HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!


SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Tužna obljetnica, 1. rujna 2016.

ŽIVOT ZA HRVATSKU!

Hrvatski junak i mučenik Zvonko Bušić

(Gorica, 23.siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.)

„Zbogom prijatelji, zbogom rodbino, zbogom svi dobri Hrvati. Oprostite mi na svemu, ostanite vjerni našem iskrenom hrvatstvu i čuvajte našu domovinu Hrvatsku"

- ubio se jer „nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!« (biskup Vlado Košić);

- ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen postupcima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Mile Bogovića (Hrvatski tjednik).

Pročitajte intervjuu koji je dao novinaru VL Petru Grubišiću 24. listopada 2010. godine

ZVONKO BUŠIĆ, DVIJE GODINE IZVAN REŠETAKA

Zvonko Bušić: Odbio sam 740.000 kn naknade od države

Neću da se ijednom čovjeku u RH koji u meni vidi terorista oduzme i kuna preko poreza.

Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u mojem životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu. Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala. U "novom životu" nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.

Svijet mi je izgledao kao ludnica. Još mi uvijek izgleda kao ludnica. To je takva dinamika, brzina i ritam života na koji se nisam navikao. Zapadao sam u depresiju, a bilo je trenutaka kada sam toliko čeznuo za mojim prijateljima u zatvoru i dugim razgovorima s njima. Moje uspomene iz života ostale su tamo – priča Zvonko Bušić, hrvatski emigrant, koji je u zatvoru u SAD-u proveo 32 godine zbog otmice američkog zrakoplova i smrti policajca, svoje dojmove o životu na slobodi otkako se vratio u Hrvatsku u srpnju 2008. godine.

– Kada mi je bilo najteže, kada me hvatala depresija, kada se nisam mogao orijentirati u novom životu, sjetio sam se Solženjicina, koji je opisivao život robijaša s kojima je robijao kada bi nakon toliko godina zatvora izišli van. Mnogi od njih povukli su se u samoću, oboljeli ili su se razočarali. Svaki čovjek jačeg kova mora provesti na slobodi najmanje deset posto vremena koje je proveo u zatvoru da bi se mogao uključiti u normalni život. A ja sam na slobodi nešto više od dvije godine, tek sedam posto vremena... Posljednjih nekoliko mjeseci koračam čvrstim koracima – kaže Zvonko Bušić, kojeg je jučer u Slavonskom Brodu Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, predstavila kao novog člana te stranke.

Bio sam na dnu pakla

– Dok sam izdržavao kaznu doživotnog zatvora, smisao svojeg života usredotočio sam na to kada ću izići na slobodu. Smisao života moje supruge Julienne bio je da me što prije iščupa iz zatvora. Dakle, to je bio smisao i punina naših života. Kada sam ja izišao, nestalo je toga života i za mene i za nju. Trebali smo se naviknuti na nove okolnosti. Ja, koji sam u zatvoru filozofiju kao hobi studirao cijeli život, računao sam da me ništa ne može dezorijentirati i zbuniti, posebice nakon što sam u zatvoru padao na dno života, na dno pakla, u deveti krug... U toj svojoj nevolji, patnji i stradanju uspio sam se ponovno dići na noge. U tom sam procesu svladao sve svoje slabosti, svoje mane, svoje nedostatke i sve svoje strahove. Kada sam se nakon toga krvavog pada u zatvoru ponovno osovio na noge, postao sam puno jači i od tada sam koračao čvršćim koracima nego ikada prije u životu. U zatvoru sam živio težak, patnički život, vrlo opasan, ali čovjek se s vremenom navikne. Međutim, sada kada je toga nestalo, ja sam se u ovom svijetu osjećao šašavo. Nedostajao mi je taj život na koji sam se navikao, a našao sam se u novom, koji me zbunjivao. Kada sam izišao iz zatvora, ljudi oko mene izgledali su mi kao muhe bez glave, stalno za nečim žure, a ne znaju za čime.

Ja se u tome nisam snašao. Pa, ja sam čovjek koji ne zna voziti auto, koji nema vozačke i koji nikada nije sjeo za upravljač automobila. Možda je to zbog toga što sam tolike godine živio u crno-bijelom svijetu. Živio sam po nekim drugim, surovijim pravilima. U zatvorima u kojima sam ja živio 32 godine, ubijeno je između 400 i 500 zatvorenika. I ta sva ubojstva bila su među zatvorenicima – jedan drugoga. To je sredina u kojoj se mora ozbiljno živjeti i paziti na svaki korak. Tamo je ono što se kaže svetinja. Ako se ne održi riječ, odgovara se, ako se slaže, odgovara se, ako se ukrade, odgovara se... Za sve se krvavo odgovara. A ovdje na slobodi sve je dopušteno. Ljudi kažu svašta i nitko ne odgovara ni za što – kaže Zvonko Bušić kojega je, kao što i sam priznaje, na slobodi dočekao život i svijet potpuno različit od onoga kada je prije 32 godine bio osuđen na doživotni zatvor.

Tri dana sa 40 prijatelja

Nakon povratka u Hrvatsku i nezaboravnog dočeka njegovih sumještana u rodnoj mu Gorici, u Hercegovini, i Imotskom, u kojem je išao u školu, Zvonko i njegova Julienne su se skrasili u maloj obiteljskoj kući u Rovanjskoj. U prvoj godini života na slobodi obišao je gotovo cijelu Hrvatsku, zavirio je u svaki njezin kutak, da razgovara s ljudima koji žive u tim krajevima, da razgovara s braniteljima. Nije posjetio samo Dubrovnik, a i to će uskoro. Najdojmljivije mu je bilo u Vukovaru, gradu heroju. Uspomene iz djetinjstva i mladosti, koju je proživio u Hercegovini i Imotskoj krajini, nastojao je oživiti susretom s prijateljima i rodbinom. On i njegova braća okupili su četrdesetak prijatelja i rođaka, s kojima je tri dana proveo na Blidinju, najpoznatijem hercegovačkom izletištu.

– Tim susretom nastojao sam evocirati duh moje Gorice otprije 40 godina, kada sam otišao iz nje. Pričali smo o djetinjstvu, o uspomenama i pjevali gangu, a o svemu tome snimljen je mali dokumentarac. Odem često u svoju rodnu Hercegovinu. Bio sam prije dva tjedna. S braćom i sestrama pekao sam rakiju. Volim gangu i često je, kada sam dolje, zapjevam s braćom i prijateljima. Posebno su mi dragi derneci za Svetog Stipana u mojoj Gorici i Veliku Gospu u Posušju – govori Zvonko, koji je odnedavno stanovnik Zagreba.

Obične ljude su prevarili

Naime, kada se odlučio aktivnije baviti politikom, znao je da u Zagrebu mora boraviti češće i više nego prije, pa je kupio mali stan, od 35 četvornih metara. Sam će reći da mu je dovoljan, jer je malo veći od ćelije u kojoj je proveo polovinu života. U politiku se odlučio uključiti nakon dugog razmišljanja. Neki su mislili da će to učiniti puno prije, a neki su ga savjetovali da osnuje svoju stranku. Sastao se lani nekoliko puta s ljudima svojeg svjetonazora. Razgovarali su o stanju u Hrvatskoj i tome što treba učiniti da život u Hrvatskoj bude bolji. Mnogi su mislili da je to uvod u osnivanje stranke kojoj će on biti na čelu. Međutim, on je htio čuti razmišljanja ljudi i njihove reakcije na njegova politička i životna stajališta.

Mene su, kada sam pokušavao nešto napraviti, prozvali posljednjim hrvatskim romantikom. Rekao sam im, kada umre posljednji hrvatski romantik, naravno, nisam mislio na sebe, neće biti više ni Hrvatske. Dok nema romantika, idealista, heroja – nema ni budućnosti. Hodajući po Hrvatskoj, susreo sam dosta razočaranog svijeta. Ta spoznaja me rastužila i natjerala da se politički angažiram, a na to su me često u razgovorima nagovarali i hrvatski branitelji. Uostalom i na meni je odgovornost da sam počnem sudjelovati u političkom životu – kaže Zvonko Bušić, koji je mislio postati član HSP-a. Međutim, kako se u HSP nisu htjeli učlaniti intelektualci u koje Zvonko ima povjerenje, nakon razgovora s Ružom Tomašić priključio se HSP-u dr. Ante Starčević. Predsjednica te stranke nudila mu je potpredsjedničko mjesto, ali on je to odbio jer, kaže, prvo se želi dokazati kao običan član stranke. Vjerojatno će biti nositelj liste u IX. izbornoj jedinici.

– Želim pripomoći da se u Hrvatskoj formira politički faktor oko ljudi koji su čisti, nekorumpirani, nepotrošeni, koji znaju misliti svojom glavom i koji nisu ničije lutke na koncu. Samo takvi ljudi mogu ovu državu izvući iz blata u koji je zapala. Obični ljudi, iz opravdanih razloga, izgubili su povjerenje u političare, u političke strukture, jer ih je svatko izdao, prevario, napustio i zagorčio im život. Dakle, meni ljudi ne mogu reći da sam u politici da bih se okoristio jer meni ne treba ništa. Ja sam se, dapače, zahvalio na naknadi 740.000 kuna na koju sam imao pravo, jer ne želim da se ijednom hrvatskom čovjeku, koji u meni može gledati terorista, preko poreza oduzme kuna i da se to da meni, ako to on od srca ne daje – dodaje Bušić, koji je uvjeren da će njegova stranka na sljedećim parlamentarnim izborima postići odličan rezultat.

Zvonko kaže da za život ima dovoljno, a za to su najzaslužniji njegovi prijatelji. Omogućili su mu to. Odrekao se naknade sto tisuća eura i dugo nije htio ni mirovinu na koju ima pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. Tek je na njihov nagovor prije mjesec dana sredio isprave...

Potvrda o poštenju

– Ja imam dovoljno prijatelja koji prepoznaju moju žrtvu, moj rad i moje sposobnosti i uvijek se nude za pomoć. Organizirani su brojni banketi po svijetu i tako su mi novčano pomogli. Što se tiče financijskih stvari, meni ništa ne treba, a da i treba, ljudi me zbog toga ne bi optužili za zloporabu. Ne samo da sam se odrekao naknade 740.000 kuna na koju sam imao pravo, nego nisam htio ni mirovinu koju primaju svi politički zatvorenici. Neki su mi govorili što nisam uzeo taj novac i dao ga u dobrotvorne svrhe. Pitao sam ih: Imam li ja pravo primiti taj novac? Rekli su: Da, imaš. Svatko ga je iskoristio. Upitao sam ih: Imam li ja to pravo neiskoristiti. Pa kažu: Imaš. Još dok sam bio u zatvoru, Vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji bi me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac – otkriva Zvonko Bušić.

Međunarodni dan nestalih osoba

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Tridesetog kolovoza u svijetu se obilježava Međunarodni dan nestalih osoba. Ovaj toliko značajan dan u današnjoj Hrvatskoj, u glavnim hrvatskim javnim medijima se ne spominje. Koliko nam je poznato, još uvijek se u Hrvatskoj traži oko 950 osoba, hrvatskih branitelja i civila. (Imam podatak da su se 2011. godine tražile 933 osobe.) Možemo samo zamisliti koliko je težak križ obiteljima, majkama i očevima, koji još traže svoje najmilije i nemaju gdje bar upaliti svijeću i pomoliti se. Mnoge majke i očevi otišli su i u vječnost sa tom najvećom tugom.

Svi smo odgovorni i dužni s ljubavlju djelovati da se otkrije istina i da se zadovolji i ljudska pravda, iako Božja sigurno neće izostati.

Nastojmo i na ovim predstojećim parlamentarnim izborima, usprkos "mainstream" medijima, dovesti u Hrvatski (državni) sabor što veći broj čestitih ljudi, koji će se na pravome mjestu zauzimati za prave vrijednosti i spašavati hrvatski narod i državu Republiku Hrvatsku, krvlju stečenu.

"Ne opravdavaj sebe ponašanjem drugih. Ne sakrivaj se iza njihovih postupaka. U svome radu kloni se ovakvih isprika: 'Kad drugome do toga nije stalo, zašto bi meni?', 'Kad to smiju drugi, zašto ne bih i ja?'. Svaki će od nas biti osobno odgovoran i suđen, jer smo sve i primili prema osobnoj mjeri. I ako se iskreno odmjeriš, onda si ti upravo onaj koji je više primio. Ne uspoređuj se nikad s drugim ljudima. Ti ne znaš koliko su oni primili i kakve su njihove mogućnosti. Poznato ti je samo koliko si sam dobio, i za to snosiš odgovornost."
(Mieczyslaw Malinski)

"Nije dostojanstvo kršćanina u imenu. Kršćaninu ne vrijedi ništa da se kršćaninom naziva ako to i svojim djelima ne svjedoči. Čovjeka se ne smije prosuđivati prema onome što znade, nego prema onome što ljubi. Samo ga ljubav čini onim što jest. Gospodine, daj mi snage da činim sve što ti zahtijevaš. Tada zahtijevaj od mene što god hoćeš. Moramo ljubiti svoga bližnjega, ili zato što je dobar, ili da postane dobar."
(Sv. Augustin)

"Na vratima stojim i kucam. Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom."
(Otk 3:20)

Uz srdačan pozdrav, s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov i pomoć, uz nadu da će se pronaći svi naši dragi i mili koji se traže!

dr. Ružica Ćavar


Tako je govorio Otac Domovine

Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;
da se po vjeri ne dijelil nijedan narod;
da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati;
da narod, različan vjerom no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi,
i da dosadanja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

Dr. Ante Starčević


Tako je govorio Poglavnik

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini:

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine..... Više

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju ratne siročadi u NDH

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.... Više

KUKAVNI HRVATSKI VLASTODRŠCI

Nakon njemačke presude udbašima i zločinačkoj komunističkoj ideologiji za državni terorizam, bilo je za očekivati isprike za zločine i pokretanje postupka odgovornosti prema slijednicima komunističke partije. Umjesto lustracije u tijeku je novi natifašistički ustanak svih hrvatskih neprijatelja. Unutarnje neprijatelje vodi i organizira SDP a, vanjske kordinira i potiče, četnička politika iz Beograda. Dva antifašistička oka u istoj glavi, komunistički i četnički, funkcioniraju uigrano i djeluju složno kada treba rušiti Hrvatsku.Legendarnu hrvatsku šutnju nije uspjela prekinuti ni povijesna presuda komunizmu i Jugoslaviji.

Srpska politika se oduvijek pa i danas bazira na lažima, mitovima, nasilju i prevarama. Iste principe njeguju i komunisti, pa i onda kada se lažno predstavljaju kao socijaldemokrati ili još lažnije kao antifašisti. Jedni i drugi, sustavno i bezočno lažu, kradu, ubijaju, progone, a pri tome svetački propovijedaju bratstvo, jedinstvo, slobodu i demokraciju. Lažni komunističko-četnički antifašisti i kada čine, potiču ili brane najveće zločine i zločince, prijetvorno glume vitezove slobode, mira i demokracije, a naivni Hrvati to ne shvaćaju. Srbi nakon svih zločina u Domovinskom ratu, opet uhićuju Hrvate, umjesto da Hrvati privedu pravdi sve zločince, četnike koji su klali i pljačkali u agresiji na Hrvatsku. Srbi opet oskrvnjuju spomenike hrvatskim braniteljima, umjesto da Hrvati sruše spomenike četnicima. Ništa čudno u ovoj zemlji čudesa u kojoj četnici rade u policiji, sudstvu, odvjetništvu, a branitelji pune zatvore, bolnice i groblja.

Zamaskirani članovi tzv. antifa, zapravo SDP-ov podmladak, svojom, crvenom bojom oštećuju spomenike hrvatskim braniteljima, vrijeđaju biskupe,napadaju crkvu… zapravo rade isto što i Srbi. SDP prema politici koju vodi i kadrovima koje promovira, nije hrvatska već srpska partija. SDP očito provodi istu politiku kordiniranu s drugovima iz Beograda, koja ima za cilj diskreditaciju Domovinkog rata, branitelja i Hrvatske. Milanović i Vučić isto manipuliraju činjenicama, isto krivotvore povijest, isto vrijeđaju, jer zapravo i pripadaju istom antifašističkom, komunističko- udbaškom miljeu s pojačanim jakim četničkim začinom.

Ovih dana, 23. kolovoza se obilježava dan sijećanja na žrtve totalitarnih režima, zapravo je to dan antikomunizma. Tko antikomunizam u Hrvatskoj uopće obilježava? Osjeća li se u javnom životu i službenoj politici da je na vlasti HDZ? Je li SDP i kada sišao s vlasti? Osim vijenca, koje će prijetvorno položiti rijetki dužnosnici, jer smo usred izborne kampanje, što će još vlast učiniti vladajući manekeni, u odnosu na osudu komunizma i na nabujali povampireni četnički antifašizam? Organizatori, zaštitnici, nalogodavci i financijeri udbinih ubojica su na svim funkcijama. Truju nas, lažu i vrijeđaju, svakodnevno sa naslovnica vodećih medija i sa svih televizija, a posebno javne kuće zvane HTV. U krvlju stvorenoj Hrvatskoj udbaški arhiv i dalje čuva SDP, stranka sljednica zločinačke komunističke partije, ta zločinačka organizacija kojoj bi u svakoj demokratskoj zemlji bilo zabranjeno djelovanje jer je provodila državni terorizam i ubijala domoljube. Umjesto pokretanja postupka odgovornosti za državni terorizam, komunisti su favoriti i ovih izbora. Posebno radi pravila po kojima se odigravaju izbori i sudaca koji određuju pobjednika. Sportski rečeno izbori bi trebali biti trka na 100 metara. U okupiranoj Hrvatskoj trči se na način da SDP-ovi udbaši na izborima startaju sa 70 metara, medijski favorizirani Most sa 60, a opet prihvatljivi, umiveni i uškopljeni HDZ sa 50 metara.

Domoljubi, pravaši, Hrvati i ovaj put u poštenu utrku startaju s nule, uz to još i zavezanih ruku, nogu i usta. Preventivno, treba ih zavezati, jer nikada se ne zna sa ustašama, oni skaču 50 metara s mjesta, a 100 metara istrčavaju za 5 skundi, pa bi mogli učiniti čudo i pobjediti, ukoliko ih se nesputane pusti u bitku. Zato su za četiri godine djelovanja, dobili čak pet minuta prostora u negledljivom terminu i na negledljivom programu glavne medijske javne kuće. Ne smije Hrvat na HTV, što da dođe baci koplje i pobjedi? Zar nisu dovoljno upozorenje hrvatski sportaši, koji pobjeđuju bez podrške države. Ako su pobjede sportaša promakle vladajućim elitama, e ne će to ponoviti sa rodoljubima, braniteljima i pravašima na izborima. Tamo se već zna pobjednik, za razliku od Olimpijade.

Drsko je osvojiti deset olimpijskih medalja i to većinom bez potpore države Što oni misle da su u Oluji. Sport jedina hrvatska svjetla točka, jer je rezultat sportaša mjerljiv, a suci su stranci. Zato sportaše prati ista sudbina kao branitelje, dive im se moćnici, samo dok se treba slikati s njima, a onda im ni nagradu ne isplate kada se kamere ugase. Sportaši imaju osobnost, snagu i vjeru u ono što rade. Kukavni hrvatski vlastodršci, bez znanja, karaktera i vjere, provode naloge moćnika, zapravo svojih gospodara. Tako im Srbi s četnikom predsjednikom i četnikom premijerom zapovijedaju i određuju što smiju a što ne, u jugoslavenskoj republici Hrvatskoj. Kada bi naši vlastodršci imali i malo znanja, sposobnosti i vjere hrvatskih olimpijaca, već danas bi prekinuli sve diplomatske odnose sa Srbijom, uveli bi vizni režim Srbiji, pokrenuli bi kazneni postupak, raspisali međunarodnu tjeralicu i tražili izručenje četnika Nikolića i Vučića ili bi ih sami uhitili ako dođu u Hrvatsku, za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Kazneno bi gonili Pupovca, Stanimiroviča, Mesića i slične na koje se ne primjenjuju hrvatski zakoni. Smijenili bi napokon četnike u policiji, pravosuđu i medijima, a promovirali bi i na funkcije postavljali Srbe branitelje, a ne Srbe četnike. Amerika i Izrael idu u rat za spas jednog svoga državljanina, a bijedni i nesposobni hrvatski političari, kada im agresori uhićuju branitelje, kukavički šute i sramote državu i branitelje. Zašto se ne očituju predsjednica ni premijer, zašto šuti Orepić, gdje je Šprlje? Što će nam izbori ako ćemo opet potvrditi ove iste marionete koje su sada na vlasti, ili ne daj Bože, još gore, ako će mo opet izabrati Milanovićeve antifašiste?

Hrvatska za sada ima samo hrabre branitelje i vrhunske sportaše, spremne za promjene, hoće li dobiti i takve birače odlučiti će hrvatska olimpijada 11. rujna 2016. godine.

Luka Podrug, dipl. iur., prvi na listi POMAK-a u X. izbornoj jedinici


ZAŠTO SRBE HVATA BESNILO U KOLOVOZU?!

Srbi letuju u Hrvatskoj

Srbija je mala i geopolitički nevažna zemlja izgubljena u balkanskim gudurama Karla Maya i Draže Mihailovića, zemlja bez jasnih granica, koja živi u košmaru svojih fantazija!

U Srbiji su samo mitovi i halucinacije jedina stvarnost i zato ta zemlja budi čuđenje svih koji u nju zalutaju na ovakvom ili onakvom safariju, na putu iz Europe za Atenu, Istambul ili dalje prema istoku.

Josip Broz Tito, taj lažljivi komunistički revolucionar, nasmijani diktator i ljubitelj svih kapitalističkih poroka, Srbima je podario iluziju globalne važnosti dajući im komunističku Jugoslaviju kao iluziju ostvarenja Velike Srbije.

Srbi su tako, zahvaljujući polupismenom lažnom bravaru, moskovskom cinkarošu, Staljinovom likvidatoru iz španjolskog "građanskog rata" i "najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti", utjecali na svjetsku politiku preko Pokreta nesvrstanih koji je službeno zaživio u Beogradu 1961. godine.

U jednoj poluprimitivnoj Jugoslaviji koja je prijatelje tražila među dikatorima-urođenicima s raznih kontinenata, te ljudožderima i svežderima, naglo je nabujao ponos zbog navodne superiornosti među globalnim svijetom. Tako je Srbija postala ponosna osmatračnica na vrhu kule od karata, koju su mnogi nazivali "pokretom nesvrstanih".

Raspadom Jugoslavije Srbija je, kao i uvijek, izgubila sve ratove, no nije stekla skromnost, poniznost i odmjerenost svojih političkih stavova, već je "besnilo" postalo osnov uvijek iste velikosrpske tlapnje o "Srbiji od Berlina do Tokija"... I upravo tu dolazimo do retoričkog pitanja iz naslova, naime: zašto Srbe "hvata besnilo" u kolovozu?

Odgovor je: zato što niti u jednom mjesecu u godini nikog toliko nije briga za Srbiju, kao tada. Naime, tada ustaju "ustaše" iz cijelog svijeta i – za inat Srbiji! – svi idu u "ustašku" Hrvatsku kako bi se ustajali na "ustaškom" moru i gledali izlaske i zalaske sunca s milijunima drugih "ustaša", tzv. turista, koji otvoreno zanemaruju "najlepšu zemlju na svetu" – samo kako bi živcirali Srbe.

Nikad kao u kolovozu politička Srbija nije jadna, sumorna i jadna kojom prolaze samo Turci na putu u Njemačku... ili iz Njemačke. Ostavljeni i zaboravljeni Srbi moraju vrištati u svoj "prelepoj državi tamo preko", no nitko ih ne čuje i nikog nije briga... osim Srba i Jugoslavena iz Hrvatske i BiH.

Zoran Milanović, koji se Titu najviše približio u njegove dvije osnovne krakteristike, naime, podjednako je slabašan Hrvat i podjednako je lažljivi komunist kao "Sotona iz Cvećare" (kako ravnogorski četnici od milja zovu Diktatora sahranjenog u "Kući cveća" u Beogradu). Cjelokupna politika Zorana Milnovića svodi se na dilemu: Takenoko ili Tač?! Taj čovjek bez svojstava našao je savršen odraz u Srbiji, zemlji bez svojstava! Isti se istom veseli...

Srbija je poput Andrićgrada muslimana-pravoslavca Emira Nemanje Kusturice, zabavnog parka ni za koga u koji nitko ni ne želi doći! Srbi nešto buncaju o Oluji, o Stepincu, o Jasenovcu, o Hrvatima .... no sve su to nesuvisle priče o stvarima o kojima Srbi ne žele saznati istinu. Jer političkom vodstvu Srba Istina je ono što oni žele da je Istina! I zato ih nerviraju "ustaše" poput Hegela ili Schellinga... "Nemac je Nemac!"

Današnja Hrvatska i Srbija imaju samo jednu dodirnu točku: u obje je jugoslavensko četništvo prvi problem. No, za Srbiju, unatoć tom četništvu, nikog nije briga...

F. Perić


Zagreb, 24.8.2016.

Vratimo na političku scenu pogaženo dostojanstvo hrvatskoga naroda i hrvatske države!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Vjerojatno odmah razmišljate, pitate i odgovarate zajedno sa mnom, tko je pogazio hrvatsko narodno dostojanstvo i dostojanstvo hrvatske države, Republike Hrvatske, krvlju stečene? Sigurno vam je jasno, kao i meni, da su to sve takozvane političke elite, koje su se izmjenjivale na vlasti od 2000. godine na dalje. Vidite gdje se nalazimo u svakom pogledu i da smo dovedeni na rub provalije.

Od naše divne zemlje napravili su najgoru gospodarsku, duhovnu, kulturnu, demografsku, političku i pravnu ruševinu. Napravili su nam apsurdistan i ruglo od države i to sve smišljeno i planski, uz pomoć stranih antihrvatskih moćnika, domaćih unutarnjih neprijatelja i poslušničkih narodnih izroda i izdajnika radi osobnih sinekura i svoga lopovluka.
Najgore je u svemu tome što su još toliko drski debelokošci koji nevjerojatno podcjenjuju narod i zdrav ljudski razum, pa se uz pomoć beskrupuloznih medija besramno nameću svojim ponovnim luđačkim obećanjima kako bi ponovno došli na vlast, te dalje upropaštavali što se još upropastiti dade.
Zar im nije dosta što su nas bez potrebe kao alkoholičari zadužili od 2000. godine, kada smo, prošavši teški agresorski rat i zbrinjavanje 800.000 prognanika i izbjeglica, bili dužni 5 milijardi dolara, uključujući i dug iz bivše Jugoslavije, a doveli su nas, s kamatama, do blizu 100 milijardi dolara. To je ekstremno najveće zaduženje od svih susjednih zemalja i zemalja iz regije.

Primjerice Srbija, koja je sve ratove izazvala i tolike zločine i ratnu štetu počinila, koju ne plaća, dužna je svega 29 milijardi dolara, a Bosna i Hercegovina, koja je također teško stradala od Srbije, ipak se oporavila i obnovila koliko je bilo neophodno sa zaduženjem u istom razdoblju od samo 4 milijarde dolara.

Normalnom čovjeku dođe da svisne od jada kad vidi koga trpimo i što nam se dogodilo. Prave nas budalama i zadužuju da bi debljali parazite poput Pupovaca, Stanimirovića i drugih ratnih zločinaca, te Teršelički, BaBa, GONG-ovaca, takozvanih kulturnjaka, Pusića i sličnih.
Tim svim takozvanim elitama ne pada na pamet da se zauzmu za lustraciju, jer bi tada morali lustrirati sami sebe, niti ih je briga za pravdu i istinu.

Na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, 23. kolovoza, Hrvatsko kulturno vijeće je organiziralo znanstveni simpozij o temi "Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941. - 1945. - Istina i monstruozne laži", koji se počeo održavati upravo na taj dan sjećanja, u Povijesnom institutu, Opatička 10, u Zagrebu, sa nastavkom u četvrtak, 25. kolovoza u 19:30 u Dvorani "Vijenac", Kaptol 29a u Zagrebu, a u petak, 26. kolovoza, uz autobusni prijevoz iz Zagreba, s programom u Jastrebarskom i sv. misom u tamošnjoj župnoj crkvi, u koncelebraciji biskupa i svećenika iz Hrvatske, Slovenije i BiH.

Na otvaranje simpozija pozvani su svi mediji i obaviješteni dužnosnici i političke stranke.
Nitko od TV medija, osim skromne početničke Laudato televizije, nije došao, a također nitko od dužnosnika i takozvanih političkih velikana.
Njih naravno ne zanima istina o spašavanju djece i humanitarnim velikim djelima našega sveca kardinala Stepinca i vlasti NDH u ta strašna vremena.
Oni koji bi ponovno na vlast, jer su od vlasti i vlastite umišljenosti opijeni, znaju svoju komunističku i poslušničku "istinu" kako su je naučili i oni i njihovi očevi kroz 45 godina monstruozne zločinačke države, a nažalost to uče i kasnije.

Četnici na vlasti u agresorskoj Srbiji provode i dalje sve vrste agresije osim zasad one oružane. Njihove mitomanske i zločinačke laži protiv hrvatskoga naroda, koje ponovno šire u cijeli svijet, nitko značajan na vlasti u Republici Hrvatskoj ne pobija. Čak ni onu o Šaranovoj jami kod Jadovna, za koju šire mit o 40.000 Srba ubijenih od ustaša i bačenih u tu jamu, s takvim podacima na ploči još iz 1961. godine, a znanstveno je dokazano i snimljeno 1999. godine da u toj jami nema ni jednog kostura. No, to u Hrvatskoj od visokih političara nitko ne smije reći!

Ti takozvani visoki političari na vlasti, i ljevičari i takozvana desna opcija, praktično priznaju i provode u Republici Hrvatskoj taj famozni srbijanski zakon o univerzalnoj jurisdikciji, nad hrvatskim braniteljima, što se vidi na primjeru hrvatskog branitelja Veljka Marića, otetog na granici između Srbije i Bugarske kao vozača kamiona i osuđenog u Beogradu bez ikakvih dokaza na zatvorsku kaznu od 12 godina, koju su mu potvrdili u Hrvatskoj, ne priznajući hrvatski Zakon o ništetnosti tog srbijanskog zakona. Drže nevinog i teško bolesnog čovjeka, oca troje djece, u zatvoru, u njegovoj i našoj Hrvatskoj, pa čak mu ne daju, što nigdje u svijetu nema, da pokrene novi sudski postupak u Hrvatskoj kako bi dokazao da nema nikakve veze sa tim zločinom za koji je osuđen.

Zoran Milanović, u čije vrijeme je Veljko Marić vraćen u Hrvatsku, koji je potvrdio taj srbijanski zakon, ali također i kratkotrajna desna vlast, ništa ne čine za spas nedužnog čovjeka, hrvatskoga branitelja, nego jedni i drugi, kao i takozvani Most, Živi zid i slični, i dalje nastavljaju sa svojim manipulacijama i varanjima naroda. Milanović, koji je omalovažavao i progonio branitelje pod šatorom i na Markovu trgu u crkvi, pred predstojeće izbore pozva predstavnike braniteljskih udruga i obećava, što bi narod rekao "Markove konake". Neki od njih se na žalost odazivaju, idući njemu na noge na zloglasni Iblerov trg u Zagrebu. Primjerice general Đuro Dečak, predsjednik Koordinacije udruga branitelja iz Domovinskog rata "Dr. Franjo Tuđman", sramoti dr. Tuđmana i većinu poštenih hrvatskih branitelja, podržavajući Zorana Milanovića. On između ostalog kaže: "Pa što ako Plenković i Milanović nisu bili branitelji?". Zar to nije isto kao kad bi rekao: "Pa što ako ste bili hrvatski branitelji? Pa što ako ste dali svoje dijelove tijela?", ili majkama: "Pa što ako su vaši sinovi i kćeri dali svoje živote?", ili djeci: "Pa što ako su vaši očevi dali svoje živote?". Više nego strašno. U svakoj normalnoj zemlji na svijetu takav general, koji je vjerojatno generalski čin dobio na prijevaru, iz debele hladovine i dobre zavjetrine, bi zaslužio i vojnu i pravnu najtežu osudu.

Četnici iz Srbije, takozvani premijer Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, takozvani ministar vanjskih poslova, dolaze 25. i 26. kolovoza u Dubrovnik na već, kao se kaže tradicionalni, "Dubrovnik forum", iako bi u duhu hrvatskoga jezika trebalo reći "Dubrovački forum", susret premijera Europske unije. Dolazi ih samo nekoliko, a ovi srbijanski četnici niti se ne prijave na vrijeme, nego kao primitivni nasilnici dolaze kad hoće i ako im se hoće, kao da je Hrvatska njihova privatna prćija, na poziv Tihomira Oreškovića. Tehnički ministar vanjskih poslova Miro Kovač, iako je sve prihvatio formalno i pravno glede srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, odjednom se prijeti Vučiću i izigrava pred izbore "velikog Džeka", te kaže Vučiću da ako će biti u Dubrovniku mora ponijeti sve informacije o tjeralicama za hrvatskim braniteljima. Pada mi na pamet ona anegdota ili šala o "velikom Džeku", kad ga upita onaj kojemu je prijetio: "A što ako to ne učinim?", a Džek mu mrtav hladan odgovori: "Onda ništa!".

Stoga, Hrvatice i Hrvati, pamet u glavu i uzmite sudbinu u svoje ruke. Ne dajte se prevariti od političke mafije i takvih medija. Pomaknite se i odlučite za čestite i sposobne, hrabre i odlučne domoljube, istinske pravaše, dragovoljce, časnike hrvatske branitelje, intelektualce i dugogodišnje borce za svetost ljudskog života i za sve obiteljske vrijednosti, iz koalicije POMAK, koju čine Hrvatska stranka prava - HSP, Hrvatska čista stranka prava - HČSP, Akcija za bolju Hrvatsku - ABH i Obiteljska stranka - OS, kao i nezavisni kandidati i kandidatkinje na tim listama u svim izbornim jedinicama, na 3. mjestu glasačkoga lista, gdje će biti naznačeni samo nazivi stranaka koje čine koaliciju. Osobnu ću biti, kao nezavisna kandidatkinja, na listi POMAK-a u I izbornoj jedinici, na 5. poziciji.

Glavni mediji u promidžbi provode, nažalost, nepravdu i diskriminaciju, te nas gotovo potpuno ignoriraju, bojeći se poraza onih za koje navijaju.

Za Hrvate sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, tj. u Bosni i Hercegovini, ostalim dijelovima hrvatske domovine ili bilo gdje u svijetu, koji glasuju u XI izbornoj jedinici, preporučam Nezavisnu listu proslavljenog generala Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, legendu Domovinskog rata Željka Glasnovića.

Na kraju, imam jednu zamolbu. Budući da nemamo gotovo nikakvih sredstava za troškove promidžbe, molila bih naše drage Hrvatice i Hrvate u domovini i svijetu da ako ikako mogu uplate makar minimalne priloge na račun Obiteljske stranke, na čemu unaprijed zahvaljujemo.

Vlasnik računa: Obiteljska stranka, Martićeva 67, Zagreb
IBAN: HR2723400091110381732
SWIFT: PBZGHR2X
Naziv i adresa banke: Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb
Model: 00
Poziv na broj: Vaš OIB
Svrha plaćanja: donacija

Drage Hrvatice i Hrvati, najsrdačnije vas pozdravljam u ime svih kandidata naše koalicije POMAK i u svoje osobno ime, uz geslo: "Dajte svoj glas za hrvatski spas!"! Sretno nam bilo na parlamentarnim izborima 11. rujna 2016. godine i neka nas sve prati Božji blagoslov, po zagovoru Sveta Majke, Kraljice Mira i Kraljice Hrvata, svih hrvatskih svetih mučenika i našega sveca kardinala Alojzija Stepinca!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


ĐAPIĆ I ČUDNOVATI KLJUNAŠI-PRAVAŠI

Ovo relativno relaksirajuće vrijeme konačnog pada Perkovića i Mustača ukazalo je na zaboravljeni temeljni razlog za lustraciju. Uklanjanje jugoslavenskih nametnika iz vitalnih funkcija nacije postalo je presudno za ekonomski opravak zemlje. Sve postkomunističke zemlje koje su podigle svoju ekonomiju, učinile su to nakon što su se riješile komunističkog kukolja, uključujući doušničke mreže. Izmišljena “fašizacija Hrvatske”, udbaški i partijski proizvedena poplava “ljutih pravaša” i “ljutih branitelja”, sve to treba stvoriti privid prihvatljive kohabitacije ustaša i partizana, pa je onda lustracija nepotrebna. A ono, ustaša nema. Pobijeni su davne 1945. I bez potrebe za ekonomskim ozdravljenjem, pletenice hrvatskih djevojčica usmrćenih u Hudoj jami traže svoje civilizacijsko poravnanje. Korumpirani izborni sustav, koji dopušta prijeizborno koaliranje, stalno proizvodi nove stranke i dijeli postojeće. Brojne koalicije razmrvljuju alternativu za HDZ i SDP.

Neuništivi razjedinitelji

U svakom slučaju, svjesno ili nesvjesno, Ante Đapić, Branimir Glavaš i Ruža Tomašić, kao i mnogi drugi proizvedeni “desničari”, pripadaju projektu gušenja Hrvatske stranke prava, kao i snažnije ponude na hrvatskoj desnici. Ante Đapić oteo je 1993. na prevaru čelnu poziciju HSP-a, na “saboru” pravaša u Kutini. Nakon što su HSP i HOS krvarili, doslovce fizički ranjeni od svojih, od strane “hrvatske” države. Prethodno je udbaška SRH/RH dala smaknuti niz HOS-ovaca i pravaša, poput Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, a prije njih smaknula je i Mira Barešića i Ludviga Pavlovića. Ruža Tomašić došla je kao ujedinitelj pravaša, da bi ubrzo provela podjelu HSP-a na dvije stranke, da bi na kraju formirala nekakvu treću. “Plameni” Branimir Glavaš uvijek je ulazio u HSP-ovo biračko tijelo, pa kada je HDZ-u postao smetnja, formirao je regionalni HDSSB i potisnuo HSP u Osijeku i u cijeloj Slavoniji, gdje je HSP bio jak. Tko je sve to financirao? Prije svakih izbora Glavaš naglo postaje pravosudno rasterećen, da tako obodren razmrvi desnicu. Kada se konačno formira relativno stabilna vlada, Glavaš će ponovno doći pod udar “zakona”, sve u sklopu reketa za njegovu novu ulogu na nekim sljedećim izborima. Daniel Srb svjestan je antipravaškog dizajna i pokušava vratiti utjecaj pravaša u Zagreb, ali je upravo zbog toga HSP posve protjeran iz zagrebačkog parlamenta. Pravaši su regionalizirani, a “savezne” stranke ostale su HDZ i SDP. Vidimo kako danas “naša” država prepušta Glavašu, Ruži i Ćoriću da baš oni prozovu vrh Srbije za četničko mahnitanje, da se tako pojavi što više onih “sve sam im sasuo u bebu”, sve uz dužnu pažnju “objektivnih” medija prema samoproglašenom proroku. Dok britkog, bespoštednog i uvijek zanimljivog Božidara Alića najedanput nitko više ne čuje – jer je visoko na listi koalicije Pomak u 1. izbornoj jedinici. Može sa skupinom pravaša vojno napasti Srbiju, nitko to neće spomenuti. Mogao je s Draženom Kelemincem zauzeti Srb, medijima bi to promaklo.

Posebno je zanimljiva obustava takozvane “fašizacije i ustašizacije Hrvatske”, baš prije početka predizborne kampanje. A baš sam doma polomio sve križeve u kukaste, idealne za ovo kukanje u besparici i dugovima. Najedanput fašističke i ustaške hrvatske stranke ne postoje, a “srbojedi” Tešpeš i Ćorić doimaju se kao ugostitelji brze hrane. “Ustaški performer” Dražen Keleminac otišao je baš ovih predizbornih dana u Srb, na megdan Srbima u dane tradicionalnih četničkih “ustanaka” na Đurđevdan i Vidovdan. Niti on nije shvatio da ovaj put treba doći pod zastavu HSP-a, da nije tu da svojim nastupima pomiče HDZ prema sredini. Politički inženjering jako je moćan – i Keleminac i sve pravaške stranke ostale su ispod utjecaja Zlatka Hasanbegovića, koji se javno ogradio od NDH. Pri tome manipulatori namiguju naciji, u smislu da to mora tako biti, da je to politički mudro. Prema pravorijeku haaškog Tribunala, Velika Srbija posve je legitiman politički cilj, a mala Herceg-Bosna je anticivilizacijska tvorevina. Proizvedeni “fašisti” i “ustaše” HDZ-a trebaju privući desno izborno tijelo da glasuje za HDZ. Svatko će vam danas reći da Hasanbegović donosi više glasova pravaša i simpatizera pravaša među biračima nego što će ih osvojiti sve pravaške stranke zajedno.

Glede ujedinjenja pravaša, i Daniel Srb i Ivan Pandža shvatili su kako HSP i HČSP nisu njihova privatna svojina, koju mogu ugasiti kada se sjete, nego su te stranke povijest koja je neizmjenjiva. “Podjela” na HSP i HČSP dogodila se u 19. stoljeću i to možete ispraviti samo ako načinite vremeplov, otputujete u listopad 1895. i nekako pomognete ostarjelom Anti Starčeviću da ovaj svijet napusti godinu dana ranije. U tome smislu napisao sam tekst blasfemičnog naslova: “Kako ubiti Antu Starčevića?” Ne treba osnivati novi HSP svaki put kada HSP ili HČSP ode ukrivo, jer su padovi pravaša neizbježni. Oni su programirani – “hrvatska” država već 25 godina namjerno rastura pravaše. Time je definiran 1. pravaški aksiom za pravašku znanstvenu diciplinu: HSP i HČSP ne mogu se ujediniti, nego samo koalirati, što se na ovim izborima dogodilo. Ako se jednog dana poboljša izborni zakon u smislu da onemogući prijeizborno koaliranje, svi pravaši mogu se dogovorno pojavljivati na jednoj listi, za jedne izbore na listi HSP-a, a za sljedeće na listi HČSP-a. A možda će to biti nepotrebno, ako značajno smanjimo izborni prag.

Kako ujediniti autonomne osobe?

Mnoge je zaprepastila inteligentna i na svoj način revolucionarna tvrdnja Daniela Srba da je ujedinjenje pravaša besmisleno. Isto tako, znakovito je da Ivan Pandža bira zajedništvo dvije povijesno legitimne pravaške opcije, a ne njihovo ujedinjenje. Obojica su desetljećima pokušavali objediniti pravaše i branitelje, ali nije išlo. Svaka inicijativa za objedinjavanjem pravaša rodila je novu pravašku stranku, a svaki poziv za političkim i interesnim objedinjavanjem branitelja završavao je formiranjem nove braniteljske udruge. Kada hrvatske branitelje nije razbijala udbaška agentura, uskakao je bolestan ego, a događa se i nova psihološka pojava: domoljubna ljubomora, o kojoj je progovorio Daniel Srb. Hrvatska Javnost prikraćena je za informaciju da je Hrast osnovan prije 5 godina od strane HSP-a, kao okvir za političko objedinjavanje pravaša i demokršćana, a danas Hrast zasebno izlazi na izbore, kao nekakva privatna stranka Ladislava Ilčića. I već imamo dva Hrasta. Pandža je realan – kada neko “biračko” tijelo broji pola milijuna odraslih muškaraca, nakupi se svega. I svakakvih problema, od pojedinačnih tragedija i razočaranja do pucanja pojedinaca zbog ismijavanja obrambenog Domovinskog rata. Osnovno pitanje glasi: zašto je pobjednička populacija Domovinskog rata, ona koja je obranila zemlju, svedena na biračko tijelo?

Problem su pravaške opcije bez povijesnog legitimiteta, kao i male demokršćanske stranke. Sve takve trebale su se za ove izbore suzdržati ili se pojaviti na koalicijskim listama HSP-a i HČSP-a, što je ponuđeno svim autonomnim osobama na našoj političkoj sceni, pa je u tome smislu poslana prihvatljiva ponuda i Dobroslavu Paragi i Željku Glasnoviću. Izuzimajući HSP i HČSP, ostalo pravaštvo je kupus, proizvodnja nereda, odnosno razbijanje pravaštva. Ante Đapić navodno je stigao u HSP unutar zadaće proizvodnje nereda. Došao je iz okruženja koje su kontrolirali Josip Manolić i Josip Perković. Ruža Tomašić je te 1991. radila u osiguranju Stipe Mesića, gdje je u rujnu čula zapovijed za smaknuće Ante Paradžika, zapovjednika HOS-a, koji se suprotstavio nastojanju vrha RH da se Vukovar što prije preda. Ruža je najavila da će razotkriti hulju koja je zapovjedila ubojstvo Ante, na tome je obećanju izgradila uspješnu “pravašku” i sveukupnu političku karijeru, ali je završilo po onoj narodnoj: obećanje ludom radovanje. Noćas nisam oka sklopio od same pomisli da je ubojstvo Ante Paradžika zapovjedio Branimir Glavaš. Nemoguće? Kog vraga zajedno peku ovih dana? O Stipi Mesiću i njegovim petljanijama Ruža profesionalno šuti. Koja je to profesija? Ubojstva i zloporabe zakonski smo obvezni prijaviti.

Prisjetimo se da je Dobroslav Paraga pukim slučajem izbjegao atentat na Antu Paradžika, pa je dvije godine kasnije “smaknut” od strane Ante Đapića, na “saboru” stranke u Kutini, kada su hrvatske tajne službe sklonile na stranu čelnike HSP-a koji su bili skloniji Paragi nego Đapiću. Neki događaji bili su uvod u pad Vukovara, a drugi u veleizdajnički sporazum Z4, koji se pravda kao naš obavještajni uspjeh, a tada niti “pročitani” Slobodan Milošević nije znao što će drugi dan napraviti. Vrag uvijek ostavi svoju vizitku: da je Paraga zaista smaknut, pravaška scena bila bi siromašnija za njegov HSP 1861. Paraga može reći da je nacija kriva što nije shvatila ideju HSP 1861. Već 25 godina čekamo da nacija neke odnose pročita, ali je to promašeno – Hrvati su politički nepismena i naivna nacija. Ne smijemo previdjeti da je Ante Đapić učinio sve da se što prije pomirimo sa svirepim ubojstvom Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH.

Poplava Vođa

U ovoj stranačkoj i koalicijskoj kakafoniji pomalo smiješno zvuči Jedina opcija, koja zapravo još uvijek nije jasno specificirana, jer svaki novi partner dodaje svoje. Da je JO imala dovoljno pameti da uključi i HSP, tada bi se profesor Ivan Lovrinović i promjenaši našli u sredini, i ozbiljno pozabavili središnjim problemima Hrvatske. Lovrinović nije smio dopustiti dominaciju Ivana Sinčića, i to je razlog zašto je trebao uključiti HSP i njegovu skupinu. Daniel Srb i Ivan Pandža uporno su tražili široku koaliciju svih onih koji su iskazali autonomiju u odnosu na HDZ i SDP, ali nisu shvaćeni. Izborni inženjering u rukama dvije slične partije nameće da se posebno okupe pravaši, posebno demokršćani, posebno ostale desne opcije, svaka u zasebnu koaliciju, pa onda HDZ i SDP mogu biti sigurni da će do kraja svijeta dijeliti izborni kolač. Prisjetimo se pokojnog Saveza za Hrvatsku. Svaka alternativna koalicija kreirana od HDZ-a ili SDP-a ima svoja zadana slaba mjesta. Kao što je Božo Petrov glatko marginalizirao profesora Lovrinovića i prigrabio svu vlast unutar Mosta, isto će učiniti Ivan Sinčić unutar JO. Zidarima će najviše glasova donijeti frankeri, a glavni u JO nije Goran Aleksić nego Ivan Sinčić, i tu mogu nastati brojni problemi. Sinčić se u pravilu postizborno pasivizira. Nije se iskazao u trgovini foteljama, što se čini principijelno, a zapravo je zbog toga izgubio kontrolu nad svojom strankom. I oni zidari koji ne uđu u Sabor tražit će pozicije. Zidari i frankeri rekli su Ne Miriam Kervatin i Blokiranima, koje HDZ ovaj put nije prigrlio, da ne izazove reakciju ovršiteljske mafije. Šteta je da Kervatin nije razumjela inicijativu HSP-a za okupljanjem nasuprot HDZ-u i HSP-u, pa s političkim kapitalom Blokiranih već besramno maše Most, koji je ovih dana dokazao da stranka može preživjeti svoje razotkrivene laži ako ponudi neke nove. Za potrebe rasterećenja SDP-a, “zidari” su pomjereni udesno, uglavnom kroz redizajn stranke Promijenimo Hrvatsku, u istom smjeru. Dovoljno je da u JO netko zapjeva “Juru i Bobana“ i HDZ gubi izbore.

Izvjesni Željko Glasnović, visok naočit čovjek, relativno obrazovan i načitan legionar, navodno branitelj i “ljuti branitelj”, glumi veliko nezadovoljstvo u odnosu na takozvani HSP HDZ, a u praksi je povukao snažan potez u interesu tih lažnih pravaša, koji su zapravo doušnička mreža i ubojice Udbe i Kosa. Naime, 5 do 12 Glasnović je prijavio znakovitu 911. “nezavisnu” listu. Osobno sam za to da nekim braniteljima dopustimo da ograde to što su oslobodili. Kako lustrirati branitelje i Lijepu našu od svih tih generala? Kako lustrirati pravaše i demokršćane od udbaške agenture? Za ne vjerovati, 5 do 12 Željka Markić zaključila je U ime obitelji i pripadne stranke Projekt Domovina da ne pripada nikuda. Pokušala je provesti referendum protiv prijeizbornog koaliranja, da bi na kraju svojom dosljednošću išla na ruku HDZ-u i SDP-u. Zar nije bilo prirodno da se U ime obitelji prikloni onoj koaliciji u kojoj je Obiteljska stranka? Da mi je nekako saznati koga će Željka stvarno zaokružiti? Ako pokret U ime obitelji i pripadna stranka Projekt Domovina nisu prepoznali opciju kojoj se mogu prikloniti, kako će aktivisti i članovi prepoznati opciju koju trebaju podržati?

Kuda otputovati ako se dokopate vremeplova? U 1941. ili u 1945. godinu? U 1895. ili stoljeće kasnije? Imamo neobičnu situaciju da ovih dana desnicu razbija predsjednik stranke koja se nazvala “Desno”. Vrijeme je da Ante Đapić osnuje stranku “Lijevo”. Gajili smo nadu da se Ante Đapić promijenio nabolje, ali je to onaj isti “copy-paste” destruktivac iz 90-ih, koji je za sebe izjavio da je toliko pokvaren da se sam sebi gadi. (dnevno.hr)

Tvrtko Dolić


Zagreb, 26.7.2016.

Plači Majko Hrvatska Domovino!

Nevjerojatno, a istinito, u tvojoj slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, za koju su Tvoji najbolji i najčasniji sinovi i kćeri položili tolike živote, veleizdajničke vlasti dopuštaju, 27. srpnja u Srbu, zločinačko slavljenje terora i zločina nad Tvojom nedužnom i nemoćnom djecom, što se dogodilo na taj datum 1941. godine.
Četničkim i partizanskim zločincima u slobodnoj hrvatskoj državi obnavljaju se spomenici, kao u hrvatskome mjestu Srbu, na hrvatskoj zemlji, a sljedbenici i glorifikatori zločinaca priređuju orgije i slave zločince i zločine, dok žrtve, još uvijek pogažene časti i dostojanstva, leže u kraškim jamama.
Hrvatsku policiju takozvane hrvatske vlasti prisiljavaju da štiti i osigurava slavlje zločina, dok mirne i ogorčene hrvatske prosvjednike progoni i zlostavlja.

Žalosno je i pretragično da u samostalnoj i slobodnoj hrvatskoj državi ni jedna parlamentarna stranka, pa niti najmoćnije stranke takozvane Domoljubne koalicije, ne prosvjeduje bar priopćenjem i ne osuđuje takvu užasnu monstruoznost, takvo nevjerojatno obezvrjeđivanje žrtava i provociranje, vrijeđanje i ponižavanje općih moralnih i civilizacijskih vrijednosti hrvatskoga naroda i mukotrpno obnovljene, obranjene od agresije i oslobođene demokratske hrvatske države Republike Hrvatske.

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati, pitam se kako takvo stanje može tolerirati i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kojoj je ustavna dužnost štititi moralni i pravni poredak u državi koju predstavlja?

Nije moguće da ona ne zna ili da ne vjeruje što se toga dana, 27. srpnja 1941. godine, dogodilo. Divljačke četničke horde tada su presrele 2 vlaka sa hodočasnicima, najviše ženama i djecom, te starijim osobama, koji su se jednim vlakom, bez vojničke pratnje, vraćali u Drvar sa proslave blagdana sv. Ane u Kosovu kod Knina, a drugim vlakom vozili na svetu misu u mjesto Oštrelj. Ukupno je pobijeno i bačeno u jame oko 600 hodočasnika, i to sa župnikom iz Drvara, svećenikom Banjalučke biskupije Valdemarom Maksimilijanom Nestorom, te je nastavljen genocid nad Hrvatima Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. Smrtno je stradalo tih dana oko 2.500 civila, Hrvata katolika i muslimana, uz najgore pljačke i palež domova.

Dogodila se i najužasnija, nezamisliva strahota i tragedija, da su mladoga župnika Bosanskoga Grahova, Jurja Gospodnetića, rodom iz Postira na Braču, užasno mučili i još živog proboli kolcem i pekli na ražnju u nazočnosti njegove prežalosne i jadne majke. Tom prigodom je stradala i obitelj Ivezić iz mjesta Brotnja sa 17 članova, među kojima su bila i djeca, a ukupno je pobijeno 32 članova šire obitelji toga prezimena.

Zar predsjednica i njezini savjetnici sve to ne znaju ili neće reagirati? Zar ne znaju da po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, članak 1 i 5, te Kaznenome zakonu, članci 156, 158 i 375, takvo uznemiravanje javnosti slavljenjem zločinaca mogu i da bi ga morali zabraniti?

Ujedno kako se vlast takvoga ponašanja u Republici Hrvatskoj ne boji i osude europske i svjetske javnosti, koja gotovo svakodnevno, u današnje vrijeme, doživljava sotonske terorističke zločine i neprekidno živi u strahu?

Ovaj tekst pišem na blagdan sv. Ane i sv. Joakima, 26. srpnja, koji su živjeli čestitim životom, te dugo čekali i strpljivo molili da im Bog podari dijete. Svoju djevojčicu Mariju su dobili u starijim godinama i tako su, kao omalovažavani i prezreni, jer su dugo bili bez poroda, obdareni najvećom Božjom milošću, kćeri koju je Bog odabrao za Majku svoga Sina, Spasitelja svih ljudi, ako dragovoljno prihvate njegovu otkupiteljsku žrtvu i, uz pomoć Duha Svetoga, ostvaruju njegov nauk u svome životu.

Stoga, misleći na sve naše mučenike i žrtve, kroz cijelu povijest, a osobito u Drugom svjetskom ratu, poraću i prošlom Domovinskom ratu, i moleći njihov zagovor, znajmo da i za nas ima nade ako, uz Božju pomoć, udružimo sve čestite domoljubne stranke pravaške, kršćanske, obiteljske i braniteljske orijentacije, te istaknute domoljubne intelektualce, da kao koalicija za spas hrvatskoga naroda i države Republike Hrvatske izađu na predstojeće parlamentarne izbore. Vjerujemo da tada rezultati neće izostati.

Molimo i zagovor sv. Ane:

"O, sretna i blažena sveta Ano, mati Majke Isusove Marije, koja si molitvom, suzama i postom od Boga isprosila kćerku Mariju, nju pojmljivo odgajala i pazila i napokon je u hramu prikazala! Molimo te ponizno da nas svojoj kćeri preporučiš, neka nam ona u svakoj potrebi bude u pomoći. Ako ti za nas od nje štogod zaprosiš ufamo se, da ćemo to i zadobiti, jer je ona na ovom svijetu tebi bila poslušna, i sada će na nebu uslišiti molitvu tvoju za naš hrvatski narod i domovinu. Amen."

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


SIMBOLI NACIJE – PONOS KROACIJE

Oj Hrvati, jeste l’ vijesti čuli?
Rušit će se Crkva Sv. Marka!
Radi čega? Zbog povijesnog grba,
Domoljublja i hrvatstva žarka.

Bijelo polje stoljećima bilo
Prva boja naše šahovnice.
Gledati ga oku se mililo -
Krasna slika dične trobojnice.

Iz ljubavi sinak očuvao
Hrabrog oca drevnu tradiciju.
Za Dom! Spremni! – ginuo, klicao,
Veličajuć Majku Kroaciju.

Za Dom! Spremni! - vrijedilo i Zrinskom,
Dom očuvat i mravak je spreman.
Dom je ponos čovjeku tuđinskom,
A Hrvatskoj bijesna prijeti neman.

Slijepci štuju nauku Brozovu,
Pljuju, gaze, domoljubne znake.
Radije bi na Markovom krovu
Vid’li ruglo zvijezde petokrake.

Kad prolaze pored Kuće svete,
Jugo-đavo zaurla u duši.
Bijelo polje ustaša ih sjeti
Stog požele nek se crkva sruši.

Vrli Kinez, Brazilac, Japanac,
‘‘Za Dom spremni’’ kliče od vjekova.
Samo bijedni jugozatupanac
Ne poznaje povijest pradjedova.

Oj vi truli pogani izrodi,
Što gazite svetinje djedova.
Izdajstvo vas na vješala vodi,
Podli Juda ruglo je vjekova.

Crkvo mila, ne strahuj od zvijeri,
Simbol si nam nacije i Krista.
Dok je Hrvat odan grbu, vjeri,
Šahovnica resit će te ista.

Pjevaj Marko, ušutkat se ne daj,
Hrvati su narod stare slave.
Domovini hvalospjeve redaj,
Neka živi ‘himna’ ČAVOGLAVE!

I ti Stanko, iz ravnice sine,
Grlom, žicom, Hrvatsku ukrasi.
Pozdrav časni nek se k Nebu vine,
Nek se spomen ‘Za Dom’ ne ugasi!

Marija Dubravac Brisbane


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Nekadašnji istaknuti pravaši

August Harambašić

Pravaški bard August Harambašić rodio se je u Donjemu Miholjcu 14. srpnja 1861., a umro je u Zagrebu 16. srpnja 1911.
Pravo je doktorirao u Zagrebu 1892. Po zanimanju je bio odvjetnik.
Zbog svoga pravaškoga uvjerenja 13 puta bio je zatvaran.
Bio je poznat kao izvrstan govornik. Uživao je za života veliku popularnost zbog svojih rodoljubnih pjesama. Još dok je bio živ izišle su mu zbirke pjesama "Ružmarinke"(l882), "Slobodarke" (1883), "Sitne pjesme"(1884), "Tugomilke"(l887), "Nevenke"(l892), "Izabrane pjesme"(1895) i t.d.
Njegova pjesma "Starčevićeva himna" uglazbljena je kao pravaška himna.
Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)

RAZLOG NASTANKA USTAŠKOG POKRETA

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Poglavnik dr. Ante Pavelić


ZABRANITE VELIKOSRPSKA SLAVLJA NA HRVATSKIM GROBIŠTIMA!

MINISTRU UNUTRAŠNJIH POSLOVA VLAHI OREPIĆU

Vaše Rješenje o zabrani javnog okupljanja Autohtonoj – Hrvatskoj stranci prava pod nazivom "Predavanje o Domovinskom ratu" u Srbu od prvog do zadnjeg slova nije istinito. Više


Nema predaje!

OREPINA S MILICIJOM NA PRAVAŠE

Specijalna policija, potpomognuta velikim brojem pripadnika temeljne policije, započela je u 7 sati i 25 minuta postupak "oslobađanja javne površine uz antifašistički spomenik u Donjem Srbu od osoba i stvari", a izjavu o provedenoj akciji novinari će dobiti naknadno, rekao je Hini na mjestu događaja glasnogovornik Policijske uprave zadarske Elis Žodan.
Dražen Keleminec kažnjen šestomjesečnom zabranom dolaska u Srb i novčanom kaznom... Više

Zagreb, 17.7.2016.

Tko nam pravi ruglo od hrvatske države?

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

U nedjelju, 17. srpnja, nakon vijesti o nasilnoj akciji hrvatske policije nad grupom aktivista AHSP-a, članova i prijatelja, uglavnom hrvatskih branitelja, koji su imali policijsku dozvolu za svoj šator i boravak na hrvatskoj državnoj zemlji u Srbu u Lici i koji su pružali pasivni otpor, te ih je policija odnijela u kombi vozila i uklonila šator, razmišljam cijeli dan s ogorčenjem i tugom. Pušteni su isti dan, a protiv organizatora Dražena Keleminca bit će podnesena prekršajna prijava.

Budući da je poznato da se u mjestu Srbu već nekoliko godina, otkad je obnovljen spomenik četničkim ustanicima protiv ondašnje hrvatske države, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca i takozvanih antifašista Hrvatske, na dan 27. srpnja održavaju četnička okupljanja iz cijele bivše države i slave događaji vezani za taj datum 1941. godine.

Kako akterima tih okupljanja nije nepoznato da su toga dana učinjeni najstrašniji četnički zločini nad nedužnim hrvatskim civilima, najprije nad hodočasnicima iz vlaka koji ih je vraćao u Drvar sa proslave blagdana Sv. Ane u Kosovu kod Knina, kao i nad hodočasnicima iz drugoga vlaka, koji ih je vozio u mjesto Oštrlj, gdje je također bila kapelica Sv. Ane. Ukupno je, u obadva vlaka, bilo oko 600 hodočasnika, uglavnom žena i djece koji su bili poklani i bačeni u jame. Dalje je nastavljen masakr Hrvata katolika i muslimana u više mjesta istočne Like i jugozapadne Bosne, u Srbu, Krnjeuši, Boričevcu, Bosanskome Grahovu, Drvaru, Gornjem Vakufu, Donjem Lapcu i drugim obližnjim mjestima. Poklano je oko 2.500 ljudi a sela su im opljačkana i spaljena. Neke su žive bacali u vatru njihovih domova. Uz hodočasnike, ubijen je i župnik Vladimir Maksimilijan Nestor, a mladog Jurja Gospodnetića, župnika Bosanskoga Grahova, rodom iz Postira na Braču, su nakon užasnih mučenja još živog proboli i pekli na ražnju pred očima njegove jadne majke. Tom prilikom u selu Brotnju kod Boričevca stradalo je i 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce, koje su tjerali do jame u koju su ih i žive bacali.

Taj dan najvećih zločina protiv čovječnosti, provokativno i radi zastrašivanja, za vrijeme bivše zločinačke tvorevine Jugoslavije, slavio se kao Dan ustanka naroda SR Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Dakle, Milorad Pupovac obnavlja posljednjih godina u Republici Hrvatskoj, na svoju ruku, taj dan, iako Republika Hrvatska ima državni praznik Dan antifašističke borbe, 22. lipnja.

Znači, Pupovac dobro zna što se toga dana, 27. srpnja 1941. godine, dogodilo, pa i predstavnici hrvatskih vlasti, iako su se ti zločini od naroda skrivali. O tim zločinima pisao je i pripadnik partizanskoga pokreta Stevo Babić kao o nečem pretjeranom.

Hrvatski narod svoje žrtve ne zaboravlja i zato smo ogorčeni na provokacije, vrijeđanja i ponovno ubijanje žrtava, te ponižavanje hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Hrvatske vlasti, da imalo drže do morala, dostojanstva svoga i narodnog, te do pravne države koju predstavljaju, ne bi dopustile takva skandalozna okupljanja i orgijanja. To bi lako mogli zabraniti na temelju Članka 1 i Članka 5 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao i Kaznenoga zakona, Članka 156, 158 i 375.

No, hrvatske vlasti se boje jednoga bijednog i zlog Milorada Pupovca i prave ruglo od hrvatske države, pa uhićuju one koji mirno prosvjeduju protiv slavljenja zločina, a ne sprječavaju one koji provociraju, vrijeđaju, uznemiruju javnost i slave zločine i genocid.

Stoga, Hrvatice i Hrvati, radi dostojanstva žrtava, te svoga osobnog i hrvatskog narodnog dostojanstva, tko god može neka pođe sa hrvatskim zastavama i natpisima u Srb 27. srpnja osobnim kolima ili autobusima koje će dogovoriti Autohtona hrvatska stranka prava iz gradova diljem Hrvatske i koja će zatražiti od nadležnih dozvolu za mirno okupljanje.

Neka vide da nas ne mogu slomiti i da smo uvijek Za dom spremni!

dr. Ružica Ćavar
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Jadni Zagrebe, 14.7.2016.

KOMUNJARSKA POGRDA BLJUJE OTRCANE SRBOKOMUNISTIČKE LAŽI

bandititic.jpg (15,5kb)

“Ovdje je stradao cvijet hrvatske intelektualne mladosti. Ovdje su povampirene ustaše, nakon proboja logoraša, pohvatale te ljude i pobile ih kao pse. To treba jasno reći”
“NDH je bila sve samo ne slobodna, demokratska i hrvatska tvorevina. Ona je bila zločinačka, izdajnička i kvislinška. To treba reći za sva vremena!”
“Moj prvi projekt nakon parlamentarnih izbora biti će obnavljanje svih antifašističkih spomenika”

Uz Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2016.

POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim naisljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro. Više

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Pjesma Hrvata

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg' da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Dimitrija Demeter


Nema predaje! Novo

AUTOHTONA - HRVATSKA STRANKA PRAVA ZAUZELA SRB

Pozivamo pravaše, branitelje, dragovoljce Domovinskog rata, Hrvatice i Hrvate, da nam se pridruže u iznošenju istine o Domovinskom ratu i četničkim zločinima u Srbu i drugim dijelovima Lijepe naše Domovine.
Četnicima, jugofilima, crvenim boljševicima, komunistima, pupovcima, stanimirovićima, mesićima, pusićima, teršelićima, josipovićima, milanovićima i svim drugim mrziteljima Hrvatske države je zabranjen dolazak. Više

PRAVAŠI UJEDINITE SE!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi.
dr. Ante Starčević

Hrvatskome miroljubivome državotvornom narodu, koji je položio velike žrtve za suvremenu svoju samostalnu i demokratsku državu Republiku Hrvatsku i slobodu pripadajućeg joj dijela svoje domovine, a što želi sačuvati od propasti, definitivno je dosta ovakvoga HDZ-a i njegovog bijednog licemjernog poslušničkog vodstva, bez ikakvog dostojanstva, kako se pokazalo od 2000. godine na dalje.
Mi zaista nemamo za koga glasovati na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima u rujnu 2016. godine.

Apsolutno nam je potrebna alternativa.
Nju vidim jedino u pravaškoj opciji, gdje bi ipak trebalo biti najviše pravih i sposobnih domoljuba.
Koliko god vrijeme bilo kratko, mislim da se, uz Božju pomoć i ljudsku dobru volju, još uvijek puno može učiniti.

Mislim da bi se trebali dogovoriti čelnici i vodstva svih pravaških stranaka, te organizirati jedan svepravaški sabor, te osnovati, ako treba, i jednu novu hrvatsku pravašku stranku, koja bi se mogla nazvati primjerice "Hrvatski pravaši Oca Domovine".
Za predsjednika te nove stranke, ako bi se osnovala, trebali bi se kandidirati, ako hoće, svi predsjednici dosadašnjih pravaških stranaka i drugi domoljubi koji bi željeli preuzeti odgovornost.
Trebali bi udružiti sve članove svih pravaških stranaka, te za predsjednika glasovati po načelu jedan čovjek - jedan glas.

Ujedno bi bilo dobro da se bira i predsjedništvo te stranke, ali da u to predsjedništvo uđu i svi kandidati za predsjednika koji ne budu izabrani. Onaj kandidat koji bi bio drugi po broju glasova neka bude zamjenik predsjednika.
Dosadašnje predsjednike i vodstva pravaških stranaka, koji se ne bi htjeli pridružiti svepravaškom saboru i zajedništvu, treba obznaniti u javnosti, a njihovo članstvo pozvati da se pridruže općoj pravaškoj opciji nove pravaške stranke.
U tu novu pravašku stranku trebalo bi pozvati sve istaknute i čestite domoljube iz HDZ-a, kao Zlatana Hasanbegovića, generala Glasnovića, Stiva Culeja i druge istaknute hrvatske branitelje, te ostale hrvatske intelektualce, humaniste i domoljube, poput Davora Pavune, Tomislava Sunića i ostalih, kao i sve domoljubne čestite i sposobne novinare, a i domoljubne vjerodostojne hrvatske povjesničare. Također dogovoriti i koaliciju svih drugih domoljubnih stranaka na političkoj sceni, poput Obiteljske stranke Mate Knezovića, HRAST-a Ladislava Ilčića, Konzervativne stranke Ruže Tomašić, stranke "Projekt Domovina" Krešimira Planinića i Željke Markić, Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara Tomislava Josića, koji bi se isto, sa svojim članovima, trebali uključiti u taj projekt za spas domovine.

Treba se izboriti za ravnopravnost glasovanja na parlamentarnim izborima Hrvata, hrvatskih državljana, sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, te sa kvalitetnim listama izaći na predstojeće parlamentarne izbore u svim izbornim jedinicama, te svakako osigurati dobru kontrolu prebrojavanja glasova.

Vjerujem da bi to bila prava i jedina alternativa poltronskom HDZ-u, kakvog su, nasuprot Tuđmanovom HDZ-u, nametnuli antihrvatski moćnici svijeta i njihova peta kolona u Hrvatskoj.
Na čelu inicijativnog tima ovoga projekta predlažem vrsnoga pravaša Luku Podruga.

Bože, rasvijetli pamet i srce onim hrvatskim vođama koji kažu da su domoljubi i spasi Hrvatsku!

Hrvatski narod svakako razumski i instinktivno zna što je dobro za njega, samo mu treba pružiti mogućnost izbora na demokratski način i bez manipulacija.

S vjerom i ljubavlju u Kristu, uz srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

dr. Ružica Ćavar
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića...

HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!

 A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure.
Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

Istina ili laž!?

Tajni računi hrvatske "elite" kod RBA Grupe - datum dokumenta 5. srpnja 2011.

Dokumentacija Raiffeisen-Landesbank Steiermark AG iz koje se vidi koliko su poznate osobe imale novaca na računima u toj banci. 2011. godine je do sada objavljena na slijedećim portalima: seebiz.eu, hop-portal.com, maxportal.hr, dnevno.hr, itd.
Ovdje, ograđujući se od možebitnog lažnog dokumenta, prenosimo tablični popis koji je objavljen na... Više

U emisiji Markov trg razgovor s Kazimirom Kovačićem...

NDH JE STVORENA PLEBISCITARNOM VOLJOM HRVATSKOG NARODA BEZ OBZIRA NA HITLERA I MUSOLINIJA

U emisiji Markov trg emitirani su dijelovi razgovora s Kazimirom Kovačićem, hrvatskim emigrantom koji živi u Argentini.
Kovačić ima 102 godine, rođen je 1914. godine i izvrsno se sijeća mnogih važnijih povijesnih događaja, kako iz razdoblja kraljevine Jugoslavije i djelomice čak iz Austro-Ugarske, tako i iz vremena Nezavisne Države Hrvatske gdje je bio na službi kao časnik boreći se na brojnim frontovima, u Hrvatskoj, ali i na tzv. istočnom frontu, odnosno Rusiji i Ukrajini.
Kazimir Kovačić ima poseban dar govora kojim slušatelja uvede u ta davna vremena pa su ova njegova prisjećanja, svjedočanstva, izuzetno vrijedna, budući da ostavljaju neusporedivo snažniji dojam tih vremena od bilo kakvog dokumentarnog filma ili kakvog bezličnog povijesnog interpretatora.


Sa suđenja udbaškim zlotvorima...

STJEPANA ĐUREKOVIĆA SU UBILI UDBAŠI BRANKO BIJELIĆ I LUKA SEKULA

Nakon kratkog prekida, u nastavku svjedočenja pred Zemaljskim sudom u Munchenu, Vinko Sindičić je uz optužbe na Perkovićev račun naveo i imena plaćenih ubojica za koje tvrdi da su po izravnom nalogu Centara SDS-a u Rijeci i Splitu likvidirali Stjepana Đurekovića.

Tvrdi da je Josip Perković nalog za ubojstvo Stjepana Đurekovića proslijedio u Split i Rijeku, nakon čega su angažirani egzekutori. Josip Perković nije izabrao ubojice nego osobe koje su izabrale ubojice. Samo ubojstvo su izvršili Branko Bijelić i Luka Sekula", rekao je Sindičić, a na pitanje tko su ti ljudi koji su izabrali ubojice svjedok je odgovorio da su to bili Blagoje Zelić u Splitu i Salkan Merdžadić u Rijeci.

"U ubojstvu su posredno sudjelovala još dvojica koji su Branka Bijelića dovezli u Njemačku. To su bili Josipović Petar i Marin Modrić iz Rijeke. U Münchenu je bila i jedna žena koja je organizirala logistiku", rekao je Sindičić. Logistika, a to znači prijevoz oružja je išla preko tvrtke Jadroagent, dodao je. Branko Bijelić je pod nerazjašnjenim okolnostima preminuo 2004. a Luka Sekula još živi u Švedskoj.

Na upit suca jesu li bili sami sami u Wolfratshausenu, odgovorio je niječno.

-Split je imao Sekulu u Švedskoj, govorio je jezike, drugi je bio analfabet, nije znao ni slova. 1974. nije sam mogao putovati, zato ih je bilo više, dvojica iz Münchena su ga pratila, morali ste ga dovesti da izvrši ubojstvo - rekao je svjedok.

Izjavio je tko je bio pratnja egzekutorima i kako je tekla logistička priprema.

- Pratnja su ubojicama bili Josipović Petar i Marin Modrić. Ivan Cetinić, voditelj odjela iz Rijeke, ga je podupirao. Oružja su u Bavarsku došla odvojeno. Tajna organizacija je postojala koja se bavila samo logistikom, imali su tvrtke. Imali su agente posvuda, kapetane na brodovima. Problem nije govoriti o ljudima iz SDS-a, nego o političarima iz partije - rekao je svjedok.

Naveo je Josipovićev opis putovanja kamionom i osobnim vozilima.

-Tri-četiri dana bili su u Münchenu, sve im je bilo pripremljeno, ključ, oružje - rekao je Sindičić. Ustvrdio je da otmica nije bila opcija, nego čista kikvidacija.

-Perković je ključ garaže dobio ne dugo prije ubojstva od informanta Pratesa. S informantima su se uvijek sastajali u trećim zemljama. Uvijek su ubojice išle u paru. Udarac u glavu bila je specijalnost Luke Sekule - rekao je sucima svjedok Sindićić, dodajući da opcija nije bila otmica, nego ubojstvo.

Na pitanje suca Daustera zašto je osporio svoje svjedočenje tijekom procesa Krunoslavu Pratesu koje je 2008. okončano doživotnom kaznom za Pratesa zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu i koje također tereti optužene Perkovića i Mustača, Sindičić je objasnio kako je to učinio kako bi se zaštitio. "Perković me nazvao i rekao da kod državnog odvjetnika u Berlinu poništim svoju izjavu pred sudom u Münchenu. Za povlačenje svjedočenja Perković mi je dao 13.000 eura", rekao je Sindičić i dodao kako je Perković financirao i obranu Pratesa.

Suca je zanimalo je li politika reagirala na izvješće Centralnom komitetu.

-Pokušali su pokazati ubojstvo kao obračun emigranata - odgovorio je Sindičić pokazujući fotografije pištolja iz svežnja dokumenata koji je donio. Naredbe su dolazile iz Centralnog komiteta, dva mjeseca je trajala istraga, kaže Sindičić.

Centralni komitet je velik, rekao je sudac Dauster.

Dva su bila šefa službe - jedan operative i jedan politički postavljen, to su ova dvojica - Mustač je bio politički šef. Nije znao mnoge stvari, nije bilo hijerarhije, rekao je Sindičić i dodao kako ga progoni partija - kriptokomunisti, SDP, SPD. Optužio je Račana. Ja sam navodno Udbin ubojica, a Račan je demokrat, rekao je sucima svjedok.

Suca su zanimali i detalji o sastancima s Perkovićem u Zagrebu, a Sindičić je odgovorio kako su se sastali stotine puta.

-Perković je jednom pobjegao da ga samnom ne vidi Sanader. Perković je davao novac za obranu Pratesa, onaj tko je nosio novac prevario ga je za 10000 - upozorio je.

Rekao je da ga je Josip Perković osobno poslao u Škotsku da puca u Nikolu Štedula.

-Na sastancima u hotelu Laguna dogovorili smo sastajati se, tražio sam da priču oko Škotske riješimo. Poslao me da pucam na Stedula, koji je došao u Zagreb i s njim suradjuje. Slučajno sam izmakao jednom od 3 atentata koje su pokusali zbog ovoga u Münchenu, Bijelić mi je došao s pištoljem... Perkoviću nisam prijetio u Laguni. Perković je izgubio nadzor, ruku zavukao u naprtnjaču, i ja sam imao oružje - kaže Sindičić.

Novinari koji su danas bili u sudnici u Munchenu javljaju da je u stanci suđenja Sindičić rekao kako je svjestan da se svjedočenjem izlaže mnogim napadima koji više neće biti, kako je rekao, ispod žita.


O Pismu dida Vidurine u slavu heroja Slavka Ećimovića...

TKO PREŠUĆUJE PRIJEDORSKE MUČENIKE, TKO ŠUTI O PLJAČKI HRVATSKE OD STRANE UDBAŠKOG OKOTA!?

Samo, sada mi je jasnije zašto s nama i dan danas vlada UDBA, zašto smo u rukama dice komunističkog ološa, zašto smo se izborili samo za kiflu od Hrvatske, zašto smo mi izvisili ovdi u Bosni i Hercegovini, zašto su otpisani Hrvati u Vojvodini, Zemunu i Lipoj Boki, zašto nemamo ni jednih desnih novina u našoj Hrvatskoj, zašto se blati sve što pokazuje veličinu hrvatskog naroda, zašto se blati naša slavna povist, zašto se pljuje po našim svetim žrtvama, zašto zatvaramo svoje osloboditelje, zašto se veliča krvolok tito, zašto se demonizira NDH, zašto se pljuje po svetom pozdravu Za dom spremni, zašto je razoreno pravaštvo, zašto su pobijeni hrvatski vitezovi, Pavlović, Barešić, Paradžik, Kraljević, zašto se ubi' Zvonko poslin tolikih godina robije za Hrvatsku, zašto nas vode komunistički probisvjeti i ubojice, prodane duše svake vrste, koritar do koritara, zašto smo pred ponorom – pa zato što nas je neprijatelj zlotvorni od početka okružio i premrežio domaćim izdajnicima kao kugom sridnjovikovnom, prodanim dušama koji sa tim krvavim škudama parazitiraju na narodnom tkivu i sišući nam narodnu krv drže nas paralizirane u svim sferama života, kaza dragovoljac Jure u navedenom pismu

Nizu bismo mogli dodati da sada znamo u čijim su rukama i brojni portali koji rone krokodilske suze nad hrvatskom budućnošću!

Kolika je premreženost udbaškom maglom, antihrvatskim zadahom, brojnih internet portala koji se kite imenom hrvatskim, pokazuje činjenica da su na poslato im Pismo dida Vidurine u slavu heroja Slavka Ećimovića, objavom, kao malim znakom sućuti nad kletom sudbom naših mučenika i protesta protiv pljačkom ponižene i porobljene Hrvatske, odgovorili samo njih nekoliko:

glasbrotnja.net
dragovoljac.com
braniteljski-portal.hr
bpz.ba
tjedno.hr

U ime opljačkane Hrvatske i u ime poklanog naroda, heroja hrvatskih, hvala im što ne zatvaraju oči pred krikom vapijućim nad pogaženom slobodom i istinom hrvatskom!

Stina hrvatskih pradidova


Bos. Petrovac, 29. lipnja 2016.

BISKUP KOMARICA SLAVIO PRVU SVETU MISU U BOSANSKOM PETROVCU NAKON 75 GODINA

Na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2016. banjolučki biskup mons. Franjo Komarica slavio je svečanu svetu misu na novoograđenom katoličkom groblju u Bos. Petrovcu. To je ujedno bila prva sveta misa služena u tom gradu nakon punih 75 godina, točnije nakon 1941. kada u nedaćama 2. svjetskog rata biva ubijen drvarsko-petrovački župnik don Waldemar Maximilian Nestor, a katolika i Katoličke Crkve iskorjenjivanjem nestaje iz Bos. Petrovca i okolice.

Povod ovom misnom slavlju bila je 110. obljetnica osnutka župe Bos. Petrovac-Drvar (1906.-2106.), 105. obljetnica osnutka katoličkog groblja u Bos. Petrovcu (1911.-2016.), te 75. obljetnica stradanja katolika ovih krajeva (1941.-2016.).

Uz biskupa Komaricu misu je suslavio domaći drvarsko-petrovački župnik don Davor Klečina, a za tu prigodu okupilo se 100-tinjak katoličkih vjrnika iz Bihaća, Drvara, Banje Luke, Bos. Grahova, Livna, te iz dalekog Hannovera. Na misi su sudjelovali i politički predstavnici hrvatskog naroda iz Unsko-sanske županije: čelnici HDZ BIH i HDZ 1990 Franjo Jurić i Mladen Šantić, a izaslanstvo Hercegbosanske županije predvodio je Draško Brnić, direktor ŠGD „Hercegbosanske šume“ Kupres.

U ime odsutnoga načelnika općine Bos. Petrovac Zlatka Hujića bilo je nazočno četveročlano izaslanstvo., došlo je i nekoliko sugrađana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti.

Na početku misnog slavlja župnik Klečina dao je povijesni prikaz prisutnosti Katoličke Crkve na području Bos. Petrovca od najranijih kršćanskih vremena do danas, s posebnim osvrtom na srednjovjekovno razdoblje iz kojeg postoje vidljivi ostatci crkve sv. Jurja u Koluniću koji nosi ime po hrvatskom plemenu Kolunića.

Istaknuo je da je zidana župna crkva sv. Petra, po kojem Petrovac i nosi ime, sagrađena 1897. u samom središtu grada preko puta današnje zgrade općine, te da je srušena 1949., četiri godine nakon svršetka 2. svjetskog rata, po nalogu tadašnjih republičkih komunističkih vlasti.

Biskup Komarica je u propovijedi istaknuo da je dužnost kršćana čuvati čistim spomen na svoju prošlost, bez poticanja na mržnju i osvetu, nego promičući praštanje, mir i suživot. Pozvao je sve vjernike na nasljedovanje Kristova puta, te na izgradnju civilizacije ljubavi i života.

Biskup je zahvalio i svim sugrađanima Bos. Petrovca nekatolicima na njihovim poticajima da se nakon toliko godina uredi i ogradi katoličko groblje u tome gradu, i zamolio je općinske predstvnike da načelniku Hujiću prenesu zahvalu i želju da se katolicima Bos. Petrovca omogući izgradnja manje crkve u kojoj bi obavljali vjerske obrede.

Potom je biskup izmolio molitvu odriješenja za sve pokojnike koji počivaju na tom groblju, ali i na obližnjem tzv. Šeledskom groblju gdje su se katolici u početku pokapali zajedno s pravoslavnima.

Nakon misnog slavlja nastavljeno je zajedničko bratsko druženje svih nazočnih pod obližnjim šatorom, a objedom je častio načelnik Hujić.

Podsjećamo, katoličko groblje u Bos. Petrovcu je destljećima bilo devastirano i zapušteno, a većina nadgrobnih spomenika porušena. Uz svesrdnu pomoć načelnika općine groblje je lani temeljito uređeno i očišćeno, a ovih dana i ograđeno. U bliskoj budućnosti planirano je i podizanje spomen-križa na mjestu gdje je nekad stajao križ, srušen u zadnjem ratu.

Planirana je i restauracija nekih starih oštećenih spomenika, kao npr. spomenik uglednomu petrovačkom ljekarniku Nikoli Turiću, koji je živio od 1808. do 1921., punih 113 godina.

Na području Bos. Petrovca do početka 2. svjetskog rata živjelo je oko 1500 katolika, a danas ih tamo živi samo desetak.

Župa Drvar/TABB


UZ ROĐENDAN SLAVNOGA SKLADATELJA CRKVENIH PJESAMA, ISUSOVCA PETRA PERICE, ŽRTVE JUGOKOMUNISTIČKOGA REŽIMA

27.6.1881 - 24.10.1944
Pok. svećeniku Petru Perici Žrtvi komunističkoga režima

KRASNE PJESME, KRASNOM RODU

‘Do nebesa nek se ori,
Zdravo Djevo, zoro zlata’
Svetom Krstu, Zlatnoj Zori
Kliče grlo u Hrvata
Pjeva duša, srce, um,
Rodno polje, mora šum,
Pjeva Daksa, Kotišina,
S kraja na kraj Domovina.

Krasne pjesme krasnom rodu -
Tko iznjedri tu milinu?
Tko li sroči dičnu ODU
Božjoj Majci, Božjem Sinu?
Kojeg god je stvora trud,
Tome vječna slava bud.
A tko drugi da bi bio
Već svog mora galeb mio?

Oštroumni Dalmatinac
Perica mu Petar ime
Pradjedova hrabri sinac
Dijete krša, bure, plime,
Koga zače žal i kam,
Kog hrvatstva grio plam.
Koj’ svom Kristu život dao,
U božanskoj bašči cvao.

Ruka sina čestitoga
Ostavila divne spome
U čast Boga trojednoga
Darak rodu hrvatskome;
Kad odjekne pjesme jek
Ti se brate sjećaj vijek
Svećenika domoljuba
Kog sudbina stiže gruba.

Komunizma grešna sila
Trla Crkvu, vjeru svetu
Nogom vraga pogazila
Kroatiju razapetu
U suzama plivo rod
Suza rodi krvav plod.
Bilo jada i nemira
Plače stado bez pastira.

Pedeset tri pravednika,
Na otoku Daksi mole
Ori pjesma mučenika
Digli k Nebu ruke gole:
‘’Svet, svet, svet je Gospod Bog
Kralj preslavni puka svog.’’
Sred vukova janjci poju
Umiru za vjeru svoju.

Gle, Perica Petar stoji
Dušmani mu svukli halju,
Kaznu krutu vrag mu kroji
Ko nedužnom Kristu kralju.
I smije se vražji zbor,
Gol ko rođen, trpi stvor,
Al’ mu usna tiho moli,
Praštaj Bože Suznoj doli.

Puče puška, život gasnu
Na dno jame tijelo pade,
Bog uzeo dušu krasnu
Zapis rodu sveđ ostade:
Umro svetac, Kristov brat
Pjesma će ga vijekom znat -
Rajska Djevo, zoro zlata,
Do Nebesa – klik Hrvata!

Marija Dubravac Brisbane


Zagreb, 18.6.2016.
Opaska na priopćenje iz Ministarstva branitelja Republike Hrvatske

Hrvatska Domovina i hrvatska Država nije isti pojam!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Imam jednu opasku na dio izričaja u priopćenju Ministarstva branitelja (nije mi jasno je li "hrvatskih" ili svih koji se nazivaju braniteljima nečega, prema slobodnom izboru), objavljenom u medijima 17. lipnja 2016. godine, primjerice u Večernjem listu, a vezano za pad Vlade Tihomira Oreškovića i tako produbljenje političke krize u Republici Hrvatskoj.

Naime, ovim priopćenjem želi se umiriti, kako se kaže, veterane Domovinskog rata, riječima: "Poštovani hrvatski branitelji, sačuvajmo vjeru i strpljenje", jer da se nastavljaju svi započeti projekti glede rješavanja njihovih problema i problema stradalnika Domovinskog rata.

Objektivno gledajući, moglo bi se reći da će ovaj sastav u takozvanom Ministarstvu branitelja, pod vodstvom ministra, umirovljenog generala HV-a Tome Medveda, nastaviti s započetim radom, ali je pitanje do kada i tko može točno prognozirati ishod gotovo sigurnih prijevremenih parlamentarnih izbora i tko može znati da opet na čelo toga ministarstva, još uvijek samo "branitelja", neće doći ponovno zloglasni Predrag Matić - Fred, ili netko drugi njemu sličan.

Po mome mišljenju, bolje bi bilo da je rečeno: "Svi mi, hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kao i većina hrvatskoga naroda i svih poštenih građana Republike Hrvatske, učinimo sve što je moguće, na demokratski način, da na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima ne dođe do promjene domoljubne vlasti, kako bismo mogli nastaviti započete projekte za rješenje problema hrvatskih branitelja i njihovih obitelji, kao i za bolji život svih građana Republike Hrvatske.".

No, moja opaska, zbog koje ovo i pišem, odnosi se na izričaj u kojem se kaže: "Ne dopuštajući da nas ova situacija pokoleba u formiranju jedinstvene skrbi *za naše branitelje, zaslužne za stvaranje jedine nam domovine Hrvatske*.

Iako je to rečeno sa dobrim nakanama, zapravo nije točno, jer hrvatski narod ima svoju hrvatsku domovinu već 14 stoljeća i za njezino stvaranje možemo zahvaliti Bogu i našim slavnim precima, koji su je ostvarili i kroz cijelu mukotrpnu povijest, uz velike žrtve branili.

Ta hrvatska Domovina obuhvaća teritorij današnje Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Boke Kotorske i Vojvodine, posebno Srijema i Bačke.

Hrvatski branitelji u obrambenom Domovinskom ratu zaslužni su za obranu i oslobođenje današnje Republike Hrvatske od velikosrpske agresije i jednoga dijela Bosne i Hercegovine, te za obnovu samostalne nacionalne države hrvatskoga naroda i ostvarenje suvremene demokratske nacionalne međunarodno priznate države Republike Hrvatske.

Hrvatski branitelji su zaslužni i za suvremeno ostvarenje i države Bosne i Hercegovine, kao države tri ravnopravna konstitutivna naroda. Dakle, ona je i hrvatska država, u kojoj je hrvatski narod nositelj trećine nacionalnog suvereniteta u toj državi.

U Boki Kotorskoj, gdje, kako se kaže, svaki kamen govori hrvatski, do 1918. godine je bilo 70% Hrvata, a danas ih je oko 2%. U Bosni i Hercegovini, zajedno sa muslimanima, bilo nas je također oko 70%, u Vojvodini je do 1918. godine također bilo oko 50% Hrvata.

U današnje vrijeme, kao što znamo, situacija je puno drukčija, na štetu hrvatskoga naroda, a kao posljedica otvorenih i prikrivenih neprijateljskih namjera i namjera moćnika svijeta, kao što u zadnje vrijeme vidimo i u Bosni i Hercegovini. To sve ne znači da se mi Hrvati sami trebamo odreći svoje cjelovite Domovine, kao što nikada i nećemo, nego ćemo je uvijek nositi u svome srcu i nadati se, uz Božju pomoć, boljim vremenima!

dr. Ružica Ćavar


Podsjetnik...

Mostar, 29.10.2015.

Čudnovati pravaši!

...Dužnosnici HSP AS Pero Ćorić i Ivan Tepeš prof. zahvalili su na njihovoj potpori podsjećajući kako Statut i program HSP AS govore kako su Hrvati jedan narod koji živi u dvije Domovine, te na tom tragu neće izostati potpora buduće Vlade RH u kojoj će svoje mjesto zauzeti i HSP AS, navodi se u priopćenju.

Stoga čudnovatim pravašima predlažemo da pomno pročitaju pismo Dida Vidurine i da tako nešto i nauče pa da se ubuduće više ne blamiraju sramoteći okolo pravaštvo:

Pismo dida Vidurine

MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.

- Ma jesam dide, priko volje će Marica.
Ma, Bože mi prosti, bolje bi bilo da... (vidi Marica da će je did prikorit pa promini umisto bolje bi bilo da nisam išla u bolje bi bilo da) sam išla u Novu.
Dide bila sam na Gorici i zaboravila sam ti reć jutros, nigdi si bija izaša, da je ovu misu prinosila hrvatska televizija, jer je ovu nedilju misnim slavljem obilježen Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.
Misu ti je predvodia predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak. A bija je i naš biskup Franjo Komarica.

- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.

- E dide, imamo li mi Hrvati svoju domovinu!?

- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

- Ja, i je li ta naša domovina ima svoje ime, umiljato će Marica. Je li ta naša domovina ima svoje ime Hrvatska!?

- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?

- E pa dide, pa gleda si i sluša misu i jesi čuja šta naši biskupi govore: te Bosna te susjedna Hrvatska, te naša domovina Bosna i Hercegovina, te da se solidariziraju s nama Hrvatima ovdje u ovoj zemlji BiH naša braća iz Hrvatske i tako dalje i tako dalje k´o da smo mi tamo niko pleme u Abesiniji i šalju nam tamo nika braća iz Hrvatske milodare da nas ljudožderi ne pojidu daleko od naše rodne grude, naše daleke domovine Hrvatske, ljutito će Marica.

- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

Je u pravu si, kako da se čovik ne najidi kad naši pastiri tako govoridu i kako ćemo unda naprid, kako da domovina napriduje kad oni koji su prvi tako falidiju.
A to je vrlo važno pitanje, dico moja, šta bi niki rekli krucijalno pitanje i na njemu se vidi ´koje gori a ´ko doli, ´ko je Rvat Oca Domovine, a ´ko Rvat priučeni!

Da se razumimo nema nitko ništa protiv milodara, da se braća miđusobno ispomažu u nevolji, ta zar i mi tako ovdi ne kupimo i šaljemo potrebitima.
Ma samo su trebali naglasiti naše jedinstvo, da smo jedan narod istog imena hrvatskog i da tako imamo istu domovinu što su nan je preci naši namrli i dali joj sveto ime Hrvatska i da je domovina jedna ko što je i jedna majka i da ćemo biti jedno i da će biti naše Kroacije dok nam bije naše srce junačko.
Eto tako su tribali govorit, tako su tribali s oltara divanit i svit prosvićivati, evanđelje navišćujući, vrteći kapom će did.

- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

- Tako je dide, prikljući se dragovoljac Jure, tako je, nije to nevažno pitanje, nego je to temelj na kojem se kuća gradi.
A sićaš li se dide kad sam ono govorija na početku, kad smo kupili prvi kalašnjikov i za njega dali, jel ´no, tisuću i tristo maraka, a već su ga bili platili naši emigranti u Nimačkoj i poslali nam za obranu, da je to prvi znak da ne bude dobro izišlo kao ni to što naš Vranjo ne inzistira ne na nikakvoj konfederaciji nego na nezavisnosti i ujedinjenju naše Rvacke ka šta se ujedinila Istočna i Zapadna Njemačka.
E da smo na tome istrajali i ka takvoj nezavisnosti išli lustraciju provodeć sigurno da danas ne bi ovako završili i ovim temeljnim pitanjima raspravljali i toplu vodu otkrivali zarad dice komunizma i raznih naših mlakonja.
Ta da smo i do dan danas ratovali sigurno bi nas manje poginulo i znali bismo da ginemo za jednu i jedinstvenu i cjelovitu Hrvatsku! I kad li tad li bismo se izborili za svoje na svome za vike vikova!
A ovako vidimo što je nama naša borba dala da imamo kiflu od države Hrvatske i da smo mi ovdi u BiH ostali vanka kuće i da nas se u miru đavlijem ubilo preko tri tisuće branitelja i ne vidimo izlaz iz ove kalvarije nego je svaki dan sve gore i gore, sve je banda rasprodala i zadužila nas do sedmog kolina, sve će uzrujanije dragovoljac Jure.

- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.

- Ma nek škodi, ma neću bandi šutit, nisam ni kad je grmilo i sivalo!

- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.

- E strikane moj, zagrli i mali netijak Ivan Juru, i doda kako je sve to zabrinjavajuće kako naši vođe olako shvaćaju to pitanje domovine. Eno zar i naša prisidnica nije u nikom govoru rekla da imamo dvi domovine ka šta je i Karamarko na onim predizbornim skupovima ovdi kod nas govorija da smo jedan narod sa dvije domovine, a što sad i neki naši biskupi govore.

- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

- Da zar je niko zaboravuja da je on primija i onu limariju od zločinačke srbske tvorevine ča je zovu Ripublika iz ruku Milorada Dodika, dal ka zahvalu što su bile mirne i pokorne ovce za klanje i protjerivanje, ljutito se nadoveza dragovoljac Jure.

- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.

- Je, ma sve znam, neda se smesti Ivo, al da se vratim na domovinu, upravo je neshvatljivo da tako olako mogu oni na vrhu navoditi vodu na miln neprijatelja naših i naše domovine. Zapravo možda je bolje reći da je shvatljivo kad se zna di su se i kako neki razvijali i koliko im je Hrvatska značila.
Baš zato, zbog toga što je zbog svih dosadašnjih pripuznih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo i hrvatstvo, triba jasno i glasno reći i Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska!
Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.
Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!
Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!
Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda možemo reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!
Dakle triba jasno i glasno svima reći, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatstvo, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim, svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom!
Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštititi sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući. Jer narod bez države je u ropstvu, u okupaciji i opasnoj ovisnosti o drugim državama.

- O srce didovo održa si nam pravi govor, dođi ´vamo da te did ljubi, e di je naš Antiša da te čuje, da vidi da još ima kremen Rvata šta se ne boje reć šta je pravo pa kom drago kom krivo.
Ma dite moje triba tebe za profešura rvatstva dat ovim našim predvodnicima da se nauče ča to znači Rvat biti i za svoj rod se borit, da znaju da rod bo svoj štuje onaj ko na prošlosti budućnost si snuje, da znaju kukavice jedne da navik živi onaj ki zgine pošteno!
O di su Zrinski Frankopani di su ona Lava dva, govori did i unuke svoje ljubi, a oči mu suze u daljinu gledeć.

- Da, bravo Ivane, zagrli ga i njegov braco Luka, možemo reći, ka šta nam je govorija fra Berislav, da je domovina isto što i narod, živi narod sa svim svojim vrijednostima, uspomenama, postignućima gospodarstva, umjetnosti, znanosti i kulture, narodnim običajima, patnjama i nadama. Zapravo domovina je naša svijest, naše narodno sjećanje, povijest i stremljenje, domovina je živi narod koji zna za sebe. Ka šta pisnik poji: Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono dublje u riječi s Hrvatskom me veže i ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i di god krenem sa mnom je Hrvatska!
Narod hrvatski je, dakle, jedan i tako ima i jednu domovinu koja se zove narodnim imenom hrvatskim i tko to može zamisliti narod izvan svoje domovine!?
Tko to može reći Duvanjskom polju koje je vidilo krunidbu Kralja Tomislava da ono nije više u domovini Hrvatskoj!?
Tko to i zarad čijih interesa dijelove naše napaćene didovine proglašava posebnim domovinama dok nam je majka Hrvatska živa i za život se bori!?
Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.
To mu je i uspjelo, u najvećoj mjeri, 10. travnja 1941., jer je bio svjestan svoje jedine domovine Hrvatske. Zar tada onaj Hrvat iz Trebinja, Senja, Sarajeva, Zagreba, Banja Luke, Bjelovara… nije sa najvećom radošću dočekao ostvarenje višestoljetnog sna - uskrsnuće svoje nezavisne države na najvećem dijelu svoje Domovine.
Bi li to uspio da su mu neprijatelji nametnuli razdijeljenost i nejedinstvo s domovinama: Bosnom, Hercegovinom, Slavonijom, Dalmacijom…
Hrvatska Domovina je Hrvatska Majka i ako su nam majci otrgnuli ruku nećemo, valjda, tu otrgnutu ruku uzeti za Domovinu, pa onda dalje, kako je dušmani budu kidali, prst, nokat, što li!?
Ta i Njemačka je bila nasilno razdijeljena na dvije države i jesu li onda istočni i zapadni Nijemci živjeli u različitim domovinama ili u različitim državama?!
I u naše obrambenom Domovinskom ratu pred velikosrpskom agresijom je Hrvat iz Livna kao i iz Viteza stao u obranu svoje domovine hrvatske, jednako kao i Hrvat iz Splita i Varaždina, jer je bio svjestan da je on koji živi u državi BiH jednako u domovini Hrvatskoj, kao i Hrvat koji živi u RH.
Bio je svjestan da može živjeti u slobodi i uživati plodove svoga rada samo u svojoj cjelovitoj državi i u zajedništvu svog naroda u svojoj domovini.
Za to smo se borili, ali voljom svjetskih moćnika i domaćih beskičmenjaka i poslušnika to nismo uspjeli ostvariti, propustili smo povijesnu priliku, i danas imamo državu RH i državu BiH, i vidimo da nismo slobodni. Niti ćemo biti s obzirom kako govore o domovini niki koji nas vode kako u crikvi tako i u politici.

- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.

Eto Marice opet si ti nas uplela u još jednu hrvacku raspru, veselo će did tapšući dragovoljca Juru dajući mu do znanja da je ima onda pravo kad se i did nije sa svime slaga, jer da smo goloruki, a oni imaju sve, i ne možeš kad je svit na njiovoj strani i tako dalje đava im sriću odnija!

- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

- E srce didovo duboko oreš. A šta ću ti reć, kad i sama znaš da nas ima svakakvih i nije svak rabar, nima svak rabro srce, nima svak čistu dušu, nije svak od riči kad nas ima i potkupljivih, zasukanih, prodanih i zadrtih, kukavnih, koji zarad svoje koristi su spremni služit svemu šta im daje važnost u svitu, šta im puni korito i tako ih čini robom tila i đavla udaljujućih i od Boga i od svoje braće, svoga naroda i riči istinite.
Mnogi su se odnarodili, mnogi su zabludjeli i postali mlakonje, nemajući rabrosti reći istinu jer su mnoge ove ideje oblaćene i ozloglašene kao i oni koji su ih nekad oživotvorili tako da oni nastoje ići putem manjeg otpora ne bi li izokola došli do ovoga o čem mi pričamo.
Ali to je jalov posa, izgubljena bitka, jer kako nema kršćanstva po sniženoj cini tako i nema slobode bez žrtve! A upravo smo mi kršćani dužni širiti istinu, i mi smo dužni biti novi proroci, jer prorok je onaj koji govori istinu, podignu kažiprst did visoko!
A to što su niki dobronamirni, ne znači da ne mogu time gadno pogrišit, jer uz očenaše i puška nas je obranila. Ne znači da je pamitan onaj dobronamirnik koji se samo u očenaše uzda da će ga branit od četničkog noža, jer ne kaže se džaba pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći.
A ima i ona, srce didovo, put u paka je popločan dobrim namirama!
Oću reć, ne povodit se prema nikim nego se uzdat use, u prosudbu, savist i ono ča su nas naučili naši neumrli mučenici, oci naši koji krvcu liše zarad imena rvatskog.

- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?

Pa ja sam mislila kad je ovo država Bosna i Hercegovina da je to onda naša domovina, a oni tamo ka i moj dica u Hrvatskoj imaju svoju domovinu. Dobro da ste mi pamet prosvitlili.
E Bože, Bože moj i umrla bi a tako nisam čula da niko govori, priteže šudar susida Zora. Vala vam dico didova. Ma znaju današnja dica više nek neki naši novoviki pismoznanci.

- Ali dobro si shvatila, Republika Hrvatska je naša država, zapravo naše dice koja žive doli u Trogiru, ka šta je i naša država ova i ovakva Bosna i Hercegovina iako smo se borili za Državu Hrvatsku, ali domovina nam je svima Rvatska!
Nu, Zore, Zore da si mene unda slušala, a ne virovala prokletim komunistima davno bi znala što je država, a što je domovina i ne bi dala Janku da ono uzme crvenu knjižicu u prokletoj šugoslaviji, u partiju uđe i sve one jade nam svima priredi zbog špijanja poštenih Rvata i nako se s ljudima u selu zavadit.

- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

- Dobro, dobro, bolje ikad pameti doć nego nikada. Ja volim reć, Rvat je mio koje vjere bio, na šalu će did!
Nego, eto kud se dođe kad se ne misli svojom glavom i ne sluša narodna mudrost i pamćenje. Eto recimo ti imaš njivu preko granice i sad ti je sestra, ćemo reć u Domovini Rvatskoj, a ti ko biva u domovini Bosni i Hercegovini, a iz iste kuće ste izišli i iste njive orali dok niko nije sve crnom granicom pripolovija. Kako ti to nije čudno, kod otvorenih očiju ti viruješ što ti drugi pripovida, neprijatelj koji je gazija sve nama sveto. Zar mi nisi i unda plačuć išla dojavit žalosnu vist da je umra Tito, a ja ti radosno reka da je krepa pas krvoločni!
Znači niki su naši zemlju podilili i mi prihvaćamo to nasilje prihvaćajući njihove riči za naš razdiljeni dom.
Ženska glavo, ovo može biti naša država ako nam nije nasiljem nametnuta i ako štiti naše pravice, ali ne može biti naša domovina jer naša je domovina Rvatska.
Domovina se ne dili ka šta se ni narod ne dili.
Ka šta Ivo i Luka rekoše mi možemo imati i nemati državu il ih imati više, ali nikad ne možemo ostati bez domovine! Domovina je ka majka jedna i ne može se nikim drugim imenom zvati venga Rvatskim!
Domovina nije određena državnim granicama i srića je od Boga i sritan je narod koji uspije tako napravit državu da zaokruži državnom međom svoju domovinu . Ka šta su i Hrvati bili sretni za Kralja Tomislava il za našega Ante kad smo pod okrilje svoje države okupili najveći dio svoga naroda, svoje domovine!
I zato griše i neki naši branitelji koji kažu mi smo obranom od srpskog agresora stvorili domovinu Hrvatsku! Ispravno je reći, mi smo srušili prokletu jugovinu i ponovno stvorili državu, Republiku Hrvatsku.
Zato treba paziti što se govori. I po sto puti triba ponovit, imamo kao jedan hrvatski narod svoju jedinu domovinu Hrvatsku i imamo državu Republiku Hrvatsku i imamo i državu Bosnu Hercegovinu koja je naša država i nju ne zovemo domovinom niti govorimo da nam je država RH domovina. Domovina nam je Rvatska! Ako se čije misto našlo nesrićom vanka naše državne granice to ne znači da je vanka domovine Rvatske! Svaki narod teži tomu da ima svoju državu na tlu svoje domovine okupljajući rasuto stado, dico moja!
Samo mi lutamo i ne znamo što hoćemo i strane tutore slušamo, a o glavi nam rade.

- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

- Znam Jure, znam. Nego dajder donesi domijanu iz jatića pa nam nali u bukaru, a dici i babi i Zori donesi po malo soka od kadulje. Zaslužili smo kad smo vako proljudikali. Zore ponesi štokrlu vamo i sidi s nama za stol kad nas vako sunce lipo grije na starom gumnu
I baba kad će ručak, ti nas slušaš, a dica gladna, zadovoljno će did gladeći malog Luku po glavi.

- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

- Evala ti bilo babo moja, čuvarice naša, uzdarje moje, vidija sam ja dim kad si vatru ložila. I nisam zaboravija druge naše Rvate, ne diraj mi staru ranu, a tko je pamitan znat će da se sve ća rekosmo i na nji odnosi. Samo evo da zasad malo odmorimo, nastavit ćemo niki drugi put.

- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

- Ma jesmo zlato moje. Čak smo se i više puta ponovili, viče did za unučadi. Brzo se vratite i čuvajte se pasa dida Matiše, znate da su odvezani, zabrinuto će did vrteći glavom.
Jure, de rođeni, de dolij dok baba ode, vidiš da bukara žeđa.

Did Vidurina

Sa Starog gumna 8. ožujka 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Podsjetnik...

G.KARAMARKO HRVATI IMAJU JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

S obzirom da g.Karamarko kao predsjednik HDZ-a već neko vrijeme na skupovima HDZ BiH ponavlja: "Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine" onda je očito da nismo daleko stigli u borbi za slobodu i sreću hrvatskog naroda na tlu svoje Domovine!

Zaista, što reći s stanovišta hrvatske nacionalne borbe kada jedan čelnik hrvatske stranke, čelnik oporbe današnjoj aktualnoj antihrvatskoj vlasti, izjavljuje tako, blago rečeno, proizvoljne i zbunjujuće poruke. Imajući u vidu da je g.Karamarko proveo dosta vremena u strukturama vlasti pod vodstvom Mesića i Sanadera onda bi takve izjave mogle biti donekle i razumljive, jer u društvu takvih likova hrvatstvo se razvodni i raspline od velike doze jugoslavenstva i osobnih izopačenih interesa.

Ali danas kada se HDZ predstavlja kao stranka koja se oslobodila svih negativnosti koje su je snašle za vrijeme Sanadera i Jace, te da pod vodstvom Karamarka ide ka novom osvajanju vlasti u RH pozivajući se na Franju Tuđmana i aktivnije se zalažući, barem deklarativno, za ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH onda su ovakve izjave hladan tuš za svakog hrvatskog rodoljuba!

Naime, g. Karamarko kaže mi smo jedan narod i to je točno i neshvatljivo je kako poslije toga može reći da kao takav jedan narod imamo dvije domovine!?

To su vrlo opasne teze (izrečene s namjerom ili zbog neznanja!) i navode vodu na mlin neprijateljima hrvatskog naroda i domovine!

Zbog svega toga, i zbog toga što je zbog svih dosadašnjih hadezeovih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo, moram reći g. Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska! Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.

Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!

Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda bismo, g. Karamarko, mogli reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!

Dakle hoću jasno i glasno, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatsvo, reći, odnosno ponoviti, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim svojim kraljevstvom, svojom Domovinom, svojom državom!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini.

Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.

Je li u tome razlog što vi g. Karamarko dajete izjave koje su u suprotnosti s ovim temeljnim istinama i težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom na svojim prostorima u svojoj domovini Hrvatskoj!?

Da ne spominjemo da je uočljivo da se ni jednom riječju ne osvrćete o biti stvari u BiH i uzroku današnje obespravljenosti hrvatskog naroda u BiH, o tomu da je neodrživo i duboko nepravedno nasilno održavanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nemoralan i pravno ništavan, jer je ozakonio genocid i nepravdu, na štetu hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda, a kada biste to uočili i ustvrdili onda biste jasno vidjeli koja je bila uloga vladajuće "hrvatske politike" na tom putu hrvatske obespravljenosti i ne biste činili ovakve kardinalne pogrješke barem na vrebalnom planu u borbi za prava jednog hrvatskog naroda na tlu više njegovih (barem na papiru) država!
Toliko!

Livno, 15.9.2014.

ing. Ante Matić


Uz 22. lipnja, Dan "sjećanja" na "žrtve" u Šaranovoj jami kod Jadovna...

Samo istina će nas osloboditi!

Držeći da cjelokupni ovaj kaos na svim područjima ljudskoga življenja, u nas i u svijetu, proistječe samo iz razloga što moćnici svjesno čine zlo, zbog profita, a mnogi ljudi zbog medijske buke i manipulacije postaju sve više zaslijepljeni i ne drže se temeljnih općemoralnih principa u svome osobnom i društvenome životu, a koji su upisani u njihovu savjest, željela bih ovom prilikom podsjetiti na 22. lipnja, u nas državni praznik, dan takozvane antifašističke borbe, a kojeg hrvatski domoljubi obilježavaju kao dan sjećanja na žrtve jame Jazovke na Žumberku, a Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće, u suradnji sa Eparhijom Gornjekarlovačkom Srpske pravoslavne crkve, Koordinacijom židovskih općina u Republici Hrvatskoj i Savezom takozvanih antifašističkih boraca i "antifašista", kao Dan sjećanja na žrtve u Šaranovoj jami kod Jadovna, gdje, na žalost, polažu vijence i izaslanici Hrvatskoga sabora, predsjednice države Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske.

S obzirom na znanstveno utvrđenu činjenicu, još 1999. godine, da je Šaranova jama potpuno prazna od ljudskih kostiju, a što je vrlo lako i provjeriti, upitajmo što zapravo priređuje Milorad Pupovac i svi uz njega nad Šaranovom jamom, hoće li to biti i ove godine, te, ako bude, jesu li oni totalno poremećenog razuma zbog svoje mržnje i zločestoće ili hoće reći svima nama, kao i državnim dužnosnicima Republike Hrvatske da smo totalno ludi i nerazumni?

Stoga, drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati, ponavljam ovo otvoreno pitanje koje je bilo upućeno i prošle 2015. godine:

Otvoreno pitanje

Smiju li značajniji hrvatski političari i dužnosnici u Republici Hrvatskoj, pa i crkveni dostojanstvenici, zastupati i braniti istinu?

Svaki čovjek je stvoren i rođen sa svojim neotuđivim i nepovredivim prirodnim ljudskim pravima i ljudskim dostojanstvom. Svjesno i podsvjesno, instinktivno teži za slobodom, pravednošću, istinom, ljubavlju i srećom.

Ne može živjeti ni biti sam i zato se rađa od majke i oca, u obitelji. Druži se i surađuje sa drugim ljudima i obiteljima, te ima svoj narod i domovinu. Kao što obitelj želi imati svoj stan ili kuću, te u njemu svoj mir, tako i narod, u svojoj domovini, želi imati svoju državu, kako bi se organizirano vodila briga o općem dobru cijeloga naroda i svih građana te države, naravno u solidarnosti sa svim drugim narodima i državama. Nije pravedno da se to pravo na državu osporava bilo kojem narodu, koji ima svoj teritorij, svoj jezik i kulturni i duhovni identitet, pa tako ni nama Hrvatima, koji imamo svoju državno-pravnu tradiciju na ovim prostorima svoje domovine već blizu 14 stoljeća. Posebno nam se to pravo osporava od 1918. godine, kada nam je od strane moćnika svijeta, prvi put u povijesti, nametnuto državno zajedništvo sa susjednim srpskim narodom i njegovom državom Srbijom. Znamo kakav smo velikosrpski teror, uz najgore diplomatske i promidžbene krivotvorine i blaćenje u cijelome svijetu, proživljavali prije, u vrijeme Drugog svjetskog rata i posebno nakon rata, sve do 1990. godine.

U nesretnim okolnostima 1941. godine obnovili smo svoju samostalnu državu nakon 839 godina. I pored najhrabrije vojske, nismo ju uspjeli obraniti od brojnih neprijatelja, koji su na nas nasrnuli kao bijesne hijene.

Znamo kakav je genocid doživio hrvatski narod u tome ratu, a posebno nakon rata, od strane velikosrpskog jugokomunističkog režima. Znamo kakve su se strašne laži i mitovi od strane velikosrba širili o ratnoj hrvatskoj državi, a mi nismo smjeli ni govoriti o svojim prevelikim žrtvama. Dočekali smo 90-e godine 20. stoljeća i željeli demokratskim putem obnoviti svoju samostalnu i suverenu državu. No, opet smo imali strašnu velikosrpsku agresiju i nezamislive zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom. No, uspjeli smo, velikim srcem i hrabrošću naših junaka, hrvatskih branitelja, a najviše uz Božju pomoć, uz velike žrtve, osloboditi okupirana područja, pobijediti velikosrpskog neprijatelja i sačuvati svoju međunarodno priznatu suverenu obnovljenu državu Republiku Hrvatsku. No, nakon smrti prvoga predsjednika, od 2000. godine dolazi ponovno neokomunistička vlast, uz pomoć antihrvatskih moćnika svijeta i svih značajnijih medija, koje su preuzeli, te nam se na sve načine uništava država, a četnički velikosrbi ponovno nesmetano vršljaju po Hrvatskoj i šire svoje laži, koje naši vlastodršci podržavaju i prihvaćaju.

Rodoljubni znanstvenici su svojim marljivim i mukotrpnim radom, bez državne potpore, dokazali kakve se fantastične laži šire o ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, kako se očigledno i masovno krivotvore podaci i izmišljaju žrtve, ali ta istina ne nalazi mjesta u utjecajnim medijima. Vlasti u Republici Srbiji rehabilitiraju četnike i njihova vođu Dražu Mihailovića, kao antifašiste, iako je Draža Mihailović službeno objavljivao svoje genocidne planove i službena naređenja najstrašnijih zločina, a njegovi zapovjednici mu službeno šalju brojna izvješća o izvršenim zločinima nad stotinama i tisućama zaklanih civila, žena, djece i staraca, te o pljačkama i spaljenim selima. Nikada nitko nije vidio takva naređenja niti izvješća od strane vlasti NDH, niti od ustaških zapovjednika, nego su izvršitelji pojedinih nekontroliranih zločina bili presuđivani na smrtne kazne.

Znamo da je do sada otkriveno blizu 2.000 mnoštvenih grobišta hrvatskih na prevaru zarobljenih vojnika i naroda, duž hrvatskih križnih puteva, sa stotinama tisuća ubijenih nedužnih žrtava, a da samo 0,13% otkrivenih grobišta potječe od NDH i ustaša, kao što je u svojoj knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", opisao dr. sc. Josip Jurčević.

Ipak, bivši ministar znanosti, obrazovanja i športa, Željko Jovanović, ponižava Republiku Hrvatsku i šalje hrvatske udžbenike na kontrolu četničkoj vlasti u Srbiji, dok u Vojvodini, posebno u Srijemu, od ono nešto preostalih Hrvata, svako malo poneki mirni hrvatski čovjek ili žena na selu budu brutalno ubijeni, bez otkrivenih počinitelja. Od 2004. godine na dalje ubijeno je 11 osoba, od kojih 9 muškaraca i 2 žene. O tim zločinima hrvatski mediji ne pišu niti govore, a hrvatska vlast i dužnosnici šute, pa, na žalost, šuti i Katolička Crkva. Da se radi o ubijanju pasa ili mačaka, sigurno bi se više govorilo. Ujedno, u Srbiji, odnosno Vojvodini, vlastodršci dijele preostali hrvatski korpus na Hrvate i Bunjevce, te u udžbenicima za hrvatsku djecu, koje plaća Republika Hrvatska prezentiraju zločinačke laži o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, te da Srbija ima 2 antifašistička pokreta, četnički i partizanski, a o hrvatskim zastupnicima u srbijanskom parlamentu nema ni pomisli. I na to sve vlasti u Republici Hrvatskoj šute i razvijaju dobrosusjedske odnose, iako su Hrvati u Vojvodini u svojoj izvornoj domovini, koja do 1918. godine nikada nije bila u sastavu Srbije, nego u hrvatskoj državnoj zajednici, kao i Bosna i Hercegovina i Boka Kotorska.

Dakle, u pobjedničkoj Hrvatskoj, predstavnici nacionalnih manjina, posebno srpske, na čelu sa Miloradom Pupovcem, su se uzoholili, ne znaju što će od novaca iz hrvatskog državnog proračuna i postignutih privilegija, pa uz predstavnike svih drugih vrsta manjina vladaju nad šutljivom hrvatskom većinom. Udaraju nas svim mogućim sredstvima, kao Deklaracijom o nesnošljivosti i etnocentričnosti u Hrvatskoj, donesenoj u Puli 14. svibnja 2015. godine, osnivanjem, nešto prije, Antifašističke lige, tjeranjem nas većine, umjesto sebe, na suočavanje sa prošlošću, crtanjem nacističkih znakova, organizirano i bez posljedica upadanjem u stanove istaknutijih hrvatskih domoljubnih osoba i udaranjem, pa i ubijanjem bez da budu otkriveni i kažnjeni, jer ih državne institucije štite i podržavaju, kao i većina medija. Poštenim pripadnicima nacionalnih manjina, kakvih je najviše, to je neugodno, pa ne izlaze ni na izbore za nametnute svoje predstavnike, i žao im je zbog takvog odnosa prema hrvatskoj većini, zbog narušavanja međunacionalnog suživota.

Sramotno prešućivanje skandalozne laži o Šaranovoj jami

Svake godine, čak i po nekoliko puta, velikosrbi, na čelu sa Miloradom Pupovcem, Srpskom pravoslavnom crkvom i Ognjenom Krausom, predstavnikom Židovske općine u Zagrebu, prave lakrdije od komemoracije tobože za 40.000 Srba i Židova ubijenih od ustaša i bačenih u tu jamu. Tu su obično i predstavnici Republike Hrvatske.

Godine 2015, 22. lipnja, bio je i velikosrbin četnik Aleksandar Vulin, ministar u vladi Republike Srbije, a kao predstavnike Vlade Republike Hrvatske bio je ministar kulture Berislav Šipuš, koji je i sam govorio kako svi oni tu stoje nad desecima tisuća ubijenih nedužnih žrtava od strane ustaša i kako im i on odaje počast u ime Republike Hrvatske. Aleksandar Vulin, koji je i ranije, u više navrata, provocirao i vrijeđao hrvatski narod, pa čak i hrvatske branitelje u samoj Republici Hrvatskoj, u svezi ćiriličnih ploča u Vukovaru, ovom prigodom je srcedrapateljno zazivao nebesa i vrijeđao hrvatskoga kardinala mučenika jugokomunističkog režima, najhumanijega čovjeka i sveca, Alojzija Stepinca, pitajući se kako će on u nebo sa 14.000 "ubijene srpske dece". Čudo da nije, kao na jasenovačkom popisu, spominjao izmišljenih 20.000 ubijene djece.

Interesantno, na te sve laži i uvrjede donekle su blago reagirali i ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, a slično i Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović.

Reagirao je, svojim priopćenjem od 23. lipnja 2015. godine, objavljenim u Glasu Koncila od 28. lipnja, i Nadbiskupski duhovni stol Zagrebačke nadbiskupije. Oni u priopćenju osuđuju vrijeđanje našega blaženika, ponižavanje Hrvata i gaženje istine, te zamjeraju vlastima Republike Hrvatske što to dopuštaju. No, karakteristično je da nitko do onih koji su reagirali ne spominje glavni argumenti protiv svih laži, a taj je da je baš ta jama stručno i forenzički, uz nazočnost policije, istražena, po zahtjevu Saborske komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, još prije 2000. godine, te da je ustanovljeno da u toj jami nema ni jedne ljudske kosti. O tome je prije par godina, opširno, u par navrata, pisao Hrvatski tjednik, a snimljen je i svima dostupan filma o tom istraživanju.

I osobno sam o tome razgovarala sa najpoznatijim hrvatskim speleologom i hidrologom dr. sc. Srećkom Božičevićem. Boravio je u mirovnom domu "Maksimir", a umro je prije oko godinu dana. On mi je osobno rekao da se u tu jamu, duboku oko 40 metara, spuštao dva puta, te da u toj jami zaista nema ljudskih kostiju. Ujedno mi je rekao da na tome području ima još 17 neistraženih zatrpanih jama, te da nije bilo dozvoljeno istraživanje tih jama u bivšoj Jugoslaviji, a ni kasnije, te da mu je poznato, budući da je rodom iz Like, da su 1945. godine prema Jadovnu odvoženi brojni kamioni sa hrvatskim zarobljenicima sa križnih puteva, a da su se kamioni vraćali prazni.

Pravo je Božje čudo i znak da su velikosrpski tvorničari laži baš slučajno odabrali tu Šaranovu jamu za centar svojih laži, te još 1961. godine na nju postavili natpis, koji tamo stoji i danas, o desecima tisuća tu ubijenih Srba od strane ustaša.

Tako nam je Bog baš dao argument, kao na dlanu, da na temelju te laži pobijemo i sve ostale laži protiv našeg naroda i naše ratne hrvatski države. Na žalost, naši političari, pa i predstavnici Crkve, baš to neće reći, iako im je poznato, a što svakako nije teško ni provjeriti.

Stoga je jedini zaključak da hrvatski vodeći političari i dužnosnici, pa i dostojanstvenici Katoličke Crkve, to ne smiju govoriti, kako ne bi ispalo da brane ustaše.

Žalosno je da se tako ponašaju i značajni rodoljubni publicisti sa svojim člancima u medijima, osuđujući Vulina i velikosrpsku politiku prema Hrvatskoj, a ne spominjući glavni argument, da je ta jama nad kojom oni tobože žale žrtve svoga naroda, zapravo potpuno prazna. Pogotovo utjecajni mediji u Republici Hrvatskoj apsolutno ne govore i ne pišu o toj praznoj jami.

Tako svi skupa bijedno gaze očiglednu istinu, a to nikako ne može na dobro izaći, kako u nas, a tako i u cijelome svijetu.

dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Kakanj, 13.6.2016.

ANICI JURIĆ NA KUĆNOM PRAGU UBILI TRI SINA I SUPRUGA

I 23 godine poslije neopisiva tuga i suze u očima Anice Jurić, majke kojoj su na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1993., u kakanjskom selu Grmače, na kućnom pragu, pripadnici Armije BiH ubili trojicu sinova i supruga.

U samo jednom danu ostala je bez sinova Dragana (20), Ljubomira (21) i Stjepana (25) te supruga Jure.

“Bol koju osjećam sve ove godine samo raste. Posebno teško je na godišnjicu stradanja, znajući da za ubojstvo mojih trojice sinova, supruga i svih naših žrtava još uvijek nitko nije odgovarao”, kazala je Anica Jurić.

Anica, koja je i sama bila zatočena, uspjela je preživjeti strijeljanje te, noseći je u naručju, spasiti kćer Lidiju koja je ratne 1993. godina imala samo nekoliko mjeseci. Zbog žrtve koju je podnijela, Anicu Jurić kakanjski Hrvati s pravom zovu najhrabrijom majkom i suprugom. No, i najhrabriji vape za pravdom i istinom.

“A istina je, da je ovdje u proteklom ratu počinjen strašan zločin i za njim ne treba tragati, vidimo ga golim okom i na svakom koraku, a gotovo da ga nitko više i ne spominje. Bez dokumentiranja povijesti i zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, naša će povijest ostati krnja. Ovdje u Kraljevoj Sutjesci i Kaknju nalazi se dio naše zajedničke povijesti. Ne smijemo zaboraviti da je odavde protjerano više od 11 tisuća Hrvata, a 22 hrvatska sela do temelja su spaljena”, kazao je Pavo Šljivić, prvi zapovjednik HVO-a u Kaknju.

Postrojba je to, koja je, naglasio je Šljivić, dala ogroman doprinos u Domovinskom ratu. Čak 102 pripadnika Brigade HVO-a “Kotromanić” poginula su, a 135 ih je ranjeno.

“Svi su poginuli na svome, braneći svoj dom i obitelj, svoju povijest, jezik, kulturu, svoj narod”, kazao je fra Zoran Jaković, gvardijan Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, predvodeći u sutješkoj crkvi misno slavlje za poginule u Domovinskom ratu. (VL)


Blagdan sv. Ante Padovanskog, 13. lipanj 2016.

SVETI ANTE PADOVANSKI

"Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima". (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate). Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

b. Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

f. U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

h. Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

j. Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

l. U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: "On je umro i pokopan je u paklu". Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

Sveti Ante s djecom - zaštitnik djece. Blagoslov djece je uobičajen u svim crkvama posvećenim sv. Anti

Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji. Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: "Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost".

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

fra Franjo Mabić


Katolici.org

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Ante izlazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Ante u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: ''Idi, sin tvoj živi''. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: ''Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji''. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: ''Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže''.

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante sa malim Isusom

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.


Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan


Da se ne zaboravi...

LIPANJSKA POVELJA

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neupitnog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije ru2 zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA


U spomen hrvatskom ratniku!

Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Mostarsko ratište, Dubrovačko ratište, Popovo polje.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu. Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!


Alternativa

Alternativa je nova kultura rada, zasnovana na natjecanju, nagradama i kaznama, te na pokretanju gospodarstva slobodnog tržišta. Zemlji je prijeko potrebna etička revolucija koja će (preko Vlade) proglasiti i (preko pravosuđa) nametnuti valjanu ljestvicu vijednosti.
Mladen Rojnica


Kršćani

Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik


Glas naroda

Valja ići od kuće do kuće, od sela do sela, slušajući i pridobivajući narod novim zamislima i umješnim i čestitim političarima, ustrajući na važnosti njihova glasa.
Mladen Rojnica


Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Referat člana HŽD-a, gospodina Mile Prpe, kojeg je održao na 6. Kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 16. 17. i 18. lipnja 2013.g.

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

U vremenu, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstruozni karakter dogodio se, najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g. u središtu Zagreba.

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Citiram tekst iz Slobodne Dalmacije objavljen 5. svibnja 2001.g „Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. "Već noćima ne mogu oka sklopiti", rekao je Babiću. "Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući." Završen citat.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički - činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast, da njihova žrtva nevinosti ostane zapamćena;

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

Zaigralo šumom vilinsko kolo
šezdeset bijelih vila u svjetlini.
Zaigralo, - pa se i rasplakalo
šezdeset njinih majki u crnini.

2.

Šezdeset učenica iz internata
iz srcišta samog Zagreb grada.
Nakon rata, nakon strašnog rata.
kako li samo nevino nastrada.

3.

Kad na trorog kapi ubojicama
crven zvijezda sjajem zatreptala.
Dva kamiona, pokrov s ceradama
pred vratima đačkog doma stala.

4.

Djevojčice penju u kamione -
na izlet u prirodu da ih vode.
Na livade cvjetne, proplanke one.
Tamo, tamo gdje miris slobode.

5.

Svibanjsko jutro svjetlošću blista,
priroda pleše ljepotom cvata.
Zelen šumarci bojom mladog lista -
i roj leptira uokolo se hvata.

6.

Kravarsko se vidi, kamioni skreću
u šumu gdje lipe, breze, bori
Proljet u cvatu kao da nudi sreću,
ali slutnja neka u srcu im gori.

7.

Djevojčice u šumi, nevinost dana.
S trorogih kapa zvijezda se ljeska
Crvenom bojom, ko krvava rana -
pod njima zvjerski pogled se bljeska.

8.

Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga
pohote grozne, žrtve postaše prve.
Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga
Matilda mrtva, mrtva leži isprve.

9.

Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!
Nikome baš ništa učinile nismo!
Sad glas im drhtav u nevinosti žive!
Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.

10.

Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.
- Krive ste nam za to jer ste još žive.
Prasak pištolja, i smrt na licu niknu
na bljedolikom licu djevojčice Ive!

11.

U srcima muk, drhte nabujale grudi,
tek u pubertetu te učenice svake.
Tijelo umire, a srce život žudi -
ali orgija smrti uze i život Jake!

12.

Ana-Marija i Magda pokošene pale.
Krv lipta i zelenu travu kvasi.
Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,
djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.

13.

Muk tišine, tišina mukom vlada.
Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!
Rafalna paljba rapsodiju sklada -
i kontrabas smrti krvcom ih zali.

14.

S licem u travi i Biserka leži,
krijes u očima i Anastazije mrtve.
Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.
Skriva se od žrtve, skriva se od žrtve.

15.

Djevičanstva u travi pokošena bila,
sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.
Šezdeset ljeta i tajna se krila,
kostima mrtvih dok svjetlost ne svane.

16.

Ne plačite majke, one za smrt ne mare,
- njih šezdeset sad vilama postale.
Ubojice klete plam pakla nek tare!
Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Zasad, sve što bismo mogli učiniti za njih to je da se u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva postave vijenci, zapale svijeće, i njihovo grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj pogubljenih, jer prema nekim izvorima bilo ih je sedamdeset, te na zgradu nekadašnjeg internata u Preradovićevoj ulici iz koje su izvedene trebalo bi, ako nam vlast dopusti, postaviti im spomen ploču.

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih, više djevojčica nego djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno pasiansko bogatstvo i njihovo štovanje kao heroina života.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

Mile Prpa


ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

LATKOVIĆ, Radovan (1917 - 2003)

HRVATSKI NACIONALISTI I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET

Mnogi hrvatski nacionalisti, srednjoškolci i sveučilištarci, i neki članovi pododbora MH, pripadali su i katoličkim organizacijama, napose Hrvatskom križarskom bratstvu i društvu Domagoj.

Ova okolnost doprinjela je, da se nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne omladine razvilo u duhu kršćanskih načela i zasada Katoličke Crkve. Sjećam se sastanaka koje smo održavali u križarskom ogranku u župi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici, slično kao i u našem Pododboru, pod duhovnim vodstvom župnika, dra. Josipa Lončarića. Volili smo ga i cijenili, premda nismo tada znali, da je bio odigrao važnu ulogu u izboru svećeničkoga zvanja mladog Alojzija Stepinca, budućeg zagrebačkoga nadbiskupa.

Okolnosti, da su u Srednjoškolskom i Sveučilišnomu pododboru, uz članove katolike, bila i dva muslimana (Halid Čaušević, sin Reis-Ul-Uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića, i Muhamed Hadžijahić), nije vodila podijeljenosti među nama. Svi smo se osjećali Hrvatima i svijest pripadnosti istom narodu bila je temelj naše povezanosti. Sjećam se prijateljstva koje me je povezivalo s Halidom i Muhamedom u zajedničkomu nacionalnom osjećanju i djelovanju.

SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM

Približavanje i suradnja hrvatskih nacionalista i Ustaškog pokreta prirodno se razvila tijekom vremena, proizašla iz zajedničkoga hrvatskoga državotvornoga stanovišta i borbe za uspostavu hrvatske nezavisnosti. Nakon šestosiječanjske diktature, Ustaški pokret bio je najjača organizirana politička snaga, koja je bezkompromisno zastupala "pravo hrvatskoga naroda na svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj i na cijelom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, tj. svoju potpuno samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu opet uspostaviti". "Tu uzpostavu", naglašavaju ustaška Načela, "ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja". "Hrvatski narod ne vežu", ističu ustaška Načela, "nikakve međunarodne ni državo-pravne obveze iz sadašnjosti ni iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima, niti će se na takve u svojoj nezvisnoj državi Hrvatskoj obazirati." Ovim stanovištem jasno je naglašena ograda od bilo kojeg utjecaja stranih političkih ili ideoloških doktrina na djelovanje Ustaškog pokreta.

Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.

Sjećam se još uvijek oduševljenja kojim sam krenuo s dva prijatelja, jedan je bio, mislim, Franjo Perše, u potragu za izdanjima ustaške emigracije, koja smo se nadali pronaći u okolici Zadra. Stigli smo do Školjića, maloga otočića na domak Zadra, odakle nas je jedan fratar neprimjetno prebacio malom brodicom do Zadra.

Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.

Suradnja hrvatskih nacionalista sveučilištaraca s Ustaškim pokretom oživjela je, naročito, povratkom iz emigracije dr. Mile Budaka i dr. Mladena Lorkovića.

Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...

Naš štrajk prekinula je zapovijed, da se ukrcamo u policijsko vozilo. Nismo znali kamo nas misle odvesti. Izgladnjeli i oslabljeni, teško smo podnosili vožnju i trešnju staroga vozila.
Nakon duljega vremena primjetili smo, da smo stigli u Lepoglavu.

LOGOR ZA POLITIČKE KAŽNJENIKE - LEPOGLAVA

Odmah po dolasku, Uprava logora "počastila" nas je, izgladnjele i izmorene, bez predhodnoga liječničkoga pregleda, zdjelicom kaše od - graha koju nismo mogli ni okusiti.

Ipak, osjećali smo se kao u svom domu, kad smo primijetili da nas očekuje, kao "kućedomaćin", već odprije zatočena skupina gospićkih građana i omladinaca na čelu s Juricom Frkovićem. Osim njih, dali su nam dobrodošlicu odprije zatočeni prof. Ivan Oršanić, dr. Mile Starčević, dr. Šime Cvitanović, Ivo Balentović, Ico Kirin...

Prije nas stigla je jedna skupina sveučilištaraca, među njima braća Crnko (Milivoj i Josip) i, koliko se sjećam, Ante Jakaša, Mile Musa, Mate Jeličić, Božo Ivanuš, Grga Ereš, Jerko Skračić, Frane Sulić.

Tako je počeo naš logorski život, koji je, treba priznati, bio u ono doba daleko do onoga što je bila, kasnije, srbokomunistička zloglasna Lepoglava, u kojoj je i naš junački nadbiskup Stepinac doživio svoje mučeništvo.

Kojiput nam se pričinjalo, da se nalazimo u jednom pododboru Matice Hrvatske ogradenom logorskim zidinama i policijskom stražom. Svakog dana, oko pet sati poslije podne, nakon improvizirane večere od paketa koje su nam slali rodbina i prijatelji, održavali smo redovito "društveno sijelo". Naši stari, ugledni hrvatski intelektualci, poveli bi razgovor o političkim pitanjima onoga vremena, izlagali svoje poglede i svoja predviđanja o temeljnim pitanjima hrvatske narodne zajednice i buduće hrvatske države. Razgovor bi se uvijek produžio kroz nekoliko sati, uvijek raznolik i poticajan. Bilo je prigoda i za šalu i zabavu. Optimizam nas mladih i po godinama starijih, obilježavao je naše dane. Razumljivo je, da smo ipak željeli stupiti na slobodu, tim više što smo težili ostvariti stvarnu slobodu rušenjem zida jugoslavenske tamnice naroda.

Među raznim šalama koje su pojedinci izmišljali bila je i originalna šala Jože Crnka, jedna "aprilska šala"! On je smislio proširiti vijest, da ćemo 1. travnja biti oslođodeni. Šala je postala zbiljom. Makar je većina logoraša već bila prebačena u drugi logor - Kruščicu - "Studentska grupa", zahvaljujući anonimnoj intervenciji jedne utjecajne osobe "pri vlasti", bila je 1. travnja 1941. odpuštena iz logora.

Oni, koji su putovali u Zagreb, bili su u vlaku iznenadeni porukom, da ćemo u Zagrebu biti ponovno uhićeni. Zato ne smijemo odsjesti u našem stalnom zagrebačkom boravištu, nego u jednom drugom, koje nam je u istoj poruci bilo povjerljivo saopćeno. Bili smo smješteni u stanu jednoga prijatelja gdje smo se pripravljali za dogadaje, koji su trebali doskora nastupiti: slom Jugoslavije i ulazak njemačke vojske u Zagreb. Raspravljali smo koje ćemo dužnost morati preuzeti u tim časovima mi, hrvatski sveučilištarci - nacionalisti. Jednoga od tih dana primio sam ceduljicu s porukom, rukom pisanom: "Ustaša Radovan Latković imenuje se povjerenikom radio-stanice Zagreb. - Mirko Jerec."

PROGLAŠENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Sjedio sam s prijateljima u slastičami Kostinčer na Preradovićevu trgu, kada sam, oko tri sata poslije podne, na sam dan 10. travnja 1941., saznao za ulazak njemačke vojske u Zagreb i neminovni slom Jugoslavenske armije.

Nisam bio dobio nikakve upute u svezi mojega imenovanja, no smatrao sam, da u nastalim okolnostima moram što prije doći u radio stanicu. Ali kako? Ulice Zagreba bile su već prepune vojnih jedinica i naroda, koji je oduševljeno klicao svitanju hrvatske slobode.

U tim okolnostima, stići redovitim prometnim sredstvima do Vlaške ulice, gdje je bila smještena radio stanica, bilo je nemoguće. Odlučio sam stoga nazvati zagrebačko redarstvo i zatražiti razgovor s ravnateljem dr. Vragovićem. Predstavio sam se kao imenovani povjerenik radio stanice Zagreb i zatražio, da mi odmah pošalje prometno sredstvo koje će me prebaciti na mjesto moje udjelbe. Dr. Vragović, koji me je još prije nekoliko mjeseci dao uhititi, odazvao se vrlo ljubazno i bez oklijevanja poslao mi motorkotač s prikolicom i redarstvenika, da me prebaci u Vlašku 116. S nepovjerenjem sjeo sam uz redarstvenika, u podsvijesti još uvijek organa koji obavlja uhićenja, a sada, nevjerojatno, poslana meni na uslugu!

Teško smo se probijali zakrčenim ulicama, dok nismo, napokon, stigli do radio stanice. Bila je već zauzeta po jednoj skupini omladinaca iz društva "Hrvatska uzdanica" koja je, pod vodstvom Viktora Makara, smjelim podhvatom razoružala jugoslavensku vojničku posadu već 9. travnja 1941. nakon što su u jutarnjim satima primili obavijest o pobuni Hrvata 106. pješačke pukovnije u Bjelovaru. Sve se to odigralo još istoga dana poslije podne, pripovijeda mi Makar, gotovo neprimjetno, bez ljudskih žrtava i bez ijednog incidenta.

Slijedećeg dana izvedbe su proslijedile redovitim rasporedom sve do časa proglašenja hrvatske državne nezavisnosti.

Kad sam ušao u zgradu radio stanice, Slavko Kvaternik već je bio pročitao proglas, koji je odjeknuo cijelom Hrvatskom:

"Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna stoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika, dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u domovini i inozemstu, odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska."

Oduševljenje kojim je hrvatski narod jednodušno prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bilo je pomućeno vijestima o učestalim ekscesima pojedinaca i neumjesnim mjerama vlade donesenim pod pritiskom "saveznika", Njemačke i Italije, u protimbi s Ustaškim načelima i povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.

Sve je to izazvalo negodovanje i u redovima hrvatskih nacionalista. Jedan uži krug hrvatskih sveučilištaraca nacionalista, kojemu sam pripadao, zatražio je primanje kod Poglavnika, da mu izloži svoje poglede na nastale događaje. Primanje je bilo ostvareno posredovanjem našega kolege Wernera (Busa), sina gradonačelnikova, koji je radio u Poglavnikovu uredu. Poglavnik nije dao posebno značenje dogadajima koje smo mu izložili. Rekao nam je, da se nalazimo u revoluciji i da su to redovite pojave svake revolucije, koje će s vremenom nestati.

Radio stanica Zagreb nastavila je 1941. normalno svojim emisijama, prema odprije ustaljenom rasporedu. Nije bilo smetnji ni od koga. Svi su zdušno izvršavali svoje dužnosti. U tim okolnostima stekao sam uvjerenje da nema potrebe postaviti nekoga "povjerenika" za nadzor rada zagrebačke radiostanice. Zato sam zatražio, da me se oslobodi te dužnosti. No državni tajnik za promičbu prof. Ivan Oršanić i ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković htjeh su, da još neko vrijeme ostanem na radio stanici. Već 27. travnja 1941. bio sam imenovan ravnateljem.

Jednoga dana posjetio je radio stanicu Poglavnik. Ušao je u moj ured, držeći u ruci, kao neki kompromitirajući plijen, daščicu koja je visila na unutarnjim ulaznim vratima s nadpisom Radiostanica Zagreb. Pružio mi ju je prijekornim pogledom, kao da pita: "A što je to?" Njegov pogled izražavao je prigovor mojoj nebrizi, da još nisam bio promijenio naziv "radio" u "krugoval".

Ovaj neugodni susret završio je, srećom, bez posljedica. Sve je bilo riješeno izmjenom naziva radiostanice.

* * *


Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI - 4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4.000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Kako navodi "Demokracija", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4.000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti, kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna.

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

"Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojega oca te da me ne će pustiti iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. Petar Bolčić: Nekoliko nas je iz iskopane jame ukrcavalo leševe na vagonete, a drugi su ih gurali do tvornice gdje su ih spaljivali u velikoj peći. U skupini sa mnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam obavljati najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudske kosture", kazivao je Bolčić svojemu bratiću.

Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. "Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu unatoč, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji ne ću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela... Majka s djetetom u zagrljaju... Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom", nastavlja Bolčić.

Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. "Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagonete, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražari tvrdili su nam da se nitko od nas ne će vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći."

Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan:

"Kad su me pustili, otišao sam do jedne slovenske kuće u blizini i zamolio hrane. Dali su mi kruha i soka od jabuke, jer ni oni ništa drugoga nisu imali. Znali su kakav sam posao u njihovoj blizini radio pa sam ih zato i pitao kako je sve skupa započelo i koliko je ljudi tamo (u skloništu, op. a.) pobijeno. Gazda mi je rekao da je tvornica u ratu radila za Nijemce i da je rov bio sklonište u slučaju zračnih napada. U svibnju 1945. partizani su tamo doveli hrvatsku vojsku, zajedno s civilima, ženama i djecom. Naredili su im da uđu u rov s obrazloženjem da će tu prenoćiti, a sutra nastaviti put. Kad su sve ugurali u rov, pred otvor su partizani postavili mine. Jaka eksplozija je potpuno zatrpala ulaz, da su se svi u rovu ugušili. Slovenac mi je rekao da je u rovu bilo oko četiri tisuće vojnika, civila, žena i djece", nastavlja Bolčić.

Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik (sic!). Vrlo je podrobno opisan i sam položaj rova - na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Vrlo je vjerojatno da je Bolčić u skloništu zaista vidio djecu hrvatskih domobrana i civila. Naime, oko tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata blizu maloga koruškog mjesta Pliberka (Bleiburga), nedaleko slovenske granice zbile su se poznate masovne likvidacije. Danas se zna da je nekoliko tisuća ljudi iz te kolone odvedeno i u Kočevski Rog, gdje i dandanas pronalaze njihove kosture. Kosturi su otkriveni i tijekom gradnje autoceste blizu Tezna, a ljudski ostatci iz toga masovnog pokolja "pohoda smrti" mogu se pronaći razasuti po cijeloj okolici toga kraja. Gotovo je sasvim sigurno da je više tisuća osoba dovedeno u Slovensku Bistricu, od Maribora udaljenu jedva 20 kilometara. Leševi koje je spaljivao Bolčić pripadaju toj skupini.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.


NOVO ZLO IZ TRILATERALNE KUHINJE I DOMAĆE JUDE

Poštovani Hrvati i Hrvatice,

Potražite na RTV slušaonici od 2. lipnja, mislim u 8 sati ujutro, emisiju Visa koja se bavi unutrašnjom i vanjskom politikom i pažljivo poslušajte. U prvom dijelu emisije možete čuti i razgovor o TTIP, Transatlanskom sporazumu o investicijama i partnerstvu u kojoj se moglo čuti i Gordana Jandrokovića.
Možete li zamisliti ovo: Gordan Jandroković upitan o TTIP odgovara da je saborski odbor, nisam dobro čula je li za gospodarstvo ili neki drugi, uglavnom u kojem je on, raspravljao o sporazumu i da je nama, Hrvatima sporazum prihvatljiv.
Znate li, između ostalog, zbog čega. Hrvatski izvoz u SAD povečat će se sa 0.01 na 0.2%.
O takvo važnom pitanju nije bilo javne rasprave, nije bilo ni saborske rasprave nego je pitanje samo raspravljano u saborskom odboru.

Ovo vam pišem da znate da ćemo zbog povećanja izvoza od u SAD 0.01 na 0.2% izgubiti državu. O oprezu, o sumnjama, o opasnostima ni riječi. TTIP je povoljan za Hrvatsku. Naš narod ima poslovicu: Budali je more do koljena. Ovo što sam dole napisala prije desetak dana treba ponoviti jer se nadvila crna opasnost nad Hrvatskom. Ruše se institucije, privatiziraju resursi, ukida pravni sustav, zdravstvo, školstvo, kultura, sve ide pod stranim profitom, a naši sabornici pijani od vlastite "pameti" stavljaju državu na bubanj.

Jedino što mogu ovdje dodati, to je uvod kritičkog teksta o TTIP dr. Paul Craig Robertsa, bivšeg zamjenika ministra financija SAD u Reaganovoj vladi, autora reganomike, i urednika Wall Street Journala koji je prešao u obranu prava čovječanstva od korporacija i potkupljenih, pokvarenih i glupih vlastodržaca. Jednako kao što su se pregovori Evropske komisije obavljali u tajnosti tako je i saborski odbor Hrvatskog Sabora o najvažnijoj stvari za hrvatsku budućnost raspravljao u tajnosti. N
e dajte im Hrvatsku! Oni nisu dostojni svoje dužnosti, svoga naroda i krvi koja je prolivena za ovu domovinu.
To nam čini koalicija koja se naziva domoljubnom, ali bi isto učinila i ona druga strana, u to ne sumnjam.

TTIP JE ZNAK ZA AMERIČKI EKONOMSKI IMPERIJALIZAM

Autor: Paul Craig Roberts

Greenpeace je učinio veliku uslugu onom dijelu svijeta čiji su predstavnici pokvareni, korumpirani i glupi i imaju namjeru potpisati TRANS-PACIFIC I TRANS ATLANTIC partnerstvo kao veliko djelo. Greenpeace je osigurao i otkrio tajne TTIP dokumenta koji Washington i globalne korporacije guraju prema Evropi. Službeni dokumenti dokazuju da je moj opis toga „partnerstva“ bio točan čim su se dokumenti pojavili u tisku.

Ti tzv. „ugovori o slobodnoj trgovini“ nisu uopće trgovinski ugovori. Svrha tog „partnerstva“ koje su sastavile globalne korporacije je da se korporacije učine imunim na zakone suverenih država u kojima posluju. Svaki zakon suverene države bilo socijalni, zakon o zaštiti okoliša, o sigurnosti hrane, zaštite na radu, svaki zakon ili regulacija koja umanjuje profit korporacije smatra se „preprekom u poslovanju“. „Partnerstvo“ dopušta korporacijama da podignu tužbu koja obara zakon ili regulaciju i još obeštećuje korporaciju i plaća joj naknadu za štetu iz sredstava platiša poreza države u kojoj posluje. Pri tom korporacija je i sudac i porota i tužitelj.

Drugim riječima „partnerstvo“ daje globalnim korporacijama moć da sruše sve demokratske tečevine. Evropa se sastoji od demokracija. Demokracije zakonima štite okoliš, sigurnost hrane i rada, ali ovi demokratski zakoni ograničavaju profit. Sve što je iznad tvornice koja eksploatira radnike, plaća od kojih se jedva može preživjeti, što se tiče zaštite okoliša, zakonodavstva koje štiti hranu ili rad može biti odbaćeno i bit će svedeno od strane globalnih korporacija pod naziv „partnerstvo“.

Jedino izdajica, i to dobro plaćena izdajica, može potpisati takav ugovor. Po mom mišljenju i oporezivanje korporacija može biti odbaćeno jer umanjuje profit.

Trans-Atlansko i Trans-Pacififičkčo „partnerstvo“ se provodi u tajnosti. Razlog je očit. Ako bi ljudi znali kako su prodani nastala bi pobuna i protesti. Korporacije skrivaju i njihovi propagandisti u financijskim medijima. Oni mogu poricati moja otkrića ali ja nemam službenog dokumenta da se na njega pozovem. „Partnerski“ sporazumi su pregovorni. Prema Ustavu SAD-a ugovori /pregovori/ spadaju u nadležnost Kongresa a ne u nadležnost izvršnog tijela doznačenog Trgovačkom predstavništu koje ne predstavlja američki narod nego korporacije koje traže prednosti. Da bi izbjegli Ustavu SAD-a sporazumi su definirani kao Ne- Ugovori. Tako možete vidjeti kako su stvoreni temelji za korupciju.

Način na koji se to radi je da se odredi Trgovačke predstavnike SAD-a da pregovaraju s određenim predstavnicima drugih zemalja. Svaki otpor sudjelovanju se rješava s mitom i prijetnjama. A svi pregovori se odvijaju u tajnosti. Ono što trgovački predstavnici potpišu tokom sudjelovanja u pregovorima podnosi se zakonodavstvu država. Zakonodavcima se kaže da moraju potvrditi ugovor i ne ugrožavati sav teški rad koji je iziskivao toliko napora i koji je u interesu sviju, a to potvrđuju svi podmićeni predstavnici i uznemiravani predstavnici pod stalnim pritiskom.

Izabrala i prevela s engl.: prof. Kornelija Pejčinović
4. svibanj 2016.

Poštovani čitatelju,

Slušajući i gledajući zbivanja u Hrvatskoj izgleda da Hrvati nemaju pojma o tome da uskoro Omogu izgubiti državu i sva moguća prava bez rata. Slušajući ono što govori naša vlada, naši ministri, sabornici, mediji, izgleda da nitko nema pojma o najvažnijoj stvari koja uzbunjuje Europsku uniju i svijet. Oni žive na nekom drugom planetu. Isto tako i njihovi savjetnici za nacionalnu sigurnosti i oni drugi svake vrste.

Prošlog tjedna, 12. ili 13. svibnja, I program Radio Zagreba je u jednim vijestima objavio da je Ministarstvo vanjskih poslova na svojim stranicama objavilo Transatlanski Sporazum o Trgovini o Investicijama, Partnerstvu – TTIP .

Spikerica je to tako jednostavno objavila i čulo se samo u jednim jutarnjim vijestima, uz komentar, da se radi o stvaranju ogromnog zajedničkog tržišta bez ikakvih drugih komentara.

Dok se vlada bavi sobom, sabornici ne dolaze na posao, predsjednik Orešković najavljuje rasprodaju Hrvatske u svom neoliberalnom zanosu, sporazum TTIP koji se u najvećoj tajnosti kuje već tri godine je provaljen.

Provala, objavljivanje 248 stranica tajno ispregovaranog teksta tokom tri godine je šokirala javnost diljem Europe. Izazvala je proteste, revolt, peticije, demostracije. U današnjoj emisiji o zaštiti potrošača evropska parlamentarka iz Osijeka govori o nekim opasnim sastojcima u kozmetici bez ideje da je Sporazum kraj suverene države i Europske unije i svake pojedinačne države članice.

Bilderberg grupa je na svom sastanku u Shantilly, pokraj Washingtona, 2008 godine, nakon dugog analiziranja psihološkog profila odlučila investirati u predizbornu kampanju Baracka Obame uvjerivši je da je elastičan i bez kralježnice i da će provesti sve što se od njega traži. Tako je preko Wall Street-a u njegovu predizbornu kampanju uložila 740 milijuna dolara, dva puta više nego u drugi mandat George-a Busha.

Sada, na kraju mandata, pije napuštanja ureda predsjednika, Barack Obama je, pritisnut prihvaćenom obvezom prije izbora, odlučio ispuniti svoje obečanje: Sklopiti Ugovor o trgovinskom partnerstvu i investicijama mega korporacija s Europskom Unijom. Taj Ugovor se pregovarao u najvećoj tajnosti.

Europska Komisija koja je mistično neizabrano, nikome odgovorno tijelo, je odabrala pregovarače koji su u najvećoj tajnosti, u sigurnosnim sobama kao bunkerima, pod nadzorom stražara, ostavivši torbe, mobitele, laptope, kapute i sve moguće čuvarima. Pod stražarskom paskom tajno izabrani pregovarači su čitali predložene dokumente koje su napisali odvjetnici američkih korporacija. Onima koji su čitali dokumente bila je zabranjena pratnja eksperata, bilo im je zabranjen međusobni razgovor, čak im je bilo zabranjen i nakon odlaska pričati s drugima o tekstu i kometirati ga. Europska komisija se obvezala da tajnost tako ispregovaranog ugovora ne će otkriti 30 godina.

Svaki normalan čovjek bi se upitao o valjanosti jednog takvog dokumenta čitanog u najvećoj tajnosti a koji se tiče sudbine 508 milijuna evropskih građana. Slušajući u radio emisijama naše europarlamentarce nismo čuli ništa što bi narod diglo na noge, na uzbunu, a radi se o uništenju države, nacije, zdravstva, školstva, poljoprivrede, nacionalnog pravosuđa. Ulaze američke mega korporacije na europski teren i ne priznaju europsko i druga nacionalna pravosuđa nego samo profit. Ako država čuvanjem okoliša traži od korporacije da plati zaštitu korporacija će tužiti državu američkoj privatnoj arbitraži od tri suca, i ako korporacija izgubi spor, država će joj morati platiti odštetu koliko je izgubila od profita. Neograničeno dolazi Monsanto s najstrašnijim otrovom glyphosate-om koji prelazi u pitku vodu, bilje, životinje, koji se nalazi u mokraći i u kruhu. Nema zaštite. Dolazi meso sa steroidima, hormonima. To je kraj pravosuđa, kraj civilizacije, kraj svijeta kakav smo poznavali. Ono što nam se sprema, dok naši parlamentarci i ministri žive na nekom drugoma planetu i sanjaju da će ih rasprodaja i strane investicije spasiti, ,je nejverojatno. Pa ti ljudi niti čitaju niti se interesiraju za stvarna zbivanja izvan medija koji omamljuju narod i ispiru mozgove.

Da ne bih ja alarmirala javnost svojim riječima prevela sam niz tekstova iz pera najpoznatijih svjetskih stručnjaka, neovisnih novinara istražitelja i geopolitičara koji su šokantnim analizama alarmirali svjetsku javnost o onome što nam se sprema. Mada oni svi pišu o istom njihovo pisanje se u mnogome razlikuje i daje čitav niz dragocjenih informacija koje su pratile ovaj sramotni međunarodni skandal.

A SPREMA NAM SE TRGOVINSKI NUKLEARNI RAT. TAJ BI SE UGOVOR TREBAO POTPISATI USKORO, U SVAKOM SLUČAJU PRIJE KRAJA MANDATA BARACKA OBAME. TREBAO SE POTPISATI U NEW YORKU 6. SVIBNJA OVE GODINE, ALI SU HRABRI LJUDI IZ GREENPEACE-a NIZOZEMSKE OBJAVILI ISTOG DANA 248 STRANICA TEKSTA KAD JE OBAMA TREBAO OGLASITI UGOVORE KOJI NAJAVLJUJU KORPORATIVNO ROPSTVO CIJELOM ČOVJEČANSTVU OSIM RUSIJI I KINI. TOM OBJAVOM DVIJE TREČINE ISPREGOVARANOG TEKSTA JE IZAZVAN MEĐUNARODNI POTRES.
VEĆ NEGDJE LJUDI RADE U PELENAMA JER IM KORPORACIJE NE DOPUŠTAJU ODLAZAK NA WC ZA VRIJEME RADNOG VREMENA.
SA SINDIKATIMA, RADNIM PRAVOM, ZAŠTITOM NA RADU, JE GOTOVO AKO SE UGOVORI POTPIŠU. OGRANIČAVA SE PRISTUP KULTURI, OBRAZOVANJU I ZNANOSTI. TAKVA VAM JE BUDUĆNOST AKO NE DIGNETE GLAS. S OVAKVIM NARODOM I VLAŠĆU ODE HRVATSKA NA BUBANJ. S OBZIROM NA STANJE SVIJESTI NAŠ ĆE PARLAMENT I BEZ PRITISKA JEDNOGLASNO RATIFICIRATI SPORAZUME.
HOĆE AKO NE PODIGNETE SVOJ GLAS.

Katherine Frisk najbolje sažima što će TTIP značiti za Europu:

Međunarodni ugovor o „slobodnoj trgovini“ TTIP i TPP će pogaziti Nacionalni Suverenitet svake države koja ga potpiše, pogazit će Ustav svake države, njihove Ustavne sudove i svaki zakon bilo koje države koji se tiču zdravstvenog osiguranja, reguliranja minimalne plače ili zahtjeva za očuvanje okoliša. To je daleko od kapitalizma koji traži i uravnotežujue monopole restrikcijom. Ovdje se radi o korporacijskom fašizmu hegemonijskom kolonijalizmu i IZGRADNJI KORPORATIVNOG CARSTVA ukidanjem svake konkurencije u korist monopola.

prof. Kornelija Pejčinović


Zagreb, 7.6.2016.

Programirani kaos u Republici Hrvatskoj i domaći izdajnici

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Cjelokupni ovaj medijski i politički kaos, koji se događa sa vlašću u Republici Hrvatskoj, svodi se na aksiom da u Republici Hrvatskoj, od 2000. godine na dalje, prema planu i programu moćnika svijeta, razrađenom u najmoćnijim psihološkim, sociološkim i političkim globalnim stožerima, ne smiju na vlasti biti hrvatske domoljubne stranke ni pojedinci koji bi djelovali u nacionalnom i državotvornom interesu hrvatskoga naroda. To je predviđeno provoditi uz pomoć domaće dobro plaćene neprijateljske pete kolone.

Vidjeli smo kako su se antihrvatski moćnici svijeta odnosili prema prvome hrvatskome predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, i njegovim najbližim domoljubnim suradnicima.

Kada su procijenili da ih ne mogu moralno slomiti, najvjerojatnije su ih smrtno ozračili, a neke druge monstruoznim optužnicama psihički i fizički slomili i u smrt poslali.

Vidjeli smo što su, nakon smrti predsjednika Tuđmana, uz ranije pripreme, sve poduzimali da manipulacijama i raznim prijevarama, te 2000. godine, dovedu na vlast Račanovu ekipu, za koju su znali da je uvijek bila i da će uvijek biti protiv svake samostalne i slobodne demokratske hrvatske države. Sjetimo se što je tada rekao tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Robin Cook (umro 2005. godine), kako mu je promjena vlasti u (jednoj maloj zemlji - moja opaska) Republici Hrvatskoj najbolja vijest u svijetu za 21. stoljeće.

Što je sve ta vlast započela i uradila na destrukciji, rasprodaji, pljački i enormnom nepotrebnom zaduživanju Hrvatske, poznato nam je.

Kako se sve nastavilo sa Sanaderovom i Kosoričinom vlašću, te produljilo sa Milanovićevom Kukuriku koalicijom, također nam je poznato.
Drukčije se, prema predviđenom sotonskom planu, nije smjelo dogoditi.
Nakon Mesićeve desetogodišnje katastrofe, na izborima za predsjednika države 2010. godine, Andrija Hebrang, koji je imao najviše izgleda za pobjedu, nipošto nije smio doći u obzir. Stoga su mu podmetnuli kandidate iz iste stranke, ljigavce, tobože poštenog znanstvenika Dragana Primorca i tobože velikoga gospodarstvenika Nadana Vidoševića, sve kako bi se otvorio prostor za pobjedu poželjnoga Ive Josipovića.

Budući da je Sanaderova ucijenjena bijedna vlast sve radila na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, kao i oktroirana vlast Jadranke Kosor, logično je bilo da, uz ostale medijske i ine prijevare, 2011. godine na red dođe Milanovićeva još gora vladavina.

Kako su oni, u svome zlu upropaštavanja Hrvatske, sve nadmašili, postojala je, za pokvarene antihrvatske moćnike svijeta, velika opasnost da bi hrvatske nacionalne političke snage mogle doći na vlast na parlamentarnim izborima krajem 2015. godine. Pokušali su učiniti sve da se to ne dogodi, a nadali su se da će predsjednik Josipović svakako ponovno pobijediti.

Na Domoljubnu koaliciju, prije izbora, primijenjen je, kao u slučaju Hebranga, prokušani recept podmetanja neke malo drukčije, a slične opcije, novosmišljenoga Mosta, uz neviđenu potporu medija jednoj tobože spasonosnoj i poštenoj novoj političkoj opciji.

No, kako nisu u potpunosti uspjele nikakve makinacije ni manipulacije, Domoljubna koalicija je za malu nijansu uspjela je biti relativni pobjednik.

Kako se to nije smjelo dogoditi, nastala je među neprijateljima i svjetskim moćnicima konsternacija. Nova, teško dogovorena vlast u Republici Hrvatskoj, nipošto nije smjela profunkcionirati.

Tajne službe u Republici Hrvatskoj izgleda ništa drugo ni ne rade, već samo navlače i love političke funkcionare, posebno desne opcije, na razne sumnjive stvarne ili izmišljene afere, kako bi ih mogli ucjenjivati u određenom političkom trenutku. Oni, takvi ucijenjeni, bježe od spasonosne istine kao od žive vatre i ne drže se nikakvih načela, a što bi jedino mogao biti spas i za njih i za hrvatski narod.

Otkada se formirala nova vlast, gotovo nikoga nisu smijenili i ništa nisu promijenili na bolje. Stalno su u defenzivi, a protivnici, unutarnji i vanjski, uz pomoć zaglušujuće medijske histerije i hajke, su u neviđenoj divljačkoj ofenzivi.

Ovi na vlasti se potpuno gube i zaslijepljeni od udaraca ne vide nikakvu orijentaciju, pa se u kaosu sve više udaraju i međusobno. Na djelu je pravi prljavi državni udar, bez vojske i oružja.

Gdje su sada naši stratezi, stožeri i prijatelji za demokratsku obranu od nasilja? Vjerujem da ćemo, uz Božju pomoć, naći izlaz.

Moćnicima svijeta ne smeta krvoločni, genocidni i agresivni nacionalizam iz Beograda i Srbije i s njihovih nogometnih stadiona. Takvi, koji su kod njih na vlasti, izabrani su i sa preko 50% glasova, a i najekstremniji četnici, poput Šešelja, dolaze im u parlament sa 10-ak posto glasova.

Moćnicima svijeta smeta hrvatski obrambeni patriotizam i humani pozdrav "Za dom spremni!". Smeta im miroljubivi hrvatski narod, koji većinom politički pripada umjerenom desnom centru, dok malo desnije političke stranke, koje i ne zagovaraju nikakav ekstremizam, zbog medijske blokade gotovo uopće ne mogu doći u Hrvatski (državni) sabor.

Laž, nepravda, teror, rat za profit i siromaštvo svuda su u svijetu u ofenzivi, kao i borba protiv Boga, prirode i čovjeka. U toj gigantskoj borbi nitko ne smije biti pasivan. Svi smo odgovorni i moramo se konačno opredijeliti jesmo li za dobro ili zlo. Bog nam je dao razum, osjećaj ljubavi i slobodu odlučivanja. Budimo sretni ako smo do Boga odabrani da više naginjemo na dobru stranu, te se svojom slobodnom voljom i dobrim nakanama, uz Božju pomoć, opredijelimo hoćemo li do kraja biti na Božjoj strani ili ćemo nasjesti na mamac sotone, koji sve nudi i puno obećava, a zapravo sve što je bitno za čovjeka oduzima i vodi ga u propast.

Znamo za onu latinsku izreku: "Per aspera ad astra" ("Preko trnja do zvijezda"), ili, još važnije, onu biblijsku: "Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta." (Otk 3:15-16), ili, kako Isus reče: "Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8:31-32).

dr. Ružica Ćavar


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


Fran Živičnjak: U vječni spomen

PREDGOVOR SVJEDOČANSTVIMA FRANA ŽIVIČNJAKA O MACELJSKIM ŽRTVAMA

Početkom svibnja 1945. godine mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Stoga se očekivalo da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Nadasmo se miru, ali eto užasa!

Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i križnih putova.

Mnogi sinovi i kćeri našega naroda, mnogi svećenici, redovnici, redovnice, vjernici te ljudi razne dobi i zvanja, nestali su u nepoznatim grobovima nad kojima se nadvila prisilna šutnja. Takvo jedno veliko gubilište svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, s partizanskim imenom Marijan, svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenili vojnika i civila.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja, gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11 svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.

Mora se znati da je, uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak koji je organizirao i vodio sve skupine što su od 1990. godine naovamo polazile na lice mjesta da obiđu maceljske grobnice i da se uvjere o tom velikom zločinu.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen Šafranko.

Živičnjak, kao neposredni očevidac i sudionik tih bolnih poratnih dana, u ovom svjedočanstvu pomno bilježi što se je dogadalo u Krapini i logorima u njenoj okolici, što zna o maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije.

Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.

Nadasve je dragocjeno što je uspio nagovoriti još za života Mladena Šafranka, nekoć djelatnika Vojne OZN-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice imenom i prezimenom, naznačivši petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti. Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, 1945. godine prvom osobom Vojne OZN-e u Krapini, koji zaštićen živi u svojoj vili na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri su domaći sinovi iz okolice Krapine.

Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu.

Čini se da zbog živućih aktera i njibovih "zaštitnika" još uvijek nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Polazeći od toga stajališta, od 1991. godine naša Crkva početkom mjeseca lipnja svake godine sv. misom i molitvom obilježava spomen na pobijene svećenike, redovnike, vojnike i mnoštvo civila na Macelju. To su molitve i poruke mira s gubilišta, da se zlo više ne ponovi, da mržnja prestane, da se svim žrtvama vrati dostojanstvo i čast!

Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.), gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.

Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!

Zato Fran Živičnjak ostavlja povijesti ovo svoje pisano svjedočanstvo o pobijenim žrtvama "iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti". Time je želio opisati sva stradanja poniženih i pobijenih bez suda i prava obrane u svibnju i lipnju 1945. "na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju, da taj istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za buduće hrvatske naraštaje, da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja".

Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.

Sve ovo kazuje kako je i nakon rata vođen rat protiv Hrvatske, koja je i nadalje bila prostor tragičnog razbojništva do danas neimenovanih zločinaca. S tisućama nevinih žrtava sudbinu su dijelili i svećenici. Samo iz Zagrebačke nadbiskupije ubijeno je 5-7 bogoslova i 65 svećenika, a 5 ih je završilo živote u poratnim logorima. Kroz poratne logore prošlo je 155 svećenika samo iz Zagrebačke nadbiskupije.

Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"

Koliko su znane i neznane jame Jazovke i Maceljske šume!?'
Kolike su žrtve naroda i Crkve u Hrvata!?
Doći će dan kada će se i o tome mirno, objektivno, činjenično i povijesno kritički moći progovoriti.

Zagreh, 31. svihnja 1997.

Dr. Stjepan Kožul


IVAN GABELICA: MILE BUDAK JE ŽRTVA MRŽNJE I LAŽI

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – 7. lipnja Zagreb, 1945.)

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Dr. Mile Budak opet je postao žrtvom bjesomučnih napada i lažnih ocrnjivanja raznih jugoslavenskih i komunističkih snaga. Tvrdi se da je on potpisnik i autor rasnih zakona, dakle većeg broja njih, koji su mnoge ljude odveli u smrt. Rasni zakoni zaista su postojali u NDH, ali na temelju njih nijedan jedini čovjek nije izgubio život. Tim zakonima su Židovi tretirani kao stranci, dakle, dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na ostalo stanovništvo i ništa više. Doneseni su pod pritiskom Nijemaca, o čemu svjedoči bl. Al0jzije Stepinac. On je na saslušanju pred OZN-om 20. svibnja 1945. izjavio da je prigovorio Paveliću zbog tih zakona, na što mu je ovaj odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji". Hrvatske državne vlasti izbjegavale su na razne načine primjenu tih zakona (odgoda njihove primjene, počasno arijstvo, omogućavanje bijega iz NDH i sl.). Tako je znatan broj Židova sudjelovao u vrhu hrvatske državne vlasti.

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Jednako su lažne tvrdnje o Budakovu odnosu prema Srbima. On nije držao govor u Gospiću 6. nego 3. lipnja 1941. Bezočna je laž da je tada ili bilo kada izgovorio da će ustaše jednu trećinu Srba pobiti, drugu raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru. Niti je on to govorio, niti se je u NDH provodila takva politika. Baš obratno, Budak je u Gospiću 3. lipnja 1941. rekao: "Ne smrt! (...) Nemojmo, braćo, dolaziti sa smrću...Ustaška nauka prašta. (...) Ne smijemo, braćo i sestre dopustiti, da se u hrvatskoj državi javljaju oni međusobni bolovi, ona međusobna trvenja, ona međusobna nesigurnost". U pogledu prijelaza s jedne vjere na drugu, pa prema tomu i s pravoslavlja na katolicizam, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941., dakle prije Stepinčeve okružnice, na koju se poziva g. Horvat, i prije sjednice Hrvatske biskupske konferencije u studenomu 1941., uputio nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja: "Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Žarko Puhovski kaže da je Budak "bio jedan od pet vodećih ljudi koljačkoga režima". Misli na režim NDH. Puhovski, osim toga, za Budaka tvrdi da je "nedvojbeno ratni zločinac i, po svemu sudeći drugorazredni pisac". Njegovoj optužbi pridružuje se i dr. Tvrtko Jakovina: "On (Budak, op I.G.) je suđen za ratne zločine i nisam vidio čvrstu argumentaciju, bez obzira na pokušaje, koja bi njegovu ratnu krivcu relativizirala". Za njim se povode Ponoš, Horvat i slična "istinoljubiva" pera.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Ni dr. Puhovski ni dr. Jakovina nisu po struci ni suci ni odvjetnici. Vjerujem da nisu pročitali a kamoli proučili nijedno stručno djelo iz kazneno-pravne materije. Oni taj "zanat" ne razumiju. Kladio bih se da nisu pročitali ni Budakov "sudski" spis. Iz osobnog iskustva znam da se protiv svih političkih osumnjičenika u Titovoj Jugoslaviji primjenjivalo najgroznije nasilje. Ako se primjenjivalo prema meni godine 1965. kao relativno anonimnom sveučilištarcu, kako se tek primjenjivalo prema Budaku kao ministru i ustaškom doglavniku dvadeset godina prije? Nije postojao nijedan jedini element za objektivno suđenje pa se u njegovu slučaju ne može govoriti o sudu na smrt nego o najobičnijem umorstvu. Zločin je i samo pozivanje na takvu "presudu".

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

Tako je to bilo

Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941. uputilo nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja:"Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakovog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati"

Borba za boljševičku Jugoslaviju a protiv hrvatske države jest zločinačka

Režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bio koljački. On je poštovao temeljne civilizacijske norme u većoj mjeri nego mnogi kvazidemokratski režimi. U više navrata Pavelić je opominjao podređene mu dužnosnike da se ne smiju osvećivati i pljačkati, da ne smiju mimo zakona druge lišavati života, imovine i osobne slobode, jer ih u protivnom čeka smrtna kazna. I ta smrtna kazna izvršavana je i nad pripadnicima ustaškoh postrojbi ako su se ogriješili o te ljudske vrijednosti. Ali protiv partizana su ustaše vodile nemilosrdnu borbu. Partizanstvo je, rušeći hrvatsku državu i boreći se za boljševičku Jugoslaviju, i po svojim ciljevima i po načinu borbe bilo zločinačko.

Ivan Gabelica


O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

1.

Cijela 50 godišnja komunistička historiografija je laž. Komunizam najtotalitarniji od svih totalitarizama XX stoljeća potpuno je podčinio ne samo tijelo nego i duh. Znanost i umjetnost su postale sredstva komunističke diktature i trebale su dokazivati njegovu isptravnost. U umjetnosti je proglašen socijalistički realizam prema kojem je zadaća umjetnosti bila politička propaganda, slaviti vlast, dokazivati kako su komunisti jedini dobri a svi ostali zločinci. Istu zadaću imala je i znanost, i ona je bila ideološka transmisija partije. Najgoru ulogu imala je historiografija. Ona je postala doslovce sluškinja partije. Osnovni kriterij sveukupnog djelovanja znanosti i umjetnosti bila je partijnost, propagirati interese partije, a ti su bili komunizam, diktatura i očuvanje državne vlasti, konkretno Jugoslavije. U tom cilju bila su dozvoljena sva sredstva. Svi oblici laži, falsifikati klevete, podvale. Dijalektika je postala vještina dokazivanja partijskih tvrdnji. Dijalektika je istisnula logiku. Partijnost je bila najvulgarniji oblik makijavelizma.

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Rezultat takvoga rada bila je „istoriografija“ koja se sastojala iz niza mitova.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

2.

Međutim kada se ti mitovi kao i cijela „istoriografija“ pokušajui kritički ispitati, logičkom analizom, unutrašnje kontradikcije pokazuju ne samo njihovu lažnost već i njihovu glupost.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

I ostali mitovi i tvrdnje u svijetlu logike i činjenica pretvaraju se u laži: da spomenemo samo neke.Tvrdnja da su komunisti bili u «prvim redovima « obrane Jugoslavije» je laž. U travanjskom ratu 1941 svi komunisti bili su dezerteri, jer je kominterna, proglasila «revolucionarni defetizam» i zabranila sudjelovati u imperijalističkom ratu. Tek nakon napada na SSSR, nakon naloga Kominterne počeli su diverzije ali ne za obranu Jugoslavije nego po nalogu kominterne da bi branili «domovina proletarijata» i »štedili dragocjenu krv sovjetskih naroda». Da su komunisti u Sisku 22. VI prvi u Evropi počeli borbu protiv Njemačke je također laž. Već 1940, dok su još komunisti u bratskom zagrljaju sa fašistima, počinje otpor u okupiranoj Evropi, u Poljskoj se stvara Armija Krajova a de Gaule organizira otpor u inozemstvu i u zemlji. Osim toga još prije komunista djelovale su četničke grupe, a 22.VI u istočnoj Hercegovini izbila je buna Srba.

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Isto tako o antifašizmu i AVNOJ-u. Tek nakon što su 1942 poraženi i istjerani iz Srbije i Crne Gore komunisti su po nalogu Kominterne proglasili antifašizam.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

A slično je i sa frazom o «NOB» jer, kako se može «oslobodilačkom borbom« nazvati borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju, nikakva. Jugoslavija ne može biti oslobođšenje za Hrvate, a komunizam ne može biti oslobvođenje niti za koga.

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

3.

Međutim, ako se, osim kritičko logičke analize komunističke „istoriografije“, promijene i kriteriji, tj. kriterij: komunizam, diktatura i Jugoslavija zamijeni sa kriterijem:: humanost, demokracija i Hrvatske onda te laži postaju zločin, ocjena se mijenja, i pretvara u svoju dijalektičku suprotnost.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Pobjeda antifašizma postaje najveći pokolj u poslijeratnoj Evropi. Jugoslavenski komunizam najkrvaviji komunizam u Evropi, komunizam u Hrvatskoj najkrvaviji u Jugoslaviji,
50 godišnja komunistička vlast najteža diktatura i njaveća ekonomska pljačka u povijesti Hrvatske
Historija je presudila i pokazala koji je kriterij istinit.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

4.

Međutim u Hrvatskoj, nakon toga i usprkos «historijskog ne komunizmu», komunistički brodolomci nastoje reciklirati komunizam. Zahvaljujući politici «opraosta i zaborava», komunistički brodolomci, da bi zadržali vlast, rehabilitiraju komunizam pod imenom antifašizam. I tu antifašističku rehabilitaciju vrše istom primitivnom dijalektikom kojom su stvarali komunističke mitove. Nekoliko primjera.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Vranicki bivši rektor i vodeći marksista, javno tvrdi da su komunisti spasili Hrvate od četničkog pokolja na kraju rata, što je glupost jer su četnici u NDH egzistirali jedino uz zaštitu Talijana. Ali zar Svibanjski pokolj, 1945 naziva zaštitom, zar bi i četniki mogli pobiti više nego što su komunisti.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Za vlade Račana i koalicije politika antifašističke rehabilitacije komunizma dotjerana do apsurda.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

Kasnije je Sabor donio i Deklaaraciju o komunizmu kojom je osudio komunizam. I tako je službeno za historiju utvrđeno da su istovremeno i zajedno postojali zločesti komunizam i dobri antifašizam, koji nisu imali veze. To je klasičan primjer komunističke dijalektike.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

I nitko u Hrvatskoj nije protestirao niti kritizirao. U Hrvatskoj je ponovno zavladala šutnja, . Račan je i 2000. kao i 1972. ušutkao Hrvatsku. Nad Hrvatskom se ponovno spustila crvena magla u kojoj je lutala stara sablast komunizma pod imenom antifašizma.

5.

Sve to je dokaz jedne duboke intelektualne i moralne krize, 50 godišnja diktatura je uništila sposobnost kritičkog i logičkog mišljenja. Koliko je ta kriza duboka svjedoči i to što je Račan, taj tvorac hrvatske šutnje, koji je 1990 izjavio da je nezavisna Hrvatska «opasna namjera», koji je 1991 odbio glasovati za nezavisnost Hrvatske, koji je potpisao Piranski sporazum – odlikovan ,najvišim državnim odlikovanjem za zasluge.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

Vladimir Mrkoci


Zagreb, 1.6.2016.

Zaštitimo svoju djecu i unučad!

Dragi hrvatski roditelji, djedovi i bake!

Prvi lipnja je Međunarodni dan roditelja, ustanovljen od strane Glavne skupštine Ujedinjenih naroda 17. rujna 2012. godine. U toj rezoluciji se navodi da obitelj ima primarnu odgovornost za odgoj i zaštitu djece i da ona trebaju rasti u obiteljskom okruženju i u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja, s ciljem potpunog i sveobuhvatnog razvitka osobe. Kaže se također da roditelji imaju ključnu ulogu, kao staratelji i učitelji svoje djece, u njihovoj pripremi za sretan, produktivan i ispunjen život.

Dakle, roditelji imaju temeljno i naravno moralno pravo, a do sada, hvala Bogu, i prema svim relevantnim međunarodnim dokumentima, kao i ustavima i obiteljskim zakonima pojedinih država, pa i naše države, Republike Hrvatske, da vode brigu o odgoju i dobrobiti svoje djece.

U tome im naravno treba pomoći obrazovni sustav, vjerske zajednice i svi ostali društveni čimbenici, na temeljima stabilnog i pravednog pravnog sustava.

Ne smijemo i nećemo dopustiti da se, radi materijalnih interesa i profita pojedinih moćnih država, pojedinaca i grupa ili raznih svjetskih perverznih ideologija, dovodi u pitanje opstanak čovjeka.
Ne smijemo dopustiti "zmaju sa sedam glava i deset rogova" zapadnoga dekadentnog globalizma da proguta našu djecu i našu budućnost. Zmaj koji se bori protiv Boga, protiv cjelokupne prirode oko čovjeka i u samome čovjeku, protiv prirodnoga braka i svih obiteljskih i općeljudskih moralnih vrijednosti, sigurno ne može pobijediti, ali može ozbiljno urušiti sve te vrijednosti.

To se na Zapadu u velikoj mjeri već događa, a pokušava se ovom SDP-ovskom kurikularnom reformom Borisa Jokića prenijeti i na našu zemlju i našu djecu. Reforma školstva koja isključuje najveća klasična imena hrvatske književnosti i kulture, a predlaže nepismene, prostačke, perverzne i pedofilske instant-književnike ili umanjuje i prešućuje najznačajnije povijesne osobe i događaje, te ignorira vrijednosti poput bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja i koja ne potiče kod djece i mladih formiranje osobnoga moralnog i odgovornog, pa i biološkog spolnog identiteta, nego sve to relativizira, nije dobra reforma za našu niti za bilo koju djecu.

Reforma koja se na zdravstvenom, odnosno spolnom području temelji na seksualnoj pedofilskoj revoluciji Alfreda Kinsleya o djeci kao seksualnim bićima od rođenja, a što je tobože znanstveno dokazano u praksi spolnim zlostavljanjem djece, tj. kaznenim djelima, ne može biti dobra reforma.

Tim kriminalnim zaključcima djeci se tolerira prakticiranje spolnosti čim za to osjete nagon i takvo ponašanje se drži normalnim. Znači, njih se, umjesto da ih se uči kako trebaju biti odgovorna ljudska biće i svoj spolni nagon držati pod kontrolom, prepušta štetnoj praksi i uvjerenju da su na takav način napredna i moderna.
Budući da prirodno posjeduju zaštitni mehanizam stida, to im se otvorenim govorom o tim osjetljivim temama ubija, a i sami taj osjećaj uklanjaju alkoholom i drogama, sa svim poznatim štetnim posljedicama.
Obrazovna reforma koja podilazi djeci i mladima obećanjima o učenju bez poteškoća, posebno u predmetima prirodnih znanosti, ne može doprinijeti formiranju pravih i vrijednih stručnjaka i znanstvenika koji će nositi budući gospodarski razvitak zemlje i države kakvu želimo ostvariti.

Davno je u narodu rečeno: "Boj se laganoga!" i "Ništa se veliko bez velikoga truda ne može ostvariti!".

Znači, reformu obrazovanja treba svesti na razinu stručnjaka različitih profila i na tome nivou raspravljati, a ne je svesti na politikantstvo, što se dogodilo na skupovima 1. lipnja 2016. godine, kada je se medijskim manipulacijama okupio i prilično veliki broj ljudi, posebno u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića.
No, i to je znak da su ljudi stvarno zainteresirani za tu problematiku, ali i da su u velikoj mjeri neinformirani o čemu se zapravo radi.

Kad govorimo o reformi obrazovanja, pored prelijepe i prirodno bogate naše zemlje, ne bismo smjeli zaboraviti ni na riječi Karla Wagnera: "Tko god ljubi svoju Domovinu, želi joj da bude sretna, snažna i napredna. Izvor snage i napretka nije ni u veličini prostora, ni u broju vojnika, ni u plodovima zemlje, ni u bogatstvu klime. Izvor svakoga krepkog i plodnog narodnog života jest u vrlinama ljudi. Pravo narodno blago leži u narodnoj svijesti i javnoj savjesti, a to je plod organiziranog odgoja karaktera, na temeljima zdrave narodne prošlosti".

dr. Ružica Ćavar


Iz knjige: U Odžaku se branila hrvatska država

Na ljutu ranu ljuta trava

Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.

Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda ­nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna. Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, ­dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno. Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.

Mato MARČINKO


Tako je govorio Poglavnik

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države.
Spajaju nas rad, borba i ustaška načela u kojima je sažeto sve što jedan narod može sebi želiti.

Dr. Ante Pavelić


Hrvatska: komunistički zločinci postali antifašisti

Mogli bi pisati o tisućama takvih svjedočanstva, o statističkim podacima koje neumoljivo govore da je u Titovoj Jugoslaviji od 1945. god. svakog dana u prosjeku ubijeno po 30 Hrvata, a i o trideset tisuća političkih procesa. Što to vrijedi kada je Hrvatska još uvijek gluha na osudu najvećeg zločinačkog režima u povijesti čovječanstva.

I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina.

Što se u Hrvatskoj događa? Ništa, osim što su komunistički zločinci postali antifašisti. Paradoks je taj što su upravo ti novostvoreni antifašisti zbog „alergije“ na hrvatsku državu, a osobito na pridjev hrvatski, postali najveći zagovornici ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a u njoj će morati položiti račune za svu svoju zločinačku prošlost prema državi koja im je sada toliko mrska.

O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera.

Brigadir Scott je u svoj dnevnik 15. svibnja 1945. godine zapisao: „U Bleiburg sam stigao u 12.30 i provozao se okolicom. Činilo se da se nepovezani zvukovi puščane paljbe razliježu u različitim smjerovima, ali mislim da se radilo samo o junačenju tako dragom Jugoslavenima i, na sreću, po pravilu, sasvim bezazlenom.“

Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate.

Scottov kolega, zapovjednik velških gardista, pukovnik Robin Rose-Price, ipak je napisao nešto drugačije u svoj ratni dnevnik: „Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primljena zapovjed zloslutne dvoličnosti, tj. izručiti Hrvate njihovim neprijateljima, odnosno Titu u Jugoslaviju, pri čemu ih ostaviti u uvjerenju da idu u Italiju.“[1]

S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima.

Istraživati pokolje u Bleiburgu za vrijeme Titove Jugoslavije značilo je „gledati smrti u lice“ jer je zloglasna UDBA likvidirala diljem Svijeta svakog istražitelja do kojega je uspjela doprijeti. Svi preživjeli svjedoci živjeli su u strahu, iako su uredno vođeni samo pod brojem, u pismohrani hrvatske emigracije. Hrvatski povjesničar dr. Krunoslav Draganović napravio je više od stotinjak takvih svjedočanstava i najzaslužniji što su prva istraživanja objavljena u Buenos Airesu pod nazivljem La Tragediade Bleiburg, za koja je ugledni hrvatski publicist Ivo Bogdan napisao opširni predgovor. No kako je dr. Draganović odjednom tajanstveno nestao iz emigracije, tako je Ivo Bogdan na najzvjerskiji način ubijen od strane UDBE 18. kolovoza 1971. godine. U daljnjim istraživanjima sudjelovali su Ivo Rojnica, Franjo Nevestić i dr., a osobio Vinko Nikolić.

Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže:

„U onom času čuo sam pucnjavu strojnica i automatskih revolvera, jauk i poziv u pomoć. Kad sam se malo pribrao od trešnje u kamionu, čuo sam viku: 'Neka sađu prva trojca i ostali neka čekaju'. Čim su prvi iskočili, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali su ih po glavi, po licu i u želudac tako okrutno, da nisam više mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene lubanje. Među krvnicima bilo je malodobnika od 12 i 15 godina, žena i naoružanih civila. Usupnut ovim strašnim prizorom, nisam odmah ni primjetio jedan jarak od 3 metra duljine i 4 širine, a da mu se nije moglo vidjeti kraj ni s lijeve ni s desne strane. Bio je zatrpan do polovice leševima po trojce svezanih, jednih preko drugih, isprevrtanih, izobličenih, a nekima je manjkala polovica glave, goli.
Neki su ležali u dnu jarka, zatrpani s 5 ili 6 redova ubijenih, i jaukali: 'Ubijte me, jer sam još živ.'
Krvnici su se cinički rugali: 'Mi nikoga ne ubijamo, mi želimo da svi žive'.
Bio sam zaprepašten.
Prva trojica, koju sam pratio u kamionu, bili su napola mrtvi. Donijeli su ih na rub jarka. Zatim drugu trojicu, i tako redom.
Neki, još uvijek pri svijesti, klicali su: 'Živjela Nezavisna Država Hrvatska'.
Neki su molili: 'Bože moj, Isuse i Marijo, pomozite mi'.
Među krvnicima došaptavanja, ruganje i smijeh.
Ozada su ih turali na rub jarka. Tamo su čekali krvnici, naslonjene noge na leševe. Jedan daje nalog: 'Pucaj'. Krvnici pucaju u zatiljak i u isto vrijeme guraju u jarak na druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom...

Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[2]

Bilješke:

[1] Ivan Bekavac: Izdaja na Pantovčaku, Tiva, Varaždin, 2001., str. 147. i 173.
[2] Vinko Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ART studio Azinović, Zagreb, 1995., str. 174. i 175.

Mladen Lojkić


Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

- Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani!
Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

(Pero Simić "Tito-fenomen stoljeća")

***

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

(Titova zapovied svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, ožujak 1945.)

***

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

(Svibanj 1945., iz Titovog govora u Ljubljani)

***

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

(Iz sbornika "Tudi mi smo umrli za domovino", str. 421., Ljubljana 2000.)

***

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

(Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini, 1. veljače 1951.)

***

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

(M. Đilas, prosinac 1979., razgovor u britanskom Encounteru)

***

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!
Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

(Josip Broz Tito, govor postrojenim vrhunskim postrojbama JNA 22. 12. 1971. u Rudom)


KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945.
dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Ante Kovačić

Ante Kovačić je bio po zanimanju odvjetnik. Rođen je u selu Celine, kraj Zaprešića, 6. lipnja 1854., a umro u Zagrebu 10. prosinca 1889.
Smatran je najborbenijim pravašem svoga naraštaja.
Pisao je pjesme, satiru, feljtone i romane. Napisao je najbolji hrvatski roman 19. stoljeća "U registraturi". Značajan mu je roman "Fiškal", u kojemu, između ostaloga, obračunava s ilirizmom i njegovim pogledima na hrvatski narod.
U mnogim svojim satiričkim pjesmama obračunava s političkim protivnicima.
Posebno je na glasu njegova travestija "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj na vrlo uspješan način ismijava Ivana Mažuranića i njegov ep "Smrt Smailage Čengića".
U nedovršenomu romanu "Među žabari" analizira psihologiju provincije, demaskira moralnu pokvarenost i licemjerstvo "žabarskog" društva i daje niz grotesknih portreta i karikatura malograđana i moralnih puzavaca.


Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

a.starcevic.jpg (24,1kb)

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


HDZ-ov ČUDNOVATI KLJUNAŠ (NIKAKAV PRAVAŠ) OPET BLATI PRAVAŠTVO

"Prošla su vremena kad su pravaši imali dva zuba u glavima i dva razreda osnovne škole, nož u zubima, jeli janjetinu, mladi luk i slušali Thompsona, a nisu imali pojma o ničemu. Danas okupljamo mlade, stručne i sposobne. Ono što se tiče janjetine, mladog luka i Thompsona, to i dalje stoji"

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!

Pravaši poput Ante Paradžika i Blaža Kraljevića su pod zemljom, ubijeni od izdajničke ruke, a ovakve mizerije se izdaju za pravaše...


SLJEDBENICI KRVOLOKA TITE ORGIJALI PO KUMROVCU I ZAGREBU

Kad se, pred državnim vrhom, na zagrebačkom stadionu u Kranjčevićevoj ulici (subota, 28. svibnja 2016.) održavalo svečano postrojavanje branitelja Domovinskog rata i pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno kad se obilježavala središnja svečanost 25. obljetnice ustrojavanja hrvatskih ratnika koji su, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, stvorili slobodnu, samostanu i neovisnu hrvatsku državu, u Kumrovcu i na Trgu maršala Tita u Zagrebu uzdizala se propala Jugoslavija, dozivao se Josip Broz Tito, protestiralo se protiv promjena naziva ulica i trgova koji još nose ime komunističkog zločinca, vijorilo se s jugoslavenskim zastavama, nosile su se uniforme bivše zločinačke JNA, pjevale su se partizansko-komunističke pjesme, plesala srpska i ina kola i pljuvalo se po svemu što hrvatski diše!

Mediji pišu da se ove godine u rodnom selu Josipa Broza u Kumrovcu na manifestaciji s nazivom Dan mladosti-dan radosti okupilo na tisuće pobornika Jugoslavije i Broza, a da je glavnu riječ vodio bivši žalosni predsjednik Republike Hrvatske – Stjepan Mesić, inače i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca (SABA) Hrvatske.

U svom nadahnutom govoru, kao „pas koji je pušten s lanca“, Mesić se ponovno prisjetio „klanja i ubijanja ustaškog režima“, a osudio je i one koji kleveću heroje II. svjetskog rata na čelu s Titom. No, među ostalim rekao je da je i u vrijeme Tita bilo zločina, tj. na strani pobjednika, ali da „tih zločina ne bi bilo, ili bi ih bilo manje, da nisu počinjeni ustaški zločini diljem zemlje, koji su izazvali osvetu, kako u Jugoslaviji, tako i u drugim europskim zemljama koje su iskusile nacifašistički teror“.

Bljuzgao je i dalje sve u istom tonu, popraćen zvucima harmonike, ali nismo čuli da se dotaknuo onih koji su stvorili hrvatsku državu, jer mu oni, baš kao i Hrvatska, očito više ništa ne znače, poglavito ako u njoj ne vidi ono što je vidio (i osjetio) ranijih godina, tj. da mu hrvatska država jedino služi kao „kasica-prasica“.

Na „opančarskom“ okupljanju u Kumrovcu sudjelovao je i tko drugi nego Srbin po zanimanju – Milorad Pupovac, ali i predsjednik Saveza društva Josip Broz Tito Jovan Vejnović.

Protivnici svega što hrvatski diše, mogli su kupiti suvenire vezane uz zločinački lik Tita, komunističku partiju i bivšu Jugoslaviju. U ponudi su bile majice, kape partizanke, crvena zvijezda petokraka, uniforme JNA, bedževi, jugoslavenske zastave i drugo.

Skup u Zagrebu otvorio je jugoslavenski glumac Vilim Matula, a bivšim partizanima obratio se i „najmlađi poznati sudionik NOB-a“ Daniel Ivin te Nansi Tireli.

Za njih kao da hrvatska država ne postoji. To je za te i takve tek donekle i razumljivo, ali…gdje je sada reakcija policije, Državnog odvjetništva, Uskoka…? Zar nitko od njih ništa nije vidio ni čuo, zar je normalno da se po Hrvatskoj ljudi šeću u uniformama zločinačke JNA, da nose zvijezde petokrake i mašu jugoslavenskim zastavama, i ono što je najgore – pljuju po hrvatskim braniteljima i stradalnicima te hrvatskoj državi?

Većina sudionika tih sramnih skupova iznimno dobro žive šireći klevete, laži i mržnju te „cupkajući“ za propalom Jugoslavijom, Titom i obavljajući male i velike nužde po državi koja se zove – Hrvatska!

Sramotno je da 25 godina nakon početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku i usred Zagreba kolo vode bivši Udbaši, komunjare, izdajice, dezerteri i slični.

A da organi gonjenja – šute!

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković


Priopćenje za javnost

Hrvatsko nacionalno etičko sudište

Povodom i ovogodišnjih divljanja antifa u Kumrovcu gdje uz pjesmu po šumama i gorama pjevaju svojem idolu Josipu Brozu Titu, Hrvatsko nacionalno etičko sudište održalo je u prepunoj velikoj dvorani Muzeja Mimara u Zagrebu etičku tribinu pod naslovom: „Osuđujemo JB Tita i jugokomunizam“. Govorili su : Z.Tomac, N.Debelić, N.Nekić, J.Pečarić i Z.Šeparović. Doneseni su zaključci:

1. Da se promijeni ime Trga maršala Tita u Zagrebu,
2. Da se zakonom zabrani promicanje komunizma u Hrvatskoj, vodeći se primjerom Poljske koja je ovh dana donijela takav zakon
3. Da se podupre inicijativu Hrvata Brazila da se ukloni ime Avenida mareshalo Tito u Sao Paolu i
4. Da se Vladi i Hrvatskom Saboru uputi zahtjev za donošenje Zakona o lustraciji.

Takve su zakone donijele sve postkomunističke zemlje osim Hrvatske i Slovenije. Zdravko Tomac je izjavo da je ovlašten govoriti u ime predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da će HDZ od jeseni pokrenuti inicijativu za promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu i imena svih trgova, ulica i obala koje nose Titovo ime, a nalaze se u mjestima i gradovima u kojima HDZ ima većinu.

Zahtjevi su aklamacijom prihvaćeni. U raspravi je podržana akcija HNES-a da se Vesni Pusić onemogući kandidaturu za mjesto glavne tajnice UN.

Iznijet je i prijedlog Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da skine ime Josipa Broza sa liste počasnih članova Akademije.

Na tribini je predstavljena nova knjiga Zvonimira Šeparovića: „Lustracija, rasvjetljavanje naslijeđa bivšeg totalitarnog komunističkog režima.“

HNES


Velečasni Josip Kasić, Melbourne - Australia, 1970.

DIDA PRIČAJ MI NEŠTO O NAŠOJ HRVATSKOJ


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije


Vukovar, 24.5.2016.

Od Tomice, do Tomislava i Tome – Quo Vadis Hrvatsko pravosuđe!?

Quo Vadis Hrvatska državo?

Koliko su u Republici Hrvatskoj pravosudna tijela, i djelatnici pravosudnih institucija neovisni od politike? Koliko su hrvatski suci sposobni provoditi svoju stručnost i braniti svoje zvanje na dužnostima na koja su imenovani i za koje su se školovali?
Ima li u hrvatskoj državi Pravo ikakve veze sa Pravdom?

Poštuju li se u hrvatskoj državi hrvatski zakoni i duh tih zakona u odnosu na sve procesuirane?

Donose li suci hrvatskih sudova presude po svom nahođenju, političkoj diktaturi ili Zakonima u skladu s duhom Zakona?

Na osnovu svih činjenica i donešenih presuda u posljednje vrijeme, poglavito protiv hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata razvidno je koliko je hrvatsko pravosuđe ovisno o diktaturi političkih snaga u državi. Nedavne presude jednom od zapovjednika obrane Vukovara i organizatoru obrane Vukovara Tomislavu Merčepu, heroju Domovinskog rata, kao i Tomislavu Duiću, hrvatskom branitelju, koji je dio rata proveo na dužnosti u Lori, ukazuju na svu apsurdnost hrvatskog pravosuđa i nastavak bjesomučne hajke na hrvatske branitelje.

Diktirane političkim odlukama i naređenjima unakažavaju lice hrvatskog pravosuđa. S pravom se pitamo jesu li DORH i hrvatski sudovi postali instrument provođenja političkih ili još gore kontraobavještajnih odluka stranih država? Jesu li izgubili svrhu postojanja? Jesu li uopće pravosudna vlast i institucije ili su prerasli u produžene ruke političke i izvršne vlasti? Kako je moguće da se jednom heroju Domovinskog rata donosi presuda i kažnjava na višegodišnji zatvor na osnovu odluke da je isti mogao spriječiti zločin, ni manje ni više, već svojim autoritetom, a protiv njega ne postoji niti jedan činjenični dokaz po kojem bi bio osuđen?
Nije li njegov „autoritet“ upravo bio okidač za donošenje presude?
Kome smeta Tomislav Merčep?
Kome smeta Tomislav Duić?

Kome smeta Tomislav Josić?

Apsurd nad apsurdima, slučaj do slučaja. Pravosudnih i DORH-ovih proceduralnih grešaka dokazanih u obranama nekoliko u svakom sporu. Dok se s jedne strane donose oslobađajuće presude ratnim zločincima, koji su također po autoritetu mogli spriječiti ubojstvo 39 hrvatska državljanina nakon okupacije Istočne Slavonije (Alavanja), dok ratni zarobljenici iz Lore primaju ratne odštete od hrvatske države protiv koje su se borili, dok tužbe ratnih stradalnika i hrvatskih branitelja, silovanih žena, leže u ladicama DORH-a i po 20 godina, hrvatske pravosudne institucije se trude na sve moguće načine provoditi točke Memoranduma SANU 2! Izjednačiti žrtvu i agresora!

Može li i jedan hrvatski građanin ili institucija, ako bude po bilo kojoj osnovi sudski proganjan u hrvatskoj državi, od strane hrvatskih pravosudnih tijela, očekivati pošteni sudski proces? Po dosadašnjim presudama, očigledno ne! Zašto?

Političari i vi koji vodite i dalje rat protiv hrvatske države, korumpirani, kupljeni ili prodani, hrvatsko pravosuđe po Ustavu Republike Hrvatske je neovisno tijelo i takvo treba biti. Prestanite svu snagu trošiti na preslagivanju svojih redova i popunjavanju fotelja po ministarstvima i institucijama. Saborski zastupnici izabrani i neizabrani voljom naroda, vi koji još spavate, zasjednite već jednom u svoje udobne fotelje u Hrvatskom Saboru, i počnite savjesno obavljati svoje dužnosti. Radnici koji vas hrane nemaju ih ni u svojim kućama a ne na radnom mjestu gdje poštenu zarađuju svoju plaću koju mnogi ni ne vide.
Prestanite od hrvatske države praviti državu apsurda i slučaja.
Narod je izglasao vlast, na vama je da to povjerenje i opravdate.
Uvedite red u državu, prvo u hrvatsko pravosuđe, odmaknite se od političkog utjecaja na časne pravosudne djelatnike. Korumpiranima neka se sudi po hrvatskim zakonima.
Imate li snage za to? Imate li uopće volje za to, ili i vama odgovara ovakav nered?

Hrvatski građani imaju pravo na demokraciju, a ne na totalitarizam.

Kuda vodite našu državu Hrvatsku?
Rekla bi jedna, možda čak i buduća ustavna sutkinja, gospođa Pipl Mast Tras As: „go long jirs“.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara


ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutarnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Pismo dida Vidurine suprotiva akademiku...

AKADEMIČE REINER, SAMO PRIPUZI I MIZERIJE ANTIHRVATSKE NE ŽALE ZA NEZAVISNOM DRŽAVOM HRVATSKOM!

-  A moj dide šta si mi se sad ti zamisli', gurka mala Marica dida svoga.

- A dite moje, smiši se did, šta ću ti kazat, jad i nevolja šta je 'Rvatsku našu snašla sa ovakvom pripuzničkom vlasti mi nikako ne izlazi iz glave. 'Ko je moga' mislit' '91. da ćemo na ovo spasti dvijetisuće i neke u svojoj državi, da nam udbaši i udbaška dica, nama Hrvatima, život i dan danas kroje, e Bože dragi, pa zar smo za ovo krv lili, upire did pogled u nebo. Više


STARČEVIĆ

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života, koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima. Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači, da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak. Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je uspio.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci, koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja, socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika izgrađene dvije različite individualnosti.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka, poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem narodnom duhu stvoreno. Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost. Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti, Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama, koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih. Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi. Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još i gore, no što su postupale neslavenske države. Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih interesa.

Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".

Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku državu, što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda. Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti. Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih, naučnih, samo nekoliko redaka:

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i nauka posvema su se poklapali. Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.

Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja, koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov program nije više program jedne stranke, već svih nas. Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga najvećega neimara i radnika u istoj osobi. Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka, što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio, da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva programa, a to je nezavisnost Hrvatske.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije održala. Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, izd. Pramatica, Zagreb, 1936.)

Filip LUKAS


Zagreb, 22.5.2016.

Za život, obitelj i Hrvatsku

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Kao što smo vidjeli, a mnogi od nas i sudjelovali, u subotu, 21. svibnja, u Zagrebu je održana vrlo uspješna manifestacija, prvi hrvatski nacionalni "Hod za život", kao dio međunarodne inicijative koja se održava u više gradova zapadnoga svijeta.

Želja je ukazati na ugroženost najdragocjenije vrijednosti, koja nema cijene, a to je život najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, nerođene djece, i na vrijednost obitelji, kao temeljne jedinice ljudskoga društva, koja jedino može osigurati zdravu budućnost svakoga naroda i cijeloga čovječanstva. Hrvatski "Hod za život" bio je pod geslom "Za život, obitelj i Hrvatsku", a organizirale su ga proživotne udruge.

Na Trgu kralja Tomislava okupilo se razdraganih oko 15.000 ljudi. Bilo je najviše mladih i obitelji sa djecom, sa puno balona i zastavica. Hodalo se mirno i dostojanstveno, s pjesmama životne radosti, do Trga bana Josipa Jelačića, gdje bio upriličen glazbeni program.

No, kao što je bilo i za očekivati, uz put, na Strossmayerovu trgu, okupili su se i kontraprosvjednici. Njih je bilo oko 300, uz potporu pojedinaca iz bivše vladajuće, a sada oporbene Kukuriku koalicije. Došli su im i istomišljenici iz drugih zemalja, primjerice, nažalost, Poljske. Omjer snaga je znakovit, a to se uvijek tako događa, ali oni imaju potporu medija i moćnika svijeta, pa nasiljem pokazuju svoja "ljudska prava".

Tako je i ovoga puta njih nekoliko prepriječilo nama put, pa je i policija imala posla.

Mediji, po običaju, ako njima ne mogu posvetiti svu pažnju i davati im veliko značenje, bar ih izjednačuju sa stotinjak puta brojnijom većinom.

Oni ističu svoja prava na izbor, kao da je normalno da netko može izabrati napraviti najveće zlo drugome, ili pravo da raspolažu svojim tijelom, kao da im to netko brani, da svoje tijelo ne dovode u situaciju da nastane tuđe tijelo ako to ne žele.

Stoga, radi daljnjeg zajedničkog razmišljanja, dostavljam vam svoj tekst "Pravo na život od začeća - temeljno ljudsko pravo" i pjesmu moga pokojnoga supruga Mate Ćavar "Hrvatice, budi mati!".


PRAVO NA ŽIVOT OD ZAČEĆA - TEMELJNO LJUDSKO PRAVO

U današnjem svijetu puno se govori, raspravlja i piše o svim mogućim ljudskim pravima, a s druge strane, svi smo svjedoci kako se i najviše krše ta ista ljudska prava. To se događa, kao što vidimo, zbog materijalističkih i hedonističkih interesa moćnih pojedinaca, grupa i moćnih država svijeta. No, najžalosnije je to da čak i oni koji su gaženi od jačih, i sami gaze slabije od sebe. Ljudska civilizacija se pretvara u džunglu, u kojoj svatko gleda i nastoji ostvariti svoje interese. Kako su interesi nužno različiti, naravno da su sukobi neminovni. Moralne, duhovne i kulturne vrijednosti, pravedan gospodarski poredak, na temeljima ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za čovječanstvo, ne uzimaju se u obzir, te u tom kaosu interesa i sam opstanak čovječanstva sve više dolazi u pitanje.

Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"

Često se govori o ljudskim pravima već rođenih, osobito odraslih i moćnih, koja su i naznačena u mnogim deklaracijama, a i formalno zaštićena pozitivnim državnim zakonima mnogih zemalja. No, najveći je problem što je tobožnja zakonska zaštita i tih ljudskih prava zapravo zgrada bez temelja. Tim zakonima se ne štiti temeljno naravno ljudsko pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića, od samog začeća do prirodne smrti. Na žalost, ne samo da se zakonski ne štite, nego su u više od tri četvrtine takozvanih "naprednih" zemalja svijeta donešeni takozvani zakoni kojima se izravno, po zakonima, a zapravo perverzijama zakona, potiru najvažniji temeljni univerzalni moralni principi, i masovno se uništavaju, još prije rođenja, tolika ljudska bića, a time i budućnost dotičnih naroda, kao i čovječanstva. Na najveću sramotu tobože civiliziranog ljudskog društva XX i XXI stoljeća, radi se o svojevrsnim "rasnim zakonima" za umorstva određene grupacije ljudi, prema dobi života, i to, na žalost, najnemoćnijih, najnedužnijih i najperspektivnijih. Dakle, nema nikakve šanse da se održi zgrada ljudskih prava već rođenih, odraslih i staraca, ako se tako drastično izbijaju temelji tih istih ljudskih prava, za koja se tobože zalažemo.

Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.

Na žalost, i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, sljedbenici zločinaca se ne stide, već slave i brane zločince, kao što provode i nepravdu nad hrvatskim braniteljima, koji su obranili Hrvatsku od strašne agresije, a sada provode nad njima teror, optužujući ih za sve moguće i nemoguće zločine i pretvarajući pobjedničku hrvatsku vojsku u zločinačku, a hrvatske branitelje u ratne zločince, dok za strašne zločine nad hrvatskim narodom u vrijeme obrambenog Domovinskog rata gotovo nitko ne odgovara, kao ni za one nakon Drugog svjetskog rata. Tako izgleda da nije zločin činiti zločine nad Hrvatima.

Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Primjerice, u našoj hrvatskoj državi, koju smo toliko dugo čekali, željeli, i za koju smo i tolike žrtve podnijeli, pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima.

Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece. Pisali smo i požurnice Ustavnome sudu, obraćali se za pomoć i pučkom pravobranitelju, ali je sve bilo uzaludno. Ustavni sud Republike Hrvatske odnosi se potpuno ignorantski prema našim inicijativama. To sve znači da populacija nerođene djece u današnjem svijetu ni u Hrvatskoj nema nikakve stvarne društvene i zakonske zaštite.

Takvo ponašanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske, najvišeg tijela pravosuđa, trebalo bi biti nezamislivo u bilo kojoj državi, članici Ujedinjenih naroda, a kamoli u europskoj zemlji, članici Europske unije. Još je skandaloznije da se radi, pravno, o potpuno nevažećemu zakonu, nastalom u totalitarnom komunističkom sustavu bivše države Jugoslavije, još iz 1978. godine, agresorske države na Republiku Hrvatsku. S tom bivšom državom je Republika Hrvatska, 8. listopada 1991. godine, prekinula sve ustavno-pravne veze i proglasila da u Republici Hrvatskoj nadalje vrijede samo novodonešeni zakoni. Nikada nisam čula da je dotični zakon konvalidiran.

Moralni zakoni

Najvažnije je da u svakom humanom i civiliziranom društvu trebaju biti zakoni zasnovani na univerzalnim moralnim načelima, prema kojima bi trebalo štititi i braniti najnemoćnija i najnedužnija ljudska bića, a ne ih, na najveću civilizacijsku sramotu, ubijati.

No, na tome planu situacija je sve gora i u svijetu i u nas. U mnogim zemljama uvode se u legalnu uporabu, a i kod nas se mogu nabaviti pilule za pobačaj RU486, što, pored svih ostalih ubojstvenih sredstava, predstavlja pravi holokaust protiv začete djece ili pesticid, kao da se radi o gamadi, sa nesagledivim posljedicama za psihičko i fizičko zdravlje žene, a posredno i muškarca, kao i cijelog ljudskog društva, a pogotovo zapadnih zemalja, naše Hrvatske i cijele Europe, s obzirom na katastrofalnu demografsku situaciju.

Sve više se u današnjem svijetu propagira i strašno nasilje prema teško bolesnim i nemoćnim starijim osobama, uvođenjem legalne eutanazije, to jest usmrćivanja takvih osoba. Da strahota bude veća, uvodi se i legalna eutanazija teško bolesne djece, tobože na njihov zahtjev. Nažalost, doći će brzo vrijeme da će bolesnim i nemoćnim ljudima biti neugodno što su uopće živi i da će se bojati otpremanja u bolnicu.

S druge strane, radi komercijalnih interesa, među mladima se propagiraju sve vrste nemoralnosti na seksualnom području, legalizacija droge i sve drugo što im uništava budućnost.

Zbog takvog nemoralnog stanja u svijetu i u nas, ni mi, borci za pravdu i ljudska prava, ne možemo privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990. godine, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom velikosrpske agresije u vrijeme Domovinskog rata.

Također vidimo da bi u naše vrijeme neki ljudi, pa i vrlo utjecajni, htjeli na te zločine čak prisiljavati i liječnike, koji su prisegli da će apsolutno štititi ljudski život, od samoga začeća, te bi im ukinuli i pravo na priziv savjesti, kao i medicinskom osoblju, koje bi, valjda protiv svoje savjesti, moralo u tim zlim činima sudjelovati.

Umjesto da se donese zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskoga života od samoga začeća, tj. od početka do kraja, te da sa djecu i mlade, kao i sve ljude, odgaja za odgovorno ponašanje u spolnom životu, kao i na svim drugim područjima življenja, jer je svako razumno ljudsko biće za to sposobno, a prakticiranje spolnosti nije hrana, voda ili zrak, da se bez toga ne može živjeti.

Ako se začeće, makar i slučajno, dogodi, jer ljudi su ipak i slaba bića, onda svakako takvim osobama treba pomoći da se začeti život sačuva, a ne da ga se uništi. Osobito treba pomoći ljudima u braku, gdje je jedino normalno i prirodno mjesto za rađanje i odgoj djece, ako su, zbog bilo kojih razloga, obitelji u nevolji.

Zabrana, kako se najčešće govori i piše, pobačaja nema nikakvog smisla, jer se ne može zabraniti nešto što se tajno događa na intimnom području, jer to nije za kontroliranje, niti može biti kontrolirano. Ako netko to želi i hoće činiti tajno i na svoju ruku, neka njemu bude na osobnu savjest, kao i onima koji mu u tome pomažu. Na žalost ili na sreću i tajni takvi zahvati su u stručnim rukama.

Moralno je nedopustivo da se zlo odobrava putem zakona, a što ide na savjest svih nas u takvoj državi. Žalosno je da se putem medija i na sve druge načine stvara atmosfera da je normalno civilizacijsko dostignuće da se putem zakona mora omogućiti nasilje protiv života svima kojima to padne na pamet.

Stoga sve borce za ljudska prava, kao i sve humane ljude, pozivamo da zajednički najodlučnije povedemo borbu za ostvarenje prava na život, u cjelokupnom njegovu naravnom trajanju, kako bi se na tim temeljima izborili za sva ostala osobna i skupna ljudska prava. U Zagrebu, uz Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 2015.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Hrvatice, budi mati!

Tako vrijedna, tako draga,
Tako čedno odgojena...
U tebi je čudna snaga,
Hrvatice bezimena.
Sve bi bilo pusto, tužno,
Bez rađanja novih ljudi,
Na Zemlji bi bilo ružno,
Bez cvjetova i peludi.
Iz tvog srca ljubav grije,
Iz očiju plamen zrači,
U utrobi život vrije,
Na svijetu, od sveg jači.
Sam je čovjek Božja želja,
Misaonog duha smjela,
Što spoznaje Stvoritelja,
I njegova divna djela.
Plemenito tvoje biće,
Što oduvijek budi čari,
I privlači sve mladiće,
Da postanu neimari.
Hrvatice budi mati!
Rađaj djecu svu začetu,
Majkom će te ona zvati,
Najčasnija riječ na svijetu.
Što te vjerno ljube, vole,
Da potomstva rađaš nova,
Stvoritelju što se mole,
Za rod kćeri i sinova.
Potomke nam rađaj nove,
Budi vječno divna, mlada,
Domovina tebe zove,
Sada više, no ikada.
Nova djeca, novi ljudi,
To je ponos, to je snaga,
Hrvatice majka budi,
Vječno mlada, vječno draga.
Nema zemlje na svijetu,
Gdje potomstva nije tvoga,
Kao pčele po svijetu,
Našeg roda hrvatskoga...
Nek ti djeca krase skute,
Nek te mladost pjesmom prati,
Kroz životne tvoje pute,
Djeca će ti snagu dati!
Rodilja si nama bila,
Vječno će te poštivati,
Narod kom si tako mila,
Hrvatice budi mati!!!

Mate Ćavar


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

Prije nego li si je oduzeo život, da ne bude izručen jugoslavenskim partizanima, u Lawameundu, dana 18. svibnja 1945., hrvatski general Tomislav Rolf je uzviknuo:

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

No, vratimo se s križnoga puta, nekoliko dana unazad, u ralje rata – Bosansku Posavinu.
Dana 19. travnja 1945., započinje posljednja bitka Drugoga svjetskoga rata u Odžaku, novom hrvatskom Sigetu, sa 24 sela i zaselaka koja se nalaze na ušću Bosne u Savu. Tu se u travnju skupilo oko deset tisuća hrvatskih boraca iz Bosne i Slavonije, na čelu sa pukovnicima vitezom Ibrahimom Pjanićem i Avdagom Hasićem, Djedom Augustinom iz Gradačca, logornikom Petrom Rajkovčićem te nižim časnicima i dočasnicima Ivanom Čalušićem, Antom Bilčićem, Matijom Radićem, Antonom Mihaljićem. Zatim, bili su tu još Perković, Martinović,Pejo Ilak, Špicer i Špiger. Tu je bila i garevačka bojna, sa 450 bojovnika, na čelu sa Dragutinom Vargom. Muslimanska legija na čelu velikog domoljuba i bojovnika Derviša Ljuce. Petrov kum i prijatelj Tomušić-Škico ostao je odsječen na desnoj strani rijeke Bosne. Blaž Jurkić je izgradio niz rovova i bunkera oko glavnih uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Mrkoj Adi, Balegovcu, Gornjoj Dubici, Prudu i Dobor Kuli.

Mnogo je hrvatskog naroda i vojske došlo tada pod Petrovu zaštitu. No, u odžačkom se kraju već čula tutnjava žestokih borbi između Vinkovaca i Broda na Savi. Petar je svakoga primio, smjestio i nahranio. Vojsku je rasporedio u satnije i zapovjedio da se kopa nove rovove i gradi nove utvrde. Odžačka je kotlina vrila od pridošlih civila, zaprežnih kola i silne vojske koja je pristizala sa svih strana. Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su odlučili braniti Odžak, do kraja. Na ovaj posve odsječen kraj navaljivalo je šest partizanskih brigada i jedan odred, oko petnaest tisuća boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i na kraju jurišnim zrakoplovima.

Sami partizani pišu:

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

Dana 30. travnja 1945. sam Tito upozorava štab 3. korpusa jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i zavede „puni mir i bezbednost.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Partizani dalje kažu: „Od 3 do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane... Nemajući kamo se povući ustaše su se borile do smrti...“

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

„Ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile celu brigadu čak iz Potočana, tako da se moralo odstupiti prema Lipi.“

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Komandant 14. srpske brigade, Stevan Kovačević, izvješćuje: „Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki obekt.“ Slijedećeg dana branitelji odbacuju Stevinu brigadu do Vrbovca pa Stevan šalje vapaj: „nalazimo se i dalje na polaznim položajima: Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.“

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tog istog dana dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se našli u obrani Odžaka, na prijevaru predali partizanima i istog dana zatvoreni u Burića štalu i potom, izuzev par sretnika, mučki i bez suda poubijani. Njihova mjesta u obrani popunili su Adačani i Balegovčani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dana 23. svibnja, navečer, partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. No, branitelji su ih uspjeli eliminirati i protjerati. Istoga dana partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Obrana se povlači na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu kopali rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe. U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napadali su Ražljeve i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja zadnja obrana je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strana. Bilo je to kod Nujića štala gdje su branitelji izginuli do posljednjeg. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule, morale su preskakati preko mrtvih, jer se drugačije nije moglo hodati.

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Partizani su po selima, kao sumanuti, tražili sve muškarce pa su majke morale svoje djačačiće preoblačiti u žensku odjeću.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

Sjećam se, jednom putujući vlakom iz Sarajeva. U kupeu sam bio sâm, i ne znam više na kojoj postaji, ušla je jedna starija, dobrostojeća gospođa. Kroz priču je doznala kuda putujem, pa je kao partizanka pričala svoje doživljaje o borbama za Odžak u kojima je i sama sudjelovala. Doimala se vjerodostojno a od svega najjače sam zapamtio ovo:

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Srazmjerno broju stanovnika, u Odžaku i okolici dogodio se najveći pomor Drugoga svjetskoga rata, i to samo jednog naroda. Od 19. travnja do kraja svibnja 1945. godine ubijena je trećina živućeg Hrvatskog življa. A od te trećine velika većina je poubijana nakon 25. svibnja, dakle, poslije pada i predaje.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njom crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer tako lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama.
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ (posavski-vremeplov.com)


PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona. Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila. Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.


Podsjetnik...

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport.

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)


UZ NEPRAVEDNU OSUDU TOMISLAVU MERČEPU, HRVATSKOME BRANITELJU

ONI HUDI

Tukli su me, oni hudi,
Sjekli, boli, kastrirali,
Nokte, zube, počupali,
Oni hudi, grubi ljudi,
U muci mi uživali.

Rekoše mi: ''Nitkov ti si,
Na čelu ti ropstva znaci.
Stijeg, krunicu u prah baci,
Vrijedniji od mrava nisi.
Nad glavom ti 'crna' visi.''

''Oj neljudi, krute ćudi''
Vrnuh usred ljute muke -
''Čupajte mi srce, gušu,
Al' hrvatsku moju dušu
Bog u svoje prima ruke.''

U mom domu oni hudi
Dragu su mi silovali,
Ponizili, popljuvali,
Oni divlji grozni ljudi
Hrvatsku su moju klali.

U snovima krv još teče
Spomen bolan ratnih dana:
Dvije štake, teška rana;
Laž ko živi oganj peče.
Gdje je pravda obećana?

I danas me oni hudi
Vukovarom mojim pljuju,
I prkosa riječi bljuju
Oni ljudi grešne ćudi,
O glavi mi plane kuju.

Pravdu tražim, pravde nema,
Ubiše ju moji ljudi.
Gle, dušman me tuži, sudi
I mrzi me sve to jače,
A Hrvatska moja plače.

Zemljo moja, sirotice,
U svom krilu groba daj mi,
Kada umrem, opraštaj mi
Što ne mogoh trpjet više
Onog, tko mi povijest briše.

Marija Dubravac Brisbane


Jedna druga propovijed...

Bleiburg, 14.05.2005.

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

„Draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre!

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Živimo u vremenu kada se proglašavaju ljudska načela i toliko govori o ljudskim i građanskim pravima, o jednakopravnosti i čovjekovu dostojanstvu. Većina od nas okupljenih živjela je u vremenima kada je bio brzo zatomljen gotovo svaki snažniji glas koji bi govorio o stradanjima tolikih ljudi. Zato je veo tajne prekrio mnoge znane i neznane grobove, u zaborav gurnute brojne torture i mučenja, prešućena pobjeda prava jačega koji je određivao što je istina. Iako su mnogi znali stvarnu istinu, bili su primorani govoriti o njoj samo osobama od najvećeg povjerenja te čekati da dođe vrijeme kada će svoju bol moći reći javno i tražiti da se nepravda nanesena tolikima napokon ispravi.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Pred vama stoji čovjek koji je rođen upravo te 1945-te godine koja je spomen ovih žrtava. Kao dijete nisam ni slutio što se sve dogodilo u godini mog rođenja. U školi nam nisu govorili o ovom stradanju nego su nabrajali brojne druge strahote nerijetko uveličavajući brojke s nakanom da u nas posiju strah te stvore kompleks o vlastitom identitetu.

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Tada sam počeo polako pitati o tim stradanjima pojedine ljude koje sam smatrao mudrima i dostojnima povjerenja. Najprije bi me gledali s čuđenjem iznenađeni onim što sam već saznao te se sumnjičavo pitali je li riječ o provokaciji i jesam li nagovoren da se zanimam za takve strogo zabranjene tajne.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Kao student kriomice čitah o počinjenim strahotama. Dok sam prolazio raznim našim krajevima, sjećah se tolikih koji su, iz straha od onih koji Boga ne priznaju, bježali prema zapadu u nadi da će u tom dijelu Europe naći zaštitu i sigurnost. Među njima je bilo i mnogo onih koji su rođeni i rasli na istoj grudi kao i ja. Na ovom polju engleska vojska zaustavlja mnoštvo koje nitko nije izbrojio po se njihov broj može samo naslutiti. Bili su tu vojnici, ali i mnogi civili među kojima starci, žene i djeca. Umjesto zaštite i sigurnosti, engleski generali zahtijevaju od hrvatskog vrhovništva da se svi predaju. Komu se moraju predati? Jedni ih zovu antifašistima, drugi partizanima, treći komunistima itd. Sebe nazivaju osloboditeljima.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Nakon što ga malo upitah za zdravlje, on započne priču. U početku malo zamuckuje i počesto duboko uzdahne kao da ne zna odakle bi počeo i je li mudro odlučio kad je došao sa svojim svećenikom podijeliti ono što godinama nosi u sebi kao teško breme ne znajući s kim ga smije podijeliti. S vremenom priča postaje tečna, a u riječi se pretače sva muka i patnja godinama skrivana i potiskivana u dubinu duše.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Pao je u jamu, ali nije bio mrtav nego ošamućen. Kad se probudio, odvezao je žicu, izvukao se iz jame gol i skrio se u šumi. Uhitili su ga i osudili na 12 godina zatvora. Došao mi je ispričati sve te jade jer ih ni s kim nije smio podijeliti, a više ih nije mogao nositi.Pred zoru smo se rastali, ali više nisam zaspao.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

Još uvijek su skrivena brojna mjesta pogibije i stradanja. Na nekima do njih su izgradili lovačke domove i igrališta dok su neka jednostavno poravnali. Brojna takva mjesta još nisu pronađena niti obilježena pa ih i dalje krije veo šezdesetogodišnje šutnje.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

Danas obilježavamo 60-tu godišnjicu stradanja velikog broja katolika i drugih vjernika, sinova i kćeri hrvatskog, ali i drugih naroda. S Vama sam tu da izvršimo molitveni zavjet prema nevinim žrtvama.

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju želimo da se čuje krik za ljudskošću i pravdom: zaustavite manipuliranje sa žrtvama. Nije moguće graditi povijest manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine učinjene drugima.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

- Na ovom polju tražimo da spomen na žrtve bude obilježen na svim mjestima gdje su stradale od nasilja i mržnje kako bi postali mjesta molitve i opomena novim naraštajima da nikad ne krenu zlim putem. Iskrivljivanje povijesti, manipuliranje žrtvama, dvostruka mjerila i nijekanje Božjeg zakona izazvali su novo zlo kojeg smo većina bili svjedoci.

4. Što nam je činiti?

Nastojeći izgraditi što bolje društvo i donositi što pravednije zakone prema kojima će se članovi društva ravnati, potrebno je u njegove temelje ugraditi istinske vrednote i poštivati svetinje. Jao čovjeku kojem ništa nije sveto! Jao društvu u kojem ni život ljudski nije svetinja! To je sunovrat društva.

a) Čovjek mora biti vrijednost kojemu svi zakoni služe i to čovjek koji je nužno upućen na druge u skladu s Božjom stvaralačkom zamisli.

b) Čovjek je od Boga stvoren da surađuje s Bogom. Zato njegov odnos s Bogom treba biti s skladu s Božjim zakonima, vlastitom savješću i u zajedništvu s drugim ljudima. Mi kršćani smo pozvani u središte svog života staviti uskrslog Krista koji je kamen temeljac i „kamen zaglavni» zdanja koje se zove Crkva.

c) Trebamo kao narod hrvatski upoznati svoje svetinje i poštivati ih i na njima se nadahnjivati. Svaki narod ima pravo na svoju kulturu, jezik, povijest i vlastiti identitet. U tom povijesnom hodu velik je broj zaslužnih ljudi koji su nam ostavili u baštinu tolike vrednote. Ne želimo stvarati ni ideologiju ni mitologiju. Međutim, imamo pravo kao i svi drugi narodi na poštivanje svojih pokojnika, velikana duha, heroja vjere i obranu svoga opstanka. Ne možemo očekivati od drugih da ih poštuju dok sami ne budemo istinski znali vrednovati svoju prošlost i svoju povijest, kršćanske korijene i veliku kulturnu i duhovnu baštinu.

d) Potrebno je da se u našem narodu napokon pristupiti analizi i prikupljanju podatak o svim žrtvama drugog svjetskog rata, a posebno poraća. Potrebno je pokupiti podatke o svim žrtvama i u nedavnom ratu i to ne samo unutar granica jedne države. Treba poštivati državne nadležnosti, ali bi bilo neophodno osnovati Institut koji bi prikupio i objelodanio sve podatke u hrvatskom narodu. Također je potrebno temeljito prikupiti podatke o svim žrtvama i iz drugih naroda kako se ni s jedne strane ne bi manipuliralo brojem žrtava.

e) Potrebno je da kao narod i kao osobe gajimo vlastito dostojanstvo te na svim razinama stvaramo ozračje da svoje upoznamo i zavolimo, a tuđe poštujemo.

f) Kao pripadnici jednog hrvatskog naroda trebamo imati srca jedni za druge, bilo da živimo u državi Hrvatskoj bilo u državi Bosni i Hercegovini gdje smo također na grudi svojih otaca, bilo da su rasuti diljem svijeta našli novu domovinu. Previše lako se odnarodimo i zaboravimo svoje korijene te vlastiti egoizam zaodjenemo u trobojku ili grb skrivajući sebične ciljeve iza svog nacionalnog identiteta. Onaj koji istinski voli svoju grudu, koji ljubi svoj narod i svoje svetinje živi, taj je spreman za to se i žrtvovati. Očistimo se od svih ideologija i «izama», kako bi kao obitelj živjeli dostojanstveno u svom identitetu.

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Ne možemo šutjeti na današnji stil proklamiranja ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka.

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Na ovom polju molimo da ne postanemo narod koji neće upasti u napast samosažaljenja nego narod koji će težiti da pobijedi istina u Božjem duhu kako bi svaki čovjek bio vrednovan. Želimo upoznati i zavoljeti svoje korijene i s Bogom graditi svoju budućnost u slozi i suradnji baštineći vjeru otaca koju zasvjedočiše svojom krvlju. Tu vjeru i ljubav želimo pretočiti u svoju budućnost. Molimo Boga, darovatelja života i dostojanstva svakoga čovjeka, da budemo spremni na žrtvu za svoju vjeru i svoje svetinje. Narod koji nije spreman istinski na žrtvu, nije sposoban budućnost graditi.

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

Amen.


NEKA JE VJEĆNA SLAVA I HVALA
NAŠIM MUČENICIMA
KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!


Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj...

PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE!

Lipa naša Domovino, dronjcima komunističkim prekrivena, lažima partizanskim okovana, gušiš se i jecaš dok te ponizuju slidbenici krvoloka tite, uzdahuje did gledajući s okrajka proljećem okupane njive i proplanke uokvirene snigom prikrite Dinare. Side did u travu i sa suzom u oku se odma' prisiti polja Blajburškog onog svibnja 1945., godine sunčane i krvave. Siti se patnji 'rvatskog naroda i vojske 'rvatske što se povuče na Zapad da pokažu i posvidoče da su Hrvati jedino i samo za svoju Nezavisnu Hrvatsku protiv svake Jugoslavije i zato ih stiže strašna kazna kleti' Engleza koji ih goloruke izručiše krvoločnim titinim partizanima, sotoninim učenicima, koji ih pobiše na najgrozomornije načine tako da se krvlju okupa čitava Slovenija, krvlju hrvatskom se natopi svaka stopa nam Domovine pa sve tamo do Đevđelije!

Odjekuju u didovoj glavi krici majki i kćeri hrvatskih pod maljem komunističkim, roptaji hrvatskih junaka ispod noža partizanskih koljača uz đavolski smih dok im sole krvave rane Isusove. Zaplaka did gorko nad kletom sudbom hrvatskom, nad priko pola milijuna poklanih, pobijenih, nad genocidom najsvisnijeg dila naroda, nad lučonošama hrvatske misli i dila, nad mukama nji'ovim. Siti se did patnji onih tri tisuće vojaka, žena i dice što ih žive zazidaše u Hudoj jami, kao i onih priko 12000 u rudniku Pečovnik, te stratišta Vlade NDH u Crngrobu di im zatukoše i dvistapedeset dičice! Siti se silovane i raskomadane ćerce našeg Mile Budaka i jada njegovog kad prije višanja vidje fotografije svoje ćerce mučenice! Bože moj, Bože moj, tuče se did po prsima, pa koje su to muke morali mučenici naši podnit' da bi ih smrt spasila i muke Isusove im prikinula. Siti se did njih 600 000 duša 'rvatskih koje današnja vlast blati k'o i ona prije, ako ne i gore!

O tužna sudbo, đavlije dilo, što nam mladost tako grozomorno uze, kune neutješno did čupajući mladu travu, stišćući grčevito šake trudbeničke! E zemljo, zemljo otvori se i kosti mučeničke nam vrati da ih oplačemo i dostojno sahranimo, sklapa did ruke gledajući u Nebo ka' da očekuje znak odobravanja.

- Dide, dide, trči mala Marica sa žutujućim maslačcima u ruci, šta ti je bilo, što plačeš i vičeš, zabrinuto će gledajući didu suzne oči.

- Ma ništa dite moje, upalo mi ništa u oko, tare did po očima. A di su Luka i Ivo okriće se did.

- Eno ih tamo trče oko bunarića u Brišćima, pokazuje Marica s cvićem u ruci.

- 'Ajmo i mi tamo da pomognemo Juri čistit okrajak i de ti ponesi grablje Marice moja, otpuhuje did dok se diže sa ledine.

- 'Oću dide, spremno će Marica, ma reci mi dide zašto si ono plaka, nije to od truna, znam ja, ozbiljno će Marica.

- A šta ću ti govorit, dušice moja, rastužilo me ovo proliće, ova lipota Božija, jer se odma' sitim oni' dana svibnja 1945. kad je pala naša Nezavisna Država 'Rvatska, sitim se dušo moja, svih onih nevinih što za nju položiše živote u mukama Isusovim prid krvolocima partizanskim! Plačem dite moje što imamo ovu lipu Domovinu u kojoj ne znaš šta je lipše, a sve je prikriveno odurnim partizanskim dronjcima laži, potvora u kojima grcamo i dan danas i kad nam opet mladost u svit mora ić' da bi za kruv svagdanji zaradila porid ovak'e lipote, pokazuje did rukom na sve četiri strane.

- A znam dide i sama, potpuno te razumim, eno si vidija što nam prisidnica opet zbori u onom yugo Jutarnjem i na yugo HTV-u, kad čovik pomisli da ne može niže ona nas uvik iznenadi k'o da joj govore piše odurni hrvatomrzac Nenad Stazić, baci stručak maslačka ljutito Marica.

- Ma šta je sad rekla, zabrinu se did.

- A šta dide, šta ću ti pričat' kad možeš i sam pogodit', al' nas je jednom za srce ugrizla, oklijeva Marica.

- Ma de reci, požuruje did.

- A dide, vrti grabljama Marica, kaže da joj „je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti“!

- Nu, da su bili partizanija to već znamo i prije se falila s tim čeg se pošten stidi, al' da su istovremeno bili i antikomunisti e to je već nova fala, skida did kapu s podsmihom. A jel' im za to zna' komandir čete il' krvavi komesar, ća im je on na to reka dok im je pripovida program majčice Partije i naputke Staljina ćaće, vraća did kapu vrteć glavom. I šta su radili, ka' jel' antikomunisti, u partizanima, brali cviće, da prikriju krvave pute kud prolaze proleteri, ne zaustavlja se did. E Bože moj pa dokle nas misle budalama pravit', čuj antikomunisti pa u partizane, k'o Isusov apostol u timaritelja lavova u rimskim arenama, škrguće did.

- Vidi Marica da se did već sve više ljuti, a mislila mu je izokola reć glavnu vist. Ma dide ima još šta je najnovije izjavila u brk onoj jugoslovenki s dna titine kace Jelisaveti Lovrić.

Kaže ona tako, k'o drugarica drugarici, Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“ i da su „građani siti ideoloških podjela“, a ona da je njihov glas i „u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila je potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj“ te da je „odlučila da ove godine neće ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg, jer više ne želi sudjelovati u tim ideološkim podjelama...

- U stani Marice, srce drago, stani, uh de da sidnemo ovdi na bunariću, veliko je brdo dovdi, a i odma mi je slabo porid ovi' riči tužne nam prisidnice, pa to je za nevirovat', ljudi moji, braćo mila, sida did da dođe sebi.

Ne će u Blajburg kaže, a i šta ćeš nam tamo, puše did, lipa prisidnice, pa nije tamo pista za manekenke il' prilika za podaništvo pred stranim moćnicima neg' misto di se diže glas nad zločinom koji još uvik vapije u nebo, misto di se upire prstom u zločince, di se vidaju žive rane 'rvatskog naroda, mila prisidnice, Bog ti pamet da, tužno će did. Prisidnice izdaješ vlastiti narod i njegovu žrtvu, snishodljivo se dodvoravaš izdajnicima naše 'Rvatske i ponavljaš njihove izopačene floskule Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog  „antifašizma“ i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice!

Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Dosta ti je kažeš podila, dosta ideologija, dosta politikanstva, a imaš obraza ponavljti srbokomunističke potvore o Jasenovcu i u istu ravan stavljati Blajburg roneći suze krokodilske nad žrtvama koje da „zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir“, kažeš! Pa zar sa svim svojim ričima ti ne pljuješ na njihovu žrtvu i 'otila bi da i mi ka' izrodi šutimo o tim nevinim žrtvama našim koji padoše za narod i Dom, da ih bacimo u tamu zaborava po skrivenim grobištima neobilježenim, jamama i škrapama, zabetoniranim rudarskim oknima u kojima živi skapaše.

I ti bi mir i tišinu, a krici stotina tisuća poklanih još odikuju brdima i dolima ovog kutka zemaljskog! Pa do dan danas ne znamo di sve leže kosti naših poklanih i na koji su sve grozomorni način zatučene, di su živi skapali zatrpani crnom zemljom, betonom i kamenom, koje muke podnili i koliko ih tako strada, a ti bi istinu koja hoće da kriči do neba nad tolikim zločinom proglasila podilom, politikanstvom i čime god!

Ma sram te bilo, Boga velikog i pravednog, prisidnice, baci did kapu i gorko zaplaka.

- Ma dide, smiri se, tiši dida mala Marica. Ma komu dide šta objašnjavaš, ma nije ona vridna ni jedne tvoje riči! Virovali smo u nju jer nas zaslipi onom svojom krinkom „Virujem u te zemljo moja Hrvatska“, a vidismo ubrzo da viruje ona u vraga Crvenoga, koji nam ju je i nametnu' iz iste kuhinje iz koje izpuza i Mesić i Josipović, škrguće Marica i okrenu se prema Kamešnici k'o da prisidnicu traži.

Ne ćeš u Bleiburg, crna prisidnice, ne dira te u srce priko pola milijuna tvoga naroda poklanog, živog zakopanog, ne dira te taj monstruozni zločin nad cvitom hrvatskog naroda. Ne dira te bolni jauk majki i dičice pod maljem partizanskim, ne dira te tiho umiranje dičice svete sa starima i mladima zabetoniranim u rudarskim oknima! Ne dira te pokolj mladosti hrabre, viteške hrvatske vojske koji ni jednu bitku ne izgubi pred partizanskim zlotvornim ološem krvareći za svoj narod hrvatski, vajna prisidnice.

Pa di će ti duša, da takvo mučeništvo za svoj narod i državu pred velikosrpskim i partizanskim pogromom popljuješ izjednačavanjem sa polustoljetnim srbokomunističkim lažima upakiranim u brigu za „svietlu budućnost“. Pa kosti im još uvik crna zemlja krije dok im zločinci i njihova dica, biološka i duhovna, krvavi ples i dalje nad kostima igraju i ti to hoćeš poklopi't zaboravom, da nam je „dosta drugog svitskog rata“, da 'oćemo budućnost.

Kakva je to budućnost koju nam nosiš prisidnice kad je gradiš na jugokomunističkim antihrvatskim floskulama o nekakvom antifašizmu, potvorama hrvatskih izroda krvavih ruku. To je budućnost kape sa tri roga, zlotvora koji se bore protiv Boga, prisidnice, vrti glavom Marica!

Zar to nije zločin koji vapije u nebo da ti nama napirlitano i nadobudno nudiš budućnost u kojoj ćemo i dalje tavoriti pod partizanskim dronjcima zločina i laži, ne bi li zaboravili na genocid hrvatskog naroda i pognute glave trpili i dalje teror crvene nemani koja nas ne podnosi ni u kom obliku dok smo im pred očima nad zemljom Hrvatskom, dok govorimo i tražimo istinu! Što to znači, neg' šutite i trpite i dalje i ne dirajte se u vladajuću laž partizanskog okota o pobijenim Hrvatima i o srušenoj NDH da bi oni mogli i dalje neometano uživati privilegije na zatoru naših najmilijih!

Zar da se poslije oslobađanja iz kandži Jugoslavije, stvaranja samostalne države Hrvatske, opet damo pod partizansku čizmu starih srbokomunistički' laži o fašizmu i zločinu onih koji su se viteški i nadčovječanskom žrtvom borili za opstanak hrvatskog naroda i svoje NDH! Zar da tako pljunemo na njihovu tadašnju žrtvu do neba, da ih ostavimo u jamama ka' da su životinje, Bože mi 'prosti, misto da ih nađemo i dostojno sahranimo da nam budu svitionik zajedno sa palim u ovom zadnjem Oslobodilačkom ratu! Zar da ih izdamo i glave svoje i buduće dice stavimo na panj srbokomunizna da bi njegova deca mogla nastaviti sa svojom zločinačkom rabotom izopačenog plesa nad kostima naših najmilijih, zarad njihovog lagodnog i neradničkog života na našoj muci i trudu.

Zar u našoj Domovini, krvlju natopljenoj, da nam profesionani srbi, jugosloveni, antihrvati svake vrste određuju s lažju i prisilom, po naputku SANU i novog Memoranduma, šta ćemo i kako ćemo, koliko ćemo biti Hrvati, kol'ko ćemo ljubiti narod i dom crnčeći za njih dok nas i naše razaraju terorom laži i ispraznosti, ostavljajući nas bez posla i smisla pored ovakve blagodati Božije.  Zar opet u našoj kući našim pravom tuđin i zlotvor da nam se bani!? E ne će moći prisidnice, ne će ići!

Je l' nam ti hoćeš reći, prisidnice, milozvucno, blagoglagoljivo i površno, divaneći sa svojom drugaricom jugokomunistkinjom Lovrić, da slobodu koju na krvi stekosmo predamo u ruke mrzitelja svega hrvatskoga zarad tvoga možebitnog' paradiranja prid njima i svitskim hohštaplerima!?   Laži da se poklonimo i ka' živi mrtvaci svojom zemljom 'odimo! E pa ne će moći, prisidnice, ne će ići!

I ne ćeš u Bleiburg, kažeš prisidnice, e pa i ne tribaš! > Zar i na onom svitom mistu da nas sablažnjavaš, stisnuti' će šaka mala Marica!

- Tako je Marice, oko didovo, bravo, dođi da te poljubim, ozari se didu lice!

- Dide ne sikiraj se zbog klateži, mizerija dodvorničkih, pripuza međunarodne zaidnice, doleti i dragovoljac Jure sa nećacima svojim. Sluša sam ja vas dok sam grabija iza Brišća i srića da me nitko nije ču' šta sam sve izbeštima, tješi dida Jure.

Stara priča dide, da ona nije kukavičje jaje ne bi davala intervju Jutarnjem i to još onoj mrziteljici svega hrvatskog. Da nije prodana duša ne bi gadila onako NDH koju opet popljuva kad kaza da „nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda“ pri čemu izroni poznate krokodilske suze „kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje“.

-  O đava joj sriću odnija, opet se did uznemiri. Pa da smo mi, ova RH nezavisni kol'ko NDH, da je ona samo sjena velićine našeg neumrlog Poglavnika, pa mi ne bismo bili karikatura od hrvatske države, ne bismo bili pripuzi međunarodnih hohštaplera, ne bismo pljuvali po svojim mučeničkim žrtvama i dozvoljavali da pored ovakve Domovine propadamo na svakom koraku u svakom pogledu rasprodajući sve što vridi, pretvarajući narod u gole siromahe, tjerajući mlade da traže kruha vanka, gadeći sve što vridi, gadeći našu hrvatsku prošlost, sadašnjost, tako da se svakom zgadi i bilo kakva budućnost na ovoj grudi u svome domu, vrti glavom did.

- Da dide, pravda se ona i pri tome osta' živa: „Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao“, da se ne nimalo ne zapita da tako nije govorila dok nas je sa ostalim pripuzima za Judine škude prodavala NATO-u i euROPSKOJ uniji pod skutima Sanadera, uskoči i mali Ivo grleći dida, brišući mu samilno suzne oči.

- Da netjače moj, plače ona zbog Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje da bi gadila NDH ne znajući il' samo potvorno gudi u komunističku frulu, a ne pita se kakva je to Hrvatska bez srca i duše, bez Bosne i Hercegovine koju iz Hrvatske otrgnuše velikosrbi i titini hrvatski izrodi zajedno sa Srijemom, Banatom, Bačkom, Zemunom i lipom Bokom, uzdiše dragovoljac Jure.

Ona da šta Paveliću govori, njemu koji je povratio sve što je Italija bila uzela Rapallskim ugovorima za vrime stare Jugoslavije, koji je povratio i Istru matici zemlji. Takve mizerije ne napadaju ondašnje hrvatske političare koji za račun velikosrpske Jugoslavije trgovaše s hrvatskim teritorijem, jer to biše u korist Jugoslavije, ali se nabacuju na hrvatske nacionaliste koji se dušom i tilom boriše da svaki kutak povrate Hrvatskoj Državi, stišće šake dragovoljac Jure!

- Tako je striče, prave se pripuzi da ne znaju da su svi otrgnuti dilovi Hrvatske od talijanskih fašista, već bili povraćeni majci Hrvatskoj Poglavnikom državnopravnom Izjavom o razrješenju nametnutih Rimskih ugovora i naredbom hrvatskoj vojsci da zaposidne okupirana područja čime su anulirani svi protuhrvatski sporazumi Italije i kraljevske Jugoslavije, pripomenu i mali Luka sidajući didu u krilo. Tako da je tim činom Poglavnik prvi put u povisti pripojio Istru Državi Hrvatskoj! Znaju poltroni da partizani nisu nikoga oslobodili nego su kako i lešinari došli na gotovo i Istru pripojili Velikoj titinoj Srboslaviji uz klanja i progone!

Nek nam o tomu prisidnica koju progovori, jer očito je da su je nono i nona krivo učili o tomu što je bilo dok su se, vidi čuda, „borili za hrvatsku državu, pod petokrakom“ rušeći je zarad titine klaonice Jugoslavije, podiže glas mali Luka.

- Ma oni, zagrli bracu Luku mala Marica, te laži sada šire jer upravo oni potvorno i ponizno rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu jugosmradije, jer se potpuno razotkriva i kod zadnjeg slipca, genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im prokletog Tite!

Dakle moga' bi ovaj osakaćeni hrvatski narod proglidati i viditi stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod tada za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi. Moga' bi jasno vidit i spoznat' da je ova današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga' bi vidit' da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast. Moga' bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE! Skinite nam se sa grbače izrodi i prodane duše! Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska Domovina mora biti slobodna! Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živiti u sreći, slobodi i blagostanju! Svoj na svome i po svome.

Dakle, prisidnice, isprazne su i prozirne tvoje riči: „ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti“, „zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost“, te „tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono“! Morala bi, jadna ne bila, znati da ništa šta bi nam prodala pod krinkom bolje budućnosti ne može imati snagu i značaj narodne nam prošlosti kako reče veliki Šufflay: "Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti", priti kažiprstom mala Marica

- Bravo sestrice mila, kliče mali Ivo, dobro bi joj bilo, lipuškastoj prisidnici, podsititi se i na ove riči Milana plemenitog Šufflaya: "Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti". "I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo"!

Da o tomu malo porazmisliš prisidnice, o čem su davno pametni zborili, znala bi da to nije „zakopavanje u prošlost“ nego skidanje prljavih jugokomunističkih naočala sa zdravih narodnih očiju kako i reče Otac Domovine: Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Dakle, prisidnice, Rod koji mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje, a tko mu prošlost iskrivljava i na mrtve pljuje i ne da istini na vidilo izić, tobož da se ne prepucavamo, o glavi naroda radi, jer ga slipcem pravi i u provaliju gura, zaključi mali Ivo!

- Bravo, tako je sriće didove, dođi te ´vamo da vas sve zagrlim sunašca moja 'rvatska, povrati se did od ljutnje i tuge, koja ga bijaše obuzela, kad ču svoju mladost kako prisidnici lekciju čitaju.

- Tako je, sa svim vanskim neprijateljima ćemo mi izaći na kraj samo ako se oslobodimo Juda u našim redovima, a sa svima njima zajedno ćemo izaći na kraj ako naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj i kroz vene nam opet poteče Poglavnikova ljuta trava! Zato oni tako bisno i udaraju, jer slute da bi tako moglo bit'.

Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

- Ma, dico moja opet ću reći i prisidnici i svima njima, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

I kad tako imadnemo pravu vlast i prave svoje pridstavnike kojima će narod i Država 'Rvatska biti na prvom mistu u srcu i duši onda ne će takvima pasti na pamet da ne idu na sveta mista žrtve našeg naroda u Bleiburg il' posliratni Jasenovac da i tamo istinoljubivo i hrabro posvidoče da 'Rvatska ne će ni prid kim puzati i svoje mučeničke žrtve ponižavati zlotvornim lažima koljača njihovih, već će te laži i njihove nosioce poslati u ropotarnicu povisti da se više ne čuje to zlo ni za trag mu se ne znade, uzima did grablje u ruke k'o da će s njima bandu otirati.

Nu, dico moja, 'ajmo još ovo oko Brišća do Luška pograbit pa možemo i na večeru, eno se i baba izviruje iza trapa da vidi di smo, namišta kapu did sad malo zadovoljniji. I, de nam Jure zagrabi malo ladne vode iz Bunarića pa ćemo lakše sradit ovo šta nam osta', požuruje did.

- Oću dide, grabi vodu već dragovoljac Jure. I sad dide, vidiš o čem i kako mi zborimo i mislim da bi nam svaku rič odobrili i naš Otac Domovine i naš Poglavnik, a sasvim suprotno zbore niki koji se ka' jadna klatež prisidnici ulaguju i ove njene izjave pravdaju ka' niku pamet. A posebno se istaknu u gađenju Pavelića i NDH niki Kazo, da ne kažem Gado, Mikašek, Bože me mili sačuvaj, s gađenjem će dragovoljac Jure.

- A tog' si mi jednom spominja i onda nisam od gada moga slušat, a šta sad traži mizerija, oštro će did dok ispija ladne vode iz sića na Bunariću.

- A šta, dide moj, traži uprknuće! K'o i sva klatež dodvornička ne gledajuć komu će di gaće skinut nit' koga će i kako ogadit na putu do korita, odriza dragovoljac Jure ljutito.

Iako se prisidnica sa drugaricom Lovrić, starom jugoslavenkom, fino divani, međusobno se nadopunjujući u osudi svega hrvatskog, slipac Mikašek izvali: „Jelena Lovrić, novinarka koja je „cvećem“ pozdravila jugo-srpske tenkove 1991. godine, tenkove i svu silu razorne i eksplozivne mržnje u rušilačkom pohodu na Hrvatsku, u svom „velikom intervjuu“ sa predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, nije čula ni jedan redak koji bi joj se mogao svidjeti“.

Dalje, dvoji mizerija bi li se „antihrvatski, medijski istupi mrzitelja Hrvatske uopće usporediti makar i u jednom retku s ovim istupom Predsjednice“ iako ona ponavlja bljuzgotine iz repertoara Mesića i Josipovića te im i čestita na njihovom doprinosu – valjda u razaranju svega hrvatskog!

Trabunja da je „antifašizam obitelji predsjednice K.G.Kitarović bio je okrenut prema talijanskom fašizmu koji je ugrožavao njen rodni kraj od Istre do Dubrovnika“ , a gorka je istina ono što reče nigdašnji partizan Dinko Šuljak: „Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad su Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

... Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. ... U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli“!.

Dakle Talijani su paktirali sa svakojakim antihrvatskim ološem, partizanima i četnicima, s kojima su mogli destabilizirati formiranje NDH i pri tome su provodili drakonska strijeljanja ustaša za posjedovanje ikakvog oružja pa su priče da bi netko hrvatski orijentiran otišao u partizane, a ne na slobodni teritorij NDH na nivou maloumnih dogodovština Mirka i Slavka!

Kukavelj se, dalje tješi, da su „Kardinal Alojzije Stepinac, predsjednik Tuđman, pa onda i ministar Zlatko Hasanbegović puno eksplicitnije kritizirali režim NDH od Predsjednice“.

Tako ti ta mizerija, dodvoravajući se poltronski prisidnici, ima obraza protiv NDH ( koja da je, kako pogrda reče, „zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“) i Poglavnika uprezati i našeg blaženika kardinala Stepinca iako se on ni komunističkim zlotvorima dok su mu nož pod grlom držali nije bojao istinu o NDH izreći. Palamudi protiv NDH i Pavelića pomoću onog pisma što ga nadbiskup Stepinac u afektu napisa s puno optužbi i gorčine misleć da su oni slovenački svićenici što ih NDH dobrohotno primi u Jasenovcu ubijeni.

 A ne pade mizeriji na pamet neprosvitljenu kako to da poslije toga Stepinac nikad ne ponovi takve optužbe koje da su istinite bi se sigurno produbile i ponovile neg' on u uzama u istražnomu komunističkom zatvoru na pitanje zlotvornog javnog tužitelja Jakova Blaževića, rujna 1946. godine je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. hrabro odgovori: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni”!

Dakle dobro zaključi Ivan Gabelica kad o ovomu kaza: „Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti“.

Stepinac je, isto tako, na pitanje, na saslušanju pred OZN-om  21. svibnja 1945., je li "Nezavisna Država Hrvatska postala voljom hrvatskog naroda", odgovorio, da su Hrvati iskoristili raspad Jugoslavije i prihvatili samostalnu hrvatsku državu, koja im se činila boljom solucijom nego da budu obična kolonije Njemačke! I takav hrvatić Kazo sada, nakazno, sve istinoljubive koji hrabro o ovom iznose istinu, poput evo Gabelice i ono dr. Razuma, proglašava, k'o i svaka jugokomunistička klatež, „ultradesničarima i provokatorima“!

A takvima dr. Stjepan Razum jasno i glasno poruči: „U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao“!.

I posli' ovoga, jadna kukavelj, Kazo poput kakva firauna se nemoćno blatom i dalje nabacuje: „desničarima ili provokatorima također ne odgovara istina, jer ne žele priznati kako je NDH zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“! Zaista da čoviku pamet stane, jer i u crnoj Jugoslaviji oni neprijatelji koji su držali imalo do sebe i svoje struke ni u snu ne bi ovako što izpljunuli, a Kazo gado to čini vadeći se na tamo nikog Sundhausena koji da „citira u svezi s tim američke suce na Nürnberškom procesu da je NDH bila satelitska država čije su djelovanje usmjeravali isključivo Nijemci i Talijani“ te dalje doslovce k'o spomenuti firaun laže: „Pavelić je vjerojatno odgovorio Stepincu kako ne može kontrolirati Gestapo i SS trupe, jer oni kontroliraju NDH“! Pa svako dite može pobiti ove idiotarije Mikašeka Kaze povisničara a la Jakovina Markovina! Pa jado jadni šta je onda bila Nedićeva Sribija kad ovako idiotski baljezgaš o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj međunarodno priznatoj! Stoga bi mu bolje bilo, kad već ovako neznalački laprda i petlja di mu nije misto, da vidi povisne dokumente i što o navedenom rekoše i Hitler, Ribentrop, Kashe i drugi pa će vidit da mu ova piskaranja mogu vode piti samo kod šumskih komesara za pripovisti u Veseloj svesci! Pa sam Hitler je Poglavniku rekao da je nenamjerni pomagač u oslobođenju Hrvatske, a svom veleposlaniku Siegfriedu Kascheu je kazao da  se Njemačka ne može miješati u talijansko-hrvatske pregovore radi obzira na obostranu nezavisnost!

Dalje, kad smo bili „pod potpunim Hitlerovim protektoratom“ zašto su onda neki njemački generali stalno od Hitlera zahtijevali da se u NDH uvede njemačka vojna uprava i da se s vlasti zbaci Poglavnik i Ustaški pokret i sruši hrvatska državna nezavisnost, dok Hitler nije prilomio na sastanku glavnog stožera u noći između 30. i 31. kolovoza 1943. da  "uvođenje njemačke vojne uprave u NDH ne dolazi uopće u obzir" i da "Reich nastavlja surađivati s Pavelićem i njegovom vladom". A tek Poglavnikova zabrana osnivanja nacional-socijalističke stranke u NDH i uhićenje njenog zagovarača Slavka Govedića, da i negovorimo dalje.

I što je najsmišnije mlatimudan je u „potrazi za cijelokupnom presudom i pravorijekom spomenutih američkih sudaca i tek kada to objavim, vidjet će se tko je bio pravi vladar u NDH“ pozivajući se na Nirnberške procese k'o i partizanski suci u tzv. NRH kao kvislinškoj tvorevini titine satrapije Jugoslavije kad su na pravdi Boga osuđivali ljude na smrtne kazne! A što jadnik još izgovori o našem pozdravu Za Dom spremni to se ne može od gada ni spominjat, diže ruke dragovoljac Jure.

- Ma tako je Jure, što trošiti riči na takve moralne nakaze koje tako pljuju po našem Poglavniku borcu i mučeniku i našoj poslin osam stolića uskrsloj NDH za koju toliki položiše živote. Ka' da sad ovdi pobijamo pisanije o Stepincu gangstera Dedijera ili naučne dokaze Miletića i kompanije o milion žrtava u Jasenovcu! Ma goni ih đavlu, nakazne, mogli bismo još napisat i dotursku dizertaciju pod naslovom „Uprknuće Kazimira Kaze Mikašeka u svitlu naučne misli druga Tite“, podsmihuje se did!

- Tako je dide, samo ovak'i pripuzi imaju pristup medijima koji su još uvik u rukama crvene pasmine koja kao zloduh bdije nad krvavom titinom ostavštinom, a mi možemo sanjati da se naša rič di čuje k'o da još uvik nimamo ni H od naše Hrvatske il' ga izgubismo nedugo poslin Oluje, zaključi mala Marica.

- Tako je dušo strikina, domeće Jure, eno vidi kako su sva jugo potrkala skočila da se ograde i napadnu časnog starinu velečasnog Luku Prcelu koji jučer održa hrabru propovid na misi u Splitu na kojoj se osvrnu na prisidničine laži o NDH držeć se one biblijske „kamen će progovorit' ako čovik ne će“!

- Da strikane, uskoči mali Ivo, diže se odma crvena kuka i motika tumačeći nam Evanđelje i viru Isusovu k'o da su u Kumrovečkoj školi vironauk učili! Te se čude kako svićenik krivo tumači nauk Isusov kad ne oprašta prisidnici njene laži o NDH, te navode kako je prisidnica brzopotezno odma pokazala svoju veličinu opraštajući njemu njegovu izjavu o njoj! A ne znaju oni k'o ni bidna prisidnica da se oprost daje pokajnicima, a ne ustrajnicima u griju, podsmihuje se mali Ivo!

- Tako je brate, grli ga mali Luka, a pogotovu se nema što oprostit njemu koji govori čisto i pošteno povisnu istinu o NDH i njemim braniteljima, pa se tako, po tko zna koji put, prisidnica zaletila i priletila izazivajući sablazan nad javnim ukorom časnog Luke Prcele, svićenika Kristovog!

- O bravo dico moja, materini janjci, bravo, samo tako uvik istinu govorite, činite pravo i ničeg' se ne plašite, zadovoljno će did. A sad ajmo polako nizbrdo kući, evo i zvoni na kapeli, malo smo radili i dobro divanili pa je vrime i da večeramo, a eno i baba se opet izviruje, gleda di smo. De Jure potraj kariolu i ratilo pa idemo polako, namišta did kapu i drži unučiće za ruke.

- A di ste više, baba galami, jeste li me čuli kad vas zovem, evo sam pole izvadila, o'ladiće se.

- A morali smo ono malo sradit gori, baba moja, smiruje did, a i prodivanili smo ti sve prisidničine umotvorine šta ih nedavno nabaca.

- Niste tribali evo sad će neku poslanicu dati povodom velikih podila u našem duštvu, kako javlja televizija, vrti baba glavom i vilicom u ruci.

- A šta je sad bilo, kakva je nevolja ljuta na to natira, da ne će lupit šakom o stol i reći dosta više crvenim avetima i obznaniti da se ide pokloniti svetim žrtvama hrvatskim na Blajburgu, skida did kapu.

- Ajde sidajte za stol, pa ćemo jisti i slušat, umorno će baba, i daj Jure nali' vina u bukaru da ima na stolu, a dici ima soka od kadulje. - Bože sveti, ubrzo zavapi did posli' prisidničine poslanice, pa ovo nije moguće, pa ovo je partizanska ofanziva sa Pantovčaka! Pa vidite li dico moja šta ona bisidi, pa ona je partizanka 100 gradi, neutišno vapi did šireć nemoćno ruke. Stvarno triba bit Juda u kandžama Trilaterale i Međunarodne zajidnice pa ovako solit rane nezacijeljene vlastitom narodu u ove tužne dane spomena na hrvatski holokaust! Pa Majko Božija daj nam ti budi na pomoći i od ove napasti nas obrani, širi ruke did prema Nebu.

A crna prisidnice, šta nas za srce ujde, i posli' svih zločina, terora i strahovlade velikosrpske Jugoslavije, posli' svih pokolja titine klaonice Jugoslavije ti opet imaš obraza pljuvati po nakon osam stolića uskrsloj Hrvatskoj državi proglašavajući nju i one koji su je životima branili „propalim zločinačkim režimom“!

Nakon slavnog Uskrsa travnja 1941. kad su se razgalila srca hrvatskog naroda koji sruši tamnicu naroda Jugoslaviju i uspostavi svoju državu Hrvatsku koju snivaše od propasti Kraljevstva Hrvatskoga 1102. godine, ti danas imaš obraza nadmeno i napirlitano, bez imalo srama, reći: "Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile“! Pa tako bi nika šaka jada marksistička mogla odvaliti da je Isusova Radosna vist donila tolike patnje nevinih, smrt, uništenje i tolike podile u svitu! Znači kriva je žrtva, a ne zločinac, krivo je janje koje krvoločnom vuku vodu muti pijući nizvodno! E di će ti duša prisidnice!?

A reći, isprazno glumatajući niku veličinu, „ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom“, je stvarno dno dna i dostojno jednog Mesića iliti koje druge antihrvatske mizerije koja nam maže kod otvorenih očiju, koja negira povisne činjenice i zlotvorno laže smatrajući nas, valjda, kukavicama i maloumnicima!

I opet si se dosukala „antifašizma“ kojeg sada, prilivajući iz šupljeg u prazno, razdvajaš „od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava“! Zaista jadno, zar misliš da ima još ovaca koje će zbog ove jedne iznuđene rečenice popušiti tvoje priče partizanke, vajna prisidnice, skida gužavjući kapu did s glave.

I zašto umanjuješ stotine tisuća hrvatskih žrtava sa „desecima tisuća ljudi raznih nacionalnosti“!? Je li tako gradiš „pomirbu“ i ovako si „duboko svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države“ i ovako ne dopuštaš „da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti“ i ovako sa lažima nas pozivaš „okrenimo se budućnosti“!?

Zaista jadno, bivša prisidnice! Izigrala si povirenje hrvatskog naroda i jedino rišenje je da se svi skupa probudimo i na Referendum iziđemo i svi kao jedan ti vritnjak s Pantovčaka pokažemo i dostojnog čovika, Hrvata pravog, na to misto izabiremo da nas vodi u stvarno bolju budućnost zasnovanoj na povisnoj istini i povirenju, cineći sve hrvatske mučenike koji za Dom, spremni padoše, uspravno će did!

- Tako je dide, a prisidnice tebi zbogom i ne sramoti nas više dok si još tute, skuplja ruke baba i side do dida.

- Stvarno dide očito je dobila nalog čim ovako iz dana u dan gadi sve što nam sveto, ne radi ona to iz glave pa vidi je samo, istrča dragovoljac Jure, beštimajući na dvor, nemogavši više trpiti najnovije pogrdne riči prisidničine.

I svi k'o pokisli ušutiše i hladne pole za stolom bez teka gledaše, jer će još dugo tribat' da didova družba sebi dođe. Šta učini crvena prisidnice! Zašto Hrvatsku tako izdade!?

Did Vidurina

Na Bunariću, 9. svibnja, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


KOSTI PRAVEDNIKA

Ove su kosti nekad bile ljudi,
Ratnici hrabri, mučenička braća,
U prahu njinom vječna čežnja žudi -
Milo za drago nek Bog vječni vraća
Onim što grešnom pobiše ih rukom
Kiteći čela crven slavolukom.

Ove su kosti ljutu bitku bile
Četrdeset prve u danima rata,
Ljubeći skute Domovine mile
Braniše staru među Harahuata.
Nisu željele tuđe zemlje truna
Duša im bila blagoslova puna.

Ove su kosti smrskali neljudi
Maršala Tita bezbožnoga klika,
Na obrazu im biljeg osto hudi
Upisan krvlju hrvatskih vojnika.
Taj biljeg sramni ni u času smrti
Čarobni doktor ne može otrti.

Ove će kosti oživjeti ope’
Blizu je zora željnog uskrsnuća.
Unuci, sinci, slijedit će im stope
I kliknut snažno nasred krstopuća:
Živjele kosti hrvatskih vojnika
Živjelo ime svetih pravednika!

Ove će kosti opet u boj krenut
Za stijeg i boju crven bijelu plavu,
Hrvatski narod iz sna će se prenut
I vratit Domu izgubljenu slavu.
Klonut će krvlju okaljana ruka
Svenuti vijenac crven slavoluka.

Cvjetat će mirom Zemlja Harahuata
Ko nekad davno dok je pravde bilo
Dok blistala je kruna joj od zlata
Dok svak ljubio majčinsko joj krilo.
Zasjat će sunce potlačenom robu,
Hrvat će sretan snivati u grobu.

Marija Dubravac Brisbane


Da se ne zaboravi...

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

* * *

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


Da se ne zaboravi...

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini. Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba proživljavao bl. Alojzije Stepinac. Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina. Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba. Takve se izjave koriste kako bi se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati, završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški, Zenici, Požegi. Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju. Sve je to križni put hrvatskoga naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi. Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag. Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj. Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu, ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili nad Hrvatima genocid?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se, nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod. Mi danas rehabilitiramo osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo. Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne antifašistička.

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. K tome progoni nakon rata koji su se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak. Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su bili golih ruku. I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala hrvatski narod na proživljavanje križnog puta. Sve je to bilo smišljeno pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja. Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda. Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

O. Bošnjaković: U Beliburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet": "Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju. Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem svećenik. Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora. Rekao sam na suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko nije odgovarao.

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek. Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova, nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita. Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata može generirati nove podjele.

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest, čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice. Sve to utječe na branitelje Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji. Nitko ne gleda što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i neprestano je promicati. (Glas Koncila, 15.5.2005.)

Razgovarao: Vlado Čutura


BOLNO SJEĆANJE

U Svibnju mjesecu,
Tisuću devetsto četrdeset i pete,
Odstupne silne kolone,
Svuda nam se prijete,
U koloni ide jedno
Elitno hrvatsko pokoljenje,
Štiteć ga u biegu,
Hrvatsko vojno postrojenje.

Majka svog sina tužno grli,
U povoju ljubeći ga steže,
Hladni proljetni povjetarac,
Oštro zrakom reže,
I tužna žena se pita:
Da li ću opet vidjeti,
Muža, Sina ili Otca,
Najmilijeg svoga voljenog,
Hrabrog branioca?

U plamenu Hrvatska zemlja,
Krv teče kao rijeka,
Ranjenih hrabrih junaka,
Čuje se tiha bolna jeka,
Tužna je to bila tragična seoba,
Ponosne starodrevne nacije,
Iz prastarog častnog doba.

Krvavim prokletim Balkanom,
Tad bijesni grozna oluja,
Masa naroda u koloni,
Povorka kao rijeka buja,
Tužne oči plaču,
I bolnim pokretom prate,
Misleći o rodnom ognjištu,
Dal će da se vrate?

Štekće ubojna strojnica,
Neprekidno bez kraja,
Već u Celju pobiše,
Cvijet našeg naraštaja,
Duž slovenskih cesta,
Visokih šumovitih gora,
Klaonice krvave i strašne,
Velikih krvničkih logora.

Krvava katarza krvlju piše,
Poglavlje krvave povijesti,
Što hrvatski naš narod,
Morao je tada podnesti,
Zbog podle predaje ratnika,
Od Engleske Armije,
Krvnik partizan spreman je bio,
Da nedužne žrtve sve pobije.

I kada posljednji su stigli,
Na Bleiburško Polje,
Dušman strijelja redom,
I bezdušno ubija i kolje,
Ne štedeći ljudi,
Staraca, djece i jadnih žena,
Sve od reda kolje,
Ta gamad crvena.

Sve do današnjeg dana,
Mi palimo svijeće,
Tu počiva nevina mladost,
Mirisno hrvatsko cvijeće,
Ovdje pokraj Vašeg,
Zajedničkog groba,
Ostati će spomen,
Za buduća doba.

Neka Vam je laka,
Ova zemlja tuđa,
Koja s poštovanjem,
Prekrila Vam kosti,
Na Bleiburškom polju,
Nema sad oruđa,
Spomenik se svijetli,
U spomen mladosti.

Topli pozdrav Braćo,
S petog diela svieta,
Gdje i nas razdire,
Tuga, bol i sjeta,
Topli pozdrav sestre,
Što Vam spomen piše,
Molimo se braćo,
Iskreno i tiše.

Nek molitva naša,
Čuje se put neba,
Tihi jecaj majke,
Što utjehu treba,
Vječni spomen za nas,
Toga tužnog dana,
Kad hrvatska mladost,
Bješe bezdušno poklana.

Stog mislimo Braćo,
Na svibanjsko cvieće,
Što pade u rano,
Krvavo Proljeće,
U povijesti Hrvata,
Nek se čvrsto piše,
Krvavih Bleiburga,
Nek ne bude više.

Poetessa
Borac za hrvatsku istinu
Mirjana Emina Majić


U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."


Podsjetnik...

ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

PARTIZANSKI GENOCID

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: "Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda."

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku Sociobiologija Bleiburga kada spominje aristocid:

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku "Expendable" (Potrošeno, knjiga "Cool Croatia" str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi, na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti, Tito je stvarao "novu elitu" kojoj su zajedničke "vrijednosti" bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku "Sociobiologija Bleiburga":

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbjeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


ISTINA O BLEIBURGU

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?.
"General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)".
Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Danijel Crljen

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.


Zagreb je 1945. "oslobođen" od hrvatstva!

I ja sam volio Titu dok nisam saznao da je zločinac. Ovo je samo jedan od transparenata koji su svojim porukama obilježili sjećanje na dane, kada je 1945. godine Zagreb oslobođen od Zagreba, od hrvatstva u njemu, od ljudi i od imovine, a Hrvatska u cjelini zemljopisno i ljudski prepolovljena.

Ne zločinac, nego megazločinac i špic genocidaš Drugoga svjetskog rata, koji je u zločinačkoj reprezentaciji zauzeo špic 9. mjesto po odgovornosti za 1.172.000 žrtava. Bio sam prisutan na dva takva tužna skupa. Na prostoru ispred HNK, i nekoliko stotina metara ili cigar duvana dalje, na Trgu bana Jelačića, u prostorijama Zbora udruga Hrvatski ratni veterani. Ispred HNK se već tradicionalno rasklimavaju i pripremaju za skidanje, za Zagreb i za Hrvatsku, sramne metalne zločinačke ploče, u narodu već opjevane. Maršalova ploča rasklimana, potrgo je vjetar sa Sljemena.

Baba djedu dva poljupca dala,
skido ploče zloglasnog maršala.
Pita tata di si do sad mala,
skidam ploče šumskoga maršala.
Sa pločama rukujte oprezno,
nosimo ih na Macelj i Tezno.
Titov Macelj i Titovo Tezno,
te gradove gradio podzemno.

Optužene su političke elite, da ovu zemlju drže u raljama prošlosti, s Titom kao najvećim ubojicom i simbolom najvećeg genocida i gubitka u narodnoj povijesti. Kosti pobijenih ne poznaju strah, nego samo čuđenje prema potomcima koji drže ovaj sramni Trg maršala Tite. Rijetko doživljeni takav govor, popraćen dugačkim pljeskom, održan je, sat vremena kasnije, u samom središtu Zagreba, koje središte su još 1965. godine s visokog nebodera zasuli letci, kojima su današnji govornik i njegovi nacionalno svijesni i hrabri prijatelji obavještavali narod, da Zagreb 8. svibnja nije oslobođen nego da je pao. Uslijedila je robija na kojoj se još više upoznao sa svom hrvatskom tragičnošću, hrvatskim mučenicima i stotinama hrvatskih Mandela.

Hrvatski ratnjaci, vojnici NDH, koji su prošli kroz rupice bleiburškog sita i rešeta mučenički su izdržavali, ne 20.godišnju, nego 26-godišnju kaznu, jer bi papire od prvih 6 godina uništili, pa onda ponovno od nule, 20 godina.

" Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja" (Aleksandar Ranković, Politika, 1951.). Od toga je 95 posto bilo Hrvata; bilo branitelja, bilo pristaša, bilo uspješnika u raznim područjima života. Hrvatska pomirba da. Ali nema pomirbe bez iznošenja potpune istine i isprike. Narode, oprosti! Bili smo prevareni ideologijom... Nismo za skidanje glava. Ali lustracijom se moraju ukloniti sa svih javnih funkcija nositelji jugokomunističkog totalitarnog sustava. Savez domoljubnih stranaka i udruga da. Ali da te domoljubne družbe vode čiste i prave hrvatske snage, a ne bivši jugopartijaši i milicajci, koji su klicali tito-partija, i od staljinista postali turbokapitalisti.

Obvezna rehabilitacija NDH i Ustaškog pokreta. Nikakve usporedbe s četnicima. Četnici su osvajali tuđe. Bili su imperijalisti. A Ustaše su branili svoje. Povijesna pogreška je bila odvlačenje nepobijeđene hrvatske vojske prema zapadu. Naše vodstvo nije ništa znalo o geopolitici i odnosu snaga. Da četnici, 90-ih godina, ne propadnu, prijatelji Englezi su isforsirali sukob između katolika i muslimana. Potpisivanje Daytonskog sporazuma je poraz i izdaja. Bit će sljedećih ratova, i tada će se to riješiti. U velikim sukobima neka se veliki mlate, a mi moramo mudro voditi narod u svjetskim olujama, da narod opstane.

Žarko Marić


POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA

I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM

Samo se na istini može temeljiti zdrav državni i narodni život i graditi snošljiv i pošten međuljudski odnos unutar jednoga naroda i države i unutar cijeloga čovječanstva. Što je pojedincu vlastito pamćenje i iskustvo, to je narodu njegova povijest. U njoj su sadržane svijetle i tamne strane narodnoga života, dani uspjeha i slave, ali i tragedije i poraza. Da bi povijest bila učiteljica života, ona mora biti objektivno, istinito pisana. Ništa se u njoj ne smije prešućivati, ali ni tvrditi ono što nije bilo. Na takvo je ponašanje pogotovo obvezan svaki hrvatski rodoljub, jer se samo na istini može postići pomirba unutar hrvatskoga naroda, o čemu se puno govori zadnjih petnaestak godina. Nažalost, mnogi se tako ne ponašaju, pa je hrvatski narod jednako duhovno podijeljen, kao što je bio i prije Domovinskoga rata. Ne iznenađuje me nimalo, što se razne pogrešne povijesne tvrdnje šire iz pera i usta fanatičnih sljedbenika ove ili one političke struje. Ali boli, kada tako nešto izlazi iz usta ili pera povjesničara i k tomu svećenika.

Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.

Ako je dr. Franjo Tuđman utemeljio hrvatsku državu nakon 888, odnosno nakon tisuću godina, onda Nezavisna Država Hrvatska nije bila država. Ovdje ostavljam po strani činjenicu, da je Hrvatska sve do godine 1918., po jednoglasnomu sudu pravnih povjesničara, bila država, ali s ograničenim suverenitetom. No, Nezavisna Država Hrvatska je bila međunarodno priznata potpuno suverena država i članica nekih međunarodnih organizacija. Ovu činjenicu nijedan objektivan čovjek, a pogotovo povjesničar, pa prema tomu ni dr. fra Karlo Jurišić, ne bi smio zanijekati. Dakle, dr. Anti Paveliću i Ustaškomu pokretu pripada zasluga, da su nakon 839 godina uspostavili potpuno suverenu hrvatsku državu. Dr. Franjo Tuđman je to ponovno učinio tek nakon 46 godina otkako su strani imperijalisti u svezi s domaćim kvislinzima 1945. srušili hrvatsku državu i suprotno plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda nametnuli mu boljševičku Jugoslaviju. Prešućivati zasluge dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta u cjelini ničim se opravdati ne da. I mrtvi Pavelić i ustaše imaju pravo na istinu o sebi. Nitko im to pravo ne smije oduzeti. Nažalost, to im se pravo oduzima, pa čak i od onih od kojih bi se to najmanje očekivalo.

Kojim mjerilima valja mjeriti političare?

Tvrdeći, da je Tuđmanu uspjelo ono, "što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku", dr. fra Karlo Jurišić, prešućujući notorne činjenice, promatra ove političare izvan vremena i prostora, U ovomu nizu on ne spominje dr. Antu Pavelića ni kao istaknutoga političara, koji se je borio za hrvatsku državnu nezavisnost, imajući u tomu mnoštvo sljedbenika. Za Jurišića Pavelić uopće ne postoji. On se prema njemu odnosi gore nego jugokomunisti. Ovi su ga barem spominjali kao svoga neprijatelja i protagonista jedne, njima neprihvatljive ideje. Fra Jurišić ni to. Ne znam po čemu je to za njega dr. Vladko Maček veliki državnik i političar. Zalažući se samo za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, on nikada nije bio za nezavisnu hrvatsku državu, pa je nije ni mogao ostvariti. Je li možda u tome njegova veličina? Sporan je i Radićev odnos prema tomu cilju. Ali najviše iznenađuje, što fra Karlo Jurišić potpuno zanemaruje uzročno - posljedične odnose u vrednovanju povijesnih događaja, pa minorizira Starčevićevu ulogu u stvaranju hrvatske države. Filozofi su davno utvrdili, da je sadašnjost kći prošlosti, a majka budućnosti. Suprotstavljajući se odlučno i energično jugoslavenstvu i državnoj zajednici s Austrijom i Ugarskom ili s bilo kim drugim, dr. Ante Starčević je razvio nauk, po komu je potpuno suverena hrvatska država conditio sine qua non opstanka hrvatskoga naroda i politički cilj ispred bilo kojega drugoga. Time je, zajedno s dr. Eugenom Kvaternikom, postavio idejne temelje borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. Od tada su se svi borci za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda, od kojih su mnogi svoj život žrtvovali za ostvarenje toga cilja, pozivali na Starčevića i Kvaternika, a nakon Drugoga svjetskoga rata još i na dr. Antu Pavelića. Bez Starčevića i Kvaternika ne bi bilo Pavelića, a bez Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, Tuđmana i Republike Hrvatske. Stoga Starčevićeva uloga u stvaranju sadašnje nezavisne Republike Hrvatske sigurno nije ništa manja, ako nije puno veća, od Tuđmanove.

Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.

Prema "Hrvatskoj kronici", Hrvatska je za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira bila država blagostanja, reda, pravne sigurnosti i socijalne pravde. Ona, naime, "biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravedno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogatstvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje" itd. Nažalost, Hrvatska u Tuđmanovo i sadašnje vrijeme pruža posve sumornu sliku. Zemlja, poduzeća, banke, hoteli i sl. rasprodani su tuđincima ili domaćim nesavjesnim špekulantima, sela su opustjela, u gradovima je visoka nezaposlenost, mnogi zaposleni radnici i umirovljenici teško preživljavaju, najvitalniji dio mladoga naraštaja odlazi u tuđinu, odakle se mnogi nikada ne će vratiti u Domovinu. Ove činjenice ne daju pravo na zaključak, da su Hrvatskom upravljali ili da danas upravljaju veliki državnici. Dakle, dr. Franjo Tuđman kao državnik daleko zaostaje za kraljevima Petrom Krešimirom IV. i Dmitrom Zvonimirom.

I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.

Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:

1. Dr. Ante Pavelić je uvijek stajao na hrvatskome državotvornom stajalištu, boreći se u prvim borbenim redovima za hrvatsku državnu nezavisnost. Nema ni jednoga dana, pa ni sata, u njegovu životu, u kojemu je odstupio od toga cilja. Kod dr. Franje Tuđmana je političko djelovanje bilo bitno drukčije. On je tek u zadnjemu desetljeću svoga života prihvatio hrvatske državotvorne težnje. U Drugome svjetskomu ratu oružjem u ruci borio se je protiv hrvatske državne nezavisnosti, težeći za uspostavom boljševičke Jugoslavije. Zahvaljujući tomu, postigao je generalski čin u Jugoslaviji. Kasnije se je suprotstavljao velikosrpskim tvrdnjama o genocidnosti hrvatskoga naroda, iznoseći povremeno kritike jugoslavenskoga režima, ali Jugoslaviju kao državu sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća nije dovodio u pitanje. Tek 1991. javno nastupa s idejom hrvatske državne nezavisnosti.

2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.

U borbi za hrvatsko nacionalno oslobođenje Tuđmanova je uloga daleko skromnija. Za cijelo vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti nikada se nije izjasnio za hrvatsku državnu nezavisnost. Ograničivši se samo na kritiku režima, dva puta je u komunističkoj Jugoslaviji bio uhićen i osuđen ukupno na četiri godine zatvora, od čega je izdržao svega nešto vise od dvije godine. Ni nakon demokratskih promjena, kada je bilo slobodno javno nastupati i otvoreno iznositi političke ciljeve, on ničim nije promicao misao hrvatske državne nezavisnosti. To je činila najprije Hrvatska stranka prava, a zatim i Hrvatska demokratska stranka. Tuđman je najprije kao svoj politički cilj isticao pravedno uređenu federativnu, a zatim konfederativnu Jugoslaviju. Kako je na ovo, umjesto pozitivnoga odgovora sa srpske strane, uslijedila njihova agresija na Hrvatsku, Hrvatski je državni sabor na temelju prethodno provedenoga referenduma 25. lipnja 1991. proglasio Republiku Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Pod pritiskom inozemnih političkih čimbenika primjena ove odluke bila je odgođena na tri mjeseca, pa je Sabor 8. listopada 1991. odlučio, da Republika Hrvatska od toga dana "raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ". Obje ove odluke sigurno su donesene na temelju Tuđmanovih smjernica, jer ih je predložila Hrvatska demokratska zajednica, koja je u Hrvatskomu državnom saboru imala apsolutnu većinu, a u toj stranci ništa se bitno nije moglo odlučiti bez Tuđmana, kao predsjednika.

Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.

3. Republika Hrvatska ima kopnenu površinu 56.6l0 km2 Nakon Rimskih ugovora kopnena površina Nezavisne Države Hrvatske iznosila je 102.725 km2. Raskidom Rimskih ugovora ta se je površina povećala za koju tisuću četvornih kilometara. Tako je Nezavisna Država Hrvatska nakon 10. rujna 1943. bila gotovo dvostruko veća nego sadašnja Republika Hrvatska. To je površinom bila najveća hrvatska država u povijesti. Za razliku od Republike Hrvatske, u kojoj su vrlo nepovoljne, Nezavisna Država Hrvatska imala je idealne strateške granice. U visokoj mjeri poklapala se je s hrvatskim povijesnim granicama. U jednoj državi našao se je jedinstven geopolitički prostor. Ne uzimajući u obzir demografske promjene nastale u ratu 1991. - 1995. prisilnim protjerivanjem hrvatskoga pučanstva s njegovih tisućljetnih ognjišta, izvan Nezavisne Države Hrvatske ostao je daleko manji postotak Hrvata nego izvan Republike Hrvatske.

4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.

Ta Tuđmanova indoktriniranost Titom i partizanstvom dobila je i konstitutivni značaj u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, u kojima se kao temelj hrvatske državnosti navode odluke ZAVNOH-a, te razni Ustavi Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, iako su ti akti, kao i tijela stvorena tim aktima, samo karike u organiziranju boljševičke Jugoslavije, u kojoj Hrvatska nije sačuvala ni najnužnije elemente državnosti. Na takvim vrijednostima počiva cijeli naš javni duhovni život. Takvim su nam duhom prožeti školski udžbenici, novine, radio, televizija i sl. Godine 1991. nije bilo dovoljno samo stvoriti državu. Trebalo je i odlučno obračunati s jugoslavenstvom i komunizmom i sa svim njihovim lažima. Kratko rečeno, trebalo je provesti detitoizaciju. Tuđman, izgleda, nije imao snage za to, jer bi se morao obračunati s vlastitom prošlošću. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je posve drukčije stanje. Hrvatska nacionalna misao nikada nije bila tako afirmirana kao u njoj. Ta se je osjećalo na svakomu koraku. Izdavala su se visokokvalitetna znanstvena, kulturna i umjetnička djela. Osim što su bili na visokoj stručnoj odnosno profesionalnoj razini, školski udžbenici, novine i radio bili su prožeti hrvatskim duhom. Bio je to pravi preporod hrvatske misli. Izdavačka djelatnost onoga vremena može nam i danas biti na ponos.

Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala

5. No, Nezavisna Država Hrvatska trajala je kratko vrijeme, propala je nakon četiri godine i mjesec dana. Republika pak Hrvatska živi već sedamnaestu godinu i nema nikakva razloga posumnjati u njezinu trajnost. Ne govori li to o političkoj kratkovidnosti dr. Ante Pavelića i o političkoj dalekovidnosti dr. Franje Tuđmana?

Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.

U ovim činjenicama nalazi se ujedno i odgovor na prigovor, da bi se Nezavisna Država Hrvatska spasila, da je dr. Ante Pavelić raskinuo savezništvo s Njemačkom i prešao na stranu zapadnih saveznika ili da je predao vlast Hrvatskoj seljačkoj stranci. Isključeno je jedno i drugo. Pobjednici u ratu zahtijevali su potpuno vraćanje na versailleski poredak, stvoren nakon Prvoga svjetskog rata, a u tomu poretku nije bilo mjesta za nezavisnu hrvatsku državnu, iako se je, po Stepinčevim riječima, hrvatski narod za nju plebiscitarno izjasnio. Predaja vlasti Hrvatskoj seljačkoj stranci značila bi mirnu likvidaciju države, jer je ta stranka čvrsto stajala na jugoslavenskomu državotvornomu stajalištu. Hrvatska država mogla se je spasiti samo u slučaju, da se je vodstvo Hrvatske seljačke stranke, predvođeno dr. Jurjem Krnjevićem, i hrvatski komunisti, predvođeni Andrijom Hebrangom, borili za nju. Međutim, oni su se jedni i drugi borili nepokolebljivo za Jugoslaviju protiv svoje države i svoga naroda. Razlika je među njima bila samo u obliku vladavine, za kojim su težili. Krnjević je kao potpredsjednik kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i ministarski kolega Draže Mihailovića htio monarhističku Jugoslaviju pod dinastijom Karađorđevića. Andrija Hebrang i ostali hrvatski komunisti, među kojima je bio i Franjo Tuđman, borili su se za boljševičku Jugoslaviju. Zbog toga je slom Nezavisne Države Hrvatske bio neminovan.

U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.

6. Dakle, besmisleno je govoriti o Tuđmanu kao najvećemu hrvatskom državniku drugoga tisućljeća, hrvatskomu Mojsiji, ocu hrvatske državnosti, kako mu neki drugi tepaju, i slično. On to sigurno nije. Dr. Ante Pavelić je od njega daleko jača politička ličnost i u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost daleko značajnija i dosljednija. S njime zapravo počinje posve nova epoha u hrvatskoj povijesti - obnova potpune hrvatske državne suverenosti nakon 839 godina.

Ivan GABELICA


‘DNEVNIK JEDNOG UNUKA’: Knjiga branitelja zaintrigirala javnost…

“Pisana riječ je danas najmoćnije oružje koje je ostalo Hrvatima i Hrvaticama, i to poglavito domoljubno štivo, koje se zatire i proziva nacionalističkim, fašističkim, i nazadnim. Knjiga “Dnevnik jednog unuka” pisana je 3 godine, uporno i ustrajno te ću je sa radošću predstaviti svim gostima. Specijalni rat koji se vodi protiv nas u Hrvatskoj je nemilosrdan, a u knjizi su opisani svi dijelovi i fragmenti koje sam povezao, kao i spregu između institucija koje rade na uništavanju braniteljske populacije. Sve je dokazivo, kao što je i vidljivo. Zašto šutjeti i trpiti? Zašto je toliko četnika u policiji? Zašto je toliko profitera, političara, veleizdajnika zaštićeno SOA-om? Očito je da postoje samo iz tog razloga, kojeg sam naveo – sami sebi su dovoljni jer su ujedinjeni!”, kazao je hrvatski branitelj iz Vinkovaca, Ivan Dujmić.

Marko Francišković o knjizi:

– Već sam naslov Dujmićeve knjige ”Dnevnik jednog unuka” ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan.

Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom. Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina.

U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e, konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se 184 hobotnice na svim razinama – od sabora, preko vlade, sudstva, bankarstva, tzv. liječničke struke, medija… Na koncu zaključuje ispravno:

– Ne, nemamo Hrvatsku. Može se jasno osjetiti njegovo neslaganje, bijes i tuga što je tome tako, naročito kada mora priznati da su Hrvati to i zaslužili jer se mire sa situacijom, prateći tv programe. Svjestan je on raznih načina specijalnog ratovanja, kojima je cilj stvaranje armije nezainteresiranih i mirnih poslušnika. Svjestan je i masonskih ekspozitura te o njima ne govori kao o apstraktnoj pojavi koja se dešava tamo negdje daleko nego ih smješta u naš sokak, u našu neposrednu blizinu. Cijela je knjiga poziv na buđenje, na djelovanje iz vizure branitelja koji je to nastavio biti i nakon što je oružje utihnulo. Jednom branitelj, uvijek branitelj…

Ivan Dujmić je rođen 1967.god. u selu Vrbanja, Istočna Slavonija (Cvelferija). Četiri razreda osnovne škole završio je u Brčkom (BiH), od 5-8 razreda osnovnu školu pohađa u Vinkovcima, a srednju medicinsku u Novom Sadu, nakon koje upisuje filozofski fakultet. Međutim, 1987.god. odlazi na Kosovo odakle se 1989.god. vraća u Vinkovce osjećajući da je rat na vratima Hrvatske. 1991.god. odlazi na straže u sastavu mjesnih zajednica, točnije V mjesne zajednice. U 7. mjesecu 1991 odlazi u 3 gbr.2 bojnu u sastav sanitetske grupe Krmače gdje skupa sa svojim prijateljima i suborcima izvršava časne zadatke od Vukovara, Bogdanovaca, Nuštra, Marinaca, Slavonskog Broda… Godine 1993. pristupa u SJP Krpelj, a potom odlazi na 22 terena na Velebitu, te AKCIJE Kocka, Krug, Poskok, i Medački đžep…nakon SJP prelazi u 5 gbr. U PORD gdje nakon 6-7 mjeseci izmoren podnosi zahtjev za skrb. Obitelj u kojem je dobio dvoje djece je zasnovao 1995. godine, no brak mu nije potrajao. Ovo je njegova prva knjiga.

Predstavljanje knjige je u Caffe baru “Jazz” u Vinkovcima, 21.05.2016 sa početkom u 20:30…
Svi su pozvani, i dobrodošli!


Komunistički aristicid nad Hrvatima

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj (franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).


Poziv na molitvu za Domovinu!

Na poticaj inicijative "Moja domovina" iz HKM-a Berlin.

"Samo onaj tko zna svoju prošlost može otvorenih očiju gledati na budućnost. Naša prošlost je u našoj domovini, naša sadašnjost, u ovome vijeku, je naša domovina, i naša budućnost može biti samo ona - Domovina. Molite za nju kada je u nevolji. To je naša dužnost i obveza, sveta obveza prema majci Domovini. Sa srcem i od srca HKM Berlin moli za domovinu."

fra Petar Čirko, župnik HKM-a Berlin
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Ovaj poticaj na sv. misu i molitvu za Domovinu, po zagovoru Sveta Majke, uz klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, prihvatio je prečasni Zlatko Golubić, župnik župe Pohoda Djevice Marije u crkvi Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu.

Sv. misu na nakanu za Domovinu slavili smo u srijedu, 4. svibnja, u 11 sati. Koncelebraciju trojice svećenika predslavio je prečasni gospodin župnik, mons. Zlatko Golubić. Za početak molitve na tu nakanu uzeta je srijeda, kao dan u tjednu posvećen sv. Josipu, zaštitniku hrvatske Domovine.

Župnik mons. Zlatko Golubić imenovan je 2013. godine župnikom ove drevne zagrebačke župe i znamenite crkve Sv. Marije, koja je na tome mjestu već blizu 700 godina. Prethodno je bio dugogodišnji župnik u zagrebačkom podsljemenskom naselju Markuševcu. Rođen je u živopisnom kraju zavičaja našega blaženika i sveca kardinala mučenika dr. Alojzija Stepinca i s njim je rodbinski povezan. Svećenik je duboke vjere i ljubavi prema Bogu, Crkvi, narodu, domovini Hrvatskoj i svim ljudima.

Iako čovjek već u zrelijim godinama, sa velikim entuzijazmom i intenzitetom pristupio je nastavku materijalne obnove ove drevne crkve, kao i duhovnoj obnovi vjernika. Svete mise u 11 sati, svakoga dana, postale su vrlo privlačno duhovno mjesto za mnoge vjernike iz cijeloga Zagreba.
Crkva je svaki dan u 11 sati ispunjena kao da je blagdan.

Tako su mnogobrojni vjernici, u srijedu, 4. svibnja u 11 sati, srdačno prihvatili sv. misu, molitvu i klanjanje pred Presvetim za našu dragu, uvijek ugroženu Domovinu. Tako vidimo da je i u današnje vrijeme, posebno od 2000. godine na dalje, Hrvatska velika žrtva specijalnog rata vanjskih i unutarnjih antihrvatskih snaga i da su te sotonske snage u velikoj ofenzivi. Oduševljeno smo molili molitve i pjevali pjesme pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a molili smo i krunicu Božanskome milosrđu, te na kraju pjevali "Kraljice Neba" i "Bože čuvaj Hrvatsku".

Župnik je podsjetio na naše molitve krunice diljem domovine i svijeta 1991. godine, te na pobjedu u znaku križa i krunice oko vrata ili na ramenu odore hrvatskih branitelja.

Drage sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati koji ste u Zagrebu, iskažimo svoju ljubav i brigu za našu domovinu Hrvatsku, za koju smo dali tolike žrtve naših najmilijih i nas svih i dođimo u crkvu Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, te se molimo i klanjajmo pred Presvetim svake srijede u 11 sati, da Bog, po zagovoru Sv. Majke i sv. Josipa čuva, zaštiti i spasi našu Hrvatsku.

Sigurno bi bilo jako važno i značajno da se ova inicijativa iz Hrvatske katoličke misije u Berlinu prihvati i u svim drugim župama u cijeloj hrvatskoj Domovini i u svijetu, gdje god Hrvati žive. No, uz sve ostalo što trebamo razborito činiti, mi svi, kao pojedinci i organizirano, a posebno naši predstavnici na vlasti u Republici Hrvatskoj, trebamo znati da Bog čini, da je učinio i da može učiniti najviše, ali ne smijemo zaboraviti da je Krist najprije oslobađao od grijeha, pa tek onda od drugih poteškoća i nevolja. Stoga najprije trebamo moliti za milost pravoga obraćenja svakoga od nas i cijeloga hrvatskoga naroda i odreći se svakoga grijeha, osobito grijeha oduzimanja života nerođene djece, nemorala i psovke, posebno mržnje i osvete i braniti se od neprijatelja na temelju ljubavi za našu domovinu i za sve ljude, kako bismo mogli očekivati da Bog ispuni ove naše najveće molbe za spas naše Domovine.

Sjetimo se u molitvi i na sve naše mučenike, koji su kroz cijelu povijest dali svoje živote na oltar Domovine za našu slobodu, kao i na sve zaslužnike kroz povijest, koji su se zauzimali za državnost i slobodu Domovine.

Tridesetoga travnja posebno smo obilježili i spomendan na strašnu mučeničku smrt, odsijecanjem glava, hrvatskih velikana bana grofa Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, po bespravnoj presudi bečkoga dvora cara Leopolda I. Ta smrt ja imala nesagledive posljedice za daljnju povijest i sudbinu hrvatskoga naroda.

Zamislimo samo kako se tadašnji hrvatski narod osjećao i kakvo poniženje je doživio kada mu partnerska država, jer smo bili samo u personalnoj uniji, za sve zasluge u borbi protiv osmanlijskih osvajača, na prevaru odrubljuje glave vodećim predstavnicima i posebno banu nekad slavnog samostalnog hrvatskoga kraljevstva. Te moćne hrvatske plemiće obitelji Šubića Zrinskih i Frankopana Bribirskih bile su potpuno uništene.

Mletački veleposlanik u Beču je tada pisao u Veneciju: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućega svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod Hrvatskoj.".
Još bih željela napomenuti da je pogubljeni hrvatski ban Petar Zrinski imao dvije kćeri časne sestre.
Jedna je bila Aurora Veronika (1658. - 1735.), uršulinka, poglavarica samostana u Celovcu u Austriji.
Druga je bila Judita Petronila (1652. - 1699.), časna sestra klarisa i predstojnica samostana u Zagrebu.
Pokopana je, što je za sve nas posebno značajno, u crkvi Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu. Grobnica joj je na prostoru oltara, kod ambona.

Stoga dođimo u ckrvu Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu i pomolimo se s pijetetom i sjećanjem na sestru Juditu Petronilu i njezinu cijelu obitelj hrvatskih velikana Šubića Zrinskih!

dr. Ružica Ćavar


RAZLOG NASTANKA USTAŠKOG POKRETA

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Poglavnik dr. Ante Pavelić


UMIREŠ LI, O HRVATSKO, MOJA!?

Zašto su ti majko oronula njedra,
Zašto ti je mlijeko presušilo sveto?
Izmučene ruke, dva slomljena jedra
Klonuše uz tijelo tugom razapeto.

Čarne oči što no blistale su žarom,
Danas ko dvje rake iskopane zjape.
Ispile ih suze za pravicom starom
Za danima što no u nepovrat, hlape.

Kruna Tomislava odavno ti pala
Oteli neljudi dijamante njene.
Kažu, slava ti je bila i ocvala,
Prodaju te podlo po najniže cijene.

Za jauke tvoje ne mare, ne haju,
Svukoše ti skute nek ostaneš gola.
Pobiješnjeli vuci grizu te, trgaju,
I ne ćute srama kraj punoga stola.

Ko maćehu krutu želja im te strti
Zadnji hropac knjige nek sitno upišu.
Izdajnici snuju, al' ti nećeš mrti
Dokle domoljubi s tvojom dušom dišu.

Ne umri o majko, ne damo te nikom,
Zakletva nam lebdi nad Stepinca grobom.
Pljunuti smo na te, i srcem i likom,
Komad suhog kruha sladak nam je s tobom.

Uskrsnut će hrabrih pradjedova sloga
Srce Hrvatina kucati ko jedno.
Dolinom i brdom kraja voljenoga
Hrvatska će djeca grlit te zajedno.

Njedra će ti opet nabreknuti suha
Bit ćeš mlada, jedra, kao davno prije,
Začeta u slavi Borninoga ruha
U bojama krasnim dične Kroacije.

Usahnuto krilo čudesno će rađat
Plodit će ga pravda nebeskih visina.
Opet ćeš procvjetat, ko djeva se mlađat
U kolijevci tvojoj rast će sin do sina.

Izdajice što no sahranit te žele
Neka nosi vjetar drugoj strani svijeta.
Uz blagoslov vraga neka dalje sele,
Ti si naša Majka, Domovina sveta.

Marija Dubravac Brisbane


2. svibnja 2016.

Sjećanje na 12 hrvatskih redarstvenika mučki ubijenih u Borovu Selu

Obitelji mučki ubijenih branitelja su neutješne. Za zločine u Borovu Selu još nitko nije stao pred lice pravde. U Borovu su 2. svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena 12 hrvatskih redarstvenika nakon što su došli izbaviti dvojicu svojih kolega, koje su tijekom redovite ophodnje u noći s 1. na 2. svibnja zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Ubijeni su i masakrirani vinkovački redarstvenici:
Stipan Bošnjak (1956.),
Antun Grbavac (1961.),
Josip Culej (1966.),
Mladen Šarić (1965.),
Zdenko Perica (1965.),
Zoran Grašić (1969.),
Ivica Vučić (1961.),
Luka Crnković (1970.),
Marinko Petrušić (1966.),
Janko Čović (1965.),
Željko Hrala (1968) i
Mladen Čatić (1971.),
a ranjen je 21 policajac.

Za ovaj zločin tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. godine podignulo optužnicu protiv 51 osobe od kojih je deset proglašeno krivima u odsutnosti. Dosuđena im je kazna od dvadeset godina zatvora. Međutim zbog primjene Zakona o općem oprostu iz 1996. godine, Županijski sud u Osijeku donio je 1998. godine rješenje o obustavi postupka izvršavanja kazne protiv svih.

Taj je događaj, nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama, najavio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku.


Da se ne zaboravi...

UMIREM ZA HRVATSKU!

Ja, niti itko od mojih pređa nikad nismo bili nikakvi Srbi nego Hrvati pravoslavne vjere!

dr. Savo Besarović

(Odgovor na pitanje "druga sudije" zašto se on kao Srbin borio za NDH, srpanj 1945.)

Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!

dr. Savo Besarović

(Uzvik pred izvršenje smrtne kazne od strane komunističkih koljača, srpanj 1945.)


30. travnja 2016.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Navik on živi ki zgine pošteno!

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Kako se Ferdinand nije pridržavao preuzetih obveza, oni su mu najprije sa sabora u Cetingradu 28. travnja 1527. poslali ovu poruku: «Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći (zabilježeno), da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja blažene uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružimo svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a poslije toga Vašemu Veličanstvu» (1).

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Dakle, iz ove izjave izbija svijest, da je izbor za kralja dvostrani pravni posao, ugovor, pa jedna strana ima pravo raskinuti taj ugovor i opozvati izbor za kralja, ako druga strana ne ispunjava voje obveze dadene prilikom izbora.

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

Dana 9. ožujka 1712. Hrvatski je sabor donio tzv. Pragmatičku sankciju, kojom priznaje, pod određenim predpostavkama, i ženskoj lozi iz dinastije Habsburg pravo nasljedstva na prijesto. Pri tomu je, da naglasi državnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske, Hrvatski sabor izjavio: «Nije nas Ugrima podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu ... slobodni smo, a ne robovi» (4). A kad su Mađari Hrvatima htjeli podkraj 18. stoljeća nametnuti svoj jezik kao službeni, tomu se je odlučno opro ban Erdedy, izjavivši: «Regnum regno non praescribit leges – Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone» (5).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Ustanak se je vodio s naizmjeničnom srećom dvadesetak godina, da bi na kraju pobijedio kralj Žigmund, muž Ljudevitove kćeri Marije. Godine 1391. umrli su prirodnom smrću kralj Tvrtko i Ivan Paližna, dva glavna predstavnika hrvatske odporne snage. S ostalim protivnicima je Žigmund krvavo obračunavao. U bitci kod Dobora, u Bosni, potukao je Ivaniša Horvata, kojega je dao vezati konjima za repove, a onda je bio užarenim kliještima mučen i na komade sasječen.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Posebna zasluga u spašavanju hrvatske državnosti pripada Zrinskima i Frankopanima. Ta dva najznamenitija hrvatska roda igrala su pet stoljeća najistaknutiju ulogu u hrvatskomu državnom životu. Isticali su se kao ratnici, književnici i državnici, često obnašajući dužnost bana.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U te zemlje, a naročito u Hrvatsku, slao je njemačke vojne postrojbe s njemačkim časnicima, koje su pljačkale i puk i plemstvo. Sabori, koji su tomu zlu mogli barem donekle doskočiti, nisu sazivani i tako je njihova uloga u političkomu životu postajala sve beznačajnija. To se je pokazalo naročito 1664. godine, prilikom zaključenja mira s Turskom. Te godine je Turska zaratila s Habsburškom monarhijom. Uz pomoć Francuske, Turci su 1. kolovoza 1664. bili do nogu potučeni kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi, pritoki Mure. Ali, umjesto da dalje progoni potučenoga neprijatelja i oslobodi oteta područja, bečko Ratno vijeće je na brzinu 9. kolovoza 1664. zaključilo mir u obližnjem Vasvaru. Tim mirom Turci su zadržali sva ona područja, koja su do tada bili osvojili, a Leopold im se je još obvezao platiti 200.000 talira na ime ratne odštete. Po tomu je ispalo, da je Turska pobijedila, a ne izgubila u ratu. To je uznemirilo i hrvatske i ugarske prvake, jer su upravo Hrvati i Mađari bili pogođeni ovim mirom, budući da su njime baš njihova područja bila prepuštena Turcima. Kako je mir sklopljen bez znanja i sudjelovanja hrvatskoga i ugarskoga sabora, što se prema tadašnjim pravnim propisima nije moglo ni smjelo učiniti, hrvatski i ugarski predstavnici su držali, da je taj mir pravno nevaljan i da je njegovim sklapanjem grubo povrijeđen hrvatski i ugarski državnopravni položaj.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar, mlađi brat Nikole Zrinskoga, već je bio na glasu kao hrabar ratnik, koji je u nekoliko bitki pobijedio Turke, pa je bio imenovan kapetanom slunjskim, velemeričkim, žumberačkih uskoka, ogulinskim i t.d. Boraveći često u Ozlju, stupio je u tješnji doticaj s Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, pa se je tako upoznao i s njegovom djecom i to kćerkom Anom Katarinom, s kojom će se kasnije vjenčati, i sinom Franom Krstom Frankopanom, s kojim će kasnije biti pogubljen u Bečkomu Novom Mjestu. Svi su oni bili izraziti hrvatski rodoljubi i bavili su se književnošću. Živeći pretežno u Čakovcu, Nikola Zrinski se je često družio s mađarskim velikašima, izvrsno je poznavao mađarski jezik, pa je na mađarskom jeziku spjevao ep pod naslovom «Adriai tengernek Syrenaia» (Jadranskoga mora sirena).
No, time se nije odrekao svoje pripadnosti hrvatskomu narodu.
On o tomu izričito piše zagrebačkomu podžupanu Ivanu Ručiću: «Ego mihi conscius sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio» (6), što na hrvatskomu jeziku znači: «Ja sam sebe svjestan, ja nisam odrod, ja sam Hrvat i to Zrinski».

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Njegova supruga Ana Katarina Frankopan – Zrinski, ta najveća i najtragičnija hrvatska banica, napisala je i objavila 1661. godine molitvenik «Putni tovaruš» (prijatelj – op. I. G.), žalosteći se, «da se skoro zmeda (između – op. I. G.) vsega svita jezikov najmanje hrvackoga ovo doba štampanih knjig nahodi» (8) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Zbog toga je politika kralja Ludovika, kojom su hrvatska državna prava gažena i državni probitci oštećivani, morala izazvati uznemirenost naročito među takvim rodoljubima, kakvi su bili Nikola i Petar Zrinski te Katarina Frankopan – Zrinski i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Slična reakcija nastala je i u ugarskim rodoljubnim krugovima, među kojima se posebno ističu Đuro Lippay, nadbiskup ostrogonski, i Franjo Wesseleny, palatin, kojima se je kasnije pridružio Franjo Nadasdy, državni sudac. Kako su hrvatski i ugarski državni probitci bili jednako ugroženi, Hrvati i Mađari su zajednički nastupali. Da je kralj Ludovik redovito sazivao hrvatski i ugarski sabor, što mu je bila dužnost, njegovoj politici se je moglo suprotstaviti na tim saborima. No, kako on to nije činio, oporba njegovoj politici mogla se je organizirati samo izvan sabora, kako bi se prava i probitci domovine zaštitili.

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Radi podizanja oružanoga ustanka i zbacivanja Ludovika s hrvatskoga državnoga prijestolja Zrinski se je obraćao za pomoć francuskomu kralju Ljudevitu XIV. Francuski su mu predstavnici u početku davali nadu, da će dobiti traženu pomoć, ali kasnije, kad se je Ljudevit XIV. sporazumio s kraljem Ludovikom, ostavili su ga na cjedilu. Nakon toga se je obratio za pomoć Mletcima, ali je i tu bio bez uspjeha. Tada se je obratio Poljskoj, u kojoj je 19. lipnja 1669. izabran za kralja mladi Mihajlo Wišniowiecki, ali ni tu nije bio bolje sreće.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

To pokazuju njegova književna djela i pismo upućeno mladomu poljskom kralju. Poznati su, naime, njegovi stihovi iz «Adrianszkoga mora syrene»: «Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku, / Da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku:/ Veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, / Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku» (12). U pismu, kojim želi odvratiti poljskoga kralja od ženidbe s Ludovikovom sestrom nadvojvotkinjom Eleonorom i od saveza s Austrijom, on daje poraznu sliku o kralju Ludoviku. On, naime, o njemu piše: «Kakovoj se prednosti ili olakšici može Poljska nadati od slaboumna vladara, odana samo plesovima i lakrdijama, a koji ni trenutka ne posvećuje junačkim djelima ili uopće važnijim poslovima, a onda još se daje voditi strašću ili privatnim interesima svojih ministara, pošto nikad ništa sam ne odlučuje; od vladar čija je blagajna prazna, koji nema kredita, koga susjedi preziru, prijatelji ne poštuju, a podanici mrze? K tomu dolazi jš i ukorijenjena mržnja protiv Ugarske (i Hrvatske), koje bi htjeli uništiti,premda su vazda bile bedemom obrane nasljednim pokrajinama».

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sada je pak, u izmijenjenim političkim okolnostima, Petar Zrinski poduzeo korake, da s Turcima sklopi savez i tako izbjegne rat, koji bi bio poguban za hrvatski narod. U tu svrhu poslao je 12. studenoga 1669. Franju Bukovačkoga, da pregovara s Turcima pod ovim uvjetima: Hrvatska i Ugarska dolaze pod sultanovo pokroviteljstvo i plaćaju godišnji danak od 12.000 talira, koji se nikad ne može povećati. Sultan je dužan očuvati Hrvatskoj i Ugarskoj njihove stare slobode i ustav. U sultanovo ime Hrvatskom i Ugarskom vladat će Petar Zrinski i njegovi potomci, a po izumrću njegova potomstva, Hrvatska i Ugarska izabrat će sebi same novu dinastiju, što sultan ima potvrditi. Gradove koje bi turska vojska otela Nijemcima predat će Turci Hrvatima i Mađarima (15). Pravno gledano, državna nezavisnost Hrvatske i Ugarske, prema predloženim uvjetima, bila bi ograničena stanovitim sultanovim pravima, ali bi njihov položaj bio daleko povoljniji nego pod apsolutističkom vladavinom kralja Ludovika.

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Videći da je ostavljen od sviju i da se ne može oduprijeti bečkoj ratnoj sili, Petar Zrinski odluči s Franom Krstom Frankopanom krenuti u Beč na kraljev poziv. I u donošenju te odluke vodili su ga nacionalni probitci. Ako bi se oružjem kao hrvatski ban, koji je, doduše, već bio lišen banske časti, suprotstavio bečkoj ratnoj sili i u tomu ratu bio poražen, Austrija bi postupila s Hrvatskom, kao što je postupila s Češkom nakon bitke na Bijeloj Gori 1621. godine: Hrvatska bi izgubila svoju državnost, bila bi pretvorena u običnu austrijsku nasljednu pokrajinu i prestala bi postojati kao državni subjekt.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Ova smrtna osuda i njezino izvršenje najobičnije je umorstvo, jer je nije donijelo ovlašteno sudbeno tijelo.- Zrinskomu i Frankopanu sudili su knez Lobkovic i kraljevi tajni savjetnici, među kojima nije bilo nijednoga Hrvata na Mađara. U smislu kraljevskih obveza i saborskih zaključaka, donesenih za vrijeme kralja Matijaša Korvina i Vladislava II. Jageloviča, njima je, kao hrvatskim plemićima, mogao suditi samo sud, sastavljan od određanog broja domaćih prelata i baruna, koji se nalazi pod vlašću hrvatskoga sabora (17).

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

No, bečki dvor se nije ovim zadovoljio. Petrovu suprugu Anu Katarinu vojska je 15. srpnja 1670. silom odvela iz Čakovca u Graz, gdje su je, zajedno s najmlađom kćerkom Zorom Veronikom, držali u kućnomu pritvoru, pod stražom. U veljači 1672. su ih razdvojili i Anu Katarinu smjestili u samostan dominikanki u Grazu, a još uvijek mldb. Zoru Veroniku odveli u samostan uršulinki u Celovcu. Kad je Zora umrla, nama podataka, ali su obje živjele u oskudici. Shrvana tugom i svakovrsnom oskudicom, Katarina je umrla pomračena uma u samostanu dominikanki 16. studenoga 1673. u Grazu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Ivan Antun Zrinski, sin Petra i Katarine Zrinski, iako je bio lojalan kralju Ludoviku, jedno vrijeme je čak bio i časnik u njegovoj vojsci, stalno je bio pod paskom i sumnjičen kao kraljev protivnik. Godine 1683. bio je po drugi put zatvoren, kao zatvorenik držan u raznim tvrđavama, da bi na kraju bio premješten u tvrđavu Schlosseberg, u kojoj je nakon 20 godina tamnovanja, poludjevši, umro 11. studenoga 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Potomka nije ostavio ni Fran Krsto Frankopan, koji bijaše zadnji muški potomak od roda svoga. Tako je Austrija iskorijenila ove dvije hrvatske obitelji, koje su stoljećima stajale na braniku Hrvatske.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Ivan GABELICA

Bilješke:

1. Lovre Katić: Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., str.124.
2. Isto, str. 125.
3. Isto, str. 135. – 136.
4. Isto, str. 156.
5. Isto, str. 182.
6. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», bez oznake godine i mjesta izdanja, str. 12., bilješka 1.
7. Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1945., str. 261.
8. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić: Neoteta baština, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», str. 218.
9. Isto, str. 212.
10. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., str. 302.
11. Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., str. 192. – 194.
12. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić, nav. dj., str. 183. i 187.
13. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, str. 65.
14. Vladislav Menčetić: Trublja slovinska, Zbornik stihova XVII. Stoljeća, Pet stoljeća hrvatska knjižavnosti, Zagreb, 1967., str. 127. – 140.
15. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 304., i Lovre Katić, nav. dj., str. 149.
16. Ivo Guberina: Borba Zrinskih i Frankopana za hrvatsko državno pravo, «Hrvatska smotra» br. 5, Zagreb, svibanj 1944., str. 197. – 199.
17. Antun Dabinović, nav. dj., str. 272. i 292.


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

(Izvađeno iz starih knjiga i zapisa)

Prebirući listove po hrvatskoj historiji...

Uvod

Ljudi nijesu radi čitati historiju, jer je historija — istina, a ljudi ne ljube istinu; ne podnosimo historiju, jer odmah uskrsnu godine, a mi smo siti i svojih godina, a kamo li ne bi bili siti tuđih godina. Zato ja, dragi čitatelju, ne ću pisati nikakvu historiju, jer nisam historik, nego ću ovdje ondje iznijeti preda te po koji zanimljivi događaj iz hrvatske historije, da se sjetiš činjenice, i da je ne zaboraviš, da smo i mi Hrvati imali nekakvu historiju. Bit će to kratke sličice i pričice, koje ćeš pročitati uz kavu i cigaretu. Nastojat ću, da to živo ispričam, jer i najzanimljivija priča postane dosadna i nesnosna, ako se ne pripovijeda čitko i glatko. Svaki ću događaj odvojiti od drugoga događaja i kad jedan pročitaš, ostat će ti iza toga još toliko vremena, da i drugi pročitaš, a od volje ti stoji kojem ćeš se događaju privoljeti.

Starost hrvatskog imena

Nekad se mislilo, da Hrvata nikad nije bilo, ali da ih danas ima; negda se pak držalo, da je bilo Hrvata, ali da ih nema više. Jednom se smatralo, da je Hrvate izmislila Austrija, a jednoč, da su ih izumjeli — Hrvati! Bilo, kako bilo, prvi put je ime Hrvat zapisano u povelji kneza Trpimira 4. ožujka 852. godine, dakle prije 1089 godina. U toj se latinskoj ispravi Trpimir zove knezom Hrvata (dux Croatorum), a svoju državu naziva Kraljevstvom Hrvata (Regnum Croatorum).

Šta su mislili neki Hrvati o svom imenu

U prijašnja vremena neki su Hrvati bili zaboravili svoje ime, a neki su se i stidjeli svoga imena! Ima međutim Hrvata, koji su s najvećim oduševljenjem govorili, da su Hrvati.
Slavni ban Ivan Mažuranić rekao je 1878. godine u hrvatskom saboru: »Međutim štujuć zaključke štovane ove kuće i sam osjećajuć odlučna prava naše zemlje u tom pogledu, ja sam branio na odlučnom mjestu želje vaše, ne sarao radi toga, jer je to pisano u adresi, nego kao čovjek, koji otkada živim, osjećam, da sam Hrvat!«
Knez Nikola Zrinski Kuršanečki piše 28. lipnja 1659. iz Čakovca zagrebačkom podžupanu Ivanu Ručiću: »Ego mihi conscius aliter sum — etenim non degenerem — me Croatam et quidem Zrinium esse scie.«
Ilirac Mirko pl. Bogović izrekao je 1867. godine kao zagrebački veliki župan ove riječi: »Ja sam rođen Hrvat, te sam kao takav dužan ponositi se tim dičnim imenom, pa želim do smrti Hrvat ostati.«
Prvi zapovjednik hrvatskoga domobranstva grof Miroslav Kulmer u svom jednom govoru u hrvatskom saboru nazvao se sa zanosom, da je Hrvat.
Mogao bih navesti za primjer i Šenou, koji nije mogao napisati ni jednu stranu, a da na njoj ne bi spomenuo Hrvate i Hrvatsku.
Mogao bih uzeti za primjer i Matoša, koji je ne samo pjevao i živio o Kroaciji, nego je i umro za Kroacijom.
A Štrosmajer? Gdje to veliki biskup podiže Akademiju, univerzu, Galeriju i katedralu, ako li ih ne podiže u zemlji, koja se zove, ili se barem zvala — Hrvatska.
A Stjepan Radić? A Ante Starčević?
A kako bi bilo, da upitamo one, koji su poginuli za ovaj komadić hrvatske zemlje, da li su doista poginuli za Hrvatsku ili su izgubili život za Etiopiju i Nubiju, za Afganistan i Beluđistan ? .. .
Ej, vi toliki veliki i mali mrtvi Hrvati, zar je došlo vrijeme, da se morate iz mrtvih povraćati, da svjedočite o sebi, da ste bili Hrvati, kao da se o tome nismo osvjedočili!

Kakva mora biti domovina?

Čuli ste za baruna Lazara Hellenbacha, koji doduše, nije bio Hrvat ni po podrijetlu ni po prezimenu, ali je svojim parlamentarnim radom u hrvatskom saboru bio bolji Hrvat od rođenih Hrvata. On je bio unionist iz uvjerenja, ali se 1868. godine za stvaranja ugarsko-hivatske nagodbe odijelio s grofom Julijem Jankovićem od unionističke matice i otišao u unionističku opoziciju, jer po njihovu mišljenju Hrvatska nije dobila nikakvo jamstvo za financijalnu samostalnost i nezavisnost izbora hrvatskih delegata u ugarsku delegaciju za zajedničke poslove Austro-ugarske monarhije. Tada je barun Hellenbach izgovorio protivunagodbeni govor u hrvatskom saboru, koji je ovako završio: »Prije sedam godina zaključio sam svoj govor i to prvi u saboru tim, kako ja žeLIm, da bude jedna domovina od Karpata do Jadranskog mora; kako ja želim tu domovinu pod onim uvjetom, da bude u njoj svaki narod sretan, slobodan i zadovoljan. Isto ću kazati i danas. Ja vidim, da ste vi tu domovinu stvorili, no ne vidim je do danas niti sretne, niti slobodne, niti zadovoljne.«

Šta je politika?

Politika je došla iz grčkoga jezika, a to će reći briga za grad. Kako vidimo, politika se k nama doselila s Balkana, ali se kod nas udomaćila.

Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«.

Knez Dražen Dragušić u mletačkoj riznici

Knez Dražen Dragušić s Velebita, dopratio je u Veneciju duždeva poslanika, koji je donio mletački danak knezu Branimiru. Mlečani kneza dobro dočekali i ugostili, a onda ga odveli u riznicu, da vidi duždevo blago i da se svojim očima uvjeri o silnoj moći Venecije.
Mislili su, vratit će se knez u Hrvatsku, pa će reći knezu Domagoju: »Prije će prestati rijeka teći nego duždeva kesa presušiti. Nemoguće je uništiti Veneciju i njezinu riznicu!«
Motri knez duždevo blago, a na kneza motre mletačka gospoda.
Kad se knez nagledao blaga, zapita ga conte Amalfo Donegatto: »šta veliš, kneže?«
»Velim, da će vam Branimir povisiti danak!«

Knez Mutimir i poslanik Orseolo

Hrvatski knez Mutimir vladao je Hrvatskom na koncu devetoga i u početku desetoga vijeka (od 892. do 910.) to jest prije hiljadu i trideset godina. To je onaj hrvatski knez, koji se u jednoj svojoj povelji naziva: S pomoću Božijom knez hrvatski.

Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano.

Znajući da je knez pripremio viteške igre zato, da mu pokaže jakotu hrvatske flote i ljutit i zagrižljiv, kao što su svi Mlečani, Orseolo se tobože nađe u čudu i zapita: »Pa zar ti, kneže, imaš i mornaricu?«
»Pitaj Veneciju, Orseolo!« — odgovori mu knez Mutimir, koji je, vele naši stari ljetopisci, oštro sjekao i mačem i jezikom.

Riječi kralja Petra Svačića

U proljeće 1097. godine (prije 944. godine!) došlo je u Gvozdu do krvave bitke između madžarske i hrvatske vojske, koju je vodio njezin kralj, legendarni Petar Svačić. Kad se pred veče počela pobjeda naginjati k Madžarima, pristupiše hrvatski velikaši ka kralju Petru. Svačiću, a u ime njih zamoli ga stari knez Suronja Čudomirović, da napusti bojište i da negdje u zavjetrini sačeka, dok se raščini vrijeme.

Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče:

»Zar bi pošteno bilo, dragi kneže, da vojska gine, a da zapovjednik bježi? Da Hrvatska umre, a da njezin kralj živi! Ne, kneže! Kad gine Hrvatska, neka pogine i njezin kralj!«

Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare...

I u tome boju u planini Gvozdu, a u današnjoj Petrovoj Gori nađe smrt posljednji kralj hrvatske krvi, naš veliki Petar Svačić!

Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom Hajdarijom

Za hrvatskoga bana kneza Ivan Karlovića — Gusića — Kurjakovića (banovao je u polovini šesnaestog vijeka), vele naši ljetopisi, da je osijedio u borbi s Turcima. Nije bilo ni kreševa ni okršaja bez gorostasnika.
Turci su znali i za njegova konja Repana, od kojega ih je spopadao strah i trepet. Mnogi su Turci udarali na kneza Ivana, ali kojigod je na nj udario, taj se više kući nije vratio.
Jedne godine doletješe turske čete pod Modruše, a s njima i opojana junačina Osmanlija Hajdarija, koji je mnoge hrvatske majke ucvijelio.
Ban je više puta tražio zgodu, da se u boju ogleda s Hajdarijom i da mu plati za njegova djela, ali valja reći, da je i Hajdarija vrebao bana.
Hajdarija ne bijaše vješt u bježanju; to je bio delija od dočeka i pričeka.
I sastadoše se dvije delije, dva ponosa i turske i hrvatske vojske; sretoše se pod Modrušima, u domaji Karlovića.
»Gdje si, Turče?« grmi knez, a iz turske vojske izleti osmanlijska dika, silni Osman na svome Vilenjaku i progrmje: »Evo onoga, pred kim dršće Hrvatska!«
»Ne dršću i Modruši, a kamoli bi drhtala Hrvatska!« — oziva se ban.
Kad se sukobiše dva najslavnija junaka onih legendarnih vremena, poče tutnjeti polje ispod Modruša. Sukobi se sila sa snagom, hrabrost sa junaštvom, slava s ponosom — ban. Ivan i delija Hajdarija.
Obojica su bili jednaci i snagom i udarcem, nijedan nije bio siguran, da će nadvladati, da je Osmanlija imao kneževu mirnoću. Ovaj naš flegmatični knez igrao se u borbi s neprijateljem, pa je na junačkom dvoboju imao običaj, da ošine mejdandžiju i ćordom i šalom.
»Ne daj se, Turčine!« — udara ban Osmanliju i mačem i jezikom.
»Je li ti do igre ili do plača, Hajdarijo«« — pita knez Osmanliju i siječe ga ćordom posjeklicom.
Ta mirnoća i dovikivanje, ti udarci i peckanja, zbuniše Hajdariju i njegova snaga poče malaksati. Knez ga lupa sad s jedne, sad s druge strane, a kad se igre naigrao, uspravi se na Repanu, zamahnu sabljom i s pokličem: »Zbogom, Turčine!« — rasiječe Hajdariju napola.

Prvi Frankopan

Ponositi knezovi Frankopani postali su Frankopanima tek u 15. vijeku; prije toga zvali su se krčkim knezovima. Knez Nikola Krčki prvi je uzeo i nosio frankopansko ime. Bio je hrvatskim banom u prvoj polovini 15. vijeka, i imao je devet kršnih sinova.
Vele stari naši ljetopisi, da je knez Nikola polazio u boj sa sinovima, i da ih je u boju poticao, da zasluže novo ime. Ovaj prvi Frankopan dočekao je smrt u dobroj starosti, i nije dao, da ga zovu starcem.
Kad mu je jednom rekao plemeniti Vuk Zagvozdić, da je star, odgovorio mu je starac: »Zar može biti star — mladi Frankopan?«
Kad je jednom htio konja uzjahati, pritrčaše mu sinovi u pomoć. Starac je sinove najprije mjerio očima, a onda se na njih nasmjehnu, i reče: »Zar mislite, djeco, da su Frankopani tako oslabili, da ne mogu ni na konja uzjahati!«
Kad to reče, skupi snagu na gomilu i baci se konju na ramena.

Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronima

Saletjeli madžaroni grofa Janka Draškovića, da im kaže, zašto se smatra Ilircem, kad su Iliri bili pastiri.
»A zašto se vi smatrate madžaronima, kad su to madžarski svinjari?« vrati im grof Janko šilo za ognjilo.

Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega

11. siječnja 1843. godine zabranio je car Ferdinand V. ilirsko ime u Hrvatskoj. Mnogi Iirci, koji su bili Ilirci još 10. siječnja, pretvoriše se jedanaestoga u madžarone, kao da za Ilircem ide madžaron, kao što za desetim ide jedanaesti, kako je rekao grof Janko Drašković. Zato što su Ilirci prešli u madžarone, niti su Ilirci šta izgubili, a niti su se madžaroni pomogli. Ali su neki Ilirci uskočili u madžarone s romantikom i s elegijom.

Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...«

A kad još nešto htjede tome dodati, tolike mu suze poletješe niz obraze, da mu suze zaglaviše labrde.
Kad je ovu suznu priču ispričao Ivanu pl. Kukuljeviću Sakcinskom tadašnji juratuš Imbro Miković, upitao je Jurat Kukuljevića, kako čovjek može imati dva dana dva različna mišljenja, kako se može 10. siiječnja plakati za Ilirstvom, a trinaestoga za madžaronstvom, i »šta vi o tome čovjeku mislite, illustrissime?«
»Mislim to, dragi prijatelju«, odgovori mu Kukuljević, »da netko ima proljev straga, netko sprijeda, a ovaj naš madžaron ima i osprijed i ostrag!«

Stoku uvijek netko vodi

Za Bachova absolutizma tužio se Adolf Veber Tkalčević barunu Ambrozu Vranyczanyu — Dobrinoviću kako su mnogi negdašnji Ilirci okrenuli kabanicu i odmetnuli se od naroda.
Stari se barun zamisli, a onda reče Veberu: »E, moj Adolfe, stoka je stoka, nju ti uvijek netko vodi na uzici!«

Šta su bili austrijski konjidenti?

U spisima austrougarske korpskomande u Zagrebu pronašli su i popis austrijskih konfidenata. Na popisu je bila i bilješka korpskomandanta generala von Rhemena: »Austrijski konfidenti nalik su na djevojčure; preziremo ih, ali nam trebaju ...«

Kako je došlo do »Obzora«?

Ne bi bilo pravo, da se ne sjetimo osamdeset-godišnjeg starca »Obzora«, u čijim je stupcima složeno osam decenija našeg života. Današnji naš starac rodio se kao »Pozor« 1. listopada 1859. godine u Zagrebu. život su mu poklonili Strossmayer, Ivan Perkovac i Slavoljub Vrbančić, a odgojili su ga: Franjo Rački, Ivan pl. Kukuljević, Ljudevit pl. Vukovitnović, Matija pl. Mrazović, Lavoslav pl. Šram, Bogoslav šulek, Milio Pavlinović i Ivan Vončina. Ti njegovi odgojitelji ujedno su i očevi narodne stranke. Kao i svako zdravo malo dijete, »Pozor« se u to vruće doba života bunio, pa su ga više puta globili, a i zatvorili (u zatvor su metali urednika Šimu Mazzuru). Tada je emigrirao u Beč, gdje se krio i nazivao »Novim Pozorom«.

Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji.

Crveni princ u Zagrebu

Malo je ljudi, koji znaju, da je u Zagrebu bio jednom jedan princ — princ Napoleon, koji se nazivao crvenim princom.
Kad je došao u Zagreb, pozdravili su ga ban barun Rauch i korpskomandant general Gablenz. Hrvati su bili ponositi, što je princ Napoleon pohodio Hrvatsku. Mnogi opozicionalci pridavali su tome dolasku neku nadu i misiju.
Međutim od te nade i od te misije ostala je samo nada — a i to se potom zaboravilo.
Taj Napoleon bio je stričević nesretnoga cara Napoleona III. a boravio je u Zagrebu mjeseca svibnja 1869. godine.

Debata o trapistima u hrvatskom Saboru

Već imade sedamdeset godina od vremena otkad su trapisti zamolili hrvatski sabor, da se nastane u Hrvatskoj. Odbor je preporučio Saboru, da molbu ne usliši, i kad je molba došla na raspravljanje, govorili su u sjednici mnogi govornici. Od mnogih govornika mi ćemo spomenuti samo unionistu Aurela pl. Kussevicha. Taj plemenitaš Kussevich bio je Hrvat staroga kova. Mrzio je na Austriju iz sve duše, i na sve ono što je iz nje dolazilo, a na svoju nesreću ti su trapisti bili Nijemci.
Evo odlomka od duhovitog Kussevicheva govora o trapistima u saboru:
»Imao sam čast razgovarati sa priorom toga cistercitskog reda, koji je bio propovjednik u samostanu miiosrdnih sestara na Savskoj cesti u Zagrebu, pa ne znam iz kojih razloga skrbe Tirolci toliko, da u Hrvatskoj spasavaju duše naše. Ja se protivim tome unašanju tuđinaca u domovinu, jer mi Hrvati imademo dosti domaćih vrijednih svećenika, koje štujem i koji mogu to zvanje bolje vršiti od Tirolaca i Prusa. Ja te ljude, koji sami sebe muče kopajući svaki dan svoj vlastiti grob, smatram za bolesnike, pa želim, da se smjeste u bolnicu u Donjem gradu u susjedstvu milosrdnih sestara i da se ondje izliječe pomoću budimske vode ...«

Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku.

Zakletva biskupa Mikalovića

Kad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat.

Novi nadbiskup još nije bio ni stigao na svoje mjesto, a već je u Budimu izjavio delegatima Zagrebačkoga prvostolnog kaptola, da je on doduše unionist, ali da je i Hrvat. Još je dao na znanje delegatima, da da će autonomiju Hrvatske i sva ostala njezina prava braniti sa svim zakonitim sredstvima, podupirati zborom i tvorenjem hrvatske zavode za prosvjetljavanje, kao što će nastojati i o tome, da se između Ugarske i Hrvatske uzdrže dobri odnosi. A kad je 6. kolovoza 1870. godine ulazio u Zagrebu u prvostolnu crkvu, izjavio je novi nadbiskup:
»Kunem se Bogu pred vratima ove crkve, da ću uzdržati i braniti zemlje ove slobodu, prava, autonomiju i cjelokupnost, da se od nje ništa ne otkine i izdahnuo prije, nego bih ikakvu štetu učinio ovoj zemlji«.
Ovu zakletvu nije primas pogazio.

Muška riječ bana grofa Ladislava Pejačevića

Grof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom.

Prije nego li je odstupio od banske stolice, sukobio se s madžarskim ministrom financija grofom Szaparyjem i kad je jednoga dana došao ban službenim poslom u ministarstvo, poručio mu je ministar Szapary po podvorniku, da ga malo pričeka. Kad je podvornik isporučio banu kavaliru ovu nekavalirsku poruku, trgla se banu nausnica, ali odmah na to reče podvorniku:
»Recite, gospodine, svome šefu, da grofovi Pejačevići nijesu znali do danas, da grofovi Szapary šalju poruke po slugama, a recite mu i to, da hrvatski banovi nisu čekali ni kraljeve, a kamo li bi iščekivali Szaparyje!«
Iz Pešte se ban odmah vratio u Zagreb, i toga istog dana demisionirao. ..

Ban i pan

Prije pedeset i nekoliko godina napao David Starčević u hrvatskom Saboru na bana Khuena Hedervarya. Napao ga, kako je to umio David; napao ga pravaški, lički, starčevićevski i dAvidovski, kako je dobacio Dr. Grga Tuškan, autor lozinke: S puškom na Beč! Slušaju to Khuenovi plaćenici, pa se mršte na komandu! A kad im je uzavrela mamelučka krv, povika jedan od njih Davidu:
»Zar Vas nije stid, da ovako govorite o hrvatskome banu?«
David se upanji, a onda se okrenu Khuenovcima, pa oe svojim gromovnim, ličkim glasom:
»Nije me stid, jer taj Vaš Khuen nije ni pan, a kamo li hrvatski ban!...«

Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?

Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine.

Kad su nekoga hrvatskog Zagorca batinali za Khuena, rekao je seljak panduru, da su batine ukinute u hrvatskom saboru.
»I jesu u hrvatskom Saboru, ali nisu u Hrvatskom Zagorju!« odgovorio je pandur.

Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!

1859. godine došao car Franz Joseph u Zagreb, da otvori hrvatski teatar. Za odmora izišao car na balkon, a narod na trgu buči: živio hrvatski kralj!
Was schreien denn die Leute? upita car svog ađutanta.
Hoch der kroatische Konig! odgovori ađutant.
Hm, km, hmka car, a onda će reći okolini: Ein kleiner Konig, aber doch ein Konig!...

Četiri Starčevićeve šale

Neki Starčevićev protivnik zapitao je jedared Staroga, zašto je on veliki Hrvat.
»Zato što su mnogi Hrvati — mali Hrvati, pa drugi moraju biti veliki Hrvati, da očuvaju ravnotežu!«

Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!«

Govori Eugen Kvaternik u hrvatskom saboru o Austriji, i završuje, da je treba izbaciti iz rječnika: »Ne iz rječnika nego iz Evrope!« zagrmje Stari.

Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!«

Nekolike Matoševe burgije

U Kazališnoj kavani, u glavnome štabu hrvatskih bohema prije svjetskoga rata, upustili se bohemi u razgovore o problemu: zašto se toliki Hrvati odriču hrvatskog imena.

A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!«

Pitali su jednom Matoša da li bi se Francuzi odrekli svog imena?
»Bi, kad bi oni bili Hrvati!«

Jedared su ga pitali šta bi učinio, kad bi slučajno nestalo Hrvata?
»Izmislio bih Hrvate!«

Tri Radićeve opservacije

Poveo se razgovor u hrvatskome saboru o diplomatima. Jedni rekoše, da se diplomati prekinuše od posla, drugi izjaviše, da rade lagane poslove, a utom se javi Stjepan Radić i reče: »Koliko se diplomatski posao čini lasan, toliko je i još više težak. Ima li išta lakše nego li raditi od dvanaest sati do podne, a ima li išta teže, nego li za to kratko vrijeme svršiti toliki posao?!«

Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!«

Pitali su Stjepana Radića, šta on misli o grofu Aehrenthalu, a Stipa im ovo odgovori: »Kad bih mislio na Aehrenthala, onda bih o njemu ovako mislio: »Aehrental je najprije grof,. onda dugo vremena nije ništa, a tada je tek Aehrenthal!«

Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historiji

U početku 1919. godine predaje Klaić na zagrebačkoj Univerzi stoljetne ratove između Francuza i Engleza. Karakterizira jedne i druge, i iz toga svega zaključi, da su Francuzi zato održali pobjedu, jer su imali uza se oružje, koje Englezi nisu imali, a to je patriotizam.
To je najsilnije oružje; top možete svladati topom, pušku puškom, sablju sabljom, ali patriotizam ne možete ničim nadjačati!

Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest!

Pitam Vas, koliko je Hrvata pročitalo »Poviest hrvatsku« od Smičiklasa! Dok ne znaš svoju historiju, nisi, sinko, potpun Hrvat, a polovan Hrvat nije nikakav Hrvat!
Zato čitajte hrvatsku historiju, jer je ona naše nacionalno Sveto Pismo!«

Pregršti šale od fra Grge Martića

Časni starina fra Grga Martić bio je napržit i sačuvaj Bože, da si ga krivo pogledao — skuhao bi ti odmah poparu!
Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, našto će mu reći fra Grga:
»A ja, vidiš, nikad ne bih htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih goga mi, ni fra Anto Glavurda!«

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!«

Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio, da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: »Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!«, a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: »Ne ću ja njega!«

Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!«

U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski, nego srpski pjesnik — razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: »Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?« »Valaj baš onako, kao što je i Hrvat onaj njihov fra — Vuk Karadžić!«

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!«

Ante NEIMAREVIĆ


«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

dr. Milan Šufflay


U logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati!

zapadni-ulaz-s-osmatracnicom.jpg (24,2kb)

Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego - Grofica Marica! Nije ironija, ni pretjerivanje.

Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu "Jasenovac - tragika", navodno polemički odgovor našoj knjizi "Jasenovački logori - istraživanja", kad to isto već piše i kod nas?

Vjerojatno razlog leži u običnoj ljudskoj taštini. Ne možete pisati da je u logoru bilo opereta ili nogometnih i odbojkaških turnira, dok vam ja, Slavko Goldstein, ne kažem da ih je bilo. Moći ćete pisati da je Jasenovac do 1945. bio radni logor u kojem nije bilo masovnih ubojstava, ali tek kad ja to prvi napišem. Vjerojatno mu je bilo krivo kad je u našoj knjizi pročitao da su zatočenici uz napjeve iz Male Floramye i Grofice Marice izveli i jednu cijelu-cjelcatu operetu! Za koju su sami napisali tekst i glazbu. Stoga je to za sada prešutio.

Nakon nekog vremena će i on početi poučavati da se ta opereta zvala "Raj na oceanu", i da je za nju glazbu na logorskom pijaninu, smještenom u tehničkoj crtaoni, skladao bečki Židov Josef Kende, s nadimkom "Švabo". Goldsteinova knjiga već je svojim malim formatom i nevelikim brojem stranica potvrda kvalitete našeg rada. Nije imao puno za reći, a i ono što je rekao nije osobito važno, ni snažno.

U stvari, za godinu dana od izlaska naše knjige, nije se pojavilo ozbiljno osporavanje njezinih podataka i zaključaka. Kritičari su uspjeli pronaći tek jednu pogrešku - na 14. stranici umjesto Mladen Lorković treba stajati - Erich Lisak. No citat, u kojem se govori o dva slučaja puštanja iz logora, sa 350 i 400 amnestiranih, savršeno je točan i potkrijepljen dokumentima. O tome kritičari ne kažu ni riječi.

Mnogobrojni čitatelji knjige, a brojni su do nje došli i preko oglasa u Hrvatskom tjedniku, znaju o čemu se tu radi. Izlazak knjige, javni nastupi članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i internetska stranica www.drustvojasenovac.wordpress.com, polako uspijevaju potaknuti javnu raspravu o realnoj slici događaja u jasenovačkom logoru do 1945. a i u poratnom razdoblju.

Predstoji još mnogo posla. Nije lako razgovarati uz propagandnu indoktrinaciju koja traje već više od 70 godina.

Međutim, valja se zamisliti nad činjenicom da čak i pakrački episkop Jovan upozorava kako bi se Srpska pravoslavna crkva trebala odmaknuti od komunističke optužnice napisane za bl. Alojzija Stepinca. Istodobno se hrvatski državni vrh u svojim izjavama ne odmiče od komunističkog prikaza Nezavisne Države Hrvatske, Jasenovca i drugih tema iz Drugog svjetskog rata. U demokratskom društvu, u članici Europske unije, srećom, nitko nema monopol na istinu.

Stoga će i naše društvo nastaviti s istraživanjem jasenovačkog fenomena. U tome nam pomažu i brojne donacije istinoljubivih ljudi iz domovine i inozemstva. Jednog će dana u jasenovačkom muzeju, uz ostalo, morati biti izloženi popisi puštenih i amnestiranih osoba. Naše društvo do sada je pronašlo cjelovite popise pet logorskih amnestija u kojima je pušteno 1485 zatočenika. Imamo i dokument prema kojem se već 1942., za 10. travnja, prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, priprema amnestija. Za sada još nismo pronašli popis puštenih tom prigodom, ali sustavnim radom i to će se pronaći.

Svjedočenja amnestiranih o tome kako im je bilo u logoru sve do sada nije bilo moguće nigdje pročitati. Kao ni izjave 1500 ljudi koji su u veljači 1945. godine poslani iz Jasenovca na rad u Njemačku. Gotovo svi su se vratili kućama poslije rata.

Tako ćemo na različite načine, uz stotine dokumenata dostupnih već u hrvatskim arhivima, te izjavama vjerodostojnih svjedoka, i dalje dokazivati da popis od 80.000 imena, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu.

Nastavit ćemo donositi informacije o zatočenicima koji su postali članovima logorske uprave, poput inženjera Jaroslava Černija i drugih.

Pisat ćemo o ljudima kao što je bivši zatočenik Ivan Šoštarić, koji je imao moralne snage javiti se 1999. Dinku Šakiću i ponuditi mu se za svjedoka obrane. "Čitao sam mnogo o Golom otoku i ruskim gulazima. Jasenovac je prema tome bio sanatorij", napisao je Šoštarić. Njegov dolazak na sud spriječen je vrlo efikasno. Rasprava o zbivanjima u tom logoru neminovno će otvoriti pitanja i o karakteru cijele Nezavisne Države Hrvatske. Naši se kritičari, izgleda, toga najviše i boje.

Samo rijetki od njih shvaćaju da su njihovi pobijedili '45., ali na svoju sramotu.

Da o toj "pobjedi" nitko ne piše u pozitivnim tonovima. I da su "pobijeđeni" postali pobjednici. Samo to još treba priznati u nekom od hrvatskih javnih medija.

Igor Vukić


Ludilo ubijanja nerođene djece

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

U Večernjem listu od subote, 16. travnja, na 3. stranici, imamo tekst novinarke Ivane Rimac Lesički, pod naslovom: "U riječkoj bolnici 85% pacijentica odabralo je medikamentozni pobačaj" i nadnaslovom "KBC Rijeka jedini je, prije godinu dana, uveo abortivnu pilulu, pa su žene napustile kirurški način abortusa, koji je dvostruko skuplji i nesigurniji od nekirurškog".

Dalje se u tekstu, vjerovali ili ne, sasvim normalno i hladnokrvno razglaba na koji se to način sve odvija i kako je jednostavnije i jeftinije ubiti svoje nedužno i nemoćno nerođeno dijete. Zaista, u kakvom vremenu živimo, nije nikakvo čudo sve što vidimo u suvremenosti i što nam se događa. Piše da se taj medikamentozni način može odabrati do 9. tjedna trudnoće, a zna se da se kirurško ubijanje nerođenoga djeteta legalno i normalno čini do 12. tjedna trudnoće, a može i kasnije, uz odobrenje tobože etičke komisije. Cijena medikamentoznog načina u riječkom KBC-u je 995.- kn, a kirurškog 1.990.- kn. To je sve u Večernjem kao neka reklama, jer je kirurški način u drugim bolnicama, primjerice u Zagrebu, i do 2.500.- kn. Iznosi se i podatak da se u Europi za medikamentozni način odlučuje 60% žena.

Nevjerojatno je, ali istinito, apsolutno se ništa ne piše o moralnoj strani takvih strašnih odluka, kao da se i ne radi o ljudskim bićima, i to najnedužnijima i najnemoćnijima, i na mjestu gdje bi trebali biti najvoljeniji i najsigurniji. Budući da svi razumni ljudi prihvaćaju činjenicu da ljudski život počinje od začeća, jer kako bi uopće drukčije počeo, te da je za sve nas koji smo rođeni prirodno da volimo svoj život, a da nas, naravno, ne bi bilo da nam je netko prekinuo život u tome prvome razdoblju, logično bi bilo da se svi zauzimamo da čovjek uvijek bude subjekt i jednako pravno zaštićen u svakom dijelu svoga života. I u našem pravnom sustavu nerođeno dijete je pravno zaštićeno i ono je subjekt u slučaju kada se radi o njegovim nasljednim pravima na neku imovinu ostavitelja, kao da je već rođeno. Pravno je zaštićeno od protupravnog prekida njegova života (Članak 115. važećeg Kaznenog zakona), ali, gle apsurda, nije zaštićeno od zakonitog prekida njegova života. To u praksi znači da je važnija nekakva imovina, nego li je važan sam život ljudske osobe.

Također se zaboravlja i ne uzima u obzir da tome nerođenom djetetu srce počinje kucati već od 18. do 25. dana od začeća, a sa 40 dana su mu zabilježeni impulsi u mozgu, te da je do 12. tjedna već veliko 6-8 cm, da već sliči na pravo djetešce, da žmirka očima, guta, steže šaku, ima svoje otiske prstiju i može udarati nogama. Osjetljivo je na toplinu, dodir, bol, svjetlo i buku. Svi tjelesni sustavi mu rade. Od samog spajanja muške i ženske spolne stanice u gotovom genetskom planu, već je u prvoj stanici određeno radi li se o djevojčici ili dječaku, kakve će boje biti njegove oči i kosa i kome će biti slično. Oni koji zagovaraju umorstva nerođene djece, takozvani pobačaj ili abortus, kao i štetno ubojstveno sredstvo spiralu i druga takva sredstva, lažno nazvana kontracepcijskim, a i štetnu pilulu, koja često ima isti ubojstveni učinak, ugrožavaju mir, ljudsko dostojanstvo, zdravlje žene, obiteljski mir i zdravlje, ljudsko zdravlje i ljudski rod, više nego svi arsenali oružja, jer uništavaju mir s Bogom! Zakon koji dopušta, odobrava ili zahtijeva takvo strašno zlo, prekid života nerođenog djeteta - najveći je grijeh, zločin, drskost i izazov Bogu.

Tako u praksi imamo totalnu diskriminaciju, čak do ubojstava, u odnosu na različita razdoblja ljudskoga života. U reklamnom članku u rečenom broju Večernjeg lista, ništa se ne govori o štetnosti tih medikamentoznih sredstava za duševno i tjelesno zdravlje žena, niti o opterećenosti savjesti liječnika i ostalog zdravstvenog osoblja, koje u tome činu sudjeluje, a kojima je etička i profesionalna dužnost štititi i čuvati ljudski život, a ne hotimično ga prekidati. Liječnici kod prijema diplome polažu i prisegu da će apsolutno štititi ljudski život od samoga začeća, te da ni pod prijetnjom neće dopustiti da se njihovo medicinsko znanje koristi protivno zakonima humanosti. Glede tih medikamentoznih sredstava, pilule nazvane R486 ili Mifegin, koja se koristi za prekid života nerođenog djeteta do 9. tjedna trudnoće, potrebno je reći da može imati vrlo štetne nuspojave i posljedice. Krvarenja u većini slučajeva traju 1-2 tjedna, a kod 10% žena traju mjesec i više dana. Žena može toliko iskrvariti da su joj potrebne transfuzije krvi, a u nekim slučajevima sve završi i sa smrtnim ishodom. U nekim slučajevima ne dođe do potpunog istisnuća mrtvoga djeteta, pa je potrebna kiretaža, kao kod kirurškog prekida života nerođenog djeteta.

Žena je više izložena infekcijama, kao i nakon kirurškoga zahvata, pa su zabilježeni slučajevi opće sepse i sa smrtnih ishodom. Posebno, kako se radi o hormonalnim sredstvima, i to u većim dozama, logični su hormonalni poremećaji koji utječu na cijeli organizam, sa posljedicama za fizičko zdravlje žene, a o teškim psihološkim i psihičkim posljedicama za žene i muškarce koji to zlo učine, kao i za njihovu vezi, brak i obitelj, da i ne govorimo. Najčešće dođe do prekida veza ili nemir ostaje cijeloga života. Velike posljedice grižnje savjesti se kad-tad pojave i kod zdravstvenoga osoblja koje u tome zlom činu sudjeluje. Sve takve osobe, opterećene grijehom i nemirom, može spasiti samo Božje milosrđe nakon iskrenog obraćenja i pokajanja u sv. ispovijedi i Božji oprost.

Slična je situacija i sa pilulama EllaOne, koje se koriste, i to u Hrvatskoj u slobodnoj prodaji u ljekarnama, pa i za maloljetne djevojke u adolescenciji, kao takozvana hitna kontracepcija do 5. dana iza neodgovornog spolnog odnosa, a naziva se i "tableta za dan poslije". Naravno, i ta tableta je i ubojstvena, ako je već došlo do začeća prije njezinog uzimanja. Ni u takvim slučajevima se ne govori o štetnim posljedicama i nuspojavama takvih tableta, niti se mlade ljude upozorava na odgovorno ponašanje, već ih se tretira kao animalna bića, koja trebaju živjeti po svojim tjelesnim spolnim nagonima, bez ikakve odgovornosti za posljedice takvoga ponašanja. I kod ove tablete se radi o hormonima, kao i kod svih takozvanih kontracepcijskih pilula, a miješati se u tako osjetljiv hormonalni sustav, osobito još nedovoljno zreo i stabilan, kao što je kod malodobnih djevojaka, nikako ne može biti bezazleno. Već je davno rečeno: "Čovjek oprašta teško, Bog lako, ako se čovjek kaje, a priroda ne oprašta nikako!".

No, ako se žena ili cijela obitelj nađe u nevolji zbog trudnoće, naravno da se cijelo društvo treba i mora uključiti, te imati mrežu savjetovališta na državnoj i vjerskoj razini, gdje će se ženu saslušati i pronaći pomoć za nju i obitelj, držeći se principa da se nemoćnome djetetu ne smije naškoditi. Za pomoć, i u današnje vrijeme, postoje mogućnosti i treba se samo obratiti Crkvi ili udrugama za zaštitu ljudskog života.

Nasuprot teškim zdravstvenim posljedicama za ženu nakon hotimičnog prekida života njezinog nerođenog djeteta, znanstveno su utvrđeni dugoročni blagotvorni rezultati trudnoće i poroda za cjelokupno zdravlje žene. Liječnici potvrđuju otkrića koja su iznenađujuća za mnoge žene. Donijeti na svijet dijete znači podvrgnuti se kuri pomlađivanja i ljepote. Porod može osloboditi ženu raznih tegoba: glavobolje, oboljele jetre, slabe probave, frigidnosti, kratkovidnosti itd. Poznati su slučajevi, opisani u znanstvenoj medicinskoj literaturi, da su čak žene oboljele od teških zloćudnih bolesti, nakon slučajne trudnoće i bez uzimanja terapije, da ne bi naškodile djetetu, potpuno ozdravile nakon poroda.

"Kada bismo poznavali biološku tajnu obnavljanja organizma rodilje", piše prof. Mayer sa Kalifornijskog sveučilišta Palo Alto, "i kad bismo znali kako analizirati fantastičan proces readaptacije i obnavljanja ženinog organizma nakon poroda, unijeli bismo pravo svjetlo u medicinu."
Rane nastale kod poroda nevjerojatno brzo zarastaju.
Bitno je znati da je ljudski život najveća vrijednost i svetinja, bez obzira na uvjete u kojima je začet i na prilike života i bez obzira na demografsku eksploziju ili demografsku katastrofu, i da, kako znamo da rođeno dijete koje vidimo ne smijemo ubiti, tako ne smijemo to učiniti ni kad ga još ne vidimo, a znamo da je živo i da se radi o istoj osobi prije i poslije rođenja.

Ipak, ne voditi posebnu brigu o izumiranju pučanstva jednoga naroda, primjerice hrvatskog u njegovoj povijesnoj domovini, kao ni o izumiranju cijele Europe i tobože naprednog Zapada sa kršćanskom tradicijom, prava je ludost od strane svih ljudi, a posebno vodećih elita.

Ne štititi ljudski život zakonskim putem, od začeća do prirodnoga kraja, znači ne voditi brigu o obiteljskom životu, a to zapravo znači ne voditi brigu o svojoj budućnosti i budućnosti svojih potomaka.

Po svemu sudeći, zapadnome svijetu, koji se udaljio od Boga i od svojih tradicionalnih kršćanskih temelja, očito prijeti sudbina nekadašnjeg Rimskoga carstva, ogrezlog u nemoralu i sebičnosti, te mi pada na pamet jedna anegdota iz toga rimskoga vremena.

Naime, jednom prilikom se vodio razgovor između više tadašnjih senatora. Jedan od njih je govorio da u ovom životu treba što više uživati i udovoljavati svim svojim željama. Nije vjerovao u vječni život, kao što mnogi na Zapadu i u nas ne vjeruju ni sada, i govorio je: "Uzmi sve što ti život pruža jer se samo jednom živi!". No, kako je uvijek, pa i tada, bilo razumnih i moralnih ljudi, jedan takav mu je odgovorio: "Daj Bože da tvoj nauk prime naši neprijatelji!".
Ja osobno takav način života ne bih nikome zaželjela!

Uz srdačan pozdrav s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov!

dr. Ružica Ćavar


Kako se zlorabe riječi nadbiskupa Stepinca o osudi Jasenovca

Često se može čuti u hrvatskome javnom prostoru i pročitati u raznim člancima i knjigama kako je blaženi Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup osudio sabirni i radni logor u Jasenovcu kao "sramotnu ljagu" Nezavisne Države Hrvatske. Tu Stepinčevu izjavu ponavljaju i iskreni hrvatski domoljubi, ali i oni koji bi najradije da Hrvatska ne postoji. Zanimljivo je kod toga, da tima drugima, unatoč ponavljanju njegove osude Jasenovca, Stepinac nije nimalo simpatičan, zbog činjenice što nije osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao.

Rečenicu s navedenim riječima napisao je nadbiskup Stepinac 24. veljače 1943. u pismu koje je uputio izravno poglavniku dr. Anti Paveliću. Dobro je ovdje hrvatsku javnost podsjetiti na cjeloviti sadržaj toga pisma, koje slovi:

"Poglavniče! Sa velikim bolom u duši obraćam se na Vas, kao predstavnika Nezavisne Države Hrvatske.
Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice, Franju Rihara, da se izvijesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje.
Iz svega moram zaključiti, da su svi pobijeni. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud?
Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu.
Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!
Vjerujte Poglavniče, da me nije vodio ni trenutak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskoga naroda!"

Ovo je pismo objavio dr. Juraj Batelja u drugom svesku svoga troknjižja o blaženome Alojziju Stepincu ("Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi", II., Zagreb, 2010., str. 468), a predhodno i dr. Stjepan Kožul u svojoj dopunskoj knjizi o stradalim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije ("Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke", Zagreb, 2008., str. 127).

Sedam navedenih svećenika su sljedeći svećenici: Franjo Rihar, Jakob Sem, Franjo Grobler, Franjo Kač, Ivan Kodrič, Ivan Rančigaj i Anzelm Polak. Svi su Slovenci, i sve je, osim Franje Rihara, godine 1941. izgnala njemačka vlast iz Slovenije, pa su utočište našli u Hrvatskoj. Franjo Rihar, premda Slovenac, bio je po ređenju svećenik Zagrebačke nadbiskupije, od 1934. godine, a od početka 1942. godine službovao je kao župnik u Gornjoj Stubici.

Paušalne ocjene o načinu stradanja

Treba podsjetiti da su zauzećem Slovenije njemačke vlasti izgnale 1941. godine oko 500 slovenskih svećenika, kojima su vlasti Nezavisne Države Hrvatske dopustile boravak u Hrvatskoj tako što im je nadbiskup Stepinac osigurao smještaj i opskrbu. On ih je primio i porazmjestio po župama diljem nadbiskupije ili u svoje odgojne zavode u Zagrebu i Požegi. Neki su razmješteni i po župama Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije. Uz navedenu sedmoricu, koji su na boravak (internaciju) u logor poslani 1942. godine, još je i Franjo Orešnik, također Slovenac, u logor poslan u jesen 1944. godine. Sva osmorica su, na žalost, smrtno stradala za vrijeme svoga boravka u jasenovačkom logoru. Na koji su način stradali, do danas je ostalo nepoznato.

Zbog oduzimanja logorskoga arhiva od strane partizansko-komunističke vlasti 1945. godine i zbog njegova zadržavanja i skrivanja do dana današnjega vjerojatno još uvijek u Beogradu, nepoznat nam je način stradavanja tih svećenika, kao i ostalih stradalnika u tome logoru. S obzirom na to da svi političari, pa i povjesničari paušalno govore da su ti svećenici ubijeni, što odgovara jugoslavensko-velikosrbskoj protuhrvatskoj promičbi, skrivanje logorskoga arhiva od javnosti doprinosi toj paušalnoj ocjeni. Može se razumski zaključiti da bi prava istina o njihovu stradanju na temelju proučavanja izvornoga arhivskoga gradiva bila sigurno povoljnija za ND Hrvatsku i Hrvate uobće, pa se među inim i zbog toga to gradivo ne želi staviti na uvid današnjim povjesničarima.

No, zašto su uobće odvedeni u logor? Treba odmah reći da nisu bili odvedeni zato jer su bili drugčiji (npr. po vjeri, naciji, rasi ili slično), kako to uvijek ističu, a zapravo lažu i kleveću protuhrvatski nastrojene osobe, već zato što su tada mjerodavne vlasti zaključile da ti pojedinci protuhrvatski djeluju. Naime, do pojedinih predstavnika vlasti dolazile su vijesti da su ti svećenici, koji su uglavnom bili raspoređeni po župama Hrvatskoga zagorja, dakle blizu slovenske granice, bili povezani s partizanima, te da su bili neprijateljski raspoloženi prema državi koja im je pružala gostoprimstvo. O tome piše ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk pismo od 23. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu, te najavljuje: "Ako dobijmo još koji sličan izvještaj, bit ćemo prisiljeni pokupiti sve slovensko svećenstvo i metnuti ga u koncentracioni logor, a one koji se napose ističu svojim izjavama, izvesti pred prijeki sud" (Kožul, 'Deset godina', 2008., str. 116). Unatoč upozorenjima od strane crkvene oblasti, takvi su se slučajevi nastavili događati, te je državna vlast provela najavljenu prijetnju.

Nije moguće na ovom mjestu raščlaniti i predstaviti svaki pojedini slučaj slovenskih svećenika i opravdanost ili neopravdanost njihova odvođenja u sabirni i radni logor, o čemu je moguće podrobno pročitati u navedenoj Kožulovoj knjizi, ali zaustavimo se na slučaju Franje Rihara, čija je smrt i bila povod Stepinčeve osude jasenovačkoga logora.

Naime, on je na prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, 10. travnja 1942., umjesto očekivane svečane svete Mise s pjevanjem zahvalnice ('Tebe Boga hvalimo'), dogovorene s bilježnikom obćinske vlasti, odslužio tihu svetu Misu, jer povorka ljudi predvođena tim bilježnikom nije na vrijeme stigla u crkvu. Stigli su kad je Misa bila već gotova, a na njihov zahtjev nije htio, što prema kanonskim propisima i nije mogao, služiti drugu Misu. To je uvrijedilo nazočne ljude, a osobito navedenoga bilježnika, pa su sastavili prijavu protiv župnika i crkvenoj i državnoj vlasti iznoseći: "sav je narod uvjeren, da župnik Rihar nije Hrvat, ne osjeća i ne radi hrvatski, pa ga onda i ne može trpjeti u svojoj sredini". Sam je župnik u svome pismu poglavniku Paveliću odbacio takve obtužbe i naglasio da je problem u osobnoj bilježnikovoj osveti prema njemu. Bez obzira na to opravdanje i pokušaj nekoliko župljana da se zauzmu za svoga župnika, Rihar je na temelju prijave obćinskoga poglavarstva u Gornjoj Stubici uhićen, ispitan i "kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor Jasenovac" na vrijeme od tri godine, tj. od 18. travnja 1942. do 18. travnja 1945. Zbog nesmotrenosti, nepopustljive odluke ili pak zbog osvete, Franjo Rihar nije mogao ni slutiti da će biti tako teško kažnjen.

Svećenik Rihar umro od tifusa

Kad je nadbiskup Stepinac doznao za odluku državnih vlasti, 1. lipnja 1942. uputio je pismo ministru unutarnjih poslova, dr. Andriji Artukoviću, u kojem, među inim, piše: "Ako je g. Rihar, kao što čujem, odveden u logor, uvjeren sam, da se ne će iz njega živ vratiti, jer bi radi slabog zdravlja morao prije u sanatorij nego u logor. Od smrti jednog inače vrijednog svećenika ne će država imati ni koristi, ni blagoslova Božjega." (Kožul, str. 55).

U ovoj rečenici krije se mogući odgovor na pitanje, na koji je način župnik Rihar svršio svoj život u logoru Jasenovac. Naime, kao čovjek "slabog zdravlja" vjerojatno je podlegao teškim logorskim uvjetima života. Tu predpostavku potvrđuje Igor Vukić kad za Rihara piše da je nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro od tifusa ("Jasenovački logori - istraživanja", 2015., str. 75). Dakle, nije ubijen kao što se u literaturi stalno ponavlja.

O ostalim navedenim svećenicima nemamo ovakav podatak te ne možemo ni slutiti na koji su način završili svoj život u logoru. Teoretski moguća su tri načina: 1. smrt zbog bolesti, 2. smrt nakon provedenoga nekog postupka (prijeki sud, talačka skupina ili slično) i 3. smrt izazvana nezakonitim činom nekog pojedinačnog zločinca. Neki koji zastupaju mišljenje da se u logoru mnoštveno ubijalo, zastupat će četvrti način, a to je da su ubijeni u nekom mnoštvu (zbog različitosti po vjeri, naciji ili rasi), što nije prihvatljivo jer nedostaju dokazi o mnoštvenom ubijanju, a poznato je da se nastojalo pojedinačno i to povjerenstveno ustanoviti smrt kad je u pojedinim slučajevima došlo do nje. No kako god bilo, logorske su vlasti odgovorne za smrt dotičnih svećenika, kao i ostalih ljudi koji su na prvi, drugi ili treći način životom stradali u logoru.

Kad je nadbiskup konačno doznao za smrt svojih svećenika, ponajprije Franje Rihara, napisao je gornje pismo poglavniku Paveliću. Treba naglasiti da je često navođene riječi: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku", napisao na temelju spoznaje vjerojatne smrti navedenih sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru. Ne možemo ni po čemu zaključiti da bi nadbiskup Stepinac u veljači 1943. godine mogao imati spoznaju da se u logoru Jasenovac mnoštveno ubijalo ljude, jer to nije mogao ni imati budući da prema utemeljenim novijim istraživanjima takvih mnoštvenih ubijanja nije ni bilo. Dakle, podpuno je pogrješno ovom Stepinčevom izjavom podkrjepljivati vlastite lažne tvrdnje o 83 tisuća, o 700 tisuća i bilo koliko tisuća žrtava jasenovačkoga logora.

Stepinac nije osudio NDH

Za blaženoga Stepinca bila je dovoljna i jedna nepravedna smrt u tom logoru da ga proglasi sramotnom ljagom. No, treba istaknuti i to da on takvom teškom osudom nije zbog toga osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku, što bi oni koji zloupotrebljavaju Stepinčeve riječi željeli da je učinio. Za njega je ND Hrvatska bila činjenica za koju se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio, kako je to izjavio na namještenom komunističkom sudskom postupku. Početne pogrješke, uvjetovane teškim ratnim izazovima, nisu bile razlogom da se odreče vlastite države, države svoga naroda, već su ga te pogrješke upućivale na dužnost da državne vlasti opominje na popravak.

Sva kasnija protuhrvatska napuhavanja jasenovačkih žrtava plod su komunističke promičbe u političke svrhe. Stepinac nije bio zaražen jasenovačkim mitom kao što ni riječ ustaša za njega nije bila istoznačnica za zločinca, kako su to u ratu i nakon rata nametnuli neprijatelji hrvatske države, već su ustaše bila časna sastavnica Hrvatskih oružanih snaga. Jedino kad to uzmemo kao činjenicu, a ne kasniju komunističku promičbu protiv ustaša, možemo razumjeti Stepinčev savjet koji je dao Josipu Brozu, samozvanome Titu, tome megazločincu, u razgovoru 4. lipnja 1945. da radi sređivanja poslijeratnih prilika razgovara "i sa čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta" (Batelja, III., str. 135). I iz tih je riječi vidljivo da ustaše nisu "samo" zločinci, već i čestiti ljudi, a ustaštvo nije nikakva ideologija, najmanje fašistička ili nacistička, već je to bio jedan pokret za stvaranje vlastite države.

Sve te Stepinčeve stavove moramo imati pred očima i danas, osobito danas kad je tako popularno i lagano osuđivati i nijekati Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše kao najveće zlo sveukupne povijesti hrvatskoga naroda, pa i od strane najviših dužnostnika hrvatske vlasti.

Ako je blaženi Alojzije Stepinac duhovna veličina Katoličke crkve obćenito, a posebno hrvatskoga naroda, a to jest, onda bi i današnje politički umišljene veličine koje se olako odriču povijesti vlastitoga naroda, morale voditi računa o njegovim stavovima i mišljenjima o toj istoj hrvatskoj povijesti. (Hrvatski tjednik, od 21.IV.2016.)

Dr. Stjepan Razum


Pismo dida Vidurine suprotiva suncokretu Dujmoviću...

DUJMOVIĆU, NE KAPAJ GOVNA U MED!

- O Marice, oko didovo, šta si mi se tako zamislila, bodri did unuku svoju.

Razvedri se, lipoto moja, vidiš kako je lip dan, nu rascvalu trišnju, e šta bi Japanci dali za ovaki raj.

- Ma dide, jesam li ja normalna, zabrinuto će mala Marica!

- Ma šta to govoriš, dite moje drago, što ne bi bila normalna, pametnice moja, čudi se did.

- Ma evo, onaj Tihomir Dujmović kaza na ovim nikim nazovi 'rvatskim portalima i u novini crvenoj, Slobodnoj Dalmaciji, po prilici, da nitko normalan ne može iznositi istinu o NDH misleći da to može koristi današnjoj Hrvatskoj, niti itko normalan može „negirati zločine u NDH“, ljutito će Marica.

- A tako zbori, veliš srićo moja, pa šta te to čudi kod toga spadala novinarskog, ta znaš da tak'i uvik dobro nanjuše odakle će vitar pu'nut' da se na vrime pristroje idući niz dlaku onima koji će na vlast doć', skida did zamišljeno kapu.

- Da dide samo još sam bila pod dojmom onih njegovih napada na „decu komunizma“ pa sam i poput većine Hrvata lako zaboravljiva na potvore koje nam do jučer kukavelj učini čim čujemo kakvu dobru rič koja nam srcu godi, kako kaza naš Otac Domovine dr. Ante Starčević, uzdahuje Marica.

Nariče on, dide moj, tako, nad kletom sudbom i trima kozaračkim kolima, ovaj, komemoracijama u Jasenovcu:
„Ove godine ćemo imati tri odvojene komemoracije u Jasenovcu i tako su sve hrvatske podjele kulminirale na mjestu gdje podjela ne bi smjelo biti“
 A čega po njemu, je li, ne smije biti, odnosno u što se ne smi dirat' bit će ti jasnije dide kad čuješ šta još nadrlja roneći krokodilske suze nad potrebom utvrđivanja  prave i pune istine:
„...Postoji li netko normalan i ozbiljan u ovoj zemlji koji dvoji da se zakonima i jasenovačkim zločinima NDH trajno kompromitirala?
Postoji li itko normalan u ovoj zemlji tko će veličati zločine iz Jasenovca ili tvrditi da tamo uopće nije bilo zločina? Želi li uistinu netko negirati zločine u NDH i kome bi uopće takav posao odgovarao? Tko normalan misli da bi se afirmacijom NDH bilo što moglo postići osim kompromitacije današnje hrvatske države? ...
Žurim reći kako nema dvojbe da se nikakvim okruglim stolovima ne može promijeniti generalna ocjena o NDH i o Jasenovcu. Ali ćemo se tako približiti punoj istini koje sada nema. A put prema punoj istini će nam pokazati da su hrvatski antifašisti šutjeli punih 45 godina na laž da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi....“, čita Marica preskakice ne susprežući ljutinu.

- A Marice de stani, ne mogu od gada slušat', dosta je pogrdini' riči, dosta mi je tih prokleti' šićardžija  koji na krvi 'rvatskoj Judine škude zbrajaju muteć vodu s izvora istine, tuče se did po prsima.

- Da mila Marice, đavli bi se čudili, k'o da nije crkla titina yugovina, pridruži se pod rascvalom trišnjom i mali Luka!

Svi zaboravljaju šta je on pisa kad je 2000. na vlast došla crvena guja od Račana. On ti je tad' u sva jidra puva za detuđmanizaciju i hvalia Mesića kad je sminija generale, stišće šaku mali Luka.

- Je, tada se raspištoljio u crvendaćskoj Slobodnoj Dalmaciji ka' posli' i Večernjem listu kad je, isto tako, čini mi se 2008., drvio „da normalan čovjek sa zdravstvenom potvrdom da nije umno poremećen uz pojam logora Jasenovca može osjećati samo duboko poštovanje prema žrtvi i prezir prema krvniku i ... logoru u kojem je zločinački mozak čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve ubijao ljude“, pridruži se družbi i dragovoljac Jure, ostavljajući mašklin i rađu u bašči.

Da drvio je on tada i o Norcu ka' zločincu te o zločinima u Oluji kad reče:

„Ako je Bleiburg logičan, shvatljiv odgovor na Jasenovac, ne bi li se moglo reći da su zločini u Oluji uvjetovani ranijim srpskim zločinima“ osporavajući pritvorno (poput srpskog slona u hrvatskoj staklari) „o čemu otvoreno zbori Mesić, a akademski uvijeno progovara Goldstein“, pri čemu mu ne pade na pamet da je onda tako i Jasenovac (kad bi bile istina komunističke laži!) odgovor na sve srpske pogrome nad nevinim golorukim Hrvatima od Odese i Jelačić placa Grge Anđelinovića do svakog kutka Domovine kroz koji se povlačiše bježeće horde velikosrpske vojske propale  kraljevine Jugoslavije!

Isto tako je, sićam se, jednom prije u nikoj svojoj TV emisiji, za niki „novootkriveni“ srpski logor ispalio, i pritom ostao živ, da se radi o „Srpskoj Lori“!

Dakle, kako tada  reče naš ujko Hećim, Hrvatina i desničar, Dujmović, kada želi pokazati da su Srbi bili posebno okrutni i krvoločni, pravi prispodobu s Lorom, „tim mjestom užasne patnje srbskih civila“!

Zaista jadno da ne može biti jadnije, crni novinaru, kune dragovoljac Jure, a uostalom što se može drugo i očekivat' od bivšeg novinara Radia 101!

- Da strikane, preuze rič mali Luka, vidimo, da guslajući stare potvore na valovima današnji' okova crveni' zlotvora, nije se ka'  novinar satra' da bi istraži' što mu odgovori dr. Ružica Ćavar koju tada zaboli šta je sve podmuklo nalaga protiv NDH:

„Ja se osobno vrlo dobro sjećam jedne emisije na TV-u o Jasenovcu, iz vremena 1971. godine, gdje se govorilo o broju žrtava. Prikazane su sve evidencijske knjige iz logora, one velike bilježnice sa tamnim tvrdim koricama. Vidio se cijeli visoki stupac tih knjiga - bilježnica, a rečeno je da je u njima upisan po imenu i prezimenu i ostalim generalijama svaki pridošli logoraš, svaki otpušteni, svaki umrli ili prijekim sudom osuđeni na smrt, te čak dobiveni paketi, posjete itd. Točno se sjećam da je bilo rečeno kako je za cijelo razdoblje djelovanja logora kroz njega prošlo 18.000 i nešto osoba, a ipak nisu svi smrtno stradali ni ubijeni“.

Isto tako, vidi se i sa vr' Dinare da je ovi sadašnji njegov članak koji Marica spomenu ustvari reciklaža za današnji trenutak njegova piskaranja u VL iz 2008. godine gdje isto tako roni suze nad velikosrpskim lažima o 700, 800 tisuća žrtava u Jasenovcu i zalaže se za istinu od tadašnjih 72 000 i nešto ubijenih, pa bi eto netko triba biti sretan nad tom umanjenom laži, a nimalo mu pri tome ništa ne škripi u glavi da se u slobodnoj Hrvatskoj ne bi više smilo nastavljati sa srbokomunističkim lažima kojima se držalo u pokornosti hrvatski narod u titinoj klaonici Jugoslaviji pa makar i u umanjenom obliku, jer laž je laž, škrguće opet mali Luka!

- U pravu si braco, evo sad mu njegovo prljavo rublje iz ere Račanove detuđmanizacije, na kojoj je tako britko brodio u Slobodnoj Dalmaciji, istresaju dojučerašnji kompanjuni iz one podvale, udbaške a čije drugo, zvane dnevno.hr.rs.ba.

I neka, tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju, samo otkud mu pritom obraz da nam pamet o Jasenovcu i NDH soli bljutavinom boljševičkom i pritom bi nas istinske Hrvate, koji za njega eto nismo normalni, ne hapsio k'o UDBA nekad neg' u ludnice baca' k'o Ostoja Ranković do jučer, dođe pod trišnju i mali Ivo čuvši pustu inglenu. A i kan' se ti njega. koga Aca NU2 u goste poziva, a pogotovu ako taj glumi desničara po zadatku crvenih kmera, jer nam sigurno podvaljuju mućka iz partijske kuhinje!

- Bravo Ivo, bravo Luka, prihvaća posli' 'ladne limunade sada malo smireniji did, ali ovdi bi na njegove nebuloze jedino dobro stajala ona narodna iz naše Dalmacije: „Baril meda i žlica govana, sve su govna“ il' kako bi reka' kum Hećim: „Dujmoviću, ne kaplji govna u med“!

E dico moja, namišta did kapu gledajuć' u nebo, u tom i je sva žalost naša da nam spadala svakojaka, privrtljivci, poltroni, prodane duše, klatež parazitska, određuju šta je normalno, a šta nije, pa zato i imamo 'vako stanje da nam ušljivi slidbenici krvoloka tite i dan danas kapu kroje i pljuju po našim poklanim' koji padoše na pravdi Boga braneć' svetu viru Isusovu i svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku!

Dezerteri, tako, bojovnicima kapu kroje, kukavelj koja je u mišjim rupama bila dok je grmilo i sivalo sad' da prokazuje borbu odličnika naši', puše did.

I on će nama, taj i takav Dujmović, kukavni priležnik vlasti, za krvave škude koji ostadoše još od Jude Iškariotskog, ka' kakv slidbenik titinih skojevaca, sad ka'  eto učeno docirati što je to kompromitirajuće za današnju 'Rvatsku, a što se tiče NDH i Jasenovca puvat' u stare laži krvolokovih koljača pod krinkom traženja istine.

Zato, dico moja, kako smo ne je'n put rekli, triba laž na izvoru raskrinkat i smeće im vratiti prid kućni prag na čast im crnog obraza i na sramotu ljudsku!

Pa 'ajmo onda da vidimo što to taj kukavni Dujmović 'oće zapravo reć' sa svojom nikoletinabursaćskom krilaticom: „sve hrvatske podjele kulminirale na mjestu gdje podjela ne bi smjelo biti“, neg' ono što se vidi i iz 'eroplana: amnestiranje od antihrvatskih snaga isprovocirane podjele kozaračkog kola nad poklanom Hrvatskom vojskom u Jasenovcu, sada kad je kroz njihove zauzdane medije počela probijati istina o Radnom i sabirnom logoru Jasenovac i Titovom logoru smrti Jasenovac, i cementiranje SUBNOR-ovskih zločinačkih bljuvotina o Jasenovcu i NDH u nešto manjem obimu koje bi se kao novi okovi povisne istine tako mogli poturit' pod neupitnu svakom znanu istinu, a sve pod udbaškom prijetnjom neizdavanja potvrde o normalnosti odnosno uputnice za pshijatrijsku ustanovu svakom istinoljubivom Hrvatu pod direktnim nadzorom i ključem UDBE!

E ne će ići druže Dujmoviću, džaba ti smokvin list napada na komunističku decu, jer je prozirna tvoja rabota, uzvikuje did.

'Ajmo dalje, nastavlja neumorno did, „Postoji li netko normalan i ozbiljan u ovoj zemlji koji dvoji da se zakonima i jasenovačkim zločinima NDH trajno kompromitirala?“, izbrsti vajni Tihomirče, kako kažeš Marice.

Pa bido jedna pripuznička, ustade did, NDH se nije trajno kompromitirala, jer brstiš o zločinima koji postoje samo u glavi srbokomunističkih koljača i njihovih sluga, hrvatski' zločinački' izroda i jer ovaj teror boljševičke aveti ne će trajati dovika! Ovdi se vidi di je pripuz i na čijoj strani i kako nam podmeće m... pod bubrege, sida pušući did na štokrlu.

„Postoji li itko normalan u ovoj zemlji tko će veličati zločine iz Jasenovca ili tvrditi da tamo uopće nije bilo zločina? Želi li uistinu netko negirati zločine u NDH i kome bi uopće takav posao odgovarao? Tko normalan misli da bi se afirmacijom NDH bilo što moglo postići osim kompromitacije današnje hrvatske države?“, bljuješ u istom tonu Tihomirče, a kukavče, vrti glavom did.

Stvarno konstrukcija dostojna visokog odlikovanja druga krvolka tite za Dan državne bezbednosti u Rudom 2016., samo tita ti krepo, al' eto ima ustaških kuna da rane zacele, kima did glavom i kažiprstom!

Dakle, Tihomire, zaplotnjački izjednačavaš u svom partijskom sofizmu nenormalno i normalno, k'o pravi vražji šegrt!

Stoga 'ajmo 'vako, da i ja tebe ništo priupitam u tvom nakaradnom stilu:

Ima li itko normalan u ovoj zemlji tko će veličati ona Pupovčeva pokrštavanja hiljada srpske dece '91. ili (pazi sad Tihomire!) tvrditi da tih pokrštavanja uopće nije bilo!?

A Tihomire, sram te i stid bilo, da bi li bilo, naroda hrvatskog, pljunu did i baci kapu na raskrinkanu potvoru!

Nek ti je jasno, druže Tihomire, svaki istinoljubivi Hrvat, dostojan imena Hrvatskog, negirat će uvik i svagdi i po cinu života ka' i naši stari sve „zločine NDH“, koje su srbokomunistički zlotvorni koljači sotonski nabacali na NDH, na hrvatski obraz i hrvatski narod da prikriju svoj stvarni partizanski genocid nad hrvatskim narodom, ozbiljno će did dižući kažiprst k'o 'no Grgur Ninski nekad!

Ima nas takvih, Tihomire, puno, to su oni koji su u emigraciji za vrijeme krvolokove satrapije pronosili svijetom neugaslu luč hrvatske slobode, to su oni koji ustaše ka' jedan u obranu naroda i Domovine pred novim velikosrpskim pogromom svega hrvatskog, to su ovi danas koji ne padaju na koritarske laske i Judine škude dok mu narod, domaći probisvjeti i međunarodni ološ, vežu u novoizglancane luđačke košulje!

Dakle, negiranje te izmišljotine od zločina odgovara svima kojima je na srcu istina o NDH i hrvatskom rodu koji pade za njenu slobodu, svima kojima je strana svaka laž o bilo komu!

Prema tomu, Tihomirče, tebi na znanje, afirmacijom NDH afirmiralo bi se poštenje, rodoljublje, domoljublje, požrtvovnost, solidarnost, hrabrost i odlučnost u borbi za hrvatsku slobodu i zaštitu svega hrvatskog, afirmirala bi se radinost hrvatskog čovika na svojoj grudi, afirmirao bi se rad i blagostanje hrvatskog naroda u vlastitoj kući, provrila bi zapretena i okovana snaga hrvatskog genija na hrvatskom tlu koji se pokazao i dokazao po čitavom svitu gdi god je stupila od komunističkih krvoloka raseljena noga hrvatskog čovika, pogrdo ljudska, baci opet kapu s glave ljutito did nad nesrićom hrvatskog naroda!

- Da dide, onda se ne bi kompromitirala današnja hrvatska država, o čem brine kukavni Tihomir kol'ko i za crnim ispod nokta, nego bi se razotkrila svaka  firaunska fukara i idelogija koja i dan danas sputava i okiva hrvatski narod u luđačkoj košulji satkane od srbokomunističkih laži i potvora još iz vrimena klaonice Jugoslavije, podržava dida dragovoljac Jure!

 Kompromitirali bi se gadovi i izrodi hrvatskog naroda koji služe stranim gospodarima i njihovim izopačenim interesima kao oživila kuga u hrvatskim redovima održavajući nas upravo toliko na životu da uzmognemo biti radna i potrošačka snaga njihovog najgrozomornijeg kapitalizma, globalizma i Novog svjetskog poretka!

Evo, da ja nastavim dalje dide kad sam te već prikinia, ustajući će Jure.

Dakle, milopoji i dalje Tihomir uliznički: „kako nema dvojbe da se nikakvim okruglim stolovima ne može promijeniti generalna ocjena o NDH i o Jasenovcu. A put prema punoj istini će nam pokazati da su hrvatski antifašisti šutjeli punih 45 godina na laž da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi“.

Kao prvo ti tvoji hrvatski antifašisti nisu šutjeli punih 45 godina nego su galamili i urlali, izbezumljeno drečeći s nožem u ruci, kao prave antihrvatske sluge krvoloka tite i njegove doktrine da se „svatko u svojoj kući treba obračunati sa 'svojim' unutrašnjim neprijateljem“, držeć' odstupnicu toj velikosrpskoj brojci od, kako kažeš, 700.000 ljudi, pa je tako u SR Hrvatskoj obračun s mračnim i retrogradnim nacionalistima pao na teret, poglavito, Hrvatima tipa Bakarić, Šuvar, Račan, Bilić i sličnim stručnjacima čije laži, odnosno njihov smisao, ti danas štitiš pred mogućim okruglim stolovima istine kao nemoguću misiju promjene (generalske) generalne ocjene o NDH i Jasenovcu!

Znači, uvlači nam se uložina, zalud je borba za povisnu istinu časnih ljudi istraživača, znanstvenika, Razuma, Ivezića, Horvata, Vukića, Pilića, Mrkocija, i drugih koji su razotkrili i potpuno ogolili komunističku laž o logoru Jasenovac kao ustaškom logoru smrti, jer se ne može promijeniti generalna ocjena o NDH i o Jasenovcu!

Oni su, znaju dobro vladari iza zastora, prešli granicu brojki ispod kojih se ići ne smije da se ne bi urušile poput kule od karata generalne ocjene o NDH i Jasenovcu boljševičkih koljača pa se sad u igru ubacuju prihvatljivi Hrvati, demokrati, antitotalitaristi, zapravo hijenski petokolonaši, Jude iz potaje, da pod firmom traženja istine taj put zamagle, balvanima zapriječe i svaki prolaz spriječe uz svu ovu halabuku otvorenih antihrvatski' bukača koji vitlaju bezobzirno s batinom vladara svijeta k'o i očevi im KNOJ-evski s krvavim nožem i maljem, spušta glavu Jure!

Samo, deder nam reci Tihomire, koja je to brojka za tebe, odnosno nalogodavce ti, prihvatljiva da bi ta generalna ocjena opstala, da bi vladajuća hrvatska klatež pod firmom borbe protiv dece komunizma i tako utvrđene povijesne istine miroljubivo koegzistirala s antifašističkim vladarima iz sjene i na vlasti na grbači hrvatskog naroda!?

„Oni ne razumiju da se bez obzira na sve rasprave koje će se voditi na tu temu ljaga sa NDH zbog rasnih zakona i Jasenovca nikad neće moći isprati, niti će osuda tog režima biti manja zbog povjesničarskih istraživanja, ali rasprava o toj povijesti će nas približiti pravoj i punoj istini“ je vrhunac tvoje papazjanije kojom si se, svima vidljivo, razotkrio kao mizerni „Hrvat desničar“ po zadatku!

Znači što se brate drugovi imaju ljutiti na nadolazeću istinu o Jasenovcu i NDH kad ste tu ti i naša desničarska poltronska vlast koja će drugarski izvršiti povjereni im zadatak: zadržati njihove antifašističke privilegije i zaustaviti nas nenormalne Hrvate kontroliranim raspravama i povjesničarskim istraživanjima na novouspostavljenim rovovima obrane boljševičkih laži o NDH i Jasenovcu, Hrvatskoj i Hrvatima, do nove istrage, vaše il' naše, jel te kukavni Tihomire, sidajući širi ruke ljutito dragovoljac Jure!?

- E tako je Jure dragi, dobro si ga raskrinka, k'o da si mene pita, potvrđuje did.

Očito vladare hvata panika, jer su se dositili da bi tko moga snimiti koji istinitiji film od Sedlarovog na tragu onog što razumno kaza dr. Stipan Razum: „ Naime, hrvatskoj je javnosti nametnuta činjenica postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda. To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari, koji smo se okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže negoli onaj ratni.

Prema svim dosadašnjim spoznajama, upravo se taj poslijeratni logor 'odlikovao' okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženim neprijateljima - ustašama pa nam se tako ratni Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku izopačenost.“

- Da dide, Dujmović to očito vidi pa bi sada, kad su Hrvati moguće progledali, uzeo taj antihrvatski malj iz ruku velikosrpskih i u ruke skojevske tutunuo macolu da nas s njom biju, dok su nam ruke svezane, valjda će mu manje zločinački izgledati, podruguje se mali Ivo. Tako će biti vuk velikosrpski sit, hrvatski izrodi krvlju napojeni, a Hrvati na broju – u novim starim jamama!

- O bravo, srce didovo, to si dobro podcrta Ivo moj, kao pravi zaključak ove antihrvatske predstave, poskakuje did.

- Evo vam, pokazuje Marica na tabletu, nariče on i dalje, opet pritvorno, na boza-portalu nekog Hrvatskog kulturnog vijeća, nad harangom protiv Jakova Sedlara gdje kaže, pazite sad: „Njegov film o Jasenovcu otvara čitav niz pitanja. Zašto su nam skrivali činjenicu da je Nedićeva Srbija uvela rasne zakone još u jesen 1940-te?“

Pa, kol'ko se ja sićam, u spomenutom Sedlarovom filmu je rečeno da se skrivalo, kao zmija noge, činjenicu da su postojali rasni zakoni u tamnici naroda Jugoslaviji, a ovdje nam Tihomirče braneći Sedlara podmeće da su ti zakoni uvedeni u Nedićevoj Srbiji 1940-te i još ima obraza nadovidati: „ako se pokaže da je Srbija uvela rasne zakone prije Pavelića“, da se „neće time negirati zločini NDH... ali ćemo se približiti povijesnoj istini“. 

Zašto to radi kad i svaki pučkoškolac zna kada je propala tamnica Jugoslavija, kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, a kad je nastala Nedićeva Srbija!?

Očito misli da smo mi obične ovce kojima može kod otvorenih očiju bez pardona prikrajati i poturati svoju povijesnu istinu tako da se ne vidi da su ti rasni zakoni bili uvedeni u Jugoslaviji u kojoj potpredsjednik Vlade bio Vlatko Maček i kod Cvetkovića i kod Simovića! Možda i u tom grmu leži zec Dujmović, smiši se mala Marica.

Jadno je i žalosno kako se i plitka laž, kad je zabašurena kićenim ispraznostima i mrvicama vlasti, može klimavcima i pripuzima tako olako podvalit'!

- Tako je dico moja, zaključi did, sve u svemu kan'te se onih koji u med govna kapaju! Daleko im lepa kuća!

Nu 'ajmodermo mi, dico moja, sada pomoć Juri iskopat one rupe za smreke dok nas baba nije zvala na ručak, evo će i podne, pa ćemo posli' nastavit s pričom, namišta did kapu na glavi.

Did Vidurina

Ispod rascvale Stare trišnje 22. travnja, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Podsjetnik...

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Braćo moja,

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

Marko Mileusnić

U Maksimiru 18. listopada 1895.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Sjećanje na Bosnu

Davno, davno uvuklo mi se u sjećanje ovo drago ime, ova šumna i tajanstvena riječ. Puna udarne snage i sile odzvanjala je po zakutcima moje duše. U djetinjstvu je čuh od pokojnog djeda Josine, koji s »Pilipovićem osvajaše Bosnu«. Spasi se od »ljutog Turčina« tako, što sakriven proleža čitav dan u rasporenu trbuhu poginula konja.

Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ...

Pričao je starac kao knjiga, pričao dugo i lijepo, a mi djeca prilijepljeni uza nj ko krpelji zinuti slušali, nosili žeravke u lulu, što se gasila, i bogzna po koji put intačili: »Pričaj, dide, još.«

To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne.

Kako nam krivo bijaše, što »Bosna šaptom pade«. škripali smo zubima na izdajicu Radaka. Da je došao u naš razred bili bi ga prstima raskasapili. Odahnusmo kad mu glava pade. »Tako valja svakom izdajniku« — govorili smo smireni.

Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva.

Prvi put ugledah pravu i nepatvorenu Bosnu prije trinaest godina, kad jednog vrućeg, srpanjskog dana krenuh preko Broda u šeher Sarajevo na odsluženje đačkog vojnog roka. Strpaše nas u specijalitet Bosne, četvrti razred, vagone slične hambarima. Uskotračna željeznica, puna kao šipak, vukla nas je sporo preko ravnih polja i pitomih dolova, uz brzice rijeke i šumne potoke, pored bašča krcatih sočna voća i neobičnih kuća sa izbočenim divanhanama. Preda mnom se otkrivahu brežuljci ravni kao kruhovi, na zelenim obroncima nicahu sela i zaselci. Kroz granje se nazirahu bijelo okrečene munare i pokoji šiljasti zvonik, promicahu guste šume i bogati pašnjaci, visoke planine i kitnjaste prodolice. Na stanicama muslimanski i katolički fesovi, pravoslavne šuhare i evropski šeširi.

Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd.

Obogatih rječnik živopisnim izrazima, a dušu novim mislima. često razgovarah s kojim »Turčinom«, čuh u njegovoj ikavici govor moga »dida«, osjetih da su naši muslimani zaista »najčistiji hrvatski soj«, kako reče Otac Domovine.

Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom.

Livno me lijepo i prijateljski primi i prigrli kao svog sina. Starina, sad već pokojni Ante Tadić, koji oženi, i pomagaše do smrti jednog od najvećih hrvatskih pjesnika Silvija S. Kranjčevića, otkri mi koliko je mlado bosansko građanstvo dalo za hrvatsku stvar i s kojom je ljubavlju pratilo svaku našu narodnu i kulturnu akciju.

S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici.

Tko će mi dati podhumske nedjelje, kad se pusti narod ko gorski potoci sliva k crkvi sv. Ive, domaćini na konjima, a ostali puk u blagdanskom ruhu. Crkva puna, ni zrno prosa ne bi na tle palo. Žene i djevojke poklekle u bijelim boščama, s dugim krunicama u ruci, u pobožnom molitvenom zanosu izgledaju ko redovnice. Nigdje ne vidjeh toliko vjerskog zanosa i ne oćutih više ljepote i srca u pučkom pjevanju nego tamo, kad cijela crkva zapjeva: »Zdravo tilo Isusovo«.

Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade.

Stari Jakov kao patrijarha je predvodio, a svi su za njim, osvijetljeni svetom domaćom vatrom, u nekom mističnom zanosu ponavljali i nastavljali. A što da pričam o babi Ruži, čestoj našoj posjetiteljki, koja po zavjetu jedinca sina dade u fratre i uvijek za njim uzdisaše, o dragom podvorniku Anti, što mi ženi uvijek govoraše: »Kako god vi oćete, gospoja«, a činio bi onako, kako bi on htio.

Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala.

Dopusti, Bosno, Ijepotice moja, da ostanem i dalje Tvoj vjerni poklonik.

Gabrijel CVITAN


Pismo dida suprotiva partizaniji...

PRISIDNICE, HRVATSKA U TE NE VIRUJE K'O NI TI U NJU!

- A dide dragi evo nedadoše nam đavli komunistički s mirom proslaviti ni naš blagdan 10. travnja, sveti nam dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske posli' 839 godina od propasti Hrvatskog Kraljevstva. Dan kada se po ričima našeg blaženika Alojzija Stepinca hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu!

- Da, Marice moja, sunce moje, ustao je hrvatski narod tada, ozari se lice didu,  kao jedan protiv velikosrpske diktaure i zločina i skinuo okove srpske tiranije i pod vodstvom Poglavnika proglasio svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku na cilokupnom svom povisnom i etničkom području!
Bila je to kruna borbe Ustaškog pokreta kojeg je utemeljio naš Poglavnik nakon smrti Stipice Radića kada su cincari pokazali pravo zločinačko lice bez imalo stida.
Da koja je to euforija hrvatskog naroda bila, posli' toliki' godina stradanja i patnji, beznađa i lutanja, uskrsnu nam hrvatska država baš kako je Poglavnik i govori'.
Pobidila je ustaška vira u hrvatski narod, jer su znali kolika je snaga stoljeća utkana u hrvatski bitak. Znali su da tolike žrtve moraju rodit' plodom stostrukim, razdragano će did mašući desnicom.
A onda, kako oblak zakrili sunce, rastuži se did, iz zmijskih rupa izgmiza svakovrsni ološ, izrod od nemila do nedraga, prodane duše svake fele, sa mučkim ubojstvima iz zaside, rušeći i paleći sve hrvatsko za Judine škude sotonskih namisnika na ovoj kugli zimaljskoj!
I vidi hrvatski narod da je prerano za radost i da mu opet pridstoji borba na život i smrt za očuvanje svoje Države Hrvatske! Digoše se na nju, odmah po rođenju, sve velikosrbsko i komunističko, iz potaje snujući joj klanje svega izeru hrvatskog, zamisli se did gledajući u daljine Kamešnice.

- Eno dide, prvo k'o pravi nadobudni skojevac druga krvoloka tite, posljednji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, predsjednik HSLS-a, Darinko Kosor zaplotnjački poput kakva firauna izvali:

"I na današnji dan treba jasno i nedvosmisleno dati do znanja da moderna hrvatska država nema ništa sa zločinačkim i marionetskim režimom NDH."
To izvali, i začudo osta živ, očekujući peticu kakve komunističke učiteljice, posli' pijonirske recitacije, posprdno će Marica.

- Je đava mu sriću pokvarenu odni', vrati se did u stvarnost, ne da mu titin vrag mira, pa pogrda jugoslovenska ne može protiv sebe, protiv zatucanog Nikoletine Bursaća koji mu u glavi povazdan zavija nabubane lekcije iz Vesele sveske, a pogotovu u ove svete dane hrvatske povisti, ljutito će did glerdajuć je l' mu baba donila bukaru vina koju je traži'.
Naravno da nema ništa s NDH, omladinče titino, pa da ima ne bi bila ovakva karikatura od hrvatske države, ne bi se na kostima hrvatskog naroda igralo kolo kozaračko, zavapi did.

- A i 'rvatska nam televizija, dide, s novim vodstvom i starim Acom yugovićem za ručak dovede još jednog novoslidbenika spomenutog krvoloka, nikog Krešu Beljaka, novoizabranog prisidnika HSS-a, inače bivšeg autoprovalnika iz nekadašnjih mladenačkih dana (u 28 godini života), koji bez imalo obraza, da ga se ne bi postidili ni Moša Pijade i Aca Ranković zajedno, odvali:

"10. travanj 1941. je jedan od najtužnijih i najsramotnijih dana u hrvatskoj povijesti. Da nije bilo partizanskog pokreta, danas bi ovo bila Velika Srbija. Dobar dio Hrvata je sudjelovao u antifašističkom pokretu, među antifašistima su prvi bili HSS-ovci, sjetimo se Vlatka Mačeka".

- Auu pogrde, braćo mila, pa taj je uistinu oličenje istinoljubivosti poput kakva zadrtog komunističkog ološa, taj zbori o povisnoj istini k'o i kurva o poštenju, da 'prostiš Marice, dite moje drago, psuje did gužvajući kapu s glave.
Čuj Maček antifašista, kada, da nije onda kada je bia u Vladi koja je pristupila Trojnom paktu il' onda kada je ustaše sla' u logore zbog hrvatskog nacionalizma il' onda kada je Jugoslavija donosila rasne zakone, puše did ne mogavši trpiti takva laprdanja autoprovalničkih seljaka.
I takav jad se brine da mi ne bismo završili u Velikoj Srbiji, a NDH je krv lila u obrani države i naroda od velikosrpskog noža.
Pa jade ljudski, da ti tako lipo kažem, da nije bilo partizanije podržavane od bilosvitskog ološa mi ne bismo '91. ratovali za slobodu poslije Blajburškog pokolja nego bismo živili u svojoj desetotravanjskoj NDH do dana današnjeg u slobodi i blagostanju pod vodstvom najsvisnijeg i najčestitijeg dila 'rvatskog naroda!
Da nije bilo partizanije mi bismo velikosrpskoj zmiji stali za vrat k'o što joj je ono Jure na Drini sta' još '41., kad smo još goloruki bili, il' ka' što joj je viteški HOS sta' na Lijevča polju kad smo ih hametice potukli!
Da nije bilo partizanije ne bi na ovim prostorima propale prokletinje Jugoslavije poginulo u Drugom svitskom ratu ni deset, dva'est ljudi, a sve smo pogrome doživili zbog komunističkih sotona koji pred osvajanjem vlasti nisu prezali pred najvećim zločinstvima koja povist ne upamti tako da je i sama Sotona od njih mogla zanat učiti, proklinje did! I da takva pogrda autoprovalnička nama pamet soli na ovaj sveti dan, majko mila, ustade did od stola držeć se za glavu.

- Evo dide bukare vina i ne jidi se tako, podržava baba sidajući do dida na štokrlu.

Jadna ti sam ja pa zar i dan danas ima takvi' izroda, takvi' neljudi koji tako mogu pljuvati po svetim danima hrvatske povisti, krsti se baba.
Pa dide moj, kakvo to zlo u čoviku može biti, da pljuje na najveće dane jednog naroda, na njegovo slavlje oslobođenja izpod srpske ćizme, dan kada je posli' višestolitnog sna i mučeništva uskrsla Hrvatska pod vodstvom našeg Antuna, sklapa ruke čudeći se baba!?
I pri tom ne haju ni kol'ko je crno ispod nokta neradničkog za tolike poklane i pobijene na najsvirepiji način diljem nam Domovine, Slovenije, Srbije i Makedonije, tužno će opet baba.

- To su ti prodane duše, izrodi, baba moja, pridruži se za kamenim stolom i dragovoljac Jure sa svojim miljenicima Ivom i Lukom.
Koritari su to baba, za puno korito bi ćaću svoga prodali, a kako ne bi državu i narod. Šta je njima gadit' bilo što i bilo koga, ako će zbog toga uživat' slast i mast, škrguće Jure.
To su hijene u ljudskom obličju, strvinari koji su hrabri kada nanjuše da je tko nemoćan, svezan, zarobljen il' povrijeđen i ranjen. Nanjuši otpad životinjski krv i tada kruži oko nemoćne žrtve dok je ne rastrga.
Zaista ima li šta grozomornije na ovom svitu od takvih spodoba kojima ništa sveto nije i ni pred čim ne prežu zarad svojih izopačenih interesa, vrti glavom Jure.

- Da strikane, jad je to koji bljuje nebuloze o NDH i ustašama, jer znaju da smo okljaštreni i nismo gazde u svojoj kući, njuše hijene krv pa su se ovako uzbunile po nalogu svitske sotone, grli Juru netjak Ivo.

Tako i nama taj skojevac, Darinko, misto da je lustriran i bude kuš od javne riči on nam lažima i potvorama zagađuje našu Hrvatsku!
Tako i pogrda, da tako velim kad moram, ustašku vlast NDH proglasi zločinačkim i marionetskim režimom bez imalo srama i stida!?
A ne pita se jado po čemu je to zločinački, po čemu marionetski, kad mu to nije drug tito sa svojim partizanskim koljačima koji pokla priko pola milijuna Hrvata poslin rata, koji ponovno uspostavi klaonicu Jugoslaviju razdvojivši hrvatske zemlje na kukavne Republike ka' sovjetski sluga na velikosrpskim krilima!
Može blatit' poltron, jer nikom za rič potvornu ne mora odgovarati ni račun polagati, al' da sam na njegovom mistu ne bih bio tako siguran, jer prikipit će hrvatskom narodu, crni Darinko, a onda ćeš plakati, stiska šaku mali Ivo.

- Tako je braco, grli brata mali Luka, marionete su mu oni koji za najcrnje diktature velikorsrba podigoše barjak slobode i krenuše goloruki u neizvjesnost borbe za slobodu hrvatskog naroda pred srpskim bajunetima, ne žaleći svoga života radi općeg dobra, ne bojeći se nikakve sile koja im stajaše na tom mučeničkom putu, a nisu im marionete oni koji po zadatku Kominterne minjaše svoje ciljeve i saveznike radi vlasti k'o košulje, zaplotnjački se boreć' iz zasida, ubijajući nevini narod, žareći i paleći za račun zločinačke komunističke ideologije i tovariša Staljina!
Nisu mu marionete oni koji su ustali protiv vlastitog naroda hoteći ga pritvorit u beskućnika i proletera vodeć se Marxovim načelima da radnik i seljak ne će biti u rukama partije dok ne ostanu bez ičega, da s njima ne će moći dirigirati dok ima svoju zemlju, svoj plug i svoj stroj.
Tako su stvarali beskućnike kojima su ispirali mozak mržnjom protiv svih koji su nešto imali, radom i mukom stekli, da ih unište ako se ne podrede majci Partiji. Tako su nastajali komunistički zločinci koji nisu prezali pred najgrozomornijim zločinima nad nevinim pukom zarad zločinačkog komunizma, tako su nastajali isprani mozgovi koji i opstaju i dan danas, poput ovih kosora, beljaka, mesića, pupovaca, teršelićki, pusića, jakovina, klasića, tomića, jergovića, frljića, koji i dan danas pronose laž pod istinu, zlo pod pravednost, crno pod bilo, ne srameć se ničega zarad usađene komunističke propagande kojom misle vladati i dan danas, odmahuje mali Luka.

- Upravo tako brate moj, podržava Marica uz didovo odobravanje i babino tapšanje, oni drže vlast i dobro najnuše odakle vitar puše da im kukavnu straćaru, u kojoj je još uvik hrvatski narod rob, ne bi oluja nova odnila!

Tako i svi ovi paraziti na leđima hrvatskog naroda dirigirani od velikosrba Memorandumom 2 i bilosvitskim ološem krenuše u novu partizansku ofanzivu protiv svega hrvatskog što hrvatskom narodu može oči otvoriti i podignuti ga da zbaci zločinački jaram neistine i ropstva sa svojih mučeničkih leđa.
Istina sve više probija na vidilo, kosti hrvatske izlaze na površinu i iz Jasenovca, titinog logora smrti, iz Hudih jama od Slovenije do Đevđelije odjekuju krikovi hrvatske mladosti i starosti, majki i dice, divojaka i momaka, baba i didova, vojske i civila koji mučenički izdahnuše za Hrvatsku čisti pred Bogom i narodom!

Njihovi krikovi sve više odjekuju brdima i dolima pokorene nam Domovine, a ponajviše u glavama zlotvora koji im život oduzeše na pravdi Boga i u glavama dice njihove koji laž i dalje zločinački pronose.

Zato pojačavaju retoriku najcrnjeg komunizma, zavijanje komunističkih vampira dok je krv hrvatska potocima tekla, dok su komunistički maljevi glave hrvatske razbijali, dok su noževi partizanski dicu iz utroba majki vadili, da se ne bi istina čula, da ne bi cili svit vidio krvavu Hrvatsku, podzemnu Hrvatsku koja vapije za Uskrsom, za Suncem Istine i Svjetla koje će ih izbaviti iz paklenih okova laži i potvora komunističkih da bismo mi danas slobodu mogli okusiti kad braću poklanu uzmognemo zagrliti i rane im zatvoriti, plačuć će Marica.

- O, ne plač dite drago, uglas će baba i did prigrlivši unuče svoje, ne plači srićo naša ta iz tebe glas Božiji progovara, glas mučenika naši'!
Dobro si sve rekla, nastavi did, tako je, zlo na umoru je najopasnije, rita se na sve strane i kako Sotona prid uništenje najviše gadi Boga, tako i ostaci komunističkog zla najviše i urlaju na istinu koja će im vlast iz kandži uzeti pa gade sve što je hrvatsko ne prezajući da i dan danas pljuju na svete mučenike hrvatske države, hrvatsku vojsku, narod goloruki, sve one žive zazidane po rudarskim oknima, na vapijuće iz pusti' jama, blateć one koji su im životima svojim zaklon davali, blateći im vojsku i Državu, zaštitnicu njihovu!
Zato i čitava ova halabuka oko Jasenovca, jer su ocijenili da im kamen zaglavni ropstva hrvatskog naroda istinom izlazećom dolazi u pitanje.
Vide da je sve više očita velikosrpska neman na ovim prostorima, da je sve prozirnije zaplotnjaštvo Međunarodne zajednice koje se rehabilitiranjem četništva i Velike Srbije kao legitimnog cilja do kraja razotkrilo pa sad udaraju u stare bubnjeve srbokomunističke laži da zagluše glas vapijuće hrvatske krvi iz bezbrojnih jama klaonice Jugoslavije, ozbiljno će did.

- Ma jasno dide, uskoči dragovoljac Jure, krenuli su Jude iz svih oružja i mobilizirali sve pa nećeš virovat da im se u toj halabuci i prisidnica naša pridružila!

- Ma šta to govoriš Jure dragi, čuh li te to ja dobro, prisidnica s njima, smrtno ozbiljno će did.

- Da, dobro si me ču', evo upravo vidih i ču' na televiziji šta prisidnica reče posli' sastanka sa posebnim izaslanikom za pitanja holokausta Državnog tajništva Sjedinjenih Američkih država Nicholasa Deana s kojim je razgovarala o restituciji židovske imovine koja je kao konfiscirana tijekom Drugog svjetskog rata, a onda kasnije nacionalizirana od strane komunističkih vlasti u bivšoj Jugoslaviji, te o pitanjima edukacije o holokaustu te poštivanja i davanja pijeteta žrtvama holokausta.

- I šta reče, dragi moj Jure, šta, nestrpljivo će did sve misleć da ne može bit tako crno ka' šta se čini.

- “Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna, i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim. Antifašizam je u temeljima hrvatskog ustava, a moderna hrvatska država izrasla je na temeljima Domovinskoga rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana”, reče nadobudna članica Trilaterale okom napirlitanim ne trepnuvši, dide dragi, ljutito će dragovoljac Jure lupnuvši šakom o kameni stol tako da se svi prenuše k'o iz nekog polusna.

A pri' je isto tako izjavila: „Te podjele nisu dobre i ovih dana ću započeti sa svima razgovarati da vidimo što možemo učiniti. U svakom slučaju Jasenovac je bio veliko stratište ustaškog režima. Hrvatska je izrasla na korijenima Domovinskog rata i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu.

Moramo se prestati dijeliti oko prošlosti i usredotočiti na egzistencijalna, a ne ideološka pitanja i okrenuti se budućnosti. Naravno, moramo poštivati povijest i sagledavati je u povijesnim okvirima bez ikakvog revizionizma, ali i bez politikanstva. Trebamo respektirati i poštivati žrtve, pokloniti im se i jednostavno se osvrnuti na to kao lekciju. Treba prestati politizirati Jasenovac“, još ljuće će Jure.

- O braćo moja, kukali joj nono i nona antifašistički, pa je l' to moguće, je l' Trilaterala ruku zavrnula il' pogladila lipu glavu, je l' sad prisidnica krinku skinula do kraja, tuče se did po prsima.
E, bidna naša prisidnice, na što smo spali, da nas tako za srce uj'daš, poput kakve guje komunističke, pa ni Mesić i Josipović se ne bi toga postidili, neutješno kuka did.
Pa di će ti duša kukavna prisidnice, jadni ti smo mi svi skupa!
Pa di ćeš po svojim pljuvat, pa ti si prisidnica ove naše Republike, pa ti tribaš biti pastir naš, tribaš bditi da ti stado vuci ne raznesu, a ne im vrata širom otvarati i janjad prokazivat k'o Juda Iškariotski Isusa u Getsemanskom vrtlu, vapi did.
E jada, Bože mili, i kako ćemo mi na zelenu granu kako se skojevcima othrvati, kao se iz okova srbokomunističkih izbaviti kad nam prisidnica laži širi.
Pa zar se možemo čemu dobrom nadati kad nam prvi vodu mute i izvor starim lažima zagađuju. Kako li se velikosrpskim planovima othrvati i Hrvatskoj povratiti otrgnuto, Domovinu slobodnom u svakom kutku učiniti, kad naše čelništvo sve čini k'o da im je srpski Memorandum u podsvist ni'ko usadi', Bože mi prosti, polako se did smiruje vidno ožalošćen.
E dico moja sve mi se u čas pri'krenu iako sam vam ja i prošli put reka' da ona više nije moja prisidnica kad je ono išla u Jasenovac pa na dernek crvene bande u Brezovicu, a da pri tom nije otišla ni na Bleiburg ni na Jazovku odati dužnu počast poklanim svojim sunarodnjacima, pobijenoj hrvatskoj vojsci, ženama, dici i starcima, njima preko pola milijuna koji padoše na stratištima od Austrije pa sve do Đevđelije po pustim jamama bezdankama.
Prosto čovik ostane bez riči, šta više reć, šta kazat i komu, kad sve ovo vidi, kad vidi kako iz vlastith redova izdaja nas k'o kuga kosi crvenim srpom i subnorovskim čekićem, uzdahuje did gledeć u nebo.

- Da dide moj, prihvati dragovoljac Jure, i prošli put sam podsiti' na onu moju ratnu: Sa vojskom sa svih linija u Zagreb da rišimo sve gori pa onda možemo sa pravom narodnom vlašću i do Bugarske ako triba, jer džaba nam je na prvoj crti krv liti ako glava u narod vire nima i glavinja odmičući nas od konačnog cilja!

Sa svim neprijateljima ćemo mi izaći na kraj samo ako se oslobodimo Juda u našim redovima, a sa svima njima zajedno ćemo izaći na kraj ako naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj i kroz vene nam opet poteče Poglavnikova ljuta trava! Zato oni tako bisno i udaraju, jer slute da bi tako moglo bit'.
Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

 - Tako je Jure moj, dođe did polako sebi, samo i ja sve više s'vaćam da je teško miran ostati, prisebno stvari motrit kad nas guje iz svih rupa vražjih napadaju i na sve moguće načine usporavaju i redove nam razdvajaju.
Ali, rekli smo, malodušnosti se nećemo dati i uvik ćemo neumorno na braniku bditi i za Dom spremni biti pa tako i svakoj kukavelji antihrvatskoj laž razotkriti i prid vrata istresti.
Tako i prisidnici triba, bez pardona, reć, makar nas ne slušala i tuđinu služila, da laž govori kad 'nako o Jasenovcu stare potvore iz crvenog tabora iznosi!
Jasenovac je za vrime NDH bio sabirni i radni logor za sve narodne i državne neprijatelje, a za druga joj tite, kojeg se toliko ne spominje, bio logor za pogrom Hrvata i to sve do tamo pedeset i neke kad su neki krvoloku još stihove spjevali!

Dakle, prisidnice upamti, Jasenovac je bio stratište titnog komunističkog jugoslavenskog režima k'o što je to bila i čitava Jugoslavija kao klaonica svih koji su joj stajali na putu, a Hrvati i NDH ponajviše.

A reći da je „Hrvatska izrasla na korijenima i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu“ znači izreć sotonsku laž kojom se pljuje na sve hrvatske žrtve koje stradaše od tog crvenog zla na najgrozomornije načine po gudurama cile nam Domovine i bivše jugovine i koji i dan danas čekaju da ih braća nađu i dostojno sahrane i žrtvi se njihovoj poklone da ne bi i nove generacije 'rvatske snašlo isto zlo.

To zlo komunističko u vidu floskule antifašizma nije utemeljeno na našem Ustavu, prisidnice naivna, već je Hrvatska, današnja, izrasla na ruševinama te komunističke podvale, zločinačke potvore kojom je prikriven genocid nad hrvatskim narodom, gnjevno će did!

Kažete u istom dahu, bez imalo srama prisidnice, „moramo se prestati dijeliti oko prošlosti i okrenuti se budućnosti, poštivati povijest bez ikakvog revizionizma i bez politikanstva. Trebamo respektirati i poštivati žrtve, treba prestati politizirati Jasenovac“, a cementirate srbokomunističke laži kojima su nam začipana usta kroz sve crne godine komunizma, a povisnu istinu, koju pomalo iznose pojedini hrabri pojedinci, povisničari, proglašavate za politikantsvo i zabranjujete revizionizam pod krinkom budućnosti kojom nas držite u okovima crvene laži kojom su još okovane pod crnom zemljom zaborava stotine tisuća poklanih Hrvata! I još imate obraza to nazivati poštivanjem žrtve!
Prisidnice izdala si hrvatski narod i pljunula na sva prikrivena grobišta, pljuješ na krike poklane mladosti hrvatske koja pade pod srpovima i čekićima druga krvoloka tite i njegovih zlotvornih boljševika koje sa svim ovim svojim antihrvatskim izjavama gnjusno podržavaš, ustade se di lupajući šakom po stolu!

Ajmo dalje, pribire se did, sa sastanka s tim američkim kurirom za pitanje holokausta, ma šta mu to značilo (iako ne znam imaju li tak'og savitnika za pitanja pogroma Indijanaca za što su vrsni eksperti), nadobudno k'o kakva nedorasla šiparica idete nadrljati, po svemu sudeći k'o prava virna učenica Trilaterale, i više neg' su vam naložili!

Zašto bidna prisidnice!? Zar bi koji amerikanac koji drži do sebe moga' reći „NDH je bila najmanje nezavisna, i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim“!?
Najmanje nezavisna, kažeš prisidnice, u odnosu na koga, jadna ne bila!?
Najmanje štitila interese hrvatskog naroda, prisidnice, pa čije je to interese po tebi štitila, ako ne hrvatskog naroda zbog kojeg je postojala!?
Ustaški režim je bio zločinački režim, papagajski ponavljaš prisidnice, a dokazi, imaš kakve dokaze prisidnice il' to nisi učila u amerikanskoj školi!?
I nije ti za sve ove nebuloze više dosta pokrivati se Tuđmanom i Domovinskim ratom, ka' kakvim smokvinim listom, jer nema više toliko naivnih hrvatskih ovaca, ne popušta dida ljutina!

Očito, prisidnice, da ne znaš i ne osićaš bilo Hrvatske ni hrvatskog naroda koji je bio rob u staroj Jugoslaviji i revolucijom strgao te velikosrpske okove i uspostavio svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku koju su generacije sanjale, a Ustaški pokret na čelu sa dr. Antom Pavelićem san ostvario i viteški branio sa svim svisnim sinovima i kćerima hrvatskog naroda!
Ne znaš ništa o njihovoj žrtvi, žrtvi najsvisnijeg i najrodoljubijiveg dila našeg naroda koju podnesoše za svoj narod i svoju Državu!
Ne znaš ništa o zlu partizanskom i četničkom koji se ustadoše protiv hrvatske slobode, hrvatske radosti, protiv NDH kojom se hrvatski narod naumio izvući iz pakla velikosrpske diktature i boljševičkog terora i pogroma!
Ne znaš koje domoljublje i rodoljublje je tada klijalo u hrvatskom narodu kroz sve pore narodnog života na svim poljima životnog dilovanja!
Ne znaš koliko je tada knjiga izišlo na svitlo dana iz hrvatskog genija, koliko novina narodu oči otvaralo zapretenom snagom hrvatskog duha!
Ne znaš koliko svićenika za vrime te Države Hrvatske komunistička neman na najstrašnije načine pogubi pred mržnjom na sve hrvatsko!
Ne znaš da je ta Država imala i Izvršnu, Zakonodavnu i Sudbenu vlast koja je štitila i izgarala za svoj narod!
Ne znaš kako li se radovaše naša dičica mogavši slobodno o Hrvatskoj pojiti pred svojim mučeničkim rodom!
Ne znaš koliko takvih radosti i nevinih života prikinuše na najgrozomornije načine titini partizani i dražini četnici!
Ne znaš da hrvatska slavna, viteška vojska ni jednu bitku prid tim zlotvorima ne izgubi, al' voljom svitskih moćnika pod nož tih zlotvora razoružana dođe!
Ne znaš, prisidnice vajna, da je preko pola milijuna najsvisnijeg, načestitijeg i najpožrtvovnijeg dila hrvatskog naroda poslin rata zatučeno titinim maljem da bi se tako zatukla i svist o slobodi i snazi hrvatskog naroda u svojoj vlastitoj Državi!

Ne znaš ti ništa prisidnice, a i kako bi i znala pored none i nona antifašista, kad o hrvatskoj povisti krvlju natopljenom nabadaš k'o i vajni premijer Tim hrvatsku rič koju ga nije ima' 'ko naučit!
Ne čuješ ti plač dičice, prisidnice, koju uz majke zatukoše titini partizani, a ja čujem, prisidnice, i zato ti na glas kažem: Sram te i stid bilo naroda hrvatskog!

A sram ti i stid bilo i Crnog Marka koji, nakon svega ovoga u Saboru osramoćenom, prid avetima knojevskim, koje pozdravljaju i dan danas sa Smrt fašizmu, kaza da svako ustaštvo triba uništit!

Kažem, prisidnice i tebi i njemu, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj Domovini davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

- Tako je dide, uglas će svi. Ljubi baba dida, did babu i unučad svoju, grle se svi s suzama u oku za sve pale za svetu nam Hrvatsku.

Did Vidurina

Za kamenim stolom u svete travanjske dane uskrsa Hrvatske države, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Istina vodi do mira, a laž do zločina!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

"Istina je neuništiva: kad bismo ju spalili, ostao bi pepeo, a kad bismo ju prosuli, time bismo ju obilato posijali!" (Juraj Jurjević, iz knjige "Zimzelene starine").

Zauzimanje za istinu i pravdu, na temeljima sveobuhvatne ljubavi i međuljudske solidarnosti, najvažniji je i najsigurniji put do mira i bolje budućnosti u našoj domovini i u cijelome svijetu. Laži, u užem i širem smislu, u odnosu na pojedince, obitelji ili narode, su najveće zlo, a iz njih mogu nastati i najstrašniji zločini. Stoga će čestiti ljudi, a posebno čestiti kršćani, uvijek čuvati svoje ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo svih ljudi i dostojanstvo izgovorene riječi. Ne samo da neće izgovarati i širiti klevete i laži, nego ih neće ni tolerirati. Uvijek će i po svaku cijenu, s najboljim nakanama, izgovarati i braniti istinu. Naravno, čuvajući dostojanstvo istine, također neće zlim ljudima govoriti onu istinu koju bi oni zloupotrijebili kako bi drugima učinili zlo ili im nanijeli veliku štetu.

Posebno je važno da politički i duhovni predstavnici naroda i države budu čestiti i hrabri ljudi, te principijelno zastupaju i brane istinu o svome narodu, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, te grade mir i omogućavaju blagostanje i prosperitet svoga naroda, kao i cijelog čovječanstva. Na žalost, to u našoj zemlji, a ni u svijetu, najčešće nije slučaj. Veliki i moćniji gledaju samo svoje interese i nameću svoju volju slabijima, te im pohlepno uzimaju njihova prirodna i ostvarena bogatstva.

Mi Hrvati, kako imamo svoju prelijepu zemlju, svoje divno more i raznovrsne bogate mogućnosti za dobar život i napredak, meta smo interesa moćnika i presezanja nekih susjeda, a posebno velikosrpske hegemonije, koja nam je nanijela najstrašnija zla u posljednjih stotinjak godina. Ta zla su najvećim dijelom posljedica velikih laži protiv hrvatskoga naroda, pretvorenih u mitove, na kojima se, na žalost, odgajaju generacije u srpskom narodu.

Takve indoktrinirane ljude onda nije teško nahuškati da zbog umišljene osvete čine i najveće zločine nad drugima, a i sami stradavaju. Budući da su moćnici svijeta uglavnom protiv nas, u hrvatskome narodu, koji se uvijek samo branio, a nikada nije osvajao tuđe, formirao se, u svim razdobljima naše povijesti i jedan znatan postotak slabića, izroda i izdajnika, dobro nagrađivanih u službi neprijatelja, a koji nanose štetu većini poštenoga hrvatskoga naroda, koji ljubi svoju domovinu i uvijek je spreman za njenu obranu sve žrtvovati.

Stoga, politički i duhovni vođe hrvatskoga naroda, kao ni Europske unije, ne bi smjeli biti ravnodušni na velikosrpske odgojne i obrazovne programe.

Srpskim političkim i crkvenim predstavnicima je normalno da po svijetu šire monstruozne laži i mitove, primjerice o milijun ubijenih Srba u logoru Jasenovac od strane Hrvata, bez ikakvih dokaza. To su govorili i pred Papom, a tako uče i djecu u svojim školama, kao i sve mlade i cjeli svoj narod. O tome zlu laži i njegovim posljedicama trebaju razmišljati psiholozi, sociolozi, filozofi, teolozi, znanstvenici i, naravno, političari, a i komisije između relevantnih država trebale bi o tome raspravljati, a ne o svetosti blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, koji je primjer za nasljedovanje u cijelome svijetu. Zašto hrvatski vodeći političari i Crkveni dostojanstvenici ne reagiraju na te strašne optužbe i klevete hrvatskoga naroda, nije jasno.

Hrvatski političari, umjesto da demantiraju te laži srpskih političara i crkvenih dostojanstvenika, oni zapravo doprinose tim klevetama, ograđujući se i sami osuđujući lažno oklevetane!

Održavanje laži i pretenzija na tuđe zemlje može biti samo nastavak katastrofe sa poznatim posljedicama.

Budući da su sve zemlje i države lijepe i bogate raznim prirodnim mogućnostima i da svaki uljuđeni narod voli svoju domovinu kao majku, dužnost mu je sa svom ljubavlju i kreativnošću izgrađivati svoju zemlju i živjeti u dobrim odnosima sa susjednim i svim drugim državama, a nikada nema opravdanog razloga osvajati tuđe i činiti zlo kako drugima, tako i sebi samima. Sjetimo se kako je govorio Karl Wagner: "Tko god ljubi svoju domovinu, želi joj da bude sretna, snažna i napredna. Izvor snage i napretka nije ni u veličini prostora, ni u broju vojnika, ni u plodnosti zemlje, ni u blagosti klime. Izvor svakog krepkog i plodnog narodnog života jest u vrlinama ljudi. Pravo narodno blago leži u narodnoj svijesti i javnoj savjesti, a to je plod organiziranog odgoja karaktera, na temeljima zdrave narodne prošlosti.".

Mi Hrvati u većini volimo svoju domovinu i želim samo istinu o našoj prošlosti, kako bismo u miru gradili sadašnjost i brinuli se za budućnost. Nije nam i ne može biti svejedno ako se o našoj prošlosti smišljeno i planski šire fantastične laži, bez dokaza, a ne osuđuju se stravični dokazani užasni zločini genocida nad hrvatskim narodom, prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata i poraća, u vrijeme mira, što je vidljivo u tisućama do sada otkrivenih Hudih jama i raznih grobišta sa stotinama tisuća hrvatskih nedužnih žrtava.

Prema knjizi povjesničara i znanstvenika dr. sc. Josipa Jurčevića "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", objavljenoj 2012. godine u izdanju Verbuma, 90% zločina tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata otpada na komunističke partizane, na čelu sa Josipom Brozom Titom, a samo 0,13% (nula zarez trinaest posto) otpada na NDH i Ustaše. Ostali postotak se odnosi na sve druge vojske toga vremena. Po kojoj to današnjoj matematici su strašni zločinci oni koji su učinili 0,13% svih zločina, a ne oni koji su počinili 90% užasnih zločina? Najbolji primjer tih monstruoznih laži je Šaranova jama kod Jadovna, za koju Srbi tvrde da u njoj leži 40.000 ubijenih Srba od strane Ustaša, te svake godine po dva-tri puta, i to za hrvatske novce, prave takozvane komemoracije za svoje žrtve, a činjenica je, znanstveno utvrđena, da u toj jami, dubokoj 40 m, nema ni jedne ljudske kosti, dok na njoj i dalje, od 1961. godine, stoji takozvana spomen ploča o desecima tisuća ubijenih Srba. Tko je onda tu lud od zločestoće, Srbi koji to i dalje tvrde ili hrvatski predstavnici vlasti koji to toleriraju i prešućuju, neka svatko zaključi sam! No, najbolji dokaz tko je više stradao u Drugome svjetskome ratu i nakon njega je poslijeratni popis pučanstva Jugoslavije iz 1948. godine. Tu se crno na bijelome vidi, što je svakome dostupno, da je svih naroda i narodnosti u to vrijeme bilo više nego prije rata, a da je samo Hrvata bilo manje. Srba je 1948. godine bilo 997.547 više, a Hrvata 884.712 manje nego prije rata.

Ipak, i u vrijeme od početak 2016. godine, kada imamo u Republici Hrvatskoj takozvanu demokršćansku vlast i predsjednicu države iste takve demokršćanske orijentacije i kada se takvi izjašnjavaju kao uvjereni kršćani, imamo situaciju da baš oni bježe od objektivne istine o prošlosti hrvatskoga naroda kao od žive vatre, te podilaze lažljivcima i mitomanima, pa i sami podržavaju laži i blate svoj narod. Kako se već pokazala istina o strašnim zločinima genocida nad hrvatskim narodom od strane velikosrpskog komunističkog režima, jer su progovorile kosti u preko 2.000 do sada otkrivenih stratišta, počela se razotkrivati i istina o Jasenovačkom mitu, što već izluđuje sve neprijatelje, a užasno straši, kao što vidimo i slabiće na vlasti u Republici Hrvatskoj, jer su u kliještima dužničkoga ropstva u koje smo planski dovedeni, pa misle da nema druge nego biti poslušan.

No, da su oni pravi ljudi i pravi kršćani, uzdali bi se u Boga i branili bi istinu po svaku cijenu, a i znali bi da Bog svakako drži sve konce povijesti u svojim rukama. Na žalost, nitko se od vodećih političara u Republici Hrvatskoj ne usudi reći da je Šaranova jama prazna, pa čak ni vodeći Crkveni dostojanstvenici hrvatskoga naroda, iako im je Bog dao dokaz kao na dlanu, koji pokazuje da su takve i sve druge laži i mitovi protiv hrvatskoga naroda.
Eto, dokle nas je dovela vodeća hrvatska tobožnja elita!

Ipak, mi, kao narod, nećemo i ne smijemo klonuti duhom. Uz Božju pomoć i zagovor Svete Majke, ustrajmo na putu ljubavi, dobrote i istine. Učinimo, kao pojedinci i grupno, sve što možemo, molimo se, radimo i budimo uvijek hrabri i za dom spremni! Vjerujmo u istinu, pravdu, mir i bolju budućnosti!

I sveti Franjo Asiški je govorio: "Učini što je nužno, učini što je moguće, a konačno ćeš, uz Božju pomoć, učiniti i ono što je nemoguće!".

"Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8:31-32).

dr. Ružica Ćavar


Hrvatsko obrambeno štivo

MOLBA ZA POMOĆ U OBJAVI KNJIGE "DNEVNIK JEDNOG UNUKA"

Poštovanje svim domoljubima!

Molio bih sve one koji se mogu odazvati na poziv za doniranje sredstava za tiskanje knjige, da pomognu projekt, tiskanja knjige “Dnevnik jednog Unuka”.
Do sada je prikupljeno pola od planiranih sredstava, i još pola nedostaje.
Svi koji u ova teška vremena imaju mogućnosti za doniranje neka se jave na mobitel: 092 333 09 29, ili neka sredstva pošalju na adresu:

Ivan Dujmić
J.J. Strossmayera 1 /18
32100 Vinkovci

Marko Francišković:

Već sam naslov Dujmićeve knjige ”Dnevnik jednog unuka” ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan. Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom. Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina. U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. ...


Tko to tamo laže...

BISTA KRVOLOKA TITE MOŽE OTIĆI S PANTOVČAKA, ALI NJEGOV DUH NE:

“Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna, i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim. Antifašizam je u temeljima hrvatskog ustava, a moderna hrvatska država izrasla je na temeljima Domovinskoga rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana”

predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović (nadobudna članica Trilateralne komisije)


Izdaja...

PREDSJEDNICE PLJUNULI STE NA HRVATSKU!

ZABORAVITE NA
DRUGI MANDAT.....

gospodjo Predsjednice
Republike Hrvatske, danas ste počinili političko
SAMOUBOJSTVO

.....pljunuvši na
HRVATSKE GROBOVE
I malobrojne živuće
HRVATE....svojim ljigavim, sluganskim istupom.....

VI STE INSTITUCIJA!
HRVATSKOG NARODA!
PONIZILI STE NAS!

ako ste Vi sluga, kao i "premijer" Orešković (koji ne poznaje ne samo HRVATSKI jezik, već
HRVATSKU SAMU....i koji je došao niotkuda i otići će u NITKO I NIŠTA, KAO I VI)

MI HRVATI TO NISMO

gdjo. Kolinda Grabar Kitarović.....NITKO OD HRVATA NE STOJI IZA VAS VIŠE........

.....niti Vama, a niti mutavcu od Premijera ne vjerujemo
IŠTA

OBOJE STE POLITIČKI
MRTVACI

Pučki Tribun
Božidar Alić


Tko to tamo laže...

POSLIJE POGROMA PREKO POLA MILIJUNA HRVATA ŠTO DANAS KAŽU HRVATSKI IZRODI:

"I na današnji dan treba jasno i nedvosmisleno dati do znanja da moderna hrvatska država nema ništa sa zločinačkim i marionetskim režimom NDH."

predsjednik HSLS-a, Darinko Kosor (posljednji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije)

"10. travanj 1941. je jedan od najtužnijih i najsramotnijih dana u hrvatskoj povijesti. Da nije bilo partizanskog pokreta, danas bi ovo bila Velika Srbija. Dobar dio Hrvata je sudjelovao u antifašističkom pokretu, među antifašistima su prvi bili HSS-ovci, sjetimo se Vlatka Mačeka".

predsjednik HSS-a, Krešo Beljak (bivši autoprovalnik)


hr-hr.facebook.com/IX-Bojna-HOS-a-Rafael-Vitez-Boban

KUKAVIČKA ORJUNA UNIŠTILA MURAL VITEZA HOS-a

Dragi simpatizeri,prijateljice i prijatelji jutros nas je dočekao grozan čin barbarstva na Tomovom muralu.

Netko je pod okriljem noći oskvrnuo mural Thomasu Crowleyu-Ircu. Zaista nije jasno kome smeta spomen na pokojnog Thomasa koji je svoj život položio za Hrvatsku. Ovaj velikan iz naše postrojbe za života je bio primjer svojim suborcima. Veliki ratnik, gospodin, prijatelj i otac.

Inače ovo nije prvi put da se dira u mrtve junake IX.Bojne HOS-a "Rafael Vitez Boban", a potpis je uvijek isti. Kukavički, skriveni pod okriljem noći kao i njihovi uzori čije su kratice ispisali na muralu. Jadnici bez trunke Hrvatstva i rodoljublja u sebi.

Dragi Thomas, mirno počivaj i hvala ti za veliku žrtvu koju si podnio da bi mi danas govorili hrvatski, uživali svoj jezik, kulturu i običaje.

BOG I HRVATI!
ZA DOM SPREMNI!


HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

"Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći!"

A. Harambašić


Nezavisna Država Hrvatska


POVODOM SEDAMDESET I PETE OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Prije sedamdeset i pet godinea osvanuo je "San o Sreći" Deseti travnja 1941. Hrvatska je velikim slavljem dočekala ovaj dugo željeni dan.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

Ante Pavelić najavio je krajem ožujka i početkom Travnja preko svih krugovala a posebice preko krugovala "VELEBIT" i poručio je hrvatskim sinovima pozivom: NA NOGE, prihvatite se oružja jer dan je blizu kada ćemo se riešiti naših tlačitelja.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

I zazvoniše sva zvona hrvatskih katedrala na sam dan velikog Spasiteljeva Uskrnsuća uskrnula je i 839 godina očekivana slobodna Nezavisna Država Hrvatska.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Uz te sve ogromne patnje i mučenja nisu uspjeli naši neprijatelji uništiti narodni duh niti da rastoče hrvatsku nacionalnu sviest jer oni su išli za tim da unište hrvatsku narodnu posebnost.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

Naša je u travnju obnovljena NDH-a značila u prvom redu obnovu našeg tisućljetnog hrvatskog državnog kontinuiteta koji je bio nasilono i prevarom prekinut 1918. godine.

Ona je značila takodjer i uzpostavu teritorialne cjelokupnosti našeg hrvatskog narodnog prostora i stvaranje duhovnog jedinstva hrvatskog naroda uobće.

To je bio sveti ideal za kojim su težile mnoge hrvatske generacije i za čije su ostvarenje radilo i žrtvovali se najbolji hrvatski sinovi i kćeri.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Taj veliki poviestni dogadjaj neizostavno je povezan s imenom našeg nezaboravnoga prvog narodnog vladara, državnog poglavara, našeg Poglavnika dra Ante Pavelića.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Naš Poglavnik je ušao u poviest ne samo kao prvi vladar NDH-a, nego kao i obnovitelj hrvatske državnosti i nezavisnosti raztrganih hrvatskih zemalja i kao ujedinitelj hrvatskog naroda u domovini i emigraciji.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Ponosni smo da je hrvatski narod mogao tada svojom voljom aktivno sudjelovati u zbivanjima i skladu sa svojim osjećajima i svojom bogatom narodnom tradicijom.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

1) Mađarska 10.4.1941.
2) Njemačka 15.4.1941.
3) Italija 15.4.1941.
4) Slovačka 15.4.1941.
5) Bugarska 21.4.1941.
6) Rumunjska 6.5.1941.
7) Španjolska 27.6.1941.
8) Finska 8.7.1941.
9) Danska 10.7.1941.
10) Japan 7.6.1941.
11) Mandžurija 2.8.1941.
12) Nacionalna Kina 1.7.1941.
13) Thailand 27.4. 1943.
14) Burma 7.8.1943.
15) Filipini 16.10.1043.
Francuski Generalni Konzulat otvoren je 16.3.1942.

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Ne slušajte lažnu floskulu da je Poglavnik predao Dalmaciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

U rušenju NDH tiekom rata najveće zlo su napravili organizirani članovi Komunističke partije na čelu sa krvnikom hrvatskog naroda Josipom Brozom i to zato:

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Uz ovo ni Hitler niti Musolini nisu željeli Pavelića na čelu, ali poslije ponude Mačeku ovaj ih je odbio i onda su uvidjeli da hrvatski narod želi dra Antu Pavelića. Ali cielog rata njemački predstavnik Horstenau bio je veliki neprijatelj Poglavnika i uviek iza ledja njemu mešetario.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Kako je dobro poznata činjenica kako je zloglasnom Đilasu i ostalima naredio Tito (krvnik) 1945. g. ogavni i strašni pokolj hrvatskih ratnika, da bi mogla krvava Jugoslavija ostati. Govorio je ubijajte odreda, bez suda, bez istrage, ubijajte ih kao biesne pse.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Vidite sada što rade hrvatski sabornici, postaju izdajnici, umjesto da brane svoje oni idu ponovno u Beograd, zaboravili su rieči Stjepana Radića, jure kao guske u vodu. Opet jure u Balkansku provaliju, samo da bi europskoj mafiji ugodili. Što te prodane duše očekuju od Brisela?

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svima onima koji su 1941. ostvarili hrvatski san, donieli slobodu svom narodu i položili svoje mlade živote u borbi protiv komunističkih izdajnika.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Posebna čast i slava njemu, prvom narodnom vladaru Poglavniku i velikom mučeniku dr. Anti Paveliću, koji je ljubio svoj hrvatski narod iznad svega.

Poetessa
Mirjana Emina Majić
borac za hrvatsku istinu


Travanjska revolucija

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. "Nezavisni" očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: "U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući: 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti (Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : "Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da "diktatura i dalje potraje" (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. "Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji" piše ovaj prvi, "tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi". "Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija", protestira ovaj drugi, "podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije" ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući "Otac Europe" užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. "Nemoguće je", piše on Louisu Bathouu (ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). "da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. "Najgori teror vlada u Jugoslaviji" piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da "ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda." ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. "A da bi osigurala ta prava, vlast", nadalje govori tekst, "postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da "kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.


Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, 9 travnja 2016.

DESETI TRAVNJA JE NAJSVIETLIJI DAN U HRVATSKOJ POVIESTI!

Sutra će se navršiti sedamdeset i pet godina od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, prve podpuno nezavisne države hrvatskoga naroda, od podpisivanja tzv. Pactae Conventae, sporazuma stupanja u uniju s Mađarskom 1102. godine. Uz dan Oluje, pobjede nad istim neprijateljem, koji od 1995. svake godine slavimo na 5. kolovoza, ovaj dan mi domoljubni Hrvati u Domovini i diljem svieta slavimo kao najsvietliji dan u hrvatskoj poviesti.

Dan kada se poslie dva decenija oslobodio robstva i nasilja primitivnih balkanskih razbojnika i postao gospodar svoje zemlje. Dan kada je proglašena uzpostava Nezavisne Države Hrvatske.

Za nas je to dan kojega iz naših srdaca nije mogla, i nikada neće moći iztrgnuti nikakva sila na ovome svietu.

Iako je u čitavom vremenu od podpisivanja Pactae Conventae, Hrvatska zadržala stanovite atribute državnosti i pod različitim tuđinskim vladarskim kućama uživala manje više ograničeni suverenitet, pravo robstvo ona je doživjela tek kroz ona nepuna dva i pol desetljeća velikosrbskog nasilja. U ovo robstvo uveli su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i pokvareni politikanti i izdajnici i izručili balkanskoj karavlaškoj “dinastiji” zasnovanoj na sramotnoj prošlosti, primitivizmu, hajdučiji i razbojništvu, koja je već prve dane svoje krvave vladavine započela do tad neviđenom strahovladom nad svim ne-srbskim narodima, posebno nad hrvatskim.

Uztrajna volja i čežnja hrvatskog naroda, odvažna i nepopustiva borba hrvatskih domoljuba i prilike na svietskoj sceni omogućile su hrvatskom naroduna Deseti Travnja 1941. godine, da nakon 839 godina, na starim temeljima nekadašnjeg slavnog Hrvatskog kraljevstva, ponovno utemelji svoju nacionalnu državu na svim svojim povijesnim etničkim prostorima i da mu pod vladarem čiste narodne krvi osigura bolju budućnost.
Ovaj dan hrvatski je narod dočekao kao gladan kruha, kao ozebao sunca, kao sužanj slobode.

Nu kao i ovu današnju i sve druge tek stvorene države, a poglavito one koje su se odmah našle pod bijesnim udarima velikih sila izvana i izdajničke klike iznutra, već isti dan hrvatski narod je bio prisiljen golim rukama braniti svoju mladu državu od tih sila, od okupatorskih ostataka i domaćih izdajnika.

Kao što će morati i 50 godina kasnije, Deseti Travnja 1941. godine hrvatski je narod bio prisiljen svoju državu obnoviti i braniti na isti način i istim metodama. Najprije ju je na svietskoj političkoj sceni plebiscitarnom odlukom hrvatskoga naroda iztrgnuo iz ralja velikosrbske državne tvorevine Jugoslavije, a onda je u početku golim rukama braniti od do zuba naoružane srbske soldateske, domaćih četnika i domaće pro-jugoslavenske komunističke pete kolone, a na političkoj sceni od tzv. Međunarodne zajednice - tvoraca versailleske i jaltanske Srboslavije.

Po zvršetku 1. svj. rata, jednim potezom pera, pobjedničke “Velike sile Velikog zapada” i grupica domaćih izdajnika, jugofila na čelu s Franom Supilom, Antom Trumbićem, Ivanom Meštrovićem, Dankom i Grgom Anđelinovićem, hrvatski narod je nasilno i zlonamjerno strpan u protuhumanu, protuzakonitu i protuprirodnu zajednicu s narodom koji je civilizacijski, kulturno i u svakom drugom pogledu bio najmanje pet stoljeća iza hrvatskoga naroda.

Demonstraciju grupe ne-naoružanih hrvatskih vojnika protiv te nepravde, 5. prosinca 1918., na Trgu bana Jelačića, dočekao je i srbijanskim strojnicama proriedio odrod, veleizdajnik i čankoliz Grga Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, koja se danas, s blagoslovom tzv. hrvatske vlade, natječe za mjesto glavnoga tajnika UN-a.

Tijekom dva desetljeća svoje razbojničke vladavine, uz pomoć izdajnika poput Danka i Grge Anđelinovića i njihovih današnjih potomaka, primitivni balkanski okupator je uz neviđene pljačke, masovna orobljavanja i vandalizam, planirano i sustavno uništavao sve što je hrvatski narod postigao kroz svoju dugu poviest.

Samim svojim dolazkom u hrvatske zemlje zaostali nekulturni Balkanac je ogadio hrvatsku kulturu, nasilnim uvođenjem svoga primitivnog rječnika i pisma izopačio hrvatski govor i pravopis, uzpostavom svoje “Srpske Crkve” 1922. godine, unio razdor među Hrvate pravoslavne i katoličke vjeroispoviesti, a da se i ne spominju ubojstva i svakovrstna nasilja koje su njegovi žandari od prvoga dana vršili nad hrvatskim narodom.
Od svoga postanka ta Srpska pravoslavna crkva nije bila ništa drugo nego leglo velikosrbskih četnika.

Od vođa te Crkve današnji papa traži dozvolu za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svecem, a evo prije nekoliko dana i premijer Orešković pred papom, izvali i ostade živ, da je “dobro što on o tome razgovara s četničkim popovima”.

Ne znam je li mu savjetovao da ako, kako mu je Orešković predložio, jednom dođe u Zagreb proglasiti Stepinca svecem, ode i na Cvietni trg i zajedno s Porfirijem i njegovim četničkim sveštenicima zapjeva - Što se ono na Dinari sjaji i od Topole pa do Ravne gore.

U ta dva desetljeća hrvatski narod je bio sveden na prosjački štap, na status crnoga roba. Ali, u hrvatskom čovjeku ostalo je nešto što mu još nitko nikada nije uspio oduzeti. Ostala mu je ljudska čast i hrvatski ponos. Ostala mu je nacionalna svijest, ratničko srce i hrvatski inat. Ostala mu je nepokolebiva vjera u Boga Stvoritelja i uvjerenje da će doći dan kad će se snagom mišica svojih sinova i kćeri, silom svoga oružja, osloboditi mrske tiranije koju su mu, uz pomoć domaćih odnarođenih izdajnika, silom nametnuli anglo-francuski imperijalisti, koji su u svojim osvajačkim pohodima već bili podjarmili i porobili više od pola svijeta.

Sve su to oni stoljećima lako i bezbrižno činili, jer su im Hrvati - i nitko drugi nego Hrvati, štitili njihova leđa, njihov dio Europe od najezda s Iztoka.

Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, na početku 7. stoljeća potukli su i iz te Europe iztjerali Avare. Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, 1242. na Grobničkom polju iznad Rijeke potukli su i pdpuno uništili Džingis-kanove Mongole i Tatare koji su već bili zauzeli Rusiju, Poljsku, Madžarsku i niz drugih država u svome pohodu na osvajanje čitave Europe. I kasnije, dok su oni tijekom četiri stoljeća sustavno podjarmljivali i orobljavali više od pola ovoga svieta, Hrvati su im čitavo to vrieme štitili leđa od otomanske najezde, čiji cilj je bio isti kao i onaj koji su imali Avari, Mongoli.

Nu kada već govorimo o sličnosti između Desetotravanjske i današnje Hrvatske, uza svesličnosti, ako ne uobrambenom, u političkom smislu postoje neke vrlo velike razlike između Nezavisne Države Hrvatske i ove današnje Republike Hrvatske.
Da samo nabrojimo neke od tih golemih razlika počnimo od samoga vrha državne strukture Nezavisne Države Hrvatske:
Nezavisna Država Hrvatska prostirala se na čitavom hrvatskom poviestnom etničkom prosru, a ne na manje od polovice njega kao ova današnja. A i ta jadna polovica je, s blagoslovom “međunarodne zajednica” prekinuta “bošnjačkim koridorom”, a njezini rubni dielovi oglodani srbijanskim i slovenskim zaposjedanjem onoga što nikada nije bilo njihovo.

U vladi Nezavisne Države Hrvatske nije bilo ni četnika, ni jugokomunističkih izdajnika.

U njezinom Hrvatskom Državnom Saboru nisu sjedile i propisivale zakone jugokomunističke i četničke hulje, kao što je to slučajs ovom današnjom.

Njezini diplomatski i svi drugi predstavnici u svietu nisu bili profesionalni izdajnici i svakovrstni protuhrvatski tipovi, kao što je to slučaj danas.

Vlada Travanjske Hrvatske nikada nije abolirala četničke, komunističke ili bilo koje druge zločince i krvnike svoga naroda, a obtuživala, progonila, hapsila i osuđivala i na robiju slala svoje branitelje, kao što radi ova današnja.

Vrhovni politički vođe koji su stvarali onu državu bili su čisti hrvatski nacionalisti, a sviđalo se komu ili ne, većina onih koji su na političkoj sceni stvarali ovu bili su preobraćeni(?) jugokomunisti, “born-again” nacinoalisti, koji su odgajani u duhu protuhrvatskog komunizma, jugoslavenstva ili, u najboljem slučaju, Mačekovog “jugoslavenskog hrvatstva”. Njihov koncept hrvatske državnosti i hrvatskog državnog prava bio je u podpunosti oprečan konceptu onih koji su sliedili nauk Ante Starčevića.

Koliko god su neki od njih htjeli, i iz kojih god razloga su željeli, postati hrvatski nacionalisti, negdje u dnu njihove podsviesti ostala je klica onoga što oni nazvaše “antifašizam” drugim riečima jugokomunizam.

Taj njihov koncept hrvatstva je rak rana današnje Hrvatske.

U Travanjskoj Hrvatskoj hrvatsku poviest i hrvatski pravopis nisu pisali i na najvišim katedrama predavali, jugoslavenski i zionistički boljševici, razni drugi odnarođeni kreteni i strani antihrvatski uljezi.

Nezavisna Država Hrvatska nije u svome krilu držala i financirala velikosrbska četnička legla kao što je “Srpska pravoslavna crkva”, četničke “stranke” i novine, niti otrovne jugobojševičke udruge koje bi otvoreno radile na njenom uništenju, kao što je danas nekakva “dokumenta” i druge banditske grupacije itd. itd.

Onima kojima još nije jasno, a pogotovo onima koji se busaju da su hrvatski domoljubi a istodobno mrze, pa čak i niječu samo njezino postojanje, treba biti jasno, da nje bilo Nezavisne Države Hrvatske, da u duši hrvatskoga naroda nije sačuvana uspomena Desetog Travnja, da hrvatska emigracija nije kroz duga desetljeća radila ono što Hrvati u zarobljenoj Domovini nisu smjeli - nosila i visoko dizala luč Desetotravanjske Hrvatske - na kojim temeljima bi se temeljila ova današnja država, ako ju se takvom uopće može smatrati?

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj, o slobodi. Kada se govori o tzv. antifašizmu onda se ne misli o nikakvoj Hrvatskoj, nego o izdaji, o Titinoj krvavoj Jugoslaviji, o genocidu nad hrvatskim narodom! Tu je ta velika razlika. To je razlika između onih koji su hrvatsku državu stvarali i svojom krvlju i svojim životima branili i onih koji su je rušili i nastavljaju rušiti.

Deseti Travnja 1941. hrvatski narod je pozvan na sveobći ustanak protiv omraženog tlačitelja i primitivnog krvnika. I on je listom ustao i stupio u obranu i zaštitu svoje države za kojom su njegove generacije žudile punih osam stoljeća.

Svoju mladu državu branile su stotine tisuća hrvatskih sinova i kćeri i kroz četiri godine krvavoga rata tisuće njih u njezine temelje dragovoljno položile svoje živote.

O tom nadnevku i o onome što je dovelo do toga za hrvatski narod jednoga od najsretnijih i najslavijih dana u njegovoj povijesti, napisano je na stotine tisuća stranica i izgovoreno milijuni riječi. Nu nitko, pa ni najvrstniji pisci i oratori ne mogoše dostatno opisati onaj uzhit, onaj zanos, ono neizmjerno veselje koje je taj proglas, toga travanjskoga dana, na veliki četvrtak 1941. godine probudio u duši hrvatskoga naroda, u čijoj je duši vjekovima, poput neugasivog ognja, tinjala želja za slobodom, za svojom slobodnom državom. N

a taj dan, 10. Travnja 1941. godine, pukovnik Slavko Kvaternik je u ime Poglavnika dra Ante Pavelića proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim etničkim prostorima.

Tim činom prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija. Na taj dan ta anglo-francuska umjetna tvorevina je, de iure i de facto, prestala postojati.

Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.

Ona je postala, bila i ostala neosporivi temelj svih budućih hrvatskih država, pa tako, zasigurno, i ove današnje okrnjene, opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri.

Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, sluge stranih mešetara i stranih ideologija, udruženi s din dušmanima hrvatskoga naroda, na sve moguće načine pokušavaju ocrniti Ustaški Pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku, svakome mora biti jasna činjenica da je Ustaški Pokret nastao radi velikosrbijanskog nasilja i tiranije, da bi kao revolucionarna osloboditeljska organizacija poduzeo odgovarajuće protumjere velikosrbskim zločinima, čija kulminacija je bila umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem 1928., u njihovom leglu ubojica zvanom “Skupština”.

I dan danas razna politikantska klepetala, među kojima se, nažalost, nađe i naoko istinskih povijestničara koji, kad već ne mogu otvoreno nijekati i ocrnjivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i Ustaški Pokret, onda ih pokušavaju, zaobići, marginalizirati i na svaki mogući način odieliti od onoga što se dogodilo 50 godina kasnije.

U ona teška vremena velikosrbskih zuluma, dr. Ante Pavelić je bio onaj koji je shvatio da se klin može izbiti samo drugim klinom, da se na silu primitivnog nasilnika može, i mora, odgovoriti samo silom, jačom i žešćom od njegove.

Mi u koji smo se u emigraciji dragovoljno uključili u bezkompromisnu borbu za ponovno oslobođenje svoga naroda, nikada nismo sumnjali da je On bio u pravu i, kroz duge i teške godine progonstva, nismo gubili nadu. Čekajući Devedesetprvu, stalno smo u sebi tiho ponavljali naše obećanje Njemu; Tvojim ćemo putem u zoru duboku, vratiti se domu sa tri naše boje, a majka će naša sa suzom u oku opet prigrliti sve sinove svoje!

Ti izdajnici, ta ništarija koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu: “ .....Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda”.

Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija, koja u sebi nema ništa ljudskoga, ni savjesti, ni stida, ni srdca, pa tako ni nikakvog bila, pa je normalno da nisu u stanju osjetiti bilo svoga naroda, ni ništa što čestit i dostojan čovjek može osjetiti.

Poslie svih junačkih bitaka od Vukovara do Dubrovnika kroz četiri godine Oslobodilačkog rata 1991.-1995., poslie konačne pobjede u veličanstvenoj “Oluji” Hrvatska je zahvaljujući našoj gluposti, na mučki način, ponovno pala u kandže izdajničke jugoboljševičke klike i neka nam svima bude jasno da će u njima ostati sve dotle dok se naš narod opet ne ustane i organiziran u Novi Ustanički Pokret već jednom dovrši ono što je započeto 10. Travnja 1941.!

Taj dan će sigurno doći! Ne gubimo nadu u konačnu pobjedu jer čitava poviest naša jasno nam sviedoči da je hrvatski narod neuništiv. Kroz tu našu burnu i krvavu poviest, od dolazka na ove prostore pa sve do 1995., znali smo na bojnom polju pobjediti mnogostruko moćnijeg neprijatelja, pa ćemo valjda biti kadri konačno dotući i ovu šačicu crvenih izdajnika.

Kada - Spremni! - viknu Jadikovci klanci i Velebit jekne jezom provalije, slomit će se težki nametnuti lanci i dokončat sila mrzke tiranije!

Svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svijeta, želim Sretan Deseti Travnja - Dan hrvatske državnosti!

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen


Napretkova Božićna knjiga, 1.1.1942.

Uskrsnuće Hrvatske Države je Uskrs hrvatskog seljačkog naroda

Tko je znao uskrsnuti Nezavisnu Državu Hrvatsku, znat će i učiniti, da hrvatski seljački narod u njoj bude vladao i da u njoj bude našao svoju sreću i svoje blagostanje. To će biti jer N. D. H. jest i ostat će seljačka država. (Poglavnik 22. V. 1941.)

Poslije 839 godina tuđega gospodstva, tiranskoga vladanja s plemenitim hrvatskim narodom, upravo po odredbi Providnosti, na garištu krvave sile, stvorena je država Hrvatska, koja je pravno uvijek postojala, ali i živjela vjekovima u duši cjelokupnoga naroda hrvatskog, naročito seljaštva, koje je sačuvalo netaknutu i neotrovanu životnu snagu, odporan duh, djedovsku vjeru i ponos na slavu hrvatskoga kraljevstva.

Uskrnula je, oživjela je, tu je!
Sad je na nama svima da je izgrađujemo, da je podupremo, da žrtvujemo sve svoje sile za njezinu sreću, za njezinu vječnost. Naša država bit će onakova, kako će to željeti hrvatski narod; bit će onakova, kakvom ćemo je učiniti. Seljaštvo je izvor hrvatske narodne snage, seljaštvo je temelj narodne države, seljaštvo je jamac za njezinu trajnost i veličinu. Duh Ustaskih načela prožet je bezgraničnom ljubavlju prema Hrvatskoj, iskrenim poštivanjem hrvatskoga seljaka, junačkom odlučnošću, da se stečena sloboda brani i sačuva. Značajne su misli, što ih iznosi 12. točka tih evanđeoskih propisa o seljaštvu kao najbitnijem čimbeniku hrvatske države, jer je seljak sačuvao i hrvatsku narodnost, i narodnu kidturu, i sva duhovna dobra, koja razlikuju hrvatski narod od drugih naroda, dajući mu naročitu osebnost: — Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskog porijekla, ni krvi, već je doseljeni stranac.

Dakle, seljaštvo predstavlja srčiku hrvatskoga naroda, ono je vrelo, koje napaja i ostale sinove, krijepi i iiječi, preporađa i ulijeva duh hrvatstva vječno osvježujući zamrlost i utjecaj tuđinštine: — Hrvatska država je seljačka, jer je hrvatski seljački narod sam po sebi kao takav — hrvatski narod, jer je on ne samo izvor svih dobara u državi, nego je on onaj, koji u ovoj državi imade uvijek u svakoj zgodi, u svakom pitanju voditi glavnu riječ i odlučivati. (Poglavnik predstavnicima HSS 10. VIII. 1941.)

Hrvatski seljački narod — prema Poglavnikovim riječima i prema već pokazanom radu Hrvatske državne vlade — naći će ostvarenje svih svojih želja i ispunjenje svih narodnih potreba; bit će ostvareno ono, što je zamišljao blagopokojni Stjepan Radić, kojega i sam Poglavnik odano poštuje i nada sve cijeni: — Vidjeli ste, da sam uz uspomenu velikog Ante Starčevića isto tako podigao na oltar uspomenu velikog Stjepana Radića. (Poglavnik hrvatskim ženama 25. VIII. 1941.)

Znači, da je potpuno provedeno jedinstvo cjelokupnoga hrvatskog naroda, da će se ispuniti sve ono, što narod želi, sve ono, što je narodu potrebno. U slobodnoj državi ne će biti nezadovoljnih i nezaposlenih, ali je zato dužnost svakoga da radi i stvara: — Hrvatska državna vlada je u svim svojim djelima i u svome radu pokazala, da je prošlo vrijeme praznih riječi i govora, praznih obećanja i opsjenjivanja, a da je nastupilo vrijeme rada, brige i posla za hrvatski narod, za hrvatsko selo i za hrvatske domove. (Poglavnik u spisu od 22. V. 1941)

Pa tko je bio marljiviji i izdržljiviji od hrvatskoga seljaka, tko vjerniji narodnim idealima, tko stalniji u krvavim progonima, tko veći mučenik i ogorčeniji borac — Tko je čuvar hrvatskih narodnih svetinja, tko li je stvaralac svega onoga duhovnog blaga, s kojim se ponosimo, tko je vjekovima izgradio hrvatsku narodnu etiku i samosvojnu hrvatsku dušu, tko je ginuo za pravicu, poštenje i slobodu? A čija je krv tekla na ratištima u obrani hrvatske zemlje, tko je pronio slavu Hrvata kao vojnika, tko je umirao za Europu i branio evropsku uljudbu — Hrvatski narod — hrvatsko seljaštvo.

Pravo je, da bude nagrađen onaj, kojega su tako često varali, kojega su iznevjerili. Pravo je, da bude uzdignut onaj, kojega su pogrdili; neka već jednom bolje živi onaj, koji je stoljećima oskudijevao — bez pravde, bez slobode, bez čovječnosti.

Hrvatska zemlja natopljena je seljačkom krvlju i znojem, seljačke crne ruke stvaraju kruh za sve nas. Zato su vječne Poglavnikove riječi, veličajne, povijesne, općeljudske.
Zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelju t. j. seljaka. (Točka 13. načela H. U. P.)
— Naša je dužnost, da hrvatskom seljaku stvorimo sve uvjete, da on bude mogao ispuniti najveći i najsvetiji čovječji zadatak: rad na zemlji. (Poglavnik predstavnicima HSS 10. VIII. 194.1.)
— Sva prirodna bogatstva služit će hrvatskom narodu u prvom redu. (Poglavnikov povijesni govor od 21. V. 194.1.)

No sve je to bilo nemoguće ostvariti bez političke slobode i samostalnosti. Uzaludni su bili napori hrvatskoga naroda: nije provedena sredidba (regidacija) rijeka, pa je propadala seljakova muka, propadali su mnogi posjedi redovno poplavljeni, seljaštvo je umiralo od običnih bolesti, jer nije bilo liječnika, koji bi služili narodu; propadala su gospodarstva, nasilno oružništvo gonilo je narod iz kuća u planinu, teški nameti oduzimali su seljaku i ono najpotrebnije. Seljački je narod ostao ispaćen, ogolio, osramoćen. Opravdane su, značajne i rodoljubne riječi divnoga Osloboditelja, našega Poglavnika, koji osjeća patnju svoga naroda, boreći se za uspostavu države Hrvatske i potpuno oslobođenje hrvatskoga naroda.

— Pravo i čvrsto blagostanje može se postići jedino u vlastitoj nezavisnoj državi. (Predstavnicima Hrv. Radiše 15. V. 1941.)
— Hrvatsko narodno gospodarstvo jeste temelj života naroda. (Isti govor.)
— Hrvatska država je dobro hrvatskog seljačkog naroda. (Poglavnik 22. V. 1941.)

Potrebna je odlučnost, potrebna je snaga i volja, međusobna uzajamnost, bratstvo i jedinstvo svih Hrvata. Ono, što je stvoreno treba izgrađivati, što nije dobro — treba popraviti, razumnost, poslušnost i odanost, poštenje, izdržljivost i samozataja, — neokaljan obraz, ponos i čistoća srca! Treba u svima hrvatskim srcima progovoriti savjest čovjekoljublja i svijest dužnosti, spremnost za rad, ustrajnost, polet. Vjera u budućnost Hrvatske, u njezinu snagu, u njezino povijesno poslanstvo, — odanost i ljubav prema Vođi Hrvata — Poglavniku, koji svojim radom, idealizmom i neumornim duhom vodi Hrvatsku k potpunoj sreći.

— Mi smo znali stvoriti ovu državu, mi ćemo je znati izgraditi i očuvati, a ako je potrebno i krvlju obraniti. (Poglavnik sveučilištarcima 25. IV. 1941.)

Pa tko se ne će odazvati glasa svoje savjesti i poraditi na dobru čitavoga naroda. Tko ne će osjetiti u sebi djedovski zov, tko ne će s ljubavlju i nesebičnošću poraditi oko obnove hrvatskoga sela, oko prosvjećivanja seljačkoga naroda, kojega je neprijatelj zapostavIjao i iskoristavao prepustivši ga nevolji i zaostalosti nadajući se da će i nacionalno propasti izgubivši svijest Hrvatstva i odanost djedovskoj vjeri. Dolazi vrijeme novoga rada, novoga preporoda.

— Naša je dužnost, da selu učinimo pristupačnim sve tekovine, što ih novo vrijeme nosi, a koje mogu njega podići i s kojim se ono može podići gospodarski, kulturno i prosvjetno.
— Ne može hrvatski narod postići niti svoga blagostanja, niti svoga unutarnjeg uređenja, a niti može postići svoga socijalnog (društvenog) uređenja, ako na svojoj zemlji ne raspolaze sam s vlašću, kojom se život ravna. (Predstavnicima HSS 10. VIII. 1941.)

Istinska ljubav, djelotvorno nastojanje, djela a ne obećanja, potpuna jednakost pred zakonom, vrijednost pojedinca prema njegovu radu, pravednost u postupcima — donijet će novo blagostanje seljačkom narodu u društvenom i državnom uređenju, koje je stvoreno na temelju Ustaških načela:

— Hrvatska Ustaška načela sažela su sve ono, što hrvatski narod, a najjače hrvatsko seljaštvo u svom srcu osjeća, u svojoj misli nosi i što uvijek pred očima ima.
— Nema razlike i ne će biti razlike po rodu i porodu, nego će samo biti razlika po poštenju i radu. (Poglavnik hrvatskim ženama 25. VIII. 1941.)

U ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napokon će svanuti novo, sretno doba vjekovnom patniku, neumornom radniku — hrvatskom seljaku. On je temelj države, on je izvor blagostanja, njemu pripada zemlja. Među prvim Poglavnikovim državnim aktima bila je Njegova odluka, da se zemlja — koju su dobili jugoslovenski dobrovoljci — vrati onome, kome jedino pripada.

— Kada pođete po domovini, ne vidite više, da naša polja, našu zemlju i nase oranice gazi tuđinska dobrovoljačka noga, nego vidite da marne ruke hrvatskoga seljaka te zemlje obrađuju i na njima svoja ognjišta i svoja gnijezda savijaju. (Poglavnik hrvatskim ženama 25. VIII. 1941.)

Nema više izrabljivanja, ne će biti nasilja ni nepravde, hrvatski seljak sad je slobodan, jer je čitav hrvatski narod oslobođen ropstva. Hrvatski je narod došao k sebi osviješten, složan i jak.

Vladimir JURČIĆ


U ČAST RODU HRVATSKOME

Od srca mi k srcu tvome
Brate, vruća želja leti,
U čast rodu hrvatskome
Budi spreman za Dom mrijeti.
Za Dom! Za Dom! Pozdrav stari
Nek odjekne do nebesa,
Grudi plamen nek ražari,
Neka tuđin drhti s bijesa.
Hrvatske su Zemlje sini
Vjerni svetoj Domovini
.

Iz duše mi k tvojoj duši
Razmilje se poklik djeda,
Tvoje nek ga čuju uši,
Nek se riječca brisat ne da.
Za Dom! Za Dom! Braćo, spremni,
Zagrmimo kano trublja!
Čemu život ovozemni
Bez žrtve i domoljublja?
Stijeg uzdigni, mrtve slavi,
Budi crven, bijeli, plavi.

Za Dom spremni, za slobodu,
U čast Zrinjskom, Frankopanu,
Za pravicu u narodu,
Za slobodu Bogom danu
Nek se naša slože grla
Kano grla pradjedova,
Nek odjekne pjesma vrla
Stvoritelju od vjekova:
Čuvaj Bože Kroaciju,
Sinke što no za Dom mriju!

Za Dom, za Dom, za junake
Na Blajburgu umorene,
Za premnoge grozne rake,
Zarad krvi prolivene,
Nek nam stari pozdrav ori
Nek mu spomen vječno traje
Nek istina hrabro zbori
Učeć mlade naraštaje
Da ponosne Zemlje sini,
Mriju, pojuć Domovini.
Za Dom spreman budi i ti,
Nek hrvatstvo ime kiti.

Marija Dubravac Brisbane


Pismo dida Vidurine suprotiva četniku

Vojo sa bandom samo kreni, al' znaj Hrvati su: Za Dom spremni!

- Dide, dide, ma nećeš virovat šta je bilo, trči Marica gotovo plačući didu

- Ma šta je bilo, zlato didovo, ljubi je did u čelo.

- Ma Haag nam spremi' novu ujdurmu, oslobodi' Šešelja dide moj, ma možeš li ti to zamislit', pa to je nepravda do neba, jada se Marica.

- Ajde dite moje, ne bud' luda, čem' se čudiš, zar od mizerije lakrdijaške pravdu očekuješ i zato se sekiraš, srce didovo! Ma i neka je, tako i triba, zamisli se did nad pobjeglom mišlju koja mu pade na pamet da utješi Maricu.

- Ma kako to dide misliš, dobro da oslobode velikosrpskog zločinca, a naše časne generale, na pravdi Boga, osudiše na tolike robije!?

- Ma, srce moje, ovim su si lakrdijaši osvitlali precrni obraz. Eno je li ih ono i ćosavi vojvoda, ne jednom, sučelice nazva belosvetskim ološem na nazovi suđenju kaikature od suda!?

- Je, Dide, spremno će Marica!

- Jesu li oni sada ovakvom presudom to i potvrdili!?

- Jesu Dide, uzvraća spremno opet Marica!

- Uostalom šta se moglo i očikivat od onako traljave optužnice na koju nitko ni a nije prozboria i reka onda kad je tribalo: Car je gol!
Je li se vidilo i po bidnoj prisudi vukovarskoj zločinaškoj trojci tko su i što su, pa više bi dobili da su misto Čačića bili u onoj prometnoj nesrići u Mađarskoj!
A što od takvog sudišta je moga tko što pravedno očikivat' kad nije optužen ni zločinački vrh agresorske JNA, ni Kadijević ni Adžić, dite moje drago.

Dakle, ovakvom lakrdijom su samo potvrdili i zadnjem 'rvatskom slipcu da je to obično politikantsko sudište napravljeno od bilosvitskih moćnika da sanira velikosrpski poraz i utvrdi od zločinaca okupirano te izjednači krivnju i oslabi i umanji hrvatske pozicije za oživotvorenje svoje slobode na tlu svoje 'rvatske domovine!

Pa oni ga oslobađaju da sutra preuzme vlast u Srbiji i da oživi sustali velikosrpski ekspanzionizam i smijeni svoje odbjegle sinove Vučića i Nikolića koji su malko revidirali, glume kulturne četnike, k'o i ono krme koje iz blata poručuje da je čistoća pola zdravlja!
Jer ne zaboravi, dite drago, nisu oni zaustavili rat nametnutim nepravednim Daytonskim sporazumom radi mira i pravde nego radi toga da sutra imaju novi fitilj za nove sukobe radi svojih izopačenih interesa e da bi mogli provesti u dilo sotonski plan preuzimanja cile globalizacijske, đava je lipi odnija, vlasti na ovoj kugli zemaljskoj.

- Bravo dide, pridruži se za stolom u 'ladovini starog hrasta i dragovoljac Jure.

Moram priznati da sam se i sam začudio kad sam čuo najnoviju haašku lakrdijašku presudu. Mislim sam,  netko se neslano šali pred prvi travanj i ostao sam prvo kosterniran, a onda sam i sam počea tako razmišljat'.
Jer i sam sam govoria još u jeku rata, nezadovoljan nikim Franjinim potezima ka' pravaš i hosovac, da možemo samo Srbima i Miloševiću zahvaliti što imamo hrvatsku državu! 'Oću reć da nije velikosrpske politike mi bismo pored naših elita ostali i dalje u ovakvoj ili onakvoj Jugoslaviji, a upravo nas je Sloba ujedinia i dao za pravo pravaštvu da se moramo svi boriti za slobodu u svojoj nezavisnoj Hrvatskoj protiv svake Jugoslavije. Dakle i danas, opet nas, zbog krive politke naše klateži, samo Srbi mogu spasiti, podiže glas dragovoljac Jure.

Naša Bosna i Hercegovina kao neraskidivi dio hrvatske domovine je zločinačkim Daytonom ostala izvan hrvatske države i još k tomu je na pola teritorija utemeljena tzv. Republika Srpska ka' uistinu zločinačka tvorevina s koje je što protirano, što pobijeno sve hrvatsko, a na što naši vlastodršci zatvaraju oči i još podržavaju taj povampireni velikosrpski režim dodvoravajući se velikosrpslim opančarima i spadalima!

A ovako, ovom sudskom ujdurmom, očito je da bilosvitski ološ pomaže Srbiju u rehabilitaciji četništva i njegovom jačanju pušući u jidra novog velikosrpskog osvajanja hrvatskih zemalja!

Pored naše spomenute klateži mi nikako da stvarno oživimo i osovimo na zdrave noge našu Hrvatsku premreženu svakovrsnim udbaškim okotom u svim porama vlasti i javnog života! Hrvatska nam naša pod njima umire na svaki način i u svakom pogledu pa i doslovno, a ovako će ih vojvoda Vojo, sime mu se zatrlo, ratničkim plesom razotkriti i pomoći nam ih poslati natrag u mišje i zmijske rupe iz kojih izmigoše kad smo pobijedili srpskog agresora e da bi istinski Hrvati preuzeli uzde vlasti i poveli hrvatski narod u obranu od sutra nove velikosrpske najezde.

- Tako je Jure moj, tapše did Juru!
Dico moja, bez krvi nima slobode, nitko rat ne priziva s naše strane, ali se moramo obraniti od pomanitalog četništva, jer oni se drže one ko nas bre zavadi samo kad nas ne uspiju zaklati!
Pa stoga moramo uvik i biti Za Dom spremni i biti svisni zašto je naša, kako kažeš Jure, klatež protiv toga pozdrava, jer su peta kolona jugoslavenstva i znaju da je to ustaška likarija, ljuta trava na ljutu ranu, podcrtava Did.

- A hoćete reći, već se oraspoložila Marica Didovim i Jurinim kazivanjem, da iako nam četništvo radi svima o glavi ka' i sotona protiv Boga, da znamo da je Božija zadnja pa da onda i mi ka' pravednici koji se bore za slobodu sigurno pobiđujemo i to nam je prilika da oslobodimo svoje i ujedinimo sve hrvatsko pod jednom slobodnom i nezavisnom državom Hrvatskom na tlu nam napaćene Domovine i tako rišimo konačno hrvatsko pitanje i prikinemo stoljetnu agoniju napaćenog naroda!
To nam je prilika da raščistimo pojmove, da razotkrijemo, hijenske jugoslovene, komuniste, partizaniju koja nas terorizira i drži u pokornosti zlotvornim antifašizmom!
A kad stvari uzmognemo nazvati pravim imenom onda smo si osvijetlili put kojim idemo i jasno vidimo zamke đavolske i sluge njegove što nam o glavi naroda i države rade, slavodobitno će Marica.

- Tako je dite moje, bez jasnih riči, i bez borbe nema slobode i jedino mi je ža' što ćemo tako opet morati krv narodnu liti, ali nema nam druge, jer ka' što rekoh, slobode nema bez krvi i na borbu smo prisiljeni od te velikosrpske aveti koja nam oduvik radi o glavi! Ali, ne bojmo se, ta pisano je: Veseli se, tužna mati, padoše ti vrli sini, k'o junaci, k'o Hrvati, ljaše krvcu domovini!

Da, dico moja, zmija četnička ne će stati dok joj ne satremo glavu velikosrpsku, zamisli se did zagrlivši svoje unuče još čvršće.

- Samo neka krenu, nek se usudi banda četnička, čekat će ih novo Lijevče polje, pridruži se Didovoj družbi i mali Luka. Samo dide, triba znati, mi smo opet od naših Juda razoružani, vojska nam je okljaštrena na minimum, vojni rok ukinut, a kroz sve pore javnog života se branitelji omalovažavaju i progone, toliki si branitelji nakon svega nož u srce rinuše,  ratnici nam čame u zatvorima pa čak i Srbija sudi našim bojovnicima koje onda mi zatvaramo, jadni ti smo i čiji smo što bi niki rekli, sad će rezignirano Luka.

- Je srce didovo, dobro veliš, triba biti spreman k'o onda HOS na Lijevče polju kada je do temelja sasika četništvo, ali triba i znat čim raspolažemo i ispravno sagledavajući situaciju u kojoj se nalazimo i s obzirom na stanje koje si navea odrediti prioritete dilovanja da uzmognemo pobidu sigurnom učiniti, skida did kapu s glave.
Da, ološ nam je naš vojsku rasturia i triba hitno stanje iz koriena prominit i sigurnosnu razinu stubokom popravit, vojni rok ponovno uvest, vojsku naoružat i imati oružje za sve u slučaju nove najezde velikosrpstva.
I da, maše prstom did, u vojsku uvest, prije svega, Poglavnikov pozdrav Za Dom spremni ka' pravu likariju za uzlet iz oronulosti viteške nam hrvatske vojske!
Nu, ovaj put ćemo što se tiče oružja ipak lakše, jer ipak je Država tu i vojska, kakva takva s obzirom na naoružanje, srca viteškog ka' i uvik, a nadam se i da skladišta nisu ispražnjena od naše klateži ka' onda od crnog Račana, gužva did kapu.

- Da dide, čekat će nas to kad-tad, sigurno je i nije mi mene ža', jer bia sam dragovoljac i 91. i bit ću i sada kad kucne čas, samo mi ža' netjaka mojih, što će oni morat ginuti jer nismo zbog naših podlih mudonja ostvarili cilj onda kad smo bili prid Banja Lukom, kad smo mogli i srušti tu zločinačku crnu republiku srpsku i ostvarit hrvatsku državu na tlu cile nam Domovine, ustaje Jure!

Tada nam je vodstvo zakazalo nesvisno povisnog momenta, ka i ono 1918. godine, za ostvarenje vikovnog sna cilog naroda, a to je nezavisna država Hrvatska na cilokupnom povisnom i narodnom području ka' jedino nam jamstvo i sigurni uvjet oživotvorena sreće, blagostanja i slobode cilog hrvatskog naroda! Da, to tada nismo ostvarili, jer su se niki bojali te strašne Međunarodne zajednice i u malodušnosti nisu virovali u snagu zajedništva i volje hrvatskog naroda. Pokleknuli su tada i zbog toga našu dicu i unuke očekuje, kad-tad, nastavak boja tamo di smo mi onda stali '95. godine! S tim da smo se od onda još više raselili, toliki život izgubili, toliki branitelji sami sebi prisudili ne mogavši više gledati što nam klatež jugoslovenska od države i naroda radi, kako sve uništava u miru što krvlju izborišmo!

Da dide moj uvik se vraćam na onu moju ratnu: Sa vojskom sa svih linija u Zagreb da rišimo sve gori pa onda možemo sa pravom narodnom vlašću i do Bugarske ako triba, jer džaba nam je na prvoj crti krv liti ako glava u narod vire nima i glavinja odmičući nas od konačnog cilja! Sa svakim neprijateljom ćemo mi izaći na kraj ako se oslobodimo Juda u našim redovima i sa naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj, a kroz vene nam poteče Poglavnikova ljuta trava!
Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

- Tako je strikane, domeće njegov miljenik mali Ivo silazeći u didov dvor. Sitimo se samo kako nas je komunistička antihrvatska gamad sve ove godine zatupljivala rastakajući i narod i državu. Sitimo se samo kako su samo dočekivali onu haašku babuskaru kojoj su se klanjali podanički i otvarali joj snishodljivo sve državne tajne da bi okljaštrili hrvatsku slavu koju nam ratnici namakoše u Obrambenom ratu.

Ratnike nam hvataše poput najzadnjih kriminalaca i nabacujući se na njih i na svu našu borbu i pobjede sotonskim potvorama iz arsenala najcrnjeg komunizma. Da, Jude tada carevaše i pogrde nam pridike držaše na svim vlastodržačkim pojilima. A dok su naši izrodi tako cvićem posipali vražije stope babuskare Carle, nabacujući se blatom na sve branitelje i poklane naše pod četničkim nožem, ocrnjujući ih pred haaškim izokrenutim sudištem, dotle su Srbi najavljivali njen posjet sa dolazi nam ni baba ni deda!

A u tom stilu ih i ćosavi vojvoda nastavio zajebavati, oprosti mi na riči Dide, do bola, a oni se kao ljutili i kao tražili kako da mu doskoče (da se naivni Hrvati ne dosjete), ukazujući i tako onima koji nisu slipi kod zdravih očiju da su na istoj velikosrpskoj strani! I kad su ga odlučili pustiti na slobodu, jer su postigli konačni cilj: razvodnili su srpske zločine koji vapiju do neba, ocrnili su žrtve velikosrpske agresije, nema kažnjavanja agresora, nema odštete žrtvama, zločinačke tvorevine najavljuju referendume i pripojenje Srbiji; tada poturaju vist o nezličivoj bolesti i puštaju ga do ove konačne prisude na novi zadatak u Srbiji da nastavi tamo di je stao prije Memoranduma 2, jer je očito došlo vrime za mišanje novih europskih karata.

I eto sad su varalice te karte potpuno razotkrili kad su crno pretvorili u bilo, a bilo u crno! Tko još viruje lakrdijaškom sudu, tko još ima obraza pričati o pravdi u Haagu, tko li ozbiljno shvaćati međunarodne hohštaplere koji za masne pare provode politiku međunarodne bestidnice pod krinkom Božice pravde!?
A tko, doli naša kukavelj koja kuka i maže, good, good, roneći krokodilske suze nad propustom časnog suda, lupi šakom po stolu ljutito mali Ivo.

- O tako je oko didovo, grli did malog Ivu. Ma kad je zdravog odgoja, bistre mladosti, srca junačkog i Božije mudrosti ničeg se ne bojimo, poskakuje did.

- E kad ćemo imati vlast tak'u, bistru ka izvor vodu, rano moja ljuta, domeće baba didu, stavljajući vruć kruv ispod peke na stol. 
Ajde dide, dosta je bilo, sidajte sad će i janjetina, digla sam sač, liji juhu, dosta je vražijeg Šešelja, eno je i prisidnica rekla da će ga stići pravda, a i oni ministar unutrašnjih mu je zabrania ulaz u našu 'Rvatsku, zaključuje raspravu baba.

- Ma baba moja, prozirne su te zabrane vajnog mostovca Orepića koji Šešelju, kako kaza, radi zaštite poretka, zabranjuje ulaz u Hrvatsku misto da ga hapsi i privede ruci pravde čim stigne ako smije, jer protiv njega je valjda na snazi još ona optužnica od 2002. il koje druge godine! A i opet, zna  li vrli ministar da je crni kukavni vojvoda i od našeg suda osuđen na četiri, pet godina zatvora još tamo '92. godine il on bolje zna za petkolonaško aboliranje od '98. godine, a ne haje kao ni DORH da vrši svoju istinsku ministarsku dužnost, uskoči s odgovorom mali Luka.

- Tako je Luka moj i de baba, neda se i Did, samo da završim šta sam tija za kraj reć ćosavcu velikosrpskom.

- A reci, brate mili, nek se čuje priko cile Kamešnice, veselo će baba stavljajući juhu unučadi  u tanjure.

- E 'vako ja kažem, ustaje did prije molitve za ručkom:
Vojislave, crni vojvodo, čuj dobro šta ću ti reć, samo kreni sa bratijom znanom starim velikosrpskim putem na što te svituje i poznati ti belosvetski ološ, jer to ti je put propasti! Dobro znaj da su Hrvati uvik Za Dom spremni i da će braniti hrabro ka' i uvik svoje ognjišće dok konačno ne satru velikosrpsku zmiju otrovnicu.
Zato, Vojo, jadni vojvodo, samo naprid, kreni kukavna bratijo, puška je zapeta!
Bez vaše velikosrpske megalomanije, a pored naše prevladavajuće klateži, mi bismo još bili u Jugoslaviji, a sad je vrime došlo za uskrs Beogradskog pašaluka i nezavisne države Hrvatske pa zato krenite opet u nove poraze i samo nemoj da vam nije nitko reka' kad poslin opet velika bežanija bude.

Vrime je, dakle, za konačni velikosrpski poraz koji će omogućiti i srpsku katarzu da bi svi na ovom kutku kugle zemaljske konačno mogli živiti u slobodi i miru ka' dobri susidi u svojim vlastitim državama!
Daj nam Bože Hrvatskoj što manje žrtava u tom svetom boju i sačuvaj nam dicu našu 'rvatsku od sve pogibelji đavlije, side did nazdravljajući svojim sokolićima iz stare bukare.

- E tako je Dide, iz tvoji' usta u Božije uši, odzdravi cila družba za stolom!

- Tako je i ja velim, a sad se krsti i liji juhu, sida i baba umorno otpuhujući dok ladovina Starog hrasta zakrili Didov dvor.

Did Vidurina

Ispod Starog hrasta na Nedilju Božijeg Milosrđa, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


(Krugovalna postaja Glavnoga Ustaškog Stana, 5. IV 1941.)

Poglavnik govori

Hrvatski narode! Pred više od 1400 godina osnovali su naši pradjedovi na ovom svetom tlu svoju domovinu, svoju negda veliku i moćnu državu Hrvatsku! Na tom tlu branili su naši oci kroz vijekove svoju slobodu, hrabro i junački, a slava njihova oružja poznata je po cijelom svijetu. Svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, naši su pređi stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima.

Ali 1918 godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beograd je od prvog časa pa do danas uvađao i podržavao nad Hrvatskom najstrašniju tiransku strahovladu, koju su kroz 20 godina plaćale hrvatske zemlje, obeščašćavajući hrvatska seljačka ognjišta, a tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao, povješao i utamničio samo zato, što se oni nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Nu proti tomu zločinačkom djelu beogradskih vlastodržaca i proti njihovu naumu podigao se Hrvatski Ustaški Pokret, koji je krvavu beogradsku diktaturu krvavo srušio!

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Nažalost, našlo se u Hrvatskoj nesavjesnih, malodušnih i nestrpljivih, a najviše onih u čijim žilama ne teče hrvatska krv, pa su počeli tobože u ime hrvatskog seljačkog naroda pregovarati s najpokvarenijom beogradskom gospodom.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Danas nitko nema ovlasti od hrvatskog naroda da njegovu sudbinu veže za strašnu sudbinu, koja čeka Beograd, Srbiju i zapadne demokracije, jer se hrvatski narod već nebrojeno puta i u svakoj zgodi otvoreno i jasno izjavio za potpuno odcjepljenje od Srbije i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske na cijelom povijesnom i neprekinutom narodnom području.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Približava se čas našega narodnog i državnog oslobođenja. Budi svjestan velikog vremena, koje proživljava cijela Europa, a s njom i mi! Budi siguran i uvjeren, da će se u najskorije vrijeme ispuniti naša zavjetna misao i da će iz krvi hrvatskih mučenika uskrsnuti hrvatska narodna i državna sloboda. Budi svjestan i spokojno čekaj, jer dolazi čas tvoga uskrsnuća!

Živio hrvatski narod!
Živila Nezavisna Država Hrvatska!


Tako je govorio Poglavnik

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države.
Spajaju nas rad, borba i ustaška načela u kojima je sažeto sve što jedan narod može sebi želiti.

Dr. Ante Pavelić


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


„Hrvatski Krugoval“, Zagreb, 28.ožujka 1943. Godina III.Broj 13.,str.7.,Zatajna priča mučenika...

USTAŠA – MUČENIK STIPE JAVOR

Još u mladim danima Stipe Javor zadojen je besmrtnim naukom Otca Domovine u kući svoga otca Ivice, starog pravaškog stekliša, koju je vodio odlučnu rieč u Brinju. Rodjen je 27.studenoga 1877.i svršivši četiri razreda pučke škole, do svoje sedamnaeste godine pomagao je roditeljima u težačkim poslovima. Ali Stipe Javor nije bio za brinje. Njegova duša, gladna znanja i nauke, vukla ga je u sviet i u 17.godini života ostavlja roditelje, roditeljsku kuću i rodno Brinje.

Javor Hrvatske

Svakako da ovaj Javorov korak od velike zamašnosti, a možemo reći i prvi Javorov nastup, jer da nije bilo njega, sigurno ne bi Javor bio ono, što je danas-bio Javor Brinja, a ne Javor Hrvatske. I u ovom Javorovom koraku, recimo revolucionarnom, ali najviše prema njemu samome, jasno se očituje ono veliko bogatstvo Javorove duše – odlučnost, koja će u kasnijem Javorovom životu odigrati veoma značajnu ulogu. Promozgao – izvršio, odraziva se na svim Javorovim djelima.

I tako seoski momčić, a sada naš velikan i mučenik, ustaša Stipe Javor, polazi u široki, šareni ali i prazni sviet, ponesavši sa sobom samo onu veliku i žarku ljubav prema svojoj domovini i prema svome narodu, koju je usisao u roditeljskom domu i koja je u njemu buktila mladenačkim žarom, da tek kasnije dodje do skrajnjih i savršenih svojih oblika – žrtve, pregovaranja i odricanja.

Možda bi sada očekivali, da će se mladi Javor u svijetu izgubiti i postati probisviet. Ali ne! Bistro ličko oko vidi sve, a prirodnom bistrinom intelekta brzo shvaća sve. Naučio je brzo njemački jezik i za kratko vrieme od običnog radnika postaje gradjevinarski poduzetnik i stručni voditelj kod izgradnje tunela. Radio je po raznim mjestima bivše Austro-Ugarske carevine i Njemačke.

Njegova žarka domovinska ljubav, koju je ponio sa sobom od kuće, poprima sada veće i savršenije oblike i postaje prodahnuta snagom duha i uma. Ona ga vuče uz striminu života i ne da mu nazad. Zapuštenost, nevolja hrvatskog naroda i smisao njegove slobode tek mu sada u stranome svietu izskaču pred oči u jasnoj slici i silno ga bole. Otvorenim očima gleda sve oko sebe i ništa mu nezapaženo ne izmiče. Muči svim zapažanjima svoj mozak i iz svega vadi dobro i korisno, sve skuplja u svoju dušu i čuva za se. Uči se na životu! Već tada postaje revolucionarac. Ne odazivlje se vojnom pozivu austrijskih vlasti i tek 1901. odlazi u vojničtvo. Smatrao se samo Hrvatom, a kao takovim samo hrvatske vlasti mogle su njime raspolagati!

Godine 1920. prekida Javor s unosnim poduzetničtvom i vraća se u svoj dragi i toliko žudjeni Zagreb. vraća se u svoju domovinu i postaje trgovac vatrogasnih potrebština najprije kao sudrug, a tek kasnije kao samostalni trgovac. Nije taj korak učinio Javor iz kakove obiesti, nego je tome bio jedini i veliki uzrok, za čovjeka kova Javorova.

Kao Hrvat svuda je zapostavljan i šikaniran, a svoje hrvatstvo nije htio spustiti ni do čijih nogu

Evo što sam kaže o tome prekidu: I ako mi je svagdje posao uspievao i napredovao, prestao sam biti gradjevinarski poduzetnik i bez ikakovih kvalifikacija postao sam trgovac.

Obično sviet kaže: trgovac kao trgovc!, ali i tu su karakteri izuzeti. Jedan od tih karaktera bio je i Stipe Javor. nikada ga o trgovačkim poslovima nije zaniela zveka novaca i uviek je predpostavljao obćenarodnu korist svojoj vlastitoj. Osobitu je brigu posvetio hrvatskom vatrogastvu želeći ga postaviti na zdrave i čvrste temelje. Neumorno je obilazio pokrajinu, davao savjete i svuda uspievao. Ona vruća i žarka ljubav prema svome narodu, koja uči čovjeka i govoriti i postupati s narodom i tu je odigrala važnu ulogu.

Javorova ličnost tek u Zagrebu dolazi do punog izražaja. One mutne političke prilike u kojima je Zagreb tada plovio, čine na njega dubok dojam. Ona strašna politička razcjepkanost i one bogate stranke, njemu nisu prijale. sve ono traženje spasa u sitnim političkim i politikantskim nadmudrivanjima i gledanje na velike političke oči, ali kroz zgusnutu kazansku atmosferu Javor je mrzio iz dna duše. Bježao je od svega toga, predajući se istinskom radu za narod s onima, koji su zbilja radili za narod, i njegov rad ubrzo dolazi do izražaja. Postaje predsjednik Građanskog kluba Stranke Prava. Svi oni,.koji su dolazili s njime u dodir, odmah su ga zavoljeli uočivši njegovu veliku odlučnost, izdržljivost i radinost. A njegovo poznanstvo s dr. Antom Pavelićem namjerilo je Javora na čovjeka, kakva je tražio, a Poglavnik je u Javoru našao oslonac, kakovim je želio učiniti cieli hrvatski narod. Javor odmah postaje desna ruka Poglavnikova i njegov glavni pomagač u svim njegovim podhvatima i namjerama.

Sva ona trgovačka putovanja Javorova uzko su skopčana s političkim radom Javorovim. Javor je svuda poticao narod na borbenost i izdržljivost.Ali na tim svojim putovanjima Javor nije politizirao i korteširao ni za kakvu stranku, jer on nije bio politikant. Snagom svog prirodnog intelekta izdigao se je iznad svakog strančarstva i poput svoga učitelja dr. Ante Starčevića, vidio je spas samo u čistom i nekompromisnom hrvatstvu.

Bieda, u koju je 1918. uvalila hrvatski narod iz dana u dan rasla je sve više. Namjere Beograda postajale su sve očitije, dok su se žvalje srbske nemani sve jače i jače širile, oblivene svježom hrvatskom krvlju.

Javor je svuda nastupao kao pravi i sviesni Hrvat i svuda podizao vjeru u hrvatstvo i dan njegove slobode. bodrio krvlju. Jugoslavenstvo, koje je mnoge i mnoge duše uljuljalo u sladunjavi san, počelo je razplinjavati se i tančati, ali malo ih je otvorilo podpunoma oči. Mnogi, ne oslobodivši se ni prvoga zla, srljali su u drugo i tako sami stvarali nad Hrvatskom atmosferu još nepodnošljivijom. Gutali su fraze i krilatice raznih političara i zaplićali se u množtvu stranaka, kao pile u kučinama. Srljali su s jedne strane na drugu, preskakali s jedne putače na drugu, neopruživši nikada pravim putem, koji je bio očit i vidljiv, ali težak. Svakomu je bilo jasno, da nam Beograd neće dati milom ono, što nam je oduzeo prevarom i silom i svatko je znao da treba silu silom suzbiti. I da nije bilo Poglavnika i njegovih pomagača, taj bi glavni put ostao nekako po strani i možda bi i danas srljali po pergamenama na bajunete.

Učitelj, otac i sudac

Osobitu brigu posvetio je Javor odgoju mladih i mladima je predao svega sebe. Bio im je učitelj, otac i sudac. Radi boljeg odgoja mladeži u krilu Stranke Prava osnovana je Pravaška revolucionarna omladina, i ta mladež radi uspješnijeg organiziranja bila je podieljena u dvije organizacije: Pravašku gradjansku omladinu i Pravašku radničku omladinu, a obim je organizacija bio na čelu Stipe Javor kao glavni zapovjednik, upravljajući njima po uputama Poglavnikovim. Nikada nije hvalio ni na jednom sastanku i bio je najrevniji, te je zato i dobio častni naziv stari omladinac.

Svi oni javni iztupi hrvatstva u dva prošla desetljeća i početkom sadašnjega djelo su te Javorove i Poglavnikove mladeži, a iz te su mladeži novačeni i prvi ustaški rojevi i prvi ustaški borci. Iz onih krvavih lipanjskih dana od 1928., kada je Beograd podpunoma skinuo masku i zaigrao otvorenih karata prorešetavši metcima u beogradskoj sabornici hrvatske narodne zastupnike i medju njima neumrloga vodju Stjepana Radića, ta je mladež bila glavni pokretač i vodja onih spontanih javnih prosvjeda hrvatstva. Redarstvo je pucalo u goloruku masu i gazilo je konjima, ali je i Javorova mladež – ustaše – odgovorila hitcima na hitce. Za još bolju ilustraciju važne uloge te mladeži dovoljno je spomenuti još samo 1.prosinca 1928., kada su na tornjevima zagrebačke katedrale zavijorile crne zastave, a nepobediva srpska vojska morala pod pratnjom redarstva stupati zagrebačkim ulicama i unatoč toga na Prilazu ostaviti glasbala i oružje i bježati.

Naravno, kao kolovodja buntovnog i zdravog hrvatstva, hrvatstva, koje je tražilo svoja prava i za njih se pripremalo za borbu, nije Javor mogao ostati uvijek tajnim i neodkrivenim. Njuškanja agenata, koji su vrebali na svakome uglu i izdaja doveli su Javora onamo, odakle smo mu tek kosti iznieli.

Izdaja

31.listopada 1929. izdajom Javor sa svojim drugovima Hranilovićem i Soldinom pada u ruke redarstva.

31.listopada 1929. početak je težkog mučenja i zlostavljanja ustaše i mučenika Stipe Javora, početak je njegova mučnog penjanja uz strmu Golgotu, početak je potezanja od Iruda do Pilata. O tim mukama, koje je mogla izmisliti samo pokvarena duša pokvarenog Beograda, po onoj Salustijevoj, bolje je šutjeti nego premalo reći, a isto tako i o načinu sabiranja izkaza kod vodjenja razprave i o vodjenju same razprave, jer to ni po čijem zakonu osim srbskom, nije opravdano. Ta, kod Srba je bilo sve moguće, a osobito kada se radilo o Hrvatima. Pa i sam jedan srbski književnik ironično je uzkliknuo: O blaženi Stradijo (Srbijo), svi ti je u tebi moguće!.

Izmučen dugogodišnjim tamnovanjem, gladju i strašnim mučenjem, 27.ožujka 1936. konačno je izpustio u zidinama mitrovačke kaznionice svoju patničku i veliku dušu.

Nije pokleknuo

Umro je, ali nije pokleknuo! Čitav je život radio, trpio i patio za čitavi hrvatski narod i za njega i umro. Bolje, ne umro nego pobiedio.

27.ožujka 1936. dan je Javorove pobjede i pobjede hrvatstva, što je došlo do najjačeg izražaja 30.ožujka 1936. na njegovom ukopu. Stotinu tisuća Hrvata našlo se je sjedinjeno jednom mišlju i jednom željom kod njegova otvorenog groba, a stotine tisuća i stotine tisuća suosjećalo je s njima.

Hrvatska se ujedinjuje, Hrvatska se osviešćuje, Hrvatska počinje da živi!
30.ožujka 1936. dan je Javorova slavlja!

Tomica Penavić


Zaboravljeni velikani

Iz Napretkova kalendara, 1.1.1943.

Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva

(Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943)

Poderane i prašne stranice domaćih i stranih arhiva i knjižnica, izglodane vlagom i prašinom, stoljećima stara hrvatska pismena književnih djela XV, XVI, XVII, I XVIII stoljeća, privukla su njega i osvojila svojom ljepotom, etikcm i dušom naše nacije, koja je zborila sa tih prastarih stranica o sviesti, religiji, poštenju, časti, viteštvu duha i nacicnalnog ponosa našeg roda.

Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.

Kao što je Šufflay svojim genijem prodirao u epohu oskudnih zapisa, medju banove, kraljeve i hrvatske narodne vladare X., XI., i XII. stoljeća i šetao se duhom po kolievci hrvatske uljudbe i hrvatske nacije, o kojoj svjedoče zapisi popa Dukljanina, De Administrando Imperio Konstantina Porfirogeneta, živi jezični spomenici Bijele i Crvene Hrvatske i tako u razasutim odlomcima kamena sa usječenim pismenima, likovima i ornamentima, podrtim zidovima, grobnica, opatija i crkvica nalazio žive svjedoke naše prošlosti, buljio uztrajno u crkvici Sv. Mihovila na Stonu u lik Kralja s Krunom na glavi i usporedjivao ga s krunom kralja Tomislava na basrelijefu krsticnice u Splitu, zaključivao da ju je sagradio Tomislav i taj jaki dokaz su mu, da je prije osnutka srpske autokefalne crkve 1216. na istočnom Jadranu od Dalmacije do u Albaniju postojao cjelovit katolički nasip bez ijedne pukotine, i takc odmjerio prostiranje hrvatstva prema Mediteranu u prošlim vjekovima.

Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.

U svojim mnogobrojnim naučnim radovima dokazao je, kako V. Štefanić u Spremnosti br. 30. veli, da je hrvatska književnost od najstarijih vremena na svem svojem etničkcm i poviestnom području bila genetički i duhovno jedinstvena, javljala se ona na bilo kojem hrvatskom pismu: glagolici, bosančici ili latinici. Sviest i ponos jednoga naroda ne može se nikada graditi na pustom fraziranju i grandomanskim obećanjima koje generacije — već se ona gradi na ljudskim podhvatima, umnim naporima, umjetničkim, herojskim djelima, koja su oličenje jedne velike nacionalne prošlosti, gdje se je narodna volja uzdizala do velikih napora za vječnim vrednotama istine, poštenja i pravde, liepoga i dobroga. Za razumievanje duše narodnog kolektiva mogli bismo primjeniti psihologiju ljudske ličnosti. Prošlost čovjeka izpunjena priznatim vriednim i uzvišenim djelima diže ponos i vjeru u samoga sebe, a jača se volja za stvaranje novih vriednijih djela.

Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.

Time se je sudbina bolno našalila s našom velikom tradicijom i našom slavnom poviešću i poslala nam je strašno povjestno razpeće, gdje smo pod pritiskom narodnih bolova zadanih udarcima iztoka, sjevera i juga morali samo čuvati svoj vlastiti život, a zaboraviti i zapustiti na momente svoje veliko nacionalno i uljudbeno blago, da ga tudjini razvlače, nište, zaniječu, a time da zaniječu naše jastvo, našu narodnu samostalnost i naše narodno i državno pravo.

Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.

Ono što je dosad učinio Franjo Fancev na području stare hrvatske književnosti, koja je bila zasuta težkom naslagom zaboravi i skoro pokopana u starim prašnim arhivima i knjižnicama, savjest nas nuka, da sveučilištnom profesoru dru Franji Fancevu, da mu mi sinovi ove generacije, koji smo ga slušali i slušamo sa katedre hrvatskog sveučilišta, kada je tako zanosno odkrivao djela i ličnosti naše prošlosti, izreknemo veliku hvalu, a vjerujemo, da će ga budućnost uvrstiti u red naših prvih velikana, zato, što je čitav svoj život posvetio odkriću stvaralačtva našeg narodnog duha i osvjetljenja naše hrvatske uljudbe. Time je on podigao naš ponos, našu sviest, našu vjeru u život, borbu, vjeru u same sebe i to u najteže razdcblje naše narodne poviesti, kad je Hrvatske i hrvatstva imalo nestati izpod sunca.

Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Njegov je prvi naučni rad »Sveta braća Ćiril i Metod, slavenski vjerovjesnici« (Hrvatske novine 1905. gcdine, Virje). Od tada pa do danas objavio je oko 130 izcrpnih i argumentarnih studija iz naše stare hrvatske književnosti. Osvietlio je čitav niz naših književnika, pjesnika, leksigrafa, dramatičara, prevodilaca i prosvjetnih radnika. Odkrio je riznicu najljepših stranica naše davne prošlosti sa područja Dalmacije, Bosne, Slavonije i Banske Hrvatske. Iznio je množtvo argumenata u podkriepu svojih izvodjenja i tako oborio sve neistine, što su ih nešto nestručni a drugo zlonamjerni i tendenciozni autori unašali u službene školske knjige, čime su potamnjivali narodnu sviest i naš narodni ponos.

Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.

Kako vidimo suradnik je publikacija najstrože i najstručnije naravi kao i popularnih dnevnih listova, a broj radova kao i broj listova u kojima je surađivao su stvarni svjedoci i ogromnog rada ovog naučenjaka, koji je sav svoj život dao iztraživanju stare hrvatske književnosti. Kao pristav Sveučilištne knjižnice, a kasnije ravnatelj, napisao je nekoliko vriednih studija iz područja bibliotekarstva. Iz tog područja studije su mu: »Naša sveučilisna biblioteka« (Savremenik 1911.), »Nekoliko pitanja bibliotečne organizacije«, (Jugoslavenska Njiva 1920.), »Bibliografija Hrvata i biblioteke u Hrvatskoj«, (Narcdna enciklopedija — Stanojević), »Kraljevska Sveučilišna knjižica u Zagrebu«,, (Amrinah Sveučilišta kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1924.), a u Grafičkoj Reviji 1926. godine zašao je u historiju hrvatskog tiskarstva (»Prvi izgradjivači hrvatskog štamparstva«).

Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.

Prevrćući stare arhive i knjižnice, a željan što više istine unieti u našu najdavniju prošlost, posve je razumljivo, da je Fancev posegnuo i za starom dubrovačkom, dalmatinskom i glagoljaškom književnosti, koja je bila toliko bujna i na umjetničkoj visini, da se snazi duha, kompoziciji djela, jeziku i umjetničkoj stvaralačkoj snazi divimo i danas. Fancev piše o najstarijim pisanim spomenicima »Baščanska ploča u novome svietlu«, (Savremenik 1913.), kao što osvjetljava stare književnike ranijih i kasnijih stoljeća »Marko Andriolić Trogiranin, zaboravljeni pisac XVI vijeka« (Zbornik A. Belića 1921.). »Najstarija dosad poznata pučka pjesma iz sjeverne Dalmacije« (Zbornik Popovića 1929.), »Dva dubrovačka komediograra iz "craja XVIII. vijeka«, (Prikzi za književnost, knjiga VIII.), »Dubrovačka pjesma u počakavljenom priepisu«, (»Rešetaro\i Zbornik 1931.), »Dvije dubrovačke pučanske družine iz kraja XVII. stoljeća« (Nastavni Vjestnik), »Gradja za poviest hrvatske crkvene drame«, »četiri dubrovačke komedije iz kraja XVII. vijeka«, (Gradja, Knjiga XII.), »Nova poezija Splićanina Marka Marulića«, (Rad Akademije 240)., »Fragment dosad nepoznate pjesme Osmana« — (Nastavni Vjestnik), »Hrvatska književna i jezična pitanja u pismu Splićanina Mateja Albertija iz godine 1607«, (Vrela i princsi, knjiga VI.), »Tri priloga za poviest starije hrvatske književnosti« (Nastavni Vjestnik 1937.), »Bartcl Kašić« (Vrela i prinosi, svezak VIII.), »Dvije poslanice M. Pecinića Marulića«. (Gradja 1938.), »Plač Blažene Djevice Marije« (Gradja 1938.), zatim »Sitni prilozi« (Gradja, knjigaXIIL 1938.). Osim toga »što od poezije Dubrovčanina Nikole Dimimitrovića nije njegovo?«, »Dva sitna priloga uz 22ti stih Čubranovićeve Jedjupke — Res incantatae i Marulićevi Začinjavci«, »Dubrovnik i razvitak Hrvatske Književnosti«, (Ljetopis akademije 1940.).

Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.

Osim Marulića medju najstarije književnike kod kojih se javlja rieč začinjavac — pivalac, prema talijanskom cantore, spada Ivan Zanotti — Tanzlinger. Kod Vitezovića se spominje započinjavac, a mladji oblici su kod Jakova Mikalje spjevalac — začinalac, kod Ardelija Della Belle začinalac i kod Joakima Stulića — začinjalac. Imenica zažinavac, koja dolazi kod Marka Marulića, ima tisuće prilika, gdje se nalazi u pjesmotvorima starih književnika, a ovi mnogobrojni primjeri, kaže Fancev, pokazuju, da etimoložki i semantički treba polaziti samo od korelativa: začeti — začinati — začinavac, jer samo za nj imalo vrlo veliko množtvo sasvim sigurnih pctvrda za razna nijansiranja i značenja glagola pjevati. To pokazuje stotine i stotine primjera jednake upotrebe cd kraja 15. stoljeća i dalje sve do 18. stoljeća, razasutih po knjigama pisanim u svim hrvatskim stranama, pisanim počevši od Istre i Hrvatskog Primorja, pak ciele Bosne i Dalmacije na jug sve do Kotora.

U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.

Kao što ga je vukla kulturna prošlost na južnim dielovima hrvatskih zemalja, koje su bile pod zapljuskivanjem kulture sa sredozemlja, tako ga vuče prošlost kulturncg razvitka gornje Hrvatske. U Zborniku Kralja Tomislava 1925. donaša studiju »0 najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj« i tamo piše: »Panonska Hrvatska ostade bez crkvene organizacije nakon propasti sisačke biskupije u VII. stoljeću, pa sve do osnutka zagrebačke biskupije 1093. Pokrštenje izvršeno je krajem VIII. vieka za kneza Vojnomira oko 795. godine, kad je gornja Hrvatska uredjena u zasebnu kneževinu. U to vrieme Ljudevit Posavski vodi borbe za uzpostavu svoje suverenosti. Njegovi napori propadaju, a iza toga i potrebe za crkvenu organizaciju nisu rasle. Za dolazka Franaka Posavska Hrvatska pcdpade pođ franačkooglajsku hijerarhiju, a neko vrieme bila je i pod Metodovom biskupijom, ali kada su skršeni Franci i kad se javlja Tomislav, dolazi Posavska Hrvatska u sklop hrvatske države i pod ninskoga biskupa, dok ninska biskupija nije 928. godine ukinuta iza čega je došla pod splitskoga nadbiskupa, a od 1040. godine Posavska Hrvatska podpada pod kninsku biskupiju. Posebnu crkvenu organizaciju dobila je Posavska Hrvatska za Ladislava 1093. godine.«

Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).

Fancev je izvrstan poznavalac razvitka kajkavske književnosti. Razvitak književnosti u Banskoj Hrvatskoj na hrvatskom kajkavskom narječju vezalo se obično uz prodor protestantizma u hrvatske krajeve, a kao glavni ncsilac smatran je Juraj Zrinski, koji je navodno rušio crkve i samostane, medjutim, Fancev navodi, da od njegovih suvremenika o tome nitko ništa ne zna, a kad je Zrinski umro 1603. gcdine sahranili su ga Pavlini u samostan Sv. Jelene, a da je bio progonitelj kršćanstva i redova, ne bi mu bili dali takvu počast. Varaždmski podžupan Grgur Petthee hvali Jurja Zrinskoga, a ne udara na njegove zulume. Veli se, da je 1570. Juraj Zrinski protjerao sve svećenike, a 1574. godine na sinodu u Zagrebu sudjeluje iz Medjimurja 11 svećenika, a gdje i kako bi se ovi bili onda zadržali. Juraj Zrinski nije ni osnivač tiskare, u kojoj su se navodno tiskale protestantske knjige. Uvodnik Pergošićev kazuje, da je Hoffhalter bio putujući tiskar, a tako i njegov sin. Tiskara se u Nedelišću nije zadržala, već putuje od mjesta do mjesta, a zagrebački sinodi 1591. i 1602. uobće ne razpravljaju o protestantskom pitanju, po čemu se dakle vidi, zaključuje dr. Fancev, da kajkavska književnost nije došla pobudom nosilaca protestantizma, kojeg u ovim hrvatskim krajevima nije ni bilo. Bardi hrvatske kajkavske poezije jesu Gabriel Jurjević Varaždinac, Matija Magdalenic i Belostenec, kako je zabilježio Benger u Catalogus autorum. Kajkavska poezija XVII. stoljeća uglavnom je religijske sadržine, a pod utjecajem je njemačke katoličke poezije. Većinom se pjeva o četiri posljednje stvari čovjeka. Pisano je u čistom Aleksandrincu. »Ove mira vete, svet v veliku grehu I vse ide naopak z mudri norei behu Pregnana je pravica, nego božje služba, Ljubomorstva pun je svet, nazloba i tužba.« Osim Jurjevića i VIagdalenića su takodjer jednim dielom kajkavski književnici Zrinski i Frankopan, Vitezović, Baltazar Patačić. U to doba na kajkavskom narječju se tiskaju tri velika pjesnička djela o zauzeću Sigeta.Tako Krnarutićevo »Vazetje Sigeta grada«, Zrinskoga »Adrianskoga mora sirena« i Vitezovićevo »Odiljenje Sigetsko«. Osim toga spjevano je množtvo manjih pjesama, a od pjesnika se spominju još Stjepan Bedeković, Josip Keresturi zvani Panonijus, pokopan u remetskoj crkvi. Napisao je »Reflexiones de reformaticne cleri Zagrebiensis.«

Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.

Isusovački red je dao najbolje stručnjake i naučenjake. Jezično pitanje proučavaju Alberti i Komulović, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Habdelić, Sušnik i Jambrešić. Kašić pokušava pronaći i izgraditi jedinstveni jezik za sve Hrvate (»Blagomimilom štiocu«) »Velekrat sam razmišljao, kojim načinom najboljim i najzgodnijim mogli napisati naša besidenja slovinska, ali svaki Človik svoga grada govor brani, Hrvat svoj, Dalmatin svoj, Bošnjak opet hvali svoj govor.« Mikalja izdaje »Blago jezika slovinskoga«. Mikalja i Kašić su prilično i uzpjeli. Njihcvim jezikom pjevaju dubrovački pjesnici u XVII. stoljeću. Prvi pokretači pismenosti, školstva i književnog stvaranja u Slavoniji jesu opet slavonski isusovci Kanižlić, Juraj Mulih i Josip Milunović. Pišu početnice, naputke, pjesmarice, molitvenike.

Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.

Da Fancev nije ništa učinio na području naše literarne historije, nego da je samo sakupio dokumente za podrietlo hrvatskog preporoda i razbio po našu tradiciju i uljudbu u historiji ponižujuća mišljenja, da je hrvatski preporod nastao pod utjecajem stranih ideja i da su nosioci stranci Šafarik, Kolar i Vuk Karadžić, koji da su navodno snažno utjecali na Ljudevita Gaja, morali bismo mu odati najveću hvalu. Medjutim sve ono što je Fancev osvietlio iz naše stare dubrovačke, pa kajkavske, pa slavonske književnosti 16., 17. i 18. stoljeća nije ništa drugo nego jedan snažan dokaz nepresušive duhovne energije naše nacije, koja je u najtežim svojim razdobljima duhovno stvarala, a to je bilo ono, što je pobjedjivalo, što je živu narodnu sviest pronielo kroz najteža uzpeća Kalvarije. Nije nikada prekinut kontinuitet stvaralačtva u Hrvatskoj od zlatnog doba dubrovačke književnosti pa sve do preporoda u gornjoj Hrvatskoj. Ciljevi ilirskog preporoda, kaže Fancev, manifestirali su se čitavo jedno stoljeće unapried«.

Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.

Djela Mikocija, Ratkaja, Mikloušića, Katančića, Kanižlića, Vitezovića, postala su program čitavih generacija i čitavog jednog stoljeća, a iza toga program ciele nacije za uvieke. Kad je cjelokupnost Hrvatske bila iznakažena te nešto odkinuli Turci, a nešto Mletčani, onda »Reliquiae reliquiarum« postaju rasadište ideje o cjelokupnosti hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda. To je dakle već bio program do oslobodjene Hrvatske.

Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.

Osim Vitezovića djeluju na području povjestnog iztraživanja Baltazar Krčelić, Josip Mikoci i Andrija Blašković. Hrvatska književna histcrija je od Vitezovića zamišljena, od Krčelića načeta, a od Baričevića proučavana i iztraživana, a iza njih doiaze Ferić, Joakim Stulić, Lučić, Miličić, Josip Krmpotić, Emerik Pavić, Vid Došen, Josip Reljković. Sve je ovo dovelo do probudjenja i osvještenja. Pjesme Tita Brezovačkoga i drugih obojene su dubokim nacionalnim prizvukom. »Dobra zemlja ti Horvatska, Kaj će tebi ta Madjarska«. To je bilo razdcblje kad su se Hrvati borili protiv Madjara, koji su izašli s devizom: »Velika Madjarska od Karpata dc Adrije«. Tada uslieduje predstavka križevačke županije u kojoj se kaže, da je madjarski jezik atentat na ilirički t. j. hrvatski i narodnost.

Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.

Kako vidimo, čitava plejada hrvatskih uljudbenih radnika kroz 18. stoljeće spremala je i izvela narodni preporod. Zato je prof. Fancev imao pravo kad je zaključio: »Sliepci su oni, koji kod svoje kuće ne traže izvore za postanak hrvatskog preporoda, već ga traže na strani.« Na temelju toga Dr. Franjo Fancev zaključuje u svojoj studiji »Hrvatski ilirski preporod nije ni gradački, ni bečki, ni peštanski, ni Kolarov, ni Šafarikov import, već je autohtoni produkt sredine. Po dosadašnjem tumačenju postojao je Filius anti patrem. To bi bilo čudo kad rodoljublje očitovano u Gajevim pjesmama prije nego ode u Graz i Beč ne bi imalo zamaha u čitavoj sredini, u kojoj je Gaj živio.« Nekoliko generacija prije Iliraca radile su u pokretu, ali nije mogla biti tako ostvarena tako velika ideja dok se 1832. godine na Griču ne zapali oganj koji obasja čitavu Hrvatsku. M. Bogović kaže: I u 18. stoljeću je bilo ljudi kojima je stalo do naroda svoga (Vitezović, Belostenec, Jambrešić, Došen, Kanižić, Kačić, Katančić, Appendini, Stulli i Vrhovec).

Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«

Proučiti radove dra Franje Fanceva znači osjetiti i doživjeti živo i djelotvorno hrvatstvo kroz vjekove. Ono što je Fancev dao to su samo živi živcati dokumenti, koji očito govore o srdcu i duši i umu naše nacije, proti koje je ustala bila i sama sudbina koja joj je dosudila razpeće, kakvo su doživljavali riedki narodi Europe.

U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.

Ovaj veliki naučni rad dra Franje Fanceva za našu tradiciju jest neizkazan. Ako se ljude procjenjuje prema radu i djelima, kojima su doprinieli svoj obol vječnim vrjednotama istini, pravdi, đobrom i liepom, onda čitav život dra Fanceva od 60 godina, koje je navršio u ovoj 1942. godini, bio je u službi hrvatstvu, jer je razodkrio čitava stoljeća našeg kulturnog narodnog rada i otvorio vrata u našu veliku prošlost i time nam pojačao našu sviest i naš ponos i skupa sa Bulićem, Klaićem, Starčevićem i Šufflayem učvrstio naše narodno jastvo!

Grgo PEJNOVIĆ


Srpski institut nazvan je po inženjeru koji je u Jasenovcu nosio ustašku kapu

Beogradski Institut za vodoprivredu Jaroslav Černi nosi ime po – ‘ustaši’

Jasenovački zatočenik Jaroslav Černi po kojem ime nosi beogradski Institut za vodoprivredu, u logoru je postao zaposlenik u ustaškoj upravi. Kao znak raspoznavanja što više nije obični logoraš, Černi je kao i drugi “grupnici”, na glavi nosio ustašku kapu. Na radnom mjestu voditelja građevinske grupe primao je i relativno dobru plaću, pokazuju dokumenti nedavno otkriveni u Hrvatskom državnom arhivu.

Na plaći u ‘zloglasnom logoru’

Boravak Jaroslava Černija u jasenovačkom logoru spominje na svojoj internetskoj stranici i srpski institut. Piše da je početkom 1942. Černi radio na hidroelektrani Bogatići, “ali već aprila 1942. godine ustaše ga hapse i bacaju u zloglasni jasenovački logor”.

Tako zloglasan da je Černi ondje u 1944. imao plaću od 800 kuna dnevno, odnosno 288.000 kuna godišnje. Bio je na vrhu liste najplaćenijih zaposlenika, kako se jasno vidi u izvornim arhivskim dokumentima. Biografija na stranici instituta ne opisuje vrijeme koje je Černi proveo u logoru. Ne objašnjava ni kako je izašao na slobodu. Piše samo da je poslije rata, po povratku u Sarajevo, Černi dobio posao u Hidrotehničkom odsjeku Ministarstva građevina NR BiH. U Beograd se seli 1947. godine, i postaje direktor saveznog Hidrobiroa.

Reorganizacijom nastaje Hidroelektroprojekt, velika centralna organizacija za projektiranje hidroelektrana kao što su Jablanica, Zvornik, Mavrovo… Černijevo vodstvo odlikuje se tehničkim inovacijama i naprednim rješenjima. Početkom 1950. godine inženjer, bivši logoraš i ustaški suradnik, dobiva i Orden rada prvog reda, ponajviše za projekt u Jablanici.

Nagrade za uzoran rad dobivao je i ranije. U Jasenovcu je vodio projekt gradnje velike moderne garaže i automehaničke radionice za ustašku motoriziranu postrojbu zvanu Brzi sklop. Zadovoljan izgledom građevine i rokovima gradnje, Vjekoslav Luburić nagradio ga je sa 100.000 kuna i proglasio slobodnjakom. To je značilo da može stanovati u Jasenovcu te u logor dolaziti svakog dana na posao. Značajan napredak od zatočenika koji je u logor došao dvije godine ranije po kazni, kao komunistički pomagač.

Voditelj građevinske grupe

Černi je rođen 1909. u Sarajevu. Otac mu je bio građevinski inženjer koji se iz Češke doselio u Bosnu 1890. godine i postao sarajevski gradski inženjer. Majka mu je bila sarajevska Srpkinja. I Jaroslav je studirao u Pragu. Poslije diplome 1933. zaposlio se u sarajevskom Vodovodu, nastavljajući očevu tradiciju. Umro je u prosincu 1950. godine. Potom je odlučeno da se njegovim imenom nazove Institut za vodoprivredu i tako je ostalo sve do danas.

U jasenovačkom logoru voditelji radnih grupa i nadzornici radova birali su se iz redova zatočenika te civilnih namještenika, uglavnom stanovnika Jasenovca i okolnih mjesta. U logoru su primjerice radili i jasenovački Srbi Slavko i Rajko Metlaš. Slavko je bio nadzornik radova u električnoj centrali, a Rajko na ekonomiji. Isto s ustaškim kapama na glavi.

Slavko Metlaš je preživio rat i poslije također živio u Beogradu. Plaća u logoru bila mu je 700 kuna dnevno ili 252.000 kuna godišnje prema odluci koju je 1944. potpisao Mladen Lorković, tadašnji ministar unutarnjih poslova. Prema tom dokumentu Slavko Metlaš i Jaroslav Černi imali su znatno veće plaće od Nade Luburić, polusestre Vjekoslava Luburića i supruge logorskog dužnosnika Dinka Šakića. Dnevnica Nade Luburić i ostalih ustaškinja koje su bile na plaći uprave za logore iznosila je 210 kuna, što na godišnjoj razini iznosi 75.600 kuna.Slavkov brat Rajko Metlaš nestao je na Križnom putu, a njihov treći brat Branko poginuo je još ranije kao domobran. Još jedan Srbin, Milan Miljenović, s dnevnicom od 210 kuna, cijelo je vrijeme rata radio u logorskoj upravi, u komercijalno-računovodstvenom odjelu. Miljenović je u Jasenovac stigao prije rata i zaposlio se u računovodstvu ciglane. Osnivanjem logora, ti su službenici preuzeti na rad u logorsku administraciju. Miljenovićev kolega iz ureda, jasenovački Hrvat Milan Ćukac, preživio je Križni put, ali ga po povratku kući odvode komunistički policajci i gubi mu se trag.

Miljenovića su 1946. ispitivali službenici Ozne, odnosno, Komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Tražili su da nabraja zločine u logoru, a on se izvlačio da je “po prirodi tih i povučen radnik i da ne bi znao neke naročite pojedinosti opisati onako kao drugi, mlađi ljudi…” Može se pretpostaviti da je bio u strahu da ga ne optuže i ne kazne za suradnju s ustašama.

Zaposlenici nakon isteka kazne

U građevinskoj grupi s inženjerom Černijem radio je i zatočenik Tibor Lovrenčić. On je kao član zagrebačke studentske komunističke organizacije poslan u logor na godinu dana. Nakon isteka kazne uprava mu je predložila da ostane raditi u logoru, što je Lovrenčić i prihvatio. O tome je svjedočio i u sudskom postupku koji se 1999. u Zagrebu vodio protiv Dinka Šakića, jednog od kratkotrajnih upravitelja logora.

Status zatočenika za ustašku kapu (i odoru i vojnički čin) zamijenio je i medicinar Marin Jurčev, koji zatim postaje šef bolnice u Jasenovcu. Grupnici, zaposlenici ustaške uprave i slobodnjaci bili su i židovski zatočenici. Neke od njih, poput Silvija Alkalaja, šalje se iz logora na razna mjesta po Hrvatskoj radi nabave materijala potrebnog logorskim radionicama.

U jasenovačkoj elektrani radio je i Ludwig Schöntag, glavni inženjer koprivničke električne centrale. On je u Jasenovcu proveo od 1941. do 1944. godine, kada su njegovi kolege Hrvati zatražili da se vrati u Koprivnicu. Molba je odobrena pa se Schöntag vratio kući. Preživio je rat i umro 1987. u Izraelu. Metod Pavlić u Jasenovac je došao 1944. kao radnik tvornice akumulatora koja se nalazila u zagrebačkoj Draškovićevoj ulici. Uprava logora predložila je radnicima te tvrtke da se presele u Jasenovac i rade na održavanju logorskog voznog parka. Prešli su na mjesečnu plaću od 18.000 kuna.

Mnoge državne institucije naručivale su nacrte i tehnička rješenja od zatočenih arhitekata i inženjera koji su ih crtali u logoru, u velikoj dvorani opremljenoj crtaćim daskama. Drugi zatočenici tu su dvoranu zvali “trust mozgova”.

Partizanski špijun Černi

Inženjer Jaroslav Černi, koji je u jasenovačkom logoru bio voditelj građevinske grupe i suradnik ustaške uprave, u logor je zapravo dospio kao partizanski špijun. Po svemu sudeći, ustaškim vlastima prokazao ga je nakon uhićenja inženjer Julije Stipetić, upravitelj Gradske plinare u Sarajevu i član Vojno-obavještajnog komiteta Komunističke partije. Černi je sa Stipetićem bio na vezi i dostavljao mu je podatke o hrvatskim vojnim snagama koje je saznavao u okviru svojeg posla.

Kao glavni inženjer sarajevske gradske uprave Jaroslav Černi obilazio je vodovode, vodocrpilišta, brane i druge instalacije i ujedno zapisivao snagu i opremu vojnih posada koje su čuvale te objekte.

Ustaško redarstvo bilo je vrlo učinkovito u razbijanju obavještajnih komunističkih skupina u većim gradovima. Kombinacijom klasičnih policijskih metoda tog vremena – intenzivnih ispitivanja, uporabe sile, ali i podmićivanja i obećavanja povlastica – saznavali su mnoge korisne informacije. Neke su skupine uhićivali, a neke su puštali da rade i ubacivali među njih svoje pouzdanike. Često je bila riječ o bivšim komunističkim aktivistima koji su promijenili stranu i pristali na suradnju s redarstvom.

Inženjer Stipetić je na ispitivanju 16. travnja 1942. godine rekao istražiteljima da inž. Černi za njega prikuplja podatke o stanju topovskih bitnica i ljudstva izvan Sarajeva, iz Zavidovića, Bistrice ili s Pala. Stipetić je te podatke dalje predavao profesoru Branislavu Galebu, također članu obavještajnog komiteta.

Na ispitivanju 20. travnja 1942., kako se vidi iz dokumenata dostupnih u Hrvatskom državnom arhivu, Stipetić je bio vrlo konkretan. Rekao je da mu je Černi dostavio podatke o 4 bitnice u Sarajevu, o njihovoj lokaciji i opremi. Imali su topove kalibra od 65 do 75 milimetara. Opisuje zatim topovsko oruđe na Palama, u Zavidovićima (80 mm), oko Prače (100 mm), itd. Černi donosi podatke i o planovima za pothvat protiv pobunjenika oko Sarajeva koji se pripremao u proljeće te godine. Stipetić spominje imena dužnosnika i časnika od kojih Černi dobiva podatke tako da redarstvo uskoro ruši cijelu obavještajnu mrežu kao kulu od karata.

Većinu članova mreže redarstvo uhićuje i šalje u internaciju u Jasenovac. Uhićen je i profesor Branislav Galeb, koji je iz Jasenovca je nakon kratkog vremena upućen u Zemun, a uskoro je iz logora Sajmište pušten na slobodu. Umro je 1971. godine.

Dakle, iako je riječ o špijunskoj skupini, a špijuni se u ratno doba najstrože kažnjavaju, ovdje su dobili još jednu šansu. Inž. Černi ju je iskoristio.

Na dosluženje kazne u logor

Zanimljiva je i sudbina njegova kolege Julija Stipetića. Samo nekoliko tjedana nakon dolaska u jasenovački logor, Stipetić se javio za rad u Njemačku. Otputovao je sa 400 drugih zatočenika vlakom i Nijemcima je predan na stanici u Savskom Marofu.

Prvo je radio u policijskim postrojbama u Garmisch-Partenkirchenu, a zatim se zaposlio u svojoj plinarskoj struci u kompaniji ITAG u austrijskom Dobermannsdorfu.

Godinu dana kasnije Stipetić je na neki način saznao da njegov bivši poslodavac, Gradska uprava Sarajeva, traži upravitelja plinare. I javio se, pismom iz Njemačke, gradonačelniku Softiću i zamolio da ga vrati na posao! Softić mu je to odobrio pa se Stipetić vraća u Sarajevo i kao da se ništa nije dogodilo, potkraj 1943. ponovo upravlja sarajevskom plinarom.

Novi zaplet nastupa u lipnju 1944. godine. U Stipetićev ured ulaze dva redarstvenika s papirom: gospodine Stipetić, utvrđeno je da se svojedobno osuđeni na tri godine boravka u logoru, a prema našim podacima, kaznu niste izdržali u potpunosti. Pođite s nama! I Stipetić je ponovo vraćen u jasenovački logor. Daljnju sudbinu još nismo utvrdili, ali inženjer Julije Stipetić nije na popisu umrlih u logoru u Jasenovcu.

Ponosni na svoje prethodnike

Važnu ulogu u vođenje radova u logoru imao je i inženjer Emerik Blum, koji je pobjegao iz logora brzim brodićem koji su logoraši sami dizajnirali i napravili. Poslije rata bio je gradonačelnik Sarajeva i jedan od osnivača Energoinvesta.Slučaj inženjera Jaroslava Černija dakle nije bio izuzetak. Odnosi zatočenika i ustaške uprave logora nisu bili jednodimenzionalni kako je to prikazivala jugoslavensko-komunistička propaganda. Stoga bi bilo loše kad bi zaposlenici Instituta za vodoprivredu Jaroslav Černi sada pomislili da trebaju mijenjati naziv, kad doznaju da je njihov dragi inženjer svojedobno nosio ustašku kapu. Bolje da dopune podatke na internetskoj stranici o njegovu boravku u Jasenovcu i svakako ostave rečenicu koja sada tamo stoji: Ponosni smo na svoju istoriju i prethodnike! (drustvojasenovac.wordpress.com)

Igor Vukić


KAKO SU NAS OSLOBODILI

«...U Hrvatskoj je u poraću (nakon 8. svibnja 1945.) protjerano, progonjeno, zatvoreno, mučeno ili strijeljano više Hrvata nego zajedno građana u 'silama Osovine', u Njemačkoj, Italiji i Japanu,
više je strijeljano članova Vlade NDH nego što je, nakon čuvenog procesa u Nürnbergu u Bavarskoj (20. rujna 1945.-1. listopada 1946.) osuđeno na smrt i obješeno prvaka Hitlerova Trećeg Reicha,
više je strijeljano i progonjeno novinara nego zajedno u 'silama Osovine', a tako i svećenika.»

Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom novinstvu 1945.-1990.


Otvoreno pismo i pitanje predsjedniku Židovske općine Zagreb, Ognjenu Krausu

Zašto Vam smeta što su Hrvati Za dom - Spremni! i zašto je to govor mržnje?

Gospodine Kraus!

Veoma sam iznenađena i ogorčena Vašom reakcijom nakon prijateljske nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Izraela, odigrane u Osijeku, u srijedu, 23. ožujka 2016. godine.

Prema članku novinarke Marine Borovac i Petre Maretić Žonja u Večernjem listu od 25. ožujka, pod naslovom: "Vlada osudila skandiranje u Osijeku" i nadnaslovom: "Govor mržnje na stadionu", Vi ste izjavili: "Zašto se premijer Orešković nije ustao i otišao? Zašto utakmica nije prekinuta? Kažu nema dosta policajaca. Problem je što nema volje.".

Ako su točne te riječi koje su Vama pripisane, ne čini li Vam se dosta preuzetno da Vi, koji ste rođeni 1945. godine u Zagrebu, u hrvatskoj domovini, i gdje ste proživjeli cijeli dosadašnji životni vijek, to jest djetinjstvo, mladost, izobrazbu i profesionalnu liječničku karijeru, i evo, do starijih godina, uz većinski hrvatski narod, a po nacionalnosti se ne osjećate Hrvatom, nego po svemu sudeći Židovom, odnosno Izraelcem, određujete predsjedniku Vlade samostalne i slobodne Republike Hrvatske, te ministrima u Vladi Predragu Šustaru i Darku Horvatu nazočnima na utakmici, kako se oni trebaju ponašati, tim više što je reprezentacija Hrvatske pobijedila reprezentaciju prijateljske zemlje Izraela i što su čelnici hrvatske nogometne reprezentacije izjavili da su navijači bili za ocjenu 10, te da su i reprezentativci Izraela čestitali hrvatskoj reprezentaciji i kasnije se zajedno prijateljski družili bez ikakvog prigovora sa izraelske strane?

Poznato mi je, iz jednoga Vašega davnog intervjua, da je i Vaš djed po ocu Židov rođen u Hrvatskoj, kao i Vaš otac, po zanimanju pravnik, također rođen u Hrvatskoj, te da je od 1945. godine, u vrijeme provođenja genocida nad hrvatskim narodom i punjenja preko 2.000 Hudih jama stotinama tisuća hrvatskih žrtava izbjeglica, vojske i civila, od strane zločinačkog komunističkog režima, Vaš otac bio zamjenik državnog tužitelja toga režima, a Vaša majka, slovenska SKOJ-evka, liječnica, je bila i ministrica zdravstva u toj totalitarnoj državi. Tu je na djelu bila ideologija mržnje, stavljena na pijedestal sotonske svetosti prema svima koji nisu mislili kao oni koji su vladali. Kakav je srazmjer tadašnjega genocida nad Hrvatima, najbolje se može objektivno vidjeti prema rezultatima popisa pučanstva cijele Jugoslavije 1948. godine.

Broj pripadnika svih nacionalnosti je bio veći nego prije rata, a jedino Hrvata je bilo okvirno milijun manje, a Srba je bilo milijun više nego prije rata (poznati su točni podaci).

Što se tiče osjećaja i opredjeljenja za određenu nacionalnu pripadnost, držim da je za svakoga čovjeka važnija njegova duhovno-duševna dimenzija, negoli njegova biološka fizička dimenzija, pa tako i nacionalno opredjeljenje pripada više u duhovnu kategoriju, nego u biološku, iako se najčešće poklapa.

Dakle, svatko po nacionalnosti može biti ono što voli i što želi, pa ste se tako i Vi, gospodine Kraus, očito opredijelili za židovsku tradiciju i nacionalnost, iako ste se mogli osjećati i kao Hrvat židovskoga podrijetla.

Ja Vaše opredjeljenje potpuno odobravam i prihvaćam, ali mi je jasno da Vi, stjecajem obiteljskih okolnosti, ne poznajete objektivnu hrvatsku tradiciju i povijest i da niste odgojeni u ljubavi prema hrvatskome narodu.

Ako ste prihvatili židovsku nacionalnost, a živite cijeli životni vijek u Hrvatskoj, ipak biste trebali znati da Hrvati i Židovi imaju puno zajedničkih povijesnih elemenata. Zajednički su nam temelji vjera, a i jedni i drugi smo puno stradavali za svoju domovinu i državu, u obrani od mnogih neprijatelja, pa tako osjećamo i prirodno prijateljstvo između naša dva naroda.

Stoga zaista ne znam zašto i zbog čega Vama toliko smeta taj divni hrvatski obrambeni slogan "Za dom - Spremni!"?

Uvjerena sam da bi i današnji Židovi u državi Izrael rado prihvatili sličan slogan, kao i mnogi drugi slobodoljubivi državotvorni narodi u svijetu.

Zamislite samo kako bi bilo da u Izraelu neki čelnik manjinske vjerske zajednice ili nacionalne udruge, a koji manjinci žive ravnopravno u Izraelu, počne prozivati stradalnički židovski narod zato što nekim sloganom izražava ljubav prema svojoj domovini i državi, te da taj čelnik poziva političke vođe države Izrael da se ograde i osude tu ljubav i odanost svoga naroda?

Drugo, zaista nije jasno što Vama zapravo smeta u tome hrvatskom sloganu "Za dom - Spremni!"? Jesu li to riječi same po sebi, što nikome razumnom ne može biti zazorno, ili možda što se taj slogan, kao pozdrav, koristio u NDH po odluci ustaškoga režima? Ni to, samo po sebi, ne bi trebalo biti sporno, jer ne možemo mi odbaciti, a ni ne trebamo, sve što se koristilo u javnome životu hrvatskoga naroda toga vremena.

Vi ćete vjerojatno reći da su te riječi neprihvatljive zbog ustaških zločina. Ako je tako, onda se podsjetimo da Vi, kao i dosta drugih osoba, utjecajnih u javnosti, veličate komunistički takozvani antifašizam, na čelu sa megazločincem Titom.

O svim zločinima Drugoga svjetskoga rata i poraća, vjerujem da znate, pisao je povjesničar i znanstvenik, dr. sc. Josip Jurčević u svojoj knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", u izdanju Verbuma, objavljenoj 2012. godine.

Tu se jasno govori o svim do izlaska knjige otkrivenim mnoštvenim grobištima, sa stotinama tisuća žrtava, najviše Hrvata, te da su 90% tih grobišta napunili, i to najviše u miru i poraću, komunistički partizani, uz 864 ubijena svećenika i drugih duhovnih osoba Katoličke Crkve u Hrvata, te ubijenih mnogih hrvatskih intelektualaca i ostalih značajnih osoba, te tolikih slobodoljubivih Hrvata u emigraciji, a da samo 0,13% grobišta potječe od strane ustaša i NDH. Ostali postotak zločina i grobišta odnosi se na sve druge vojske toga vremena.

Tu su jasni dokazi kosti žrtava u preko 2.000 Hudih jama. Vi i Vama slični, ako mislite da to nije istina, zašto niste tužili autora knjige?

U Jasenovcu je otkriveno oko 400 kostura pokopanih u vrijeme NDH, a ostalo su sve partizanske žrtve nakon 1945, pa se dalje nije smjelo ni istraživati.

Za tobože smanjeni najnoviji popis žrtava ustaškog režima u Jasenovcu od oko 83.000, poznato Vam je da su u tome popisu već znanstveno otkrivene tisuće krivotvorenih imena.

Vi, kao građanin Republike Hrvatske židovske nacionalnosti, i još kao čelnik Židovske općine u Zagrebu, niste ništa učinili da se u državi Izrael, u Memorijalnom muzeju Holokausta Yad Vashemu u Jeruzalemu, ispravi mitomanski podatak o nekoliko stotina tisuća Srba, Židova i Roma ubijenih u Jasenovcu, iako znate da te laži sramote cijeli hrvatski narod, a Vi se ne trudite da se te užasne laži isprave.

Također, Vi svake godine, i to po nekoliko puta, sa svojim prijateljima iz Beograda i velikosrbima iz Hrvatske, komemorirate takozvane žrtve ustaškog režima u Šaranovoj jami na području Jadovna i zajedno s velikosrpskim agresorima govorite o 40.000 ubijenih Srba i Židova u toj jami, a znate sigurno, jer je znanstveno istraženo, i da je činjenica da u toj jami nema ni jednoga kostura.

Zar sve te mitomanske laži nisu najveći zločin i najveći govor mržnje? Vi to tolerirate i tome šutite, a smeta Vam miroljubivi domoljubni slogan "Za dom - Spremni!".

Dakle, gospodine Kraus, svatko ima pravo biti po nacionalnosti ono što jest i što želi, ali je svatko dužan i treba biti čestit i istinoljubiv čovjek, živjeti za istinu i boriti se s ljubavlju za pravdu!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


ZAŠTO NDH NIJE STVORENA 1918.?!

Prikaz knjige: Zlatko Matijević, Između sna i jave - Rasprave o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2016.

Matijević se u knjizi "Između sna i jave - Rasprave o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća" (359 str.) bavi manje poznatim, potiskivanim, prešućivanim i dosad uglavnom neistraživanim temama iz hrvatske povijesti prvoga dijela prve polovice dvadestoga stoljeća.

Svoje je studije razvrstao u četiri poglavlja te im priložio dodatke. U poglavlju Homo politicus piše o Ivi Pilaru, njegovoj studiji "Svjetski rat i Hrvati", tekstovima na stranicama časopisa "Kroatische Rundschau" te Pilaru i probelmu Crkve bosanske.

U poglavlju Mnemonisti bavi se Isidorom Kršnjavim i Robertom W. Seton-Watsonom te politici u Hrvatskoj u doba banovanja Pavla Raucha, reakcijom frankovačkih pravaša na Svinabanjsku deklaraciju i njezine promicatelje (1917.-1918.), frankovačkom Strankom prava u doba vladavine Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad-prosinac 1918.) te Starčevićevom strankom prava i njezinim preoblikama (1923.-1928.).

Balkanski ratovi na stranicama "Riječkih novina", Stjepan Zagorac i reformni pokret nižega rimikatoličkog klera u Hrvatskoj (1920.) te Ljudevit Kežman teme su kojima se Matijević bavi u poglavlju naslovljenom Magnum crimen.

Problem Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu (1918./1919.) autor pod naslovom "Sirenski zov Balkana" raščlanjuje u poglavlju Ex oriente lux.

U prilozima su pak objavljeni "Privremeni Štatut organizacije u cilju oslobađanja Južnih Slovena (Slovenaca, Hrvata i Srba)" Milana Pribićevića, čija su braća Adam i Valerijan bili među glavnim optuženicima na zagrebačkom veleizdajničkom procesu (1908.-1909.).

Jedan od najvažnijih dokaza tadašnjega državnog odvjetnika protiv optuženika bio je Privremeni Štatut, a puno godina kasnije treći Milanov brat, Svetozar, u potpunosti je potvrdio navode optužnice kako su neki optuženici znali za statut i da im je on imao služiti kao baza za njihove akcije.

Riječ je, naime, bila o pokušaju državnoga odvjetništva da pred sudom potvrdi svoja otkrića o subverzivnoj djelatnosti dijela Srba iz Hrvatske i njihovoj povezanosti sa Srbijom kako bi dijelove Monarhije, odnosno hrvatske zemlje priključili Srbiji, što se nažalost i dogodilo nakon svršetka Prvoga svjetskog rata 1918.

U prilozima su objavljen još i izjava Stranke prava, program Hrvatske Narodne Starčevićeve stranke, Saopćenje upravnoga odbora Starčevićeve hrvatske stranke prava, peticija Dragutina pl. Hrvoja, neke uspomene Janka Šimraka te tekst D. pl. Hrvoja "Protiv iskrivljavanja historijske istine".

U poglavlju o Pilaru, čije političke ideje znatno i danas odišu svježinom, a koje hrvatske političke elite teško razumijevaju, a još teže prihvaćaju, Matijević je Pilarovo političko djelovanje prikazao u svjetlu, koje bismo mogli nazvati realnim idealizmom.

Pilar je, kao geopolitčar, geostrateg i poznavatelj međunarodnih političkih procesa jasno predviđao mogući razvoj europskih država, ali i prepoznavao povijesne prigode, koje otvaraju vrata za afirmaciju mnogim narodima, ako pravodobno prepoznaju međunarodne silnice i njihovo djelovanje organizirano usmjeravaju za vlastitu dobrobit.

Osim ideje državnoga jedinstva hrvatskih zemalja unutar bivše Habsburške Monarhije, Pilar je posebno upozoravao na organizaciju nacionalne elite, koja bi u svakom trenutku trebala prepoznavati vlastite nacionalne probitke. To je bio preduvjet za preustroj dvojne Monarhije u trijalistički uređenu državu, u kojoj bi uz Austriju i Ugarsku posebnu cjelinu činila Hrvatska, u čiji bi sastav, na temelju hrvatskoga državnog prava, ušle povijesne hrvatske zemlje. U tom svjetlu treba gledati i na Pilarovu raspravu o problemu Crkve bosanske.

U drugom poglavlju knjige treba istaknuti tekst o Isidoru Kršnjavom i britanskom publicistu Robertu W. Seton-Watsonu iz kojeg se dade iščitati sve snažnije probijanje interesa britanske krune za t. zv. južnoslavensko područje.

Najvrjedniji i ponajbolji dio knjige sažet je u tekstovima o reakciji frankovačkih pravaša na Svibanjsku deklaraciju i njezine promicatelje (1817.-1918.) te frankovcima u doba vladavine Narodnoga vijeća SHS.

U njima nam auktor na posredan način otkriva zašto nismo stvorili vlastitu samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu 1918., a imali smo zato gotovo sve preduvjete i posebnu povijesnu prigodu. Pobjedničke sile Antante još se nisu bile odlučile što će napraviti s Austro-Ugarskom, tu je bila Willsonova deklaracija o pravu naroda na samoodređenja, a austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj je prihvatio prijedlog frankovačkih pravaša o utemeljnju hrvatske države u njezinim prirodnim i povijesnim granicama, na što je pristala i vlada u Budimpešti.

Uz frankovce, za oživotvorenje Hrvatske posebno su se isticali vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i Ivo Pilar te svećenik Stipe pl. Vučetić, koji je isticao kako je "svaka politika na jugu Monarhije, koja ruši hrvatsko državno pravo, pravi atentat na existenciju hrvatskog naroda".

U studiji o Starčevićevoj Hrvatskoj stranci prava i njezinim preoblikama (1923.-1928.) Matijević je ocrtao tadašnje frakcijeske borbe unutar pravaškoga pokreta, zaključivši kako oni koji napuštaju iz različitih interesa svoje stranke u politici završavaju na margini javnoga djelovanja.

Studija o balkanskim ratovima na stranicama "Riječkih novina" (1912.-1913.) oslikava histerično rasplamsavanje filosrpstva, u glavama hrvatskih političara i drugih javnih djelatnika, a što će se organiziranim djelovanjem političkih i drugih snaga pretvoriti za samo par godina u gotovo stoljetnu okupaciju hrvatskoga naroda.

Rad pak o koprivničkom župniku Stjepanu Zagorcu svojevrsna je priča o t. zv. reformnom pokretu nižega rimokatoličkog klera u Hrvatskoj, što je rezultiralo osnivanjem Hrvatske starokatoličke crkve, čije su ideje kroz višedesetljeno postojanje jugoslavenskih država rabljene za rastrojavanje, ne samo Katoličke Crkve, nego i uništenje hrvatskoga naroda, a što se posebno očitovalo u jugokomunističkom montiranom procesu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.

Svećenička udruženja pak što su ih početkom 20-ih godina ustrojavali pobunjeni svećenici dobila su i nastavk takve borbe u komunističkoj Jugoslaviji, koja ih je koristila za borbu protiv Stepinčeve crkve.

U tekstu o Ljudevitu Kežmanu, Matijević se bavi politikom Radićeva HSS-a, pokreta, preko kojeg je hrvatski narod gledao mogućnost stvaranja vlastite državne samostalnosti.

Završni tekst posvećen hrvatskom putovanju u sklop balkanskih naroda, što ga je vodilo Narodno vijeće SHS u Zagrebu (1918./1919.). Matijevićeva knjiga, unatoč tomu što je sastavljena od pojedinačnih studija, kao cjelina pokazuje neiskorištene hrvatske mogućnosti i realizaciju nehrvatske, odnosno velikosrpske politike u hrvatskim zemljama, za što nam nitko drugi nije više bio odgovoran od naših hrvatskih političara. (hrsvijet.net)

Trpimir Kovač


27. ožujak 2016.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU!


JA SAM S VAMA

Pruži ruku, s križa ću te skinut,
O zašto mi žarku želju kratiš?
Htjela bih te u zagrljaj svinut,
Siđi dolje, za koga se patiš?

Čemu tijelo bičem izranjeno,
Krvlju svetom okupan si cijeli.
Zar Kralj Isus, janje bezazleno,
K'o razbojnik da se s dušom dijeli?

''Ostavi me,'' glas se nježan čuo,
''Muku gorku podnijet ću do kraja.
Bez mog križa stvor bi istrunuo,
Nikad ne bi ugledao raja.

Nisam doš'o na svijet uživati
Kraljevstvo se ne mjeri po kruni.
Voljom Boga začela me Mati
Riječ proroka neka se ispuni:

Rodit će se dijete sred Betlema
Na drvo će prikovano biti,
Ruke, noge pribite posvema -
Kosti će mu ljudi prebrojiti.

Nek se vrši volja Oca moga
Ljubav njeg'va dublja je od mora.
Žrtvovao Sina jedinoga
Zarad grijeha okorjelog stvora.

U nedjelju, a u zoru ranu
U oblaku što k'o sunce blista,
Ugledat ćeš slavom ovjenčanu
Krasnu sliku - uskrsloga Krista.

Klikni snažno, čovječanstvo budi,
Nek odjekne sretni aleluja!
Krist uskrsnu, tako će i ljudi,
Patnja gorka bude i prohuja.

U spom moje teške Kalvarije
Nek se muka u srcu ponavlja.
Tijelo i Krv kad se jede, pije,
Nek vas sjeća uskrsnoga slavlja.''

Kriste, brate, spasu čovječanstva,
Blago onom koj' te kraljem zove.
Tajno vjere ljudstva i božanstva,
Vođa si nam u vječne vjekove.

Sretan Uskrs Kroacijo draga,
Nek trobojka vije nadaleko.
Ne boj mi se Lucifera vraga,
- Ja sam s vama – Spasitelj je rek'o.

Marija Dubravac Brisbane


Uskrs (Vazam)
S Kristom svima nama Uskrs svanu

Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom.

Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.

Uskrs nam pomaže shvatiti da smo nešto više nego samo obični ljudi. Mi smo uvjereni da sav naš rad, sve naše brige, tjeskobe, patnje, svakodnevni križevi i poteškoće imaju svoj puni i pravi smisao. I neizmjernu vrijednost...

Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljev-stva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.

Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:

• da je pravi Bog i pravi čovjek;
• da je Njegova nauka istinita, sve što je rekao to se i dogodilo;
• da ćemo jednom i mi uskrsnuti

Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo. Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još ni-kome nije pošlo za rukom dati se isbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.

Da je Isus uskrsnuo, svjedok je prazni grob. Svjedoci su anđeli s neba; svjedoci su one žene sa zemlje, svjedoci su i preplašeni vojnici koji su na zemlju popadali od svjetlosti slave njegove. Svjedoci su njegovi učenici koji su svojim rukama opipali rane na uskrslom tijelu. Mogli su se uvjeriti da Uskrsli nije nikakva sablast, utvara, nikakav produkt njihove mašte... Svjedoci i sami Židovi koji u svom strahu nisu znali ništa drugo do ponavljati da su ga ukrali učenici... Sjetimo se kako apostol Toma nije htio vjerovali da je Krist uskrsnuo. Apostoli su ga uvjeravali, ali badava je bilo. On nije htio vjerovati dok ne opipa Isusove rane. Isus mu je upravio one velike riječi: ustvari ne samo njemu nego čitavom budućem čovječanstvu: - Blago onima koji ne vidješe, a povjerovaše!" Mi nismo vidjeli uskrsnuloga, ali blago nama ako čvrsto vjerujemo u njegovo i svoje uskrsnuće. Neka naša vjera iz dana u dan raste i neka se naš život odvija u znaku uskrsloga.

Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!

Njegovo uskrsnuće je zapravo početak općega uskrsnuća svih ljudi. Mogli bi reći, on je uskrsnuo radi nas. On ne uskrsava jedini nego prvi. Iza njega slijedimo mi. Njegovo uskrsnuće je temelj, početak i korijen našega uskrsnuća. U njemu je vidno zajamčeno ono što će se dogoditi sa svim ljudima. Tim je naša nada u život vječno osnovana i potvrđena. Uskrsnuće Isusovo je garancija naše veličine, naše sreće i naše slave i našeg uskrsnuća! Zato se isplati u Krista vjerovati, s Njim i za Njega živjeti i tako svoju vječnu sreću osigurati.

Uskrs bismo trebali proslaviti dvovidno. Prvo bismo morali ući u iskustvo Uskrsa, odnosno vjerom u sebi proživjeti susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u prom-jenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja dolazi u prvi plan.

Postavlja se pitanje kako doživjeti osobni susret s Isusom i ući u duhovno iskustvo druženja s Uskrsnulim?

Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, kojega nisu odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom. Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, da je tu nešto silno!

Isus je uzeo kruh kao na posljednjoj večeri i dao im onom istom gestom i onim istim riječima kao uoči svoje muke i smrti. Tada im je bljesnulo značenje njegove smrti i uskrsnuća za ovo novo što se počelo događati. Darovao im je sebe, sjedinio se s njima i tada su pre-poznali da je to On - Gospodin! Više ga nisu trebali vidjeti tjelesnim očima, duhovno je bio s njima. Vidjeli su ga jedan u drugom. O kako je to divno, milost Božja…

Zatim su ustali i puni radosti i krenuli da svima svojima podare to isto, da ih učine dionicima svoga svetog doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist - jučer, onaj u Pismima, sada doživljavan u lomljenju kruha i uvijek onaj s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost! Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!

Danas i ovdje

Zaustavimo se sada na onome što je sada, 2014., iz duge Isusove povijesti osobito značajno za nas i buduće generacije. Iza nas je dug proces ulaženja u uskrsno iskustvo, koje se ne dovršuje ni u jednoj generaciji, koje seže do konačne pojave Isusa u Božjoj slavi kao dovršitelja spasenja. Vrhunac toga iskustva bit će kad i sami uskrsnemo i kad se nađemo s Isusom licem u lice. Iščekujmo radosno taj sretan trenutak!Sada je ovdje naš izlazak iz grješne povijesti, iz grješnoga stanja u ono milosno stanje. Plod susreta apostola s uskrsnulim Kristom bilo je njihovo neustrašivo svjedočenje za Krista, njihovo naviještanje Evanđelja, njihovo širenje Božjeg kraljevstva. Neka to bude plod i našega susreta s uskrslim Kristom u misnom slavlju, da i druge ljude, s kojima se susrećemo učinimo dionicima uskrsne radosti.

Uskrsli nas Krist poziva da povjerujemo u njegovo uskrsnuće: da odlučno i spremno kažemo: "Tvoj život, Kriste, bit će moj život!" Ne zaboravimo nikada, kako nas Isus poziva da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovu nauku i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Uskrsnuli i danas prolazi ovim svijetom i želi uskrsnuti u svakome od nas.

Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo živjeti tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjet-lo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.

Uskrs nas poziva na uskrsnu radost i mir. Radujmo se, ali istinski! Uskrsli je među nama, u nama i s nama! On je naš mir i sreća, uskrsna radost i vječni spas! Radujmo se unatoč tome što nas salijeću patnje i nezgode, boli i razni životni križevi. Sve to ima svoj puni smisao, jer se samo "po muci i križu" ide sigurno ususret slavi uskrsnuća.

Ne zaboravimo nikada kako nam Uskrs poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Radije svoj život pretvarajmo u darivanje…

Okrenimo povijest. Izađimo iz povijesti grijeha, evo nam otvorene povijesti spasenja u Sinu Božjemu! Bog je poslao Sina, evo ga ide pred nama. Uskrsnuli. U našem je tijelu. Umro je za nas i uskrsnuo je za nas. Time je otvorio vrata u novi život. Želi nas uvesti u punu Istinu i puni Život! Zato svi pohrlimo k njemu! Evo ga, lomi kruh za nas, lomi kruh svima. Uzimajmo rado taj kruh i nahranimo se ljubavlju što je on donosi od Oca božanski Spasitelj. To će tada biti nov svijet, nov život i radost bez kraja. Postavši dionici Isusova uskrsnuća, sastajmo se i lomimo međusobno kruh na njegov spomen, kako nam je naredio, hranimo se njegovim tijelom i krvlju, njim samim, da Duhom njegovim ispunjeni navijestimo u ovom našem vremenu svojoj braći i sestrama novi život.

Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života i svijeta. Uskrs nas na to poziva.

Vjerovati u Uskrsnuloga znači davati svijetu svjedočanstvo o ljubavi i životu koji se preobražava. To se ne može činiti samo riječima već poglavito zalaganjem i radom. Zalaganjem na svemu onome što ovaj život čini pravednijim, ljudskijim i sretnijim. Borba protiv nepravde, mržnje, grijeha i svakoga zla – znak je vjere u Uskrsnuloga i predanja samomu Bogu.

Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"

Da, Krist je uskrsnuo – mi živimo zauvijek! Blago nama! Blago svima koji vjeruju i nadaju se životu vječnom i blaženom!

Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."

Neka Kristova pobjeda tako prosvjetljuje naša srca da oslobođeni tmine živimo novim životom i taj život darujemo svima s kojima se susrećemo. "Zaista je Gospodin uskrsnuo!" – Aleluja! Radujmo se i zahvaljujmo Bogu na tome! Sretan i blagoslovljen Uskrs svima! (rastimougospodinu.com)

fra Petar Lubičić


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova