao kriminalci ne bi smjeli biti na slobodi? Odgovor na ta pitanja je jasan i jednostavan. To se je dogodilo za to što poslije odcjepljenja od Jugoslavije (Srbije) i sloma boljševičkog jednopartijskog sustava i konačne pobjede 1995. g. u Hrvatskoj nije došlo do tranzicije barem na neku vrstu normalnog višestranačkog sustava. Što se dogodilo u Hrvatskoj nije se dogodilo ni u jednoj od zemalja u kojima je do 1990. vladao boljševički sustav. U Hrvatskoj, državi od 4,5 milijuna stanovnika, u političkom smislu dogodio se pravi egzodus rakove djece. Svak kome se prohtjelo vukao je na svoju stranu. Svaki novi politikant bio je ‘pametniji’ i ‘hrvatskiji’ od onoga drugoga. Komu god je palo na pamet osnovao je svoju strančicu tako da danas u toj našoj mini-državici postoji više od 120 političkih stranaka i strančica.

Tu je također jedinstveni fenomen koji ne postoji u ni jednoj drugoj državi na svijetu. Tu se za vlast natječu antihrvatske velikosrbske stranke na čelu s četničkim huljama, uhodama i ekponentima Garašaninove Velike Srbije. To je većinu hrvatskoga pučanstva odguralo u ono Hegelovo treće stanje - stanje političke letargije, nehaja i stagnacije. To je glavni uzrok onoj - ‘Neću ići na izbore, jer nemam za koga glasati. Svi su jednaki’ itd. Za to su se ovi što su uništili Hrvatsku uspjeli domoći vlasti. Za to drug Jovo Josipović, u svom odgovoru dr Slobodanu Langu, tvrdi da je njega ‘izabrao hrvatski narod na slobodnim izborima’. Znači da drug Jovo smatra da onih 40% od svega 39% birača koji su izišli na izbore predstavlja većinu hrvatskoga naroda.

E, jadni moj narode, ovi zlotvori doveli su tvoju domovinu na rub ponora iz kojega se, ako im dozvoliš da ti i dalje vladaju, nikad više nećeš vratiti. Obtužbama i progonima najboljih među braniteljima tvoga suvereniteta, tvoje časti i tvoje slobode oduzeli su ti i pravo na nacionalni ponos čast i dostojanstvo koje si njihovom borbom i žrtvom bio postigao.

Tvoj čovjek više nema pravo biti ponosan Hrvat kao što je bio do njihovoga dolazka na vlast. Uveli su te u “Europu” u kojoj nećeš biti Hrvat nego neka vrsta generičnog Europejca koji se mora klanjati tuđim, njihovim, “svetinjama”. Vode te tamo gdje ćeš kao mala ribica nestati u nezasitnoj utrobi velike globalističke ribetine

Kao nekad njihovim očevima, starim udbašima, za vrieme postojanja njihove Jugoslavije i novim udbašima, njihovim sinovima i unucima, veliku opasnost predstavljaju hrvatski aktivisti iz dijaspore. Njih se na svaki način mora neutralizirati.

Zato od svoga dolazka na vlast oni, oduzimanjem prava na glas u izborima i na sve druge moguće načine pokušavaju izolirati i obezpraviti Hrvate koji žive izvan Hrvatske. Ali ne sve! To se ne odnosi na one podobne poput ovih koji Josipoviću pripremaju slavlja. Jer kad im ni time ne uspjeva ušutkati one koji se ne daju tako lako ušutkati, onda rabe onaj stari dobro izprobani udbaški sustav postavljanja svojih istomišljenika, sljedbenika i suradnika u sve sredine gdje živi veći broj Hrvata.

Nu danas su u svijetu malo drukčije prilike od onih za vrieme postojanja njihove lepe Jugoslavije pa se ne mogu rabiti stare metode obračunavanja s “neprijateljskom emigracijom”.

Ne može se baš tako lako, kao nekada, u strane zemlje slati naoružane udbaše s zadatkom da likvidiraju hrvatske domoljube koji su opasni za njihov režim. Ali, kako izgleda, neokomunistička udba ima vrlo jaku podršku među zavedenim “gastarbeiterima” preko kojih, širenjem svoje promičbe pokušava, ako ništa drugo, sijati razdor među Hrvatima u dijaspori i Domovini.

A kako je taj novi - stari način komunističkog modus operandija efikasan pokazalo se ovuh dana u Švicarskoj odakle preko nekakvog bloga “Hrvati.ch” nekakav obožavatelj jugokomunističke bande u Hrvatskoj razašilja “važnu vijest” o velebnom dočeku druga Jove Josipovića prilikom njegova “službenog posjeta” Švicarskoj. Svoju vjernost ovom jugokomunističkom izmetu ti “švicarski hrvati” izkazali su održavanjem gala piknika i proslava koji su u njegovu čast.

U svojoj depeši koju je razaslao diljem svijeta ovaj jugodemokrat kaže kako je to “prvi put da je jedan hrvatski predsjednik posjetio Švicarsku”, pa je to valjda za njega i njegove istomišljenike veliki povijestni događaj kojeg se nije smjelo propustiti bez velike fanfare. Za njega drug Jovo je “hrvatski predsjednik”, kojeg je, kako bez imalo stida navodi, “izbrala većina hrvatskoga naroda”. I ne samo to. U odgovoru na moje negodovanje ovaj Josipovićev “demokrat” se nimalo ne libi, meni koji već više od 53 godine živim u jednoj od najdemokratskijih zemalja na svijetu, držati lekciju o “nekim osnovama demokracije”.

Nu da malo pogledamo samo neke razlike između države čiji sam državljanim i aktivni član Kanadske Progresivne Konzervativne stranke već više od 48 godina i države kojoj je na čelu njegov “hrvatski” predsjednik Josipović.

Prema zadnjem popisu u Kanadi živi više od 200 različitih narodnih manjina, ali niti jedna od njih ne može ići na bilo koje izbore pod svojim nacionalnim imenom ni pod svojim stijegom. Bez obzira na udjel bilo kojih nacinalnih manjina, samo kanadske stranke s kanadskim predznakom mogu se registrirati za izbore, a pravo glasa imaju samo državljani Kanade.

U Kanadi (i nigdje u svijetu osim današnje Hrvatske) nikakvi predstavnici manjina (iako ih nitko nije izabrao) nemaju zakonom zagarantirano pravo na poziciju u državnom parlamentu, a da i ne govorimo o onima koji su zakleti neprijatelji države i otvoreno rade na njezinom uništenju. U Kanadi izbore ne nadgleda nikakav Gong, nikakva pederska udruga podvrgnuta regulama komunističke ili bilo koje druge partije. U Kanadi niti jedan medij; televizija, radio, tisak ili bilo koje drugo sredstvo za informiranje nije pod kontrolom vlade, a kamoli vladajuće stranke.

Svakako, mi kao pojedinci ne možemo televizijskim postajama diktirati što će emitirati, ali svaki od nas može otići u trgovinu i kupiti ako hoćemo tisuću televizora a da ne moramo to nikome prijaviti niti na njih plaćati harač koji ide u korist televizijskim kućama nad kojim mi nemamo kontrolu. U Kanadi i drugim demokratskim zemljama novinari ne gube posao i nisu proganjani radi govora protiv nepravde, odkrivanja korupcije ili ismijavanja smiješnih političara, jer nikakva politička stranka ne može u ni jedan medij, a posebno u radio-televiziju namještati svoje pijune koji bi narodu u grlo gurali programe i filmove, o “herojskim bitkama” onih koji su poklali stotine tisuća nevinog pučanstva. To se može činiti samo u zemljama u kojima vlada boljševički sustav kao što je danas Hrvatska. U Kanadi nitko nije iznad zakona, a najmanje političari. Ovdje se i za najmanju transgresiju zakonskih propisa gubi fotelja, bez obzira je li se radi o ministru predsjedniku ili najnižem zastupniku - “backbencher-u”.

Na primjer, svaki onaj tko je na izborima izabran za zastupnika, a posebno onaj tko postane ministrom bilo kojega resora, ne smije se u nikom pogledu mješati u poslovanje firme u kojoj je do tada bio vlasnik ili suvlasnik. Dapače, on službenicima te firme ne smije davati nikakve savjete u svezi s poslovanjem firme. A što bi se tek dogodilo s ministrom-predsjednikom koji bi otvoreno radio protiv svoga naroda i države kojoj je na čelu, nije potrebno ni govoriti. Uzpoređivati ono što komunjare danas rade u Hrvatskoj s onim što se naziva demokracijom nije samo glupo nego i zlonamjerno. A svaki onaj koji na bilo koji način podržava izdajnike nije ništa drugo nego ništarija i izdajnik.

Nu prijeđimo na pitanje kako se moglo dogoditi da su u Hrvatskoj došli na vlast ovi koje je, kako eto misli ovaj švicarski “hrvat” izabrala većina hrvatskoga naroda,

Kako je naš narod, a posebno naši branitelji mogli dopustiti da na kormilo države za koju su prolili toliko krvi dođu oni protiv kojih se i vodio ovaj prošli krvavi rat?Ovi koji svim sredstvima otvoreno nastavljaju borbu protiv svega što je hrvatsko?

Kako se moglo dogoditi da se čitavom jednom narodu koji je podnio toliko muka pod najtotalitarnijim, najokrutnijim sustavom na svijetu, koji je u mnogočemu bio puno gori od onog davnog robovlasničkog, na mučki način ponovno na grbaču zajašu opet oni protiv kojih se 1990. g. ustao i 1995. ih potukao?

Dio odgovora može se naći u onome što je na početku agresije na Hrvatsku zaključio sam dr Franjo Tuđman i njegovi ondašnji najbliži “suradnici”, da se bez starih iskusnih stručnjaka (udbaša) ne može stvoriti dobra policija, a tako ni sve druge važne državne ustanove. Smatralo se da novi nacionalni kadrovi nisu imali dovoljno sposobnosti, ni izkustva.

Tako su na skoro svim važnijim pozicijama u policiji, obavještajnim, protuobavještajnim službama, legislaturi, sudstvu, zakonodavstvu i svim drugim forumima državne uprave ostali isti oni koji su na tada na njima zatečeni.

Nu što se tu dogodilo? Dok je tim potezima u toj prelomnoj i vrlo opasnoj situaciji dr Franjo Tuđman sve činio kako bi integrirao čitavo hrvatsko društvo, njegovi “suradnici”; Mesić, Manolić, Boljkovac i drugi, sve što su činili činili su s ciljem da, ako već Jugoslavija mora nestati, Hrvatska ne postane stabilno i koheziono nacionalno društvo. Svakako, među tim “hrvatskim” komunistima postojale su dvije grupe, ona malobrojnija čiji su ljudi u sebi imali koliko toliko hrvatskoga nacionalnog osjećaja i ona velika, jugoslavenski orijentirana, koja je nepokolebljivo bila protivna svemu što je imalo hrvatski predznak.

Ovi prvi kao što su bili Franjo Tuđman i Janko Bobetko, te donekle Ivan Šibl, Ivan Rukavina i neki drugiu kojima je, uz sve njihove nekadašnje ideološke zablude i stranputice koliko toliko kucalo bilo hrvatske nacionalne svijesti bili su kadri prekoračiti preko svojih sjena Iako su prije toga bili na najvišim pozicijama jugovojske, oni su prije ili kasnije koliko toliko osjetili bilo svoga naroda i imali dovoljno moralne i intelektualne snage da uvide svoje mladenačke zablude. Oni su, makar i u poznim godinama, shvatili da su jugoslavenstvo i komunizam najveće prijetnje za biološki obstanak hrvatskoga naroda.

Druga, izvorno jugokomunistička grupa; Manolić, Boljkovac, Lončar, Josipović sr., Goldsteini, Račan i većina onih udbaša, jugosudija i drugih visokih funkcionara iz komunističkog sustava, te njihov podmladak poput, Mesića, mlađeg Josipovića, Pusića i niza drugih , sada pod kišobranom tobožnjeg hrvatskog antifašizma, postali su još zadrtiji mrzitelji svega hrvatskog. To su bili (i ostali) zagriženi boljševici koji ništa iz prošloga (njihovoga) sustava nisu zaboravili, a ništa iz novoga demokratkog nisu željeli naučiti. Za njih je sve što su komunisti do tada napravili bilo u redu i dobro.

Za njih je bilo kakva Hrvatska koja ne bi bila integralni dio jugokomunističke domene predstavljala direktnu suprotnost njihovim komunističkim načelima. Da je to uistinu tako jasno u jednoj svojoj priči potvrđuje Titov oficir, politkomesar, jugo-politolog, profesor povijesti na visokoj vojnoj akademiji JNA, etc. etc., Dušan Bilandžić gdje navodi kako su njegovi partizani jednom zarobili grupu domobrana. On im je održao niz privlačnih lekcija za što oni trebaju preći u partizane naglašavajući da i partizani žele stvoriti hrvatsku državu, a kao ‘pravovjerni’ komunist u sebi je mislio, ‘ma kakva država kad će po pobjedi komunizma sve države u Europi nestati i postati samo integralni dijelovi Svijetskog Sovjetskog Saveza’.

Josipović i svi koji su trenutačno na vlasti u Hrvatskoj izravni su potomci i dosljedni nasljednici svojih otaca, onih Deutscherovih najdogmatskijih boljševika koji su izvršili najstrašnije zločine nad hrvatskim narodom. Oni su do korijena zatrovani jugoslavenstvom i komunizmom i mržnjom protiv svoga naroda što svojim ponašanjem i svojim djelima svakodnevno dokazuju. Oni su izdajnici najgore vrste i svaki onaj tko ih na bilo koji način podržava, a posebno onaj tko ih smata legitimnim ili bilo kakvim predstavnicima hrvatskog naroda ili je izdajnik ili najobičnija budala. Odgovor na ono pitanje kako je ova komunistička gamad opet uspjela uzurpirati vlast u Hrvatskoj je vrlo jednostavan.

Operacijom Oluja hrvatskim braniteljima je bilo dozvoljeno da ih potuku, ali ne i da ih dotuku. Jesu li zato odgovorni oni obraćeni bivši partizanski generali iz one prve grupe, strane sile poput Engleske, Francuske, Amerike i drugih, ili i jedni i drugi, pitanje je na koje će se prije ili kasnije morati naći (javni) odgovor.

Negdje sam jednom pročitao izreku koja glasi:

“Lord, save us from tiny gnats, we will take care of elephants our selves”.
(Gospodine, zaštiti nas od sitne gamadi, sa slonovima ćemo se sami obračunati)

Ali, to će se u Hrvatskoj dogoditi tek onda kad se, kad već Bog ne će, sami obračunamo s tom sitnom komunističkom gamadi. A onda ćemo se lako riješiti engleskih, ‘europskih’ i svih drugih slonova koji su im pomogli da opet ugrabe vlast i da se s njihovom pomoći na njoj održe.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen.


hrvatskipravasi.hr

Prosvjed u Srbu 26 ili 27. srpnja 2014. godine

Za organizirani odlazak u Srb molimo vas da se javite koordinatorima:

- Darko Kovačić, Benkovac – 095 8452277
- Karlo Starčević, Gospić - 098 491855
- Dražen Keleminec, Koprivnica – 099 8276510
- Marko Đapić, Knin – 095 8000500
- Mile Biondić, Rijeka – 091 5710515
- Josip Budimir, Zadar – 091 4313234
- Miro Matijević, Otočac – 095 5566598
- Silvio Gustović, Zagreb – 091 2012076
- Vladimir Kinđerski, Samobor – 091 1704106
- Josip Vidović – Kasać , Ružić – 095 5249467
- Joso Vuković, Brinje – 099 2041446
- Tomislav Biuk, Split – 095 9057425
- Marinko Perec, Bjelovar – 098 1362292
- Vlado Turudić, Zaprešić – 091 5961347

Bog i Hrvati!


BOZANIĆU NE SMETAJU SRPSKI NAPADI NA BLAŽENOG STEPINCA!?

Zanimljivo kako je na inauguraciji metropolita SPC Porfirija Perića u Zagrebu bio nazočan i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Očito njemu ne smetaju srpski napadi na blaženog kardinala Stepinca koji traže obustavu njegove kanonizacije od strane Pape Franje.

Iako se radi o potvrđenom čudu ozdravljenja djevojčice iz Klaićeve bolnice u kojoj je čudesno ozdravila po potvrdi liječnika koji su joj prognozirali par mjeseci života. Teška bolest djevojčice je nestala kao da je nije niti bilo na zagovor blaženog kardinala Viktora Alojzija Stepinca. I to je najveće čudo koje se izravno zbilo na zagovor blaženog Stepinca. I neovisno od toga predsjednik četničke Srbije Nikolić je pismeno tražio od Pape Franje da ne udovolji tome čudesnom ozdravljenju djevojčice po zagovoru Stepinca na ustrajnu molbu roditelja djevojčice, što je bio uvjet za proglašenje svetog i blaženog kardinala Stepinca svecem Katoličke Crkve.

Predsjedniku Srbije Nikoliću odmah se pridružio i srpski patrijarh Irinej sa pismenim zahtjevom Papi Franji protiv proglašenja svetim blaženog kardinala Alojzija Stepinca. I za čudo da zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić koji se sada nalazi na Stepinčevu mjestu u Zagrebu nije uopće reagirao na ova srpsko četnička pisma Nikolića i Irineja a kojima se pridružio i ovaj zagrebački metropolit Perić. Zar je moguće da kardinal Bozanić toliko i tako ponižava hrvatske katoličke vjernike i da se našao na ovoj inauguraciji metropolita SPC u Zagrebu upravo u ove dane gnjeva hrvatskih vjernika zbog četničkih laži protiv blaženog Stepinca. Od sada bi svi hrvatski katolički vjernici trebali tražiti od Pape Franje da k sebi u Vatikan povuče ovoga Josipa Bozanića s položaja zagrebačkoga nadbiskupa kada ga je već imenovao za člana nadzornog vijeća za vatikanske financije.

Ali i bez toga neka mu nađe bilo kakvo mjesto u Vatikanu jer već više puta Josip Bozanić je izvrijeđao hrvatski narod u njegovim napadima na vrhovnika Domovinskog rata i prvog predsjednika RH. Neka mu bude sretan odlazak sa položaja blaženog kardinala Stepinca kao i kardinala Šepera i Kuharića jer sve dok Bozanić bude na ovome mjestu katolički vjernici Hrvatske bit će uvrijeđeni sa ovim nadbiskupom Bozanićem koji je očito zadojen zločinačkim jugoslavenstvom koje je nanijelo toliko zla hrvatskom narodu skupa sa hrvatskim mučenikom blaženim kardinalom Stepincem.

Bozanićeva nazočnost sa patrijarhom Irinejem i metropolitom Perićem koji u svojim pismima ne priznaju postojanje RH i koji traže od Pape Franje da ne kanonizira Stepinca svecem Katoličke Crkve je vrijeđanje Hrvata katolika. Inauguracijom Perića zagrebačko ljubljanskim metropolitom ovoga puta je pošteđena "cela Italija" što su do sada tim prigodama isticali. Vjerojatno im izgleda preveliki doseg njihova svetosavlja u koji bi spadao i Vatikan. Srbizacija Hrvatske se nastavlja a glavna joj je svetosavska hobotnica SPC koja je kumovala svekolikim krvavim ratovima u Europi XX stoljeća što jednome Bozaniću izgleda da ništa ne smeta.

Uostalom u pravoslavnoj crkvi na Cvjetnome trgu u Zagrebu utemeljena je Hrvatska Pravoslavna Crkva na čelu sa metropolitom Svetim Grigorijem Ivanovičem Maksimovim Germogenom za vrijeme NDH koja će prije ili poslije biti vraćena Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi kojoj jedino pripada u RH.

Mate Ćavar


hrvatskipravasi.hr

KARAMARKO JE NAJZASLUŽNIJI ZA SPOMENIK U SRBU

Dražen Keleminec, predsjednik A-HSP-a za portal Tjedno (Razgovarao: Dražen Stjepandić)

Predsjednika Autohtone - Hrvatske stranke prava, gospodina Dražena Keleminca mnogi smatraju najekstremnijim političarom na desnoj strani političkog spektra.

Krajem prosinca prošle godine u središnjem dnevniku HTV-a bio je optužen "da je bivšem ministru Jovanoviću prijetio smrću ". Istu vijest objavili su portali Jutarnjeg i Novog lista dodajući I da je sproveden na psihijatriju. Sve je bilo spremno da se na njemu primjeni staljinistička metoda liječenja ideologije prakticirana na Marku Franciškoviću. Potpuno neočekivano od teške zloupotrebe psihijatrije, u svrhu domaćih ideoloških obračuna, spasila ga je policija koja je otkrila dvojicu aktivista “Građanske akcije” koji su napravili facebook grupu i Kelemincu su podmetnuli prijetnju smrću bivšem ministru Jovanoviću. Kasnijeg progona aktivista Građanske akcije nije bilo, kao ni reakcija organizacija za zaštitu ljudskih prava zbog ovog zločinačkog podmetanja onih koji se bore protiv njima nepoželjne ideologije.

Prije ovog intervjua za portal Tjedno vođenom u stranačkim prostorijama A-HSP-a u Ilici 31, predsjednik Dražen Keleminec ispričao mi je kako mu je podmetnuto i navodno premlačivanje bivše supruge. Tvrdi da je nikada nije udario, posebice ne pred novinarima u koprivničkom dopisništvu Večernjeg lista. S bivšom suprugom koja ga je prevarila za stan samo je tražio da mu vrati novac. Potpuno suprotno od onoga što je bilo u javnosti, za obiteljsko nasilje optužio je bivšu suprugu, koja je ga nazivala po desetak puta dnevno i prestala ga proganjati tek kad joj je predsjednica Prekršajnog suda u Koprivnici zaprijetrila, nakon što joj je Keleminec pokazao ispise svojih telefonskih poziva i provokacija. “Da se ne bavim politikom, političkim moćnicima ne bi bio opasan, pa ne bi imao ni ova podmetanja sa ciljem kompromitacije”, kaže Keleminec.

Tvrdi da je zbog domoljublja i zastupanja ideja oca domovine Ante Starčevića političar kojem su “Srbi, komunisti i udbaši u pravaškim redovima” najviše podmetali u javnosti.

Danas radi u Podravci, na poslovima marketinga. I zbog posla u Podravci i zbog politike živi na relaciji Koprivnica-Zagreb.

Na nedavnim izborima za europski parlament A-HSP je dobila 3500 glasova, više od HSP-a i Nezavisne liste Ante Đapića. Počeli su kao Hrvatski pravaši 2003. Ime su promijenili 2009. godine u Autohtonu - Hrvatsku stranku prava. Keleminec kaže da stalno napreduju i da su sada vodeće pravaška stranka premda im mediji nisu dostupni, odnosno o njima mogu izaći samo podmetanja i lažna ocrnjivanja.

Zašto euroskeptici izlaze na izbore za Europski parlament?

- Htjeli smo iskoristiti medijski prostor. U državnim i najuticajnijim medijima smo zabranjeni. Ostali su nam lokalni mediji i portali. Izbori za europski parlament su prilika da govorimo protiv EU. Imamo i želju pridružiti se svim strankama koje su protiv EU u Europskom parlamentu koje žele da se EU uništi i raspadne, a to se može dogoditi ako bi euroskeptici imali 50 posto plus jednog zastupnika. Siguran sam da će do tog dana doći. Mi nismo euroskeptici nego eurorealisti. EU nam više donosi štete nego dobra. Najbolji primjer su zadnje poplave. Iz EU nam je poručeno da pomoć možemo dobiti jedino ako je tražimo zajedno sa Srbijom. Ako iz proračuna izdvajamo velika sredstva za članstvo u EU, a Srbija nije u EU i ne izdvaja nikakava sredstva za EU. Zašto onda moramo zajedno tražiti oštetu sa Srbijom? Tko je u EU Hrvatska ili Srbija?

Po pitanju EU pravaši su složni, svi su protiv EU.

- Ne slažem se s tim. Ruža Tomašić nije euroskeptik, odnosno eurorealist. Ona je za EU, samo igra na dvije karte. Malo je za, malo je protiv, sjedi na dva stolca. Mi smo bili prva stranka koja je bila protiv EU i svojedobno je u emisiji “Brisani prostor” Goran Milić, 2004. godine napravio prilog jer smo tada bili jedini na političkoj sceni koji su to jasno isticali.

PERO KOVAČAVIĆ JE PISAO BROŠURE ZA JNA

Verbalno svi predsjednici pravaških stranaka su za ujedinjenje pravaških stranaka. Zašto se to nikada ne dogodi?

- Po zadatku HDZ-a prije prošlih izbora za Europski parlament trebalo se dogoditi ujedinjenje pravaških stranaka HSP-a, HSP AS i HČSP-a. Po dogovoru s Karamarkom, Ruža Tomašić, Danijel Srb i Josip Miljak trebali su odstupiti s predsjedničkih pozicija, a novi zajednički predsjednik je trebao biti Ivan Tepeš. I takav jedinstveni HSP je trebao biti u koaliciji s HDZ-om. Ruža Tomašić je u to vrijeme izjavila da naša A-HSP ne dolazi u obzir za ujedinjenje jer su u toj stranci svi ludi. Onda smo mi reagirali, da nismo ludi jer razmišljamo svojom glavom, smatramo da pravaštvo treba biti samostalno, a ne slugansko prema HDZ-u niti bilo kojoj stranci. Onda se dogodio raskol u HSP-u i ujedinjenje te tri pravaške stranke je propalo.

Tko je sada predsjednik HSP-a?

- Danijel Srb. Josip Matković je izgubio spor na Ministarstvu uprave. Danijel Srb je iza sebe imao Marinu Lovrić Merzel koja je u kolaciji s HSP-om u Sisku i ona je urgirala na Predsjedništvu SDP-a da se Daniela Srba proglasi predsjednikom i tako se i dogodilo.

Zašto HSP AS Ruže Tomašić ne smatrate pravom pravaškom strankom?

- Sve ostale pravaške stranke su stvorene od udbe i HDZ-a. Udba je stvorila HDZ i SDP . O tome je govorio i sam Josip Perković. U sve institucije hrvatskog društva su ubačeni udbini ljudi. Tako su neki nekada jugoslavenski nastrojeni ljudi ubačeni i u HSP gdje su glumili velike Hrvate. Jedan od njih je Pero Kovačević, nekada je pisao brošure o Titu, partiji, bratstvu-jedinstvu i unutarnjem neprijatelju u bivšoj Jugoslaviji. Bio je zaposlen u JNA i pisao je brošure protiv svih koji su se borili za hrvatsku državu. Mnogo udbaša je 1991. ušlo u HSP i glumili pravaše, a u stvari imali su zadatak razbijati HSP. Ruža Tomašić se u Hrvatsku vratila u istom zrakoplovu zajedno s Gojkom Šuškom. A zna se da je Gojko Šušak bio udbaš, šef mu je bio Josip Perković, pa su po povratku u Hrvatsku radili zajedno. Po povratku u Hrvatsku Ruža Tomašić je bila zaposlena kod Josipa Perkovića. Koja to pravašica može biti zaposlena u odjelu kod ubojice stotine Hrvata?

Ruža Tomašić tvrdi da ne samo da vodi pravašku politiku nego i živi pravaški.

- Sramota je da stranka Ruže Tomašić u svom nazivu ima ime Ante Stračevića jer Ruža Tomašić ne vodi politiku Ante Starčevića nego HDZ-a. Iz njene stranke stalno odlaze ljudi jer shvaćaju da Ruža Tomašić nije ono za što se predstavlja. Nedavno je otišla Kristina Čuljat koja je bila članica predsjedništva stranke. Otišao je Damir Jakelić jedan od osnivača, zatim doktor Goluža, a samo zato jer su pitali od kud im financijska sredstva? HDZ im je davao milijunska sredstva. Interes HDZ-a je da Ruža Tomašić vodi pravašku scenu i ona vodi slugansku politiku prema HDZ-u. Tako će biti sve dok HDZ ne dođe na vlast, onda će HDZ prvi rušiti Ružu Tomašić jer neće dozvoliti da postane lider desnice i da eventualno privuče glasove simpatizera i članova HDZ-a. Nikad neće dozvoliti da Ruža Tomašić samostalno nastupi na izborima. Ako to pokuša, tada će mnogo toga o Ruži Tomašić što se sada skriva izići u javnost. Ona je HDZ-ov proizvod i uvijek će morati biti njihova sluga. Sramota.

Izjavili ste da Ruža Tomašić zna tko je pripremio ubojstvo Ante Paradžika?

- Ona nije nikada došla na grob Ante Paradžika, ni na jednu njegovu obljetnicu. Ruža Tomašić je nekoliko tjedana prije ubojstva Ante Paradžika obavjestila Dobroslava Paragu da se priprema likvidacija Parage i Paradžika. Paraga je kasnije tražio da idu na detektor laži, a Ruža Tomašić je to odbila. Radila je u odjelu Josipa Perkovića koji je ubijao Hrvate i za vrijeme Domovinskog rata jednako kao za vrijeme Jugoslavije. Tko je ubio Mira Barešića? Blaža Kraljevića? Milana Levara? Adresa je Josip Perković. Znači Ruža Tomašić zna tko je organizirao ubojstvo Ante Paradžika. Ovim putem je pozivam da to javno kaže.

PRAVAŠ PROTESTANT

Tvrdite da ste zadnji put kad ste 2011. namjeravali ući u kolaciju s HSP-om i HČSP-om prevareni za 12 tisuća kuna?

- Da smo ušli u kolaciju sad bi pravaši imali tri zastupnika u Saboru, ali Daniel Srb je vjerovao da HSP može samostalno proći, pa zapravo nikad iskreno nije želio tu koaliciju i zato se nikada nije dogodila. Odigrao je jako prljavo prema meni osobno kad je kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 podmetnuo da sam zlostavljač.

Zar nije njega Aleksandar Stanković iznenadio s tim pitanjem?

-Nije to bilo nikakvo iznenađenje. Sve je bilo organizirano. Sve mi je kasnije ispričao Josip Vuković iz Osijeka. Prije nego što je u nedjelju išao u Zagreb gostovati kod Stankovića, Danijel Srb je posjetio Vukovićev restoran i rekao neka gleda “Nedjeljom u 2” i da će rasturiti Dražena Keleminca. Josip Vuković mu je govorio da to ne radi jer možda zbog toga neće ući u Sabor. To vam sve može potvrditi i general Sačić, koji je sa Srbom vodio pregovore oko Treće izborne jedinice. Srb je nudio Sačiću Drugu izbornu jedinicu, na što ga je general pitao:”Kako drugu kad je Keleminec u toj jedinici?” Srb je odgovorio da će on to riješiti. Onda su me oklevetali u “Nedjeljom u 2” i tada je Srb raskinuo koaliciju. Pošto smo potpisali koalicijski sporazum morali smo imati jedan žiro-račun. Prikupljali smo sredstva za izbore u Drugoj izbornoj jedinici i skupili smo preko 12 tisuća kuna i uplatili na taj žiro-račun. Daniel Srb je raskinuo našu koaliciju, ali novac nam nikada nije vratio. Vadio se na Izborni zakon po kojem se račun otvoren za izbore, a nakon izbora mora gasiti. Da su htjeli mogli su nam naša uplaćena sredstva vratiti preko svog redovnog računa, ali to je Daniel Srb. Izjavio je da nije mason nego rotarijanac, a onaj tko malo poznaje što je masonstvo zna da u Hrvatskoj masonstvo djeluje i preko Rotary kluba. Znači on je član masonske lože, a član masonske lože ne može biti pravaš. Hrvatski masoni su podložni masonskoj loži u Beogradu, a Beograd masonima u Engleskoj. To je najveća veza između Srbije i Engleske. Svojedobno je Anti Starčeviću mason Fran Folnegović oduzeo stranku, pa je otac domovine morao osnovati Čistu stranku prava. Još od tada masoni razbijaju pravašku scenu. Daniel Srb je porijeklom je Čeh protestanske vjere. Mama mu je aktivna u Protenstanskoj crkvi u Osijeku. Dakle ni po tome ne bi mogao voditi pravašku stranku.

Mislite da pravaš mora biti samo katolik?

- Da.

Ne može biti musliman?

- Ne može, postoje muslimanske stranke. Ne može Nijemac, Talijan, Srbin ili Španjolac biti predsjednik Hrvatske stranke prava. Ali važnije od toga je reći da je njegova politika uništila HSP. Najbolji dokaz su posljednji izbori za Europski parlament. Danijel Srb je dobio samo dvije tisuće glasova.

MEDIJI DIŽU I RUŠE

Što najviše doprinosi uspjehu kod birača?

- Mediji. SDP i HDZ vladaju medijima. Ružu Tomašić mediji su forsirali jer radi za HDZ. I Dragutina Lesara je HDZ-a svojedobno forsirao i narastao je na 10 posto. SDP sada forsira Holy i ona je skoro došla na 10 posto. Tko je stalno na televiziji taj može očekivati pozitivne rezultate.Tko dobije samo dva puta po dvije minute i deset minuta na predstavljanju na HTV-u 4, koju ne gleda pola Hrvatske, što taj može očekivati od izbornih rezultata?

A-HSP najbolje stoji u Koprivničko-križevačkoj županiji. Nije li to malo čudno budući se Koprivnica smatra se jakim uporištem SDP-a?

- Koprivnički kraj se izmeđi dva rata se isticao po Hrvatstvu. U nedalekoj Janka Pusti u Mađarskoj bio je centar ustaša koje su se borile protiv Kraljevine Jugoslavije. Najistaknutiji pripadnici ustaškog pokreta prošli su obuku u Janka Pusti. Priprema atentata na kralja Aleksandra je išla iz Janka Puste. Koprivnica je bila jako ustaško središte. Od 1943. do kraja rata vitez Rafael Boban je bio u Koprivnici. U bici za Koprivnicu dvadeset tisuća partizana je bilo poraženo od nekoliko tisuća ustaša na čelu sa Rafaelom Bobanom. U Koprivnici je bio i prvi ustaški logor Danica, tek je poslije oformljen Jasenovac. Iz Koprivnice je doglavnik Mijo Bzik. U Koprivnici je bio jak i pravaški pokret. Fran Galović je iz Peternaca kraj Koprivnice. Od 1945. u Koprivnici se situacija mijenja, iz Koprivnice nitko nije mogao biti na rukovodećim mjestima. Uglavnom su dovodili kadrove iz Bjelovara i okolnih mjesta koji su bili pouzdani komunisti.

Kakav je vaš odnos prema ustaštvu?

- Na zadnjoj misi za Antu Pavelića rekao sam da su za mene svi oni koji su se borili tridesetih godina za Hrvatsku jednako kao i 1941., za mene isti kao mi koji smo se 1991. borili za Hrvatsku. Jednako tako da smo mi izgubili rat koji smo se 1991. borili za Hrvatsku, jednako tako bi mnogi bili poubijani, dok također veliki dio nas morao pobjeći iz Hrvatske. Ne mogu osuditi svog djeda zato što je volio Hrvatsku. Moj djed Dragutin Keleminec je 1945. zaklan u Bjelovaru u zatvoru i još se ne zna gdje mu je grob. U vrijeme kad je zaklan upravnik zatvora je bio Josip Manolić. Na ustaštvo se se stalno gleda kao na neko zlo, a partizani su počinili više zločina. U Jasenovcu je mnogo kostiju žena, djece i staraca koje su partizani pobili 1945.

Jeste li za pomirbu djece partizana i ustaša?

- Nikada. Mi smo za lustraciju. Svi koji su činili zločine nad hrvatskim narodom ne bi smjeli u Hrvatskoj obnašati visoke pozicije i baviti se politikom. Umjesto lustracije prema komunistima napravljena je lustracija prema hrvatskim braniteljima.

SPASITELJ PODRAVKE

Jeste li vi ultra desničar?

-Ne. Smatram se domoljubom koji kao i Ante Starčević ima i socijalni program. U Podravci, gdje radim, bio sam član Radničkog vijeća i uvijek sam štitio radnike. Zahvaljujući meni svojedobno Todorić nije uspio preuzeti Podravku bez ijedne lipe. Htio je dobiti kredit i s tim kreditom kupiti Podravku, a mi bi onda plaćali taj kredit. Glavni sindikalist u Podravci takvom preuzimanju je bio dao zeleno svijetlo. Ni danas mi oni koji su dobri s Todorićem to nisu oprostili, a takvih u Podravci nije malo počevši od predsjednika Uprave Zvonimira Mršića.

Je li Tomislav Karamarko vođa desnice?

- Dvije godine prije nego što je Karamarko ušao u HDZ mediji su počeli pisati da je Karamarko novi lider desnice. U jednom intervju-u u prosincu 2009. Kramarko kaže:”Nikad vam neću otkriti kako smo uhitili Gotovinu”, “Moji najveći prijatelji su Stjepan Mesić i Josip Manolić”. U tom intervju-u također je izjavio: “Ja nisam desničar ja sam liberal”. Danas Karamarko priča da je desničar. Ubrzo poslije tog intervjua iz prosinca 2009. mediji su počeli pisati da je Karamarko novi lider desnice i ja sam se pitao kako to da je lider desnice, a još nije član ni jedne stranke. Mjesec dana prije posljednjih parlamentarnih izbora učlanio se u HDZ. Jadranka Kosor mu je svećano uručila člansku iskaznicu. Mjesec dana nakon toga HDZ je izgubio vlast, a u izbornoj noći Karamarko izjavljuje da će kandidirati za predsjednika HDZ-a. Mediji su počeli forsirati kako Karamarko ima najveći postotak i da će pobijediti na izborima za predsjednika HDZ-a. Kako su mediji znali tko će biti izaslanik na tom Izbornom saboru HDZ-a? Kako su već znali da će se glasati za Karamarka kad se još nije znalo ni tko će biti izabran da glasa? I onda razne lokalne organizacije HDZ-a staju na stranu Karamarka jer ako on pobijedi onda oni više neće biti rukovodećim mjestima u svojim sredinama ako neće biti za njega. Sve je to nametnuto od stranih i domaćih tajnih struktura koje vladaju Hrvatskom. Tako su postavljeni: Mesić, Milanović, Josipović, Ruža Tomašić... Karamarko je bio najveći zagovornik četničkog spomenika u Srbu. Organizirao je hajku protiv mene, u optužnici mi je pisalo da sam pjevao ustašku pjesmu “Marjane, Marjane”. Onda su promijenili optužni prijedlog i napisali da je netko pjevao:”ubij, ubij -Srbina u pjesmi Marjane, Marjane” i kaznili su me kao organizatora s dvije tisuće i dvjesto kuna. Poslao sam tu presudu Karamarku u HDZ, zajedno sa fotografijom četnika koji kolje Hrvata. Napisao sam mu zahvalnicu. Poslije toga su me nazvali iz HDZ-a i pozvali su me na dogovor i sastanak s Karamarkom u kafić pored njegovog stana. Ali nisam htio, jedini ja se od predsjednika pravaških stranaka nisam htio sastati s Karamarkom. Đapić se sastao, Srb se sastao, Miljak se sastao s Karamarkom...

Kad će u Hrvatskoj doći do promjena?

- Onda kad se državni proračun nađe u blokadi. Kad država bankrotira, kada neće biti isplata plaća i mirovina, tek tada će doći do izlaska ljudi na ulice i past će HDZ i SDP. Ljudi su im dali povjerenje, ali SDP ga nije opravdao i vjerovatno desetak godina opet neće doći na vlast, a ja smatran da više nikada ne bi smjeli doći na vlast. Na slijedećim izborima HDZ će ponovno doći na vlast i opet će biti kao što je bilo. Siguran sam kad HDZ dođe na vlast da će to biti kopija iste politike, jer je HDZ, kao i SDP sluga iste politike Bruxellesa i MMF-a. Nastavit će se tlačenje hrvatskog naroda i oduzimanje zadnje kune. I sve tako dok ne dođe do kolapsa, tek tada će priliku dobiti ljudi koji misle u interesu hrvatskog naroda. Vjerujem da će se to brzo dogoditi, a do tada će naša Autohtona - Hrvatska stranka prava stalno pozivati građane i birače da se probude. Najvažnije je izlaziti na izbore, jer ovi s 25 posto ljudi koji izlaze na izbore vladaju. Zato pozivam hrvatski narod da izlaze na izbore i ne glasaju za SDP i HDZ i one koje forsiraju mediji jer ti su nametnuti i u službi prevara.


KOČEVSKI ROG - NEKAŽNJENI GENOCID

STRAHOTA KOČEVSKOG ROGA VAPI ZA ISTINOM

Autor: Zoran Božić u "Hrvatskom slovu" 2007.

Pokolj na Kočevskom Rogu izvršen je u razdoblju od 29. svibnja do 9. lipnja godine 1945.Zapovijed za izvršenje masovnog pokolja donesena je 28. svibnja u najužem vrhu Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Titom. Zapovjednici pokolja bili su major Simo Dubajić i njegova nadređena ko-mesarka - oboje časnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije. Dobili su i posebnu jedinicu za taj zločin, a pridružena im je i nepoznata slovenska partizanska jedinica

Zauzimanjem tjednika "Hrvatsko slovo" ponovno je otvorena rasprava o partizanskom pokolju zarobljenih hrvatskih vojnika i nezakonito uhićenih svje-tovnjaka (srpski civila), izvršenom krajem svibnja i početkom lipnja 1945. na širem području Kočevskog roga u Sloveniji.

DVA ZAPOVJEDNA SUSTAVA

Uz partizanskog majora Simu Dubajića, svojedobno glavnog zapovjednika, a nakon sloma komunizma samozvanog i hvalisavog krunskog svjedoka po-kolja, izravnu zapovjednu odgovornost za taj ratni zločin kanibalskih razmjera pouzdani izvori pripisuju i partizanskoj časnici neutvrđene osobnosti iz Hrvat-ske. Naime, jugoslavenska partizanska horda, kao paravojska Komunističke par-tije, imala je dvojni sustav upravljanja. Tvorili su ga ustrojbeno neovisni vojno-zapovjedni i političko-zapovjedni lanac. Svaka jedinica i pojedini veći ratni pot-hvati partizanske paravojske, imali su vojnog zapovjednika ograničene samostal-nosti pri vođenju borbenih djelovanja, te političkog zapovjednika zvanog komesar, koji je donosio sve bitne vojne odluke i bio svima u svakom pogledu nadređen. Komesar je ujedno bio jedini vojni dužnosnik ovlašten za izdavanje naredaba za ubijanje, silovanje, pljačku i druga nasilja nad uhićenicima i zarobljenicima.

PLANIRANJE GENOCIDA I IMENOVANJE IZVRŠITELJA

Sukladno navedenom pravilu, dvojni je zapovjedni sustav bio ugrađen i za pokolj na Kočevskom rogu. Tom naredbom, donesenom 28. svibnja 1945. u Ljubljani na pijanci najužeg vrha Komunističke partije Jugoslavije predvođenog Titom, Dubajiću je kao vojnom zapovjedniku imenovan politički pretpostavljeni komesar ženskog spola. Važno je naglasiti da su se i Dubajić i njegova komesar- ka za svoj zločinački zadatak izborili dragovoljno, s velikim zadovoljstvom i u vrlo oštrom nadmetanju.Oboje su časnici 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizije, tada borbeno raspoređene u Sloveniji. Nakon postavljenja, prvo su s generalštabom partizanske tzv.Jugoslavenske armije(JA) potanko isplanirali svaku pojedinost pokolja. Potom su među(duševno poremećenim?) divljacima iz redova 11. dalmatinske brigade odabrali dragovoljce oba spola željne prolijevanja ljudske krvi i poveli ih u nepristupačno prašumsko područje Slovenije na izvršenje jednog od najtežih zločina u cjelokupnoj ratnoj povijesti.

Istom je naredbom u izvršenje pokolja bila uključena i nepoznata slovenska partizanska jedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovolja-čki odred dalmatinskih krvoloka, te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki. Slovenski su partizani, kao dobri poznavatelji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabrali skrivena mjesta pogodna za masov-no ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tih mjesta.

"JUGOSLOVENSKO KRVAVO PROLEĆE" NA BBC-u

O strahotama kočevskog zločina, izvršenog pod zapovjedništvom spomenutog koljačkog muško-ženskog dvojca, javno se govori i piše preko tri desetlje-ća, čemu je poseban doprinos dao program britanske radio stanice BBC na srp-skom jeziku. Prvi krugovalno posredovan opis Kočevskog pokolja BBC je po-slao u svijet 1976. prigodom razgovora s Borivojem Karapandžićem, piscem knjige "Jugoslovensko krvavo proleće". Autor je u emisiji neuvijeno iznio imena naredbodavaca i počinitelja tog krvavog zločina.

Sljedeći, mnogo podrobniji osvrt na Kočevski pokolj BBC je dao 1977. tijekom razgovora s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi"Vreme ratno",izdanoj izvan tadašnje Jugoslavije. Doveden u nepriliku, Đilas je nevoljko priznao da je kao član najvišeg partijskog tijela politbiro KPJ bio jedan od naredbodavaca ko-čevskog zločina,no kasnije ga je,kajući se, nazvao"besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja".U razgovoru se nije libio imenovati"izvršitelje pokolja i njihove tadašnje dužnosti".

DUBAJIĆEV KOMUNISTIČKI FANATIZAM

BBC je nadalje, u opsežnoj četvrtsatnoj recenziji članka britanskog povjesničara grofa Nikolaja Tolstoja objavljenog u časopisu "Encounter" 1983, potanko opisao pokolj na Kočevskom rogu i iznio imena njegovih glavnih izvr-šitelja. Tom je prigodom kao jedna od zapovjedno najodgovornijih osoba javno prozvana "stanovita visoka jugoslavenska partijska i državna dužnosnica". Do-datno i još iscrpnije svjedočanstvo o kočevskom zločinu pružio je 1990. na valovima radio Zagreba osobno grof Tolstoj. U jednosatnom razgovoru,koji je zgro-zio hrvatsku i svjetsku javnost,iznio je potresne podatke dobivene dva dana ranije u Beogradu od pukovnika JNA u miru Sime Dubajića, nekadašnjeg zapovjednika pokolja na Kočevskom rogu.

Dubajić je Tolstoju opisao mnoge pojedinosti tog događaja, te javno izrekao imena naredbodavaca i svojih suradnika u masovnom ubijanju ljudi. Pritom se pravdao da je u mladosti bio komunistički fanatik, što mu je dalo nadnaravnu snagu za iscrpljujuće višednevno ubijanje ljudi, koje je, prema vlastitom prizna-nju,obavljao s velikim užitkom. Od tada pa do svoje smrti,Dubajić je u usmenim i pismenim istupima, unatoč određenim nedosljednostima i izljevima primitivizma, bitno rasvijetlio okolnosti pokolja kojim je zapovijedao i uklonio sve dvojbe oko ustroja zapovjednog lanca u tom ratnom zločinu. Velik nedostatak njegovog "priznanja"suzdržanost je u opisu metodologije izvršenja zločina.Tu su prazninu vrsno popunila svjedočanstva onih izvršitelja pokolja koji su, potaknuti voljom Svevišnjeg, smogli snage da istinu o strahotama s Kočevskog Roga istrgnu iz ralja tiskovne i pravosudne cenzure predaju na ocjenu sudu povijesti.

OČEVIDAC JURE - TAKO JE TO BILO

Tijekom jedne 24 satne smjene Jurina je skupina uspijevala pobiti i baciti u jamu oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali u Kočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka

OBRAĆENJE DRUGA JURE

Do sada najpotpuniji i stoga najvrijedniji opis događaja na Kočevskom Rogu, svjedočanstvo je sudionika samog pokolja "druga" Jure, dano autoru ovog teksta 1992. godine. Ovaj ozbiljno poremećeni duševni bolesnik dao je izjavu nakon naglog obraćenja u vjeri uoči svoje smrti i to na preporuku ispovjednika. Jura godinama nije mirno spavao. Stalno su mu se vraćale "slike iz rata", a uz to patio je i od patološkog straha da će ga UDBA kao svjedoka pokolja kad-tad ušutkati metkom". Prema njegovoj tvrdnji takvu je sudbinu doživjela većina izvršitelja kočevskog zločina hrvatskog podrijetla. Stoga je Jure punih 47 godina "šutio kao zaliven". Iako se pokajao za grijehe i okrijepljen svetim otajstvima pomirio s Bogom, u razgovoru sa mnom nije pokazao znakove iskrenog žaljenja zbog zvjerstava koje je počinio nad pripadnicima vlastitog naroda.

Jure se u Sloveniji zatekao kao borac 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizije JA. Za vlastoručno ubijanje zarobljenih i uhićenih Hrvata dragovolj-no se javio na poziv "jedne drugarice komesarke". "Drugarica komesarka" borci-ma je prenijela naredbu druga Tita da "bez ikakve milosti jednom za svagda li-kvidiraju hrvatsku bandu"i u njegovo im ime obećala"promaknuća u više činove, odlikovanja i potpunu slobodu u pljački i spolnom nasilju nad žrtvama". Onima koji se u "likvidaciji"posebno istaknu,najavila je bogate nagrade u zlatu i drugim dragocjenostima. Nakon odziva boraca i popune dragovoljačke kaznene jedinice, njezini su pripadnici predvođeni Dubajićem i komesarkom, u nekoj kovačkoj radionici blizu Ljubljane dobro nabrusili noževe i žlice za vađenje očiju. Iz vlastite su "komore" preuzeli vreće soli za soljenje ljudskih rana,a iz usput provaljene željeznarije otuđili veći broj sjekira i batova, te kliješta pogodnih za vađenje ljudskih zuba. Tako opremljeni,prvo su se u okolici Ljubljane dva dana "zagrijavali" ubijanjem manjih skupina "bandita", nakon čega su kamionima prevezeni na stratišta Kočevskog roga.

SIMO I MILJA

Tu su ih dočekale slovenske partizanske jedinice, koje su dragovoljne koljače razvodile do teško dostupnih stratišta, osiguravale šire područje zločina, brinule za opskrbu koljača hranom i pićem, te ravnopravno sudjelovale u ubijanju i zlostavljanju žrtava. "Komandira operacije", koji se predstavljao kao Simo, svjedok nije pobliže poznavao, a na stratištima ga je viđao povremeno. Naprotiv, ubijanjem na poprištu zločina cijelo je vrijeme zapovijedala komesarka,koju isto nije pobliže poznavao. Simo ju je u vokativu zvao Miljo. Prema partizanskom običaju iz tog "herojskog" doba, borci su se međusobno oslovljavali osobnim imenima, nadimcima ili konspirativnim, tj. lažnim imenima, pa je poznavanje nečijeg punog imena i prezimena, čak i u istoj četi bila rijetkost. Stoga očevidac Jure nikad nije doznao pravu osobnost, ni "komandira", ni "komesarke", a niti većine ostalih dragovoljaca koljača.

UBIJANJE OD 4 DO 22 SATA

Jure tvrdi da je u pokolju sudjelovao punih 12 dana i to od utorka 29. svibnja do subote 9. lipnja 1945. "Likvidacije" je vršio u smjenama od 24 sata ubijanja i potom 24 sata odmora. Na dane odmora spavao je u brvnarama nekakve partizanske bolnice, uz najstrožu zabranu bilo kakvog dodira s mjesnim stanovniš-tvom. Ubijanje je trajalo od svitanja do punog mraka, tj. od 4 do 22 sata.Tijekom jedne24-satne smjeneJurina je skupina uspjevala pobiti i baciti u jame oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali u Kočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka, bez prozivke i bilo kakvog pisanog traga. Naredbodavac i izvršitelji zločina nisu vidjeli potrebu za potankim utvrđivanjem ukupnog broja ubijenih, te njihove dobne i spolne strukture. Važno je uočiti da nijedna osoba smaknuta na Kočevskom Rogu nije bila saslušana, optužena, niti osuđena na smrt od bilo kakvog, pa čak ni partizanskog prijekog suda.

Njihovo zajedničko ubojstvo prema Đilasovu je svjedočenju osobno naredio Josip Broz Tito 28. svibnja 1945. mrtav pijan tijekom cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske u Ljubljani. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja,bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.To je pitanje prepustio svojim partizanskim "revolucionarnim saradnicima". Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja pijani je maršal izabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog Staba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica su odlično poznavali bespuća i pećine Kočevskog roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata.

... Cijeli članak:


TITOPENDREKAŠI

Zašto dr. Marku Veselici nije omogućeno uručiti sucu Meronu "Vinodolski zakonik"!?

Žrtva jugokomunističkog represivnog aparata, nevino optuženi i osuđeni Marko Veselica je odležao svoju dugogodišnju robiju. Mogao je samo sanjati da se u njegovom procesu pojavi kakav pravedan sudac, tipa suca Nerona. Njemu su bili suđeni vampiri, a najveći vampir 70-ih godina je sjedio na vrhu partijske SRH piramide. Tog najvećeg vampira je, prije nekoliko mjeseci, na tribini u Hrvatskom slovu, po tko zna koji put, Marko imenovao i punim imenom i prezimenom. E, zapamtit ćemo mi Marko tvoje riječi. Rekli su sebi u bradu, neovampirci juniori, u visokim državnim institucijama, biološki i idejni potomci, vampira seniora.

I gle čuda. Doznao veliki Marko da u Zagreb dolazi veliki sudac Theodor Neron, pa je osjetio potrebu, stisnuti mu ruku i uručiti mu poklon knjigu Vinodolski zakonik, najstariji cjelovito sačuvani spomenik običajnog prava na hrvatskom jeziku, a u slavenskom svijetu, od njega je starija samo Ruska pravda, napisana u protegu od XI. do XIII. stoljeća.

Preko Društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, čiji je i on visoki dužnosnik, uputio je zamolbu visokim državnim institucijama, da mu se to omogući. Ali, pismena je ljubav ponajgora, uvijek moraš čekat odgovora. Rekla bi narodna pjesmarica. Zaboravio je na dnu napisati: Vita jela zelen bor, čekam brzi odgovor.

Čekajući odgovor mogao je Marko, kako opet kaže narodna pjesmarica, i pjevušiti:

Svi se momci vesele sijelu,
a ja pošti i papiru bijelu.

A pravo na odgovor je osnovno ljudsko pravo, zar ne.

No, da mi za naše mlade čitatelje kažemo nekoliko riječi o tim mračnim 70-im godinama i Hrvatskom proljeću, čije je raspupane grane, procvjetale visibabe, jaglace i ljubičice, hladni vjetar "košava" iz Karađorđeva uništavao, trgao, kidao, lomio...

Ne samo dobar dio političara, nego i dobar dio današnjih odnarođenih ljevičarskih novinara, pripadaju toj vampirskoj generaciji, jer su upravo tada pekli svoj novinarski zanat. A dok su ga pekli, vatru ispod kotla im je raspirivao spomenuti hladni Dolanc-Planinc vjetar, koji im je svojim fijukanjem oko kotla, i titopendrekaško kolo svirao.

Navest ćemo samo jedan karakterističan događaj iz toga mračnog vremena, a vezan za titopendrekaše i njihove zasukane rukave.
Molim vas gdje se nalazi ulica Savska?
Kakva Savka, svetu li ti neđelju, pa pendrekom po leđima.
Auuuu, što mi je ovo tribalo, zajauka došljak u Zagreb.
Kakav Tripalo, sunce li ti kalajsano, pa opet pendrekom po leđima.

Žarko Marić, Zagreb


OPERACIJA FINI MAGARAC

Ive Mulac stigao je u Ameriku - onu pravu, sjevernu - koju godinicu iza 1. svj rata.
Zahvaljujući našoj gospodi iz “Srpsko-hrvatske koalicije”, još za vrieme stare Austrije naučio je da je Jugoslaven, srbohrvat ili nešto slično - uglavnom ‘našinac’.
Sjećao se kako mu je mati pričala da je Rvat i da se čuva rišćana i Vlaha; da su mu stari govorili kako su tu, u blizini njegova rodnog sela, iza Splita, nekad stolovali rvatcki kraljevi - Tomislav, Krešimir, Držislav i drugi, kako je to sve nekad bilo veliko i moćno kraljevstvo rvacko koje je prkosilo i Latincima i Mlečićima.

Nu zahvaljujući napried spomenutoj gospodi i njihovim učiteljima, on je u pučkoj školi naučio više o Crnom Đorđu nego o Tomislavu.

Taj Đorđe bio je veliki junačina pa je, iz silne ljubavi i milošte prema ‘južnim Slovenima’ smlatio svog vlastitog ćaću, a svojoj materi na glavu nabio punu košnicu pčela.
Znao je naš Ive napamet nekoliko pjesmica o Marku Kraljeviću i njegovoj osebujnoj plemenitosti radi koje “....reže dojke Arapki devojki” - koja ga je izbavila iz turskog robstva.
Posebno se sjećao Markovog Šarca, s kojim je taj veliki delija dijelio vodu i vino -
‘...pola pije, pola Šarcu daje’. Juf breeee!!!

Čuo je i o bitci na Kosovu, o nekim Mrnjavčevićima, o caru Lazaru, Milošu Kobiliću, babi Sinđeliji i njezinom faćuhu Stevanu, Vladiki Radi, o nekakvoj životinji psu ili vuku - nije siguran - Karadžiću, a uzput i o biskupu Strossmajeru.
Naučili su ga da se divi ‘Čika-Peri Mrkonjiću’ čiji su ‘junaci’ 1903. na sablju natakli i kroz prozor izbacili kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu kraljicu Dragu, za to što su “.....želeli da Švabi prodaju Srbiju....”.
Naučili su ga kako je taj Čika-Pera poslije toga postao “naš kralj dobri Pera Oslobodioc” koji je, zajeno s vrlim sinom Acom, nekoliko puta potukao Turke i Švabe i sve naše narode oslobodio robstva i stvorio moćnu krljevinu Eshaesiju.

Istina, Ive je ubrzo opazio da su kad se radi o rvackim leđima, žandari nove i ‘preslobodne kraljevine’ žešći od Kraljevića Marka, da je svakim danom sve skuplje, da je posla sve manje a poreza sve više - da se jednostavno više ne da živjeti, pa je na savjet “pametnijih” nekom Vlaju - sada ‘odjedared’ Srbinu, prodao svoju škrtu zemljicu, kupio ‘šipkartu’ i krenuo u obećanu zemlju Ameriku.

Kao i mnogi naši, u Americi Ive se nastanio u ‘Picburgu’ na ‘Ist Štrit’, koja nije bila baš toliko famozna po svojoj čistoći.
Težko je radio na raznim poslovima po rudnicima, a jedina razonoda su mu bile vesele subotnje večeri i noći u rvackom salunu gdje se dugo pilo i pivalo, a poslije toga s bocama vina u rukama i džepovima i s zelenim dolarom zataknutim za šešir, s tamburašima na čelu promarširalo ulicama gradske radničke četvrti, e kako bi se iztaklo blagostanje u obećanoj zemlji Americi.
Premda je salun odjekivao psovkama na vlaškog kralja i na Pašićevu bradu, Ive se ‘pulitikon’ nikad nije bavio ni u ‘Staron, pa ni u ovon Novon kraju’.
Kadkada je s drugima oduševljeno pjevao Ustani bane...i nazdravljao Stipici Radiću.
Tu i tamo prodali bi mu koje rvacke novine koje bi Ive par put prevrnuo, pročitao po neku vijest iz Staroga kraja i neke naslove, a zatim ih uporabio za zamotavanje prljavog rublja.

Slijedeći primjer drugih brojnih ‘iseljenika’, Ive je ubrzo postao Đani, što ga je činilo mnogo važnijim - gotovo pravim Amerikancem.
Upisali su ga u Rvacku Bracku Zajednicu kako bi, u slučaju nesreće na poslu , imao nešto posmrtne penžije.
Sjeća se kako je nakon umorstva Radića i drugova prisustvovao nekoj velikoj protestnoj skupštini na kojoj je podpisao neku punomoć dokturu Anti Paveliću da istjera Vlaje iz Staroga Kraja.
Inače, naš se Đani sve više zanimao za dolar i štednu knjižicu, a vino je zamienio viskijem.
Počeo je žvakati i ‘ćuving-gam’, kupio je svijetloplavo odielo, panama šešir i šimi cipele, sve više je razvlačio riječi i sve češće ubacivao ‘Jes’, ‘O-kej’ i ‘Dace-rajt’.
Ponekad bi mu se približili oni ‘naši iz ‘livog krila Rvacke Bracke Zajednice’ i pričali mu kako je majčica Rusija jedini spas za ‘slavensku racu’, kako će samo brkati Joso Đugašvili a.k.a. ‘Čelični’ spasiti slavenstvo i naš Stari kraj, koji će potom postati pravi radnički raj na zemlji.
Nu kako je Đani znao da američka policija ne gleda baš lipo na te ‘crvendaće’, izbjegavao je s njima veći dodir - iako su svašta lipog pričali i obećavali.

Dolazili su i oni drugi koji su se zvali domobranima, da bi mu prodali koji primjerak “Nezavisne Države Hrvatske”, ali ni oni ga nisu puno interesirali - jer na koncu konaca, to je sve koštalo novaca i vremena, a u Americi, kako je bivši Ive, sadašnji Đani naučio od praktičnih Amerikanaca - ‘Tajm is moni’.
Dolar je Đaniju sve više postajao svetijim od svega drugoga.
Istina, znao je ponekad s društvom potrošiti koju paru, pa kad se pročulo da je u Marselju ubijen kralj Aleksandar mnogi su se veselili, pa tako i Đani jer on je uvijek bio s većinom.

Došla je 1941. i Đani je čuo na ‘rediju’ da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska na čelu s istim onim dokturom Antom Pavelićem kojemu je on podpisao punomoć i nešto mu je zagrijalo oko srca. Ali samo na časak.
Ubrzo se pročuše vijesti da Švabe, a još više Žabari, svašta rade po Starom kraju. Preko ‘redija’ i ‘fona’ se sve više čulo za nekog Mihaljevića, ili Mihailovića - đava bi ti ga zna kako se zove - koji da po planinama vodi svoje hrabre četinjake i, ‘k’o Panta pitu ili volove u kupusu’, mlati Švabe i Žabare.
Čak se proglasilo da u brdima ima i svoje tajne ‘eroporte’ s kojih njegovi ‘erplani’ dan i noć tuku po okupatorima.
Tu i tamo, ‘Jugoslovenska narodna odbrana’ bi mu za tog bradatog junaka s ‘glases na njegovim ajsima’, uspjela izčupati koji dolar.

Iako naš bivši Ive sadašnji Đani, nije volio davati dolare, ipak mu je bilo drago da netko mlati Žabare koji čine zulume po njegovoj lipoj Dalmaciji.
Uzalud su ga pavelićevci poput Ante Došena i Rudolfa Erića uvjeravali da će Poglavnik prije ili kasnije sa svim Rvatima iztjerati Žabare i baciti ih u more, te da je glavno da se uzpostavila Država Rvacka.
Žabari su bili u njegovoj Staroj domovini Dalmaciji i on je za svakoga tko ih tako nemilosrdno mlati, neznajući bijedan, da se “vojvode” tog junačkog bradonje ‘s glases’ na ajsima, u isti čas gospodski časte s žabarskim generalima , dijeleći ono što su oteli Rvatima.
Bio je Đani i na nekom sastanku na koji je došao i rvacki ban Šugašić, Šubajša, Šubarić, Sublaznić - đava bi ti ga zna kako se točno zove - koji je pozvao sve Rvate da podupru mladoga kralja Petricu i njegova bradatog vojvodu Dranšu, pa da će poslije rata nastati nova i pravedna Jugoslavija u kojoj će glavno pitanje biti kako se odrvati tolikim sloboštinama koje će im dati lepi Petrica i njegov junački vojvoda.
A pošto Petrica mnogo voli da pije, za sve koji mu pomognu bit će napretek i ‘šumadinskoga čaja’.

Ali, eto đavla! Odjednom američki ‘redijo’ i ‘njuspeperi’ počeše govoriti i pisati kako se pojavio neki novi i bolji borac za jugoslovensku demokratiju pod nekakvim misterijoznim imenom Pinto, Tinto,Tito - ili tako ništo slično - koji je, kako vele, sav nalik na nikadašnjeg predsidnika Linkolna.
Vele da je to čudo od čovika koji sa svojim neustrašivim parciganima, papazjanima, patlidžanima - kako li se po đavlu već zovu - mlati Švabe ka’ đava grišnu dušu, drži u šahu 60 švabskih divizija, dnevno oslobađa četiri trećine Jugoslavije i živi samo da narodu donese pravu demokratiju.
On sa svojim tovarima, tovarčićima, tovarišćima -ili tako nikako - dili i zadnju konzervu od tona i tona “korndbifa” koje dobiva iz Amerike.
Kad su ga drugovi u Americi uvjerili da taj Tito dan i noć radi kako bi se narodu dala prava socijala - obilje kruha, ruha, zemlje i para za svakog siromašnog čovika - naš je Đani osjetio da mu je srce baš uz tog balkanskog Linkolna.
A onda te njegove lipe parciganke - pravo čudo od žena i divojaka.
One ti neustrašivo skaču na švabske tenkove, a samo zbog topline, svojim tjelesima griju svoje prozeble parciganske drugove.
Drago je Đaniju što ga sad ‘Jenkiji’ tapšaju po leđima i tepaju mu: ‘Verigut Đani boj, Tito gut boj, Đugoslavia grejt nejšin!’....
I on se malo po malo počeo osjećati narodnim herojem kakvih je već puno među braćom Srbima.
Čak je dao 100 dolara da se tovaru - ops! - tovarišu Titi kupi eroplan tipa ‘Mastang’ kako bi, osobno i lično, iz zraka mogao mazati po Švabama.
Tijekom rata Đani je mukotrpnim radom zaradio dosta para i postao ugledan među Đugoslavima.
Nije mogao odbiti kad su mu ponudili neko odborničko mjesto u ‘Kroješin Fraternal Junionu’ na ‘Forbes Štritu u Picburgu, Picovenija, USA’.
Konačno je i on postao Netko. Istina, koštalo ga je, ali ‘za plemenitu stvar’ ništa nije teško dati.

Nu kad je ‘Efbiaj’ počeo čeprkati po računima i razpitivati se o za tajne komunske sastanke u ‘Junionu’, a onaj luđak senator “Džo Mekarti” poslao druga Fišera i njegovu komunističku družinu na 14 godišnji odmor u Sing - Singu, Đani se malo curüknuo i postao oprezan.
Nu za par godina sve je to zaboravljeno. Iako je neprestano Amerikancima čitao lekcije, Tito je opet postao ‘veliki prijatelj Amerike’, a Amerika još veći prijatelj Tita, zato što je odbio daljnju absolutnu poslušnost bivšem zajedničkom prijatelju, brkatom Kobi Štalinu.
Na Forbes Štritu u Picburgu, opet su cvale crvene ruže.
Đani je sve više eskalirao iz pozicije u poziciju i jednog dana mu predložiše da u jednoj velikoj dupetaciji, ili dipletaciji - kako li se to već pravilno zove - ‘čarter erplanom’ krene u Stari kraj, gdje će ih primiti sam maršal i njegova lipa žena Jovanka.
Čak ima izgleda da bi mogao dobiti i Orden ‘Bracva i Jedinstva’.
I, s još pedesetak ‘zajedničara’ krenu Đani Mulac na put.

Na uzletištu Pleso dočekala ih je muzika i novi precednik ‘Matice iseljenika’ koji im je najprije održao dobrodošlicu na ‘ingleskom’, a kako nije bio siguran da drugovi zajedničari razumili njegov serbian style English, za svaki slučaj, ponovio ju je i na srpsko-rvackom.
Za tim se svi ukrcaše u omnibus i pravo na Markov trg u nekadašnje Banske dvore , gdje im je netko rekao da je tu do nedavna sjedio i Pavelić.
Odatle su otišli u Sabor gdje je bio izvješen grb ‘Hrvatsko-srpske Bratske Zajednice’, onda u Samobor, pa na more u Spljet. Na koncu su odpremljeni u Beograd gdje ih je primio drug maršal koji im je čisto naškim jezikom održao govor: “Drugovi, ja viđajet da ste vi harašo.
Ja puno znajut o vama, jer vi bohato pomagajet našoi oslobodilačka borba....
Ja vas sve odlikovajut Ordenijem Borotstvoje i Jedinstvoje.”

Tu, u ‘prestonici’ upoznao je Đani par simpatičnih Srba, koji mu samo žele ići na ruku i oni ga uvjeriše kako se s dolarima u ‘Đugi’ može bolje zaraditi nego u Americi.
I, po povratku u Ameriku, Đani odluči likvidirat svu svoju imovinu, vratiti se u Stari kraj i opet postati Ive, ili Jovo, - svejedno.
Nu kako je kod Srba mulac i magarac jedno te isto, simpatični Srbalji, koji su svi redom bili bivši ‘narodni borci’, svoj plan kako će se dočepati Đanijevih dolara, pravo po vojnički, nazvaše Operacija “Fini magarac”.
Nekoliko mjeseci po povratku u Stari kraj vratio se Đani nazad u Ameriku. Uselio se u jednu skromnu sobicu i turoban, izmršavio i pogrbljen, izbjegava dodir sa svim poznanicima.
O njegovim se doživljajima u ‘prestonici’ svašta priča. Jedni kažu da ga je ufatila neka Persa koju su mu predstavili oni simpatični Srbi.
Drugi kažu da je pa’ na lipak s nekakvim ulaganjem u hotele na Jadranu.
Treći vele da su ga ‘digli’ na kartama.
Izgleda da je bilo svega pomalo, nu sigurno je da je naš Đani osta’ bez svega.

Oni koji ga ponekad viđaju kažu da sad puno iđe u cirkvu, da živi vrlo skromno od mizerne penžije, da psuje Titu, Jovanku, Jugu, Beograd i kurvino Bracvo i Jedinstvo.
Priča se da je na putu iz Beograda Orden Bracva i Jedinstva bacio pod dunavski most.
Tješi ga malo samo to što on nije jedini od drugova zajedničara, sada Jugo-rvacke Bracke Zajednice koji je namagarčen u Operaciji “Fini magarac”.
Više ne želi biti član ‘Bracke Zajednice’, a kako se priča po Picburgu, tamo ga i ne žele jer se ‘bracki precednik’ Đan Badovinac boji da bi ga, za to što mu je Tito darovao neki dvorac između Samobora i Žumberka, ovaj ludi ustaški nastrojeni ‘Đani Mulatz’ mogao ubiti.

Ovaj članak napisan je i objavljen u jednoj hrvatskoj emigrantskoj reviji prije 30 godina. Iako satiričan on uglavnom opisuje istinite događaje o životu ondašnjih hrvatskih emigranata pečalbara, njihov način “engleskog” govora, velikosrbsku i jugoboljševičku manipulaciju s njima itd.

Kad se pogleda na sve današnje makinacije u Hrvatskoj i oko Hrvatske, ono što se događalo u ona vremena, osim nekih manjih iznimaka, vrlo je slično onome što se događa danas. Za to mislim da ga je vriedno objaviti kako bi, obmanjene komunističkim lažima, mlađe hrvatske generacije uvidjele da se onima koji je ne poznaju ili ne žele poznati, povijest uistinu ponavlja.

Za Dom Spremni !

Zvonimir R. Došen


NAJNOVIJE BEDASTOĆE S DNEVNO.HR!

Hitler nije drugačije mogao stvoriti "nadljude", nego ovim demonskim načinom....

Nacisti su propovijedali apstinenciju u ime promicanja nacionalnog zdravlja. No, kada je riječ o borbi za svoj Blitzkrieg, nisu imali grižnje savjesti u ispumpavanju svojih vojnika punih droge i alkohola. Droga je bila izbor, ali mnogi drugi su postali ovisnici i o morfiju i alkoholu.

Invazija Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata ostavila je Europu prestrašenu pred vojskom Trećeg rajha.

Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da njemačke vojnike nije inspirirala samo Hitlerova zapaljiva retorika, već je njihova predanost borbi bila djelomično potpomognuta tabletama pod imenom "Pervitin"...


Filmski stereotipi programiranja gledatelja

Nasilje, opscene scene...

Boj za čovjekov um vodi se i na drugim temama filma jer onaj tko ima vlast nad umom ima vlast i nad postupcima. Pored „najmaštovitijih“ seksualnih scena, moralne inverzije, šunda, kiča i puno gluposti, holivudska tvornica kulture smrti potiče nasilje i rasno miješanje. Dobiva se dojam da se holivudski režiseri nadmeću tko će snimiti brutalniji film sa što više krvavijih i stravičnijih scena. Razbojnici, pustolovi i ubojice prikazuju se kao heroji i časni ljudi te postaju idoli, miljenici milijunima gledatelja. Posebice su zanimljivi filmovi ratne tematike. U njima se Indijanci, Nijemci iz Drugog svjetskog rata te Arapi prikazuju obvezno kao sumanuti, beskrupulozni i krvožedni zločinci dok je druga strana puna najsvetije ljubavi, odanosti prema ispravnom cilju i bezuvjetnom samoodricanju i junaštvu.

Filmovi za adolescente ni malo ne zaostaju u prikazu nasilja, promicanju međurasnih odnosa i seksualnosti tinejdžera. Walt Disney Co. otkako ju je preuzeo Robert Iger, forsira nekoliko dječjih programa u kojima se potiče seks među djecom (poznata neprilična plesna izvedba šesnaestogodišnje Miley Cyrus, Disneyeve zvijezde serije Hannah Montana, na Kid's Choice Awards). Šokirajući su crtani filmovi za najmlađe uzraste. Scene u njima prepune su zastrašujućih oklopnih nakaza i čudovišta koja se nadmeću čudnovatim oružjima, svirepošću, verbalnim nasiljem, uvrjedljivim porukama i sl. Tu prednjači holivudski Time Warner Inc. koja kao današnja najveća medijska grupacija kontrolira televizije CBS i CNN. Ako nam je poznato da u svakom tom filmu postoji i određeni broj subliminalnih poruka onda je jasno kakav im je utjecaj na odgoj najranjivije populacije.

Oblikovanje umova putem promicanja rasnog miješanja je vrlo zanimljivo. Snimljeni su mnogobrojni filmovi o multikulturalizmu, o rasno miješanim parovima koji su puni ljubavi i razumijevanja, koji se sviđaju drugima i koji su općeprihvaćeni. Kod rasnih sukoba scene filmova su emotivno pristrane, uvijek su na ne-bjelačkoj strani. Crnci su već postali stereotipizirani kao individualni suci koji „preuzimaju vodstvo“, uspješni poslovni ljudi, znanstvenici, pa čak i predsjednici. Ilegalni useljenici se prikazuju kao vrijedni radoholičari koji slijede „američki san“. Istodobno, njihov golemi doprinos kriminalu u SAD-u te društveni problemi koje oni stvaraju su zanemareni. S druge strane, bijelci koji s prijezirom gledaju na ilegalno useljavanje i rasnu situaciju u SAD-u postaju u filmovima fanatici vrijedni prijezira kojima se rugaju drugi likovi ili, u najgorem slučaju, opasni psihopati fascinirani vatrenim oružjem. Bijeli rasist, „naoružani luđak“, postao je priznati stereotip u mnogim filmovima i serijama. Možda će se netko upitati koji je smisao toga? Kao što se svako drugačije mišljenje o multikulturalizmu etiketira kao ekstremno i rasističko, i priča o židovskom holokaustu postala je nedodirljivi mit. Nju nitko ne smije taknuti! Otuda ta silna poveznica koja je najvidljivija kod vođenja svih holivudskih filmskih korporacija. Kao što je već bilo rečeno, vlasnici Hollywooda su Židovi, ali su crnci u gotovo svim filmskim kućama direktori, voditelji itd. (Tko upravlja Amerikom?, National Vanguard Books, Inc., listopad 2011., str. 2. i 3.)

Najbezumnija je kategorija filmova koja je gotovo do groteske izokrenula karakter američkog marinca. Svakom razumnom i upućenom čovjeku jasno je da je američki vojnik u šestotinjak osvajačkih pohoda SAD-a poslije Drugog svjetskog rata primjenjivao najrigidnije i najstravičnije metode prema suprotnoj strani, koja je obično bila legitimna strana u svojoj zemlji. Na tim krvlju natopljenim bojištima i na mućenjima i šokantnim torturama, poglavito prema zarobljenicima i civilima, američkim bi vojnicima „zavidjeli“ i najveći krvnici iz ranije povijesti. Jasno da Hollywood kao sotonino oruđe izokreće cijelu priču!

U javnost je nedavno „procurio“ necenzurirani dokumentarac iz Drugog svjetskog rata gdje se vidi kako američki marinci na pacifičkom bojištu kliještama čupaju zlatne zube s mrtvih vojnika što je i bila uobičajena praksa. Slični prizori dolaze, iako „na kapaljku“, i iz koncentracijskog logora Guantanama. No, sve to Hollywood u suradnji s Pentagonom gura pod tepih, jer nemoguće je da američki marinac, idol programiranog puka, radi takvo što! A američki zaglupljeni i već posve zombizirani puk koji živi u iluziji i lažnoj stvarnosti i dalje slavi svog marinca, svoje vođe, svoju zločinačku državu kao novu Atlantidu super rasnih eugenika. On malo pa malo maše tim svojim zastavama kao ponosni Amerikanac na ponosnu državu, ne shvaćajući da u stvari slavi kult „zastave smrti“, kult đavolje države, kult Novog svjetskog poretka.

Nužno je zato usporediti hrvatsku filmsku percepciju karaktera hrvatskog branitelja i holivudsku percepciju karaktera američkog marinca. Osim što u Hrvatskoj nije snimljen niti jedan ozbiljan ratni film o Domovinskom ratu, sustavom đavolje inverzije teze su se izokrenule. Iako je američki vojnik poput zvjeradi istrebljivao domorodačko američko pučanstvo, iako je osvajao tuđe zemlje i porobljavao druge narode, Hollywood ga je uzdigao na zvjezdani tron. Nasuprot toj holivudskoj slici okupatorskog američkog vojnika, hrvatski branitelj u hrvatskoj kinematografiji prikazivan je sasvim suprotno. Uobičajeno, njegov karakter i njegovi ideali nisu ništa drugačiji od srbočetničkog agresora. Nerijetko je prikazivan kao nasilan primitivac, provokator, alkoholičar, PTSP-ovac, shizofreničar, ridikul, mediokritet ili kriminalac.

Ne radi se u toj inverziji samo o prokomunističkoj i projugoslavenskoj orijentaciji hrvatskih filmaša koji su jedva dočekali ulazak Hrvatske u EU samo zato da čim prije zaborave hrvatsku samostalnu državu kao ružnu mrlju u svojoj povijesti, već i o nečem drugom. Američki marinac će po naredbi „Velikog oka“ stvarati Novi svjetski poredak, hrvatskom vojniku je namijenjena druga uloga – da nestane.

Mladen Lojkić


Podsjetnik

ZATOR ZEMLJE BOSNE

Anto Baković, Dječak s Drine, August Šenoa, Zagreb, 1996.

"U knjizi Dječak s Drine", piše u Predgovoru njezin autor Anto Baković, "opisao sam ono što sam vidio i doživio i čuo da se zbilo u teškim ratnim godinama Drugoga svjetskog rata u mome rodnom Goraždu, u susjednim mjestima i, poslije, u Sarajevu. Nikakvu literaturu nisam imao pred sobom, niti sam je htio imati. Hrvatske literature nema, a četnička, partizanska i jugoslavenska nije me zanimala. Htio sam opisati ono što sam ja vidio svojim očima i čuo svojim usima i zapamtio u svome dječjem pamćenju. Uopće ne znam kako su povjesničari opisali te dogadjaje. Mene to i ne zanima. Znam da je svatko pisao svoju povijest. A ja znam da sam napisao istinu i da se ovo sto sam opisao - doista dogodilo."

Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.

Autor se pri pisanju nije htio služiti nikakvom literaturom, hoteći maksimalno sačuvati autentičnost svoga sjećanja, ali njegov navod da o tim dogadjajima nema hrvatske literature nije točan. U jeku rata, kada se jos nisu naslućivali ni obrisi njegova kraja, a nekmoli nazirali pobjednici, u lipnju 1942, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske objavilo je tzv. Sivu knjigu (punim naslovom: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države) o četničkim i partizanskim zločinima nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, počinjenim 1941. i u prvoj polovici 1942. godine, s autentičnim fotografijama ekshumiranih žrtava i njihovim imenima. U toj se knjizi na vise mjesta spominje i tragedija sto se zbila na rijeci Drini, čiju goraždansku epizodu opisuje i Baković. U tom dijelu Siva knjiga daje Bakovićevu svjedočenju još snažniju vjerodostojnost, i obrnuto, Bakovićevo svjedočenje poklapa se s navodima iz Sive knjige, što obama izvorima daje novu povijesnu vrijednost.

O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.

U tom kontekstu doimlje se vise nego naivnim dobrohotni Baković kada uvjerava svoje čitatelje kako to nisu ustaški nego četnički zločini. Oni koji su sumnjali u autentičnost četničkoga "ručnoga rada" 1941. i govorili o pretjerivanjima preživjelih svjedoka, nakon zbivanja u Domovinskome ratu 1991-95. i televizijskih snimaka masakriranih žrtava četničkih obrednih ubojstava, zanijemili su. Kažu da je dvojici američkih patologa pozlilo kada su pregledavali lovinačke žrtve. Tada se počelo govoriti da su četničke postrojbe drogirane jer da čovjek u normalnom stanju ne može počiniti takva čudovišna oskvrnuća ljudskih tijela. Sumnjam da su podrinjski četnici 1941. uzimali drogu. Prije bih rekla da je riječ o kontinuiranome i programiranom ponašanju prema "neprijatelju": ubijanju i obeščašćivanju žrtve u mržnji koja je posljedicom višestoljetne slaboumne srpske politike prema susjedima, koji su, samom činjenicom što su Nesrbi, bili osudjeni na zator jer "zagadjuju vekovni srpski prostor". Otuda brutalnost prema katolicima, muslimanima i zidovima.

Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se više produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički čista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.

U njezinu "čistoću" uzidane su i glave onih nesretnika s drinskoga pješčanoga spruda u Goraždu, koje je desetogodišnji Tone Baković prevrtao, tražeći medju njima očevu. I izbodena tijela onih četiriju drinskih mučenica, časnih sestara koje su s Petom krenule preko "Titove" Romanije i završile u drinskim valovima jer su bile simbolom Pape i Rima. I smrznuti mosuri muslimanske krvi zapeli na drinskim mostovima čekajući podnevno prosinačko sunce da otkapaju Drinom prema Beogradu. I krici silovanih muslimanki, koje su u ovome nedavnom ratu obeščašćivali i kanadski časnici. U nju je uzidan i Plavšićkin tropoljubac Arkanu u opustjeloj Bjeljini s čijih ulica u ljetno popodne isparuju napuhnute muslimanske lešine i bježe preostale kokoši. U nju je ucementirano i demonski nacereno Mitterandovo lice, kojemu Srbi trebaju podignuti spomenik bas na Drini jer im je on darovao Bosnu.

Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Križnom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.

Autorova dobroćudna naivnost očituje se kada piše da su četnici vjerojatno klali jer nisu imali dovoljno municije i kada uvjerava svoje beogradske suradnike sedamdesetih godina da su drinske žrtve zapravo muslimani i katolici, a ne Srbi. Baković, čini se, poput velikoga dijela hrvatskih publicista i povjesničara još nije pronašao adekvatnu intonaciju ni metodologiju da bi do kraja rasvijetlio ratna zbivanja i suodgovornost zaraćenih strana. Odrekavši se pri tome i cjelokupne literature (što se ne smije raditi, jer se do istine dolazi i usporedbom krivotvorina sa zbiljom), odsjekao si je granu na kojoj je sjedio. Partizanima, koji, po njegovu svjedočenju, nisu klali u Goraždu, odškrinuo je vrata da sa sebe načelno speru ratna i poratna zločinstva nad civilima, što je u stanovitoj kontradiktornosti s onim o čem u ovoj istoj knjizi piše da se zbivalo nakon sloma NDH 1945, kao i s literaturom u kojoj se može naći gradje za partizanske pokolje civila u Bosni i Hrvatskoj i prije 1945.

Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.

Uz zapovjednika Šošu, Svetu Marjanovića, Proku Kovrliju i Stevana Trtiću zločinstvima su se isticali, navode svjedoci, student medicine Papo, budući kardiokirurg Vojno- medicinske akademije u Beogradu, i Boško Šiljegović, general pukovnik JNA, dugogodišnji glavni urednik Redakcije za historiju KPJ (SKJ) i NOB drugoga izdanja Enciklopedije Jugoslavije, izradjivane u Leksikografskome zavodu u Zagrebu. Kako je izgledala povijest NOB-a koju je pisao Šiljegović, možemo zamisliti, i u tome Bakoviću dati pravo kada sumnja u autentičnost četničko - jugoslavenske literature.

Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šešeljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.

Bosna Bakovićeva djetinjstva nepovratno je nestala, a jedan od uzroka njezina nestanka upravo je pokolj na Drini, o kojem on piše. I kao što se on nikada više ne će moći okupati u Drini, a da se ne sjeti njezinih krvavih valova, tako nikada više Muslimani ne će biti Hrvati muslimani, a Bosna sretna zajednica triju naroda, ma koliko se veliki Zapad prsio da je čuva od njezina rasapa. On ju je zapravo i uništio, licemjerno asistirajući srpskim klanjima 1941. i 1991.

Nataša Bašić


Ljudevit Gaj – enigma!?

Što mi danas znamo o kontroverznom Ljudevitu Gaju (1809.-1872.)? Što je bio više, preporoditelj, književnik ili tiskarski poduzetnik? Je li bio više neshvaćeni umnik ili prevarant? Više Austrijanac, Francuz, Rus, Jugoslaven ili Hrvat? Što reći o čovjeku koji je uporno molio cara Franju Josipa da mu dodijeli neki orden, što reći o čovjeku za čije ideje ne znamo čije su stvarno? Samim time, je li imaginarni ilirizam bio austrijanština umotana u slavenske fraze usmjerena borbi protiv mađarske hegemonije u Hrvatskoj, u kojoj je Karadžić trebao poslužiti Habsburgovcima u ulozi trojanskog konja, ili je Gaj od samog početka bio oruđe srpskog imperijalizma koji je isplanirano pokrenuo hrvatsku inteligenciju prema krajnjem cilju svoje politike, sjedinjenju južnih Slavena, ali ne u kraljevinu Iliriju, već u srpsko carstvo pod Karađorđevićima? Možda ima jednog i drugog, ali sve ukazuje na to da je Gajev osnovni poslodavac bila je britanska obavještajna služba!

U Gajevoj donkihotariji ilirskih i slavjanskih utopija, Antun Gustav Matoš vidi vješala i piše „Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“Matoš ga smatra roditeljem onih naših političara, koji su pravili nagodbe a nemaju pojma o državnim financijama. „On je“, kaže Matoš, „preteča onih koje sarkastični Starčević naziva Slavoserbima“.„Slavoserbi“, citira Matoš Starčevića, „ne znače toliko izvjesnu stranku našu ili tuđu, koliko sve mutikaše, praktičnjake, oportuniste, egoiste, filistre i bildungsfilistre, snobove i poluljude, što pod zvučnom frazom kriju moralnu golotinju i oskudicu svakog osvjedočenja...“

Dr. Ante Starčević u raspravi Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu iz 1867. godine napisao je:
"Gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime Slavjansko, ime izmišljeno, ime pod kojim ne razumeva se drugo nego nevolja i sramota. Razumni Hervati su proti onih koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani, jer će i oni Hervatsku, ako bude prilike, dugome dati, kao što su je magjarolci dali Magjarom i Nemcem... Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj, vazda okrinkani, da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva... Zamamljuju narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile, vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripravljaju Hervatom očitu propast... Nevidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tanje, negoli su to učinili svi izvanjski nepriatelji Hervatske, sva stoleća, sve nesreće koje smo do danas preživeli?" .

Zanimljivo da je Starčević u svom pisanju rabio korijenski pravopis s djelomično ekavskim dijalektom iako je bio Ličanin i ikavac. Činio je to iz prkosa pošto se Karadžić zalagao za ijekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba što su je na kraju, kako je već rečeno, prihvatili samo tzv. hrvatski vukovci. Starčević je jasno uvidio da će zlokobna zabluda slavističkih iliraca o jednom jeziku i jednom narodu Hrvata i Srba odvesti Hrvatsku u etničko istrebljenje. Stoga je on smatrao da hrvatski jezik mora biti sinteza hrvatskih narječja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog, a Gajev dogovorni jezik smatrao je govedaraskim blejanjem, štekcanjem i hercanjem.

Da je Gaj bio mutikaša, oportunist i egoist, vrlo lako možemo utvrditi iz njegovog bogatog životopisa. Preporoditelj Ljudevit Gaj bio je i vlasnik tiskare u kojoj je od 1835. do1848. tiskao glasovitu Danicu. Budući da je smatrao kako svaki obrazovni Hrvat treba znati ćirilicu, još je 1837. godine tražio od austrijskih vlasti suglasnost za djelomično uvođenje ćirilice u svoje novine. Od austrijskih vlasti dobivao je golema sredstva za tiskanje službenih Narodnih novina i tiskanica, a napokon od kralja Ferdinanda i zlatni prsten za „književne zasluge“ pošto ga je austrijska politika smatrala oruđem protiv mađarskog hegemonizma. Gaj to i potvrđuje poslije 1848. godine kada postaje režimski čovjek Bachova apsolutizma.

Kamo je odlazio sav taj novac koji je dobivao predujmom teško je reći, ali Gaj ostaje dužan na sve strane i nikome od svojih dobavljača ne izmiruje račune. Zbog neplaćanja vjerovnicima izgubio je mnoge sudske sporove te traži pomoć diljem Europe. Rusija mu je bila česta postaja budući da sa šefom ruske tajne policije cara Nikole I., grofom Benkendorfom, tijesno surađuje od 1838. godine. Zbog pomoći Rusije obvezuje se Novine i Danicu tiskati i ćirilovskim pismenima iako su se tome protivile austrijske vlasti (broj Narodnih novina od 20. srpnja 1849. godine zaista je tiskan na ćirilici), a javno obećava da će Ćirilova azbuka i „stara slavenska vjeroispovijest“ postati u Iliriji općenitom.

Kad je Gaju Rusija okrenula leđa, nije se libio tražiti pomoć od razno raznih europskih panslavista, bolje reći kroatofoba. Opće poznata je njegova ucjena i iznuda od srpskog kneza Miloša Obrenovića na račun „spašavanja narodnog“ pokreta. Kada je bivši tajnik Matice hrvatske i prvi profesionalni hrvatski novinar Ivan Perkovac u javnosti obznanio sve Gajeve malverzacije, kao i dug prema vjerovnicima od oko 250 000 forinti, Gaj je Perkovića svojim vezama strpao u zatvor zbog klevete, a pritom proglasio stečaj svoje tiskare. Vještim manevrom Gaj dio vjerovnika ucjenjuje te vjerovnici osnivaju tvrtku Gaj i društvo, na čijem čelu su bila sedmorica Gajevih ljudi. Gaj tako i dalje ostaje na čelu svoje tvrtke, a nitko od vjerovnika nikada nije dobio niti forinte. Pošto su Gajeve prevare postupno otkrivane u društvu, čemu je puno pomogao slavni hrvatski ban Josip Jelačić, Gaj je u potpunosti diskreditiran te umire neomiljen i odbačen od hrvatskog naroda. ( Emil Čić: Fokus, 11. kolovoz 2006. i Ljudevit Gaj-Forum.hr , http://www.forum.hr/showthread.php?t=100186)

Ono što svakako treba raščistiti je pitanje udjela Hotela Lambert (Hotel Lambert je bio aristokratski masonski tabor poljske emigracije u razdoblju između 1833. i 1870., a ime je dobio prema pariškoj palači pročelnika te organizacije, kneza Adama Jerzyja Czartoryskog) i Gajevih iliraca u nastanku političkog plana poznatog kao Načertanije (Program spoljašne politike Srbije na koncu 1844. godine). Prve korake stvaranja jednog jezika za sve južne Slavene učinio je Gajev bliski suradnik Vjekoslav Babukić koji 1841. godine dolazi u Beograd kako bi se uskladila jezična reforma na izgradnji jezičnog jedinstva s osloncem na štokavski dijalekt. Ilirci su također bili jednako zainteresirani za izjednačavanje pisma, s naglaskom na ćirilicu, što je zastupao i tada vodeći hrvatski lingvist Ignjat Brlić.

Međutim, sasvim konkretni plan izgradnje Velike Srbije počeo je pregovorima tajnog agenta kneza Czartoryskog, Františeka Zacha, sa Stjepanom Carom, specijalnim izaslanikom Ljudevita Gaja, uz nazočnost Ilije Garašanina, u Beogradu u veljači 1844. godine. Plan je bio da se na razvalinama Turskog Carstva osnuje jaka južnoslavenska država koja bi se znala oduprijeti utjecajima Austrije i Rusije, a čvrsto se sljubiti s Engleskom i Francuskom. Osim toga, buduća je država trebala biti izgrađena na temeljima srednjovjekovnog carstva cara Stefana Dušana i u njoj bi Kneževini Srbiji pripalo pravo prvenstva na ujedinjenju Južnih Slavena, dok je Bosna trebala biti sastavni dio Srbije. Na temelju dogovora (Zach-Car), čiji je plan pohrvaćeni Škot koji je za vrijeme Napoleonovih ratova prešao u Habsburšku službu, Albert Nugent, predstavio engleskoj ambasadi u Istanbulu, František Zach završio je pisanje svog Plana slavenske politike Srbije. Zachu su u pisanju pomogli njegov prijatelj Janko Šafarik, nećak uglednog slovačkog slaviste i velikog srbofila Janka Pavla Šafarika, koji je živio u Beogradu, Stefan Herković, direktor vojničkeakademije u Požarevcu, Gajev opunomoćenik i Garašaninov čovjek od povjerenja, te još neki hrvatski ilirci. Zanimljivo je da je Plan vlastoručno napisao Zach na srpskom jeziku, ćirilicom.

U skladu sa stavovima sporazuma sklopljenog sa Stjepanom Carem, poljski agent Zach u svom Planu predlaže stvaranje južnoslavenske države na temeljima Kneževine Srbije koja bi ubuduće zamijenila Tursku. On je s poštovanjem govorio o Gaju kao o čovjeku koji ne teži stvaranju kraljevine Ilirije, nego Srpskog Carstva pod vladavinom dinastije Karađorđevića, pošto Hrvati nisu nikada podupirali dinastiju Obrenovića. Ilirsko ime je samo maska za te ciljeve. Prvi korak bi bilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom uz očuvanje religijske slobode tamošnjeg pučanstva. Zach je toj svojoj koncepciji ujedinjenja Bosne sa Kneževinom Srbijom veliku ulogu mislio povjeriti bosanskim franjevcima, jedinom bedemu hrvatstva u osmanlijskoj Bosni. Smatrao je da bi bilo nužno bosanske franjevce uputiti na djelovanje u Srbiji, kao i postaviti ih na nekoj beogradskoj gimnaziji kao učitelje latinskog jezika, a samim time bi preko franjevaca katolike iz Bosne približio Srbiji. Da bi plan uspio, Zach iznosi niz predradnji koje se moraju dogoditi: od financijske potpore Ljudevitu Gaju, izdavanja srpskih knjiga u Zagrebu u Matici ilirskoj, podjednakog korištenja latinskog i ćiriličnog pisma pod opravdanjem da su Srbi i Hrvati jedan narod i da govore jednim jezikom, pa sve do veličanja junačkih djela kneza Aleksandra Karađorđevića i sl.

Povjesnici do danas vode polemike kako je nastalo Načertanije? Nije sporno da ga je napisao srpski ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin i u rukopisu ga predao knezu Aleksandru Karađorđeviću krajem 1844. godine, ali isto tako da je Načertanije praktički preslika Plana agenta Hotela Lambert u Beogradu gdje su praktički samo pojedini južnoslavenski termini izbačeni ili zamijenjeni srpskim.

Tako npr. u Zachovom Planu stoji: „Nova južnoslavenska, srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...“,dok u Garašeninom Načertanju: „Nova srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...“ Dvojba je samo u idejnom tvorcu Načertanja. Je li Zachov Plan slavenske politike Srbijeplan masonskog bastiona Hotela Lambert, ili je pisan pod golemim utjecajem srpskog ministra, jer sumnja se da je František Zach bio na tajnom platnom popisu srpske vlade? Autor Načertanja je međutim znatno ograničio ulogu bosanskih franjevaca u sjedinjenju Bosne sa Srbijom koju im je Zach namijenio, ali svakako je indikativno da autor niti jednim pojmom ne spominje termin „Hrvat“,za razliku od ostalih naroda, npr. Bugara i Crnogoraca koji se u Načertanju spominju. (Piotr Zurek: Scinia slavonica 6, Nova interpretacija geneze Načertanija: Srbocentrizam Hotela Lambert i Hrvati, str. 629.- 648.).

Možda je Ljudevit Gaj u svom ranom političkom i kulturnom djelovanju imao dobre nakane, ali žeđ za slavom i novcem te tvrdokornost u jednoj iluzionističkoj samoubilačkoj ideji za budućnost Hrvatske, a koju nije mogao, a niti htio spoznati kao „tuđinac“, učinili su od njega jednog od najvećih hrvatskih herostrata. Njegovom zaslugom ne samo da je počeo jezični „križni put“hrvatskog naroda koji će završiti „Bleiburgom“u Novom Sadu 1954. godine, već i trajna srbizacija Hrvatske, politička, društvena i kulturološka. Njegovo „slavno“ ime i njegova bogata ilirska ostavština zvjezdanim su se usponom uzdignuli na pijedestal u obje zločinačke Jugoslavije, da bi ga se kao „parnjaka“ velikosrbinu Vuku Stefanoviću Karadžiću postavilo „na oltar“ jugoslavenske i hrvatske kulturne i jezične baštine.

Pitanje svih pitanja je znakovito! Ljudevita Gaja nakon mnogih spletki i prijevara te kada je i otkriveno da je ucjenjivao srpskog kneza Obrenovića da mu ovaj da novce za njegove potrebe, hrvatski ban Josip Jelačić ga je u potpunosti raskrinkao i razgolitio tako da je Gaj umro potpuno omrznut i zaboravljen od hrvatskog naroda. Njega je prezreo A. G. Matoš i dr. Ante Starčević! Zašto je odjednom „uskrisio“ kao hrvatski preporoditelj, nacionalni političar, ideolog i središnja ličnost „Hrvatskog“ narodnog preporoda? Uskrisio je uoči stvaranja Kraljevine SHS, u doba halucinacije hrvatskih zabludjelih političkih posrnulih duša koje su se oduševljavale sumanutim idejama južnoslavenstva, idejama kako su Hrvati i Srbi jedan narod. Očito da te ideje žive i dalje…

Danas, ništa se nije izmijenilo u slobodnoj Hrvatskoj. Rijetki su hrvatski domoljubni povjesnici i književnici koji su spremni reći istinu o Gaju. Je li to samo zato što u Hrvatskoj i dalje južnoslavenski ideolozi, Slavoserbi, reciklirani komunisti, kozmopoliti i ostali podanici „Velikog oka“, čvrsto poput krpelja drže katedre hrvatskih sveučilišta? Gajeva ideja kraljevine Ilirije, odnosno Velike Srbije, još uvijek je itekako aktualna, danas pod imenom Zapadnog Balkana ili „regiona“ u sastavu Europske unije.

A hrvatski jezik? Pa u zadnjih par godina nastala je orkestralna invazija srbizama na hrvatski jezik. Da ne govorimo o stanovitoj Snježani Kordić i njenom „slavnom“ uratku Jezik i nacionalizam kojeg je financiralo Ministarstvo kulture R H. Očito da nas ponovo čeka novi „Bleiburg“ hrvatskog jezika!

Iz Gajeve imaginacije Hrvati su trebali nešto naučiti, a ne ponoviti istu pogrješku nakon Domovinskog rata. Domovinski rat je povijesni primjer uzdizanja hrvatskog duha, ushita i zanosa hrvatskog domoljublja, ali ako taj duh nije vazda budan njime će manipulirati oni koji snivaju svoje snove i stvaraju svojesvjetove. Stoga, dok je Gajevo ime posvuda oko nas, dok ga ponosno nose mnoge škole, čitaonice, ulice, trgovi, ustanove itd., sjetimo se njegove pjesme Još Hrvatska ni propala koja je tekstom sasvim hrvatska, sasvim nejugoslavenska, prava parodija Gajevih ilirskih i slavjanskih utopija. (Korišteni dijelovi iz knjiga: Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske)

Mladen Lojkić


10 životnih pravila budućeg sveca

Francois-Xavier Van Thuân vijetnamski je kardinal koji je po nalogu komunističkih vlasti, zbog svoje vjere, 13 godina proveo u zatvoru – od toga 9 u samici. Od zatvaranja 1975. godine, sve do izlaska iz zatvora, nije zanijekao svoju vjeru. Potajno služeći Svetu Misu s tri kapi vina i jednom vode, posvećenih na dlanu, s jednostavnim drvenim križem obješenim oko vrata na komadu električne žice, strpljivo je prihvatio nepravednu kaznu. Nakon što je 2002. godine umro na glasu svetosti, pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju, a nedavno je završeno i biskupijsko ispitivanje o životu, herojskim krepostima i glasu svetosti o čemu je izvijestio i Bitno.net.

Ovaj prorok kršćanske nade ostavio nam je 10 životnih pravila koja svakome od nas mogu ukazati na ono bitno i jedino važno u našem vjerničkom životu.

10 Životnih pravila:

1. Živjet ću sadašnji trenutak u punini.
2. Razlučivat ću između Boga i Božjih djela.
3. Čvrsto ću se držati jedne tajne: molitve.
4. Vidjet ću svoju jedinu snagu u Euharistiji.
5. Imat ću samo jednu mudrost: znanost križa.
6. Biti ću vjeran svom poslanju u Crkvi i za Crkvu kao svjedok Isusa Krista.
7. Tražit ću mir koji svijet ne može dati.
8. Pronosit ću revoluciju Duha Svetoga.
9. Govorit ću jednim jezikom i nositi jednu odoru: milosrdnu ljubav.
10. Imat ću jednu posebnu ljubav: Blaženu Djevicu Mariju.


Podsjetnik, 10.7.2014.

TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE

ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?

Nikola Tesla (10.7.1856. - 7.1.1943)

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!"

Ovo su rečenice iz neobjavljenog dnevnika Nikole Tesle. Citirani dio navodno je jedan od razloga zašto taj dnevnik slavnog znanstvenika nikad nije objavljen, već se u Beogradu u strogoj tajnosti skriva od javnosti zajedno s mnogim tajnama u njemu zapisanim. Ove Tesline riječi, iz njegova nikad objavljenog dnevnika, prvi put u javnosti isplivale su 1977. U središnjoj informativnoj emisiji nekadašnje TV Zagreb. Te tvrdnje tada nisu izazvale nikakve reakcije, ni potvrdne ni oprečne. Na veliku tajnu iz tajnog nikad objavljenog dnevnika Nikole Tesle u svojoj najnovijoj knjizi Govor Hrvatima o ispravnom putu nedavno ponovno je podsjetio dr. Petar Vučić, autor brojnih stručnih i znanstvenih članaka iz područja politologije i gospodarstva te ustavnoga, financijskoga i autorskoga prava. U svojoj posljednjoj knjizi uz mnoge zanimljivosti podsjetio nas je i na priču o dnevniku Nikole Tesle koji spletom okolnosti nikad nije ugledao svijetlo dana.

-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne - rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski intelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.

Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla

O genijalnom pronalazaču i znanstveniku iz Like napisane su brojne biografske knjige i u većini njih navodi se kako je priča o podrijetlu obitelji Nikole Tesla dosta mutna i neistražena. Primjerice, u knjizi Nikola Tesla istraživač, izumitelj, genij potpisanoj od grupe autora: Brudež, Muljević, Petković, Paar, Androić (Školska Knjiga 2006) u predgovoru Vladimira Muljevića stoji:

"Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla."

Prof.dr.Vladimir Njegovan jedan od Teslinih hrvatskih biografa starije generacije, također se posvetio proučavanju povijesti Tesline obitelji te u knjizi Nikola Tesla 1856-1956 (Zagreb, 1956) također navodi prezime Draganić. Prema predaji, u obitelji Tesla jedan od predaka te obitelji imao je istaknute prednje zube slične tesli, alatu za obradu drveta po čemu je ta grana Draganića dobila nadimak, a poslije i prezime Tesla. Draganići su u Liku na područje Divosela došli vjerojatno u 17. stoljeću iz sela Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, kamo su se naselili iz Dalmacije. Iz rodoslovlja obitelji vidi se da je 1485. sedam muškaraca nosilo ime Nikola. Djed Nikole Tesle, otac njegova oca Milutina, također se zvao Nikola i služio je kao seržan u Napoleonovoj vojsci - tvrdi prof.dr. Vladimir Njegovan.

Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.

Hrvatski biografi najprecizniji su kada je u pitanju podrijetlo obitelji Tesla i svi do jednoga se slažu da obitelj Tesla bez obzira na nesumnjivu pravoslavnu vjeroispovjed Teslinog oca i djeda potječe iz Hrvatske i svi do jednoga negiraju tvrdnje nekih Teslinih srpskih biografa koji pišu da su preci Tesline majke rođene Mandić došli u Liku iz Šumadije. Koliko su se hrvatski biografi trudili podrijetlo Tesline obitelji što više vezati uz granice današnje avnojevske Hrvatske, toliko su srpski biografi nastojali priču što više posrbiti.

Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine

Po nekim pitanjima Teslini biografi, domaći i strani, gotovo su jedinstveni. Nakon smrti velikog izumitelja u New Yorku 1943. u njegov su apartman upali agent FBI-a i dugo kopali po njegovim papirima. Pretpostavka je da su se najviše zanimali za Tesline pokuse s oružjem sa smrtonosnim razarajućim zrakama, odnosno tragali su za izumima primjenjivim u vojne svrhe. U knjizi Tesla čovjek izvan vremena, jednoj od najpoznatijih Teslinih biografija objavljenoj u SAD-u, Margaret Cheney, stoji da je veliki dio Teslinih rukopisa i prijavljenih i neprijavljenih patenata pod velom državne tajne smješten u Washingtonu. Drugi dio Tesline rukopisne ostavštine, koji nije bio toliko zanimljiv agentima FBI-a, a odnosi se na njegove zabilješke vezane za njegov život i podrijetlo, kraljevski i Titov diplomat, Teslin rođak, Savo Kosanović prebacio je u Beograd. Poslužio se Teslinom željom da njegova rukopisna ostavština završi u zemlji u kojoj je rođen i Amerikanci su, pošto su dobro pročešljali po Teslinim prijavljenim i neprijavljenim patentima, udovoljili želji velikoga znanstvenika da ostatak njegovih rukopisa završi u starom kraju. Međutim, Teslin stari kraj nije Srbija, on je rođen u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, točnije u Hrvatskoj i umjesto u Beogradu, njegovi su rukopisi trebali završiti u Hrvatskoj.

Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.

Veliki znanstvenik u Beogradu je boravio samo jednom, bio je srdačno dočekan i premda je poznato da se nije rukovao s ljudima, svom omiljenom pjesniku Jovi Jovanoviću Zmaju, koji je u čast Teslina dolaska napisao i prigodnu pjesmu, poljubio je ruku. Međutim po svjedočenju Ivana Meštrovića, u knjizi Prisjećanja na ljude i događaje za boravka u Beogradu Tesla je doživio još nešto, zbog čega više nikad nije otišao u Beograd, a velikom hrvatskom kiparu, koji se u Americi u više navrata sastajao s Teslom, rekao je kako ne bi želio da Meštrovićevo kiparsko portretiranje Nikole Tesle završi u Beogradu. Stoga je originalni odljevak slavnoga Meštrovićeva portreta velikoga znanstvenika izložen u foajeu Instituta Ruđer Bošković, a kopija se nalazi u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Ivan Meštrović je, pozivajući se na newyorška druženja s Teslom, inzistirao da Teslin portret ne završi u Beogradu.

Tesla nije autor izjave "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom"

Svi se danas pozivamo na Teslinu izjavu: "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom". Međutim malo se zna kako ta rečenica ne pripada svjetski poznatom izumitelju. Izreka sa statusom parole, za Hrvate idealnoga stava za Srbe iz Hrvatske, parafraza je čestitke koju je povodom Teslina 80. rođendana velikom pronalazaču 1936. uputio dr. Vlatko Maček, tadašnji predsjednik HSS-a. U čestitki je dr. Vlatko Maček napisao: "Obraćam vam se kao sinu srpskoga roda i hrvatske domovine", na što je Tesla ljubazno uzvratio da se ponosi i jednim i drugim i to se kasnije pogrješno uzelo kao glavni dokaz osobnoga nacionalnoga izjašnjavanja najpoznatijega znanstvenika s ovih područja. Sam Tesla Hrvate i Srbe podjednako je volio, često je recitirao narodne pjesme. Listajući brojne Tesline biografije, može se konstatirati da je bio rojalistički Jugoslaven naklonjen kralju Petru II Karađorđeviću, s kojim se 1942. u hotelu New Yorker, gdje je proveo zadnjih 10 godina života, i sastao.

Kad je 1930. otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio "Hall of the Fame", jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom "Kraljevo naslijeđe" pod datumom 8. srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao: "Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: "Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena - Srba, Hrvata i Slovenaca". Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.

Nije zgoreg ni spomenuti da su Amerikanci i Englezi te 1942. kralja Petra još smatrali saveznikom i on je u SAD došao od Franklina Delana Roosevelta tražiti avione za četnike. Dakle, premda su se kralj i veliki znanstvenik pozivali na jugoslavenstvo i pozdravljali ga, pri tom nisu mislili na isto. Dok je Tesla bio iskren Jugoslaven zaista začuđen kako se to Hrvati i Srbi ne mogu dogovoriti, kralj je bio šovinist kojem je jugoslavenstvo bilo samo najbolji način za provedbu velikosrpskih pretenzija. Profesor Bogdan Radiša, tadašnji voditelj informativne službe, u kraljevskom veleposlanstvu u Washingtonu, često se susretao s genijem iz Like i svjedočio da su Tesla i njegov rođak Sava Kosanović predvodili bitku za razvijanje bratstva među Srbima i Hrvatima u Americi. Bogdan Radiša tvrdi da, premda je bio veliki znanstvenik, jedan od najvećih umova s ovih područja zapravo uopće nije bio svjestan velikoga sukoba između Srba i Hrvata. U vrijeme najveće klaonice čak se u New Yorku uglavnom družio s Hrvatima kao što su Zlatko Baloković, violinist svjetskog glasa, pa tada vrlo popularni boksači braća, te u ovom tekstu već spomenuti Ivan Meštrović. Kada je zbog jasnih antisrpskih stavova Teslin rođak Savo Kosanović 1943. dobio otkaz iz kraljevske diplomatske službe, slavni pronalazač tome se nije mogao načuditi i po riječima njegova rođaka Kosanovića, to je dosta doprinijelo skoroj Teslinoj smrti.

Hrvati i Tesla voljeli su se javno

U knjizi Tesla čovjek izvan vremena Margaret Chaney, poznata američka Teslina biografkinja, profesora Bogdana Radišu citira na još nekoliko mjesta. Tako navodi i slijedeću konstataciju:"Nema sumnje da je cjelokupna krvava tragedija Jugoslavije od 1941. do 1943. morala utjecati na Teslu i da je zbog toga bio utučen. On bi me često znao upitati mogu li mu objasniti što se događa među nama i zbog čega se ne možemo složiti..." Zapisala je da je Teslu 8.siječnja 1943. zanemarujući poruku na vratima "Ne smetaj" pronašla spremačica Alice Monghan. Mrtvozornik je kao vrijeme smrti upisao 7. siječnja u 22:30, a kao uzrok smrti je naveo srčanu trombozu. Luis Adamić napisao je ganutljivi posmrtni govor koji je 10. siječnja na radijskoj postaji pročitao tadašnji gradonačelnik New Yorka Fiorelo H. LaGuardia. Velikoga znanstvenika na posljednjem ispraćaju uoči kremiranja ispratilo je samo 12 osoba, od kojih je bilo nekoliko novinara. Zbog velikih napetosti između Hrvata i Srba, Amerikanci su procijenili da je tako najbolje. Ipak, kad se 12. siječnja u katedrali svetog Ivana održalo pravoslavno opijelo, u nju je nagrnulo oko 2000 ljudi, podjednako Hrvata i Srba. Smjestili su se na suprotne strane katedrale, a biskup William T. Manning prije službe tražio je obećanje da ne će biti političkih govorancija i međusobnih provokacija. Biskup je počeo misu na engleskom, a na srpskom ju je okončao prota Dušan Šukletović. Od balkanskih političara uz Teslinog rođaka Savu Kosanovića bili su nazočni veleposlanik Fotić i hrvatski ban Ivan Subašić, bivši premijer Kraljevine Jugoslavije, te ministar poljoprivrede i obnove. Spomenute biografske činjenice pokazuju koliko su se Hrvati i Tesla voljeli javno.

Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.

Nesumnjivo da je njegov otac Milutin Tesla bio pravoslavni svećenik, djed Nikola također je bio pravoslavac, ali što je bilo prije toga? Začuđuje kako nitko od brojnih hrvatskih biografa i brojnih drugih hrvatskih znanstvenih i kulturnih radnika nije službeno upitao za postojanje Teslina dnevnika. Bio Srbin ili Hrvat, Teslin znanstveni rad nije ništa manje impresivan, ali nije li sramotno od javnosti kriti nečiji dnevnik zato što tamo piše da su preci najvećega srpskoga uma bili Hrvati.

Dražen STJEPANDIĆ


Antifašistička demonologija

Dobar dio historiografije o Hrvatima, vezane za razdoblje od 1941. do 1945., možemo ocijeniti kao dio antifašističke demonologije. Takva historiografija počiva često na slabim empirijskim zasadama.

Treba imati na umu da je moderna historiografija, baš kao i studiji ostalih društvenih znanosti, uvjetovana posebnim povijesnim i političkim okvirima, tj. vojnom pobjedom Saveznika nad Silama Osovine 1945. godine.

Bez Staljina i komunista, zapadni Saveznici ne bi dobili Drugi svjetski rat. Bez Roosevelta i kapitalističke Amerike, Sovjetski Savez i Staljin ne bi pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Bez pomoći Saveznika Engleza i Amerikanaca, Josip Broz Tito i njegova partija teško bi došli na vlast u novoosnovanoj Jugoslaviji.

Auschwitz je oslobodila Crvena armija, u siječnju 1945., premda je ista Crvena armija, pet godina ranije, likvidirala potajice nekoliko tisuća poljskih časnika u Katinskoj šumi. Na svom putu, početkom 1945., k oslobađanju Auschwitza, prethodile su njene likvidacije i protjerivanja milijuna njemačkih civila - od Baltika do Šleske.

Moderna historiografija, koja se danas podučava na univerzitetima diljem Amerike i Europe ima ne samo pedagošku svrhu, već i svrhu demoniziranja protivnika, kako bi se lakše mogli prikriti vlastiti demoni. A svaku historiografsku demonologiju prati slika vlastite viktimologije, tj. žrtvoslovlja, koje u pravilu ima naglašeni subjektivni i hipermoralistički karakter, a čija je svrha isticanje vlastitih žrtava i umanjivanje tuđih.

Antifašistički bestiarum

Fašističke zmije, guje, aždaje, i cijeli arsenal antifašističkog bestiaruma u komunističkoj je Jugoslaviji bio uvijek na dohvat ruke, jer jedino je na taj način komunistička Jugoslavija mogla opravdat svoje postojanje. Znatan broj historiografa i novinara u Hrvatskoj koristi danas, manje više, isti arsenal iz bivšeg jugoslavenskog antifašističkog bestiaruma. Neslužbena Hrvatska odbacuje taj bestiarum jer je podsjeća na olovne godine komunističke Jugoslavije. Staro političko pravilo izlazi na svjetlo dana: postoji danas jedna legalna Hrvatska, ali postoji i jedna legitimna Hrvatska, dočim svaka od njih dviju ima vlastite simbole, vlastite demonologije i vlastite sukobljene viktimologije. Uostalom, postavlja se pitanje bi li moderni globalni Sustav i njegov produžetak sa novom političkom klasom u Zagrebu, uopće mogao opstati bez antifašističke demonologije, bez Jasenovca, bez demona Pavelića - i trajnog zloduha Hitlera?

Svaki povijesni događaj uvijek je jedan, jedini, i jedinstveni, no svaki povijesni događaj, u dobi velikih mijenja - kao što je to danas u Hrvatskoj – povjesničar tumači zavisno od svog vlastitog nacionalnog, ideološkog i teološkog pedigrea. Prvi zaključak kojeg možemo učiniti je da prije nego što čitamo povijest, morama pročitati povjesničara. Koji su njegovi motivi za takav, onakav, ili ovakav pristup nekoj povijesnoj temi, a u hrvatskom slučaju pristup brojkama Jasenovca i Bleiburga? Jasenovac je bio logor; Bleiburg nije bio logor. S tehničke strane, svaki politički logor, bilo gdje na svijetu, u bilo kojem političkom režimu, i u bilo kojoj povijesnoj epohi, nije zamišljen za trenutačno uništavanje zarobljenika već za njihov robovski rad. Da nije tako onda se logore ne bi gradilo.

Drugi zaključak je dakle pravne, ali i logističke prirode; ratni zločini nisu isto što i poratni zločini. Logori nisu isto što i bezimena stratišta, napušteni rudnici, jame i fojbe o kojima ima malo pisanih dokumenata. Demonološki, mitološki, kriminološki, patološki pristup novijoj hrvatskoj povijesti, tvorio je osnovicu bivšeg identiteta ali i legaliteta antifašističke Jugoslavije. Upravo iskrivljena komunistička historiografija bila je glavnim uzrokom raspada Jugoslavije i rata protiv novoosnovane države Hrvatske 1991. U svijetlu novijih povijesnih istraživanja, temeljena donekle i na modernim forenzičkim ispitivanjima, kao i pristupa novootvorenim arhivima, bivša jugoslavenska antifašistička historiografija pokazuje danas pukotine, a sa daljnjim vremenskim odmakom ona poprima hagiografske, a djelomično i znanstveno fantastične oblike.

No zanimljivo je da kada antifašistička historiografija postane empirijski vrlo labava, ona tada poprima, kao što je to danas slučaj, ne samo u Hrvatskoj, nego širom Europe, „civilno-religijske“ okvire. Takvi novi „civilno–religijski“ okviri, odbacuju, a često i pravno kažnjavaju kritički pristup novijoj povijesti.

Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju neposredno prije njenog raspada. Tada je već bio u tijeku medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara glede žrtava Jasenovca i Bleiburga—intelektualni i rat koji je nešto kasnije morao preći u oružani sukob. Jer drugačije na simboliku Jasenovca i simboliku Bleiburga gleda jedan srpski seljak iz okolice Siska, drugačije jedan hrvatski seljak iz okolice Siska, a drugačije jedan bivši hrvatski emigrant iz okolice Santiaga ili Stuttgarta.

Demonološko hrvatstvo protiv žrtvoslovnih Hrvata

Demoni, utvare, zmije, zli duhovi, štrige, beštije, coprnice, vrazi i monstrumi, negativni su likovi kojima su jugoslavenski antifašisti velikim dijelom personificirali ustašku vlast klasu u NDH. I danas sličnim terminima moderni antifašisti etiketiraju svoje tzv. desničarske i nacionalističke protivnike. Sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, i gotovo 25 godina nakon osnivanje moderne Hrvatske, identitet hrvatske države i dalje je upitan; s jedne strane postoji demonološko hrvatstvo, tj. kriminogeni, zmijoliki i patogeni Hrvati, koje su svjetski antifašistički propagandisti, mitografi i demonolozi stvarali nakon 1945., a s druge strane postoji znatan broj domaćih viktimoloških tj. žrtvoslovnih Hrvata, koji često svode svoj identitet na naglašenom antisrpstvu i posthumno-komemorativnim nekrolozima o svojim vlastitim žrtvama.

Nije to ništa novo. Demonologija glede onog „Drugog“ nosi pandan u vlastitoj viktimologiji. I krvnik ima svoje žrtvoslovlje - za sebe i svoju obitelj. A svako žrtvoslovlje, uključujući i blajburško žrtvoslovlje, ima u konačnici - i na žalost-- svoju osvetoljubljivu stranu. Hrvatske žrtve iz 1945., bilo žrtve iz Bleiburga, bilo one iz Titinog Jasenovca, nisu pale sa neba; njih je netko likvidirao, a taj „Netko“ i taj „Drugi“ ili njegova djeca žive danas u Hrvatskoj.

Cijela klasična književnost prepuna je utvara i demona, a čak i živući heroji postaju zlodusi, kao što je to bio slučaj sa Siegfriedom ili Hagenom u Nibelungen epu, ili Hektorom ili Ahilom kod Homera, ili pak neurotičarima sa samoubilačkim fantazijama, poput Fausta ili Hamleta. Za podzemlje antičkog boga Hada dobivala se karta samo u jednom smjeru za sve politički nekorektne likove koji su se usudili drznuti u službene vjerske i političke rituale. Čuvar strašnog podzemlja je Kerber, troglav pas zmijskog repa, mogli bi reći neka vrsta antičkog Jakova Blaževića i Moše Pijade.

Pravi pakao čeka sve ljude; i dobre i loše, kada izgube smisao za tragiku i pomisle da je povijest stala, upravo kao što to misli veliki broj naših suvremenika. I pozitivni heroji Odisej i Agamemnon, nakon što nemilice pale grad Troju i tamane sve staro i mlado, doživljavaju grozne sudbine. Odisejevu momčad, nakon desetljetnog lutanja po sinjem moru, žive žderu ciklopi, a Agamemnona, po povratku u slatki dom, ubija vlastita žena. A njihovog sina, heroja Oresta, muče furije, boginje osvete, jer je ubio vlastitu majku, koja je prije toga ubila njegovog oca - svog vlastitog muža.

Udbolisci, skojevci i gričke vještice

Jalovo je diskutirati sa demonolozima i pružati im bilo kakve empirijske ili forenzične činjenice glede žrtvoslovlja Jasenovca ili Bleiburga. Svaki čovjek će s pravom kazati „da je svaka žrtva neprocjenjiva“. Slažemo se. I to bez obzira da li cifra mrtvih ustaškog logora Jasenovca iznosi 700.000 ili 70.000 ili 7.000 ili 700. No ako prihvatimo zadnju brojku razlika je u 699.300 živih, što nije mala stvar za malu Hrvatsku, a kamoli za velike mitske biblijske i homerovske priče ili antifašističke demonologije. Svaka demonologija stvar je vjere, vrsta kolektivne mistike, upravo kao i današnja demokratska mistika o trajnosti Europske unije i bezgraničnog ekonomskog rasta. Naivno je vjerovati da se moderne demonologije, uključujući i hagiografske epove o Drugom svjetskom ratu, mogu obarati činjenicama. Ako se u tome uspije pojavit će se odmah novi mitovi i nove demonologije.

Demonologije postoje otkad postoji svijeta, bez obzira na period Prosvjetiteljstva koje rađa u 18. stoljeću svoj vlastiti opasan mit: mit o progresu i mit o trajnom gospodarskom rastu. Sumnjati, danas u moderne mitove o liberalnoj demokraciji, o multikulturalizmu, u mit o parlamentarizma, u mit o LGTB - suživotu između pastira i pederasta, znači biti proglašen ludim. Jedan poznati hrvatski aktivist i intelektualac, kojeg je pravosuđe vladajuće klasa svojevremeno strpalo u ludnicu, na vlastitoj je koži nedavno osjetio snagu moderne demonologije. No sutra, kada antifašistička demonologija ne bude više popularna, nastupit će nova, a tada će se veliki broj hrvatskih građana, baš kao i 1991., ponovno isprsiti kao „veliki Hrvati“. Ono što zabrinjava nije to što su 1991. veliki broj ljudi u Hrvatskoj, pretežno bivših Titoista i Jugoslavena, i brojnih udbolizaca, postali danas „ tolerantni liberalni građani“. Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih mitova, svojih skojevskih lara i penata i začuđujućom brzinom prihvatili liberalnu demonologiju, amerikanizam i kapitalizam, čiji su oni nekad bili ljuti protivnici.

Niti su hrvatske vještice bile tako zli demoni kako ih je Crkva svojevremeno prozivala - ali i ubijala. Znale su vještice često predvidjeti budućnost mnogo bolje nego mi sami. Moramo se s pravom zgražati na progonima vještica, sve tamo do XVIII. stoljeća, kao i nad sudbinom naše gričke vještice, koja je bila žrtva purgerskih cinkaroša, spletkaroša i jalnih usidjelica u starom Zagreba. Imenica „vještica“ zvuči danas jako loše, premda ona proizlazi iz glagola „vještačiti“, a ima i svoj izvadak u rado viđenoj imenici „vještak“. Eh, vještaka ima danas u Hrvatskoj koliko god hoćete - počevši od vještaka za liječenje hemoroida, pa do vještaka za zaraditi brz novac! No uz antifašističke vještake, najprisutniji su danas u Hrvatskoj financijski vještaci. Svojim vještačkim štapom doveli su Hrvatsku na prosjački i na prostački štap.

Dr. Tomislav Sunić


Poetika narodne samobitnosti

Osvrt na knjigu: Mile Budak, Izabrane pripoviesti, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.

Svijet o kojem pripovijeda književnik Mile Budak u svojim pričama već odavno je na umoru, uostalom kao što je to proročki navijestio u svojoj pripovjedci „Pod gorom“, koja s još jedanaest drugih priča čini cjelovi izbor ove knjige. U izbor što ga je priredio A. R. Buerov (Radoslav Glavaš) ušle su i pripovijesti: Opanci dida Vidurine, Čiji je Velebit, Jolino oranje, Na Veliki petak, E l' vira?!, Vučja smrt, Pod gorom, Adamović d.d., Zmijar, Privor, Zemljice, majko i Grgičine gusle.

Priređivač je već u proslovu zamijetio Budakovo pripovjedačko zanimanje za narod i zemlju iz koje je ponikao pa se s njim i danas, premda je svijet Budakovih priča poodavno nestao s našega obzorja, možemo složiti kako je Budakova proza modernoga realizma svojevrsna poetika narodne samobitnosti.

U vrijeme intenzivna Budakova književnog stvaralaštva seljaštvo je činilo većinu hrvatskoga naroda, pa su teme i motivi u ovom izboru, ako se izuzme pripovijest „Adamović d.d.“, upravo život ličkoga čovjeka iz piščeva užega zavičaja.

To prostorno ograničenje ne umanjuje značaj općih vrijednosti, jer Budak iz pojedinačnih i mjesnih isječaka života izvlači općeljudske vrijednosti, koje na svojoj svježini ni danas nisu ništa manje aktualne. Doduše promijenila se društvovna slika Hrvatske pa umjesto nekadašnje seljačke većine danas u njoj prevladava gradsko stanovništvo, osiromašeno i prepušteno na milost i nemilost tržišnim odnosima, na čije razorne posljetke upravo Budak i upozorava u svojoj prozi.

U društvovnom pogledu Budak je predstavnik one intelektualne Hrvatske, o kojoj u svojim esejima o nacionalnoj samobitnosti, zemlji i narodu pišu Filip Lukas i Mladen Lorković. Budakov se pak modernitet ne zadržava na jednom socijalnom sloju, nego na narodu kao cjelini i njegovoj neprekidnoj borbi za opstanak. Suvremena bi društvovna znanost mogla štošta naučiti upravo iz Budakove književne riznice, a za opstanak jednoga društva vrijednosti o kojima on piše, jednako su narodu potrebne bile jučer kao i danas.

Masovno iseljavanje te poratna proletarizacija opustošile su cijele hrvatske krajeve, a novčana ovisnost o nestalnoj industrijskoj plaći te prekomjerno zaduživanje znatan su dio Hrvata pretvorili u dužničke robove, čime im je ograničena i politička sloboda. Demografski slom te sve veća razlika između broja umrlih i novorođenih u samostalnoj hrvatskoj državi prijete, kojeg li apsurda, nestanku cijeloga naroda s lica zemlje.

Motiv o povratku vlastitoj tradiciji i oživljavanju samostalne proizvodnje, kojeg Budak varira u pripovjedci „Opanci dida Vidurine“ danas možda ima melankoličan prizvuk na seosko društvo nestalo u kaosu poraća, nu primijenjeno na nacionalnu ekonomiju i danas je izazov svakoj ozbiljnoj nacionalnoj politici.

Poseban vid zajedničkoga pasivnog otpora režimima koji se okreću proti interesima zajednice Budak je obradio u priči „Čiji je Velebit“. Vezanost pak za zemlju i njezine neiskorištene gospodarske mogućnosti oslikao je u priči „Jolino oranje“, koja u mnogočemu podsjeća na sudbinu hrvatskih branitelja u razdoblju poslije Domovinskoga rata. Premda se na površnoj razini u priči „Na Veliki petak“ može govoriti o sukobu lokalnih mentaliteta, ipak je slika zatvora, kažnjenika, domaćih čuvara i nadređenih im stranaca svojevrsna tamnica naroda, kojom dominira samovoljni tiranin.

Na kraju njegova sudbina je ipak u rukama domaćih čuvara i zatočenika. Danas je posebno znakovita, ali i ništa manje aktualna Budakova priča „E l' vira?!“. Ona problematizira izdaju kao izrazito negativnu kategoriju ljudskoga ponašanja, koja je i danas iznimno unosno zanimanje, a što je u Hrvatskoj posebno dolazilo do izražaja tijekom haaških progona hrvatskih generala. U taj se progon, osim korumpirana vrha državnih političara, uključivao i cijeli niz javno poznatih osoba. Do koje se pak razine došlo u takvoj inverziji vrijednosti ponajbolje svjedoči promjena u duševnom ustrojstvu hrvatskih ljudi, koji su primjerice u dva uzastopna mandata za predsjednika države birali, ni manje ni više, nego izdajnika i klevetnika vlastitoga naroda. Stari su graničari, hajduci pa i odmetnici cijenili zadanu riječ. Kršenje zadane riječi i povjerenja imalo je svoje logične i razumljive posljedice. Opću i jedinstvenu osuda takvoga ponašanja.

U priči „Pod gorom“ Budak narodnu budućnost gleda kroz prizmu onoga što danas nazivamo demografskom obnovom. Obitelji, toj osnovnoj stanici društva, a onda i cijeloga naroda smrt je zajamčena bez potomaka. Slike poratnoga gomilanja bogatstva i bešćutnoga iskorišćivanja radništva ocrtane su u priči „Adamović d.d.“. Neizbježna je podudarnost s današnjim stanjem u mnogim hrvatskim tvrtkama, u kojima, za razliku od Adamovića, još uvijek ne stoluje minimalna količina socijalne razboritosti.

Budak nije bio tendenciozan politički pisac premda je pripovijedanjem ulazio bit samoga života pa su ponekad i tragične sudbine poput onih u pričama „Zmijar“ i „Privor“ tek sastavnice ljudskoga života, kao i borba za komadić svoje zemlje u pripovjedci „Zemljice, majko“ ili onoj šaljiva karaktera „Grgičine gusle“. U Budakovoj prozi otkrivamo svijet, ne samo izumrle i sad već davne Like, nego i cijeli sustav vrijednosti na kojem počiva život jednoga naroda.

Mate Kovačević


Izdvojeno...

NEČUVENI LICEMJERI!

Komentar na portalu riječkoga Novog lista na "Otvoreno pismo Hrvatskoj biskupskoj konferenciji zbog veličanja ratnog zločinca"

Ovo pismo najviše govori o ovim NEČUVENIM LICEMJERIMA koji vječno žive na grabači državnih poreznih obveznika držeći svima moralne prodike iako su sami dno dna. Neki od gore navedenih bisera su se na "legalan" način okoristili o milijune kuna državnog novca i bilo bi im bolje da su se skrili u mišju rupu i uživali u blagodati svoje pohlepe i nemorala najveće vrste.

Je li ratni zločinac npr. Winston Churchill koji je naredio sustavno bombardiranje njemačkih civilnih gradova u kojima su stradavali uglavnom ŽENE I DJECA. Samo u jednom danu u Dresdenu je pobijeno 250 000 civila?

Je li ratni zločinac Ariel Sharon koji je samo u jednom danu pobio 3500 civila ikojega su pojedini rabini tretirali kao proroka? Kad su ovi gore navedeni politički komformisti prosvjedovali protiv IJEDNOGA zločina u Izraelu na nevinim palestinskom djecom, ženama i civilima?

Je li zločinac Sir Arthur Travers Harris poznatiji kao BOMBER HARIS koji je masovno bombardirao njemačke civilne gradove, a anglikanska ga crkva veličala kao heroja?

Je li ratni zločinac možda Harry S. Truman kojega su baptisti podržavali i veličali kao sveca, a koji je naredio bacanje atomske bombe na civile u Nagasakiju i Hirošimi?

Je li ratni zločinac možda JB Tito koji je naredio likvidaciju na stotine tisuća nevinih civila (ne samo Hrvata nego i Srba) i koji je hrvatsku doslovno pretvorio u masovnu grobnicu? Kad su se ti profesionalni paraziti i politički komformisti koju svoju hrabrost pokazuju tako da šutnu mrtva psa pobunili protiv tog diktatora, njegove strahovlade i najvećih zločina u povijesti svih južnoslavenskih naroda?

Neosporna je ćinjenica da su iza Ahmića stajale britanske tajne službe koje su htjele olakšati frontu prema genocidnim srpskih fašistima i njihovoj JNA tako da se međusobno uništavaju Hrvati i Bošnjaci! Ti isti su poslali u BiH Petera Howsona da naslika sliku "Hrvat i Miuslimanka" gdje Hrvat siluje Muslimanku pored preko 70 000 Muslimanki silovanih od genocidnih srpskih zločinaca, koji su silovali na tisuće Hrvatica i Bošnjakinja i u 2 sv. ratu i u balkanskim ratovima što su zabilježile i bezbrojne strane ekspedicije. Dakle, cilj je krivotvorenje povijesti, kao što se krivotvorio i cjelokupni 2 svjetski rat kad se napravila INVERZIJA žrtve i zločinca. To se pokušava i danas.

Neosporno je da se mora imati pijeteta prema nevinim žrtvama bratoubilačkog rata ali tko je odgovarao od strane bošnjačke vojske za pokolj na Hrvatima u Buhinim kućama i Križančevom selu, srednjoj Bosni gdje stradalo preko 1600 hrvatskih civilnih žrtava?

O kakvom je "istrebljenju" Židova riječ od strane NDH?

Na području NDH je živjelo točno 29.092 Židova. Ivo Goldstein i Vladimir Žerjavić kao i njemačka oficijalna dokumentacija tvrde da su 9172 Židova iz NDH deportirali u Treći Reich u kolovozu 1942. i svibnju 1943. godine s kojima NDH nema nikakve veze. Drugo, Ivo Goldstein tvrdi da se na području NDH spasilo 9250 Židova, Žerjavić tvrdi da se spasilo 7700 Židova, Jaša Romano 9148, Atlas of Holocaust 12.000 a Melita Švob 15.000. Dakle, očito je riječ o voluntarističkoj procjeni. Po tvrdnjama židovske zajednice u partizanima je na području NDH poginula su 804 Židova. Neke su Židove čak i partizani strijeljali i to tvrdi Slavko Goldstein.

Kad se sve to zbroji u NDH NIJE STRADALO VIŠE OD 2700 ŽIDOVA. To ne znači da se prema svakome treba i mora imati pijetet ali zlonamjerno nabrijavanje brojki i krivotvorenje povijesti imaju samo kontraefekt. To je čak dokazao i Ivan Gabelica koji nije niti promila antisemitski nastrojen, ali neosporno filoendehazisjki i nitko ga nije demantirao.

Židovi su za vrijeme NDH imali i svoje novine „Židovski glasnik“, 27 Židova generala je bilo u NDH! Npr. ljevičar Ante Ciliga je tvrdio da su Židovi bili privilegirani u radnom logoru Jasenovac. Veliki dio najviših ustaških dužnosnika imalo je žene Židovke. Nikada i nigdje ne postoji niti jedan antisemitski članak protiv Židova sa strane ustaškog pokreta iako je takvih članaka bilo na tisuće u Srbiji pa i knjiga tipa "Srpski narod u kandžama Jevreja" i tadašnjoj EU. Za vrijeme režima Borisa Tadića u srpskim knjižarama se prodavala knjiga od dr. Ratibora Đurđevića: "ZLOTVORI ČOVEČANSTVA - tajna istorija judejskih zlikovaca" ili npr. "Zli i prokleti Jevreji - dušmani savremenog čovečanstva". U HR je tako nešto nezamislivo! Nakon rata ustaše se čak nisu bavile ni Srbima, dok su četnici bili opsjednuti mržnjom na temlju neviđenih laži o Hrvatima. Gotovo svi zločini u NDH su imali srpsko podrijetlo i NDH je čak i preblago reagirala na neviđeno velikosrpsko i partizansko nasilje podržavano prije svega od talijanskih fašista.

Jasenovac sigurno NIJE bio logor smrti kako su ga zvali velikosrpski šovinisti nego najobičniji RADNI LOGOR u kojem se proizvodilo najsofisticiranije oružje. Da se ljude htjelo ubijati ne bi ih se ni vodilo u logor!!! To je toliko logično da logičnije ne može ni biti. Osim toga, za Jasenovac NEMA NIKAKVIH EMPIRIJISKIH dokaza iako je 3 puta prekopavan, nikakvih forografija leševa koji bi mogli biti bačeni u Savu ili slično i koji bi čak sigurno doplivali i do Beograda. Dakle, radi se o sramotnoj konstrukciji tzv. pobjednika, a zapravo zamaskirane velikosrpske nacionalističke elite koja će pokazati svoje lice tijekom rata u HR i BiH i na Kosovu, i najobičnijem velikosrpskom geopolitičkom projektu!

FRIEDRICH


Kardinal Alojzije Stepinac je ovozemaljski život živio kao Krist, kao stvarni Put, Istina i Život!

Pismo otvoreno za javnost imenovanom mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Srpske pravoslavne crkve gospodinu Porfiriju Periću

Poštovani gospodine Periću!

Kao što znamo, mediji u Republici Hrvatskoj su 3. srpnja 2014. godine, objavili vijest kako se politički i crkveni vrh Srbije žestoko protivi kanonizaciji blaženoga nadbiskupa zagrebačkoga i hrvatskoga kardinala, mučenika Alojzija Stepinca. Večernji list je toga dana tu vijest objavio pod naslovom "Predsjednik Nikolić i patrijarh Irinej ne žele svetoga Stepinca". Također znamo da je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, inače četnički vojvoda i Šešeljev zamjenik, prema kazivanju nekadašnjeg šefa Službe državne bezbednost (SDB) Jovice Stanišića beogradskoj televiziji B92, čak 1991. godine u hrvatskome selu Antin u zapadnoj Baranji, onako iz zabave, pobio desetak starijih hrvatskih civila, za koji zločin nikada nije odgovarao, već postao predsjednik Srbije. On sada, kao "mudar čovjek", piše papi Franji, između ostalog, da se "zajedničkom mudrošću ne načini nikakav potez koji bi bilo koga uvrijedio, pogotovo u vezi sa odnosom prema povijesti, Drugom svjetskom ratu i ulozi Alojzija Stepinca u njemu", te da papa Franjo treba odustati od kanonizacije Alojzija Stepinca, što bi bilo od koristi "zajedničkoj mudrosti".

Sličan stav ima i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, koji, kao što smo vidjeli u nekoliko navrata, za velike kršćanske blagdane, umjesto da piše vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, on uopće ne priznaje državu Republiku Hrvatsku, nego se obraća svojim vjernicima po hrvatskim pokrajinama (po njemu valjda srpskim), a da uopće ne spomene Hrvatsku, te i on piše pismo vatikanskom ministru vanjskih poslova Dominiqueu Mambertiju protiv Stepinčeve kanonizacije.

Dakle, nakon tolikih velikosrpskih četničkih i partizanskih planiranih zločina nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom u Drugom svjetskom ratu i poraću, što je najbolje vidljivo na 663 ubijenih i masakriranih svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, časne braće, časnih sestara, pa i 4 biskupa, te genocida nad hrvatskim narodom, provedenog ubijanjem nedužnih i na prijevaru zarobljenih nepobijeđenih hrvatskih vojnika, žena, djece i staraca, ostavljenih u dosad poznatih 1510 mnoštvenih grobišta i jama, kao i posebno masakriranih tisuća Hrvata u Domovinskom ratu, vojnika i civila, ostavljenih u dosad poznatih preko 150 mnoštvenih grobišta, Tomislav Nikolić i patrijarh Irinej još mogu reći i pisati papi Franji da ne bi bilo mudro mučenika komunističkoga zločina i najvećeg dobrotvora Alojzija Stepinca proglasiti svetim.

Stoga me čudi, da i Vi, poštovani gospodine Porfirije, koji ste imenovani za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, izjavljujete u Večernjem listu od 5. srpnja 2014. godine, na 26. stranici, kako dijelite mišljenje patrijarha Irineja da svetac, kojoj god crkvi pripadao, mora biti osoba svijetla i sveta za svu braću u Kristu.

Ne bih se složila ni s patrijarhom Irinejom, niti s Vama, nego bih rekla da svetac treba biti svijetla i sveta osoba po uzoru i prema slici Isusa Krista, tj. po riječima Sv. Pavla, svetac mora živjeti kao Krist, biti drugi Krist za svu braću u Kristu. No, pitanje je imaju li sva braća u Kristu Božju milost i jesu li očistili svoja srca od laži, mržnje i svakog drugoga zla, kako bi mogla vidjeti i prihvatiti svjetlo i svetost jednoga sveca, u ovom slučaju blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, u kojem je, za ovozemaljskog života, živio Krist, kao stvarni Put, Istina i Život!

S ljubavlju u Kristu, molitvom i poštovanjem!

Tea Litica, prof.


glas-slavonije.hr

Godišnjica smrti nuštarskog “Lovca na tenkove”

U Nuštru polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća, svetom misom zadušnicom u crkvi Duha Svetoga koju je služio nuštarski župnik Slavko Vranjković, malonogometnim turnirom i bogatim kulturno-umjetničkim programom obilježena je 22. obljetnica pogibije pukovnika Hrvatske vojske Andrije Andabaka, koji je još za života postao legendom Domovinskog rata.

Na današnji dan, 7. srpnja 1992., poginuo je jedan od najvećih junaka Domovinskog rata - Andrija Andabak, koji se proslavio svojim uspjesima u uništavanju neprijateljskih tenkova.

Andabak je rođen u Splitu, ali je odrastao i živio u Nuštru, a i branio ga je u Domovinskom ratu. Rukovati s protuoklopnim naoružanjem naučio je kao ročnik JNA, u Makedoniji, gdje je radio s raketama 9M14 Maljutka.

Kad je počeo Domovinski rat, prijavio se kao dragovoljac i već je 28. rujna 1991. uništio prvo oklopno vozilo. Andriju Andabaka doista se može nazvati "lovcem na tenkove", jer je vlastoručno uništio nevjerojatnih 32 oklopna cilja, od čega čak 30 tenkova (14 tipa T-84 i 16 tipa M-55), jedno borbeno vozilo pješaštva i jedan oklopni transporter.

Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te Spomenicom Domovinskog rata.

Zbog svojih uspjeha postao je slavan i pozvan je čak i u Banske dvore kod predsjednika Franje Tuđmana.

Poginuo je na današnji dan 1992. godine na bojištu u Bosanskoj Posavini. Njegovo ime nosi i protuoklopna divizija 5. gardijske brigade Sokolova. (M.Kokaj)


Hrvatski konzulat u Subotici dijeli tamošnje Hrvate

Poštovani čitatelju!

Jeste li se ikada zapitali je li bez osjećaja krivice u potpunosti živite sebe?

U Subotici u hotelu „Galeria“, Generalni konzulat Republike Hrvatske u Subotici je svečanim prijmom i koktelom obilježio Dan državanosti Republike Hrvatske. Na koktel i prijam su poslane pozivnice udrugama s hrvatskom nacionalnom odrednicom, jedino udrugi Hrvatska nezavisna lista nije, drugu godinu zaredom.

Svjedočili smo da je netko glasovao protiv prijedloga da Naco Zelić dobije priznanje Počasni građanin Subotice a vijećnica je Hrvatskog nacionalnog vijeća, svjedočili smo da glasovaju u komisiji za dodjelu sredstava za kulturu grada Subotice da HKC „Bunjevačko kolo“ ne dobije sredstva, a vijećnica je Hrvatskog nacionalnog vijeća, a ravnatelj je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, glasuje i potiče druge da glasuju da udruge s hrvatskom nacionalnom odrednicom ne dobiju sredstva na natječajima kod općina, gradova, pokrajinskih tajništva, republičkih ministarstava a predsjednik je Izvršnog odbora Hrvatskoga nacionalnog vijeća.Zato glasuju kao članovi komisije za kulturu da sve udruge bunjevaca nehrvata dobiju sredstva na natječaju za kulturu grada Subotice, a vijećnica je Hrvatskog nacionalnog vijeća, a ravnatelj je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.To su samo neki od zadnjih primjera neprimjerenog ponašanja naših Hrvata koji misle da su na vrhuncu moći i da su nedodirivi i vječni. Međutim, istinu o sebi koju oni promiču na svakom koraku ne mogu prikriti. Ona se otkrije, samo je pitanje vremena.

Na žalost, ima naših ljudi na svim razinama koji će se kleti u hrvatske interese i mahati svim hrvatskim zastavama i sloganima, a kad ih se malo dugoročnije pogleda vidi se da im je najvažnije njihovo ja i kako će za sebe uhljebiti svoje bivše ili sadašnje „hrvatstvo“. Takvima, previsoko mišljenje o sebi, sebičnost, zavist, zamagljuju poglede, te su više orijentirani na vlastite interese i torbare, nego na opće dobro!

Znam, ovo sve ne zvuči dobro, daje našim neprijateljima da se naslađuju nama, ali naša šutnja nas je dovelo da oni rade što žele. Uz pomoć ono malo naših dirigiranih medija žele u našem narodu stvoriti ravnodušnost.

Ima naš narod i neprijatelja. Ima i ovakvih koji mu, sami ili poslani, glume prijatelje, razne stručnjake, predstavnike ovoga ili onoga i predlagatelje dobra, a u biti gledaju neke druge račune. Gledaju samo svoje bankovne račune.
I sada se trebamo okupiti i demokratskim sredstvima ih otjerati u povijest!

Zlatko Ifković


Vrijeme krivokletnika i krivovjernika

„Ali nedjelja ne prima na sebe misu“, kaže svećenik, „pa će misa svetom... biti u subotu.“
Pa to reci tamo nekoj babi u tvom selu. To nije za neke medije, reći će neki „naprednjak“.

Jest, ovo je za medije. Ovo je za javnost. Ovo je znak vjere, znak prakticiranja, življenja i uživanja vjere. Odnosno, znak politiziranja vjere. Pa bih rekao da je Hrvatska u klopci krivovjernika (Milan Bandić...) danas...

Sjetimo se dolaska Ante Gotovine u Zagreb iz Den Haaga. Najprije, na zavjetovanje, ne u Vukovar. Pa sam proces – predstava. U prvom planu – vjera. A ide li Ante Gotovina svake nedjelje u crkvu? Ako svake nedjelje ne ide, onda nešto nije u redu.

Vratimo se sad na Ahmiće. Rekao bih da su Ahmići za Hrvate, u nekom smislu, „mali Jasenovac“. Pa spomenimo onu Stepinčevu: „Jasenovac je najveća mrlja.“ Vjerujem u Boga, svetu Crkvu Katoličku i Duha Svetoga. Za mene Alozije Stepinac jest svetac. Ali to ne znači da je nadbiskup Stepinac bio bezgrješan.

Pa i ona njegova o Jasenovcu može biti pogrješna. Ne zbog toga što je nadbiskup Stepinac griješio svjesno, nego zato što nadbiskup Stepinac pravu istinu o Jasenovcu jednostavno – nije znao. Mislim da se može reći kako je istina o Jasenovcu jednaka istini o Ahmićima...

Dario Kordić – mučenik, na sebe primio križ, nije se htio nagoditi. Kordić nije htio okriviti Tuđmana i Šuška (Zagreb) u što ja sumnjam.

Sumnjivo mi je ono prebacivanje odgovornosti: Blaškić – Kordić... Nije Kordić jer je Blaškić bio vojni zapovjednik; nije Blaškić jer je Kordić bio glavni političar. Pa Nikica Gović 13. lipnja 2014. U „7 dnevno“ kaže: „Stižu glavni krivci za rat u srednjoj Bosni...

Samo nekoliko mjeseci prije Wance-Owenovog plana u Lašvansku dolinu počeli su dolaziti i glavni počinitelji budućeg rata. Svi iz iste armije – iz JNA. General Enver Hadžihasanović, zapovjednik trećeg korpusa Armije BiH koji je još za vrijeme opsade Sarajeva bio u JNA, kapetan Amir Kubura, obavještajac koji je u JNA radio na Kosovu postat će zapovjednik sedme allias mudžahedinske brigade i nešto prije njih Tihomir Blaškić kapetan JNA postaje zapovjednik HVO-a Srednje Bosne. Narod ga baš nije dočekao s povjerenjem. Očekivali su da mjesto zapovjednika preuzme pukovnik Filipović. Blaškić je JNA napustio nakon okončanja operativnog rata u Sloveniji, a u Vitez ga je doveo Ignac Koštroman iz tamnošnjeg HDZ-a, uz potporu Darija Kordića. Taj čin nitko nikada nije analizirao u kontekstu kasnije iznesenih teza kako je Aleksandar Aca Vasiljević. Šef KOS-a, infiltrirao svoje ljude ne samo u bošnjačke, već i u hrvatske strukture BiH.

I na kraju, meni najsumnjivije ni obrana Tihomira Blaškića, ni obrana Darija Kordića ne spominje mirovne snage (UN) u Ahmićima. Mislim da se može reći kako pripadnik „ahmićke bojne“ naoružan lakim pješačkim naoružanjem prolazi ispred bijelog tenka, ubija civile. A na tenku puškomitraljez i puškomitraljezac. Dario Kordić, umjesto da makar pokuša podijeliti krivnju s puškomitraljescem s bijelog tenka za zločin u Ahmićima, na svoja leđa uzima križ. Umjesto da prebaci odgovornost na UN, odbija nagodbu. Tako zapravo, kao pomoćni sudac, drži podignutu zastavicu – zaleđe, Tuđmanu i Šušku. Uostalom, postoji li „registar Ahmićana“ – popis „ahmićke bojne“? Mislim da bi ta lista o Ahmićima puno toga rekla.

U ovo vrijeme krivokletnika i krivovjernika imamo oprečnosti koje mogu biti samo posljedica jednog podzemnog rata – protiv Hrvata... General-vjernik (Gotovina) mamac za lijeve i desne; general Norac (Glavaš, Praljak) – odbačen. Ono što bi trebalo biti i što jest za Hrvate kohezijska sila (katolička vjera), Hrvate – dijeli!?

Stoga predlažem da se bojkotira obljetnica operacije Maslenica – bez Mirka Norca.

Jure Vukić, Tribanj


hrvatski-fokus.hr

Vinko Vice Ostojić: Izdržao sam patnje, mučenja i zlostavljanja. I pobijedio sam!

Gospodin Vinko Vice Ostojić ovih dana bilježi vrijedan životni jubilej: u srpnju ove godine navršava 90 godina života. Bio je to - kaže Vice - težak i mukotrpan život, osobito onaj dio kada je po zatvorima, tamnicama, logorima, proveo godine i godine - ukupno oko 14 godina. No, sve proživljeno bilo je dobar povod za kratki razgovor sa slavljenikom.
Evo što o sebi kaže Vinko Vice Ostojić:

- Nakon povratka iz Lourdesa u svibnju ove 2014. godine, gdje sam se po osmi puta (osam godina zaredom dolazim u Lourdes) poklonio Majci Božjoj Blaženoj Djevici Mariji i zahvalio da je cijeli moj život bdjela nada mnom, čuvala me i hrabrila da ustrajem, prepustio sam se sjećanjima na dane patnje i nevolja što su me pratile u godinama poslije onoga rata (Drugoga svjetskog rata) u zatvorskim ćelijama i robijašnicama, mučilištima i sudištima, a sve zbog moga domoljublja i otpora, tajnog i javnog, što sam ga u svakoj prilici iskazivao i prakticirao protiv nenarodnog zločinačkog komunističkog režima u poslijeratnoj Jugoslaviji.

• Vaše su nevolje počele vrlo rano, odmah poslije svršetka Drugoga svjetskog rata. Prošli ste Križni put i sve popratne pojave toga puta. No, izdržali ste. Recite nam pobliže o tome.

- Nevolje su počele još na Križnom putu, na povratku s Bleiburškog polja 1945. godine, tamo od Dugog Sela, preko Kloštar Ivanića, Bjelovara, Grubišnog Polja, do Slavonske Požege, gdje su nas smjestili u logor Glatež. Na tome putu u jednom trenutku spustila se jaka kiša, dogodio se prolom oblaka, i mi zarobljenici, sabijeni poput sardina, morali smo sjediti na mokroj zemlji, u vodi do koljena, bez prava da se imalo pomaknemo, pridignemo ili premjestimo. U ponekim mjestima kroz koja smo prolazili seljaci su nas glasno psovali, pljuvali po nama, davali nam otrovano mlijeko i otrovanu vodu, pa su zbog toga mnogi putem poumirali. Mi logoraši, gladni i iscrpljeni, pojeli smo poput životinja svu travu u logoru, oglodali smo kore sa stabala. Jedan kruh dijelili su na dvadesetoricu, što je iznosilo upravo tri zalogaja.

Inače, na čitavom tom križnom putu, mi hrvatski vojnici, zarobljenici, bili smo izloženi kojekavom verbalnom i fizičkom nasilju naših partizanskih pratitelja. Sve je to bilo usmjereno nastojanju da nas u tim kolonama na kraju ostane što manje, da poumiremo, kako bi pobjednici s nama imali što manje posla. Glad, hladnoća, žeđ, bolesti, udarci kundacima pušaka i koječime drugim - sve je to opis i popis stahota kojima smo svi mi, pa i ja naravno, bili izloženi na križnom putu.

• No, to je bio tek početak. Niste posustali, nego ste nastavili djelovati - kako se to kaže – prohrvatski, i zato ste bili izloženi kojekakvim nevoljama, manjim i većim?

- Na ovaj ili onaj način, iz razno-raznih razloga, moje mučenje se nastavilo sljedećih godina. U kruševačkom zatvoru bijah izložen osobito okrutnim metodama mučenja. Kada te dovedu u sobu za ispitivanje najprije te postave uza zid i odrede da gledaš samo u jednu točku pred sobom, ne smiješ micati glavom niti pogledavati lijevo ili desno. Tako ne možeš dugo izdržati, onesvijestiš se i padneš kao klada na pod. Takva i slična mučenja ponavljala su se često, osobito noću, popraćena mnogobrojnim udarcima nogama ili kojekakvim željeznim predmetima. Dalje: svežu ti noge i ruke, postave te u zahod da tako svezan ravno stojiš, i onda s visine od tri metra puste da ti iz zahoda koji je iznad tebe kap po kap padaju izmetine na glavu. Zatim bi mi svezali ruke i noge, uzeli dugački kolac, stavili ga na dva stolca, a prije toga ga provuku kroz moje zavezane ruke i noge, tako da glava visi dolje a noge i tabani su okrenuti gore. U takvom položaju oni me tuku po tabanima. Pri takvim i sličnim zlostavljanjima suze su mi tekle same od sebe, sav sam bio mokar od patničkoga znoja i neopisive muke. Kada su vidjeli da ni to ne pomaže u njihovim namjerama da od mene izvuku bilo kakvo priznanje, izveli su me na strijeljanje u jedan park u središtu grada. Bila je ponoć. Postavili su me uz jedno stablo i jedan od partizana ispali cijeli rafal iznad moje glave. Vratili su me u zatvor kada su vidjeli da strijeljanje nije uspjelo.

Na suđenju 17. studenoga 1946. godine osudili su me na deset godina zatvora. Kasnije su kaznu preinačili na četiri godine. Čekajući tu presudu u ćeliji sam ležao na kamenom podu, neodjeven tj. samo s košuljom i gaćama. Tu sam zaradio upalu pluća od koje sam se teško oporavio.

• Zanimljiva je epizoda kada ste položili vijenac na grob Oca domovine dra Ante Starčevića. Kako je to počelo i kako završilo?

- U zatvoru Zabela kod Požarevca, sjećam se, zatvorenici su morali jesti crvljivi grah u kojem su ‘plivali’ crvi i žiški. I to je tom jelu bio jedini začin. Shvatio sam: želim li preživjeti moram to jesti. I ja sam uzimao sve što su mi davali, crve nisam čistio, vodu sam pio kakvu su mi davali. Čak sam znao tražiti repete, to jest dodatak obroku. I tako sam preživio. Pritom sam zadržao vedar duh, čak sam ponekad znao dobaciti i kakvu šalu, sve na račun mojih mučitelja, što je sve njih naprosto vrijeđalo i izluđivalo.

Nakon takvih i sličnih zlostavljanja i kojekakvih drugih nedaća, nakon izlaska iz zatvora u Novskoj sam radio na autocesti, u selu pokraj Livna sudjelovao sam u gradnji atomskog skloništa, obavljao sam i druge radove. U Zagrebu nisam mirovao, tražio sam istomišljenike koji su pristali ići sa mnom u Šestine na grob Oca domovine Ante Starčevića. Našao sam ih, organizirali smo se i na 57. obljetnicu njegove smrti odnijeli smo na grob u Šestine vijenac s trobojnicom na kojoj je zlatnim slovima pisalo: “U spomen na 57. godišnjicu smrti Oca domovine, tvoji sljedbenici”. Otkrili su me, u zatvoru sam proveo godinu dana, ali nikoga od suradnika nisam odao. Nikoga nisam odao i ništa nisam priznao ni tada ni u kasnijim mučenjima, pred istražiteljima i stražarima, izdržao sam svu torturu samo zahvaljujući vjeri u Boga, držala me ljubav prema domovini i želja da na bilo koji način pomognem svojoj zemlji Hrvatskoj.

• U kasnijim godinama poduzeli ste novu hrabru i opasnu akciju: organizirali ste ogranke HOP-a. Kako ste u tome uspijevali?

- Nisam pokleknuo ni duhom ni tijelom, nego sam nastavio tražeći i našao sam istomišljenike s kojima sam odlučio organizirati ogranke HOP-a u Hrvatskoj. (HOP = Hrvatski oslobodilački pokret.) Do mene su stizali iz emigracije letci i propagandni materijal koji sam širio po cijeloj Hrvatskoj. Tako sam radio od 1953. do 1956. godine. No, nisam mogao izbjeći udbine zatvore: 20. kolovoza 1956. godine osudili su me na osam godina robije. Jednom prilikom “isljednici” su mi izbili šest zuba i udarajući me cipelama polomili mi nekoliko rebara. Odvukli su me takvoga krvavog i ošamućenog u ćeliju, jer nisam mogao ni stati na noge.

Ponovno su mi svezali ruke i noge, glavu okrenuli prema podu a noge gore. Prilikom svega toga “isljednici” su se smijali, psovali, dobacivali kojekakve bezobraštine. Tukli su me željeznim predmetom do iznemoglosti, tražeći od mene priznanje. Iako su bolovi bili neizdrživi, ništa nisam priznavao. Za vrijeme tog i takvog mučenja, u zatvoru sam doznao da sam postao otac: Na dan 29. kolovoza 1956. godine rodila mi se kći Jadranka. A tada su me i najviše mučili.

U zatvoru u Sarajevu bio sam prisiljen jesti žive golubove. Bilo je to ovako: sa mnom u ćeliji nalazio se kriminalac Merčep koji je za vrijeme jake studeni kada su se prozori ledili smislio način kako da dohvati goluba i uporabi ga za jelo: kojekakvim trikovima uspio je namamiti te zime 50 golubova, ja sam uzeo sirove batake i to sam jeo. Zbog moga prkosnog ponašanja jednom su me prilikom bacili u samicu, zvali smo ju mračara. Kada su me nakon tjedan dana boravka u toj ćeliji mračari izveli na svjetlo dana, oči su me strašno pekle, ništa nisam vidio i nisam mogao stajati. Do ‘normalnog’ zatvora čuvari su me morali nositi na rukama.

Mučenja i zlostavljanja bili su moja svakodnevica. Moji mučitelji rabili su najnevjerojatnije oblike mučenja, sve u namjeri da me slome, da iz mene izvuku bilo kakvo priznanje. Ništa nisam priznavao, ostao sam čvrst i uporan u naumu da nikada ni u kakvoj prilici ništa ne priznam, i to mi je vjerojatno spasilo glavu.

Vinko Vice Ostojić na Bleiburgu i ispred poprsja vlč. Vilima Cecelja s pok. Zvonkom Bušićem

Tu sam osuđen na deset godina daljnje robije, no kasnije su kaznu smanjili na osam godina. Dospio sam u kazneno popravni dom u Zenici i tu sam u tzv. staklari u ćeliji broj 38 boravio s don Antom Bakovićem i fra Arkanđelom Grgićem. Zenička je staklara progutala mnoge hrvatske živote. U toj zgradi po mnogim uskim i mračnim ćelijama mučeni su tjednima i mjesecima mnogi hrvatski politički zatvorenici. Osobito u godinama iza rata. Poseban oblik torture bio je tucanje kamena. Na posebno određeno mjesto dovezli bi tvrdo kamenje i kažnjenik sa čekićem težine od jednog kilograma morao je razbijati taj kamen u sitne komadiće. Upravnik zatvora znao je u tim prilikama stati pred čovjeka koji ‘tuca kamen’, nijemo ga gleda ne izustivši ni jednu jedini riječ. Tako on stoji dugo vremena i to izluđuje i mučenika i mučitelja.

No, godine 1962. jelovnik u zeničkom zatvoru počeo se popravljati, a razlog je bio odluka političkih vlasti Jugoslavije o amnestiji političkih zatvorenika. Iz zeničke robijašnice izišao sam 20. kolovoza 1964. godine. Bio sam slobodan. No, izdržao sam godine zatvora i robijašku torturu a da nikada nikoga od prijatelja i suradnika nisam odao, ništa nisam priznavao što su isljednici od mene tražili, trpeći užasne bolove od zlostavljavanja, udaraca i raznovrsnog mučenja, molio sam se Bogu i tražio utjehu i pomoć od Blažene Djevice Marije. Tako sam i izdržao.

Ove riječi sjećanja upućujem voljenoj kćeri Jadranki, s porukom da čuva i sačuva uspomenu na oca patnika, neumornog i upornog borca za istinu i pravdu, za slobodnu Hrvatsku, za dostojanstven i miran život svakog hrvatskog čovjeka, svih hrvatskih ljudi.

• Čestitamo na hrabrosti i junačkom držanju u svim tim teškim trenucima. Izdržali ste i možete se osjećati pobjednikom, jer bili ste jači, izdrživljivi i odani svojoj ideji, više nego vaši mučitelji. Oni nisu izdržali, vi jeste. Kako ste našli smirenje u vašem životu?

- Otišao sam u inozemstvo preko Italije i Francuske u Njemačku. Započeo je moj emigrantski život, koji je eto potrajao 35 godina.

• Zahvaljujemo. Još jednom čestitamo i želimo dug i uspješan život. Bravo, Vinko Vice Ostojiću.

Branimir Kovačević


hazud.hr

Dozvolili diverziju kako bi spasili Srbiju, a to ne smiju priznati?!

Gotovo dva mjeseca nakon katastrofalne poplave u Slavoniji, ministar Jakovina napokon je progovorio o razlozima puknuća savskog nasipa. No nakon njegova zamumuljena objašnjenja, jasno je da tek sada ništa nije jasno. Ponovno su, naime, ‘nadležne institucije’ pronašle način da narodu objasne kako nitko nije kriv za puknuće tek obnovljenog nasipa i ponovno se pravi uzrok katastrofe krije od javnosti!

Podsjetimo ovdje da se slično dogodilo i prije sedam godina, kada su zbog još uvijek nepoznatog razloga živi izgorjeli vatrogasci na Kornatima (među njima i nekoliko dječaka!), a vrlo sličnu tragediju – izazvanu ljudskim nemarom i korupcijom – imali smo i dvije godine kasnije, kada je nagibni vlak iskočio s tračnica kod Kaštela nakon čega nitko od odgovornih, ponovno, istinski nije odgovarao za tragediju u kojoj je poginulo više osoba i u kojoj su desetine ljudi teško ozlijeđeni….

Zbog čega se u državi Hrvatskoj tako često događaju ‘neobjašnjive’ tragedije, zašto se nikada ne znaju pravi uzroci tih događaja te zbog čega nikada nitko istinski ne odgovara za izgubljene živote i ogromnu materijalnu štetu? I zašto je, pobogu, uistinu puknuo nedavno obnovljeni dio savskog nasipa kod Rajeva sela?

Odgovore na ta pitanja pokušali smo dobiti od nekolicine analitičara, odnosno aktivista, dobro upućenih u problematiku.

- Očito se radi o sprezi politike i kriminala, pogotovo na području Županje. Ministarstvo poljoprivrede nadležno je za vode i šume, a godinama se na tom području oko voda i šuma događa kriminal. I sam načelnik Gunje, Hrvoje Lucić, bio je pravomoćno osuđen za malverzacije u Hrvatskim šumama. No, SDP ga je opet kandidirao za načelnika. U trokutu Vinkovci – Županja – Spačva i više je nego očita sprega politike i kriminala, zbog čega izvedeni radovi na nasipu i nisu napravljeni kako treba. Iz iskustva znamo da su svi javni radovi obavezno dva do tri puta skuplji od realne cijene, dok je kvaliteta tih radova u pravilu upitna jer se štedi na materijalu da zarada bude veća. Nasip je, očito, puknuo zbog loše kvalitete. Ne bi inače puknuo, jer je tek nedavno obnovljen – smatra Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata i jedan od najpoznatijih hrvatskih zviždača koji iz brojnih afera iz Hrvatskih autocesta dobro zna kako funkcioniraju državna i javna poduzeća te na koji način se izvlači novac tijekom građevinskih radova (osobno je DORH-u prijavljivao brojne takve malverzacije).

- I danas, kao i u vrijeme Sanadera, postoji sprega javnih poduzeća, politike i privatnih poduzetnika koji ekskluzivno obavljaju sve poslove i kasnije dijele profit s onima koji su im poslove omogućili. U pravilu radove izvode nekvalitetno, jer im je cilj što više zaraditi, a ne kvalitetno obaviti posao. Korumpirani političari i čelnici javnih poduzeća to im i omogućavaju – dodaje Stanić, koji živi u Slavonskom Brodu i koji je za vrijeme poplava sate provodio uz Savu, gradeći zečje nasipe.

- Sramotno je što su državne institucije svoj grijeh prebacili na Crveni križ, ogranizaciju koja je odlično obavila svoj dio posla. Bili su doista fantastično organizirani i svi koji su bili na nasipu, kao i oni koji su morali otići iz svojih domova, znaju da je Crveni križ obavio svoj zadatak, a da je zakazala država. Crveni križ je hranio vojsku i stanovništvo, organizirali su prihvat ljudi koji su napustili svoje domove i taj dio zadaće je bio savršeno ograniziran. Propusti su nastali u dijelu za koji je odgovorna državna vlast i to zna svatko tko je tih dana bio na terenu. Želim, osim toga, naglasiti da nije istina da je Crveni križ odgovoran za probleme s isplatom novčane pomoći. Mi sindikati donirali smo zajednički sto tisuća kuna i znamo da je taj novac završio tamo gdje je i trebao. A da bi oprali sebe, državni dužnosnici za svoje propuste su okrivili Crveni križ. Tako su napravili višestruku štetu: bacili su ljagu na one koji to nisu zaslužili te su na taj način zaustavili i sve donacije. Sada, nažalost, nitko ništa ne donira, jer ljudi misle da je Crveni križ ‘muljao’, što nije istina. Muljali su političari, a okrivili one čiji je obraz čist – zaključuje Stanić.

Do još alarmantnijih zaključaka došao je admiral Davor Domazet-Lošo, poznati geostrateg i geopolitički analitičar, koji tvrdi da je i za vrijeme poplave te nakon nje do izražaja došla činjenica (o kojoj često u zadnje vrijeme govori), da je u Hrvatskoj na djelu unutarnja agresija koju provode hrvatski političari i hrvatske institucije!

- Velike kiše su čak četiri dana plavile sliv Bosne i Drine, dakle sliv koji se ulijeva u Savu. I laicima je bilo jasno da će poplava doći do Hrvatske, no vlast u ta četiri dana ništa nije poduzela da državu obrani od bujice. Samo ta činjenica govori da u Hrvatskoj imamo unutarnju agresiju koju provodi Hrvatska vlada. Oni su morali pripremiti sve što je potrebno duž cijelog toka Save, kako bi se obranili od poplave. Istog su trenutka trebali osnovati stožer, jer obrana od poplave je vrlo slična vojnoj operaciji. No, nikakve preventivne mjere nisu poduzeli. A kada je pukao nasip, rečeno je da je širina pukotine oko 50 metara, a dubina od 20 do 25 metara. I odjednom je kroz tu pukotinu sve poplavljeno. Očevici su u to vrijeme čuli eksploziju, no i to je zanemareno. Bila je i informacija o čamcima s bosanske strane…, no i to se poslije ne spominje. Predsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić je u to vrijeme izjavio da je sreća za Srbiju što je nasip pukao… Postoji, dakle, mnogo indicija koje govore da je moguće da se radi o eksploziji, odnosno o diverziji od strane Srbije. I ako je to točno, onda je to nova agresija Srbije na Hrvatsku! Ako to nije pravi uzrok, onda naka nam objasne zašto je nasip puknuo. No, umjesto da se sve to istraži i javnost izvijesti o čemu se radi, Hrvatska vlada namjerno je zamumuljila uzrok puknuća nasipa, premda obavještajne strukture sve to u roku 24 sata mogu istražiti te donijeti jasan zaključak – ističe Domazet, posebno naglašavajući da zna o čemu govori jer se tijekom Domovinskog rata bavio analitikom obavještajnih podataka.

On potom izdvaja i treći veliki grijeh Milanovićeve vlade, koji se tiče diskreditacije Crvenog križa.

- Nakon poplave, imali smo veliku solidarnost na djelu, baš kao u vrijeme Domovinskog rata. No, vlasti su i to uspjele pokvariti jer su Crveni križ namjerno optužili za malverzacije, zbog čega sada nitko više ne uplaćuje novac za donacije. I to je, po mojem mišljenju, još jedan dokaz unutarnje agresije, jer su vladajuće strukture uništile kredibilitet još jedne korisne hrvatske institucije – zaključjuje admiral Davor Domazet Lošo, za kojega više uopće ne postoji dvojba oko toga je li Hrvatska vlada samo nesposobna, ili namjerno vuče poteze koji štete hrvatskim nacionalnim interesima. Uvjeren je da to ne može biti slučajno, te da Vlada provodi unutarnju agresiju na Republiku Hrvatsku.

U potpunosti se s njim slaže i dr. Natko Kovačević, predsjednik udruge Pravednik, koji je prvi u Hrvatskoj pisao da je nasip puknuo zbog eksplozije, te koji već tjednima tvrdi da je riječ o diverziji protiv Republike Hrvatske.

- Nedavno je i portal režimske Nove TV izvijestio o činjenici da je na mjestu puknutog nasipa nastao krater kakvog ne može izazvati ni deset avionskih bombi, a kamoli poplava. Mještani su govorili o detonaciji koja se čula i deset kilometara od tog mjesta, no Hrvatska vlada i dalje o svemu šuti. Šute jer moraju slušati gazde iz Engleske, odnosno jer su morali dignuti nasip u zrak da se Srbija spasi. Ako to nije terorizam i ako to nije veleizdaja, onda ne znam što je. Udbaški mediji o tome ne izvještavaju, pa narod i ne zna što se događa. Iz svega se lako da zaključiti da na vlasti imamo samo pijune i agente tuđih tajnih obavještajnih službi, kojima je do hrvatskih nacionalnih interesa stalo manje nego meni i vama do lanjskog snijega – ogorčeno zaključuje dr. Natko Kovačević.

Damir Kramarić


S Hrvatskom po mukama

Iz tiska je izašla knjiga Josip Joze Sutona (Posušje, 1923.) 'S Hrvatskom po mukama' u izdanju Naših ognjišta, Tomislavgrad i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Zagreb, 2014.

„Knjiga 'S Hrvatskom po mukama' - to sam ja. Sve što ona kazuje istinito je. Sve sam o čemu govori proživio i preživio. Međutim, ni sam ne mogu objasniti otkud mi nadahnuće i snaga ruci koja je knjigu pisala i napisala, pogotovu u devedesetoj godini dolaska na ovaj svijet. To ljudskim umovanjem ne mogu objasniti. Mojim umom upravlja nadnaravna sila, a to je Duh Sveti, koji me vodio kroz život i doveo do visoke životne dobi da svjedočim o onome što je činio bezbožni komunizam i njegov jugorežim, sve pod imenom 'narodne vlasti'.“

Uvodne su ovo riječi autora knjige „S Hrvatskom po mukama“ Josipa Joze Sutona, publicista, stradalnika, sudionika Bleiburške tragedije i križnog puta, logoraša i zatvorenika, hrvatskog domoljuba, danas devedesetogodišnjaka, u kojoj autobiografskim zapisima, sjećanjima, promišljanjima, kroz vlastitu prizmu oslikava sudbinu hrvatskoga naroda u njegovoj nedavnoj prošlosti. Sadržajem podijeljenim u 20 poglavlja vodi nas kroz presudne događaje i procese u kojima je sudjelovao u razdobljima od 1941. do 1945. te od 1945. do 1990., ali i u doba slobodne Hrvatske; prvo razdoblje sagledano je iz pozicije hrvatskoga vojnika i časnika, aktivnog sudionika u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, drugo pak iz pozicije žrtve u vrijeme druge Jugoslavije čiji režim predočuje kao novo ropstvo i ilustrira brojnim primjerima.

Na Bleiburgu i Križnom putu

U najvećem dijelu ove opsežne knjige autor se, kao stradalnik, sudionik i svjedok, bavi najdramatičnijim događajem i tragedijom u povijesti hrvatskoga naroda – Bleiburškom tragedijom i križnim putem. Ovaj traumatični događaj hrvatskog čovjeka, vojnika i naroda te hrvatske povijesti autor donosi u rasponu od živih slika sjećanja i kronologije događaja, do naknadnih promišljanja o njezinim uzrocima i posljedicama, nalogodavcima i izvršiteljima, analizama i dvojbama kao vojnik nikada se ne mireći s činjenicom nejasne predaje. O tome piše: „Teško je povjerovati da se Bleiburška tragedija mogla izbjeći. Ali, razmišljajući kao njezin sudionik godinama poslije, zaključujem da se u najmanju ruku mogla ublažiti donosno završiti bez marševa smrti i križnih putova. Stoga ovdje iznosim svoja promišljanja o povlačenju hrvatske vojske i njezinoj predaji u Austriji, na Bleiburškom polju, 15. svibnja 1945. Zapravo, čitavo povlačenje i njegov ishod obuhvaćeno je mojim promišljanjima i prosudbom o tome je li se sve ono što se u tom povlačenju događalo moralo dogoditi. Posve sigurno nije. Hrvatski državni vrh i vodstvo Hrvatskih oružanih snaga - HOS, činili su, mislim, neke neoprostive pogrješke.„ No, uz to, fokusiran je i na sami tijek pregovora na Bleiburgu i predstavnike hrvatske strane (generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen) te analizira (zapovjednu) ulogu zapovjednika britanske vojske navodeći ih imenom i prezimenom te fotografijom nedvosmisleno ističući njihov identitet za povijest koja će jednom morati do kraja ispitati (Harold Alexander, Patrick Scott, Toby Low, Charles Keightley, Harold Macmillan, Richard Mccreery...), partizanske zapovjednikev (Josip Broz Tito, Milan Basta, France Hočevar, Ivan Kovačić Efenka, Kosta Nađ.. .)

Time daje svoj doprinos, to drži svojom misijom uime svih žrtava Bleiburga i Križnog puta jer ono o čemu dalje svjedoči priliči najstrašnijim filmovima strave: „U dolini Drave od dravograda o Maribora najbrojnije je stratište Hrvata na prijevaru razoružanih, a potom izručenih Brozovim koljačkim odredima na Bleiburškom polju u Austriji 15. svibnja 1945. Glavninu te mladosti u odorama hrvatske vojske britanski vojni komandanti (zapovjednici), koji su se zatekli u Austriji, vjerolomno su zaveli da položi oružje i onda je izručili jugopartizanskim strvinarima. Među tom razočaranom vojskom bilo je puno i izbjeglih civila, žena, djece, staraca, a najviše mladića i djevojaka. Glavninu te izručene hrvatske mladosti jugopartizanske su strvinarske horde usmjerile s bleiburškog polja za Dravograd i i dalje dolinom Drave prema Mariboru. U Dravogradu to mnoštvo je svrstavano u kolonu pa dolinom Drave u smjeru Maribora. Nemoguće je utvrditi brojnost te kolone koju su punili pristižućim žrtvama od jutra do sutra 16. svibnja 1945. Dok su prvi, koji su preživjeli, stizali navečer u Maribor, drugi su svrstavani u kolonu i polazili iz Dravograda. Dakle, čitava je dravska dolina od Dravograda do Maribora postala stratište.“ Autor svjedoči o brojnim neopisivo teškim okolnostima koje je proživljavao – pet puta izvođen pred strjeljački zid – ili o tuđim strašnim proživljavanjima i smrtima te o iznimnim djelima ljudske plemenitosti.

U „slobodi bez slobode“

Drugi pak dio sadržaja pokriva razdoblje od 1945. do 1990., u kojemu svjedoči o teškoj sudbini osobe koja živi u „slobodi bez slobode“ te o neopisivo teškim okolnostima, brojnim tragičnim epizodama, ponajprije njegova rodnog Posušja, zavičaja Hercegovine i cijelog hrvatskog naroda u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji, čiju nam narav predočuje nizom zastrašujućih metoda Ozne i Udbe. Podsjetnik je to na uhođenja, progon, logore, opću nesigurnost... na pokušaj uništenja hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta, na teror totalitarnog režima nad neistomišljenicima, na brojne zločine, nalogodavce i izvršitelje te silne žrtve, ovdje se usredotočujući na one s posuškoga kraja čiji popis donosi.

Autor ističe kako je „sve o čemu piše proživio“ te da je njegova sudbina neodvojiva od sudbine „moje Hrvatske“, ona očituje „muke i patnje kroz koje smo prolazili i prošli u jugokomunističkom krvavom režimu moja Hrvatska i ja s njom“ te „glavni je moto njezina stvaranja i izdavanja da svjedoči istinu. Nikada mi nije padalo na pamet da ovu knjigu objavljujem radi nekakve svoje promocije, unatoč tome što sam vezao vrijeme i događaje za svoj život“. Vjerodostojnosti autorova svjedočenja svakako pridonosi i Dossier vođen o njemu još od 1945. a pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u koji mu je s demokratskim promjenama i osamostaljenjem Republike Hrvatske omogućen uvid.

Doprinos osvjetljavanju događaja

Ovom je knjigom-dokumentom prepunom događaja i njihovih aktera (u rasponu od 1941. do 2007.) te mjesta, opisa, analize uzroka i posljedica, činjenica i promišljanja, autor je ispunio svoj osnovni cilj - „svjedočenje istine“, no ona je i poticaj - nada se autor - objektivnom istraživanju događaja iz vremena, i NDH i Jugoslavije, jer samo povijesna istina, a ne njezina interpretacija, može biti polazište bolje hrvatske budućnosti. Ističe da je “zavjetna dužnost današnje ili buduće hrvatske vlasti da utvrdi broj žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća i da ga objavi javnosti. Jer će se samo time onemogućiti zataškavanje zločina, manipuliranje i krivo prikazivanje broja žrtava. Broj žrtava moguće je utvrditi, bez obzira na vremenski odmak. Manje-više, sve župne zajednice, parohije, džemati i druge vjerske zajednice imaju podatke o žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća, pa se pa se u suradnji s njima može najpouzdanije utvrditi, ako ne točan, onda bar približan broj. Dakle, treba samo htjeti i krenuti u taj posao, onda zasigurno rezultati ne će izostati“.

Ova knjiga Josipa Joze Sutona, istkana od osobnih, zavičajnih i općenacionalnih aspekata događaja, kojom prolaze prominentna imena političke i vojne povijesti svih tadašnjih aktera, ali i brojna imena „malih“ ljudi, lokalnih domoljuba, potresno je štivo o stradanju ali i spomenik žrtvama te autorov nastavak obradbe žrtvoslovnih tema koje je započeo knjigom Posuški žrtvoslov (1998.) i Djeco, vratit ću se ja (2006.), a nastavio brojnim prilozima u zbornicima Hrvatskoga žrtvoslovnog društva (autor recenzije je predsjednik Društva dr. Zvonimir Šeparović) te značajan doprinos osvjetljavanju kako zločina na Bleiburgu kao najtragičnijeg događaja hrvatske povijesti tako i komunističkog doba kroz čije je scile i haribde prošao on kao Hrvat, njegovo Posušje i zavičajna Hercegovina te cijeli hrvatski narod na putu do svoje slobode.

Petronila Omrčen


Promicanje "Sodome i Gomore"

„Veliko oko“ preko filmske industrije provodi još jedan program. Gledatelje se sustavno gura u hedonizam, nihilizam, nastranosti, kao i druga zla koja se prikazuju pod vidikom dobra. Već u prvom biblijskom opisu napasti također je razvidno da se sotona pojavljuje kao nešto dobro, pametno, pa čak i bolje i pametnije nego što to čovjek može pojmiti. Nikada sotona ne djeluje pod vidikom zla, nego pod vidikom dobra jer kada bio se prikazivao pod vidikom neke ludosti većina ljudi bi prepoznala tu ludost i ne bi ju činila jer zlo i nije ništa drugo nego ludost. Stoga je Isus i definirao sotonu kao lašca i ubojicu od početka, jer on laže da ubije Boga u čovjeku. Čak je i Eva to prepoznala, ali misleći kako je zlo dobro ipak mu je podlegla. (Vatroslav Halambek: Predgovor knjizi Tko želi razoriti Crkvu M. Lojkića, Zagreb, 2011., str. 12.)

Hollywood je „tvornica“ đavoljih opsjena pomoću planetarno popularnih i simpatičnih glumaca koji čineći zlo na filmu dovode gledatelja ne samo do neosjetljivosti na njihova zla djela, nego im ta djela postaju privlačna. Prije svega holivudski prikazi seksa više ne poznaju granice ni tabue. Iako se prvi seksualni čin na filmu dogodio u austrijsko-češkom filmu Ekstaza još davne 1932. godine u kome je, među ostalim, uz proslavljenu obnaženu glumicu Hedy Lamarr glumio i hrvatski glumac Zvonimir Rogoz, Hollywood je ubrzo postao središte filmske „Sodome i Gomore“.

Ako se scene filma zadržavaju samo na heteroseksualnim odnosima onda glavni protagonisti ni u kom slučaju nisu slobodni mladić i djevojka, već se te „velike ljubavi“ obvezno događaju oženjenim muškarcima i udanim ženama. Oni svoju pravu sreću pronalaze u tko zna kojem braku! Poruka je jasna: brak nije nikakva sveta institucija, prošlo je vrijeme kad su se ljudi vjenčali i ostali vjenčani, i gledatelj također treba što više tragati, mijenjati, biti nevjeran… Ne govore samo fabule filma o višebračnoj razigranosti, to svojim primjerom nužno pokazuju i popularni glumci. Sjetimo se ljupke filmske dive Elizabeth Taylor. Koliko se ona puta udavala, razvodila, pa ponovno udavala. Zar njezini obožavatelji nisu slijediti njezin primjer?

No ni heteroseksualni odnos više nije odveć zanimljiv. Holivudska ponuda je svakim danom sve raznovrsnija. Nude se homoseksualna, biseksualna, transseksualna, poliseksualna i tko zna već kakve sve vrste seksualnih iskustava. Ne postoje granice u ludosti, nastranosti i promiskuitetu jer seks je postalo svenazočno jeftino, beznačajno pustolovno traganje za još većim i domišljatijim seksualnim užitcima. Ono što je nekada bilo ćudoredno nepoćudno, kažnjavano, netolerirano, danas Hollywood nudi gledatelju kao gotovo obvezujuću alternativu. Homoseksualac i lezbijka postali su in – oni se prikazuju kao talentirane i osjetljive žrtve diskriminacije,a prostitucija se prikazuje kao časno zanimanje – poželjan i krjepostan obrt.

Zanimljive su metode pomoću kojih se postiže da gledatelji promijene svoje sklonosti. Obvezno „nastrane osobe“ u filmu zrače svojom fizičkom ljepotom, pameću, dobrotom kako bi izazvale udivljenje kod gledatelja. Gledatelj će se vrlo lako ukalupiti u svjetonazor tako drage osobe. Oni protagonisti filmova koji žive svojim tradicionalnim kršćanskim životom obično su negativci u filmovima, fizički ne odveć privlačni, te prikazivani kao grubi primitivci i ortodoksni zanesenjaci koji žive u nekom prošlom vremenu. Cilj je da te osobe izazovu prijezir kod gledatelja.

Šokantno je što silovanje, incest, dječja pornografija, kao i seksualno zlostavljanje djece sve više nude „maštovite“ filmske produkcije. Čak i za te nastranosti ne samo da se ima razumijevanja već se gotovo i potiču. Primjerice, zagovornici tih opačina za seksualno zlostavljanje djece našli su prihvatljivi izraz „seks između odrasle osobe i djeteta“. Zorni prikaz seksualnog zlostavljanja djece ponudila je oskarovka Nicole Kidman u filmu Rođenje.Film je snimljen 2004. godine u produkciji holivudske New Line Cinema kuće (sestrinske kuće Warner Brosa). U filmu Nicole Kidman (Anna) misli da se njezin pokojni muž reinkarnirao u tijelo desetogodišnjeg dječaka. U jednoj sceni Kidmanova ljubi tog dječaka u usta, u drugoj ga pak pita je li imao ikada spolni odnos, u sljedećoj sceni filma dječak se polako skida ispred Kidmanove prije negoli će joj se pridružiti u kadi… Koja je poruka ovog filma milijunskom gledateljstvu koje se pomalo i samo već guši u seksu? Gdje su granice tzv. seksualne slobode te dokle će nas dovesti filmski svijet raskalašene anarhije? (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 71., 135. i 136.)

Hrvatski film „Sodome i Gomore“ ima također svoju dugu povijest. Rijetke su zemlje koje se mogu pohvaliti kako su poput Hrvatske već u dvadesetim godinama 20. stoljeća imali snimljen erotski, pa čak i pomalo pornografski film. Film je snimljen u Zagrebu u režiji Oktavijana Miletića. Glavna zvijezda filma bila je lička Srpkinja Leposava Kangrga (1896.-1981.), kasnije planetarno popularna pod imenom Bela Krleža. Zbog Leposavinog novog imena jasno je zašto je ovaj film cijelo vrijeme skrivan od očiju javnosti više nego što „zmija skriva noge“.

Hrvatska kinematografija danas dostojno slijedi Leposavinu pornografsku prošlost. Ona slijedi i holivudsku moralnu kaljužu zombizacije svijeta. Stječe se dojam kao da je raspisan natječaj: tko će stvoriti gluplju sapunicu; tko će više nemorala, psovki, nasilja i pornografije umetnuti u svoju priču; tko će osmisliti vulgarnije komedije; tko će više obezvrijediti sve tradicionalne, domoljubne i kršćanske vrjednote hrvatskog čovjeka, relativizirati Domovinski rat i poniziti hrvatskog branitelja itd. Recept je isti. Velikom magijskom moći filma, TV-serija i kazališnih predstava nužno je, uz programiranje uma, potaknuti hrvatski katolički puk na nepoćudan život, na dekadentno i izopačeno ponašanje, na etos pomame za svakojakim tjelesnim nastranim užitcima.

Mladen Lojkić


Sotonin plan

Sotona govori svojim pomoćnicima:

"Ne možemo zabraniti kršćanima odlaziti u crkvu.
Ne možemo im uzeti Bibliju i zabraniti da upoznaju istinu.
Ne možemo ih odvojiti od biblijskih vrijednosti, kojima su generacije kršćana odane, zato moramo učiniti nešto drugo.

Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom.

Kada imaju iskren i pouzdan odnos s Kristom, onda je naša moć slomljena.

Zato, pustimo ih da odlaze u crkvu, ne uzimajmo im njihov konzervativni stil života, ali se usmjerimo na njihovo vrijeme, da nemaju vremena za blizak i iskren odnos s Isusom Kristom.

Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći.

Moramo po čitav dan biti u njihovoj blizini kako bi im onemogućili ostvarenje tog i takvog odnosa."

"Kako ćemo to učiniti?" pitali su sotonini pomoćnici.

"Zabavite ih životnim sitnicama, koristeći različite efektne trikove, kako bi okupirali njihove misli." odgovorio je sotona.

"Učinite im primamljivim trošenje, trošenje, trošenje, a zatim pozajmljivanje, pozajmljivanje, pozajmljivanje.
Preplavite njihove poštanske sandučiće reklamnim materijalima, letcima, narudžbenicama i ponudama različitih besplatnih materijala, nudite im razne usluge i lažne nade.

Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu.

Uvjerite žene kako je bolje ne imati djece, kako bi imale vremena za puno radno vrijeme i izgrađivanje svoje karijere, koja je važnija od obitelji.
Neka muževi rade šest, bolje sedam dana u tjednu, deset a možda i dvanaest sati, kako bi mogli zadovoljiti svoj životni stil.

Zabranite roditeljima provoditi vrijeme s djecom.
Tako će se njihove obitelji početi raspadati.
Dom neće više biti oaza usred stresa od svakodnevnih briga. Razdražujte njihova osjetila, kako ne bi mogli čuti tihi Božji glas i razmišljati o Božjoj Riječi.
Navikavajte ih na stalno uključen radio, slušanje glazbe kad god su u automobilu.

Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video player ili računalo.

Neka u svim trgovinama i restoranima svira glasna glazba.
To će zaglušiti njihove misli pa neće biti sposobni saslušati jedan drugoga i razbit će njihovo međusobno i njihovo jedinstvo s Isusom.

Ne zaboravite njihove noćne ormariće popuniti novinama i časopisima.
Bombardirajte njihove misli novostima 24 sata dnevno.

Pobrinite se za njihove vikende. Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne koje dolaze.

Nemojte im dopustiti otići u prirodu na odmor, kako bi se divili prirodnim ljepotama i Tvorcu te prirode.

Dajte im kruha i igara.
Pripremite im hranu za oči.
Neka im filmovi budu glavna zanimacija, razdražujte njihova osjetila.
I kada budu na odmoru ne dajte im mira.
Pošaljite ih na egzotična mjesta, zabavne parkove... samo neka se zabavljaju...
Kada se sastanu, servirajte im malo spletki i svjetskih tračeva, zasvirajte im malo na osjećaje i živce a iznad svega nemojte im dopustiti da svoju snagu crpe iz Božje Riječi.

Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja.

Ostavite ih da budu dio programa duhovnog nastojanja.
Što više, to bolje. Prepunite njihove živote velikim mnoštvom dobrih razloga protiv trošenja vremena na molitvu i prilike da se proučava Božja Riječ.

Uskoro će se truditi vlastitom snagom, žrtvovat će i svoje obitelji i zdravlje zbog lažnih razloga."

Sotonini suradnici su otišli ispunjavati svoje zadatke - djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo, s jedne akcije u drugu, s jednog sastanka na drugi, tamo i ovamo.

Je li sotonin plan dobar - prosudi…


Drvar

Nakon 73 godine prva molitva nad mjestom stradanja vlč. Valdemara Maksimilijana Nestora

Nakon skoro punih 73 godine od mučeničkog stradanja svećenika banjolučke biskupije, župnika u župi Drvar vlč. Valdemara Maksimilijana Nestora i vjernika hodočasnika iz iste župe, izmoljene su po prvi put molitve za njih nad samim mjestom njihova stradanja, javlja kta.

Banjolučkom biskupu mons. dr. Franji Komarici je konačno uspjelo – zajedno s njegovom pratnjom - doći do „famozne“ jame Golubnjača 15-ak km udaljenoj od Drvara. U njoj su pronađeni posmrtni ostaci tih nedužnih katolika, koji su prije toga od strane „ustanika“ nasilno bili izvedeni iz vlaka u stanici Vaganj, a onda – bez suda i presude – likvidirani.

Bilo je to 27. srpnja 1941. Taj dan se desetljećima obilježavao – pa čak i zadnjih godina ponovno obilježava kao „Dan ustanka“ naroda u BiH.

Službeno slaviti krvoločna ubijanje nedužnih i time se dičiti govori dovoljno o onima koji to čine i drugima tako nešto „naređuju“.


Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću

Sjećanje na Ivicu, Acu i Josipa Majera iz Zagreba

U Zagrebu, u Kačićevoj ulici, živi draga prijateljica Božica Špiljak (86) koja nam je posvjedočila: Jugoslavenski partizani ubili su 1945. moja dva brata i oca. Suprug, koji je preživio križni put, više je godina robijao u Lepoglavi.

Rođena sam u Ogulinu, 1926. U ranom djetinjstvu, u mojoj 4. godini, umrla mi je majka, Sofija Majer, i ostavila mene i dva moja nejaka brata: Ivicu, rođena 1921. u Bjelovaru i Acu, rođena 1926. u Osijeku. Brat Aco, svima to odmah zapinje za uho, nosio je ime suprotno hrvatskoj tradiciji a kojoj je moj otac snažno pripadao, no najbolji prijatelj našeg oca, koji je bratu bio krsni kum, zvao se Aleksa Vidović i brat je po njemu dobio ime.

Naš otac, Josip Majer, rođen je 1900. u Svetom Jurju na Bregu kraj Čakovca. Bio je željezničar. Zbog svoje službe gotovo uvijek je bio na putu. Nas troje djece raslo je dijelom kod bake u Osijeku, a dijelom u novoj očevoj obitelji. Otac se naime godinu dana nakon smrti naše majke, 1931., oženio Ivkom Jagar, djevojkom iz Lipača kraj Svetog Roka, koju je bio upoznao za vrijeme službe u Gračacu. U tom se braku rodilo još četvero djece. Obitelj je živjela teško, a usto i u stalnoj nesigurnosti i nestabilnosti. Oca su radi njegovih političkih stavova bacali s jednog mjesta u drugo. Moja su mala braća i sestre po ocu, baš kao i moja braća i ja, rođeni svaki u drugom mjestu. Moje je djetinjstvo bilo snažno obilježeno gubitkom majke. A nedostajala su mi i braća, jer smo samo dijelom rasli skupa.

Travanj 1941. smo svi dočekali s najvećom radošću. Otac se odmah priključio Ustaškoj željezničarskoj bojni. Radio je na osiguranju pruga, u Gospiću i okolici..

Brat Ivica unovačen je u domobrane u rujnu 1941., a Aco, koji je imao 17 godina i bio sjemeništarac u Đakovu, odmah se dragovoljno pridružio bratu. Na svim su dužnostima i ratištima kasnije bili zajedno. Rijetko su dolazili u Zagreb. Sjećam se da smo tek prvi Božić, 1941., proveli svi skupa u Zagrebu. Obitelj se u Zagreb doselila 1940. Živjeli smo na Volovčici, u stanu koji je otac bio unajmio.

Tijekom rata, u svojoj 18. godini, udala sam se za Vjekoslava Crnkovića, mladog čovjeka rodom iz Dragovića kraj Pakraca. Radio je kao bolničar u Njemačkoj bolnici u zagrebačkoj Ivkančevoj ulici, u školskoj zgradi u kojoj danas djeluje Suvag. U toj sam bolnici tada, kao kuharica, i ja radila.

Svibanj 1945. donio je nesreću za sve nas.

Sama sam se s Njemačkom bolnicom povlačila prema Sloveniji, no bila sam u skupini žena koja je dospjela samo do Brestanice. Otamo smo vraćene u Zagreb. Supruga Vjekoslava križni put je doveo u logor na zagrebačkom Kanalu. Igrom strašne sudbine u lipnju je na Kanalu bio i moj otac, nakon svoga križnog puta. A u isto vrijeme tamo je bila čak i moja pomajka! Pomajku su bili uhitili i odveli zato jer su srpski partizani iz Gospića tražili oca, no možda i radi njezine obitelji. Dva njezina brata bili su ustaški dužnosnici. Jakov Jagar, rođen 1912. u Svetom Roku ubijen je na Bleiburgu, a Stipe Jagar, rođen 1914. u Svetom Roku, uhićen je u Zagrebu te je u zatvoru mučen i ubijen. Pomajka je na Kanalu u jednom trenutku, iako su žene bile odvojene, u nepreglednom mnoštvu ljudi uočila oca, pa je s njim čak uspjela izmijeniti i nekoliko riječi. Uskoro ga međutim više nije vidjela. Sljedećih su ga dana odveli i pogubili na kojem od zagrebačkih stratišta.

U tom strašnom vremenu jugoslavenski komunisti su ubili i moja dva brata. Na moju veliku žalost nikada nisam saznala što se s njima događalo u zadnjim danima Hrvatske države. Poznato mi je da su u zimi 1944. bili negdje oko Karlovca, a da su u proljeće 1945. bili u Gospiću, baš kao i otac, no nije mi poznato jesu li se zajedno s njim povlačili ili se oni možda uopće nisu povlačili. U obitelji se godinama provlačio glas da su u lipnju 1945. bili zatvoreni na nekom otvorenom mjestu u Gospiću. Još i danas si predbacujem da nisam slijedila glasine i išla ih tražiti. Moja su braća i tada, kao i sada, bili najbliži mome srcu. Jako sam ih voljela. Ivica je ubijen u svojoj 24., a Aco u svojoj 21. godini.

Istina je da 1945. nisam mogla nikamo ići. Teško se putovalo, ja sam bila trudna - u rujnu 1945. sam rodila sina – a bila sam i bez ikakvih sredstava. Pomajku s djecom, pa i mene, partizani su odmah izbacili iz stana na Volovčici i strpali u suterenski stančić na Zavrtnici. Na brizi sam, sve dok je pomajka bila zatvorena, imala dvije malene sestre i dva brata. Kada su pomajku pustili, izbacili su je i iz stančića na Zavrtnici te su joj dali podrumsku sobu u Mandrovićevoj 13, gdje je sa svoje četvero djece ostala trajno, tik uz drvarnice s drvima i ugljenom.

Suprug je na Kanalu zadržan nekoliko mjeseci, a onda je premješten u zatvor u Petrinjskoj ulici, odakle su ga, kao i dio drugih zatvorenika, odvodili na radove na cestama. U prvo sam vrijeme s tek rođenim djetetom u rano jutro dolazila pred zatvor, kao što su to činile i druge žene i majke. Sve smo gledale jesu li naši u koloni koja ide na rad, jesu li živi. Često smo pokušavale pratiti kolone, sve u strahu da ih put možda vodi na stratište.

Jednoga sam dana od jedne žene saznala da je suprug osuđen i odveden u Lepoglavu. Radila sam svaki, i najteži posao do kojega sam mogla doći. Od zore do mraka kopala sam na bugarskim njivama uz Savu, da prehranim dijete i sebe te možda pripravim paket za muža. Sjećam se da sam jednom s jednim jadnim paketićem stigla u Lepoglavu te da sam u jednoj seljačkoj kući molila strane ljude da mi uzmu i čuvaju dijete, dok sam ja s drugim ženama cijeli dan čekala pred ulazom kaznionice da nam dopuste da svoje vidimo na trenutak. A ti su susreti bili jako bolni. Izgled zatvorenika odavao je da trpe, da su zlostavljani. Navečer, na povratku, više nije bilo vlaka, tako da sam se u Zagreb vratila teretnim vlakom koji me iskrcao na nepoznatom mjestu. U zoru sam, dok su mi suze curile niz lice, s djetetom i svojim jadnim zavežljajem marširala prema udaljenom gradu. Tri godine sam čekala supruga. Na sajmištu sam prodala svaku sitnicu koju smo imali, čak i suprugovu pidžamu - sve samo za kruh.

Suprug mi je umro 1959. Kasnije, život je ipak krenuo svjetlijom stranom. Još jednom sam se udala. Dobila sam još jednog sina.

Danas, u starosti, radosna sam jer su mi djeca dobri i pošteni ljudi. To mi je velika utjeha i velika životna radost. Ipak, moje srce zauvijek ostaje bolno i ranjeno. Često mislim na strašnu smrt oca, a neprestalno razmišljam na koji su način ubijena moja predraga braća. Svaki dan mislim na svoju braću.

Maja Runje


Zločinac Tito nije mijenjao Kalelargu, nego hrvatski domoljubi

Talijanski list Il Dalmata (http://www.dalmaziaeu.it/IlDalmata.aspx), glasilo “Slobodne općine Zadar u egzilu”, dana 1. lipnja 2014. godine objavilo je tekst pod nazivom Povratak na ime Zara Callelarga (Torna a Zara il nome Callelarga), čiji je direktor Renzo De Vidovich poznati talijanski iredentista i neofašista. U tekstu se navodi da je 11 tisuća Zadrana, a od čega 10 tisuća Hrvata potpisalo peticiju gdje se traži povijesno ime "Callelarga" koji bi zamjenio naziv Široka ulica koji je nametnuo Tito.

Koliko je članak tendenciozan vidljivo je po tome što talijanski list obmanjuje javnost da je hrvatski naziv Široka ulica nametnuo jugokomunustički zločinac Tito, a istima je poznato da je odluku o nazivu ulica kao i Široka ulica donijela SO Zadar na prijedlog stručnog i kompetentnog povjerenstva početkom 90-ih godina prošloga stoljeća kada je Hrvatska bila samostalna država. U povjerenstvu su bili istaknuti hrvatski profesori kao što su Profaca, Dunatov, Derossi... Određena skupina građana koja se zaigrala hrvatskim identitetom grada Zadra, odnosno skupina koja pokušava mijenjati nazive ulica s hrvatskog na strani jezik preporučujemo da pročitaju navedeni talijanski članak pa će im biti jasno zašto se ruši hrvatski identitet grada Zadra.

Stranka Hrvatskoga Zajedništva, Podružnica Zadar


Ja sam Hrvat

„Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ....“

Marijan Matijević (1878 - 1951)


Zašto glorificiramo Ljudevita Gaja?

Približava se dvjesto i peta obljetnica rođenja Ljudevita Gaja. Tko je u stvari taj političar, književnik, novinar, jezikoslovac, tiskarski poduzetnik, središnji lik Ilirskog pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda? Je li on stvarno najsvjetlija točka hrvatske političke i kulturne misli sredine XIX. stoljeća ili je istina ipak nešto drugačija? Napose, promotrimo razborito kuda nas je ustvari odvela halucinacija Gajevog ilirizma.

U okruženju velikosrpskog imperijalizma i sustavne mađarizacije Hrvatske, iznikla je u Hrvatskoj ideja ilirizma koja je nekima bila samo sjećanje na davni veliki hrvatski Ilirik pošto je surova povijest mnogostruko umanjila hrvatski etnikum, dok je drugima služila za novo rastrojstvo hrvatskog nacionalnog bića zaogrćući ga u plašt ilirskog slavizma. To rastrojstvo Hrvatske pod budnim okom engleskog masonstva vršili su zajedno s panslavističkim misionarima i prostodušni hrvatski domoljubi. Tako je imaginarna ideja ilirizma (1835.- 1848.) pronašla plodno tlo upravo u hrvatskim zemljama!

Poznato je da Hrvati svoju svijest više temelje na individualizmu nego na kolektivizmu, još od vremena kada je dio plemenitih Hrvata došao na današnje hrvatske prostore odvojen od slavenskog entiteta, te je taj plemenitaški osjećaj (jedino Poljaci uz Hrvate od slavenskih naroda imaju povijesno nasljedno plemstvo) usadio osjećaj vrsnoće i elitnosti. Stoga je paradoksalno da su Hrvati, narod sa snažnim osjećajem elitne individualnosti, jedinstven narod u povijesti koji je bio spreman odreći se i svoga imena i svoga narodnog jezika za volju izgradnje jedne sumanute imaginarne ideje.

Gajev ilirizam ni u kom slučaju nije bio ilirizam Bartola Kašića, kako često tumače svakojaki slavistički znalci. Kašić je imao jasnu predodžbu tadašnjeg Ilirika. Njegov Ilirik bio je inačica za Hrvatsku koji se protezao od Drave do Jadrana, istočno do Drine, a na zapadu bez nasljednih hrvatskih zemalja koje su kasnije pripale Habsburgovcima (Slovenije). Činjenica je da se isusovac i misionar Bartol Kašić (1575.- 1650.) pišući hrvatsko jezikoslovlje 1600. godine po odobrenju pape Klementa VIII., a koje je bilo među prvima u Europi, odrekao čakavskog govora rodnog zavičaja i izabrao općenitiji „bosanski govor“, štokavicu. Isto tako, iako je poznavao glagoljašku tradiciju, „nadrastao“ ju je te je u hrvatsko jezikoslovlje uveo živi jezik i jednostavniju latinicu.

Dvojbeno je zašto je Kašić uzeo bosansko narječje ijekavskog dijalekta za hrvatski jezik ako se zna da je u to vrijeme ikavskim dijalektom govorila većina Hrvata u Hrvatskoj i Bosni, oko 66 %. Najčitaniju knjigu svih vremena u Hrvata, velebni ep, Judita, Marko Marulić je napisao na čakavskoj ikavici. Andrija Kačić Miošić, Matija Antun Relković, Matija Divković i mnogi drugi hrvatski pisci pisali su na štokavskoj ikavici. Međutim, istina je da su u Kašićevom jezikoslovlju čiji je temelj štokavica pojedine riječi ostale iz čakavice i kajkavice koje je kasnije iz hrvatskog jezikoslovlja tendencionalno izbacio Srbin Đuro Daničić, sin pravoslavnog svećenika, rođen kao Đorđe Petrović, tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. (Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 236.- 249.)

Vrlo je vjerojatno da je na Kašićevu odluku o uporabi štokavske ijekavice utjecala Sveta Stolica koja je hrvatski jezik htjela nametnuti Srbima koji su u Bosni govorili sličnim jezikom (štokavskim narječjem i ijekavskim dijalektom) te ih tako privući Katoličkoj Crkvi. Osim toga ne možemo se u potpunosti složiti da je Kašić nazvao hrvatski jezik ilirskim jezikom samo zato što je u baroknom terminu kulturne Europe ljepše zvučalo linqua illyrica nego linqua croatica. Očito je i to bilo pod utjecajem Vatikana. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Nikada se Srbi nisu približili Vatikanu, već su iskoristili Kašićevo jezikoslovlje, nazvali taj jezik srpskim zbog sličnosti jezika Srba i Hrvata u Bosni, te uz argument da su svi Srbi koji govore srpskim jezikom, zapečatili otužnu povijest hrvatskog naroda.

Ljudevit Gaj je predodžbu Ilirika, odnosno zamišljene Velike Ilirije, vidio na cijelom slavenskom jugu, od Slovenije do Bugarske, odnosno od Beljaka do Varne. Međutim, njegov Ilirik nije bio hrvatski Ilirik, već slavenski. Zasigurno njegov slavenski ilirizam možemo shvatiti i njegovim francusko-njemačkim podrijetlom u kojemu mu hrvatsko domoljublje nije urođeno, kao primjerice dinarskim Hrvatima, poglavito ako se zna da do petog razreda gimnazije gotovo da nije ni znao hrvatski jezik jer se u kući govorilo njemački. Osim toga njegova pogrješna hipoteza o Slavenima kao potomcima Ilira, Tračana i Makedonaca, zasnovana na tezi Hvaranina Vinka Pribojevića iz XVI. stoljeća, također daje dio odgovora na čemu je Gaj gradio svoj ilirski zanos.

U svakom slučaju, svojom budnicom Još Horvatska ni propala napisanoj još 1833. godine, koja je bila najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas, Gaj je probudio hrvatski narod, ni sam vjerojatno ne znajući kuda će taj narod odvesti. S budnicama i davorijama koje su tiskane početkom Hrvatskog narodnog preporoda izazvan je sveopći domoljubni ushit, poput nacionalnog duha koji je izašao iz boce. Taj duh hrvatski domoljubi nisu mogli kontrolirati, postao je predmetom manipulacije, da bi uskoro hrvatski narod odveo u ralje svetosavske Srbije.

Simbolična metamorfoza Hrvatskog narodnog preporoda u Ilirski pokret najzornije je vidljiva u Gajevom glasilu. Novine Horvatske, koje je Gaj počeo izdavati 6. siječnja 1835. godine i njihov književni prilog, Danicu Horvatsku, Slavonsku i Dalmatinsku. Vrlo brzo je promijenio ime svojih tiskovina u Ilirske narodne novine i Danicu ilirsku.

Proces manipulacije s hrvatskim domoljubnim zanosom pokrenuo je Ljudevit Gaj Bečkim dogovorom 1850. godine s velikosrpskim folklornim nacionalistom Vukom Stefanovićem Karadžićem kada je udaren temelj za razvoj dva „slična“ jezika, jezika Bosne, kojime govore Hrvati i Srbi. Praktički je od tada vlaška novoštokavska ijekavica postala standardom srpsko-hrvatskog jezika i zadržala se do danas u tobože hrvatskom jeziku. Gaj je na taj način udario temeljni kamen projektu engleskog masonstva „Jugoslavija“.

Zanimljivo je kako je neuki Karadžić postao ocem srpske pismenosti. Na njega je jako utjecao slovenski jezikoslovac i ravnatelj bečke dvorske knjižnice Jernej Kopitar koji je imao čudesnu ideju kako da Srbiju odvoji od Rusije i približi Austriji. U Srbiji se govorilo slaveno-serbskim jezikom vrlo sličnim ruskom i kad bi hrvatski jezik postao srpski, Hrvati nekajkavci bi postali dio srpskog identiteta, a na taj način bi se Srbija približila Austriji. Kajkavske Hrvate Kopitar je smatrao za Slovence. Ljubav tog zlokobnog dvojca lako je shvatiti ako znamo da je Karadžić 1836. godine sastavio „čuvenu“ teoriju Srbi svi i svuda u kojoj konstatira da su svi štokavci zapravo Srbi, bez obzira na vjeru, i da su prema tomu Hrvati „štokavci Rimskoga zakona“, koji će se postupno morati naviknuti da se zovu Srbima.

Srpski jezik je, po sugestiji Kopitara, Karadžić stvorio jednostavno tako da je u postojeću slavensko-serbsku gramatiku Meletija Smotrickog iz 1619. godine, umjesto slavensko-serbskih riječi, unosio narodne riječi iz Bosne. Prije nego što je Karadžić počeo skupljati narodne pjesme kako bi sastavio Srpski pravopis, pročitao je Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića. Osim toga Karadžić se služio i hrvatskim rječnicima od Jakova Mikalje, Della Belle, Belostenca, Stullija i dr., tako da je u svoj pravopis uglavnom unosio hrvatske riječi. Njegova jedina inovacija u Srpskom rečniku iz 1818. godine, odnosno znatno proširenom 1852. su mnogobrojni turcizmi. Praktički su tako Srbi ukrali Hrvatima jezik, a stvoreni jezik nazvali srpskim čime su svjesno skovali političko sjedinjenje Hrvata i Srba kako ga je zamislio utemeljitelj srpskog nacionalizma Vuk Stefanović Karadžić, pretvaranjem Hrvata u Srbe katoličke vjere. Stvaranjem samostalne starohrvatske Crkve u tome bi u potpunosti i uspjeli.

Za razliku od svih drugih slavenskih naroda koji su u pronalaženju svog književnog jezika išli putem da izabiru ono narječje koje će se najviše razlikovati od ostalih susjednih ili srodnih naroda, Hrvati su uporno od Ilirskog pokreta stremili i ustrajali na svom samoubilačkom putu da im književni jezik bude što sličniji sa jezikom susjeda. Dok su svi drugi isticali svoju različitost, hrvatski ilirci su isticali svoju jezičnu i etničku sličnost sa Srbima. Slovenci su se vrlo brzo, pod nacionalnim dojmom Vodnikova i Prešernova književnog kruga, odrekli svog Štajerca Stanka Vraza i krenuli svojim putem inzistirajući na različitosti, Srbi su također Karadžićevu ijekavicu zamijenili ekavicom i sasvim otvoreno nagoviještali velikosrpske ideje, jedino Hrvati ostaju vjerni ilirskoj iluziji i „svom“ hrvatsko- srpskom jeziku. Zbog toga je teško povjerovati da je fikcija Gajevog ilirstva, a kasnije jugoslavenstva Strossmayera i Račkog, samo pragmatično sredstvo za izlazak iz austro-ugarske potlačenosti. Znakovito je što nam je ostavio u naslijeđe hrvatski i ilirski krik u vremenu revolucionarnih razdiranja diljem Europe? Godine 1835. napisana je najljepša hrvatska pjesma, Horvatska domovina Antuna Mihanovića koju je kasnije uglazbio Josip Runjanin, ali već tri godine poslije u doba ilirizma Dragutin Rakovac je 1838. godine napisao i pjesmu Oj Iliri jošte živi, reč naših dedovah… (kasnije promijenjena u Hej Slaveni) pod kojom su izvršena najveća stradanja i zvjerstva u povijesti hrvatskog naroda.

Izdvojimo još jedan zanimljivi događaj gdje je posijano sjeme halucinacije ilirizma. Hrvati se ponose ilircem Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816.- 1889.) koji je 2. svibnja 1843. godine održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku (hrvatski je narod najdulje od svih europskih naroda zadržao u upravi latinski jezik, sve do 1848. godine). Svakako da je zaslužni Sakcinski bio svjestan nacionalnog imena svoga naroda i jezika i ponosan na njega, ali i on za volju sloge Hrvata i Srba pristaje na nehrvatsko ime hrvatskog jezika, te sam predlaže 1861. godine u Saboru naziv horvatsko-srpski jezik. (Mato Marčinko: Mučenička Hrvatska, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2008. str. 366., 368. i 382.).

(Korišteni dijelovi iz knjiga: Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske)

Mladen Lojkić


Tako je govorio Ante Paradžik

„Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju (kao SDP) ni konfederaciju (kao HDZ)!
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru!

* * *

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet!

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)
* * *

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

* * *

„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Ne mogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahtjevi apsurdni...“


ANTIFAŠISTIČKA LIGA BI TITINIM STAZAMA

Zadnji od brojnih medijskih istupa u kojima se postrojbe proizašle iz Domovinskog rata, napose HOS, poistovjećuju s fašizmom ukazuje na jasnu tendenciju opće kriminalizacije vrijednosti Domovinskog rata. U najavi tužbe tzv. „Antifašističke lige“ protiv autora Vladimira Brnardića koji u TV kalendaru tematski obrađuje i ratna zbivanja, po prvi puta otkako je samostalne države Hrvatske, HOS se otvoreno i nedvosmisleno naziva fašističkom, točnije ustaškom postrojbom. Kako je moguće da tzv. „civilne udruge“, poput te fantomske „antifašističke lige“, a koje koje se itekako dobro financiraju iz državnog proračuna, otvoreno prozivaju i blate dragovoljce koji su 91' – 95' branili i obranili Domovinu da su fašisti? U kojoj je to državi svijeta uopće moguće da ikoja udruga ili pojedinac pobjedničke postrojbe vojske svoje države nazivaju kriminalcima i tretiraju kao fašiste?!!

Na stranu što smo toliko puta ponovili da mi nemamo veze s II. svjetskim ratom, već smo postrojba koja je utemeljena u nama svetom Domovinskom ratu i zapravo smo, kao i sve druge postrojbe Hrvatske vojske, odgovor na velikosrpski fašizam. Postaje sve više jasno da sva naša i više nego jasna očitovanja ne mogu donijeti rezultat već iz tog razloga što nepotpisani pojedinci iza svojih fantomskih civilnih udruga još uvijek zapravo vode obračune i žive u obračunima iz II. svjetskog rata. To je njihovo pravo.

Ali oni nemaju pravo nas uvlačiti u svoje prljave igre i skandalozno je da nadležne institucije takvo što uopće dopuštaju. U svakoj drugoj uređenoj državi Europe, institucije bi se već odavno pozabavile sankcioniranjem subjekata koji blate vrijednosti rata za slobodu Domovine i postrojbi koje su tu slobodu iznjedrile. U našoj državi, nažalost, situacija je obrnuta. Ne samo što zločini II. Svjetskog rata i poraća nisu sankcionirani, već ni silni zločini koje su počinile velikosrpske fašističke horde tijekom agresije na Hrvatsku uopće nisu istraženi. Stoga je i moguć paradoks da se postrojbe Hrvatske vojske naziva, ni više ni manje, fašistima, a da se povjesničarima koje objektivno istražuju Domovinski rat, poput Vladimira Brnardića, prijeti tužbama zbog promocije fašizma!?!

Naravno, i mi razmišljamo o tužbama, ali teško je uopće zakonski išta poduzeti kada nemamo adekvatnu zaštitu države i kada aveti prošlosti blateći Domovinski rat, čine to nepotpisane, sakrivene iza fantomskih udruga. Pozivamo sve institucije države da nas zaštite po ovom pitanju, odnosno da poštuju zakon države, a ne podliježu zakonu fantomskih pritisaka avetinjskih udruga koje još uvijek žive u razračunavanjima od prije 70 godine.

Ukoliko kanimo ući u povijest kao jedina nacija koja neće procesuirati sve ratne zločine, svejedno kojeg rata, u ime svih nas koji smo branili i stvarali ovu državu molimo vas da barem onemogućite da postanemo raritetna država u kojoj je moguće vlastitu vojsku nazivati fašističkom.

Damir Markuš Kutina


ČETNIČKI ZLODUSI NAD ŠARANOVOM JAMOM

Četnički zloduh Milorad Pupovac kod prazne Šaranove jame svake godine širi četničku mržnju protiv hrvatskoga naroda u RH. No ovoga puta je svojom mržnjom nasrnuo čak i na Katoličku Crkvu u Hrvata što se prije nije usuđivao.

Taj četnički zlotvor cijelo vrijeme od osamostaljenja RH bljuje po hrvatskome narodu i hrvatskim svetinjama pri svim prigodama. S toliko laži sije mržnju protiv svega što je hrvatsko iz glavnoga grada Zagreba u kojemu navodno predaje na Zagrebačkom sveučilištu jadnim hrvatskim studentima. I možemo misliti o kakvim se predavanjima radi od ovoga tipa koji je tijekom obrane domovine cijelo vrijeme širio laži o prekrštavanju srpske nejači u Tuđmanovoj Hrvatskoj i to brojem čak dvanaest i pol tisuća srpske nejači do onda. I to sve dok su njegova dva rođena brata bila u Martićevim četničkim četama zvanim "knindže". I eto dva su mu brata bila u okupiranoj Krajini a on u Saboru RH iz kojega je se nesmetano družio i sa svojom braćom dostavljajući im sve vijesti.

Ovo najnovije psovanje Pupovca kod Šaranove jame prešlo je svekoliku mjeru. A to je zato što je Katolička Crkva pokrenula utvrđivanje svekolikih ratnih zločina za vrijeme NDH koje su otpočeli Srbi odmah nakon Desetog travnja i onoga proglašenja NDH od strane Slavka Kvaternika, kada su mu Srbi istoga dana ubili brata Milana. Jedan Milorad Pupovac sije mržnje i laži protiv hrvatskoga naroda potpuno nesmetano kao da je RH njegova vazalna država. I eto Milorada boli pokretanje inicijative Katoličke Crkve za utvrđivanje svekolikih srpskih laži protiv Hrvata i NDH gdje Milorad Pupovac tvrdi kako je u trideset jama bačeno četrdeset tisuća Srba. To je znatno manje od onih milijun i petsto tisuća do kojih su brojki dolazili tijekom njihove jugovladavine. Dočim imamo znanstvena istraživanja instituta Ive Pilara gdje se jasno dokazuje da je samo 0,13% žrtava bilo od strane NDH a četničke i partizanske žrtve su sve ostalo, o čemu je javno govorio i to objavio u svojoj knjizi član Pilarova instituta Josip Jurčević.

Je li došlo vrijeme da se počnu krivično goniti sijači antihrvatske mržnje u RH od strane brojnih Pupovaca. Najavljeno istražno tijelo biskupa Mile Bogovića nadamo se da će konačno istražiti svekolike žrtve i otkriti četničke Pupovčeve laži kojima mlati po hrvatskom narodu. Neka jednom kaže gdje su mu bila braća i koliko su pobili Hrvata u Martićevim postrojbama i gdje je prekrštena srpska nejač koju je prekrštavao Franjo Tuđman, o čemu je Milorad tvrdio po svim zemljama Europe i zapada. Milorad Pupovac se razbacuje novcima hrvatskih poreznih obveznika na sve strane. On izdaje srpske "Novosti" u Zagrebu u kojima na prvim stranicama odsijeca glavu sa srpom i čekićem Marku Perkoviću Thompsonu što mu nitko ne prigovara. To jednostavno DORH ne zanima, isto kao niti Ivu Josipovića ili Zorana Milanovića ili bilo koga od Kukuriku koalicije. Tome jednom mora doći kraj ili ćemo se pozdraviti sa slobodnom Republikom Hrvatskom!

Mate Ćavar


TKO PRIMA NEKAKVE MEDALJE NEKAKVE RS!?

Kao što znamo, mediji su izvijestili javnost da je 20. lipnja 2014. godine iz ureda Milorada Dodika iz Banja Luke poslan dopis Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, i to na ruke ministra obrane Ante Kotromanovića, inače umirovljenog stožernog brigadira Hrvatske vojske, da će predsjednik nekakve republike srpske, u povodu nekakve krsne slave, uručiti medalju "Zasluge za narod" eskadrili transportnih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, zbog velikog doprinosa u spašavanju stanovništva Doboja i Bosanskoga Šamca u vrijeme nedavnih katastrofalnih poplava.

No, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i ministra Antu Kotromanovića nije nastao problem što je Milorad Dodik, uopće, bez prethodnog dogovora s njima, došao na pomisao da on odlikuje jednu eskadrilu ratnog zrakoplovstva suverene i samostalne, međunarodno priznate Republike Hrvatske, nego je, izgleda, problem žal što Milorad Dodik nije htio to "izvanredno priznanje" uručiti osobno ministru obrane Republike Hrvatske, stožernom brigadiru pobjedničke Hrvatske vojske, kako su neki mediji zaključili iz naslova Dodikova dopisa MORH-u, nego ga je htio predati samo zapovjedniku dotične eskadrile. Sam Milorad Dodik, "njegova ekscelencija", morao se također ispričavati svojoj javnosti kako nije mislio medalju predati Anti Kotromanoviću, jer je on časnik, po Dodiku, zločinačke vojske, koja je ratovala protiv Dodikove "velike i pravedničke suverene države" u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nego je samo dopis bio na njega naslovljen.

Dakle, radi se o nekakvoj medalji, koja se dodjeljuje od 1993. godine, mnogim notornim zločincima, koji su, uz takozvanu JNA, svim sredstvima najmodernijega oružja, nasrnuli na nedužan i nenaoružan narod, muslimanski i hrvatski, te su tom takozvanom vojskom pobili desetke tisuća ljudi, silovali, radi ponižavanja, tisuće žena, protjerali dva milijuna ljudi i etnički, zločinački, očistili više od pola Bosne i Hercegovine, te na pola BiH napravili nekakvu, po rezultatima možemo slobodno reći, zločinačku velikosrpsku tvorevinu, takozvanu republiku srpsku. Samo iz banjalučke regije protjerali su oko 200.000 Hrvata i pobili blizu 1.000 nedužnih civila, za koje zločine još nitko nije odgovarao.

Na toj medalji još na poleđini piše, (o tempora o mores), "Za krst časni i slobodu zlatnu".

Prema zločinima koje su počinili, zar te riječi na toj medalji nisu pravo svetogrđe, i za krst časni i za slobodu zlatnu?

No, i te riječi su, po običaju, ukrali od hrvatskog književnika Ivana Mažuranića, iz njegova epa "Smrt Smail-age Čengića".

Ništa naravno nije sporno, nego za svaku pohvalu, što je eskadrila transportnih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva sudjelovala u spašavanju ugroženog stanovništva u Bosni i Hercegovini, naravno, po odobrenju Ministarstva obrane Republike Hrvatske i u dogovoru sa Bosnom i Hercegovinom, te lokalnim vlastima, jer je to bila dužnost svih humanih ljudi, ali dodjela nakaradnih medalja zločinačke tvorevine je potpuno neprihvatljiva i trebalo ju je odbiti. Za sve humane ljude dovoljna je zahvala katastrofom pogođenih ljudi ili, što bi bilo prihvatljivo, države BiH.

I pitam se još tko je ovlastio vojnog atašea Republike Hrvatske u Sarajevu, da u ime MORH-a i eskadrile transportnih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, prima takvu nazovi medalju?!

Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Otkriven spomenik atentatoru Gavrilu Principu: Gdje ste sada "mirovni aktivisti"?

Nakon što je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, zajedno sa suradnicima, u Sarajevu svečano otkrio spomenik atentatoru Gavrilu Principu, u povodu Vidovdanskih svečanosti i obilježavanja 100-te obljetnice od početka Prvog svjetskog rata, nigdje nismo vidjeli ni čuli da su se neki tzv. "mirovni aktivisti" pobunili protiv tog sramnog čina, niti da su to vjerske zajednice osudile.

Naime, pucanj Gavrila Principa u Franju Ferdinanda, austro-ugarskog prijestolonasljednika, kao što je poznato, označio je početak Prvog svjetskog rata koji je odnio na milijune nevinih života diljem svijeta, pa je samim time ovaj tada mladi čovjek postao jedan od najvećih ratnih zločinaca u svjetskoj povijesti, a ne nikakvi heroj, kakvoga ga danas Srbi i samo Srbi prikazuju.

Kad je nekoliko tisuća hrvatskih branitelja nedavno u zagrebačkoj Zračnoj luci Pleso dočekalo Darija Kordića, Junaka hrvatskog Domovinskog rata, tada se tamo našao i jedan cirkusant, kojeg su i brojni režimski mediji nazvali "mirovnim aktivistom" Zoran Ivančić-Scout, koji je protestirao protiv navodno 116 osobe ubijene u Ahmićima u Domovinskome ratu te je Kordiću doviknuo "Sotono!Ubojice!". S ovim "majmunom na trapezu", a kako ga drugačije nazvati, bila je i neka Sabina Šabić. Kasnije smo saznali da je Ivančić iz Sarajeva, navodno sitni kriminalac, pa ako je iz Sarajeva: gdje je bio Ivančić kad se u njegovu gradu otkrivao spomenik srpskom zločincu, što tada nije stao pred Dodika i uzviknuo "Sotono!Ubojice" te uzdigao papir na kojem bi pisalo ne 116 žrtva već najmanje pet milijuna, koje je pokosio Prvi svjetski rat? Što sada, kao u slučaju Kordića, šute vjerske zajednice koje su najavile da će pisati i papi što je časni biskup Vlado Košić također dočekao Kordića ?

Ne, nema nikakvih protesta, što Srbi opet slave jedan od svojih mnogobrojnih poraza, pa čak se nije oglasila ni Documenta, s onom Slovenkom Vesnom Teršelič i onim Zoranom Pusićem, a nije glas protiv toga podigao ni hrvatski izdajica Stjepan Mesić. Nitko.

Sada očekujemo da će u povodu sramne šutnje tih tzv. "mirovnih aktivista" Milorad Dodik i njih odlikovati, kao što je odlikovao "eskadrilu transportnih helikoptera pri MORH-u" koji su pomagali oko poplavljenih područja, i to, kako smo istaknuli, za šutnju, odnosno podržavanje otkrivanja spomenika srpskom zločincu nad zločincima!
Živi bili pa vidjeli!

Mladen Pavković


Skupili se gadovi

U šumi Brezovica, skupili se gadovi!
Za Jugom plaču, Hrvatskoj se groze.
Crni druzi, od sotone iznikli lažovi
Izrodi isti, laži stare, samo nove poze!

Rogobori skojevka nasred crvenoga luga
Za njom indoktrirani mužek bijesno lupa.
A najgori je bljedoliki, što titi nadobudno poji,
Zmija partizanska po lubanjama, razbijenim, gnoji.

Gdje ste Hrvati, pa je l` vas još ima!?
Vidite li ovo, pređe naše iznova kolju!
Zašto svojim ne vjerujete očima,
Ne dajte se novom Bleiburškom polju!

Did Vidurina


Reagiranje na najnoviji jugoidiotizam zokija crvenog...

Poginuli u Domovinskom ratu imali su puno toga za dati

Na izjavu Zorana Milanovića, citiram: "Dali su sve, odnosno život jer drugo nisu imali", završen citat, mogu s osjećajem gorčineKrešimir Mihajlović i krajnjeg gnušanja jedino reći: „zlobno licemjerje jednog prepotentnog i nesposobnog čovjeka".

Zorane Milanoviću i te kako su naši hrvatski vitezovi poginuli u Domovinskom obrambenom ratu imali što dati.

Imali su nemjerljivu ljubav prema domovini Hrvatskoj. Imali su svoje obitelji, žene, djecu, majke i očeve, imali su svoja imanja i svoj dom, hrvatski dom. I najvrjednije, ono što vi, jugokomunističkog mentaliteta i antikrist u duši, nemate, imali su vjeru u Boga, vjeru u svoj hrvatski narod i vjeru u ljubav i dobro koje će pobijediti zlo komunizma, četništva i velikosrpske agresije. Svojom žrtvom, nesebično danim svojim životima, omogućili su nastanak Republike Hrvatske.

Idite u crkvu Svetog Blaža župe gdje živite, pokajte se i ispovjedite svoje grijehe i molite oprost od Boga i hrvatskog naroda. To vam je posljednja prilika spasiti griješnu dušu.

Stidite se Zorane Milanoviću!

Krešimir Mihajlović, prof.


Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.

Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!

Mate Kovačević


Pismo prijatelju koji nije čuo za Bleiburg

Naši "neškolovani" branitelji potukli pitomce i kadete JNA

Dragi prijatelju*!

Kažeš: »Herojski« otpor partizana protiv »50 njemačkih divizija«!

A Rudolf Arapović objavio na mreži imena i sastav njemačkih postrojbi s datumima dolaska i odlaska iz »ovih prostora«, kako kažu oni koji ne mogu izreći Hrvatsko ime! Iz popisa se vidi da NIKAVIH 50 njemačkih divizija nije bilo tu! A da si pročitao knjigu Ive Tasovca: „American policy toward Yu from 1939.-1941.” znao bi da je to bila laž s namjerom da se neutralizira američko javno mnijenje za dolazeći planirani genocid nad Hrvatskim Narodom!

Bleiburg i Križni putevi

Prvo nisi nikad čuo za Bleiburg, onda si mislio da je to izmišljotina, valjda »Ustaške emigracije«?! Onda si mislio da je to »pretjerivanje«! A danas?! Po Šafarićevim podatcima i procjenama 600.000, samo u Sloveniji do sada otkrivenih 890 masovnih grobnica! Na Macelju, između 12.000 i 18.000, nedavno pokopanih 1163 žrtava četničko-partizanskog genocida nad Hrvatskim Narodom!

»Demokratizacija« Ju...?!

Mislio si da će se ju... »demokratizirati«, a nisi znao da je to oximoron, da je ju... moguća SAMO kao brutalna diktatura! U ideji i stvarnosti ZLOČINAČKA! Dvije prošle i sve buduće!

»Nema političkih zatvorenika«

Rekao si kasnih 70ih - »...mislim da u ju nema političkih zatvorenika!«
Koju godinu kasnije u Torontu upoznajem čovjeka koji je 19 godina bio u zatvoru. Bez sudskog postupka ili zapisa! Nije postojao! Ne samo da je bio nevin, nego niti nije znao ZAŠTO je zatvoren!

»Tuđman je ukrao 700 milijuna dolara«.

Zanimljivo kako vjeruješ sve što je štetno za Hrvatsku! Kada smo išli malo analizirati »gdje je tih 600 milijuna«, zapeli smo! Nije g. Ankica, nije Miroslav, i tako ostao onaj mali unuk, koji je, Srbin, polu Srbin ili ne, isplatio s dobitkom sve svoje klijente! Da, još je prodao kuću u Istri za DM 100.000! Onaj koji je »ukrao 600 dolaramilijuna«, ne prodaje kuću za DM 100.000, nego kupuje deset novih!

Svi su hrvatski generali RATNI ZLOČINCI

Zločinac ovaj, pa zločinac onaj! Pitam: – ...pa reci mi JEDNOG JEDINOG hrvatskog generala koji NIJE ratni zločinac! Dugo razmišljaš i konačno „nađeš“ jednoga: – Bobetko! Kažeš trijumfalno! Koji tjedan kasnije dolazi Haaška optužnica (i) za Bobetka!

Hrvatski generali nisu školovani!

Norac je bio na svim najvažnijim bojištima. Pobjedio „školovane“ po JNA „standardima“! Mnogi nikada nisu bili u JNA, ali su imali srdca i mozga, pa su i napredovali brzo, kako je i običaj u ratu! Uostalom koji bi to rang trebao imati častnik, koji zapovijeda bojnom ili brigadom?! „Kaplar prve klase, zapovjednik Brigade“?!

»Koncentracioni« logori za Muslimane

Zgražaš se nad sudbinom „jadnih muslimana“, a u Hadžićima se bitka vodila 48 sati! Za opstanak Hrvata u Lašvanskoj dolini! A na CNN-u „pukovnik“ Stewart, debeo kao bačva, za BBC nad još toplim tijelima – „...bloody Croats! ....bloody Croats!!“! On već »zna« tko su mrtvi, a tko živi, pa on je sve organizirao!

»Hercegovci su krivi za sve...«

Ako misliš na izgled Zagreba, onda si u pravu! »Gradonačelnik« je Hercegovac! A NITKO se NIKADA nije žalio na TOG Hercegovca! Pogledaj pročelja najljepših zgrada, pogledaj našu Križanićevu, rupa do rupe. A tek „trava“ ispred naših kuća?! Pa Križanićeva gimnazija, dječji vrtić „Naši dani“?! A oni „ukrasni“ rashladni uređaji na licu škole, pa grafiti?! Nadam se da si pročitao moje „Grafite mRačniog kaosa“?!i Skoro zaboravih „genijalnu“ ideju da je parkiranje poslije 6 na večer BESPLATNO! Pa dolaze, dolaze,... i parkiraju pred našim kućama i odlaze u Sheraton, Cineplex kina, pizzeriju na čošku! To se zove „samoupravni kapitalizam“, „eksploatacija nad TUĐIM sredstvima za proizvodnju“!

»Samo da srušimo HDZ«

Nasjeo si na svaku jeftinu varku KOS–a, UDBA–e, CK–jota,...! Ma nemoj! „Samo da srušimo HDZ“! Pa nam dođe pre’cednikza„Vrhovnog zapovednika“?! Ili Esma Frčko?! A tek „Tuđmanove pogreške“?! Počev od „krive politike prema Bosni“, „dogovora s Miloševićem“ pa preko prava (izbornog) glasa nama Iseljenicima, ili kako ste ih vi zvali „ekstremna emigracija“?!

Kažeš, »nisi glasao za mRačana«, »glasao si za Budišu«!

Kažeš, treba moći predvidjeti, to je najveći domet intelekta! Zbilja je bilo jako teško predvidjeti kako će završiti „petokraka“ protuhrvatska koalicija?! Pa imao si „svi samo ne HDZ“! Da nije bilo Splitskog („Nema Splita do Splita!“) protesta podrške generalu Norcu, odosmo svi mi na Bleiburg! Upravo kako je LetVica „predvidio“ u onoj naručenoj „karikaturi“ u svojem „predavanju“ u Sheratonu!

Kažeš da si za EU, jer »ćeš imati višu mirovinu....«!

A eYUropski mirovinski je u bankrotu! Baš je bila na prvoj stranici njemačkih novina umirovljenica, koja kada sve plati, ostane joj e2 dnevno za „čajek“! Ili ako misliš da bi Ti imao više, moj kolega koji je plaćao 35 godina najviši mogući mirovinski doprinos, upravo je „dobio“ mirovinu od 1500 eura mjesečno, a stan plaća 1700 eura!

Dr. Marić vam je svima lijepo rekao: „...izbaciti će vas iz vlastitih stanova...“!

Da Te podsjetim, u „trulom kapitalizmu“ kojem „nema alternative“ kao nekada SKJ, godišnji porez na nekretninu je 2 % vrijednosti, dakle 4000 eura za stan vrijedan 200.000 eura! Ako nemaš, prodaj (ako možeš!), ili će Ti država (prije nego odumre!) demoNkratski zaplijeniti!

Kažeš »sve su pokrali...«! »200 najbogatijih obitelji...«!

A kad došli na vlast, ne znaju „što je obitelj“?! I nakon pet godina, još uvijek nema popisa „200 najbogatijih obitelji“?! Jesi li možda pomislio da bi to mogle biti sve jugo–komunističko–orjunaške obitelji?! Tko je dobivao tzv. „menadžerske kredite“?! „Ekstremna emigracija“?! Ma hajde! Pa direktori i ostala jugo–oligarhija, koja se za to pripremala dvadeset godina, šaljući sinove da otvore poduzeća u „trulom kapitalizmu“!

Kažeš da »intelektualac sve mora čitati... «, ali ne čitaš Hrvatsko slovo!

Pitam Te kako možeš čitati ono smeće, znaš već koje, a Ti mi kažeš da „intelektualac mora sve čitati...“! A ja pitam: – ...pa zašto onda ne čitaš Hrvatsko slovo?!

Kažeš za Ivezićevu PROFITERNU da je »najbolja knjiga koji si pročitao!«

A kada Ti dajem njegovu JASENOVAC BROJKE, bacaš mi ju na stol! Zar Te činjenica da „nitko nikada nije dokazao da je u Jasenovcu ubijeno tisuću ljudi“, naravno prije tzv. „oslobođenja“, toliko plaši? S pravom! Mit o Jasenovcu je desetljećima služio kao opravdanje za genocid nad Hrvatskim Narodom 1945., ali i za planirani genocid 1990.!

Svaki tjedan si mi dolazio i kukao »...ljudi su gladni...«!

Dok je bio rat, dok je Hrvatska Država bila u opasnosti, dolazio si mi svaki tjedan i kukao kako „su ljudi gladni“! Od kada vlada mRačna demoNkracija, ne dolaziš više! Pa „srušili ste HDZ“, sada je sve „sjajno“, da ne kažem „svijetla budućnost“!

»Treba uvijek glasovati za opoziciju, da se vlast ne osili...«!

Naravno, sve dok oporba svemu Hrvatskome ne zasjedne na vlast! A onda kažeš da „više nema afera“! Misliš onih iz smeće–novina?!

»Pašalić je najomraženiji političar«!

Za skoro sve je bio kriv Pašalić! Pa sada ga nema već par godine niti blizu vlasti i odlučivanja! I još uvijek je „najomraženiji“! Pa ako je on „sve pokrao“, tko je vlasnik Konzuma, Zagrebačke banke, Privredne banke, INA–e,...?!

Kada sam rekao da se Blaškić »nikad ne će vratiti...«!

Kada sam rekao da se Blaškić «nikad ne će vratiti...» bio si zaprepašten! A ja sam znao da je Gotovina PRAVI cilj Haaga! Danas je Gotovina sužanj u Haagu, gdje nevini Dario Kordić treba provesti slijedećeih 25 godina, gdje Paško Ljubičić čeka prvu raspravu PET godina! Po eJUropskim „standardima“! A Norca čekaju, nakon što odsluži „hrvatskih“ 12 godina! Možeš li mirno spavati?! Mnogi ne mogu!

»...on je iskusan«!

Pred drugi krug predsjedničkih izbora rekao sam Ti da ne ću glasati niti za jednoga! A Ti si rekao da ćeš glasati za Mesića, jer «...on je iskusan»!

*) Pismo fiktivnom prijatelju u kojem sam skupio mnoge nebuloze organizirane protu hrvatske propagande u koje su ipak nepodnošljivom lakoćom mnogi građani ove zemlje (po)vjerovali.

Tomislav Nürnberger


Glas Slavonije

Nužna je revizija napisane povijesti antifašistiške borbe u Hrvatskoj!

Hrvatska politička elita prešućuje sve komunističke žrtve

Povjesničar o prešućivanju partizanskih zločina, ideji pomirbe partizana, ustaša i domobrana, lustraciji...
U Hrvatskoj se obilježava državni blagdan Dan antifaštističke borbe. Toga datuma, 22. lipnja 1941., u šumi Brezovica kod Siska, osnovan je Prvi sisački partizanski odred, u tadašnjoj okupiranoj Europi ujedno i prva antihitlerovska postrojba. Uz dužno poštovanje prema tom povijesnom događaju, napose hrvatskom antifašizmu, zbivanja u razdoblju Drugoga svjetskoga rata na prostorima tadašnje Jugoslavije imaju i svoju mračnu stranu, o kojoj smo porazgovarali s uglednim hrvatskim povijesničarem, mr. sc. Ivanom Kozlicom. Povod su njegove knjige koje se bave prešućivanjem partizanskih zločina i žrtava u Dalmaciji, konkretno u Cetinskoj krajini.

• Vaša nova knjiga “Markovića jama”, bavi se partizanskim zločinima u Aržanu i Podima 1944. godine. Uz vašu prethodnu knjigu “Krvava Cetina”, to su još jedna mučna svjedočanstva o partizanskim, odnosno komunističkim zločinima, učinjenima pred kraj rata. Ukratko, o čemu se radi u “Markovića jami” i zašto se u javnosti, bar mi se tako čini, o tim i općenito zločinima u Cetinskoj krajini, ali i na drugima mjestima, danas vrlo malo, ili uopće ne govori?

- Zločini partizanskih postrojbi na prostoru Dalmacije bili su česti i u pravilu nisu istraženi. Jedan od njih zbio se krajem svibnja 1944., nakon partizanskog napada na Aržano, u blizini Imotskog. Tu je u nekoliko sati ubijeno oko 40 domobrana, dok su partizani imali dvoje mrtvih. Upravo taj omjer žrtava ukazuje da je riječ o likvidaciji zarobljenih i ubijanju prilikom pokušaja proboja iz obruča, što potvrđuju neki dokumenti i brojna svjedočanstva. Osim toga, zarobljeno je 130 branitelja koji su povedeni u Pode pokraj Trilja. Tu ih je većina tijekom nekoliko dana pobijena i pobacana u Markovića jamu, duboku oko 50 metara. Njihovi su posmrtni ostatci izvađeni iz jame 1993., a 2001. pohranjeni u spomen-kosturnicu u Dobranjama, na imotskom prostoru. Surovost počinitelja tog zločina najbolje se vidi u činjenici da su neki zarobljenici čak i živi bacani u grotlo jame, a jedan je preživio pad te je nekoliko dana dozivao pomoć. Možemo samo zamisliti kako se osjećao, ostati na mrtvim tjelesima svojih suboraca, strašno da strašnije ne može biti. Patrizani su mu kasnije bacili uže, izvukli ga i ponovno bacili u jamu. Većina ubijenih bila je iz imotskih sela te iz okolice Ljubuškog, Gruda, Tomislavgrada i Posušja u BiH. U knjizi sam detaljno obradio borbe na Aržanu, križni put do Poda dugačak 25 km, ubijanje, skrivanje zločina, krivotvorenja dokumenata, otvaranje jame poslije 1990. i dr. Donio sam popis 138 ubijenih te imena onih koji su se uspjeli spasiti bijegom - goli! Velika vrijednost knjige brojni su dokumenti i izvorna svjedočanstva, kako s partizanske, tako i s hrvatske strane, te izjave očevidaca, čak i nekih sudionika u provedbi zločina. Inače, Cetinski kraj jako je stradao u Drugom svjetskom ratu. Ubijeno je ili poginulo više od 5.000 osoba, što je približno deset posto stanovništva. Masovne sam zločine opisao u “Krvavoj Cetini”, a još ostaje za istražiti mnoga pojedinačna ubojstva koja su najvećim dijelom počinile partizanske postrojbe.

• Zašto se u Hrvatskoj o žrtvama komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata više govori u ideološkom kontekstu, a manje u povijesnom, znanstvenom? Naime, dojam je kako se, nažalost, zločini, uključujući i blajburški, koriste za dnevnopolitičke obračune desnice i ljevice u Hrvatskoj, konkretno HDZ-a i SDP-a. Koliko to zamagljuje pravu istinu?

- Brojna ubojstva koja su počinili pripadnici komunističke vojne sile još uvijek nisu istražena, a kako stvari stoje proći će još mnogo vremena da se to dogodi, ako se ikada i dogodi. Slažem se s vama da se tom problemu više pristupa s ideoloških pozicija, a manje sa znanstvenih. Ipak, ne može se reći da se u posljednjih dvadesetak godina nije ništa učinilo, napisane su i objavljene mnoge znanstvene studije, održani brojni skupovi, ali još uvijek se problemu komunističkih zločina ne pristupa na onaj način kako bi to trebalo biti, sve je to nekako “na kapaljku”. Kao da se iz nekog nevidljivog središta sve nadzire s ciljem da se opća slika pobjednika i poraženih osjetno ne izmijeni. Nisu do kraja jasne namjere desnice i ljevice, jer u vrijeme vlasti jednih i drugih nije učinjeno mnogo na utvrđivanju konačne povijesne istine, ako se ona može uopće i utvrditi. Istina, HDZ je tu činio mnogo više, a oni procesi koji su započeti zaustavljeni su nakon promjene vlasti. SDP pak ima neskrivanu politiku da se slika iz jugoslavenskog doba ne mijenja, jer su mnogi kadrovi ne samo ideološki vezani s partizanskim i komunističkim strukturama, nego su čak i dio tih struktura. To se dijelom odnosi i na HDZ, ali i na druge političke stranke.

• Zašto Hrvatska, danas samostalna i neovisna, a usto još i članica EU, još do kraja nije raščistila s takvim teškim i traumatičnim nasljeđem Drugoga svjetskoga rata i godina nakon rata? Evidentno je kako se neke zločine prešućuje, a neke, poput Jasenovca, izvlači u prvi plan...

- Različitost odnosa prema ratnim događajima najbolje se može ilustrirati činjenicom da je predsjedništvo Hrvatskog sabora nedavno odbilo pokroviteljstvo nad obilježavanjem sedamdesete obljetnice teških zločina u cetinskom kraju u kojima je ubijeno oko 1.400 osoba. Osim odbijanja pokroviteljsta nitko se od pozvanih državnih dužnosnika nije došao pokloniti nedužnim žrtvama. Žalosti obrazloženje kako se ne radi o događajima od državnog značaja i kako zločini nisu istraženi. Teško je to razumjeti, ja za to nemam riječi. Ali zato se u Jasenovcu pojavljuju sva tri predsjednika! Kako onda očekivati “završetak” rata?

• Koliko je po tom pitanju izražen strah od tzv. revizije povijesti, budući da se nerijetko, kad se spomenu komunistički, partizanski zločini, tema izokreće zlorabeći širi kontekst antifašističke borbe za slobodu?

- To je veliki problem. Revizija napisane povijesti je potrebna. Molim vas, što bi trebao danas u hrvatskoj značiti pojam antifašizma. U knjizi sam citirao izjavu bivšeg predsjednika Mesića kako je antifašistička borba bila “čista u ideji i izvedbi”. Za mene danas nema spora, i ideja i izvedba bile su nečiste, neljudske. Zar je bacanje živih ljudi u jame, ubijanje zarobljenika bez suđenja, zar je to čisto? To samo može izjaviti zlonamjeran čovjek, da ne izrečem još teže riječi, iako ih po svemu zaslužuje. Kada takve teze i stavove zastupa bivši predsjednik RH, i to u dva mandata, što nas onda treba čuditi? Komunistički antifašizam ne razlikuje se mnogo od samog fašizma i nacizma, ni u ideji ni u izvedbi!

• Zločini ne bi smjeli zastarjevati, to je jasno, no čini se kako kod nas zastarjeva i odgovornost za zločine. Zašto je tome tako?

- Današnja struktura ljudi koji participiraju u vlasti na razne je načine vezana s bivšim političkim sustavom. SDP je sljednik KPH i KPJ, nikada se toga nije odrekao. Osim materijalne imovine oni pokazuju da baštine i ideologiju, ali i naslijeđe koje uključuje sve dobro i loše što se događalo u gotovo stogodišnjoj povijesti komunističke ideje i partije. Nije dovoljno odbaciti naziv, komunističko ime zamijeniti socijaldemokratskim. Pogledajte kako je prikazana presuda Josipu Boljkovcu. Njegovi su drugovi slavili oslobađanje zbog nedostatka dokaza, iako je sud nesporno dokazao zločine! Taj dio presude ih ne zanima. Meni se čini mnogo važnijim da je zločin dokazan, mi danas znamo da se nalozi za likvidacije nisu pisali niti potpisivali, od vrha pa niže. Tito vjerojatno nije potpisao odluku o ubijanju zarobljenih protivničkih vojnika, ali činjenica da nitko za ubijanja nije odgovarao nepobitno nam potvrđuje da je upravo on o tome odlučio. Za mene nema spora o njegovoj odgovornosti, ali još uvjek u mnogim mjestima naše domovine trgovi i ulice nose njegovo ime, od Zagreba pa dalje. To su političke odluke svih dosadašnjih vlasti, a do kada će tako biti, ja ne znam. Važne su povijesne osude sustava, ali i onih čija se nedjela mogu dokazati.

• Pokojni prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, ustrajavao je na pomirenju sinova partizana, ustaša i domobrana. Danas, s vremenskim odmakom, koliko je prema vašem mišljenju ta teza bila opravdana i objekivno moguća u provedbi?

- Ta Tuđmanova ideja ima posebice simbolično značenje i ukazuje na potrebu povijesnog jedinstva nacije u teškim vremenima. Osobno poznajem mnoge sinove ustaša i partizana koji su dugogodišnji prijatelji, koje nije trebalo miriti. No ta se ideja nije smjela koristiti kako bi se zaboravile nečije nečasne uloge u komunističkom vremenu. Ja mogu razumijeti potrebu naglašavanja te ideje u doba rata, jer je ona sigurno pridonijela potrebnom jedinstvu u obrani od srpske najezde. Nažalost, danas sve više vidimo tu podjelu, možda i zato što se u ratu, posebice poslije rata, nije odstranilo s javnih funkcija sve one za koje se moglo dokazati protuhrvatsko djelovanje. Posebno one u tajnim službama djela kojih su dovodila do ubojstava političkih protivnika.

• Poljska, ali i druge države, provele su lustraciju i nije se dogodila nikakva tragedija za zemlju. Zašto se kod nas o lustraciji priča “u rukavicama”, i je li ona još uopće moguća, s obzirom na protok godina?

- Jednostavan je odgovor zašto nije bilo lustracije. Mnogi nositelji javnih dužnosti iz jugoslavenskog vremana samo su promjenili dresove i nastavili “igrati” u novim okolnostima. Molim vas, pogledajte samo političke dužnosnike sve od početka devedesetih do danas, koliko ih je bilo u partizanima, na raznim dužnostima u SFRJ, ili su rodbinski vezani s takvima. Mnogi od njih bili su u samome vrhu komunističkog represivnog sustava, OZN-i, UDB-i, JNA, policiji i dr. Kao da su se dogovorno rasporedili. Pa tko je trebao pokrenuti nekakav model lustracije? No, ja sam uvjeren da nikada nije kasno kako bi se lustraciju provelo, samo je važno da o tome odluče donositelji odluka. Mi, odgovorna javnost, jedini ih na to možemo prisiliti, jer će uvijek biti onih koji će se tome protiviti. Razgovarao: Darko JERKOVIĆ - (Knjigu "Markovića jama" u Osijeku možete nabaviti u knjižari "Školske knjige", Trg A. Starcevica 12.)

• Kako vidite današnju Hrvatsku? Kod nas se sve svodi na politiku i politikanstvo, zašto nikako da iziđemo iz krize...?

- Stanje danas ni malo nije dobro, teško mi je reći da nikada nije bilo gore, ali možda bi se baš tako moglo kazati. Danas javne dužnosti u državi obnašaju potpuno nesposobni ljudi za ovo stanje i ovo vrijeme. Gotovo nitko od njih nije pozvan da upravlja velikim sustavima, vladom i ministarstvima, vladinim agencijama, posebice onima koje određuju gospodarstvena područja. Oni su pak, uvjereni kako rade dobro, poigravaju se s državom koja im je dana na upravljanje te obećavaju kako će nam sutra biti bolje. Mnogi od njih možda bi bili dobri profesori, pravnici, inženjeri, načelnici odjela, ali čelni ljudi u vladi - nikako ne. Oni zapravo nemaju nikakve odgovornosti, njihova jedina kazna je gubitak izbora, ali i siguran prelazak na nova radna mjesta - u Hrvatski sabor. Dok to samo promatramo, nismo ništa drugo nego neodgovorni. HDZ je također imao dosta promašaja, ali ne smijemo zaboraviti da tamo ima ljudi koji su stvarali državu sa srcem, domoljubljem, isto tako je i branili pa je njihov odnos sigurno određen i tim spoznajama. Ne čudi da mu rejting raste, ljudi se nadaju boljem. U odgovornim društvima, u doba krize, uloge vođa preuzimaju najbolji, ali ne i kod nas.


Bosanski fratri šurovali s ustašama

„Pune dvije godine lutali su franjevci kojekuda, ne mogući ni misliti na uskrišenje crkve i samostana u Fojnici, pak su se tada po svoj prilici smjestili u selu Čučno kraj Jajca, gdje se još vide razvaline njihovih zgrada. Kroz to su vrijeme kucali na svačija vrata, počam od carskih do onog najvećeg siromaha; jedne moleći za dozvolu, a druge za novčanu pomoć.

I od ovako raspršenih traženi su razni danjci, prepisi i krvarine, potvarajuć ih, da s eškijom (ustašama) šuruju“, napisao je fra Mijo Batinić, bosanski franjevac u knjizi „Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća 14. – 20.“, koja je izdana u Zagrebu 1913. a pretiskana u Fojnici 1988.

Fra Mijo Batinić je u svojoj knjizi sabrao dokumente i otvorio ih da govore o bosanskim franjevcima i sudbini hrvatskog naroda u Bosni nakon pada Bosne pod Turke. Optužbe da bosanski franjevaci šuruju s ustašama davne 1666. godine, nisu nikad prestajale.

„Potom nadogje godina 1878., najvažnija u Bosni za sve, godina, kad dogje čas oslobogjena Bosne i Hercegovine ispod turske vlasti, koja je cio bosanski narod u ropstvu držala. I tu su bosanski franjevci dokazali svoje rodoljublje: budno prateći iz prikrajka ustaške pokušaje, nijeteći u narodu nadu u skoro oslobogjenje, tješeći ga u teškim časovima te mu ulijevajući srca i odvažnost, ako bi prilike zahtjevale. I oni su potpisali molbu na berlinski kongres, da se ove pokrajine povjere Austro-ugarskoj. Usred neprestanih borbi s ustašama Tuska vlada ne može, da uvede reda u zemlji, pak su se velesile stale brinuti da one to učine.“ Protiv toga su se pobunili muslimani osobito u Sarajevu pa su tražili da se i Fojničani odupru austro-ugarskoj vojsci.

„Naravno, pozvani su i katolici, da se upišu u ovaj pučki ustanak, a oni na nagovor franjevaca to i učiniše, s namjerom razbjeći se, čim se koja prigoda pruži, ali da nikako ne pucaju na kršćansku vojsku, koja ih dolazi osloboditi, dapače barjake im napraviše sa hrvatskim bojama i križem u sredini. Najviše ih mjesto oružja uzeše sikiru ili kolac, jer da nemaju boljega šta. Franjevci su megjutim i svete mise namjenjivali za sreću kršćanskih četa.“ (str. 121.).

U manje od 200 stranica fra Mijo Batinić sabrao je dokumente koji nepobitno pokazuju i dokazuju neraskidivu vjekovnu povezanost dijelova hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini s hrvatskim narodom koji je živio u drugim državama. Dubrovčani su još za vrijeme Kulinova vladanja zakupili rudnike u Olovu a dubrovačke naseobine u Fojnici spominju se već od godine 1312. i 1313. godine.

„Još imamo iz g. 1658. jednu molbu, koju je jedan franjevac poslo sv o. papi, da dozvoli onim u Bosni samo hrvatski pjevati: Slava, poslanica, evagjelje, vjerovanje i Očenaš te muka Gospodnja, a da nijesu dužni toga prije latinski moliti, kako je to bio davni običaj u ovoj pokrajini i u Dalmaciji“. (str. 19.).

Za osnutak samostana u Fojnici u prvoj polovici XIV. stoljeća fra Mijo Batinić donosi dokaz iz godine 1435.: „Tada je neki fra Ivan, pridjevkom Proboz, a po tom Hrvat, isposlovavši kog generala rea fra Vilima de Casalis, da bude gvradijanom samostana u Deževicam i Fojnici (Howoitza), isprosio i neke druge povlastice“.

„Brdo 'Križ', uz koje su franjevci prislonili novi samostan i crkvu, bilo je i tada obrslo gustom šumom od sami brijestova (kao i do g. 1863), koji su svojim gustim krošnjama zaštićivali ovo novo redovničko prebivalište, da ga lako ne opazi oko strankog poturice“

Pored Turaka i poturica, fratri i narod trpjeli su od početka pada Bosne pod Turke od pravoslavnih vjerskih poglavara. Turci su fratrima 1486. „zabranili pobirati neke pristojbe od naroda pod izlikom, da to šalju papi u Rim, a to sve potvrdi pet kadija“, a te iste godine fratri su uspjeli nekako odbiti zahtjev pećkog partrijarha, da se njemu podvrgnu franjevci svemu, a katolici u Bosni, da mu daju iste pristojbe, koje mu daju njegovni jednovjerci, što mu zabrani sultan Bajazit posebnim fermanom. (str. 22.).

Nije to bio zadnji pokušaj pravoslavnih vladika. „U to g. 1669. banu opet u Bosnu vladika pećki Maksim, tražeć i od katolika svoje dohotke, zametnu veliku parbu s franjevcima i katolicima u Sarajevu; ali izgubivši sedam ovara jaspri, bi odbijen sa svojom tražbinom. I ovom prilikom izgubi sam fojnički samostan 120.000 jasprica, dakle 180 cekina.“ (str. 58.). „Ovomu svemu prigje i borba s grčko-istonim vladikom. Došavši god. 1777. biskup Dobretić u Mostar, tuži ga mjesni vladika, da krši carsku zabranu i preuzima njegovu vlast nad katolicima. Turci saslušaju obojicu, i tužitelja odbiju, ali uzmu 543 groša od fojničkog gvardijana, kojemu dade u pomoć sutješki samostan 200 groša.“

Fratri su s mukom izgradili novi samostan i crkvu nakon što su 10. travnja 1664. u požaru izgorjeli i samostan i crkva. Za izgradnju novog samostana i crkve morali su namaknuti 141.642 jasprice. „Nu tim su ogromnije svote pozobale osmanlijske oblasti i domaći muslimani, čas po čas zanovijetajući i prigovarajući gradnji, stavljajuć kojekakve mučnosti, izmišljajući i tražeći sve moguće izlike, samo da hude franjevce operušaju.

„Drugi su muslimani iziskivali manje svote; ali je začudno, da su počamši od kadije do najmanjeg gole svi tražili novac na vino, a ovo da je poiskivanje naraslo na svotu od 18.000 jaspri, što je opet dokaz, da nijesu zazirali od pića, kako im to i koran zabranjuje.“

Fratrima su velike nevolje zadavale poturice

„Dva stara kršćanska iskopajnika: Rizvan Ćatić iz Fojnice i Jahija Kafić iz Visokog“, otpužili su fratre da su sagradili veću crkvu i samostan. „Nadogje u to vrijeme jedna nova nezgoda. Dne 23. svibnja 1736. poturči se Antun Lovrić, Bolo, iz Fojnice i Stevo iz Sutjeske, stadoše progoniti franjevce i katolike dotle, da se više nijedno kršćansko čeljade ne smjede na dvor pomoliti. Praćeni ruljom besposlenjaka, s bubnjima i sviralama hodali su po kršćanskim ulicama, psujuć i grdeć, lupajuć u kuće, razbijajuć prozore vičući: Hoćeš se poturčiti? Uz to su dodijavali i samostanu, hodajuć oko njega.“ (str. 72.).

Braneći osobnu slobodu djevojke Lucije Barevac, koju bi silom poturčili 1719. godine „štetova fra Ludovik Ivačić, župnik u Jajcu, 800 talira pretrpjevši zatvor od 72 dana. Prisiljavanjem katolika da se poturče isticao se „konjički emir koji je redovito svakog petka dolazio u Visoko, i tu silom dogonio kršteni narod iz okolice, da ga po svoju pouči i na islam privede.“

Fratri su bili kažnjavani i kad bi netko bio ubijen

Pored svih zala koje su morali trpjeti, fra Marijan Batinić navodi i slijedeće: „Početkom slijedeće godine (1751.) dogje ovaj samostan u još veću nepriliku. Polovicom siječnja putovali su iz Travnika u Fojnicu o. fra Ivan Gabrić, travnički župnik, fra Filip Teševac, učitelj ovdašnjih novaka i sluga Marijan. Kod jezera izmegju Viteza i Busovače sretoše Hadži Osmana Cigića, rodom iz Sarajeva, koji opazivši o. Teševca mlada i prikladna poleti za njim, da na njem izvrši protunaravni blud. Nije bilo hasne moliti ga ni preklinjat ga, a ni bježati, jer je slijepo srtao. Napokon postidnom redovniku ne preosta drugo, do silom silu suzbiti, buduć je već bio i od drugova udaljen, pak potegavši pušku opali i na mjestu Cigića mrtva ostavi. Sada se dadu sva trojica u bijeg, i premda su stramputicom išli, zapaze ih neki Turci pa kada nagju i Cigića mrtva, prijave to u Sarajevo i na fratre svale krivicu. Čuvši za to brat mu Hadži Sulejman Cigić razdraži sarajevske baše, moleći ih, da pogju s njim i raskopaju fojnički samostan. Ali nijesu mirovali ni franjevci. Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost, dadnu bratu mu 620 groša, da im on ne bude tužitelj. Paša pak posla svog izaslanika, koji odmah sveza gvardijana Gabriša i Teševca, te ih odvede u Travnik. Nu buduć su sa sobom donijeli kadijski ilam, kako se ne nalazi u sutbenim spisima, da su igda ikoga franjevci ubili, biše brzo pušćeni na slobodu, davši paši 1500 groša, ćehaji 250 i toliko mubaširu, a bašama i štokomu ne može se ni broj znati.“ (str. 81.-82.).

Iz dokumenata koje je fra Mijo Batinić sabrao i u svojoj knjizi objavio, upada u oči trajna povezanost Hrvata u Bosni s Dubrovnikom, Splitom, Makarskom, Zadrom. Bosanski franjevci u svojoj nadležnosti imali su Livno, Duvno pa i Tursku Hrvatsku. „Licem na Petrovo g. 1741. posveti u Zadru nadbiskup Vinko Zmajević za Diumskog biskupa i namjesnika apoštolskog u Bosni i Hercegovini fra Pavu Dragičevića, rodom iz Tješila, sela tik Fojnice. I on se je, poput mlogih svojih predšasnika, nastanio u ovom samostanu, a time obnovio Fojnici njezin stari ugled. Već slijedeće godine otpoče on pastirski pohod Fojnicom, pak ode preko Skoplja i Jajca na krajinu (Tursku Hrvatsku); a daljnjih dviju godina dovršio je svoj pohod po cijeloj Bosni i Hercegovini.“

Kad je fra Augustin Miletić, rođen u Fojnici bio imenovan biskupom 1803, „već na prvom biskupskom pohodu uvidi žalosno stanje svoga stada, pak je i mogao pisati u Rim: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“ (str. 108.). Čitajući knjigu fra Mije Batinića, ne možemo se oteti mislima na sve što se događalo hrvatskom narodu u Domovinskom ratu, na progonstva i napade. Ubojstvo dvojice franevaca u fojničkom samostanu: fra Nikice Miličevića, gvardijana i fra Leona Migića, samostanskog vikara nije ništa novo i neviđeno u posvijesti fojničkog samostana i hrvatskog naroda u Bosni. Kad su trojica Hrvata rodom od Fojnice došli u samostan prenijeti fratrima informaciju da predstoji napad na Hrvate u Fojnici, fra Leon Migić nije povjerovao da će se to dogoditi. Upitao je je li ih poslao Tuđman te dodao da su fratri kao ulje na vodi – ne mogu propasti. Fra Nikica Miličević dok ih je iz samostana pratio vjerovao je da će Hrvati biti napadnuti ali jer je oko sebe imao fratre poodmakle dobi, samo je primijetio da nema s kim nešto odlučujućeg poduzeti.

„Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost“, fratri su bili prisiljeni davati velike novce i druge vrste mita porobljivačima hrvatskog naroda u Bosni i Hecegovini. Usprkos svim zlima, opstali su podnoseći skupa s narodom progonstva po uzoru na prve kršćane. U katoličkim crkvama još uvijek možete tijekom mise vidjeti da neki vjernici mole raširenih i uzdignutih ruku. Neznalice, poput Ive Lovrenovića misle da su te geste preuzeli od muslimana. Da su neznalice ikada bile u rimskim katakombama, vidjeli bi da su to geste prvih kršćana.

Bosanske fratre u usporedbi s fratrima u Hercegovini, točnije zapadnoj Hercegovini, neki smatraju slabijim Hrvatima, uvjetovanim refleksima pokonim svakom režimu. Tu i tamo među fratrima se pojave neki izrazito skloni vladajućoj ideologiji. Još se sigurno stariji sjećaju kalendara „Dobri pastir“ u kojem se kočila fotografija Josipa Broza Tite. Biskupski svećenici su zbog toga odbijali širiti taj kalendar među pukom.

Kad je međutim krenula agresija na hrvatski narod u današnjoj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, jednako su pohrlili braniti hrvatski narod Hrvati iz fratarskih župa kao i iz župa drugih svećenika i redovnika u Bosni i Hercegovini. Kao u tursko doba i danas se poput Dubravka Lovrenovića neki Hrvati „poturče“, drugi pak podlegnu pritiscima svetosavskih pravoslavaca pa se deklariraju Srbima katoličke vjere (neki Bunjevci i Šokci u Vojvodini) , pravoslavnim Srbima u istočnoj Hercegovini (Šešelji, Draškovići...).

Ne znam je li bosanske fratre itko otpuživao sa šurovanje s „ustašama“ prije i tijekom Domovinskog rata. Ali znam da su stali uz svoj narod na razne načine u danim okolnostima. Knjiga fra Marijana Batinića pretiskana je samo u 2000 primjeraka a trebala bi biti u kući svake hrvatske obitelji u BiH.

Svi oni koji misle da se Hrvati u BiH ne će moći održati, trebali bi pročitati ovu knjigu i zapamtiti što je 1803. napisao biskup fra Augustin Miletić: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“

Ne vjerujem da su prilike u Bosni danas teže nego 1803. Niti da je Bog digao ruke od hrvatskog naroda.

Ivan Ohmučević


Pismo Svetome Ocu
Papi Franji

Otvoreno za javnost

DARIJA KORDIĆA DOČEKALI SMO OPRAVDANO, KAO NEDUŽNO OSUĐENOG PRAVEDNIKA I VELIKOG MORALNOG I DUHOVNOG JUNAKA

Vrlo poštovani i dragi Sveti Oče!

Moleći se za mir, pravdu, istinu, ljubav, solidarnost i toleranciju među svim ljudima i narodima, u cijelome svijetu, i želeći od srca Vama i Vašim suradnicima mir, radost i svako dobro od Krista Gospodina, srdačno Vas pozdravljam, s našim najljepšim hrvatskim katoličkim pozdravom - Hvaljen Isus i Marija! Obraćam Vam se u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, iz Zagreba, koja djeluje u Republici Hrvatskoj od 25. ožujka, tj. Blagovijesti, 1990. godine, i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge.
Sveti Oče, ispričavam se što Vas, pored svih Vaših velikih obveza, opterećujem i s našim hrvatskim katoličkim poteškoćama.
Razlog mome obraćanju je nepravedna i nepotrebna prosvjedna nota upućena Svetoj Stolici, odnosno Vama, od strane Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, putem apostolske nuncijature u Sarajevu, a što je u petak, 13. lipnja 2014. godine, priopćeno iz ureda reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića. U noti se prosvjeduje zbog dočeka, 6. lipnja 2014. u Zagrebu, kako oni kažu "osuđenog ratnog zločinca" Darija Kordića, kojeg su, po njima, "organizirali visoki dužnosnici Katoličke Crkve". U prosvjednoj noti izraženo je "zaprepaštenje Islamske vjerske zajednice ovakvim postupkom visokih dužnosnika Katoličke Crkve" i traže od Svete Stolice objašnjenje.

Uvod

Sveti Oče, prvo možemo reći da doček Darija Kordića nisu organizirali visoki dužnosnici Katoličke Crkve, nego je doček organizirao spontano hrvatski narod osobnim pojedinačnim radosnim obavijestima i pozivima putem interneta, od kojih se napose širio poziv Hrvatskoga pokreta za život i obitelj sljedećega sadržaja:

"Poštovani i dragi prijatelji! Hrvatice i Hrvati! Radosna vijest! Hrvatski vitez Dario Kordić dolazi u Zagreb u petak, 6. lipnja 2014. godine! Stiže u zračnu luku u 14 sati! Završena mu je teška i nepravedna kazna na 25 godina robije! Vraća se nakon 16 godina i 8 mjeseci, uzdignuta čela, svojoj dragoj obitelji i svome hrvatskome narodu! Sačuvao je najdragocjenije blago, svoje ljudsko i narodno dostojanstvo! Najveća slava i hvala Bogu i Svetoj Majci, Kraljici Hrvata! Dočekajmo našega junaka, pojedinačno i organizirano, u zračnoj luci Zagreb u petak u 14 sati! Sv. misa zahvalnica slavit će se istoga dana u Zagrebačkoj katedrali u 18 sati! Hrvatski rodoljubi, dođimo u zračnu luku u 14 sati i na sv. misu u 18 sati! Obavijestite i prijatelje! Sretno i s Božjim blagoslovom!"

Na dočeku u zračnoj luci Zagreb u 14 sati sudjelovalo je nekoliko tisuća razdraganih ljudi, među kojima je bio i biskup sisački mons. dr. Vlado Košić, prijatelj Darija Kordića.
Na sv. misi istoga dana u 18 sati je bila ispunjena zagrebačka katedrala hrvatskim narodom, a u koncelebriranoj sv. misi sudjelovala su tri biskupa i pedesetak svećenika. Ujedno se slavio i Dan katoličkih udruga i pokreta.

Kratki povijesni pregled

Mi, hrvatski katolici, duboko žalimo sve žrtve rata koji je, na žalost, nastao nakon raspada nenarodne tvorevine i tamnice nesrpskih naroda, Jugoslavije, i zbog velikosrpske agresije iz Beograda, radi stvaranja velike Srbije. Čak ste i Vi, Sveti Oče, nedavno prokomentirali kako su zemlje bivše SFR Jugoslavije bile toliko različite da je raspad bio logičan slijed, jer takvu državu nikakvo ljepilo ne bi moglo održati na okupu. Na našu žalost i tragediju, rat se dogodio uz potporu pokvarenih moćnika svijeta, a nije bio logičan slijed, jer su nesrpski narodi, posebno hrvatski narod, željeli miran razlaz, na temelju referenduma i plebiscitarno izražene volje naroda od 94% "ZA".

Sveti Oče, Vi znate kakve je strahote zbog velikosrpske agresije doživio hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, sve dok nije, uz velike žrtve, pobijedio agresora, te obranio i oslobodio svoj teritorij. Također, u Bosni i Hercegovini, temeljni i najstariji narod je hrvatski narod. Svi vladari i kraljevi Bosne i Hercegovine su bili Hrvati katolici, počevši od Kulina bana (1180. - 1204.), te svi ostali do kraljice Katarine Kotromanić Kosače, supruge kralja Tomaša Kotromanića i njezinoga posinka, sina kralja Tomaša iz prvoga braka, kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, ubijenog u Jajcu 1463. godine, na prevaru, od strana Turaka Osmanlija, okupatora Bosne i Hercegovine. Kraljica Katarina je bila kći Stjepana Vukčića Kosače, vladara Hercegovine - hercega od sv. Sabe.

Kraljica Katarina je, nakon okupacije Bosne i Hercegovine, s pratnjom najprije izbjegla u Dubrovnik, a zatim u Rim, gdje je i umrla na glasu svetosti 25. listopada 1478. godine, te je pokopana u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Djeca su joj, Sigismund i Katarina, odvedena u tursko ropstvo, te prevedena na islam, a majka ih nikada više nije vidjela. Ona je bila gorljiva katolkinja i franjevačka trećoredica, te velika dobročiniteljica svoga naroda. Žene u srednjoj Bosni i u današnje vrijeme još nose crne marame, kao znak žalosti za dobrom kraljicom Katarinom. Poznata je i sačuvana u originalu njezina oporuka, kojom svoje kraljevstvo, Bosnu i Hercegovinu, ostavlja u naslijeđe Svetoj Stolici, ako joj se djeca na vrate u krilo Katoličke Crkve i u svoju slobodnu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Turska okupacija Bosne i Hercegovine trajala je 400 godina. Mnogi Hrvati, posebno djeca, su odvedeni u ropstvo i prevedeni na islam, mnogi su izbjegli iz Bosne i Hercegovine u Austriju, Mađarsku, Italiju, Rumunjsku i druge zemlje, a velik broj preostalih Hrvata je silom prilika prešao na islam. Jedan dio Hrvata u BiH ostao je vjeran svojoj katoličkoj vjeri, trpeći zulum turske okupacije, kada su bile porušene sve katoličke crkve i samostani, a svećenici franjevci tajno, krećući se u civilnoj odjeći, pastorizirali narod, nazivajući se, radi prikrivanja, "ujacima".

Tijekom turske vladavine u Bosnu su naseljavani i pravoslavni Vlasi iz Srbije, tamo građani drugoga reda u vrijeme cara Dušana, a koji su kasnije u Bosni i Hercegovini, pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve postali Srbi.

Nakon pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u istočnoj Europi i bivšoj Jugoslaviji, te referenduma u Republici Hrvatskoj od 19. svibnja 1991. godine, pod vodstvom prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i plebiscitarne odluke hrvatskoga naroda za samostalnu i suverenu demokratsku Republiku Hrvatsku, u kojoj bi bile ustavom, i jesu, priznate i ravnopravne sa hrvatskim narodom sve nacionalne manjine, uključujući, na prvome mjestu, i srpsku, koja je bila najbrojnija, te sačinjavala oko 10% cjelokupnog pučanstva Republike Hrvatske, a Hrvati katolici su sačinjavali blizu 90% pučanstva, ubrzo su uslijedile provokacije naoružane srpske manjine, do otvorene velikosrpske agresije iz Beograda i Srbije, uz korištenje takozvane JNA, kao treće vojne sile u Europi. Došlo je do poznatih i strašnih zločina nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, posebno nad povijesnim i kulturnim draguljem, gradom Vukovarom, okupacije trećine teritorija Republike Hrvatske sa mnogim ubijenim i masakriranim civilima, starcima, ženama i djecom, te do totalnog etničkoga čišćenja hrvatskoga naroda i drugih nesrpskih nacionalnih manjina sa okupiranog područja, te je protjerano sa svojih tisućljetnih ognjišta oko 300.000 Hrvata.

Hrvati su prethodno bili razoružani od strane takozvane JNA, uz pomoć tada vladajuće komunističke partije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Oružjem napadnuti hrvatski narod, nakon referenduma o samostalnosti, našao se u bezizlaznoj situaciji, jer mu je, od strane moćnika svijeta, uveden embargo na oružje, a time i na obranu od agresije.

No, hrvatski narod, pod vodstvom prvoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, bio je spreman na sve žrtve za svoju obranu i slobodu, te je u neravnopravnoj borbi i pobijedio na najhumaniji mogući način.

U Bosni i Hercegovini bila su već formirana tri naroda, i to Hrvati katolici, Muslimani Bošnjaci i Srbi pravoslavci. Kada su počela previranja 1990. godine, Srbi su već bili naoružani od strane JNA i organizirani za otpor protiv samostalnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Referendum o samostalnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. veljače 1992. godine. Muslimani Bošnjaci, koji su bili najbrojniji u Bosni i Hercegovini, bili su većinski za samostalnost i suverenost Bosne i Hercegovine, ali i Hrvati Bosne i Hercegovine, kojih je tada u BiH bilo više od 800.000, a bili su i organizirani u političkim strankama, najviše u stranici Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, koja je surađivala sa istoimenom vodećom strankom Hrvatskom demokratskom zajednicom u Republici Hrvatskoj.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je apsolutno bio za samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, kao i Muslimani Bošnjaci. Srbi u BiH su bili protiv samostalnosti, te uopće nisu sudjelovali na referendumu. No, većina naroda u BiH bila je za samostalnost, upravo zahvaleći Hrvatima. Taj referendum je imao najveće značenje za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, prvi je, u ime Republike Hrvatske, priznao samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, već 7. travnja 1992. godine.

Interesantno je da mi Hrvati katolici i Muslimani Bošnjaci volimo svoju državu i domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali da je Srbi, koju su tu isto rođeni, u većini ne vole, nego, pod utjecajem Beograda i Srbije, samo razmišljaju i djeluju otvoreno i zakulisno na prelasku Srbije zapadno od Drine, gdje nikada u povijesti nije bila. Žele stvaranje velike Srbije, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu i za početak bare trećinu Republike Hrvatske. Zapravo, cilj im je zaokružiti teritorij Pećke patrijaršije Srpske svetosavske pravoslavne crkve, koja je imala privilegije širenja u okupiranim područjima turskog Osmanlijskog carstva, a ta okupacija je, osim Bosne i Hercegovine, jedno kraće vrijeme obuhvaćala i tu trećinu teritorija današnje Republike Hrvatske. Dalje nisu mogli osvajati, jer su Hrvati hrabro branili sebe i Europu, te od Pape Lava X, 1519. godine, dobili naslov "Antemurale Christianitatis" ("predziđe kršćanstva").

Velikosrbi su tako naoružani i takozvana JNA, od kraja 1991. godine, strahovito krenuli na Bosnu i Hercegovinu, a svakako su tada već držali okupiranu i etnički očišćenu i trećinu teritorija Republike Hrvatske, što im je, na žalost, štitio i čuvao UNPROFOR, a malobrojni preostali Hrvati, uglavnom stariji ljudi, morali su nositi bijele trake, a za to vrijeme ih je nekažnjeno ubijeno oko 1.000. U tako brutalnom oružanom nasrtaju na istočni dio Bosne i Hercegovine, koji preko rijeke Drine graniči sa Srbijom, ali i na zapadni dio Bosne, teritorij Banjalučke biskupije, nisu nailazili gotovo ni na kakav otpor prestrašenog muslimanskog i katoličkog stanovništva. Planski su stanovništvo masovno odvodili u logore, ubijali nemoćne i silovali tisuće žena, te je stanovništvo naravno bježalo iz tih krajeva. Iz istočne Bosne i Banjalučke regije izbjeglo je ili protjerano, bez ičega, oko milijun Muslimana, a ubijeno ih je na desetke tisuća. Protjerano je i oko 200. tisuća Hrvata katolika, a u Banjalučkoj biskupiji ubijeno je 900 Hrvata. Za zločine nad banjalučkim Hrvatima, nedužnim civilima, nitko nije odgovarao.

Sarajevo su držali u okruženju 3 godine i 8 mjeseci, te sa brda oko Sarajeva, iz artiljerijskoga oružja i snajperima, ubijali tisuće ljudi, žena i djece. Okupirani teritorij nazvali su "Srpska Bosna i Hercegovina" ili, nešto kasnije, "Republikom Srpskom".

U toj strašnoj situaciji, prvi su se vojno organizirali Hrvati i formirali administrativnu zajednicu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i vojne postrojbe nazvane Hrvatsko vijeće obrane.

Tome Hrvatskom vijeću obrane u početku su se pridružili i mnogi Muslimani. Prethodno, u vrijeme najžešćih velikosrpskih napada na Republiku Hrvatsku, obrani su se priključili i mnogi Hrvati iz Bosne i Hercegovine, kao i veliki broj Muslimana koji su živjeli u Republici Hrvatskoj, a također i iz BiH. Oko 1.000 Muslimana je i poginulo u obrani Republike Hrvatske. Naime, bosanskohercegovački Muslimani su se kroz povijest, sve do kraja Drugoga svjetskoga rata, većinom osjećali Hrvatima islamske vjere. Taj put su im pokazivali njihovi vodeći intelektualci, koji su se tako osjećali, jer su poznavali svoje podrijetlo.

U vrijeme Drugoga svjetskoga rata, veliki broj muslimanskog pučanstva krvavo je stradao od Srba četnika, jer su se oni, na temelju laži i mitova, zadojeni mržnjom, njima osvećivali, kako su govorili, "za poraz od Turaka na Kosovu polju 1379. godine". Slično su stradavali i Hrvati katolici, jer su Srbi četnici tada, po službenim zapovijedima i planiranju svojih vođa, etnički čistili Bosnu i Hercegovinu, kao i svoje zamišljene dijelove u Republici Hrvatskoj od Hrvata katolika i Muslimana.

Po završetku Drugoga svjetskoga rata, Srbi su se našli na pobjedničkoj strani, a većina Hrvata katolika i Muslimana na poraženoj. Kada se hrvatska vojska nepobijeđena, sa mnoštvom civila, predala saveznicima na Bleiburškome polju u Austriji, oko 700.000 vojnika i civila, uzdajući se u Ženevske konvencije postupka prema zarobljenicima, Englezi su na prevaru razoružali hrvatsku vojsku, te ih sve, sa civilima predali u ruke Titovih partizana, u kojima su glavnu riječ, po odobrenju Josipa Broza Tita, imali velikosrbi. Na Križnim putevima, na najužasniji način, pobili su stotine tisuća Hrvata, među kojima i 50-ak tisuća Muslimana. Leševima su napunili do sada poznato oko 2.000 mnoštvenih grobišta i jama, diljem Austrije, Slovenije, Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa čak i Srbije i Makedonije, gdje su ih ropski gonili i na putevima mučili i ubijali. To je zaista bio pravi genocid nad hrvatskim narodom, koji se događao na tim putevima, kao i u svim krajevima gdje su živjeli Hrvati. Dok su tako ubijali Hrvate, ujedno su širili velike i megalomanske laži, tobože o teškom stradanju njih Srba od strane Hrvata. Rezultat se najbolje vidio na prvome popisu stanovništva Jugoslavije 1948. godine, kada je bilo jasno da je Srba bilo blizu milijun više nego prije Drugoga svjetskoga rata, a jedino Hrvata je bilo nekoliko stotina tisuća manje. Posljedice na demografskom planu vide se i u današnje vrijeme.

Muslimani u BiH, iza Drugoga svjetskoga rata, nisu se smjeli izjašnjavati Hrvatima, nego su se morali upisivati kao nacionalno neopredijeljeni ili, nešto kasnije, kao Muslimani po nacionalnosti.

Zazorno je bilo, u bivšoj Jugoslaviji, i Hrvatima katolicima izjašnjavati se kao Hrvati, posebno u BiH.

Tijekom velikosrpske agresije u Hrvatskoj i BiH, oko 400.000 muslimanskih prognanika i izbjeglica iz BiH slilo se u slobodne dijelove Republike Hrvatske, kao i oko 200.000 prognanih Hrvata katolika iz BiH. Uz prognane Hrvate iz okupiranih dijelova Republike Hrvatske, jedno vrijeme, u slobodnim dijelovima Republike Hrvatske, bilo je oko milijun prognanika i izbjeglica. Za sve su se brinule vlasti u Republici Hrvatskoj, te zahvaleći i međunarodnoj solidarnosti, osobito pomoći iz Austrije, Njemačke, Italije i naših iseljenika Hrvata iz cijeloga svijeta, nitko nije bio gladan niti bez odjeće i krova nad glavom. Dakle, Hrvatska se, pored borbe za obranu i oslobođenje, brinula i za toliko prognanika i izbjeglica, Hrvata katolika, kao i Muslimana.

Budući da su se Hrvati u BiH prvi organizirali i vojno suprotstavili srpskome agresoru, koji je već bio osvojio polovicu Bosne i Hercegovine, a njima su se pridružili i mnogi Muslimani, srpsko daljnje osvajanje je bilo zaustavljeno. Veliki broj muslimanskih prognanika i izbjeglica je dobio utočište i u dijelovima BiH gdje su prethodno Hrvati bili u većini.

Međutim, dolaskom u te krajeve većeg broja Muslimana, mijenja se demografska struktura pučanstva i već počinju napetosti. Krajem 1992. godine započinju i Muslimani u BiH bolje organizirati vojnu obranu i, uz pomoć Republike Hrvatske, formira se i Armija BiH, koja u početku surađuje sa vojskom Hrvatskoga vijeća obrane.

Zajednički se pokušavaju suprotstaviti Srbima i zaustaviti njihovo daljnje osvajanje teritorija BiH.

Pri tome se Republika Hrvatske brine za stotine tisuća muslimanskih prognanika i izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca. Čak u Republici Hrvatskoj djeluju i škole za muslimansku djecu, a hrvatska država pomaže Armiji BiH s oružjem i drugim potrepštinama, te muslimanske ranjenike liječi u svojim bolnicama, kao i hrvatske ranjenike. Opskrba za muslimansku Armiju BiH jedino je i mogla dolaziti iz svijeta preko Hrvatske. Tako, preko Hrvatske, dolaze u BiH i muslimanski borci iz islamskih zemalja, ali sve tobože formalno kao humanitarci. Među njima je najveći broj pravih mudžahedina, tj. islamskih ratnika džihadista.

No, na žalost, krajem 1992. godine, zbog demografskih poremećaja, nastaje sve veća napetost između vojske Hrvatskoga vijeća obrane i Armije BiH. Toj armiji se ne ide u rat protiv srpskoga agresora i oslobađanje svojih teritorija, jer se Srba boje, a čini im se lakše, radi prisvajanje preostalog teritorija, okrenuti se protiv Hrvata. Tu se, naravno, umiješaju i tajne službe svjetskih moćnika, naklonjene Srbima, te zapovjedništva britanskih postrojbi u okviru UNPROFOR-a, s ciljem da izazovu što žešći sukob između vojske Hrvatskoga vijeća obrane i muslimanske Armije BiH. Trebalo je naškoditi jednim i drugim žrtvama i pomoći da se sa Srba skine stigma agresije, a oružani sukob pretvori u građanski rat.

Sukobi između Muslimana i Hrvata katolika su započeli od mjeseca listopada 1992. godine, ponekim incidentima i pojedinim ubojstvima hrvatskih vojnika i zapovjednika, te su se sve više rasplamsavali u borbi za prevlast u pojedinim mjestima i gradovima. Bilo je stradanja i na jednoj i na drugoj strani, i vojnika i civila. Formirali su se logori i na jednoj i na drugoj strani, uz mučenja i ubijanja zarobljenih. Stanovništvo je bježalo u izbjeglištvo, svatko na svoju stranu. Vojska Hrvatskoga vijeća obrane je izvlačila deblji kraj, jer psihološki nije bila spremna na rat sa Muslimanima i jer je bila malobrojnija od Armije BiH, u kojoj su djelovale posebno okrutne mudžahedinske postrojbe, sastavljene od ratnika iz islamskih zemalja.

Hrvatski zarobljeni vojnici su bili ritualno ubijani na najokrutniji način, a hrvatsko stanovništvo je sa svojih tisućljetnih ognjišta masovno bježalo u izbjeglištvo.

Za muslimansku Armiju BiH najveći problem su bili Hrvati srednje Bosne, tj. Travnika, Viteza, Busovače, Žepča i drugih mjesta. Željeli su taj prostor zauzeti za svoje muslimansko pučanstvo, a istjerati sve Hrvate katolike. Jedino su znali da ne mogu nikako zauzeti zapadnu Hercegovinu, sa Ljubuškim, Širokim Brijegom i Mostarom, dok su svi ostali krajevi bili na žestokom udaru Armije BiH.

Oružani sukobi u srednjoj Bosni - Lašvanskoj dolini i zločin u Ahmićima

Hrvati srednje Bosne su se u prvoj polovici 1993. godine našli u potpunom okruženju Armije BiH. Na tome području djelovao je Dario Kordić, gdje je, u Busovači kraj Viteza, živio sa svojom obitelji i svojim roditeljima. Bio je politički dužnosnik hrvatskoga naroda u okviru Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kao dopredsjednik, a bio je, jedno vrijeme, i predsjednik političke stranke HDZ-a BiH. Pukovnik Tihomir Blaškić je bio zapovjednik Hrvatskoga vijeća obrane, zbornog područja Vitez.

Svakodnevno su se vodile teške borbe između vojske Hrvatskoga vijeća obrane, u okruženju, i Armije BiH, koja je željela zauzeti cijelo to područje. Tu su djelovale i engleske postrojbe UNPROFOR-a, koje su stalno pomagale Armiji BiH protiv Hrvata. Više puta nisu htjeli spašavati hrvatsko stanovništvo, niti su htjeli prevoziti hrvatske ranjenike u bolnice. Tako je bilo i 16. travnja 1993. godine, kada se dogodio težak zločin nad civilnim stanovništvom sela Ahmići, kada je stradalo, u svojim kućama, 116 civila Muslimana, od kojih 32 žene i 11 djece.

To je zaista strašan zločin, ali nije jasno, ni dokazano, tko ga je počinio! To mjesto je, zbog važne prometnice, bilo legitiman cilj borbe za deblokadu i opstanak hrvatskoga stanovništva. Teške borbe su se vodile s jedne i s druge strane. Za vojnu strategiju nije mogao biti odgovoran politički dužnosnik Dario Kordić, nego vojni zapovjednik, tada pukovnik, a kasnije general Hrvatske vojske, Tihomir Blaškić.

No, ni on ne može biti odgovoran, jer je branio svoj narod i trebao probiti blokadu, a sigurno nije zapovjedio zločin ubijanja civilnoga pučanstva, dok Dario Kordić niti je sudjelovao u planiranju tih borbi, niti u tim borbama, a ni u primisli nije imao veze sa zločinom. Budući da svi znamo kakve se prljave stvari i podmetanja događaju općenito u ratnim sukobima, interesantno je da su u srži toga sukoba, u selu Ahmići, sudjelovale engleske postrojbe UNPROFOR-a. Novinar radio postaje Slobodna Europa, koji je također tu tada bio nazočan, Enis Zebić, i nedavno, u jednome privatnome razgovoru, svjedoči da je vidio kako jedan pripadnik britanskoga bataljuna, kao da se zabavlja, rafalnom paljbom puca čas na jednu, čas na drugu stranu protivnika u sukobu.

U isto vrijeme, britanski pukovnik Stewart, zapovjednik Cheshirske regimente pri UNPROFOR-u, izravno (prije uviđaja), u komentaru CNN-u i Sky Newsu, kao počinitelje zločina imenuje Hrvate, vičući "Prokleti Hrvati! Prokleti Hrvati!". Istoga dana, pored mnogobrojnih strašnih zločina nad Hrvatima od strane mudžahedinskih postrojbi i Armije BiH, i prije i poslije Ahmića, dogodio se i strašan zločin nad civilima u selu Trusina u blizini Konjica u Hercegovini. Selo u kojem su živjeli i Hrvati katolici i Muslimani, iznenada je napadnuto od strane Armije BiH, te je zarobljeno i strijeljano 6 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane, te pobijeno 16 civila, muškaraca i žena. Kuće su popaljene, a preostali Hrvati potjerani u logor. Zločin u tom mjestu, kao ni drugi zločini nad Hrvatima od strane Armije BiH, kao pokolj u Doljanima, Grabovici, Uzdolu, Križančevu selu, Jablanici, Bugojnu itd, nikada nisu medijski praćeni niti zabilježeni širom svijeta.

Zar nije čudno da se u Ahmićima još prije pokolja pojavio UNPROFOR, koji nije spriječio sukob, nego, kako je rečeno, u njemu na nevjerojatan način sudjelovao, te doveo svjetske snimateljske ekipe da odmah za zločin optuže Hrvate. Ratni sukob između žrtava velikosrpske agresije, na žalost, je trajao oko godinu i pol dana. Završio je Washingtonskim sporazumom, 18. ožujka 1994. godine. U tome sukobu stradalo je, sa hrvatske katoličke strane, koliko je do sada poznato, po imenu i prezimenu, 1.088 civila, do kojih 120 djece. Hrvatskih vojnika ubijeno je 518, većinom zarobljenih. Protjerano je iz polovice Bosne i Hercegovine, slobodne od srpske okupacije, 160.000 Hrvata, a od toga iz srednje Bosne - Lašvanske doline, oko 60.000.

Prema posljednjem popisu stanovništva, 2012. godine, u BiH ima 3.791.662 stanovnika, što je 585.000 manje nego je bilo prije rata, tj. 1991. godine. Od toga broja 360.000 je manje Hrvata. Od 800.000, koliko je Hrvata bilo u BiH 1991. godine, ostalo ih je, u 2012. godini, 440.000. Za cijelo vrijeme sukoba između Hrvata katolika i Muslimana Bošnjaka, muslimanske izbjeglice i prognanici od srpskog agresora, mirno su živjeli u Republici Hrvatskoj. Nikada se u povijesti nije zabilježilo da jedan narod ratuje protiv drugoga, a u isto vrijeme skrbi o ženama, djeci i starcima svojih protivnika.

Pri kraju rata, kada je Republika Hrvatska, 1995. godine, završnom pobjedom nad velikosrpskim agresorom, oslobodila svoje okupirano područje, ujedno je pobjednička Hrvatska vojska izvela i deblokadu Bihaća u BiH, sa oko 160.000 većinom muslimanskog stanovništva, koji je bio u blokadi više od 3 godine, u velikosrpskom okruženju i izloženo granatiranju i kome je prijetila najveća opasnost ponavljanja srebreničkoga genocida. No, to se, hvala Bogu, nije dogodilo, zahvaleći vojsci Republike Hrvatske, na veliku sreću i zahvalnost bihaćkoga stanovništva. Ta pobjeda je omogućila i oružani kraj rata Daytonskim sporazumom, od 23. studenoga 1995. godine. Sudjelovali su SAD kao domaćin, te predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik BiH Alija Izetbegović i predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

Tom prilikom je ukinuta Hrvatska republika Herceg-Bosna, te su u BiH uspostavljena dva entiteta. Srbi su nagrađeni za agresiju i sve svoje zločine, dobivši pola osvojene i etnički očišćene Bosne i Hercegovine, i to pod zlim imenom Republike Srpske, te je uspostavljen drugi entitet Federacija BiH, za većinske Muslimane i malobrojnije Hrvate. Uspostavljena je zajednička država Bosna i Hercegovina triju tobože ravnopravnih i konstitutivnih naroda. Nepravedan Daytonski mir donio je zadovoljstvo samo Srbima, jer su prešli rijeku Drinu, granicu između dvije civilizacije i dobili gotovo suverenu državu na teritoriju gdje je nikada u povijesti nisu imali i u kojoj održavaju sve prepreke, političke i psihološke, da se prognano stanovništvo, ni muslimansko, a pogotovo hrvatsko, ne vraća.

Muslimani, koji su, po broju ubijenih ljudi, i najveće žrtve srpske agresije, izgleda da su prilično zadovoljni sa polovicom Bosne i Hercegovine, te je njihovim političkim i vjerskim predstavnicima cilj neravnopravnošću oslabiti i istjerati iz Bosne i Hercegovine malobrojnije Hrvate. Jedino povratnici Hrvati se zastrašuju ubojstvima u oba entiteta. Počinitelji se rijetko pronađu, a Hrvate nitko ne štiti, pa ni vlasti iz Republike Hrvatske. Stalni predstavnici međunarodne zajednice, kao protektori nad Bosnom i Hercegovinom, u majorizaciji nad Hrvatima pomažu svima.

Sveti Oče, za zločine nad Muslimanima u Ahmićima, koji se pripisuju Hrvatima, zna cijeli svijet, a za zločine nad Hrvatima katolicima, kao što je i navedeno, deseterostruko većima, od strane muslimanske Armije BiH, i posebno okrutnih mudžahedinskih postrojbi iz islamskih zemalja, se u svijetu ne zna. Nitko od zapovjednika Armije BiH nije za te zločine nad Hrvatima na međunarodnom kaznenom sudu odgovarao, već samo mali broj izravnih počinitelja na sudovima u Bosni i Hercegovini, gdje su blago osuđeni. Tako se provodi teška diskriminacija žrtava, koja je i teža od diskriminacije živih osoba. O svim nepravdama nad Hrvatima katolicima u BiH, Sveti Oče, najbolje možete čuti od predstavnika Katoličke Crkve Bosne i Hercegovine, biskupa banjalučkog mons. dr. Franje Komarice, biskupa mostarsko-mrkanjskog mons. dr. Ratka Perića, te nadbiskupa vrhbosanskog, kardinala mons. dr. Vinka Puljića iz Sarajeva.

Sveti Oče, na teritoriju domovine Hrvatske, još od turske okupacije Bosne i Hercegovine, progone se najviše Hrvati katolici, a posebno iz vremena prve Jugoslavije, od 1918. godine, te druge Jugoslavije, od 1945. do 1990. godine. U tome razdoblju odvojili su od Socijalističke Republike Hrvatske Srijem i Boku Kotorsku, gdje su Hrvati katolici bili najveća većina i gdje su kroz povijest ostvarili neprocjenjivu materijalnu i kulturnu baštinu. U današnje vrijeme u tim hrvatskim zemljama preostalo je vrlo malo Hrvata katolika. To se u današnje vrijeme, od posljednjeg agresorskog rata, od 1991. godine, događa i sa Hrvatima Bosne i Hercegovine. Tu smo još formalno konstitutivni narod, ali sa pravima manjim nego što ih u Republici Hrvatskoj imaju nacionalne manjine. Te nacionalne manjine i manjine bilo kojeg drugog predznaka u Republici Hrvatskoj imaju veća prava nego što ih u Hrvatskoj ima većinski katolički narod od 86% pučanstva.

Za zločin nad Muslimanima u Ahmićima bilo je u Haagu optuženo desetak bosansko-hercegovačkih Hrvata. Neki su, nakon par godina patnje, i oslobođeni optužbe, a neki i osuđeni, bez konkretnih dokaza. No, Sveti Oče, najteže je prošao upravo Dario Kordić, otac obitelji sa troje djece. On je optužen po zapovjednoj odgovornosti, kao politički dužnosnik, a koji je imao najmanje veze sa samim zločinom, jer nije ni planirao oružani sukob deblokade važne prometnice za okruženi hrvatski narod Lašvanske doline, niti je sudjelovao u borbama.

Osuđen je pravomoćno na 25 godina robije, jer u svojoj obrani nije htio nepravedno optuživati političke dužnosnike Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška, što se od njega tražilo u zamjenu za njegovu slobodu. Zatim su mu, na žalost, došle i krivotvorene optužbe iz same Republike Hrvatske, od strane neokomunističke vlasti, koja upravlja Hrvatskom od 2000. godine na dalje. Krivotvorenje je kasnije, nakon pravomoćne presude, i dokazano. Lažnim optužbama Darija Kordića željelo se u drugostupanjskom postupku spašavati vojnog zapovjednika te akcije u kojoj se dogodio zločin, generala Tihomira Blaškića. On je bio već 9 godina u haaškoj tamnici i prvostupanjski osuđen na 45 godina zatvora. Njegov odvjetnik Anto Nobilo, nelustrirani državni tužitelj iz vremena totalitarne Jugoslavije i mrzitelj samostalne Hrvatske, smislio je plan, u dogovoru sa komunističkim vlastima Republike Hrvatske, kako optužiti Darija Kordića, a osloboditi bivšega oficira JNA Tihomira Blaškića, a koji je, kao Hrvat, u vrijeme srpske agresije, prešao na hrvatsku stranu, kao i mnogi drugi Hrvati. On je, na žalost, radi svoje koristi, prihvatio igru perfidnog odvjetnika, protivnika samostalne hrvatske države i pravih hrvatskih domoljuba.

General Tihomir Blaškić je u drugostupanjskoj presudi osuđen na 9 godina zatvora, koliko je već bio izdržao, te je pušten na slobodu. Dario Kordić je dostojanstveno prihvatio svoj teški križ drugostupanjske presude na 25 godina zatvora, i nosio ga, uz pomoć Krista Spasitelja, 16 godina i 8 mjeseci. Izdržao je, pun vjere, ljubavi i opraštanja, dvije trećine svoje nepravedne kazne, kada je dobio pravo na uvjetnu slobodu. Bio je uzor i blagoslov za sve druge zatvorenike, teške kažnjenike za kriminalna djela. Mnogi od njih su postali drukčiji i bolji ljudi, a neki su se i potpuno obratili.

Svi njegovi zatvorski supatnici, kao i zatvorski čuvari, su se divili vjeri, ljubavi i dobroti Darija Kordića, te ga ispratili na slobodu sa suzama radosnicama. Njegovoj obitelji vlast hrvatske države Republike Hrvatske, ni Bosne i Hercegovine, nije ništa pomagala. Pomagao mu je hrvatski narod i prijatelji. Dočekala ga je predivna supruga, heroina Venera, i prekrasna, bez njega već odrasla djeca, sin i dvije kćeri, od 24, 22 i 19 godina života. Darija Kordića, velikoga Božjega čovjeka, pravednika i patnika, moralnog i duhovnog velikana, dočekao je, 6. lipnja 2014. godine, u 14 sati, u Zračnoj luci Zagreb, oduševljeni hrvatski narod, nekoliko tisuća osoba, i mnogi njegovi osobni prijatelji, među kojima je bio i mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački i predsjednik Komisije "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije. Dario Kordić, zaogrnut hrvatskom zastavom, poljubio je hrvatsku zemlju i dirljivim riječima zahvalio Bogu i Majci Mariji na svojoj slobodi i na susretu sa obitelji, te svojim prijateljima i hrvatskom narodu na dočeku.

Biskup Košić je započeo zahvalnu molitvu i blagoslovio Darija sa obitelji i razdragani narod. Istoga dana, u 18 sati, slavila se koncelebrirana sveta misa zahvalnica, sa pedesetak svećenika i tri biskupa, mons. dr. Valentinom Pozaićem, mons. dr. Ivanom Šaškom i mons. dr. Vladom Košićem, u prepunoj zagrebačkoj katedrali. Dario Kordić se najprije pomolio na grobu mučenika i nedužno osuđenoga, kao zločinca, blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Zahvaljivalo se i oduševljeno pljeskalo, a najviše molilo za istinu, pravdu i mir u našoj domovini i u cijelome svijetu, a posebno se molilo za sve žrtve ratova, bez ikakve diskriminacije i zataškavanja. Molimo se da dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, blagoslovi duhovnog i moralnog junaka Darija Kordića i njegovu obitelj, kao i da blagoslovi cijeli hrvatski narod i sve ljude cijeloga svijeta.

Zaključak

No, na žalost, u Republici Hrvatskoj ima onih skupina, dobro plaćenih iz državnog proračuna i od svjetskih moćnika, takozvanih nevladinih udruga, koje ne mogu prihvatiti samostalnu i slobodnu Hrvatsku i kojima ništa ne znači 17 godina patnje nedužnog i krivotvoreno osuđenog obiteljskog čovjeka. Oni su, u svojoj mržnji, bili pogođeni oduševljenim dočekom Darija Kordića, kojega oni nazivaju zločincem i ubojicom, a posebno su bili ogorčeni slavljenjem svete mise u zagrebačkoj katedrali. Te su udruge, koje pripadaju takozvanoj "Kući ljudskih prava Zagreb", s nazivima "Documenta", "B.a.B.e.", "Građanski odbor za ljudska prava", nedavno osnovana takozvana "Antifašistička liga Hrvatske", više udruga u okviru "Platforme 112" i slične. Tu su organizatori Vesna Teršelič, Zoran Pusić, Sanja Sarnavka, Eugen Jakovčić, Marina Škrabalo, Drago Pilsel, Predrag Matvejević, Spomenka Abveršek i slični. Oni su osmislili prosvjed protiv dočeka Darija Kordića, i to, ni manje ni više, nego baš pred zagrebačkom katedralom, navečer, 9. lipnja 2014. godine, od 18:30 do 19:30 sati.

No, za tu provokaciju smo saznali mi, hrvatski vjernici i domoljubi, te smo se u isto vrijeme, nakon svete mise u katedrali u 18 sati, okupili pred katedralom kako bismo spriječili eventualno skrnavljenje hrvatske najveće svetinje, prvostolnice, Stepinčeve zagrebačke katedrale. Njih je bilo nekoliko desetaka i držali su, licemjerno, u rukama imena žrtava zločina u Ahmićima, diskriminirajući sve druge žrtve, pa tako ponižavajući i žrtve u Ahmićima. Vrijeđali su sve žrtve svojim prostotama i psovkama, osobito dr. Franje Tuđmana, koji je u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini spašavao stotine tisuća Muslimana. Hrvatska policija ih je čuvala, iako nije trebala, jer smo mi, vjernici, samo molili i pjevali vjerske i domoljubne pjesme, držeći imena hrvatskih žrtava, ali i natpise, kao "Apage Satanas!", "I nedužno osuđeni su žrtve!" i "I Krist je bio osuđen kao zločinac!". Mislili smo i na nedužno osuđenog, kao zločinca, mučenika, blaženog kardinala i nadbiskupa zagrebačkog, dr. Alojzija Stepinca. Oni su se razišli nakon pola sata, ali je ostao gorak okus da smo morali čuvati zagrebačku katedralu od tih takozvanih antifašista, kao i prije par mjeseci od razularenih homoseksualaca.

Vidimo, Sveti Oče, da u današnje vrijeme smetamo mnogima, samo zato što smo Hrvati katolici i što smo vjerni Svetoj Stolici. Vidimo da se kršćani, posebno katolici, progone u velikome dijelu svijeta, posebno u više islamskih zemalja Azije i Afrike, pa, neshvatljivo, i u kršćanskoj Europi i Americi. Smetaju im i sitni križevi. Izmišljaju se skandali i naglašavaju najmanja nedjela u Katoličkoj Crkvi. Cilj im je ušutkati Crkvu u obrani svojih jasnih načela i zaustaviti je u otporu najgorem nemoralu i nepravdama. Uz Božju pomoć, vjerujemo da u svome zlom naumu ne mogu uspjeti.

Ipak, Sveti Oče, neshvatljivo je da se u današnje vrijeme, u 21. stoljeću, u kojem su svi ljudi u svijetu medijski toliko povezani i gdje su sve države uključene u organizaciju Ujedinjenih naroda i tolike druge međunarodne institucije za ljudska prava, događa tako strašno nasilje nad ljudima, kršćanima i muslimanima, gdje se u pojedinim većinskim islamskim zemljama, članicama Ujedinjenih naroda, službeno, na sudovima, na temelju šerijatskog kuranskog prava presuđuje kršćane ili kršćanke, majke obitelji, na smrt, jer su navodno izrekle neku, za većinu i po tim zakonima, neprihvatljivu riječ ili jer su se usudili slaviti kršćanske blagdane, ili jer su neki, prethodno muslimani, po slobodnoj volji promijenili vjeru, ili se žene osuđuju na smrt kamenovanjem, ili se bičuju, ili trudne i sa djetetom čekaju smrt u zatvorima, ili se prekršiteljima šerijatskih propisa odsijecaju dijelovi tijela, gdje se žene općenito teško obezvrjeđuju u odnosu na muškarce i puno toga drugog neprihvatljivog i neshvatljivog. Čudno je da institucije svijeta toleriraju takvo nasilje. No, Sveti Oče, mi kršćani ne bismo smjeli o tome šutjeti. Krist nam je rekao puno puta: "Ne bojte se!".

Stoga predlažem i molim Vas da Vi, Sveti Oče, pokrenete, uz Božju pomoć, jedan humanitarni projekt razgovora sa vjerskim predstavnicima na svjetskoj razini. Budući da veliki broj islamskih vjernika već živi u Europi, a i sve više ih dolazi iz islamskih zemalja, dobro bi bilo organizirati susret predstavnika kršćanskih crkava i predstavnika svjetskoga islama, te u bratskoj raspravi, na temeljima Biblije i Kurana, rasvijetliti nejasnoće i zauzeti jasne stavove što je prihvatljivo i najbolje za svakoga čovjeka, a što nije, te da se dogovorena pravila slobode vjere, na temeljima ljubavi i tolerancije primjenjuju jednako u cijelome svijetu, u tradicionalno islamskim i kršćanskim zemljama. Takva jedna deklaracija bi trebala biti prihvaćena u organizaciji Ujedinjenih naroda i obvezna za sve.

Bosansko-hercegovački Muslimani kao most

U pravom Božjem duhu stvaranja ozračja bratskoga suživota, ljubavi i mira između kršćana i muslimana, značajnu ulogu, kao most, mogli bi imati upravo bosansko-hercegovački, tj. europski muslimani. Oni bi to, u prvome redu, trebali primjenjivati, kao većina, u Bosni i Hercegovini i takvu toleranciju pokazati prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima katolicima.

Sveti Oče, mi Hrvati katolici, u BiH i Republici Hrvatskoj, želimo pravi suživot i dobre odnose sa našim muslimanima. Ali nas, Sveti Oče, najviše boli što i poglavar Islamske vjerske zajednice u BiH, reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović, Vama, putem Apostolske nuncijature u Sarajevu, piše prosvjedno pismo, izražava neutemeljeno zaprepaštenje dočekom Darija Kordića i traži objašnjenje.

Neshvatljivo je kako je moguće da reis-ul-ulema Husein Kavazović ne razumije kako je veliki zločin osuditi nedužnoga čovjeka na 25 godina zatvora. Također, kako je moguće da on i političko vodstvo muslimansko-bošnjačkoga naroda, na čelu sa bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, Bakirom Izetbegovićem, zaboravlja na sva dobročinstva Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda, koja su im učinjena tijekom velikosrpske agresije. Oni se, kako izgleda, najviše drže sljedećih ajeta iz Kurana: ajeta 54 iz 5. poglavlja, ajeta 34 i 89 iz 4. poglavlja, ajeta 50 i 51 iz 33. poglavlja, te ajeta koji govore o vječnosti, tj. raju za muslimane, iz 2. dijela 78. poglavlja i 1. dijela 56. poglavlja.

Ipak, Sveti Oče, najviše nas Hrvate katolike boli nezahvalnost vodstva bosansko-hercegovačkih Muslimana. No, kao što reče Goethe: "Nezahvalnost je oznaka slabih. Još nikada nisam vidio da je pravi čovjek nezahvalan.", ili kao što rekoše stari Rimljani: "Ako si rekao 'nezahvalan', sve si rekao!".

Vjerujemo da razmišljanje reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića i bošnjačkog političara Bakira Izetbegovića nije stav većine Muslimana Bošnjaka, čestitih ljudi koji sigurno ne mogu biti nezahvalni Bogu i Republici Hrvatskoj!

Sveti Oče, s ljubavlju u Kristu, uz molitvu, najveću zahvalnost, najsrdačnije Vas pozdravljam s Hvaljen Isus i Marija! Odana Vam u vjeri

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i
članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Zagreb, 21. 6. 2014.


Sretan vam prošli, svibanjski Dan državnosti!

Sramna uloga račanista i budišista

Dan državnosti do dvije tisućite bio je postao baš narodni, onako, praznik. Slavilo se, feštalo, vihorile se trobojnice, roštiljalo već, pjevalo da se ori. Lijepa naša, oj hrvatska mati, zovi samo zovi...

Nadavala se sasvim obična suverena, u zadatim okolnostima suverenosti, koliko toliko stara suverena država u novom „izdanju“, nakon tisuća ljeta. A onda su na vlast došli račanisti uz presudnu pomoć, pridržavanje ljestava, budišista. Pustimo po strani sigurno i važnije posljedice te vlasti, no neznano zašto su odmah Hrvatskoj račanisti, na prijedolg budišista, oduzeli najprihvaćeniji hrvatski praznik, da ne kažem već „sveti“.

Jasno zašto su ga htjeli utrnuti račanisti, oni nisu bili za suverenu Hrvatsku, nisu za nju glasali ni u Hrvatskom saboru, utekli su, no neznano je zašto su to predložili baš budišisti.

I tako račanisti, uz presudnu asistenciju suvladajućih budišista, neznano zašto, izuzimajući jal, hrvatski jal, oduzeli su Hrvatskoj najpopularniji, da ne napišem i najsvetiji, hrvatski državni praznik - Dan Državnosti. Račanisti i budišisti (žao mi je što to moram pisati) tako su brisali hrvatsku bližu povijest. A bit toga „staroga“ Dana državnosti, dana konstituiranja prvoga višestranačkoga Hrvatskog dražvnog sabora bila je u slobodi, ne nekoj općoj, već onoj sasvim maloj - u slobodi izbora. Ništa, ama baš ništa u tom prazniku nije bilo „etničko“, sve je u njemu bilo slobodarsko. Izbor i samo izbor, sloboda biranja.

Onaj i oni koji su ukinuli slobodarski praznik Hrvatskoj, stvarno su, žao mi je, najmanje, politički ološ. HDZ ga je u dva mandata mogao vratiti, ali nije to ni pokušao, ni danas o tome ne „sanja“. Svejedno, sretan vam prošli i nepriznati Dan državnosti, a „država“ neka i nadalje slavi „Škrabalovo“.

Mato Dretvić Filakov


Apokaliptični dani u Vrgorcu

U sklopu programa obilježavanja Dana grada Vrgorca u Vrgorcu je predstavljena knjiga fra Janka Bubala „Apokaliptični dani“. Radi se o autobiografskoj knjizi hercegovačkog franjevca fra Janka Bubala koji je kao svećenik s narodom proživljavao turbulentne događaje Drugog svjetskog rata na prostoru zapadne Hercegovine. Prvo izdanje knjige ugledalo je svjetlo dana početkom devedesetih godina. Fra Janko je u međuvremenu preminuo 1997., a drugo izdanje priredili su Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ te ogranci Matice hrvatske iz Vrgorca i Čitluka. Inače, fra Janko Bubalo je autor i pozamašnog pjesničkog opusa.

Sama knjiga „Apokaliptični dani“ na realističan i plastičan način čitatelju dočarava atmosferu straha, gladi i smrti kroz koju je narod u Hercegovini prolazio u zadnjim danima Drugog svjetskog rata kada je ljudski život novim vlastima malo vrijedio. Sam fra Janko je dva puta izveden iz ljubuškog zatvora na simulirana strijeljanja koja su ga trebala slomiti psihički.

Spomenuta knjiga bila je nezamjenjiv izvor podataka u potrazi za posljednjim počivalištem brojnih stradalih hercegovačkih franjevaca i civila. Bila je izvor iz prve ruke jer je fra Janko osobno svjedočio brojnim zločinima.

O knjizi su govorili prof. Željko Primorac, ravnatelj GKS Vrgorac, fra Miljenko Stojić, voditelj Vicepostulature te prof. Tomislav Đonlić.

Uređujući drugo izdanje knjige fra Janka Bubala, fra Miljenko Stojić je istraživao i demografske pokazatelje na prostoru zapadne Hercegovine po završetku Drugog svjetskog rata.

-Treba spomenuti kako je po završetku rata na sto ženskih osoba na prostoru općine Široki Brijeg dolazilo tek 25 muškaraca. Takvoj demografskoj strukturi sigurno je pridonijelo i 150 masovnih grobnica koje smo do sada pronašli na području Širokog Brijega-kazao je fra Miljenko.

Govoreći o povijesnim i političkim okolnostima koje su pridonijele stradanju civilnog stanovništva, a pogotovo svećenstva po svršetku rata prof. Đonlić je kazao:

-Neosporno je da su Oblasni partijski komiteti, zajedno s OZNA-om mjesečno izrađivali izvješća o stanju među klerom. To je bila uputa koji su dobivali od republičkih komiteta. Najbolju poruku što mogu očekivati od komunističkih vlasti svećenici u dobili 6. veljače 1945. na savjetovanju političkih komesara KPH za Dalamaciju od Vladimira Bakarića koji je svećenike proglasio neprijateljima narodnog jedinstva i onima koji su odgojili sve ono „što je ustaško i nezdravo u narodu“. (hrsvijet/Ž.P.)


hrsvijet.net, 25.6.2014.

UDBA I OSA U BiH

Protuzakonito produljenje mandata Almiru Džuvi na mjestu generalnog direktora OSA-e, uhićenje ranijeg direktora Uprave za neizravno oporezivanje Kemala Čauševića i posjet ministra pravde BiH Bariše Ćolaka San Petersburgu, što za posljedicu ima dublje uvlačenje BiH u rusku geopolitičku sferu utjecaja, događaji su u kojima promatrači prilika u BiH i ugledni kolumnisti, na žalost, ne vide poveznicu, niti im pridaju neki osobit značaj.

Međutim, kad se dostupne informacije poslože i raščlane zajedno sa ranijim događanjima, sve upućuje na zaključa da je riječ o slijedu pomno planiranih aktivnosti dirigiranih iz jednog središta, što izaziva iznimnu pozornost diplomatskih predstavnika određenih zapadnih zemalja u Sarajevu.

Naime, uhićenje Kemala Čauševića, bliskog prijatelja i dugogodišnjeg poslovnog suradnika aktualnog ravnatelja OSA-e Almira Džuve, na temelju optužbi o pronevjeri nekoliko milijardi maraka, otvara dvojbu da li se takvo što moglo dogoditi bez znanja prvog obavještajca u BiH. Sudeći prema tvrdnjama sarajevskih izvora optužnicu protiv Čauševića, kao i prikupljanje dokaza, obavila je SIPA BiH, na čijem je čelu Goran Zubac. Isti izvori također navode da u ovoj operaciji nije sudjelovala krovna obavještajna agencija u BiH, kao ni MUP Federacije BiH, što je kako doznajemo izazvalo zaprepaštenje i ogorčenost prvog obavještajca Almira Džuve. Po svemu sudeći, Džuvina ogorčenost temelji se na bojazni da bi se ova istraga mogla proširiti i na dobar dio bošnjačkog političkog vrha, uključujući i njega osobno.

Promatrači ovih događaja pitaju se o razlozima odabira timinga, kao i samih postupaka aktualnog vodstva SIPA-e, ukazujući istodobno na činjenicu da je bošnjačko političko vodstvo, preko Gorana Salihovića, glavnog državnog tužitelja BiH, već ranije kreiralo optužnicu protiv Gorana Zubca, što je po svemu sudeći bila svojevrsna odmazda Zubcu zbog nedavnog uhićenja visokopozicioniranog člana SDA Šemsudina Mehmedovića, izvedenog od strane SIPA-e BiH - zbog njegove umiješanosti u slučaj uskladištenje velikih količina minsko eksplozivnih sredstava, naoružanja i druge opreme u okolici Tešnja.

Bošnjački nadzor nad Obavještajnom agencijom

Analizirajući navedene informacije, te prosuđujući strahove bošnjačke parastrukture o nastavku istrage u predmetima Čaušević i Mehmedović, nimalo ne začuđuje činjenica da sve političke stranke u BiH, a poglavito bošnjačke, žele imati nadzor nad OSA-om, da bi preko nje lakše kontrolirali procese, svoje političke protivnike, ali i partnerske stranke koje dolaze iz druga dva konstitutivna naroda. No, i unatoč tome u proteklih desetak godina to je uspijevalo isključivo bošnjačkim unitarističkim snagama (SDA) kasnije i (SDP), koje su imenovanjem Almira Džuve na čelnu poziciju u OSA-i BiH uspjeli ovu agenciju u potpunosti staviti pod upravu i nadzor svojih paraobavještajnih struktura.

Naime, Džuvinim dolaskom na poziciju generalnog direktora OSA-e u javnosti se stvorila percepcija da je na tu poziciju napokon došao netko tko ne potiče iz bivših udbinih struktura, već osoba prozapadnjačke orijentacije koja će u dogledno vrijeme profesionalizirati Obavještajno Sigurnosnu Agenciju, i osloboditi se balasta tzv. radikalnih elemenata koji su sve ove godine, od rata pa na ovamo, dominirale u bošnjačkom obavještajno-sigurnosnom aparatu (AID), te nekompromitirana osoba koja nema nikakvih hipoteka iza sebe.

Nažalost, čini se da je istina posve drugačija od prvotnih razmišljanja i umjetno stvorene percepcije o prvom obavještajcu u BiH. Sudeći prema tvrdnjama naših izvora, prvi obavještajac BiH, koji je na ovo mjesto ustoličen izravno iz klana Alije Delimustafića, jednog od utemeljitelja zloglasnih „Ševa“, ne samo da nije napravio ono što se od njega očekivalo, nego je svojom kadrovskom politikom OSA-u vratio najmanje 10-15 godina unatrag.

Sudeći prema tvrdnjama naših izvora, Almir Džuvo je u desetljeću svoje vladavine krovnom obavještajnom organizacijom u BiH, osim izolirane i fiktivne suradnje sa zapadnjačkim obavještajnim službama na projektima borbe protiv terorizma, koja mu služi za održavanje na poziciji i stvaranja iluzije o sebi kao iskrenom borcu protiv terorizma i svih oblika kriminala, sve ostalo podredio bošnjačkom paraobavještajnom sustavu. Naime OSA-om u stvari upravljaju kompromitirani rukovodioci iz bivšeg AID-a koji se, prema sudskim spisima, dovode u vezu sa organiziranjem rada špijunsko-terorističkog kampa Pogorelica. Isto tako, neki među njima, a što je vidljivo iz sudskih spisa, su u ranijem razdoblju osobno provodili postupak naturalizacije državljana afro-azijskog podrijetla, osobno rješavajući njihov status, osobne dokumente i upis u knjigu državljana BiH, jamčeći to vlastoručnim potpisom.

Jednako tako, na iste se strukture osnovano sumnja da stoje iza zataškavanja istraga o ubojstvu nekadašnjeg ministra federalnog MUP-a Joze Leutara i šefa AID-a Nedžada Ugljana, kao i cijelog niza nerazjašnjenih ubojstava nad hrvatskim povratnicima u srednjoj Bosni. Bolji poznavatelji tamošnjih prilika već sad ukazuju kako bi istim smjerom mogla krenuti i istraga u slučaju nedavno ubijenog Joze Kafadara, koja ima sve oblike terorističkog djela s političkom porukom.

Sredoje Nović žrtvuje Gorana Zubca

Sumirajući slijed događaja stječe se dojam kako je riječ o nizu aktivnosti unitarističkih i secesionističkih snaga za koje se točno ne vidi gdje počinje, niti gdje će završiti. Ipak, poznavatelji političkih i obavještajno-sigurnosnih prilika u BiH ukazuju na mogućnost da se radi o teškim rovovskim bitkama između srpskih separatista i bošnjačkih unitarista, kao i njihovih paraobavještajnih struktura, s ciljem ostvarivanja nadzora nad ključnim institucijama u BiH.

Isti izvori navode kako cijeli niz informacija ukazuje na mogućnost da je krug oko najmoćnijeg srpskog obavještajca i aktualnog ministra civilnih poslova Sredoja Novića odlučio od Bošnjaka preuzeti ukupni nadzor nad OSA-om BiH, a zauzvrat žrtvovati Gorana Zubca na čelu SIPA-e, ostavljajući to mjesto kao utjehu Bošnjacima.

Sredoje Nović i njegov klan, kao što je poznato, imali su zajedno sa Pady Ashdawnom ključnu ulogu u stvaranju SIPA-e, kao i kadroviranju, gdje su pozicionirali ključne Novićeve ljude iz bivšeg sustava, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Uglavnom je riječ o bivšim djelatnicima SDB-a koji su radili po pitanjima emigracije i vjerskih zajednica, a kao takvi odani su svome nekadašnjem šefu, koji smatra da bi eventualni nasljednik Gorana Zubca iz reda bošnjačkog naroda teško mogao pomrsiti tamo postavljenu kadrovsku križaljku.

Istodobno, glavni srpski kadrovik u BiH Sredoje Nović, poznat i po bliskim odnosima sa klanom utamničenog Josipa Perkovića, na čelno mjesto u OSA-i BiH želi dovesti svoga bratića Gorana Novića, za koga u određenim medijskim natpisima dobro obavješteni krugovi tvrde da je bio isljednik u logoru Omarska.

Mlađi Nović je, sudeći prema tvrdnjama naših izvora, do sada radio na ključnim mjestima unutar OBS-u RS a bio je i predstavnik OBS-a Republike Srpske u Stručnoj komisiji za reformu obavještajno-sigurnosnih službi u BiH.

Novićeva uloga u pozicioniranju 'hrvatskih' kadrova

Pored ovoga, spektar Novićevih aktivnosti osmišljenih s ciljem preuzimanja OSA-e BiH ne svodi se isključivo na pozicioniranje srpskog predstavnika u liku i djelu svoga bratića na čelno mjesto OSA-e, već on istom metodologijom, preko nekadašnjih jugoslavenskih struktura, uključujući i aktualnog ministra pravde Barišu Čolaka, na jedno od čelnih mjesta u hrvatskoj kvoti, želi pozicionirati Zorana Kapetanovića – nekadašnjeg vozača i pratitelja generala Tihomira Blaškića, koji je u to vrijeme, sudeći prema materijalima koje smo dobili na uvid, bio korisnik specijalnog AID-ovog telefona i cijelo vrijeme ratnih sukoba između Armije BiH i HVO-a bio na dispoziciji obavještajnog pokrivanja svih aktivnosti generala Tihomira Blaškića, nekadašnjeg zapovjednika ZP Vitez te načelnika GS HVO-a.

Potpisnik ovog članka se osobno uvjerio u autentičnost dokaza koji teško kompromitiraju nekadašnjeg pratitelja generala Blaškića i Čolak-Novićevog kandidata za zamjenika ravnatelja OSA BiH.

Suradnja s AID-om, svakako, ne bi bila dovoljna referenca Kapetanoviću za ovakva zauzimanja prvog srpskog obavještajca za njegovo pozicioniranje. Kako neslužbeno doznajemo, majka i supruga Zorana Kapetanovića su srpske nacionalnosti, a njegovi ujaci su visokopozicionirani oficiri nekadašnje Vojske Jugoslavije (VJ) i Vojske Republike Srpske VRS. Stoga, zbog obiteljskih linkova, kao i zbog čestih kontakata sa rezidentom Vojne bezbedonosne agencije Srbije (VBA Srbije) i zapovjednikom specijalnih jedinica bivšeg VRS-a Goranom Sarićem, Kapetanović se po Novićevom kadrovskom ključu nametnuo kao kadar koga bi hrvatski politički predstavnici trebali podržati, za što u posljednje vrijeme ustrajno lobira aktualni ministar pravde BiH Bariša Čolak.

Istodobno, treba naglasiti da je, sudeći prema tvrdnjama naših sarajevskih izvora, Zoran Kapetanović i kum sa Ivanom Bandićem, osobom rodbinski vezanom sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, kao i Miri Musiću, nekadašnjim djelatniku jugoslavenskog SDB-a i trenutno glavnom operativcu SOA-e. Ujedno, preko istih Kapetanović je povezan i sa cijelim klanom Josipa Perkovića i Stanka Čolaka, ali i novinarkama HTV-a Ankicom Posavljak i MarijomTopić Crnoja, nećakom predsjednika HKD Napredak Franje Topića, kao i Suzanom Mijatović, novinarkom Slobodne Bosne s kojom često ostvaruje kontakte te joj, sudeći prema tvrdnjama naših izvora, daje iznimno važne informacije o aktivnostima hrvatskih političara i dužnosnika svih razina.

Sumnja u političku vjerodostojnost Bariše Čolaka?

Razlozi zbog kojih su određene zapadne strukture, uključujući NATO savez, Europsku komisiju i diplomatske predstavnike ključnih zapadnih država, sumnjičave prema djelu visokopozicioniranih kadrova HDZ-a BiH, našli su se ovih dana ponovo u žiži interesa.

Posljedica je to boravka aktualnog ministra pravde BiH Bariše Čolaka u Sant Petersburgu, gdje je zajedno s ruskim kolegom potpisao sporazum o pravnoj suradnji između Rusije i BiH. Kako neslužbeno doznajemo, ovaj je potez izazvao svojevrsni šok među diplomatskim predstavnicima zapadnih zemalja, koji u svojim izjavama ne mogu prikriti ogorčenost da u trenucima kad cijeli zapadni svijet provodi aktivnosti svojevrsne izolacije Rusije i njezinih saveznika, hrvatski kadrovi iz BiH sudjeluju u rušenju njihovih nastojanja, istodobno se retorički izjašnjavajući za ulazak BiH u NATO i EU.

Prema tumačenjima dobro upućenih krugova, ovakvi su postupci jednog djela visokopozicioniranih dužnosnika HDZ-a BiH ujedno i glavni razlog posvemašne sumnje u vjerodostojnost vodstva ove stranke, ali i otvoreno upozorenje da bi se, ukoliko ne dođe do znatnijeg zaokreta u kadrovskoj politici, ova stranka ponovo mogla naći izvan vlasti, bez obzira na iskazani joj stupanj izborne potpore.

Prema tvrdnjama poslovično dobro obavještenih diplomatskih krugova u Sarajevu, sumnja u politički kurs HDZ BiH pojavila se još u trenucima dolaska Bariše Čolaka na mjesto čelnika ove stranke. Ovom se pitanju u tim trenucima nije posvećivala adekvatna pozornost jer je fokus diplomatske i obavještajne pažnje, zbog aktivnosti bošnjačkih i srpskih parastruktura, ciljano bio usmjeren na pitanja poput Hrvatske samouprave, Hercegovačke banke ili Eroneta, koja su bila ciljano otvorena zbog nakane slamanja političke i gospodarske „kralješnice“ hrvatskog naroda u BiH.

Tko je u biti Bariša Čolak?

Nekoliko osoba s kojima smo razgovarali uvjeravaju nas, nudeći pri tome i niz materijalnih dokaza, kako su određene strukture nakon slamanja Hrvatske samouprave u javnosti nametnule potrebu dolaska na čelo HDZ-a BiH „prihvatljivije osobe sklone dijalogu i kompromisu“. Po scenariju koji umnogome podsjeća na dovođenje Ive Sanadera na čelo HDZ-a, u BiH je kao „prihvatljivo rješenje“ u javnost lansiran upravo Bariša Čolak, nekadašnji sudac Općinskog suda u Širokom Brijegu, osoba čiju su pravosudnu i političku karijeru, sudeći prema tvrdnjama naših izvora, usmjerili i od početka kontrolirali njegovi rođaci Stanko i Drago Čolak, visokopozicionirani oficiri nekadašnje jugoslavenske UDBA-e.

I unatoč činjenici da je u vrijeme rata bio politički aktivan, naši nas izvori uvjeravaju da je Bariša Čolak u Vladu HZ HB instaliran uz pomoć Ivana Bandića, tadašnjeg prvog čovjeka mostarskog SIS-a, koji je na tu dužnost došao izravno iz beogradskog kabineta svoga ujaka Stanka Čolaka.

Po istom scenariju, sudeći prema navodima istih izvora, nakon gašenja HRHB, klan Čolakovih je uz pomoć svojih saveznika nekadašnjeg suca doveo na mjesto predsjednika vlade Županije Zapadnohercegovačke, gdje je kako doznajemo na razne načine pogodovao tom klanu, uključujući i pogodovanje mesnoj industriji Lijanovići, dozvolivši im da zakonom propisano platežno sredstvo zamjene svojim obiteljskim bonovima i tako stvore vlastitu financijsku valutu.

Ključni cilj Čolakovog vladanja tom županijom, prema tvrdnjama poznavatelja tadašnjih prilika, nije bilo jačanje županijskih institucija nego privatizacija državne imovine. Upravo zbog tih potreba Čolak je na čelno mjesto Agencije za privatizaciju doveo kadrove bliske Slobodanu Božiću i Dragi Čolaku, nekadašnjim čelnicima mostarskog centra Službe državne bezbjednosti.

Od takvog Bariše Čolaka u javnosti je, posredstvom istih krugova, stvorena medijska slika kao umjerenom demokrati i profesionalcu koji će demokratizirati HDZ BiH i dati svoj doprinos u jačanju postdeytonskih aktivnosti. Međutim, dolaskom na čelo ove stranke, Čolak postaje i ministar sigurnosti što mu otvara mogućnost da na sva ključna mjesta na državnoj i entitetskoj razini imenuje ljude bliske klanu Josipa Perkovića, Stanka Čolaka i Sredoja Novića, te oficire nekadašnje JNA, dok istovremeno iz struktura HDZ-a, pod ovim ili onim izgovorom, bivaju počišćeni zagovornici hrvatskih nacionalnih interesa.

Najbolji primjer Čolakovog političkog svjetonazora vidljiv je i naslučaju dovođenja izaslanstva Komunističke-radničke partije NR Kine na Sabor HDZ-a BiH, na što podsjećaju naši sugovornici. Prema tim navodima, takav je zahtjev stigao od Stanka Čolaka koji je nešto ranije boravio u Kini.

Izvještavajući o Čolakovom boravku u Kini srbijanski su mediji tada prenijeli kako je Čolak tamo boravio u svojstvu instruktora kineske obavještajne službe, ali pored instruktorskog posla za kineske tajne službe, prioritetni razlog njegovog boravka u tom djelu svijeta bio je i otvaranje regije kineskoj robi i utjecaju.

Naši nas izvori isto tako uvjeravaju da je uloga Bariše Čolaka, kao tadašnjeg ministra sigurnosti BiH, iznimno kontroverzna i u cijelom nizu događanjima nakon ubojstva srbijanskog predsjednika Zorana Đinđića, nakon čega se, pod pritiskom istraga, cijela srbijanska kriminalna struktura, pod utjecajem Sredoja Novića, preselila na prostor BiH, ali i na prostor Republike Hrvatske, gdje je u to vrijeme bio vrlo snažan utjecaj danas utamničenog Josipa Perkovića.

Sugovornici s kojima smo razgovarali također nas uvjeravaju da su pojedinci iz Perković-Nović-Čolakovog klana fizički osiguravali prihvat i razmještanje srbijanskih kriminalaca na prostoru BiH i Republike Hrvatske među kojima i jednog od najpoznatijih srbijanskih kriminalaca Milorada Ulemeka zv. Legija (osuđenog za organiziranje atentata na bivšeg srbijanskog premijera Đinđića) o čemu su mediji u BiH i Hrvatskoj u tom razdoblju potiho izvještavali.

Neizvjestan dalji tijek događaja

Sumiranjem ovih informacije i uloge određenih struktura potvrđuje se zaključak kako je BiH, uz Ukrajinu i Siriju, svojevrsno poprište geopolitičkog sukoba u kome glavnina globalnih igrača ima svoje predstavnike. Ruski utjecaj preko Republike Srpske, ali i određenih struktura među bošnjačkim i hrvatskim političkim predstavnicima nameće se kao dominantan. Istodobno, njega u stopu prati turski utjecaj s manjim ili višim primjesama iranskog, zastupljen uglavnom među bošnjačkim predstavnicima, ali i djelu hrvatskih političkih predstavnika interesno bliskih bošnjačkim političkim krugovima.

Upravo u tom kontekstu treba promatrati i najnovija politička razračunavanja oko nadzora nad SIPA-om i OSA-om, u čemu kadrovi Sredoja Novića vuku ključne poteze, za koje se osnovano sumnja da su dogovoreni sa službenim Beogradom i Moskvom. Više od same metodologije tih razračunavanja zanimljivim se čine postupci djela hrvatskih kadrova u institucijama sustava, od kojih se očekuje najčvršća potpora politici EU-a i NATO saveza.

Međutim, posljedice loših političkih poteza i borbe za golo očuvanje osobnih privilegija više od jednog desetljeća izravno utječu na ukupni položaj hrvatskog naroda u BiH. Hoće li se ta stagnacija, kroz svrstavanje na stranu unitarističkih ili centralističkih snaga, i dalje nastaviti ili će višegodišnji pad biti zaustavljen teško je kazati.

Međutim, već sad se čini izvjesnim kako će stranke čiji istaknuti pojedinci igraju bilo kakve uloge u rusko-srbijanskim geostrateškim igrama teško naći među onim strankama koje će participirati u budućoj vladajućoj većini.

Stoga se čelnici tih stranaka, kao i njihova stranačka tijela, prilikom nominacija na izborne liste moraju voditi računa o dosta detalja, uključujući i ono što ih čeka u postizbornom razdoblju. Ukoliko se tome ne posveti dužna pozornost, onda je očito da će neke stranke, bez obzira na potporu dobivenu na izborima, ponovo ostati u oporbi. Naravno, ovakav mogući rasplet nije interes birača. Čiji je to interes znaju oni koji upravljaju procesima, ili olako prepuštaju nekom drugom da u njihovo ime provodi odluke štetne za hrvatski narod u BiH i njegovu budućnost.

Vladimir Ljubanić


S povodom..., 25.6.2014.

Dr. Zvonimir Šeparović: Krpelji na tkivu hrvatskoga naroda

Danas je za sve nas veliki dan Svečanost Dana državnosti. Doživio sam tu svečanost na poseban način jer sam u crkvu svetoga Marka na Gornjem gradu u glavnom gradu naše republike sudjelovao na Svetoj misi s velikim brojem uzvanika, s braniteljima, majkama i udovicama branitelja. Obilježili smo taj dan i sjetili se stvaranja naše države. Nadbiskup Bozanić održao je nadahnutu propovijed u kojoj je govorio o stablima koje rađaju dobro i o stablima koja rađaju loše plodove, ali i o tome kako su država i državnost vrlo važni.

Kad ste na takvoj svečanosti onda je taj uzvišeni trenutak takav da vas čini sretnim i na trenutak zaboravljate na teškoće i muke kroz koje prolazimo. Ovih 20 i nekoliko godina imamo državu koja nije pala s neba, mada ju je Bog blagoslovio, nego je rezultat truda, generacija, i stoljetnog truda žrtava koje su pale od Krbavskog polja do Zrinskog i Frankopana do Bleiburga, do naših heroja Vukovara i Škabrnje. To veliko vrijeme žrtve, nije bilo uzaludno. Dobili smo Hrvatsku i imamo Hrvatsku. Uspjeli smo je stvoriti.

Ja sam bio sretan čovjek što sam tada mogao biti uz predsjednika Franju Tuđmana u mandatu ratnog kabineta Ministarstva vanjskih poslova, putovati svijetom, tražiti priznanje i zaustavljanje rata, tražiti mir i priznanje. Meni je drago ako je moja kap, kako bi rekao Dobriša Cesarić, tome nešto doprinijela.

Naravno, u međuvremenu su se dogodile mnoge stvari. Ovi koji su sada na vlasti, kao da nisu Hrvati. Nemaju ni jedan domoljubni osjećaj. Ja sam sada na čelu Hrvatskog etičkog suda koji će pripremiti jednu sjednicu 20. rujna ove godine u Vukovaru, na kojemu ćemo proglasiti pojave veleizdaje u Hrvatskoj, ali ćemo i istaknuti veleizdajnike. Mi smatramo da je potrebno i neophodno vratiti se moralnim i velikim vrijednostima, da treba čuvati našu Hrvatsku, posebno u onim velikim i bitnim stvarima, a to je država, narod i teritorij. Upravo to su stvari koje se taje i zamagljuju i one su na putu da se dogodi veleizdaja. Ja ću sutra na prvom iseljeničkom kongresu reći da ćemo se u Hrvatskom etičkom sudu baviti smrtnim grijesima, i etičkim propustima, a jedan od tih smrtnih grijeha je i odnos hrvatskih vlasti prema hrvatskom iseljeništvu. To je čista izdaja.

Zaboravlja se da su oni Hrvati, da oni čeznu i pate za svojom domovinom, da motre i paze svaki čin, te da bi bili najsretniji da se vrate. No, kako mi govore, ne možemo početi dva puta iznova. Oni su već poprimili navike drugih zemalja, stvorili dvije tri generacije te su postali Kanađani, Amerikanci, Australci hrvatskog porijekla. Oni oblače naše narodne nošnje, sviraju tamburice, ali za mlade je to tek folklor i tradicija, suština dnevnoga života. Jer realnost je da su oni dio tog života vani. Na kongresu koji traje je rečeno prema nekim prosudbama da je vani oko milijun i 200 tisuća Hrvata. To je apsolutno preniska brojka. Taj broj je slab. Mi mislimo da je više od 4 milijuna Hrvata vani, podrijetlom Hrvata. To je veliki problem, kao i odnos vlasti prema tom silnom narodu.

Ali, i hrvatski čovjek koji je ostao ovdje ima silne i velike probleme i poteškoće. Naš seljak prodaje krave, ne stigne obraditi zemlju, grca u dugovima jer je optimistički digao kredite misleći kako će ih moći vratiti, no ne uspjeva mu. Naši radnici su u velikoj mjeri izgubili posao. Naši mladi uopće ne dobivaju posao. To je smrtni grijeh ove vlasti. Naravno neke stvari bi se događale bez obzira, jedan dio ljudi će uvijek biti turistički raspoložen pa će prijeći crtu horizonta i vidjeti što to ima s druge strane, ali nisu svi takvi, većina ide van iz nužde i te ljude trebamo spasiti i zadržati.

Hrvatska je ugrožena, ali nije ugrožena tako da bismo je izgubili. Hrvatsko društvo je bolesno ali ozdravljivo, ili kako bih ja rekao društvo je zdravo, ali je obolilo. Obolilo je ozbiljno i smrtonosno, ali medicina je čudesna pa i socijalna medicina može učiniti čuda i izliječiti stvari.

Naši ljudi moraju dobro razmisliti koga će birati na idućim izborima. To je prilika da se sadašnja vlast smijeni. Oni su apsolutni nametnici, krpelji na tkivu hrvatskoga naroda. Oni su bezlična masa koja uopće ne voli Hrvatsku, koja okaljava tu svoju vlast. Skupila se šačica nesposobnjakovića koji rade nešto, ali ne u najboljem interesu hrvatskog naroda i to se mora pročistiti i promijeniti na sljedećim izborima. Ja mislim da je Hrvatska zdrava, da ima zdravo tkivo, snažnu tradiciju i duboke korijene i da ona ne smije nestati i nesmijemo ju izgubiti, ali moramo biti oprezni.

Danas je veliki dan, Dan hrvatske državnosti, jedan od onih dana koje su nam na neki način pokušali zamutiti izmišljajući neke druge dane. Ali, ovaj dan je dan, kada je proglašena neovisnost, nakon koje je i ostvarena ta neovisnost. Mi smo danas članovi Europske unije i NATO-a i trebali bi biti sigurni s nadom da ćemo se održati. Ja svim Hrvatima, svim građanima Republike Hrvatske, čestitam ovaj dan s porukom: Bit će bolje.
Bog i Hrvati!


Jad ljudski..., 25.6.2014.

Zoki: Dali su sve, odnosno život jer drugo nisu imali.


Glavnome uredniku Glasa Koncila, mons. Ivanu Mikleniću

Pismo otvoreno i za javnost

Dr. Ante Pavelić je bio cijeloga života veliki hrvatski domoljub

Poštovani glavni uredniče Glasa Koncila!

Obraćam Vam se sa zamolbom za objašnjenje u svezi već prvoga dijela feljtona Ivana Bekavca, pod naslovom "Vi i nacisti ste dva rođena brata", objavljenog na 21. stranici Glasa Koncila broj 25, od 22. lipnja 2014. godine.

Također ne znam kakve bitne veze sa naslovom ima i slika usporedbe dva znaka - komunističko-boljševičkog srpa i čekića sa zvijezdom petokrakom, sa znakom velikog slova "U" u kojem se nalazi neki neobični hrvatski grb?

Možda ćete pomisliti kako nema smisla, donositi sudove i zaključke na temelju samo prvoga dijela jednoga feljtona, koji će možda imati višebrojne nastavke.

No, ja pretpostavljam da ste Vi, kao glavni urednik, trebali biti unaprijed upoznati sa cijelim feljtonom, ili Vas je netko drugi iz uredništva trebao sa sadržajem upoznati.

Ujedno, ja se držim one narodne: "Po jutru se dan poznaje", pa, kako vidite, odmah reagiram.

Mislim, ne brzopleto, jer je u ovome prvome dijelu jasno rečeno dosta toga potpuno neprihvatljivoga, neistinitog i naravno neobjektivnog.

Naime, prema naslovu, bilo bi logično uspoređivati njemačke naciste, jer su bili na vlasti u Njemačkoj i u mirno vrijeme, tj. od 1933. godine, i boljševike, odnosno komuniste, koji su vladali u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu, od 1917. godine do 1990., kao i u drugoj zločinačkoj totalitarnoj Jugoslaviji, također, u mirno vrijeme, od 1945. do 1990. godine.

Strašni zločini jednog i drugoga sustava iz naslova se također mogu uspoređivati, iako, kao što znamo, oni komunističkog sustava objektivno se procjenjuju duplo većima od nacističkih!

Ali, "ne lezi vraže", u feljtonu se ne uspoređuju zločini i totalitarizmi između ta dva sustava iz naslova, nego se cjelokupni boljševički i komunistički zločini uspoređuju sa teške četiri godine u ratu obnovljene samostalne hrvatske države nakon 839 godina mukotrpnih zauzimanja i velikih žrtava svih prethodnih naraštaja hrvatskoga naroda.

Sam autor feljtona, koji uspoređuje neusporedivo, kaže da naši hrvatski neprijatelji na isti način napadaju svaku hrvatsku državu, pa i Tuđmanovu, tj. današnju Republiku Hrvatsku, te je nazivaju ustaškom, kao i sve Hrvate, pa, ja dodajem, čak i hrvatske komuniste, koji nikada nisu željeli samostalnu Hrvatsku, nazivaju ustašama. Posebno ustašama nazivaju one hrvatske komuniste poput legendarnog Andrije Hebranga i njemu sličnih, koje su davno pobili.

U prvome dijelu feljtona govori se o ideološkim podjelama u današnjem hrvatskom društvu, koje bi kao trebale prestati, ali autor ili ne shvaća ili podmeće neistine, a bez pravde i istine sigurno ne mogu prestati polemike niti podjele niti se svi zajedno možemo okrenuti budućnosti.

Autor bez ikakva temelja uspoređuje i u negativnom smislu izjednačuje dr. Antu Pavelića, obnovitelja hrvatske države, istina u nesretnim okolnostima, sa zločincem Josipom Brozom Titom, rušiteljem hrvatske države i mrziteljem i zatiračem hrvatskoga naroda. Da je usporedio boljševika Tita i nacista Hitlera, kao što sugerira naslov, donekle bi i išlo.

No, nitko ne može zanijekati činjenicu da je hrvatski narod 10. travnja 1941. godine bio izvanredno oduševljen proglašenjem Nezavisne države Hrvatske.

Sam mučenik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji se spominje u prvome dijelu feljtona, i koji je, u pravom kontekstu, na komunističkom sudu, izrekao i riječi iz naslova, također je za sebe i hrvatski narod, u ono teško vrijeme, izrekao i riječi: "Bio sam za samostalnu hrvatsku državu, jer je u Kraljevini Jugoslaviji hrvatski narod bio rob i ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svoga naroda, koji se plebiscitarno opredijelio za svoju državu."

Dr. Ante Pavelić je bio cijeloga života veliki hrvatski domoljub i, kao što je poznato, i prije Drugog svjetskog rata, velika žrtva za Hrvatsku, a posebno nakon rata i sloma NDH. Činio je, naravno, i neke pogreške, kao i svi ljudi.

Zar tadašnji branitelji države Hrvatske, dragovoljci ustaše, i drugi, kao domobrani, nisu imali pravo braniti nedužan hrvatski narod od svih koji su, kao bijesne hijene, rušeći i ubijajući sve pred sobom, nasrnuli na hrvatski narod i hrvatsku državu? Zar su vodstvo države i branitelji u tome kaosu zla trebali sjediti skrštenih ruku i izigravati nekakvu demokraciju? Zar hrvatski narod nije imao desetke tisuća žrtava, čak oko 100.000 tijekom Drugoga svjetskoga rata, od klanja četnika i partizana i diverzija takozvanih antifašista, a posebno je u miru, nakon rata, imao stotine tisuća žrtava nepobijeđenih i u vjeri predanih na Bleiburgu hrvatskih vojnika i civila?

Zar autor feljtona, Ivan Bekavac, ne zna, ili se pravi da ne zna, za znanstvena istraživanja povjesničara dr. Josipa Jurčevića, objavljena u knjizi "Prikrivena grobišta" iz 2012. godine?

Tu se jasno vidi da su, od 1.517 mnoštvenih grobišta otkrivenih do završetka pisanja knjige, 54 grobišta iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata, i to 16 od partizana i četnika, 30 od četnika, 1 od talijanskih okupacijskih vlasti, 5 od njemačkih okupacijskih vlasti i 2 od vlasti NDH, nepoznatih je 120 grobišta, a 1343 grobišta su nastala nakon rata od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti. Dakle, ustaše su odgovorne za 0,13% svih grobišta, a jugoslavenske komunističke vlasti za 88,53%.

Na našu veliku žalost i tragediju hrvatskoga naroda, u tih 88,53% grobišta jugoslavenskih komunističkih vlasti, ostalo je bar 200.000 nedužnih Hrvata, zarobljenih vojnika, žena, djece i staraca. Prema Hrvatskome martirologiju XX stoljeća don Ante Bakovića, na najužasniji komunistički način ubijene su i 663 duhovne osobe Katoličke Crkve, od kojih 4 biskupa, 523 svećenika, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, znači djece, 17 časne braće i 31 časna sestra.

Također su, gore nego divljački, jer se to nikada u povijesti čovječanstva nije radilo, sravnili sa zemljom, po službenoj odluci, i sva vojnička groblja hrvatskih vojnika NDH, te sve vojnike ranjenike iz bolnica, sa pratećim medicinskim osobljem, strovalili u jame ili u, uz pomoć strojeva iskopane, goleme rupe. Žive su ih zatrpavali i u jame bacali, jer su svoju sotonističku mržnju stavljali na pijedestal "svetosti".

Strašno mi je, zbog tih svih zločina i patnji koje su mučenici trpjeli, ali odbacujem svaku mržnju i osvetu. Zahvaljujemo Bogu da naš narod nije tako činio prema nikome. Žao mi je i radi samih tih partizansko-komunističkih zločinaca, što nitko od njih i sa ljudske zakonske strane nije osuđen ni kažnjen, jer bi tako lakše dobili priliku za pokajanje i Božju milost obraćenja. Zato se trebamo moliti, jer mi sigurno ne bi željeli ni htjeli biti na njihovu mjestu.

Teža će biti njima i svima koji ih podržavaju Božja kazna nečiste savjesti, kao i sve drugo što će ih pogoditi već u ovome životu. Ludo je od njihovih ideoloških i bioloških potomaka na vlasti, te je za njih i sve druge štetno, da ih i u suvremenoj i slobodnoj Hrvatskoj slave kao heroje i takozvane antifašiste, a imenom najvećega od njih, Josipa Broza Tita, takozvanog maršala, 9. po zločinima na svijetu, "kite", na žalost, škole, ulice i najljepše trgove u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Sebe zavaravaju i namjerno iritiraju hrvatski narod, no, svaka sila i nepravda za vremena, ali od zauzimanja za istinu nikada ne smijemo odustati.

Dakle, u feljtonu Ivan Bekavac uspoređuje i ocjenjuje bar jednakim 0,13% grobišta, tj. 2 grobišta od NDH, što je naravno za svako žaljenje, pogotovo ako su žrtve bile nedužne, sa 88,53% grobišta jugoslavenskih komunističkih vlasti, iako Bekavac ne spominje ove brojčane razlike koje sam navela.

Znači, zarobljeni ustaše i drugi hrvatski vojnici, osobito zapovjednici, su paušalno, bez razlike i suda onako krvavo masakrirani, kao i veliki broj hrvatskih civila, a krivnja za 0,13% zločina prebacuje se, ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u današnje vrijeme, na cijeli hrvatski narod, a od partizansko-komunističkih zločinaca još nitko nije osuđen.

Autor feljtona, osim usporedbe neusporedivoga, još potpuno neutemeljeno piše da čak i "učeni desničari" u Hrvatskoj ne priznaju zasluge prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, za uspostavu, obranu i oslobođenje Republike Hrvatske od velikosrpskog agresora, po njemu iz razloga što je bio partizanski general. To naprosto nije istina, jer svi zdravorazumni ljudi i dobronamjerni Hrvati, kakvih nas je u domovini i svijetu bar 90%, znaju da je dr. Franjo Tuđman, kao čovjek, povjesničar i vojni strateg, najiskrenije volio svoj hrvatski narod, bio spreman na najveće žrtve i želio samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, što je s narodom, hvala Bogu i ostvario.

Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i
članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


U najezdi nametnika

Tko ne zna Damira Pešordu, bilo po tekstovima ili osobno, toga se naslov knjige Nametnička kultura u prvi mah čudno doimlje. Što je to, kakvi nametnici, kakav uzgoj, u kakvu biologijskom laboratoriju? Ali podnaslov Ogledi o društvenim i kulturnim pitanjima odmah smiruje ustreptale nedoumice i budi radoznalost.

Unatoč tomu knjiga će iznenaditi i ponekog čitatelja koji zna pisca. Od kolumnista čovjek bi očekivao zbirku kolumna složenih kronološkim slijedom, opskrbljenu prijateljskim predgovorom i bilješkom o piscu. Tako to naime rade drugi kolumnisti. Zašto? Jedni žele da se njihova zbirka shvati kao svojevrsna kronika, a drugi nižu svoje kolumne na vremensku nit jer im drukčije ne mogu osigurati suvislost koja bi opravdala ukoričenje. To je, rekao bih, u toj vrsti pisanja i objavljivanja nešto što je postalo čvrst običaj – ćudoređe žanra.

Pešorda je međutim kakav u životu takav i u književnosti: osebujna i samosvojna osobnost. U Nametničkoj kulturi on istupa iz čvrstog običaja, ali – paradoksalno – čuva ćudorednost žanra. Ne daje prijatelju da mu napiše predgovor knjizi, nego to čini sam; podno tekstova bilježi nadnevke njihova prvog objavljivanja, ali ih ne slaže po kronološkom redu; u knjigu uvršćuje kolumne što ih je pisao u posljednjih četiri-pet godina, ali ne sve, nego samo one koje potvrđuju ili jače osvjetljuju središnju misao; neke kolumne dopisuje i pridružuje im dosad neobjavljene tekstove; svemu tomu dodaje i svoje prikaze tuđih knjiga.

Kad to čuje, možda će tkogod pomisliti: Bože, kakva li je to zbrka, kakav nered?! Ali ne, upravo suprotno. Pešordine su kolumne, kako su godinama objavljivane u Hrvatskomu tjedniku i Hrvatskomu slovu, svaka za sebe i o sebi stilski razbarušeni, misaono blistavi kratki ogledi o svemu i svačemu. Ovdje su ti ogledi, tematski pomno probrani i okupljeni oko središnje misli. Tako su ogledi dobili pregledan red i poredak, a knjiga organski ustroj.

Možda koga zbunjuje implicitna tvrdnja da su „organi“ nastali mnogo prije „organizma“? To je, dakako, u biologiji nevjerojatno. No, organski je ustroj ovdje metafora. Stoga bi prigovor s te strane bio posve neumjestan. Ali ima tu nešto drugo. Organski ustrojene knjige obično nastaju deduktivnim putom, polazeći od općega k pojedinačnomu. A mogu li nastati induktivnim putom, polazeći od pojedinačnoga k općemu? Kako kod koga. To ovisi o piscu. Ako je pisac duhovna protuha, to je nemoguće; ako je čovjek čvrsta značaja i pošten mislilac, to nije samo moguće, to je i vrlo lako.

Sjajan su primjer Damir Pešorda i ova njegova knjiga. Kada je odlučio tiskati izbor iz svojih kolumna, on je bez ikakva napora otkrio središnju misao tih tekstova i izložio je pod naslovom Uvodni ogled: nametnička kultura. U tom ogledu postavio je tezu da su gotovo svi aspekti naše suvremene kulture nametnički. Uostalom poslušajmo Pešordu:

„Nametnička narav nije svojstvena samo književnosti i umjetnosti nego i gotovo svim drugim aspektima naše suvremene kulture. Moralni poredak parazitira na klonulom korpusu kršćanstva ubijajući domaćina sve brže; pravni poredak münchhausenovski navlači vlastiti perčin rugajući se razumu, moralu i naravi; čak se i uzgoj hrane digao protiv suradnje s Bogom i prirodom. Parazitiranje je elegantno i učinkovito evolucijsko rješenje, međutim ima jednu nezgodnu manu: kada ubije domaćina, nametnik i sam ugiba. Dakle suvremena je zapadna kultura osuđena na smrt u objema svojim verzijama, u onoj tradicionalnoj i u onoj parazitskoj. Što će je zamijeniti, nama sadašnjim i ovdašnjim besmisleno je nagađati jer će se naši dalji potomci prema nama odnositi u najboljem slučaju kao što se mi odnosimo prema starim Grcima, a u najgorem slučaju kao afganistanski talibani prema kipovima Budhe uklesanim u stijenu pokraj Bamiyana.“

Oko te pesimistične misli vrte se svi ostali ogledi u knjizi. Oni su tematski razvrstani u četiri dijela. U prvom dijelu (Kršćanstvo na raskrižju) pisac razmatra krizu kršćanstva u suvremenom svijetu kojemu je ono još uvijek izvorište svjetonazornih, ćudorednih i uopće društvenih vrijednosti; u drugom dijelu (Priroda i društvo) raščlanjuje društveno-političke procese i odnose u svijetu kako ih vidi kroz prizmu parazitizma; u trećem dijelu (Polis i imperij) razmatra nasrtaje globalizacije na nacionalne države, napose na Hrvatsku, te ističe parazitiranje Zapada na prirodnim bogatstvima Trećega svijeta i parazitiranje kompradorskih elita na domaćemu stanovništvu; u četvrtomu dijelu (O hrvatskoj kulturi ili jezik nametnik) slika hrvatsku kulturu i medijsku javnost kao proizvod dvaju nametnika – globalizacije i jugoslavenstva – koji pogubno parazitiraju na hrvatskom nacionalnom biću.

Peti dio (Mimo struje) tvore piščevi osvrti na knjige drugih autora i pojave u kojima se očituje samosvojan, nenametnički pristup svijetu i životu.

Pa kakva je to knjiga? Sjajna. Pronicljiv pogled kršćanskoga, umalo ne rekoh – intelektualca na našu suvremenu kulturu u najširem smislu. No u zadnji se čas sjetih gorke izjave Radoslava Katičića. Danas je u Hrvatskoj, veli akademik, intelektualac samo onaj tko temeljito sumnja u hrvatsku državu. Stoga ne ću uvrijediti pisca. Radije ću reći: Pešordina je knjiga zbirka iskrenih, skladno napisanih i razborito razvrstanih vapaja da u ovoj najezdi najraznovrsnijih nametnika sačuvamo tradicionalne vrijednosti svoga naroda. Pešorda, kao što smo čuli, nema iluzija o učinkovitosti svojih vapaja, ali veli: „Čovjeku je činiti ono što treba, a ostalo je u Božjim rukama.“

Benjamin Tolić


Uz blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24.6.2014.

IVAN KRSTITELJ – MALEN PRED BOGOM, VELIK PRED LJUDIMA

Homilija

Ivanovo rođenje

Neobičan svetac, čudna djelovanja! Tako bismo mogli označiti Ivana. Čudom je došao na svijet od već ostarjelih roditelja, čudom i čudan je bio cijeloga svoga života. Živio je u pustinji u samoći. Odjeća gruba, glas oštar, jelovnik da Bog sačuva – skakavci. Ni kome se ne klanja, ni za kime ne trči. Ima svoje ja. Zna svoju zadaću i provodi je dosljedno. Ali ipak privlači ljude kao magnet. Nitko mu se nije mogao oduprijeti. Zašto? Zato jer je govorio Božji nauk, Božje riječi, bez uljepšavanja i razvodnjavanja, izravno, u brk, kako i govore karakterni ljudi.

O njegovu rođenju znate sve, ako ste slušali današnje evanđelje. Još samo valja pridodati da mu je rođeni otac Zaharija zanijemio, jer nije vjerovao Bogu da će kao starac konačno dobiti sina. Tražio je od Božjega glasnika neki znak, potvrdu da je to istina. Tražio si, Zaharija, i dobio si! Ne ćeš više moći ni reći kako ne vjeruješ Bogu. Ne ćeš više moći reći ništa, čak ni sinovo ime, nego ćeš ga morati pisati na pločici. Tek onda mu se dar govora vrati. Opasno je od Boga tražiti znakove i čudesa. Ne traži, čovječe, znaka od Boga, ne traži mu iskaznice, moglo bi te skupo stajati. Bogu se vjeruje na riječ.

Što je to što ljude tako privlači sv. Ivanu? On uopće nije suvremen svetac; živio je daleko, davno, u posve drugim okolnostima nego što mi živimo, ali on i danas jednako privlači tolike štovatelje. I danas toliki, unatoč prometnim sredstvima, hodočaste satima pješice, čine pokoru, zavjetuju se sv. Ivanu. Eno Podmilačja kod Jajca. Podmilačje je pustinja sv. Ive, Vrbas je njegov Jordan. I već stoljećima tu odjekuje Ivanov glas, Ivanov poziv na obraćenje i pokoru. Zanimljivo, suvremeni čovjek ne voli da mu se o tome govori, ali od Ivana taj poziv prihvaća. Zašto je to tako?

Ivan je neustrašiv pred ljudima

Kad se radi o Božjem zakonu Ivan je neustrašiv. Kralju Herodu Antipi u lice kaže: «Nije ti dopušteno uzeti ženu brata svoga!» (Mk 6,18). Ne smiješ ti kao kralj živjeti u nezakonitu braku, i za tebe vrijedi Božji zakon. Znao je on što znači suprotstaviti se kralju, što znači zamjeriti se zlobnoj kraljici, da će ga to stajati glave. Ali, on je došao posvjedočiti za istinu, stajala ona koliko mu drago, pa i vlastita života. - Gdje si, Ivane, danas da europskim vladarima i parlamentima uzvikneš: Nije vam dopušteno igrati se Boga! Ne smijete vi dopuštati i opravdavati ono što Bog ne dopušta: ubojstvo nerođena djeteta, pobačaj, eutanaziju, zatim tzv. istospolne zajednice i to još izjednačavati s kršćanskim brakom, manipuliranje čovjekom tzv. genetskim inženjeringom za koji ne znate kud će vas odvesti. Čovjek je osoba i ne smije služiti za eksperimente! (Evo, kad sam ispisivao misli ove homilije na računalu, automatski ispravljač pogrješaka mi je podvukao crvenom bojom riječ «istospolna», naime zajednica. I računalu je to pogrješno, krivo, a nama vjernicima da bude dobro!?) Čovječe, ima Božji zakon; ako ga ne poštuješ, o tvoju će se glavu obiti. Tako uči Ivan, tako uči onaj kojemu je Bog i njegov zakon iznad svega. Uostalom, on ima poslanje od Boga! Njegovo djelo nastavlja Crkva. Crkva mora zlo nazivati zlom, grijeh označavati grijehom, bez obzira hoće li je zbog toga napadati u medijima, hoće li joj pljeskati ili joj se rugati. Crkva ima govoriti riječi Božje. A Crkva to smo mi svećenici, biskupi, redovnice, to ste i svi vi, braćo i sestre. Hrvatski narod se u ogromnom postotku priznaje katoličkim, pa tko nam onda ima pravo nametati nekršćanske stavove na televiziji koju mi plaćamo, u novinama koje mi kupujemo? Ne smijemo šutjeti na zlo i nepravdu, inače smo sukrivci!

Imamo li mi Ivanove vjernosti i neustrašivosti? Usudimo li se biti zahtjevni prema svojoj djeci, učeći ih Božjemu putu? Ili se priklanjamo većini, ne želeći se zamjeriti, pa puštamo da nam djeca odrastaju u neodgovornosti, neradu, besposlici koja vodi i u drogu i u alkohol i u razvrat i u svaku drugu ovisnost? Ivan proročki oštro upozorava: «Svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj!» (Mt 3,10b). Ne dopustimo to, ne budimo sami krivci svoje propasti!

Još nešto nam nešto Ivan poruči. Židovima je rekao: Ne uzdajte se u to što ste djeca Abrahamova, nego donesite plodove koji odgovaraju obraćenju (usp. Lk 3,8)! Nama bi rekao: Ne uzdajte se u to što ste vi Hrvati stari katolički narod, «od stoljeća sedmog»; sve je to lijepo i dobro, ali za to imaju zasluge drugi: vaši očevi i djedovi. A vi? Jeste li nastavili taj sjajni niz vjernosti Bogu ili se na vama taj lanac prekida? Ozbiljno je to upozorenje; nemojmo ga prečuti!

Ivan je ponizan pred Bogom

Iako je velikan, prorok, narod grne za njim, svi hoće da ih on krsti, učenici se otimaju tko će mu biti bliži – Ivan skromno priznaje: Nisam ja prorok, nisam ja onaj za koga me vi držite, nisam ja Mesija. Da je htio, koliko mu je narod vjerovao, mogao se pustih novaca natući. Svi bi mu rado dali, imao bi zlatne dvore, plivao bi u bogatstvu i raskoši. A on skromno izjavljuje: «Ja nisam dostojan sagnuti se i odrješiti mu remenje na obući» (Mk 1,7b), i to, pazite, tada još nepoznatom Isusu! Prvi Isusovi učenici bivši su Ivanovi učenici. A on nije ljubomoran ni zavidan; štoviše sam svoje učenike upućuje Isusu: «On treba da raste, a ja da se umanjujem» (Iv 3,30). Zato je dobio najveću pohvalu koju je ikada jedan smrtnik dobio na ovoj zemlji: sam Isus ga nazva najvećim rođenim od žene (usp. Lk 7,28); nije ga još takvoga majka rodila! Velikani su ponizni; oni napuhani nikada nisu velikani. – A kakvi smo mi pred Bogom i pred bližnjima? Je li naša veličina u onomu što imamo i čime se napuhujemo: mercedes, vila, bazen, tenisko igralište, euri u svakom džepu? Čovjek je velik po onomu što jest u sebi, ne po onomu što ima, reče nam naš Gospodin. Sjajno je to razumio sv. Ivan. Samo onaj tko je pred Bogom ponizan, može pred ljudima ostati uspravne kičme!

Ivanove poruke

Nama danas Ivan teško može biti uzorom svojim životom. On je jedinstven i neponovljiv, jer je imao i jedinstvenu zadaću – pripraviti put Sinu Božjemu. Ali nam je Ivan učitelj svojim porukama.

Njegov je temeljni poziv: «Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,2). Ali mi taj poziv toliko puta čujemo, pa idemo dalje, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ne da Ivan da to ostane tako nego svakome tko mu dolazi sasvim jasno odgovara što mu je konkretno činiti. Sažmimo neke Ivanove poruke, jer su one poruke i nama:

Učiteljima vjere (farizejima) i narodu, danas bismo rekli: biskupima, svećenicima, redovnicima i svim vjernicima: «Donosite plod dostojan obraćenja!» (Mt 3,8). Bogu se ne može glumiti, a i ljudi brzo pročitaju što je iskrena pobožnost, a što lijepa maska. Kršćanski život nije gluma!

Narodu koji grne sa svih strana veli: «Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako» (Lk 3,11). Imaj srca kršćanine za drugoga, pa će ga i Bog imati za tebe!

Carinicima, rekli bismo čelnicima i činovnicima državne uprave: Ne tražite ništa «više nego što vam je određeno» (Lk 3,13). Ne primajte mita, ne dajte se potkupiti, ne budite nepravedni! Koliko to i danas vrijedi!

Vojnicima: «Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte!» Lk 3,14b). Obavljajte pošteno svoju službu! Vi ste da čuvate slabije i održavate red, ne da činite nasilje.

Evo nam, braćo i sestre, Ivanovih poruka. Tako je učio, tako je živio, za to je i umro. Zato je velik. Neka nam izmoli takvu vjernost Bogu i njegovu putu. Amen.


Rođenje sv. Ivana Krstitelja

Sva velika djela traže napor i borbu. Želiš li biti plemenit, trebat će svaki dan trenirati i disciplinirano praštati drugima, vježbajući se u pravednosti i slušanju drugih; trebat će razmišljati, čitati puno, raditi, ali se i temeljito odmarati. Na ovoj zemlji dobro prolaze samo borci. Tko se ne želi boriti, tko se plaši rana i ozljeda, tko ovdje na zemlji želi uživati, taj je sebe osudio na propast i na besmisao života. Zemlja je arena u kojoj svatko od nas igra svoju životnu utakmicu. To je borilište u kojem svaki od nas stupa u borbu s neprijateljem čovječanstva te u toj borbi može podleći ili pobijediti. Neprijatelj čovjeka je smrt i svaka nehumanost, sve što vrijeđa tebe i ljude oko tebe, sve što u nama mrzi čovjeka, ne poznaje ga i nema simpatije prema patnicima i prema siromasima. Nehumano i neprijateljsko je sve što želi biti sebično, sve što skuplja blago zemlje ne gledajući kako drugi ostaju siromašni, kako plaču, kako su gladni i bezimeni. Neprijatelj čovjeka želi povrijediti čovjekovu savjest, izopačiti njegove spoznaje, želi od čovjekovih kreposti načiniti poroke. Neprijatelj čovječanstva želi svakoga od nas načiniti ovisnikom o drogi i alkoholu, o novcu i seksu, o ljudskoj slavi i malim sitnim užicima. On nas želi optužiti pred savješću, oduzeti nam čast i dostojanstvo.

Da bismo se mogli do kraja boriti u toj areni života, potrebno je uzeti oružje koje jedino pobjeđuje. Ljudska povijest do sada pokazuje da je jedino Isus iz Nazareta imao takvo oružje. Samo je on istjerivao zle duhove, mogao čudesno nahraniti ljude kruhom, samo je on mogao izbaviti ljude od smrti, samo on je mogao uskrisivati, opraštati grijehe, samo je on mogao sve bolesti i nemoći liječiti. On je jedini ostavio u baštinu oporuku da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. A on je sve ljubio tako da je pošao za nas u smrt. Bogovi religija traže da se za njih gine. Naš Bog gine za nas.

Uzimajući njegovo oružje i postajući prijatelji s njime pobjeđujemo u areni života. No, da bi se uzelo njegovo oružje, potrebna je disciplina. Ako u toj disciplini ne ustaneš svaki dan na vrijeme i ne pročitaš Sveto pismo, ako si ne odrediš strogo dvadeset minuta svako jutro tihe molitve pred Bogom, ako navečer ne ispitaš svoju savjest, pokaješ se te odeš miran u krevet, ako preko dana ne uspiješ bar pogledati neku duhovnu knjigu, ako ne počneš bar nekoliko puta godišnje moliti kampanjsku molitvu gdje ćeš tjednima i mjesecima moliti za neku krepost, tad nećeš imati oružje kojim ćeš pobijediti. Isusovo oružje uzima se primanjem sakramenata, slušanjem propovijedi, čitanjem Svetog pisma, ono se dobiva time da činimo dobra djela, da volimo čovjeka i praštamo mu, da svaki dan molimo, da prijateljujemo s Bogom, a to ne mogu mlaki i površni. Da bi se svaki dan izdržalo u dobroj molitvi, potrebna je temeljita disciplina. Upravo kao disciplina koju treba nogometaš želi li svakodnevnim naporom i treningom postati vrhunski nogometaš, ili bar takav nogometaš da može igrati u prvoj ligi.

Ivan Krstitelj borio se za prvo mjesto u društvu. Kako? Otišao je u pustinju još kao mladić, tamo živio sam, molio, čitao Božju riječ i tražio snagu da može proročki govoriti ljudima, suprotstaviti se njihovim krivim mentalitetima i devijacijama u umu, te da im može reći istinu i uvesti ih u istinu. Oblačio se ne u najmodernije haljine nego u devinu kožu, nije jeo sa bogatih stolova i pio vina, nego izvor-vodu i medovinu, ali je zato imao bezbroj učenika koji su ga htjeli u tome slijediti. No, on je imao snage reći političkim predstavnicima svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da ne mogu živjeti samo za svoj probitak nego za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod, da moraju živjeti za puk, a ne tražiti da puk živi za njih, da moraju obogaćivati druge, a ne samo sebe. Teško je imati takvu hrabrost u bilo kojem društvu. Istina, zato je Ivan Krstitelj platio životom. Ali je istina i to da od tada živi u slavi čovječanstva i židovskog naroda, i da živi u nebu i da ćemo ga i mi susresti.

Danas se traže proroci. Ljudi koji će živjeti disciplinirano, moliti egzistencijalno, živjeti skromno, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Trebamo ljude koji čuju što Bog kaže svom narodu i na koje nas opasnosti i stranputice upozorava. Ljude koji su uvijek sposobni i spremni izvesti narod iz ropstva duha ili tijela.

Možda u tebi čeka proročki dar.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"


Marulić, 47./2014.

Posljednji moj zov hrvatskoj javnosti za ukidanje lažnog dana antifašističke borbe

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europslih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom, niti postoji neki razlog da Hrvati taj datum još i danas obilježavaju i proslavljaju.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine, osim toga, proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina “Hrvatska 1918.-2008.” na str. 79. glasi: “22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta”. Otkud Goldsteinu ova očita laž? Pa, prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i zbog današnjih i budućih naraštaja. Odakle meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti? Pa, odatle što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. Godine; sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku, u kući njegove sestre i zeta mu, zvanoga Panča, na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić, tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanj – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i takozvani “frankovci” (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Nakratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga, a i zbog toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj, između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. Uvečer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana, u selu Vurot. Tu su u Žabnu Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali “Šikara”, a drugo, 500 metara dalje, “Mali kolićevac”. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevcu su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljkom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli u Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, zbog čega su i tu bili otkriveni. Preduhitrili su hrvatsku vojsku koja je oko 20. rujna krenula na Brezovicu, no oni su dan prije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo. To mi je ugrubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjati neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema ni Brezovic,e ni odreda, koji bi bio tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić “Prvi partizanski odred”, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima, pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita. U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak “Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu”, Turistkomerc, Zagreb 1981. U letku ima istine, ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, “Žabenska šuma” članak u časopisu “Forum” 1985. i pretiskan u Božićevoj knjizi “Povijest rijetke ptice”, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar, a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19-godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrepštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN, 76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavne i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac


Skupili se gadovi

U šumi Brezovica, skupili se gadovi!
Za Jugom plaču, Hrvatskoj se groze.
Crni druzi, od sotone iznikli lažovi
Izrodi isti, laži stare, samo nove poze!

Rogobori skojevka nasred crvenoga luga
Za njom indoktrirani mužek bijesno lupa.
A najgori je bljedoliki, što titi nadobudno poji,
Zmija partizanska po lubanjama, razbijenim, gnoji.

Gdje ste Hrvati, pa je l` vas još ima!?
Vidite li ovo, pređe naše iznova kolju!
Zašto svojim ne vjerujete očima,
Ne dajte se novom Bleiburškom polju!

Did Vidurina


Jugkomunističke zmije u ofanzivi!

Vrijeme je da se svi Hrvati organiziraju za novu domovinsku obranu od jugokomunističkih udbaških zmija otrovnica, koje svakim danom rade na što jačem rušenju slobodne Države Hrvatske.

I najnovije orgijanje u šumi Brezovici jasno pokazuje kako su na djelu rušitelji tekovina Domovinskoga rata. Oni ruše temelj hrvatskih tekovina Domovinskoga rata, izmirenje Hrvata koji su se borili za NDH i onih koji su se borili za obnovu Jugoslavije. NDH nije bila ni nacistička ni fašistička tvorba nego ostvarenje volje hrvatskoga naroda za svojom NDH. Dobro je na onome jugokomunističkome sudu rekao zagrebački nadbiskup Stepinac: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo svoga hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu Hrvatsku!".

Sadašnji rušitelji Domovinskoga rata u kojemu je nakon 888 godina obnovljena suverena RH svojom jugokomunističkom ideologijom žele obmanuti hrvatski narod kao da je titoistička obnova Jugoslavije bila obnova države Hrvatske, koju je samo potvrdio Domovinski rat. Ona SRH bila je samo formalno na papiru. Stotine hrvatskih mladića su robovali zbog verbalne izjave da žele svoju demokratsku državu Hrvatsku. To sve dobro znaju ovi vladajući satrapi od udbaša Stipe Mesića do udbaških sinova Ive Josipovića kao i Zorana Milanovića koji i u Brezovci tvrdi kako je holokaust počeo s NDH. I nakon Tuđmanova državotvornog i nacionalnog obraćenja i težnje za izmirenjem ovih dviju različitih podjela Hrvata, nakon njegove smrti dolaze jugokomunističke nakaze koje se vraćaju novoj podjeli hrvatskoga naroda na one za komunističku Jugoslaviju i Hrvate za Hrvatsku.

Jedan Stipe Mesić bio je upregnut u englesko srpsku političku strategiju na hrvatskim prostorima za obnovu nove jugosfere sa Srbijom i Beogradom na čelu. To bi bilo treće obnavljanje velikosrpske tamnice progona Hrvata. Stipe Mesić a onda Ivo Josipović potječu iz iste ideologije kojoj je bio i ostao isti cilj borba protiv tekovina Domovinskoga rata. Dok je Mesić zakleti udbaš Ivo Josipović je sin zakletog udbaša Ante i kao takav on je jugotitoistički udbaš koji i po Izraelu traži toljage za nekakve hrvatske ustaške zmije.

Zamislimo se nad hrvatskom tragedijom da državni čelnik RH u državnom posjetu traži toljage za vlastite državljane. I ne samo to nego se na svim područjima isto ponaša svojim izjavama i svojim djelima. Njihovi najnoviji nastupi u šumi Brezovici govore najbolje o tome svemu! Hrvatski branitelji Domovinskoga rata moraju biti dovoljno spremni za obranu svekolikih tekovina Domovinskog rata. U protivnom njihova borba je potpuno izgubljena i to ulaskom u EU. Nema nikakve dvojbe da izdajice vladaju državom Hrvatskom.

Sve što rade, rade protiv interesa hrvatskog naroda i RH. Oni samo izmišljaju kako bi "slučajnu državu Hrvatsku" čim prije dokrajčili i vratili u englesko srpsku stratešku jugosferu balkanoida. Vrijeme je da se svi Hrvati organiziraju za novu domovinsku obranu od jugokomunističkih udbaških zmija otrovnica, koje svakim danom rade na što jačem rušenju slobodne Države Hrvatske. Hrvatski branitelji ne dozvolimo im rušenje tekovina Domovinskoga rata kojega ste vi izvojevali!

Mate Ćavar


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije


Panorama hrvatske političke nesreće

Marko Perojević, Petar Kružić – kapaetan i knez grada Klisa, Matica hrvatska, 1931.

Perojevićeva knjiga o hrvatskom vojskovođi Petru Kružiću (1491.-1537.) svojevrsna je kronika hrvatske agonije, odnosno državnoga umiranja južnohrvatskih dijelova Kraljevine Hrvatske, na koje su Mletci, posebice iza Kandijskoga rata, širili vlast i ime svojih dalmatinskih posjeda. U toj mletačkoj politici razvijen je cijeli sustav nijekanja dalmatinskoga hrvatstva pa zato mletačke političke projekcije nije teško pronaći ni kod ozbiljnijih hrvatskih povjesničara, koji su poput Ivana Lučića bili u njezinoj službi. Upravo se u mletačkoj historiografiji poklapao taj smjer s historiografijama istočnih napadača, koji je cijeli niz stoljeća, uključivši i sadašnje događaje bio sukladan s političkim silnicama. Upravo je na te silnice u prvom dijelu svoje knjige upozorio Perojević. Prijetnja hrvatskoj državi dolazila je s istoka kojim su gospodarili moćni Osmanlije i sa sjeverozapada odakle je Mletačka Republika, zbog svojih pomorskih i trgovačkih interesa, nadirala na istočnu obalu Jadrana. Hrvatskoj je ostajao prostor saveza s Madžarima na sjeveru i s Habzburzima na zapadu. Dok su napadačke strategije - mletačka i osmanska - vrlo često sudjelovale u pohodima protiv hrvatskih gradova i utvrda, savezničke su se iscrpljivale u međusobnom nadmetanju za prevlast, što je slabilo obrambenu moć. Njih je jedino papa poticao na jedinstvo u obrani zapadnoga kršćanskoga svijeta, čiji je Hrvatska bila najistaknutiji i najnapadaniji dio.

U napadačkim silnicama mogu se prepoznati trajne prijetnje hrvatskom državnom području, a u odnosima saveznika, bez obzira na pokadšto pokazanu dobru volju, probija sva tragedija nesretnoga naroda koji na međunarodnoj razini nema svoga vlastitog suverena. Tek vlastita središnja državna vlast mogla je omogućiti konsolidaciju obrane, a savezništva su joj u tomu mogla samo pomagati. U igrama između napadaja, primirja i potpisivanja mirovnih ugovora Hrvatska je uvijek bila žrtvom jer upravo zbog toga nije mogla voditi vlastitu politiku, a ratni predasi nisu uspostavljani radi mira na hrvatskoj granici, nego vrlo često poradi sebičnih i taktičkih interesa pojedinih suverena. Upravo u takvim političkim i ratnim okolnostima djeluje Petar Kružić, koji nakon osmanskoga zaposjedanja Bosne brani preostale hrvatske zemlje od turskoga nastraja s istoka i mletačkih zaposjedanja sa sjeverozapada. Perojević je osvijetlio Kružićevu osobnost s vojnoorganizacijske, političke, diplomatske i vojničke dimenzije. U vojničkim pothvatima obično se ističu Kružićeve pobjede nad Turcima 1524. kraj Klisa, 1525. kraj Senja te 1532. oslobađanje Solina od turske vlasti, a nerijetko se spominje i njegova pogibija prigodom turskoga osvajanja Klisa.

Perojević spominje i njegov vojnički udjel u Frankopanovu vojničkom pothvatu prigodom dopreme naoružanja, streljiva, opreme i hrane opkoljenom Jajcu. No sve su to tek vanjske manifestacije Kružićeva umijeća i hrabrosti, koje bi potpuno izostale da nije bilo njegove „diplomatske“ borbe, a ona se obično svodila na svojevrsno prošenje i moljakanje pomoći za obranu slobodnih dijelova Hrvatske. Ponajprije grada Klisa, koji je uz Senj tada držao vrata cijele hrvatske obale. Kronični nedostatak novca kojim su plaćani vojnici, nabavljana oprema te se učvršćivale utvrde samo je povremeno stizao od rimskih papa. Car i kralj Ferdinand, bez obzira na to što je znao važnost Klisa, nije imao novca ni ljudstva za njegovu obranu, a zbog stalnih mletačkih podmetanja i optužaba, vrlo je često Kružića opominjao i branio mu svaku obrambenu pripremu.

Mlečani su zbog zaštite svojih trgovačkih probitaka imali potpuno drukčiji odnos prema Osmalijama. Upravo su zato često plijenili Kružićevu dostavu pomoći sve opkoljenijem Klisu. Uviđajući to kao stalan problem on je od Ferdinanda tražio da mu da luku Lovran, gdje bi mogao držati svoje brodove, a odatle se i zalijetati na neprijateljsko brodovlje. Bio je to začetak uskočke mornarice, koja je slijedila borbene tradicije hrvatske pomorske vještine još iz srednjega vijeka. S druge pak strane svojim postrojbama često je duboko prodirao u okupirana područja, gdje bi Turcima pripremao svakovrsna iznenađenja. U knjizi o Kružiću i njegovim uskocima Perojević je oslikao panoramu hrvatske političke nesreće, koja je, unatoč svim nedaćama, u Kružiću, Frankopanima, Zrinskim, Jurišićima i cijelom nizom drugih hrvatskih vojskovođa uspjela tijekom krvavoga 16. stoljeća sačuvati „Ostatke ostataka“, a oni su opet u svim kasnijim osloboditeljskim pothvatima bili podloga za širenje slobodnoga hrvatskoga državnog područja.

Padom pak Klisa pod Osmanlije otišao je i zadnji hrvatski grad na jugu zemlje pod tuđinsku vlast. U samo predvečerje pada iz Kilsa nam je kao zalog budućih junačkih djela ostala priča o dvoboju između Hrvata Miloša i Turčina Bakote. Bila je to biblijska slika Davida i Golijata, u kojoj je mladić Miloš savladao golemoga Turčina. Kružićevom smrću pak preživjeli branitelji Klisa svoje su utočište pronašli u Senju. Upravo će iz Senja sljedećih osamdesetak godina voditi ogorčenu borbu protiv Turaka s jedne, a Mlečića s druge strane. Jednako će se hrvati s političkim problemima kao Kružić, koji je za svaki znatniji vojnički pothvat morao stalno tražiti pomoć svojih kršćanskih saveznika. Njegovi će uskočki nasljednici razviti i svoja pomorska umijeća. Naime, zbog višelične mletačke politike bili su prisiljeni na gusarenje i samofinanciranje vlastite obrane.

Perojevićeva knjiga „Petar Kružić“ objavljena je ponovno u Zagrebu 1998. pod naslovom „Orao s Klisa“. Ne samo da taj čin pokazuje još uvijek svježinu auktorovih zapažanja, nego i aktualnost vojskovođe Petra Kružića, čiji su borbeni potomci devedesetih godina u veličanstvenim vojnim pobjedama osigurala opstojnost hrvatskoj državi. Naslov pak knjige najbolje karakterizira ovoga neumrloga hrvatskog vojskovođu.

Mate Kovačević


Jazovka: 24. spomen-pohod poslijeratnim pobijenim žrtvama

"Ovdje smo na satu povijesti u Božjoj prirodi. Na satu povijesti o spasenju ljudskoga roda i na satu povijesti hrvatskoga naroda. Svojim misaonim očima gledamo unatrag, promatramo sadašnjost, ali oči naše uprte su i u budućnost", rekao je uz ostalo križevački grkokatolički biskup Nikola Kekić u nedjelju 22. lipnja u propovijedi na 24. spomen-pohodu kod jame Jazovke nedaleko od Sošica u Žumberku nevino pobijenim hrvatskim civilima i vojnicima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, te nastavio:

"Nove komunističke vlasti nemilosrdno su bez ikakva suda u kratko vrijeme okrutno pogubili cvijet hrvatske mladosti. Dio njih i ovdje početkom siječnja 1943. i tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Ovdje dodajem i jedan detalj što hrvatskoj javnosti vjerojatno nije poznato. Naime, dvije naše časne sestre bazilijanke, Žumberčanke, Irena Smičiklas i Vasilija Popović, saznavši kako novi vlastodršci iz Zagreba danima i noćima kamionima odvoze ljude ovamo na Jazovku i tu ih na najokrutniji način ubijaju i bacaju u ovu jamu, pošle su polovicom mjeseca lipnja 1945. k nadbiskupu Stepincu da ga o tome izvjeste. Čuvši od njih o tim strahotama, on je pred njima telefonom nazvao druga Bakarića i povišenim tonom s njim podugo razgovarao o tim žalosnim zbivanjima.

Rezultat tog razgovora bio je da su drugovi prestali dovoziti svoje žrtve na Jazovku. U jamu su bacili živo vapno i zatvorili ju. Okolnom stanovništvu zaprijetli su likvidacijom, ako bi se tko usudio pisnuti o onome što se ovdje događalo".

U koncelebriranoj misi zadušnici sudjelovali su domaći sošički grkokatolički župnik Marijan Jeftimov, rimokatolički župnik iz Krašića Dragutin Kučan s još dvojicom umirovljenih rimokatoličkih svećenika, članovi brojnih braniteljskih udruga i rodbina pobijenih žrtava iz cijele Hrvatske.

Spomen-pohod započeo je mimohodom s brojnim stijegovima od središta Sošica do Jazovke, koji su predvodili članovi Frankopanske garde iz Ogulina u živopisnim odorama. Slijedila je molitva križnoga puta koju je predvodio krašićki župnik Kučan. Nakon otpjevane "Lijepe naše" pozdravne je riječi nazočnima uputio Boris Prebeg, predsjednik Hrvatskoga obrednoga zbora, a Irena Mamužić pročitala je njegov Prosvjedni zahtjev. Prigodne je riječi uputio i župnik Kučan darovavši biskupu Kekiću uvezeno godište župnoga glasila "Stepinčev Krašić", koje redovito donosi izvješća o događanjima vezanima uz Jazovku. Cijeli je program prije mise animirala i vodila Zrinka Pezer. (tv, gk)


KAKO JE 30 PRESTRAŠENIH KOMUNISTA U ŠUMI POSTALO PRVI PARTIZANSKI ODRED

Svake godine na dan 22. Lipnja, brojni „antifašisti“ se okupljaju u šumi Brezovica kod Siska i „evociraju uspomeme“ na događaje čiji svjedoci nisu bili. Oni o tim događajima slušaju „iz treće ruke“, a ta ruka nudi samo hrpu nesuvislih gluposti u kojima nema ni zrnce istine. Pa ipak, ta hrpa izmišljotina je temelj na kojemu „antifašisti“ temelje svoje slavlje i časte ljude koji nikad nisu učinili ono što se za njih priča u partizanskim legendama. Najkraće rečeno, „antifašisti“ misle da je tamo na taj dan formiran prvi partizanski odred i da je odmah započeo s akcijama.

Iako postoje vjerodostojna svjedočanstva ljudi o tim događajima, te se prava istina već dugo zna, za širu javnost „antifašisti“, uz gromoglasnu podršku „velikih“ medija, već godinama pričaju „Ivica i Marica“ pričicu koja nema nkakve veze sa stvarnošću. O tome kako je zaista bilo pričao je i sam Vlado Janić-Capo, navodni zapovjednik tog partizanskog odreda. Jedan od svjedoka koji su ga slušali i zapisali njegovo kazivanje svjedoče o njemu i danas. Ime mu je Lojzo Buturac iz Siska koji je Capu dobro poznavao. Pogledajte što je napisao Lojzo Buturac:

„Sisački novinari Miroslav Matovina, Dragan Božić i još neki napisali su knjige o tom navodnom odredu na temelju razgovora koje su vodili sa sisačkim komunistima, prvoborcima. Knjige se nalaze u sisačkoj Gradskoj knjižnici i u njima je napisana puna istina o ondašnjim zbivanjima, ali kao da istina nikoga ne zanima. I ja sam imao čast daleke 1955. godine razgovarati s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre, pa mi je i on govorio istinu, a ne laž o ondašnjim događanjima.

Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest. Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost. Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja. Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište "Šikara" smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić. U skloništu, 500 metara dalje, "Mali Količevac", smjestio se Mika Špiljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći "španski borac" Ivan Rukavina, pa se i on pridružio Janiću u skloništu "Šikara". Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj šumi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska krenula u akciju na Žabensku šumu. Nije otkrila "Šikaru", ali je otkrila Špiljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac. Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se više vraćali k Janiću. Sljedeći dan, 23. srpnja, razišla se i skupina iz skloništa "Šikara". Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otišao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otišla je provjeriti zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena, te je, glumeći tešku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije više vraćala Janiću.Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima. Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije. U željezari i rafineriji oštetili su neke uređaje. Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku. U Palanjku su zapalili i školu. Dana 20. rujna poslana je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na šumu Brezovica. Ustanici su saznali za tu akciju, pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati. Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima, odnosno partizanima.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna isti¬na o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno. Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.

Ako dakle rezimiramo prisjećanja samog Janića, 22. lipnja su svi komunisti prešli u ilegalu zbog straha da bi mogli biti uhićeni jer je Hitler napao Rusiju. Zatim su otišli u Žabensku šumu (ne šumu Brezovica), gdje su drhtali od straha nekoliko tjedana, a onda pobjegli.

Ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati partizanskim odredom od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali sredinom kolovoza i Capo im nije bio zapovjednik. Mjesec dana su izvodili neke sabotaže, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti – četnicima koji su ih, međutim, otjerali. Capo je zatim otišao u Moslavinu, pa zatim u Žumberak gdje je napokon doista postao – partizan.

Zato bi „antifašistima“ bilo bolje da ne baljezgaju gluposti u šumi Brezovica u kojoj se u lipnju 1941. godine nije događalo baš ništa. Da su koliko-toliko ljudi s barem malo poštenja posjetili bi staru tvrđavu u Sisku ispod koje su upravo na taj datum, 22. lipnja, ali 1593. godine, Hrvati katastrofalno porazili Turke. Time su napravili prekretnicu. Turci, naime, nakon tog poraza nikada više u Hrvatskoj nisu nastupali kao ofanzivna sila kakva su bili do tog dana. Od tog događaja Hrvati polako oslobađaju okupirani teritorij Banovine i Like. Na žalost, zbog visoke politike nikada nisu oslobodili tkzv. „Tursku Hrvatsku“, a to je područje Bihaća, Kladuše i Cazina koji su ostali Otomanskom carstvu, a kasnije su dospjeli u sastav Bosne gdje su i danas.

Kada bi „antifašisti“ doista bili antifašisti, poštovali bi prije svega istinu, a također i ranije antifašiste koji su u teškim prilikama i uz goleme žrtve suzbijali „fašiste“ svog doba, a to su bili – Turci.

Mario Filipi


SRETAN SAM ŠTO MOGU OKAJATI MLADENAČKE ZABLUDE!

Stožerni general Hrvatske vojske Janko Bobetko je u više navrata iskazivao veliku sreću kao ratni stožerni general HV-a što se može odužiti svome hrvatskom narodu za mladenačke zablude te da sada kao Hrvat može