HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Komentirajte
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

LATKOVIĆ, Radovan (1917 - 2003)

HRVATSKI NACIONALISTI I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET

Mnogi hrvatski nacionalisti, srednjoškolci i sveučilištarci, i neki članovi pododbora MH, pripadali su i katoličkim organizacijama, napose Hrvatskom križarskom bratstvu i društvu Domagoj.

Ova okolnost doprinjela je, da se nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne omladine razvilo u duhu kršćanskih načela i zasada Katoličke Crkve. Sjećam se sastanaka koje smo održavali u križarskom ogranku u župi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici, slično kao i u našem Pododboru, pod duhovnim vodstvom župnika, dra. Josipa Lončarića. Volili smo ga i cijenili, premda nismo tada znali, da je bio odigrao važnu ulogu u izboru svećeničkoga zvanja mladog Alojzija Stepinca, budućeg zagrebačkoga nadbiskupa.

Okolnosti, da su u Srednjoškolskom i Sveučilišnomu pododboru, uz članove katolike, bila i dva muslimana (Halid Čaušević, sin Reis-Ul-Uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića, i Muhamed Hadžijahić), nije vodila podijeljenosti među nama. Svi smo se osjećali Hrvatima i svijest pripadnosti istom narodu bila je temelj naše povezanosti. Sjećam se prijateljstva koje me je povezivalo s Halidom i Muhamedom u zajedničkomu nacionalnom osjećanju i djelovanju.

SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM

Približavanje i suradnja hrvatskih nacionalista i Ustaškog pokreta prirodno se razvila tijekom vremena, proizašla iz zajedničkoga hrvatskoga državotvornoga stanovišta i borbe za uspostavu hrvatske nezavisnosti. Nakon šestosiječanjske diktature, Ustaški pokret bio je najjača organizirana politička snaga, koja je bezkompromisno zastupala "pravo hrvatskoga naroda na svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj i na cijelom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, tj. svoju potpuno samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu opet uspostaviti". "Tu uzpostavu", naglašavaju ustaška Načela, "ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja". "Hrvatski narod ne vežu", ističu ustaška Načela, "nikakve međunarodne ni državo-pravne obveze iz sadašnjosti ni iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima, niti će se na takve u svojoj nezvisnoj državi Hrvatskoj obazirati." Ovim stanovištem jasno je naglašena ograda od bilo kojeg utjecaja stranih političkih ili ideoloških doktrina na djelovanje Ustaškog pokreta.

Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.

Sjećam se još uvijek oduševljenja kojim sam krenuo s dva prijatelja, jedan je bio, mislim, Franjo Perše, u potragu za izdanjima ustaške emigracije, koja smo se nadali pronaći u okolici Zadra. Stigli smo do Školjića, maloga otočića na domak Zadra, odakle nas je jedan fratar neprimjetno prebacio malom brodicom do Zadra.

Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.

Suradnja hrvatskih nacionalista sveučilištaraca s Ustaškim pokretom oživjela je, naročito, povratkom iz emigracije dr. Mile Budaka i dr. Mladena Lorkovića.

Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...

Naš štrajk prekinula je zapovijed, da se ukrcamo u policijsko vozilo. Nismo znali kamo nas misle odvesti. Izgladnjeli i oslabljeni, teško smo podnosili vožnju i trešnju staroga vozila.
Nakon duljega vremena primjetili smo, da smo stigli u Lepoglavu.

LOGOR ZA POLITIČKE KAŽNJENIKE - LEPOGLAVA

Odmah po dolasku, Uprava logora "počastila" nas je, izgladnjele i izmorene, bez predhodnoga liječničkoga pregleda, zdjelicom kaše od - graha koju nismo mogli ni okusiti.

Ipak, osjećali smo se kao u svom domu, kad smo primijetili da nas očekuje, kao "kućedomaćin", već odprije zatočena skupina gospićkih građana i omladinaca na čelu s Juricom Frkovićem. Osim njih, dali su nam dobrodošlicu odprije zatočeni prof. Ivan Oršanić, dr. Mile Starčević, dr. Šime Cvitanović, Ivo Balentović, Ico Kirin...

Prije nas stigla je jedna skupina sveučilištaraca, među njima braća Crnko (Milivoj i Josip) i, koliko se sjećam, Ante Jakaša, Mile Musa, Mate Jeličić, Božo Ivanuš, Grga Ereš, Jerko Skračić, Frane Sulić.

Tako je počeo naš logorski život, koji je, treba priznati, bio u ono doba daleko do onoga što je bila, kasnije, srbokomunistička zloglasna Lepoglava, u kojoj je i naš junački nadbiskup Stepinac doživio svoje mučeništvo.

Kojiput nam se pričinjalo, da se nalazimo u jednom pododboru Matice Hrvatske ogradenom logorskim zidinama i policijskom stražom. Svakog dana, oko pet sati poslije podne, nakon improvizirane večere od paketa koje su nam slali rodbina i prijatelji, održavali smo redovito "društveno sijelo". Naši stari, ugledni hrvatski intelektualci, poveli bi razgovor o političkim pitanjima onoga vremena, izlagali svoje poglede i svoja predviđanja o temeljnim pitanjima hrvatske narodne zajednice i buduće hrvatske države. Razgovor bi se uvijek produžio kroz nekoliko sati, uvijek raznolik i poticajan. Bilo je prigoda i za šalu i zabavu. Optimizam nas mladih i po godinama starijih, obilježavao je naše dane. Razumljivo je, da smo ipak željeli stupiti na slobodu, tim više što smo težili ostvariti stvarnu slobodu rušenjem zida jugoslavenske tamnice naroda.

Među raznim šalama koje su pojedinci izmišljali bila je i originalna šala Jože Crnka, jedna "aprilska šala"! On je smislio proširiti vijest, da ćemo 1. travnja biti oslođodeni. Šala je postala zbiljom. Makar je većina logoraša već bila prebačena u drugi logor - Kruščicu - "Studentska grupa", zahvaljujući anonimnoj intervenciji jedne utjecajne osobe "pri vlasti", bila je 1. travnja 1941. odpuštena iz logora.

Oni, koji su putovali u Zagreb, bili su u vlaku iznenadeni porukom, da ćemo u Zagrebu biti ponovno uhićeni. Zato ne smijemo odsjesti u našem stalnom zagrebačkom boravištu, nego u jednom drugom, koje nam je u istoj poruci bilo povjerljivo saopćeno. Bili smo smješteni u stanu jednoga prijatelja gdje smo se pripravljali za dogadaje, koji su trebali doskora nastupiti: slom Jugoslavije i ulazak njemačke vojske u Zagreb. Raspravljali smo koje ćemo dužnost morati preuzeti u tim časovima mi, hrvatski sveučilištarci - nacionalisti. Jednoga od tih dana primio sam ceduljicu s porukom, rukom pisanom: "Ustaša Radovan Latković imenuje se povjerenikom radio-stanice Zagreb. - Mirko Jerec."

PROGLAŠENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Sjedio sam s prijateljima u slastičami Kostinčer na Preradovićevu trgu, kada sam, oko tri sata poslije podne, na sam dan 10. travnja 1941., saznao za ulazak njemačke vojske u Zagreb i neminovni slom Jugoslavenske armije.

Nisam bio dobio nikakve upute u svezi mojega imenovanja, no smatrao sam, da u nastalim okolnostima moram što prije doći u radio stanicu. Ali kako? Ulice Zagreba bile su već prepune vojnih jedinica i naroda, koji je oduševljeno klicao svitanju hrvatske slobode.

U tim okolnostima, stići redovitim prometnim sredstvima do Vlaške ulice, gdje je bila smještena radio stanica, bilo je nemoguće. Odlučio sam stoga nazvati zagrebačko redarstvo i zatražiti razgovor s ravnateljem dr. Vragovićem. Predstavio sam se kao imenovani povjerenik radio stanice Zagreb i zatražio, da mi odmah pošalje prometno sredstvo koje će me prebaciti na mjesto moje udjelbe. Dr. Vragović, koji me je još prije nekoliko mjeseci dao uhititi, odazvao se vrlo ljubazno i bez oklijevanja poslao mi motorkotač s prikolicom i redarstvenika, da me prebaci u Vlašku 116. S nepovjerenjem sjeo sam uz redarstvenika, u podsvijesti još uvijek organa koji obavlja uhićenja, a sada, nevjerojatno, poslana meni na uslugu!

Teško smo se probijali zakrčenim ulicama, dok nismo, napokon, stigli do radio stanice. Bila je već zauzeta po jednoj skupini omladinaca iz društva "Hrvatska uzdanica" koja je, pod vodstvom Viktora Makara, smjelim podhvatom razoružala jugoslavensku vojničku posadu već 9. travnja 1941. nakon što su u jutarnjim satima primili obavijest o pobuni Hrvata 106. pješačke pukovnije u Bjelovaru. Sve se to odigralo još istoga dana poslije podne, pripovijeda mi Makar, gotovo neprimjetno, bez ljudskih žrtava i bez ijednog incidenta.

Slijedećeg dana izvedbe su proslijedile redovitim rasporedom sve do časa proglašenja hrvatske državne nezavisnosti.

Kad sam ušao u zgradu radio stanice, Slavko Kvaternik već je bio pročitao proglas, koji je odjeknuo cijelom Hrvatskom:

"Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna stoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika, dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u domovini i inozemstu, odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska."

Oduševljenje kojim je hrvatski narod jednodušno prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bilo je pomućeno vijestima o učestalim ekscesima pojedinaca i neumjesnim mjerama vlade donesenim pod pritiskom "saveznika", Njemačke i Italije, u protimbi s Ustaškim načelima i povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.

Sve je to izazvalo negodovanje i u redovima hrvatskih nacionalista. Jedan uži krug hrvatskih sveučilištaraca nacionalista, kojemu sam pripadao, zatražio je primanje kod Poglavnika, da mu izloži svoje poglede na nastale događaje. Primanje je bilo ostvareno posredovanjem našega kolege Wernera (Busa), sina gradonačelnikova, koji je radio u Poglavnikovu uredu. Poglavnik nije dao posebno značenje dogadajima koje smo mu izložili. Rekao nam je, da se nalazimo u revoluciji i da su to redovite pojave svake revolucije, koje će s vremenom nestati.

Radio stanica Zagreb nastavila je 1941. normalno svojim emisijama, prema odprije ustaljenom rasporedu. Nije bilo smetnji ni od koga. Svi su zdušno izvršavali svoje dužnosti. U tim okolnostima stekao sam uvjerenje da nema potrebe postaviti nekoga "povjerenika" za nadzor rada zagrebačke radiostanice. Zato sam zatražio, da me se oslobodi te dužnosti. No državni tajnik za promičbu prof. Ivan Oršanić i ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković htjeh su, da još neko vrijeme ostanem na radio stanici. Već 27. travnja 1941. bio sam imenovan ravnateljem.

Jednoga dana posjetio je radio stanicu Poglavnik. Ušao je u moj ured, držeći u ruci, kao neki kompromitirajući plijen, daščicu koja je visila na unutarnjim ulaznim vratima s nadpisom Radiostanica Zagreb. Pružio mi ju je prijekornim pogledom, kao da pita: "A što je to?" Njegov pogled izražavao je prigovor mojoj nebrizi, da još nisam bio promijenio naziv "radio" u "krugoval".

Ovaj neugodni susret završio je, srećom, bez posljedica. Sve je bilo riješeno izmjenom naziva radiostanice.

* * *


Alternativa

Alternativa je nova kultura rada, zasnovana na natjecanju, nagradama i kaznama, te na pokretanju gospodarstva slobodnog tržišta. Zemlji je prijeko potrebna etička revolucija koja će (preko Vlade) proglasiti i (preko pravosuđa) nametnuti valjanu ljestvicu vijednosti.
Mladen Rojnica


Kršćani

Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik


Glas naroda

Valja ići od kuće do kuće, od sela do sela, slušajući i pridobivajući narod novim zamislima i umješnim i čestitim političarima, ustrajući na važnosti njihova glasa.
Mladen Rojnica


SVIREPI KRVOLOK TITO KROZ CRVENE NAOČALE SLAVKA I IVE GOLDSTEINA

“Novi slovenski savez” okuplja protivnike komunističkog režima. Za sutrašnju subotu, 13. lipnja 2015. u 11 sati, pri Rovu sv. Barbare u Hudoj jami, zakazana je komemoraciju u povodu 70. obljetnice ratnog zločina nad Hrvatima. Pronađeni su i dijelom forenzički obrađeni posmrtni ostaci oko 3000 žrtava, među kojima su više od 300 njih bili žene i djeca. Duhovni oprost od žrtava vodit će katolički velikodostojnici Stanislav Lipovšek, Mile Bogović i Edmund Rudolf Wagenhofer. Dvije žrtve došle su na ideju sakriti se baš u jamu, odakle su se iskrale noću, koristeći nabacana tijela, sve prije zalijevanja ulaza betonom, pa se tako za zločin saznalo. Zamislite na kakve su ideje dolazili klerofašisti da kompromitiraju Tita!

Drukčiju “istinu” o Titu serviraju nam Slavko i Ivo Goldstein. Njihova nova knjiga i teza o 3D Titu i 3D Hudoj jami zapravo je na svoj način neukusna. Zanimljivo, knjiga nam stiže uoči parlamentarnih izbora, u okolnostima koje je neki dan u Sarajevu papa Franjo prepoznao kao Treći svjetski rat. Hrvati žive u totalnoj depresiji, s obje strane Une, u uvjetima totalne reokupacije. Okupacijska vlast bezuspješno se skriva iza lažnih pokazatelja oporavka. Partija nalazi da je najpametnije pitanje novog mandata riješiti unutar podjela iz Drugog svjetskog rata. Kada podvučemo crtu, hrvatski branitelji ispali su poremećene osobe. Tko normalan može braniti ovakvu zemlju? Vesna Pusić instalirala je Ivu Goldsteina za veleposlanika RH u Parizu i time pridobila mnoge lobije u svijetu da podrže njenu kandidaturu za mjesto glavne tajnice UN-a. A Ivo je požurio u veleposlanstvu istaknuti Titovu sliku, kao dokaz reokupacije Hrvatske. Krug je interesno zatvoren – Vesna Pusić je projekt Slavka Goldsteina.

Slavko i Ivo Goldstein u sjeni Holokausta i tragedije u vlastitoj obitelji svaku Hrvatsku do Drine vide kao nešto loše. Sve više sumnjamo i u njihovu ljubav prema avnojskoj SRH/RH. Uvijek se pitam kako bizantolog Ivo Goldstein doživljava Branimira i njegovo i naše priklanjanje Rimu. Zašto samo Hrvati trebaju zanemariti svoje rodoslovlje? Jer, trodimenzionalni Slavko uredno je slijedio vlastito jednodimenzionalno rodoslovlje, pa se nakon Drugog svjetskoga rata prijavio u izraelsku vojsku. Je li “sovjetski agent Tito” više učinio za Sovjete ili za cionizam? Tito je poticao odlazak domaćih Židova u Izrael, slovio je kao veliki prijatelj arapskih nacija, ali ih je nagovorio na vojne avanture koje su pasale Izraelu, koje su realno proširile Izrael. Slavko je isprobao i kibuc. Kako mu pravi komunizam nije odgovarao, vratio se u Jugoslaviju, na ugodnu poziciju profesionalnog titoiste.

Trodimenzionalni ubojice

Pokoj duši nesretnog Ive Goldsteina, knjižničara u Karlovcu, ovdje ću odvojiti više redaka za njegovog ubojicu, koristeći stil nekih njegovih potomaka u relativiziranju zločina partizana. Da naglasim koliko je titoizam neukusna pojava. Onako na prvu, tvrdim da je ubojica oca Slavka Goldsteina bio trodimenzionalan lik. Imao je i neke pozitivne crtice. Kada je umro, mnogi su za njim plakali, kao da je tog dana stao cijeli život. Na ispraćaju je vjerojatno puštena kajkavska tužaljka “Fala”. Opaki ubojica najprije je bio predivna beba, pa pitomi bosonogi dječak, pa onda šegrt, vojnik, zarobljenik, bonvivan i plejboj. Supruga ubojice bila je prekrasna žena. Zašto sotonizirati čovjeka koji je imao samo jednu jedinu manu ubijanja?

Slično promišljaju Slavko i Ivo o Titu, koji je ubijao cijele narode. A počeo je tako skromno. Cijelog života patio se s jednostavnim rečenicama. Ponavljao je prvi razred! Prirodno je uslijedila njegova jedina intelektualna faza, na bauštelama Austrougarske. Kada ga je zatekla vojska, pa ruski front i zarobljeništvo, za njega je to bila relaksacija. U Oktobarsku revoluciju uključio se kao pripadnik Kažnjeničke bojne. Dobio je tatarski nadimak Tuta, a Sovjeti su ga “prekrstili” u Tito. Sovjeti su obratili pažnju na njega zbog tog njegovog prirođeno opakog pogleda. Prepoznali su njegovu prirodnu i životnu neotesanost i nedostatak empatije za bilo koga, pa je postao likvidator. Kod nas je ponovno završio u pržunu. Mutavi Bravar načinio je eksplozivnu napravu koja nije eksplodirala. Tako smo dobili cirkus poznat kao “Bombaški proces”, na kojemu se Josip Broz branio da je miroljubiv i da je namjerno sabotirao komunističku ilegalu. Da je Zvonko Bušić imao uza se takvog stručnjaka, danas bi bio živ i sretan, vjerojatno i prvi predsjednik RH.

Oni neosjetljivi među nama su dugovječni – ne doživljavaju stresove, niti ih muči pravednost. S druge strane, postoji nešto mazohističko u temeljnom biću čovjeka, genetski povezano s užasnim patnjama kroz koje je prošla ljudska vrsta. Pojedincu se u sjećanje najviše ureže nesreća, prema kojoj razvija pomalo bolesnu ovisnost. Prisjetim se 1990., kada je Đuro Perica, vidno poremećen štokholmskim sindromom, izašao pred narod i izjavio kako ljubi kretena koji ga je u istrazi vezao za radijator! Tuđman je poštivao Tita, ali je svoje zarobljenike pustio da odu na slobodu. Koji idiot! Našlo se tu more naših blentavih jednodimenzionalnih fatalista i mazohista. Te tužne nedjelje 1980. na ispraćaju smrdljive boljševičke lešine na zagrebačkom kolodvoru čula se kajkavska pjesma “Fala”. Miroslav Krleža izrekao je nešto raskrinkavajuće: “Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko Romanije”.

Goldsteini sami ruše svoje ranije teze

Posve prirodno, 3D Tito bježao je prvi! Bio je glup kao top, a ipak prirodno lukav i 3D pokvaren. Vi ranjenici odite na jednu stranu, a ja ću se pritajiti dok Velebit u Gornjem Vakufu dogovori našu predaju Nijemcima. Odi ti Savo na njemačke položaje, a ja ću zaprašiti na drugu stranu. Jurišajte vi Crnogorci ponosno na utvrđeni Kupres, a ja ću sigurnijim putem. Samo vi držite položaje u Drvaru, ja sam u Moskvi. A bedasti Hrvati danas se čude kako je Tito tako lako žrtvovao ustaše. Partizane su već u ožujku 1943. porazili Nijemci na Neretvi. Zaista su u Gornjem Vakufu pregovarali s Nijemcima o predaju. Prema svjedočenju Koče Popovića, “genijalno Titovo rušenje mostova na Neretvi” je obična izmišljotina i budalaština. Uhvaćeni u laži, Slavko i Ivo Goldstein nude nam novu konstrukciju: genijalni Tito mudro je izgradio mit o “Bitci za ranjenike”.

Otac i sin Goldstein priznaju da su tri glavna aspekta Titove politike doživjela fijasko: raspali su se socijalizam, Jugoslavija i Nesvrstani. I još sam Slavko Goldstein priznaje da Tito nije bio antifašist. Spominje “historičara Erica Hobsbawma”, koji je definirao antifašizam kao “privremeni savez komunista i kapitalista”. Ovdje se vraćam svojoj osobnoj maksimi da je jedinio prihvatljivo “ne biti fašist”. Goldsteini po svaku cijenu brane Titov značaj, uz ignoriranje onoga što donosi vrijeme, neovisno o svakom pojedincu. Sve ono što je uglavljeno u Teheranu i na Jalti glede zona utjecaja u Jugoslaviji, nakon pada Italije, Goldsteini pripisuju Titu. Pri tome lukavo citiraju one autore koji se u tim relacijama gube.

Gdje otac i sin Goldstein prelaze crtu prihvatljivog? Pa, o Titovim zločinima ne govore kao o nečemu znanstveno i forenzički dokazanom, nego to navode kao nečije proizvoljno mišljenje. Kao da nisu objavljene zastrašujuće fotografije pletenica ugušenih hrvatskih djevojaka i djevojčica u Hudoj jami! Goldsteini relativiziraju genocid nad Hrvatima uz apostrofiranje stradanja Židova, Roma i Srba na području NDH, uz ignoriranje stradanja Židova i nesrba u Srbiji, uz relativiziranje četničkog klanja širom Jugoslavije. “Reci mi što misliš o Titu, pa ću ti reći tko si i što si?” Ali, time su baš određeni Slavko i Ivo Goldstein! Malo je čudno da Slavka vodimo pod partizana, a on osobno nije svjedok baš ničega! Ako je osobno vidio kako partizani kod Hude jame hrane nesretne zarobljenike i njeguju ranjene ustaše i domobrane, neka nam to kaže, pa da je konačno mir.

Titov usporeni razvoj

Zastrašujuće je uvjerenje dvojice Goldsteina da je Tito izgradio socijalizam, Jugoslaviju i postavio okvire nesvrstanosti. Čak se Jovanka pohvalila da je ideja nesvrstanih više njena nego Titova. Slavko Goldstein dobro zna da je Josip Broz sve do 1948. bio rigidni staljinist. I ta godina trebala je monstruoznog masovnog ubojicu, koji će smaknuti i poslati na robiju onaj dio sovjetske agenture koji je ostao lojalan Staljinu, uključujući mnoge proizvedene domaće staljiniste. Tito je u ekonomiji podbacio – ruski socijalizam pokazao se boljim, efikasnijim, što se onda lukavo prebacuje u ravan ljudskih prava, kao da Tito nije bio staljinist i kao da Željezna zavjesa nije postojala. Sovjeti su se upustili u “svemirsku utrku”. Takozvana JNA opremljena je ruskim zrakoplovima, kao i današnji HV, a naši matematičari uglavnom su se obrazovali sa sovjetskom/ruskom literaturom. Ruska kultura s imenima poput Dostojevskog davno je postala svjetska baština.

Kod nas je rašireno uvjerenje da je “zaseban” jugoslavenski put u socijalizam bio nešto dobro. Da imamo mogućnost proživljavanja paralelne stvarnosti, vrijedilo bi putovati u dva pravca koji su za malo postali naša stvarnost. Jedan je pad Tita 1948. i sovjetski utjecaj sve do Jadrana, veći od utjecaja Zapada, a drugi je direktno širenje Sovjetskog saveza na prostor koji je “oslobodio”. Direktna podređenost Zagreba u odnosu na Moskvu, mimo Beograda, izgradila bi posve drukčiju SRH, a možda i sovjetsku NDH. Možda bi u takvom raspletu/zapletu Sovjeti do kraja istrijebili Hrvate, a možda bi spriječili genocid nad Hrvatima na kraju Drugog svjetskoga rata? Na našem Jadranu nikle bi dače sovjetskih funkcionara, ali svejedno imam dojam da bismo s Rusima prošli bolje nego sa Srbima. Hrvati bi izbjegli demografski pad, koji se za Tita proveo kroz izvoz radne snage, što je jedan od parametara aktualne reokupacije Hrvatske.

Kako to tvrde Goldsteini, Tito je 1941. iz Beograda poveo goloruku vojsku u rat protiv četiri okupatorske cjeline: njemačke, talijanske, mađarske i bugarske i protiv desetak njihovih političkih saveznika: ustaše, domobrani, žandari, Nedićeva straža, Ljotićevi dobrovoljci, četnici Koste Pećanca i Draže Mihailovića, slovenski domobrani, Bela i Plava garda, bošnjački legionari i kosovski balisti. Kao, nema veze što tada Tito nije imao nikakvu vojsku! “Veličanstvenu antifašističku Srbiju” preko Drine “oslobodile” su ukrajinske i bugarske formacije! Prema Goldsteinima, stvorena je “Bihaćka republika”, veća od današnje Slovenije! Kao u onom vicu o domaćem kriminalcu, koji svojoj supruzi pokazuje da je njegovo sve u granicama horizonta – pokazivao je svoj partizanski teritorij za krađu i pljačku.

Posebno su zabavne muke Goldsteina da sakriju koordinirano djelovanje Titove sovjetske agenture i talijanskih fašista. To toliko žulja titoiste da skrivaju talijanske koncentracijske logore. Goldsteini su brzo prešli preko staljinizacije ovog prostora, koja nije obustavljena niti 1948. godine. Kazamat Golog otoka dobio je podnošljivu aureolu “kontrolirane liberalizacije”. Reći će “tamo se staljinističkim metodama borilo protiv Staljina!” Tito nije bio diktator, jer je proveo decentralizaciju! Dobro, a tko je proveo centralizaciju? Goldsteini podcjenjuju staljinizam – Tito nije bio autor baš ničega, jer je bio mentalno ograničen, psihički poremećen, i nesposoban za bilo kakvu pozitivnu kreaciju. Tko je u njegovoj prisutnosti pokazao veću inteligenciju brzo je uklonjen.

Oprostite, krivo smo vas informirali

“Svi prihvaćaju činjenicu da je Tito bio velika ličnost svoga vremena” – uvjeravaju nas Goldsteini, ali nekako mi ne mogu naturiti takav stav, jer je svaki komunistički aparatčik bio postavljen doživotno. Što veći kreten, to je dulje trajao. Josip Broz Tito bio je vreća ljudskih mana i ništa iznad toga. Čemu detalji o Jovanki i Titu, o svim tim njegovim ženama i metresama? Sve nas zanima nešto drugo – sjećanje “povjesničara Slavka Goldsteina” na genocid nad Hrvatima iz 1945. godine. Zašto šuti o tome?

Posebno je zanimljiva zakrpa Goldsteina glede partizanskog zločina u selu Proslap kod Rame, gdje su po Goldsteinima gladni partizani pridobili narod na svoju stranu tako što su dijelili “sol, kafu i neke stvari”. Baš u Proslapu, “u kojemu je u četničkom pokolju u listopadu 1942. pobijeno 109 osoba”, odnosno cijelo (hrvatsko) selo. Preživjelo je toliko seljana Proslapa da su ih partizani mogli zatrpati s kafom. Istodobno je to zgodan način da se zaobiđe četnički pokolj tisuću Hrvata u Rami, što je izazvalo intervenciju Rafaela Bobana.

U knjizi Slavka i Ive Goldsteina pojavit će se i rana verzija bombardiranja Banskih dvora: Tito se skrivao u franjevačkom samostanu na ramskom Šćitu, kojega su Nijemci ili Talijani zbog toga bombardirali, a Tito se slučajno na vrijeme sklonio u podrum. Zajedno s Antom Markovićem! Već četvrt stoljeća pitamo se, kako je Anti Markoviću i Franji Tuđmanu palo na pamet 7. listopada 1991. zbrisati u podrum?

Tvrtko Dolić / 7 Dnevno


Komemoraciju žrtvama Hude jame

Slovenski, hrvatski i austrijski biskup na komemoraciji i Misi kod Hude jame

Nekoliko tisuća Hrvata i Slovenaca sudjelovalo je u subotu na koncelebriranoj svetoj misi za žrtve poratnih egzekucija kod napuštenog rudnika u mjestu Huda jama kod Laškog, u kojem su komunisti u ljeto 1945. godine pobili najmanje 3000 ratnih zarobljenika i civila.

Sv. Misu kojoj je nazočila rodbina žrtava, predstavnici nevladinih udruga iz Hrvatske i Slovenije, slovenski predsjednik Borut Pahor, zastupnik Jamez Janša i drugi predstavnici političkih stranaka, predvodili su celjski biskup Stanislav Lipovšek, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, te prior Edmund Wagenhofer u ime Austrijske biskupske konferencije.

Počast žrtvama Glavni govor na komemoraciji imala je Eva Irgl, predsjednica Komisije za ljudska prava u parlamentu Republike Slovenije.

Komemoraciju žrtvama Hude jame, jednog od najokrutnijih poratnih stratišta, organiziralo je povodom 70. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata slovensko Društvo za uređenje prešućenih grobišta, navodeći da oko 600 poratnih masovnih grobnica, a posebno Huda Jama, predstavljaju jednu od najvećih tragedija hrvatskog naroda.

Slovensko društvo za prešućene grobove navelo je da je po njihovoj ocjeni u rudniku pobijeno više od 3 tisuće ljudi različitih nacionalnosti, te da u njoj leže kosti Slovenaca, Nijemaca, Hrvata, Srba i ostalih naroda, ali da je među ubijenima bilo i mnogo djece i žena.

Iako je u Sloveniji evidentirano više od 600 masovnih grobnica iz vremena rata i popraća u kojima su uglavnom žrtve poratnih masovnih likvidacija koje su organizirale tadašnje komunističke vlasti, a provodile vojska, OZNA i KNOJ, Huda jama je za Slovence, ali i za Hrvate, prilikom otkrivanja predstavljala poseban šok. Riječ je naime o rudniku u koje je živo zakopano više od tri tisuće ljudi.

Otkopavanje Hude jame trajalo je više godina jer je Barbarin rov bio zatvoren s više drvenih, betonskih i glinenih pregrada, a položaj nekih pronađenih tijela pokazao je kako je najveći dio žrtava bio ostavljen živ i namjerno “zazidan”, kako bi što duže umirali. (M.M./hrsvijet.net)


Pismo...

Zagreb, 15.6.2015.

Moj otac se uspio spasiti od smrtne presude Vlade Ranogajca

Poštovanje,

Pročitao sam svjedočenje Ivana Hrvoja „MARŠEVI SMRTI“ i pročitao o suđenju pod Vladom Ranogajcem.
Opis suđenja je točno takav o kakvom nam je ispričao moj otac Ivan (Ivo) Marijančić. Naime, mojeg oca je taj kapetan Vlado Ranogajec osudio na smrt strijeljanjem.
Mojoj majci je stigao telegram tj. obavijest da je presuda strijeljanjem izvršena (preslika ovdje u prilogu). Te telegrame su slali unaprijed, najvjerojatnije već prije njihovog tzv. „suđenja“.

Moj tata je bio u Radnoj službi, te je kad se zaratilo dobio čin ustaškog satnika. Nikog nije ubio, bio je predstojnik većeg vojnog ekonomata. Na suđenju je jasno bio neprijatelj naroda, ustaša s visokim činom i to je za njih jasno značilo automatski smrtnu presudu. Odvjetnika nemaš, sam se nemaš pravo braniti itd. itd.

Kasnije se ustanovilo da presuda ipak nije izvršena, tj. moj otac je zadnji čas pomilovan. Majka mojeg polubrata išla je u Beograd kod Tita tražiti pomilovanje sa mojim malim polubratom na rukama. Uspjela je doći do Jovanke koja je tada još bila Titova tajnica. Priča ide ovako. Ušao je Tito u prostoriju, a Jovanka mu kaže: „ako si pomilovao onog tvojeg tamo, možeš i oca od ovog malog“. On joj je uzeo ljutito papir iz ruke i potpisao. Tako je na našu sreću zadnji čas stiglo pomilovanje u Zagreb.

Ali činjenica je da su, o čemu je svjedočio moj otac, svakodnevno masovno odvođeni ljudi na strijeljanje. Iz čelije se moglo vidjeti kako su ih vezali žicom i trpali u kamione. Mučenja su bila svakodnevna, a posebno sadistička prema svećenicima.

Za razliku od Ivana Hrvoja i mnogih drugih, moj tata slučajem nije prošao Bleiburg. Krenuo je tamo, ukrcao se sa mnogo drugih ljudi u vagon i čekajući zaspao. Kad se probudio bio je sam u vagonu koji su zbog kvara isključili iz kompozicije i vlak je otišao bez tog vagona. U toj situaciji, tata je odustao od bijega, otišao doma, skinuo odoru i čekao. Netko od susjeda iz ulice (tata je bio uvjeren: susjed Zrnić) ga je prijavio. Dan kasnije došla su dvojica, uhapsili ga i odveli na tzv. Kanal. Prošao je zatvore i gore opisano suđenje, te dvije godine u logoru u Staroj Gradiški. I na kraju preživio.

Prilažem Vam i fotografiju Vlade Ranogajca koju sam našao na internetu. Ne znam je li to taj Vlado Ranogajec? Ako je, onda je kasnije nagrađen na način da je bio od 1953. do 1957. godine predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.

S poštovanjem

Božidar Marijančić


Drugo mišljenje...

Nacija.hr

Kako je protekao prvi posjet bosanskog kralja pape Franje Sarajevu

Nakon provale Turaka Katarina Kotromanić je svoju zemlju Bosnu oporučno ostavila u naslijeđe Vatikanu te je od tada svaki Papa automatski kralj Bosne

Ne sjećam se da sam ikada pisao teži i zahtjevniji tekst. Naime, ne znam kako je u svijetu, ali kod nekih vjernika i prema slici koju stvaraju mediji u Hrvatskoj vlada totalno idolopoklonstvo vezano uz papu Franju. Što god Papa uradio ili ne, to je najbolja moguća stvar koja se mogla dogoditi. Ispričavam se unaprijed na nekim banalnostima koje ću spomenuti, ali da dočaram kakvo je stanje evo primjera. Da se kojim slučajem papa Franjo želi našaliti i prijavi se na izbor za Miss svijeta, siguran sam da bi u Hrvatskoj polupani katolici jednoglasno odlučili da je on sigurni pobjednik. Nema veze što on nije žensko i što takav ne zadovoljava kriterije da bi se uopće natjecao jer to običnom idolopokloniku niti malo ne bi smetalo.

– Ako se prijavio, onda zna zašto se prijavio! Ipak je on Papa i ako se prijavio on je najljepša djevojka tamo. – rekao bi prosječni idolopoklonik od kojih mi je više slabo.

– Ali, on nije žensko! Kako će on biti Miss? – pitao bi obični seljo kao što sam ja.

– Ti znaš tko je žensko, a tko nije? On je Papaaaaaa… – uslijedio bi “argumentirani” odgovor.

E, meni se takvo stanje sve skupa ne sviđa. Takav mentalni sklop vlada u Sjevernoj Koreji gdje voljeni vođa najbolje kuha, najbolje kosi travu, najbolje vozi avion, najbolje zna fiziku i kemiju, najbolje… ma, voljeni vođa u Sjevernoj Koreji sve najbolje zna jer je on voljeni vođa. U Hrvatskoj vidim da postoje oni kojima je papa Franjo bog i sve što on uradi je posebno skromno i lijepo i dobro. Ako ti se slučajno nešto ne svidi što je Papa uradio ili rekao onda te napadaju da si ti protiv Pape i da nisi katolik. Takvi nisu niti svjesni da je papa Franjo čovjek i kao takav, u ljudskom tijelu, sklon grijehu. Oni koji pridaju božanske atribute papi Franji su najobičniji idolopoklonici i zaboravljaju da se papa Franjo redovito ispovijeda.

– Ma, nije moguće da se papa Franjo ispovijeda?! – s užasom u očima pokrivaju usta kada čuju tako strašnu stvar.

– A-ha. Ispovijeda se, i to koliko je meni poznato, svakih petnaest dana.

– Ma, nije moguće?! Pa, kako to? – i dalje ne vjeruje svojim ušima prosječni idolopoklonik. – Jest, svaki čovjek je grešan i svaki treba spasenje. Tako i papa Franjo. Ljudi smo i griješimo. To je normalno.

– Ali, Papa ne može pogriješiti. On je oličenje Isusa Krista tu na zemlji. – govori idolopoklonik iz Sjeverne Koreje… oprostite, Hrvatske.

– Gle, ja ti kažem da se on ispovijeda. Što misliš da radi pri tome kada se ispovijeda?

– Kako to misliš? – još uvijek ne vjeruje svojim ušima idolopoklonik.

– Pa, što se radi prilikom ispovijedi? Da li se hvali ili se ispovijeda?

– Pa, ispovijeda se.

– Znači, ako se ispovijeda onda ima i grijeha, zar ne?

– Uh, ovo mi je strašno čuti. Ti si protiv našega Pape. On je tako skroman i dobar, a ti kažeš da ima grijeha?!

– Poslanica Rimljanima kaže da svi imaju grijeha.

– Ti si protestant i s tobom ne želim imati ikakve veze. Naš Papa sve što uradi je najbolje i on ne može pogriješiti.

Zašto ovo pišem? Pa, svi su oduševljeni posjetom pape Franje Sarajevu. Ja nisam. Isus Krist kaže da ništa neće ostati skriveno i da će se sve otkriti. Zašto bih ja lagao i govorio kako sam oduševljen posjetom pape Franje Sarajevu kada će jednom biti otkriveno da nisam bio? Ja sam Hrvat iz Bosne i Hercegovine i ako je već Papa došao u Sarajevo, onda ne mogu, a da njegov posjet ne promatram kao Hrvat iz BiH. Što se mene tiče, da me kojim slučajem treba utješiti i da nisam već upoznao Isusa Krista, mene njegov posjet ne bi utješio.

– Ali, on se vozio u Fordu Focusu! To samo pokazuje koliko je on skroman.

– Bi li bio još skromniji da se vozio u Golfu Jedinici? Ipak je došao u Sarajevo, a Golf Jedinica je bio pojam automobila dok se proizvodio u Sarajevu? Em bi pokazao Sarajlijama da znaju napraviti auto, em bi bio još skromniji.

– Ma, ti vrijeđaš. On je tako skroman.

– Ne sporim njegovu skromnost, ali znam puno skromnih i siromašnih ljudi koji me ne mogu utješiti niti mi reći koji je smisao moga života. Ja od Pape ne očekujem da mi očisti cipele nego očekujem navještanje Radosne Vijesti. Očekujem da govori o Isusu Kristu i onome što je On učinio za nas.

– Kako možeš tako reći? Otkako je on postao Papa crkve su pune!

– Gdje si to čuo?

– Pa, na televiziji!

– Da ideš redovito u crkvu vidio bi da su crkve sve praznije i praznije. Samo se ti drž’ televizije!

– Pa, evo u Sarajevu su Muslimani oduševljeni papom Franjom.

– Što jest, jest, stvarno su oduševljeni. Bili su oduševljeni i kada je Stipe Mesić dolazio u Sarajevo.

– Molim?! Ti Papu uspoređuješ sa Stipom Mesićem?! Sram te bilo.

– De, polako, samo kažem da su Muslimani bili oduševljeni i sa Stipom Mesićem, što je i logično jer je on pazio na Muslimane, a Hrvate ignorirao.

– A Papa je kao ignorirao Hrvate?

– Ma, gdje bi ignorirao?! Puna su mu usta bila Hrvata u BiH. Evo, ravno nula puta je spomenuo Hrvate.

– Ovo je drugačije. Papa Franjo je Muslimanima navijestio Isusa kao Sveti Franjo.

– Aha. Nakon njegovog odlaska iz Sarajeva džamije pune, a muslimani ostali muslimani uvjereni kako su u pravu.

– Tko si ti da sudiš?

– Ma, gdje bih ja sudio? Ako jedan Papa kaže: “Tko sam ja da sudim?” od kojega se i očekuje da donosi sud, kako bih ja mogao suditi? To ti je inače kao da dođeš na ispovijed i svećenik ti kaže: “Tko sam ja da te ispovjedim?”…

– Izvrćeš stvari, sram te bilo… ti nisi katolik.

– De pusti tko je katolik, a tko nije… katolik se ne moli s drugim vjerama. To nam je zabranio papa Pio XI 1928. u enciklici Mortalium Animos.

– E, ovaj se moli s drugim vjerama.

– Znači ti si protiv Pape?

– Kako sam ja protiv Pape? Ti si protiv Pape!!!

– Pa, ti si protiv pape Pia XI.

– Ti govoriš iz mržnje. Gdje ti je ljubav?

– Pa, zar nije čin milosrđa prekoriti grešnika? Zar nije čin ljubavi željeti da se spasi svaki čovjek?

– Pa to Papa i želi!

– Koji Papa?

– Papa Franjo, naravno. On je jedini Papa!

– Imaš li ti djece?

– Imam.

– Ako ti dijete krene krivim putem, hoćeš li mu reći da ide krivim putem?

– Naravno.

– Zašto?

– Zato što ga volim.

– Jel’ papa Franjo voli sve ljude?

– Voli, naravno. Kakvo je to pitanje?

– Pa, što ne kaže onima što idu krivim putem da je jedini Put Isus Krist i da drugog puta nema.

– Ti znaš, a Papa ne zna.

– Koji Papa?

– Papa Franjo! Što se praviš blesav?

– Ne bih ja ulazio što Papa zna, a što ne zna… znaš ono: tko sam ja da sudim?

– Po tebi je loše što se on susreo s drugim vjerama?

– Nije, po meni je loše se moliti s drugim vjerama jer im daješ legitimet da su u pravu.

– A što fali u razgovoru…

– Pa jesi li ti čuo taj razgovor?

– Jesam.

– Izgleda da nisi dobro pratio taj razgovor. Jesi li čuo za Katarinu Kotromanić, posljednju bosansku kraljicu?

– Jesam.

– Jesi li znao da je ona kao vlasnik Bosne, oporučno svu Bosnu ostavila Vatikanu?

– Nisam to znao.

– Znači, Katarina Kotromanić kao vlasnik je legitimno ostavila svoju zemlju Vatikanu. Pratiš li me?

– Da.

– Je li Papa, kao poglavar Vatikana, legitimni predstavnik Bosne?

– Po tome ispade da jest.

Katarina Kotromanić, posljednja bosanska kraljica, oporučno je ostavila Bosnu Vatikanu Katarina Kotromanić, posljednja bosanska kraljica, oporučno je ostavila Bosnu Vatikanu

– Super. A jesi li slušao što je rekao reis Kavazović papi Franji?

– Jesam.

– Nisi čuo kada je reis Kavazović rekao papi Franji: “Živimo u vremenu koje iziskuje ogroman duhovni napor svih nas, sljedbenika poslaničkih religija”.

– Što tu fali?

– Pa, ja nisam sljedbenik poslaničke religije! Isus Krist je Sin Božji.

– Kakve to ima veze? Oni kažu za Isusa da je bio poslanik.

– Pa jel’ Isus Krist jednak ostalim “poslanicima” ili je Sin Božji?

– Sin Božji, ali pusti to. Sitničariš. Svi mi znamo da je Isus Krist Sin Božji.

– Eto reis Kavazović ne zna.

– Baš tražiš dlaku u jajetu. Lijepo su pričali.

– Aha. Jesi li primjetio kada reis Kavazović kaže papi Franji: “Genocid, koji je ovdje počinjen nad bosanskim muslimanima, obavezuje nas da iznova propitujemo našu vjeru i naše poslanje.”

– Pa, što je krivo rekao? Nije li bio genocid na muslimanima?

– A jel’ bio genocid i nad ostalima? Nad Hrvatima nije bilo genocida?

– Jest.

– Pa, što ovaj govori papi Franji samo o genocidu nad muslimanima?

– Zato što on zastupa svoje ljude. To je normalno.

– A koga papa Franjo zastupa? Nisu li ti Hrvati izginuli i protjerani upravo kao katolici?

– Stvarno pretjeruješ!

– Jel’ znaš što je to Ahdnama?

Ahdnama? Nikad čuo. To neka turska riječ?

– E, to ti je dokument koji je izdao sultan Mehmed II Fatih fra Anđelu Zvizdoviću.

– I dalje ne znam što je ta… kako si rekao… Ahdnama

– To ti je dokument u kojem piše da te neće nabiti na kolac zato što si kršćanin, dok god služiš Sultanu i budeš pokoran njegovim zapovijestima. De malo googlaj, informiraj se.

– Kakve veze ima ta Ahdnama s papom Franjom?

– Pa, kaže reis Kavazović papi Franji da BH muslimani žele s katolicima graditi odnose u duhu Ahdname sultana Mehmeda Fatiha.

– Molim?!

– Vidim ti po izrazu lica da si dobro shvatio što je rečeno. Jesi li shvatio što je rekao?

– Jesam. Strašno!

– Što je strašno?

– Pa to što je reis Kavazović rekao Papi?

– Što mu je rekao?

– Pa, ako sam dobro shvatio dok god katolici priznaju muslimansku vlast neće ih nabijati na kolac i mogu živjeti u Bosni i Hercegovini.

– Dobro si shvatio.

– Čekaj, što je po tvome Papa trebao uraditi na to?

– Ne znam, ja nisam Papa. Samo znam, kada je 2006. godine papa Benedikt XVI u Regensburgu, samo citirao bizantskog cara gdje ovaj kaže da se Islam širi mačem, ili kako je već to rekao, da se cijeli muslimanski svijet pobunio i reagirao na taj citat. Čak su i neki liberali unutar Katoličke Crkve skočili na papu Benedikta što je citirao tog bizanskog cara.

– Pa, nije baš morao Benedikt citirati tog bizantskog cara.

– A reis se može pozivati na okupacijski dokument?

– Kako misliš okupacijski dokument?

– Jednostavno. Bosna je bila slobodna zemlja i Sultan ju je okupirao. Reis Kavazović se poziva na dokument koji je nastao nakon okupacije Bosne.

– Dobro, što je Papa uradio kada je reis završio govor? –

Pomolio se skupa s njima svima.

– Što ti tu ne paše? Zar molitva može štetiti?

– Pa, prvo je krenuo odlično… a onda je rekao: “Mi, potomci Abrahamovi po vjeri u Tebe, jednoga Boga, židovi, kršćani i muslimani ponizno stojimo pred Tobom i s pouzdanjem Te molimo za ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, za muškarce i žene, vjernike različitih vjera, naroda i kultura da uzmognu živjeti u miru i skladu…”

– A što ti tu nije dobro?

– To moraš pitati Svetog Ivana koji u Prvoj Ivanovoj 2,22-23 kaže: “Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina, ima i Oca.”

– Što ti želiš reći time?

– Pitaj Svetog Ivana bi li se on molio skupa s Muslimanima.

– Ti si protiv Muslimana?

– Nisam. Ja jako cijenim Muslimane zbog njihovog morala. Čak im se u mnogim stvarima divim, ali nije mi dozvoljeno moliti se skupa s njima.

– Dobro, što je dalje bilo?

– Onda su se papa Franjo i reis Kavazović izgrlili.

– Što ti tu fali?

– Ma, ništa, sve pet. Utipkaj u Google pojam Chrislam, možda naučiš nešto novo i kamo to sve skupa ide.

Elvis Duspara


Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan


Sotonske laži o Jasenovcu kao u doba najcrneg srbokomunističkog mraka...

VELIKA PRIJEVARA JUSP-a JASENOVAC

Laži i kloniranja u službi stare antihrvatske rabote

Istraživači okupljeni u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, poznavajući logorski sustav i život u ratnom sabirnom i radnom logoru Jasenovac, znaju da je popis jasenovačkih ratnih žrtava činjenično neutemeljen i lažan. Iznoseći u javnost pojedina imena koja nikako ne spadaju u taj popis to su dostatno pokazali. No, popis i dalje stoji.

Doduše, početkom mjeseca travnja bio je onemogućen pristup, ali nakon nešto manje od mjesec dana popis je opet dostupan javnosti. Onemogućavanje pristupa bilo je protumačeno kao pozitivna reakcija zaposlenika JUSP-a Jasenovac na novinsku nizanku Tomislava Vukovića u “Glasu Koncila”, u kojoj je iznio podatak o 14 tisuća “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. No, nakon omogućavanja ponovnog pristupa popisu, nije uočeno da bi se na njemu dogodile kakve promjene, sve do 1. lipnja navečer. I dalje se sastojao od 2095 mrežnih stranica, s 40 popisanih imena na svakoj stranici, osim na posljednjoj, na kojoj je popisano sedam osoba. Dakle, i dalje popis ima 83.767 popisanih osoba kao ratne krvne žrtve jasenovačkoga logora.

Kako je moguće da se na tom popisu, koji je financiran državnim novcem Republike Hrvatske, dakle svih nas poreznih obveznika, nalazi 14 tisuća “kloniranih žrtava”? Može li se u tu činjenicu uvjeriti svaki korisnik omrežja? Je li se to “kloniranje” dogodilo nekim nespretnim računalnim potezom ili je to plod nečije namjere? Je li je to poznato ravnateljici i zaposlenicima Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac? Je li se to “kloniranje” dogodilo s njihovim znanjem ili ne? Imaju li oni odgovornosti u tome? Kad je riječ o odgovornosti, treba znati da se ne radi o neznatnoj stvari. Radi se o 14.000 navodnih žrtava kojima se obterećuje vlast ND Hrvatske, a posredno i cijeli hrvatski narod. Ako je netko namjerno proizveo tih 14.000 žrtava, a one u stvarnosti ne postoje, radi se o klevetanju hrvatskoga naroda, za što bi trebalo snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost.

S ovim se pitanjima suočavam već duže vremena. Tek sam prije nekoliko dana našao odgovor na njih. Želim ga priobćiti cijeloj hrvatskoj javnosti. Usredotočujući se na 443 osobe s prezimenom Bogdan, a zatim i na 141 osobu s prezimenom Božić spoznao sam veliku krivotvorinu, odnosno tri velike prijevare koje nam nude radnici JUSP-a Jasenovac. Namjerno upotrebljavam riječ osobe, a ne žrtve, jer kao što dokazujem ovim člankom, ne radi se o jasenovačkim žrtvama, već o nekim osobama, koje možda jesu žrtve, a možda nisu, koje su možda bile u Jasenovcu, a možda nisu, od kojih su neke možda završile život u Jasenovcu, a najveći broj zasigurno nije.

Presnimio sam stari popis pa mi je lako usporediti

Baveći se posljednjih godina intenzivnije pitanjem Jasenovca u našoj hrvatskoj povijesti i sadašnjosti češće sam navraćao na digitalni popis jasenovačkih ratnih žrtava na mrežnom sjedištu JUSP-a Jasenovac (www.jusp-jasenovac.hr). Taj popis predstavlja obogaćeno izdanje takvoga popisa koji je tiskom objavljen 2007. godine (SMREKA, Jelka; MIHOVILOVIĆ, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 2007., 1888 stranica). U tom su popisu, dakle, do 31. kolovoza 2007. popisane 72.193 umorene žrtve (str. 9). Na kraju uvodnoga teksta priređivači su napisali kako će se nastaviti rad na izradi tog popisa, jer smatramo da je svako ime, svaka osoba koju otmemo zaboravu, garancija da se zlo koje se zbivalo u 1337 dana pakla ustaških logora Jasenovac nikada i više nigdje ne ponovi (str. 40). Neposredno prije toga priređivači pozivaju: Upravo zato što je [popis] javan, izložen je kritici i sudu, stoga ponovno pozivamo javnost, rodbinu i prijatelje žrtava ustaških logora Jasenovac da nam se obrate s eventualnim primjedbama i dopunama kako bi Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac zajedničkim trudom učinili što točnijim i potpunijim (str. 40). Taj poziv zvuči lijepo, ali je neiskren. S njime se želi samo skriti kriminalno umnažanje nepostojećih žrtava, što se dogodilo u digitalnom obliku toga popisa.

Kako bih lakše proučavao digitalni popis, koji se sada razlikuje od tiskanoga za više od 10 tisuća žrtava, počeo sam ga 16. svibnja presnimavati na vlastito računalo. Nekome može izgledati nevažan ovaj nadnevak, kao i drugi nadnevci u ovom članku, ali ih je potrebno navesti, jer se digitalni jasenovački popis gotovo svakodnevno mijenja.

Za razliku od tiskanoga popisa, u kojem su sve osobe poredane abecednim redom po prezimenu i po imenu, digitalni popis bio je do 1. lipnja abecedno poredan samo po prezimenima, dok su imena unutar pojedinog prezimena bila razbacana nasumce. To nije bila posljedica neznanja ili nevještine upravitelja (administratora) tog mrežnog sjedišta, već namjerno odabrana mogućnost kako bi se njome zametnuo trag “kloniranim žrtvama”. Druga stvar koju je važno istaknuti u svezi s popisom, bilo tiskanim, bilo digitalnim, jest ta da uz pojedine osobe nije naveden njihov redni broj, a u digitalnom obliku nije vidljiv ni prepoznavajući broj upisa. Zbog tih dvaju obilježja – razbacanost imena i nedostatak bilo kakve brojčane oznake – popis od sadašnjih 83.767 osoba podložan je velikim manipulacijama, što se trajno i događa.

Digitalni popis sastoji se od 2095 stranica, a na svakoj stranici nalazi se popisano 40 osoba, osim na posljednjoj stranici, na kojoj je popisano samo sedam osoba. Dakle, na cijelom se popisu nalazi 83.767 popisanih osoba (2094x40=83.760 + 7=83.767). U ožujku 2013., kao što je navedeno na samoj mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, bilo je popisano 83.145 žrtava. Dakle, u dvije godine popis je narastao za 622 žrtve.

Koje su to nove žrtve? Nema novih žrtava, jer broj od 72 ili 83 tisuće prema svim dosadašnjim saznanjima daleko nadmašuje stvarni broj jasenovačkoga ratnoga logora, pa se kod unosa svih “novih žrtava” radi o “kloniranju” već postojećih popisanih osoba. Kako je to moguće? To je učinjeno uz pomoć proizvođača računalnoga programa u kojem su žrtve popisane, a zasigurno po uputama radnika JUSP-a Jasenovac.

Dakle, popis se sastoji od 2095 stranica. To je veliki broj stranica, a još veći broj popisanih osoba! Tko će ih provjeravati, mislili su, valjda, sastavljači popisa. A provjera nije jednostavna! Na računalnom sučelju popis počinje s Džemalom Abadžićem (na prvoj stranici), a završava s Terezijom Žužić (na 2095. stranici). Na vrhu svake od tih stranica postoje polja za pretragu, tako da se upiše prezime, ime, općina rođenja, mjesto rođenja ili godina rođenja, ili samo jedan od tih podataka. Naravno, da će svatko rado koristiti tu tražilicu. Ako se upiše prezime i ime neke osobe koja na popisu postoji, rezultat pretrage bit će upravo ta osoba. Ako se upiše samo prezime, rezultat pretrage bit će sve osobe s dotičnim prezimenom. Većina se ljudi zadovoljava s tom ponudom i dobivenim rezultatima.

No, iza te tražilice krije se prva velika prijevara. Ako postoji više osoba s podpuno istim podatcima (a to je slučaj kod “kloniranih” osoba), rezultat pretrage bit će samo jedna osoba s dotičnim podatcima. Uzmimo primjer. U tiskanom poimeničnom popisu nalazimo sljedeću osobu: Bogdan (Mato) Sofa, 1911.-1941., Veliko Trojstvo, Bjelovar, Romkinja. Ubijena od ustaša 1941. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64 (str. 227).

Kad u tražilicu upišemo, pod prezime: Bogdan, a pod ime: Sofa, dobit ćemo istovjetne podatke kao i u tiskanom popisu, i to samo jednom.

Ako nastavimo znatiželjno tražiti izvornu stranicu na kojoj se nalazi Sofa Bogdan, odnosno na kojoj se nalaze svi ti Bogdani, to je moguće učiniti “pješice”, odnosno listati stranicu po stranicu, ili nasumce upisujući broj stranice, pa na što naiđemo – naiđemo. Tražeći Bogdane malo naprijed, malo nazad, ustanovio sam da se nalaze popisani na 12 stranica (164.-175.). Tu nalazimo popisano sveukupno 443 osobe s prezimenom Bogdan. Do 1. lipnja imena nisu bila složena abecedno, već su bila razbacana nasumce. Među njima smo do tog dana mogli naći sveukupno sedam istovjetnih upisa Sofe Bogdan (na str. 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171), kao i mnoge druge umnožene osobe.

Dakle, prva velika prijevara sastavljača digitalnoga jasenovačkoga popisa i radnika JUSP-a Jasenovac koji na tom popisu rade, kao i ravnateljice Nataše Jovičić, pod čijim se ravnateljstvom takav popis sastavlja, sastoji se u tome što pretraga daje jedan rezultat, a stvarno stanje na izvornim stranicama je drugo.

Druga velika prijevara odgovornih osoba jest zamisao i ostvarenje umnožavanja jednih te istih osoba, o čemu je pisao Tomislav Vuković, pa je ustanovio, kao što je već navedeno, da se na tom popisu nalazi 14 tisuća “kloniranih” žrtava. Radnici JUSP-a Jasenovac su ili dobili nalog od nekog nastranog autoriteta ili su si sami postavili za cilj da upišu što više jasenovačkih žrtava, bez obzira na njihov stvarni broj. U tom prljavom poslu nije im predstavljalo nikakvu poteškoću ni umnožavati jedne te iste osobe. Da su to činili svjesno, svjedoči način rada računalnoga programa koji je imena razbacivao nasumce, a preko tražilice je nudio samo jedan upis jedne osobe, premda se u popisu nalazila više puta upisana. Sve ovo o čemu pišem, vrijedilo je do 1. lipnja. Naime, tijekom toga dana sve je na digitalnom jasenovačkom popisu izgledalo tako. O tome sam upoznao svoje suradnike na poslu, koji se tome nisu mogli načuditi, kao ni ja osobno. No, sutradan dolazi na posao jedna suradnica, koja je svoju spoznaju navečer 1. lipnja htjela podijeliti sa svojim suprugom, te mi kaže da na popisu više nema umnožene Sofe Bogdan, već je upisana samo jednom. Isto tako, imena više nisu razbacana nasumce, već su uredno složena abecednim redom. Pristupih odmah provjeri i ustanovio sam da je upravo tako kako mi je suradnica ispričala. Što se dogodilo?

Na popisu 167 stvarnih osoba Bogdan pojavljuje se 443 puta

Tu dolazimo do treće velike prijevare. Naime, Vukovićevo javno obznanjivanje krivotvorenoga popisa s 14 tisuća umnoženih žrtava, dovela je radnike i ravnateljicu JUSP-a Jasenovac u neugodan položaj iz kojeg su se nastojali izvući. Nisu priznali pogrešku, a još manje očitu prijevaru. Jednu prijevaru zamijenili su drugom. No, u laži su kratke noge, kaže narodna poslovica. Tako su i radnici JUSP-a Jasenovac uhvaćeni u laži.

Zahvaljujući činjenici da sam 16. svibnja presnimio više desetaka stranica jasenovačkoga popisa, pa i onaj dio koji sadrži osobe s prezimenom Bogdan, sada sam taj “stari” popis mogao usporediti s novim popisom od 2. lipnja. Prva provjera bila je ustanoviti broj popisanih osoba. Stari popis – 443 osobe, novi popis – 443 osobe. Kako je to moguće, kad je stari popis smanjen, barem za šest umnoženih upisa Sofe Bogdan. Nije preostalo drugo nego usporediti svaki upis iz staroga popisa, bez abecednoga reda imena, s novim popisom na kojem su imena složena abecednim redom. Ustanovio sam, kao što je priloženo. Na starom popisu od 443 upisa, radilo se samo o 167 različitih osoba, a 276 upisa je “klonirano” ili umnoženo.

No, kako je riješen problem s novim popisom. Premda su “klonirani” upisi izbačeni iz popisa, on i dalje sadrži 443 osobe s prezimenom Bogdan. Umjesto izbačenih “kloniranih” osoba, u popis su bez ikakvih skrupula uvrstili nove, preuzevši ih iz Popisa žrtava Drugoga svjetskoga rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, sastavljenoga radi odštetnoga zahtjeva upućenog Njemačkoj. Kod većeg broja tih novih osoba ustanovio sam da se u napomeni pozivaju upravo na taj popis Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije. Da su to stvarno jasenovačke žrtve, one bi se na tom popisu našle na početku njegova stvaranja, jer je taj popis Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije osnovni predložak s kojim su radnici JUSP-a Jasenovac započeli sastavljanje popisa, a ne bi se na njemu našli tek ovih proteklih dana, kad je s njihovim imenima potrebno zamijeniti razodkrivene “klonirane žrtve”.

Jesu li radnici JUSP-a Jasenovac uspjeli proteklih tjedana ili mjeseci zamijeniti sve “klonirane žrtve”, nije moguće reći bez cjelovite provjere popisa. No, predpostavljam da su to ipak učinili, jer je popis sada uređen podpuno po abecednom redu i nije moguće skriti “klonove”. Prigovor koji se mogao dosada pročitati i čuti u javnosti da jasenovački popis ima 14 tisuća “kloniranih žrtava”, sada više ne stoji, jer su oni izbačeni iz popisa. No, nitko razuman nije mogao ni sanjati da bi te izbačene “klonove” jednostavno zamijenili mnoštvom drugih osoba, koje zasigurno nemaju nikakve veze s ratnim Jasenovcem. To nisam mogao vjerovati ni ja osobno. Dva mi je dana bilo potrebno da prihvatim tu mogućnost prijevare kao dogođenu. Uspoređivao sam na sve moguće načine popisane Bogdane iz svibnja i popisane Bogdane iz lipnja. Sve usporedbe i sve računice govore upravo tako kako je opisano.

Kako bih bio siguran da nisam negdje pogriješio, da mi možda računalo nastrano radi, da sam možda nešto previdio ili slično, istu usporedbu starog i novog popisa učinio sam kod osoba s prezimenom Božić, kojih ima sveukupno 141. I kod tih je osoba uočljiva prijevara, razmjerno manja, jer se radi o manjem broju osoba. Među njima sam pronašao 36 “kloniranih žrtava” koje su sada zamijenjene s 36 novih osoba, također preuzetih iz popisa iz 1964. godine.

Poštovani čitatelji, nažalost, ne mogu sve ovo provjeriti na svojim računalima, osim ako je netko predhodno presnimio cijeli ili barem dio digitalnoga popisa. No, nema nikakve sumnje da se prijevara s jasenovačkim popisom dogodila i događat će se dokle god će JUSP Jasenovac ustrajati na svom antihrvatskom djelovanju.

Kad su pojedinci dosada upozoravali da se na jasenovačkom popisu nalazi neka osoba koja na njemu nikako ne smije biti, tada smo mogli vjerovati da je takva osoba na taj popis došla zabunom ili nekom pogreškom. Nakon ove spoznaje o svjesnom i namjernom laganju, namještanju i krivotvorenju, sasvim je jasno da se kod popisa ne radi o slučajnim pogreškama, već o zloj namjeri njihovih sastavljača.

Laž koju svi financiramo

Sve ovo što sam iznio jest zapravo banalno, a toliko nevjerojatno odkriće. Banalno je jer svaki korisnik omrežja mogao je i može provjeriti taj jasenovački popis, podrobno ga iščitavajući. A odkriće je opet toliko nevjerojatno, jer tko bi se pošten nadao da će jedna javna ustanova, financirana javnim novcem svih nas državljana Republike Hrvatske, kao što je JUSP Jasenovac, krivotvoriti svoj glavni proizvod kojim nastupa pred javnošću, i to krivotvoriti na tako bezočan način da je gotovo nevjerojatno.

Radnici JUSP-a Jasenovac, tj. sastavljači tog popisa, a osobito ravnateljica Nataša Jovičić, pod čijim je ravnateljstvom taj krivotvoreni računalni popis sastavljen, trebali bi snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost. Ravnateljica Nataša Jovičić sa svojim radnicima učinila je prema Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu nečasno djelo. Je li je to i kazneno djelo, trebale bi odlučiti mjerodavne vlasti, a osobito Državno odvjetništvo. U svakom slučaju, Nataša Jovičić s takvom nečasnom i kriminalnom radnjom ne bi smjela biti savjetnica Predsjednice Republike Hrvatske.

Kad smo ustanovili krivotvorenost poimeničnoga popisa, isprazno zvuči početno navedeni poziv za izradom što točnijeg i podpunijeg popisa. Očito je da namjera sastavljača nije točan i podpun popis, već stvaranje što većega popisa – nije važno što je lažan i krivotvoren, ali u duhu velikosrbske imperijalističke politike, koja se ne miri s postojanjem samostalne Republike Hrvatske. Višedesetljetna velikosrbska histerija oko Jasenovca uljuljala je velikosrbe i hrvatske Jugoslavene u pomisli da će preko laži o Jasenovcu vladati nad Hrvatima. Takvoj velikosrbskoj imperijalističkoj politici služe, nažalost, i današnji radnici JUSP-a Jasenovac s ravnateljicom Natašom Jovičić na čelu.

Stjepan Razum, predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac

Prilog osnovnom članku:

Dio abecednog popisa osoba s prezimenom Bogdan koji se nalaze na jasenovačkom popisu žrtava. Jasenovački popis ne sadrži redni broj pojedine osobe, pa je za potrebu ovog prikaza ispred svake osobe stavljen unutar uglatih zagrada njezin redni broj. Do 1. lipnja te su osobe bile jedine na jasenovačkom popisu koje su činile zbroj od 443 osobe s prezimenom Bogdan. Nisu bile poredane abecednim redom već razbacane po svih 11 stranica tog popisa (164-175). Na kojem su se mjestu nalazile i koliko je puta koja osoba popisana pokazuju brojke na kraju pojedinoga redka također unutar uglatih zagrada. Dok se one brojke ispred imena odnose na obnovljeni popis (vidljiv od 2. lipnja), dotle se brojke na kraju zapisa odnose na popis kakav je postojao do 1. lipnja. On nije više provjerljiv, ali je prije promjene skinut s omrežja i otisnut na papiru, pa je dostupan kod člankopisca. Uz ime donosi se mjesto i godina rođenja, te godina smrti, dok je mjesto smrti – Jasenovac, izostavljeno, jer je istovjetno kod svih upisa.


Da se ne zaboravi...

LIPANJSKA POVELJA

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neupitnog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije ru2 zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA



Blagdan sv. Ante Padovanskog, 13. lipanj 2015.

SVETI ANTE PADOVANSKI

"Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima". (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate). Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

b. Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

f. U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

h. Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

j. Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

l. U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: "On je umro i pokopan je u paklu". Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

Sveti Ante s djecom - zaštitnik djece. Blagoslov djece je uobičajen u svim crkvama posvećenim sv. Anti

Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji. Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: "Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost".

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

fra Franjo Mabić


Katolici.org

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Ante izlazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Ante u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: ''Idi, sin tvoj živi''. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: ''Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji''. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: ''Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže''.

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante sa malim Isusom

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.


Markov trg na Z1 televiziji...

Poglavnik dr. Ante Pavelić je bio vrlo omiljen

Počasni predsjednik Hrvatskog domobrana Vladimir Fuček je u vrijeme stvaranja NDH imao 13 godina, no ostala su mu živa sjećanja. Istaknuo je kako je promidžba učinila mnogo štete ideji hrvatske države, a na kraju emisije je u studiju i zapjevao domoljubne pjesme koje niste mogli čuti javno 70 godina, a koje su se pjevale u to vrijeme.

Vladimir Fuček je rastao u obitelji koja je bila aktivna u političkom životu bjelovarskog i zagrebačkog kraja. Dolazak NDH nije se ni po čemu mogao naslutiti, narod se informirao iz kino vijesti, malo je ljudi imalo radio i malo je ljudi kupovalo novine.

”U našim krajevima većinsko je stanovništvo bilo HSS-ovo, Maček je imao i svoju zaštitu, u bezvlašću, prvih dana NDH-a, oni su bili prva hrvatska policija. Samo su studenti mahom bili okrenuti Anti Paveliću.”

O ustašama se nije mnogo znalo, govorilo se o frankovcima.

“Kada je proglašena NDH zavladala je velika euforija jer je proglašena hrvatska država i zbog toga što je rat sila Osovine protiv Jugoslavije gotov, a da je bilo malo gubitaka. Protiv države su se od početka bunili četnici koji su napadali i ubijali one koji su iz vojske stare Jugoslavije htjeli otići u vojsku nove države”, rekao je Vladimir Fuček.

Prve je ustaše vidio kada su se vratili iz emigracije, na njima se vidjela veća urednost nego li na vojnicima Kraljevine Jugoslavije. Protiv njih se vršila zla promidžba komunista koja je bila vrlo agilna i agresivna.

“Najbolje se to vidi u percepciji Jure Francetića i Crne legije. Oni su, suprotno komunističkoj promidžbi, bili elitna vojska koja je nastala u istočnoj Bosni, kako bi se suprotstavila četnicima i partizanima, tada pod istom komandom, koji su maltretirali Hrvate, ugrožavali granicu, i prisilno novačila ljude”, rekao je Fuček i dodao kako su ustaše uglavnom bili elitna vojska dragovoljaca.

Za ustanke partizana nije čuo, čulo se samo za njihove terorističke akcije, primjerice, kada su minirali prugu Sisak-Zagreb kojom je vozivo vlak koji je prevozio srednjoškolce. Za partizanske ofenzive koje je Dedier nabrojao kao sedam ofenziva čuo je mnogo poslije rata.

“Čuli smo za bitku za Gospić, Bihać i Travnik. Poginuli u tzv. partizanskim ofenzivama ginuli su zbog antidržavne četničko-partizanske propagande”, rekao je Fuček. Čuo je za logor Jasenovac, no tamo su uglavnom išli antidržavni elementi, masoni i komunisti. Vrlo mu je neugodno bilo kad su donešeni rasni zakoni, u početku su Židovi morali nositi Davidovu zvijezde, a kasnije je to ublaženo. “Nema govora da je u Jasenovcu ubijeno mnogo ljudi, to je bio radni logor”, rekao je Fuček.

Ante Pavelić je bio vrlo omiljen, no 1944. godine, nakon kapitulacije Bugarske, u narodu je počelo vladati anglofilsko raspoloženje.


Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Referat člana HŽD-a, gospodina Mile Prpe, kojeg je održao na 6. Kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 16. 17. i 18. lipnja 2013.g.

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

U vremenu, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstruozni karakter dogodio se, najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g. u središtu Zagreba.

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Citiram tekst iz Slobodne Dalmacije objavljen 5. svibnja 2001.g „Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. "Već noćima ne mogu oka sklopiti", rekao je Babiću. "Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući." Završen citat.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički - činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast, da njihova žrtva nevinosti ostane zapamćena;

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

Zaigralo šumom vilinsko kolo
šezdeset bijelih vila u svjetlini.
Zaigralo, - pa se i rasplakalo
šezdeset njinih majki u crnini.

2.

Šezdeset učenica iz internata
iz srcišta samog Zagreb grada.
Nakon rata, nakon strašnog rata.
kako li samo nevino nastrada.

3.

Kad na trorog kapi ubojicama
crven zvijezda sjajem zatreptala.
Dva kamiona, pokrov s ceradama
pred vratima đačkog doma stala.

4.

Djevojčice penju u kamione -
na izlet u prirodu da ih vode.
Na livade cvjetne, proplanke one.
Tamo, tamo gdje miris slobode.

5.

Svibanjsko jutro svjetlošću blista,
priroda pleše ljepotom cvata.
Zelen šumarci bojom mladog lista -
i roj leptira uokolo se hvata.

6.

Kravarsko se vidi, kamioni skreću
u šumu gdje lipe, breze, bori
Proljet u cvatu kao da nudi sreću,
ali slutnja neka u srcu im gori.

7.

Djevojčice u šumi, nevinost dana.
S trorogih kapa zvijezda se ljeska
Crvenom bojom, ko krvava rana -
pod njima zvjerski pogled se bljeska.

8.

Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga
pohote grozne, žrtve postaše prve.
Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga
Matilda mrtva, mrtva leži isprve.

9.

Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!
Nikome baš ništa učinile nismo!
Sad glas im drhtav u nevinosti žive!
Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.

10.

Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.
- Krive ste nam za to jer ste još žive.
Prasak pištolja, i smrt na licu niknu
na bljedolikom licu djevojčice Ive!

11.

U srcima muk, drhte nabujale grudi,
tek u pubertetu te učenice svake.
Tijelo umire, a srce život žudi -
ali orgija smrti uze i život Jake!

12.

Ana-Marija i Magda pokošene pale.
Krv lipta i zelenu travu kvasi.
Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,
djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.

13.

Muk tišine, tišina mukom vlada.
Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!
Rafalna paljba rapsodiju sklada -
i kontrabas smrti krvcom ih zali.

14.

S licem u travi i Biserka leži,
krijes u očima i Anastazije mrtve.
Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.
Skriva se od žrtve, skriva se od žrtve.

15.

Djevičanstva u travi pokošena bila,
sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.
Šezdeset ljeta i tajna se krila,
kostima mrtvih dok svjetlost ne svane.

16.

Ne plačite majke, one za smrt ne mare,
- njih šezdeset sad vilama postale.
Ubojice klete plam pakla nek tare!
Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Zasad, sve što bismo mogli učiniti za njih to je da se u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva postave vijenci, zapale svijeće, i njihovo grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj pogubljenih, jer prema nekim izvorima bilo ih je sedamdeset, te na zgradu nekadašnjeg internata u Preradovićevoj ulici iz koje su izvedene trebalo bi, ako nam vlast dopusti, postaviti im spomen ploču.

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih, više djevojčica nego djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno pasiansko bogatstvo i njihovo štovanje kao heroina života.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

Mile Prpa


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


U spomen hrvatskom ratniku!

Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Mostarsko ratište, Dubrovačko ratište, Popovo polje.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu. Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!


Pavković: Kakva lustracija, njih treba odmah na robiju!

Nakon što su nam slovenski povjesničari, na čelu s istraživačem arhiva Romanom Leljakom, ukazali i video zapisom na iznimno veliki broj masovnih grobnica, poglavito u Sloveniji, gdje su, nakon II. svjetskog rata, partizani, bez suda i suđenja, ubili na stotine tisuća Hrvata, pretežno žene, djecu i starce, postavlja se pitanje: što će nam lustracija?

Masovnim grobnicama, koje su nam ostavili Titovi antifašisti, nije prekrita samo Slovenija, već cjelokupno područje bivše Jugoslavije, a naročito Bosna i Hercegovina. Ono što je najgore od svega je činjenica da se o zlodjelima partizana nije smjelo uopće govoriti i pisati. Svatko tko bi nešto rekao odmah je proglašen neprijatelj i završio je u nekoj od dobro organiziranih robijašnica. Nije bilo rijetko da se i ubijalo one koji su "previše znali".

Dovoljno je pogledati Hudu Jamu, za koju smo saznali tek 2009. godine. Riječ je o bivšem rudniku u malom mjestu nadomak Laškog. Tamo su nađene kosti na tisuće Hrvata (i ne samo njih) koje su partizani čak i žive zazidali, kao u Srednjem vijeku.

A kad danas pitate Titove antifašiste o tome oni šute kao ribe u vodi. Jedino što znaju reći je - Jasenovac. Svake godine dižu buku i galamu oko tog bivšeg ustaškog logora, samo i isključivo zbog toga da ih se ne pita za stotine tisuća zločina koje su učinili kao pobjednička vojska poslije II. svjetskog rata.

Činjenica je da su bili na strani pobjednika, ali to im nije dalo za pravo da kolju, gaze, strijeljaju i muče sve one za koje su smatrali da su im neprijatelji, pa bili ti i mala djeca. Svoje žrtve su neprestano uvećavali. Još je relativno mali broj živih svjedoka, ali ih ima.

Oni koji kažu kako Josip Broz Tito ništa nije znao o tim strašnim zločinima - lažu. Ništa se nije moglo bez njegova odobrenja. No, vrlo je žalosno da se Hrvati uglavnom i danas boje govoriti i svjedočiti o nepreglednim kolonama nakon 1945. koje su prolazile mnogim gradovima i selima, a u kojima su bili obespravljeni ljudi.

Tjerali su ih kao zvijeri od Slovenije do Makedonije. Ako je netko posustao ili pao obično je to bio i kraj njegova životnog puta. Partizani nisu imali milosti. S mrtvim ljudima napunili su sve jame diljem bivše države. Tko im je dao za pravo da ubijaju i masakriraju sve za koje su smatrali da ne nose ili da ne poštuju krvavu zvijezdu petokraku?

Slično je i sa bivšim Udbašima. Tek kad je Njemačka zagrmila, a bilo je to nema tome dugo, Hrvati su se malo prepali i izručili navodne ubojice toj zemlji da ih istražuje i da im sudi. No, vidite i sami da i dalje se ljudi plaše govoriti o ovim partizansko-komunističkim lešinarima, koji su se početkom devedesetih godina, kao mravi, gotovo nečujno uključili u stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a za sobom su "povukli" svoju djecu (slučaj Perković), i veliki broj doušnika i izdajica, pa ispada da im se danas moramo i klanjati.

Nakon što je počelo suđenje Udbaškim monstrumima u Njemačkoj nema mnogo ljudi koji su spremni govoriti o ovoj zločinačkoj organizaciji, a mediji prate ovo suđenje kao da i ne prate. Što nam to govori? Udba je i dalje naša sudba! Dovoljno je da pogledate Josipa Manolića i sve će vam biti jasno. Taj čovjek je mnoge nevine Hrvate strpao u zatvor, uništio im živote, ali dolaskom hrvatske države se naglo "popravio", kao i niz ostalih Udbaša, koji su danas zaposleni u svim državnim i inim institucijama. Kako su radili nekada, tako rade i od devedesetih, samo ovoga puta na "demokratski" način. Svaka čast, majstori!

Pa, što će nam lustracija?

Sve te koji su činili zločine (a zločin je zločin) treba prepustiti policiji, Državom odvjetništvu i sličnim institucijama. Oni trebaju, odnosno već su davno trebali provjeriti i ukloniti sve zločince koji su činili zla nakon II. svjetskog rata. A što se događa kod nas? Oni koji su činili zločine, jednostavno su preokrenuli kapu i sad su ugledni i cijenjeni građani. To bi isto tako bilo da se neki ubojica nakon ubojstva pretvori u "anđela", pa bi mu onda bilo sve oprošteno.

Tim partizanskim ubojicama i Udbašima treba pošteno suditi. Oni koji su nevini bit će izuzeti, ali da ljudi koji su okrvarili ruke i danas mirno spavaju - to ne može.

Zašto se toliko godina nakon smrti Josipa Broza Tita ne otvore tajne arhive? Tko se plaši da će u njima pronaći svoje ime ili ime nekog od članova svoje obitelji kao zlikovca ili Udbaša? Nije istina ni to da je sva arhiva u Beogradu.

Koliko još ima raznih manolića koji bi iz glave mogli nabrojiti stotine "krvavih" imena od kojih je vjerojatno većina i dalje među nama?

Stoga, nije dovoljno samo provjeriti i ukloniti iz javnog života partizansko-komunističke štetočine, već sve za koje se sumnja da su bili umiješani u zvjerstva od 1945. treba privesti pravdi. Ne, ne bi to bila nikakva osveta ili slično, već bi pravna država, za kakvu se smatramo, napokon počela raditi svoj posao.

Za početak je dovoljno da se pogleda knjiga bivšeg suca Ustavnog suda RH Vice Vukojevića "Dosje 240271". I sve će vam biti jasno, ako vam već jasno nije.

Kakva lustracija, njih treba odmah na - robiju!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Izvještaj s tribine Istina o Jasenovcu...

Tvrdimo da nitko u Jasenovcu nije ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac

Žetva na logorskoj ekonomiji

Logor u Jasenovcu desetljećima opterećuje odnose između Hrvata i Srba. U posljednje vrijeme srpski autori i političari ponovo govore o 500.000 navodno ubijenih Srba u Jasenovcu. Pridružuje im se i Spomen područje u Jasenovcu s gotovo 50.000 srpskih imena, preuzetih s popisa navodnih jugoslavenskih ratnih žrtava, sastavljenog 1964. godine.

No ozbiljnim istraživanjem povijesti Drugog svjetskog rata relativno brzo se može nedvojbeno ustanoviti da u logore Stara Gradiška i Jasenovac, od 1941. do 1945., nitko nije bio doveden, a ni ubijen samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac.

Prije svega, o tome ne postoje materijalni tragovi ni dokumenti, a niti uvjerljive izjave svjedoka. Zaključak proizlazi i iz odnosa koji je Nezavisna Država Hrvatska imala prema građanima te narodnosti i vjere. Osim zabrane uporabe ćirilice nakon osnivanja države, ostali potezi bili su izravna reakcija na djelovanje četničkog ili partizansko-komunističkog pokreta. U logore Danicu u Koprivnici i Gospić internirani su pripadnici četničkog pokreta čija je imena imala evidentirana još predratna policija (njihova udruženja su javno djelovala).

I nekoliko slučajeva skupnih strijeljanja, u kojima su žrtve bili hrvatski Srbi, u Gudovcu te na Banovini i Kordunu, predstavljalo je odmazde za napade i ubojstva koje su počinile četničke skupine.

Država isprva potiče prelazak pravoslavnih stanovnika na katoličku vjeru, no tome otpor pruža Katolička crkva na čelu s tadašnjim nadbiskupom Alojzijem Stepincem. U lipnju 1941., Nijemci započinju kampanja useljavanja Slovenaca u Hrvatsku, a od njezinih vlasti traže iseljavanje odgovarajućeg broja Srba u Srbiju. Prema planu, do kraja kolovoza iz Slovenije je trebalo stići oko 90.000 useljenika, a isto toliko trebalo je Srba biti iseljeno u Srbiju. Deportacije su započele, ali su ubrzo i završile. Njemački dužnosnici u Srbiji zaključili su da bi dolazak useljenika destabilizirao stanje u toj okupiranoj zemlji. Transporti su zaustavljeni već u rujnu. Ukupno je u Srbiju iz Hrvatske preseljeno 15.256 Srba. Preseljeno, dakle, a ne ubijeno.

Nakon izbijanja masovne pobune u lipnju i srpnju 1941., međusobni oružani sukobi postaju intenzivniji. Na područjima zahvaćenim pobunom nastaju i neregularne postrojbe za zaštitu stanovnika, tzv. divlje ustaše.

U kolovozu Vlada NDH započinje s razoružavanjem tih neregularnih formacija i njihovim djelomičnim uključivanjem u redovite postrojbe. Već to predstavlja pokušaj smirivanja stanja u zemlji. U tom sklopu izrečene su i smrtne kazne nekolicini ustaša koji su poduzimali samoinicijativne akcije protiv srpskih odmetnika i stanovnika. U jasenovački logor po njegovu osnivanju u kolovozu 1941. dolazi mala skupina Srba ranije internirana u Gospiću. Riječ je uglavnom o četničkim aktivistima. Uskoro iz Beograda dolaze izaslanici Srpskog crvenog križa na razgovor s hrvatskim vlastima o prebacivanju srpskih zatočenika u Srbiju.

U prvoj polovini 1942. još se snažnije mijenja opći odnos prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Prestaje državni pritisak za prevođenje na katoličanstvo. U Hrvatskom državnom saboru Ante Pavelić svečano izjavljuje da „nitko nema ništa protiv pravoslavlja“, a dodaje da u Hrvatskoj ne može postojati Srpska pravoslavna crkva, jer su pravoslavne crkve uglavnom autokefalne i vezane uz državu u kojoj rade. Stoga se osniva Hrvatska pravoslavna crkva, na čelu s mitropolitom Germogenom (Grigorij Ivanovič Maksimov).

U Hrvatski državni sabor imenuje se Savo Besarović, odvjetnik iz Sarajeva, kao politički predstavnik pravoslavnih stanovnika. Besarović je kasnije isti zadatak obavljao kao ministar u Vladi, sve do kraja rata 1945. Besarović i drugi dužnosnici zalagali su se za puštanje iz internacija srpskih zatočenika i u tome često uspijevali.

S četničkim skupinama u zapadnoj i sjevernoj Bosni te Lici u proljeće 1942. godine započinje sklapanje sporazuma o nenapadanju i priznavanju suvereniteta NDH. Prema sporazumima, udovice četnika koji poginu u borbi protiv partizana imat će hrvatsku mirovinu. Ranjeni četnici liječit će se u državnim bolnicama, itd. Ponovo se zapošljavaju državni službenici, činovnici i učitelji srpske narodnosti koji su ponegdje otpuštani s posla nakon osnivanja države. Osnivaju se posebne domobranske radne, logističke postrojbe (DORA pukovnije) u koje se unovačuju pravoslavni mladići. Time se na neki način priznaje njihov „prigovor savjesti“ i omogućava da ne ratuju protiv partizanskih postrojbi koje su u znatnom broju popunjene upravo Srbima. Pravoslavni domobrani često se šalju i na rad u Njemačku.

Već od početka rata u zapovjednom kadru domobranstva i oružništva sudjeluju časnici srpske narodnosti odnosno pravoslavne vjere: Mihajlo Lukić, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Oljača, Pantelija Dane Ratković i drugi. Bivši partizan Milenko Ećimović nakon zarobljavanja pridružuje se ustaškoj Crnoj legiji, itd.

Nakon bitke na Kozari, njemački su vojnici strijeljali oko 300 partizana, uglavnom Srba, zarobljenih s oružjem u rukama. Ostali zarobljenici (oko 9000 muškaraca i 23.000 žena i djece) raseljeni su kako ne bi ponovo postali jataci partizanskim skupinama. Odrasli muškarci i žene uglavnom su odvedeni su na rad u Njemačku, a oko 10.000 starijih osoba te žena i djece raspoređeno je po selima u Slavoniji. Oko 10.000 pravoslavne djece mlađe od 14 godina zbrinuto je u okviru državne akcije u dječjim domovima, prihvatilištima i udomiteljskim obiteljima. Slične akcije raseljavanja poduzimane su i na Kordunu te okolici Bjelovara i Grubišnog Polja. Kroz logore u Staroj Gradiški i Jasenovcu upravo zato u ljeto 1942. prolazi najviše srpskih zatočenika. U njihovim poslijeratnim izjavama ne spominju se masovna ubojstva u logorima. Kasnije se u logorskim popisima mogu naći samo manje srpske skupine, uglavnom zarobljenih partizana. Mnogi od njih se sami u logorima javljaju za odlazak na rad u njemačke tvornice. U nekoliko slučajeva strijeljanja i vješanja u logoru, srpski zatočenici stradavaju za osvetu, odnosno, odmazdu zbog bijega njihovih suzatvorenika.

Dakle, od 1942. godine pravoslavni stanovnici postaju punopravni građani Nezavisne Države Hrvatske. To se može pročitati i u okružnicama s uputama „o smirivanju zemlje“ koje ministarstva šalju nižim tijelima vlasti. Na Sveučilištu u Zagrebu nastavnici srpske narodnosti uglavnom su cijeli rat ostali na svojim radnim mjestima, kao i liječnici i pripadnici drugih profesija. U Hrvatskom državnom kazalištu neki redovito igraju glavne uloge (Bela Krleža, Aco Binički, Dejan Dubajić). Na fakultetima se broj studenata pravoslavne vjere još i uvećao nakon 1942. godine, jer je u Zagreb došao i stanovit broj studenata iz Bugarske.

Zanimljiv je pravosudni slučaj iz 1943. godine. Zagrepčanin, Hrvat i katolik, prijavio je svoju ženu policiji tvrdeći da stalno sluša Radio London (u to vrijeme dosta teška optužba), a i inače loše govori o državi jer je rođena u Srbiji. Istraga je međutim utvrdila da je taj čovjek već dugo živio u lošim odnosima sa ženom. Želio je se riješiti na ovaj način. Zagrebački sud ga je, zbog lažne prijave, kaznio s dvije godine zatvora!

ND Hrvatska je financirala izdavanje časopisa Pravoslavlje, davala je plaće svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, popravljala srušene i oštećene crkve. Metropolit je pozivan na državne svečanosti, a često mu je počast odavala i postrojba vojske. Zagrebačkim ulicama su u vrijeme crkvenih blagdana prolazile pravoslavne procesije. Takvo što se nije ponovilo u idućih 70 godina. Srpska naselja zahvaćena partizanskom pobunom bila su, osobito prema kraju rata, izvan dohvata hrvatskih vlasti. Na Banovini su srpski stanovnici ponegdje osnivali samozaštitne odrede koji su se suprotstavljali i državnim vlastima i partizanima. Ponegdje u Slavoniji uspostavljale su se neformalne veze sa srpskim selima i dogovarala međusobna lojalnost, odnosno, nenapadanje. Zbog toga su ta sela bila izložena i napadima partizana, koji su ubijali uglednije stanovnike i seoske knezove, kako bi ostale seljane potaknuli da im se pridruže. Čak da su to i htjele, ustaške vlasti, posebice u drugoj polovini rata, nisu mogle ni fizički ni logistički organizirati dovođenje u logor tolike mase pravoslavnog naroda, kako to tvrde pojedini autori u Srbiji i zaposlenici Spomen područja u Jasenovcu.

Zbog svega navedenog, posve su nelogične i neživotne tvrdnje da bi vlast ND Hrvatske odvodila Srbe-pravoslavce u jasenovački logor i zapovijedala da budu ubijeni, samo zbog njihove nacionalnosti i vjere.
Da su zapadni saveznici prihvatili predaju hrvatske vojske i da 1945. godine nije uvedena komunistička diktatura, vrlo vjerojatno bi kolektivno prava srpsko-pravoslavne nacionalne zajednice bila i dalje povećavana.

Igor Vukić


IVAN GABELICA: MILE BUDAK JE ŽRTVA MRŽNJE I LAŽI

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – 7. lipnja Zagreb, 1945.)

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Dr. Mile Budak opet je postao žrtvom bjesomučnih napada i lažnih ocrnjivanja raznih jugoslavenskih i komunističkih snaga. Tvrdi se da je on potpisnik i autor rasnih zakona, dakle većeg broja njih, koji su mnoge ljude odveli u smrt. Rasni zakoni zaista su postojali u NDH, ali na temelju njih nijedan jedini čovjek nije izgubio život. Tim zakonima su Židovi tretirani kao stranci, dakle, dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na ostalo stanovništvo i ništa više. Doneseni su pod pritiskom Nijemaca, o čemu svjedoči bl. Al0jzije Stepinac. On je na saslušanju pred OZN-om 20. svibnja 1945. izjavio da je prigovorio Paveliću zbog tih zakona, na što mu je ovaj odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji". Hrvatske državne vlasti izbjegavale su na razne načine primjenu tih zakona (odgoda njihove primjene, počasno arijstvo, omogućavanje bijega iz NDH i sl.). Tako je znatan broj Židova sudjelovao u vrhu hrvatske državne vlasti.

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Jednako su lažne tvrdnje o Budakovu odnosu prema Srbima. On nije držao govor u Gospiću 6. nego 3. lipnja 1941. Bezočna je laž da je tada ili bilo kada izgovorio da će ustaše jednu trećinu Srba pobiti, drugu raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru. Niti je on to govorio, niti se je u NDH provodila takva politika. Baš obratno, Budak je u Gospiću 3. lipnja 1941. rekao: "Ne smrt! (...) Nemojmo, braćo, dolaziti sa smrću...Ustaška nauka prašta. (...) Ne smijemo, braćo i sestre dopustiti, da se u hrvatskoj državi javljaju oni međusobni bolovi, ona međusobna trvenja, ona međusobna nesigurnost". U pogledu prijelaza s jedne vjere na drugu, pa prema tomu i s pravoslavlja na katolicizam, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941., dakle prije Stepinčeve okružnice, na koju se poziva g. Horvat, i prije sjednice Hrvatske biskupske konferencije u studenomu 1941., uputio nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja: "Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Žarko Puhovski kaže da je Budak "bio jedan od pet vodećih ljudi koljačkoga režima". Misli na režim NDH. Puhovski, osim toga, za Budaka tvrdi da je "nedvojbeno ratni zločinac i, po svemu sudeći drugorazredni pisac". Njegovoj optužbi pridružuje se i dr. Tvrtko Jakovina: "On (Budak, op I.G.) je suđen za ratne zločine i nisam vidio čvrstu argumentaciju, bez obzira na pokušaje, koja bi njegovu ratnu krivcu relativizirala". Za njim se povode Ponoš, Horvat i slična "istinoljubiva" pera.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Ni dr. Puhovski ni dr. Jakovina nisu po struci ni suci ni odvjetnici. Vjerujem da nisu pročitali a kamoli proučili nijedno stručno djelo iz kazneno-pravne materije. Oni taj "zanat" ne razumiju. Kladio bih se da nisu pročitali ni Budakov "sudski" spis. Iz osobnog iskustva znam da se protiv svih političkih osumnjičenika u Titovoj Jugoslaviji primjenjivalo najgroznije nasilje. Ako se primjenjivalo prema meni godine 1965. kao relativno anonimnom sveučilištarcu, kako se tek primjenjivalo prema Budaku kao ministru i ustaškom doglavniku dvadeset godina prije? Nije postojao nijedan jedini element za objektivno suđenje pa se u njegovu slučaju ne može govoriti o sudu na smrt nego o najobičnijem umorstvu. Zločin je i samo pozivanje na takvu "presudu".

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

Tako je to bilo

Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941. uputilo nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja:"Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakovog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati"

Borba za boljševičku Jugoslaviju a protiv hrvatske države jest zločinačka

Režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bio koljački. On je poštovao temeljne civilizacijske norme u većoj mjeri nego mnogi kvazidemokratski režimi. U više navrata Pavelić je opominjao podređene mu dužnosnike da se ne smiju osvećivati i pljačkati, da ne smiju mimo zakona druge lišavati života, imovine i osobne slobode, jer ih u protivnom čeka smrtna kazna. I ta smrtna kazna izvršavana je i nad pripadnicima ustaškoh postrojbi ako su se ogriješili o te ljudske vrijednosti. Ali protiv partizana su ustaše vodile nemilosrdnu borbu. Partizanstvo je, rušeći hrvatsku državu i boreći se za boljševičku Jugoslaviju, i po svojim ciljevima i po načinu borbe bilo zločinačko.

Ivan Gabelica


NOVI DOKAZ KRIVOTVORENOGA POPISA JASENOVAČKIH RATNIH ŽRTAVA

Ogulinski Židov Filip Schleifer, kojega su ustaše 'ubile' 1942., iskaz je dao u Zagrebu 1945. godine

Tomislav Vuković u nizanki od 20 dijelova “Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru”, koju je objavio u “Glasu Koncila” (br. 1-20/2015.), višekratno je istaknuo kako je jedan od glavnih izvora svih krivotvorina na jasenovačkom popisu ratnih žrtava onaj popis iz 1964. godine koji je sastavio Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, a koji je sastavljen radi odštetnoga zahtijeva prema Njemačkoj. U tom popisu, po naravi stvari, trebale su biti popisane sve smrtno stradale ratne žrtve s područja tadašnje države, bilo gdje da su stradali. Zaposlenici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac obilno su se koristili tim popisom, prepisujući iz njega stvarne i navodne žrtve i stavljajući ih u popis žrtava ratnoga jasenovačkoga logora.

Tako u tiskom objavljenom popisu nalazimo sljedeći zapis: “Schleifer (David) Filip, 1909.-1942. Ogulin, Ogulin, Židov. Ubijen od ustaša 1942. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64” (objavljeno u: Smreka, Jelka; Mihovilović, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 12007., str. 1487). Navedena kratica u napomeni označuje izvor: “Popis žrtava Drugoga svjetskog rata, Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, 1964.” (str. 1879.).

No u članku Mihaela Sobolewskoga “Talijanski okupator nije ustašama i nacistima dopustio holokaust”, s nadnaslovom: “Židovi Ogulina u Drugom svjetskom ratu”, objavljenom u časopisu “Novi Omanut. Prilog židovskoj povijesti i kulturi”, koji izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger” u Zagrebu (god. 22./2015. /5775./, br. 2 /127/, travanj 2015., str. 7-9), čitamo sljedeće: “Dana 28. kolovoza 1941. u Zagrebu je uhićen ogulinski Židov Filip Schleifer (Davida i Flore rođ. Mandl), rođen 1909. u Ogulinu, po zanimanju je bio privatni namještenik. Odveden je u sabiralište na Zavrtnici, a odatle 10. rujna iste godine u jasenovački logor. Bio je jedan od rijetkih logoraša koji je u tom logoru proveo sve godine njegova postojanja. Sudjelovao je u proboju logoraša 22. travnja 1945. i uspio preživjeti. Već 24. svibnja 1945. dao je pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina u Zagrebu iskaz u kojem opisuje svoje uhićenje, život u logoru i proboj iz njega” (str. 8.). Člankopisac Sobolewski za ove svoje tvrdnje navodi izvor: “Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (i dalje: HDA), fond. ZKRZ-GUZ 1312/45., k. 5” (str. 9).

Nema nikakve sumnje da se radi o jednoj te istoj osobi, imenom i prezimenom Filip Schleifer, oca Davida, rođen 1909. godine u Ogulinu. Razlika je jedino u tome što je po poimeničnom popisu žrtava jasenovačkoga ratnoga logora ubijen od strane ustaša 1942. u Jasenovcu, a po ovom članku Mihaela Sobolewskog preživio je logor i nakon rata dao iskaz o svome stradanju pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina. Kao što je Vuković ustvrdio u navedenoj nizanki, na jasenovačkom popisu ratnih žrtava nalazi se 14.000 “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. Iz tiska su poznata mnoga druga imena (npr. Milja Prodanović, Mirko Lalatović, Zaharije Ostojić, Petar Bačović, Dragiša Vasić, Pavao Đurišić itd.) koja na tom jasenovačkom popisu ne bi trebala biti, a koja se tu ipak nalaze. Filip Schleifer je sada novi dokaz krivotvorenoga popisa jasenovačkih ratnih žrtava.

Ovaj slučaj potvrđuje krivotvorenje i manipuliranje ratnim žrtvama u svim fazama njihova ustanovljivanja. Prvi i najvažniji krivotvoritelji su bile Komisije za utvrđivanje ratnih žrtava. O tome je Vuković podrobno pisao. Nakon njih, krivotvorenje nastavlja provoditi Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, da bi u tom duhu nastavili, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, zaposlenici Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. Ime Filipa Schleifera ne mogu izbrisati iz objavljene knjige. Hoće li ga izbrisati iz digitalnog popisa na njihovoj mrežnoj stranici, to ćemo vidjeti.

Stjepan Razum, predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac


VELJKO MARIĆ JOŠ DANAS MORA IZAĆI IZ ZATVORA!

Hrvatski branitelj Veljko Marić, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina zatvora, mora odmah na slobodu! Naime, taj čovjek, ako ima imalo pravde, ne smije svoj rođendan (18. lipnja) dočekati u zagrebačkom Remetincu ili u nekoj drugoj robijašnici. Razlog tome leži u činjenici da je – osuđen bez dokaza, odnosno da nije imao pošteno suđenje!

O tome bi pravni i ini stručnjaci trebali raspravljati, a ne govoriti da je pušten iz zatvora u zatvor zbog „humanitarnih“ razloga. Ili, „dokazivati“ tko je više, a tko manje zaslužan da ga se premjesti iz zatvora u zatvor. Oni koji su upoznati s njegovom optužnicom vrlo dobro znaju da je ovaj čovjek – nevin. Optužen je da je 31. listopada 1991., kao hrvatski vojnik, pripadnik 77. samostalnog bataljuna Grubišno Polje, u Vojno-redarstvenoj akciji Otkos 10, u selu Rastovac (Općina Grubišno Polje), prigodom akcije „čišćenja“, ubio, hicima iz vatrenog oružja, civila srpske nacionalnosti Petra Slijepčevića. Tom ubojstvu bila je nazočna jedino (dakle, jedino) njegova supruga Ana Slijepčević, koja ni u jednom (!) iskazu nije optužila Veljka Marića, jer je, kako je izjavila, „osobni opis nepoznatog vojnika slabo upamtila“.

No, idemo redom, pa sami prosudite je li Veljko Marić ratni zločinac ili Junak hrvatskog Domovinskoga rata, koji je u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu proveo 1510 dana u hrvatskoj vojsci i policiji.

U optužnici Veljka Marića, kao prvo, možete pročitati kakav se ratni sukob u rujnu i listopadu 1991. vodio u Hrvatskoj.

O tome nitko ne govori. Zašto, zbog čega?

Dakle, tužitelj za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukčević u Optužnici piše da se u Hrvatskoj u to vrijeme (rujan, listopad, studeni 1991.) odvijao oružani sukob između „hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske, Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) Grubišnog Polja sa druge strane, te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA).“

Zatim se u optužnici Veljka Marića također navodi da su tijekom rujna i listopada 1991. „pripadnici hrvatskih oružanih formacija izvršili više organiziranih napada tokom kojih je opljačkano i popaljeno (da ti pamet stane!, op.a.) više od 30 sela!“

To drugim riječima znači da smo se borili (klali) između sebe, da smo rušili jedni drugima! (A to je bilo mjesec-dva prije okupacije Grada Vukovara.) Pa, ako smo se borili između sebe, i to još na hrvatskom teritoriju, što se i zbog čega u taj sukob onda miješa (agresor) Republika Srbija, tim više što su isticali da u to vrijeme na širem području Grubišnog Polja uopće nije bilo pripadnika zločinačke JNA, što je također laž, jer je bila u Rašenici (Općina Grubišno Polje), ali i drugdje.

Znači, prema srbijanskom scenariju, hrvatske postrojbe su se tada, na području Grubišnog Polja, borile protiv Teritorijalne obrane (TO) Grubišnog Polja! A to drugim riječima, (u prijevodu), znači da je tadašnja Teritorijalna obrane (TO) bila u stvari SRPSKA, odnosno agresorska vojna postrojba, jer Hrvati se sigurno nisu borili protiv Hrvata, ni u Grubišnom Polju.

Zbog čega to, da smo se borili protiv Teritorijalne obrane (TO), nitko nigdje ne ističe, (ni demantira!), već to moramo „saznati“ od Srba, putem optužnice Veljka Marića?

A ako je to tako, a prema srbijanskoj optužnici i jeste, onda Veljko Marić nije mogao biti suđen u Srbiji, što znači da ga treba odmah – osloboditi!

Idemo dalje.

Već smo rekli da je jedini svjedok ubojstva Petra Slijepčevića bila njegova supruga, koja nije nikada, ali nikada optužila Veljka Marića za ubojstvo!

Pa, na osnovu kojih dokaza je na tako drastičnu kaznu, od 12 godina, osuđen Veljko Marić? Tko su bili ti koji su „vidjeli“ i ono što nije vidjela ni supruga stradalog civila?

Riječ je o izjavama dvije osobe. Jedan je Josip Kisela, a drugi Darko Černi. Oni su, kao prvo, izjavili da su također sudjelovali u akciji „čišćenja“ sela Rastovac. Kisela je, kao hrvatski vojnik, na cesti našao vojničku kapu, koja je navodno ispala u dvorištu obiteljske kuće ubijenog, a tamo ju je navodno bacila supruga ubijenog. Na toj kapi nije bilo nikakvih posebnih oznaka, ali on je (među tisućama njih) „znao“ da pripada Veljku Mariću, (samim time i „ubojici“) pa mu je stoga i sam odnio, odnosno vratio, iako je ovaj negirao da je njegova!? Černi je za razliku od Marića bio pripadnik Narodne zaštite (NZ). Po njegovim riječima, Marić je „ušao u dvorište jedne kuće, iz koje se ubrzo začula pucnjava. Nedugo zatim, iz te kuće je izašao okrivljeni, tj. Marić, vidno uzbuđen, bez kape na glavi. Rekao mu je (sic!) da je ubio čovjeka u nazočnosti njegove žene, pri čemu ga je ovaj napao nožem, bio je u odori, i imao je automatsku pušku.“- izjavio je Černi.

Ostali koji su ispitani u svezi ovog slučaja nisu ništa vidjeli, ali su tu i tamo nešto čuli. Svjedoci koje je predlagala Marićeva obrana nisu dobili riječ. Naravno!

Dakle, samo i isključivo na osnovu ovih „čvrstih“ dokaza Kisele i Černija, (koji su ih tijekom rasprava čak i mijenjali!), Veljko Marić je osuđen na drastičnu kaznu, a da se Republika Hrvatska ne da nije žalila već je preša preko laži o kakvim se borbama u to vrijeme na području Grubišnog Polja radilo.

Spomenimo još da u Optužnici Veljka Marića od 12. kolovoza 2010. na petoj stranici piše i ovo: „Iz zapisnika o ekshumaciji i obdukciji pok. Slijepčević Petra obavljenog ove, 2010. godine, proizlazi da je mrtvo telo pokojnika potpuno skeletirano i da je bez imalo ostataka nekih tkiva i organa. Na nađenim kostima nema znakova strelnih povreda ni tragova mehaničkih ozleda, tako da je uzrok smrti nepoznat.“

I ovu optužnicu potpisao je Vladimir Vukčević, tužitelj za ratne zločine Republike Srbije.

Pa, ako nema dokaza, a u ovom slučaju ih doista nije bilo, poglavito onih koji bi čvrsto i istinito potvrdili da je Marić uistinu ubio srpskog civila, zbog lažnih optužbi i totalno krivog predstavljanja sukoba na ovom području, Veljko Marić trebao bi još danas izaći iz zatvora. Također je nevjerojatna činjenica, koju neprestano spominje i ugledna zastupnica u Europskom parlamentu (EU) gđa. Marijana Petir, da Marić nije uhićen već jednostavno otet, tim više što za njim nije bila raspisana nikakva tjeralica.

Ovdje treba naglasiti i riječi Đorđe Dozete, odvjetnika Veljka Marića. On je istaknuo da je optužnica neutemeljena jer nije zasnovana na pravnim dokazima. Naime, po njemu, navedeni dokazi u optužnici su prikupljeni u istrazi protiv NN osobe, a ne u istrazi protiv optuženog Veljka Marića te se oni ne mogu koristiti (a ipak su se koristili).

I na kraju, riječ - dvije, što je zapravo bila Vojna operacija Otkos 10, a u kojoj je sudjelovao Veljko Marić. Riječ je o jednoj od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske u Domovinskome ratu. Započela je 31. listopada, a završila 4. studenoga 1991. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije. Hrvatske snage tom su prigodom oslobodile sve okupirane dijelove Bilogore. U ovom sukobu sudjelovali su pripadnici Hrvatske vojske (HV) i MUP-a RH, dok su s druge strane bili JNA, lokalni Srbi, odnosno brigada pobunjenih Srba u sastavu 28. partizanske divizije.

Cilj operacije među ostalim je bio zaustavljanje agresorskih snaga, odnosno 5. korpusa JNA (Banja Luka) koji je napredovao prema smjeru Pakrac-Grubišno Polje i koji se trebao spojiti sa snagama 28. partizanske divizije na Bilogori te presjeći Podravsku magistralu i izbiti na granicu s Madžarskom.

To je istina.

A što o toj vojnoj akciji piše u optužnici Veljka Marića!?

Usporedite i sami zaključite, iako možete samo jedno – VELJKO MARIĆ JE NEVIN!

Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Sarajevo, 6. lipanj 2015. godine

DVOJICA SVEĆENIKA I REDOVNICA PRED PAPOM IZREKLI SVJEDOČENJA O OSOBNOM TRPLJENJU ZBOG VJERE

Na susretu pape Franje i duhovnih zvanja u sarajevskoj prvostolnici svoja svjedočenja o proživljenom trpljenju zbog svog zvanja i vjere izrekla su dvojica svećenika i jedna redovnica.

Banjolučki svećenik vlč. Zvonimir Matijevića izrekao je svoje svjedočenje:

Sveti Oče!

Zovem se Zvonimir Matijević. Svećenik sam Banjolučke biskupije. Rođen sam 1955. godine u Banjoj Luci. Otac mi je umro kada sam imao 11 dana. Nemam braće, a jedina sestra umrla je sasvim iznenada kada je imala 17 godina. Tako sam ostao sam sa svojom majkom. Nakon svršenog pravnog fakulteta u Banjoj Luci, odlučio sam postati svećenik. Za svećenika sam zaređen 1987. godine u Banjoj Luci.

Godine 1992. bio sam upravitelja župe Glamoč. Pastoralno sam skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. U Republici Hrvatskoj već je bjesnio rat koji se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. Dana 24. veljače 1992. ubijen je moj ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Mnogi su mi govorili da trebam otići. Međutim, nisam htio pobjeći i ostaviti svoje župljane u takvoj opasnosti. Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina časnih sestara od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume.

Na Cvjetnu nedjelju, 12. travnja 1992. nakon Mise vojnici su me uhitili i odvezli u grad Knin u susjednu Hrvatsku. Više puta su me tukli sve dok ne bih pao u nesvijest od boli. Tražili su od mene da na televiziji javno kažem da sam ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove. Zapovjedniku je bilo jasno da neću još dugo izdržati.

Napokon su odlučili prebaciti me u bolnicu u vrlo teškom stanju. Liječnik mi je morao operativnim zahvatom izvaditi brojne podljeve krvi da bih preživio. Moj organizam više nije primao hranu. Često sam bio u nesvijesti. Kasnije su mi rekli da su mi dali šest doza krvi da bih preživio. Na molbu mog biskupa Franje, kojemu nije bilo moguće doći do mene, u bolnici me je posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrzostom što mi je dalo nadu u pobjedu dobra. Tijekom 26 dana boravka u bolnici u Kninu oporavio sam se toliko da su me, na molbu biskupa, mogli razmijeniti kao ratnog zarobljenika. Nakon toga oporavljao sam se još dva tjedna u bolnici u Splitu. Neka Bog blagoslovi sve one koji su mi pomogli da danas budem živ.

Sveti Oče! Hvala Vam što ste došli u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu s riječima mira. Hvala Vam što ste došli donijeti utjehu meni i puno većem broju onih, koji su patili i pate više od mene. Uvjeren sam da je Vaš dolazak i Vaša riječ melem na rane mnogima u ovoj zemlji. Hvala Vam i zato što ste došli probuditi klicu dobra u srcima mnogih, koji su činili zlo. Neka Vaš dolazak, Vaša molitva i Vaša riječ pokrene i svakoga od njih da čini dobro

Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multipla skleroza koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra.

Hvala Vam što ste došli u našu zemlju i u naš glavni grad da po mom svjedočenju čujete tisuće svjedočenja osoba koje su patile, ali osoba koje ne gube nadu jer čvrsto vjeruju u Boga, čvrsto vjeruju u pobjedu dobra nad zlim. Blagoslovite sve nas, Sveti Oče!

Nakon dramatičnog svjedočenja vlč. Zvonimira Matijevića Papa je ustao, zagrlio ga i poljubio mu ruku!

Svoje svjedočanstvo iz logora Papi je predstavio i fra Jozo Puškarić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Istaknuo je da dolazi iz brojne obitelji s devetero djece, od kojih su i tri sestre postale redovnice. U logor je odveden kao župnik u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini, 14. svibnja 1992. S njime su u logoru završili i župljani, premda nisu nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.

Govoreći o logoraškim danima, rekao je: „U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Stoidvadeset dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra. Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila", rekao je fra Jozo Puškarić. „Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima", rekao je fra Jozo, posvjedočivši kako je svima oprostio jer Isus poziva na praštanje, a tome su ga učili roditelji i Crkva. „Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata! Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim", zamolio je Papu o. Puškarić.

Posljednje svjedočenje izrekla je s. Ljubica Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi. Do rata je radila u Domu za stare i nemoćne osobe u kojoj su bili smješteni stićenici različitih vjera i nacionalnosti. Ispričala je kako je zajedno sa svećenicima i djelatnicima župnoga Caritasa u Travniku odvedena 15. listopada 1993., te iznijela poniženja i mučenja koja su doživjeli od stranih ratnika iz različitih arapskih zemalja. Tako su joj strgali krunicu, a uzeli su joj i redovnički prsten, što su za nju svetinje. Nakon premlaćivanja, tražili su od nje da prizna kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o svome mučenju ništa ne govori, inače će joj glava otići u pakao.

Vratila se u samostan u Travniku povezanih očiju, a kad je skinula povez nije se smjela okrenuti. Sestre su je čekale plačući i moleći u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića. „Sveti Oče, hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani. Bogu hvala", rekla je s. Ljubica.(Svjedočenja se mogu pročitati u cijelosti u rubrici Dokumenti).

Nakon svjedočenja slijedilo je čitanje iz Prve poslanice sv. Petra Apostola te razmišljanje pape Franje. Napisani je govor predao kardinalu Puljiću.


ZA HRVATSKU TRAGEDIJU KLJUČNA JE ODGOVORNOST VELIKE BRITANlJE

Dug je niz britanskih političara i vojnika odgovornih za pokolj hrvatske vojske i civila. Taj niz počinje najodgovornijima: predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom i ministrom Haroldom MacMillanom. Potonji je doletio iz Italije u Klagenfurt 13. svibnja 1945. i usmeno zapovjedio zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu i brigadiru Tobyu Lowu (kasnijem lordu Aldingtonu), da obave posao predaje Kozaka sovjetskim snaga, a “otpadničke postrojbe jugoslavenske vojske", izuzev, dakako, četnika jugoslavenskim partizanima. Slijede: general Sir Brian Robertson, glavni upravni oficir (časnik) u Glavnome savezničkom stožeru u Caserti kod Napulja u Italiji, koji je, također po zapovjedi H. MacMillana, dao naputak Keightleyu i Lowu kako će obaviti posao oko izručenja otprilike 600.000 hrvatskih vojnika i civila, kako onih pred Bleiburgom, tako i svih ostalih koji su ušli ili će ući dublje u Austriju; Patrick Scott, britanski general, zapovjednik britanske 38. (irske) pješačke brigade 5. korpusa 8. savezničke armije, koji je odbio ponudu predaje hrvatske vojske i izbjeglog građanstva, te izručio jugopartizanima i popartizanjenim četničkim koljačkim odredima oko 250.000 vojnika i, prema nekim procjenama, od 450 do 600 tisuća civilnih izbjeglica; feldmaršal Harold Alexander, saveznički zapovjednik za Sredozemlje, koji je bio nadređen britanskim zapovjednicima u Koruškoj u Austriji, od kojega su dobivali zapovjedi za sve operacije, pa i zapovjed za izručenje hrvatske vojske i izbjeglih civila jugoslavenskim partizanima, koji se dva puta sastao s Titom radi koordinacije operacija između jugopartizana i savezničke vojske u Italiji i Austriji; Anthony R. Eden, ministar vanjskih poslova od 1940. do srpnja 1945...

Vidljivo je, da je o izručenju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva odlučivao najviši britanski državni vrh. Po odluci toga vrha britanski su vojni zapovjednici u Koruškoj prepustili hrvatsku vojsku i izbjegle civile Jugoslavenskoj armiji. Britanci su to učinili po vlastitoj ocjeni, pa su radi toga i najodgovorniji za taj pokolj. Uz britansku odgovornost za tu najveću tragediju hrvatskog naroda veže se i odgovornost jugoslavenskoga, partizanskoga vrha. U tom je najveća odgovornost njegova čelnog čovjeka, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, koji je naredio bleiburški pokolj i ustanovio marševe smrti. Radi toga nas mora čuditi da i danas ima, ne baš ni tako mali broj, tobožnjih Hrvata koji zagovaraju toga najkrvavijeg zločinca koji je poslao u smrt veliki dio svoga naroda. Naravno, za bleiburški pokolj i križne putove, te oznaška zatvaranja, mučenja i ubijanja, odgovorni su izravni počinitelji, među kojima je bilo i Hrvata.

Moja razmišljanja o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga

Nezavisna Država Hrvatska je obnovljena u okolnostima Drugoga svjetskog rata. Hrvatski narod tada nije mogao birati saveznike, jer suprotstavljena strana ni na koji način nije dopuštala hrvatsku državnu nezavisnost. Istodobno, od prvog trenutka kad je hrvatska država proglašena, protiv nje su se oružano pobunili različiti njezini neprijatelji. Te su protuhrvatske snage, nažalost, na koncu rata završile na strani pobjednika, dok je NDH kraj rata dočekala kao gubitnik. Prvo pitanje koje se nameće, je li se NDH mogla održati? Mislim da je to u ondašnjim okolnostima bilo teško moguće. Drugo je pitanje, jesu li hrvatska vojska i izbjeglo pučanstvo morali doživjeti na Bleiburgu tako tragičan slom, s tolikim žrtvama, poniženjima i kobnim posljedicama.

Kad gledamo unatrag, biva jasno da se je hrvatsko državno vodstvo, uzdajući se naivno u zaštitu zapadnih sila, odlučilo na to da se hrvatska vojska početkom svibnja 1945. povuče preko Slovenije ususret angloameričkim vojnim snagama u Austriju i da im se preda. S vojskom su bježale od jugokomunističke opasnosti stotine i stotine tisuća hrvatskog pučanstva. U tijeku povlačenja nastale su nepregledne kolone hrvatske vojske i civila od Zagreba preko Hrvatskoga Zagorja - Zidanog Mosta - Celja - Maribora - Slovenj Gradeca - Dravograda do Klagenfurta, a kasnije do Bleiburga. Kolone u povlačenju su kroz Sloveniju neprekidno napadale jugoslavenske snage potpomognute Rusima i Bugarima. No, unatoč svemu tomu, hrvatska je vojska uspješno dovela glavninu kolone u povlačenju na Loibaške poljane pred Bleiburgom. Dolazak kolone na te poljane značio je susret hrvatske vojske s britanskim snagama. Zbog hrvatskoga lakomislenog i zapravo naivnog povjerenja u pošten i pravičan postupak zapadnih saveznika, hrvatske su oružane snage odložile oružje i ostale goloruke. Tragičnoga 15. svibnja 1945. iz okolnih su šumaraka partizanski napadači nasrnuli na nemoćno, zbunjeno i zgomilano ljudsko mnoštvo na Bleiburškome polju. Tu je počeo pokolj hrvatske mladosti, časnika, vojnika, civila, žena, djece…

Kao sudioniku Bleiburške tragedije, više od šezdeset godina razmišljam o tim događajima, i uvijek se iznova pitam, je li ta respektibilna hrvatska vojna sila, s oko stotinupedeset školovanih i kroz rat prokušanih generala, morala tako ponižavajuće nestati i doživjeti, ne samo uništenje, nego i poniženje?! Mora da je i s naše strane bilo propusta i pogrješaka. Mislim, naime, da je rezultat Drugoga svjetskog rata bilo moguće vidjeti puno ranije nego što je on završio. Hrvatski državni, pa dakako i vojni vrh, morali su se pripremiti za doček toga sudbonosnog nadnevka. No događanja u svibnju 1945. pokazala su da se nisu dovoljno pripremili. Čekali su zadnji trenutak s donošenjem odluke o povlačenju Poglavnika, Glavnoga ustaškog stana, Vlade, vojske i građanstva preko Slovenije u Austriju. Hrvatski državni vrh puno je razmišljao i kolebao se prije nego što je donio konačnu odluku o povlačenju, koja je bez ikakve sumnje od svih mogućnosti bila najprihvatljivija u onim okolnostima. Da je odlučeno da se brani Hrvatska na Zvonimirovoj crti, ili da se brani grad Zagreb, omogućilo bi se jugopartizanima, koji su upravo to priželjkivali, da razore grad Zagreb i da se njegovo građanstvo s rijekom izbjeglica izloži pokolju, a država se time ipak ne bi spasila. Također, da je odlučeno povući se u šume i povesti gerilski rat, bilo bi besmisleno, jer bi bilo osuđeno na neuspjeh. Hrvatska bi se razarala, žrtve bi padale, a država se opet ne bi mogla spasiti. Dakle, imajući u vidu sve tadašnje okolnosti Poglavnik, Vlada i vojno vrhovništvo odlučili su se na povlačenje, napuštajući grad Zagreb bez obrane i spašavajući ga od nesaglediva razaranja.

Dakle, sama je odluka bila razumna, ali je donesena prekasno i bez nužnih priprema. Odluku o povlačenju je trebalo ranije donijeti, te plan o povlačenju temeljitije i sveobuhvatnije razraditi, čak s alternativama u tijeku povlačenja. Da je povlačenje uslijedilo bar tjedan ranije, hrvatska kolona u povlačenju mogla je proći bez borbenih okršaja preko slovenskog teritorija, jer tada nije tamo bilo jugopartizanskih snaga koje bi se usudile suprotstaviti hrvatskim oružanim snagama. Povlačenje je trebalo temeljitije pripremiti i borbeno i materijalno, pa čak i za pružanje otpora i nakon povlačenja u Austriju, dakako, ukoliko bi ustrebalo. Nije se smjelo dogoditi da se civilno pučanstvo i vojska povlače u istoj koloni. Civilno pučanstvo trebalo se povlačiti u odvojenoj koloni, s tim da mu određene vojne postrojbe budu sigurnosna pratnja. Isto je tako trebalo u susretu s Angloamerikancima, u konkretnom slučaju s britanskim vojnim snagama, tražiti političko utočište za izbjegli narod iz Hrvatske. Pregovore s Britancima o pružanju političkog utočišta trebale su voditi građanske, a ne vojne osobe.

Vojska se nije smjela povlačiti u koloni, niti je smjela gubiti svoju borbenu moć. Tu je borbenu moć trebala sačuvati i u tijeku povlačenja i u tijeku vođenih pregovora. Drugim riječima, pregovarati je trebalo s pozicije borbene moći, a ne na koljenima. Ni cilj povlačenja nije pravilno postavljen i određen. Što je značilo dovesti na Bleiburško polje toliko mnoštvo ljudi? I da je britansko vojno zapovjedništvo prihvatilo predaju, nameće se pitanje gdje zbrinuti toliki broj ljudi, pogotovo kad se ima na umu da je čitava Europa ratom razrušena. Čak je britanski pregovarač general Scott pitao hrvatskog pregovarača generala Herenčića, gdje odnosno na koje područje preseliti 500 - 600 tisuća ljudi? General Herenčić je bio zatečen takvim pitanjem, pa nije imao odgovora. Treba biti pošten, pa priznati da se teško mogla izbjeći ta hrvatska tragedija kao posljedica Drugoga svjetskog rata. Međutim, da je hrvatsko vodstvo izvelo povlačenje pripremljenije, ranije, brže, vojnički odlučnije i s pozicije oružane moći, tragedija bi zasigurno bila manja, s manje žrtava, bez križnih putova popraćenih ne samo ubojstvima, nego i svakojakim poniženjima.

Propusti u povlačenju

Iz svojih razmišljanja ne mogu ne navesti neke pogrješke koje su pratile povlačenje. Prije svega, Glavni stožer HOS-a sa zapovjednikom povlačenja, generalom Đurom Gruićem, nije se smio odvajati od glavnine Hrvatskih oružanih snaga. Njegovim je odvajanjem hrvatska vojska u povlačenju ostala bez zapovjednika i koordinatora povlačenja. General Moškov, zapovjednik I. vojnog zbora, imao je zadatak biti prethodnica u povlačenju i zaštitnica sjeverne kolone na smjeru Varaždin - Rogatec - Celje. On se nije držao toga zadatka, nego se iz nepoznatih okolnosti udaljio sa svoga zapovjednog mjesta i time ostavio neke elitne postrojbe bez koordiniranih zapovjednih uputa i bez povezanosti s ostalim dijelovima vojske u povlačenju. Iza toga general Moškov je 20. svibnja viđen u Langreithu u Austriji. General Boban, zapovjednik 5. divizije snaga I. zbora primjerno je osiguravao desni bok pravca Koprivnica - Varaždinske Toplice - Ivanec - Slovenska Bistrica - Vitanje, ali je onda, nemajući daljnjih uputa od generala Moškova, svoga zapovjednika zbora, skrenuo na svoju ruku prema Celju i upao u onaj tragični ljevak. Zbog toga je nastao poremećaj u povlačenju. Taj je poremećaj svakako pogodovao napadačkim partizanskim snagama, koje su nanijele velike gubitke HOS-u u dolinama Save, Savinje, Meže i Mislinje.

U tijeku povlačenja, 9. svibnja u Celju, hrvatski su generali, uvidjevši da su Hrvatske oružane snage u povlačenju izgubile vezu s Glavnim stožerom i zapovjednikom povlačenja generalom Gruićem, izabrali novo zapovjedništvo s generalom Herenčićem na čelu vojničkog vijeća, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Od toga izbora general Herenčić s vijećem vodio je povlačenje sve do tragedije 15. svibnja u Bleiburgu. Godinama, pa i danas, razmišljam zašto je to novo zapovjedništvo povlačenja s generalom Herenčićem vodilo toliko dugo neefikasne pregovore u Dravogradu i natezalo se s nekakvim bugarskim i slovenskopartizanskim zapovjednicima o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova?! Dalje, također se pitam zašto je u tijeku povlačenja mijenjan smjer, pa se je umjesto prema Klagenfurtu krenulo prema Bleiburgu? I danas je nejasno tko je zapovjedio hrvatskoj vojsci i izbjeglicama da se zaustave na Bleiburškome polju i da ne ulaze dublje u Austriju. Osobno sam stigao tamo među prvima, 13. svibnja u predvečernjim satima. Nitko nije stao ispred nas i kazao:"Ne možete dalje". Dakle, hrvatsko je vodstvo povlačenja odredilo da treba stati upravo na tome kobnom polju. Zašto?

Sama zapovijed sa sjednice Glavnoga stana 8. svibnja u Rogaškoj Slatini, upućena svim postrojbama HOS-a da se povlače po vlastitu nahođenju kroz Sloveniju prema Koruškoj, i da se predaju samo savezničkim snagama, veoma je neodgovorna, vojnički neodređena i jasno svjedoči o neorganiziranosti povlačenja. Što znači zapovjediti jednoj organiziranoj vojsci da se povlači po vlastitu nahođenju? To znači upućivati je na razdvajanje, tj. da se svatko snalazi kako znade i može. Ishod takve zapovijedi, nije ni mogao biti dobar. Vodstvo kolone je, vodeći pregovore u Dravogradu, radilo protiv sebe, jer su jugopartizanske snage dobivale na vremenu i jačale svoju borbenu moć. Dok su hrvatski pregovarači vodili višednevne pregovore, hrvatska je kolona preko tri dana stajala pred Dravogradom, a jugopartizanske su snage, najvjerojatnije sa znanjem, a možda i u dogovoru s britanskim zapovjednicima, pripremale zamku hrvatskoj vojsci i izbjeglom pučanstvu u povlačenju, dovodeći svoje snage u šumarke oko Bleiburškoga polja, stvarajući okruženje u kojemu su čekali i dočekali dolazak glavnine hrvatske kolone, pa su kobnoga 15. svibnja jurnuli s noževima u rukama na goloruki narod, i to sve po odobrenju i na očigled britanskih zapovjednika. Zar nije bilo izvan svake pameti gomilati na jednu lokaciju, na Bleiburško polje, stotine i stotine tisuća izmiješane vojske i civila, s raznoraznom opremom? Zbog takvoga je stanja hrvatska vojska bila potpuno paralizirana, tj. postala je dio neorganiziranog mnoštva. Dalje, zar je trebalo voditi bilo kakve pregovore u tijeku povlačenja s jugopartizanima, kad je hrvatsko državno vodstvo odlučilo da se HOS pod nikakvim okolnostima ne predaje njima? Da nisu vođeni ti pregovori, hrvatska je vojska mogla stići prije partizana na Loibaške poljane, postaviti se po okolnim šumarcima i tako pružiti osiguranje pristižućoj koloni, pa tek onda ići Britancima na pregovore, a ne na predaju. Ići na pregovore u ime dvjestotinjak tisuća borbeno spremnih vojnika, a nikako na predaju bez ikakvih uvjeta, tj. na milost i nemilost. Hoću reći, da je hrvatska vojska morala sačuvati svoju borbenost sve dotle dok se odlučuje i konačno ne odluči o njezinoj sudbini. No, zapovjedništvo u povlačenju nije držalo, pa dakako, ni održalo Hrvatske oružane snage u stanju učinkovita borbenog djelovanja. Da je to zapovjedništvo stiglo s vojskom u učinkovitom stanju na Bleiburške poljane, te da je s tih pozicija pristupilo pregovorima, sigurno bi i britanski i jugopartizanski pregovarači u pregovorima drukčije razgovarali.

Prolazeći kroz razne faze, HOS je postao respektibilna vojna snaga. U povlačenje je ušao s 5 suvremeno ustrojenih sborova u 18 borbenih divizija, s preko 200 tisuća vojnika. Ta vojnički nepobijeđena sila je, uza sve prateće neprilike, dovela uspješno izbjegličku kolonu na cilj. No baš na tgom je cilju postala borbeno neučinkovita! I sâm sam se našao u tome mnogoljudnom košmaru. Na bleiburšku visoravan ispod Karavanki stigao sam u koloni među prvima 13. svibnja pri zalasku sunca. Zaustavio sam se sa svima koji su sa mnom stigli i dalje pristizali upravo na lokaciji današnjega-spomen obilježja bleiburškim žrtvama. Ne znam po čijoj je zapovijedi tu kolona stala, niti znam zašto dalje nije išla. Uglavnom, nitko od vidljivih nije ju zaustavio, niti ju je sprječavao da dalje ide. Istina, ispred nas su se na kojih šestotinjak metara vidjeli poredani tenkovi, za koje smo kasnije doznali da su bili tenkovi engleske vojske. Kolona je dalje neprekidno pristizala i punila Loibaško polje. Tenkovi se nisu micali. Stajali su nepomično, sve do kobne predaje.

Josip Jozo SUTON


Iz knjige: U Odžaku se branila hrvatska država

Na ljutu ranu ljuta trava

Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.

Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda ­nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna. Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, ­dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno. Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.

Mato MARČINKO


Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)


POVIJESNE I GEOPOLITIČKE UVJETOVANOSTI BLEIBURGA

I.

S današnje (50-godišnje) povijesne distance, koju znanstvenici obično traže za znanstvenu kritičku procjenu, sa sigurnošću možemo reći da Bleiburg nije slučajna tragična epizoda u životu hrvatskoga naroda, a još manje je tek slučajna epizoda II. svjetskog rata, slučajni zločinački ispad. Bleiburg je kulminacijska točka političkog obračuna s hrvatskom državom i hrvatskom državotvornom idejom uopće, s povijesnom uvjetovanošću. Kulminaü cijska točka jednog dugog povijesnog procesa i borbe: 1. unutar samoga hrvatskog naroda između državotvorne i nedržavotvorne (resp. antidržavotvorne) politike, s jedne strane, i 2. između hrvatske državotvorne politike i državotvornih Hrvata, te nehrvata i njihove antihrvatske političke djelatnosti, s druge strane.

No, kako uopće Bleiburg može postati geopolitička tema? Nije li to samo genocid nad Hrvatima koji nisu dirali ničiju zemlju? Jer zemlja je ostala tamo gdje je i bila. Ljudi i njihova zemlja, s vlašću na njoj organiziranoj, predstavljaju tri neizostavna konstitutivna elementa svake, pa i hrvatske države. Države nema bez ljudi. Nema je ni bez nacionalne državotvorne elite koja je na Bleiburgu i u vezi s njim, stubokom stradala. A zemlja, u fizičkom smislu, kad se s nje ukloni jedan narod, ili se taj, matični narod, napravi nacionalnom manjinom (genocidom, etničkim čišćenjem i dr.) ili pak političkom manjinom kakvom je napravljen hrvatski narod poslije Bleiburga, postaje zemlja drugog naroda. Zato se s pravom može reći da je Bleiburg bio jedan od oblika srpskog osvajanja hrvatske zemlje. To je prvi geopolitički aspekt Bleiburga. Drugi, međunarodni geopolitički aspekt Bleiburgu daje interes svjetskih hegemona, a prije svih Velike Britanije, za nestankom hrvatske države i obnovom Jugoslavije. Eto, zato je Bleiburg eminentno geopolitička tema. Dakle, upravo suprotno od uobičajene tvrdnje da je Bleiburg obračun samo s NDH, a što je samo djelomična istina: Bleiburg je obračun s hrvatskom državom kao takvom, s hrvatskom državotvornom idejom, s mogućnošću da se hrvatska država uopće organizira pod bilo kakvim uvjetima i okolnostima. Eto to je trebala biti ta zapanjujuća istina poruke Bleiburga.

II.

Ali za razumjeti Bleiburg, za razumjeti geopolitičke motive za organiziranje Bleiburga (ne kažemo slučajno "organiziranje": Bleiburg je i prema njegovim organizatorima, kao što su Basta i dr. i prema drugim sudionicima kao i prema i domaćim i stranim piscima s obje strane Bleiburga on je precizno isplaniran i organiziran1), dakle za shvatiti geopolitičke interese za nestankom NDH i za zatiranjem ideje o hrvatskoj državi uopće, treba posegnuti malo dublje u povijest. Trebalo bi dati genezu rješavanja hrvatskog pitanja koje u biti nastaje gubitkom hrvatske državne samostalnosti 1102. god. i iznijeti sve one apetite stranih država na hrvatski teritorij kao i hrvatske odgovore na njih.

Hrvatsko pitanje, nastalo dakle 1102. god. imalo je i svoj važni geopolitički aspekt: borbu Hrvata za svoj državni, odnosno etnički teritorij. I upravo od geopolitičkih karakteristika hrvatskog etničkog prostora često je ovisio i način borbe za nj kao i ideje i politički pokreti kojima su se služili Hrvati u toj borbi. Tako dr. Ivo Pilar kaže: "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugim, uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera... u tom obliku (bez Bosne, prim. naša) kao narodno-političko tijelo uopće nemaju nikakve budućnosti. Ova spoznaja bila je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878. bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva".2 Time Pilar, u biti, aktualizira geopolitičku nemoć Hrvatske koja proizlazi iz njenog oblika, a što je Hrvate često tjeralo u naoko paradoksalne i štetne saveze i koalicije. Još veća nesreća proizlazi iz geopolitičkog i geostrateškog položaja Hrvatske, zemlje vrata Zapada prema Istoku, zemlje dodira dva svijeta koji ne samo da se ne podnose nego se međusobno razaraju, kaže Pilar. Pjesnik Petar Preradović je nevjerojatno pregnatno izrazio taj tragični geostrategijski položaj Hrvatske, stihovima:

Pobit će se do dva svijeta,
po prilici svoj;
Na pred stražah mi smo četa,
prvi naš je boj.

Kalkulacije s hrvatskim teritorijem počele su od samog doseljenja Hrvata u njihovu novu domovinu. Pri tome je značajnu ulogu igralo i Jadransko more čiju istočnu, atraktivniju obalu drže skoro u potpunosti Hrvati. Jadransko je more rukavac Sredozemnog mora koje je bilo najvažnija prometnica u Starom i Srednjem vijeku, sve do otkrića Amerike i puta oko Rta Dobre nade, da bi od tada pa do prokopavanja Sueskog kanala njegova važnost slabila, ali poslije toga ponovo rasla. A i iz hrvatskih luka na Jadranu najkraći je put do Srednje Europe. Otuda ta negativna, hegemonistička zainteresiranost za Hrvatsku od strane svih europskih sila. Mađarska je stvorila i hegemonistički slogan: Tengere Magjar - na more Mađari, kao promičbeno-političku lozinku za stvaranje Velike Mađarske od Karpata do Jadrana. Italija je pak, negirajući prava Hrvata na Jadranu, govorila za Jadran - il mare nostro, a Austrija je, prema nekim političkim piscima i B i H okupirala samo zato da bi osigurala i otklonila bilo čiji drugi utjecaj na hrvatskoj obali. Ruski san o izbijanju na topla mora, pri čemu je Jadran jedno od najvažnijih i najčešćih izbora, seže još od Ivana Groznog a nije presahnuo ni danas, o čemu nam bjelodano svjedoči geopolitika Žirinovskog. A da i ne govorimo o Srbiji koja zbog neimanja pristupa moru stvara klaustrofobične ali i ekspanzivne sintagme o Srbiji kao "opkoljenoj državi" i Srbima kao "uhapšenom narodu".

S druge strane, nimalo manje, i kontinentalni dio Hrvatske je bio izložen presizanjima zbog njegove geopolitičke i geostrateške važnosti. Jer, još od legendarnog Jantarskog puta Hrvatska je bila spojna i tranzitna zemlja između Zapada i Istoka. Preko nje su prelazili trgovački putovi razmjene dobara, tada, a kasnije za vrijeme Rimskog i Turskog carstva (putni pravci Carigad-Trst, Carigrad-Dubrovnik i dr.). A pošto je geopolitički položaj neke zemlje relativno geopolitička konstanta (u čemu presudno značenje ima geografski položaj), to je po geopolitičkoj izloženosti i apetitima na njen teritorij, Hrvatska zadržala iste karakteristike. I danas preko nje prelaze hegemonistički pravci širenja nekih sila iz Rimlanda i Heartlanda. Poznat je s jedne strane, njemački povijesni hegemonistički pravac Zapad-Istok, Drang nach Osten, koji ide linijom Baltik-Berlin-Bečka zavala-Zagreb-Beograd-Carigrad-Iran-Indija, s podvarijantom od Zagreba na Sarajevo-Sandžak-Skoplje-Solun.3

Drugi hegemonistički pravac preko Hrvatske, pravac Sjever-Jug, ide iz Rusije inspiriran, kako smo već rekli, traženjem toplih mora. Ovaj ekspanzionistički pravac također ima dva kraka od kojih jedan izlazi na Crno more u Bugarskoj, a drugi na Jadransko more tangirajući Hrvatsku (i Crnu Goru, Albaniju i Grčku). Ovaj ruski hegemonistički pravac za Hrvatsku je posebno opasan jer se uvijek ostvaruje osloncem na Srbiju koja tako nastoji iskoristiti rusku snagu za svoje impearijalističke ciljeve.

Treći hegemonistički pravac koji je išao preko Hrvatske, pravac Istok-Zapad, koji je toliko djelovao na političku sudbinu Hrvatske bio je onaj koji je polazio iz Turske. Taj je u međuvremenu otpao. On se prema Žirinovskom okrenuo prema istoku s ambicijom stvaranja Velike Turske od Istanbula do Altaja. A okrenuo se prema Istoku jer su ga prethodna dva pravca nadjačala i neutralizirala. (Ponašanje prema jednom od geopolitičkih zakonitosti: države najradije ostvaruju svoje ciljeve na pravcu manjeg otpora).

Stoga nije slučajno da je Supilo percipirajući ovako teško i pogibeljno političko okružje Hrvatske zaključio: "Mi Hrvati, zapravo, stojimo na putu trima idejama susjednih naroda: germanskoj ideji s maticom u Berlinu, filijalom u Beču... Druga ideja koja hoće da se preko nas proturi jest Mađarska... Treća napokon ideja koja bi se htjela raširiti preko hrvatskih zemalja jest srpska... I Srbi bi htjeli more, pak su, za sada, cijelu svoju politiku udesili tako da što više oslabe Hrvatsku". Zato on rezignirano zaključuje: "Svakome smo na putu" i "Na putu smo premnogim interesima, na pragu smo preko koga se križaju razne težnje; mnogo ih je kojima bi dobro došlo kad nas uopće ne bi bilo. Ovo je naš položaj i naša nesreća". I otac hrvatske geopolitike, dr. Ivo Pilar, tvrdio je "da u cijeloj svjetskoj povijesti nije poznat narod koji bi imao težu i opasniju situaciju od one u kojoj se nalazi hrvatski narod. Donekle bi se dao naš položaj sravniti s položajem Izraelaca... iako držim da je naš položaj još teži".

Na osnovi i radi realizacije svojih hegemonističkih interesa na račun Hrvatske, stvarani su razni savezi i koalicije na njenu štetu, a od svih su najopasniji oni srpsko-talijanski. Oni su već postali povijesna konstanta jer datiraju još iz rata s Venecijom vođenim 1356. - 1358. za Dalmaciju i u kojem je srpski car Dušan bio i ratovao na strani Mlečana.

III.

Engleski hegemonistički interes za Hrvatsku je indirektan i novijeg je datuma. On je dio geopolitičke strategije Velike Britanije održavanja ravnoteže snaga u Europi. Naime, Velika Britanija smatra da su njezini interesi i sigurnost uvijek ugroženi ako bilo koja, kontinentalna europska država kontrolira kontinentalnu Europu. Po njima, europska moć mora biti distribuirana na više europskih država tako da jedna zazire od druge, da jedna drugu ograničava i da tako nikada i nijedna ne postigne takvu snagu da može eventualno ugroziti Veliku Britaniju. Radi funkcionalizacije te svoje političke filozofije, a još više političke pragmatike, Velika Britanija je u nacionalnoj geopolitici izgradila teoriju i u Europi je ostvaruje, kao ulogu balansera a u teoriji geostrategije maksimu Two powers standard. Ostvarivanje uloge balansera provodi tako da se uvijek stavlja na protivnu stranu od najjačega u Europi. Tako je bila protiv Rusije, protiv Francuske (Napoleona), protiv Austro-Ugarske, protiv Njemačke (Hitlera) itd. Ona ima svoju topografiju i mrežu interesa na čemu je izgradila svoju poziciju europskog balansera moći.

Po geopolitičkoj logici stvari, po logici antagonističkih hrvatsko-srpskih interesa, Hrvati i Srbi biraju i saveznike suprotnih, konkurentskih interesa. Pošto je to postala već povijesna politička vertikala, suprotnost interesa Njemačke i Rusije i Srbije i Njemačke, Srbija uvijek bira za saveznika Rusiju. To savezništvo nije samo zbog pravoslavlja. Pravoslavlje je prije sredstvo nego cilj. Ciljevi su; za Ruse izlaz na toplo more i proširenje interesne sfere na Balkanu, a za Srbiju osvajanje hrvatskih zemalja, mora i dr. i kao kruna svega, stvaranje Velike Srbije. Ta podudarnost interesa dovodi uvijek, u svakoj situaciji, do istog savezništva. S druge strane, Hrvatska radi obrane mora tražiti saveznika dovoljno respektabilno jakog i motiviranog da joj može pomoći pa i zaštititi. Iz mnogih razloga, koje sve skupa nazivamo geopolitičkom kompatibilnošću između Hrvatske i Njemačke, Hrvatska se silom prilika obraća Njemačkoj. Tek se u najnovije vrijeme stvaraju neke geopolitičke pretpostavke da nam SAD postanu neki saveznik. Velika Britanija pak, u ulozi balansera, protiv Rusije igra na drugim prostorima: na Bliskom i Dalekom Istoku, na Baltiku itd. ali na Balkanu igra protiv Njemačke. I tako Hrvatska postaje usputna, neskrivljena žrtva britanskih geopolitičkih i geostrateških igara i time je objašnjiva uloga Velike Britanije u organiziranju Bleiburga. I zato Bleiburg nikako nije slučajan.

Igrajući na Balkanu protiv Hrvatske, ona to postiže, dakle, indirektno, forsirajući Srbiju kao hegemona Balkana, koji dakako, da bi bio hegemon mora biti jak. Srbiji je dakle, namijenila ulogu neutralizatora Njemačkog (vice versa austrijskog) utjecaja na Balkanu.3 Da bi pak Srbija bila jaka mora imati izlaz na more, imati veliku površinu, dovoljno gospodarski jaka za izdržavanje jake vojne sile, mora kontrolirati jugoslavenski hinterlend, a to je Bosna, i mora kontrolirati najvažnije geostrateške točke u bivšoj Jugoslaviji. S druge pak strane, Hrvatska mora biti slaba, toliko slaba da u svako vrijeme bude ranjiva (Owen) i prema tome uvijek kontrolirana od Srbije pa bila ona u zajedničkoj državi, Jugoslaviji, ili izvan nje. To je geopolitički scenarij Bleiburga, zamišljen i ostvaren pod kontrolom Velike Britanije radi ostvarenja njene interesne sfere na Balkanu.

IV.

No, ni u kom se slučaju ne smije shvatiti da smo samo mi Hrvati žrtve interesnih i utjecajnih sfera. Ne smije se nikako bježati od stvarnosti u politički misticizam, orijentirati se prema raznim teorijama urote itd. Dapače, mora se racionalno gledati na političku arenu u kojoj se najgrubljim i najamoralnijim sredstvima ostvaruju politički interesi.

Interesne sfere, ugovori i dogovori na račun trećih univerzalna su povijesna pojava: u svim vremenima i na svim zemaljskim prostorima jače države su nastojale ostvariti svoju hegemoniju nad drugim, slabijim državama, bilo u obliku utjecaja, bilo kao kontrolu ili pak kao kolonijalni odnos. To je ahistoričan, neizbježiv povijesni fenomen koji se izražava od kada države postoje, a pamtimo ga od kada imamo pisanu povijest. U povijesti Peloponeskog rata, Tukidid spominje ugovor između Atene i Sparte na račun ostalih grčkih država. Od tada pa do danas tijekom povijesti može se pratiti stvaranje interesnih sfera uvijek i svugdje, sve do Jaltanskog fifty-fifty, pa i do dan-danas. Evolucija je samo u obliku hegemoniziranja. Naime, sve manje se pribjegava primjeni grube vojne subjugacije i otvorene pljačke, a sve više finoj, sofisticiranoj tehnologiji izgradnje kulturne, gospodarske napose, tehnološke i političke ovisnosti i iskorištavanja. Zato realističnim uvidom u povijest lako zaključujemo da je povijest amoralna i da je okrutna.

No, Hrvatska niti je, niti može biti izuzeta iz te povijesne amoralnosti. Nažalost, za to imamo i previše primjera. I na račun naše domovine i prečesto su pravljeni ugovori i pregovori sve tamo od bizantskih vremena do danas. Zato i tvrdimo da je Bleiburg rezultat djelovanja tri ravnopravna čimbenika: 1. dovođenje Hrvatske u interesnu sferu, pod kontrolu svjetske hegemonije, prije svega britanske, 2. velikosrpskog hegemonizma i 3. hrvatskog komunističkog nacionalnihilizma i autogenocida.

Da to ilustriramo nekim povijesnim primjerima. Izvješćujući o dolasku Hrvata u svoju sadašnju domovinu, Konstantin Porfirogenet kaže da su došli po pozivu bizanskog cara, na bizantsku zemlju, koju oni, doduše, više ne kontroliraju vojno učinkovito ali ju i dalje smatraju svojom interesnom sferom, interesnom sferom Istočnoga Rimskoga carstva. Drugo, u Ljetopisu popa Dukljanina, priča se da su granice Hrvatskog kraljevstva utvrđivane na Saboru na Duvanjskom polju u prisustvu predstavnika bizantskog cara i Pape kao ondašnjih dvaju najvećih političkih autoriteta i velevlasti. Sjetimo se borbe hrvatskih kraljeva za dalmatinsku temu, borbe Borne i Ljudevita u povodu ostvarivanja franačkog utjecaja u Hrvatskoj, te napokom 1102. god. i potpadanja pod političku kontrolu Mađara te od 1527. i Austrije. U Austro-Ugarskoj monarhiji Hrvatska nije geopolitički subjekt nego objekt. Svi međunarodni ugovori i dogovori koji su se ticali Hrvatske, a naročito ih je bilo mnogo s Turcima, sklapani su bez obzira na volju i želje Hrvata. I što je karakteristično za sve te događaje jest to da je padu razine državne političke samostalnosti uvijek prethodio vojni poraz. Kao što je bitka na Gvozdu prethodila 1102.-oj, kao što su neuspješni obrambeni ratovi s Turcima prethodili 1527.-oj, kao što je neuspješno sudjelovanje u I. svjetskom ratu (u biti za Hrvate izgubljenom ratu), prethodilo 1. XII. 1918. tako je i izgubljeni rat 1941. - 1945. prethodio Bleiburgu, 50. godišnjem komunističkom ropstvu i podjeli odnosno ulasku Hrvatske u fifty-fifty utjecajnu zonu. Vae victis. Ove povijesne reminiscencije nam jasno predočuju da NDH nije uzrok nego povod Bleiburgu. A povod je bio zaista vrijedan zavisti.

V.

Po završetku I. svjetskog rata sile pobjednice i njihovi saveznici crtali su političku kartu Europe. Jasno je da je sudbina svakog naroda o kojemu su odlučivali ovisila prvo o tome na kojoj se je strani borio i drugo, o stanju njegove nacionalne političke svijesti i općenito od njegove ukupne snage.

Hrvati su po oba ta kriterija loše stajali: borili su se na strani poražene države (Austro-Ugarske), a njegova politička elita bila je politički zdvojna i politički neodlučna; da li osnovati samostalnu državu ili se udružiti u zajedničku državu s ostalim Južnim Slavenima. No, bilo bi sasvim netočno i neutemeljeno voluntaristički tvrditi da su se Hrvati 1918. nalazili u politički nultom stanju iz kojega su mogli slobodno i neometano birati svoju političku budućnost. To i unatoč Wilsonovih 14 točaka, među kojima je možda bila najvažnija baš ona koja je govorila o pravu svakog naroda na samoopredjeljenje (ali zato na Zapadu i tretirana kao samo humanistički idealizam i utopizam) i isto tako njegove izjave od 23. IV. 1919. god. kojom je pozvao Talijane da se odreknu Rijeke. Ostavinska rasprava iza Austro-Ugarske vodila se u Versaillesu gdje je i potpisan ugovor o poslijeratnoj Europi. Versajsku konferenciju je vodilo 27 država pobjednica a od poraženih nije prisustvovala nijedna. Sudbinu su, međutim, stvarno krojile Velika Britanija, Francuska i Italija (SAD nisu potpisale ugovor zbog neslaganja) te je tako ugovorom u Versaillesu, Sain-Germain-Leyu i Trianonu odlučena sudbina Europe.

Kako su prošli Hrvati prema tim ugovorima najbolje je okarakterizirao Seton-Watson (opet jedan Englez) koji je ocjenjujući političko-psihološko stanje Hrvata iza toga rata rekao da su Hrvati "potišteni narod" a ocjenjujući kako su prošli sa svojim državno-političkim interesima rekao da su Hrvati "zaboravljeni narod". Zaboravljeni u tom smislu da o njihovim interesima nije nitko vodio računa, da su ispali kao geopolitičke žrtve.

VI.

Kraljevina SHS, kasnije nazvana Jugoslavija, bila je u utjecajnoj zoni Velike Britanije i Francuske s tim, da je utjecaj Francuske tijekom vremena sve više slabio a britanski rastao4. (Rusija je pak, zbog Listopadske revolucije iz 1918. privremeno bila isključena iz toga utjecaja. No, uskoro se i ona preko KPJ ponovo vratila u Jugoslaviju sa svojim utjecajem). Držeći dakle Jugoslaviju svojom interesnom sferom Velika Britanija se aktivno miješala u unutarnju politiku Jugoslavije što je kulminiralo organiziranjem Simogićevog puča 27. ožujka 1941. Velika Britanija se aktivno uključila u rješavanje tzv. Hrvatskog pitanja tretirajući ga uvijek kao unutarnje pitanje Jugoslavije, a pravo Hrvata najviše do razine ograničene autonomije, što su na koncu i dobili Banovinom Hrvatskom. Treba uvijek imati na umu da je britanski angažman za rješenje hrvatskog pitanja bio inspiriran isključivo interesom stabilizacije Jugoslavije i sprečavanja širenja njemačkog utjecaja na Balkanu, a koji se sve više osjećao i u državnom životu Kraljevine Jugoslavije pri kraju njezina života.

Na međunarodnom planu Hrvatsku su predstavljale dvije političke formacije: HSS i Ustaški pokret. No i jedni i drugi iskusili su gorku istinu odnosa međunarodnog establišmenta prema Hrvatima. Razočarenje je bilo veliko jednako i za Radića i Pavelića. Pri tome, dakako, Britanci unutar svog koncepta prihvaćaju, eventualno, samo HSS kao čimbenika i pregovarača o rješavanju hrvatskog pitanja, jer je HSS pacifistička a za Mačekovog vremena i defetistička formacija reformističkog političkog programa, koja, u biti, ne dovodi u pitanje državni okvir Jugoslavije nego samo traži svoju "pravicu" u njoj. Moramo reći da je to bio čisti politički iluzionizam.

S druge strane, ustaški pokret kao hrvatski revolucionarni pokret gaji i jedini je istinski hrvatski državotvorni pokret u to vrijeme. On hoće isključivo samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Jasno, to Britanci ne prihvaćaju, to je sasvim u suprotnosti s njihovim političkim interesima na Balkanu, pa ustaški pokret nastoje i politički uništiti. Ustaše pak, nemaju izbora. Oni se mogu osloniti samo na tzv. revizionističke države tj. one koje traže reviziju nepravednih već spomenutih Versajskih ugovora. A to su bile Mađarska i Njemačka prije svih, a onda i Italija. (Ova posljednja pak s nimalo prava). Tako su dakle ustaše, koristeći interese Njemačke i Italije za rušenjem versajskog poretka kojega je dio bila i Kraljevina Jugoslavija, kao povoljan vanjskopolitički čimbenik i neslomljivu volju hrvatskog naroda za vlastitom državom, a usprkos volji i interesima Velike Britanije i drugih hegemona, uspostavili Nezavisnu Državu Hrvatsku.

VII.

NDH je ostvarila hrvatski geopolitički ideal: državu od oko 110.000 km2, s dovoljno pučanstva, s oblikom geopolitički takorekuć idealnim, (ako se uzme u obzir i akvatorij skoro oblik kružnice) i s drugim vrlo povoljnim geopolitičkim i geostrategijskim karakteristikama.5 I baš zato jer je s njom bio ostvaren hrvatski politički ideal, jer je njezina egzistsencija značila sigurnu i jaku državu hrvatsku, značila je ujedno i razmjerno umanjenje značenja Srbije, britanskoga pulena na Balkanu. Zato su bile, i ostale, zablude svih onih, bilo sa strane HSS-a ili bilo s koje druge strane da se jednostavnim prijelazom na stranu Saveznika moglo spasiti hrvatsku državu. Ne, to nije bilo moguće. Možda je time bilo moguće umanjiti žrtve, ali ni to nije sasvim sigurno kod Britanaca. Po scenariju britanskog hegemonističkog interesa Hrvatska je morala nestati s političke karte svijeta kao neovisna država, država preko koje bi, navodno, Nijemci mogli širiti svoj utjecaj na Balkanu. Tobožnja sklonost Britanije i povoljnijim rješenjima, po kojima bi bio uklonjen samo ustaški režim, ali bi ostala hrvatska država, je utopija, i samo je dio britanske ratne i pregovaračke taktike kako što prije i uspješnije dobiti rat. I ništa više od toga. 6 Tako smo, mislim, riješili i pitanje tobožnjeg nesnalaženja hrvatskog vodstva NDH (kojeg je možda i bilo) i navodnih izdaja kao uzroka hrvatske tragedije.

Također postaje jasno, ako se uzme u obzir križaljka geopolitičkih interesa na Balkanu, a posebno onih Velike Britanije, da Bleiburg kao zločin nije neki logični kraj izgubljene bitke niti pak logična posljedica izgubljenog rata. Tome se protivi moral i logika rata i ratnog prava koje ne podnosi genocid kakav je počinjen na Bleiburgu. Bleiburg se može objasniti samo političkim motivima i interesima: 1. geopolitičkim interesima pobjednika, a prije svih Velike Britanije; 2. geopolitičkim interesima Velike Srbije i 3. političkim interesom partizanskog pokreta da se oslobodi političkog takmaca za vlast u Hrvatskoj.6. Zajednički cilj pak svim trima je bio: biološkim uništenjem za trajno onesposobiti Hrvate da više ikada ne mogu organizirati svoji samostalnu i neovisnu državu. Zato je nova država Hrvatska i mogla uskrsnuti 1990. tek kad su sva tri čimbenika ili nestala - KP/SK, ili im je prestiž i faktična moć bitno oslabila - Velika Britanija, ili pak zaustavljena - Velika Srbija. No ipak, mora se imati u vidu da je Srbija u biti ostvarila jedan od svojih geopolitičkih koncepata - amputacijski koncept i zato zadovoljila, nadamo se samo privremeno, u pretežnom dijelu svoje geopolitičke interese, a posredno, time i britanske pa to sada nastoje sačuvati pregovorima. Rat u bivšoj Jugoslaviji za Srbe i Srbiju je rat za tuđu zemlju, rat za hrvatsko more, osvajački rat, a za Veliku Britaniju, Francusku i Rusiju borba za održanje utjecajnih zona na Balkanu. I upravo onoliko koliko oni ne ostvaruju te svoje planove toliko i ima Hrvatske.

VIII.

Bleiburg je simbol našeg poraza, simbol smrti. No, moguće ga je pretvoriti i u simbol uskrsnuća, nepobjedivosti, feniksa hrvatskog državotvornog genija. Tamo je privremeno poražena hrvatska državotvorna ideja. Tu je izgubila i bitku i rat. Ali i unatoč Bleiburgu, hrvatski narodni genij ukupnom nacionalnom energijom našao je rješenje, izrazio se kroz državotvornu ideju i ponovo realizirao u novoj državi Hrvatskoj.

Međutim, narod kojemu bi se dva puta u jednom stoljeću dogodio Bleiburg, zasigurno nema političke budućnosti. Zato Bleiburg treba pretvoriti u trajnu opomenu, u oprez, u stalnu budnost da se više nikada ne bi ponovio. Naš nepovoljni, teški geopolitički položaj treba nas stalno poticati na političku kreativnost, na stalno preocjenjivanje naše geopolitičke važnosti i geopolitičke moći, na stalno preocjenjivanje naših savezništava i pri tome stalno imati na umu da nema svetih savezništava i da su vječni i sveti samo hrvatski interesi.

Summary

Historical And Geopolitical Conditions Of Bleiburg

Bleiburg is not the only tragical accident in the history of Croatian people. Bleiburg is culmination of the political struggle between Croatian and different interests in the international relations.

In the geopolitical sense Bleiburg was one of the form conquering for Serbs and Serbia and for Great Britain, France and Russia it was insurance interests in the Balkan.

krvoloci.jpg (19,7kb)
Krvolok Tito sa suradnicima

1. Da je Bleiburg isplaniran i da je to bilo poznato Saveznicima, neizravni je dokaz i izvješće američke obaviještajne službe od 15. srpnja 1944. godine u kojem se kaže: "Saveznici se trebaju pobrigati da okupiraju Hrvatsku, i to na duže vrijeme, kako bi se osveta Srba nad Hrvatima onemogućila." Vladimir Dedijer, Interesne sfere, Prosveta, Beograd 1980. str. 382

2. Dr Ivo Pilar, Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, Sarajevo 1918. str. 26

3. Dakako, "ljubav" Engleske za Srbiju nije platonska. Dapače, čisto je geopolitička. Engleska je, naime, cijelo stoljeće, u procesu raspada Turskog carstva, bila protiv oslobođenja i širenja Srbije na zapad i prema Jadranu, jer je držala da tako suzbija Ruski utjecaj na Balkan. "Ljubav" se rodila tek 1908. godine kad je Austro-Ugarska anektirala BiH u čemu je Engleska prepoznala opasnost od Drang nach Osten. Listopadskom revolucijom 1918. godine u Rusiji, prekidom odnosa i nestankom Ruskog utjecaja na Srbiju (Jugoslaviju) Engleska koristi za učvršćivanje svojih interesa u Jugoslaviji i uopće na Balkanu, a za što smatra da će joj najbplje poslužiti Srbija. I tako se vidi da je "ljubav" za Srbiju u stvari čisti geopolitički interes Velike Britanije na Balkanu.

4. Odnos Velike Britanije prema Jugoslaviji može se vrlo dobro pratiti po "Godišnjim izvješćima Britanskog poslanstva u Beogradu "britanskoj vladi u Kraljevini Jugoslaviji 1921-1938, Živko Avramovski, Zagreb, Beograd, Ljubljana 1986.

5. No, kako je poznato, ni Saveznici nisu u pogledu reintegracije Jugoslavije u svemu bili suglasni. Dok su Britanci bili za reintegraciju Jugoslavije po svaku cijenu, SAD to nisu bile: "Roosevelt se protivi obnavljanju Jugoslavije, jer je pristalica neovisne hrvatske i slovenske države." Iz bilješke nadbiskupa Spaellemana o razgovoru s Rooseveltom 3. rujna 1943. godine pred Teheransku konferenciju (28. 11. - 1. 12. 1943.). Dedijer, op. cit. str. 320. To američko ispravno stajalište bilo je fundirano na dubokom poznavanju stanja stvari, točnoj spoznaji i dobrom političkom predviđanju." Ako se Saveznici namjeravaju iskrcati na dalmatinsku obalu, sadašnji odnosi u Jugoslaviji bili bi im od koristi. Jer u budućnosti ponovo će izbiti sukob između Srba i Hrvata." Dedijer, op. sit. str. 382. prema tome, ako je bilo moguće spasiti hrvatsku državu, bilo je moguće samo suprostavljajući se britanskoj imperijalnoj politici a ne u savezu s njom.

6. Povijesna politička odgovornost hrvatskog partizanskog pokreta za Bleiburg i uopće za sudbinu hrvatskog naroda i u poslije II. svjetskog rata je to veća kad se uzme u obzir spomenuta okolnost da SAD nisu bile za obnovu Jugoslavije: "Kao što je to često ponavljao, Predsjednik je potvrdio da Srbi i Hrvati nemaju ništa zajedničko i da je smiješno pokušati primorati dva naroda tako različita da žive zajedno, pod jednom vladom." Dedijer, op. sit. str. 357. - izjava predsjednika Roosevelta od 15. ožujka 1943. godine Prema tome, lako je pretpostaviti da bi da je bilo na vojnu snagu NDH dodati snagu hrvatskog partizanskog pokreta da bi to izmijenilo faktični odnos snaga za i protiv hrvatske države i da bi ona bila obranjena. Kako vidimo, odnos među Saveznicima to je dozvoljavao i nije istina da je moralo doći do obnove Jugoslavije u svakom slučaju i bez obzira na sve okolnosti.

Dr. Petar Vučić


Glupost godine, desetljeća, stoljeća...

Admiral se najeo bunike ili...

)

... Ne zaboravimo pritom da su Pavelić i Tito imali istog šefa. Jedan je imao zadatak kompromitirati ideju hrvatske države, a drugi - na toj kompromitaciji kasnije ubijati Hrvate. Jedini koji je to na vrijeme shvatio bio je Alojzije Stepinac, koji je imao jednak otklon i prema jednome i prema drugome. I umjesto da se i danas na te stvari tako gleda, te umjesto da hrvatski dužnosnici na jednak način tretiraju i Pavelićeve i Titine žrtve, vladajuće strukture u Hrvatskoj i danas dijele ne samo žive, već i mrtve Hrvate, čemu smo svjedočili upravo ovih dana.

Admiral Davor Domazet Lošo


Podsjetnik...
Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić


Katastrofalno stanje:
na području BiH 1991. živjelo je 835.170 katolika, a krajem 2014. tek 420.294

"Katolici u Bosni i Hercegovini - Stanje i perspektive" bila je tema "Teološkog četvrtka" koji se u organizaciji "Kršćanske sadašnjosti" održao u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u četvrtak, 28. svibnja.

Uvodeći u temu, voditelj i moderator don Anton Šuljić je pojasnio kako je ova tema s povodom Papina pohoda Bosni i Hercegovini. Prenio je i pozdrave, te pročitao poruku koju je uputio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. On izražava radost odabira teme koja djelićem približava stvarnost Hrvata u BiH. Šuljić je prenio i pozdrave biskupa banjalučkog mons. Franje Komarice koji je također zahvalio na odabiru ove teme.

Prvi uvodničar, generalni tajnik BK BiH i glavni urednik Katoličke tiskovne agencije mons. Ivo Tomašević u uvodnom je dijelu ukratko podsjetio na unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine. Istaknuo je, kako se općenito može reći da BiH još uvijek nije politički i ustavno-pravno uređena država. Iako je rat u BiH završio prije 20 godina, još je na snazi „Opći okvirni sporazum za mir u BiH“ dogovoren u Daytonu 1995. godine. Nadalje, je predstavio neslužbene podatke posljednjeg popisa stanovništva iz 2013., prema kojima BiH ima oko 3,8 milijuna stanovnika, od toga su Bošnjaci 48%, Srbi 37,1%, Hrvati 14,3%, te 0,6% ostalih. Prema podacima Katoličke Crkve na području BiH 1991. živjelo je 835.170 katolika, a krajem 2014. Ih prema crkvenim statistikama ima420.294 u 280 župa. Tomašević je dao i kraći statistički pregled stanja vjernika po župama Vrhbosanske nadbiskupije, te Banjalučke i Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Zbirno to izgleda ovako 77 župa ima manje od 100 vjernika, 27 župa 100 do 200 vjernika, 47 župa 200 do 500, 36 župa između 500 i 1000 vjernika, 51 župa između 1000 i 2000, 60 župa između 2000 i 10.000 vjernika, a samo su četiri župe s više od 10.000 vjernika. Upozorio je i kako je gotovo cijeli sjeverni dio Bosne i Hercegovine teško stradao, a samo se mali dio djelomično oporavio. U nizu crnih brojki posebno se ističe derventski dekanat na području kojeg prije rata živjelo gotovo 50.000 katolika, a danas tamo živi njih samo 985.

Naglasio je, kako se Katolička Crkva nikada nije mirila s tom situacijom, a to najbolje pokazuju brojni apeli biskupa pojedinačno ili zajednički. U tom vidu dao je kraći pregled reagiranja, posebice apela upućenih prema međunarodnoj zajednici i njihovim visokim predstavnicima.

Govoreći o perspektivama katolika u BiH, mons. Tomašević je u duhu evanđeoskih riječi (Lk 12,31) rekao „Ako Crkva u Bosni i Hercegovini, ako hrvatski narod u BiH bude tražio najprije kraljevstvo nebesko, sve drugo bit će mu nadodano i imat će perspektivu. A temeljna riječ za vladavinu kraljevstva nebeskog jest ljubav. Tamo gdje stanuje ljubav, tamo se ostvaruje kraljevstvo nebesko i tamo se sve nadodaje, jer ljubav umnaža dobra u svakom dobrom smislu. Ta čežnja za nebeskim održala je naš narod i na prostorima BiH više od 14 stoljeća, a bilo je puno težih vremena od ovih danas. No, gori li ta naša ljubav ili samo tinja?“ Predočujući stanje Hrvata katolika u BiH,naglasio je važnim da si oni sami posvijeste odgovore na pitanja poput „volimo li mi Hrvati katolici u BiH svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu; tražimo li mi u toj zemlji ostvarenje kraljevstva Božjeg u kojem stanuje ljubav“.

Na kraju se osvrnuo i na predstojeći pastirski pohod Svetoga Oca, te istaknuo kako su svi članovi BK BiH zajedno i pojedinačno pozvali sve članove biskupskih zajednica da mole za Papin pohod koji dolazi krajevnoj Crkvi u BiH i kod biskupa nema ništa upitno u vezi s ovim Papinim posjetom.

Mi molimo i želimo zajedno sa Svetim Ocem da ovaj posjet bude na blagoslov cijeloj Crkvi i hrvatskom narodu u BiH i svim narodima s kojima dijelimo te prostore, ali i cijelom narodu uopće ne zaboravljajući Hrvate katolike u Vojvodini, odnosno Srbiji, zatim u Kotorskoj biskupiji, odnosno Crnoj Gori i širom svijeta.

U nastavku tribine mr. sc. Frano Piplović koji je vršio i dužnost konzula Republike Hrvatske u Banja Luci, a trenutno je u Banja Luci voditelj studija Europske akademije Banjalučke biskupije stavio je naglasak na stanje Hrvata u toj biskupiji.

Ukazujući na različitosti koje odlikuju bosansko-hercegovački prostor, istaknuo je kako je s njima BiH kroz cijelu svoju povijest živjela i funkcionirala. Te su je različitosti istovremeno činile posebnom, a ujedno i tragičnom što su pokazali mnogi ratovi koji su se prelamali i preko Katoličke Crkve. Stoga, svako uplitanje u bosansko-hercegovačke različitosti ne vodeći računa o tim specifičnostima može imati nesagledive posljedice na taj prostor, ljude i odnose. Osvrčući se na stanje u Katoličkoj Crkvi u BiH, posebno je upozorio na alarmantno stanje na području Banjalučke biskupije, a posebice na područjima bosanskogradiškog, banjalučkog, prnjavorskog, bihačkog i jajačkog dekanata.

Nad banjalučkom mučeničkom Crkvom nadviru se tmurni oblaci, nastali su crni dani i opasnost stvarnog nestanka. Stanje među hrvatskim stanovništvom, a time i među katolicima u BiH od 90. godina pa sve do danas iz godine u godinu bila sve teže i teže. Na području biskupije u odnosu na broj prije rata nedostaje 92,62% Hrvata, rekao je, te istaknuo kako je problem u artikuliranju hrvatski zahtjeva otežan i radi činjenice mnoštva političkih stranaka. Čuje se jedino glas Katoličke Crkve i njezinih predstavnika. Politički predstavnici Hrvata u BiH prozbore koju riječ kad je vrijeme izbora. Tako se može reći da Hrvati imaju samo svoju Crkvu, i da nije toga stanje bi bilo daleko gore. Crkva je ostala s ostacima Hrvata katolika, dijeli tešku sudbinu, istinski se zalaže za povratak. Sami svećenici su postali čuvari porušenih ognjišta, mjesnih običaja i tradicija na izdisaju. Da nije Katoličke Crkve i njezinih svećenika sve bi davno bilo prekriveno zaboravom, ustvrdio je Piplović.

Iznoseći niz primjera kojima je argumentirano prikazao teško stanje Hrvata katolika na području Banjalučke biskupije, na pitanje kakve su perspektive Piplović je odgovorio „gledajući ljudskim mjerilima nikakve. No, ako doista vjerujemo da Bog vodi svoju Crkvu ne trebamo gubiti nadu, jer je kazano da je Bogu sve moguće. No, i mi moramo daleko više učiniti“.

Dr. sc. Josip Jurčević iz Instituta „Pilar“ koji je bio ekspertni svjedok Haagu u slučaju šestorice optuženih Hrvata u BiH naglasio je, da sve što se događa u BiH je izuzetno složeno, i treba gledati iz šireg povijesnog konteksta. Ukazujući pak na predstavljene statističke podatke, upozorio je, kako su oni još zastrašujući ako se uđe u dobnu strukturu u Banjalučkoj biskupiji gdje se za koju godinu može očekivati da će doći do izumiranja, budući se radi o visokoj dobi preostalih Hrvata. Tako da perspektiva ako ostane ovakvo stanje je čista katastrofa...(kta/ika)


Održana znanstvena tribina “Istina o Jasenovcu”:
Brojke su dokazano izmišljene, a popis je lažiran

U utorak (26.5.2015.) navečer u prepunoj dvorani Tribine grada Zagreba pred 300-njak posjetitelja održana je znanstvena tribina po naslovom “Istina o Jasenovcu”. Tribina je održana u organizaciji Hrvatskog kluba.

Predavači na tribini bili su dužnosnici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac: novinar i publicist Igor Vukić te poznati hrvatski povjesničar prof. Stipo Pilić. Moderator i uvodničar tribine bio je prof. Antun Abramović.

Igor Vukić, inače Srbin po nacionalnosti čiji je otac bio zatočenik logora Jasenovac, govorio je radnom logoru Jasenovac između 1941. i 1945. godine, dakle za vrijeme NDH. Vukić je na vrlo argumentirani i nepristran način iznio dokumente, svjedočanstva, izjave i analize koje neupitno upućuju na to da je radni logor Jasenovac za vrijeme NDH nije bio, niti je teoretski mogao biti, logor smrti u kojemu je navodno ubijeno između 80 tisuća i 1,5 milijuna ljudi.

Također, Vukić je iznio detaljnu analizu o tome kako se gradio mit o Jasenovcu kao logoru smrti, te na koji se način došlo do broja žrtava koji se danas iznose. Činjenice koje je iznio Vukić jasno upućuju na to da je su broje izmišljene, a popis 80 tisuća žrtava koji se trenutno nalazi u Memorijalnom centru Jasenovac je lažiran.

logor jasenovac istina o jasenovcu igor vukić stipo pilić stjepan razum Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac tribina grada zagreba

Prof. Stipo Pilić upoznao je posjetitelje tribine sa znanstvenim činjenicama koje jasno upućuju na to da je i nakon 1945., pod upravom Jugoslavenske armije, postojao logor Jasenovac u kojemu su boravili prvo hrvatski vojnici s Križnog puta, a zatim nekoliko godina kasnije i tzv. informbiroovci. Također, Pilić je iznio i dokaze koji potvrđuju da su zarobljeni hrvatski vojnici bili i masovno ubijani u Jasenovcu od strane komunista.

Prepuna dvorana Tribine grada Zagreba dokazala je žudnju hrvatskog naroda za istinom koja mu se skriva već 70 godina, a zbog čega mu se silom nameću “uteg” jasenovačke krivnje i osobina genocidnog naroda.

Sreća je za hrvatski narod što se osnovalo hrabro Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su krenuli u tešku znanstvenu bitku s duboko ukorijenjenim lažima koje i dan danas apologeti jugokomunizma kao mantre svakodnevno ponavljaju. Vrijeme je se o ovoj temi konačno počne pričati slobodno i argumentirano, bez ideološke i nacionalne pristranosti. (Sloboda.hr)


NE DAMO HRVATSKU!

Branitelji, suborci moji, moji sugrađani…

Nalazimo se na velikom ispitu jedinstva i sloge. Pozivam na odlučnost jednaku kao i ’91., ali i na naše poznato dostojanstvo.
Hrvatske žrtve više ne bih mogao podnijeti, ali isto tako ne mogu podnijeti gorku sudbinu koju smo dočekali. Osjećam da bolest koja me satire godinama nije ništa prema onome kako se danas osjećam. A osjećam da mi je mjesto uz vas, hrvatski moji branitelji!
Zato dolazim u Zagreb, iako sam u predinfarktnom stanju!
Upozoravam i molim Vladu još jednom – dogovorimo se!
Ovo su trenutci koji su nama braniteljima Hrvatske poznati! Već smo to osjetili i osjećamo to opet! Osjećamo da nam netko sustavno izmiče tlo pod nogama i krade ono što smo krvlju stekli.
Poručujem svima – ne damo Hrvatsku!!!
I to poručujem svima redom!
I neka se nitko ne osjeća sigurnim jer moja je stranka, a vjerujem i stranka svih hrvatskih branitelja – naša domovina!

Mile Dedaković Jastreb


hop.hr. 28.5.2015.

Hrvatski milicajci na srpskom naređuju uhićenja branitelja - Milanović izaziva rat!
Svećenici štite branitelje!

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
Milicija prodire u crkvu sv. Marka što se nije usudila ni za vlasti krvoloka Tite

Ostojić i Milanović su odlučili ući u rat s braniteljima. Zapovjednik hrvatske policije je zapovjedio na srpskom; “naređujem odlazak s Markovog trga!”. I milicajac je krenuo na invalide, branitelje. Bez imalo srama ova ostojićeva milicija je krenula na branitelje, kao da se radi o bagri kriminalaca. Toliko o poštovanju onih koje mi plaćamo; da nas batinaju.

Policija i dalje pokušava ući u crkvu. Ali hrvatski svećenici brane ulaz ostojićevim primitivcima, koji ne poštuju niti našu crkvu. Takvim ponašanjem ovaj policijski zapovjednik jasno govori od kuda je i za koga radi. Već 20 godina u Hrvatskoj se ne koristi riječ naređujem, mi plaćamo ovog policajca koji ni jezik ne zna osim srpskog, ZAJEDNO SA OSTOJIĆEM da provode teror nad invalidima! Jasno je svima poslije ove situacije da srpski ministri i vlast u milanovićevoj režiji žele građanski rat. Nije jasno kako se naša vlada može zabavljati po Rovinju, po nekim sajmovima, dok se cijela država digla na noge.

Davor Puklavec/PIXSELL
Pater Ike Mandurić stao je na ulazna vrata crkve sv. Marka i branio hrvatske branitelje

Poput srpskih policajaca koji su devedesetih batinali Bobana, ova policijska sluganska ekipa se okrenula protiv naroda. Koliko su odvratni pokazali su kroz cijeli dan, jer su zablokirali pristup Markovom trgu, a najteži invalidi su sad jedino pod božjom zaštitom i zaštitom svećenstva, (bez hrane i vode), koji ove priglupe policajce tjerajudebili milanovićevi iz crkve.

Simbolika je jasna, narod se sklonio od izdajničke vlasti u crkvu. Milanović je ovih dana htio zaobići predsjednicu u svezi zapovjedništva vojske i sada se vidi da je odlučio zajedno sa komunističkim ološem kontrolirati vlastiti narod. Klasić, Kapović i Fumić su bili predigra ovom sramotnom ponašanju policije i njihovog zapovjednika, kojem bi bilo bolje da to “naređuje” u centru sv. Save u Beogradu. Sada je već svima jasno da ova vlast posrbica mrzi branitelje i svoj narod, a ministar Matić iz televizijskog studija RTL tumači situaciju kao da je na nogometnoj utakmici.

Markova crkva je obranila branitelje, hrvatski svećenici su stali uz narod i zaštitili njih i njihove živote od ove prosrpske policije i vlasti. Koliko je ovaj zapovjednik neznalica, dokazuje da uopće nije reagirao na činjenicu da se jedan branitelj htio baciti sa krova. To njega kao policajca nije brinulo. Odvratno. Intervencijom svećenika i branitelja spriječena je tragedija. Branitelje nazivaju nacistima, a ovo što radi milicija kod crvke sv. Marka ne rade niti nacisti, upadaju sa pištoljima u crkvu kao zadnja skupina kretena. Zar vas za to plaćamo? Ovo je incident sa Vatikanom. Hrvati ne ulaze u crkvu sa oružjem, ovo nisu Hrvati.

Branitelji su blokirali Savsku ulicu, dižu se u ostalim gradovima, očito je da je Milanović umjesto razgovora odlučio izazvati rat. Jedino još tako on i njegova ekipa srpskih ministara može ostati na vlasti.

Igor Drenjančević


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

Prije nego li si je oduzeo život, da ne bude izručen jugoslavenskim partizanima, u Lawameundu, dana 18. svibnja 1945., hrvatski general Tomislav Rolf je uzviknuo:

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

No, vratimo se s križnoga puta, nekoliko dana unazad, u ralje rata – Bosansku Posavinu.
Dana 19. travnja 1945., započinje posljednja bitka Drugoga svjetskoga rata u Odžaku, novom hrvatskom Sigetu, sa 24 sela i zaselaka koja se nalaze na ušću Bosne u Savu. Tu se u travnju skupilo oko deset tisuća hrvatskih boraca iz Bosne i Slavonije, na čelu sa pukovnicima vitezom Ibrahimom Pjanićem i Avdagom Hasićem, Djedom Augustinom iz Gradačca, logornikom Petrom Rajkovčićem te nižim časnicima i dočasnicima Ivanom Čalušićem, Antom Bilčićem, Matijom Radićem, Antonom Mihaljićem. Zatim, bili su tu još Perković, Martinović,Pejo Ilak, Špicer i Špiger. Tu je bila i garevačka bojna, sa 450 bojovnika, na čelu sa Dragutinom Vargom. Muslimanska legija na čelu velikog domoljuba i bojovnika Derviša Ljuce. Petrov kum i prijatelj Tomušić-Škico ostao je odsječen na desnoj strani rijeke Bosne. Blaž Jurkić je izgradio niz rovova i bunkera oko glavnih uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Mrkoj Adi, Balegovcu, Gornjoj Dubici, Prudu i Dobor Kuli.

Mnogo je hrvatskog naroda i vojske došlo tada pod Petrovu zaštitu. No, u odžačkom se kraju već čula tutnjava žestokih borbi između Vinkovaca i Broda na Savi. Petar je svakoga primio, smjestio i nahranio. Vojsku je rasporedio u satnije i zapovjedio da se kopa nove rovove i gradi nove utvrde. Odžačka je kotlina vrila od pridošlih civila, zaprežnih kola i silne vojske koja je pristizala sa svih strana. Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su odlučili braniti Odžak, do kraja. Na ovaj posve odsječen kraj navaljivalo je šest partizanskih brigada i jedan odred, oko petnaest tisuća boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i na kraju jurišnim zrakoplovima.

Sami partizani pišu:

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

Dana 30. travnja 1945. sam Tito upozorava štab 3. korpusa jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i zavede „puni mir i bezbednost.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Partizani dalje kažu: „Od 3 do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane... Nemajući kamo se povući ustaše su se borile do smrti...“

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

„Ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile celu brigadu čak iz Potočana, tako da se moralo odstupiti prema Lipi.“

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Komandant 14. srpske brigade, Stevan Kovačević, izvješćuje: „Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki obekt.“ Slijedećeg dana branitelji odbacuju Stevinu brigadu do Vrbovca pa Stevan šalje vapaj: „nalazimo se i dalje na polaznim položajima: Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.“

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tog istog dana dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se našli u obrani Odžaka, na prijevaru predali partizanima i istog dana zatvoreni u Burića štalu i potom, izuzev par sretnika, mučki i bez suda poubijani. Njihova mjesta u obrani popunili su Adačani i Balegovčani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dana 23. svibnja, navečer, partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. No, branitelji su ih uspjeli eliminirati i protjerati. Istoga dana partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Obrana se povlači na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu kopali rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe. U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napadali su Ražljeve i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja zadnja obrana je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strana. Bilo je to kod Nujića štala gdje su branitelji izginuli do posljednjeg. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule, morale su preskakati preko mrtvih, jer se drugačije nije moglo hodati.

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Partizani su po selima, kao sumanuti, tražili sve muškarce pa su majke morale svoje djačačiće preoblačiti u žensku odjeću.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

Sjećam se, jednom putujući vlakom iz Sarajeva. U kupeu sam bio sâm, i ne znam više na kojoj postaji, ušla je jedna starija, dobrostojeća gospođa. Kroz priču je doznala kuda putujem, pa je kao partizanka pričala svoje doživljaje o borbama za Odžak u kojima je i sama sudjelovala. Doimala se vjerodostojno a od svega najjače sam zapamtio ovo:

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Srazmjerno broju stanovnika, u Odžaku i okolici dogodio se najveći pomor Drugoga svjetskoga rata, i to samo jednog naroda. Od 19. travnja do kraja svibnja 1945. godine ubijena je trećina živućeg Hrvatskog življa. A od te trećine velika većina je poubijana nakon 25. svibnja, dakle, poslije pada i predaje.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njom crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer tako lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama.
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ (posavski-vremeplov.com)


PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona. Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila. Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.



drustvojasenovac.wordpress.com

Mladen Ivezić odgovara Hrvoju Klasiću

Član našeg društva, povjesničar Mladen Ivezić odgovorio je na teze Hrvoja Klasića izrečene u emisiji Nedjeljom u 2, prikazanoj 17. svibnja. Klasićeve misli označene su masnim slovima.

„Pitaju me što je problem s pjesmom Evo Jure i Bobana… te Jasenovac i Gradiška Stara“.

Potonja je udbaška izmišljotina. Da je tko u NDH pjevao da su u Jasenovcu „Maksovi mesari“ brzo bi bio kažnjen jer je Državi bilo do mira s pravoslavcima pa je i većina četnika bila prisegla Poglavniku, na užas slugu SSSR-a.
Klasić ništa ne zna ili drzko laže počinjajući mutatio gentis jer mijenja neopasnu domoljubnu pjesmu o Juri i Bobanu s izmišljenom i naknadno podmetnutom Udbinom pjesmom o tome da su tobože Hrvati klali druge u Jasenovcu.

„Treba prikazivati slike uz pjesmu kuća Maksovih mesara, jer inače mladi ne znaju na što se misli“.

Mladi dobro znaju a slike su sve krivo atribuirane i izvađene iz Hrvatskoga slikopisa. To je bio 10 minutni tjedni pregled koji se cijeli tjedan morao emitirati prije igranih filmova u svim kinima NDH. Dakle, cijeli je hrvatski narod viđao kako general Luburić oko sebe skuplja pravoslavnu djecu što su ih vlasti našli napuštenu nakon Kozare te oprale, izliječile i obukla u male ustaške odore, te pred njome pušta bijelu golubicu. Mnogi prilozi pokazuju nježnu skrb Caritasa, časnih sestara i dragovoljki oko najmanje djece u kolijevkama. Ta su djeca živa. Antifašistički zlotvori naknadno te slike prikazuju uz komentar (Luburić će kasnije tu djecu ubiti“ ili „fotografije djece u kolijevkama, koju su ustaše (ili časne sestre) ubile“. NEISTINA

„Za dom spremni isključivo ustaški pozdrav, kojim su podpisivani zakoni po kojioma su ubijani desetci i desetci tisuća ljudi na najsvirepiji način“.

NEISTINA koja zlorabi argumentum ad verecundiam (to je uhodano, pa što ćeš ti, neznalice, mudrijati). Nikada nitko nije dokazao da je postojale i jedna zakonska odredba u NDH po kojoj bi bili ubijani desetci i desetci tisuća ljudi pa ni da su ubijeni toliki ljudi silom svih zakona u NDH. Samo ilustracije radi; u NDH je bilo zabranjeno točiti pivo njemačkoj vojsci prije 18 sati! a Nijemci su ginuli za Hrvatsku! Argumentum ad ignorantiam; ako nema dokaza da je prije bilo neopasnih takvih pozdrava, valjalo bi pogledati što rječnički i logički znači taj pozdrav. Izključivo spremnost sebe žrtvovati za opće dobro.

„Ivica Olić je oduševio time što je rekao da je mislio da je za dom spremni izpravno, ali je sada shvatio da je to zabranjeno vikati, pa se više neće vikati“.

Non sequitur. Strašni argumentum ad baculum!!!
Olić nije stručnjak, ali Klasića veseli time što priznaje da smo dobili batinom (= baculum) po glavi i sad ćemo se pokunjiti. Hrvate, dakle, zuvijek treba po glavi, pa će tek onda biti po Klasićevu.

„Ponašali su se kao teenageri, tražeći izlaz ne u liberalizmu i ne u demokraciji, nego u onome što je suprotno komunizmu“.

Zar nije demokracija protivna komunizmu? NEISTINA

„Stavovi ljudi najčešće oblikovani obiteljskim predajama“.

A 50 godina krive škole? NEISTINA

„U boj u boj za narod svoj“ je poklič iz srbskoga pjesništva.

NEISTINA! Kada to viču Hrvati, onda je to hrvatski poklič. Non sequitur.

„O stravičnim zločinima koje su četnici činili po Hrvatskoj“.

Opet argumentu ad verecundiam. NEISTINA!!! Error fundamantalis. Ti su zločini bili 50 puta malobrojniji, nego li titovski! Ne smije se miješati četnike Draže Mihailovića s onima Momčila Đujića (ukupno ubili 50 katolika i 1500 pravoslavca – komunista) ili Banje Luke. Ti četnici, Đujićevi od jeseni 1941. a banjalučki od lipnja 1942., kada Poglavnika priznaše svojim vrhovnikom, bijahu strašno napadnuti od strane titovaca.

„Skandalozno je što se u Srbiji i zakonski četnike proglasilo antifašističkim postrojbama“.

NEISTINA!!! Četnici jesu bili prvi borci protiv Nijemaca, Talijana i Hrvata na području Kraljevine Jugoslavije što bi moralo biti dovoljno da ih proglasimo vremenski prvim antifašistima. To mnogo više govori o značaju antifašizma, nego li četništva. Titovci im se priključiše tek naknadno, davajući im 5000 pušaka iz tvornice u Užicu i boreći se na njihovoj strani. Koja je od tih sila kasnije kretala kojim putem, drugo je pitanje, ali ne treba zaboraviti titovske pregovore o suradnji s Nijemcima 1943. pa i 1944., kada htjedoše spriječiti britansku invaziju Dalmacije. Imamo li na umu da su mnogostruko najveći zločinci nad hrvatskim narodom bili antifašisti (titovci), valja znati da je za nas utrka četnika i titovaca za prvenstvo u antifašizmu dokaz da su i jedni i drugi bili strašni hrvatožderi. Titovci mnogo gori od četnika.

„Nijedan četnik još nije dobio mirovinu“.

NEISTINA!!!! Dobiše ju četnici što prijeđoše u titovce.

„Domovinska vojska su ustaše i domobrani“ a kasnije kaže „i legionari, dragovoljci u SS-u„, dok su tu bili objektivno i redarstvenici, oružnici (preko 8000, velikom većinom pravoslavci).

NEISTINA!!! On pojma nema o tematici.

„Suđenje Stepincu i Hebrangu“.

NEISTINA!!! Hebrangu se nikada nije sudilo.

„Na kraju Rata bilo oko 300.000 sudionika NOB“.

NEISTINA!!! Po titovcima je 1945. bilo 800.000 sudionika a 1953. g. 1,300.000 nositelja beriva po toj osnovici. Klasić izbjegava i skriva činjenicu da na području današnje Republike Hrvatske do talijanske kapitulacije među titovcima nije bilo više od 25%. Stalno brka titovce na području današnje RH s ukupnim brojem i tako nastoji dokazati da je Hrvata bilo više! Titovci jednostavno nisu bili hrvatska vojska, narod ih nije volio, dok nisu uveli mobilizaciju pod prijetnjom smrću i natjerali mladost, koju će kasnije namjerno žrtvotari na Neretvi, u Istri i drugdje, jer je J. Broz zapovjedio da se prisilne mobilizacije provode u hrvatskim područjima i da se u najgore bitke baca tako mobilizirane Hrvate. Tako je činio s 42. i 48. macedonskom divizijom, gdje je pod hrvatske mitraljeze u Srijemu bacao Macedonce i Šćiptare, itsl.

„1944. g. Tito pozvao sve u partizane“.

NEISTINA!!! Error fundamentalis. On je sve pozivao uvijek te razrađivao posebne taktike kako privući Hrvate. 1944. i početkom 1945. godine Tito nije ništa više pozivao, ali je bitno više mogao nasilu mobilizirati. Osim toga, u to doba on i AVNOJ izdadoše neke parazakonske odredbe i tri tzv. amnestije, kojima, protivno međudržavnome ratnom i humanitarnom pravu, svim protivnicima prijeti smrću, a u nekim formulacijama čak i ako se nisu predali u trenutku nastupa amnestija na snagu (čime u stvari derogira tu amnestiju glede njezine blagosti, ali ne i glede njezine okrutnosti i protuzakonitosti).

„Nacizam i fašizam hrvatski se kaže ustaše“

NEISTINA!!! Argumentum ad numerum, jer su goleme brojeve ljudi titovci krivo naučili. Razlike bijahu ogromne. NDH je bila zahvalna državama, a ne pokretima te se ustrojila po ustaškim načelima koja su nastala prije razvoja nacizma.

„Na Bleiburgu su stradali uglavnom krivci“.

NEISTINA!!! Nitko nije krivac, dok mu se na čestitu sudu krivnja ne dokaže! Primitivna generalizacija. Error fundamentalis.

„Vojnica NDH često civile uzimala kao živi štit“.

BJESOMUČNA NEISTINA!!! Nikada nije dokazan nijedan takav slučaj!!!

„Iz Zagreba i mnogih gradova su iztrebljeni Srbi i Židovi“.

NEISTINA!!! Logička bifurkacija. To bi moralo značiti da su svi pripadnici tih skupina poubijani! To je strašna laž. Usput valja naglasiti da su Židovi od titovaca rijedko dobili povrat makar 10% imovine.

„Truman je bacio atomske bombe s 200.000 žrtava“.

NEISTINA!!! Žrtava bilo pola milijuna.

„Churchill odgovoran za granatiranje Dresdena“.

NEISTINA!!! Nema pojma. To nije bilo granatiranje, nego zračno bombardiranje. Najmanje 90.000, a ne 60.000 žrtava.

„Iz toga nije ni Tito toliko krivac“.

NEISTINA!!! Idem per idem. Oni su svi ratni zločinci. To što osim Klasićevih malosnažnih ali mnogoubojitih ubojica postoje i veći ubojice, to ne znači da je zločin manji, nego veći. Broz nije mogao dvjema bombama pobiti 500.000 ljudi, pa je to radio u manjim zahvatima. A ubio ih je više. Treba znati, da je sve to bilo zabranjeno međuržavnim ratnim i humanitarnim pravom tempore criminis. E basta!!! Ubijali jedni naši pa logično ubijaju i drugi naši, a Bog, zakoni i pravda nisu važni. Idem per idem! Petitio principii. Circulus in demonstrando.
Klasićev primitivni mutatio elenchi!

„Kako je katoličko svećenstvo reagiralo na osnivanje (NDH?)“,

Klasićeva optužnica. Praesumtio nocentiae; čim smo katolici, odmah smo ubojice. Anakronizam! Bijaše to divno proljeće; rat u Europi nigdje, ni vani, dobismo nezavisnost, moćni SSSR saveznik Njemačke, Poglavnik šalje Hrvatskoj bratskoj zajednici u SAD ploče s govorima na hrvatskom i engleskom, a koncem 1941. u Zagrebu izlazi kalendar za 1942. na 300 stranica s dvjema fotografijama na prvim stranicama uz podpis: Dva najveća muža Novoga doba; hrvatski Poglavnik dr. Ante Pavelić i predsjednik SAD Franklin Delano Roosevelt.

„Nisu ubijali katoličke svećenike zbog svećeništva“.

STRAVIČNA NEISTINA!!! Tome što je bilo u Sloveniji svećenika – partizana, uzrok je u činjenici što su Slovenci uvijek bili jedan od glavnih stupova svake Jugoslavije pa je i titovstvo, obnovom Jugoslavije, radilo za Sloveniju.

„Svejedno, je li u Jasenovcu preminulo 10.000 ili 110.000 ljudi“.

NEISTINA!!! Potonje je 11 puta veće od prvoga. Podijelimo li 10.000 s 11 pa još 11 pa još 11 i još jedanaest, to znači da nitko nije preminuo!!!
Koliko je hrvatske krvi, znoja i suza proliveno zbog te laži!!! Nije svejedno, ako Klasićev gazda Goldstein piše, a ovaj se slaže, da je Jasenovac bio logor iztrjebe iz kojega se moglo izići samo slučajno ili ja dokažem da preminulih nije moglo biti više od 1000.
Preminulih, ne ubijenih! Uza stalan prolaz hrvatskoga naroda željezničkom prugom prema Beogradu, razmjene zatočenika, odpuštanje, filmove i druge reportaže o Taboru, nadzor svjetskih povjerenstava…
Klasiću su ljudski životi nevažni, jer on traži svoj politički probitak. On je taj koji podcjenjuje prave žrtve!

„Prvi partizanski odred u Sisku bio je važan i zato ga je Tuđman proglasio dostojnim praznika“.

NEISTINA!!! Anakronizam, mutatio gentis i magister dixit ipse. Tuđman je to učinio da bi uza se zadržavo titovce i time parirao Miloševićevoj jugofiliju i petokraci.
Riječ je o političkome zahvatu, koji nema sveze s poviješću. Sisački partizanski odred nije nikada počinio nijednu vojnu ili sličnu akciju.
Svojim je brojem on bio 10-ak pa i više desetaka puta manji, nego drugi titovski odredi. Nije imao pravoga oružja.

„Koga je slijedio sisački župnik, koji je travnja 1941. misu svršavao živio Adolf Hitler, živio Ante Pavelić; Krista ili antikrista

(Klasić sugerira da je slijedio zlo, premda se čini da je Klasiću zlo sami Krist)?„
Toga je mjeseca kancelar Hitler bio čovjek koji je Hrvatima dopustio i izborio nezavisnost, a Poglavnik životni borac za nju i vrhovnik Države. Hitler je nakon pobjede kog Dünkirchena pustio Brite pobjeći i održao pred Reichstagom peti pomirljivi govor, luđački rasistički zaljubljen u Engleze, moleći, kao trenutni pobjednik, za mir. Britanska su glasila i to prikrila.

„Josip Broz Tito nije donosio zakone“.

NAJRUŽNIJA NEISTINA!!! On je putem Tajnoga službenog lista SFRJ donosio zakone jače od onih Skupštine SFRJ.

„JBT nije postavljao dužnosnike“.

NAJRUŽNIJA NEISTINA!!! On je dekretima postavljao najvažnije dužnosnke. Klasić nema pojma il se pravi blesav glede ustava FNRJ (SFRJ) o predsjedničkim ovlasima.

„Neki su ubijali jugo-diplomate“.

NEISTINA!!! U oružanom obračunu stradao je samo veleposlanik u Švedskoj Rolović, dokazani Udbin ubojica. I Stanković i Klasić skrivaju suštinu: Udbini su ubojice mali dio sustava i radili su po nalogu kompartije!!!

„Zato što se Obamu, T. Blaira i slične ne usuđujemo nazvati zločincima, zato Tito nije ratni zločinac“.

NEISTINA!!! Argumentum ad verecundiam.

Argumentum ad baculum. Ako je najveći moćnik ubojica, to znači da je manji ubojica nedužnik, to je logika Klasićeva. I to su ubojice uvijek s jedne strane!!! Oni smiju ubijati, Hrvati ne! Ni u obrani domovine!

„Pavelić je rekao borite se do kraja“

NEISTINA!!!

„Građanski je rat unutar neke države, pa postojanje i agresije ne umanjuje postojanje građanskoga rata“.

NEISTINA!!! Ako strana zemlja organizira pobunu u mojoj, onda to nije građanski rat, nego izključivo agresija. Tako su titovci vodili agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju i NDH. Tako su miloševićevci u Hrvatskoj bili dio agresije na Hrvatsku, radeći za agresorsku silu (ma sjetimo se samo njihovih parola, gdje je jedan srpski grob, tu je Srbija, Slobo…). Ženevske konvencije iz 1947. i (pogotovo 2.) dopunski protokoli uz njih iz 1977. to jasno opisuju. Moglo bi se govoriti o građanskome ratu jedino u SFRJ, ali pod predpostavkom da se derogira pravo SRH na odcjepu i hrvatskoga naroda na nezavisnost. To Klasić i SDP stalno ponavljaju.

Svim studentima i ljudima koji vjeruju Hrvoju Klasiću izkazujem najdublji žal.

Mladen Ivezić


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


OTAC DOMOVINE

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života, koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima. Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači, da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak. Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je uspio.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci, koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja, socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika izgrađene dvije različite individualnosti.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi.

Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka, poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem narodnom duhu stvoreno.

Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d.

Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost.

Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti, Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama, koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih. Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi. Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još i gore, no što su postupale neslavenske države. Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih interesa.

Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".

Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku državu, što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda. Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti. Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih, naučnih, samo nekoliko redaka:

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i nauka posvema su se poklapali. Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.

Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja, koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov program nije više program jedne stranke, već svih nas. Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga najvećega neimara i radnika u istoj osobi. Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka, što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio, da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva programa, a to je nezavisnost Hrvatske.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

Filip LUKAS

(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije održala. Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, izd. Pramatica, Zagreb, 1936.)


ANTIHRVATSKA FRULA IVE JOSIPOVIĆA I DRUGOVA

Gospodin Ivo Josipović kao predsjednički kandidat Milanovićevog SDP-a bio je pet godina predsjednik Republike Hrvatske. Kao dobar glazbenik, tokom cijelog mandata svirao je u velikosrpsku frulu. U toj fruli koja svira o „ustaškoj zmiji“ Josipović je odsvirao i u izraelskom Knessetu tako da ga je čuo cijeli svijet pa i oni iz FIFE. Da ne bi bilo zabune, iz iste frule, malo drugačije tonove, svira i Stipe Mesić i Zoran Milanović sa svojim SDP-om i cijelom jugokomunističkom koalicijom. Kako se radi o fruli konstruiranoj u bratskoj republici – državi Srbiji to treba cijeniti i uzvratiti ljubav. Zbog 45-godišnje suradnje u korištenju te frule, Zoran Milanović to cijeni pa je u Vladi svoje koalicije zaposlio 47% Srba. Da li su neki od njih bili i Martićevi junaci bilo bi to komplicirano istraživati, važno je da „vole“ Hrvatsku kao cijela Milanovićeva Vlada.

Nekima, povijesno politički neukim Hrvatima, potrebno bi bilo objasniti ovaj nerazmjer broja Srba u Vladi u odnosu na broj Srba jer ih po popisu stanovništva Republike Hrvatske ima 4,5%.

Međutim, one koji su zaboravili treba podsjetiti da tu Vladu nisu izabrali ni Turci ni Grci, već, kako Milanović kaže, građani Hrvatske. Tu je Milanović u pravu i vjerojatno je ta činjenica jedina gdje je on u pravu.

To je ujedno potvrda da su punih 45 godina zajednički provodili politiku indoktrinaciju kroz povijest i školske udžbenike koje su pisali Hrvatima u jačanju bratstva i jedinstva naših naroda, a ujedno, zajednički progonili neposlušne Hrvate kao katolike, zajednički nacionalno, kulturno i ekonomski obespravili hrvatski narod a Hrvatsku sistematski pljačkali. Zajednički su učestvovali u masovnim likvidacijama, i na razne načine uspjeli u nebesa poslati oko milijun Hrvata katolika.

Danas, zločinačka ideologija tog režima, veliča druga Tita, negira masovne zločine nad Hrvatima katolicima i tako brani svoje očeve, stričeve i djedove i taj cijeli režim. Negiraju ono što se više ne može negirati, a to su zločini Bleiburga i raznih križnih puteva čiji tragovi su ostali u preko 1500 stratišta i grobišta.

Vidjevši da se učinjeni zločini više ne mogu skrivati, progovorio je Slavko Goldstein, jedan od vodećih „antifašista“. Slavko Goldstein, u travnju 2015. godine, na osnivačkoj skupštinu „Lige antifašista Hrvatske“ kaže – priznaje, da je Tito bio antifašist do završetka Drugog svjetskog rata, ali, poslije toga to više nije bio. Zašto Tito, poslije 9. svibnja 1945., više nije bio antifašist o tome Slavko Goldstein nije govorio, ali je svjestan o otkrivenim ogromnim zločinima koji su učinjeni nad hrvatskim narodom pod vodstvom Tita ili uz njegovu privolu ili po njegovim naredbama, koje su izveli Titini partizani u čijem sastavu je bio i sam Slavko Goldstein.

Prisutni „antifašisti“ ostali su zapanjeni Goldsteinovom izjavom, ali se ne daju pokolebat pa će i dalje braniti neobranjivo, kako bi svim članovima „antifašističke lige Hrvatske“ i njihovim simpatizerima na čelu s Milanovićem, osigurali miran san do kraja mandata ove vlasti. To što država propada, propadala je punih 45 godina pod istom ideologijom pa zašto ovaj narod koji ju je izabrao ne bi izdržao još par mjeseci i uživao u njihovim obećanjima.

POVIJESNE ČINJENICE DEMANTIRAJU HRVATSKE „ANTIFAŠISTE“

Prof. Nikola Debelić, dr. dr. h. c.

GOTOVO 100 GODINA traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao lovine, što je doseglo vrhunac genocidom na Bleiburgu 1945. i ponovilo se genocidom u velikosrpskoj agresiji 1991. Istodobno se vršilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje se dijelom provodi i danas, naročito od 2000.

Prof. Josip Jurčević o omjeru jugokomunističkih zločina

Profesor Josip Jurčević koji kao povjesničar traži odgovore o jugokomunističkim zločinima nad Hrvatima, istražuje prikrivena stratišta i grobišta jugokomunističkog režima, dolazi do rezultata koji pokazuju da je čak 88,5% svih žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističkih vlasti, a svega 0,13% vlasti NDH što u potpunosti potire krivotvorine jugokomunističke historiografije, odnosno Mesićevih, Fumićevih i Goldsteinovih „antifašista“ i „stručnjaka“ za ustavno pravo Peđu Grbina. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću, gdje stoji: „Na području današnje RH, Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koji su Hrvati sve pobili“ (ist. N.D.).

SVE DOK USTRAJE VOJNA ILI IDEOLOŠKA AGRESIJA NA HRVATSKI NAROD, HRVATI IMAJU PRAVO I OBVEZU DA SE BRANE

Ideološka agresija Ive Josipovića na vrijednosti Domovinskog rata

Zašto Ivo Josipović vidi ustašku zmiju a ne vidi jugokomunistička zvjerstva nad hrvatskim narodom. Jugokomunistički ideolozi, kojima pripada i Ivo Josipović, umjesto da demantira laži i teške optužbe FIFE protiv hrvatskog naroda, suprotno tomu, Ivo Josipović u svakom grmu Hrvatske vidi ustašku zmiju i o tome je obavijestio svjetsku javnost svojim govorom u izraelskom Knesetu. Istovremeno, Josipović prešućuje preko 1.500 masovnih stratišta i grobišta u kojima leži oko 960.000 kostura Hrvata. Zašto Ivo Josipović, kao tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, gnjusno optužuje hrvatski narod. Odgovor je vrlo jednostavan: Svjesno prešućuje zločine jugokomunističko režima čiji je ideološki slijednik, a kojem režimu je pripadao i njegov otac Ante koji je i bio vinovnik tog režima.

Naime, Dok se u hrvatskoj grebe po prošlosti progovarajući o ustaškim gujama, Amerikanci su progovorili o zločinima Ante Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Ako se o nečem rijetko progovara, znači li to da se to nešto nije dogodilo ili to pak znači da se težina toga događaja nastoji umanjiti, pitanje je to koje se samo po sebi nametne kada se u hrvatskoj javnosti tek površno dotakne ime Ante Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića. No, dok se u hrvatskoj javnosti o biografiji oca Ante rijetko progovara, postojanje iste spoznali su čak i Amerikanci. Konkretnije, američki dnevnik The Daily Caller iz Washingtona. Riječ je o mediju kojega su osnovali nezavisni konzervativci Tucker Carlson i Neil Patel, savjetnik bivšeg američkog potpredsjednika Dicka Cheneya. U spomenutom mediju žestoko su napali bivšeg hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, optuživši ga da mu je glavna briga spasiti oca Antu od zatvora, zbog brojnih ubojstava hrvatskih emigranata. Riječ je o likvidacijama koje je naredila Ideološka komisija CK SKH u mračno doba komunizma, a komisijom je tada rukovodio Ante Josipović. U konkretnom slučaju radi se o obitelji Ševo. Dok hrvatska politika šuti, čini se kako uređeni svijet ima snage i hrabrosti podrezati repove pa se tako sve učestalije progovara o izručenju Ante Josipovića Italiji radi sumnje da je umiješan u ubojstvo obitelji Ševo. Naime, radi se o ubojstvu Stjepana Ševe i supruge mu Tatjane te devetogodišnje kćeri Rosemarie, a ubojstvo se dogodilo 1972. godine u Italiji. (Iva Međugorac, 28. ožujak 2015., naslov: Amerikanci progovorili, Hrvatska šuti: Ivo Josipović štiti oca Antu od zatvora). Po ulozi Ante Josipovića u tom velikosrpsko-komunističkom režimu mogli bi puno govoriti, ali za sada, zbog vremena i prostora, samo toliko. (7D 10. travanj 2015. str. 30-31).

Što se tiče Ante Josipovića Ivan Zvonimir Čičak kaže: „Dobio sam otkaz u Jutarnjem listu nakon što sam napisao da je otac aktualnog predsjednika Ante Josipović 1972. godine progonio pripadnike Hrvatskog proljeća. Ante Josipović bio je kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara“. (H. list 14. travanj 2011. str 4).

Zašto je i Stipe Mesić čuvar velikosrpsko komunističkog režima, a na štetu Hrvatske

Istu jugokomunističku politiku, u dva predsjednička mandata, provodio je i Stipe Mesić. Obojica su ideološki slijednici politike svojih očeva, Jose i Ante, jer su obojica bili vinovnici Titinog režima.

Kako jednom reče Ivan Zvonimir Čičak, da djeca ne trebaju odgovarat za ono što su im bili očevi, je apsolutno točno. Ali ta djeca trebaju odgovarat za svoje djela ili nedjela u činjenju, odnosno podržavanju politike svojih očeva ili prikrivanju zločina tog režima u kojem su očevi bili vinovnici. Podržavanje jugokomunističkog režima i prikrivanje njihovih zločina ide na teret hrvatskog naroda, i to od 1945. do današnjih dana.

Što je to radio otac Stipe Mesića drug Joso Mesić zvani Tovariš, a što sin Stipe svjesno prikriva ili podržava, a na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda. Tako, orahovčanin Matija Pokrivka kaže da je Joso Mesić Tovariš bio predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora, zapravo partizanski politički komesar za osječku oblast s time da se on svojim radom koncentrirao na područje Našica do Vočina. Bez njegovog znanja ništa se nije događalo niti se moglo dogoditi. Bivša saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava došla je do popisa na kojem su poimenično navedene 74 osobe iz Orahovice koje su partizani odveli iz njihovih domova i koji se nikada nisu vratili. Likvidirani su na najokrutniji način. Matija Pokrivka kaže da su partizani u najvećem broju klali noževima kako ne bi hicima iz pušaka skrenuli pozornost građana na svoj krvavi pir. Između ostalih, Joso Mesić osobno je učestvovao u ubojstvu obitelj Vulić u Orahovici. (H. list 16. travnja 2009. str. 14-17, i H. list, 22. listopad 2009. str. 14-16).

Tako, Stipe Mesić svojim aktivnostima dokazuje da jabuka ne pada daleko od stabla. Tako, je još kao omladinac, ali odan partiji i idejama svog oca, Stipe bio predsjednik Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Orahovica, pa 30. listopada 1968., stavio na dnevni red: „Razmatranje pojačanog djelovanja vjerskih zajednica, a posebno u školama i pred omladinom“.

Godine 1967., kao saborski zastupnik, tražio je kazneni progon potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Mesić je tada izjavio: „da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša predstavništva u Americi, Kanadi i Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova Deklaracija… Mislim da je Deklaracija doživjela apsolutni krah, i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene postupak protiv odgovornih osoba“. To je bila poruka Mesića da proradi pravni sistem, u ovom slučaju UDB-a, KOS i prateći sadržaji na Golom Otoku i Lepoglavi.

Mesić je još 1990./91. kao član Predsjedništva SFRJ surađivao sa generalom KOS-a Aleksandrom Vasiljevićem obavještavajući ga kako se Hrvatska tajno naoružava.

Mesić je kao predsjednik RH, 29. rujna 2000., umirovio sedam aktivnih generala, što je bio početak detuđmanizacije Hrvatske. Kasnije, opravdavajući umirovljenje hrvatskih generala, izjavio je da Hrvatskoj ne trebaju generali sa srednjom školskom spremom, koji su pismom pokušali izvesti državni udar. Zatim je nastavio sve moguće antihrvatske aktivnosti, a posebno u suradnji sa Međunarodnim sudom u Haagu u cilju progona hrvatskih branitelja.

Mesić je 15. svibnja 2009., komemoraciju u Bleiburgu nazvao ustaškim dernekom.

Mesić se u rujnu 2009. uputio u Ameriku, a u „interesu“ Hrvatske prethodno je navratio kod ideološkog prijatelja na Kubi.

I Kićo Slabinac o Mesiću „domoljubu“ ispjevao: „Ajme konju koga selo hrani i čovjeku kojeg Mesić brani“. (Fokus, 15. 11. 2002. str 13).

POVJESNE ČINJENICE O ZLOČINIMA JUGOKOMUNISTIČKOG REŽIMA

Josip Broz Tito

Osvrt na Titovu ulogu u pokoljima ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika tijekom proljeća i ljeta 1945. Titovi ideološki ljubimci govore da Tito nije znao za masovna smaknuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila.

- Tito je 14. svibnja 1945. obišao mjesta masovnih likvidacija. O činjenicama govore dokumenti. Tako je Tito predsjedao sastanku I. armije JA, II. Armije JA i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su prema redoslijedu zapovijedali generali Peko Dapčević, Koča Popović i Ivan Gošnjak, s članovima Narodne vlade Hrvatske na čelu s razvojačenim generalom Vladimirom Bakarićem zvanim Mrtvac.

Prema svjedočenju načelnika Vojnosudskoga odjela II. Armije Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: osnivanje i rad Komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, određivanje pravca kretanja i etapno provođenje zarobljeničkih hodnja smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao komesar I. armije, velikosrpski koljač Mijalko Todorović kao glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici. Mijalko se pred vrhovnim komandantom hvalio da je po zagrebačkim stratištima „vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zaboljela desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso“.

- Tito, u nedjelju 20. svibnja 1945. predvečer, nenajavljeno, u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetama natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavo je da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.

- Prema svjedočenju časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je Tito obišao koncentracijski logor Dubovac za eksterminaciju Hrvata i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela“.

- U Sisku je Tito posjetio nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva.

- U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolničkim posteljama i potom su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791.

- Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta“, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.

Simo Dubajić

- Simu Dubajića, Srbina, predstavlja izvorno priznanje zločina, a glasi: Nakon „službenog“ završetka zbora, s priručnog se megafona pijan svjetini obratio umirovljeni pukovnik JNA Simo Dubajić, poznat kao „mesar s Kočevskog roga“. Javno priznajući da je 1945. na Kočevskom rogu „komandovao pokoljem 30.000 ratnih zarobljenika i civila, uglavnom Hrvata“, hvalio se kako je „zadatak“ izvršio u rekordnom roku za svega 5 dana. Međutim, tvrdio je „kako se još uvijek nije napio dovoljno hrvatske krvi“. Kasnije je veličao lik novog srpskog „vožda“ i spasitelja srpstva Slobodana Miloševića.

Koča Popović

- Prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Aleksandra Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagrebu, koji su zarobljeni u završnim operacijama II. Svjetskog rata, a kraj rata su iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u znamenitu „Naredbu broj 7“. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekud skrivali, da se jave radi tobožnjeg „novačenja u JA“. Odmah po partizanskom „novačenju“ izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici broj 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću podijeljeni u skupine, u četveroredovima odvedeni u usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

- Vjesnik je u nedjelju 27. svibnja 1945. donio vijest „da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj gori. S udaljenosti oko 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

- U petak 25. svibnja 1945. Tito je u Zagrebu proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočenju njegovi najbliži suradnici priredili su mu i ime rođendanskog poklona „drugarsko“ iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom, postrojenu i njegovu čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Naredio je da se do suđenja ne smiju tjelesno zlostavljati.

Tito je naredio da se izbjeglice koji su došli u Zagreb nasilno isele i usput likvidiraju jer su oni većinom narodni neprijatelji.

- Neizostavno treba zaključiti svjedočanstvom koje je autor ovog podliska osobno dobio od generala Koče Popovića nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović vrlo autoritativno tvrdi da je Tito sve važne političke i vojne zadaća uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ih nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara krajem II. svjetskog rata.

- Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja 1945. nadalje, samo na relaciji Bjelovar – Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi od kojih je rijetko tko preživio.

Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Bio je mnogo krvoločniji i bešćutniji od Aleksandra Rankovića, koji je na zao glas došao upravo bezpogovorno provodeći kanibalske naredbe svog gazde. Tito se više puta hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Pri izvršenju tog pokolja nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno , zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem vremenu.

Popović je postao svjestan stvarnog razmjera pokolja nad Hrvatima tek kasnije. Kao načelnik Generalštaba JNA od Tita je dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o pokoljima 1945. U tajnu operaciju bili su uključeni „XII. Odjeljenje JNA“ (služba „bezbednosti“), personalna uprava JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDB-a i njezine specijalne ispostave zvane „Instituti za historiju radničkog pokreta“. List po list, broj Hrvata smaknutih 1945. popeo se na preko pola milijuna, što znači da je tada ubijen svaki šesti živući Hrvat.

Malodobni su ubojice s ushitom postali članovi SKOJ-a, a stariji KPJ. Pred partijskim su strojem posebno pohvaljeni koljači „udarnici“ koji su vlastoručno likvidirali više od 2.000 „hrvatskih bandita“. Točnost podatka o „prebacivanju normi“ od 2.000 vlastoručno smaknutih bandita za svakog je pohvaljenog „udarnika“ verificirana drugarskim izglasavanjem na javno održanom „otvorenom partijskim sastanku“.

Jože Dežman

-Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je doseglo vrhunac genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugog svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše: „Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“ (ist. N.D.).

Da tablično prikazan broj hrvatskih zarobljenika i uhićenika ubijenih u Kočevskom rogu nije pretjeran, već moguće nepotpun, izrijekom je potvrdio i glavni nalogodavac tog pokolja, maršal Tito. Hvaleći se velikim brojem smaknutih Hrvata u završnim operacijama II. Svjetskog rata u Sloveniji, komunistički je krvolok prigodom govora održanog 28. svibnja 1945. u Ljubljani neuvijeno i pobjedonosno izjavio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. (H-sl.14.12.07.)

Aleksandar Ranković

Tadašnji četničko partizanski heroji sami su se ponosili i hvalili svojim zlodjelima. Tako je velikosrpski krvolok, tadašnji ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković izveo u veljači 1952. „političku diverziju i mimo Titova znanja u dnevniku „Politika“ objavio izvještaj u kojem je navedeno: „Kroz naše je logore i zatvore između 1945. i 1951. prošlo 3.777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000“. Unutar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Vidimo da, od ukupnog broja likvidiranih, 85% su Hrvati

- Valter Župan, msgr. krčki biskup

O zločinima Titovog režima, krčki biskup Valter Župan zborio na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 2007., u katedrali Uznesenja Marijina, pa kaže: "Komunistički zločini koje je počinio Tito strašni su kao i Hitlerovi. Statistike pokazuju da je komunizam urodio sa 100 milijuna mrtvih, Hitler sa 20,900.000 mrtvih. Riječ je o ljudima, a ne brojkama. Ni Tito nije daleko od toga sa 1,129.000 mrtvih." Ako tu primijenimo formulu Aleksandra Rankovića po kojoj, od svih likvidirani 85% su Hrvati, vidimo da je taj režim likvidirao oko 960.000 Hrvata katolika. Ako je Hitler u logoru smrti Auschwitzu, gdje je dovodio žrtve iz cijele Europe, likvidirao oko milijun i sto tisuća, a Tito iz male Jugoslavije oko milijun Hrvata, dobijemo sliku veličine zvjerstava velikosrpsko-komunističkog režima prema hrvatskom narodu.

Rekorderi pokolja

Malodobni su ubojice s ushitom postali članovi SKOJ-a, a stariji KPJ. Pred partijskim su strojem posebno pohvaljeni koljači „udarnici“ koji su vlastoručno likvidirali više od 2.000 „hrvatskih bandita“. Točnost podatka o „prebacivanju normi“ od 2.000 vlastoručno smaknutih bandita za svakog je pohvaljenog „udarnika“ verificirana drugarskim izglasavanjem na javno održanom „otvorenom partijskim sastanku“. To su bili slijedeći „drugovi“:

1. Rekorder pokolja i nositelj „kočevske zlatne medalje“, malodobni postolar i član KPJ od 1944. mitraljezac Ante Čepić, Hrvat iz Makarske, sjekirom i pištoljem pobio oko 3.800 bandita.

2. Nositelj „kočevske srebrene medalje“ malodobni besposličar i član KPJ od 1943., član OZN-e Periša Ljubo, Hrvat iz Šibenika, pištoljem pobio oko 3.000 bandita, a nakon rata u Novom Sadu istim pištoljem pobio čitavu vlastitu obitelj, i tako redom nagrade tim indoktriniranim junacima.

- Milovan Đilas, poznati Jugoslavenski kadar iz Crne Gore u jednoj svojoj izjavi, a povodom likvidacije hrvatske vojske, domobrana, ustaša i civila kod Bleiburga i iza toga, rekao: “Hrvatsku vojsku je trebalo likvidirati da bi Jugoslavija mogla živjet” (Fokus 21. 03. 02. i H-sl.28.09.07.)

Godine 1979., u engleskom časopisu “Enconnter” Milovan Đilas je izjavio: “Da budem iskren mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude (misli na zarobljavanje Hrvata na Bleiburgu 1945. godine), nama vračaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikog ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kad su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali”. (Fokus 23. 05. 2002.). (H slovo 13. 5. 2010.).

„Pokolj i genocid kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji“. Milovan Đilas (Wartime, 1947.)

Zanimljivo je da to kaže čovjek koji se ranije proslavio izjavom da su 'Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela'. (Nekažnjeni zločini, dr. Zoran Božić)

Sve su ovo pokazatelji koji govore o ogromnim zločinima ravnih genocidu koji je provodio Hitler i Staljin protiv svojih protivnika. U slučaju Hrvata, bila su prisutna još dva faktora. Istovremeno, na istom mjestu provodio se program stvaranja velike Srbije sa tradicionalnom stoljetnom mržnjom i komunističkom ideologijom demokratskog centralizma. Dakle, vladanje iz jednog centra, a to je uvijek Beograd. Sve se svodilo u skladu s planom stvaranja velike Srbije. Ono što je za vrijeme Karađorđeve Jugoslavije bila hrvatska ORJUN-a, od 1945. na dalje je bio hrvatski jugokomunizam.

Ono što nije dokazano kao istina to je zlonamjerna laž

Kako velikosrpsko komunistički ideolozi, zbog postojanja NDH i ustaša, optužuju Hrvatski narod da je zločinački i genocidan, Hrvati imaju pravo da se brane kako od raznih vrsta agresije tako i od nedokazanih optužbi. U cilju optuživanja hrvatskog naroda ovim oligarhima služi ustaški logor Jasenovac. Da je bilo ubojstava i zločina to nitko pametan ne negira, posebno što su se ta događanja odvijala tijekom Drugog svjetskog rata. Razni velikosrpsko komunistički ideolozi su te zločine uvećavali čak do milijun i pol ubijenih. Slavko Goldstein brojku je spustio pa kaže od 80 do 100 tisuća. Po najnovijem zapažanju Slavka Goldsteina, na skupu osnivanja Lige „antifašista“ u Zagrebu, gdje kaže da je Tito bio antifašist do završetka rata, do 9. svibnja 1945. a ne i kasnije. Tako Goldstein posredno priznaje da su tada nastupile osvete, zvjerstva i masovne likvidacije nevini i ne osuđenih Hrvata koje su do danas negirali.

Hrvatski povjesničar Mladen Ivezić, 2014. godine, izdao je knjigu „Titov Jasenovac“. Tu se Ivezić poziva na Titina generala Jeftu Šašića, Srbina, koji je na zahtjev Tite, još 1966. godine, podnio izvješće o stvarnim žrtvama Jasenovca. U tom izvješću stoji da je upravo Statistički zavod Jugoslavije „ustanovio“ da je u četiri ratne godine trajanja logora u Jasenovcu stradalo i umrlo 262, a u Staroj Gradiški 141 zatočenik. Dakle, ukupno u Jasenovcu i Staroj Gradiški 403 zatočenika stradalo i umrlo. Šašić ne naglašava da su ubijeni jer se puno umiralo od tifusa i drugih bolesti te da je u svim logorima u Jugoslaviji ukupno (i svega) 2620 umrlih zatočenika. Zašto je to izvješće Šašićevo izašlo na svjetlo dana tek 1986. godine i to iz političkih razloga, ali ni tada ne za široku javnost.

Zašto Goldstein i ostala jugokomunistička bratija, od Mesića, Josipovića i družine oko Milanovića i Grbina nije demantirala činjenice koje iznosi povjesničar Mladen Ivezić. Nisu, jer znaju da su u dosadašnjih 70-tak godina dosta optuživali hrvatski narod i obmanjivali svjetsku javnost, ali do sada utvrđene činjenice to onemogućuju, što je potvrdio i sam „antifašist“ Slavko Goldstein.

Po ovogodišnjoj komemoraciji na Bleiburgu i Radmanoviziji možemo zaključiti da su počeli pucati okovi jugokomunističke cenzure. Na HTV kao i na programu Hrvatskog radija moglo se čuti o komunističkim zločinima što je do sada bilo gotovo nemoguće čuti.

Ivan Runje


tinolovka-news.com

DAN OSLOBOĐENJA ILI DAN POROBLJAVANJA!?

1945. nije pobijedilo dobro nego zlo

Njemački uzoriti predsjednik, demokrat i borac za ljudska prava, Richard von Weizsäcker, pripadnik antifašističkog pokreta otpora u njemačkoj vojsci Wehrmacht, koji je na čelu sa stožernim pukovnikom Klausom Schenkom grofom von Staufenberg izvršio u Vučjoj jazbini na području istočne Njemačke 20. srpnja 1944. atentat na Hitlera, i pokušaj državnog prevrata u Berlinu, izrekao je 8. svibnja 1985. godine u parlamentu Savezne Republike Njemačke, tada u Bonnu, misao i tvrdnju da '8. Svibanj' za Nijemce „predstavlja oslobođenje od ljudskog prijezira vrijednog sustava nacionalsocijalističke nasilne vladavine“. Načelno se s time možemo složiti. U Europskoj uniji se kao Dan Europe i pobjede nad fašizmom obilježava i slavi 9. svibanj (iz 1945. godine), ili dan kada je na snagu stupila sveukupna kapitulacije Hitlerove Njemačke, kako kapitulacija pred Crvenom armijom od 7. svibnja, tako i pred Zapadnim Saveznicima od 8. svibnja 1945. godine. Austrijski poslijeratni povjesničar Rudolf Czernin je u svezi oslobođenja Njemačke 1945. napisao slijedeće:

„Nema ništa izvanredno čudnog, i vjerojatno je uvijek tako bilo, da ratni pobjednik određuje što je to povijesna istina, te da pobjednici pišu i interpretiraju povijest, međutim, izvanredno je u povijesti, i nije nikada tako bilo, da pobijeđeni bespogovorno prihvaća takvu jednostranu pisanu povijest, i da je nekritički predaje u nasljedstvo slijedećih generacija.“

Nema ništa izvanredno čudnog da jedna zemlja i jedan narod, i njegovi saveznici, izgube rat, tako i Drugi svjetski rat, kao što nema ništa čudnog u tome da pobjednici izvrše agresiju na jednu zemlju i njene ratne saveznike, i da ih u ratu pobijede i okupiraju, pa i da neprijateljsku zemlju podijele, njeno stanovništvo etnički očiste s određenih područja matične zemlje, dijelove poraženih država otcijepe od matice zemlje i pripoje sebi kao ratni plijen i slično, i nema ništa čudno ako u naporu ratne pobjede bombardiraju preko 600 neprijateljskkih gradova i sravne ih sa zemljom, niti da se i na druge načine ne drže uobičajnog međunarodnog ratnog prava po Haaškoj i Ženevskoj konvenciji, pa u svom ratnom zarobljeništvu pobiju i neprijateljske zarobljene i nemoćne vojnike, izloženi na milost i nemilost pobjedniku, niti da u znak nekakve osvete pobjednici siluje stotine tisuća i milijune pripadnica poraženih naroda, tako da se može pomisliti kako pobjednik masovnim silovanjima stavlja točku na „i“ na svoje pobjede poniženjem pobijeđenih naroda, a to su u povijesti radili Mongoli u istaknutoj ulozi u Aziji i Europi, međutim, nema točke na „i“ s masovnim silovanjima, već antifašistički ratni pobjednik iz 1945. ide silovati i zdravu pamet i povijest kao učiteljicu života, prisiljavajući verbalnim deliktom i medijskim linčom poraženog, i čitave generacije poraženih zemalja i naroda, da desetljećima tvrde kako su ih pobjednici „oslobodili“. To je sadističko iživljavanje pobjednika nad pobjednicima na rate, i to je izvanredno u povijesti, toga još prije nije bilo ni približno u tom obliku. Jeste da su stari Rimljani u Trećem punskom ratu sravnili Kartagu sa zemljom, i potomke drevnih Feničana masovno ubijali, silovali i prodali u ropstvo, ali nisu od njih tražili da tvrde kako su ih „oslobodili“, jer stari Rimljani nisu išli protiv zdrave pameti. Bili su ponosni što su u tri rata zaredom pobijedili Kartažane, slavili su i obilježavali svoje pobjede i svoj „End-Sieg“ nad njima, ali nisu ih prisiljavali da moraju tvrditi da su ih navodno 'oslobodili'.

Antifašistički Saveznici, kako Sovjeti, tako i Amerikanci, Britanci i Francuzi, počinili su u Drugom svjetskom ratu ratne zločine, isto kao i Osovina, a po modernom poslijeratnom međunarodnom pravu definirano Nürnberškim procesima, počinili su de facto i zločine protiv čovječnosti i genocid ili ubojstvo naroda, i to agresijom, zatim, masovnim ubijanjem civila kroz zračna bombardiranja njemačkih, talijanskih, hrvatskih, mađarskih i japanskih gradova, posebno Hamburga, Kölna, Lübecka, Berlina, i Dresdena, te Tokya, i granatiranjem gradova iz zemalja članica Osovine, zatim, masovnim silovanjima i žena i muškaraca, odnosno sodomije, kako od strane crvenoarmejaca, tako i američkih, britanskih i francuskih vojnika, (američki vojnici su silovali čak i žene svojih francuskih saveznika, što svjedoči o moralnom rasulu Američke vojske, a sveukupno su američki vojnci silovali 1945. preko 860.000 Njemica, a Crvena armija oko 2 milijuna njemačkih djevojaka i žena), zatim, masakriranjem civila i ratnih zarobljenika, posebno od strane Crvene armije, ali i od strane američkih vojnika, zatim pljačkom osvojenih, zarobljenih i pobijeđenih od strane svih Saveznika, izgladnjivanjem i maltretiranjem ratnih zarobljenika i njihovom masovnom egzekucijom kao npr. Hrvata u onom što se povijesno zove 'Bleiburg i Križni put', i Nijemaca u sovjetskom ratnom zarobljeništvu, ali i u anglo-američkom ratnom zarobljeništvu, te općenito masovnim kršenjem ljudskih prava, propagandom mržnje, i bacanjem atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.

Američka vojska i njeni saveznici jasno je svojim okupacijskim statutom odredila karakter svoje vojne vlasti u Njemačkoj koja je kapitulirala 8. svibnja 1945. godine: nametnuta vlast nad poraženim neprijateljem, i okupacijom njegovog teritorija. Gadno se njemački glavni stožer prevario kada je u posljednjem izvješću njemačke vojske Wehrmacht od 9. svibnja 1945. godine napisao: „Protivnik neće uskratiti poštovanje naporima i žrtvama njemačkih vojnika, koje su dali na moru, kopnu i u zraku.“ Ovakvo viteško gledanje na stvari u njemačkom taboru ostalo je do danas u taboru bivših Saveznika bez udjeljivanja časti, iz prostog razloga jer se Saveznici nisu viteški borili, nego nepošteno, pa i sami motivi ratnih ciljeva Saveznika su bili lažni.

U Drugom svjetskom ratu, sveukupno gledajući, uopće nije bilo sukoba između dobra i zla nego se zlo borilo između sebe za što bolje geo-političke pozicije u svijetu – za svjetsku moć, pri čemu niti Osovina, a niti Saveznici, nisu birali sredstva da dođu do cilja, a da je tome tako vidi se po bacanju dvije atomske bombe na civile, što nema veze s viteškim ratovanjem nego s kukavičlukom, i s ateističkim neodstatkom bilo kakve etike i morala, i to nema veze s bilo kakvom civilizacijoim nego s barbarstvom. A što se i moglo očekivati od bivše robovlasničke zemlje Sjedinjene Američke Države u kojoj je rasizam, uzrokovan ideologijom i religijom iluminirane masonerije, i 2015. godine aktualan, i u kojoj su njeni vlastiti građani nakon terorističkih napada od „11. uujna“ postali u očima korumpirane američke vlade „potencijalni teroristi“. Generacije nakon 1945. mogu, međutim, odati počast Hitlerovoj vojsci Wehrmacht koja je, zajendeo sa svojim saveznicima, među njima i s Hrvatima, preventivnim napadom na SSSR spriječila da Europa u cijelosti padne pod čizmu komunizma. U tom svjetlu, naime, treba promatrati izvješće glavnog stožera njemačkih oružanih snaga od 9. svibnja 1945. godine. Doći će dan kada će Europa i službeno odati počast njemačkim i hrvatskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata.

Da bi netko bio oslobođen, kao posljedicu oslobođenja mora osjećati slobodu, ili biti slobodan. Međutim, nema oslobođenja Njemačke ako je Njemačka nakon Drugog svjetskog rata podijeljena u četiri Savezničke okupacijske zone, i ako je njemačka država nakon toga podijeljena na Saveznu Republiku Njemačku (Zapadnu Njemačku) i na Njemačku Demokratsku Republiku ili Istočnu (komunističku) Njemačku, te ako je glavni grad njemačke države, Berlin, također podijeljen na Zapadni i Istočni, sve do pada Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine, i tek tada su Nijemci osjetili slobodu, a ne 1945. godine. Od čega je šest miljuna članova Njemačke nacionalsocijalističke radničke partije bilo 1945. oslobođeno, među njima dva milijuna bivših pripadnika Njemačke komunističke partije koji su nakon 1933. prešli u Hitlerovu stranku NSDAP? 'Oslobođeni' su od nacionalsocijalizma ili nacizma od kojeg nisu željeli biti oslobođeni. Kako je i od čega njemački narod oslobođen 1945. godine, i to od strane stranih sila? Od njemačke države, Hitlerove Njemačke, koju su Nijemci poštivali, i u pravilu obožavali njemačkog vođu Adolfa Hitlera. Od svoje domovine i nacionalne države su Nijemci 'oslobođeni' 1945. godine, a mnogi od njih i od vlastitih života. To su povijesne činjenice. O stvarnom oslobođenju mogu 1945. govoriti samo bivši zatvorenici njemačkih nacionalsocijalističkih koncentracijskih logora, i prisilna strana radna snaga, i zarobljenici u njemačkim logorima za ratne zarobljenike.

Isto tako su povijesne činjenice da su Hrvati doživjeli dana 10. travnja 1941. godine oslobođenje od velikosrpske Jugoslavije i diktature kralja Aleksandra, a da je dana 7. svibnja 1945. godine Hrvatska bila slobodna, i nije trebala 'oslobodioce'. Od fašizma su se Hrvati mogli i sami osloboditi, za to im nisu bili potrebni jugoslavenski komunisti. Partizani nisu oslobodili Hrvatsku 1945. nego su je porobili. Federativna Narodna Republika Jugoslavija je izvršila agresiju na Nezavisnu Državu Hrvatsku, a Titova partizanska Jugoslavenska armija je 8. svibnja 1945. bez borbe zauzela ili okupirala otvoreni hrvatski glavni grad Zagreb, i jugoslavenska okupacija trajala je sve do 25. lipnja 1991. godine kada se Republika Hrvatska otcijepila od SFRJ. Titova Jugoslavija nije bila hrvatska država nego jugoslavenska država, i partizani nisu bili hrvatska narodna vojska nego jugoslavenska komunistička vojska. Hrvati su imali svoju narodnu vojsku, to su bile Hrvatske oružane snage koje su partizansku i četničku vojsku pobijedile u brojnim bitkama tijekom Drugog svjetskog rata, a u konačnici je Hrvatska vojska pobijedila JNA 1991. godine u Vukovaru kada joj je slomljena kična i zaustavljen njen daljnji pohod na Republiku Hrvatsku, a znatan udjel u toj pobjedi imaju Hrvatske obrambene snage HOS pod vodstvom antifašista i antikomunista odnosno demokrata. Nametati silom, i to 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, slavlje partizanskog 'oslobođenja' od 8. svibnja iz 1945. godine, koje to nije bilo, jest ne samo atentat na zdravu pamet nego silovanje povijesnih činjenica. Njemački književnik Bertold Brecht je napisao slijedeće:

„Tko ne zna povijesnu istinu jest samo blesav. Međutim, tko je zna, a naziva je lažju, jeste zločinac.“

Titoisti znaju povijesnu istinu, ali lažu o njoj; stoga je potrebna revizija povijesti kao što to u slučaju žrtava komunizma u svojoj rezoluciji o osudi totalitarnog komunizma zahtijeva Europski parlament, uz obrazloženje europarlamentaraca, da „su komunisti krivotvorili povijest“. 100 posto smo sigurni da je jugoslavenska (marksistička) historiografija krivotvorila hrvatsku povijest.

Nije istina da su Titovi partizani 1945. oslobodili Hrvate, čak Hrvati nisu ni pobijeđeni u ratničkom smislu, nego su prevareni od strane Zapadnih Saveznika Engleza, i protivno međunarodnom pravu izručeni Titovim ubojicama koji su ih pobili u jugoslavenskom ratnom zarobljeništvu. Hrvati su 1945. ostali bez vlastite nacionalne države Hrvatske koja 1945. nije kapitulirala, i bez svoje hrvatske vojske koja također nije potpisala kapitulaciju, to jest ostali su bez vlastite nacionalne sigurnosti koju su izvojevali tek 1991. godine, 45 godina nakon pada Berlinskog zida. Nema oslobođenja 1945. za Hrvate, jer nisu osjetili slobodu nego poniženje jugoslavenskog ropstva. Nema oslobođenja za Hrvate 1945. kada je hrvatska država uništena, a hrvatske povijesne zemlje podijeljene, i temelj nove države, jugoslavenske i socijalističke republike, bio izgrađen na komunističkom/titoistikom genocidu nad Hrvatima. Danas nova demokratska ukrajinska vlada u Kijevu tvrdi, da Crvena armija 1944. nije oslobodila Ukrajinu, i u pravu je. Crvena armija je oslobodila Ukrajinu od njemačke okupacije, ali ju je istovremeno okupirao Sovjetksi Savez, tako da je ukrajinski narod pao iz jedne okupacije u drugu, a isto se dogodilo i poljskom narodu, dok je Slovačka 1945. okupirana od Crvene armije kao i Hrvatska od strane njenog saveznika – Titove partizanske Jugoslavenske armije. Jedina država članica Osovine koja 1945. nije bila okupirana bila je Finska, zahvaljujući svojim oružanim snagama. Finska je bila Hitlerov saveznik isto kao i NDH u Drugom svjetskom ratu, i preživjela je, nije oslobođena od fašizma, a nije fašizam ni imala kao svoj poredak nego je imala finski poredak, iako je SSSR finski poredak nazivao fašističkim jer nije bio komunistički. Tako je i u hrvatskom slučaju. Ono što nije bilo titoističko, jugoslavensko i komunističko bilo je „fašističko“ – u partizanskoj agitacijskoj propagandi (ratni agitprop), koja se i danas primjenjuje nad hrvatskim narodom, ali u mirnodopsko vrijeme, što je posebna vrsta zločina nad Hrvatima počinjen od strane vladajućih jugokomunističkih fanatika i ekstremista - bivših komunista.

Svakom zulumu dođe kraj, tako i zulumu eks-komunističkih mangupa odnosno lažnih antifašista, a pravi antifašist je bio zagrebački nadbiskup i kardinal dr. Alojzije Stepinac kojeg je komunist (staljinist) Tito dao ubiti, tako da je Tito postao ubojica, a Alojzije Stepinac postao blaženikom Katoličke Crkve, uskoro i svetac, a „sveti drug Tito“ za to vrijeme završio na smetlištu povijesti na kojem će završiti i neetični titoisti, a dobrim dijelom se tamo već i nalaze, zato valjda moraju svakodnevno gutati „pilulu za dan poslije“ kako bi održavali iluziju da su netko i nešto, iako je njihovo vrijeme davno prošlo, te su nakon svoje pirove partizanske pobjede iz 1945. doživjeli raspadom SFRJ i porazom tzv. JNA povijesni poraz, i to trebaju Hrvati slaviti i obilježavati.

Unatoč svemu, Dan Europe je vrijedan obilježavanja, jer su 1945. oslobođeni Francuzi, Holanđani i Skandinavci, odnosno oslobođena je Zapadna Europa od njemačke okupacije, te i Grci mogu na 9. svibnja gledati kao na dan svog oslobođenja od njemačke okupacije, kao i Rusi čije je zemlja pravna nasljednica Sovjetskog Saveza. Amerikanci i Englezi oslobodili su Francuze, što Francuzima nije drago priznati, ali to je povijesna činjenica, dok ostali narodi Europe, posebno Hrvati u Srednjoj Europi i na europskom Jugoistoku nemaju razloga za slavlje iako su solidarni s antifašističkim oslobođenjem Zapadne Europe od strane Zapadnih Saveznika iz Drugog svjetskog rata. Stoga smrt fašizmu – sloboda narodu, ali i smrt titoizmu – sloboda narodu!

Međutim, kao što je rečeno, 1945. nije pobijedilo dobro nego zlo. Za totalitarni komunizam, koji je u Europi propao, se zna da je bio zlo, a za liberalnu demokraciju i krupni kapitalizam se danas vidi kakvo je to zlo, i kako su SAD i EU prešle put od demokracije do fašizma, do bankarskog fašizma, do čipiranja ljudi, kloniranja životinja, zadiranja u Božju DNK čovjeka, životinja i biljaka, do potpunog društvenog nemorala i korupcije vladajućih i samo nominalno demokratskih struktura. Nad nama danas vladaju korumpirani zločinci. Hrvati, probudite se! EU nije tisućljetni san hrvatskog naroda već je to HRVATSKA. Morbidno je slaviti pobjedu iz Drugog svjetskog rata, još morbidnije je i danas generacijama nametati lažno 'oslobođenje', i to u situaciji kada se čovječanstvo nalazi zbog Ukrajinske krize i bliskoistočnih sukoba pred Trećim svjetskim ratom ili već duboko u novom svjetskom sukobu.

Prof. Goran Jurišić, u Zagrebu, dana 8. svibanj 2015. godine.


INFO CENTAR HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE
ODJEL ZA ISELJENIŠTVO GV HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE

Poštovani!

Slobodni smo Vas zamoliti u ime Pododbora za promidžbu posjeta pape Franje Bosni i Hercegovini da ovaj promidžbeni materijal podijelite sa svojim prijateljima i kolegama za koje vjerujete kako mogu pridonijeti širenju poruke pape Franje - MIR VAMA. Također, molimo one koji imaju mogućnost emitiranja ove vijesti da u svojim programima emitirate ovaj radio i TV džingl kako bi u posebnom ozračju dočekali i iskazali zajedničku dobrodošlicu papi Franji.

Unaprijed zahvaljujemo svima na razumijevanju i suradnji.

U nastavku je link preko kojeg mozete otvoriti promotivni TV spot u povodu dolaska pape Franje Bosni i Hercegovini 6.6. 2015. godine

TV spot

U nastavku je link preko kojeg mozete otvoriti promotivni radijski spot u povodu dolaska pape Franje Bosni i Hercegovini 6.6. 2015. godine

Promotivni radijski spot


Jadna naša Hrvatska...

ACO I ISTORIČARI VODE YUHTV TITINIM STAZAMA REVOLUCIJE

Dan nakon komemoracije na Bleiburgu Radmanova televizija “dostojno” je obilježila jedno od najvećih stradanja u povijesti hrvatskog naroda. Aco Stanković je u udarnom nedjeljnom terminu ugostio “istoričara” dr. Hrvoja Klasića. Bio je to sat povijesti prepun hrvatofobije, diletantizma, falsifikata kakvih na tzv. javnoj televiziji zadnjih godina ima u izobilju.

Nije slučajno za gosta na taj dan izabran jedan iz ergele profesora povijesti koji predaje na državnim fakultetima. Dakle na zagrebačkoj ‘univerzi’ povijest predaju Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i Ivo Golstein, u Splitu je Dragan Markovina, u Rijeci Vjekoslav Perica – sve poznata jugonostalgičarska imena od kojih je većina svog života proživjela u neovisnoj Hrvatskoj, ali ipak ni toliko godina nakon propasti komunističke im Jugoslavije ne prestaju rigati mržnju prema svemu hrvatskom. I to bi bilo potpuno legitimno da se ne radi o ljudima koji imaju doslovce monopol na tumačenje povijesti studentima na hrvatskim fakultetima. Ne beogradskim, ne sarajevskim, nego zagrebačkim, splitskim, riječkim…. Ti slikoviti primjerci nekadašnjeg bratstva i jedinstva pokazuju koliko je zapravo kvalitetan posao obavio poznati povjesničar jugoslavenstva prof.Mladen Zvonarević koji je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu desetljećima ‘odgajao’ nasljednike. “Časni” je profesor 71. godine tajno otkucavao UDBI svoje studente, a onda je javno za njih tražio rigorozne kazne. Njegovo sjeme zla je niklo bolje negoli se vjerojatno i sam mogao nadati.

Tvrtko i Hrvoje – tragikomedija s imenima

I tako zahvaljujući blagonaklonosti servisa kojeg svi masno plaćamo, Klasić je prodavao pseudoznanstveni jad i jal. Iako je već bezbroj puta postavljeno pitanje tko su uopće ti noviji hrvatski istoričari koji su se odjednom pojavili u našim životima, odgovora jednostavno nema? Koje su stručne reference tih -vina, -steina i ostalih, gdje su im znanstveni radovi, prevedene knjige, koja im je međunarodna citiranost? Radi li se tu uopće o znanstvenicima ili jeftinim političkim provokatorima, ideološkim huškačima koji se ulizuju strankama i nameću teme prošlosti kako bi se zaboravila beznadna sadašnjost. Tko su uopće ti titoistima koji imaju neograničeni kredit kod ‘stankovića’, ‘neodgojanica’, mikleuševički’, ‘jovanovića’ i ostale bagre koju mazohistički plaćamo da bi slušali pljuvačinu po Domovinskom ratu, hrvatskim žrtvama ovog i svih prošlih ratova, prema prvom hrvatskom predsjedniku…

Dakle, nakon Tvrtka kod Stankovića je došao red na Hrvoja. Slušajući Klasićeve stavove njegovo se ime zapravo čini kao prava tragikomedija. U pravu je dr.Tomac kada kaže kako nikada neće biti katarze bez lustracije, odnosno dok lijeva “inteligencija” u Hrvatskoj ne prestane sve hrvatske vrijednosti doživljavati kao ustaštvo i fašizam. Upravo zbog takvih kao što je Klasić Hrvatska nikada neće završiti ni Drugi svjetski rat a kamoli Domovinski. Sve dok Klasić bude mogao javno na televiziji a onda i na svojoj katedri tumačiti kako je 663 svećenika i 31 časna sestra ubijeni nakon 1945. bili zapravo ustaše koji su zaslužili takvu smrt, kako su većina žrtava Križnog puta bili zločinci, kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija, a u isto vrijeme prešućuje da su upravo današnji antifašisti i komunisti bili prvi “kolaboracionisti fašista i nacista” sve do Hitlerovog napada na Staljina, onda je njegov kredibilitet kao profesora i čovjeka vrlo upitan. Napuhavanje Jasenovca i relativiziranje Hudih i Kevinih jama, opravdavanje zločina u ime Titoizma a istodobno negiranje Bleiburga, osuđivanje pojedinačnih zločina u Domovinskom ratu i proglašavanje velikosrpske agresije građanskim ratom dostojno je i samih ideologa Srpske akademije nauka i umjetnosti

Smije li lik poput Klasića predavati na hrvatskom fakultetu?

Iako se uporno pokušavam sjetiti kada su primjerice zadnji puta na tzv. Hrvatskoj radio televiziji gostovali profesori povijesti poput primjerice dr.Ante Nazora i dr. Josipa Jurčevića nikako se ne uspijevam sjetiti. Ali zato Jakovina, Markovina, Goldstein ili Klasić redovito tumače suvremenu hrvatsku povijest.

Uopće je suvišno polemizirati sa “uvaženim”profesorima oko nekih povijesnih detalja jer oni svoju doktrinu ne temelje na činjenicama nego na dojmovima. Za Klasića, primjerice, partizanski zločini nakon rata imaju opravdanje, a Tito iako ga svjetski povjesničari svrstavaju u deset najvećih zločinaca 20. stoljeća on za Hrvoja nije bio ni diktator. Možda tek autokrat. Jer za njegove zločine više nema ni dokaza ni živih svjedoka, pa se slijedom te i takve logike zločini nikada nisu ni dogodili.

No tko je zapravo Hrvoje Klasić?

U šturoj biografiji se može zaključiti kako je rođen prije 43 godine u Sisku. Jednopredmetni studij povijesti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. a od 2003. zaposlen je na istom fakultetu. Istražuje i predaje teme iz suvremene hrvatske i svjetske povijesti. Autor je knjige “Jugoslavija i svijet 1968.” koja je objavljena 2012. godine. Također, suautor je dokumentarne serije “Hrvatsko proljeće” koja je snimljena u produkciji Hrvatske radiotelevizije.

Studenti kojima predaje već se godinama tuže na njegova predavanja. Više od 90 posto njegovih predavanja, tvrde, posvećena su liku i djelu Josipa Broza Tita. Takvog idolopoklonstva nije bilo niti u najrigidnije vrijeme TITOSLAVIJE. Jedno vrijeme je na svom Filozofskom fakultetu čak bio i suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, no ni ta moralna dimenzija nije ga stajala napredovanja u poslu. Nastavio je studente maltretirati sa Titom tako da se to s vremenom pretvorilo u pravo iživljavanje. Primjerice jedno od pitanja na ispitima je bilo točno vrijeme kada su na pogrebu pokojnog diktatora zasvirale sirene odnosno točno vrijeme (sat i minuta) kada je u grob spušten lijes s Titovim tijelom.

Nije neobično da profesori vole studentice – bivši predsjednik Ivo Josipović se na kraju oženio svojom studenticom, ali u Klasićevom slučaju tvrde njegovi studenti to prelazi u pravi mobbing no sve dok je “na liniji partije i drugova” nitko mu ništa ne može. I kao takav studenti i hrvatski pretplatnici će morati slušati njega i njegovog šefa, ili onog jadnog Goldsteina kojeg prije nekoliko godina nisu htjeli primiti za redovitog člana HAZU iako je imao neodoljivu želju ući pod krov naše nacionalne palače znanosti i umjetnosti. Njegovi rijetki zagovornici (bilo ih je ipak četiri naspram 13 koji su bili protiv) pokazuje kako i u tom razredu Akademije nije napravljena čistka kao što uostalom nije ni na Filozofskom.

Pa stoga ministru Mornaru, rektoru Borasu, dekanu Previšiću, akademiku Kusiću još jednom postavljamo pitanje: Mogu li takve moralne nakaze kao što je Klasić predavati povijest generacijama hrvatske djece koje dolaze? Odnosno moraju li mladi Hrvati slušati povijest o Titu umjesto povijesti o Domovinskom ratu? (dnevno.hr, 18.52015.)

Dražen Boroš


Podsjetnik na jednu propovijed...

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

„Draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre!

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Živimo u vremenu kada se proglašavaju ljudska načela i toliko govori o ljudskim i građanskim pravima, o jednakopravnosti i čovjekovu dostojanstvu. Većina od nas okupljenih živjela je u vremenima kada je bio brzo zatomljen gotovo svaki snažniji glas koji bi govorio o stradanjima tolikih ljudi. Zato je veo tajne prekrio mnoge znane i neznane grobove, u zaborav gurnute brojne torture i mučenja, prešućena pobjeda prava jačega koji je određivao što je istina. Iako su mnogi znali stvarnu istinu, bili su primorani govoriti o njoj samo osobama od najvećeg povjerenja te čekati da dođe vrijeme kada će svoju bol moći reći javno i tražiti da se nepravda nanesena tolikima napokon ispravi.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Pred vama stoji čovjek koji je rođen upravo te 1945-te godine koja je spomen ovih žrtava. Kao dijete nisam ni slutio što se sve dogodilo u godini mog rođenja. U školi nam nisu govorili o ovom stradanju nego su nabrajali brojne druge strahote nerijetko uveličavajući brojke s nakanom da u nas posiju strah te stvore kompleks o vlastitom identitetu.

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Tada sam počeo polako pitati o tim stradanjima pojedine ljude koje sam smatrao mudrima i dostojnima povjerenja. Najprije bi me gledali s čuđenjem iznenađeni onim što sam već saznao te se sumnjičavo pitali je li riječ o provokaciji i jesam li nagovoren da se zanimam za takve strogo zabranjene tajne.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Kao student kriomice čitah o počinjenim strahotama. Dok sam prolazio raznim našim krajevima, sjećah se tolikih koji su, iz straha od onih koji Boga ne priznaju, bježali prema zapadu u nadi da će u tom dijelu Europe naći zaštitu i sigurnost. Među njima je bilo i mnogo onih koji su rođeni i rasli na istoj grudi kao i ja. Na ovom polju engleska vojska zaustavlja mnoštvo koje nitko nije izbrojio po se njihov broj može samo naslutiti. Bili su tu vojnici, ali i mnogi civili među kojima starci, žene i djeca. Umjesto zaštite i sigurnosti, engleski generali zahtijevaju od hrvatskog vrhovništva da se svi predaju. Komu se moraju predati? Jedni ih zovu antifašistima, drugi partizanima, treći komunistima itd. Sebe nazivaju osloboditeljima.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Nakon što ga malo upitah za zdravlje, on započne priču. U početku malo zamuckuje i počesto duboko uzdahne kao da ne zna odakle bi počeo i je li mudro odlučio kad je došao sa svojim svećenikom podijeliti ono što godinama nosi u sebi kao teško breme ne znajući s kim ga smije podijeliti. S vremenom priča postaje tečna, a u riječi se pretače sva muka i patnja godinama skrivana i potiskivana u dubinu duše.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Pao je u jamu, ali nije bio mrtav nego ošamućen. Kad se probudio, odvezao je žicu, izvukao se iz jame gol i skrio se u šumi. Uhitili su ga i osudili na 12 godina zatvora. Došao mi je ispričati sve te jade jer ih ni s kim nije smio podijeliti, a više ih nije mogao nositi.Pred zoru smo se rastali, ali više nisam zaspao.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

Još uvijek su skrivena brojna mjesta pogibije i stradanja. Na nekima do njih su izgradili lovačke domove i igrališta dok su neka jednostavno poravnali. Brojna takva mjesta još nisu pronađena niti obilježena pa ih i dalje krije veo šezdesetogodišnje šutnje.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

Danas obilježavamo 60-tu godišnjicu stradanja velikog broja katolika i drugih vjernika, sinova i kćeri hrvatskog, ali i drugih naroda. S Vama sam tu da izvršimo molitveni zavjet prema nevinim žrtvama.

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju želimo da se čuje krik za ljudskošću i pravdom: zaustavite manipuliranje sa žrtvama. Nije moguće graditi povijest manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine učinjene drugima.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

- Na ovom polju tražimo da spomen na žrtve bude obilježen na svim mjestima gdje su stradale od nasilja i mržnje kako bi postali mjesta molitve i opomena novim naraštajima da nikad ne krenu zlim putem. Iskrivljivanje povijesti, manipuliranje žrtvama, dvostruka mjerila i nijekanje Božjeg zakona izazvali su novo zlo kojeg smo većina bili svjedoci.

4. Što nam je činiti?

Nastojeći izgraditi što bolje društvo i donositi što pravednije zakone prema kojima će se članovi društva ravnati, potrebno je u njegove temelje ugraditi istinske vrednote i poštivati svetinje. Jao čovjeku kojem ništa nije sveto! Jao društvu u kojem ni život ljudski nije svetinja! To je sunovrat društva.
a) Čovjek mora biti vrijednost kojemu svi zakoni služe i to čovjek koji je nužno upućen na druge u skladu s Božjom stvaralačkom zamisli.

b) Čovjek je od Boga stvoren da surađuje s Bogom. Zato njegov odnos s Bogom treba biti s skladu s Božjim zakonima, vlastitom savješću i u zajedništvu s drugim ljudima. Mi kršćani smo pozvani u središte svog života staviti uskrslog Krista koji je kamen temeljac i „kamen zaglavni» zdanja koje se zove Crkva.

c) Trebamo kao narod hrvatski upoznati svoje svetinje i poštivati ih i na njima se nadahnjivati. Svaki narod ima pravo na svoju kulturu, jezik, povijest i vlastiti identitet. U tom povijesnom hodu velik je broj zaslužnih ljudi koji su nam ostavili u baštinu tolike vrednote. Ne želimo stvarati ni ideologiju ni mitologiju. Međutim, imamo pravo kao i svi drugi narodi na poštivanje svojih pokojnika, velikana duha, heroja vjere i obranu svoga opstanka. Ne možemo očekivati od drugih da ih poštuju dok sami ne budemo istinski znali vrednovati svoju prošlost i svoju povijest, kršćanske korijene i veliku kulturnu i duhovnu baštinu.

d) Potrebno je da se u našem narodu napokon pristupiti analizi i prikupljanju podatak o svim žrtvama drugog svjetskog rata, a posebno poraća. Potrebno je pokupiti podatke o svim žrtvama i u nedavnom ratu i to ne samo unutar granica jedne države. Treba poštivati državne nadležnosti, ali bi bilo neophodno osnovati Institut koji bi prikupio i objelodanio sve podatke u hrvatskom narodu. Također je potrebno temeljito prikupiti podatke o svim žrtvama i iz drugih naroda kako se ni s jedne strane ne bi manipuliralo brojem žrtava.

e) Potrebno je da kao narod i kao osobe gajimo vlastito dostojanstvo te na svim razinama stvaramo ozračje da svoje upoznamo i zavolimo, a tuđe poštujemo.

f) Kao pripadnici jednog hrvatskog naroda trebamo imati srca jedni za druge, bilo da živimo u državi Hrvatskoj bilo u državi Bosni i Hercegovini gdje smo također na grudi svojih otaca, bilo da su rasuti diljem svijeta našli novu domovinu. Previše lako se odnarodimo i zaboravimo svoje korijene te vlastiti egoizam zaodjenemo u trobojku ili grb skrivajući sebične ciljeve iza svog nacionalnog identiteta. Onaj koji istinski voli svoju grudu, koji ljubi svoj narod i svoje svetinje živi, taj je spreman za to se i žrtvovati. Očistimo se od svih ideologija i «izama», kako bi kao obitelj živjeli dostojanstveno u svom identitetu.

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Ne možemo šutjeti na današnji stil proklamiranja ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka.

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Na ovom polju molimo da ne postanemo narod koji neće upasti u napast samosažaljenja nego narod koji će težiti da pobijedi istina u Božjem duhu kako bi svaki čovjek bio vrednovan. Želimo upoznati i zavoljeti svoje korijene i s Bogom graditi svoju budućnost u slozi i suradnji baštineći vjeru otaca koju zasvjedočiše svojom krvlju. Tu vjeru i ljubav želimo pretočiti u svoju budućnost. Molimo Boga, darovatelja života i dostojanstva svakoga čovjeka, da budemo spremni na žrtvu za svoju vjeru i svoje svetinje. Narod koji nije spreman istinski na žrtvu, nije sposoban budućnost graditi.

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

Amen.

(Bleiburg, 14.05.2005)


BOLNO SJEĆANJE

U Svibnju mjesecu,
Tisuću devetsto četrdeset i pete,
Odstupne silne kolone,
Svuda nam se prijete,
U koloni ide jedno
Elitno hrvatsko pokoljenje,
Štiteć ga u biegu,
Hrvatsko vojno postrojenje.

Majka svog sina tužno grli,
U povoju ljubeći ga steže,
Hladni proljetni povjetarac,
Oštro zrakom reže,
I tužna žena se pita:
Da li ću opet vidjeti,
Muža, Sina ili Otca,
Najmilijeg svoga voljenog,
Hrabrog branioca?

U plamenu Hrvatska zemlja,
Krv teče kao rijeka,
Ranjenih hrabrih junaka,
Čuje se tiha bolna jeka,
Tužna je to bila tragična seoba,
Ponosne starodrevne nacije,
Iz prastarog častnog doba.

Krvavim prokletim Balkanom,
Tad bijesni grozna oluja,
Masa naroda u koloni,
Povorka kao rijeka buja,
Tužne oči plaču,
I bolnim pokretom prate,
Misleći o rodnom ognjištu,
Dal će da se vrate?

Štekće ubojna strojnica,
Neprekidno bez kraja,
Već u Celju pobiše,
Cvijet našeg naraštaja,
Duž slovenskih cesta,
Visokih šumovitih gora,
Klaonice krvave i strašne,
Velikih krvničkih logora.

Krvava katarza krvlju piše,
Poglavlje krvave povijesti,
Što hrvatski naš narod,
Morao je tada podnesti,
Zbog podle predaje ratnika,
Od Engleske Armije,
Krvnik partizan spreman je bio,
Da nedužne žrtve sve pobije.

I kada posljednji su stigli,
Na Bleiburško Polje,
Dušman strijelja redom,
I bezdušno ubija i kolje,
Ne štedeći ljudi,
Staraca, djece i jadnih žena,
Sve od reda kolje,
Ta gamad crvena.

Sve do današnjeg dana,
Mi palimo svijeće,
Tu počiva nevina mladost,
Mirisno hrvatsko cvijeće,
Ovdje pokraj Vašeg,
Zajedničkog groba,
Ostati će spomen,
Za buduća doba.

Neka Vam je laka,
Ova zemlja tuđa,
Koja s poštovanjem,
Prekrila Vam kosti,
Na Bleiburškom polju,
Nema sad oruđa,
Spomenik se svijetli,
U spomen mladosti.

Topli pozdrav Braćo,
S petog diela svieta,
Gdje i nas razdire,
Tuga, bol i sjeta,
Topli pozdrav sestre,
Što Vam spomen piše,
Molimo se braćo,
Iskreno i tiše.

Nek molitva naša,
Čuje se put neba,
Tihi jecaj majke,
Što utjehu treba,
Vječni spomen za nas,
Toga tužnog dana,
Kad hrvatska mladost,
Bješe bezdušno poklana.

Stog mislimo Braćo,
Na svibanjsko cvieće,
Što pade u rano,
Krvavo Proljeće,
U povijesti Hrvata,
Nek se čvrsto piše,
Krvavih Bleiburga,
Nek ne bude više.

Poetessa
Borac za hrvatsku istinu
Mirjana Emina Majić


TKO SLAVI KRVNIKA TITU

Ovo je sedamdeseta obljetnica kraja Drugog svjetskog rata. I dok se cijeli svijet radovao tome kraju rata dotle se Hrvatima i Hrvatskoj spremao strašni genocid, kakvoga nismo imali u našoj dugoj povijesti. Osmoga svibnja nakon što su se povukli branitelji HOS-a s mnoštvom izbjeglica koji su pred jugopartizanima bježali da spase živote, ulazile su u Zagreb Titine partizanske nakaze Koče Popovića, Peke Dapčevića i Koste Nađa. To sve kada je Crvena Armija zauzela Beograd i Srbiju te marširala na NDH sa svojim ubojitim "kaćušama" kojima se HOS nije mogao suprotstaviti.

Vlada NDH odlučila je napustiti Zagreb bez borbe da ga Crvena Armija ne uništi svojim "kaćušama". Time je otpočela najveća tragedija hrvatskoga naroda u povijesti Hrvata. Dok se milijunsko mnoštvo kretalo prema zapadu dotle su srpski partizanski lešinari pljačkali Zagreb, ubijajući brojne hrvatske ranjenike po bolnicama koje su ih bile prepune. Tako je punjena poznata jama Jazovka i druge provalije i rovovi sa stotinama i tisućama hrvatskih ranjenika i zarobljenika.

Ulice su bile puste. Zagrepčani su prestrašeni promatrali kroz pritvorene prozore te srpsko četničko partizanske horde kako pljačkaju i pretražuju prostore. Rafali i pucnjevi su se stalno čuli diljem ovoga hrvatskoga grada. Zločinački monstrum Tito namjerno je na Zagreb poslao srpske jedinice a Zagrebački korpus poslao je na Trst da ga tobože oslobađa iako je znao što su saveznici odlučili sa Trstom. Ono što se pripisuje Titi, da je povratio Istru Hrvatskoj, čista je laž jer je Istru na mirovnoj konferenciji priključio hrvatski domoljubni svećenik poznati Božo Milanović svojim povijesnim argumentima da je Istra bila naseljena Hrvatima kroz povijest.

Pored toga zna se kako je Poglavnik NDH nakon kapitulacije Italije poništio prisilne Rimske ugovore i time je Istra i teoretski postala slobodna hrvatska zemlja. Poglavnik je tom prilikom nazvao Talijane himbenim saveznicima koji su s četnicima ubijali hrvatski narod na tim okupiranim prostorima za vrijeme ratne okupacije NDH. Brojni Hrvati su tijekom rata s tih prostora odlazili u partizane da se bore protiv talijanskih fašista i četnika u NDH. To je prava istina a ne nikakve titoističke podvale kojima se još uvijek služe obmanjeni hrvatski titoisti, koji još uvijek vjeruju kako je Tito spasio Istru.

U ovo vrijeme u RH još živući partizanski pripadnici takozvani "antifašisti" slave J. B. Tita kao nekakvog zaštitnika Hrvata, iako je Tito najveći ubojica hrvatskoga naroda kojemu je bio životni cilj doživotna vlast po cijenu hrvatskoga naroda. Za tu ljubav on je bio u stanju likvidirati i zadnjega Hrvata. Ono što je on učinio Hrvatima NDH nije poznato u povijesti europskih naroda.

Đilas u svojim memoarima jasno piše kako je upravo Tito nadgledao genocidnu tragediju Hrvata nakon bleiburške predaje Englezima, i to sa riječima: "Pokolj kakav se onda provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji! Tito je u Varaždin stigao 20. svibnja 1945. da vidi kako se njegova partizanska armija obračunava s hrvatskim 'smradom' koji će u novoj državi svjetlost dana gledati samo koliko traje put do najbliže jame!"

Ovo dobro znaju ovi hrvatski titoisti, koji ga uporno slave i žele zadržati po hrvatskim trgovima i institucijama za razliku od Titine unuke Saše koja to ne zna pa slavi djeda kao nekakvu povijesnu veličinu. Tito je zločinački monstrum za hrvatski narod, kojega je zavio u crno sa preko pola milijuna ubijenih Hrvata i preko dva milijuna zatvaranih i protjeranih. Ime će mu biti prokleto u narodnoj hrvatskoj povijesti. Zato pozdravljamo uklanjanje njegove biste iz ureda Predsjednice RH kao i imena sa Kazališnog trga u Zagrebu i svim drugim mjestima Hrvatske i Hrvata. On je zločinac među deset najvećih u XX stoljeću, što je utvrđeno na svjetskoj razini!

Mate Ćavar


Podsjetnik...

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport.

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


Podsjetnik...

Napretkova Božićna knjiga, 1.1.1942

Sjajna borba Ustaša sa srpskom vojskom i četnicima u Čapljini

Čapljina je najprometniji željeznički čvor, raskrsnica i istovarna postaja za sve okolne kotareve Stolac, Ljubinje, Ljubuški i Imotski. Cijeli promet, dovoz hrane i građevnog materijala upućen je preko Čapljine. Isto tako Čapljina je važna željeznička postaja na pruzi Brod—Sarajevo—Mostar—Dubrovnik, što se osobito vidjelo i u ovom posljednjem ratu hrvatskih ustaša sa srbskom vojskom i četnicima.

Zapadna Hercegovina, kao čisti hrvatski kraj, uvijek je težila za Nezavisnom Državom Hrvatskom. A za tu tvrdnju navesti ćemo dva primjera. Na dan izbora 1925. godine u kotaru Ljubuškom proglašena je Hrvatska republika. Na to su veliki odredi srbske vojske iz Mostara došli u Ljubuški i kažnjavali su svakoga onoga, tko je vatru palio po okolnim brdima.

Tada su mnogi Hrvati gonjeni vezani, mlaćeni i stavljani na svake muke (kotarski predstojnik Uglješa Radojčić). Kad su vezana vodili profesora Juru Puljića, onda su mu neki građani ironično dobacivali: Eto ti tvoja Hrvatska republika. Isto tako 1931. godine bez ikakvog povoda gonjen je po jakoj kiši pješice narodni zastupnik Ivan Radić sa 20 do 30 seljaka od Drinovaca pa do Ljubuškog. Od tih posljedica kasnije je umro zastupnik Ivan Radić (kotarski predstojnik Luka Pivac).

Ali sve to nije ništa pomoglo srbskim vlastodršcima. Hrvatski narod kotara Ljubuškog na svojim leđima i po svom džepu (silne kazne i globe) izdržao je teške srbske udarce.

I posljednji rat — izazvan cincarsko-srbskom megalomanijom — odlučno je pokazao za čim su težili Hrvati zapadne Hercegovine. Svatko je znao da Hrvati ne će sudjelovati u tom ratu protiv velikog njemačkog naroda. A to je vrlo dobro znao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, koji je 4. i 5. travnja 1941. godine preko krugovala Glavnog Ustaškog stana zapovjedio hrvatskom narodu da okrene oružje protiv srbskih vlastodržaca, a za slobodu svoga naroda i svoje domovine.

Diljem naše hrvatske domovine hrvatski je narod djelom odgovorio. On je tada čitavim svojim držanjem pokazao, da je dušom i tijelom uz velevlasti Osovine, a protiv svog zatornika. O tome svjedoče dogođaji, koji su se odigrali u pojedinim područjima, u kojima je došlo do borbe i do ustanka hrvatskih ustaša vojnika.

Poglavnikov glas proširio se kao munja kroz sve hrvatske redove i u najzabitnije krajeve, stvarajući kod svakoga duševnu i fizičku snagu za otpor i borbu. Evo na prijem nekoliko činjenica, koji prikazuju kako su se onih povjesnih dana razvijale borbe Ustaša na područjima između Čapljine i Ljubuškoga sa srbskom vojskom i četnicima i kako je ustaška vojska branila Čapljinu.

Sve nam je to duboko usječeno u sjećanje i ostat će kao nezaboravno svjedočanstvo. Početkom travnja 1941. godine formirala se u Tasovčićima nedaleko Čapljine 86. pješačka pukovnija sa dva bataljona i 13. topničkim divizijonom. Zapovjednik pukovnije bio je Hrvat podpukovnik Dragutin Ivanišević, zapovjednici bataljona bili su bojnici Josip Pletikosa i Primorac (oba samo podrijetlom Hrvati), a zapovjednik topničkog divizijona bio je Srbijanac bojnik čedo Pavlović. Bojnik Pletikosa bio je sa svojim bataljonom na Muminovači, 3 km. udaljeno od Čapljine na lijevoj obali Neretve prema Stocu, bojnik Primorac bio je u selu Trebižatu, a bojnik Pavlović smjestio se u dvije ograde u Trebižatu.

Oba bataljona i divizijon bili su povezani brzoglasom sa zapovjednikom pukovnije, odnosno sa stožerom pukovnije (pukovnija nije imala brzoglasnu centralu). Stožer 86. pješačke pukovnije smjestio se u pučkoj škoii u selu Tasovčićima. Časnici 86. pješačke pukovnije dolazili su u Čapljinu na iće i piše i na razgovor. Govorili su i pričali nevjerojatno lažljive stvari: Da su srbski vojnici osvojili Zadar, Skadar i Rijeku, a četnici čak i Graz, da je zarobljeno 40 njemačkih tankova u dolini Strumice sa mnogo Nijemaca.

Na to su im u Čapljini (načelnik Jozo Rebac) odgovorili: Niste vi ništa zarobili niti zauzeli. Nijemci su osvojili Kumanovo, Skoplje, Veles, Tetovo, Prilep, Niš, Maribor, solunska grčka armija položija je oružje, zarobljeno je 20 tisuća srbskih vojnika i 6 generala. Presječena je odstupnica srbskoj vojsci, a generalni operativni plan je propao. Ako ima išta pameti kod vrhovne komande, neka smjesta pristane na kapitulaciju.

To je sve učinila megalomanija i hohštapleraj nekoliko generala. Vi ste za 10 dana civili (u glavnom po vijestima krugovalne postaje Donau od srijede — 9. travnja — na večer). To su potvrdile i sutrašnje novine, a zagrebačka krugovalna postaja javila je istoga dana 10. travnja oko 5 sati poslije podne, da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

To je učinio general Kvaternik u ime Poglavnika dra Ante Pavelića. Nastao je najradosniji čas u srcima svih Hrvata, pa su se ljudi grlili i ljubili kao djeca od radosti i veselja. Te večeri saznali su svi časnici za te novosti. Sjutra dan u jutro t. j. 11. travnja krugoval je ponovno glasno javljao vijesti iz glavnog grada nove Hrvatske.

Zapovjednik mjesta Čapljine bojnik Pletikosa zabranio je slušanje krugovalne postaje Donau i Zagreba, optuživao radi slušanja tih postaja mnoge ljude i naredio oduzimanje svih krugovalnih aparata. Protivno tome, obćinsko poglavarstvo u Čapljini naredilo je svojim obćinarima, da aparate ne predaju.

Srbski časnici skovali su plan, kako bi uklonili sa ovoga mjesta načelnika Obćine. Zapovjednik armije (general Janković) naredio je, da se načelnik Rebac zatvori i stavi pod ratni sud.

Takovu su odluku donijeli za to, što su (još prije 10. travnja) bili uvjereni, da bi obćinski načelnik Jozo Rebac, mogao biti vođa nekog narodnog pokreta, a koji je u stvari bio hrvatski oslobodilački pokret.

I osoblje poštanskog ureda u Čapljani poslužilo je odlično i sjajno oslobodilačkom pokretu. Obćinski načelnik Jozo Rebac stupio je u vezu s upraviteljem poštanskog ureda Mehmedom Zulićem i s njim se tako dogovorio, da upravitelj osobno drži službu na brzojavu i brzoglasu po noći, da za pomoćnike odabere najpouzdanije službenike (Zukić Mehmed, Matić Velimir i Šimović Matej). Oni su hrvatskoj stvari odlično poslužili i to na taj način, što je svaki brzoglasni razgovor između mostarske armije i 86. pješačke pukovnije slušao i obćinski načelnik Josip Rebac.

Opasnost, u koju su se upustili ovi hrvatski službenici s namjerom, da bi što više koristili hrvatskoj stvari, mogla ih je svaki čas stajati službe i života, i ako su to većinom oženjeni ljudi sa djecom. Vrlo često vodili su se brzoglasni razgovori između zapovjednika armije i zapovjednika 86. pješačke pukovnije. Uglavnom se govorilo o bježanju vojnika iz 86. pukovnije.

Tako se javljalo: danas je pobjeglo 100, 150, 200 vojnika. Najzad zapovjednik pukovnije javlja zapovjedniku armije, da je u pukovniji ostalo samo 50 vojnika i pita ga što će dalje raditi. Na to mu zapovjednik armije odgovara, da stoje na mjestu i da čuvaju zastavu. Kad se saznalo da 86. pješaoka pukovnija ima samo 50 vojnika, onda se pružila prilika za izvršenje razoružanja pukovnije.

Vođe oslobodilačkog pokreta u Čapljini odmah su poslali svoje ljude pukovniji sa nalogom, da im časnici predaju ključeve od skladišta (magazina), što su oni i učinili. Kasnije se saznalo, da su srbski časnici odlučili ubiti zapovjednika podpukovnika Ivaniševića. Čapljina šalje u Tasovčice u stožer pukovnije oružnike sa automobilom sa nalogom, da se viši časnici smjesta ukrcaju u auto i da dođu u obćinu, svaki odpor kazniti će se smrću. I časnici su došli u Čapljinu. Tako je spašen podpukovnik Ivanišević i izvršeno razoružanje 86. pječaške pukovnije.

Podpukovnik Ivanišević omeo je te noći krvoproliće u vojsci i to baš onda, kad je bojnik Pavlović uperio 4 topa na Čapljinu. Nešto malo ranije po nalogu Čapljinskih ustaša, rasuo se odred bojnika Primorca u Trebižatu, pošto su ustaše iz Čapljine pokiđali sve brzoglasne žice, koje su vezale bataljone sa pukovnijom. Svi časnici četničko-srbske vojske, a osobito bojnici Pletikosa i Pavlović, dok su bili u Čapljini kao zarobljenici hrvatskih ustaša, gledani su vrlo lijepo i naposljetku pušćeni su na slobodu i svojim kućarna, jer su ustaše držali sigurno, da se više nikada ne će svetiti hrvatskom narodu.

Ustaše su u Čapljini preuzeli vlast 11. travnja 1941. god. Ođmah je naređeno željezniokoj postaji, da se iz Čapljine ne smije prevoziti ni izvoziti nikakva roba. Učinak je bio taj, da su na čapljinskoj postaji zaplijenjene velike količine benzina, volova, konja, oružja i streljiva. Sva vojska koja je prolazila kroz Čapljinu, bila je razoružana.

Time je prekinuta ona važna arterija Brod—Sarajevo—Mostar—Trebinje, odnosno Dubrovnik, i to upravo u Čapljini. Taj prekid je došao na vrlo osjetljivom mjestu između sjedišta armije i sjedišta divizije i vojnog okruga. Još više, prekinuta je veza između alimentacionih centara trupa u operaciji. Tako je zaplijenjeno 2 vagona konja, 3 vagona volova, 2 vagona benzina, 1 vagon uglja, vagon ekploziva i velika količina streljiva i oružja. Svaka roba, koja je išla na albanski front, bila je zaplijenjena u Čapljini.

U Trebinju (sjedište srbske divizije) su uvidijeli da im ratni materijal, hrana i benzin ne dolazi i da je jedina zaprijeka Čapljina. Isto je to zapazila i armija u Mostaru, Po nalogu zapovjedništva armije i divizije, pokušala je srbska vojska više puta probiti se željeznicom kroz Čapljinu, ali im to nije nikako uspijevalo, jer su ih hrvatske ustaše u Čapljini zaustavljali, razoružavali i slali svojim kućama.

12. travnja na večer, došli su čapljinskim ustašama u pomoć i Ljubušaci i to njih 40, većinom iz gornjeg dijela kotara (Bekije). Na željezničkoj postaji postavljene su s izlazne strane dvije teške strojne puške, jedna ručna strojna puška, 45 pušaka i ljudi s bombama, a s druge strane, ako foi se netko iz vlaka htio tamo spasiti, postavljene su strojne puške, koje su kosile uzduž.

Ustaše su osigurali veliki željezni most preko Neretve u Čapljini. Ranim jutrom 14. travnja javili su Čapljini, da se približava četničko-srbska vojska, koju je vodio bojnik Pletikosa. On se zakleo da će od ustaša preoteti Čapljinu. Tu vojsku sačinjavali su 180 srbskih pitomaca prve pješačke dočasničke škole iz Bileća, i oko 600 pričuvnika, većinom iz Sandžaka, koji su bili silom tjerani. Ovim četnicima i srbskoj vojsci, pridružili su se i domaći Srbi, koji su im bili provođaci.

Ta vojska — osobito pitomci — nemilo je harala, palila i ubijala ljude u Gabeli, Strugama i Gorici. Četniei i srbska vojska imala je dva borbena postrojenja, jedan (slabiji) u blizini velikog mosta u Čapljini, a drugi u blizini rimskog grada Mogorjela. A to znači da su napadali Čapljinu sa dvije strane. Četnici su se uputili iz Dračeva u Tasovčiće. Skupili su i Srbe iz okolice i počeli pucati preko velikog mosta u Čapljinu.

Ustaše su odgovorile vatrom. Ali pravog učinka nije bilo dok na položaj nije dovučen top, koji je ušutkao letnike i prisilio ih na povlačenje. Četnici su se povukli dz obližnjih kuća u školu, ali su ih u povlačenju obasipala zrna iz ustaškog topa, kojim je upravljao Mile Koroman iz Radišćića (kotar Ljubuški).

Dok su se u Čapljini i oko Čapljine vodile borbe, događalo se u svim okolnim selima ono, što se ne će moći nikada obuhvatiti jednim opisom, nikada dostojno prikazati i nikada više proživjeti. Ono jedinstveno osjećanje, ono oduševljenje, ona jedinstvena briga po svim hercegovačkim selima, koja su strepila za Čapljinu. U svim selima Brotonja, Nahije i Bekije zvonila su zvona za mobilizaciju svih narodnih snaga za obranu Čapljine. Okolna sela Međugorje, Zvirovići, Studenci, hrlili su na prvi glas i hvatali oružje i odmah se bacali u borbu.

Ustaše su uvijek odbijali četnike i srbsku vojsku. Četnicima je dobro poslužio zrakoplovac Mile Semiz, koji je kroz sve ove dane iz zrakoplova otvarao paljbu na ustaše i znakovima četnicima pokazivao naša strojopuščana gnijezda i položaj našega topa, osobito na drugom glavnom borbenom sektoru kod Mogorjela. Ipak su gotovo cijeli dan ustaše odbijali neprijatelja.

Istom kad su četnici dobili topove i pojačanje vojske od 31 vagon, ustaše su se povlačili, a srbska vojska sa četnicima unišla je u Čapljinu 14 travnja na večer oko 6 i pol sati. Odmah su zatražili brzojavno pojačanje iz Trebinja. Pokupili su oko 30 Hrvata, svezali ih i baciii u zatvor oružničke postaje, u Strugama je bilo zatvoreno 60, a u Gabeli 50 naših ljudi. Četničko-srbski odredi najprije su provalili u željezničku postaju i poštanski ured. U poštu je provalio jedan poručnik sa vojnicima, koji su na puškama imali bajunete. Kasnije je dosao bojnik Pletikosa, sa ranjenom rukom i sa bombom i revolverom u drugoj ruci.

Čim je došao u poštu, odmah je viknuo na poštanske službenike: Ovo su lopuže, koji su dali krive spojeve. Tražio je Trebinje i na brzoglasu pohvalio se srbskoj diviziji, da je zauzeo Čapljinu. Zabranio je svaki izlazak službenicima poštanskog ureda. Srbskim vojnicima je naredio da ubiju svakog poštanskog službenika, koji bi pokušao izići iz ureda. Zatražio je Morzeovu abecedu i naredio poručniku Rađenoviću da na svaki odkucaj pazi i naredio činovnicima da ne smiju ništa raditi bez njegova znanja. Tako su poštanski službenici cijelu noć prosjedili i tri dana bili pod stražom. Nakon toga bojnik Pletikosa je izišao iz poštanskog ureda i u Čapljini postavio straže.

Toga dana u 10 i pol sati srbski zapovjednik Čapljine bojnik Pletikosa, proglasio je prijeki sud. Sve zatvorenike spremili su da strijeljaju u četvrtak ujutro. Taj dan se uglavnom po Čapljini pljačkalo, robilo i palilo, kako to i dolikuje razbojniokoj družbi. Jadni i nesretni bojinik (major) Josip Pletikosa, koji je revno služio srbskoj vojsci i četnicima i po čijoj su zapovijedi činjena tolika zla djela hrvatskim ustašama i uopće Hrvatima Čapljine, čuvan je bio prije par dana kao zarobljenik ustaša, kad su ga htjeli ubiti njegovi vojnici, ustaše su to zapriječili i naposljetku dana mu je podpuna sloboda kretanja, pa je otišao gdje je htio.

I kamo se je taj jadnik nakon toga priklonio? Srbskim četnicima, sribskim pitomcima i pričuvnicima iz Sandžaka, koje je pod prijetnjom vodio na Čapljinu, sa odlukom da pod svaku cijenu osvoji Čapljinu od hrvatskih ustaša, što mu je i pošlo za rukom. Taj vrijedni srbski sluga donio je i popis svih Hrvata, na smrt osuđenih, a na prvim mjestima bili su baš oni, koji su mu nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske spasili život u Čapljini. U oslobodilačkoj borbi za Nezavisnu Državu Hrvatsku, bojnik Pletikosa bio je na protivnoj neprijateljskoj srbskoj strani i aktivno radio kao zapovjednik srbske ili jugoslovenske vojske i četnika poslije ostvarenja Nezavisne Države Hrvatske i prije i poslije njenog proglašenja za koje je doznao 10. travnja na večer.

Treba i ovo dobro zapamtiti: U ono vrijeme, kad su Čapljinom upravljali ustaše (od 10. do 14 travnja 1941. godine) Čapljinski Srbi, osobito neki trgovci i službenici, aktivno su sudjelovali u prikupljanju četničkih vojnih snaga, kojima je bio zadatak ponovno osvojiti Čapljinu iz ruku ustaša. Ipak u tom vremenu vladao je u Čapljini savršeni red i mir i niti vlas sa glave nije falila ni jednom Srbinu niti srbskom vojniku.

Ali u ovom vremenu, dok su Čapljinom i okolicom privremeno upravljali četnici sa srbskom vojskom (od 14. do 17. travnja 1941.) vršeni su nad Hrvatima strašna nasiIja, kojima se ne može pohvaliti ni jedna druga vojska. U tom nasilnom radu četnika i srbske vojske, vjerno poslužiše i domaći Čapljinski Srbi. I narod je dosta doprinio da se borba pravilno odvijala. Seljaci su slali i donosili hranu ustašama, jednako i bogati i siromašni. Hrane se toliko nakupiio, da se borba mogla voditi i dulje vremena.

Ustaški stožernik za Hercegovinu dr. Pavo Canki poslao je Čapljinskim ustašama u pomoć satnika Vladimira Borošića sa 6 časnika i 100 hrvatskih vojnika. S njima je došao i ustaša Jure Zovko iz Imotskog, koji se je istakao u borbama. Satnik Borošić preuzeo je zapovjedništvo nad svom hrvatskom vojskom i ustašama u Čapljini i njenoj okolici. On je upravljao svim borbama i zadržao srbsku vojsku od 13.—17. travnja iza Čapljine. Čuvao je ljudstvo, uspostavio je dobre veze i disciplinu i preko izvidnica i ophodnja bio obaviješćen o svakom kretanju srbske vojske. On je pripremao naše trupe za osvojenje Čapljine.

Pred večer srbska vojska sa četnicima tukla je hrvatske položaje. U križanoj vatri zrna su padala daleko ispred položaja u kuće i u polje i daleko od položaja u brdo kod sela Zvirovića. Dalje od sela Trebižata srbska vojska nije mogla ići. Osobito je bio težak posljednji dan borbe sa srbskom vojskom i četnicima (17. travnja 1941. godine). Pomaže im osobito njihovo topništvo. Noć je prolazila u laganom puškaranju, a topovi su trajno tukli seljačke kuće i okolicu crkve, koju nisu pogodili. U večer je bila najjača vatra. Topovi su neprekidno pucali, ali opet daleko ispred i daleko iza nasih položaja. U 9 sati na večer prestali su topovi pucati i nastao je mir.

Dana 16. travnja ili oko ponoći između 16. i 17. travnja srbski zapovjednik Čapljine bojnik Pletikosa dobio je brzoglasni nalog zapovjednika armije (iz Mostara), da se sa vojskom povuče iz Čapljine, jer da dolazi njemačka i talijanska vojska. (16. travnja talijanska je vojska prispjela u Ljubuški). Pred strahom od talijanske vojske i ustaša, morali su se povući iz Čapljine. Te noći željezničke postaje u Gabeli i Metkoviću dobile su brzojavno naređenje da sva željeznička otvorena i zatvorena kola najbrže upute u Čapljinu. Vidjelo se i po tom da je ta »herojska srbska vojska« odlučila potajno pobjeći u gluho doba noći, kad nema ni žive duše.

S puškama uperenim u prsa željezničkih službenika, tražili su da što prije krene vlak. Na brzu ruku sastave jednu kompoziciju teretnih koia, utovare u njih vojnike, a i jedan vagon robe iz skladišta. Poručnik Stanko Rađenović iz Novog Bara naredio je poštanskim službenicima, da ne smiju nigdje izlaziti na polje, da ne bi hrvatska vojska sa ustašama napala tu željezničku kompoziciju. Tako su »slavno« pobjegli iz Čapljine četnici sa »herojskom srbskom vojskom« upravo u 2 sata poslije ponoći 17. travnja 1941. godine.

Toga dana ujutro oko 9 sati, zauzela je hrvatska vojska sa ustašama ponovno Čapljinu, a u dva sata poslije podne prispješe u Čapljinu talijanski motorizirani odredi. Valja spomenuti i one ljude, koji su odigrali glavne uloge u ovoj oslobodilačkoj borbi. Čitavim borbama ravnao je ustaški stožernik za Hereegovinu — sada državni tajnik u Ministarstvu seljačkog gospodarstva — dr. Pavao Canki sa sjedištem u selu Gorici (55 km. od Čapljine). Organizaciju borbe na samom terenu do 13. ili 14. travnja provodio je obćinski načelnik Jozo Rebac, najzaslužniji čovjek u oslobodilačkom pokretu u Čapljini i najbližoj okolici.

A od 13. ili 14. travnja pa do 17. travnja terenskim je borbama upravljao satnik Vladimir Borošić. I studenički župnik don Jure Vrdoljak bio je dosta pri ruci hrvatskoj vojsci i ustašama za čitavo vrijeme borbe. Ovo je kratak opis borba u Čapljini i okolici — sastavljen po izvještajima glavnih sudionika i po izpitivanjima na terenu — gdje je eto slučaj htio da Čapljina bude poprište najsjajnijih borba i da pokaže svoju hrvatsku ustašku svijest, moć, požrtvovanje i svjetao primjer nadčovječanske borbe za ostvarenje Nezavisne Države Hrvatske.

Kasim GUJIĆ


hrsvijet.net

Za Hrvate, od Draže Mihailovića gori su jedino „antifašisti“!

U osporavanom Sedlarovom filmu „Četverored“, Joško Ševo u ulozi komesara 51. Vojvođanske divizije, potpukovnika Milana Baste, vozi se u engleskom džipu i s dozom ironije na razglas poziva pripadnike hrvatske vojske i mnoštvo civila neka istaknu bijele zastave i predaju se te će im biti omogućen povratak kućama. U protivnom započet će trenutačno uništenje.

Nakon što je JNA ušla u Vukovar, lik u oklopnom vozilu poziva Hrvate da se predaju jer da već „tri meseca nisu videli sunce“ i neka visoko istaknu „belu zastavu“. Svima koji to žele bit će omogućen povratak kućama. U protivnom započet će trenutačno uništenje.

Nakon što su se predali, hrvatski vojnici i civili neće moći ni zamisliti što će im se dogoditi djelovanjem Bastinih bandita. Nakon što se Vukovar predao, cijeli svijet ostao je zgranut nemilosrdnošću JNA i paravojnih srpskih snaga.

U čemu je poveznica ove dvije vojske? Prvo, i jedni i drugi na kapama i šljemovima imali su crvenu zvijezdu petokraku. Drugo, mržnja prema Hrvatima bila im je pogonsko gorivo u njihovu rušilačkom pohodu. Treće, ni u jednoj ni u drugoj vojsci nije manjkalo četnika. Iako je u partizanskim pokoljima stradala i veća grupa četnika, većina ih je još u toku rata zamijenilo kokarde sa zvijezdama, šubare su ostale iste. Neki su se na početku rata čak i zdvajali gdje bi, poput Sime Dubajića, koji je to otvoreno i priznao u svojoj knjizi „Život, greh, kajanje – od Kistanja do Kočevskog roga“, Beograd 2006., naklada Nidda Verlag GmbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o. (Beograd). U toj knjizi opisao je i suradnju partizana i četnika prilikom pokolja katolika u Srbu, kojeg naši „antifašisti“ i danas uporno obilježavaju kao dan ustanka. Dok sa partizanima, četnici nisu mogli vršiti pokolje kao četnici, već su se utrpali među partizane, s JNA su ratovali uz bok sa svim raskošnim četničkim insignijama. Po kazivanju samog četničkog vojvode Šešelja, koju je izgovorio u okupiranom Benkovcu „…mi smo danas ta Armija, i mi, četnici. I mi smo u Vukovaru ostvarili, armijski oficiri komanduju našim četnicima. I sadejstvo! Oni su skinuli petokrake, a od nas ne traže da skinemo kokarde…“ Tko ne vjeruje, može se uvjeriti u videu niže od 2:25 minute. Iako je ove riječi izrekao patološki luđak, ovo je zapravo suština.

Današnjom rehabilitacijom Draže Mihajlovića konačno je istina došla na svoje. Ratni zločinac, koji je po Hrvatskoj posijao smrti, barem koliko i partizani, koji se početkom rata nalazio s Titom i čiji su najbolji borci prešli koncem rata u partizanske redove, u Srbiji je dobio počasti kakve nije imao niti za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Njegova Jugoslavenska vojska u otadžbini, četnici, ali i njihovi nasljednici u ratu u Hrvatskoj, dobili su priznanje da ih se može častiti i slaviti kao autohtoni srpski narodni pokret. Partizane i četnike uvijek je povezivala mržnja prema hrvatskoj državi i Hrvatima. I jedni i drugi, Hrvate su htjeli lišiti vlastite države. Današnji „antifašisti“, koji se vole kititi demokratičnošću, mada svi potječu iz totalitarističkog sustava, nisu ništa bolji od Mihajlovićevih obožavatelja. Jer u mržnji prema hrvatskoj državi mogu si komotno stisnuti ruku.

Predlažem našim antifašistima da odmah prionu na posao te sa braćom Srbima počnu kopati i tražiti kosti pokojnog čiča Draže. Na put bez povratka mogla bi iz Hrvatske potegnuti cijela bulumenta naših „antifašista“, a onda jednom, kad ga nađu, neka ga pokopaju kraj najvećeg krvnika hrvatskog naroda, Josipa Broza Tita.

No, mi u Hrvatskoj uopće ne bismo trebali gledati što se događa u Srbiji. Današnjom presudom, Srbija je zapravo pokazala kako je daleko od europskih i civilizacijskih vrijednosti. Stoga suradnju treba svesti tek na tehničku. Ponovno uvesti vize i na svaki mogući način Srbiju prisiliti na poštivanje vrijednosti. Ako im je od Europe draži Draža, neka ga slave. Ali izvan Europe i uljuđenog svijeta.

Hrvatska tu mora imati jasan stav. Ali tek kad se promijeni vlast. Jer po kazivanju samog vojvode Šešelja, hrvatska ministrica vanjskim poslova također posjeduje četnički pedigre. Pardon, antifašistički.

Tomislav Stipić


O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

1.

Cijela 50 godišnja komunistička historiografija je laž. Komunizam najtotalitarniji od svih totalitarizama XX stoljeća potpuno je podčinio ne samo tijelo nego i duh. Znanost i umjetnost su postale sredstva komunističke diktature i trebale su dokazivati njegovu isptravnost. U umjetnosti je proglašen socijalistički realizam prema kojem je zadaća umjetnosti bila politička propaganda, slaviti vlast, dokazivati kako su komunisti jedini dobri a svi ostali zločinci. Istu zadaću imala je i znanost, i ona je bila ideološka transmisija partije. Najgoru ulogu imala je historiografija. Ona je postala doslovce sluškinja partije. Osnovni kriterij sveukupnog djelovanja znanosti i umjetnosti bila je partijnost, propagirati interese partije, a ti su bili komunizam, diktatura i očuvanje državne vlasti, konkretno Jugoslavije. U tom cilju bila su dozvoljena sva sredstva. Svi oblici laži, falsifikati klevete, podvale. Dijalektika je postala vještina dokazivanja partijskih tvrdnji. Dijalektika je istisnula logiku. Partijnost je bila najvulgarniji oblik makijavelizma.

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Rezultat takvoga rada bila je „istoriografija“ koja se sastojala iz niza mitova.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

2.

Međutim kada se ti mitovi kao i cijela „istoriografija“ pokušajui kritički ispitati, logičkom analizom, unutrašnje kontradikcije pokazuju ne samo njihovu lažnost već i njihovu glupost.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

I ostali mitovi i tvrdnje u svijetlu logike i činjenica pretvaraju se u laži: da spomenemo samo neke.Tvrdnja da su komunisti bili u «prvim redovima « obrane Jugoslavije» je laž. U travanjskom ratu 1941 svi komunisti bili su dezerteri, jer je kominterna, proglasila «revolucionarni defetizam» i zabranila sudjelovati u imperijalističkom ratu. Tek nakon napada na SSSR, nakon naloga Kominterne počeli su diverzije ali ne za obranu Jugoslavije nego po nalogu kominterne da bi branili «domovina proletarijata» i »štedili dragocjenu krv sovjetskih naroda». Da su komunisti u Sisku 22. VI prvi u Evropi počeli borbu protiv Njemačke je također laž. Već 1940, dok su još komunisti u bratskom zagrljaju sa fašistima, počinje otpor u okupiranoj Evropi, u Poljskoj se stvara Armija Krajova a de Gaule organizira otpor u inozemstvu i u zemlji. Osim toga još prije komunista djelovale su četničke grupe, a 22.VI u istočnoj Hercegovini izbila je buna Srba.

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Isto tako o antifašizmu i AVNOJ-u. Tek nakon što su 1942 poraženi i istjerani iz Srbije i Crne Gore komunisti su po nalogu Kominterne proglasili antifašizam.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

A slično je i sa frazom o «NOB» jer, kako se može «oslobodilačkom borbom« nazvati borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju, nikakva. Jugoslavija ne može biti oslobođšenje za Hrvate, a komunizam ne može biti oslobvođenje niti za koga.

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

3.

Međutim, ako se, osim kritičko logičke analize komunističke „istoriografije“, promijene i kriteriji, tj. kriterij: komunizam, diktatura i Jugoslavija zamijeni sa kriterijem:: humanost, demokracija i Hrvatske onda te laži postaju zločin, ocjena se mijenja, i pretvara u svoju dijalektičku suprotnost.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Pobjeda antifašizma postaje najveći pokolj u poslijeratnoj Evropi. Jugoslavenski komunizam najkrvaviji komunizam u Evropi, komunizam u Hrvatskoj najkrvaviji u Jugoslaviji,
50 godišnja komunistička vlast najteža diktatura i njaveća ekonomska pljačka u povijesti Hrvatske
Historija je presudila i pokazala koji je kriterij istinit.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

4.

Međutim u Hrvatskoj, nakon toga i usprkos «historijskog ne komunizmu», komunistički brodolomci nastoje reciklirati komunizam. Zahvaljujući politici «opraosta i zaborava», komunistički brodolomci, da bi zadržali vlast, rehabilitiraju komunizam pod imenom antifašizam. I tu antifašističku rehabilitaciju vrše istom primitivnom dijalektikom kojom su stvarali komunističke mitove. Nekoliko primjera.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Vranicki bivši rektor i vodeći marksista, javno tvrdi da su komunisti spasili Hrvate od četničkog pokolja na kraju rata, što je glupost jer su četnici u NDH egzistirali jedino uz zaštitu Talijana. Ali zar Svibanjski pokolj, 1945 naziva zaštitom, zar bi i četniki mogli pobiti više nego što su komunisti.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Za vlade Račana i koalicije politika antifašističke rehabilitacije komunizma dotjerana do apsurda.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

Kasnije je Sabor donio i Deklaaraciju o komunizmu kojom je osudio komunizam. I tako je službeno za historiju utvrđeno da su istovremeno i zajedno postojali zločesti komunizam i dobri antifašizam, koji nisu imali veze. To je klasičan primjer komunističke dijalektike.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

I nitko u Hrvatskoj nije protestirao niti kritizirao. U Hrvatskoj je ponovno zavladala šutnja, . Račan je i 2000. kao i 1972. ušutkao Hrvatsku. Nad Hrvatskom se ponovno spustila crvena magla u kojoj je lutala stara sablast komunizma pod imenom antifašizma.

5.

Sve to je dokaz jedne duboke intelektualne i moralne krize, 50 godišnja diktatura je uništila sposobnost kritičkog i logičkog mišljenja. Koliko je ta kriza duboka svjedoči i to što je Račan, taj tvorac hrvatske šutnje, koji je 1990 izjavio da je nezavisna Hrvatska «opasna namjera», koji je 1991 odbio glasovati za nezavisnost Hrvatske, koji je potpisao Piranski sporazum – odlikovan ,najvišim državnim odlikovanjem za zasluge.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

Vladimir Mrkoci


Podsjetnik...

PRVI POZDRAVNI GOVOR NA PROSLAVI 50. OBLJETNICE USPOSTAVE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U HOTELU MARJAN U SPLITU 10. TRAVNJA 1991. GODINE

Hvaljen Isus i Marija!
Esselamu alejkum!

Dame i gospodo, dopustite da vas pozdravim u ime inicijativnog kruga HSP Livno i HSP Banja Luke!
Na današnji veliki dan uskrsla je Nezavisna Država Hrvatska!
U potpunosti je oživotvoreno Hrvatsko državno pravo poslije osam stoljeća mukotrpne borbe.
Nu, suočeni sa današnjim stanjem i snagama koje nam ograničavaju naša narodna i ljudska prava, misli nam lete prema onim nevinim žrtvama koje padoše u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske!
Misli nam lete prema Njima koji su svojim životima branili državu, narod i vjeru od četničkih i boljševičkih zločinaca!
I oni, uzor rodoljublja i čovječnosti satkane od vjere u Boga i Alaha, su označeni od srbokomunističkih zlotvora, zločincima svake vrste.
Od hrvatskog naroda stvorena država pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića je označena, radi opravdanja četničkih i boljševičkih zločina, fašističkom i zločinačkom tvorevinom. Što je najveća povijesna laž i gnjusni zločin nad napaćenim narodom!
A ono što je bjelodano je da dok nije postala stvarnost, dok nije oživotvorena voljom i snagom Hrvatskog naroda - Nezavisna država Hrvatska nije postojala ni kao ideja u Hitlerovim i Musolinijevim mislima.
To nepobitno svjedoče povijesni dokumenti koji će sa dolaskom slobode popuno izići na svjetlo dana.
Ali, dame i gospodo, ono što Hrvate Herceg-Bosne najviše boli je podupiranje, uslijed neznanja ili kukavičkog beskičmenjaštva, srbokomunističkih laži od strane, za mene, nazovi hrvatskih političara.
Pa, vitez pokrajina Herceg-Bosna poručuje svima da je ona bila i ostala, srce i duša Nezavisne Države Hrvatske!
Zato kažemo, jasno i glasno, da nikada ne ćemo prihvatiti mizernu politiku obrane današnjih granica koje predstavljaju karikaturu od hrvatske države!
Već ćemo kao i uvijek, u duhu kralja Tvrtka i velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, sa svim Hrvatima braniti svaki kutak napaćene nam domovine u njenim povijesnim i etničkim granicama!
I samo tako, uz pomoć Božiju i desnicu junačku, uskrsnut će slobodna i Nezavisna Država Hrvatska!
U tom duhu primite i moj pozdrav: ZA DOM SPREMNI!
Živjeli!

Ante Matić od Livna


Da se ne zaboravi...

UMIREM ZA HRVATSKU!

Ja, niti itko od mojih pređa nikad nismo bili nikakvi Srbi nego Hrvati pravoslavne vjere!

dr. Savo Besarović

(Odgovor na pitanje "druga sudije" zašto se on kao Srbin borio za NDH, srpanj 1945.)

Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!

dr. Savo Besarović

(Uzvik pred izvršenje smrtne kazne od strane komunističkih koljača, srpanj 1945.)


ISTINA O BLEIBURGU

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?.
"General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)".
Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Danijel Crljen

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.


Da se ne zaboravi...

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

* * *

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


Da se ne zaboravi...

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Od kada sam početkom rujna godine 1945. sreo fra Vendelina Vasilja i profesora Krunoslava Draganovića, upoznat sam bio s okolicom Maribora kao s najvećim ubijalištem Hrvata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Vasilj je jedan od mnogo krunskih svjedoka Mariborskih pokolja (vidi "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust", Dok. LI). Draganović slovi kao sustavni sakupljač iskaza o čitavoj Bleiburškoj tragediji. Na toj njegovoj pismohrani, izgradjivanoj od 1945. do 1967. temelji se tek spomenuta knjiga.

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

U zadnja četiri tjedna dva puta sam se na temelju te dokumentacije oglasio svojim pismima uredništvu Večernjeg lista jer sam u njemu preko interneta naišao ne samo na minimiziranje broja Mariborskih mučenika nego takodjer i na veliko umanjivanje dužine protutenkovskih rovova u Teznom kod Maribora. U članku VL-a o sondiranju tih rovova govori se o 15 tisuća tu pobijenih žrtava i o dužini tih rovova samo od jednog kilometra. Na temelju živo, svježe i detaljno opisanih iskaza, od kojih su neki pisani godine 1945., broj žrtava sam povećao sa 15 na 30, 40 te čak i na 70-80 tisuća, kako to pojedini očevidci u svojim doživljajima iznose. Dužinu rovova, na temelju Dok. XXIII. svoje knjige, povećao sam na 4 i pol kilometra. Koliko je meni poznato, VL se nije uopće osvrnuo na moja pisma, iako je čitav moj dugi život obilježen iskustvom, istraživanjem i pisanjem o Bleiburškoj tragediji.

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Godine 1999., na izgradnji autoceste u Teznom na 70 metara duzine zloglasnih rovova iskopano je 1179 kostura hrvatskih mučenika. Ovu brojku ja sam pomnožio sa 4 tisuće metara i dobio rezultat od nešto vise od 70 tisuća kostura, što se doslovno slaže sa procjenom svjedoka Zvonimira Skoka u Dok. XXII mojega djela. Skok je u vrijeme preužasnog proljeća godine 1945. svojim očima gledao strahote Mariborskih pokolja a dvije godine kasnije je kao izvidjač provjerio dužinu toga NAJVEĆEGA stratišta hrvatskih ratnih zarobljenika, gdje je bilo i mnogo nemoćnih ranjenika. Tu je takodjer,nakon silovanja, pobijeno mnogo nevinih djevojaka i žena. Medju žrtvama bilo je i djece!!

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Moja akademska biografija čitateljima govori, da se ja nigdje ne služim "alfabetom" akademskih titula, ali ona isto tako govori da sam EX PROFESSO uz strane jezike dugo, dugo studirao i povijest i metodologiju povijesnih istraživanja. Kao povjesničar pristupam povijesnoj činjenici da je NDH četiri godine postojala, da je medjunarodno bila priznata od petnaestak država, da su nju poštivali Alojzije V. Stepinac i drugi hrvatski biskupi, da je nju poštivalo golemo mnoštvo hrvatskih svećenika, od kojih je upravo zato ŠEST STOTINA od jugo-partizana pobijeno, da je nju hrvatski narod u travnju 1941. s oduševljenjem pozdravio i da je iz toga vjernoga naroda nikla Hrvatska Vojska, najslavnije poglavlje četirigodišnjega postojanja mlade Države Hrvatske.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

U ovoj NAJVEĆOJ hrvatskoj tragediji svih vremena glavne krivce vidim u Maršalu Titu, u Aleksandru Rankoviću kao u šefu OZNE/UDBE te i u drugim političkim i vojnim predvodnicima komunističke Jugoslavije. Krivcima Bleiburške tragedije smatram takodjer političke i vojne predvodnike Velike Britanije jer oni su 15. svibnja 1945. u Bleiburgu himbeno razoružali Hrvatsku Vojsku i još himbenije nju na klaonicu Jugoslaviji iz Austrije predavali. Naravno, ne slažem se s dr. Matom Meštrovićem i s njegovim sumišljenicima koji izmedju krivaca Engleza i partizana na DRUGO mjesto stavljaju dr. Antu Pavelića.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

U tome istome razdoblju i grof Nikolaj Tolstoj na javnome skupu na John Carroll University ovdje u Clevelandu tako se je pohvalno izrazio o toj knjizi da je naglasio da ga je ona nadahnula na istraživanje dokumenata u Londonu i drugdje za pisanje knjige "Ministar i pokolji". U potvrdu stručne vrijednosti knjige "Operation Slaughterhouse" dr. Josip Bombelles, ondašnji profesor ekonomije na John Carroll University, nekoliko puta je rekao meni i drugima da se ta knjiga uvijek nalazi na "Yugoslav desku" Američkog državnog tajništva u Washingtonu. Sam Richard Holbrooke devedesetih godina meni je osobno pisao da on i drugo osoblje US State Departmenta visoke cijene to moje životno djelo.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U svijetlu tek navedenih pohvala te i na temelju sadržaja mojega životnog djela u dva izdanja na engleskom i tri na hrvatskom, jasno se vidi da sam pred svijet iznio, da se poslužim izrazima hrvatskih i američkih velikih umova, MONUMENTALNO, DEFINITIVNO I KAPITALNO djelo o Bleiburškoj tragediji. Medjutim, hrvatski revizionisti-povjesničari i "antifašistički" demagozi-političari ta moja postignuća guraju unatrag, prešućujući ili iskrivljujući moje doprinose za široko upoznavanje te NAJVEĆE hrvatske tragedije svih vremena.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Sa mnom se takodjer razilaze u pogledu poštivanja Hrvatske Vojske kao najslavnijega poglavlja povijesti NDH-a. Dosljedno tome, ne slažu se ni s mojim proživljenim iskustvima ni s mojim znanstveno obradjenim analizama o povlačenju, razoružanju, izručivanju i ubijanju hrvatskih vojnika na mnogim, nekim čak dugotrajnim, "marševima smrti".

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Upravo zato, pozivam sve zainteresirane Hrvate i Hrvatice da si naruče barem na hrvatskom (engleska izdanja su potpuno rasprodana) moju knjigu HRVATSKI HOLOKAUST. Nju se u Hrvatskoj može po cijeni od 200 Kn naručiti na adresi: Ivan Prcela Matin, 21240 Košute-Trilj. Izvan Hrvatske nju se može po cijeni od 30 US dolara, plus poštarina, nabaviti na niže naznačenoj adresi.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJEČNA SLAVA!

Na blagdan Velike Gospe 2007.

John Ivan Prcela

4037 Monticello Blvd.
Cleveland, Ohio 44121 - U.S.A.


Komunistički aristicid nad Hrvatima

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).


Podsjetnik...

ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

PARTIZANSKI GENOCID

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: "Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda."

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku Sociobiologija Bleiburga kada spominje aristocid:

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku "Expendable" (Potrošeno, knjiga "Cool Croatia" str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi, na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti, Tito je stvarao "novu elitu" kojoj su zajedničke "vrijednosti" bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku "Sociobiologija Bleiburga":

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbjeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


Da se ne zaboravi...

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini. Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba proživljavao bl. Alojzije Stepinac. Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina. Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba. Takve se izjave koriste kako bi se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati, završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški, Zenici, Požegi. Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju. Sve je to križni put hrvatskoga naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi. Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag. Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj. Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu, ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili nad Hrvatima genocid?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se, nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod. Mi danas rehabilitiramo osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo. Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne antifašistička.

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. K tome progoni nakon rata koji su se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak. Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su bili golih ruku. I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala hrvatski narod na proživljavanje križnog puta. Sve je to bilo smišljeno pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja. Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda. Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

O. Bošnjaković: U Beliburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet": "Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju. Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem svećenik. Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora. Rekao sam na suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko nije odgovarao.

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek. Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova, nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita. Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata može generirati nove podjele.

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest, čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice. Sve to utječe na branitelje Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji. Nitko ne gleda što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i neprestano je promicati. (Glas Koncila, 15.5.2005.)

Razgovarao: Vlado Čutura


Podsjetnik...

Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić


RAZLOG NASTANKA USTAŠKOG POKRETA

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Poglavnik dr. Ante Pavelić


Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje R. Hrvatske

S Višnjom Pavelić, starijom kćeri hrvatskog poglavnika dr. Ante Pavelića, razgovarali smo u njezinu stanu u Madridu te na nekoliko madridskih lokacija. I danas, punih 70 godina nakon vihora Drugoga svjetskog rata ova bodra starica ulaže svu svoju energiju u obranu vlastite istine o jednome vremenu.To je vrijeme obilježilo njezin život i u cijelosti odredilo njezinu sudbinu. Sve kad bi i htjela, ona od tog vremena ne može pobjeći. Što god se oko nje zbivalo u nizu poslijeratnih desetljeća, sve ju je uvijek vraćalo u to vrijeme sudbinskih ratnih zbivanja. Ta zbivanja nisu odredila samo sudbinu nje i njezine obitelji, već i sudbinu njezina naroda. Iako otežanoga kretanja, oslanjajući se na štap, gospođa Višnja dočekala nas je ispred ulaza kuće u kojoj stanuje. Dio je to mirnoga madridskoga predgrađa u neposrednoj blizini Realova stadiona Santiago Bernabéu. Gostoljubivo nas uvodi u svoju dnevnu sobu, koja kao i čitav stan odiše skromnošću i urednošću.

Na policama je priručna biblioteka s biranim naslovima. Na udarnome mjestu pet svezaka Hrvatske enciklopedije i nacionalna povijest iz pera Vjekoslava Klaića te bogata pravaška literatura. U drugim sobama savršeno pedantno poslagani su materijali za objavljivanje budućih izdavačkih projekata, arhivski materijali i bogata dokumentacija, poput originalnih Rimskih ugovora, fotodokumentacije i onodobnih novinskih izdanja. U posebnoj je sobi smještena literatura i pisana ostavština brata Velimira, koji je umro u Madridu 1998. godine. Dok razgovaramo, gospođa Višnja, iako s naporom, brzo ustaje, sigurnom rukom uzima i donosi nam fascikl, izrezak iz novina ili kakvu fotografiju, kao potkrjepu svake svoje teze. Nerado se upušta u razmatranje dnevne politike, ali za povijesna je pitanja uvijek spremna.

• Najveći dio života proveli ste u emigraciji. Kada i kako ste prvi put napustili Hrvatsku?

- Bilo je to 1929. godine, tzv ‘prva emigracija’. Ja sam imala samo šest godina jer sam rođena u Zagrebu, 31. svibnja 1923. S mamom, bratom i sestrom prešla sam iz Sušaka u Rijeku, koja je tada bila u Italiji. Tamo nas je čekao otac, koji je došao pred nas iz Berlina. Prvi grad u kojem smo se smjestili bila je Bologna. Tu smo bili kratko, prije odlaska u Livorno. Tamo su već 1930. ili 1931., (ne sjećam se točno), jugoslavenski agenti pokušali prvi atentat na tatu, koji nije uspio. Iz Livorna je naša prva slika s tatom. Potom smo se preselili u Arezzo, gdje je tata počeo tiskati svoje tekstove. Idući grad mislim da je bila Modena. Tamo sam pošla u školu i tamo sam kod časnih sestara primila prvu pričest. Ja sam bila najstarija, sestra Mirjana je bila mlađa i još nije išla u školu. Tata je htio da Velimir ide kod jezuita. Gdje god su oni imali predavanja, tata ih je išao slušati. Tako je brat do kraja bio kod jezuita.

• I nakon Modene?

- Nakon Modene, Verona, Brescia, Torino… Tata se na raznim mjestima sastajao s ljudima iz Hrvatske, a mi smo po dolasku u novo mjesto uvijek mijenjali identitet, tj. ime i osobne dokumente. Onda je supruga generala Ivana pl. Perčevića, koja je bila dobra s mamom, savjetovala da me pošalju u Švicarsku, u Rohrschach na Bodenskome jezeru. To je blizu St. Gallena, a škola u koju sam tamo išla zvala se Stellamaris. Tada je tatin glavni ured bio u Milanu. Tijekom mojega boravka u Rorschachu dogodio se atentat u Marseilleu i tata je dospio u zatvor u Torinu. Kako je uskoro 1935. g. izbio rat u Abesiniji, nije se moglo slati novac, ja sam se vratila u Italiju i nastavila u Firenzi pohađati prvi razred srednje škole. Ondje sam ostala do kraja, tj. do 1941. g. i završila školu.

• To su tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na Vašu obitelj?

- Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo se o bombardiranjima, ali ne o fašizmu.

• Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…

- To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio toga pokreta.

• Kako i kada ste došli u Zagreb?

Od 5. travnja krugovalna postaja Glavnog ustaškog stana “Velebit” pozivala je iz Firenze hrvatski narod na uspostavu hrvatske države. Sestra i ja čitale smo te proglase koje je tata napisao. Brat je puštao glazbu, jer on je svirao violinu i glasovir. Spiker na tom radiju, koji je tata unajmio da može poslati ove objave, bio je i general Vilko Pećnikar te povjerenik za novinstvo i promidžbu, Mijo Bzik, koji se s tatom vratio u Zagreb 15. travnja. Nakon proglašenja, NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi. Nakon tate i brata, osam do deset dana kasnije došli smo mama, sestra Mirjana i ja.

• Oocu govorite s dosta nježnosti i uvažavanja?

- Naravno. To je zato što ga pamtim kao nježna i brižna oca. Bio nam je dobar, o svemu je brinuo, o hrani i odijevanju, vodio nas je u školu. Znala se disciplina i urednost, ali on nikada nije bio grub i nikada ni u čemu na nas djecu nije podigao glas. Ali ljudi su toliko gluposti govorili što jednostavno nema nikakve veze s istinom.

• Jedna od najtežih optužaba protiv Poglavnika jest ona o rasnoj i nacionalnoj nesnošljivosti. Jesu li po Vama te optužbe istinite?

- Ne. Tata nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Vi preslikavate ratne sukobe na nacionalne odnose. To je krivo. Osobno nemam ništa protiv Srba, kao što ni moj otac nije imao. On se jedino borio protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske države. Četnički i komunistički buntovnici su počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo je, na žalost, do ratnih prilika, do neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s nacionalnom mržnjom i s isključivošću. Tko god je pristao uz hrvatsku državu i nije služio protivnicima države bio je dobrodošao.

• Hoćete li reći da nitko od nevinih osoba nije progonjen zbog pripadnosti drugoj naciji?

- To ne ću reći. Morate znati da je bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na novonastalu državu. Država je bila rušena i ugrožavana s mnogih strana. Pritom ne zaboravite da su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji moglo je doći i do nevinih žrtava na drugoj strani, više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali to nikad nije bila službena državna politika. Takve je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok druga strana svoje zločince nije kažnjavala.

• Zašto su onda pravoslavci odbili podržati NDH?

- To su velikosrpske i komunističke laži. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr. Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igrao jeMirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević… Svi su oni, i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio četnički ili komunistički bunt protiv države.

• Zašto je onda provođeno prekrštavanje?

- Moj je otac zabranjivao prekrštavanje i nije ga dopuštao jer je u tome vidio neke prizemne interese. To nikad nije bila službena politika. U knjizi ‘Hrvatska pravoslavna crkva’, koju sam osobno uredila, nalazi se tatin tekst ‘Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih’. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome državnom saboru rekao: ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Srpska imperijalna politika koristila se pravoslavljem za svoje političke ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to moj otac nije mogao dopustiti. Zato je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Otac je isticao načelo oca domovine Ante Starčevića “da se po vjeri ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom nametati”. Nije imao ništa protiv bilo koje vjere, pa ni protiv pravoslavlja, ali je imao protiv zlorabljenja pravoslavlja za stranu politiku. O tome je jako dobro pisao osječki odvjetnik dr. Stjepan Hefer. •

Kako objašnjavate donošenje rasnih zakona u NDH?

- U onim teškim prilikama Poglavnik je morao učiniti neke neželjene stvari. Stvorio je državu s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakvu državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona treba znati da se otac koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci. Uostalom, moja majka Mara podrijetlom je Židovka. To su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Otac je ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio Židove od primjene tih zakona.

• Jeste li za vrijeme rata čuli za Jasenovac?

- Ne, nikada za vrijeme rata. Bila sam očeva tajnica od najvećega povjerenja, ali tome nikada ništa nisam čula. Moj otac ni poslije rata nije mnogo pričao o Jasenovcu. Moguće je da je u ratnome metežu bilo nevinih žrtava, ali vidjela sam više dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo. Iako sam Hrvatsku napustila kao mlada djevojka, temeljem ozbiljnih istraživanja znam da se radi o lažnome mitu koji je broj žrtava monstruozno preuveličao. Žalim zbog svakoga nevino stradalog čovjeka, ali nedopustivo je da se zbog političkih potreba brojke preuveličavaju. Žrtava je ionako uvijek previše, koliko god da ih ima.

• Kakav je bio odnos s muslimanima?

- Perfektan. O tome odnosu i suradnji možete mnogo saznati iz knjige koju sam vam darovala ‘Džamija poglavnika Ante Pavelića’. To je bio pravi primjer vjerske snošljivosti i bratskoga razumijevanja. Takav je bio odnos i s pravoslavcima koji nisu potaknuti na pobunu protiv države. Da nije zlogukih neprijatelja koji hrvatskome narodu spore pravo na opstanak i neovisnost i da nije bilo teških ratnih okolnosti, moj bi otac bio priznat kao pravi pobornik vjerskoga pluralizma i snošljivosti ili, kako se to danas veli, multikonfesionalnosti. Zanimala ga je samo država i državna nacija, bez koje ne može biti države. Tko je koje vjere, nije mu bilo važno.

• Kako ste gledali na kritike i optužbe koje su širili moćni krugovi u Hrvatskoj, u svijetu, a ponekad i u emigraciji protiv Poglavnika?

- Uvijek smo nastojali odgovoriti na sva pitanja, riješiti sve nesporazume. Tko god nam je pisao, svatko je dobio odgovor. Tko je rekao nešto protiv tate, uvijek smo, na sve moguće načine, nastojali sve ispraviti i reći istinu. Ali bilo je toliko zlonamjernih riječi da se bilo teško s time nositi. Jedino su naše novine ‘Hrvatski domobran’ u Buenos Airesu pisale korektno i istinito. No ondje je od 1947. izlazio i ‘Glas sv. Antuna’, koji su izdavali fratri i koji je sve radio protiv tate, sve kako bi se riješili Pavelića.

• Koje su Vas optužbe najviše pogađale?

- Sve su optužbe ružne kad znate da su neistinite. Ali mene je najviše pogađalo što su najgore laži dolazile od katoličkih Hrvata.

• O tome povijesnom razdoblju posljednjih je godina podrugljivo pisao beogradski novinar Pero Zlatar, pisao je o Poglavniku i o Vama osobno. Kako ste doživjeli njegovo pisanje i što biste mu poručili?

- Ništa posebno jer se radi o običnom izdajici i lažljivcu. Njegovo je pisanje pamfletskoga tipa i nema nikakve podloge u stvarnosti. On se nije potrudio istražiti i saznati istinu, nije imao nikakvih dokumenata pa je pustio mašti na volju. Za takve ima jedan stih pjesnika i filozofa Đure Arnolda: ‘Zagraktalo vrana silan broj / Što otrov na me riga / Moj prezir cijeloj družbi toj / Ta ne pjeva se vražji poj bez Kainova žiga’.

• Što mislite zašto tako piše?

- Zbog svojih protuhrvatskih interesa, on se tipičnom udbaškom metodom poslužio neistinama. On izmišlja i govori da je moja majka bila pohlepna.

• Kako Vam je u Španjolskoj? Osjećate li se konačno sigurno?

- Bilo je različitih razdoblja. Sada je dosta dobro, ali ljevica koja računa na skoro preuzimanje vlasti već je najavila neka nasilna rješenja, koja izazivaju nespokoj.

• Od čega živite?

- Kao što vidite, živim vrlo skromno, kao i cijeli život, uostalom. Nemam mirovinu, živim isključivo od izdavaštva, od prodaje knjiga i od donacija hrvatske emigracije.

• Je li Vam dosadila emigracija? Biste li se vratili u Hrvatsku?

- Na žalost, mislim da za to nema uvjeta. Bolesna sam i svakim danom sve teže se nosim s godinama. Dapače, posljednjih su se godina i prilike u domovini pogoršale i mislim da sam, kako vrijeme protječe, sve dalje od takvog rješenja.

• Vidim da na posebnome mjestu držite dokumentaciju i izvornike Rimskih ugovora. Zašto ih je Poglavnik potpisao?

- Zato što u tom trenutku, 18. travnja, NDH nije imala ustrojenu vojsku i nije se ni s čime mogla oduprijeti Mussoliniju, koji je prijetio da će u protivnome okupirati Hrvatsku sve do Karlovca. Poglavnik je Ugovore potpisao, ali ih nikad nije prihvatio, kao što nije priznavao ni okupaciju Međimurja. Dapače, uvijek je govorio da treba čekati trenutak kad ćemo ‘Talijane baciti u more’. To je i učinio kad je nakon kapitulacije Italije proglasio pripojenje okupiranih krajeva matici zemlje. Zahtijevao je isto i za Istru, ali Hitler je odredio da će se to pitanje riješiti nakon rata.

• Što kažete na optužbe iz emigrantskih krugova da je Poglavnik kukavički ostavio narod i vojsku poslije povlačenja na Zapad?

- Znam da bi neki bili sretni da je i Poglavnik stradao na Bleiburgu ili na kojem od križnih putova. To se srećom nije dogodilo. Osim vlastite žrtve, on ne bi bio umanjio stradanja, niti je bio u mogućnosti zaustaviti tragediju Bleiburga.

• Recite nam za kraj kako danas nakon sedamdeset godina od pada NDH gledate na pojavu te države kojoj je Vaš otac bio na čelu? Jesu li se Vaši pogledi promijenili s obzirom na brojne kritike kojima je bila izložena ta država, njezino vodstvo kao i općenito tadašnja državna politika?

- Vrijeme mnoge stvari može promijeniti, ali ne može promijeniti istinu. Dok se ne obznane svi dokumenti, dok se ne doznaju sve činjenice i dok se ne bude rasuđivalo u slobodi duha, ne će se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga moga oca i Nezavisne Države Hrvatske u hrvatskoj povijesti. Uza sve opravdane kritike, koje je moguće uputiti svakoj ljudskoj tvorevini, ja sam uvjerena: onda kad se otkloni talog potvorba, laži, manipulacija i neistina, kad se odstrane mržnja i predrasude, kad prestane osporavanje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državnu samobitnost, tada će ideja Nezavisne Države Hrvatske ukazati se u svoj svojoj veličini, kao vizija najboljih naših sinova da prokrče stazu k oslobođenju svojega naroda. Ta je ideja skupo plaćena, ali staza je utrta, osnažena je jedna velika slobodarska ideja. Duboko vjerujem da bez toga hrabrog državotvornog pokušaja ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske države.

• Bogata izdavačka djelatnost

- Osim što je prošla desetljeća provela u stalnoj brizi za golu fizičku sigurnost, Višnja Pavelić je, kako kaže, ‘od samoga početka osjetila snažan poziv da se upusti u stalnu borbu sa zlonamjernim i neistinitim interpretacijama, s lažima i podvalama koje su o vremenu NDH širili ratni pobjednici’. U tu je svrhu, s bratom Velimirom, razvila bogatu izdavačku djelatnost kako bi, po njezinim riječima, ‘autentičnim svjedočanstvima osvijetlila povjesničarima to prijeporno razdoblje’. Zahvaljujući njezinoj izdavačkoj kući ‘Domovina’, javnosti su postali dostupni izvorni književni i spisateljski radovi Ante Pavelića, ali i brojni dokumenti prikupljeni u njezinoj uredničkoj redakciji. Samo ‘Lijepa plavka’ – roman iz borbe hrvatskoga naroda za slobodu i nezavisnost, koji je poglavnik napisao u torinskom zatvoru 1934. godine, doživio je već pet izdanja.

Najznačajniji izdavački pothvat predstavljaju memoarski zapisi dr. Ante Pavelića‘Doživljaji’, kojima ni najžešći Pavelićevi protivnici ne osporavaju literarnu i dokumentarističku vrijednost. Tu je zatim razmatranje: ‘Strahote zabluda – komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu te Pavelićevi članci, govori i izjave sabrani u zbornik ‘Putem hrvatskog državnog prava‘. Godine 1989. izdan je zbornik ‘Povijest’, kao ‘spomen-izdanje povodom 100. godišnjice rođenja dr. Ante Pavelića’ te zbornik ‘Naša Hrvatska – zemljopis, narodopis, gospodarstvo, s dvije zemljopisne karte Nezavisne Države Hrvatske’. Tu je i poznata rasprava ‘U obrani istine i pravde’ dr. Georgesa Desbonsa, jednoga od najpoznatijih francuskih odvjetnika i nekadašnjega predsjednika francuske odvjetničke komore. Rasprava je izašla povodom 50. obljetnice atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića i francuskoga ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua u Marseilleu 9. listopada 1934. godine.

Desbons, poznat pod nazivom Defensor Croatiae, preuzeo je 1935. obranu ustaša Mile Kralja, Zvonimira Pospišila i Ivana Raića koji su bili optuženi kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata. Njegovo preuzimanje obrane bilo je iznenađenje za establišment, budući da je Desbons bio visoki dužnosnik odvjetničke komore i blizak umjerenoj francuskoj ljevici. Zbog njegova odlučnoga zalaganja za pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu, Desbons je primao prijetnje smrću. Poslije dojave da iz SAD-a u Aix-en-Provence, gdje je bilo suđenje, dolazi srpski atentator koji ima zadatak ubiti ga, Desbonsu je dodijeljena policijska zaštita. Na tome suđenju Ante Pavelić je po drugi put osuđen na smrt.

Posebno zanimanje iz današnje perspektive izazvale su dvije knjige koje svjedoče o konfesionalnoj politici u NDH, kao i o Pavelićevim osobnim pogledima na vjerska pitanja. To su ‘Hrvatska pravoslavna crkva’ i ‘Džamija Poglavnika Ante Pavelića’. Prva govori o Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti te o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve dok je druga posvećena Hrvatima muslimanima palima u obrani Nezavisne Države Hrvatske. (Hrvatski tjednik)

Vjekoslav Magaš


Pismo dida Vidurine

PRISIDNICE, DOKLE ĆEMO O JASENOVCU SLUŠATI SAMO SRBOKOMUNISTIČKE LAŽI

- A dide moj, jesi li ti vidija kud naša prisidnica 'odi i šta poručuje, smješkajući se podbada Marica.

- Ma šta, di, šta je bilo, prebire did šta bi sad moglo bit.

- E dide moj, eno što je bila s pivačima Mesićem i Porfirijem na nikoj proslavi u Zagrebu to ne ću ni spominjat, nego mislim na to što je 'odila u "Spomen - područje Jasenovac" i što je "upisala u knjigu dojmova".

- De šta, nestrpljivo će did, de reci zlato moje maleno.

- Ma dide da sad ne čitam sve, ona ti kaže...

- Marice ne, sve mi lipo pročitaj, od riči do riči, uzvrpoljio se did bojeći se da Marica ne bi ispala nipravedna prema prisidnici.

- De dobro dide, evo ti kad 'oćeš:
Upravo u ovim trenutcima, na današnji dan prije 70 godina, započeo je proboj iz jasenovačkog logora.

- O zemljo otvori se, puše did, pa koji proboj majko moja, a zašto šta im je bilo, zašto su to učinili, jel iz istog razloga što su rušili našu 'Rvatsku pa su za to tamo i dospili. Šta japanici nisu vršili proboje iz amerikanskih logora, maše did ljutito s kapom. Pa đava im sriću odnija doklin ćemo mi robovat komunističkim lažima i na njima gradit svoju budućnost. Pa kako prisidnica misli naprid, kako ostvarit ono šta je govorila u svom nastupnom govoru ako odma polazi s krive postaje, ako prihvaća komunističke laži o insceniranom proboju...

- Na to opet uskoči Marica, jer vidi kako se did uzruja, a tek je počela: Poklanjam se žrtvama i iskazujem duboko poštovanje prema ljudima koji su ovdje mučeni i ubijeni. To su ljudi koji imaju svoja imena i prezimena, koji su imali svoje obitelji i domove, svoj identitet, svoje želje i nade, svoje snove, sve ono što svaku osobu čini neponovljivom.

- Ma klanjam se i ja, uzviknu did i prekine Maricu ne mogavši više slušat. Samo komu!? Tko se ne klanja nevinoj žrtvi! Samo, tko je tu mučen, tko ubijen i kada!? Gdje su ta imena i prezimena, gdje su te obitelji koje imaju svoj identitet koje izgubiše svoje nade i snove, svoju neponovljivost, ljutio će did. Di su izvorne knjige evidencija pa da vidimo sva imena i prezimena i zašto su tu dospili i di su poslin završili!

Tako ništa napisat 'oće odma reć da se polazi s komunističkih potvorina, sa njihovim lažima o nama Rvatima i našoj Rvatskoj oli našoj NDH! Pa zna li naša prisidnica, kad ne zna šutit, kad je nasta taj Jasenovac i zašto, pita nešto mirniji did. Pa je li čula ikada da je taj Jasenovac nasta u prvom redu zbog velikih radova na isušivanju močvarnih područja...

- Ha, ha, prekinu dida susid Vlado, inače stara komunjara koja se priobratila kada je pa komunizam, pa se od toga opet priobratija na staro kada su opet komunjare zavladale. 'Oćeš reć dide, da ustaše nisu činili zločine vengo samo partizani našega maršala...

- Toga krvoloka da ovdi nisi spominja, diže prst ozbiljno did. Eno ti tamo tvoj yugović Frane pa s njim prdalači do mile volje, ali ovdi prid dicom ne ćeš rigat komunističke gadosti, je li ti jasno! Zar ti niki dan nije mali Luka iščita šta su ti radili kumpanji na Kočevskom Rogu nesrićo jedna partizanska i sad imaš obraza meni ponavljat svoje stare floskule! Ta nema ti više yuge, nesrićo pokvarena, kad si moga srat ovuda pred svima, a niki ti morali šutit. A...

- Ma dide, nisam ja tako mislija, ma šalim se, pokušava se izvuć susid Vlado koji je u prolazu na rakiju u gostionu.

- Ma znam ja šta si ti otija, nego bolje bi ti bilo da slušaš onoga koji govori istinu, a ne svoje opančare koji nam ponovno ruše sve 'rvatsko. Nego Marice, de zovni mi moga Ivana, sunašce moje malo, neka donese onu knjigu od Marijana Cote, šta si mi niki dan čitala, da nam pročita samo onaj dio o tomu šta sam poša pričat o Jasenovcu.

- Ivaaneee, oo Ivaneee, viče Marica.

- Šta je bilo, s prozora će Ivan, gledajući s zanimanjem na društvo u dvoru.

- Daj donesi onu knjigu, Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost, šta si počea čitat, 'vamo didu, brzo...

- Deder, srce didovo, de pročitaj nam onaj dio di se govori o tomu kako je nasta logor Jasenovac o kojem tolike laži i dan danas bruje, a na koje evo pada i naša prisidnica, đava joj savitnike ne prosvitlija, povisuje ton did okrićući se se prema susidu Vladi koji bi najradije da nestane prema gostioni.

- Evo dide, počne čitati mali Ivo:

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Obrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike - slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.

Inače, u NDH nikada nije postojao "logor smrti" pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o "genocidnosti" Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. ...

- De dobro, oko moje, prikinu did malog Ivu, dobro je, ko da je mene sluša, a i dosta je da se neki zamisle i promisle i počnu istraživat di je istina i tko nam cilo vrime bezočno laže, skrivajući svoje krvave zločinačke ruke, opet pogleda did susida Vladu, koji gleda u zemlju da ga did ništa sad ne priupita.

Dosta je da se niki zapitaju zašto za svoja istupanja koriste ofucane laži titinih krvoloka koji na najgrozomornije načine u smrt mučeničku poslaše tolike Hrvate, stare i nemoćne, žene i dicu, i hrvatsku vojsku, priko pola milijuna glava! Glava ljudski, a ne kupusnih, prokletinje partizanske, đava vam sriću odnija, opet se did uzruja kad pomisli na tolike pomorene hrvatske duše.

I sad niki posli svega, šta smo ka narod propatili, genocid priživili, ima obraza podupirati laži takvih čudovišta "antifašističkih" koji na tomu mitu 'oće opet držat 'rvatski narod u pokornosti i novom ropstvu za koje nam se činilo da smo ga se oslobodili! Zarad koga se klanjamo žrtvama nepostojećim, a svoje stvarne zaboravljamo i ne priznajemo ih!? Zar zarad zdravlje budaline Milančeta, štafetiste Radmantita il trilateralne bratije i ostale bagre partizanske koja žali što ne može opet klat, a malo im i fali kad opet slobodno orgijaju na svojim "antifašističkim" dernecima mržnje prema svemu 'rvatskome, prekorno će did tražeć di mu je kapa k'o da će samo s njom otjerati bandu!

- Da dide moj, ne daju se ni razumu nit slušaju onoga dotura Razuma ča kaza da nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!, dometnu sada i baba držeći kudelju i upirući vretenom u kom grmu leži zec. Ja sam i upamtila od riči do riči što kaza naš čovik dr. Stjepan Razum:

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

- Zato mu i ne daju registrirati društvo za istraživanje istine o logoru Jasenovac dopuni dragovoljac Jure. Treba čuti dide što kaza i tajnik tog društva Igor Vukić:

Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. To vas tjera da dalje istražujete, zar ne?

- Kako ne će tirat, pa eno jesmo niki dan tili vidit taj jadni popis pa nije radija taj vražji internat, đava im sriću odnija, zapliće baba nad novim izrazima...

- Ma Internet baba, ispravlja mala Marica, pala im web stranica il' su sami spriječili ulaz da ljudi ne proviravaju famozni popis.

- Dobro Marice, ti znaš bolje, ma džaba im sve te škatule kad lažu, tila sam reć jes 'no mi ti jednom čitala te navodne žrtve iz Livna pa si pročitala i niku Katu Miložu, a svi znamo da to prezime ovdi ne postoji il onu Sofiju rođenu 1909. godine, a tak'u istu si našla da je umrla u Čikagu 2003. godine, ljutito će baba. Eto kad bi svi malo zagrebli po tom nji'ovu popisu i otišli do svoji' župnika i protabirili matice ja sam sigurna da bi im se popis rastopia poput ovog prolitnjeg sniga, slavodobitno će baba preduć vunu i klimajuć glavom na Luku da klupko ne odmotava.

- E znaš ti sve, babo moja, smiruje se polako did slušajući što sve rekoše njegovi najmiliji. Nego Marice, sunce didovo, odošmo mi daleko i ne čusmo šta još reče prisidnica.

- Evo dide, samo nemoj mislit da će te nastavak umiriti, upozorava dida blago Marica:

Kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek bezpridržajno osuđujem zločine mučenja i ubijanja koja su se ovdje događala. Ideologija koja je uzrokovala ove zločine moralno je i pravno osuđena. Ta politika bila je volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu i na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskoga naroda za svojom državom.

- O zemljo profundaj se, odskoči did k'o da je sija na gladišiku, ma koja ideologija je šta uzrokovala, mila prisidnice!?

Ma koja je to ideologija i od koga osuđena prisidnice!? O kojoj politici govoriš prisidnice, prekorno će did k'o da mu je prisidnica tu pred njim! O kom nečastnom načinu zboriš prisidnice, govori did gužvajući kapu, i pitajući se zar opet izdaja, zar je moguće da nas opet preveslaše vladari svita birajući svoje marionete našim ispranim mozgovima za naše škude! Škrguće did, jer je još iz prikrajka mislija da ono sve prisidnica općenito govori i da zapravo misli na žrtve pobijene hrvatske vojske koja su u Jasenovcu vršena za titine klaonice, a sad vidi isprazno se nada.

- Ma smiri se dide, vuče dida za rame dragovoljac Jure koji se isto uznemirio slušajući nas još od kada je Marica zvala malog Ivana da donese didu knjigu o Jasenovcu. Šta ćeš pa ona ti vodi politiku onako kako zna i umije i sluša svoje vajne savitnike koji su poput indolentmih mužeka još pod dojmom titine škole i baruštine koja vlada u našoj 'Rvatskoj, a promovira je YURadmanovizija.

- A što ne sIuša spomenutog dr. Razuma, što ne sluša našeg povisničara Mladena Ivezića ća tolike knjige napisa razotkrivajući sve te laži crvene žgadije, ća ne čita Glas Koncila pa će vidit šta sve napisa oni Tomislav Vuković, ća sluša crvene guje, Jure moj predragi, ne smiruje se did gužvajući kapu!?

- Ne pravdam je ja dide, jer to je sve njena pogriška šta piše i koga sluša, ali ti 'oću reć, k'o što ti mene uvik smiruješ, da se ne jidiš i zdravlje dovodiš u pitanje zbog onih koji to ne zavriđuju nijanci malo. Jeste da pljuju po istini, ali bolje je da uzmemo lumbrelu protiv pljuvanja i iznosimo istinu na ovakve ispade nego da se zbog njih toliko živciramo na svoju štetu, iznenađujuće će smireno dragovoljac Jure.

- Bravo Jure, dobro kažeš, oni baljezgaju, a nama se tlak diže, samo nismo ni mi mlakonje, nismo bez srca, nismo mi od onih koji jednako gledaju kad 'Rvatska ide naprid i kad propada. Ta veselimo se njenom napritku i žalostimo se njenoj propasti i ustajemo u njenu obranu! Mi ka naš sin Božji jasno kažemo: DA, DA ili NE, NE! Nismo mi privrtljivci koji bi za Judine škude prodali najvridnije!

Zato nakon svega ja mogu samo reći da ona nije više moja prisidnica, instituciju poštujem, ali što je previše, previše je. I, Jure moj, izgleda mi da si bija u pravu kad si ono upozorava na nike stvari, na NATO, na Trilateralu, prije izbora...uzdiše did prevrćući očima.

- Tako je dide, potvrđuje dragovoljac Jure, pa tko je to osudio Poglavnika i njegovu ustašku ideologiju izrasloj na nauku nemurlog nam Oca Domovine i njegovoj neustrašivoj požrtvovnosti i vjeri u duh hrvatskog naroda koja nam je i podarila uskrsnuće NDH!

Zar nije i naš blagopojni kardinal Stepinac rekao na suđenju pred komunističkim zlotvorima:
Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Je li on i jednom riječju osudio ustašku ideologiju i Poglavnika na tom suđenju!
Ne on je hrabro rekao: Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.

Dalje, zar da se osvrćemo na potvore četničkih i partizanskih krvoloka koji ognjem i nožem ustaše na sve hrvatsko, paljenjem i klanjem najnevinijih poput sotoninih učenika koji i učitelja u zlu prevaziđoše. Zar da se osvrćemo na grozomorne razotkrivene laži poput one o punoj košari srpskih očiju na Poglavnikovu stolu, a zanemarujemo rijeke hrvatske krvi po šumama Slovenije i Hrvatske sve tamo do Makedonije. Tako i naša prisidnica govori o izmišljenoj osudi idelogije koja je uzrokovala izmišljene zločine.

Zar svaka država ima pravo braniti svoju opstojnost osim tadašnje Nezavisne države Hrvatske!? Što, svi su mogli na nju ustajati paleći i rušeći, zatirući njen narod, a vlast bi to šutke trebala gledati i podržavati klanje naroda bespomoćnog!? Zar samo NDH nije smjela braniti se i njene dokazane neprijatelje, zatornike i zločince suditi i u zatvore otpravljati da ih spriječi u zlu i na dobro izvede često i preblagim osudama.

Pa prisidnice zašto se ne potrudite da se razotkriju velikosrpske i komunističke laži tako što ćete osnovati nezavisno tijelo koje će istražiti sve događaje vezane uz NDH i njeno vodstvo i sve komunističke zloćine titinih boljševika!? Pa kako se ne zapitate što je sa svim svjedočanstvima onih koji su napustili Jasenovac poslije odslužene kazne, poslije odlaska na rad u Njemačku i povratka poslije rata ili poslije puštanja pomilovanjem Poglavnika povodom 10. travnja i brojnih amnestija!? Zašto nigdi nema njihovih iskaza!? Nema, jer kako bi se onda lagalo o izmišljenim ustaškim zločinima!

Što je sa inspekcijama raznih komisija koje posjetiše logor Jasenovac nakon ondašnjih potvora sluga zla. Koji su nalazi komisije Crvenog križa!? Gdje su knjige evidencije svih koji u Jasenovac dospješe!? Zašto se svi evidentni dokazi zanemaruju i tako ide na ruku onih koji na krvi hrvatskog naroda izgradiše kulu laži o logoru Jasenovac i NDH, njenoj ideologiji i njenim braniteljima! E prisidnice, nevalja ti rađa!

Nego dide, ajd' neka nam mali Luka pročita zapis o posjetu logoru Jasenovac, 6. veljače 1942., iz pera njemačkog novinara Hermana Pröbsta iz ondašnjih novina, Deutsche Zeitung im Kroatien, pa da se opet vratimo u to vrime pa da vidimo što se tamo iz prve ruke kaže, a ne da k'o idioti vjerujemo potvorama šumskih zlotvora.

- Dobro si sve reka Jure, zadovoljno će did, vidiš da možeš i sve mirno i staloženo izreć. Bravo! Tako je, brojna su pitanja na koja ne odgovaraju, a da se samo zapitaju ne bi ovako zborili i olako neprijateljima našim 'Rvatsku pod noge prostirali!

Da, de Luka moj, lulo didova, de nam donesi one novine iz babine škrinje, što sam ih krija za sve vrime titine smradije, pa nam pročitaj. Eh koliki smo straj ja i baba pritrpili da nam ih ne bi komunisti našli. Ej, dični suside, Vlado, čuješ li šta ja govorim i znaš li sad zašto ti nisam unda dava da mi po papirinama prebireš!

- Gleda susid Vlado i crveni se, jer zna šta mu did priča kad su ga ono iz komiteta svitovali šta da kod dida traži pravdajući se traženjem gruntovnih papira kod dida radi utvrđivanja kud međa iđe na kosoviću.

- Evo dide evo novina, ma samo se slabo vidi, sve izblidilo.

- A i ne vidilo se di su sve bile da ih crveno zlo ne nađe, stavlja did kapu na glavu.

- Evo ovako: POSJET KONCENTRACION0M LOGORU, JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE, čita Mali Luka naslove i nastavlja dalje: Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanog kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Samo pomisao na toplu peć i zveka praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu s uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba.

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

ŠTO JE DRAGI BOG STVORIO U SRDŽBI

Kad smo poslje tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojastva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moIoh, koji proždire novac i znoj.

zapadni-ulaz-s-osmatracnicom.jpg (24,2kb)

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da drži s uhićencima.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

Osobni podatcl onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluje prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko izmedju njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignutl položaj donosi i neke prednosti. Tako na pr. jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.

TOČNOST UPRAVE

Sve vlasničtvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, kojl se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

NEPOKOLEBIVA VOLJA ZA POŠTENJEM

U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čižme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tad započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u tvornicu lanaca, gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu.

kovacka-radionica-u-lancari.jpg (22,5kb)

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

proizvodnja-cigle.jpg (24,2kb)

Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika medju njima.

POGLED U SUŠIONICU

Divljenje pobudjuje sušionica, u kojoj vise butine i salame. U klaonicl nude nam razne kobasice. Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

NASTAJU OSNOVE ZA NASELJA

Graditelji i inženjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, medjutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer svi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije pokazuju nam neutješnu jednoličnost češkog stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga nek dobri udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 200 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.

STEGA ZA PROTUDRUŽTVOVNE SNAGE

Bile bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. Uostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavija uvodjenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u procesu rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti medju druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

- E nek si nam tako lipo sve pročita do uskraj, oduljilo se, ali neka zlato didovo, de popij malo babina soka o šipka, vidi did da se mali Luka već dobrano umorija čitajući.

- Ma nisam dide, neda se mali Luka, dok ga dragovoljac Jure razdragano u čelo ljubi.

- A je l' tebi dojadilo, je l' ti teško slušat riči iz ondašnjih novina koje nisu pod kontrolom šumskih koljača i masonske bratije, podbada did susida Vladu, koji se cilo vrime vrtija k'o da sidi na kašeti brokava, gledajuć prema gostioni pitajuć se di ga srića 'vamo međ prave Rvate uputi.

Evo dico moja, vidite da se i poslije isičaka iz ondašnjih novina može steči uvid u ondašnje stanje mada i ovaj novinar ima svojih mušica, ali su njegove riči daleko bliže istini od raznoraznih naših dasenezamirim trbuhozboraca, a o drugim komunističkim potvorama poput starih laži u novom ruhu novočetnika Pupovca i onih prodanih duša što sotonski lažu o Jasenovcu da i ne govorimo. Vidite, da se u tomu logoru odsluživalo opravdanu kaznu za protudržavni i protunarodnu djelatnost, da se radilo, da se primalo pakete, slalo pisma, lječilo, proizvodilo, odlazilo na dopust i zar se tako radi u logoru smrti!

Ja se sićam Vjesnika, partizanskog, iz 1945. kad je naša 'Rvatska pala, da se u jednom članku neki stari komunista bunija da što se preuveličava broj "ustaški zločina" kad on ima saznanja o tome, jer je bija zatočenik ka osuđeni komunista i iz Jasenovca pušten 1944., a ne zaboravimo tada se preuveličava broj od oko 10 - 15 tisuća "stradalih".

I ne znam di mi se taj članak zagubija! Tribalo bi ga pronać pa tutnut pod nos današnjim vajnim povisničarima šta istinu skrivaju i laži ponavljaju zarad svoga trbuha i Judinih škuda. A kad se sitim oni' šta su posli dopusta zakasnili i kasno se vratili, kad su logorske kapije bile zatvorene, i nisu u logor pušteni do ujutro, e onda mi prisidne sve kad pomislim šta su naši u komunističkim logorima podnili, muke Isusove, i malo ih je iz njih živu glavu izvuklo. Jer 'ko je u komunistički logor dospio, bilo vojnik bilo dite bio je i ubijen na najgrozomornije načine i podnio je muke nezamislive. Sitimo se samo Kočevskog Roga, Hude Jame i svi onih jama diljem naše krvave domovine. Tolika je naša mladost pomorena radi 'Rvatske, radi toga što se nije dala pod srpsku čižmu. Toliki muku su podnili za svoj narod, za svoj dom za koji su uvik bili spremni! 'Ko će da istinu čuje još čuje njihove krike mučeničke, suznih će očiju did!

- Ne plači dide, tare mala Marica suze didu i grli ga. Ne plači dide, ima Boga, stići će ih njegova kazna ako ne našeg izpaćenog naroda.

- Ma ne plačem Marice moja, oko moje, al' teško mi dođe kad se sitim, a o ovim potvorama srbokomunista i dan danas moramo razgovarati.
De, zlato didovo, reci mi jesi li ti sve pročitala šta je to prisidnica napisala, možda je i nešto dobro rekla, grli did svoju unučad.

- Ako oćeš i dalje plakat od jada nek ti čita, rezignirano će dragovoljac Jure koji se silno ojadio kad je vidija kako didu suze teku na spomen Isusovih muka tolikih pobijenih Hrvata.

- Ovo je stratište opomena i našem vremenu da odlučno čuvamo stečevine slobode, demokracije, ljudskih prava i uvažavanja različitosti. Republika Hrvatska s pravom se ponosi svojim postignućima u zaštiti ljudskih i manjinskih prava. Kako bismo tu visoku razinu sloboda očuvali i unaprjeđivali, posebice je važno odgajati i obrazovati mlade u ispravnom shvaćanju demokracije, za istinski humanizam, za društvo u čijem će središtu uvijek biti čovjek u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti, dovrši Marica sve pogledavajući na dida spremna prikinuti čitanje.

- Jadna nam RH koja se ponosi da manjina vlada nad većinom, vrti did opet kapom. Hrvatski narod u svojoj državi strepi od instrumentalizirane manjine koja i tako traži sve više i više, a prodane duše kao kakve sluge im sve to na pijatu pružaju gazeć prava naroda 'rvatskoga!

E prisidnice, prisidnice, a kad već pričaš o stratištu znaš li da je tamo najviše 'rvatskih kostiju koje tamo komunisti pobiše od Križnog puta pa sve tamo do pedesetih godina u titinu logoru Jasenovac! Tada je to bilo stvarno stratište, jer komunisti strojeve odvezoše u Srbiju da stvore mjesta za klanje 'rvatske vojske!

E prisidnice, najbolje bi bilo, svi lopate u ruke pa idemo kopati u Jasenovac!
Sve su kosti u zemlji, pa da vidimo čije kosti crna zemlja krije, a zovnut ćemo i forenzičara Primorca, ako je i na putu u Izraelu, da nam pomogne oko DNK analize pa da jednom za vazda zatvorimo ovu tužnu knjigu i u nju iskrenu posvetu zapišemo stvarnim žrtvama koje ćemo dostojno sahraniti!
I onih deset stražara, čiji su grobovi bili u središtu Jasenovca da ne bi komu palo na pamet da se osvećuje nad zatočenicima zbog krvaih patnji hrvatskog naroda!
E tako ćemo onda moći odgajati i obrazovati mlade vrla prisidnice R. Hrvatske!
Odgajati na istini i u istini bez srbokomunističkih laži, zaključi did ljubeći svoje male 'Rvate po godinama, a velike po svijesti ervatskoj, blago svoje, dok susid Vlado pokunjeno ode putem priželjkivane gostione da u rakiji zaboravi što mu did danas s unučadi ispripovida.

- Tako je dide, dobro zboriš, to je pravo rješenje, lopate u ruke pa u podzemne hrvatske gradove da dostojno sahranimo one koji padoše za Nezavisnu od titinih krvoloka. Kad se vidi broj tih hrvatskih kostiju, koje još vapiju u nebo od tolike nepravde koja im se i dan danas nanosi od hrvatskih četnika, ovaj, čelnika, ispravi se dragovoljac Jure, možda će tad prestati i sotonske hajke hrvatskih izdajica i zatornika i možda će Hrvatska konačno, prodisati punim plučima!

- E to i ja čekam moj dragi Jure i sve se pitam šta će biti, 'oćemo li se odhrvati laži i biti slobodni na svome i po svome! Straj me da i ova dica nevina ka' i mi stari ne dožive zlo od crvenih krvoloka, govori did zagledan u stari hrast koji kao da mu nešto govori...
E dico moja zemlju Rvatsku čuvajte.
Jer ona je mati, ona je sve!
I za nju, dico, zemlju našu,
budite spremni i život dati!

Naginje se did prema hrastu k'o da ništa slabo čuje, pa opet zatvori oči kad mu se učini da Marica nešto viče upirući rukom na krošnju...
Gledaj dide hrašće staro i
Podno njega hrašće mlado.
Ne će zaboravit ni mladi
Viruj, di padoše naši stari!

Suznim okom did sve gleda i polako snu se preda.

- De Jure, evo ti biljac pa ga zagrni vidiš da na dvoru malo zbure puše i posli ga probudi, nek malo odrima do ručka, vrti baba s kuhačom u ruci i vodi unučiće sa sobom, jer im je već stavila juhu da se 'ladi.

- Sjetno gleda dragovoljac Jure misleć bolje i ovako da smo se kroz iskrenu priču na prošlost podsitili neg da smo prid televiziju dospili pa da je did, ne daj Bože, čuja laži slavljenika jasenovačkog proboja i šta su sve rogoborili, kako li lagali i zdrav razum gadili, koje li bi boli onda bija doživija, pa srce bi ga izdalo.

E Hrvatska, Hrvatska zamrla, pa ustani više, ne daj na se, čuješ li kako ispod starog hrasta didova družba viče!

Did Vidurina

Na dvoru ispod Starog hrasta na nedilju Dobrog Pastira, 26. travnja 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Crna kronika, portaloko.hr

STRAVA: Čuvaj se babe partizanke!

Kalifatski glavosjekači su "mile ljubičice" prema Titovim i Dubajićevim instruktoricama klanja: 'Milja' je nekolicini dragovoljnih koljačica demonstrirala vađenje još uvijek kucajućeg srca kao svoj 'specijalitet' zvan 'usoljeno ustaško srce', a kad bi zarobljenicima zabijala čavle u glavu prije smrti bi ih pitala: 'Jesam li ti iz glave izbila NDH?'

Tko može gledati emisiju „Bez pardona“ splitskog lokalnog TV-Jadrana zamijetit će da se u tu emisiju javlja uvijek jedan te isti krug ljudi, bilo „lijeve“ bilo „desne“ provenijencije. I bez uvrede, ali i jedni i drugi uglavnom nisu jačeg intelektualnog kapaciteta, nu po jednom se ti „dežurni javljači“ ipak razlikuju.

Naime, zloća s kojom se u tu emisiju javljaju ostarjele splitsko-dalmatinske babe-partizanke je nevjerojatna. Čak muškarci koji zastupaju partizansko-anacionalne ideje nisu toliko zločesti kao te babe-partizanke! Pa one bi, da mogu, „ubijale“! I kako se čuditi njihovoj djeci ili unucima kad su za njih Ante Tomić i Boris Dežulović tek mlačna kamilica! Nitko ne može biti toliko zločest i opasan kao „dalmatinska baba-partizanka“! To je strašno! Ako možete, poslušajte tu emisiju! Jer kad takva baba-majka, mrziteljica vjere i Boga, i domovine Hrvatske, a strastvena ljubiteljica zločinca Tita i Jugoslavije, nekad Kralja Oslobodioca, „rađa“ yugo-nejač – što od njih očekivati? Kako Ante i Boro mogu biti drukčiji ako im je baba takva? Jer za ono što laju te yugo-babe Markovina je tek obično yugo-plakalo, a Šešelj tek četnički vic-maher! Sačuvaj te, Bože, yugo-babe!

U filmu i televizijskoj seriji Četverored, priča o Bleiburgu (1999.), koji je tematizirao krvavu odmazdu partizanskih pobjednika nad poraženima s kraja Drugoga svjetskog rata, među negativnim se prikazima partizanki izdvaja lik Bosiljke Đurić, povijesne osobe, čuvarice u sabirnom logoru za slavonske Nijemce… Ivan Aralica, autor romana i filmskoga scenarija „Četverored“, zadržavajući čak i ime povijesne osobe, hiperboličkim ocrtavanjem njezine groteskno karikirane tjelesne ružnoće implicira “moralnu nakaznost” ne samo ove već i drugih partizanki: “Te goropadne djevojke i žene, te bubuljičave, neumivene i nepočešljane curetine u seljačkim čakširama i njemačkim šinjelima, s ručnim bombama oko pasa i njemačkim šmajserima na prsima, to dno ljudskog života, to dno ružnoće i nakaznosti, nije se moglo usporediti ni sa čim ružnim, zlim i jadnim što sam do tada u životu vidio (…). Kad je povika pratilaca prestala (…) razlegao se ponovo Bosiljkin glas, ovoga puta kao hropac, kao režanje, a mogao se pretvoriti u suvisle riječi i rečenice samo zato što je imao uvijek isti početak: ‘Daj mi!’ – Daj mi toga u crnoj uniformi da ga zakoljem! Daj mi da mu se krvi napijem! Daj mi toga legionara da ga ubijem! Daj mi to banditsko dijete da ga isiječem na komade! (…)”* (Aralica 1997:141-144).

Dr. Kulenović: Histerija – podloga jurišne bolesti koljačica

Otkud ovolika „ženska“ mržnja? I baš potaknut intrigantnom ulogom partizanke Bosiljke u spomenutom filmu o tome je tada progovorio psihijatar dr. Muradif Kulenović (1937.-2000.) „Prema statističkim podacima l945. godine u jugoslavenskoj vojsci bilo je tisuću zabilježenih slučajeva oboljelih od partizanske bolesti. Prvi slučaj ove bolesti zabilježen je nakon bitke na Kozari i ona nije stilska figura ili ideološka podmetaljka iz filma ‘Četverored’ redatelja Jakova Sedlara. Ona je doista postojala… i u medicinskom nazivlju ostala je zapisana kao živčana ili jurišna bolest. Narod ju je poznavao i pod nazivom borbena bolest, a kada je prvi slučaj njezine manifestacije zabilježen, dakle 1943. godine – prozvana je i kozaračkom bolešću ili kozaračkom psihozom… Osobno sam vidio partizana koji je, kad se plesalo kolo i kad je bilo najveće veselje, pao na pod i počeo vikati: ‘Daj bombu, daj vezu!’, a smirilo ga se tako što mu se istoga trena u ruke turnuo ključ — i ‘juriš’ je prestao!

Kako su, međutim, žene na ekspresivniji način ispoljavale jurišnu bolest… To znači da su glasnije vikale nego oboljeli muškarci. Da su padale u histerični lug — dočaravale su se glavom zabačenom unatrag i prosto su se tijelom nudile — pokreti su im bili seksualizirani… Zapravo, kad se bolje pogleda, kroz film se i eksplicite sugerirala neiživljena seksualnost kao podloga partizanske bolesti”. Sjetite se, partizanka Bosiljka viče “… mi smrdimo na znoj, a ustašice su fine pa ih zato u krevet vodite!… No, tu smo ponovno kod podloge partizanske bolesti — kod histerije! A riječ sama, svoje podrijetlo vuče od žene, odnosno od maternice — što na latinskome znači — histeria. Bez ikakvih seksističkih aluzija, ali riječ je o ženskom načinu reagiranja. U starogrčkom svjetonazoru ženi koja je nezadovoljena maternica kruži tijelom i ona na taj način izražava svoje nezadovoljstvo… Nakon pobjede se i u kontekstu pobjedničkog zanosa bolest očitovala i kroz osvetnički trend.”* prof. dr. Muradif Kulenović: Partizanska bolest traži pozornicu i gledatelje (S. Dalmacija 19.2.2000.)

Za vrijeme nedavnog osnivanja Antifašističke lige zabilježeno je nekoliko teških napadaja ove zloćudne partizanske kozaračko-jurišne bolesti tako da je i Hitna služba imala posla. Šteta što skup nije održan na odjelu Psihijatrijske bolnice u Vrapču! Treba naglasiti da ova boleština može biti genski nasljedna, a prigodom napadaja, koji je sličan napadaju bjesnoće ili delirium tremensa mogu se priviđati miševi, ali i različiti gmizavci. Dokaz za to je genetski oboljeli bivši predsjednik Yusipović koji je za vrijeme tog skupa opet doživio teški napadaj, te je uzvikivao da vidi ustašku guju! No smirio se kad su mu dali gutljaj „šumadijskog čaja“! Nekoliko ostarjelih drugarica vikalo je: Juriš, drugovi!

Jeziva istina o Slavici Gorenšek, u filmu opjevanoj babi koljačici

Zanimljivo svjedočanstvo o ovoj partizanskoj kozaračkoj boleštini donosi nam Josip Kotnik (obavještajni oficir II. moslavačke brigade NOV-a) i svjetski poznati stručnjak za svemirska istraživanja u svojoj biografskoj knjizi “Svi umiru jednako” (1990.). Kotnik opisuje zločin kozaračkom bolešću oboljele partizanke i o toj babi koljačici iznosi jezivu istinu: “U malom općinskom mjestu Vojnik oko 5 kilometara od Celja u pravcu Maribora gradonačelnik je bio Nijemac oženjen Slovenkom s kojom je imao dvoje djece, dok je treće dijete bilo ‘na putu’. Tog hladnog veljačkog dana otišao je u Graz do svojih nadređenih. Nije se na vrijeme vratio kući, tako da je njegova žena spremna da napusti Vojnik čekala da se on vrati. U međuvremenu za vrijeme velikog meteža partizanski terenci obavljali su po kratkom postupku likvidacije kvislinških porodica ili pojedinaca. Na tom ‘poslu’ posebno se uspješnom pokazala Slavica Gorenšek iz sela Gojke koja je tada upala u gradonačelnikov stan i njegovoj ženi živoj nožem rasporila trbuh i izvadila živo dijete, dok je ostala dva djeteta zaklala… Ta ista Slavica Gorenšek je sve to na potpuno isti način izvela nad Dragicom Šibanc i to mnogo ranije. Seljaci su našli Dragicu kod kamenoloma iznad Stranica razrezane utrobe s izvađenim djetetom. Ovaj zločin počinila je samo zato što je Dragica bila udana za jednog njemačkog podoficira.” (str. 161). Zanimljivo je i Kotnikovo svjedočanstvo o tadašnjem Titovom “naređenju”: “Naređenje vrhovnog komandanta JNA bilo je da se pod svaku cijenu onemogući i spriječi povlačenje kolona i dolazak u angloameričku zonu Austrije. Te se kolone moraju predati ili uništiti!” (str. 165).

Zanimljivo je da se prvi poslijeratni jugoslavenski dugometražni film zvao “Slavica” (1947.)!?

Prigodom strijeljanja fratara i svećenika na Kozici, na Biokovu, partizanke su od ubijenih fratara, prethodno im zabranivši da se prije smrti ispovjede, uzele habite i prekrojile ih u suknje!

Nu nitko nije prikupio toliko detaljnih (vrlo često odvratnih) opisa načina uživanja monstruma u mukama i smrti ljudskih bića kao što je dr. Zoran Božić, koji je o tome objavio seriju članaka u ‘Hrvatskome slovu’ tijekom 2007. godine. “Pri tome su ključnu ulogu imali ostarjeli koljači koji su, suočeni sa smrću, otvorili dušu najprije svećenicima u ispovijedi, a onda na njihov nagovor i javnosti. Tako je strašna partijska tajna polako izišla na vidjelo”.

Titov zloglasni ubilački govor u Ljubljani – 28. svibnja 1945.

“Ono što se od 28. svibnja do 9. lipnja 1945. godine događalo u bespućima Kočevskoga Roga teško se može usporediti s ičime u povijesti, uključujući njemačke, sovjetske i sjevernokorejske konclogore. Orgije bolesnih sotonskih poriva sve do kanibalizma trajale su 12 dana sve dok svi nesretnici nisu pobijeni. Čak i ljudi čvrstih živaca i dobroga želudca teško podnose jezu s kojom su se suočile nesretne žrtve sotonskoga partizanskog divljaštva u tim danima kada je zlo stanovalo na tim inače lijepim i mirnim prostorima pitome Slovenije. Rezultati višegodišnjega ‘uzgoja mržnje’ koju su agitpropovci sijali u četama i bataljunima ‘narodne vojske’ dali su grozne plodove koji po svome užasu ulaze u strašnu antologiju potpunoga kolektivnog pomračenja ljudskoga uma. Sve je počelo 28. svibnja u Ljubljani kada je pijani Tito održao zloglasni ubilački govor spomenuvši 200.000 likvidiranih bandita uz još toliko zarobljenih. Toga dana donio je odluku da likvidira preostale. Tito je dobro znao tko najviše mrzi Hrvate pa mu zato treba povjeriti zapovijedanje tim sramotnim kukavičkim činom. Bio je to major Simo Dubajić. Na Kočevskome Rogu bio je organiziran vrlo precizan program smrti koji je izvodio najgori partizanski ološ. Svaki dan dva su vlaka po nekoliko puta dnevno iz Ljubljane dovezla u Kočevje do 8.000 ljudi, koje su onda dočekali divljaci gladni ljudske patnje i smrti. Krvnici su im vadili zlatne zube ili krune, skidali s njih nakit i oduzimali sve što je bilo vrijedno patnje i smrti. Ako se prsten nije mogao skinuti s prsta, odsjekli su cijeli prst, a ako je žrtva pružala otpor vađenju zuba, odvaljena joj je cijela čeljust kundakom, sjekirom ili čekićem. Jedan od pokajnika, Jure, tvrdi da je pokolj trajao punih 12 dana i to od utorka 29. svibnja do subote 9. lipnja 1945. ‘Likvidacije’ su se vršile u smjenama od 24 sata ubijanja i potom 24 sata odmora. Ubijanje je trajalo od svitanja do punoga mraka, od 4 do 22 sata. Tijekom jedne 24-satne smjene Jurina je skupina uspijevala pobiti i baciti u jame oko 1.500 ljudi. Pokoljem je zapovijedao Simo Dubajić koji je osobno poubijao oko 2.000 nesretnika… Gotovo sve djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstva silovane. Jure navodi da je to je činila skupina koljača na čelu sa zapovjednikom Simom, da bi ih kasnije prepustili komesarici Milji, koja je po tadašnjoj zapovjednoj crti bila glavna ‘šefica’, čak i Simi Dubajiću.”*Hrvatski tjednik

I sad dolazimo do strašne istine da vjerojatno muški mozak ne može imati toliku maštu u zloći kao što je bio zločinački um partizanke Milje. Upozoravam čitatelja da ako se ne želi uznemiriti ne čita dalje ovaj tekst!

Monstruozni zločini drugarice Milje i njenih učenica

“Milja je zapravo bila ‘instruktorica stručnoga klanja’ manje iskusnim ‘drugovima’. Pokazivala im je da muško spolovilo ne treba ‘testerisati’, nego zabiti nož ispod mošnje koso u preponu i zatim snažnim i dubokim rezom izrezati oboje, nakon čega bi žrtva ubrzo umrla od krvarenja u groznim mukama. Na taj je način osobno kastriranjem ubila više stotina hrvatskih mladića srednjoškolske dobi i pritom ritualno lizala njihovu krv s noža. Rukom im je utrljavala sol na amputacijske rane i naslađivala se njihovim mukama. Nakon toliko sadističkih ubojstava poprimala je sotonski izgled. Bila je tako krvava da joj se krv cijedila s odjeće i ruku. Podučavala je drugove da klanje rezanjem vrata trebaju raditi samo prolazeći nožem kroz mekano tkivo ne dotičući kralježnicu, jer se tako nož brzo istupi. Klanje treba učiniti tako da se jednim potezom noža prerežu vratne (karotidne) arterije s obje strane vrata, a istovremeno prerezati i grkljan. ‘Milja’ je nekolicini dragovoljnih koljačica demonstrirala vađenje još uvijek kucajućeg srca kao vlastiti ‘specijalitet’ zvan ‘usoljeno ustaško srce’. Nakon četiri snažna udarca sjekirom u prednji dio prsnoga koša u obliku četverokuta i otkidanja prsne kosti, još uvijek živim žrtvama izvlačila je srca… Poseban ‘specijalitet’ bio joj je zabijanje čavala u glavu živim ljudima i još bi ih žive pitala: ‘Jesam li ti izbila iz glave Nezavisnu Državu Hrvatsku?”* Gordana Čulina: Tko je i kako ubijao Hrvate u Kočevskom Rogu?, Hrvatski tjednik (16.7.2014.)

Nakon monstruoznog silovanja i jezivog mučenja na strahotan je način ubijena Grozda Budak, kći Mile Budaka, kojoj su partizanke stolarskom pilom rezale udove polako – odrezak po odrezak. Zatim su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, a na kraju još uvijek živ torzo ispekle na žaru. I sve su to učinile pod Sljemenom, u Gračanima, u gradu Zagrebu!

Sadizam ovih koljačica radi zdravlja čitatelja neću dalje navoditi jer to uistinu graniči s bolesnim umom. Kalifatski glavosjekači su “mile ljubičice” prema ovim, crvenim sotonizmom obuzetim, antifašističkim ljudožderskim koljačicama. Njima je nož bio tek humano sredstvo za klanje, pa su one to radile “testerama” ili pijucima (mašklinima) kao Milka Kufrin!

Što mislite da je danas ’45. i da u braniteljski šator upadne Mirjana (S)m(i)rt koja nosi parolu da je “najbolje svjetlo kad crkve gore”!

I vrijeme je da mi Hrvati konačno napustimo utješno razmišljanje da su ove ženske bezbožničke spodobe bile isključivo internacionalne komunističke proleterke. Ne, one su bile teške četnikuše! I o tome se radi! Ne postoji pojam hrvatski komunist! Hrvatski komunist postoji samo zato jer ne može biti četnik! Pritom priznajmo: sačuvao te dragi Bog da padneš u ruke hrvatskom četniku! Ako možeš ikako, predaj se srpskom! On će te “ljudski” zaklat’, ali partizanka…


Prenosimo

'10. TRAVANJ' - 74 GODINE POSLIJE

Na iznenađenje političkog ustroja u Republici Hrvatskoj, i režimskih medija i dvorskih novinara, nije uspio preodgoj hrvatskog naroda koji drži do svojih vrijednosti i svoje tradicije, a jedna od tradicija koja povezuje sve Hrvate koji drže do svoje povijesti i slobode je '10. travanj' koji su hrvatski građani u pravilu prigrlili kao svoj simbol slobode, i taj datum ima za Hrvate veće objektivno značenje od bilo kojeg povijesnog datuma nakon toga do danas.

U Zagrebu je dana 10. travnja 1941. proglašena hrvatska država, prva nakon osam stoljeća, koja je uspostavljena kao Nezavisna Država Hrvatska, (NDH), samostalna od Srbije i neovisna od Beograda koji je za Hrvate simbol velikosrpske diktature, tada kao i danas.

Osnivanjem N.D.H. ispravljena je povijesna nepravda koja je hrvatskom narodu učinjena 1. prosinca 1918. godine kada je osnovana Jugoslavija (u početku kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ili Kraljevina S.H.S.) bez potvrde Hrvatskog sabora i bez suglasja hrvatskog naroda kojemu nije data mogućnost izjašnjavanja na referendumu o tom pitanju. Kao što vidimo, i danas Ustavni sud, i vlada RH, blokiraju mnoge inicijative za referendumsko izjašnjavanje Hrvata, i to nije slučajno, niti je u funkciji zaštite Ustava nego ima svoju političku i ideološku dimenziju.

Kao što je s '10. travnjom' ispravljena povijesna nepravda zbog '1. prosinca' , tako je 25. lipnja 1991., i zamjenski 7. listopada 1991. ispravljena povijesna nepravda obnove Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, i hrvatskom nezavisnošću 1991. godine poništen nepravedni čin od 29. 11. 1943. iz Jajca kada su Titovi partizani obnovili 'tamnicu naroda' Jugoslaviju.

Da nije bilo N.D.H., ne samo da ne bi bilo Hrvata koji su time bili spašeni od velikosrpskog genocida koji je bio planiran 1941. godine, da su Srbi ostali u savezništvu s Hitlerom preko Trojnog pakta Kraljevine Jugoslavije sa Silama osovine, nego ne bi bilo ni samostalne i nezavisne Republike Hrvatske.

Kada se gleda s današnjeg demokratskog stajališta, N.D.H. je bila diktatura i jedna totalitarna država, jer nije imala Ustav, niti višestranački sustav, nego je vladao monopol ustaškog pokreta na vlasti i poglavnika. Međutim, da se pita ondašnje hrvatske građane, smatraju li se ugroženima, neslobodnima, i da žive u diktaturi i totalitarnom sustavu, odgovor bi bio negativan, jer su se Hrvati u N.D.H. u pravilu osjećali slobodni, i nisu ustašku vlast shvaćali kao diktaturu, naprotiv, diktaturom su smatrali poredak u kojem su prije toga živjeli, versailleski poredak i velikosrpsku diktaturu kralja Aleksandra i njegovih fašističkih nasljednika u Beogradu (Stojadinovićev režim), a i Banovinu Hrvatsku nisu osjećali kao ostvarenje konačne slobode. Za ondašnje Hrvate poglavnik N.D.H. Ante Pavelić nije bio diktator, već je diktator bio srpski kralj Aleksandar Karađorđević pod čijom vlašću je likvidirana hrvatska oporba simbolizirana Stjepanom Radićem, kao i progonom republikanskih seljaka i ustaško-domobranskog pokreta. Totalitarne države u to vrijeme bile su samo dvije države, SSSR i 3. Reich, pri čemu je SSSR bio jedna apsolutna totalitarna država, jer Nijemci se u doba Hitlerove Njemačke u pravilu nisu osjećali ugroženi od svoje vlade, naprotiv, osjećali su se slobodnima. Oni koji nisu osjećali slobodu u to vrijeme bili su oni koji su svojim programom nastojali nasiljem srušiti i promijeniti društveni poredak i vladajući sustav, a to su komunisti. Građani Sovjetskog Saveza također nisu osjećali nikakvu slobodu nego faraonski sustav koji ih je tlačio i uništavao. Za vrijeme Lenjinove diktature je u Oktobarskoj revoluciji ubijeno 4 milijuna ljudi, a za vrijeme Staljinove tiranije ubijeno je preko 10 milijuna ljudi dok su milijuni nedužnih osoba bile zatvorene u koncentracijske logore u Sibiru i drugdje po Sovjetskom Savezu, uključujući za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio u funkciji najveći logorski sustav u povijesti i na svijetu – Gulag. Staljinistički sovjetski komunistički režim je počinio genocid nad ukrajinskim narodom, koji je od UN priznat kao 'Holodomor'. U tom genocidu je ubijeno 6 milijuna Ukrajinaca. Zbog prevladavajućeg antisemitizma u Hitlerovoj Njemačkoj naravno da židovski Nijemci, a poslije i Židovi širom Europe koji su živjeli pod njemačkom okupacijom ili u zemljama saveznicama Njemačke, nisu bili slobodni, nego čak izloženi uništenju, odnosno holokaustu, međutim tu se radi o tome da manjina nije bila slobodna, dok u Sovjetskom Savezu čitavi narodi i većina građana nisu bili slobodni pod komunističkom diktaturom. Nažalost, hrvatski Židovi također nisu osjećali slobodu, i za njih je N.D.H. bila loša, međutim, ova manjina jest apsolutna manjina dok je većina hrvatskog naroda osjećala N.D.H. kao stoljetnu težnju za slobodom i nezavisnošću, i taj osjećaj među hrvatskim narodom je vladao do sloma N.D.H.

Može se danas razgovarati o tome u kojoj mjeri je Republika Hrvatska 2015. godine samostalna, nezavisna ili suverena, a u kojoj mjeri je to bila N.D.H., i nakon analize bi se mnogi neugodno iznenadili zbog spoznaje da je N.D.H. bila relativno slobodna i nezavisna zemlja, koliko god je komunisti bili proglašavali kvislinškom tvorevinom, zaboravljajući da je Titova Jugoslavija do razlaza Staljina s Titom bila kvislinška tvorevina Sovjetskog Saveza, a nakon 1948. godine u pandžama Međunarodnog monetarnog fonda, pa si svatko može izračunati koliko je jedna zemlja samostalna ako njeni građani nisu gazde u svojoj zemlji nego je gazda stranac koji diktatorski upravlja preko novca, odnosno kredita s lihvarskim kamatama na osnovi čega čitavi narodi i građani padaju u dužničko ropstvo, a nezavisne države u državni dug. Kao što je bivša SFRJ bila u kreditnom ropstvu sa svojim državnim dugom, tako je nažalost Republika Hrvatska danas, a u tu situaciju su hrvatske građane doveli bivši komunisti koji Hrvatskom vladaju neprekidno od 30. svibnja 1990. godine, dakle 25 godina nakon sloma Jugoslavije i Berlinskog zida, a to je četvrt stoljeća.

Može se razgovarati o tome koliko su Hrvati danas slobodni, i kako osjećaju današnju liberalnu demokraciju na vlastitoj koži, silne poreze, pristojbe i trošarine, visoku nezaposlenost, deložacije iz jedinog doma, neimaštinu, siromaštvo i raznorazne ideološke namete poput rodne gender-ideologije i ideologiju liberalizma, ili kapitalizam i tajkunsko gospodarstvo, pljačkašku kriminalnu pretvorbu i privatizaciju, titoističke totalitarne ideologije zaogrnute u plašt 'antifašizma', i velikosrpsku ideologiju, pojave koje poput biča tuku po leđima hrvatskog naroda. Veću slobodu su Hrvati osjećali u Drugom svjetskom ratu nego danas u miru, a pred Treći svjetski rat.

Može se, dakle, razgovarati o 11. travnju 1941. i nadalje do kraja Drugog svjetskog rata, ali ne može se i ne smije se u pitanje dovesti vrijednost '10. travnja' za hrvatski narod, jer napad na '10. travanj' koji je proskribiran u Republici Hrvatskoj od strane vlasti, saborske oporbe, i političkog ustroja i eks-komunističke vladajuće elite, ruši same temelje Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, bez obzira na komunistički ZAVNOH partizana u preambuli Ustava RH, koji je ništa drugo nego Oktobarska revolucija usidrena u hrvatskom Ustavu, a ona sigurno nije temelj hrvatskog naroda, jer je hrvatski narod uništavala. Komunistička partija Jugoslavije i Jugoslavenska armija maršala Tita počinila je 1945. genocid nad hrvatskim narodom. NDH je imala sabirne logore, među njima onaj u Jasenovcu, ali i Titova Jugoslavija je imala sabirne logore, i to mnogobrojne, čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata, o čemu svjedoči dokumentacija Komunističke partije Hrvatske, dakle, imala je nekoliko 'Jasenovaca', a kamoli nakon rata 1945. kada su nicali mnogobrojni jugoslavenski komunistički koncentracijski logori u koje su zatvoreni Hrvati koji su odbacivali revoluciju partizana i komunističku vlast, ali i pripadnici manjina, posebno njemačka nacionalna manjina koju su Titovi komunisti istrebljivali. Logor na Golom otoku bio je pak od 1949. do 1987. godine u stalnoj uporabi, 38 godina, skoro četiri desetljeća je titoistički režim tamo zatvarao politički nepodobne osobe i uništavao ih kao i njihove obitelji. Danas tamo nema spomen-područje. Očito vlasti Republike Hrvatske misle da je hrvatski narod glup i fašistoidan, iako u hrvatskoj javnosti postoji percepcija da je suprotno slučaj.

N.D.H. je u Drugom svjetskom ratu ratificirala Haašku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima i međunarodna pravila o ratovanju, i našla se time u krugu civiliziranih zemalja koje su također ratificirale međunarodne konvencije poput Sjedinjenih Američkih Država, dok primjerice SSSR nije pristupio ratifikaciji Haaške konvencije, niti je to za vrijeme rata učinila Titova jugoslavenska vlada.

Hrvatski narod se u N.D.H. osjećao ugrožen jedino zbog četničkog i partizanskog pokreta koji nije bio narodni ni narodno-oslobodilački nego velikosrpski i jugoslavenski, te komunistički, a totalitarni komunizam je nakon Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida osuđen u Europi, tako i od Hrvatskog sabora. Povijesna istina jest, da su se Hrvati osjećali u N.D.H. ugroženi od partizanskih 'proleterskih' brigada čije se obljetnice, kao i nadnevci četničkih i partizanskih ustanaka, u Republici Hrvatskoj slave bez ikakvog srama, i odgovornosti. To mora prestati, jer se to slavi i obilježava pod lažnim izgovorom antifašizma. Dosta s tim!

Republika Hrvatska je antifašistička, antikomunistička i demokratska zemlja, koja je svoju slobodu izborila u velikosrpskoj agresiji i borbi za slobodu i nezavisnost protiv srpskog fašizma i jugoslavenskog komunizma simboliziran protunarodnom Titovom Jugoslavenskom narodnom armijom, JNA, koja je počinila neviđene zločine u Vukovaru i drugdje po Hrvatskoj i BiH, potvrđeno kao povijesna činjenica i od međunarodnih sudova.

Uz to je N.D.H. bila jedna antikomunistička zemlja koja se borila protiv Svjetske revolucije i komunističkog Sovjetskog Saveza koji je imao, ne samo brojne sabirne logore nego i najsnažniju vojsku u povijesti i na svijetu:

Dana 22. lipnja 1941. godine je 303 divizija Crvene armije, od toga 258 divizija i 165 zračnih eskadrila čekalo u napadačkoj formaciji na crti razgraničenja između Hitlerove Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza da napadne, osvoji, i zauzme Europu.

14.000 tenkova Crvene armije, od sveukupno 24.000 sovjetskih tenkova, čekalo je Stalinovu zapovjed da pregazi Europu, tako i Hrvatsku. 10.000 sovjetskih ratnih zrakoplova od sveukupno preko 23.000 čekalo je Staljinovu zapovjed da svoj smrtonosni teret istresu na europske, njemačke i hrvatske gradove. 37.000 topova bilo je napunjeno bojevim streljivom da tuče po Europi, a nasuprot tome stajalo je samo 2.500 njemačkih ratnih zrakoplova Luftwaffe, 7.146 topova njemačke artiljerije, samo 3.500 tenkova njemačke vojske Wehrmacht, 'Njemačke Obrambene snage', a preko pet milijuna vojnika Crvene armije stajalo je nasuprot 3 milijuna vojnika Osovine, njemačke, finske i rumunjske vojske. Odnos Crvene armije i Osovine je bio 1 : 5 : 7, čak 1 : 10 u određenim situacijama. To su povijesne činjenice i tako izgleda činjenično stanje od 22. lipnja 1941. kada je Hitler iznenadio Staljina preventivnim ratom, i kada je Wehrmacht pregazio Crvenu armiju i došao u listopadu 1941. godine na 15 kilometara do središta Moskve, Kremlja i Crvenog trga koje su pogađale granate njemačkog topništva, a Staljin sjedio u vlaku radi evakuacije iza Urala.

Titovi komunisti su pak bili saveznici Staljina i Crvene armije Sovjetskog Saveza, i digli su svoj ustanak u N.D.H. i protiv N.D.H. na zapovjed Komunističke internacionale u Moskvi, a prije toga su za vrijeme osovinskog napada na Jugoslaviju bili mirni, i držali se njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju i prijateljstvu.

Staljin je svoj uništavajući rat protiv Njemačke i Europe planirao započeti napadom od 10. srpnja 1941. godine. Zato su srpski pobunjenici u N.D.H. u ljeto 1941. godine bili uvjereni da će Crvena armija već u to isto ljeto pregaziti Mađarsku i umarširati u NDH, i prodrijeti do Bosne i bratski se družiti sa Srbima, četnicima i partizanima. Umjesto toga se u ljeto 1941. borilo u sklopu hrvatske 369. legije i 100. divizije Wehrmachta preko tri tisuće Hrvata na istočnom bojištu protiv Sovjetskog Saveza, najveće i najgore totalitarne države u povijesti čovječanstva, a sveukupno je preko 10.000 hrvatskih vojnika prošlo Istočno bojište.

Ukrajina nakon demokratskih revolucionarnih promjena iz 2014. godine, koje su prouročile Ukrajinsku krizu, donijela je 2015. godine antikomunistički zakon, i zabranila je komunizam pod plaštom antifašizma. Republika Hrvatska, njezina vlada, i predsjednica Republike, podržava Ukrajinu. U čemu je onda problem da '10. travanj' bude službeno priznat, a ne službeno proskribiran i izložen medijskom lynchu? Zašto Hrvatski sabor niej donio antikomunistički zakon, i zakon o lustraciji?

Hrvatski narod je s aklamacijom prihvatio 10. travnja 1941. godine proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, i slavio je time hrvatsku slobodu, a ne međunarodni fašizam talijanskih fašista i njemačkih nacista. To je prepoznao i zagrebački nadbiskup hrvatskih srdaca, dr. Alojzije Stepinac, koji je sam rekao da bi bio ništarija, da nije u '10. Travnju' prepoznao bilo hrvatskog naroda da kuca za slobodu, i to je bilo jedino u čemu se slagao s ustaškim režimom poglavnika Pavelića. Dan '10. travanj' za Crkvu u Hrvata nije bio upitan, a kršćanstvo u Hrvata čini povijest hrvatskog naroda od preko 1000 godina.

Tko danas u Hrvatskoj ima obraza negirati '10. travanj' kao simbol hrvatske slobode, i to proglašavati fašističkim, nazivajući to 'ustaškim', osim onih koji su protiv hrvatske slobode.

Kakvo je to licemjerje da danas domaće titoističke licemjerne bitange predbacuju Hrvatima povijesno savezništvo N.D.H. s Hitlerovom Njemačkom, a ne predbacuje se isto Fincima, rumunjskom narodu, mađarskom narodu, Španjolcima, kolaboraciju Francuza, Talijanima i drugima, nego samo Hrvatima. I to mora prestati – STOP! Hoće li danas-sutra na isti način netko predbacivati Hrvatima sudjelovanje u Sjevernoatlanstkom vojno-političkom savezu NATO?

Za hrvatsku slobodu, a ne za fašizam, nacional-socijalizam ili nacizam, palo je u Drugom svjetskom ratu preko 50.000 hrvatskih vojnika i časnika u Hrvatskim oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, i desetci tisuća hrvatskih civila ubijeno je u ratu od strane četnika i partizana, a stotine tisuća postali izbjeglicama u vlastitoj zemlji – N.D.H.

Nakon Drugog svjetskog rata i sloma N.D.H. je titoistički režim pobio preko 200.000 hrvatskih zarobljenih vojnika i pogubio u revoluciji desetke tisuća hrvatskih civila, samo zato što su Hrvati i lojalisti hrvatske države pod hrvatskim stijegom i povijesnim grbom pod kojim su Hrvati vojevali 200 godina protiv sile Osmanskog Carstva u Turskim ratovima. Bez '10. travnja' ne bi bilo ni borbe desetotravanjske generacije Hrvata za slobodu, a ni borbe Hrvata u republici Hrvatskoj za slobodu i nezavisnost u velikosrpskoj agresiji devedesetih.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Hrvati opet nisu dobili pravo samoopredjeljenja, nego je hrvatska država ukinuta, a njezin povijesni i etnički prostor podijeljen na dva dijela, na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

U slučaju da velikosrpski režim u Banjaluci i genocidnoj tzv. Republici Srpskoj prekrši mirovni sporazum otcjepljenjem od Bosne i Hercegovine i priključenjem Srbiji, posljedica toga će biti proglašenje Nezavisne Države Hrvatske na njenom povijesnom i etničkom prostoru, od Sutle do Drine i Drave do Jadrana, i poništenje genocidne tvorevine Miloševićevog režima u Bosni, a ujedinjenje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine potvrđeno na referendumu građana obje zemlje. (tinolovka-news.com, 12.4.2015.)

Prof. Goran Jurišić


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

(Izvađeno iz starih knjiga i zapisa)

Prebirući listove po hrvatskoj historiji...

Uvod

Ljudi nijesu radi čitati historiju, jer je historija — istina, a ljudi ne ljube istinu; ne podnosimo historiju, jer odmah uskrsnu godine, a mi smo siti i svojih godina, a kamo li ne bi bili siti tuđih godina. Zato ja, dragi čitatelju, ne ću pisati nikakvu historiju, jer nisam historik, nego ću ovdje ondje iznijeti preda te po koji zanimljivi događaj iz hrvatske historije, da se sjetiš činjenice, i da je ne zaboraviš, da smo i mi Hrvati imali nekakvu historiju. Bit će to kratke sličice i pričice, koje ćeš pročitati uz kavu i cigaretu. Nastojat ću, da to živo ispričam, jer i najzanimljivija priča postane dosadna i nesnosna, ako se ne pripovijeda čitko i glatko. Svaki ću događaj odvojiti od drugoga događaja i kad jedan pročitaš, ostat će ti iza toga još toliko vremena, da i drugi pročitaš, a od volje ti stoji kojem ćeš se događaju privoljeti.

Starost hrvatskog imena

Nekad se mislilo, da Hrvata nikad nije bilo, ali da ih danas ima; negda se pak držalo, da je bilo Hrvata, ali da ih nema više. Jednom se smatralo, da je Hrvate izmislila Austrija, a jednoč, da su ih izumjeli — Hrvati! Bilo, kako bilo, prvi put je ime Hrvat zapisano u povelji kneza Trpimira 4. ožujka 852. godine, dakle prije 1089 godina. U toj se latinskoj ispravi Trpimir zove knezom Hrvata (dux Croatorum), a svoju državu naziva Kraljevstvom Hrvata (Regnum Croatorum).

Šta su mislili neki Hrvati o svom imenu

U prijašnja vremena neki su Hrvati bili zaboravili svoje ime, a neki su se i stidjeli svoga imena! Ima međutim Hrvata, koji su s najvećim oduševljenjem govorili, da su Hrvati.
Slavni ban Ivan Mažuranić rekao je 1878. godine u hrvatskom saboru: »Međutim štujuć zaključke štovane ove kuće i sam osjećajuć odlučna prava naše zemlje u tom pogledu, ja sam branio na odlučnom mjestu želje vaše, ne sarao radi toga, jer je to pisano u adresi, nego kao čovjek, koji otkada živim, osjećam, da sam Hrvat!«
Knez Nikola Zrinski Kuršanečki piše 28. lipnja 1659. iz Čakovca zagrebačkom podžupanu Ivanu Ručiću: »Ego mihi conscius aliter sum — etenim non degenerem — me Croatam et quidem Zrinium esse scie.«
Ilirac Mirko pl. Bogović izrekao je 1867. godine kao zagrebački veliki župan ove riječi: »Ja sam rođen Hrvat, te sam kao takav dužan ponositi se tim dičnim imenom, pa želim do smrti Hrvat ostati.«
Prvi zapovjednik hrvatskoga domobranstva grof Miroslav Kulmer u svom jednom govoru u hrvatskom saboru nazvao se sa zanosom, da je Hrvat.
Mogao bih navesti za primjer i Šenou, koji nije mogao napisati ni jednu stranu, a da na njoj ne bi spomenuo Hrvate i Hrvatsku.
Mogao bih uzeti za primjer i Matoša, koji je ne samo pjevao i živio o Kroaciji, nego je i umro za Kroacijom.
A Štrosmajer? Gdje to veliki biskup podiže Akademiju, univerzu, Galeriju i katedralu, ako li ih ne podiže u zemlji, koja se zove, ili se barem zvala — Hrvatska.
A Stjepan Radić? A Ante Starčević?
A kako bi bilo, da upitamo one, koji su poginuli za ovaj komadić hrvatske zemlje, da li su doista poginuli za Hrvatsku ili su izgubili život za Etiopiju i Nubiju, za Afganistan i Beluđistan ? .. .
Ej, vi toliki veliki i mali mrtvi Hrvati, zar je došlo vrijeme, da se morate iz mrtvih povraćati, da svjedočite o sebi, da ste bili Hrvati, kao da se o tome nismo osvjedočili!

Kakva mora biti domovina?

Čuli ste za baruna Lazara Hellenbacha, koji doduše, nije bio Hrvat ni po podrijetlu ni po prezimenu, ali je svojim parlamentarnim radom u hrvatskom saboru bio bolji Hrvat od rođenih Hrvata. On je bio unionist iz uvjerenja, ali se 1868. godine za stvaranja ugarsko-hivatske nagodbe odijelio s grofom Julijem Jankovićem od unionističke matice i otišao u unionističku opoziciju, jer po njihovu mišljenju Hrvatska nije dobila nikakvo jamstvo za financijalnu samostalnost i nezavisnost izbora hrvatskih delegata u ugarsku delegaciju za zajedničke poslove Austro-ugarske monarhije. Tada je barun Hellenbach izgovorio protivunagodbeni govor u hrvatskom saboru, koji je ovako završio: »Prije sedam godina zaključio sam svoj govor i to prvi u saboru tim, kako ja žeLIm, da bude jedna domovina od Karpata do Jadranskog mora; kako ja želim tu domovinu pod onim uvjetom, da bude u njoj svaki narod sretan, slobodan i zadovoljan. Isto ću kazati i danas. Ja vidim, da ste vi tu domovinu stvorili, no ne vidim je do danas niti sretne, niti slobodne, niti zadovoljne.«

Šta je politika?

Politika je došla iz grčkoga jezika, a to će reći briga za grad. Kako vidimo, politika se k nama doselila s Balkana, ali se kod nas udomaćila.

Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«.

Knez Dražen Dragušić u mletačkoj riznici

Knez Dražen Dragušić s Velebita, dopratio je u Veneciju duždeva poslanika, koji je donio mletački danak knezu Branimiru. Mlečani kneza dobro dočekali i ugostili, a onda ga odveli u riznicu, da vidi duždevo blago i da se svojim očima uvjeri o silnoj moći Venecije.
Mislili su, vratit će se knez u Hrvatsku, pa će reći knezu Domagoju: »Prije će prestati rijeka teći nego duždeva kesa presušiti. Nemoguće je uništiti Veneciju i njezinu riznicu!«
Motri knez duždevo blago, a na kneza motre mletačka gospoda.
Kad se knez nagledao blaga, zapita ga conte Amalfo Donegatto: »šta veliš, kneže?«
»Velim, da će vam Branimir povisiti danak!«

Knez Mutimir i poslanik Orseolo

Hrvatski knez Mutimir vladao je Hrvatskom na koncu devetoga i u početku desetoga vijeka (od 892. do 910.) to jest prije hiljadu i trideset godina. To je onaj hrvatski knez, koji se u jednoj svojoj povelji naziva: S pomoću Božijom knez hrvatski.

Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano.

Znajući da je knez pripremio viteške igre zato, da mu pokaže jakotu hrvatske flote i ljutit i zagrižljiv, kao što su svi Mlečani, Orseolo se tobože nađe u čudu i zapita: »Pa zar ti, kneže, imaš i mornaricu?«
»Pitaj Veneciju, Orseolo!« — odgovori mu knez Mutimir, koji je, vele naši stari ljetopisci, oštro sjekao i mačem i jezikom.

Riječi kralja Petra Svačića

U proljeće 1097. godine (prije 944. godine!) došlo je u Gvozdu do krvave bitke između madžarske i hrvatske vojske, koju je vodio njezin kralj, legendarni Petar Svačić. Kad se pred veče počela pobjeda naginjati k Madžarima, pristupiše hrvatski velikaši ka kralju Petru. Svačiću, a u ime njih zamoli ga stari knez Suronja Čudomirović, da napusti bojište i da negdje u zavjetrini sačeka, dok se raščini vrijeme.

Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče:

»Zar bi pošteno bilo, dragi kneže, da vojska gine, a da zapovjednik bježi? Da Hrvatska umre, a da njezin kralj živi! Ne, kneže! Kad gine Hrvatska, neka pogine i njezin kralj!«

Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare...

I u tome boju u planini Gvozdu, a u današnjoj Petrovoj Gori nađe smrt posljednji kralj hrvatske krvi, naš veliki Petar Svačić!

Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom Hajdarijom

Za hrvatskoga bana kneza Ivan Karlovića — Gusića — Kurjakovića (banovao je u polovini šesnaestog vijeka), vele naši ljetopisi, da je osijedio u borbi s Turcima. Nije bilo ni kreševa ni okršaja bez gorostasnika.
Turci su znali i za njegova konja Repana, od kojega ih je spopadao strah i trepet. Mnogi su Turci udarali na kneza Ivana, ali kojigod je na nj udario, taj se više kući nije vratio.
Jedne godine doletješe turske čete pod Modruše, a s njima i opojana junačina Osmanlija Hajdarija, koji je mnoge hrvatske majke ucvijelio.
Ban je više puta tražio zgodu, da se u boju ogleda s Hajdarijom i da mu plati za njegova djela, ali valja reći, da je i Hajdarija vrebao bana.
Hajdarija ne bijaše vješt u bježanju; to je bio delija od dočeka i pričeka.
I sastadoše se dvije delije, dva ponosa i turske i hrvatske vojske; sretoše se pod Modrušima, u domaji Karlovića.
»Gdje si, Turče?« grmi knez, a iz turske vojske izleti osmanlijska dika, silni Osman na svome Vilenjaku i progrmje: »Evo onoga, pred kim dršće Hrvatska!«
»Ne dršću i Modruši, a kamoli bi drhtala Hrvatska!« — oziva se ban.
Kad se sukobiše dva najslavnija junaka onih legendarnih vremena, poče tutnjeti polje ispod Modruša. Sukobi se sila sa snagom, hrabrost sa junaštvom, slava s ponosom — ban. Ivan i delija Hajdarija.
Obojica su bili jednaci i snagom i udarcem, nijedan nije bio siguran, da će nadvladati, da je Osmanlija imao kneževu mirnoću. Ovaj naš flegmatični knez igrao se u borbi s neprijateljem, pa je na junačkom dvoboju imao običaj, da ošine mejdandžiju i ćordom i šalom.
»Ne daj se, Turčine!« — udara ban Osmanliju i mačem i jezikom.
»Je li ti do igre ili do plača, Hajdarijo«« — pita knez Osmanliju i siječe ga ćordom posjeklicom.
Ta mirnoća i dovikivanje, ti udarci i peckanja, zbuniše Hajdariju i njegova snaga poče malaksati. Knez ga lupa sad s jedne, sad s druge strane, a kad se igre naigrao, uspravi se na Repanu, zamahnu sabljom i s pokličem: »Zbogom, Turčine!« — rasiječe Hajdariju napola.

Prvi Frankopan

Ponositi knezovi Frankopani postali su Frankopanima tek u 15. vijeku; prije toga zvali su se krčkim knezovima. Knez Nikola Krčki prvi je uzeo i nosio frankopansko ime. Bio je hrvatskim banom u prvoj polovini 15. vijeka, i imao je devet kršnih sinova.
Vele stari naši ljetopisi, da je knez Nikola polazio u boj sa sinovima, i da ih je u boju poticao, da zasluže novo ime. Ovaj prvi Frankopan dočekao je smrt u dobroj starosti, i nije dao, da ga zovu starcem.
Kad mu je jednom rekao plemeniti Vuk Zagvozdić, da je star, odgovorio mu je starac: »Zar može biti star — mladi Frankopan?«
Kad je jednom htio konja uzjahati, pritrčaše mu sinovi u pomoć. Starac je sinove najprije mjerio očima, a onda se na njih nasmjehnu, i reče: »Zar mislite, djeco, da su Frankopani tako oslabili, da ne mogu ni na konja uzjahati!«
Kad to reče, skupi snagu na gomilu i baci se konju na ramena.

Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronima

Saletjeli madžaroni grofa Janka Draškovića, da im kaže, zašto se smatra Ilircem, kad su Iliri bili pastiri.
»A zašto se vi smatrate madžaronima, kad su to madžarski svinjari?« vrati im grof Janko šilo za ognjilo.

Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega

11. siječnja 1843. godine zabranio je car Ferdinand V. ilirsko ime u Hrvatskoj. Mnogi Iirci, koji su bili Ilirci još 10. siječnja, pretvoriše se jedanaestoga u madžarone, kao da za Ilircem ide madžaron, kao što za desetim ide jedanaesti, kako je rekao grof Janko Drašković. Zato što su Ilirci prešli u madžarone, niti su Ilirci šta izgubili, a niti su se madžaroni pomogli. Ali su neki Ilirci uskočili u madžarone s romantikom i s elegijom.

Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...«

A kad još nešto htjede tome dodati, tolike mu suze poletješe niz obraze, da mu suze zaglaviše labrde.
Kad je ovu suznu priču ispričao Ivanu pl. Kukuljeviću Sakcinskom tadašnji juratuš Imbro Miković, upitao je Jurat Kukuljevića, kako čovjek može imati dva dana dva različna mišljenja, kako se može 10. siiječnja plakati za Ilirstvom, a trinaestoga za madžaronstvom, i »šta vi o tome čovjeku mislite, illustrissime?«
»Mislim to, dragi prijatelju«, odgovori mu Kukuljević, »da netko ima proljev straga, netko sprijeda, a ovaj naš madžaron ima i osprijed i ostrag!«

Stoku uvijek netko vodi

Za Bachova absolutizma tužio se Adolf Veber Tkalčević barunu Ambrozu Vranyczanyu — Dobrinoviću kako su mnogi negdašnji Ilirci okrenuli kabanicu i odmetnuli se od naroda.
Stari se barun zamisli, a onda reče Veberu: »E, moj Adolfe, stoka je stoka, nju ti uvijek netko vodi na uzici!«

Šta su bili austrijski konjidenti?

U spisima austrougarske korpskomande u Zagrebu pronašli su i popis austrijskih konfidenata. Na popisu je bila i bilješka korpskomandanta generala von Rhemena: »Austrijski konfidenti nalik su na djevojčure; preziremo ih, ali nam trebaju ...«

Kako je došlo do »Obzora«?

Ne bi bilo pravo, da se ne sjetimo osamdeset-godišnjeg starca »Obzora«, u čijim je stupcima složeno osam decenija našeg života. Današnji naš starac rodio se kao »Pozor« 1. listopada 1859. godine u Zagrebu. život su mu poklonili Strossmayer, Ivan Perkovac i Slavoljub Vrbančić, a odgojili su ga: Franjo Rački, Ivan pl. Kukuljević, Ljudevit pl. Vukovitnović, Matija pl. Mrazović, Lavoslav pl. Šram, Bogoslav šulek, Milio Pavlinović i Ivan Vončina. Ti njegovi odgojitelji ujedno su i očevi narodne stranke. Kao i svako zdravo malo dijete, »Pozor« se u to vruće doba života bunio, pa su ga više puta globili, a i zatvorili (u zatvor su metali urednika Šimu Mazzuru). Tada je emigrirao u Beč, gdje se krio i nazivao »Novim Pozorom«.

Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji.

Crveni princ u Zagrebu

Malo je ljudi, koji znaju, da je u Zagrebu bio jednom jedan princ — princ Napoleon, koji se nazivao crvenim princom.
Kad je došao u Zagreb, pozdravili su ga ban barun Rauch i korpskomandant general Gablenz. Hrvati su bili ponositi, što je princ Napoleon pohodio Hrvatsku. Mnogi opozicionalci pridavali su tome dolasku neku nadu i misiju.
Međutim od te nade i od te misije ostala je samo nada — a i to se potom zaboravilo.
Taj Napoleon bio je stričević nesretnoga cara Napoleona III. a boravio je u Zagrebu mjeseca svibnja 1869. godine.

Debata o trapistima u hrvatskom saboru

Već imade sedamdeset godina od vremena otkad su trapisti zamolili hrvatski sabor, da se nastane u Hrvatskoj. Odbor je preporučio Saboru, da molbu ne usliši, i kad je molba došla na raspravljanje, govorili su u sjednici mnogi govornici. Od mnogih govornika mi ćemo spomenuti samo unionistu Aurela pl. Kussevicha. Taj plemenitaš Kussevich bio je Hrvat staroga kova. Mrzio je na Austriju iz sve duše, i na sve ono što je iz nje dolazilo, a na svoju nesreću ti su trapisti bili Nijemci.
Evo odlomka od duhovitog Kussevicheva govora o trapistima u saboru:
»Imao sam čast razgovarati sa priorom toga cistercitskog reda, koji je bio propovjednik u samostanu miiosrdnih sestara na Savskoj cesti u Zagrebu, pa ne znam iz kojih razloga skrbe Tirolci toliko, da u Hrvatskoj spasavaju duše naše. Ja se protivim tome unašanju tuđinaca u domovinu, jer mi Hrvati imademo dosti domaćih vrijednih svećenika, koje štujem i koji mogu to zvanje bolje vršiti od Tirolaca i Prusa. Ja te ljude, koji sami sebe muče kopajući svaki dan svoj vlastiti grob, smatram za bolesnike, pa želim, da se smjeste u bolnicu u Donjem gradu u susjedstvu milosrdnih sestara i da se ondje izliječe pomoću budimske vode ...«

Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku.

Zakletva biskupa Mikalovića

Kad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat.

Novi nadbiskup još nije bio ni stigao na svoje mjesto, a već je u Budimu izjavio delegatima Zagrebačkoga prvostolnog kaptola, da je on doduše unionist, ali da je i Hrvat. Još je dao na znanje delegatima, da da će autonomiju Hrvatske i sva ostala njezina prava braniti sa svim zakonitim sredstvima, podupirati zborom i tvorenjem hrvatske zavode za prosvjetljavanje, kao što će nastojati i o tome, da se između Ugarske i Hrvatske uzdrže dobri odnosi. A kad je 6. kolovoza 1870. godine ulazio u Zagrebu u prvostolnu crkvu, izjavio je novi nadbiskup:
»Kunem se Bogu pred vratima ove crkve, da ću uzdržati i braniti zemlje ove slobodu, prava, autonomiju i cjelokupnost, da se od nje ništa ne otkine i izdahnuo prije, nego bih ikakvu štetu učinio ovoj zemlji«.
Ovu zakletvu nije primas pogazio.

Muška riječ bana grofa Ladislava Pejačevića

Grof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom.

Prije nego li je odstupio od banske stolice, sukobio se s madžarskim ministrom financija grofom Szaparyjem i kad je jednoga dana došao ban službenim poslom u ministarstvo, poručio mu je ministar Szapary po podvorniku, da ga malo pričeka. Kad je podvornik isporučio banu kavaliru ovu nekavalirsku poruku, trgla se banu nausnica, ali odmah na to reče podvorniku:
»Recite, gospodine, svome šefu, da grofovi Pejačevići nijesu znali do danas, da grofovi Szapary šalju poruke po slugama, a recite mu i to, da hrvatski banovi nisu čekali ni kraljeve, a kamo li bi iščekivali Szaparyje!«
Iz Pešte se ban odmah vratio u Zagreb, i toga istog dana demisionirao. ..

Ban i pan

Prije pedeset i nekoliko godina napao David Starčević u hrvatskom Saboru na bana Khuena Hedervarya. Napao ga, kako je to umio David; napao ga pravaški, lički, starčevićevski i dAvidovski, kako je dobacio Dr. Grga Tuškan, autor lozinke: S puškom na Beč! Slušaju to Khuenovi plaćenici, pa se mršte na komandu! A kad im je uzavrela mamelučka krv, povika jedan od njih Davidu:
»Zar Vas nije stid, da ovako govorite o hrvatskome banu?«
David se upanji, a onda se okrenu Khuenovcima, pa oe svojim gromovnim, ličkim glasom:
»Nije me stid, jer taj Vaš Khuen nije ni pan, a kamo li hrvatski ban!...«

Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?

Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine.

Kad su nekoga hrvatskog Zagorca batinali za Khuena, rekao je seljak panduru, da su batine ukinute u hrvatskom saboru.
»I jesu u hrvatskom Saboru, ali nisu u Hrvatskom Zagorju!« odgovorio je pandur.

Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!

1859. godine došao car Franz Joseph u Zagreb, da otvori hrvatski teatar. Za odmora izišao car na balkon, a narod na trgu buči: živio hrvatski kralj!
Was schreien denn die Leute? upita car svog ađutanta.
Hoch der kroatische Konig! odgovori ađutant.
Hm, km, hmka car, a onda će reći okolini: Ein kleiner Konig, aber doch ein Konig!...

Četiri Starčevićeve šale

Neki Starčevićev protivnik zapitao je jedared Staroga, zašto je on veliki Hrvat.
»Zato što su mnogi Hrvati — mali Hrvati, pa drugi moraju biti veliki Hrvati, da očuvaju ravnotežu!«

Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!«

Govori Eugen Kvaternik u hrvatskom saboru o Austriji, i završuje, da je treba izbaciti iz rječnika: »Ne iz rječnika nego iz Evrope!« zagrmje Stari.

Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!«

Nekolike Matoševe burgije

U Kazališnoj kavani, u glavnome štabu hrvatskih bohema prije svjetskoga rata, upustili se bohemi u razgovore o problemu: zašto se toliki Hrvati odriču hrvatskog imena.

A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!«

Pitali su jednom Matoša da li bi se Francuzi odrekli svog imena?
»Bi, kad bi oni bili Hrvati!«

Jedared su ga pitali šta bi učinio, kad bi slučajno nestalo Hrvata?
»Izmislio bih Hrvate!«

Tri Radićeve opservacije

Poveo se razgovor u hrvatskome saboru o diplomatima. Jedni rekoše, da se diplomati prekinuše od posla, drugi izjaviše, da rade lagane poslove, a utom se javi Stjepan Radić i reče: »Koliko se diplomatski posao čini lasan, toliko je i još više težak. Ima li išta lakše nego li raditi od dvanaest sati do podne, a ima li išta teže, nego li za to kratko vrijeme svršiti toliki posao?!«

Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!«

Pitali su Stjepana Radića, šta on misli o grofu Aehrenthalu, a Stipa im ovo odgovori: »Kad bih mislio na Aehrenthala, onda bih o njemu ovako mislio: »Aehrental je najprije grof,. onda dugo vremena nije ništa, a tada je tek Aehrenthal!«

Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historiji

U početku 1919. godine predaje Klaić na zagrebačkoj Univerzi stoljetne ratove između Francuza i Engleza. Karakterizira jedne i druge, i iz toga svega zaključi, da su Francuzi zato održali pobjedu, jer su imali uza se oružje, koje Englezi nisu imali, a to je patriotizam.
To je najsilnije oružje; top možete svladati topom, pušku puškom, sablju sabljom, ali patriotizam ne možete ničim nadjačati!

Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest!

Pitam Vas, koliko je Hrvata pročitalo »Poviest hrvatsku« od Smičiklasa! Dok ne znaš svoju historiju, nisi, sinko, potpun Hrvat, a polovan Hrvat nije nikakav Hrvat!
Zato čitajte hrvatsku historiju, jer je ona naše nacionalno Sveto Pismo!«

Pregršti šale od fra Grge Martića

Časni starina fra Grga Martić bio je napržit i sačuvaj Bože, da si ga krivo pogledao — skuhao bi ti odmah poparu!
Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, našto će mu reći fra Grga:
»A ja, vidiš, nikad ne bih htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih goga mi, ni fra Anto Glavurda!«

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!«

Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio, da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: »Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!«, a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: »Ne ću ja njega!«

Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!«

U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski, nego srpski pjesnik — razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: »Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?« »Valaj baš onako, kao što je i Hrvat onaj njihov fra — Vuk Karadžić!«

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!«

Ante NEIMAREVIĆ


Podsjetnik...

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Braćo moja,

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

Marko Mileusnić

U Maksimiru 18. listopada 1895.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Sjećanje na Bosnu

Davno, davno uvuklo mi se u sjećanje ovo drago ime, ova šumna i tajanstvena riječ. Puna udarne snage i sile odzvanjala je po zakutcima moje duše. U djetinjstvu je čuh od pokojnog djeda Josine, koji s »Pilipovićem osvajaše Bosnu«. Spasi se od »ljutog Turčina« tako, što sakriven proleža čitav dan u rasporenu trbuhu poginula konja.

Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ...

Pričao je starac kao knjiga, pričao dugo i lijepo, a mi djeca prilijepljeni uza nj ko krpelji zinuti slušali, nosili žeravke u lulu, što se gasila, i bogzna po koji put intačili: »Pričaj, dide, još.«

To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne.

Kako nam krivo bijaše, što »Bosna šaptom pade«. škripali smo zubima na izdajicu Radaka. Da je došao u naš razred bili bi ga prstima raskasapili. Odahnusmo kad mu glava pade. »Tako valja svakom izdajniku« — govorili smo smireni.

Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva.

Prvi put ugledah pravu i nepatvorenu Bosnu prije trinaest godina, kad jednog vrućeg, srpanjskog dana krenuh preko Broda u šeher Sarajevo na odsluženje đačkog vojnog roka. Strpaše nas u specijalitet Bosne, četvrti razred, vagone slične hambarima. Uskotračna željeznica, puna kao šipak, vukla nas je sporo preko ravnih polja i pitomih dolova, uz brzice rijeke i šumne potoke, pored bašča krcatih sočna voća i neobičnih kuća sa izbočenim divanhanama. Preda mnom se otkrivahu brežuljci ravni kao kruhovi, na zelenim obroncima nicahu sela i zaselci. Kroz granje se nazirahu bijelo okrečene munare i pokoji šiljasti zvonik, promicahu guste šume i bogati pašnjaci, visoke planine i kitnjaste prodolice. Na stanicama muslimanski i katolički fesovi, pravoslavne šuhare i evropski šeširi.

Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd.

Obogatih rječnik živopisnim izrazima, a dušu novim mislima. često razgovarah s kojim »Turčinom«, čuh u njegovoj ikavici govor moga »dida«, osjetih da su naši muslimani zaista »najčistiji hrvatski soj«, kako reče Otac Domovine.

Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom.

Livno me lijepo i prijateljski primi i prigrli kao svog sina. Starina, sad već pokojni Ante Tadić, koji oženi, i pomagaše do smrti jednog od najvećih hrvatskih pjesnika Silvija S. Kranjčevića, otkri mi koliko je mlado bosansko građanstvo dalo za hrvatsku stvar i s kojom je ljubavlju pratilo svaku našu narodnu i kulturnu akciju.

S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici.

Tko će mi dati podhumske nedjelje, kad se pusti narod ko gorski potoci sliva k crkvi sv. Ive, domaćini na konjima, a ostali puk u blagdanskom ruhu. Crkva puna, ni zrno prosa ne bi na tle palo. Žene i djevojke poklekle u bijelim boščama, s dugim krunicama u ruci, u pobožnom molitvenom zanosu izgledaju ko redovnice. Nigdje ne vidjeh toliko vjerskog zanosa i ne oćutih više ljepote i srca u pučkom pjevanju nego tamo, kad cijela crkva zapjeva: »Zdravo tilo Isusovo«.

Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade.

Stari Jakov kao patrijarha je predvodio, a svi su za njim, osvijetljeni svetom domaćom vatrom, u nekom mističnom zanosu ponavljali i nastavljali. A što da pričam o babi Ruži, čestoj našoj posjetiteljki, koja po zavjetu jedinca sina dade u fratre i uvijek za njim uzdisaše, o dragom podvorniku Anti, što mi ženi uvijek govoraše: »Kako god vi oćete, gospoja«, a činio bi onako, kako bi on htio.

Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala.

Dopusti, Bosno, Ijepotice moja, da ostanem i dalje Tvoj vjerni poklonik.

Gabrijel CVITAN


NACIONALNI REFERENDUM: ZA DOM SPREMNI!

Na svijetu nema plemenitijega pozdrava od hrvatskog narodnog pozdrava "Za dom spremni!". Ima li itko tko ne voli svoj dom u kojemu žive pređi i potomci svakoga od nas. Malo je onih na svijetu koji nemaju svoj obiteljski dom. Hrvatski pozdrav "Za dom spremni!" odgovara svim narodima svijeta da treba biti uvijek svatko spreman braniti svoj dom pređa i potomaka koji u njemu žive, a često su domovi Hrvata bili ugroženi od brojnih agresora. Srbi nam ne daju da se služimo tim hrvatskim plemenitim pozdravom "Za dom spremni!".

Zamislimo da im nešto slično osporavaju Hrvati u Srbiji, kao što to Stevanovići i Jovanovići osporavaju nama u našoj zemlji, narodu i državi RH. A kako bi to oni mogli bez hrvatskih veleizdajnika koji im sve dozvoljavaju. Tužiti hrvatske sportaše FIFI za hrvatski narodni pozdrav "Za dom spremni!" je agresija na RH, što im Milanovići dozvoljavaju. Zar im to nije omogućilo i Državno odvjetništvo republike Hrvatske, DORH, koji je odmah glasno napao hrvatskog nogometaša Josipa Šimunića i kaznio ga sa 25 tisuća kuna. I tko su ta imena u tome odvjetničkom tijelu da se tako ponašaju.

Kako se onda može dokazati FIFI da "Za dom spremni""nije nekakav fašistički pozdrav. Oni tamo jedva čekaju da se kažnjava jedan narod i država, da ne kažemo sportska sila. U emisiji "Bujica" od 10. travnja moglo se i čuti i vidjeti kopiju dopisa HNS-a toj FIFI gdje se naveliko ograđuju od nogometaša Šimunića, koji je u zanosu pobjede hrvatskog tima u Maksimiru uzvikivao "Za dom!". I onda je logično za te svjetske snobove iz svijeta sporta da imaju opravdanje za teško kažnjavanje velikog nogometaša Joea Šimunića. I eto sve od onda to se vuče po sudovima Europe jer s pravom sportaš Šimunić neće odustati od dokazivanja kako pozdrav "Za dom!" nije ni nacistički ni fašistički nego hrvatski narodni plemeniti pozdrav kroz cijelu povijest, pa svakako i NDH, koja nije bila ni nacistička ni fašistička tvorevina što se vidi i po ovome pozdravu!

I ovo najnovije drastično kažnjavanje hrvatskih nogometaša je povezano sa tom kaznom Šimuniću. Opet kazna za "fašistički i rasistički" pozdrav nogometaša uzvikom "Za dom spremni!" od strane publike u Zagrebu prilikom pobjede Hrvatske reprezentacije nad Norvežanima od 5 : 1. I svakako se hrvatska publika radovala toj pobjedi, i kojim bi drugim pozdravom mogli to iskazivati ako ne starim hrvatskim pozdravom "Za dom spremni!".

I to će se ponavljati pri svakoj pobjedi hrvatskih nogometaša u Hrvatskoj a i po svijetu. Prevedimo na sve jezike ovaj hrvatski plemeniti povijesni narodni pozdrav, koji odgovara svakome narodu, pa neka svi vide ima li u njemu išta nacističko ili fašističko. I ovaj pozdrav pokazuje da su branitelji ratne NDH bili obnovitelji i osloboditelji svoje lijepe domovine kraljevine Hrvatske.

Ali neovisno od toga "Za dom spremni!" je povijesni pozdrav Hrvata kojega se hrvatski narod nikada neće i ne može odreći. Zato predlažemo da se organizira nacionalni referendum Hrvata i da se za sva vremena ovaj pozdrav oslobodi bilo čijih nasilja na temeljne slobode hrvatskoga naroda za upotrebu njegovog povijesnog pozdrava.

Pozivamo se i na sve hrvatske branitelje HOS-a iz Domovinskog rata koji su s tim pozdravom oslobađali domovinu od srpske fašističke agresije i koji taj pozdrav imaju i službeno u svome amblemu, što najviše smeta srpskom fašističkom agresoru. Pozivamo Hrvatsko nacionalno etičko sudište da kao sudačko tijelu u Slobodnoj Hrvatskoj podrži narodni referendum da se hrvatskome narodu ne oduzimaju temeljna prava kako bi se jednom i zauvijek Hrvati oslobodili progona i kazni za povijesni plemeniti pozdrav svih Hrvata domovine i svijeta "Za dom spremni!"

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


drustvojasenovac.wordpress.com

Puštanje na slobodu iz Jasenovca i drugih radnih logora povodom 10. travnja

gradnja-nasipa-i-odteretnog-kanala.jpg (25,7kb)

Iz logora Jasenovca i Stare Gradiške izlazilo se i povodom 10. travnja, dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Prvom amnestijom od 10. travnja 1944. bilo je obuhvaćeno 299 zatočenika.

Povodom 10. travnja 1945., prije točno 70 godina, iz Jasenovca, Stare Gradiške i Lepoglave (gdje se logor osniva u jesen 1944.), pušteno je 456 zatočenika. Odluku o njihovu izlasku na slobodu potpisao je Erih Lisak, ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost.

To puštanje obilježeno je komentarom u listu Hrvatski narod od 10. travnja, na stranici br. 6, u kojem je uz ostalo pisalo: „Nekoliko stotina političkih zatvorenika pušteno je iz radnih i sabirnih logora. Neki su već prošlih dana stigli svojim kućama. Progovorio je duh praštanja. Ponovo su pomilovani oni koje sve države zbog svog opstanka nemilosrdno progone. U sadašnjoj su borbi osjećaji napeti i gleda se s najdubljim ogorčenjem na svakoga tko otežava ovu borbu i pokušava osujetiti njezin uspjeh.“

Prema arhivskim dokumentima, putem raznih amnestija i pomilovanja u posljednjih 15 ratnih mjeseci, pušteno je kući najmanje 1640 logoraša.

Poslije rata nije objavljeno gotovo ni jedno svjedočenje zatočenika iz tih, puštenih skupina.


drustvojasenovac.wordpress.com

Selidba zatočenika u Njemačku u drugoj polovici veljače

U drugoj polovici veljače 1945. godine, prije ravno 70 godina, započelo je preseljenje zatočenika jasenovačkog logora u logore u Trećem Reichu, pretežno u Austriju. Transporti s nekoliko stotina zatočenika odlazili su od 15. do 21. veljače. U jednom takvom bio je i tada mladi partizan Bogdan Petković, zarobljen u ožujku 1944. u bici s Nijemcima kod Oborova. Njemačka vojska ga je predala vlastima NDH. Nakon istrage prebačen je u Jasenovac. Petkoviću je 2008. izašla knjiga „135 dana u logoru Jasenovac“, u kojoj opisuje i selidbu u Njemačku.

Prema njegovu svjedočenju, zatočenici su još oko Nove godine bili fotografirani za putne dokumente. Petković je u knjizi objavio fotografiju suzatvorenika Josipa Hercega, uhićenog u Koprivnici jer je bio aktivni član SKOJ-a.

Herceg je Hrvatskom državnom arhivu prije nekoliko godina ustupio ugovor o radu koji im je uručen prije odlaska u Njemačku. U ugovoru je navedena adresa boravka, vrsta smještaja i plaća (0,63 marke po satu). Po pravima su bili izjednačeni s njemačkim radnicima, a imali su i dodatni neradni blagdan, na 10. travnja.

Prije odlaska ovih transporta, obavljena je još jedna inspekcija jasenovačkog logora.

Izaslanstvo je vodio ministar unutarnjih poslova Mate Frković. U pratnji su bili filmski i foto snimatelji, zabilježivši obilazak električne centrale i drugih logorskih pogona i radionica. Herceg kaže da je u njegovu transportu bilo oko 600 zatočenika. Šime Orlić otputovao je iz Jasenovca 17. veljače, a Jakob Presečan i Dragutin Šikić 18. veljače. Šikić kaže da je u transportu bilo nekoliko stotina ljudi, a odvezeni su u logor Strasshof u blizini Linza. Tu je kasnije stigla američka vojska i pustila ih iz logora (ZKRZ-Zh, kutija 211). Mato Duvnjak tvrdi da je 20. veljače u Njemačku iz Jasenovca otpremljen s još 650 zatočenika.

Nije lako procijeniti koliko je tada ukupno zatočenika odvezeno iz Jasenovca. Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina pa sve do 2000. Čedomil Huber kaže da je u logoru nakon toga preostalo još sasvim malo zatočenika (Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, str. 69.)

Mnogi od preseljenih preživjeli su rat, jer su ih u Austriji, odnosno, Njemačkoj, oslobodili američki vojnici ili Crvena armija. Mnoge njihove izjave mogu se pronaći u arhivu Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora. Proteklih desetljeća te izjave nisu bile objavljivane.


drustvojasenovac.wordpress.com

Međunarodna komisija posjetila logor 6. veljače 1942.

Točno prije 73 godine logor u Jasenovcu posjetila je međunarodna komisija. Obilazak logora vlasti NDH organizirale su kako bi opovrgnule glasine o lošem postupanju sa zatočenicima.

Prije dolaska komisije, u logor je dopremljeno šest novih montažnih baraka njemačke proizvodnje. Bile su velike 24 puta 6 metara, kapaciteta do 200 osoba. One će do kraja postojanja logora biti glavne spavaonice zatočenika. Logoraši su ih sastavljali po izuzetno niskim temperaturama i visokom snijegu. Podignuli su i baraku za blagovaonicu te jednu u kojoj je uređena bolnica s ambulantom. Napravljena je i nova kuhinja.

Već prije je u pogon stavljena predratna pilana, a počele su se osposobljavljati i druge radionice u tvornici lanaca.

Komisija je stigla 6. veljače vlakom iz Zagreba do Novske te nastavila saonicama s konjskom zapregom do Jasenovca. Vodio ju je ravnatelj Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. U komisiji je bio i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca te predstavnici Crvenog križa. Bili su tu i novinski dopisnici iz Italije, Njemačke, Rumunjske i Mađarske, i drugi.

Osim stambenih i radnih prilika u logoru, komisiji je pokazano i na koji način redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor. Kako se o njima izdaju točne osobne liste, s opisom i fotografijom, i kako se sve to bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb.

Logoraši su za komisiju dobili trake oko ruke s oznakom nacionalne pripadnosti. Židovi – žute, Srbi – plavo-bijele i Hrvati – crveno-bijele. Velika većina nosila je žute trake.

Kad je obilazak završio, povjerenik za logore Vjekoslav Luburić bio je vrlo zadovoljan. Uslijedili su povoljni novinski i obavještajni izvještaji o stanju u logoru. Dan nakon odlaska komisije upravu logora pozvano je 13 zatočenika Srba i priopćeno im da će ići kući. Više nisu morali raditi, dobili su novu odjeću, i veće porcije hrane. U Beograd su otpremljeni vlakom 30. ožujka.


Izvještaj njemačkog novinara Hermana Pröbsta o posjetu logoru Jasenovac 6. veljače 1942.

Deutsche Zeitung im Kroatien

POSJET KONCENTRACION0M LOGORU

JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE

Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanog kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Samo pomisao na toplu peć i zveka praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu s uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba.

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

ŠTO JE DRAGI BOG STVORIO U SRDŽBI

Kad smo poslje tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojastva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moIoh, koji proždire novac i znoj.

zapadni-ulaz-s-osmatracnicom.jpg (24,2kb)

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da drži s uhićencima.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

Osobni podatcl onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluje prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko izmedju njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignutl položaj donosi i neke prednosti. Tako na pr. jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.

TOČNOST UPRAVE

Sve vlasničtvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, kojl se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

NEPOKOLEBIVA VOLJA ZA POŠTENJEM

U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čižme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tad započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u tvornicu lanaca, gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu.

kovacka-radionica-u-lancari.jpg (22,5kb)

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

proizvodnja-cigle.jpg (24,2kb)

Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika medju njima.

POGLED U SUŠIONICU

Divljenje pobudjuje sušionica, u kojoj vise butine i salame. U klaonicl nude nam razne kobasice. Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

NASTAJU OSNOVE ZA NASELJA

Graditelji i inženjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, medjutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer svi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije pokazuju nam neutješnu jednoličnost češkog stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga nek dobri udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 200 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.

STEGA ZA PROTUDRUŽTVOVNE SNAGE

Bile bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. Uostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavija uvodjenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u procesu rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti medju druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

Dr. Herman Pröbst

* Iz fotokopije izvornika prepisao ing. Ante Matić


HRVATSKA U ANTIHRVATSKIM KANDŽAMA VLASTI I MEDIJA

Žrtve, žrtve, i opet žrtve. Pisac ovih redaka je bio prisutan na dvije desetotravanjske komemoracije. Na zagrebačkom groblju Mirogoj, u organizaciji Hrvatskog domobrana, molitva, cvijeće i svijeće, za hrvatske branitelje, koji su bili žrtve četničkih, jugokomunističkih i ostalih napadača na tadašnju, poslije 800 godina obnovljenu, izgrađivanu, i krvlju branjenu hrvatsku državu.

Novoizgrađeni visoki bijeli križ predstavlja tisuću i nekoliko stotina malih bijelih križeva, koje su tito barbari, na Mirogoju, potrgali i preorali, što je kako reče počasni domobranski predsjednik, sretni provlačitelj kroz iglene uši bleiburškog pakla, Vladimir Fuček, nezapamćeno u svijetu.

Spomenuti veliki bijeli križ mi vidimo kao bijelu koku nesilicu, koja na današnjem stupnju narodne slobode još ne kokodače. ( Snijela koka jaje, pa već oglas daje ), a koja će jednoga dana prokokodakati, i njezina jaja, u obliku mnogobrojnih malih križeva, će zabijeliti, i u prvobitno stanje povratiti preorano, nekada bijelo groblje hrvatskih branitelja, što je i u skladu s pravosudnom logikom u svim državama na svijetu.

Jedna druga desetotravanjska komemoracija, u okolici Bjelovara ( Donji Mosti ), tuče u čelo kvazi povjesničare, koji sve zločine, njihove uzroke i posljedice, pripisuju, njima neželjenoj i mrskoj tadašnjoj hrvatskoj državi. U Bjelovaru je njeno proglašenje objavljeno dva dana prije nego u Zagrebu 8.travnja 1941.godine, pa su, nošeni mržnjom prema njoj, i želeći oružjem to zaustaviti, pripadnici četničkog konjičkog puka „ Car Dušan silni “, raspadajuće jugovojske, iz Virovitice krenuli prema Bjelovaru, i svoju mržnju iskalili nad golorukim, nenaoružanim hrvatskim civilima u spomenutom selu, gdje su uz metke koristili i svoj puno puta isprobani 'istorijski recept vezivanja za konjske repove. Andreja Peveca je snašla baš takva četiri kilometarska mučenička smrt, samo zato što se veselio svojoj hrvatskoj državi. I to je povijesna istina, kao što je povijesna istina, da su isto tako iz mržnje prema uspostavljenoj hrvatskoj državi, isti takvi četnički odredi raspadajuće jugovojske, izvršili iste zločine nad nedužnim ljudima u raznim krajevima države; Crikvenica, Čapljina, Mostar… Bit će ića bit će pića, neće biti Cima i Ilića. Pjevalo se u pohodu na hrvatska sela na periferiji Mostara. Uzroci tih zločina su bile lepršajuće hrvatske zastave, a ne odgovor na ustaške zločine kako našu djecu lažno uči beogradski profesor 'istorije Ivo Goldstein.

Mada iz Zagreba redovito dolaze hodočasnici s delegacijom HŽD-a i udruge“ Macelj 1945“, i rijetki izaslanici državnih vlasti, komemoracija je, već desetak godina, uglavnom lokalnog karaktera, s lokalnim biskupom, županom, gradonačelnikom, udrugama, osnovnom školom i stanovništvom, koji se svi skupa dostojanstveno poklone nedužnim žrtvama.

I današnji saborski zastupnici iz ovoga kraja se ne odazivaju, jer im je kako su i sami rekli „ nezgodno doći zbog datuma 10. travnja “, što je, čuvši ovo, motiviralo i biskupa Mrzljaka, koji je, moleći se za njih, uz traženje oprosta, mrtve upitao. „ Nije li vam nezgodno što ste upravo 10.travanj odabrali za dan svoje smrti“.

HTV u udarni termin stavlja i najmanji homoseksualni skup, te ovcu u Konavlima koju je priklao vuk, ali kada jednu komemorativnu minutu treba posvetiti nedužnim žrtvama kod Bjelovara, koje su poklali vukovi drugog konjičkog jugočetničkog puka „ Car Dušan silni “, nema ih nigdje. To je zato što HTV-om vlada ideološka rodbina cara Dušana silnog, dopunit će me sami čitatelji.

Nije HTV jedina. Jutarnji list od 31.5.2014., preko pera svoga novinara, glavnog Josipovićecog savjetnika slavka goldsteina u reportaži posvećenoj nedužnoj udovici Rade Panića konjanika zloglasnog puka, svjesno veliča cara Dušana silnog. Ime Rade se u tekstu spominje 50 puta, a prezime Panić 10 puta. Rade Panić je bio fini dečko sa socijalnim i socijal realističkim uvjerenjima, nastavnik na konjičkoj školi, pobjednik na konjskim utrkama i slično.

Pišite predsjednici, premijeru, predsjedniku sabora, da vas prime, kako bi se ova prikrivana i prešućivana istina obznanila u narodu. Savjetovano je domaćinima.

Žarko Marić


SRPSKA MEGALOMANIJA I DOMAĆE DODVORICE

Svetosavsko vaskrsenje je i ove godine pokazalo kako je ova takozvana SPC u stvari ortodoksna velikosrpska četnička organizacija. Ove godine nije bilo ljubakanja s Pupovčevom svetošću, kao što se to činilo zadnjih godina, ali to ne znači da se ova jugosrpska vladajuća klika ne ponaša u skladu sa velikosrpskim jugo načelima.

Ima ih koji se dodvoravaju ovoj četničkoj crkvi u RH. Je li itko čuo od bilo kojega sveštenika ove velikosrpske organizacije da je spomenuo, u bilo kojem vidu, Republiku Hrvatsku. U ona ranija vremena Srbi su nas nazivali Austrijancima, a sada nas zovu eurounijašima, ali za SPC hrvatsko ime ne postoji, a posebice ne država Hrvatska. Ovoga zagrebačkog metropolita SPC smatraju kao nešto umjerenijim. Ali sve su svetosavske bradonje iste prema Hrvatima u Hrvatskoj. Oni tako slasno govore kako tobože trebaju praštati, ali nikada ne govore da se trebaju kajati.

A koliko su zla nanijeli nama Hrvatima u našoj zemlji Hrvatskoj. Ne samo da je ovaj srpski metropolit samo za Zagreb nego je i za Sloveniju, kao donedavno i za "celu Italiju". Srpskoj megalomaniji nema granica. Nadalje ovaj metropolit opakih očiju tvrdi kako je on metropolit nekakvih pet patrijaršija SPC na ovim prostorima, te nabraja imena pokrajina ne spominjući državu Hrvatsku. Tvrdi kako je iz Moskve posebnim zrakoplovom dopremljen ruski plamen u Europsku uniju, a misli na Hrvatsku kao članicu EU. I kaže kad god mogu šetam u mantiji da me vide Zagrepčani sa četničkom bradurinom.

Njima se upucavaju hrvatski biskupi na čelu s anacionalnim kardinalom Bozanićem kojega zanima samo crkvena karijera neovisno od bilo čega drugoga. Gdje je živio i što je radio prije nego što je postao ovaj zagrebački nadbiskup nije jasno. Njegovo imenovanje je bilo veliko iznenađenje i za kardinala Kuharića. Nitko ne zna otkuda je jedan Bozanić imao zasluga da postane zagrebački nadbiskup, kardinal s titulom velikog kancelara, a on nema blage veze sa hrvatskom povijesnom baštinom. Kardinal Bozanić još nikada nije održao svetu misu hrvatskim braniteljima prigodom njihovih spomendana u ovoj Stepinčevoj katedrali u Zagrebu. Njemu kao da je važnija crkvena karijera od hrvatskog naroda i Hrvatske, za razliku od njegovih prethodnika. Bozanićeva crkva nije Stepinčeva ni drugih njegovih prethodnika. On izgleda kao da spava poluzimskim snom ulagujući se svima i svakome, a posebice jugosima. I sve dok se SPC ovako ponaša na hrvatskim prostorima postoji opasnost od nove srpske agresije, koju bradonje priželjkuju.

Ovo što rade je u programu Drugog Memoranduma SANU. I svi oni koji nisu dorasli toj situaciji neka napuštaju svoje crkvene i sve ostale položaje. Dosta je nama Hrvatima raznih karijerističkih ulizica. Zar jedan Davor Šuker za ljubav svoga položaja u FIFI nije voljan obnavljati jugo ligu nove jugosfere po cijenu novih krvavih sukoba između navijača. To su bolesni karijeristi, a taj je Šuker osudio Joea Šimunića za plemeniti hrvatski pozdrav kao i svi ostali hrvatski karijeristički bolesnici. Kome smeta hrvatski pozdrav "Za dom!".

Da je Šuker Hrvat sve bi učinio da se konačno oslobodi svake kazne jedan hrvatski nogometaš. Ali tu se radi o jadnicima koji nemaju hrvatskog srca ni duše. Nema dvojbe da je SPC neprijateljska spram katoličkim Hrvatima jer čak kod Pape Franje toliko blate kardinala Stepinca da ga Papa ne bi kanonizirao za sveca Katoličke Crkve. Što oni imaju s Katoličkom Crkvom i Svetim Ocem Papom protiv kojih su lajali kroz cijelu povijest. Samo koliko su lajali protiv Pape Ivana Pavla Drugoga zbog prijateljstva spram Hrvatima i zato što je među prvima priznao suverenitet države Hrvatske. Ali rat na ovom prostorima još nije dovršen.

To najbolje prepoznaje predsjednica RH koja organizira Savjet domovine na najvišoj razini, što pozdravlja sav hrvatski narod. Ne dozvolimo četničkim bradonjama da nam ruše stečevine Domovinskog rata i da nas opet pokušaju zajašiti svojim krvavim četničkim kamama. A sve dok bradonje vršljaju ovom zemljom Hrvatskom ne možemo to spokojno promatrati. Četničko zlo nam je odmah preko granice koja još nije ni utvrđena, a za koju ne mare hrvatski veleizdajnici.

Mate Ćavar


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1943.

Starohrvatski crkveni spomenici u Bosni i Hercegovini

Godina 1941. bila je po Svetoj Stolici proglašena svetom godinom Hrvata. Te godine navršilo se 1300 godina od pokrštenje Hrvata i veza sa Svetom Stolicom. Određeno je bilo, da se povodom svete godine u Zagrebu o Uskrsu održi velika izložba hrvatske crkvene umjetnosti, ali ta zamisao radi ratnog stanja u zemlji nije mogla biti ostvarena.

Božija Providnost na mjesto ove skromne izložbe baš tada o Uskrsu na ovu veliku obljetnicu Hrvata nadarila je hrvatski narod najvećim darom, što ga može jedan narod doživjeti, ta Božija Providnost dala mu je slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Godine 1938., 1939. i 1940. radio sam sa gosp. Vejsilom Ćurčićem, kustosom sarajevskog muzeja u miru na prikupljanju materijala hrvatske crkvene umjetnosti sa teritorija Bosne i Hercegovine, za namjeravanu izložbu u Zagrebu. Radeći na ovome poslu, upoznao sam se na terenu s mnogo liepih starokršćanskih spomenika, među kojima najljepše mjesto zauzimaju starohrvatski pleterni spomenici. Tih hrvatskih narodnih spomenika, koji najvjernije predočuju autohtonu hrvatsku umjetnost, našli smo priličan broj i ako su to samo slučajni nalazci, jer ih do danas na ovome terenu nije još nitko pobliže iztraživao.

Na cielom terenu Bosne i Hercegovine našli smo više sigurnih tragova temelja starohrvatskih crkava. Te temelje treba (istom) pomno prekopati, a u njima će se bez sumnje naći dragocjeni povjesni material starohrvatske umjetnosti. Istina, dosta je toga već raznešeno i u građevne svrhe upotrebljeno, a ovo što je poznato i sada se većim dielom nalazi u privatnom vlastništvu, te će bezuvjetno propasti, ako se tome ne posveti veća pažnja. 0 starohrvatskim spomenicima u Bosni 1 Hercegovini nije do nedavno nitko pisao, a i ako su ih gdje spominjali nazivali su rimskim i longobarskim. Prve viesti o starohrvatskoj ornamentici u Bosni i Hercegovini donio je gosp. Vejsil Ćurčić u časopisu »Napredak« 1933. godine i »Hrvatskom Dnevniku« 1938. godine. Zato se kod nas vrlo malo i znade o hrvatskim spomenicima iz Bosne i Hercegovine, te kada je god govor o ovim spomenicima misli se samo na one po Dalmaciji.

Međutim danas je jasno, da geografski prostor kuda su se prostirali hrvatski spomenici ide cielom obalom Jadranskog mora, pa Hercegovinom i Bosnom sve do Drine. Zato mi je želja, da sa ovom svojom skromnom radnjom prikažem sve do danas na terenu Bosne i Hercegovine nađene hrvatske spomenike. Ovo su kako sam već napried spomenuo samo slučajni nalazci, a koliko će bogatstvo tih spomenika biti tek onda, kada se ovaj najvažniji dio naše poviesti temeljito iztraži. Najiztočniju granicu ovh spomenika obilježuje nad nadpis nađen u ruševinama neke stare crkve u selu Drenovu kod Prijepolja. Paleografički oblici toga nadpisa, koji se čita TE CHRISTE AUCTORE PONTIFEX..., su tipično starohrvatski, pa je bez svake sumnje i crkva u Drenovu kod Prijepolja hrvatskog poriekla.

U doba hrvatskih vladara bilo je po Bosni i Hercegovini mnogo crkava čije su dimenzije istina bile malene, ali je njihova unutrašnjost ukrašavana jednom neobično liepom ornamentikom. Karakteristika toga hrvatskog ornamenta jest pletenica ili pleter, a sastavljen je ođ vrpce koje se međusobno prepleću. Dosta često pleter je sastavljen i od dvije vrpce, a najčešće se primjenjuje u gornjim prozorskim pragovima, kao što je to naš slučaj iz sela Osjeka kod Sarajeva. Za dvopetljasti pleter imamo analogije i na drugim mjestima. Tako na primjer dvopetljasti pleter nalazimo na pluteju crkve svete Nedjelje u Zadru, na plutejima krstionice svetoga Dujma u Splitu, pa ha kapiteiu svetog Stjepana u Dubrovniku itd. Pleterni ornament postaje temelj raznih kombinacija. Vrpce idu jedna preko druge tako, da u svome spletu čine malu kružnicu. Pletenice se proširuju na taj način, da se iz svakoga spleta koji opisuje kružnicu sliedeći splet opet proširi tako, da opiše veću kružnicu.

Od pletera izvode se još i razni geometrijski obiici kao rombi, kvadrati, trokuti i slično, pa se onda pleterom okruženi prazni prostori izpunjavaju rozetama, križevima, pticama a i drugm ornamentnim motivima. Vrlo čest starohrvatski ornament je i motiv spiralnih kukica »rakovica«, pa je i od ovog motiva kod nas nađeno primjeraka u Rapovinama kcd Livna i selu Vrbi kod Glamoča. U Kotaru sarajevskom bilo je više starih crkava, koje je izdržavala hrvatska vlastela.

Dr. Krunoslav Draganović piše: Najstariji popis bosanskih crkava, darovnica bana Ninoslava, govori također o biskupskom posjedu u selu Vrutcima blizu izvora Bosne gdje je bila crkva svetoga Stjepana prvog mučenika, Njezine ruševine dobro je vidio još prije 80 godina njemački konzul Blau. U selu Blažuju bili su posjedi bosanskog biskupa prije 700 godina. Darovnica bana Ninoslava spominje te posjede 1244. godine, a među ostalim spominje i selo Bulino u župi Vrhbosni. Na biskupskom posjedu bila je i crkva Svetoga Blaža, po kojoj je vrlo vjerojatno i selo dobilo svoje ime Blažuj.

Osim gore spomenute dvije crkve u Sarajevskoj okolici ima još dosta mjesta gdje su se zadržaia imena »Crkvina« ili »Crkvište«, a gdje su nekada stajale crkve. Ovdje negdje bila je i katedralna crkva bosanskog biskupa posvećena svetome Petru. Pored toga što je u sarajevskoj okolici bilo toliko crkava ipak nam od gradjevnog njihovog materijala do danas nije skoro ništa ostalo. Jedini spomenik iz toga vremena jest jedna kamena ploča nađena u selu Osjeku u Sarajevskom polju, koja potječe od neke hrvatske crkve u tom kraju. Kamen ove ploče je lapor duga je 55 cm, široka 40 cm i debela 10 cm. Ornamentirana je dvopetljastim ornamentom, užetastom gužvom i trokutićima. Gornja strana joj je profilirana o donja čini luk. Na prelomu gdje je ploča razbijena ostala. je polovica po dužini prelomljenog križa, koji tvori tropetljasta vrpca. Kamen je služio kao ukrasni dio više prozora crkve i razdvajao je dva prozorska luka.

U Bihaćkom kraju na Humačkim Glavicama između Bihaća i Klokota na mjestu zvanom »Kapitul« imaju ostatci jcdne crkve. Samim imenom, koje je bez dvojbe nastalo od Kaptol dovoljno je obilježeno značenje ovog mjesta. Prekopavanjem ustanovljeno je, da je tu stajala neka rimska zgrada.

Međutim nađeni su na tom mjestu i ostatci starohrvatske crkve. Od tih ostataka jedan je ulomak od pluteja sa profiliranim obrubom i zupčastim ornamentom i dvopetljastim pleterom. Drugi komad koji je tu nađen ostatak je starohrvatskog kapitela. U zidine ove crkve bile su uzidane mnoge rimske stele.

U okolici Livna nađeno je nekoliko ostataka od starohrvatskih crkvenih spomenika. Na starome katoličkom groblju Rapovine u neposrednoj blizini Livna, vidile su se još do nedavna ruševine neke crkve. Prije nekog vremena Livnjaci su ogradili to svoje staro groblje zidom, pa su sve kamenje iz temelja te crkve uzidali u grobaljsku ogradu. Po narodnoj predaji bila je tu crkva svetoga Petra, a tome u prilog ide i nadpis, koji je u tim ruševinama nađen. Ovaj nadpis je duga kamena ploča od lapora, dimenzije su joj: duljina 1.22 m, širina 0.25, debljina 0.14 m. Ploča je od arhitrava crkve s ornamentom rakovica izpod kojih stoji nadpis: ... FERRE DIGNATUS EST AT HONORE (m) BEATI PETRI AP(osto)LI P(ro)REMEDIO ANIME SUE... Ovom arhitravu podpuno je analogan odlomak s nadpisom hrvatskog župana Prištine iz Zdrapnja kraj Bribira, koji se ubraja u prvu polovicu IX. vieka (Karaman: Iz kolievke hrvatske prošlosti). Sudeći po pismu, koje je na arhitravu iz Rapovine, ne smijemo ga tako rano datirati i bit će da potječe istom iz X. ili XI. vieka. I red kuka ne ide onim smjerom kao na starijim sličnim komadima, nego obratno t.j. od lijeva na desno.

Na istom groblju u Rapovini nađen je komad kamene grede, koji se čuva u franjevačkom samostanu Gorici kod Livna. Kamen je razbijen na dva komada, obadva komada su duga oko 28 cm, širina im je 13.5 cm, a debljina 11.5 cm. Nadpis na toj gredi glasi: . . . OPERAS XPM. Pored ova dva nadpisa nađena su na istom groblju i dva veća fragmenta pluteja sa ornamentom tropetljaste omamentike, a čuvaju se skupa sa, arhitravom u plapidariumu sarajevskog muzeja. Još na jednom mjestu u blizini Livna nalaze se ostatci hrvatskog pleternog ornamenta: U franjevačkcm samostanu Gorici čuva se nekoliko fragmenata pleternog ornamenta. Ovi fragmenti su od kamena vapnenca, tri komada od ovih iragmenata pripadaju jednoj ploči i daju se sastaviti, ovako sastavljeni čine ploču, koja je duga 60 cm, široka 35 cm, debela 10 cm.

U Glamoču kao i po njegovoj okolici vrlo se često nalazi ostataka od hrvatskih crkvenih spomemka. U kotaru glamočkom mora da je bilo više hrvatskih crkava. U selu Vrbi i Radoslijama vide se i danas temelji neke stare crkve. Narodna predaja kaže za ono mjesto u Radoslijama, da je tu nekada stajao franjevački samostan i crkva svetoga Ilije. Kada su Turci zaposjeli Glamoč, pcpravljali su glamočku tvrđavu i tom prilikom i mnoge hrvatske crkvene spomenike ugradili u njene zidine. Dosta je vremena prošlo, kako ova tvrđava ne služi više nikakvoj svrhi, pa je i zub vremena učinio svoje, a kamen raznešen u druge građevne svrhe.

Tamo negdje oko 1900. godine bio je glamočki grad porušen i kamenje prodavano kao građevni materijal, od kojega je većina kuća u Glamoču sagrađena. Tako su i naši hrvatski crkveni spomenici koji su bili uzidani kao građevni kamen tvrđave, nastavili i dalje služiti kao građevni materijal glamočkih kuća. U gradskoj džamiji, koja je pcdignuta uz same gradske zidme vidio sam prije par godina lijep komad tropetljastog hrvatskog pletera, koji je pri samom podkrovlju u zidinu uzidan, a Bog zna koliko ih još ima kod kojih ornamenat nije prema vani okrenut. U kući Sulje Solaka uzidana je jedna ploča od kamena lapora, čije su dimenzije 50X50 cm. Ornamenat ove ploče dvcpetljasti pleter, koji pravi četiri kvadrata, a u svakom je kvadratu po jedan križ. Ova ploča je bezuvjetno služila kao plutej neke hrvatske crkve IX. ili X. stoljeća.

U selu Vrbi kod Glamoča nađena je jedna ploča isto od kamena lapora, duijine 42 cm, širine 22 cm i debijine 9 cm. Na ovome kamenu lijepo je sačuvan starohrvatski ornamenat spirainih kukica rakovica. Ispod rakovice bio je vjerojatno pleterni ornament ili nadpis, iii je taj nažalost obijen. odakle ga je pisac ovih redaka, da bi ga sačuvao od propasti, prenio u franjevački samostan Goricu kod Livna. U selu Radoslijama u kući Ivana Bilandžića bila je do nedavno uzidana jedna ploča sa starohrvatskim ornamentom, a sada se nalazi u splitskom muzeju. Pioča je od kamena vapnenca, a razbijena je u dva diela, koji sastavljeni čine duljinu od 143 cm., širinu 70 cm. i debljinu 14 cm. Ploča je vrlo liepo i bogato ornamentirana. U naokolo je ornamet tropetljastog pletara, koji zatvara oko 25 cm. široko poije, koje je izpunjeno ornamentom vinove loze i rozetama. sl. 3.) No groblju u Carevu na Glamočkom Polju nalazi se jedan liep stečak (nadgrobni spomenik). Kamen je vapnenac, dimenzije su mu 190 cm. dužina 100 cm. širina i 35 cm. debljina. Ornament na ovome spomeniku isti je kao i kod spomenika iz Radoslija, samo što kod ovoga (spomenika) nema vinove loze i rozeta. Tab. sl. 4. Bez dvojbe je ovaj spomenik od neke hrvatske crkve iz Giamoča ili njegove okolice a datira iz IX. ili X. stoljeća, pa je istom kasnije valjda u XIV.. ili XV. stoljeću uzet kao gotov kamen za nadgrobni spomenik. Na spomeniku je kasnije uklesana sa prednje strane grana i oko nje rozete, sa stražnje strane scena lova, a po strani postranice uklesan je nadpis bosančicom, iz koga se vidi, da je to grob nekoga Milutina Marojevića i njegove žene Vidosave.

U Glamočkom šetalištu »Busiji« uz put odmah do šetalištne kavane poredano je više rimskih spomenika, koji su nađeni u glamočkoj okolici. Među tim spomenicima odmah upada u oči jedan vrlo iiep i zanimljiv kamen, a na kojem se razpoznaje da nije rimski spomenik. Kada bolje razgledamo ovaj kamen, doći ćemo brzo do uvjerenja, da on predstavlja jedan starohrvatski crkveni spomenik. Ovaj spomenik je od kamena vapnenca i dosta oštećen. Na njemu je prikazano podnožje Isusova raspela, od koga se samo jedan dio nogu vidi. Izpod raspela su dvie ljudske prilike, jedna veća a druga manja, Ova manja prilika stoji sa izpruženom desnom rukom prema gore i drži kalež u koji kaplje iz nožnih rana krv Isusova. Donji dio nogu Isusovih, premda oštećen, dobro se raspoznaje da noge nisu prekrižene, što nam je dovoljan dokaz da ovaj spomenik spada u doba, koje mi ovdje obrađujemo. Odjeća ovih ljudskih prilika posve je slična odjeći sa starohrvatskih spomenika.

Svakako će biti da i ovaj spomenik potječe iz koje starohrvatske crkve glamočke okolice. U biizini Mostara u selu Cimu nađeno je dosta ostataka od nekih starih zidova. Među ostalim nađeno je tu kamenih pragova od prozora i vrata, gladkih stupova i dva ukrasna fragmenta. Od ovih fragmenata jedan je kamen od vapnenca dug 43 cm., širok 21 cm. i debeo 20 cm. Strane ovoga kamena su grubo oklesane, a na prednjoj strani izrađen je okvir, koji zatvara oko 14 cm. široko polje na kome je izklesan na desno okrenut paun. Kamen je pri prednjem svome dielu odbijen, pa se od pauna ne vidi ciela glava, nego samo jedan dio nje i krune. Analogija ovome paunu naći ćemo mnogo na starohrvatskim crkvenim spomenicima. Ovakve paunove susrećemo na arkadi cibori nad glavnim oltarom u katedrali na Rabu, pa na ciboriju svete Marte u Biaćima, a potječu iz IX. stoljeća, U selu Cimu nađen je i jedan ulomak od pluteja, od koga nam je ostao samo manji dio okvira. I ovaj ulomak je od kamena vapnenca 25 cm. je dug, 20 cm. širok i 8 cm. debeo. Ornamenat na njemu je pleter, koji je činio okvir pluteja, a sredina je bila izpunjena vjerojatno vinovom lozom, od koje se i na ovom fragmentu vidi jedan dio grozda. Ovaj pleter jako je sličan onome sa starohrvatskog oltara iz crkve na »Stupovima« u Biskupiji kraj Knina. Njemu je neobično sličan i pletar na donjem rubu ploče sa prikazom prizora iz Evanđelja u muzeju sv. Donata u Zadru: Pohod Marijin, rođenje Kristovo i poklonstvo triju kraljeva (Usporedi, Karaman: Iz koljevke hrvatske prošlosti.) I ovdje u selu Cimu sudeći po ovim nalazcima radi se po svoj prilici o nekoj starohrvatskoj crkvi, pa bi i tu kao i na svim ostalim mjestima trebalo kopati.

U selu Zavah u Hercegovini blizu današnjeg grkoi-stočnog samostana Zavala na mjestu »Crkvini« vide se tragovi neke stare crkve. Po narodnoj predaji ovo je bila crkva svetoga Petra. Tome u prilog ide i velika narodna svečanost, koja se ovdje održaje i svake godine o Petrovdanu, a ne o Gospi kojoj su grko-istočni samostan i crkva posvećeni. Razmotrimo li pomnije ruševine ove stare crkve, brzo ćemo doći do uvjerenja, da su to zapravo dvije crkve t.j. jedna starija a druga mlađa, koja je podignuta od ruševina stare crkve. Ova starija crkva je starohrvatska, a mlađu su kasnije, pošto je ova porušena, grkoiztočnjaci na njenim zidinama podigii. Najbolju potvrdu o tome daje nam Hristifor Mihajlovie, iguman Manastira Zavale, koji u Glasniku muzeja 1890. godine na strani 727 i 273 piše ovo: »Sad ćemo okrenut opet po ruševinama ove crkve. Kad i koliko bolje razgledamo te razmislimo, nama ćemo se uvjeriti, da je ova crkva dva puta građena i obarana.

Još po nekim znacima moglo bi se vjerovati, da je negda ovdje bila povelika i krasna crkva. Zid, kome se i sada vide tragovi, istina, zidan je liepo i tvrdo, ali se vidi, da je zid od prvobitne zgrade. Na samom klesanom kamenu i naiđe, da je koji okrenut unutra, tj. licem prvašnjeg zida u sadašnji zid, pa šta više nalazi se kamenijeh ploča, koje su najljepše išarane raznijem vezovima, i sve ove ploče okrenute su u zid tako, da im se nikako bez (šare) ne može vidjeti. To je, počem rekoh, da je građena cd ruševima prve crkve, kao i u teška vremena za slobodu. Između ostalih ja sam takvu jednu ploču našao u zidu i donio u manastir. Duga je 93 cm. a široka 49, na kojoj se nalaze usječene dvije ptice, okrenute jedna sprama druge, a obje drže kljunove u jednoj čaši. Ostale ploće od poznatijih dosad samo su raznijem šarama navezene. Po svoj prilici sadašnja crkvica građena je, kad su voda mlečići bili tj. svršetkom XVII. i u početku XVIII. vieka, pa kad su ih Turci u prvoj četvrti XVIII. vieka iz ovih krajeva protjerali, onda su ovu crkvu srušili. Kod nje ima i starih grobnica, a sad je tu groblje pravoslavnih stanovnika iz Zavale. Do 1867. ovdje su se kopali i rimo-katolici, kojih ima u Zavali nekoliko kuća. Zbog toga oni su do pomenute godine držali, da je ova crkvica njihova. Rečene godine pokušaju isti rimokatolici sebi načiniti ovu crkvu, i tako se povede oštra parnica između pravoslavnih i rimo-katolika oko nje. Napošljetku turski sud pošto komisija sve pregleda, oblik crkve, kud je okrenuta, kao i po dokumentima, koje sam napried spomenuo, konstatuje i izda hućum, da je crkva pravoslavna. I time su od tada i radi kopanja mrtvaca sa svijem rimokatolici iz nje izključeni. Na svaku stranu okolo zemljišta je sve i danas svojina manastira Zavale«. Kako se iz napried navedenog pisanja igumana Hristifora Mihajlovića vidi, grkoiztočnjaci su hrvatsku crkvu pretvorili u svoju.

Kada su katolici htjeli na svojoj crkvi da podignu novu, tada su oni, kako to sam iguman kaže, godine 1867. poveli oštru parnicu kod turskih vlasti i pravno je prisvojili. Dokumenti koje spominje iguman Mihajlović, na temelju kojih je turski sud presudu izrekao su dva turska fermana iz godine 1591. i 1599. a koji spominju da je crkva svetog Petra ugor. Da je to uistinu starohrvatska crkva o tome ne može biti sumnje, jer one ploče uzidane u zid nove Crkve koje su izšarane raznim vezovima, nisu ništa drugo do u ovoj radnji priložene slike sa starohrvatskim ornamentom tropetljastog pletera. Suvišno bi bilo i dokazivati hrvatsko porieklo ove crkve. Omamenat sa nađenih ukrasnih ploča, njegova sličnost i istovietnost sa ostalim hrvatskim spomenicima IX. i X. stoljeća odmah je svakom jasno uočljiv. Nije izključeno da je ovu crkvu podigao baš hrvatski kralj Pavlimir, koji je po Dr. Krunoslavu Draganoviću (Croatia sacra 1934.) u Zavali pokopan, te da se i njegov grob nalazi negdje pod tim ruševinama.

Na ovoj »Crkvini« nađeno je 6 komada ploča od kamena vapnenca, a svi su pluteji valjda od oltarske pregrade. Na tabli slika 5. ploča je dugačka 55 a široka 44 cm.Ornamenat je gore u profiliranom okviru položeni tropetljasti pleter, a dole također od tropetljastog pletera izveden krug, iz čije se sredine kroz njega propleće četverotraka zviezda. Na tabli slika 6. ploča je duga 55 a široka 44 cm. Ornamenat joj je šesterotraka zviezda od pravaca i polukružnica tropetljastog pletera. Na tabli slika 7 dimenzije ploče su 70X45 cm, a omamentirana tropetljastim pleterom, koji je sastavljen od kružnica kroz koje se propleću kvadrati. Ornamenat ove ploče podpuno je sličan ornamentu sa krstionice u Splitu. Na tabli slika 8 ploča je velika 60X42 cm. Ornamenat joj je također tropetljasti pleter, koji čini okvir po rubovima ploče i izpunjava nutarnju sredinu, a sredinu sa krugom i kutove zatvaraju polukrugovi, dok cielu ploču prekrižuju dvije dijagonale. Na tabli slika 9 veličina ploče je 90X50 cm., čija je figuralna omamentika vrlo zanimljiva. Ploča je razdieljena sa jednim profiliranim frizom na dva polja, gornje manje polje izpunjava tropetljasti pleteni vienac, a donje dvije stilizirane ptice, jedna veća pograbila je drugu manju. Sličan motiv nalazi se u Karamanovom djelu »Iz kolijevke hrvatske prošlosti« slika 106. iz muzeja u Kninu. Reljefi koji su dosta slični ovome motivu nalaze se na »bogumilskim« grobnim spomenicima. Na tabli slika 10 ploča je velika 25X45 cmm., a figuralni motiv sastoji se od dvije jedna prema drugoj okrenute ptice, kako piju vodu iz kaleža, koji stoji među njima. Ptice imaju na glavi krunu, a rep im je zavijen poput spirale. Analogiju ovoj našoj ploči nalazimo na arkadi ciborija nad glavnim oltarom u katedrali na Eabu iz XI. stoljeća (Karaman slika 41.). Osim sa Raba Karaman navodi ovakve motive iz svetog Mihajla u Stonu, dakle iz neposredne blizine Zavale, kao i na jednom fragmentu iz župe kraj Dubrovnika.

Ovakvi motivi s pticama i kaležom vrlo su česti i u starokršćanskoj dekoraciji kao simbol aluzije na svetu Euharistiju. Sve gore opisane ploče nalaze se u grko-istočnom samostanu Zavali, a na samome »Crkvištu« našlo bi se bez sumnje još mnogo takvih ako bi se kopalo i pomno pretraživalo. Ovo bi bili dosada poznati ostatci hrvatskog ornamentalnog crkvenog namještaja iz Bosne i Hercegovine. Vjerojatno da će se toga tokom vremena još mnogo naći, jer kako sam već više puta spomenuo svi su ovi dosadašnji nalazci samo slučajni, pošto se ovim starinama kod nas dosada nije posvećivala nikakva pažnja. Danas će to biti bezuvjetno glavno polje rada, koje će nam osvietliti najljepše stranice naše poviesti.

Ante KUČAN


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1943.

Genij rada hrvatskog naroda

Rečeno je odavno, da veliki ljudi daleko unaprijed bacaju svoja djela i predviđaju budućnost. U tome je i njihova veličina. Mlada Europa, a s njom i mlada Hrvatska gleda svoje spasenje u vlastitom preporodu i izgradnji po svom vlastitom radu.

Četrnaesta točka Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta glasi:

»Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja«.

Šta rad znači za naš narod i svakog pojedinca vidjeti ćemo iz slijedećeg razmatranja. U ponosnoj Bosni, na sarajevskom groblju počiva onaj »morski gusar« iz Senja — veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. Nad grobom mu je alegoričan reljef sputanoga genija. Ovaj naš pjesnik u svojoj pjesmi »Domovini« pjeva o geniju hrvatskoga naroda, koga naziva — Genijem rada.

Hrvat je u njegovim stihovima »u davne dane i duga ljeta uz komadić skrbna kruha pregnuo na rad čvrste ruke i mirna duha«.
U svom vizionarskom zanosu, pjeva dalje, da pred Hrvatom leti genij rada, koji ga upućuje:
»Naprled, napried staze vode za Hrvata gdje se sv'etli zviezda sviesti i slobode!«
— Hrvatska sviest i sloboda! Svanuli su njezini dani, i genij rada uz tu zviezdu sviesti i slobode korača sa Hrvatom »kroz polja i gore — baca se, s njim na talas i ruje utrobu zemlje«.
— »U maloj kući prede žicu, a djedovske gusle pretvaraju večericu u med«.
»Znoj i suza sviest griju žuljne ruke'vienac viju napredku ti i slobodi!«:

— Genij rada hrvatskoga naroda vidljivo se očituje u njegovoj zaposlenosti. Hrvat ore, kopa, sije, žanje; sadi duhan, heljdu, hmelj i buhač. Sadi vinovu lozu, suši smokvu i šljivu, uzgaja goveda, svinje i živad. Odkriva rudnike i kamenolome, stvara krečane i pilane. Vadi iz zemlje i mora sol i spužve, marinira ribe i ciedi ulje. Juri u lokomotivi i samovozu, uzlieće u zrakoplovu i kao ronac silazi u morske dubine i kao Wagnerov »Leteći Holandez« preliieće nemirne valove.

Hrvat i piše, pjeva, gradi i stvara. On izpisuje stranice svoje poviesti od kamenoga nadpisa Trpimira »kneza Hrvata« preko Ilirske arkade — do modernih spomenika, koji se dižu na Mirogoju rudarskim inžinjerima, graditeljima i zaštitnicima radnika.

I žena mu radi: pjeva, ljulja kolijevku, stere ležaj, podjaruje vatru, prede i tka, uči i študira, piše — a kad uztreba baca sav svoj nakit do nogu bana Jelačića i žrtvuje i svoj posljednji zalogaj na oltar narodne stvari Nezavisne Hrvatske.

Grobnice na hridinama našega Jadrana u sjeni pinija i čempresa prkose trulosti i propadanju. Kamene ploče na hercegovačkim hrvatskim kućama odupiru se buri. Trstika na krovovima vojvođanskih Hrvata prkosi ledenim vjetrovima sa madžarskih pusta i ruskih ste'pa.

Bosanski strmi krovovi zbacuju sa sebe sniežne namete poput nesnosnog robstva, a debeli panjevi izprepleteni šibljem opiru se gorskoj bujici. Sve je to izmislio mozak naroda i stvorila njegova šaka, koja se podigla protiv svega što napada njegovu ratničku i kulturnu poviest, natopljenu krvlju i suzama.

Rad! I u tom grandioznom ritmu rada ljudi su sretni i zadovoljni. Ništa nije strašnije nego od nerada upale oči. Svaki djelić hrvatskoga puka vapi: »Dajte mi udio u radu cjelokupnoga naroda, na svim poljima i na svim područjima«.

— Hrvat osjeća da je vriednost njegove ličnosti u radu i on je sretan. Sretan je — jer je i slobodan. Genij rada hrvatskoga naroda bio je dugo sputan, gotovo uklet, zarobljen — i zato je bio i tako bezkrajno bolan.

Ako su Galton, Brentano, Ribot, Ostwald, Odin i mnogi drugi proučavali genijalnog čovjeka, njegovo nasljeđe i genezu, njegov onostrani sviet i dali poviest velikih ljudi, onda i mi možemo proučiti genij svoga naroda. Genij rada hrvatskoga naroda je čovjek, koji djeluje kao priroda. On osjeća da u njemu nešto stvara. On osjeća, da je to oduhovljenje razuma po vlastitoj sadržini. Bit je njegova u živahnosti duha, to je prekomjemost intelektualnosti.

Narod kao i čovjek ima u sebi nešto podsviestno — genijaJno. Njegova se nadahnuća odlikuju originalnošću. Narod je kao umjetnik, koji govori cno, što mu je na srcu, o onome, o čemu se ne može šutjeti i što se strastveno ljubi.

Hrvatu je na srdcu zamlja, dom, žetva, sloboda. On ne može šutjeti o svojim potrebama. On strasno ljubi domovinu, zastavu, svoj grb i pečat. Od izlaska do zalaza sunca on radi. I pri lojanici i petrolejci misli, šta će raditi sutra, šta će raditi jesenas, zimus i na godinu. Svaki je svoj rad prožeo sviešću svoje zastave. Kočijaš ju je upleo u svoj bič i konjsku grivu, kad juri preko mosta na Savi. Lončar ju je utisnuo u divnu keramiku što ukrašuje onnar hrvatskoga intelektualca. Švelja ju je utkala u svileni jastuk, koji leži u budoiru dame. Licitar ju je utisnuo u licitarsko srdce. Vjernici su sagradili kapelicu na Sljemenu podigavši svoje oči »Kraljici Hrvata«.

— Kapelan je lepršavu trobojnicu iznio iz tamne katedrale. Zborovi pjevača pronieli su hrvatsku pjesmu diljem zemlje, a vojnici pred ubojno oružje. Ovaj genij rada, svijesti i slobode hrvatskoga naroda došao je do izražaja u svim našim bivšim i sadašnjim velikanima.

Ako je Silvije Strahimir Kranjčević vidio u geniju rada ideju vodilju napredka Hrvatske, ako je narod prožet genijem rada, onda i pojedinac, koji niče iz naroda, zaslužuje našu pažnju. I zato možemo promotriti pojam i bit genija, uzroke genijalnosti i odgojni postupak sa genijem. Genij u latinskom jeziku znači božansku savršenost ljudske prirode.

Ranije se za neke ljude govorilo, da imaju neprijatni, osobiti, ili nesretni genij. Danas se više tako ne kaže. Nas sa odgojnog stanovišta zanima genijalan čovjek. Genij se, uzet kao pojedinac, kao i svaka individualnost u svojoj biti ne može spoznati. Možemo ga odrediti samo karakterističnim oznakama. Oznake genija su ove: on je nešto jedinstveno, neshvatljivo, neizivedivo u ljudskom rodu, u cielosti je podpuno originalan, duhovno je jači ne samo od prosječnih, nego i od najboIjih talenata.

Genij uključuje. u sebi nešto dvostruko — ili kako bi rekao pjesnik: »Veliki čovjek je sastavljen od više ljudi, i samo je zato i veći od drugih!«

— Pojedina osjetila, pamćenje i mašta su, u izvanrednoj dispoziciji, i lako se odgajaju, ili su već odgojem u roditeljskoj kući te više duševne sposobnosti unapriedjene. Osjeća se kod svakog prirodjena ljubav za promatranje pojedinih vrsta predmeta i različitih zanimanja. Vrste genija razlikuju se naročito po interesima. Jedni se posvećuju muzici kao Beethoven, Wagner, Mozart, Chopin itd., drugi pjesničtvu kao Dante, Goethe, Schiller, neki arhitekturi kao Bramante, Michelangelo, kiparstvu Canova itd., slikarstvu. Bembrandt, Murilo, Velasquez, neki politici ili izumima, ili nauci.

Genij ne samo da se odlikuje svojim jakim umom i stvaralaštvom, nego posjeduje i snažnu, iztrajnu volju da postigne vrhunac i ostvarenje svojih namisli. On djeluje i na svoje nagone i to neprisilno i harmonično. Čuva se od nestalnih poziva, a n stanju je da i na druge snažno djeluje 1 to ne samo na duhovno niže, nego i na izgrađene ličnosti. Primjer za to je »željezni kancelar« Bismarck. Duhovna premoć genija iztiče se u stvaralačkoj snazi. Ona mu omogućuje, da iz punine utisaka, koja u njega prodire, da iz punine koja na njega djeluje, da iz punine svojih doživljaja načini sretan izbor. On čini taj izbor intuitivnom sigurnošću. On iz svega onoga, što primi, prenese, načini nešto vrijedno i neobično, nešto novo. On uz snažno diskurzivno mišljenje, bez mnogo metoda i sistematike stvara jednu jedinstvenu cjelinu.

Platon je izgradio svoju filozofiju u formi razgovora Parmenida Protagore i drugih sa Sokratom, te je nju obasjao suncem Egejskoga Mora i mramornom ljepotom ciele Grčke. Sv. Augustin je prevladao svu spekulativnu teologiju i sve filozofske sisteme do svog vremena i postao je originalan i nezaboravan po svojim »Iz poviestima« i po svom religijskom momentu žive pobožnosti, kad je uzkliknuo: »Stvorio si nas za sebe, o, Bože! I nemirno je naše srce, dok ne odpočine u Tebi!«

— Kod njega je nestalo, veli Norden, one antičke jednostavnosti i progovorila je strastvena afrička narav, učinivši ga najjačim stilistom prošlosti i budućnosti. Windelband je napisao, da je cijelo previranje općeg njemačkog odgoja našlo svoj izražaj u najvećem njemačkom pjesniku Goetheu, — a cijelo previranje njemačke filozofije sazrelo je u njihovom najvećem filozofu Kantu, a Brancistatter dodaje: »Kant je lutao genijalno, ali je zalutao!« — Granica prema radovima, Što ih stvaraju genijalni pojedinci, kako veli Eead, označena je originalnošću zanimanja duševno bolesnih, jer su njihovi radovi i bez snage, bizarni, jer su bez kontrole.

Podpuno razvijen genij ima i drugih oznaka. Odlikuje se bogatstvom misli i izrazima kao naš Matoš, unutrašnjom prirodnošću duha, koja je različita od mnogostrane zaposlenosti. Kod genija se zapaža dugi, predhodni unutrašnji rad i onda upadna brzina njegove izvedbe. Taj predhodni unutrašnji rad i tu brzinu izvedbe vidimo kod Dostojevskoga. Prognan u Sibiriju, čitao je sv. Pismo. To mu je bila jedina knjiga, koju je mogao ponijeti u progonstvo i koja ga je kriepila u patnji. Otuda njegov Aljoša i Inkvizitor iz »Braće Karamazovi« i njegov završetak »Zločina i kazne«.

Mišljenje se genija igra analogijama. U stanju inspiracije zapadaju u zanos. Beethoven je za vrieme oluja lutao po obroncima Beča i okoline i pravio zabilješke, a za vrieme komponiranja obuhvatio bi ga neki neiskazani žar. Giordano Bruno je bio toliko zanesen svojom panteističkom filozofijom, da mu je zanos potisnuo strah pred smrću i začuđeno je rekao: »Vi izgovarate osudu većim strahom, nego što ga ja osjećam!«. Poniranje genija u osjećanje vidi se i za vrieme reformacije u Njemačkoj. Ono se protivilo svakoj znanosti, pa je Martin Luter u strahu, da osjećaj pobožnosti ne klone pred naukom, doviknuo svojim protivnicima: »Tu, beštiju, razum, stjerao sam pod klupu!« Genij posjeduje originalnu fantaziju, t. j. kombinatornU sposobnost, a mnogi i fascinirajući pogled, kao što ga je imao Napoleon, Bismarck i Helmholz.

Uzroci genijalnosti velikih ljudi ne će se nikada podpuno shvatiti. Empirički se oni ne mogu objasniti. Ali točne karakteristike genija, poredbe tih karakteristika, izpitivanje duhovnih sposobnosti roditelja i predaka, duhovni i tjelesni razvoj genija mogu voditi do spoznaje empiričkih uvjeta genijalnosti i mogu nadopuniti metafizička razmišljanja. Neki su tvrdili, da se genijalnost dade protumačiti pomoću nasljeđa.

Prigovor tome pak je ovaj: Prvi, koji je u čovječanstvu bio genijalan, nije mogao nasliediti genijalnosti. Metafizička psihologija tvrdi, da se kod rođenog genija sastala sretna kombinacija duševnih i tjelesnih uvjeta duhovnog razvoja. Dyroff pak misli, da je nerazumno sva sjajna djela genijalnih ljudi svoditi na tu slučajnost susreta sposobnosti kod rođenja. Prelistavajući filozofiju poviesti, vidimo da su genijalni pojedinci stvarali prekretnice na raznim područjima ljudskoga duha za obće dobro čovječanstva. Po kreacianizmu, po kojemu su u svjetskom razvoju mogući uviek neprestano novi stvaralački akti svjetskoga uzroka, Bog stvara dušu i spaja je sa materijalnim uvjetima. Prema ovome može se vrlo jednostavno i jedinstveno objasniti ona dvostruka uvjetovanost genija i onaj blagoslov, što ga genij donosi čovječanstvu, kada je dopro do vlastitog usavršenja i kada je na se preuzeo ulogu u poviesti čovječanstva, koja mu kao sazrelome geniju i pripada.

Od fizioloških uvjeta ističu se kod genijalnih ljudi povišena uzbudljivost živčanog sistema, izoštrenost pojedinih osjetila, iztaknuta djelatnost pamćenja i fantazije. Fantazijske slike dostižu kod genija toliku jakost i konkretnu zornost, da se mogu zamjeniti sa halucinacijama. Goethe sve iluzije doživljava kao stvarnost. Dante vidi pred sobom sve paklene utvare i osjeća muke — ali gleda i nježni lik rajske Beatrice. Ch. Bandelaire u snu doživljava svoju javu kako piše u svojim pismima. Kod genija se opažaju nagnuća prema afektima iza stanja genijalne produktivnosti. Neki briznu u plač, neki lutaju u samoći, neki se opijaju, neki zapadaju u duboku šutnju, ili u beskrajnu radost. Platon piše, da je Sckrat izpivši pehar otrova u uvjerenju o besmrtnosti duše rekao: »Čovjek se mora pobožnom šutnjom rastaviti odavde!«

Koristnim sposobnostima mogu pridoći bolestne moždane dispozicije i načiniti mnogostruku zamršenost. Nastaje to povodom naslieđene, ili stečene neurastenije, histerije, epilepsije, ukočenosti, naslieđenih bolesti, loših navika, alkoholizma i dru. gog. Tako su nastradali Rousseau i Nitzsche. One su potencirale njihove sposobnosti, ali ih ujedno svratile sa njihovog pravog puta. Genijalan čovjek može svoje nervno uzbuđenje dovesti do bolesti, ako nerazumno pretjeruje svoj rad i svoje vježbanje, a može ih i uništiti nezdravim načinom života. Schopenhauer i drugi su tvrdili da izkonska stvaralačka snaga mora ležati u moždanim dispozicijama. Mjerili su mozgovi velikih ljudi i upoređivali jedan sa drugim, kao i mozgovi muškaraca i žena. Bischof je tvrdio, da je mozak muškarca teži ođ ženskoga i otud njegove jače sposobnosti. Kada je Bischof umro, izmjerili su i njegov mozak i napisali su: »Specialna ironija sudbina je htjela, da je Bischofov mozak bio lakši od težine poprečnog ženskog mozga!« Teorija je pala!

Veći broj moždanih vijuga ne podudara se sa većom genijalnošću. Izvanredno pamćenje i tehničke sposobnosti nalazimo i kod životinja, idiota, psihično zaostalih, kao i kod rođenih zločinaca. Ovi su jednostrani — dočim je genij mnogostran. Mnogi geniji sjedinjuju suverenim svladavanjem svoga područja još veći ili manji talenat u drugim strukama. Dante je sjedinio u svojoj »Božanstvenoj komediji« umjetničku i pjesničku, literarnohistorijsku i kulturnu vriednost. Leonardo da Vinci je bio i kipar i slikar, arheolog i tehničar. Bavio se konstrukeijom letećeg stroja. Michelangelo je bio i kipar i slikar, arheolog i tehničar. Bavio se konstrukcijom letećeg stroja. Michelangelo je bio i kipar i slikar i graditelj, a bio je i nježan u svojoj ljubavi. Goethe je bio i pjesnik, filozof, pedagog i državni kancelar.« Odgojni postupak sa genijem je težak.

Psihologija djeteta tvrdi, da se prije treće godine ne može ništa opaziti od' genijalnosti. Ako se kod djeteta rano zapaze izrazita nagnuća k jednostranim zanimanjima, moramo se čuvati od preuranjenih zaključaka o genijalnosti. Tu dolazi i pitanje i bolesna jednostranost, kao i izraziti talenat. Odgajati djecu za »čudovišta« u svakom je slučaju loše, jer se ono »značajno« i u prirodi polaganije razvija. U šesnaestoj godini već se ta izrazita sposobnost dade bolje promatrati. Ako se kod kojega djeteta zapazi znak istinske genijalnosti, ili pak predmnivane, odgajatelji preporučuju nježnost i čuvanje čuvstvenog života. Naročitu pažnju treba posvetiti izgradnji moralnog karaktera. Vodstvo ne smije biti pedantno, nego mudro i dalekovidno, a razum treba unapriediti bogatoj i po planu datoj građi. Moramo zato pripaziti, da u odgoju hrvatske mladosti nadarenim pojedincima dademo mogućnost naobrazbe u pojedinim strukama i mogućnost stvaralaštva i pravo njihovo mjesto, da se ne bi desilo ono, što Schopenhauer veli:

— »Jedan čovjek velikih i riedkih duhovnih osobina, kad je prisiljen da radi neki čisto koristan posao, koji bi mogao da savlađuje i najprosječniji čovjek, sličan je jednoj dragocjenoj i najljepšim šarama ukrašenoj vazi, koju upotrebljavaju kao kuhinjski lonac; a praktične ljude upoređivati sa genijalnim ljudima isto je, što i upoređivati i obično kamenje sa dijamantima«.

Odgoj hrvatskog naroda i njegove mladosti za rad i stvaralaštvo ima bezkrajne mogućnosti. Samo onaj narod i samo onaj čovjek, koji nikada ne prestaje u svom htijenju, jednom će doznati što sve može učiniti. Genij rada hrvatskoga naroda je duh u kojem se formira u najsavršenijem obliku djelatna snaga naroda. Naš je narod tu djelatnu snagu očitovao na svim područjima naše poviesti, književnosti i umjetnosti. Sjetimo se samo imena naših hrvatskih kraljeva: Tomislava, Zvonimira i Petra Svačića. Zatim hrvatski velikaši: Nikola šubić Zrinski, Petar Zrinski i Krsto Frankopan. Narodni mučenici: Matija Gubec, Šuflaj, Radić i Javor. Ljudi preporoda i hrvatske ideologije kao Ljudevit Gaj i Ante Starčević. U filozofiji Ruđero Bošković, u nauci Nikola Tesla. Tj. slikarstvu Celestin Medović i Bukovac, u kiparstvu Meštrović, u muzici Lisinski.

Razumska refleksija dostiže svoju genijalnost kod Ivana Mažuranića, vjerske meditacije kod Marulića, Gundulića i Preradovića. Himna slobodi kod Ivana Gundulića i Frana Mažuranića. Ljubav prema domovini u Antuna Mihanovića. Nikola Tordinac je osjećao u sebi svesilnu želju, da se punina naše — hrvatske duše, saopći drugim narodima. Šenoa, Kumičić, Tomić i Nazor grčevito u svojim djeiima brane narod od tuđinske invazije. Žele, da budemo »svoji na svome« — dok tisuće drugih radi u naprednom natjecanju s drugim prosvietljenim narodima. Kozarac budi težnju za ekonomičnošću, Đalski, Vojnović i Domjanić za plemenitošću i aristokracijom duha i srca. Vjenceslav Novak šiba u »Titu Dorčiću« odlaženje od izkonske narodne nadarenosti, a genijalno ludilo muzičara prikazuje u »Dva svieta«.

A nije H Kranjčevićev i Vidrićev pjesnički genij sišao u ponore duševnog mraka? Genij rada hrvatskoga naroda zna, da je. naš mrtvi kapital ne samo u neupotrebljenoj plodnosti naše zemlje, nego i u neupotrebljenoj darovitosti našega čovjeka. I genij rada zato na usta Josipa Kozarca u »živim kapitalima« veli za tog čovjeka: »Nema ga još — ali on će doći!«

A mi velimo: »Njegovo je vrieme došlo!« Dr. Mile Budak u svome »Ognjištu« privodi nesvijesnog ljubitelja zemlje — k svijesnome — iz vrtloga sebeuništavanja k produktivnom i pozitivnom radu. Hrvatski narod je sposoban, ideja rada je u njemu rođena, afirmirana i sada još više naglašena.

Hrvatski narod je uviek bio narod rada i dobre volje — jer je genij hrvatskoga naroda genij duha, vjere i stvaralaštva. To nije utopija! To je ona velika, istinska, vječna stvarnost, za koju je i Krist u Kafarnaumu dao svoju potvrdu, odbijajući materijalističko naziranje života:

— »Duh je ono, što oživljava: tijelo ne koristi ništa! Riječi, koje sam vam rekao, duh su i život!« (Ivan VI. 63.) Dapače, Krist spominje Zakon, koji veli za one, kojima su namienjene rieči Božje: »Bogovi ste!« (Ivan X. 34.—37.)

— »Temelj svake vrijednosti jest samo rad — a temelj svakog prava jest dužnost«.

Otilija DEMETAR


Sjećanje na radostno Uskrsnuće Nezavisne države Hrvatske

Želja mi je iz dva razloga iznijeti svoja sjećanja na 10. Travanj 1941. i u nastavcima, što slijedi postupno Drugi svjetski rat u Slunjskom kraju i šire:

radi istine o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako sam ju osobno doživljavao, kakova je bila, u što su je okolnosti pretvorile i uništile…
pobiti komunističke i fašističkočetničke klevete o NDH, napose one napisane ili (i) uređivane od doktora povijesnih laži Đure Zatezala, u kojima najviše kleveće i laže o Središnjoj Hrvatskoj, točnije o Hrvatima Slunjskog kotara.

Današnja Hrvatska nema povjesničare niti političare, koji bi se pravilno, bez plus ili minus ideološke euforije osvrnuli na 10. Travanj 1941. i daljnja zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata. Kao odrasli dječak, učenik Srednje škole u Slunju doživio sam Dan 10. Travnja 1941. kao najveći dan u svome mladome životu. Smio sam od toga dana nadalje javno reći da sam Hrvat i uzviknuti: Živjela Hrvatska! za koje riječi sam do jučer mogao dobiti ukor s predisključenjem iz škole i dobiti školske pa i žandarske batine.

Evo nekoliko povijesnih podataka vezanih za Slunj

Dan 10. Travanj 1941. bio je Veliki četvrtak, crkveni blagdan i najveći godišnji sajam, inače četvrtkom u Slunju. Školski raspust uslijedio je u 10 sati. Sa svojim suučenicima, dogovorno: Toma Hazler, Marko Skukan, Mato Sminderovac i ja Dragan Hazler, našli smo se na Mostacu u središtu Slunja. Razgledali smo sajam i zapazili nekoliko neobičnih pojava i stanja, od kojih ću samo neke spomenuti. Na sajmu nije bilo mladih ljudi jer su uvojačeni za rat, ponuda žitarica i drugih poljodjelskih proizvoda je bila dosta manjkava jer je godina 1940. bila jako sušna i neplodna; goveda, ovaca, janjaca i koza bilo je vrlo mnogo jer ljudi nisu imali krme za prehranu, a trebali su novac za kupnju žitarica. Konja je bilo malo na prodaju jer su oduzeti vlasnicima radi ratnih potreba. Za oko jedan sat mi smo prolunjali čitav sajam za: razne kućne potrebštine, obrtnički i građevinski materijali, stočni plac i žitni plac…

Desetak minuta iza toga uslijedila su tri automobila i u jednom od njih prepoznali su ljudi Dr. Ivana Šubašića – bana Banovine Hrvatske. Automobili su stali pred Svratištem Korana, vlasnika Slavka Kovačevića. Tu su gosti objedovali i produžili put prema Rakovici. U Slunju se je govorkalo da oni bježe u Bosnu jer se boje njemačkog bombardiranja Zagreba, što se je dogodilo s Beogradom već 6. travnja. Tijekom dana uslijedili su brojni automobili s državnicima i političarima iz Zagreba, koji se nisu zadržavali u Slunju. Slunjani i sajmari su vjerovali da banska i državna vlada bježe u Bosnu, gdje će organizirati obranu protiv Njemačke, iako se je znalo da je to utopija jer su Nijemci već zauzeli Makedoniju i Srbiju do Niša i napreduju sjeverno prema Beogradu i na jugu prema Grčkoj.

Jugoslavenska vojska bježi u Bosnu?!

Iza 3. sata popodne pojavila se je pred mjestom Slunj na Karlovačkoj cesti, vidljivo do tri kilometra duga kolona Jugoslavenske vojske – pješadija praćena oficirima na konjima i poneki teretnjak, u kojem je voženo strjeljivo i druge vojne potrebštine. To je bila divizija generala Dragutina Antića u bijegu prema Bosni i k njoj u Karlovcu pridružena bježeća vojska iz raznih jedinica.

U Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska!

Još prije dolazka Jugoslavenske vojske Slunjani su doznali, da je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Proglas je ponavljano preko radia govorio Slavko Kvaternik, inače već poznat u Slunju kao pukovnik, koji je u Bjelovaru razoružao Jugoslavensku vojsku. Slično sada čine Slunjani. Ipred Mostaca – središnjeg dijela mjesta Slunja postavljene su brklje i iza njih okupilo se nekoliko stotina sajamara – Slunjana i Hrvata iz okolnih sela Slunjskog kotara i susjedne Bosne. Skup su organizirali Pučki ustaše i zaštita Hrvatske seljačke stranke. S balkona poštanske zgrade javio se je slunjski župnik i dekan vlč. Ivan Nikšić. Poručio je hrvatskom narodu radostnu vijest i važno priopćenje zaustavljenoj bježećoj vojski Dragutina Antića i pridruženima: “U Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska i u njeno ime predlažem generalu Antiću, da vojska odloži oružje bez ikakvog odpora i nepotrebnog krvoprolića.” Uz ostale savjete i naređenja rekao je da iz svakog prozora viri strojnica pa je bolje mirno odložiti oružje i odmah se vraćati svojim kućama, nego uzalud poginuti.

S tim govorom pozvao je vlč. Ivan Nikšić generala Dragutina Antića i njegove najbliže oficire na pregovore, iza kojih je uslijedilo odlaganje oružja i mogućnost povratka svojim kućama za sve vojnike. Zadržani su do daljnjega samo viši oficiri. Hrvati iz Antićeve divizije su zadržani pod oružjem u Slunju i pomogli su u održavanju potrebnog reda i mira. Oni su također upućeni svojim kućama već sljedećeg dana (Veliki petak).

Najkraće rečeno, razoružano je oko 5.000 bježečih jugoslavenskih vojnika iz Antićeve divizije i njoj pridruženih bjegunaca. Bilo ih je svih nacionalnosti i odmah su bez oružja upućivani na povratak svojim kućama, osim Hrvata, koji su radi potrebe ostali pod oružjem. Nitko u tom bijegu i primoredaji oružja i strateške vojne opreme nije poginuo, čak niti ranjen bio. Ovo ističem iz dva razloga: Lažna povijest Đure Zatezala piše o poginulima i strijeljanima generalima u Hrvatskom Blagaju. To je notorna laž, kao i čitava povijest Đure Zatezala, koji i sada piše laži i izmišlja nove srbske grobnice s trocifrenim pogubljenicima. Znade se iz svih raspoloživih izvora da Jugoslavenska vojska nije imala mnogo generala, a Đuro Zatezalo ih navodi nekoliko (bez imena).

Ovo je uzorna slika hrvatskog ljudskog i ustaškog odnosa prema vojski, koja je inače bila neprijateljski nastrojena prema Hrvatskoj i prema Hrvatima. Pripadnici te iste Jugoslavenske vojske ubili su toga dana u Crikvenici Milutina Kvaternika i sprovodili su slične zločine nad Hrvatima napose u Lici i u Hercegovini.

Drugog dana, 11. travnja na Veliki petak postrojeni su na slunjskoj Maloj promenadi svi zarobljeni oficiri i s njima genaral Dragutin Antić. Bilo ih je točno 15 (petnaest). Pučki ustaše su ih ukrcani na jedan teretnjak i odpremili u Karlovac. Znade se da su završili kao zarobljenici u Njemačkoj i preživjeli rat, zajedno s generalom Dragutinom Antićem. Po završetku rata, 1945. su se vratili u Srbiju. Ovaj podatak potječe od kapetana jugoslavenske vojske Milana Matića, oženjenog sa Slunjankom Maricom Jurašin. Milan Matić se je poznavao s generalom Antićem i zajedno su se vratili u Srbiju. Dakle, doktor povijestnih laži Đuro Zatezalo se je i ovdje pokazao kao lažljivac.

Valja ovdje dodati nešto, što vjerojatno nije zapisala nijedna povijest. Naime, bježeća Jugoslavenska vojska – divizija Dragutina Antića i pridruženi vozili su sa sobom veću svotu novaca “u kištricama”. Samo jedan dio tog novca završio je na pravom mjestu i dospio u riznicu NDH, a veći dio su razgrabili pojedini Slunjani, koje se još i danas u Slunju naziva “Kištričari”.

Velika subota, 12 travnja 1941. oružani četnički napad na Slunj

Otišao sam vrlo rano u Crkvu donijeti Svetu vodu i oganj iz vatre, koja je gorjela u crkvenom dvorištu. U tom starinskom običaju se je slunjska mladež natjecala, tko će prvi donijeti oganj od drveća iz naših, hrvatskih gora i posvećenu vodu iz rijeke Slovinčice ili Hrvatinčice, sada nazivane i Slunjčicom. Na povratku kući, ispred pošte okupila se veća skupina ljudi – žena svih dobi i starijih muškaraca jer su mlađi već pred desetak dana uvojačeni za rat. Slušali su ljudi, što javlja iz Primišlja poštarica Milka Gračan svojoj sestri – poštarici u Slunju Jelki Gračan-Milinković o četnicima iz Srbije i iz Crne Gore, koji se u Primišlju odmaraju, pridružuju im se četnici iz okolnih srbsko-vlaških sela Raletine, Tobolića, Veljuna… i javno govore, da idu u Slunj poklati Hrvate. Kad sam dotrčao kući javiti tu strašnu vijest, moj otac, pučki ustaša i radićevac je već otišao na bojišnicu, na Ivšić brdu sa svojm starinskom puškom… Ispred moje kuće Starom cestom malne trčeći išli su ljudi iz Rastoka, netko s lovačkom puškom i netko s kuburom braniti se od srbsko-četničkog pokolja. Protivno stavu moje majke Franciske, pobjegao sam od kuće i zajedno sa starijim bratom Nikolom našao sam se na Maloj promenadi pred žandarmerijskom kasarnom, iz koje su naši vršnjaci već nosili oružje i strjeljivo do Stočnog sajma. Tamo je stajao nadstražar Mića Sminderovac – zvani Čašan, koji je preuzimao donešeno oružje, strjeljivo i poneku kacigu i vraćao nas natrag jer je bilo opasno ići dalje. Već se je čula obostrana pucnjava. Čašan nas je nazvao mladim Ustašama, što smo mi s radošću prihvaćali pa sam tako i ja postao Ustaša 12. Travnja 1941. i ostao Ustaša kroz čitav život i kao Ustaša ću umrijeti…

Moglo je biti oko 11 sati. Prviput u životu čuo sam strašno puškaranje. Nije mi uspijevalo reći “jedan!” bez pucanja, koje mi je (isto i drugima) probijalo uši. Ubrzo smo se našli na drgomu ustaškom zadatku.

Naime, pred zgradom Općinskog poglavarstva u Slunju stajao je bilježnik Josip Turkalj, predsjednik Mate Božičević, Slavo Flanjak i još neki, meni nepoznati ljudi. Oni su zaustavljali razvojačene vojnike – Hrvate, koji su se iz ličkih vojarna vraćali svojim kućama. Mi Ustaška mladež smo vodili te hrvatske vojnike u većim skupinama do Stočnog sajma, gdje im je nadstražar Mićo Sminderovac – Čašan davao oružje i srtrjeljivo te ih slao na dijelove obranbene bojišnice, gdje je bilo najopasnije.

Četnici, koji su došli poklati sve Hrvate u Slunju su već bili u Lalićevom gaju, stotinjak metara do prvih slunjskih kuća Jure Lesara i Ive Modrušana. Tada su hrvatski vojnici napravili juriš s brdašca Muratovac i protjerali četnike prema Grabarju i Debelom brdu, gdje su stajali njihovi kamioni na Ogulinskoj cesti. Tu je na njivi Ive Gračana blizu Lalićevog gaja poginuo jedan četnik imenom Vojo Vujadinović iz Pljevlja. Kao poznavatelj ćirilice čitao sam njegova pisma od roditelja jer stariji Slunjani nisu učili ćirilicu. Savjetovali su ga, pripominjući da se kao četnik čuva jer je rat opasan i pogibeljan.

Borba za obranu Slunja od prvog četničkog napada već 12. travnja 1941. je trajala od oko 8 sati ujutro do blizu 17 sati. Slunj je spašen zajedničkom obranom zavičajnih pučkih ustaša, hrvatskih vojnika, povratnika iz ličkih vojarna, dodajem i nas iz slunjske Ustaške mladeži. Na slunjskoj strani bilo je troje mrtvih (jedan se je zvao Ivan Stipatić) i šestorica lakše ranjenih: Na zločinačkoj četničkoj strani nađena je zaostala šestorica poginulih i sahranjeni su s križevima (krstovima) na slunjskom Pravoslavnom groblju. Govorilo se je u Slunju prema podatcima iz Primišlja da je poginulo 11 četnika i desetak je bilo ranjenih.

O zločinstvima ovih četnika, od kojih je nekolicina ostala u srbsko-vlaškim selima i u Plaškome, isto i o njihovim sljedbenicima pretežno iz redova lokalnih četnika bit će više u nastavcima ovog dokumentarnog izvješća. Ovdje ću samo pripomenuti, da su četnici već 17. travnja 1941. sasjekli telefonske stupove uz Ogulinsku cestu do dva kilometra udaljeno od Slunja. Nadalje, otimali su goveda pastirima, začekivali su i pljačkali putnike na cestama i već 5. svibnja 1941. udruženi srbski četnici i komunisti pod vodstvom veljunskog paroha – četničkog vođe Branka Dobrosavljevića poklali su 8-članu hrvatsku obitelj Jose Mravunca, mlinara na Korani u Hrvatskome Blagaju.

Zaključno ovome jedna važna pouka i pohvala Pučkim ustašama

Pučki ustaše su na Veliki četvrtak 10. Travnja 1941. zarobili i razoružali u Slunju oko 5.000 jugoslavenskih vojnika i njihovih oficira (Molim: Ne častnika!), među kojima je zasigurno bilo srbskih i crnogorskih četnika. Oni su bili naši neprijatelji. Nitko nije ubijen, niti ranjen niti mučen niti uhićen u zatvor. Tako su se prema zarobljenim neprijateljima ponašali Pučki i drugi ustaše, koje je srbska i komunistička propaganda proglasila-sotonizirala najpogrdnijim nazivima.

Iz gornjeg dokumentarnog prikaza se vidi da srbski i crnogorski fašistički četnici udruženi s lokalnim srbskim četnicima dolaze već 12. travnja 1941. poklati Hrvate u Slunju. Kad im to nije uspjelo, onda su udruženi lokalni četnici i komunisti ubijali hrvatske putnike i prolaznike na cestama i već 5. svibnja1941. godine, kako je gore napisano poklali su mirnu hrvatsku obitelj Jose Mravunca.

Zločin nad Hrvatima udružio je fašističke četnike i komunističke partizane

Ovo je važan podatak, kojeg ne znaju brojni Hrvati pa ga valja ovdje iznijeti.

Sve velikosrbske ideologije, napose državno-nacionalna Srbska pravoslavna crkve i fašistički četnici djeluju po planu na uništenju Hrvata. Takvi su na primjer: Načertanije, Moljević-Mihailovićev plan za likvidaciju svih Hrvata uz poštedu od 200.000, koje će se posrbiti, zatim Memorandumi SANU, Milošević-Šešeljev plan… Titovi komunisti (partizani i drugi šumski odmetnici) su Marxisti. Dokumentarno se znade, da je Karl Marx u svojoj ideologiji naredio da sve Hrvate, kao nepoželjan mali, ali opaki narod treba posve uništiti. Tu je odgovor, zašto je marxist Tito, nakon svađe bivših prijatelja Hitlera i Staljina, otišao 22. lipnja 1941. k fašističko-četničkom vođi Draži Mihailoviću, a ne k poglavniku Dr. Anti Paveliću.Udruženo s Dražom ili “marxistički” Tito je masovno ubijao i zlostavljao Hrvate.

Jedan i drugi (Tito po marxizmu) i Dražo Mihailović po velikosrbskim planovima napose po Mihailović-Moljevićevom planu imali su temeljni zadatak uništiti sav hrvatski narod.

Isti plan uništenja Hrvatske i hrvatskog naroda sprovode i danas marxistički komunisti iz SDP i srbski četnici iz Srbije i lokalni četnici predvođeni velečetnikom Miloradom Pupovcem. Ne znam je li pravilan izraz: “Naivni Hrvati” opraštaju Srbima sva zločinstva i još im nude podporu za ulazak u Europsku Uniju, umjesto da se izgradi “Kineski zid” između zločinačke Srbije i “naivne” Hrvatske.
...

Mr.sc. Dragan Hazler – hrvatski djelatnik – Pučki ustaša s ustaškom prisegom



dragovoljac.com

10. TRAVANJ 1941.
DAN KOJI SU HRVATSKA POKOLJENJA ČEKALA VIŠE OD OSAM STOLJEĆA

Prije 74 godine, 10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dra. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim i etničkim prostorima.

Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.

Isto kao što će i 50 godina kasnije kada se hrvatski narod na demokratskim izborima ogromnom većinom glasova izjasnio za odcijepljenje od srbokomunističke Jugoslavije, na ovaj proglas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske ciknuo je Beograd, zajaukali su, zadrhtali i zacvilili Velikosrbi i domaći izdajnici, jer došlo je ono za njih najgore, ono za čime je hrvatski narod žudio punih 839 godina.

Došlo je ono što je njegov Ustaški pokret, kroz više od deset godina strpljivo i pomno pripremao i pred čim su dušmani hrvatskoga naroda strepili, a to je početak obće i odlučne bitke za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske vlasti i za uzpostavu samostalne države Hrvatske.

U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.

Isto tako, pošto su razbijena srbska vojska i razni četnički čopori još prije ovog proglašenja, počeli činiti strašne zločine nad golorukim hrvatskim pučanstvom, hrvatski narod je pozvan da se digne na ustanak protiv omraženoga tlačitelja i primitivnoga krvnika koji je svojim divljačkim ponašanjem kroz 22 godine svoje strahovlade hrvatskome narodu nanio daleko veće i groznije zulume od svih okupatora u povijesti. Iako goloruk, narod je ustao i stupio u borbu da iz svoje Domovine iztjera uljeza i oslobodi sve hrvatske povijesne i etničke prostore između Izole u Istri i rijeka: Sutle, Drave, Dunava, Save, Drine sve do Jadranskoga Mora.

U narednim danima i mjesecima sve što je disalo hrvatski, muško i žensko, staro i mlado, listom je ustalo u obranu i zaštitu svoje države za kojom su kroz više od osam stoljeća žudile sve njegove generacije.

I, moralo se ustati, jer u već kroz 22 godine hrvatskoj krvi ogrezla velikosrbska vojska i žandarmerija na povlačenju nisu se mogle pomiriti s nestankom njihove države pa su za vrieme bježanja u svoje jazbine preko Drine, za odmazdu počele nemilosrdno ubijati mirno hrvatsko pučanstvo koje im se našlo na putu.

Već 7. travnja, u Čakovcu je u ime Poglavnika, mr. phar. Teodor Košak proglasio uzpostavu hrvatske vlasti. Isti dan u tzv. garnizonu Jugoslovenske vojske u Đakovu došlo je do pobune hrvatskih ročnika i Srbijanci iz topa pucaju u glasovitu dakovačku katedralu, koju je izgradio veliki zagovaratelj “jugoslavenskog bratstva” biskup J.J. Strossmayer. Dan kasnije, 8. travnja 1941., radi divljanja srbijanskih oficita i vojnika u tzv. 108. pešadijskom puku Jugoslovenske vojske u Bjelovaru, dolazi do pobune vojnika hrvatske nacionalnosti. Nakon protjerivanja srbijanske vojske, narednik Ivan Cvek i vojnik Jovan Radić proglasili su privremenu hrvatsku vlast u ovom gradu. Nu postrojbe razbijene srbijanske vojske nastavit će rušenjem, paljenjem i ubijanjem civilnog pučanstva po svim hrvatskim mjestima kud budu prolazile, sve dok ne budu protjerane preko Drine.

Ali, ne samo to, nego kao i uviek u prošlosti ( a, kako ćemo vidjeti i u budućnosti) ni ovoga puta ništa ne ide u prilog Hrvatima i njihovoj novoj državi. I ovoga puta (kao što će to biti i 1990.ih), izgledalo je da se čitav svijet urotio protiv nas i kao da su se sva prokletstva svieta oborila na mladu hrvatsku državu i sve što je imalo hrvatski predznak. Samo par dana po proglašenju u Hrvatsku ulazi talijanska fašistička vojska i zposjeda skoro polovicu njezinog teritorija. Antihrvatskim prosrbski orijentiranim fašističkim i projugoslavenskim elementima ta okupacija talijanskih fašista dolazi kao mana s neba. Velikosrbski vođe u Hrvatskoj; dr. Niko Novaković “Longo” i drugi, udruženi s hrvatskim veleizdajnicima, djedom Vesne i Zorana Pusić, Dankom Anđelinović i njegovim bratom Grgom, na brzinu sastavljaju peticiju koju su odmah predali zapovjedniku talijanske fašističke vojske s molbom da je proslijedi Mussoliniju. U toj peticiji oni mole “Il Ducea” da zauzme i Italiji priključi “sve srpske zemlje” (u koje su ubrojili čitavu Dalmaciju, Liku, Kordun, Hercegovinu i pola Bosne).

Protiv tog podlog zločina tzv. hrvatski komunisti nisu progovorili niti jednu riječ, ali kad je mjesec dana kasnije Hrvatska vlada na čelu s drom. Pavelićem tzv. Rimskim ugovorima bila prisiljena pripustiti fašističkoj Italiji jedan vrlo mali djelić tih zemalja koje su oni nudili Mussoliniju, onda će to komunistima, orjunašima i svoj drugoj antihrvatskoj klateži biti izprika za njihov odlazak u Titine bande u šumama. Ali, svakome tko se imalo interesira za istinu i samo površno pogleda u onodobna događanja, biti će odmah jasno da je ta njihova tvrdnja najobičnija laž, jer nitko od njih nije ni prstom makao sve dok nije došlo do rata između Hitlera i njihovog “velikog vođe” Staljina. Sada pod protektoratom fašističke soldateske, klanja, pljačke i paleže po nezaštićenim hrvatskim selima nastavile su razularene, talijanskim oružjem naoružane, četničke bande popunjene oficirima i vojnicima razbijene velikosrbijanske vojske.

Još se glas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske takorekuć nije ni ohladio kada je u kordunskom selu Hrvatski Blagaj horda povampirenih posrbljenih Vlaha po noći došla u kuću njihovoga susjeda Hrvata Jose Mravinca i bez ikakva razloga i povoda poklala čitavu njegovu obitelj uključivši i nejaku djecu. Poslie tog divljačkog čina vlaška kukavička horda otišla je svojim kućama pjevajući - Sprem’ te se sprem’te četnici. Po selima iztočne Like, posebno u okolici Srba i Donjeg Lapca, udružene srbofašističke i srbokomunističke horde robe i pale sva okolna hrvatska sela, a sve stanovništvo kolju ili žive bacaju u jame.

Kako svi znamo, samo u jednu jamu, koja je nedavno odkrivena kod zaseoka Brotnja, bačeno je 37 podpuno nevinih hrvatskih žrtava djece, žena i staraca s prezimenom Ivezić. Sva hrvatska sela u tom okružju sravnjena su sa zemljom, a sve što nije uspjelo pobjeći stavljeno je pod nož.

U Kulen Vakufu gore dvori Kulenovića poznatih hrvatskih političkih lidera u Bosni. Gori cielo mjesto, a sve što nije uspjelo na vrieme pobjeći pada od krvničkoga noža. Gori i džamija, ali prije nego su je zapalili podivljali vlaški razbojnici, u čijim žilama od pamtivijeka kola hajdučka razbojnička krv, skidaju s minareta muslimanski vjerski simbol koji je prije 200 godina jedan od Kulenovićevih predaka dao izraditi od dva kilograma zlata. I, prema pripovijesti jednog četnika, kasnije partizanskog oficira, koje je to izpričao mome starom prijatelju Mili Đakaloviću (koji još danas u 94. godini starosti živi u Kanadi), kako to normalno biva među razbojnicima, radi jagme za to zlato došlo je među četničko-partizanskim banditima do oružanoga sukoba. U tom obračunu poginulo desetak razbojnika.

U Korenici “vojvoda” Mane Roknić pred vlaškom ruljom drži govor u kojem kaže da u Lici ne smije ni hrvatska mačka ostati živa.
Diljem Bosne, posebno u iztočnim krajevima, divljaju razularene četničke bande.
U mjestima uz obalu rijeke Drine, vječne hrvatske granice s Srbijom, predvođene bivšim “jugoslovenskim kraljevskim oficirima” i sveštenicima Srpske pravoslavne crkve, Vasilijem Jovičićem, Sergijem Mastilovićem i drugima, podivljale četničke bande kolju sve što nije srbsko. Crvena od krvi nevinih žrtava teče rijeka Drina. Iz Foče, Višegrada, Goražda i niz drugih mjesta nosi Drina tisuće leševa poklanih žrtava u Savu, a Sava dalje prema Beogradu da bi ti leševi nevinih hrvatskih žrtava u velikosrbskoj i jugokomunističkoj sotonskoj propagandi kasnije bili proglašeni kao “žrtve ustaškog pokolja nad Srbima”.

Pa kad se sve ovo sagleda, zar svaki triezan i pošten čovjek ne mora priznati da i ako je bilo odmazde za te i tisuće drugih takvih divljačkih zločina, je li to ikakvo čudo i može li se to smatrati zločinom?

Svakome mora biti jasno da, kao i za vrieme ovoga Domovinskog rata 1991. - 1995., Hrvatska vojska kroz četiri godine onoga rata nije se ni jedan čas borila za osvajanje ničega tuđeg, nego samo i jedino zato da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj harao i tamanio. Ona se borila, da svoju vlastitu hrvatsku Domovinu oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. I ništa više.

U oba ova rata Hrvatska vojska se borila da hrvatskome narodu i njegovom potomstvu osigura dobra što ih u sebi krije plemenito i plodno hrvatsko tlo, a ne da ga uživa nikakav tuđin, a posebno ne onaj gladni opančarski dotepenac i okupator koji je godinama po njemu haračio i natapao ga hrvatskom krvlju.

Ali, i te 1941. godine našlo se i onih izdajica koje je blagopokojni kardinal Stepinac nazvao ništarijom koja nije osjetila bilo svoga naroda, to jest dogodilo se ono što će se opet dogoditi i u ovom prošlom, Domovinskom ratu 50 godina kasnije. Samo je razlika u tome što ta ništarija ovoga puta nije imala prilike odmetnuti se u šume i zajedno s velikosrbskim uljezima rušiti novostvorenu hrvatsku državu, nego se zavukla u rupe i čekala pogodan čas da, uporabom raznih manipulacija, i obilnom pomoći istih onih stranih centara moći koji su stvorili obe Jugoslavije opet zajaši na grbaču hrvatskoga naroda.

Htjeli to priznati razni kvazi povjesničari ili ne (među kojima je, na žalost, dobar broj i onih koji se oslovljavaju kao hrvatski povjesničari, a u svim svojim osvrtima naglašavaju kako je ova današnja Hrvatska jedina nezavisna hrvatska država “nakon 900 godina”, uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.

Nezavisna Država Hrvatska postala je - i ostala neosporivi temelj svake slobodne i nezavisne hrvatske države, pa tako zasigurno i ove, kolike tolike, današnje opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri. Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, slugani stranih mešetara i ideologija, udruženi s nekim novopečenim povjesničarima u Hrvatskoj na sve načine pokušavaju ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku i, paradoksalno, istovremeno niječu njezino postojanje, svakome, pa i onima koji šire te absurde, jasno je da su te njihove smicalice podpuno glupe.

Ipak, ta razna klepetala, kad već ne mogu otvoreno nijekati i ocrnjivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i Ustaški pokret, onda ne samo da istinu o tim povijesnim događajima pokušavaju skrenuti na neki drugi kolosijek, nego ono što se zbilo 10. travnja 1941., postaviti na suprot onome što se dogodilo 1991. godine i tako prikazati kako su ova dva podpuno jednaka hrvatska oslobodilačka rata vodili neki različiti ljudi za neke podpuno različite ciljeve. Zaslijepljeni velikosrbskom i jugokomunističkom promičbom čiji su krakovi bili utkani u sve udžbenike u školama u kojima su oni stjecali znanje, oni ne žele ni zaviriti u ona vremena velikosrbskih zuluma u kojima je hrvatski narod bio prisiljen primiti se metode ‘izbijanja klina klinom’, latiti se oružja i na nesnošljiva nasilja primitivnog dušmanina odgovoriti jedinim načinom koji on razumije.

Oni izdajnici, ona ništarija, koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu. Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija koja u sebi nema i nikada nije imala ni trunka ljudske časti, ni hrvatske nacionalne svijesti, a još manje stida. Nestankom talijanskih fašista s hrvatskog tla u rujnu 1943. godine nije nestalo i četnika. Uz neke čopore, sada pod protektoratom njemačkoga Wehrmachta, kao oni u iztočnoj Bosni pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića i one što su se vukli po brdima Crne Gore i Srbije, većina njih je jednostavno zamijenila e kokarde za komunističke crvene zijezde.

Nu vratimo se razlozima radi kojih je osnovan Ustaški pokret. Osnivanje Ustaškog revolucionarnog pokreta nisu potaknuli samo srbijanski zločini nad hrvatskim narodom. Čak možemo sa sigurnošću tvrditi da ni umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem nije bio ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga strpljenja. Razlozi su višestruki, a možda najvažniji među njima je taj što, kako je i sam dr. Ante Pavelić naveo u peticiji koju je poslao Savezu Naroda u Ženevi, što “po svojoj stoljetnoj tradiciji Hrvati poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, pomogne hrvatskom narodu da na temelju prava na samoodredjenje uzmogne u miru uzpostaviti i urediti svoju državu”.

Prije svoje smrti i Stjepan Radić je u svim centrima moći pokušao dobiti bilo kakvu podporu za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. S peticijom na kojoj je bilo više od tristo tisuća podpisa putovao je od Pariza, Londona, Berlina do Sv. Petrovska, ali nigdje nije našao niti jednu riječ podržke. Čak i neki od lidera bivšeg Jugoslavenskog odbora, kao dr. Ante Trumbić, kad je uvidio svoje zablude, tražio je pomoć za Hrvatsku. Ali, od istih onih koji su ga 1915. obilno pomagali u ostvarivanju one njegove, Meštrovićeve i Supilove, za hrvatski narod najpogubnije ideje, sada su ga ignorirali kao da nikada nisu za njega čuli. Razočaran u svoje zablude kasnije je izvršio samoubojstvo.

U peticiji koju je dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. predao Savezu Naroda u Ženevi kaže: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti. Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima i pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.

Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu na plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini jedini je takav dogadjaj u poviesti parlamentarizma”.

Nu sve te peticije, sve te žalbe i zamolbe Ligi Naroda i “Zapadnim civilizacijama” pale su na gluhe uši i hrvatskome narodu nije preostalo ništa drugo nego da se priprema za ustanak i čeka pogodan čas kad će silom oružja sbaciti okupatorski jaram i uzpostaviti svoju slobodnu i o nikome ovisnu državu. A da bi se taj cilj postigao vodstvo Ustaškog pokreta zanalo je da mora poći s geslom - IUGOSLAVIAM ESSE DELENDAM ! ( Jugoslaviju se mora razoriti). Velebitskim ustankom u rujnu 1932. i likvidacijom velikosrbijanskog tiranina, na 9. listopada 1934. godine u Marseillesu započeto je razaranje Karađorđevske Jugoslavije.

A proglašenjem Nezavisne Države hrvatske 10. Travnja 1941. godine, ono je dovršeno.

I, kako svi znamo, u proljeće 1945. godine hrvatski narod je izgubio svoju državu i svoju slobodu. Nije je izgubio na bojnome polju, nego zahvaljujući podmuklim pogodbama i mešetarenjima Zapadnih saveznika sa Staljinom i njegovim boljševicima, koji su potom izvršili strahovite pokolje nad hrvatskim narodom. Hrvatski narod će opet, za idućih 50 godina, stisnutih zuba trpjeti sve muke, šutke nositi svoj križ i opet, po tko zna koji put, penjati se uz svoju Golgotu.

I, zato što uobće nije poznavao Hrvate i njihovu prošlost, dušmanin je bio uvjeren da je izvojštio konačnu pobjedu. Ali, prevario se. Grdno se prevario! I nije ni pomišljao da će se iz krvi onih koji su od 1941. - 1945. branili svoju Domovinu, 1991. godine niknuti brigade ljutih ratnika koji će, svrstani u pukovnije i brigade Hrvatske vojske, razoriti i njihovu drugu i posljednju Jugoslaviju. I u silnom naletu hrvatskih brigada u operaciji “Oluja” nestala je s zemljovida i ona posljednja Jugoslavija. Ali, na žalost, ne i jugoslavenstvo s kojim se dogodilo nešto slično s onim što se dogodi kod otrovnog guštera kad mu odsiječete rep. Njegov odsječeni rep koji je za neko vrieme idalje živ i kao bjesan skače po zemlji.

Samo je razlika u tome što su odsječeni repovi jugoslavenskoga guštera u Hrvatskoj preživjeli i izrasli u nove otrovne crvene guštere koji svim silama pokušavaju uništiti sve što je hrvatsko. Ali, varaju se ti gušteri, jer primiče se vrieme kad će im se stati na repove i odsjeći glave. Taj dan mora doći. U to nema nikakve sumnje. Za to, uza sve ove probleme s kojima smo danas pritisnuti ne smijemo gubiti nadu u bolje dane, jer preživjeli smo mi puno, puno gorih dana i vremena. Preživjeti će naš narod i ovo zlo. Odbacimo fatalizam i ne gubimo nadu u konačnu pobjedu, jer hrvatski narod je neuništiv.

JER, JAČI SMO OD PROGONA I SMRTI - HRVATSKI TRAVANJ I HRVATSKA OLUJA OPET ĆE DOĆ!

Za inspiraciju i ohrabrenje neka nam na ovu 74. obljetnicu jednoga od najsvijetlijih nadnevaka u našoj povijesti posluže stihovi ove pjesme, koju je u 19. stoljeću napisao hrvatski pjesnik, dramatolog i političar Mirko Bogović:

Oj narode, što mi tužan stojiš
pokraj groba tvojih mučenika,
gdje se viju vijenci lovorika,
tužan stojiš, slabe nade gojiš?

Još se valjda neprestano bojiš
budućnosti tamnih, groznih slika,
zar u sebi od kreposti dika:
Uma, srdca tako malo brojiš?

Pamti dobro, što pjesnici slove:
Svaki narod svome zavičaju
raj sagradi najpr’je kroz grobove!
Zato ne plač’ više, i znaj, k tvome raju
budućnosti slavne žrtve ove
tebi jasna vrata otvaraju!

SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA KOJI U SVOME SRCU OSJEĆAJU BILO SVOGA NARODA, A POSEBNO NAŠIM HRABRIM BRANITELJIMA KOJI SU SVOJU KRV I DIELOVE SVOGA TIJELA UGRADILI U OLTAR DOMOVINE, ŽELIM SRETAN DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI !

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen


Napretkova Božićna knjiga, 1.1.1942.

Uskrsnuće Hrvatske Države je Uskrs hrvatskog seljačkog naroda

Tko je znao uskrsnuti Nezavisnu Državu Hrvatsku, znat će i učiniti, da hrvatski seljački narod u njoj bude vladao i da u njoj bude našao svoju sreću i svoje blagostanje. To će biti jer N. D. H. jest i ostat će seljačka država. (Poglavnik 22. V. 1941.)

Poslije 839 godina tuđega gospodstva, tiranskoga vladanja s plemenitim hrvatskim narodom, upravo po odredbi Providnosti, na garištu krvave sile, stvorena je država Hrvatska, koja je pravno uvijek postojala, ali i živjela vjekovima u duši cjelokupnoga naroda hrvatskog, naročito seljaštva, koje je sačuvalo netaknutu i neotrovanu životnu snagu, odporan duh, djedovsku vjeru i ponos na slavu hrvatskoga kraljevstva.

Uskrnula je, oživjela je, tu je!
Sad je na nama svima da je izgrađujemo, da je podupremo, da žrtvujemo sve svoje sile za njezinu sreću, za njezinu vječnost. Naša država bit će onakova, kako će to željeti hrvatski narod; bit će onakova, kakvom ćemo je učiniti. Seljaštvo je izvor hrvatske narodne snage, seljaštvo je temelj narodne države, seljaštvo je jamac za njezinu trajnost i veličinu. Duh Ustaskih načela prožet je bezgraničnom ljubavlju prema Hrvatskoj, iskrenim poštivanjem hrvatskoga seljaka, junačkom odlučnošću, da se stečena sloboda brani i sačuva. Značajne su misli, što ih iznosi 12. točka tih evanđeoskih propisa o seljaštvu kao najbitnijem čimbeniku hrvatske države, jer je seljak sačuvao i hrvatsku narodnost, i narodnu kidturu, i sva duhovna dobra, koja razlikuju hrvatski narod od drugih naroda, dajući mu naročitu osebnost: — Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskog porijekla, ni krvi, već je doseljeni stranac.

Dakle, seljaštvo predstavlja srčiku hrvatskoga naroda, ono je vrelo, koje napaja i ostale sinove, krijepi i iiječi, preporađa i ulijeva duh hrvatstva vječno osvježujući zamrlost i utjecaj tuđinštine: — Hrvatska država je seljačka, jer je hrvatski seljački narod sam po sebi kao takav — hrvatski narod, jer je on ne samo izvor svih dobara u državi, nego je on onaj, koji u ovoj državi imade uvijek u svakoj zgodi, u svakom pitanju voditi glavnu riječ i odlučivati. (Poglavnik predstavnicima HSS 10. VIII. 1941.)

Hrvatski seljački narod — prema Poglavnikovim riječima i prema već pokazanom radu Hrvatske državne vlade — naći će ostvarenje svih svojih želja i ispunjenje svih narodnih potreba; bit će ostvareno ono, što je zamišljao blagopokojni Stjepan Radić, kojega i sam Poglavnik odano poštuje i nada sve cijeni: — Vidjeli ste, da sam uz uspomenu velikog Ante Starčevića isto tako podigao na oltar uspomenu velikog Stjepana Radića. (Poglavnik hrvatskim ženama 25. VIII. 1941.)

Znači, da je potpuno provedeno jedinstvo cjelokupnoga hrvatskog naroda, da će se ispuniti sve ono, što narod želi, sve ono, što je narodu potrebno. U slobodnoj državi ne će biti nezadovoljnih i nezaposlenih, ali je zato dužnost svakoga da radi i stvara: — Hrvatska državna vlada je u svim svojim djelima i u svome radu pokazala, da je prošlo vrijeme praznih riječi i govora, praznih obećanja i opsjenjivanja, a da je nastupilo vrijeme rada, brige i posla za hrvatski narod, za hrvatsko selo i za hrvatske domove. (Poglavnik u spisu od 22. V. 1941)

Pa tko je bio marljiviji i izdržljiviji od hrvatskoga seljaka, tko vjerniji narodnim idealima, tko stalniji u krvavim progonima, tko veći mučenik i ogorčeniji borac — Tko je čuvar hrvatskih narodnih svetinja, tko li je stvaralac svega onoga duhovnog blaga, s kojim se ponosimo, tko je vjekovima izgradio hrvatsku narodnu etiku i samosvojnu hrvatsku dušu, tko je ginuo za pravicu, poštenje i slobodu? A čija je krv tekla na ratištima u obrani hrvatske zemlje, tko je pronio slavu Hrvata kao vojnika, tko je umirao za Europu i branio evropsku uljudbu — Hrvatski narod — hrvatsko seljaštvo.

Pravo je, da bude nagrađen onaj, kojega su tako često varali, kojega su iznevjerili. Pravo je, da bude uzdignut onaj, kojega su pogrdili; neka već jednom bolje živi onaj, koji je stoljećima oskudijevao — bez pravde, bez slobode, bez čovječnosti.

Hrvatska zemlja natopljena je seljačkom krvlju i znojem, seljačke crne ruke stvaraju kruh za sve nas. Zato su vječne Poglavnikove riječi, veličajne, povijesne, općeljudske.
Zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelju t. j. seljaka. (Točka 13. načela H. U. P.)
— Naša je dužnost, da hrvatskom seljaku stvorimo sve uvjete, da on bude mogao ispuniti najveći i najsvetiji čovječji zadatak: rad na zemlji. (Poglavnik predstavnicima HSS 10. VIII. 194.1.)
— Sva prirodna bogatstva služit će hrvatskom narodu u prvom redu. (Poglavnikov povijesni govor od 21. V. 194.1.)

No sve je to bilo nemoguće ostvariti bez političke slobode i samostalnosti. Uzaludni su bili napori hrvatskoga naroda: nije provedena sredidba (regidacija) rijeka, pa je propadala seljakova muka, propadali su mnogi posjedi redovno poplavljeni, seljaštvo je umiralo od običnih bolesti, jer nije bilo liječnika, koji bi služili narodu; propadala su gospodarstva, nasilno oružništvo gonilo je narod iz kuća u planinu, teški nameti oduzimali su seljaku i ono najpotrebnije. Seljački je narod ostao ispaćen, ogolio, osramoćen. Opravdane su, značajne i rodoljubne riječi divnoga Osloboditelja, našega Poglavnika, koji osjeća patnju svoga naroda, boreći se za uspostavu države Hrvatske i potpuno oslobođenje hrvatskoga naroda.

— Pravo i čvrsto blagostanje može se postići jedino u vlastitoj nezavisnoj državi. (Predstavnicima Hrv. Radiše 15. V. 1941.)
— Hrvatsko narodno gospodarstvo jeste temelj života naroda. (Isti govor.)
— Hrvatska država je dobro hrvatskog seljačkog naroda. (Poglavnik 22. V. 1941.)

Potrebna je odlučnost, potrebna je snaga i volja, međusobna uzajamnost, bratstvo i jedinstvo svih Hrvata. Ono, što je stvoreno treba izgrađivati, što nije dobro — treba popraviti, razumnost, poslušnost i odanost, poštenje, izdržljivost i samozataja, — neokaljan obraz, ponos i čistoća srca! Treba u svima hrvatskim srcima progovoriti savjest čovjekoljublja i svijest dužnosti, spremnost za rad, ustrajnost, polet. Vjera u budućnost Hrvatske, u njezinu snagu, u njezino povijesno poslanstvo, — odanost i ljubav prema Vođi Hrvata — Poglavniku, koji svojim radom, idealizmom i neumornim duhom vodi Hrvatsku k potpunoj sreći.

— Mi smo znali stvoriti ovu državu, mi ćemo je znati izgraditi i očuvati, a ako je potrebno i krvlju obraniti. (Poglavnik sveučilištarcima 25. IV. 1941.)

Pa tko se ne će odazvati glasa svoje savjesti i poraditi na dobru čitavoga naroda. Tko ne će osjetiti u sebi djedovski zov, tko ne će s ljubavlju i nesebičnošću poraditi oko obnove hrvatskoga sela, oko prosvjećivanja seljačkoga naroda, kojega je neprijatelj zapostavIjao i iskoristavao prepustivši ga nevolji i zaostalosti nadajući se da će i nacionalno propasti izgubivši svijest Hrvatstva i odanost djedovskoj vjeri. Dolazi vrijeme novoga rada, novoga preporoda.

— Naša je dužnost, da selu učinimo pristupačnim sve tekovine, što ih novo vrijeme nosi, a koje mogu njega podići i s kojim se ono može podići gospodarski, kulturno i prosvjetno.
— Ne može hrvatski narod postići niti svoga blagostanja, niti svoga unutarnjeg uređenja, a niti može postići svoga socijalnog (društvenog) uređenja, ako na svojoj zemlji ne raspolaze sam s vlašću, kojom se život ravna. (Predstavnicima HSS 10. VIII. 1941.)

Istinska ljubav, djelotvorno nastojanje, djela a ne obećanja, potpuna jednakost pred zakonom, vrijednost pojedinca prema njegovu radu, pravednost u postupcima — donijet će novo blagostanje seljačkom narodu u društvenom i državnom uređenju, koje je stvoreno na temelju Ustaških načela:

— Hrvatska Ustaška načela sažela su sve ono, što hrvatski narod, a najjače hrvatsko seljaštvo u svom srcu osjeća, u svojoj misli nosi i što uvijek pred očima ima.
— Nema razlike i ne će biti razlike po rodu i porodu, nego će samo biti razlika po poštenju i radu. (Poglavnik hrvatskim ženama 25. VIII. 1941.)

U ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napokon će svanuti novo, sretno doba vjekovnom patniku, neumornom radniku — hrvatskom seljaku. On je temelj države, on je izvor blagostanja, njemu pripada zemlja. Među prvim Poglavnikovim državnim aktima bila je Njegova odluka, da se zemlja — koju su dobili jugoslovenski dobrovoljci — vrati onome, kome jedino pripada.

— Kada pođete po domovini, ne vidite više, da naša polja, našu zemlju i nase oranice gazi tuđinska dobrovoljačka noga, nego vidite da marne ruke hrvatskoga seljaka te zemlje obrađuju i na njima svoja ognjišta i svoja gnijezda savijaju. (Poglavnik hrvatskim ženama 25. VIII. 1941.)

Nema više izrabljivanja, ne će biti nasilja ni nepravde, hrvatski seljak sad je slobodan, jer je čitav hrvatski narod oslobođen ropstva. Hrvatski je narod došao k sebi osviješten, složan i jak.

Vladimir JURČIĆ


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1944.

Jadran je naš

Svaki Hrvat žarko ljubi svaki kraj naše mile Hrvatske; svaki Hrvat voli svaku stopu ove svete zemlje. Svatko od nas voli ono drago i pitomo hrvatsko Medjumurje, uviek naše, u prošlosti i budućnosti; voli mučenicu najveću Bosnu ponosnu, junačku Hercegovinu, hajdučku Liku, voli plemenitu Slavoniju i ubavo Zagorje, voli čitavu Domovinu našu.

Svi mi žarko volimo svetu grudu hrvatskih mučenika i velikana, hrvatskih kraljeva i banova, hrvatskih umnika i umjetnika, jer znademo, jer osjećamo, da je svaka stopa njena krvlju natopljena, grobovima napućena, suzama oškropljena, znojem zalivena.

Ali siguran sam, da govorim iz duša svih nas, iz dubina srdaca čitavog hrvatskog naroda, kad kažem, da svatko od nas, bez obzira u kojem se kraju rodio, ipak najviše voli naš sveti, naš dragi, naš plavi Jadran.

Mi Hrvati nosimo u sebi pomorsku, jadransku dušu; i svaki nerv naš, svaki mišić naš, svaka kaplja krvi naše osjeća s morem, s onim divnim, najdivnijim mofem. Zato bi se sve moglo lakše nama oduzeti, odnieti, oteti, nego more. Mi svi duboko osjećamo, da je na moru naš život, da je na moru sudbina naša, da je na moru budućnost i snaga naša. Mi svi znademo, dok je Hrvatska bila jaka na moru, da je bila jaka i kao država. Zato smo i mi svi živo osjećali zapovied naše krvi, naše duše, da Hrvatsika mora opet biti jaka na moru, jer onda će biti jaka i moćna država. To smo mi osjećali snagom minulih šestnaest stoljeća, koja u nama govore o galeotima i gusarima, o roblju i uskocima, o krvavim borbama i težkim plovitbama; šestnaest stoljeća u nama vrište križnim putovima, koje je naš narod prošao čuvajući ovo sveto more.

Šestnaest stoljeća borbe hrvatskoga naroda za hrvatsko more ne da se izbrisati, ne da se uništiti. Ta duša mornara i galeota, ta duša uskočka, ta duša barbara, ne da se slomiti, i ona je odolievala svim nasrtajima, ali nije klonula! A kad ta duša nije klonula kroz šestnaest stoljeća, kad nije klonula kroz minulih dvie i pol godine, onda sigurno ni ne ćeČ ni danas, ni sutra, ni ikada!

Pred šestnaest stoljeća neodoljiva žudnja k moru i poviestni udes doveo je Hrvate na iztočnu obalu Jadrana, na kojoj smo neuništivo ostali do danas, čvrsti, da ostanemo vječno, dok živi i posljednji Hrvat. Taj naš jadranski položaj imao je u poviesti našoj sudbonosno nacionalno, političko i gospodarsko značenje.

Na Jadranu je bila kolievka i temelj hrvatske državne samostalnosti; tu se oblikovaše Hrvati kao narod; tu se razvio i procvao naš kulturni i gospodarski život. Jadran je prvi odredio Hrvatima mjesto u poviesti i u čovječanstvu. Jadran je uviek bio najveći i nepresušivi izvor narodnih snaga, koje su Hrvate održale u stoljetnoj borbi za obstanak i slobodu.

On je u Hrvatima, i u onima daleko od mora, oblikovao pomorsku dušu, te se s pravom čitav hrvatski narod može smatrati pomorskim narodom. Toliko je hrvatski narod sudbinski privezan uz more, da ni sve promjene vlasti, ni sva povremena nasilja i gospodovanja na njemu nisu mogla Hrvate odbiti od mora, nego, što više, Hrvati su se izgradjivali u podpuno pomorski narod, koji se bez mora ne može ni zamisliti, kao ni čovjek bez svoje duše.

Jadran je hrvatska vedra i velika duša. Bez duše se umire. I mi bismo umrli bez Jadrana, umrli i kao pojedinci, i kao narod. Zato je i jasna krvava i mučenička borba Hrvatske za Jadran, za svoju nacionalnu i narodnu dušu. Naša hrvatska obala, čudesno razvedena, izpresiecana zaljevima, lukama, uvalama, zaštićena tisućama otoka, otočića i grebena, leži na jednom od najzavidnijih zemljopisnih položaja, a po prirodi granica, bogatstvu mora, mediteranskoj klimi, bilinstvu i životinjstvu, pa prirodnim ljepotama, poviestnim i umjetničkim spomenicima, kao i po rasnim osobinama pučanstva, spada u najvrjednije i najznamenitije obale na svietu.

Zato su se na njoj kroz stoljeća križali i sukobljavali narodi i države, Zapad i Iztok, Rim i Bizant, Slavenstvo i Latinstvo, različiti interesi, težnje i ciljevi. Ova je obala kroz tisuće godina imala presudnu ulogu u poviesti čovječanstva, stvarala sudbinu naroda i država, davala im veličinu i snagu.

Providnost je svojim vječnim zakonima konačno ovu krasnu obalu dosudila hrvatskom narodu. I najljepše stranice naše hrvatske poviesti tiesno su vezane uz naše more, koje je Hrvatskoj davalo neuništive snage, kojima je odolievala i onda, kad je neprijatelj mislio, da nas je uništio, a njega su tajne snage valova hrvatskog Jadrana podrovavale, da se onda kao piesak surva.

Mi smo Hrvati pomorski narod, koji ove drage obale čuvamo već 1600 godina. Tu smo izvojevali težke i krvave pobjede, izdržali mučeničke borbe. Tu su Hrvati ponarodili preostale Romane, odbili napadaje Bizanta i Mletaka, odolievali borbama Saracena i cstalih, ali nikada se nismo dali potisnuti od mora, uviek poncsni na to divno more, uviek u nj zaljubljeni, uviek spremni sve svoje založiti za njegovu dragu slobodu, jer smo znali, da je naša suđbina na moru.

* Ono, što se nije moglo Hrvatima oteti kroz stoljeća, nije se moglo ni u novije doba, ni u naše dane. Stoljetni neprijatelj hrvatskoga mora, koji temelji svoje traženje na lažnome pravu, htio je zagospodariti hrvatskom obalom. Smatra se nasljednikom Venecije, a zaboravlja, da se njezino gospodstvo temeljilo na sili, na prievari, na ziatnicima, a da je naše pravo na krvi, prolivenoj za ovo sveto more, na čovjeku hrvatskom, koji ga čuva i od njega živi, na kamenu hrvatskom, na mukama hrvatskim. Zaboravlja, da iz svakog kamena onoga krša, iz svakoga vala onoga mora progovara velika duša naših predja, koji su neizmjerno voljeli ono sveto more, i koji su za njegovu slobodu pridonosili i najteže žrtve. Zaboravljaju, da je u onome moru našlo svoj groh tisuće hrvatskih sinova, koji su rado umirali, da svome narodu sačuvaju more.

Zato je naše pravo jače, ono je sveto i neuništivo; naše je pravo neotudjivo! Da je naše pravo na naše hrvatsko more, dokazuje i sam neprijatelj, koji je već 1915., izdajom saveznika, od trećega kupovao naše more, a koji je ponovno, i to u ime savezničtva, 1941., stavljajući svima nama nož pod vrat, krvnički odtrgnuo srdce hrvatske Države, naš dragi Jadran, s jasnom namjerom, da nas kao narod podpuno uništi i sam za uviek zagospodari našom zemljom. Tada je zakukala u nama naša hrvatska duša, srdce nam se kidalo. To je najcrnji dan našeg narodnog života, i izvor naših najvećih narodnih i državnih nesreća.

Ali, mi smo i u tom času živo osjećali, puni vjere u Poglavnika, da je to tada moralo biti, ah da je to samo privremeno. Nu, svejedno u nama se kidala duša, u nama se rušila čitava zgrada ki*vlju i snovima podignutih ideala. I samo oni najjači toga tragičnog časa odolješe. Mi smo, i toga časa vjerovali, da će Poglavnik Hrvatskoj vratiti njezino more. Mi smo osjećali, da je tada bilo važnije stvoriti Državu, nego uništiti sve tadašnje mogućnosti. Poglavnik je u tom bolmom času naše poviesti bio veliki učenik Otca Domovine dra Ante Starčevica, koji je rekao, da je bolje, da Hrvatska bude pol ure duga, pol ure široka, da u njoj bude jedan Hrvat, ali da taj bude slobodan.

Poglavnik je dobro znao, što znači imati Državu, pa je stoga toj veličini žrtvovao i ovu krvavu žrtvu. Naša je vjera pobiedila! Vrieme je dokazalo, da smo mi imaii pravo, sliedeći svoga Poglavnika, vjerujući u njegovo prekaljeno rodoljublje, u njegovu sudbinsku vehčinu. Time je izpunjeno Ustaško načelo, da nitko nema pravo svojatati ikoju od pokrajina, koje je u pradavno doba zaposjeo hrvatski narod. Ustaštvo je izkupilo svoju vjeru, naplatilo borbu u slobodi Hrvatskog Jadrana.

Sada možemo ponosno poći napried do konačne i podpune pobjede i slobode, do podpune veličine i slave hrvatske Države, do podpune sreće i blagostanja hrvatskoga naroda.

Jadran je naš! Jadran je Poglavnikov! Mi imamo svoga suverena, jedinoga, Poglavnika! Naše pravo na Jadran temelji se na poviesti, temelji se na hrvatskoj krvi, na zakonima života, na duhu ove zemlje, na ljubavi našoj za ono drago more; naše pravo počiva na zapisanom i nezapisanom mučeničtvu, koje je hrvatski čovjek izdržao za slobodu ovoga mora, kroz stoljeća, a posebno kroz ove zadnje dvie i pol godine, kad su nad našim narodom učinjena bezprimjerna zločinstva, a sve u ime velike civilizacije nad nama barbarima, koji su svojim životima čuvali njihovu sigurnost.

Hrvatskoj je vraćeno njezino more! To je draga stvamost, koja nas izpunja radošću, ah i podstiče na dužnost; to je mila činjenica, koja lieči našu najkrvaviju ranu, ali koja nas opominje na sudbonosnost ovoga velikog vremena, u kojem svaki od nas mora izvršiti svoju dužnost prema dragoj Državi i njezinom poglavaru Poglavniku.

Zato moramo biti na čistu sa sliedećim: Borba nije dovršena! Ah, mi Hrvati imamo Državu, veliku, koja skoro obuhvaća sve Hrvate. Mi tu Državu moramo odbraniti odsvakoga. To je sudbonosna odgovornost đanašnjih hrvatskih naraštaja. U Državu je uklopljeno i njezino more, koje uvjetuje njezinu snagu i procvat.

U svezi toga mora se iztaknuti. Za sva stoljeća danas se postavljaju granice izmedju dva gospodara Jadrana. Mi nismo nikada usvojoj poviesti htjeli išta tudje, a to mi ne ćemo ni danas. Sada je za sva vremena prekinuto svako spletkarenje, i s naše obale mora se izbrisati i uništiti svaki živi ili mrtvi trag i spomenik tudjinaca, koji se bio prievarom uselio na naše drage žale.

Drugo: Nitko od Hrvata nema sada razloga, da ostane po strani. Država je zajedničko dobro svih Hrvata. Nije danas pitanje osoba, nije pitanje stranaka, nije pitanje ni Ustaša, nije pitanje načina vladanja, ni poredka. Danas je pitanje naroda i Države. Država se ne stvara za jedan dan, ne čuva za danas, nego za stoljeća. Zato svaki Hrvat, koji u sebi osjeća i trunka hrvatske nacionalne sviesti, mora danas upregnuti sve svoje snage i podpomoći izgradnju Države.

Tko danas ostane po strani, taj nije Hrvat! Tko danas ostaje u šumi, taj je partizan! Nitko više nema nikakve izkaznice, da se bori mimo, a kamo li protiv nas, a da kaže, da se bori za Hrvatsku. Danas je položaj jasan. Mi se ne brinemo za sebe. Nama ništa ne treba, nego goli život, da, dok sudba dosudi, možemo raditi za svoj izpaćeni narod.

Ali mi tražimo od svakoga, da ljubi Hrvatsku, i da djelotvorno dokaže tu svoju ljubav, podpomažući njezinu odbranu i izgradnju, liečeći njezine težke rane, koje joj neprijatelj nanosi. Tako ćemo ubrzati vrieme njezine podpune slobode i veličine, njezine snage i slave.

Hrvatska ima svoje more! Hrvatska ima svoju dušu. Hrvatska je ostvarila preduvjete svoje veličine i snage. Jadran je naš. A mi svi Hrvati, mi smo njegovi u odbrani njegove slobode, sigurni, da se Hrvatsku pa i njezino more, brani na svim hrvatskim granieama, čak i na svim mjestima.

U tome je smisao naše nacionalne sviesti i opravdanje našeg istinskog rodoljublja. U tome naša dužnost, da Hrvatska bude samo naša, da Jadran bude uviek naš, da mi svi budemo uviek

za Poglavnika i Dom spremni!

Vinko NIKOLIĆ


JESTE LI POTPISALI PETICIJU ZA HRVATSKOG MUČENIKA VELJKA MARIĆA

Pozdrav svima,

za nas ostaje tajnom trpljenje ljudi koji su nepravedno zatočeni. Danas Vas želim podsjetiti na jednog od njih, želim Vas podsjetiti na Veljka Marića.

Pet godina njegova zatočeništva hrvatske vlasti ne samo da nisu postigle da mu se sudi u Hrvatskoj nego nisu postigle niti da bude prebačen u Hrvatsku na izdržavanje kazne. Srbija sudi g. Mariću pod optužbom za navodni zločin počinjen na hrvatskom teritoriju protiv drugog hrvatskog državljanina, te tako krši načela pravne sigurnosti i nemiješanja u unutarnje poslove drugih država te ugrožava suverenitet Republike Hrvatske.

Prije tri tjedna pokrenuli smo peticiju pod nazivom: "Tražimo hitno prebacivanje hrvatskog branitelja Veljka Marića u Hrvatsku." Više od 6800 hrvatskih građana ju je podržalo. Nadležene osobe i institucije (predsjednica gđa Grabar Kitarović, predsjednik Vlade g. Milanović, ministarstvo vanjskih poslova RH, ministarstvo pravosuđa RH, ministarstvo vanjskih poslova RS, ministarstvo pravde RS, srbijanski predsjednik Vlade g. Vučić, predsjednik Srbije g. Nikolić, visoko predstavništvo Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i povjerenik Europske komisije za regionalnu politiku g. Hahn) još uvijek nisu reagirale na našu molbu (osim što su neki od vas primili automatsku poruku iz ureda g. Dačića kako je vaš e-mail zaprimljen). Mi nećemo odustati. Naša dužnost je učiniti sve što možemo kako bi osigurali bolje zdravstvene uvjete, pošteno suđenje i poštivanje građanskih prava g. Marića, jer postupak protiv njega traje već 5 godina i ne nazire mu se kraj, a zatvor mu ne osigurava potrebnu zdravstvenu skrb i ne dostavlja sve potrebne lijekove.

Molim Vas, nemojte dozvoliti da zaboravimo čovjeka koji je svojom žrtvom zajedno s mnogim drugim mladićima i djevojkama omogućio obranu Hrvatske. Ako ste već potpisali peticiju "Tražimo hitno prebacivanje hrvatskog branitelja Veljka Marića u Hrvatsku."

Podijelite je:

http://www.citizengo.org/hr/19963-trazimo-hitno-prebacivanje-hrvatskog-branitelja-g-veljka-marica-u-hrvatsku

Ako još uvijek niste, potpišite:

http://www.citizengo.org/hr/19963-trazimo-hitno-prebacivanje-hrvatskog-branitelja-g-veljka-marica-u-hrvatsku

Lijep pozdrav,

Ana Marija Marković i cijeli CitizenGO tim


ODE TITO S PANTOVČAKA PA UDBAŠI PO STAROJ NAVADI PLJUJU NA POGLAVNIKA

Predsjednica Republike Hrvatske i svih Hrvata Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno nije mogla zamisliti da će se mrtvi Tito, kojeg je poslala sa Pantovčaka u kumrovečki muzej, vratiti ponovno u politički život u Hrvatsku. Od kako je Tito fizički mrtav (4. svibnja 1980.) nikad nije bio toliko aktualna u Hrvatskoj kao što je danas! Ako netko sumnja u ove tvrdnje neka letimično prelista tisak, pregleda portale, posluša radio komentare i vidi programe na TV kanalima u Hrvatskoj - ostat će bez daha.

Uvjeravanja o zaslugama (i zločinima) Tite piše se i govor kao o nečemu što je najvažnije za opstojnost države i opskrbu žitelja, jedino ako nije riječ o krađi, ubojstvima i nogometu. Naime, malo koga u Hrvatskoj zanima opće siromaštvo, ugroženi hrvatski branitelji u Savskoj, sudski proces Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj za ubojstva hrvatskih emigranata i slično. Nisu čak ni prošlog tjedna lokalni izbori u općinama i gradovioma bili od većeg zanimanja, izuzev Dubrovnika, gdje je Andro Vlahušić ponovno izabran za gradonačelnika, mada je osuđen za kriminalna djela, što je još jedna crna krpa na hrvatskom političkom obzorju - nehaj glasača!

Od kako je Ivo Josipović izgubio na predsjedničkim izborima, kao da je u Hrvatsku došlo neko komunističko prokletstvo. Najprije su se ''antifašisti'' digli protiv hrvatske predsjednice, koji traže ''dlaku u jajetu'' kako bi diskreditirali Kolindu Grabar Kitarović, jer je maknula bistu Tita s Pantovčaka, a to je za njih bilo kao - obeščašćenje sveca. Još k tome kada je Predsjednica bila s Kancelarkom u Njemačkoj, rekla je za Tite da je bio diktator, za ''antifašiste'' to je - smrtni grijeh. Komunisti u RH bili su jako ucviljeni, da im nije mogao pomoći ni Mesićev ''antifašizam'', pa su u Zagrebu (21. 3. 2015.) održali osnivačku skupštinu i utemeljili ''Antifašističku ligu''. Naravno, to je bilo zahtjevno i nužno ''U svrhu poziciranja i definiranja antifašizma u suvremenoj Hrvatskoj, osnivamo Antifašističku ligu.'', stoji u službenom priopćenju. Zbog micanja Tite s Pantovčaka ''antifašisti'' su otkazali predsjednici RH pokroviteljstvo u Brezovici i u Jasenovcu.

''Antifašisti'' u RH su - jugofašisti

Bivši predsjednik RH Ivo Josipović pozdravio je nazočne ''antifašiste'' na skupu i ponovio: ''Nisam bio u krivu kad sam kazao na prisutnost 'ustaške guje' u Hrvatskoj''. U uvodnim govorima također su naglasili: ''Ne želimo da Hrvatsku predstavljaju mržnja i strah..., teba proširiti antifašizam novim idejama..., da se istina i tradicija antifašizma prenese na mlađe jer su oni budućnost.''

Nestalo je fašizma i nacizma u svijetu ima već 70 godina, a sigurno je mali broj živih ljudi koji su bili vlast u tim režimima, stoga i običan čovjek ne može vjerovati da se u Republici Hrvatskoj, koja je u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu 1995. godine pobijedivši JNA, Jugoslaviju, agresora Srbiju, jugoslavenski antifašizam, petokolonaše i četništvo, da se u Zagrebu ponovo okupljaju jugoslavenski antifašisti, i kažu kako se u Hrvatskoj ''Javno poriču neka od temeljnih etničkih vrijednosti demokratskog društva...'' (!?) Dakle, ključne riječi su ''etničkih vrijednosti'', što se odmah može protumačiti, da su ugrožene srpsko-četničke ''temeljne etničke vrijednosti'' u Republici Hrvatskoj. Ova činjnica pokazuje pravu sliku ''Atifašističke lige'', koja bi trebala ''svojim unucima ostaviti pravednu državu'', kazao je Juraj Hrženjak. ''Ligaši'' su izabrali Zorana Pusića za predsjednika, Vesnu Teršelič za zamjenicu predsjednika, voditeljicu Josipovićevog ''Documenta - centra za suočavanje s prošlošću''. Ovaj trio: Josipović-Pusić-Teršelič su posmrtna Titina straža, dežurni jugoslavenski antifašisti, veleizdajnici hrvatskih nacionalnih interesa i poticatelji mržnje i straha kod građana od - ''ustaške zmije''!

Tajni sastanak komunista u Zagrebu

Još jedna apsurdnost u Hrvatskoj. Kad sam pročitao u (zna se!) Jutarnjem listu (16. 3. 2015.) da je u tajnosti održan sastanak komunističkih partija iz država bivše Jugoslavije sa željom za stvaranje ''besklasnog društva'', izgubio sam prisebnost. Naime, zar nije bilo dovoljno za komuniste u RH, što su se okupili u ''Antifašističkoj ligi'', i tako se proširili u regiju, da se mogu zajednički boriti protiv ''ustaške zmije'' u Hrvatskoj. Ali, pravi komunisti ne vjeruju niušto osim svoga ''boga'' Karla Marxa. Stoga su se čelnici komunističkih partija iz bivših republika Jugoslavije tajno sastali u Zagrebu, koji za razliku od ''Antifašističke lige'' nisu zadovoljni samo sa Josipovićevom pravdom za ''toleranciju i otvorenost'' u civilnom društvu, nego oni žele stvoriti - besklasno društvo. Num dulces rivi ex fonte effunduntur amaro? (Zar se slatki potoci izlijevaju iz gorkih izvora?)

Koordinacijski odbor za komunističke partije propale država Jugoslavije utemeljen je 2009. godine u Zagrebu, članice su: ''Socijalistička radnička partija'' Hrvatske (SRP), ''Jugoslavenska komunistička partija'' Crne Gore, ''Kulturno političko društvo komunist'' Slovenije, ''Savez komunista'' BiH, ''Partija komunisti'' Srbije i ''Komunistička partija'' Makedonije. Komunističke partije u svim državama bivše SFRJ naglasile su izričito u naslov da su komunističke partije, izuzev komunista u RH, koji se kriju u ''Socijalističkoj radničkoj partiji''! Komunisti u Hrvatskoj nisu - ''radnička partija''; mali je broj komunista među radnicima, jer su mahom u politici, na vlasti ili su vlasnici bivših državnih poduzeća, oni su crveni kapitalisti, koji su u privatizaciji prevarom dobili državna poduzeća i imanja bud zašto.

Komu vjerovati: Milanoviću ili Tomcu?

Milanović je već toliko puta rekao da je Tito za njega ''najbolje što su Hrvati imali'', a Tomac kaže da je to ''gruba i velika krivotvorina i podvala''. Milanović za svoje tvrdnje ne navodi nikakve dokaze, nego su njegove riječi dokazi, a Carske se riječi ne poriječu. Dočim Tomac navodi niz primjera kojima ukazuje i dokazuje: ''Poštovani, predsjedniče Vlade, Vi ništa ne razumijete. Vi u svojoj ideološkoj isključivosti i svojoj umišljenosti da predstavljate 'nebo', da predstavljate 'svijetlo', da predstavljate 'dobro', da imate posebnu povijesnu misliju spasiti Hrvatsku od zlih Hrvata jer za vas su svi Hrvati koji ne tretiraju Tita kao najveće dobro koje smo imali zli Hrvati.'' (dnevno.hr, 25. 3. 2015.)

Dr. Zdravko Tomac je u svojim daljnim objašnjavanjima ukazao Milanoviću i njegovim sljedbenicima, tko je bio Tito. Tomac je poznavao Titu iz prve ruke, a Milanović je tek doživljavao Titu gledajući njegove fotografije u maršalovoj odori, s odlikovanjima, vjerojatno u društvu kraljica i glumica, pa ga se to toliko dojmilo da se je u Titu zaljubio kao Severina u Milana. Milanović je opsjednut slavom, vlašću i državničkim privilegijama, te ne može vidjeti sebe ni zeru manje od Tite. Uzalud se Tomac trudi dokazivati samodopadnom Milanoviću, da Tito spada među najveće zločince XX. stoljeća, da je odgovoran za pokolj na Bleiburgu i Koloni smrti, da je odgovoran za zločin u Hudoj jami, gdje su stotine i stotine zatočenih hrvatskih ljudi, žena i djece partizani strpali u rudnik, zavalili otvor i u strašnoj su smrti živi zatrpani i ugušeni u jami.

Hoćemo li vjerovati Milanoviću, da je Tito ''nešto najbolje za Hrvatsku'', bez ikakvih potkrjepljenja, ili Tomcu koji iznosi činjenice, da je Tito visokopoziciran na listi zločinaca prošlog stoljeća, koji je ubio jednu najbolju generaciju u povijesti hrvatskog naroda. Kad bismo ovaj tekst postavili kao anketu, Milanović bi dobio veliko ''0''.

Predsjednica bez Tite i sad bi udbaši na Poglavnika

Predsjednica RH je ostala bez Tite na Pantovčaka i neki misle da je završena priredba. No, ovo je samo početak, prvi čin u predstavi. Treba čitateljstvo podsjetiti, da u 19 hrvatskih gradova ima Titinih trgova, ulica, obala i parkova, među kojima je najznačajniji onaj u Zagrebu, oko kojeg se borba vodi već godinama za skidanje s trga tablice ''Maršala Tita''. Za ovu sramotu odgovorne su državne i gradste vlasti, jer naime dok god Tito ''boravi'' na Kazališnom trgu drugovi mirno spavaju u vilama, jer znaju da su njihovi panduri još na vlasti. Ako je taj trg nekada simbolizirao jugoslavenskog državnika Titu, treba trg sad preimenovan u Trg Franje Tuđmana, jer Tite i Jugoslavije više nema. Čak i Milanović kaže kako je Tuđman bio pravi državnik.

Nakon što je Tito uklonjen s Pantovčaka, neki su već upozorili Kolindu Grabar Kitarovć, da se sada treba ukloniti i Antu Pavelića u iseljeništvu. ''Za vrijeme Titove Jugoslavije hrvatsko iseljeništvo koristilo je ime i lik Ante Pavelića ponajviše iz protesta protiv njegovih i svojih trajnih neprijatelja, jer je tadašnjem jugo režimu manje problem bio to što je Pavelić bio na čelu zločinačkog režima, od toga što je Pavelićev režim nastojao uspostaviti i obnoviti bilo kakvu hrvatsku državu. Crvena krpa je bila Hrvatska, a ne - zločin. Međutim, danas je Tuđman simbol hrvatske državnosti. Zbog toga njegovo, a ne Pavelićevo ime treba biti istaknuto na svakom mjestu iseljenog hrvatskog naroda. (Je li Tuđman istaknut na svakom mjestu u RH? op.a.) Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović donijela odluku čiji efekti nikako ne mogu niti smiju ostati na prilazima Kumrovcu, niti na nametnutim javnim polemikama, oko opravdanosti, smisla i demokratičnosti državničkog poteza, na redu je hrvatsko iseljeništvo.'' (dnevno.hr, 24. 3. 2015.)

Autor teksta Marko Ljubić očito ne poznaje hrvatsku političku emigraciju, niti su njegovi razlozi na mjestu koji bi obvezivali hrvatsku predsjednicu o ukidanju hrvatskih simbola u iseljeništvu (dijaspori). Hrvatska je emigracija u Hrvatskoj bila neprijateljska za vrijeme Jugoslavije - i danas je, jer nositelji valsti u RH su bivši partizani, srbo-komunisti i udbaši. S druge strane, malo se je toga izmijenilo u Hrvatskoj u odnosu na Srbiju i četništvo u RH. Na istu su ljestvicu postavljeni Pupovčevi srbo-četnički zastupnici (3) u Saboru kao i više milijunska hrvatska dijaspora (3) zastupnika. Na žalost, u Hrvatskoj ima puno školovanih ljudi, ali malo podučenih.

Isto tako, pogrješna je i netočna uporedba jugokomuniste Josipa Broza Tita s hrvatskim državotvorcem dr. Antom Pavelićem. Zbog prišućivanja zločina ubojice Puniše Račića, koji je pobio hrvatske zastupnike: Pavla i Stjepana Radiće, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu u Beogradskoj skupštini (1928.); ubojstvo Milana Šufflaya u Zagrebu (1931.), te diktature Aleksandra Karađorđevića (1929.) prišućuju se razlozi zbog kojih je dr. Ante Pavelić otišao u emigraciju. Pavelić je među iseljenicima pripremao ustanak u Hrvatskoj, da okonča diktaturu i krvoproliće hrvatskog naroda u srpskoj Jugoslaviji. Da nije bilo Ante Pavelića, 10. travnja i NDH ne bismo danas ima ni ovu malu Republiku Hrvatsku. Nije Pavelić kriv što su Hitler i Mussolini kreirali nacizam i fašizam u Europi, kojeg su također nametnuli u NDH. Zašto se nisu antifašisti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj borili protiv nacizma, fašizma i ustaškog režima, a ne rušenje mlade hrvatske države s ciljem stvaranja druge komunistčko-velikosrpske Jugoslavije?

No, Tito je nešto drugo. On se je borio protiv samostalne hrvatske države, pa makar i kad bi bila komunistička; pogubio je više od pola milijuna Hrvata, a još dva puta više iselio i raselio kako bi čim prije posrbio hrvatski narod i ostvario bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba. I nakon svih pogiblja i stradanja, nakon njegovog tolikog protivljenja hrvatskoj samostalnosti - ''prije će Sava teći uzvodno, nego će Hrvatska biti samostalna država'', kazao je Tito. Teško je ovo vjerovati ali treba čuti; on se sada okreće u betonskom sanduku, u ''kući cvijeća'', jer Sava još uvijek nizvodno teče, a hrvatski je narod izborio svoju samostalnu Hrvatsku Državu.

Ne jugo-povezivanjima!

Hrvatska je emigracija dokazala svoju državotvornost, bila je prva koja je pomogla hrvatskom narodu da se oslobodi srpsko-jugoslavensko-četničke agresije, a da je kojim slučajem političko vodstvo u oslobođenoj Hrvatskoj imalo sluha za naše emigrantske doprinose, materijalnu i ljudsku pomoć, mogli smo obogatiti Hrvatsku, kao što su izgnani Židovi obogatili Izrael.

Koliko god ljudi imaju dobre želje da dođe do pomirenja među Hrvatima, do toga neće doći: jedni su za Hrvatsku državu, a drugi su za Balkansku regiju - ''modernu Jugoslaviju''. S ovakvima koji danas u Hrvatskoj stvaraju ''Antifašističku ligu'' i ujedinjuju komunističe partije u državama bivše Jugoslavije, nezamislivo je zajedništvo. Ali, mnogo je bliža Milanovićeva krilatica: ''mi ili oni?'', odnosno ''našeg ili njihovog istrebljenje''. Tko god drugačije misli, taj stvarno ne misli, ne shvaća koliko je dubok jaz izmđu nas i njih.

Već dugo se govori o stvaranju nogometne regionalne lige, jer već postoje neka regionalna natjecanja. Oni koji zagovaraju takvu ''ligu'' su, blago rečeno, zločinci jer će izložiti hrvatske mladiće uvredama, ozljedama, čak i smrti. Ne zaboravimo, da je Srbin u Beogradu izvršio atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštiji, pa tko bi mogao dati garanciju da četnički huligani ne će ubiti kojeg hrvatskog nogometaša na travnjaku? Vlasnici i upravitelji nogometnih klubova u Hrvatskoj će vjerojatno i pristati na formiranje ''regionalne lige'', ali hrvatski nogometaši mogu i moraju se tome suprostaviti, jer su njihovi životi u pitanju. Vlasnici klubova gladni su novac, pa makar bio opran u hrvatskoj krvi.

Srbi su izbacili hrvatskog reprezerntativca Josipu Šimuniću sa Svjetskog prvenstva samo što je rekao da je ''Za dom...'' i što danas rade protiv Davora Šukera, da ne bude izabran u IO Uefe, jer dok je igrao u Madridu otišao je na grob Ante Pavelića. Dočim, nema Srbina u politici ni u nogometu koji nije otišao na Ravnu goru kod Draže Mihailovića - i nikome ništa! Srbija će vjerujatno prije proglasiti svetim ''đenerala'' Dražu, nego što će biti proglašene svetim blaženog Alojzija Stepinca, jer prosvjedovali su kod Pape protiv proglašenja Stepinca svecem, zbog ''pokrštavanje srpske dece'' i suradnje sa Poglavnikom NDH.

Državotvorne Hrvate u dijaspori ne smetaju stranačke svrstavanja, ako je temeljena na državotvornoj samostalnosti i demokratskom ustrojstvu Države Hrvatske. Ali, Hrvati se još uvijek nalaze na sakršću, zavedeni su sa propagandom od onih koji vladaju i kontroliraju memdije, ali i tome se bliži kraj. Predsjednica RH i državotvorne stranke su garancija hrvatskom narodu za demokratsku i samostalnu hrvatsku državu u kojoj se mogu osjećati slobodno i razvijaju svoje ljudske sposobnosti.
Samo može slobodna - Misao odvesti čovjeka iz ropstva u slobodu (H. W. Longfellow).

Rudi Tomić


5. travanj 2015.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU!


Zagrebačka katedrala, 5. travnja 2015.

Propovijed kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

1. Isus je izvršio svoje obećanje: nakon muke i smrti, trećega je dana uskrsnuo od mrtvih i pojavio se pred svojim učenicima u slavnome tijelu svojem. I mi danas, okupljeni u ovoj katedrali, i združeni s milijunima kršćana diljem svijeta, slavimo ispunjenje toga najvažnijega obećanja u povijesti čovječanstva, slavimo jer smo otkupljeni.

U vremenu kada se obećanja na svim razinama tako olako daju i još lakše krše, kada je poljuljano povjerenje u ljude, institucije, pravednost…, čovjeku je potreban netko tko nikad nije razočarao, tko je u dijalogu s čovjekom uvijek vjerodostojan, netko na koga se čovjek uvijek može osloniti. A to je Bog. To je uvijek i samo Bog.

Njegova nas je vjerodostojnost danas sabrala. Bog je tu vjerodostojnost pred ljudima očitovao i potvrdio darom vlastitoga Sina, predana kao otkupninu za čovjekove grijehe. Božji Sin primao je poruge, udarce, poniženja; tekla je ovom zemljom sveta krv Sina Božjega – radi nas ljudi. Umro je – radi nas. Sišao je nad pakao – radi nas. Uskrsnuo je – radi nas. Taj se čin ljubavi Božje toliko protivi logici ovoga svijeta, da nikada nije i nikada neće izgubiti na svojoj novosti. Zato dolazak u crkvu, okupljanje oko Kristova oltara, slavljenje Uskrsa lijepo je i ugodno. Naime, uskrsnom se novošću pomlađuje čovjekov duh, iz te se novosti crpi životna snaga, od te se novosti, u konačnici, jedino istinski živi.

2. Danas nam je apostol Pavao u svojoj poslanici novost Isusova uskrsnuća približio slikom kvasca. Snažan je njegov poziv: "Očistite stari kvasac da budete novo tijesto" (1Kor 5, 7). Apostol pred kršćane stavlja radikalan zahtjev: ne samo očistiti kvasac zloće i pakosti, nego u potpunosti očistiti stari kvasac. Je li time želio poručiti da ništa što je staro nije više poželjno, ma kako se to staro besprijekornim činilo? Upravo to. Apostolov poziv možda bi se mogao i ovako prereći: Ni u čemu se ne može istinski napredovati ako se oslanja samo na staro, ako se ne uzme u obzir činjenica Isusova uskrsnuća, i vjere u njega. Čovjek koji robuje sebi, starim navikama teško ide naprijed. To je čovjek koji je zastao u duhovnom rastu.

Pogledajmo ovu predivnu katedralu: ona bi po sebi bila samo drevna građevina, veoma lijep umjetnički spomenik, muzejska zbirka, monumentalna grobnica znamenitih ljudi, da se u njoj svakodnevno ne slavi vječna novost Isusova uskrsnuća, Euharistija – spomen muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista.

Probajmo provjeriti apostolov zahtjev i na primjeru vlastitog života. Nisu li nam se najljepše epizode u životu dogodile upravo kad smo živjeli s vjerom u uskrsloga Krista? Nisu li naši pothvati rodili većim plodom, kad smo svoje pouzdanje najprije stavili u Božje ruke, one iste koje su nam predale svojega Sina? Nismo li u najvećim životnim kušnjama – bolesti, neimaštini, smrti dragih ljudi – uspjeli pronaći smisao i snagu onda kad smo se oslonili na Boga, koji je svoga Sina žrtvovao da nas spasi? I kad se za kršćane kaže da su kvasac društva, to nužno podrazumijeva stalno pomlađivanje društvenog tkiva, pomlađivanje zajednica u našim sredinama, u prvom redu naših kršćanskih zajednica. To nužno znači unošenje u svijet, svjedočenje u svijetu, novosti vjere u Uskrsloga, i to u svakodnevnom životu.

3. Dragi vjernici, zadržimo se još na novosti koju je donijelo Isusovo uskrsnuće. U povijesti čovječanstva i svijeta nije bilo i neće biti veličanstvenije pobjede od one koju je izvojevao sam Krist. Pobijedio je zlo upravo ondje gdje je od zla trebao biti pobijeđen. Mislilo se, ubije li se Isusa, raspršit će se i svi koji su ga slijedili, izbrisat će se slika Boga milosrdnoga Oca koji čovjeka bezuvjetno voli, koji se – kako lijepo kaže papa Franjo – nikada ne umara opraštati, a jedino smo mi ti koji se umaramo tražiti njegovo milosrđe. Bez slike Boga milosrdnog Oca ostala bi slika Boga koji kažnjava i koji bi služio kao sredstvo zastrašivanja – da bi se očuvao poredak.

I znamo, mučili su Isusa, prikovali ga za drvo, objesili ga na križ, na kojemu je izdahnuo. No trećega dana događa se otajstveni manevar Božji: Isus slavno ustaje iz groba, zlo je pobijeđeno, započinje novo doba u povijesti čovječanstva, rađa se Crkva kojoj je glava Krist – pobjednik. Isus Krist, njegov zemaljski život, njegovo slavno uskrsnuće i nebeska slava za vjernike je, od tada pa do vječnosti, postao novi istinski autoritet. Isus ne traži da ga se služi, nego on prvi poslužuje. On liječi, oprašta i tješi. I sam nam veli: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11, 28). Kristov autoritet je u službi Boga milosrdnog Oca. Pouzdanje vjernika u Kristov autoritet izazov je protivnicima vjere, a sam je Krist trajni znak osporavan u svijetu.

4. Draga braćo i sestre, u hrvatskom smo društvu u posljednje vrijeme svjedoci nekog gotovo programiranog razaranja društvenog tkiva. Dojam je da se vrlo polagano, ali sustavno, iz dana u dan oslabljuju službe koje su na korist zajednice i općeg dobra.

Spomenimo samo: rastave li se supružnici, ruši se autoritet obitelji; podcijeni li se učitelje i odgojitelje, ruši se autoritet škole; postavi li se slabiće, nesposobne i neodgovorne za državnike, narušava se autoritet društvenog dobra i mira; slabi li se gospodarstvenike, ruši se autoritet gospodarske neovisnosti; izjednači li se agresora i žrtvu, branitelja i napadača, ruši se autoritet slobode…

A može se možda i ovako gledati na taj proces: umanji li se vrijednost obitelji, ruši se autoritet oca i majke; uvuče li se u školu ideologija globalizma, ruši se autoritet učitelja; umanji li se važnost državne neovisnosti, ruši se autoritet državnika; obescijeni li se vrijednost slobode, ruši se autoritet onih koji su je izborili... Podvuče li se crta, imamo kao posljedice na jednoj strani čovjeka, samog, nezaštićenog, obespravljenog i napuštenog, a s druge strane pojavljuje se nešto skriveno, zakukuljeno, nedefinirano, a s velikim apetitom da iz pozadine vuče konce i upravlja. Širi se kultura odbacivanja i isključivanja, koju je na toliko mjesta prokazao papa Franjo. Sav taj proces nikako ne može biti Božje djelo, jer Bog s čovjekom nema skrivenih namjera, on je u svojoj namisli uvijek posve transparentan.

5. I danas smo u misnim čitanjima slušali o transparentnosti Božjega djelovanja, koje nužno počiva na Božjem autoritetu. Sveti Petar u Djelima apostolskim točno navodi autoritet na koji se poziva, autoritet samoga Isusa Krista, kojega on naviješta i po čijem nalogu propovijeda narodu. Skrivenih namjera nema. I apostol Ivan u Evanđelju poštuje Isusovu želju da Petar bude prvi među apostolima. To je vidljivo iz prizora koji se dogodio kod Isusova praznoga groba: Ivan stiže prvi, ali ne usudi se ući u grob. Čeka Petra. Da li zato što ga je strah ući, pa želi da Petar to prvi učini, ili zato što iz poštovanja prema prvaku Petru nije želio prvi na grob – manje je važno. Ivan poštuje Petrovu službu i autoritet. Uz Isusa je dakle sve jasno, sve je transparentno.

6. Danas, na Uskrs, dok kao vjernici stojimo pred praznim Isusovim grobom, kao da se čuju poruke: nije uskrsnuo, i dalje mrtav leži; vratite se u svoj nemir, kao da čovjeku nije potreban Spasitelj. Ne dopustimo da nam se zapriječi put do Spasitelja, Isusa živog i uskrsnulog. Poteškoću osjećamo svaki put kad s vjerničkoga stajališta, kad iz vizure općega dobra, zadremo u bilo koji problem koji pritišće čovjeka u našoj sredini. Nemojmo zatajiti naše kršćanske vrjednote koje mogu pomoći čovjeku i oplemeniti našu Domovinu.

Osjećamo, braćo i sestre, kako se usporedno radi na rušenju istinskih autoriteta promičući autoritet ničega, iza čega ipak netko stoji, a Evanđelje nam, srećom, pomaže vidjeti osnovnu razlika između pravih autoriteta i onih lažnih, koji su pritajene metode kadri zaodjenuti u ruho demokracije. Pravi autoritet iza sebe uvijek ostavlja velebno djelo, pa je tako nakon Isusova uskrsnuća na zemlji ostala vrlo konkretna Crkva. Lažni autoritet širi iluziju, a iza sebe uvijek ostavlja ništavilo. U želji da ga se pod svaku cijenu voli i prihvati, da ga se smatra spasiteljem čovjekove egzistencije, neće prezati ni pred čim. Pravi autoritet poštivat će čovjekovu slobodu, njegovati njegovu neovisnost i samostalnost, a lažni će tako postaviti stvari da čovjeka primora na ovisnost o njemu.

Dragi vjernici, svetkovina Uskrsa hrabri nas u svakidašnjem životu, oslobađa nas pesimizma te nam otvara putove življenje vjere. "Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma. U tim smo okolnostima pozvani biti živi izvori vode na koje će drugi dolaziti piti. Pokatkad se to pretvori u težak križ, ali se upravo iz križa, iz svoga probodenog boka Gospodin predao nama kao izvor vode žive. Ne dopustimo da nam se ukrade nada!" – kaže papa Franjo (EG, 86).

7. Hvala Bogu, imamo u povijesti našega naroda uzora, nade i pouzdanih autoriteta u čiji se zagovor možemo pouzdati i koji nam svojim životnim svjedočanstvima svetosti mogu biti pravi orijentiri u današnjim prilikama života. Danas, baš na Uskrs, svijetli nam primjer blaženog Alojzija Stepinca u čijem se životu sažima čitav uskrsni poučak. On, koji je sada zagledan u slavu uskrsloga Krista, u punini doživljava blizinu Onoga u koga se cijeloga života uzdao. Blaženog Alojzija jedna je diktatura, nizom perfidnih radnji, željela ukloniti, misleći da će se nakon njegova odlaska iz zemlje, ili sa zemlje, razbježati i vjerničko stado. No unatoč silnim ponižavanjima zadržao je u potpunosti svoj integritet ponizna sluge. Papa Franjo nas je na ovogodišnju Cvjetnicu poučio da "ne postoji poniznost bez ponižavanja", a blaženi Alojzije u našem je narodu upravo simbol ponižena, ponizna sluge, koji se upravo po tome što se dao oplijeniti, izgradio u svetački lik. Zato će i njegovo proglašenje svetim, koje s nestrpljenjem i s pouzdanjem iščekujemo, biti kruna ne samo njegova autoriteta u našim očima, nego i pokazatelj ispravnosti puta kojim je ova Crkva išla, i kojim njezini vjernici žele koračati, na dobrobit hrvatskoga naroda i svih ljudi dobre volje.

8. Draga braćo i sestre, dok kao Crkva danas uranjamo u radost Kraljice neba zbog Isusova uskrsnuća, i dok nas u svim našim tjeskobama vodi nepresušno vrelo Božanskoga milosrđa, i sigurnost da je Uskrsli s nama u sve dane do svršetka svijeta, svima vama, i svima vašima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs!


Uskrs (Vazam) – S Kristom svima nama Uskrs svanu

Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom.

Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.

Uskrs nam pomaže shvatiti da smo nešto više nego samo obični ljudi. Mi smo uvjereni da sav naš rad, sve naše brige, tjeskobe, patnje, svakodnevni križevi i poteškoće imaju svoj puni i pravi smisao. I neizmjernu vrijednost...

Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljev-stva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.

Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:

• da je pravi Bog i pravi čovjek;
• da je Njegova nauka istinita, sve što je rekao to se i dogodilo;
• da ćemo jednom i mi uskrsnuti

Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo. Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još ni-kome nije pošlo za rukom dati se isbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.

Da je Isus uskrsnuo, svjedok je prazni grob. Svjedoci su anđeli s neba; svjedoci su one žene sa zemlje, svjedoci su i preplašeni vojnici koji su na zemlju popadali od svjetlosti slave njegove. Svjedoci su njegovi učenici koji su svojim rukama opipali rane na uskrslom tijelu. Mogli su se uvjeriti da Uskrsli nije nikakva sablast, utvara, nikakav produkt njihove mašte... Svjedoci i sami Židovi koji u svom strahu nisu znali ništa drugo do ponavljati da su ga ukrali učenici... Sjetimo se kako apostol Toma nije htio vjerovali da je Krist uskrsnuo. Apostoli su ga uvjeravali, ali badava je bilo. On nije htio vjerovati dok ne opipa Isusove rane. Isus mu je upravio one velike riječi: ustvari ne samo njemu nego čitavom budućem čovječanstvu: - Blago onima koji ne vidješe, a povjerovaše!" Mi nismo vidjeli uskrsnuloga, ali blago nama ako čvrsto vjerujemo u njegovo i svoje uskrsnuće. Neka naša vjera iz dana u dan raste i neka se naš život odvija u znaku uskrsloga.

Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!

Njegovo uskrsnuće je zapravo početak općega uskrsnuća svih ljudi. Mogli bi reći, on je uskrsnuo radi nas. On ne uskrsava jedini nego prvi. Iza njega slijedimo mi. Njegovo uskrsnuće je temelj, početak i korijen našega uskrsnuća. U njemu je vidno zajamčeno ono što će se dogoditi sa svim ljudima. Tim je naša nada u život vječno osnovana i potvrđena. Uskrsnuće Isusovo je garancija naše veličine, naše sreće i naše slave i našeg uskrsnuća! Zato se isplati u Krista vjerovati, s Njim i za Njega živjeti i tako svoju vječnu sreću osigurati.

Uskrs bismo trebali proslaviti dvovidno. Prvo bismo morali ući u iskustvo Uskrsa, odnosno vjerom u sebi proživjeti susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u prom-jenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja dolazi u prvi plan.

Postavlja se pitanje kako doživjeti osobni susret s Isusom i ući u duhovno iskustvo druženja s Uskrsnulim?

Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, kojega nisu odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom. Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, da je tu nešto silno!

Isus je uzeo kruh kao na posljednjoj večeri i dao im onom istom gestom i onim istim riječima kao uoči svoje muke i smrti. Tada im je bljesnulo značenje njegove smrti i uskrsnuća za ovo novo što se počelo događati. Darovao im je sebe, sjedinio se s njima i tada su pre-poznali da je to On - Gospodin! Više ga nisu trebali vidjeti tjelesnim očima, duhovno je bio s njima. Vidjeli su ga jedan u drugom. O kako je to divno, milost Božja…

Zatim su ustali i puni radosti i krenuli da svima svojima podare to isto, da ih učine dionicima svoga svetog doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist - jučer, onaj u Pismima, sada doživljavan u lomljenju kruha i uvijek onaj s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost! Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!

Danas i ovdje

Zaustavimo se sada na onome što je sada, 2014., iz duge Isusove povijesti osobito značajno za nas i buduće generacije. Iza nas je dug proces ulaženja u uskrsno iskustvo, koje se ne dovršuje ni u jednoj generaciji, koje seže do konačne pojave Isusa u Božjoj slavi kao dovršitelja spasenja. Vrhunac toga iskustva bit će kad i sami uskrsnemo i kad se nađemo s Isusom licem u lice. Iščekujmo radosno taj sretan trenutak!Sada je ovdje naš izlazak iz grješne povijesti, iz grješnoga stanja u ono milosno stanje. Plod susreta apostola s uskrsnulim Kristom bilo je njihovo neustrašivo svjedočenje za Krista, njihovo naviještanje Evanđelja, njihovo širenje Božjeg kraljevstva. Neka to bude plod i našega susreta s uskrslim Kristom u misnom slavlju, da i druge ljude, s kojima se susrećemo učinimo dionicima uskrsne radosti.

Uskrsli nas Krist poziva da povjerujemo u njegovo uskrsnuće: da odlučno i spremno kažemo: "Tvoj život, Kriste, bit će moj život!" Ne zaboravimo nikada, kako nas Isus poziva da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovu nauku i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Uskrsnuli i danas prolazi ovim svijetom i želi uskrsnuti u svakome od nas.

Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo živjeti tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjet-lo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.

Uskrs nas poziva na uskrsnu radost i mir. Radujmo se, ali istinski! Uskrsli je među nama, u nama i s nama! On je naš mir i sreća, uskrsna radost i vječni spas! Radujmo se unatoč tome što nas salijeću patnje i nezgode, boli i razni životni križevi. Sve to ima svoj puni smisao, jer se samo "po muci i križu" ide sigurno ususret slavi uskrsnuća.

Ne zaboravimo nikada kako nam Uskrs poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Radije svoj život pretvarajmo u darivanje…

Okrenimo povijest. Izađimo iz povijesti grijeha, evo nam otvorene povijesti spasenja u Sinu Božjemu! Bog je poslao Sina, evo ga ide pred nama. Uskrsnuli. U našem je tijelu. Umro je za nas i uskrsnuo je za nas. Time je otvorio vrata u novi život. Želi nas uvesti u punu Istinu i puni Život! Zato svi pohrlimo k njemu! Evo ga, lomi kruh za nas, lomi kruh svima. Uzimajmo rado taj kruh i nahranimo se ljubavlju što je on donosi od Oca božanski Spasitelj. To će tada biti nov svijet, nov život i radost bez kraja. Postavši dionici Isusova uskrsnuća, sastajmo se i lomimo međusobno kruh na njegov spomen, kako nam je naredio, hranimo se njegovim tijelom i krvlju, njim samim, da Duhom njegovim ispunjeni navijestimo u ovom našem vremenu svojoj braći i sestrama novi život.

Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života i svijeta. Uskrs nas na to poziva.

Vjerovati u Uskrsnuloga znači davati svijetu svjedočanstvo o ljubavi i životu koji se preobražava. To se ne može činiti samo riječima već poglavito zalaganjem i radom. Zalaganjem na svemu onome što ovaj život čini pravednijim, ljudskijim i sretnijim. Borba protiv nepravde, mržnje, grijeha i svakoga zla – znak je vjere u Uskrsnuloga i predanja samomu Bogu.

Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"

Da, Krist je uskrsnuo – mi živimo zauvijek! Blago nama! Blago svima koji vjeruju i nadaju se životu vječnom i blaženom!

Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."

Neka Kristova pobjeda tako prosvjetljuje naša srca da oslobođeni tmine živimo novim životom i taj život darujemo svima s kojima se susrećemo. "Zaista je Gospodin uskrsnuo!" – Aleluja! Radujmo se i zahvaljujmo Bogu na tome! Sretan i blagoslovljen Uskrs svima! (rastimougospodinu.com)

fra Petar Lubičić


VELIKA SUBOTA

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja. Obred u noći počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet. Slaviti Veliku subotu znači zaviriti u najtajnije ponore svoje duše zajedno s Kristom, jer u nama nema ničega što njegova ljubav i njegovo svjetlo ne može ozdraviti. Kristova ljubav pravi je put koji vodi u svjetlo i život, i po Njemu, sve u nama nastavlja nadalje živjeti.


Razmišljanje na Veliki petak

ŽIVOTNA KUŠNJA

Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?

Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije:» Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju?» (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.

Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.

Zar to onda nije naša današnja kušnja života i razvoja? To je kušnja smisla, opredjeljenja kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?

A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!

Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao «poslušan do smrti, smrti na križu» kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.

I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!

Fra Luka Tomašević


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Vinograd zove...

Kako nam se u proljeće, kad prolazimo kojim krajem, pogled rado zaustavlja na lijepo obrađenim, bujno zelenim vinogradima, vrtovima i njivama, i promatrajući tu lijepu i privlačivu okolinu, mi joj se od srca veoma divimo, a u duši nam se javlja potajna radost i ugodno zadovoljstvo i tad nehotice odajemo počast i priznanje tim marljivim i vrijednim rukama, koje su sve to tako lijepo i brižno uredile. Susretnemo li pak koju neuzoranu i neobrađenu njivu, ili zapušten, neuskopan vinograd, u nama se odmah budi neki protest i prezir protiv dotičnoga vlasnika, i mi stvaramo pri tome o njemu rđavu sliku lošeg gospodara, lijenčine i nemarnjaka, što je dakako i pravilno, jer o njemu i ne možemo imati boljeg i ljepšeg mišljenja, osim ako je u pitanju bolest ili pomanikanje radne snage.

Vidite, kako mi dobro (lahko) uočavamo tuđe pogreške i tuđu lijenost i nemarnost. Kako nezadovoljno s protestom i prezirom posmatramo neuzoranu tudu njivu, neuskopan i zapušten tuđi vinograd. Vidite, kako mi dobro zapažamo trun u oku drugoga, dok u vlastitim očima ne primjećujemo golemu gredu.

Mi ne viddmo i ne priznajemo svoju vlastitu nemarnost i lijenost. Mi ne vidimo neuzoranu i neobrađenu našu veliku zajedničku narodnu njivu. Ne vidimo neiskrčen, neuskopan i u korov zarasli naš veliki zajednički vinograd, što su nam ga naši djedovi i očevi namrli, ostavivši nam u baštinu, da ga čuvamo, obrađujemo, uzgajamo i u njemu tražimo zakopano blago.

Jest, samo taj vinograd da obrađujemo, samo njemu da posvetimo svoje sile i snage, samo u njemu da tražimo zakopano blago, jer samo u njemu ćemo naći ono što tražimo. Nigdje na drugom mjestu, jer taj vinograd je naša lijepa i mila skupo plaćena i krvlju otkupljena domovina Hrvatska!

Da, za ovaj komadić prostora na kugli zemaljskoj, gdje se mi danas nalazimo, ovaj naš pradjedovski vincgrad, za ovu našu svetu grudu Hrvatsku, za njenu riječ i njenu slobodu kroz tolika stoljeća prolijevana je krv naših najboljih sinova.

Zato ona mora da nam bude sveta i mila. Mi treba da to stalno imamo na umu i pred očima. Mi moramo toga biti svjesni, te zbog toga da je još više cijenimo i volimo. Da je cijenimo i volimo, to smo cijelom svijetu pokazali i dokazali u tolikim dosadašnjim okršajima, kao i u najskorijoj 20-godišnjoj teškoj borbi, kojom smo izvojevali pobjedu. I ako sa tom pobjedom nije postignut potpun cilj i prava sloboda, ipak ta pobjeda je nedvojbeno ogroman i značajan uspjeh u toj dugotrajnoj i ustrajnoj borbi.

Ali mi ne smijemo ostati pri tome misleći, ako smo izvojštili granice svojoj domovini Hrvatskoj da je sa time sve svršeno. Ljuto se varamo, ako tako mislimo. Još nije postignuto ono, što se ima i mora postići. Tek sada počinje prava i ozbiljna borba. Borba za potpunu neovisnost i slobodu, borba za prave granice svoje domovine, borba protiv bijede i nevolje, borba protiv nepravde i izrabljivanja, borba protiv neznanja i mraka, borba protiv zabluda i nesavjesnosti, borba protiv zla i nevaljalštine, koje je već svuda pustila svoje zarazne klice, borba protiv svih štetnih poroka, u kojima se sve više gušimo, borba protiv svemu, što truje naš život i narodni organizam. Istom sada nastaje i počima pravi ozbiljni rad, da iskrčimo korov i očistimo naš zapušteni vinograd od štetne i opasne gube, koja se u njemu uvriježila i hoće da nam ga otruje i uništi.

Naš vinograd nas zove, a mi se ne odazivamo. Mi ne čujemo i ne hajemo. Mi skrštenih ruku stojimo, čekamo. Ne gledamo ili, bolje, gledamo a ne vidimo, kako nam ga nametnici i korov i gaba izjeda. Ne usuđujemo se, da mu pristupimo, da zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla.

Zar nam i iz prirode, koja je najbolja učiteljica života, nije jasno i dobro poznato, da se nikada košnica sama ne napuni medom, dok se marne pčelice ne razlete prostranim poljanama isisavajući iz cvijetnih čašaka slatki sok, donoseći ga u zajednički dom svojoj matici.

Znamo također, da ni seljak, ako prethodno svoju njivu nije pognojio, čestito uzorao, te najbcljim sjemenom zasijao, ne može očekivati žetvu...

A mi? Mi bi htjeli žetvu bez sjetve. Mi bi htjeli brati, a ne kopati ni saditi, a to ne može biti. Mi trpimo i mučimo se, zato žeiimo i hoćemo, da nam bude bolje, a ne žrtvujemo se, da stvorimo to bolje stanje. Mi znamo da moramo raditi, ali se od rada susprežemo i oklijevamo i sve kao da nešto gotovo čekamo, pa često u svojoj kolebljivosti i neodlučnosti uzdahnemo: »Dat će Bog, biti će bolje!« i to kao da je dovoljno, mi dalje mirno produžujemo u svojoj nehajnosti. Ali to je tako šuplja i isprazna nada i utjeha, da sami sebe s time samo zavaravamo.

Mi se moramo već jednom te samoobmane otresti i pogledati stvarncsti u lice. Jer Bog što nam je imao i trebao dati, On nam ie sve dao sa našim dolaskom na svijet. Dao nam je dušu kao naš glavni pokretač, srce, da njime ljubimo i suosjećamo, svijest, da se po njoj ravnamo i sudimo dobro od zla, pamet, da njome mislimo, razum i ruke, da njima radimo i stvaramo itd.

Dakle, kad nam je Bog sve to dao, što onda imamo više od Njega očekivati i tražiti? Do nas sada samih stoji, hoćemo li zlo ili da nam bude bolje. Ako hoćemo, da nam bude bolje, mi treba odmah da se ozbiljno i svojski prihvatimo rada, jer samo u radu nam je spas! A kako da se prihvatimo rada? Dobar i pravi vinogradar zna šta treba raditi u svome vinogradu. On će k njemu prići svom ljubavlju i požrtvovnošću. Najprije će očistiti lozu, pa ako je potrebno, koji suvišan čokot iščupati, što nije od koristi, i na njegovo mjesto zasaditi mladi novi čokot, jednom riječju, on će učiniti sve, što bude mogao, samo da mu vinograd dobro urodi.

Tako i mi u našem narodnom vinogradu trebarno pravih, iskusnih i čestitih vinogradara, ako hoćemo da nam naš narodni vinograd dobro uspijeva. Ako hoćemo i želimo da napredujemo, potreban je složan i čestit rad, jer samo složan rad vodi uspjehu, a za složan rad potrebna je sloga. Sloga ne može biti, gdje nema pravde. Dakle, prije svega potrebna je pravda, a pravda ne može da bivstvuje, gdje nema pravednih. Mi oko sebe na svakom koraku vidimo tromost, neaktivnost, nehaj, nerazumijevanje u svim kulturnim i privrednim granama narodnog života. Vidimo i susrećemo nepravdu i nered. Trebamo zato ljudi u pravom smislu značenja te riječi. Trebamo — osobito u današnje dane — čvrstih i postojanih karaktera.

Vodeća mjesta moraju da zastupaju ljudi čestiti i pošteni. Ljudi uma, srca i osjećaja, koji će svaku stvar postaviti na svoje pravo mjesto, i koji će požrtvovno raditi za opće dobro svog cjelokupnog ispaćenog, izvaranog, napuštenog seljačkog i siromašnog naroda, koji će mu biti od konisti, a ne da narodno povjerenje izigra i iskorišćuje za svoje lične interese, kao što smo nažalost često svjedoci mnogih takvih slučajeva.

Mi govorimo i vičemo, da smo Hrvati i da ljubimo svoju domovinu. To nije dosta. Domovina se ne ljubi samim razvijanjem barjaka i priređivanjem svečanosti. Domovina se ljubi radom i žrtvama za dobro naroda. Mi nismo vrijedni i dostojni reći, da je ljubimo, ako ne radimo za njezin razvitak 1 napredak, isto kao ni onaj, koji kaže, da ljubi slobodu, a nije spreman da se za tu slobodu žrtvuje, jer onaj, koji nešto ljubi, on je u stanju da samog sebe za tu ljubav žrtvuje.

Zapuštena domovina nas zove, a mi dragocjeno vrijeme gubimo u sitnicama, prepirkama. Naša snaga je razlivena kao razlivena rijeka, a razlivena rijeka samo čini štetu, dok rijeka slivena u jedan tok daje ogromnu snagu, koja je od neprocjenjive vrijednosti. Zato i mi ne budimo razlivena rijeka, već svedimo naše raštrkane snage u jedan tok i takova snaga stvarat će čudesa. Uzalud bi bile sve dosadašnje žrtve, ako bi nam domovina ostala ovakova. A zar kao pravi sinovi možemo dozvoliti, da nam ostane ovakova?

Hoćemo li čekati, da nam naš vinograd drugi uređuju? Ne uzdajmo se u drugoga, jer drugi bi ga samo za svoju korist uređivao. Budimo već jednom svjesni, pravi i potpuni ljudi. Manje riječi, više djela. Manje mržnje, više ljubavi. Manje svađe, više rada. Otresimo se jednom za uvijek svih sitničavosti, jer to od nas traži čast, dostojanstvo, potomstvo, dužnost i budućnost. Ne oklijevajmo, jer bi nam se nehajnost mogla ljuto osvetiti. Ako sebi dobro želimo, požurimo složni i zagrijeni u naš krvlju stečeni, zapušteni vinograd, jer samo u njemu ćemo naći ono, što nam treba.

Požurimo, vinograd nas zove i čeka!. ..

Stjepan ZRINUŠIĆ


MOJ DOM

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Silvije Strahimir Kranjčević

(Izabrana djela, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.)


Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti!

dr. Milan Šufflay


Zaboravljeni velikani

Iz Napretkova kalendara, 1.1.1943.

Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva

(Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943)

Poderane i prašne stranice domaćih i stranih arhiva i knjižnica, izglodane vlagom i prašinom, stoljećima stara hrvatska pismena književnih djela XV, XVI, XVII, I XVIII stoljeća, privukla su njega i osvojila svojom ljepotom, etikcm i dušom naše nacije, koja je zborila sa tih prastarih stranica o sviesti, religiji, poštenju, časti, viteštvu duha i nacicnalnog ponosa našeg roda.

Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.

Kao što je Šufflay svojim genijem prodirao u epohu oskudnih zapisa, medju banove, kraljeve i hrvatske narodne vladare X., XI., i XII. stoljeća i šetao se duhom po kolievci hrvatske uljudbe i hrvatske nacije, o kojoj svjedoče zapisi popa Dukljanina, De Administrando Imperio Konstantina Porfirogeneta, živi jezični spomenici Bijele i Crvene Hrvatske i tako u razasutim odlomcima kamena sa usječenim pismenima, likovima i ornamentima, podrtim zidovima, grobnica, opatija i crkvica nalazio žive svjedoke naše prošlosti, buljio uztrajno u crkvici Sv. Mihovila na Stonu u lik Kralja s Krunom na glavi i usporedjivao ga s krunom kralja Tomislava na basrelijefu krsticnice u Splitu, zaključivao da ju je sagradio Tomislav i taj jaki dokaz su mu, da je prije osnutka srpske autokefalne crkve 1216. na istočnom Jadranu od Dalmacije do u Albaniju postojao cjelovit katolički nasip bez ijedne pukotine, i takc odmjerio prostiranje hrvatstva prema Mediteranu u prošlim vjekovima.

Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.

U svojim mnogobrojnim naučnim radovima dokazao je, kako V. Štefanić u Spremnosti br. 30. veli, da je hrvatska književnost od najstarijih vremena na svem svojem etničkcm i poviestnom području bila genetički i duhovno jedinstvena, javljala se ona na bilo kojem hrvatskom pismu: glagolici, bosančici ili latinici. Sviest i ponos jednoga naroda ne može se nikada graditi na pustom fraziranju i grandomanskim obećanjima koje generacije — već se ona gradi na ljudskim podhvatima, umnim naporima, umjetničkim, herojskim djelima, koja su oličenje jedne velike nacionalne prošlosti, gdje se je narodna volja uzdizala do velikih napora za vječnim vrednotama istine, poštenja i pravde, liepoga i dobroga. Za razumievanje duše narodnog kolektiva mogli bismo primjeniti psihologiju ljudske ličnosti. Prošlost čovjeka izpunjena priznatim vriednim i uzvišenim djelima diže ponos i vjeru u samoga sebe, a jača se volja za stvaranje novih vriednijih djela.

Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.

Time se je sudbina bolno našalila s našom velikom tradicijom i našom slavnom poviešću i poslala nam je strašno povjestno razpeće, gdje smo pod pritiskom narodnih bolova zadanih udarcima iztoka, sjevera i juga morali samo čuvati svoj vlastiti život, a zaboraviti i zapustiti na momente svoje veliko nacionalno i uljudbeno blago, da ga tudjini razvlače, nište, zaniječu, a time da zaniječu naše jastvo, našu narodnu samostalnost i naše narodno i državno pravo.

Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.

Ono što je dosad učinio Franjo Fancev na području stare hrvatske književnosti, koja je bila zasuta težkom naslagom zaboravi i skoro pokopana u starim prašnim arhivima i knjižnicama, savjest nas nuka, da sveučilištnom profesoru dru Franji Fancevu, da mu mi sinovi ove generacije, koji smo ga slušali i slušamo sa katedre hrvatskog sveučilišta, kada je tako zanosno odkrivao djela i ličnosti naše prošlosti, izreknemo veliku hvalu, a vjerujemo, da će ga budućnost uvrstiti u red naših prvih velikana, zato, što je čitav svoj život posvetio odkriću stvaralačtva našeg narodnog duha i osvjetljenja naše hrvatske uljudbe. Time je on podigao naš ponos, našu sviest, našu vjeru u život, borbu, vjeru u same sebe i to u najteže razdcblje naše narodne poviesti, kad je Hrvatske i hrvatstva imalo nestati izpod sunca.

Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Njegov je prvi naučni rad »Sveta braća Ćiril i Metod, slavenski vjerovjesnici« (Hrvatske novine 1905. gcdine, Virje). Od tada pa do danas objavio je oko 130 izcrpnih i argumentarnih studija iz naše stare hrvatske književnosti. Osvietlio je čitav niz naših književnika, pjesnika, leksigrafa, dramatičara, prevodilaca i prosvjetnih radnika. Odkrio je riznicu najljepših stranica naše davne prošlosti sa područja Dalmacije, Bosne, Slavonije i Banske Hrvatske. Iznio je množtvo argumenata u podkriepu svojih izvodjenja i tako oborio sve neistine, što su ih nešto nestručni a drugo zlonamjerni i tendenciozni autori unašali u službene školske knjige, čime su potamnjivali narodnu sviest i naš narodni ponos.

Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.

Kako vidimo suradnik je publikacija najstrože i najstručnije naravi kao i popularnih dnevnih listova, a broj radova kao i broj listova u kojima je surađivao su stvarni svjedoci i ogromnog rada ovog naučenjaka, koji je sav svoj život dao iztraživanju stare hrvatske književnosti. Kao pristav Sveučilištne knjižnice, a kasnije ravnatelj, napisao je nekoliko vriednih studija iz područja bibliotekarstva. Iz tog područja studije su mu: »Naša sveučilisna biblioteka« (Savremenik 1911.), »Nekoliko pitanja bibliotečne organizacije«, (Jugoslavenska Njiva 1920.), »Bibliografija Hrvata i biblioteke u Hrvatskoj«, (Narcdna enciklopedija — Stanojević), »Kraljevska Sveučilišna knjižica u Zagrebu«,, (Amrinah Sveučilišta kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1924.), a u Grafičkoj Reviji 1926. godine zašao je u historiju hrvatskog tiskarstva (»Prvi izgradjivači hrvatskog štamparstva«).

Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.

Prevrćući stare arhive i knjižnice, a željan što više istine unieti u našu najdavniju prošlost, posve je razumljivo, da je Fancev posegnuo i za starom dubrovačkom, dalmatinskom i glagoljaškom književnosti, koja je bila toliko bujna i na umjetničkoj visini, da se snazi duha, kompoziciji djela, jeziku i umjetničkoj stvaralačkoj snazi divimo i danas. Fancev piše o najstarijim pisanim spomenicima »Baščanska ploča u novome svietlu«, (Savremenik 1913.), kao što osvjetljava stare književnike ranijih i kasnijih stoljeća »Marko Andriolić Trogiranin, zaboravljeni pisac XVI vijeka« (Zbornik A. Belića 1921.). »Najstarija dosad poznata pučka pjesma iz sjeverne Dalmacije« (Zbornik Popovića 1929.), »Dva dubrovačka komediograra iz "craja XVIII. vijeka«, (Prikzi za književnost, knjiga VIII.), »Dubrovačka pjesma u počakavljenom priepisu«, (»Rešetaro\i Zbornik 1931.), »Dvije dubrovačke pučanske družine iz kraja XVII. stoljeća« (Nastavni Vjestnik), »Gradja za poviest hrvatske crkvene drame«, »četiri dubrovačke komedije iz kraja XVII. vijeka«, (Gradja, Knjiga XII.), »Nova poezija Splićanina Marka Marulića«, (Rad Akademije 240)., »Fragment dosad nepoznate pjesme Osmana« — (Nastavni Vjestnik), »Hrvatska književna i jezična pitanja u pismu Splićanina Mateja Albertija iz godine 1607«, (Vrela i princsi, knjiga VI.), »Tri priloga za poviest starije hrvatske književnosti« (Nastavni Vjestnik 1937.), »Bartcl Kašić« (Vrela i prinosi, svezak VIII.), »Dvije poslanice M. Pecinića Marulića«. (Gradja 1938.), »Plač Blažene Djevice Marije« (Gradja 1938.), zatim »Sitni prilozi« (Gradja, knjigaXIIL 1938.). Osim toga »što od poezije Dubrovčanina Nikole Dimimitrovića nije njegovo?«, »Dva sitna priloga uz 22ti stih Čubranovićeve Jedjupke — Res incantatae i Marulićevi Začinjavci«, »Dubrovnik i razvitak Hrvatske Književnosti«, (Ljetopis akademije 1940.).

Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.

Osim Marulića medju najstarije književnike kod kojih se javlja rieč začinjavac — pivalac, prema talijanskom cantore, spada Ivan Zanotti — Tanzlinger. Kod Vitezovića se spominje započinjavac, a mladji oblici su kod Jakova Mikalje spjevalac — začinalac, kod Ardelija Della Belle začinalac i kod Joakima Stulića — začinjalac. Imenica zažinavac, koja dolazi kod Marka Marulića, ima tisuće prilika, gdje se nalazi u pjesmotvorima starih književnika, a ovi mnogobrojni primjeri, kaže Fancev, pokazuju, da etimoložki i semantički treba polaziti samo od korelativa: začeti — začinati — začinavac, jer samo za nj imalo vrlo veliko množtvo sasvim sigurnih pctvrda za razna nijansiranja i značenja glagola pjevati. To pokazuje stotine i stotine primjera jednake upotrebe cd kraja 15. stoljeća i dalje sve do 18. stoljeća, razasutih po knjigama pisanim u svim hrvatskim stranama, pisanim počevši od Istre i Hrvatskog Primorja, pak ciele Bosne i Dalmacije na jug sve do Kotora.

U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.

Kao što ga je vukla kulturna prošlost na južnim dielovima hrvatskih zemalja, koje su bile pod zapljuskivanjem kulture sa sredozemlja, tako ga vuče prošlost kulturncg razvitka gornje Hrvatske. U Zborniku Kralja Tomislava 1925. donaša studiju »0 najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj« i tamo piše: »Panonska Hrvatska ostade bez crkvene organizacije nakon propasti sisačke biskupije u VII. stoljeću, pa sve do osnutka zagrebačke biskupije 1093. Pokrštenje izvršeno je krajem VIII. vieka za kneza Vojnomira oko 795. godine, kad je gornja Hrvatska uredjena u zasebnu kneževinu. U to vrieme Ljudevit Posavski vodi borbe za uzpostavu svoje suverenosti. Njegovi napori propadaju, a iza toga i potrebe za crkvenu organizaciju nisu rasle. Za dolazka Franaka Posavska Hrvatska pcdpade pođ franačkooglajsku hijerarhiju, a neko vrieme bila je i pod Metodovom biskupijom, ali kada su skršeni Franci i kad se javlja Tomislav, dolazi Posavska Hrvatska u sklop hrvatske države i pod ninskoga biskupa, dok ninska biskupija nije 928. godine ukinuta iza čega je došla pod splitskoga nadbiskupa, a od 1040. godine Posavska Hrvatska podpada pod kninsku biskupiju. Posebnu crkvenu organizaciju dobila je Posavska Hrvatska za Ladislava 1093. godine.«

Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).

Fancev je izvrstan poznavalac razvitka kajkavske književnosti. Razvitak književnosti u Banskoj Hrvatskoj na hrvatskom kajkavskom narječju vezalo se obično uz prodor protestantizma u hrvatske krajeve, a kao glavni ncsilac smatran je Juraj Zrinski, koji je navodno rušio crkve i samostane, medjutim, Fancev navodi, da od njegovih suvremenika o tome nitko ništa ne zna, a kad je Zrinski umro 1603. gcdine sahranili su ga Pavlini u samostan Sv. Jelene, a da je bio progonitelj kršćanstva i redova, ne bi mu bili dali takvu počast. Varaždmski podžupan Grgur Petthee hvali Jurja Zrinskoga, a ne udara na njegove zulume. Veli se, da je 1570. Juraj Zrinski protjerao sve svećenike, a 1574. godine na sinodu u Zagrebu sudjeluje iz Medjimurja 11 svećenika, a gdje i kako bi se ovi bili onda zadržali. Juraj Zrinski nije ni osnivač tiskare, u kojoj su se navodno tiskale protestantske knjige. Uvodnik Pergošićev kazuje, da je Hoffhalter bio putujući tiskar, a tako i njegov sin. Tiskara se u Nedelišću nije zadržala, već putuje od mjesta do mjesta, a zagrebački sinodi 1591. i 1602. uobće ne razpravljaju o protestantskom pitanju, po čemu se dakle vidi, zaključuje dr. Fancev, da kajkavska književnost nije došla pobudom nosilaca protestantizma, kojeg u ovim hrvatskim krajevima nije ni bilo. Bardi hrvatske kajkavske poezije jesu Gabriel Jurjević Varaždinac, Matija Magdalenic i Belostenec, kako je zabilježio Benger u Catalogus autorum. Kajkavska poezija XVII. stoljeća uglavnom je religijske sadržine, a pod utjecajem je njemačke katoličke poezije. Većinom se pjeva o četiri posljednje stvari čovjeka. Pisano je u čistom Aleksandrincu. »Ove mira vete, svet v veliku grehu I vse ide naopak z mudri norei behu Pregnana je pravica, nego božje služba, Ljubomorstva pun je svet, nazloba i tužba.« Osim Jurjevića i VIagdalenića su takodjer jednim dielom kajkavski književnici Zrinski i Frankopan, Vitezović, Baltazar Patačić. U to doba na kajkavskom narječju se tiskaju tri velika pjesnička djela o zauzeću Sigeta.Tako Krnarutićevo »Vazetje Sigeta grada«, Zrinskoga »Adrianskoga mora sirena« i Vitezovićevo »Odiljenje Sigetsko«. Osim toga spjevano je množtvo manjih pjesama, a od pjesnika se spominju još Stjepan Bedeković, Josip Keresturi zvani Panonijus, pokopan u remetskoj crkvi. Napisao je »Reflexiones de reformaticne cleri Zagrebiensis.«

Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.

Isusovački red je dao najbolje stručnjake i naučenjake. Jezično pitanje proučavaju Alberti i Komulović, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Habdelić, Sušnik i Jambrešić. Kašić pokušava pronaći i izgraditi jedinstveni jezik za sve Hrvate (»Blagomimilom štiocu«) »Velekrat sam razmišljao, kojim načinom najboljim i najzgodnijim mogli napisati naša besidenja slovinska, ali svaki Človik svoga grada govor brani, Hrvat svoj, Dalmatin svoj, Bošnjak opet hvali svoj govor.« Mikalja izdaje »Blago jezika slovinskoga«. Mikalja i Kašić su prilično i uzpjeli. Njihcvim jezikom pjevaju dubrovački pjesnici u XVII. stoljeću. Prvi pokretači pismenosti, školstva i književnog stvaranja u Slavoniji jesu opet slavonski isusovci Kanižlić, Juraj Mulih i Josip Milunović. Pišu početnice, naputke, pjesmarice, molitvenike.

Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.

Da Fancev nije ništa učinio na području naše literarne historije, nego da je samo sakupio dokumente za podrietlo hrvatskog preporoda i razbio po našu tradiciju i uljudbu u historiji ponižujuća mišljenja, da je hrvatski preporod nastao pod utjecajem stranih ideja i da su nosioci stranci Šafarik, Kolar i Vuk Karadžić, koji da su navodno snažno utjecali na Ljudevita Gaja, morali bismo mu odati najveću hvalu. Medjutim sve ono što je Fancev osvietlio iz naše stare dubrovačke, pa kajkavske, pa slavonske književnosti 16., 17. i 18. stoljeća nije ništa drugo nego jedan snažan dokaz nepresušive duhovne energije naše nacije, koja je u najtežim svojim razdobljima duhovno stvarala, a to je bilo ono, što je pobjedjivalo, što je živu narodnu sviest pronielo kroz najteža uzpeća Kalvarije. Nije nikada prekinut kontinuitet stvaralačtva u Hrvatskoj od zlatnog doba dubrovačke književnosti pa sve do preporoda u gornjoj Hrvatskoj. Ciljevi ilirskog preporoda, kaže Fancev, manifestirali su se čitavo jedno stoljeće unapried«.

Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.

Djela Mikocija, Ratkaja, Mikloušića, Katančića, Kanižlića, Vitezovića, postala su program čitavih generacija i čitavog jednog stoljeća, a iza toga program ciele nacije za uvieke. Kad je cjelokupnost Hrvatske bila iznakažena te nešto odkinuli Turci, a nešto Mletčani, onda »Reliquiae reliquiarum« postaju rasadište ideje o cjelokupnosti hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda. To je dakle već bio program do oslobodjene Hrvatske.

Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.

Osim Vitezovića djeluju na području povjestnog iztraživanja Baltazar Krčelić, Josip Mikoci i Andrija Blašković. Hrvatska književna histcrija je od Vitezovića zamišljena, od Krčelića načeta, a od Baričevića proučavana i iztraživana, a iza njih doiaze Ferić, Joakim Stulić, Lučić, Miličić, Josip Krmpotić, Emerik Pavić, Vid Došen, Josip Reljković. Sve je ovo dovelo do probudjenja i osvještenja. Pjesme Tita Brezovačkoga i drugih obojene su dubokim nacionalnim prizvukom. »Dobra zemlja ti Horvatska, Kaj će tebi ta Madjarska«. To je bilo razdcblje kad su se Hrvati borili protiv Madjara, koji su izašli s devizom: »Velika Madjarska od Karpata dc Adrije«. Tada uslieduje predstavka križevačke županije u kojoj se kaže, da je madjarski jezik atentat na ilirički t. j. hrvatski i narodnost.

Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.

Kako vidimo, čitava plejada hrvatskih uljudbenih radnika kroz 18. stoljeće spremala je i izvela narodni preporod. Zato je prof. Fancev imao pravo kad je zaključio: »Sliepci su oni, koji kod svoje kuće ne traže izvore za postanak hrvatskog preporoda, već ga traže na strani.« Na temelju toga Dr. Franjo Fancev zaključuje u svojoj studiji »Hrvatski ilirski preporod nije ni gradački, ni bečki, ni peštanski, ni Kolarov, ni Šafarikov import, već je autohtoni produkt sredine. Po dosadašnjem tumačenju postojao je Filius anti patrem. To bi bilo čudo kad rodoljublje očitovano u Gajevim pjesmama prije nego ode u Graz i Beč ne bi imalo zamaha u čitavoj sredini, u kojoj je Gaj živio.« Nekoliko generacija prije Iliraca radile su u pokretu, ali nije mogla biti tako ostvarena tako velika ideja dok se 1832. godine na Griču ne zapali oganj koji obasja čitavu Hrvatsku. M. Bogović kaže: I u 18. stoljeću je bilo ljudi kojima je stalo do naroda svoga (Vitezović, Belostenec, Jambrešić, Došen, Kanižić, Kačić, Katančić, Appendini, Stulli i Vrhovec).

Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«

Proučiti radove dra Franje Fanceva znači osjetiti i doživjeti živo i djelotvorno hrvatstvo kroz vjekove. Ono što je Fancev dao to su samo živi živcati dokumenti, koji očito govore o srdcu i duši i umu naše nacije, proti koje je ustala bila i sama sudbina koja joj je dosudila razpeće, kakvo su doživljavali riedki narodi Europe.

U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.

Ovaj veliki naučni rad dra Franje Fanceva za našu tradiciju jest neizkazan. Ako se ljude procjenjuje prema radu i djelima, kojima su doprinieli svoj obol vječnim vrjednotama istini, pravdi, đobrom i liepom, onda čitav život dra Fanceva od 60 godina, koje je navršio u ovoj 1942. godini, bio je u službi hrvatstvu, jer je razodkrio čitava stoljeća našeg kulturnog narodnog rada i otvorio vrata u našu veliku prošlost i time nam pojačao našu sviest i naš ponos i skupa sa Bulićem, Klaićem, Starčevićem i Šufflayem učvrstio naše narodno jastvo!

Grgo PEJNOVIĆ


Uz 79. obljetnicu mučeničke smrti Stipe Javora, 27. ožujka 2015.

REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA

Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika, sjeme kršćana.

Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku. On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša ( pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena, kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića, koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci, iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi, koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928., čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije prevrata ( 1918. – op.I.G. ) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto» (3). Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada 1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine (4).

Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.

Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3. listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo». Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» ( Trumbić i Pavelić – op. I.G. ) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad», a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj stvari (6). Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Macedonci, Albanci i Mađari) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu.

Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10).

Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).

Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan od najpovjerljivijih ljudi u stranci.

Pripreme za oružanu borbu

Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području» (12).

Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena.

Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.

I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi (velikosrpske vlasti – op.I.G.), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15).

Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22. ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici. Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod, ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici, pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6. kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i izazvali paniku i štetu većih razmjera.

To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).

Hapšenje i suđenje

Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor, Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku, koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31. listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom.

O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu.

Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod okova curile» (17).

No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina.

To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu robiju bez suze u oku (Oreb, Begović, Pospišil).

Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti.

U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku.

Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane.

Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.

Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu.

Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb (20).

Javorova smrt

Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod.

I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.

Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast.

Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 – godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske.

Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom.

Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Ivan GABELICA

Bilješke:

1. «Jutarnji list», Zagreb, 19.5.1931., str.4.
2. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog prava, prir. Višnja Pavelić, Buenos Aires – Madrid, 1977., str. 202., 215., 224 i 362.
3. Isto, str. 270., i «Hrvatsko pravo», Zagreb, 7.1.1928., str. 2.
4. Eugen – Dido Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925.- 1945., prir. dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 111.- 112.
5. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, prir.dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 23.
6. «Hrvatsko pravo», Zagreb, 8. 10. 1927., str. 1.
7. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28., i Marija Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku!, «Politički zatvorenik» br. 58, Zagreb, siječanj 1997., str. 10.
8. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28.
9. Marija Hranilović, nav. dj., str. 10.
10. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/ 1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 27.
11. Isto, str. 28. i 46.-47.
12. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944., str. 30. – 32.
13. Ante Pavelić, nav. dj., str. 384.
14. Ante Pavelić: Doživljaji II, Zagreb, 1998., str. 214. – 215. i 253., i Branimir Jelić, nav. dj., str. 37.
15. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6. i 26.
16. Isto, str. 46. – 47., i Ante Pavelić, nav. dj., str. 214. – 215.
17. Marija Hranilović, nav. dj., str. 12
18. Ilija Jakovljević: Mučeništvo i slava Stjepana Javora – Robijaš u hrvatskom Panteonu, «Evolucija» 4/1936., br. 6.-8., str. 348., i Vilim Peroš: Dvije smrtne osude vješanjem i 116 godina robije, «Ustaša» br. 12, Zagreb, 1943., str. 6.
19. Isto, str. 6., Ilija Jakovljević, nav. dj., str. 348.
20. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6.
21. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942., str. 570.-571.


slobodnadalmacija.hr

Metak, žica, grobnica: partizani smaknuli 19 osoba u srcu Mosora

Stravične priče o zločinima koje su desetljećima potiho prepričavali mještani Dubrave, poljičkoga sela u srcu Mosora, pokazale su se točnima: u vrtačama u kamenjaru s južne strane crkve sv. Luke pronađena je masovna grobnica pobijenih civila u Drugom svjetskom ratu.

Prema navodima i prijavi mještana, ubijali su ih partizani od 1943. nadalje. Najviše je tijela iskopano u ogradici za Dračevom rudinom, čak petnaest, u Peričinoj ogradi tri, a u Ljukovu docu jedan. Na temelju prijave koju su Dubravci podnijeli prije desetak godina, ekshumaciju provodi državna Komisija za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća.

Čitavom području onemogućen je prilaz dok traje istraga, osigurava ga MUP, a za logistiku je zadužena Hrvatska vojska. Pročelnik Odjela sudske medicine dr. Antonio Alujević, sudski vještak patolog, kojeg smo zatekli na iskopavanjima zadnje vrtače, kazao nam je kako se prije detaljnog ispitivanja može zaključiti da je riječ redom o mlađim muškim osobama.

Dajte krv

- Osim skeleta, nije bilo puno ostalih predmeta; ostaci cipela, čahure metaka i dijelovi projektila u glavama. Ruke su bile vezane sajlom, žicom, lancima, čak i katancem. Uzrok smrti su strijeljne ozljede, većinom glave, a tijela su bila poredana uz kameni zid vrtače u obliku potkove, na dubini od dvadest do sedamdeset centimetara. Po svemu je riječ o klasičnoj egzekuciji – kazao nam je dr. Alujević, dodajući kako će se iz ovih, kao i svih ostalih posmrtnih ostataka iz sličnih grobišta izolirati DNK profil, te je pozvao obitelji koje sumnjaju da je netko njihov nastradao na Mosoru da dođu izvaditi uzorke krvi na Odjelu sudske medicine u splitskom KBC-u, kako bi se identificiralo žrtve.

U zadnjoj vrtači u kojoj je pronađeno tijelo obitelj je već prije postavila kamenu ploču s križem i imenom “Almić Filip – Karlin” te godinom pogubljenja 1943.

’Narod prisudija’

- Sve smo znali šta se događa, slušali smo svake noći stravične krikove i dolazili godinama na ova mista molit Boga, donosili cviće i palili sviće. Niko nije obrađiva ove vrtače od toga doba. Strašan je to zločin, u nebo vapijući. To nisu bili mještani Dubrave, partizani su dovodili i neke iz okolnih mista, ali i neke momke iz Splita, koji su ih uvjeravali da su zagrebački studenti i da s ratom nemaju veze. Po robi su svi bili civili. Zločinci su im govorili: “Narod vam je prisudija!”, strašno ih mučili tamo u Osičine, kraj stare popove kuće i noću dovodili ovde na strijeljanje. I ne samo njih, cili je Mosor pun jama – ispričala nam je starija uznemirena Dubravka koju smo zatekli na brdu pred policijskom trakom.

Godine straha usađene u kosti stanovnika Mosora koji su o viđenim zločinima morali šutjeti, do danas “rade”. Teško je naći svjedoka voljna pričati imenom i prezimenom, tek članovi obitelji pobijenih na svoju ruku pretražuju jame, surađuju sa speleolozima, pokušavaju doći do kakvog traga svojih pokojnika, kako bi ih pokopali u obiteljskim grobnicama.

Javite se...

Na splitskoj Patologiji leži nešto manje od tisuću žrtava ratnih i poslijeratnih zločina kojima nije utvrđen identitet, a DNK profil je pohranjen u bazi, pa dr. Alujević poziva obitelji čiji su članovi pobijeni tih godina da se jave i ostave podatke i krv.

- S mjesnim vlastima obično dogovorimo pokop ostataka u zajedničku grobnicu, držim da će i ovog puta biti tako ako se ne utvrdi identitet pokojnika – navodi.

Traže se četvorica

Dubrava traži još četvoricu; glavara sela Marka Juginovića i trojicu braće Bašića – Jozu, Marina i Antu – koji su odvedeni u Mosor 1943. godine, a obitelji kroz godine dočuju tek tragove mučnih priča o njihovoj sudbini jer svjedoci ne pričaju do kraja.

- Naša je želja da se tijela žrtava nađu, identificiraju i dostojno pokopaju. Ne zanima nas istraga niti želimo sijati mržnju među današnjim generacijama, samo vratiti pokojnike njihovim obiteljima – kaže nam don Jakoslav Banić, dubravski župnik, dodajući i kako se u dubravskim vrletima gubi trag još mnogima, među ostalim i don Ivanu Staniću.

- Mosor je pun sličnih stratišta, godinama je netko kod stare župne kuće palio svijeću obilježavajući približno mjesto pogibije, a mještani su spominjali lokalitete. Sada se sve pokazalo točnim, nadam se da će se obitelji poginulih naći. U neku ruku smo i odahnuli jer je dokazana istina, a bez istine nema mira ni slobode – zaključio je don Jakoslav, napominjući da se nakon završetka istrage na stratištu održati misa i molitva.

Damir Šarac


Zagreb, 26.3.2015.

DOKLE ĆEMO ROBOVATI JASENOVAČKIM LAŽIMA!?

Imaju li Hrvati svoju pravnu državu, ako toliko godina i nakon slobodne države Republike Hrvatske nisu u stanju službeno istražiti svekolike osobe koje su prošle kroz radni ratni logor NDH Jasenovac.

Tolike razlike oko jasenovačkih žrtava još se nigdje nisu pojavljivale. Svjedoci o tome najbolje svjedoče, a jedan od njih je i hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga i još desetine drugih koji govore o Jasenovcu sasvim nešto drugo od izjava jugokomunističkih elemenata, koji udaraju hrvatski narod jasenovačkim lažima. I na žalost to se nastavilo i u slobodnoj RH tako da i pošteni Hrvati podliježu tim užasnim lažima. Ima svjedoka koji su za vrijeme Hrvatskog proljeća na hrvatskoj televiziji slušali službene izjave, i uz koje su prikazani tomovi Jasenovačkih zapisnika o svima koji su prolazili kroz taj ratni logor NDH koji se službeno zvao Radni sabirni logor Jasenovac. Ti zapisnici su sadržavali popis svih onih koji su dolazili i prolazili kroz logor Jasenovac. Zapisnički ih je bilo 18 600.

A to piše i u nekim drugim knjigama kao i u knjizi hrvatskog emigranta u Brazilu Ilije Barbarića koji je bio službenik u Jasenovcu, a koji je izdao knjigu prije dvije godine u Splitu, pod nazivom "Nezavisna država Hrvatska - Bilo je pravo ime". I svi Hrvati koji su na svoj način istraživali jasenovačke laži kao što je povjesničar Mladen Ivezić, Vladimir Horvat i neki drugi tvrde isto da Jasenovački logor nije bio veliko stratište, dok Ante Ciliga koji je proveo par godina u Jasenovcu još najuvjerljivije govori o režimskim stotine puta uvećanim lažima u odnosu na zločine režima NDH.

I najnoviji pokušaji velečasnog Stjepana Razuma da javno registrira istražno tijelo o Jasenovcu nisu uspjeli jer mu to nije dozvolila ova jugopartija SDP da se provede utvrđivanje istine o svim žrtvama Jasenovca. Posebice Ante Ciliga piše kako je bio iznenađen kako su cijelu unutarnju radnu upravu vodili židovski zatvorenici. Pa ima i nekih srpskih zatočenika koji tvrde sasvim nešto drugo od onoga čime se hrvatski narod neprestano udara takozvanim jasenovačkim žrtvama sve do dana današnjega i osnivanja "Antifašističke lige " u Zagrebu.

I ono što je još žalosno jest da je današnja vrhuška Katoličke Crkve u Hrvata prihvatila ove strahote režimskih laži o jasenovačkim žrtvama koji su tamo nalijepili ploče sa brojnim imenima koja nikada nisu niti vidjela Jasenovac. Neki tvrde da su i četnici koji su izginuli u četvrtoj ofenzivi na Neretvi od Titinih partizana pripisani jasenovačkom logoru kao žrtve ustaškog režima. Prvo što bi hrvatski istraživači trebali učiniti bilo bi ustanoviti sve istine o žrtvama toga ratnog logora NDH, koji je kao takav bio prijavljen i međunarodnom tijelu Crvenog križa i kojega su redovito posjećivale i nadzirale komisije toga tijela.

Umjesto da čelnici Katoličke Crkve Hrvata inzistiraju na utvrđivanju istine o žrtvama Jasenovca oni tamo svake godine idu na komemoracije i tako skupa sa ostalima koji tamo dolaze mašu sa 84 tisuće jasenovačkih nedužnih žrtava. A na drugoj strani imamo tvrdnje da u Jasenovcu nitko bez suda nije stradao zbog svoje vjere ili nacije.

To bi trebala službeno i javno tražiti i Katolička Crkva i sve do konačnog utvrđivanja istine o svim žrtvama ne bi trebali ići na komemoracije u Jasenovac. U ratu su postojali ratni zakoni i moralo se kažnjavati one koji su hvatani kao pripadnici snaga koje su rušile NDH sa oružjem u rukama ili one koji su jatačili i pomagali neprijateljima NDH. Takvi stradalnici ne mogu se smatrati nikakvim rasističkim žrtvama. A Slavko Goldstein tvrdi kako je četiri tisuće Židova bilo u partizanima koji su rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Mate Ćavar


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1935.

Narodni nazivi mjeseci

Još sam 1930. godine bio u namjeri, da u kalendaru »Napretku« prikažem nekoliko turskih rukopisa (kaiendara), u kojima su za sunčanu godinu upotrebljena hrvatska imena mjeseci. Ali sam kasnije ovu radnju znatno proširio upotrebom domaće i strane literature, pa je ona ispala prevelka, a da bi se mogla objaviti u »Napretkovu« kalendaru.

Osim toga je, za bolji prikaz pojedinih naziva, trebalo nekoje riječi citirati i arapskim slovima, a to nije bilo moguće u štampariji, gdje se kalendar »Napredak« štampa. Tako sam ovu radnju objelodanio u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovim« za 1930. (XVII) godinu.

U ovoj radnji su iznesena različita narodna imena pojedinih mjeseci, koja se upotrebljavaju po raznim krajevima, ali sva su ta imena samo lokaina za odnosni kraj, gdje ih narod upotrebljava. Opći narodni karakter imaju samo oni nazivi, koje danas upotrebljavaju Hrvati i koji su zapravo predmet ove moje radnje.

Turski rukopisi, koji su u ovoj radnji prikazani, dokazuju nam da su ova imena u sedamnaestom vijeku, ako ne čak i pod konac šestnaestoga, u našim krajevima bila toliko poznata i rasprostranjena, da su ih i sastavljači kalendara na turskom jeziku upotrebljavali, i to kao glavne nazive mjeseci po sunčanoj godini. Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pružili su nam dokaze, kako su naši ljudi, koji su se inače služili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su ih u rukopisima, koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima, koje su sami pisah, davali uvijek prvo i najupadnije mjesto.

Osim ovih dosta važnih otkrića iz naše prošlosti, bili su od interesa i nazivi pojedinih mjeseci u ovim rukopisima, jer su kođ nekojih, tečajem vremena, nastupale i bitne iznijene. Kako je ova radnja naišla na povoljnu kritiku u hrvatskoj javnosti, ja sam i dalje nastavio da tragam za ovakovim rukopisima, pa sam ih već shjedeće 1931. godine našao još nekoliko, koje sam prikazao u zagrebačkom »Obzoru« od 24. prosinca 1931.

Ovih dana došla mi je do ruku jedna t.zv. medžmua (zbirka, bilježnica), u koju su povezana zajedno najrazličitija djela i bilješke počevši od vjerskih i naučnih rasprava pa do pjesama i sanovnika. Rukopisi su posve različiti, a potječu i iz raznih razdoblja, počevši od polovice šestnaestoga pa sve do u osamnaesti vijek. Također su sastavci pisani u različitim jezicima. Dok je na početku odulja rasprava o sotoni na hrvatskom jeziku (ikavski) arapskim slovima, ostali je dio najvećim dijelom turski, ali ima kraćih sastavaka i na arapskom i perzijskom jeziku. Najveći dio rukopisa je iz naših krajeva, iz Bosne i Hercegovine. Jedna pjesma posvećena nekom Sulejman paši, koji se je vraćao iz Jemena, pisana je u Ulogu, koji se naziva kasabom. Prigodom smrti nekog učenjaka Sulejman efendije Mostarca iz derviškog reda mevlevija spjevao mu je jedan njegov učenik, imenom Salihaga, posmrtnicu, u kojoj zadnji distihon (tarih, kronogram) daje godinu 1064. p. H. (počinje 22. studenog 1653.).

Najviše je pjesama od poznatog Nerkesije, koji je bio rodom iz Sarajeva. Ima i kroničarskih i povjesničkih biIježaka. Bio je zanimljiv propis svih kadiluka u osmanlijskom carstvu, sastavljen po arapskoj abecedi, s oznakom kadijskog prihoda. Naravno tu su sadržana i mjesta u našim krajevima. Isto je tako bio istom rukom popis bosanskih vahja do 1061. (počinje 25. prosinca 1650.), a onda je nastavljen drugim rukopisom od 1078. (počinje 23. lipnja 1667.). Nažalost iz svakog sastavka kao za inad, izgubljen je po koji hst, a naročito iz onog popisa kadiluka nestalo je čitave sredine, tako da se je sačuvao samo prvi i pošljednji list.

Među ovim rukopisima uvezana su i tri kalendara, od kojih je prvi osobito važan. Svi dosada poznati rukopisi ovog kalendara, koje sam u prijašnjim radnjama prikazao, potječu iz sedamnaestoga vijeka, samo se za jedan može naslućivati da je pisan pod konac šesnaestoga. Međutim u ovom se rukopisu odmah na početku u jednom razjašnjenju spominje kao tekuća (»sadašnja«) godina 957. p. H. (počinje 20. siječnja 1550.).

Dakle ovaj je rukopis najstariji među dosada poznatim, stariji za čitava pola vijeka i od najstarijeg dosadašnjeg. Najstarija knjiga u hrvatskoj literaturi s potpunim popisom narodnih imena mjesecima potječe iz 1611. godine, a to je bosančicom u Mlecima tiskani Nauk krstjanski od fra Matije Divkovića iz Jelašaka u Bosni. U ovom kalendaru su hrvatska imena mjeseci stavljena kao glavna naslovna iznad tabela crvenim mastilom (osim ožujka i rujna, koji su ispisani crno), dok su nazivi u drugim jezicima navedeni unutra u samim skrižaljkama. Pred svakim imenom mjeseca (osim kod travnja) stoji da je to naziv »jezikom kršćana«. Godina po ovom kalendaru počinje ožujkom. U naslovu je ožujak označen nazivom, koji bi mogao da bude neka mješavina između ožujka i lažaka, naime tamo stoji 1aožujak ili lavžujak. Ali ovo bi lahko mogla da bude i pisarska pogrješka, jer se ime ovog mjeseca spominje još jednom i u samoj skrižaljci pored naziva u drugim jezicima, i tu stoji sasvim pravilno o ž u j a k. Travanj se zove u naslovu veliki travanj, dok u skrižaljci stoji samo travarj. Ovaj prvi naziv podsjeća nas na jedno lokalno nazivlje, koje su u nekim krajevima imali i Hrvati i Slovenci, kako to u svoje vrijeme piše »Danica Ilirska«, da se upotrebljavaju »u gornjo-ilirskih iliti kranjskih i u sredo-ilirskih iliti horvatskih prostih kalendarih«. U ovoj terminologiji se travanj zove mali traven, a svibanj veliki traven. Svibanj je napisan sasvim točno, samo što se ovdje može čitati i s v i b a n, jer u arapskom alfabetu, kojim su se služili i Turci, nema slova nj. List, na kojemu su bili lipanj i srpanj, izgubljen je. Kolovoz je ispisan s manjkavim samoglasnicima, tako da se može čitati iko1oz. Rujan je napisan posve točno. Listopad se ovdje zove listopan, kako je to već prije nađeno u starijim rukopisima.

Prema tome ovakav naziv listopan i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog nije bio štamparska pogrješka, kako se to dosada općenito držalo. Sada nam je jasno da to nije nikakva omaška, već je i ovaj naziv u starija vremena imao dočetak an kao što ga ima većina imena mjeseci iz ovog narodnog nazivlja. Studeni je napisan istudeni, a to je po pravilima arapskog i turskog jezika. U njih se može riječ počinjati s dva suglasnika, pa oni u tuđim riječima, koje tako počinju, stavljaju naprijed ili između ta dva suglasnika samoglasnik i. Prosinac je, izgleda, ispisan pravilno, samo je zadnje slovo nešto oštećeno, pa nije sigurno, da je to c, n, ili l. Siječanj se zove sičanj ili sičan. Zanimljivo je, da je u ovom najstarijem, dosada poznatom, rukopisu veljači dat sasvim ispravan naziv ve1jača, dok se u drugim starim rukopisima ovaj mjesec zove ve1janoć. Tako je i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog.

Od drugog rukopisa sačuvan je samo prvi list s ožujkom i travnjem. Nema nigdje navedene godine, kad je pisan, ali sudeći po papiru i pismu, potječe iz sedamnaestog vijeka. U naslovu iznad skrižaljki stavljena su imena u svim jezicima, koji se u ovim kalendarima upotebljavaju. Ispred hrvatskog naziva stoji kod obadva mjeseca »drugim imenom«, a kod ožujka još i iza naziva »bosanskim jezikom«.

U svima, dosada poznatim rukopisima ili nema uopće oznake u kojem su jeziku ovi nazivi, ili je rečeno da je to »jezikom kršćana«. Stoga je ova oznaka, da je to naziv »bosanskim jezikom« od važnosti, jer, kako znamo, i neki turski pisci, kao n. pr. Evlija čelebija u svom putopisu, kažu da je »bosanski« jezik istovjetan s hrvatskim. Obadva su mjeseca u ovom rukopisu ispisana sasvim pravilno ožujak i travanj, samo što se ovaj potonji prema naprijed izloženom, može čitati itravan.

U trećem rukopisu je sačuvan kraj od listopada do veljače. Kod 10. siječnja je kasnije rukom napisano: »Pazi, godina 1067. u subotu«. Prema tome je prvobitni rukopis svakako još stariji. Ovdje su u naslovu iznad skrižaljki stavljeni, pored imena u drugim jezicima i hrvatski nazivi, i to na prvom mjestu. Listopad se i ovdje zove listopan. Studeni prema naprijed izloženom pravilu arapskog i turskog jezika, istudeni. Prosinac je napisan bez samoglasnika »i« pa se može čitati pored prosinac i prosnac. Siječanj se zove sičanj, odnosno sičan. Kod veljače je ispušten samoglasnik »a«, pa se može čitati pored ve1jača također i ve1jča ili ve1iča.

U sva tri ova rukopisa su među kalendarskim podacima zabilježeni i mnogi kršćanski praznici, i to hrvatskim jezikom kao Blagovist, Božić, Mali gospođin dan, Lučin i t.d.

Fehim SPAHO


NOVA UDBAŠKA UJDURMA S DNEVNO(UDBA).HR(RS)

Donosimo dio antihrvatskih baljezgarija sa novoudbaškog portala kojim se novoudbaši nabacuju na povijesnu istinu, na NDH i njenog Poglavnika!

...Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović donijela odluku čiji efekti nikako ne mogu niti smiju ostati na prilazima Kumrovcu, niti na nametnutim javnim polemikama, oko opravdanosti, smisla i demokratičnosti njenog državničkog poteza, na redu je hrvatsko iseljeništvo...

...Niti su hrvatski iseljenici bili ustaše...

...Hrvatsko iseljeništvo bi moralo prepoznati, a ne sumnjam i da je sposobno usprkos svim udarima nakon stvaranja suvremene hrvatske države upravo na njegovu opstojnost i prije svega organiziranost, specifičan trenutak i prijelomnicu u kojoj se današnja Hrvatska nalazi...

...Vrijeme je da se ime, biste, fotografije i slike Ante Pavelića uklone iz službenih prostorija iseljeništva. Vrijeme je i da se domovi pod njegovim imenom preimenuju i uistinu postanu izraz trajne i realne simbolike hrvatske državnosti...

...Simbol današnje hrvatske državnosti ne može biti Ante Pavelić...

...jer je van svake sumnje tadašnjem jugoslovenskom režimu manji problem bio to što je Ante Pavelić bio na čelu zločinačkog režima...

...Koliko je god bilo opravdanih razloga za čitav niz teških kvalifikacija režima Ante Pavelića, posve je jasno da ti razlozi sami po sebi nisu bili ideja vodilja njegove sotonizacije...

...da je njenim današnjim navodnim antifašističkim sljedbenicima ustinu bilo važno iz ljudskih, civilizacijskih i humanističkih razloga povijesno ispravno ocjeniti neupitno zločinački režim NDH i njenoga državnoga poglavara...

...Tuđman je simbol hrvatske državnosti. Zbog toga njegovo, a ne Pavelićevo ime treba biti istaknuto na svakom mjestu iseljenog hrvatskog naroda, zbog toga on jest poruka pod kojom se taj narod ponovo mora vezati za svoju državu, a ne samo domovinu...

...Ante Pavelić je za golemu većinu hrvatskog naroda povijesna činjenica i ništa više. Njime i režimom koji on predstavlja treba se baviti povijest, a jedini razlog zbog čega ga se održava na političkoj sceni jest trajno neprijateljstvo velikosrpskih i neokomunističkih struktura prema Hrvatskoj, kojima živi politički Pavelić zapravo treba kao kruh...


Zbog molitve uz Maceljske križe, i fra Stojić iz Širokog stiže

Današnje spomen područje Maceljsko gorje je najveće stratište Križnog puta u RH. Ekshumirane su 1163 žrtve. Iskapanja su zbog nepoznato poznatih razloga obustavljena.

Prema pričanju svjedoka, pretpostavlja se da bi trebalo otkopati još 130 grobnica s 13 000 žrtava. Oni koji su prošli zloglasno Tezno i krenuli prema jugu, završili su ovdje.

Druga velika stratišta u RH su prema Varaždinu; Dravska šuma i rijeka Drava.

Drava voda ona se ne pije, to je krvca naše mlađarije.
Dravo vodo utišaj valove, da pokupim kosti draganove.

Na glavnoj komemoraciji u Macelju, 7. lipnja ove godine misu će predvoditi biskup Mile Bogović. Ovih dana, u subotu 21. ožujka, u organizaciji Udruge Macelj 1945., je održana tradicionalna manifestacija KRIŽNI PUT „STOPAMA POBIJENIH“, ĐURMANEC-MACELJ. Najprije križ, pa djevojke sa svijećama, pa prvopričesnici, pa krizmanici, pa ženski svijet, pa muškarci… pravio je red domaći župnik, koji je sa svojim gostom fra Miljenkom Stojićem iz Širokog brijega, predvodio veliku procesiju od blizu 1000 hodočasnika. Na čelu procesije je išao i veliki hrvatski barjak koji je i pored oltara bio armiran s križem. Fra Miljenko je još predvodio i svetu misu, pa ćemo mi to zabilježiti onim pjesničkim izražajem koji je bio najdraži ovdje stradalim iz njegova podneblja, uključujući i tri svećenika iz njegove provincije. Zbog molitve uz Maceljske križe, i fra Stojić iz Širokog stiže.

Među hodočasnicima se nalazio i sveprisutni 91-godišnji Vinko Vice Ostojić, koji se, kao hrvatski vojnik, s puno sreće provukao kroz iglene uši Blajburškog pakla. Dok sam živ, moje mjesto je ovdje i na sličnim komemoracijama, kaže on.

Divni domaći ljudi, na postaje križnog puta, pred hodočasnike iznose kolače, sokove… To su isti oni koji su nekada, uz rizik vlastitog života, hrvatskim zarobljenicima dodavali kruha i vode.

Uz ovu kolonu molitve, mira, ljubavi i praštanja, ali bez zaborava, brežuljci našeg dragog pitomog Hrvatskog Zagorja, bi za par mjeseci, mogli promatrati i jednu potpuno drugačiju, s izokrenutim vrijednostima Kumrovačku kolonu, kolonu protuhrvatske mržnje, koja bi došla slaviti gore opisani zločin i onoga koji ga je zapovijedao.

Najnoviji trendovi s Pantovčaka, ali i iz Banskih dvora (odričem se teška srca ekstremne ljevice), bi mogli biti nagovještaj da se već jedanput i po postojećim zakonima, u Hrvatskoj zaustave te civilizacijsko sramotne manifestacije. Ako bi se preko imena trgova, ulica, škola… nastavilo sa slavljenjem njegova imena, nama ne preostaje ništa drugo, nego da zapjevamo.

I mi ćemo mali prilog dati, dva ć'mo grada imenom mu zvati. Titov Macelj i Titovo Tezno, te gradove gradio podzemno.

Žarko Marić


BLEIBURŠKO JE POLJE U RIEKAMA KRVI


Bleiburško je polje u riekama krvi,
Dušman narod kolje i snagu nam mrvi,
Hrvatica majka kraj mrtvoga sina,
Kog je u obranu zvala Domovina.

Na tisuće mrtvih na tom polju leži,
Dok pijani krvnik s nožem ko pas reži,
Ovdje je Hrvatska krvav obol dala,
Jedno elitno pokolenje tu je žrtvovala.

Koliko je rana Hrvatica mati,
Na Oltar Hrvatske tad morala dati,
A Hrvatska draga, tužna domovina,
Tu je izgubila mnogog vjernog sina.

Tu su pokošeni elitni junaci,
Vjerovaše mnogi savezničkoj varci,
Bleiburško je polja ponajljuća rana,
S dubokom boli majke oplakana.

Tu milosti nije dušman pokazao,
Tito je krvavu tad naredbu dao,
Pobiti što vise junaka ustaša,
Krvavi je marshal tužna majko naša.

Još nadalje kolju duž Križnoga puta,
Nesreća je narod popratila ljuta,
I duž Slovenije na stotine jama,
Jauk svud se čuje glas bolni prolama.

Odluka je naša novog naraštaja,
Ne dajte dušmanu da s osvetom se opaja,
Branite Hrvatsku od svakog dušmana,
Sjećajmo se s molitvom svibanjskoga dana.

Elitna generacija naše Hrvatske Nacije,
Potvrdila je držanstvo buduće generacije,
I ne dajte nikom da to s lažju briše,
To hrvatska poviest treba da ispiše!

Tuga sa Drine


BEZ HRVATSKE VLASTI NEMA POVRATKA HRVATA

Nema Hrvata u dijaspori koji ne sanja o povratku u svoju domovinu, ali čim se probudi iz sna realnost predoči sve mogućnosti i nemogućnosti za donošenje takve odluke. U tom slučaju dolazi do odgađanja odluke, a svako odgađanje donosi posljedice; neosjetno godine prolaze, zdravstveno se stanje pogoršava, jer starost je neizlječiva bolest, pa više i nije riječ o odgađanju nego o konačnoj odluci - nema povratka u Hrvatsku.

Činjenica je, da se Hrvati iz emigraciji, odnosno dijaspori ili iseljeništvu, nisu vratili u Hrvatsku ni u najminimalnijem broju, što je u nacionalnom smislu porazno i u političkom pogledu razočarajuće. Vlada u Hrvatskoj najprije se trebala pobrinuti za dolazak što većeg broj doseljenika, odnosno povratka iseljenih Hrvata, potom stvoriti uvjete da zaustavi nova iseljanja iz domovine. Na žalost: malo se iseljenika vratilo, a mnogo se Hrvata iselilo.

Moramo biti iskreni i iznijeti istinu, da je najveća prepreka za taj propust bila - politika. Naime, nositelji vlasti u RH nisu mogli zamisliti emigrante, jer su jugoslavensko-komunističke vlasti utuvili u razum hrvatskog čovjeka, da je hrvatska emigracija - ustaška, a ustaše su 'zveri'; nepopravljivi neprijtelji države i naroda. Istini za volju, bili su u pravu, da smo bili nepopravljivi neprijatelji države Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda, ali nismo bili neprijatelji svoga naroda, čak ni neprijateljih drugih, susjednih naroda - uvjetno da žive u svojim samostalnim državama.

Skojevac Milanović suze roni za krvolokom titom

Evo, 18. 3. 2015. uklonjen je mrtvi Tito i Jovankina ostavština s Pantovčaka, iz vile u kojoj su obitavali predsjednici demokratske Republike Hrvatske: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipoivć. Dakle, trebalo je čekati 20 godina da dođe Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica koja nije bila opterećena prošlošću, da ukloni sve memorabilije propale države: jugoslavenstva, komunizma, četništva, lažnog antifašizma, balkanštine, regionalizma i - srboslavlja iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske! Otišao je iz Prijestolnice simbol jugoslavenstva i ubojica hrvatskog naroda u čađavi muzej, kako su prenijele i svjetske agencije. Ali, u Hrvatskoj su ostali rudimenti (Kukuriku koalcija, režimske udruge i mediji) koji su zbog prilagođavanja demokraciji, promijenjenim životnim prilikama, izgubili svoju pravu funkciju tzv. antifašista i ostali bez onoga što je prestalo postojati - zakržljali. Za mnoge 'građane' u Hrvatskoj Tito još 'živi' i nakon 35 godina smrti, tek su neki shvatili kad su vidjeli njegovo poprsje u sanduku, da je unatoč svemu - mrtav!

Poglavnik je vratio hrvatske krajeve Hrvatskoj

Dan nakon izbacivanja posmrtnih ostataka Tite s Pantovčaka, Milanović je sa suzama u očima rekao: 'To je povijest traume, uspjeha, suza, krvi, sreće i nesreće. U kojoj su oslobodili dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskoj, a nisu bili...(?). To je predsjednik Tuđman jako dobro razumio, ne samo po bistama i gestama, nego i po onome što je pisao. I u tome se razlikuje državnik od manipulatora', zaključio je neo-titoist. Titu se odaje priznanje da je oslobodio dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskoj? Zašto Milanović i drugovi šute o Titinim zaslugama za odstranjnivanje hrvatskih dijelova, koji dans nisu u sastavu Republike Hrvatske, nego su u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Država hrvatskog naroda jedino je bila cjelovita, u povijesnim i etničkim granicama, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada je Poglavnik dr. Ante Pavelić, a ne Tito, nakon kapitulacije Italije, pripojio hrvatske krajeve u NDH. Tko ne zna pravu povijest, treba je naučiti, jer jugoslavenska povijest je bila srpsko-komunistička propaganda, a ne povijest hrvatskog naroda. Srbi i danas otuđuju hrvatske krajeve i kradu hrvatske značajne ljude!

Skojevski ispadi Milanovića

Milanovića toliko ne smeta što je Predsjednica RH razgovarala s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u Berlinu o problemima u hrvatsko-njemačkim odnosima, nego što je Kolinda Grabar Kitarović kazala da je Tito bio diktator (a time i zločinac, op.a.), te da je podržala suđenje J. Perkoviću i Z. Mustaču za ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Milanovića i to smeta, što su Predsjednicu svih Hrvta svesrdno počastili državnici u njezinim nastupima izvan hrvatskih granica: u Sarajevu, u New Yorku i u Berlinu. (Napomena: Kolinda Grabar Kitarović je rekla, da će biti predsjednica svih Hrvata. Taj se pojam zlorabi i pogrješno tumači. Naime, riječ je o hrvatskim Hrvatima u domovini i svijetu, a ne o nehrvatskim ili antihrvtskim građanima u Hrvatskoj.)

Predsjednika Vlade i SDP-a ne zabrinjava ni to, što je dobrom dijelom njegova zasluga za katastrofalno gospodarstvo, za iseljavanje mladih ljudi, među kojima se nalazi znatan broj sposobnih i talentiranih, koji traže posla u svijetu. Samo u (Njemačkoj danas živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika. Ima nas u Torontu preko 50.000, a koliko ima država u svijetu s velikim brojem hrvtskih gastarbeitera ne zna im se ni broja, od kojih će se tek mali broj vratiti da umru u domovini. Iz RH, u najnovije vrijeme, odlaze i najbolji hrvatski piloti u države Bliskog istoka, gdje imaju pristojne plaće i bolje uvjete života. Milanovića jedino zabrinjavaju izbori, jer je okusio slast vlasti.

Kako zaustaviti iseljavanje Hrvata?

U čovjeku ima, da se prosto izrazim, nešto prostog nagonskog uživanja - ako je dobro zbrinut ne će se odlijepiti od doma. Da ljudi imaju pristojan život u Hrvatskoj, ne bi imali drskost u trbuhu, i malo bi se njih iselilo iz domovine. Ljudi koji prate tisak u Hrvatskoj zgražaju se s iznesenim činjnice, da ima toliki broj ljudi koji su optuženi, ali ne i osuđeni zbog milijardskih krađa; nitko ne vraća opljačkani novac i ukradene imovine!?, kako je najavio prevrtljivi Stipe Mesić, jer je to laž. Male ribe, tu i tamo, budu privedeni i plate nešto oštete, da narod vide kao sudstvo u RH ''dobro'' funkcionira. No, zato velike crvene ribe nesmetano plivaju po opustošenoj Hrvatskoj.

Isto tako, u tisku i na malim ekranima, stalno se glorificiraju političke i seksualne prostitutke, od Pusićke do Severine, od Milanovića do Pupovca, od Mesića do Josipovića, kao da o njima ovisi ovozemaljski život! Sve ovo služi samo da se narod ima s nečim zabavljati u kafićima, jer i tako ljudi nemaju drugog posla. Usput rečeno, piše mi jedan prijatelj da su došli lijepi proljetni dani i vrijeme je za nešto raditi u vrtovima i na njivama, ali to ne zanima naše ljude, koji se čak srame raditi na svojoj njivi. Kud god prođete Hrvatska je u ledini!

Nedavno sam bio u Ljubuškom, u kršnom zavičaju iz kojeg sam otišao prije šest desetljeća, razočarao se kao za prijašnjih posjeta, jer u tom kraju samo auta zuje i telefoni zvone; kafići puni dima, a pred kockarnicama dugi repovi čekaju na red da kupe lutriju, pogode zgoditke na utakmicama ili da nađu sreću: dobar život bez rada. S druge strane, bacio sam pogled na Ljubuško polje, koje je nekada bilo pravi misir, gdje su godišnje bile dvije žetve. U mome djetinjstvu često sam bio u polju, bilo da sam težacima ručak nosio, ili išao se kupati na rijeci Vrioštici, ali nigdje nisam vidio ledinu (neobrađenu zemlju), a sada nema nigdje obrađene njive, nego sve je obraslo travom i dračom, pa se više ne može u polje ni otići bez dubokih čizama, jer polje je puno trnja, zmija, žaba i zečeva.

Kad sam ovo ispričao prijatelju u Zagrebu, on mi kaže da je slično u Zagorju, kao i u Slavoniji - velike površine zemlje neobrađene! Dakle, država mora uvoziti prehrambene namirnice i na njih trošiti veliki dio državnog proračuna, umjesto da država potencira ljude da obrađuju svoja imanja i da država otkupuje od njih voće, povrće i žitarice, onda ljudi ne išli u evropske i preekomorske zemlje raditi takve ili teže poslove u tuđini. Ali, država to radi kako bi dobila ispod stola dio kolača od uvoznoga lobbyja.

Hrvatski čovjek boluje od umišljenog ponosa. Naime, teško je pretpostaviti da jedan umišljeni gospodin može raditi u poljoprivredi, jer to je ispod njegova dostojanstva - nije to za njega. Hrvati odu u tuđu zemlju i rade najprljavije i najteže poslove, ali kad dođu u posjet svojima u RH ili BiH ne govori o teškom radu nego o dobrom životu, a to je mamac drugima da i oni pođu njegovim putem u - bespuće. Slikaju se novodošli Hrvati u Australiji, Novom Zelandu i Kanadi u najljepšim mjestima, hvale se s visokim plaćama, luksuznim autima, dobrom životu, kao da su u raju zemaljskom. Očito je da državne vlasti imaju svoje ljude, koji ''pronađu'' dopisnici režimskog Večernjeg lista i truju narod u Hrvatskoj s lažnim informacijama. Zašto ne pišu o teškom životu, ne samo novodošlih doseljenika, nego naroda općenito. Hrvati koji su došli u Toronto, većina imaju neku rodbinu, ''starosjeditelje'' koji su im pomogli naći smještaj i posao, ali oni to ne će priznati. Čim počnu raditi kupe auto na otplatu, upadnu u kredite i postanu robovi demokratskog kapitalizma.

Kanada je velika zemlja, u kojoj je poljoprivreda na najvišem stupnju proizvodnje, a poljoprivrednici su, u punom smisli riječi - gospoda. U proljeće obrade zemlju sjedeći na traktorima, ljeti zalijevaju povrćarstva ugrađenim vodenim instalacijama, a u jesen obave žetvu sjedeći na kosilicama. Onda ta seljačka gospoda odlazi na višemjesečne odmore u najluksuznije rezorte u svijetu. Dočim, činovnici, tvornički radnici i državni službenici imaju par tjedana odmora, a cijelu godinu su u zatvorenom prostoru i guraju dim i prašinu. Neki od njih idu na tjelovježbu, da budu u kondiciji; poljoprivrednici su uvijek u kondiciji, nabreknutih mišića i rumenih obraza. Tko je onda ovdje pravi gospodin, tko je poslužna sluga, a tko je obična budala?

Nenarodna vlast je kriva za bijeg Hrvata

U državama u kojima je narodna Vlada na vlasti, tu se traže riješenja za sve probleme naroda, a među prvima je životno osiguranje, zbrinjavanje ljudi na radnim mjestima, uredno plaćanje radnika za pristojno uzdržavanje svojih obitelji; socijalno i zdravstveno osiguranje i slobodno upravljanje svojim poslovima i proizvodima. Očevidno je da su najnaprednije one države u kojima je poljoprivreda produktivna, posljednično tome i industrija napreduje, a potom tehnika stiže svoj vrhunc. Vlada u RH prekasno će doći pameti!

Država je odgovorna za slobodu govora, a ne kontrolu medija; kontrolu sredstava priopćavanja nadgleda pravosuđe, koje budno prati vjerodostojnost informacija i kažnjava krivitvorstvo i provokacije. U takvim uređenim društvenim sistemima nema mjesta za privilegirane političare ili kriminalce. U takvim se sredinama odgajaju ljudi čvrsta karaktera, radnih navika i poštenog življenja.

Dosta je bilo izbjegavanja odgovornosti za društvene i gospodarske nedaće u Hrvatskoj, jer svaki čovjek je odgovoran za sebe i za zajednicu. Ne može nitko biti izuzet od ovih odgovornosti. Nije politika samo za političare, nego politika je narod, te zbog loše politike snose podjednaku odgovornost oni na vlasti, sveukupni narod i svaki pojedinac. Ipak, najveća je odgovornost na Vladi, jer narod bira svoje zastupnike u Sabor i od njih očekuje najviši stupanj odgovornosti za boljitak života u državi.

Politički preokret u RH

Ako Vlada ne ispunaja svoja obećanja i očekivanja naroda, onda tu Vladu treba svrgnuti s vlasti i birati nove zastupnike, ali u tom slučaju treba voditi računa koga se bira: ljude iz poražene vlade ne smije se ponovno birati. Obavljeni su predsjednički izbori, i dobili smo najbolju osobu u Hrvatskoj Kolindu Grabar Kitarović za predsjednicu RH. Ona je baš za svakog Hrvata i Hrvaticu, a ne ambiciozna HDZ-ovka, kako kukurikovci potenciraju. Dakle, slobodnim izborom izbacili smo bivšeg (ne)hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, koji je nanio neprocjenjivu štetu hrvatskom narodu u državi i u svijetu. Josipović je izbačen iz vlasti, ali treba odgovarati pred sudom za zlodjela koja je počinio tijekom svoga predsjedničkog mandata. Isto tako treba pred sud staviti i Stjepana Mesića, koji je odgovoran za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, a takve se izdajice u mnogim državama šalje na električnu stolicu ili doživotnu robiju. Ako Mladen Bajić postane sudac Ustavnog suda onda će Mesić i Josipović, kao najveći ''antifašisti'', biti predloženi za Nobelovu nagradu!

Ovaj politički preokret u Hrvatskoj trebao bi biti uzor za skidanje aktualne vlasti u RH, jer od njihovog kukurikanja samo oni u vlasti i pri vlasti imaju koristi, pljačkaju i obmanjuju hrvatski narod. Stoga treba na sljedećim izborima bez ikakvog izvlačenja i traženja opravdanja izići na birališta i glasati za nove ljude koji svojim životom dokazuju nacionalnu svijest i ljudsku odgovornost. Hrvatski narod ima solidno vodstvo i domoljubnu stranku, koja se je dokazala u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, posebice u Bljesku i u Oluji, vjerojatno će s istom takvom odlučnošću izvesti hrvaski narod iz ovog političkog i gospodarskog brloga. U protivnom, iz Hrvatske će se iseliti Hrvati a u Hrvatsku će se doseliti izbjeglice iz Istočne Europe, Afrike i Azije, koji će hrvatsko pučanstvo vremenom svesti na nacionalnu manjinu, jer oni koji dolaze u našu zemlju ne žele prihvatiti hrvatske vrijednosti, ne će se asimilirati, ali će povećati populaciju u Hrvatskoj - ali bez Hrvata. Klet će nas grobovi naših predaka zbog bježanja s njihovih ognjišta! Longe fugit, quisquis suos fugit(Daleko bježi tko god od svojih bježi).

Zaključna misao

U predgovoru knjižice Nema povratka u mirnu Hrvatsku (*), tiskanoj prije skoro 20 godina, nalaze se razlozi koji su i danas aktualni, ne samo za ne povratak iseljenih Hrvata nego i za masovno iseljavanje iz Hrvatske: Hrvatska će ostati bez Hrvate.

- U ovoj knjižici će svatko sebe prepoznati, vidjeti sebe bez imalo uljepšavanja. Vidjet će i svoje susjede, sunarodnjake, predstavnike vlasti i one koji su mu nudili prazna obećanja. A što je najbitnije, ustanovit će je li on potencijalni povratnik u Hrvatsku, te ako jest, zašto je donio tu odluku i na što sve treba biti pripravan u ostvarenju tog životnog cilja....

Ovo je zasigurno jedan od onih tekstova kojeg Hrvat emigrant (i iseljenik) treba pročitati, kako bi mogao shvatiti suštinu svoje sudbine ako se odluči ostati u tuđini, te uz koju cijenu i što ga čeka ako se vrati u domovinu.

Isto tako, nositelji vlasti u Hrvatskoj trebat će pomno pročitati ovu analizu kako bi mogli uspješnije ukloniti nepotrebna opterećenja; uskladiti zakone o povratku s potrebama povratnika, umjesto zakonomjernih uvjeta o povratku.

(*) Rudi Tomić: Nema povratka u mirnu Hrvatsku - Hrvatski put, Toronto, 1996.; Pogled s Torontskog tornja - zbivanja u domovini u razdoblju od 1991. do 1998., Ziral, Mostar, 1998.

Rudi Tomić


KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1942

Za nacionalni zanos i odgoj

Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.

Tko sve nije uništavao hrvatski narod, a ipak on je još uvijek tu: neokrnjen, ponosan i odlučan da živi i postoji. I primjeri mnogih drugih naroda kazuju nam isto. Narodi zapadaju u teške situacije, rekao bi čovjek: Nestat će ih, ali da: oni tek iza požara i nesreća pokazuju svježe lice, živ duh i pojačani zanos. U najtragičnijem položaju, iza najbolnijih epizoda, oni nastupaju s najvećom vitalnošću da se održe i dignu. Narodi se opiru smrti, koristeći se iskustvima, što ih mrtvi ostaviše živima za ravnanje i pouku. Čudimo se više puta korjenitim promjenama u političkim sistemima i kulturnim ideologijama, ali ne trebamo se ništa čuditi, to duh naroda izmišlja načine i traži puteve, kako bi se što bolje i dulje održao.

Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.

Bez smilovanja kidaju narodi, kada treba, s prošlošću, mijenjaju shvaćanja, obaraju postojeće kulturne sisteme i uvađaju nove, smjenjuju generacije i ideologije. Kada treba izbjegnuti kapitaluciju, kada valja uteći porazu, kad se mora pronaći bolji put za napredak i život, onda su narodi spremni na najopsežnije podhvate, na najradikalnije operacije, samo da izađu iz stramputice na pravi put, iz zablude u istinu. Ovo traženje i pokušavanje, ovo štrcanje injekcija u vlastiti organizam, ova volja za životom i odpornost protiv smrti najbolje dolazi do izražaja poslije narodnih nesreća i poraza, iza ratnih neuspjeha, nakon velikih političkih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i elementarnih nepogoda i nesreća. Nastane tada potražnja za svakim atomom zdrave narodne snage, a zov na pomoć i mobilizaciju odjekuje kao glas utopljenika, koji će se i slamke prihvatiti, samo da se spasi. Sve je pozvano na suradnju, sve se razumno iskorišćuje, da bi blijedo narodno lice opet oblio val krvi i života.

U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.

Zbilja narodi hoće život pod svaku cijenu, oni se gvozdenom energijom bore, opiru i probijaju. I osakaćeni oni se opet drže, jer njihovi dijelovi imaju čudnovatu moć: oni kao magnet stežu k sebi, pozivaju, rastu, povećavaju se i množe. Na najvećoj udaljenosti, iz kontinenta na kontinent, razbacani dijelovi naroda osjećaju se kao jedno, surađuju i vežu se u cjelinu. Sa stajališta svakidašnjeg i pojedinačnog morala diplomacija možda i ispada kao nešto najnemoralnije, ali ona je najbolji barometar i najvjerniji predstavnik žilave narodne volje za životom i njegovih dalekovidnih računa, koji ne žive od danas do sutra, nego predviđaju i predpostavljaju. Nepojmljivi su nam razni okreti za 180 stupnjeva, nerazumljivi su nam ugovori i paktovi, osuđujemo emigracije i orijenitacije, ne shvaćamo bune, ustanke i revolucije, ali svc je to u službi uvijek mislećeg narodnog duha, koji kombinira, računa i gleda barem za deset godina unaprijed. On žrtvuje dio za cjelinu, malo za puno, od dva zla bira manje, opskrbljuje se za svaki slučaj, spašava što se spasiti dade, ne žali ništa da ozdravi, a kad je glava, bit će i kape.

* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.

Mnogobrojni su i drugi grijesi nacionalizma, koji će se kad tad osvetiti. No nama se čini, da je najpogubniji grijeh, onaj nacionalni pesimizam i nihilizam, koji upravo kopa svoj vlastiti grob, odbacujući životne sokove i snage, s kojima narodi stoje i padaju. Narodi hoće život, pa zar ne zaslužuje najoštriju osudu onakova kultura, koja propovijeda smrt? Narodi hoće život, pa zar nije dužnost kulture pratiti suradnjom i podpomagati narode u njihovoj živoj želji za životom? Radi nacionalne koristi potrebna nam je jedna konstruktivna i jasno određena, a ne smušena, kultura, koja će postaviti ciljeve, rasporediti vrijednosti i postulirati zahtjeve osobne i opće. Potrebna je ljestvica vrednota, za čije ostvarenje treba pozvati na suradnju sve i svakoga. Valja postaviti ideale i zagrijati duše ljubavlju i zanosom.

Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.

0 velikom nacionalizmu pričaju mnogi, a pružaju omladini turobne stranice lektire, slike potencirane bijede, komade s nategnutom socijalnošću, te razna druga djela, koja ne doprinose ništa drugo, osim što napunjaju mržnjom, ogorčenjem i razočaranjem. Sva ta djela govore o laži žrtve, rodoljublja, rada, te svake moralnoduhovne kulturne vrijednosti. Gledaoci, slušaoci i čitaoci toga gube najprije vjeru u sve što je opće i zajedničko, gube snalaženje, da onda s crnim naočarima ugledaju svugdje crninu, u kojoj nema smisla ni živjeti, a kamoli se boriti. Ono vječito kukanje, oni tugaljivi zvuci posmrtnog marša, lome krila svakome podhvatu, zanosu, poletu i oduševljenju, te ruše svako nastojanje za pojedinačnim i općim podizanjem i napredovanjem. Ni najteže objektivne prilike, ni najveća socijalna bijeda ne opravdava onu sivu i tešku atmosferu, koju su mnogi navikli sijati i promicati, bez ikakova obzira i osjećaja savjesti. Ne treba zaboraviti, da se iz odgojnih računa valja nekada i preko srca nasmijati. Svjedoci smo kako se Francuska, nastradala država, pokušava na novo dignuti i uspraviti. Ona više ne vjeruje u ništa, ne očekuje pomoć od nikoga, nego od zdravlja, duše i tijela, svojih građana, a osobito omladine, kojoj treba uštrcati vedri nacionalni duh, zanos i ljubav prema domovini, svijest odgovornosti i osjećaj pripadnosti cjelini. Odalečuje se od te omladine sve, što bi je u nacionalnom pogledu moglo razvodniti i omlohaviti, čuvaju se naraštaji kao oko u glavi, da bi u što većoj mjeri mogli pomoći obnovi i uskrsnuću. Preskupa je narodna koža, a da bi smjeli na njoj pokuse praviti, i previše je teško plaćeno iskustvo, a da bi se još smjelo ići drugim putevima, osim strogo nacionalnim. Pokraj drugih raznih momenata, uzeta je tamo u obzir i ona moralno-duhovna komponenta, jer nema društvenog poretka, u kojoj ne bi i ovaj čimbenik igrao svoju važnu ulogu. Ovaj primjer, izrneđu ostaloga i svojom krivicom, nastradale države poslužit će povijesti kao memento i opomena u putevima narodnog jačanja, te organizacije kulturne zgrade.

Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.

Nacionalna zastava na koju će se prišiti sve narodne vrijednosti, najbolje je sredstvo za izlaz iz nebuloznosti i stupanje jasno određenim putem. Treba nam pjesme, smijeha, radosti i vedrine, da rastjeramo oblake, koji bi mogli zatvoriti vidike i smutiti duše. Treba se otresti svih maglovitih teorija i naučavanja, da budemo najprije na čisto sa sobom i svojim narodom, a kada u tome bude reda, jasnoće i linije, onda je iako odrediti i izabrati jasan i određen posao, jasnu i određenu liniju i kulturu, na kojoj ćemo svi svim žarom surađivati.

Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.

Narodi hoće život, dužnost je stoga svake politike i kulture, da tu želju omogući i pomogne. Narodu se može u tome najbolje pomoći prije svega jednim općim nacionalndm odgojem, koji ima već na majčinom krilu početi, da se onda nastavi i produbi u školi nižoj i višoj, knjigom, novinom, priredbama, utakmicama, natjecanjima, kazalištem, nošnjom, običajima itd. Uvijek i u svemu treba osjetiti vedri i osvježujući narodni povjetarac. Na stvarima, ljudima, događajima, pojavama i djelima treba vidjeti nacionalni pečat.

* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.

Postali smo specijalisti i stručnjaci u ulozi opozicije i prigovaranja, ali nam je manjkala praksa stvaranja i podizanja, jer punim pravom, nijesmo htjeli surađivati na onome, što nas je dnevno mučilo i ponižavalo. Mi smo bili zaboravili tko smo i što smo. U zabludi ili idealizmu, kako hoćete, mi smo pretočili sebe u tuđe vode, da se izgubimo kao kapljica u moru, kao listić u krošnji. Vjekovna ugnjetavanja i sistematska navaljivanja na naše narodno biće, napunila su nas nekom bojažljivošću i stavila u poiožaj povučenosti iz koje smo se bojali poviriti na svijetlo dana i pomoliti glavu, Svim mogućim teorijama i ideologijama bili smo kljukani, svu moguću hranu smo dobivali, ali naš organizam slabio je, jer je oskudijevao na onome što mu je najpotrebnije: manjkala mu je ona specifična i domaća hrana, koja jača i krijepi. Da, jer se Hrvat može samo hrvatstvom snažiti, zanositi i preporađati na novi i bolji život. Izmišljali su da nismo narod nego pleme, da nismo sposobni za posebni život, jer da smo previše maleni. Govorili su, kako nikada nismo bili sami, kako je uvijek netko drugi s nama upravljao. Upirali su s prstom u naš zemljopisni položaj i govorili, kako je on nepovoljan i opasan, pa se treba uz nekoga vezati. Odkrivali su naše grobove i pozivali se na naše mrtve, koji da su drukčije i stvarnije mislili, nego li mi zanešenjaci i utopisti. Listali su našu književnost i trgali pojedine izreke o našem tobožnjem srodstvu i bratstvu s nekim drugim. Krivotvorili su našu povijest, lažima su napunjali našu djecu i omladinu od pučkih do visokih škola. Pokvarili su nam jezik dodatcima sasvim tuđih riječi i izraza. Zabranili su nam vijati narodni barjak, koji podsjeća na prošlost i pozivlje na okup. Promičba po kinematografima, kazalištima, novinama, brošurama i letcima, brisala je i gušila dnevno svaki trag naše nacionalne oznake.

A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.

Ponavljamo opet: nacionalni odgoj u najširem smislu potreban nam je kao svakidašnji kruh i na nama je, da ga s toplom ljubavlju i čvrstom odlukom započnemo. Počet ćemo odmah u kući, u obitelji. Mi smo lanjske godine u »Napredkovom kalendaru« u radnji: Nacionalna uloga hrvatske majke, iznijeli ulogu i zadatak hrvatske majke u izgradnji Hrvatske, a i ovdje ćemo neke momente iznijeti. Naša kuća mora postati u pravom smislu riječi hrvatska kuća! Sve ima govoriti i podsjećati, da je to hrvatski dom. Mi se nalazimo u takvome položaju, da nam je upravo potrebno po danu i noći hrvatovati, od praga do podkrovlja staviti pečat i znak na svaku stvarčicu. S nekom ironijom ulazili smo u kuće naših dobroćudnih «purgera« i seljaka, pa sa smiješkom na ustima promatrali one njihove znakove i slike po sobama i zidovima, ali našu nacionalnu stvar toliko su naši neprijatelji zapustili i upropastili, da bismo svi trebali naše domove onako »seljački« na hrvatski način ukrasiti, da se svakog momenta sjetimo što smo i gdje smo.

Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.

Sad nam se nakon toliko vjekova pruža prilika da, slobodni od svih zabluda i predrasuda, odgojimo čistu hrvatsku generaciju, koja će već u kolijevci i na majčinim grudima početi sa stvaranjem svoje hrvatske naravi. Hrvatski roditelji, a osobito naše hrvatske majke, moraju biti svijesne, da baš na njima leži važna uloga i da su dužne savjesno ispuniti svoj zadatak oko preporoda hrvatskog duha, koji se mora iz mrtvila uskrisiti na novi život. I u pogledu nacionalnog zanosa i duha mogu se primijeniti one Poglavnikove riječi: Iz ruševina i baruština moramo izgradit vrt i cvijetnjak. Treba nam nacionalnog duha i zanosa po školama pučkim, srednjim, stručnim i visokim, jer su baš škole bile one tvrđave iz kojih se pucalo, jače i žešče nego iz topova i mitraljeza, na hrvatski narod. Mi ih opet trebamo pretvoriti u tvrđave, ali naše tvrđave, iz kojih ne trebamo napadati nikoga ni osvajati, ali ćemo iz njih upravo jurišati na mlada hrvatska srca, da iz njih istjeramo tuđi duh i isčupamo kukolj, a posijemo vlastito sjeme na vlastitoj njivi.

Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.

Zbilja, prava »radna škola« najbolje će nam doći, jer nacionalna stvar nema bolje i vjernije službe, od službe rada. I to ne samo rada u tjelesnom i fizičkom smislu, nego mnogo više u duhovnom pogledu. Aktivnost, spontanost, okretnost, elastičnost i stalna budnoća najbolje su sredstvo, da se netko održi zdravim u svakom pa i u nacionalnom pogledu, jer se i ovdje može prodavati rog za svijeću samo onima, koji nijesu navikli misliti svojom glavom i rasuđivati, nego sve primati za gotov groš. Kad se naše škole pretvore u radionice ruku i glave, u odraz nacionalne stvarnosti koja ih okružuje, kad od zbornica preko hodnika do razreda prostruji čisti hrvatski duh, onda se više ne bojmo škola, nego se od njih nadajmo svemu najboljemn. Školske knjižnice, laboratoriji, školske organizacije, igrališta, priredbe, utakmice, izleti itd., moraju zbilja postati sredstva" valjane nacionalne obuke. škole, u valjanim i pametnim rukama, mogu najbolje i najuspješnije ostvariti naše nacionalno geslo: S radom, mladošću, pjesmom i veseljem za dom!

A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!

Iza nogometnog udarca, iza skoka u vis, bacanja kugle, trčanja, izleta, utakmice i priredbe, mora se uvijek nazrijevati hrvatski nacionalni duh i zanos, koii sve to pokreće i kojemu sve služi. Trebamo hrvatskog športaša, koga svijest i Ijubav prema svome narodu pokreće u radu sa napredovanjem i slavom. Šport mora postati sredstvo zdravlja i promičbe nacionalnog duha. Mi moramo, veli, odkupiti i nadoknaditi grijehe i propuste vjekova, zato je potrebno sve staviti u opći pogon i mobilizaciju, da svak na svoj način i na svome miestu doprinese najviše što može obnovi i jačanju organizma, koji je bio osuđen na ropstvo i smrt, a sada čeka na okrjepu. Nama su potrebna krugovalna-predavanja, promičbeni filmovi, kulturni žurnali, hrvatske kazališne i amaterske predstave, kratke i poučne knjižice za narod, pregledne zemljopisne karte, ukusne slike o krasotama naših gora, rijeka, gradova, sela i uvala, sažeti nadpisi po dućanima, kavanama, svratištima, parobrodima i željeznicama.

Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.

* Ovo razmatranje ne bi bilo potpuno, kada ne bismo na koncu nešto kazali o sadržini kulture, koju kanimo propagirati, o kvaliteti naše hrvatske kulturne stvarnosti i o vrijednosti ljudi od kojih na koncu konca sve zavisi. Jer i taj hrvatskj duh o kojemu je ovdje bilo govora, mora biti kulturno određen, a onda odgovarajućim ljudima ostvaren. Čitava naša politička borba protkana je načelom: k zapadu! Sada kada je uspješno dovršena ne bismo mogli napraviti veću nedosljednost i ludost, nego se vraćati natrag i tražiti kulturne staze, strane ovome dijelu svijeta.

Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.

Za dom spreman biti će samo onaj, koji je zbilja podkovan i spreman poštenjem, znanjem i umijećem, pa ne će ničim praviti smetnje, nego će glatko, kao šaraf na stroju, vršiti organsku funkciju na državnom aparatu; Mi ćemo stoga uvijek u nacionalnom odgoju morati paziti, da nas ne prevari golo dizanje ruke na pozdrav, puko klicanje i manifestiranje. Vanjština i riječi ne sniiju nas zadovoljiti, nutrina i djela neka imaju riječ. Važnije je ono u glavi, nego znak na kapi, pitajmo za srce, a ne za znakove na grudima. što će nam Hrvati nesposobni i nepošteni šarlatani? Čovjek kao takav sa čitavom svojom nutarnjom i kulturnom fizionomijom, uvijek i u svakome poredku igra veliku ulogu, pa ćemo i mi strogo paziti i što i tko govori o hrvatstvu.

Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.

Dosta je kavaniziranja, kritiziranja i strančarenja, treba slušati, prionuti uz posao, savjesno vršiti svoje dužnosti i raditi. Na rad, na rad, na rad — morali bismo ove Kranjčevićeve stihove uklesati na svakome mjestu. Duh rada treba sve prožeti, pjesma rada ima odjeknuti širom naše države, od istoka k zapadu, od sjevera k jugu. Samo rad nas može unaprijediti.

I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.

Naš je narod kroz vjekove pokazao, da hoće život, sačuvao se usprkos svih nevolja i oluja i došao, Bogu hvala, u krasnu prigodu, da se razvije onako kako hoće i kako mu odgovara. Dužnost nam je svoj narod, na svakom koraku podpomagati zdravim narodnim odgojem, radom i kulturom, koja odgovara njegovoj biti. Naš nacionalizam treba uvijek biti budan i živ, čist od svih dodataka u kulturnom i političkom pogledu, koji bi ga mogli razvodniti. Lično dotjerani, na izvorima narodne kulture nadahnuti, radom i disciplinom uređeni, moramo uvijek biti za narod i: ZA DOM SPREMNI!

Juraj JURJEVIĆ


MILANOVIĆ KAO NOVI NIKOLETINA BURSAĆ

Predsjednica hrvatske države, Kolinda Grabar-Kitarović veoma brzo i veoma je elegantno ispunila jedno od prvih predizborni obećanja, uklonila je iz Ureda bistu svjetski poznatog mega-zločinca, druga Tite…u kumrovečku povijesnu ropotarnicu! Taj šumski maršal za nju je bio i ostao diktatorom a Titin komunizam za nju je bio totalitaristički sustav koji je, u Hudim jamama, po uzoru na nacističke metode…doslovno gušio demokratske-ljudske slobode…zajedno s živim ljudima.

Dakako, ta njena izjava nije se svidjela zadrtom Titinom ljubimcu a hrvatskom premijeru pa je, ističući vlastito (ne-)'razumijevanje povijesti' promptno ali i zlobno odgovorio:

„Tito i Tuđman najbolje su što je Hrvatska u tim razdobljima povijesti imala“; jeli to je taj njegov pristup kohabitaciji!?

I nakon toga dodao je rečenicu kojom je na sebi svojstven, podcjenjivački način omalovažio sve one ljude, uključivo i aktualnu Predsjednicu, koji za razliku od njega itekako dobro poznaju i razumiju ali ne Titinu, 'jugoslovensku' nego svoju, hrvatsku povijest.

Evo te uistinu bahate premijerove rečenice: „Ako to kao Hrvat ne razumiješ, onda ne razumiješ hrvatsku povijest!“

Samo što nije euforično zapjevao: „To je nama naša borba dala da imamo Titu za maršala!“

Zanimljivo, premijerov je 'specijalni savjetnik' (dali još i danas?) političar, publicist, hrvatski povjesničar, po školovanju 'diplomirani bibliotekar', Slavko Goldstein(rođen 1928.g.) a njegov je sin, 'propali' Akademik Ivo Goldstein-hrvatski 'ambasador' u Parizu i dan-danas u svom pariškom uredu drži, doduše ne poprsje nego Titinu sliku; isti drek!

Nije nam poznato koja je bila savjetnička funkcija tate Slavka u premijerovu kabinetu, ne znamo jeli bila literarne, političke ili povijesne naravi!?

Obzirom da je univerzalno učeni Slavko Goldstein napisao jednu knjigu o tome kako se (ustaška-)četrdesetprva vratila pedeset godina kasnije(„1941. godina koja se vraća“, izdanje 2007.) pretpostavljamo da je taj bibliotekar a po nacionalnosti Židov, Slavko Goldstein, premijeru Zoranu Milanoviću-dakle Hrvatu, bio savjetnik iz historije iliti hrvatske povijesti pa je stoga i premijerovo razumijevanje hrvatske povijesti nikakvo, mizerno, naopako, nakaradno, deformirano…! Naime, taj isti Slavko Goldstein koji je u vrijeme partizanskog rata bio malodobni pionir-kurir Slavko(1941. imao je tek 13 godina!, o. a.), ipak je nešto znao o ratnim zločinima partizana kao i o zapovjednoj hijerarhiji među partizanskim glavešinama.
Pa, evo što je taj hrvatsko-židovski historičar u podužem intervjuu 11.studenog ispričao za 'Morgenblatt'….
-Tema tog intervjua bila je takozvana 'zavjera šutnje' o počinjenim zločinima, na Bleiburgu i Križnim putovima; priča Slavko:
„Najčešći stereotip svake post-totalitarne utjehe je onaj da veliki vođa -drug Tito- nije znao što se događa iza njegovih leđa.

A drug Tito je itekako o svemu znao, o čemu postoje i dokumenti, na primjer izvještaji štabova bataljona o izvršenim likvidacijama, koji su prosljeđivani sve do generalštaba, i nije moguće da nisu dolazili do Tita. Da je znao potvrđuje i naredba od 14. svibnja 1945. u kojoj traži da se prekine s likvidacijama. Tito je znao za likvidacije ili je naknadno za njih saznavao; katkad je i negodovao zbog pretjeranosti(?), ali ništa ozbiljno nije poduzeo da ih preduhitri ili naknadno kazni počinitelje“; dodao bih, do dana današnjeg! Kao pravnik, premijer bi trebao znati da nema razlike između počinitelja zločina i onoga koji taj zločin šutnjom (zlo-)namjerno zataškava!

Za razumijevanje povijesti hrvatskog naroda i suočavanje s istinom koju premijer (zlo)namjerno ne želi prihvatiti treba pročitati i mišljenje Titinog ratnog ideologa, jednog od najbližih njegovih suradnika… Milovan Đilas, za vrijeme 'partizanije' bio je jedan od glavni jugoslavenskih kadrova iz Crne Gore, koji je zastupao bratstvo, jedinstvo i zajedništvo, čitaj jugoslavenstvo, što prevedeno znači veliku Srbiju. U jednoj svojoj izjavi, a povodom fizičke likvidacije hrvatske vojske, domobrana, ustaša, ali i civila, žena i djece kod Bleiburga i Križnog puta rekao je sasvim neuvijeno:
„Hrvatsku vojsku je trebalo likvidirati da bi Jugoslavija mogla živjeti!“ (Fokus, 21. 3. 2002. i Hrvatsko slovo, 28. 9. 2007., te 13. 5. 2010.). Godine 1979. taj isti, tada već partijski disident, Milovan Đilas u engleskom časopisu 'Encounter' izjavio je:
„Da budem iskren mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju (misli na zarobljavanje Hrvata na Bleiburgu 1945. godine). Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikog ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od (Titinog!, o. a.)komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kad su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi (Titini partizani, o. a.) pogrešno učinili što smo ih sve poubijali“ (Fokus, 23. 5. 2002.).

I za kraj još nešto…

Nedavno, 2012.g., iz tiska je izašla knjiga Milanovićeva 'zemljaka' i povjesničara Ivana Kozlice o masovnim pokoljima u cetinskom kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu (-knjiga se zove 'Krvava Cetina'-) pa bi bilo jako dobro da je i premijer barem prelista kako bi konačno razumio istinu o 'hrvatskoj povijesti'; ako ništa onda barem iz njegova, cetinskoga kraja! Knjiga nije nikakav 'ljubavni' roman nego argumentirani povijesni dokument koji se uglavnom zasniva na autentičnim izjavama još uvijek živućih svjedoka; nema nikakvog romansiranja ni pretpostavki, radi se o goloj istini. Usuđujem se ovim putem u neku ruku reklamirati ovu izvrsnu dokumentarnu knjigu jer bez razumijevanja i saznanja o mračnoj, povijesnoj istini naše zemlje nema ni svijetla u našoj slobodnoj budućnosti, pa stoga navodim izvadak iz 'Krvave Cetine', strana 263-eća, citat:

„Partizani(jasno, Titini, o. a.) su u masovnim pokoljima ubili(bez suđenja ubijali, o. a.) uglavnom zarobljene pripadnike hrvatskih oružanih snaga i državnih službi te civila, 225 osoba. Navedenom broju treba dodati još najmanje 102 osobe koje su u selu Podima (Titini partizani, o. a.) ubili i bacili u Markovića jamu, od kojih su prema dostupnim podacima samo šestorica s područja cetinskog kraja. Ukupan broj žrtava njihovih likvidacija daleko je veći…“. Glede toga treba vidjeti knjigu Ivana Kozlice, 'Ratne žrtve cetinskog kraja 1941.-1945., 'Cetinska vrila' br.34., Sinj, 2009., str. 14.-19.:

Prema podatcima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, partizani su ubili najmanje 1781 pripadnika oružanih snaga NDH, od kojih je veliki broj (bez ikakvog suđenja) ubijen nakon zarobljavanja, u masovnim likvidacijama (izvor: str. 263 iste knjige).
Usporedbe radi, četnici su u cetinskom kraju pobili 12 djece, 111 žena i muškaraca u fertilnoj životnoj dobi, 51 stariju osobu i jednu osobu neutvrđene godine rođenja, ukupno 176 osoba (u ovu cifru uključen je i masovni četnički pokolj u selu Gata kod Omiša, 1/2. listopada 1942.g., o. a.)!
Talijani su pobili ukupno 56 osoba…,anglo-amerikanci ukupno 23 osobe, a Nijemci drže ipak prvo mjesto s 1838 pobijenih osoba cetinskog kraja, tek nešto malo ispred Titinih partizana-osloboditelja.
Na posljednjem mjestu su Josipovićeve 'ustaške guje':
„Ustaše su u jednom 'masovnom zločinu' ubili dvije osobe u fertilnoj životnoj dobi, jednu stariju osobu i jednu osobu za koje se nije moglo utvrditi godina rođenja, ukupno četiri osobe“, sic! (izvor Ivan Kozlica: 'Krvava Cetina')!

Iz svega navedenog očito je da se premijerovo površno ili nikakvo razumijevanje odnosno nepoznavanje hrvatske povijesti svodi na izmišljene partizanske legende koje je kao dijete slušao o, primjerice, izmišljenoj bitci na Neretvi, malodobnom heroju NOB-a-simpatičnom bombašu Bošku Buhi, nestašnim dječacima Slavku i Mirku, sve u svemu o partizanskoj naivnoj 'umjetnosti': „Slavko, pazi, metak!“

Stoga bi mu bilo preporučljivo da ode u Sloveniju i posjeti napuštena okna 'Barbarinog Rova' kod Hude Jame pa se pokloni i pomoli kostima nesretnika živih ugušenih zapoviješću njegova favorita, druga Tite…kako bi bolje razumio povijest hrvatskog naroda, jer onaj koji to ne razumije i nije Hrvat!

A ako sam ne vjeruje da je Tito ratni mega-zločinac neka mu u pratnji bude Janez Stanovnik, (bivši?)predsjednik Saveza boraca NOV-e Slovenije i Titin suborac, pa nek' mu ponovi ono što je otvoreno izjavio Ljubljanskom 'Delu', u ožujku 2009.:

„Ubojstva su se događala pod vodstvom (tvog velikana!, o.a.) Josipa Broza Tita, sic!

Damir Kalafatić


hrsvijet.net

Zoran Milanović je najgore što će Hrvatska ikada imati u datom razdoblju svoje povijesti

Ako smo i pomislili da će micanjem Titove biste s Pantovčaka završiti razdoblje relativizacije komunističkih zločina, premijer nam je tu pomisao pretvorio u utopiju.

Poput najboljih boljševičkih omladinaca, on ne samo da je izrelativizirao Titovu stigmu zločinca, već je u isti koš stavio i predsjednika Tuđmana, koji je uz hrvatske branitelje, čiju borbu premijer također relativizira, najzaslužniji za stvaranje moderne hrvatske države.

Naprosto je gadljivo kad se orjunaška i jugoslavenska ljevica (čak i elitistička kojoj kao zlatno dijete komunizma pripada uskoro bivši premijer) u obrani Tita i Partije počnu pozivati na Franju Tuđmana. Međutim, kada Tuđmanu treba odati dužno poštovanje za stvaranje hrvatske države i obranu u ratu, tada mentalni komunisti od tog poštovanja bježe k`o vrag od tamjana. Dakle, Tuđman je dobar samo onda kada treba promovirati druga Tita, čiji je Tuđman bio general, ali kada treba promovirati Hrvatsku kao trajnu baštinu pokojnog predsjednika, onda se od nje treba odmaknuti kao što su se orjunaši godinama odmicali od ideje hrvatske narodne slobode.

Premijer za svoje umotvorine o Titu i Tuđmanu nije izabrao slučajni trenutak. Dok izgovara svoje filozofsko – političke misli on se nalazi na otvaranju logističkog centra jedne njemačke tvrtke koja je do sada u Hrvatsku uložila milijune eura. Paralelno s političkim satom, premijer ne zaboravlja Hrvatsku okarakterizirati kao malenu, a Njemačku kao veliku. Naravno, ne misli premijer pri tom na geografsku veličinu, već na osjećaj pripadnosti. Iako se nekoliko puta patetično deklarirao Hrvatom, sudeći po njegovim gestama, u njegovim očima Hrvatska je vječno mala i takva bi po njemu trebala i ostati. U svakom pogledu.

Dok predsjednica u Njemačkoj lobira za interese Hrvatske, a njemački predsjednik nudi pomoć u suočavanju s prošlošću (Titovom zločinačkom, naravno), predsjednik Vlade u nazočnosti predstavnika njemačke tvrtke govori u korist Tita. U današnje vrijeme, kad čak i HRT u prime timu pušta dokumentarce o Titovim zlodjelima, a Hrvatska još uvijek vida rane prouzrokovane slučajem Perković kojeg je uzrokovao upravo Milanović u suradnji s nekad političkim prijateljem Josipovićem, slučajni premijer nam drži predavanje o drugu Titu i njegovim dostignućima.

Dug je put prema otriježnjenju. Ohrabruje činjenica da nas na tom putu podupire Njemačka koja se uspješno suočila sa svojom zločinačkom nacističkom ideologijom. To je ista ona Njemačka u kojoj je svaki Hrvat bio meta Titovih ubojica koji su u njegovo ime likvidirali Hrvate. Hoće li se istim principom Hrvatska osloboditi svoje komunističke kaljuže, teško je reći.

Premijer ima pravo samo u jednom. Hrvatska nije Njemačka. I nije. Jer Njemačka nikada nije imala toliko infantilnog i samodostatnog premijera. Pardon, kancelara. Hrvatska ga, nažalost, ima.

Tomislav Stipić


Znanost...

GENETIKA I ENTROPIJA: EVOLUCIJA JE ZNANSTVENO PROPALA PARADIGMA

Entropija je, jednostavno rečeno, opća tendencija prema rasipanju, gubitku energije, degeneraciji, raspadanju i smrti. Tako, ako kupimo potpuno novi predmet, mi znamo da će on s vremenom propadati, a neće se usavršavati. Svakodnevno, u svakom aspektu našega života, mi se borimo protiv te moćne sile zvane entropija. Zato nije iznenađujuće da se entropija odnosi i na biološke/genetičke sustave. Taj proces primijećen je kod svih, pa čak i kod virusa. Naime, stopa nagomilavanja mutacija kod ljudi je iznimno visoka. Mi imamo zaista čudesno dizajnirane mehanizme popravka DNK za ispravljanje većine mutacija, ali ipak, mutacije se probijaju kroz sustav za popravke, te se i dalje nagomilavaju u našem tijelu. Stopa mutacija u čovjeku je otprilike do 3 mutacije (3 „pravopisne“ greške) na svaku diobu stanice u našem tijelu. Prosječna stanica u tijelu 15-godišnjaka ima u prosjeku i do 6000 mutacija. Stanice kože 60-godišnjaka imaju i do 40 000 mutacija. Tako ova genetička entropija, to kvarenje naše genetike, stvara problem ne samo za pojedince, već za populacije i za cijelo čovječanstvo.

Prije nekoliko desetljeća vrlo slavni genetičar je rekao: „Da je stopa mutacija visoka 1 mutaciju po osobi, po generaciji, ljudsko izumiranje bilo bi sigurno i ljudska degeneracija bila bi sigurna.“ Drugi autoritet, genetičar dr. Kondrashov, suočen sa stopom propadanja, šokiran je pitao: „Zašto nismo izumrli već 100 puta?“. Prestižni časopis Nature, u kolovozu 2009., objavio je da je izmjerena stopa mutacija kod ljudi od 100 do 200 mutacija po osobi, po generaciji. To znači da svatko od nas ima barem 100 mutacija više nego što su imali naši roditelji, a kao roditelji to smo prenijeli našoj djeci, a svako od djece imat će još drugih 100 mutacija. U svakoj generaciji 100 drugih mutacija dodano je genomu. A to je najniža procjena, a stvarna stopa mutacija vjerojatno je bitno viša od toga (do 300 mutacija prema dr. Kondrashovu). Tako, do sada mi imamo desetke tisuća štetnih mutacija, svaki od nas. Statistika pokazuje da 2–3% novorođene djece imaju vidljiva oštećenja od rođenja što je tragično visoka stopa. Tih 2–3% predstavljaju samo vrh „sante leda“ jer je većina mutacija prefina da bi pokazale izraziti učinak. To je kao hrđa na autu – mi ne vidimo svaki atom dok hrđa. Mi vidimo samo nakupljajući učinak mnogih oksidirajućih atoma hrđe koji uzrokuju vidljivu hrđu. Tako, u uvjetima ovoga genetičkog tereta koji je ljudska populacija nakupila, do sada je klasificirano tisuće ljudskih mendelijanskih genetskih bolesti. Problem ljudske genetičke degeneracije je ogroman. Ako danas pitate genetičara koji se bavi ljudskom genetikom degenerira li genetički ljudska populacija, oni će, u osnovi, u sveopćem smislu reći – da.

Evolucionisti su zamišljali da ako se poveća prirodna selekcija, možda bi se nekako mogla zaustaviti genetička entropija. Ali, to nije bilo točno. Pokazalo se da prirodna selekcija ne može zaustaviti problem mutacija. Tako je vrlo poznati genetičar, dr. Crow, nedavno rekao: „Mi smo genetički slabiji od naših predaka.“ Danas je svima savršeno jasno da nas mutacije i selekcija (kao ni bilo koji drugi mehanizam) ne usavršavaju. Već je intuitivno očito da se evolucijski napredak ne bi smio događati. Svjetski poznati genetičar s 30-ak patentiranih izuma na području genetike, profesor genetike na prestižnom sveučilištu Cornell, prof. dr. John Sanford, kao bivši evolucionist, kaže da je evolucionistički koncept samo-organizacije bizaran i potpuno nerazuman. Selekcija (odabir) ne može spasiti ideju evolucije jer selekcija djeluje u jako, jako ograničenom kontekstu. Može se odabrati jako loš gen, ali ne može se odabrati tipičan štetni gen zato što je tipični štetni gen prefin, presićušan u svojem učinku. To je kao atomi hrđe na autu: ne vidimo ih, pa ih ne možemo odabrati. Zapravo, zapanjujuće, kaže dr. Sanford, ako čitate pažljivo stručnu literaturu populacijske genetike tijekom zadnjih nekoliko desetljeća, pronaći ćete puno svjetskih najboljih populacijskih genetičara koji kažu da postoji temeljni problem s njihovom evolucionističkom teorijom. Ona zapravo ne funkcionira. Ali to nije bilo priopćeno ostatku znanstvene zajednice. To je nešto kao profesionalna tajna. I svakako nije bila priopćena javnosti. Dr. Sanford podsjeća da većina biologa uopće ne razumije ono što govori uski krug evolucionističkih autoriteta na području populacijske genetike već njihove hipoteze prihvaćaju samo na osnovi vjere u mišljenje tih autoriteta bez ikakve provjere tih ideja.

U osnovi, fatalne logičke greške neo-darvinističke hipoteze su sljedeće:

1. Ako imate vrlo visoku stopu mutacija s većinom mutacija koje su štetne, ne postoji trik selekcije koji se može nositi s mutacijama dok mutacije preplavljuju populaciju. Možete samo selektivno odstraniti samo određeni komadić iz populacije. To je slično kao da stojite u brodu i ulazi voda, vi izbacujete vodu, ali voda brže ulazi nego što vi možete izbacivati. Prirodna selekcija se rješava nekih od najgorih mutacija, ali se ne može nositi s ovako visokom stopom mutacija. Može se riješiti svega par postotaka od svih štetnih mutacija.

2. Većina štetnih mutacija ne može biti odstranjena selekcijom. Čak i da je stopa mutacija niska, većina štetnih mutacija je prefina, previše gotovo nevidljiva da bi proizvele reproduktivni uspjeh, a jednako tako, dobre mutacije su prefine za selekciju. Ispostavilo se da selekcija ne može razvrstati one rijetke povoljne mutacije od čestih štetnih mutacija što je nužno za prirodnu selekciju da bi funkcionirala.

A ove fatalne pogreške populacijski genetičari neće pobijati, niti jednu od njih. Dr. Sanford, kao bivši evolucionist, svjedoči da evolucionisti svoju ideju nastavljaju naučavati isključivo kao dogmu na osnovi vjere, a ne na osnovi znanosti. Povoljne mutacije nisu niti izbliza dovoljno povoljne da bi se suprotstavile štetnim mutacijama. Analize pokazuju da početno dobro genetičko stanje populacije nakupljanjem mutacija neprekidno propada, a kroz dulje vrijeme (tj. više vremena), populacija će biti u sve lošijem stanju i zasigurno izumrijeti. Dr. Sanford opisuje kako niti jedan model kojim su evolucionisti pokušali riješiti ovaj problem nije bio utemeljen na znanstveno realističnim pretpostavkama. Sanford ističe da evolucionistički model pada na ispitu kada ga se precizno analizira. Također, zbog stope degeneriranja, pokazao se nerealnim i model koji su predložili oni koji ne vjeruju u evoluciju, ali ipak vjeruju da je čovječanstvo staro desecima tisuća godina i da je postojalo puno više generacija ljudi od onih o kojima svjedoči od Stvoritelja objavljena biblijska kronologija. Da je model starog čovječanstva realan, pokazalo se, čovječanstvo bi već dugo bilo izumrlo.

Dr. Sanford, također, podsjeća da postoje snažni genetički dokazi da svi ljudi potječu od jednoga para ljudi, Adama i Eve. Tako, kada je provedena analiza modela utemeljenog na biblijskoj kronologiji od prvoga para Adama i Eve (prije 6000–7000 godina), globalnog Potopa, Noe i njegove obitelji, a zatim do današnjeg doba, biblijski model pokazao se najrealnijim u najznanstvenijem smislu. Nikakvi navodni deseci tisuća godina, a kamoli stotine tisuća godina navodne starosti čovječanstva ne dolaze u obzir. Prema samim genetičkim činjenicama, biblijska kronologija pokazuje se jedinim održivim vremenskim okvirom. Stvarnost genetičke entropije je upravo suprotnost hipotezi darvinovske evolucije koju znanost danas snažno pobija.

Dr. Sanford otkriva da u znanstvenicima postoji ogromna količina straha. Sanfordu su neki doslovno rekli: „Molim te, nemoj me uvjeriti jer mislim da to možeš, a to bi mi moglo uzrokovati mnogo nevolja.“ Zato mnogi prilagođavaju svoje radove evolucionističkoj dogmi da bi lakše opstali u znanstvenim krugovima. To svjedoči kako se često zastrašuje znanstvenike u znanstvenim krugovima, a također svjedoči, kaže Sanford, o duhovnom ratu u kojemu je strah glavno oružje protiv istine. Pozicija kreacionizma je, ističe dr. Sanford, znanstveno silno ojačala i puno je jača nego što su toga čak i mnogi kreacionisti uopće svjesni i zato je svako povlačenje i strah pred zastupnicima evolucije potpuno nerazumno ponašanje.

Dr. Sanford podsjeća da vodeći evolucionistički populacijski genetičari, npr. dr. Crow, dr. Kondrashov i dr. Lynch, priznaju da ljudi degeneriraju. U siječnju 2010. godine, u prestižnom časopisu PNAS, dr. Lynch je objavio da će utjecaj štetnih mutacija koje se nakupljaju imati vrlo značajne posljedice nakon nekoliko desetaka generacija, te da će za samo 2-3 stoljeća ljudi biti značajno onesposobljeni na morfološkoj, fiziološkoj i neurobiološkoj razini.

Knjigu dr. Johna Sanforda "Genetička entropija i misterij genoma" (Genetic Entropy and the Mystery of the Genome) i njegove zaključke, prirodoznanstvenici katolici kreacionisti više su puta navodili tijekom katoličke kreacionističke konferencije na Gustav Siewerth akademiji, kojoj je papa Benedikt XVI. dao svoj službeni apostolski blagoslov. Prof. dr. Sanford bio je osobno sudionik dvije katoličke kreacionističke prirodoznanstvene konferencije (vidi: konferencija katoličkog Međunarodnog instituta za kulturu - http://www.iiculture.org/images/ID-CONF-BRO-FINAL.pdf i konferencija u Londonskoj katoličkoj katedrali - https://www.facebook.com/photo.php?fbid=377563309041168&set=a.152587611538740.32251.150208961776605&type=1&theater)

U siječnju 2013. godine, genetičar dr. Jeffrey Tomkins, objavio je da najnovija otkrića objavljena u prestižnim časopisima Science i Nature pokazuju da se razlike koje vidimo u ljudskom genomu počele brzo događati prije ne više od 5000 godina. To se datiranje dobro poklapa s vremenom nakon globalnog Noinog Potopa. Također, otkriveno je da je značajna razina varijacija zapravo povezana s degradacijom ljudskog genoma, a ne s evolucijskim napretkom. Dr. Tomkins ističe da se ovo slaže s rezultatima istraživanja dr. Sanforda o propadanju po genetičkoj entropiji.

Također, u veljači 2013. godine, dr. Tomkins je izvijestio o najnovijim otkrićima koja su pokazala da je na razini genoma razlika između genoma čimpanze i čovjeka čak nešto veća od 30 % što, kaže dr. Tomkins, pobija i evolucionističku vremensku ljestvicu (navodne milijune godina starosti) i evolucionističku dogmatsku pretpostavku prema kojoj ljudi i čimpanze imaju zajedničko životinjsko porijeklo. Naravno, objava dr. Tomkinsa o ovim novootkrivenim ogromnim razlikama između genoma ljudi i čimpanzi silno je uznemirila neke evolucioniste, te su oni pokušali osporiti Tomkinsova otkrića nudeći neka svoja "objašnjenja". Analizirajući ta evolucionistička "objašnjenja", dr. Tomkins je razotkrio nevaljanost u radu tih evolucionista, što im je otvoreno i napisao. Niti jedan od evolucionista nije uspio osporiti zaključak dr. Tomkinsa. Jedan od tih evolucionista naivno je izložio svoje vjerovanje prema kojemu velike regije između genoma ljudi i čimpanzi koje međusobno ne odgovaraju, navodno nisu važne. Ovakva amaterska tvrdnja pokazala se samo kao očajnički pokušaj da se odbaci najnoviji prirodoznanstveni dokaz koji pobija vjerovanje da se ljudi nastajali evolucijom iz životinjskih predaka. Na taj amaterski evolucionistički "argument", dr. Tomkins, s pozicije profesionalca, veterana genomike i genetike, 5. srpnja 2014. godine, za Naciju odgovara: "To je naravno apsurd. Sav je genom važan kada se uspoređuju jedan naspram drugoga, a ne samo regije koje blisko odgovaraju. To je zdravorazumski." Jednostavno, najsuvremenija znanost jasno pokazuje da je razlika između genoma ljudi i čimpanzi čak nešto veća od 30 % što se nikako ne može valjano objasniti unutar paradigme evolucije.

Danas, u 2014. godini, za ideju darvinovske makroevolucije više se zaista ne može reći da je to znanost jer nema stvarno znanstveno utemeljenje. Ideja evolucije je istrošeno vjerovanje iz vremena puno slabijeg stupnja znanosti i tehnologije. Danas, najsuvremenija znanost daje katoliku sve potrebne argumente za povratak vjeri u povijesnu pouzdanost biblijske kronologije koji su nepokolebljivo držali Oci i Naučitelji Katoličke Crkve. (Nacija, 02 Srpanj 2014.)

Ivan Rusarin


DIDOVI OPANCI



Živio si na kršu i pustoj goleti,
U izbici trošnoj i slamnatoj kleti,
Unucima svojim pravio opanke,
Neka oni bosi ne gaze proplanke.

Dobri stari Dida zvani Vidurina,
Pravio opanke od jareće kože,
On opanke pravi unuku i sinu,
Uzdišući bolno, pomozi mi Bože!

Stari dobri Dida, stare priče priča,
Uz njega je unuk njegov mali Mića,
On se svome Didu tako slatko smije,
Kako Dida priče ispričao nije.

Dida svome dragom unučiću piva,
Sretan dok ga vidi vesela i živa,
Tvom uzrastu Mićune srdcem se veselim,
Jer ja ovo ognjište ne želim da dielim.

Mićune, poslušaj što tvoj Dida ište,
Čuvaj ovo sveto Didovo ognjište,
Dušmaninu ne daj, nikada za pravo,
Ti didova liepa i mudra i pametna glavo.

Mića svoga Dida kao Boga sluša,
U milini cvieta Mićunova duša,
On radosno vazda uz svog Dida sjedi,
I pažljivo prati što mu Did besjedi.

Moj Mićune, sunce Didovo sa neba,
Dida tebe dušo svakog dana treba,
U Božjoj milosti rodila Te mati,
Ti ćeš svome Didu uviek pomoć dati.

Sa koljena Mića na novo koljeno,
Sve hrvatsko bješe vriedno preneseno,
Ti ćeš svoju djecu dobro odgajati,
Kao što je tebe odgojila dobra mati.

I umirem sretan, ne tražeći ništa,
Samo vječnu vatru hrvatskog ognjišta,
Tako sretan dida dušicu ispusti,
Mićun svog ognjišta nikad ne napusti.

ZDS
Tuga sa Drine


KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1943

(Refleksije o Ličanima i ličkom krajoliku)

Nekoliko sličica uz Budakovu Liku

Budakova Lika na prvi mah nam se čini kao neki romantični kraj podno Velebita, gdje ljudi ništa ne rade no se lome i otimlju za ognjište i zemlju, dočekuju radostno sina, koji će održati vatru na ognjištu — ili su tužni, vječno usamljeni i bolni, jer je nesretna krv djedovska zatrovana i nova pokoljenja trpe zbog toga ili — u ludilu mučeni — tragično završavaju. Nije to, doduše, ni zaseban sviet, poznat radi slavne vojničke prošlosti, tjelesne snage i hrabrosti, tvrdoglavog ponosa, odjeven u bogatu šarenu narodnu nošnju, uhranjen čuvenom »lajom« — noobični ljudi: na jalovoj i težko obradjenoj zemlji pognuti seljaci, koji prehranjuju mnogobrojnu čeljad.

I ta šaka zemlje, toliko ljubljena, njegovana, natopljena krvlju i znojem škrto uzvraća trud i pažnju, prisiljava ih na selenje u grad, daleke rudokope, odakle se vraćaju s nešto uštedjevine u rodni kraj rano ostarjeli, izcrpljeni da na djedovskom ognjištu zauviek sklope umorne oči. Ili će iza propasti zadruge mučno potražiti novo ognjište, gdje su pogodniji životni uslovi. Nije to ni opjevana hajdučka zemlja »gdje se kamen sije, a junaci niču«, ni »plodonosno uzgajalište vojnika«, već stoljećima pod tudjinskim upravama zaboravljena zemlja, opustošena i popaljena u dugim i krvavim borbama.

»Corpus separatum«, tudjinska krajiška uprava planski je uništavala svaki napredak, a carski namjestnici gazili su i mučki vriedjali uvrieženi osjećaj ličkog čovjeka za pravdu i ponos, a otuda i hajdukovanje postade sinonim prkosa i odpora protiv tudjinske uprave. Uz to je i priroda nemilo pogodila taj zaboravljeni kraj i odielila ga od svieta gorostasnim hladnim planinama prepustivši ga svojoj sudbini i prilikama vremena i odgojila od njenih stanovnika poseban soj ljudi tvrdokornih, hladnih, postojanih i trieznih. I ta vječna borba za opstanak ostavila je uz materialnu biedu i duhovnu zaostalost, a Ličani su živjeli po svojim starinskim moralnim i etičkim načelima i svom lokalnom ljudstvu i obrazu.

Sve te okolnosti moramo uočiti kad gledamo, kako je Lika obradjena u književnosti. Budakova je Lika maleno seoce pod Velebitom, kroz koje protječe bistra i hladna rječica Opsenica, potok Ojevac, a nad svim se ponosno koči Sveto Brdo, vilinsko sielo sa čudotvornim prikazama. Svega nekoliko kućica, razasutih uz glavnu kirijašku cestu, koja vodi preko Alana za Dalmaciju, ili razbacanih po daljim obroncima velebitskim, u kojima stanuje nekoliko, uglavnom, bolje stojećih obitelji, povezanih razlicitim odnosima — čine Budakovu Liku, oblikuju sviet njegovih umjetničkih prinosa.

Svoj rodni kraj ponio je on u uzpomenama ranoga djetinjstva, kad se je zauviek odielio od njega, da ga oživi i ovjekovječi himnom ognjišta i Vidurinovih opanaka, koji će sa starina poštenjem i obrazom nanovo uzkrsnuti starinsku Liku. Korjenike, poštenjaci su mu izmoreni graničari, ponosni, kremeniti — kao od Velebita odvaljeni. Do strasti ljube taj krš, tu »zemljicu majku«, a ako bi ga možda nužna otjerala u sviet, vratio bi se opet na djedovsko ognjište, gdje bi mirno usnuo, jer će unuci uzdržati vječnu vatru; razplamsati je, a i proširiti »grunat« Kresojevića Docom.

Ličke žene su uzvišene žrtve materinstva, ljubavi i odricanja. U neizpunjenim čežnjama i vječnim brigama njihov patnički lik osvjetljava im stazu životnih težkoća, šutke pod nose česte uvrede i ponižavanja, ali mužki uztraju i do kraja razpiruju vatru na ognjištu.

»Žena j' ognjište, una j' temelj kuće. Ako j' i najbolji čovik i veleko bogatstvo a nevaljana žena — nikad u kući ni kruva ni ruva ni veselja ni Božijega blagoslova. Ako li je čovik i slabiji i potriban, a prava žena, vaik puna kuća smija i svaki se zalogaj — i suvoparan! — poide s Božjim mirom i. blagoslovom.« (Ognjište, III., 195.).

»Život je takav i prilično jednoličan i teče kao Krušnica, kao Ojevac, kao Opsenica i kao Ričica bez velikih slapova, bez velikih ustava, bez velikih dubina i bez velikih pličina. Sve je tako: njive i livade zimi upočivaju bez straha pred ledom i sniegom, ljeti radjaju bez bolova i bez straha pred Božjim zvjezdanom, kad pripeče. I ljudi su taki: nit pobožnjaci nit bezbožnici, niti prepošteni niti razbojnici, nit kukavice nit junaci, sve to tako teče osrednje: tko bolji, tko gori, kad bolje, kad lošije — eto živi se.« (Ognjište II., 179).

Možda tu ima i nevaljalih ljudi. Ali to je izvan Like; u svietu se pokvarili, »probarabili« i donieli nezdrave novotarije, koje selo ne prima rado, već ih nastoji vratiti na pravi put starinskog poštenja i obraza. Nečujno mu prate svaki korali, na liep i oprezan način svjetuju tvrdokornog nametnika ili u protivnom nasilno ga odstranjuju iz mirnog sela. Sve novotarije ne može selo jednostavno primiti, a da nisu prilagodjene duhu i potrebama njegovih stanovnika.

»Pogospodjivanje je najstrašnija mana! Čim netko ode u grad, u svojoj se duši, svojim nazorima o poštenju, o sticanju, o ponosu, o časti, o ugledu, o osobnoj vriednosti čovjeka toliko udalji od svojih seoskih grobova, kao da ga djavo baci na drugi planet« (M. B. o svom romanu »Na ponorima«; iz kronike »15 dana«, Zagreb 1932.).

Sve što je strano i tudje ne mora biti dobro i prihvatljivo. Samo što je zdravo prima seljački dom. Did Vidurina u razgovoru sa sinom Blažićem: »Nude, molim te, recide mi: bi l' ti i drugi taki, moga', da nam doneseš iz te Amerike i Prajske zemlje, pa da pokriješ ovu našu mučenicu, da se za nju više ne zna?! Eto, bi li moga'?! I unda njijove trave i grabiće, i bukviće, i jaseniće i sve njihovo da prineseš, pa da ova naša Lika ne bude više Lika ni po licu ni po srcu, kad nije po tim vašim dronjcima, birtijama, nikakvim novim poštenjem i što ti ja, jadan i kukavan, sve znam — nude, more li to biti?! Reci mi ti sa svojom pameti i tim vražjim pantalonima.«

S unukom Mićom razgovara o Blažiću: »Otkinije se od zemlje, al' će to proći, ka i drugi naši ljudi To su sve benolije lude mladosti. Otkinije se i ništa drugo, a će on opet prirasti za ovaj naš kamen i grmeče. 'Oće, 'cee!« (»Opanci dida Vidurine, str. 98.). Opanke dida Vidurine dovršio je unuk Mićan, jer su se amerikanske čižme, poklonjene od oca, brzo poderale. Prosjak Blažević (u »Razcvjetaloj trešnji«) predstavlja probudjenu sviest seljaka, da je on dio onog krša i goleti, čežnje za domom, uz kojeg je vezan djedovinom — ognjištem.

Dobro je Budak ocrtao nekoliko karaktera, idealiziranih ličkih »korenika«. Danas su to svagdanji ljudi, u borbi s mršavom zemljom uz plug, motiku ili sjekiru. Ne dospiju rješavati kojekakve probleme, još manje filozofiraju, a uz poznatu plodnost u dječici, nema bojazni za nasljednika niti će se vatra utrnuti na ognjištu, dok se spomen na zadružni život kadkada javlja iz prošlosti. Žene patnice rade i radjaju. Djeca priraštaju i privredjujiu.

* Budak sam iztiče, da on svojih osoba i zbivanja nikada ne izmišlja. On nam je potanko izpričao, da su ne samo sve osobe u »Ognjištu«, već i glavni dogadjaji podpuno autentični: mnogi karakteri romana još su živi (Manda, Joso, Anerina djeca itd.), a drugi su živjeli, dapače je Blažić bio doista zagonetan, pomalo mračan čudak, mjesto brazgotine od nevjestine britve bik' mu je tko zna kako izbijeno jedno oko, a i umro je uistinu nedaleko »Turskog Avana«, izipremlaćen, što li. I Anera je uistinu živjela i bila sasvim osobita pojava u puku. Istina je i ono s njezinom kolibicom, a i smrt je njezina ostala ovita nekom tajnom, koju dobri stric Lukan nije iz pieteta htio odkrivati.

Kako autor opravdava svog Blažića i štiti ga od nasilnih recenzenata: »Dao sam u njemu običnog ili ako hoćete posve neobičnog seljaka, koji se malko ogrijao na američkom suncu, malko razbjesnio u američkim rudnicima i nekoliko puta opio u američkim kabaretima, a uz to imade neobično otvorenu i bistru ličku glavu. Kad se taj primitivac toliko opalio i okalio, i povratio u Liku, i vidio, s jedne strane svoju izmučenu i navoranu Mandu, a s druge strane divnu, netaknutu Aneru, njemu je palo na dušu nešto, što on nije mogao više normalno nositi i prikrivati, kao što bi to učinio, da nije nikuda makao iz svojega sela. Možda on nije inače ni bolji ni gori od ostalih seljana, a ja vjerujem, da bi u njegovim dogodovštinama i izkustvima barem dvije trećine Ličana na iste dogadjaju reagiralo baš kao i on. Blažić je pojam tvrdokorna opora muškarca, napose opora muža, koji je bio u svietu, pa nehajno pregazio pradjedovske običaje, a nedorastao, da je prihvatio valjane tudje običaje.

Kako se Blažić brani od grieha: kad mu je nesrećom pao pogled na Aneru, uzeo mu je Bog oči i bacio u Anerina njedra — on se uporno opire griehu! Prije svega on nju izbjegava, ne traži je i ne napastuje! Istom kad rnu sudbina odredjuje, da mu postane nevjestom, on se stavlja u otvorenu borbu proti njoj; ne izbjegava je, nego izričito zabranjuje, da mu postane nevjestom, a kada mu rekoše, da to već jest, on je baca iz svoje kuće, jer neće da okalja svoje ognjište. Blažić je rasni Ličanin, opor, samosviestan, težak. Respektira vraga i žandara, bori se protd zlu, dok može, a kada ne može drugačije, kada se otisne niz brdo, onda ide kao lavina. Kad je već podpuno zasliepio i izgubio moć nadzora nad samim sobom, tada više ne preza ni pred čim, jer je bio velik u odricanju, a još veći u gramženju za zadovoljenjem. Kao što poziva Boga za svjedoka, da je odbija kao nevjestu u najčestitijim nakanama, tako mirno i hladnokrvno izmišlja priču o povratku svog sin Miće, samo da baci zabunu medju Aneru i Lukana i očito računa, da će ona ići u kolibicu, da