HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!


Zagreb, 1. 12. 2006.

Vladi Republike Hrvatske, Hrvatskome saboru, Ministarstvu pravosuđa, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Županijskom sudu u Zagrebu, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, Ustavnom sudu, Ministarstvu zdravstva, Hrvatskoj liječničkoj komori, Ministarstvu branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti

NE OGORČUJTE NAROD I NE SRAMOTITE HRVATSKU DRŽAVU

Krajnje su nehumani i neetični zaključci Povjerenstva za etiku i medicinsku deontologiju Hrvatske liječničke komore, kao i stav predsjednika Komore, dr. Hrvoja Miniga, da prihvati te zaključke u slučaju štrajkaša glađu, hrvatskog generala Branimira Glavaša.

Ti zaključci glase: "Liječnici se u svom djelovanju moraju držati odredaba kodeksa medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore. U slučaju očuvane sposobnosti rasuđivanja, liječnik mora poštovati volju pojedinca. U trenutku kada se nesumnjivo utvrdi da pacijent ne može samostalno rasuđivati, a njegov je život ugrožen, liječnici će primijeniti odgovarajuće liječenje, osim u slučaju kada postoji jasno pismeno izražena volja kojom pacijent odbija liječenje i oživljavanje."

Budući da general Branimir Glavaš nije iscrpljen od bolesti, nego štrajkom glađu, od 27. listopada, prosvjeduje protiv nepravde koja mu se nanosi od strane državnih vlasti i pravosudnih tijela, logično je da se na njega ne mogu odnositi pravila koja se tiču teških bolesnika u terminalnoj fazi njihove bolesti. Za stanje generala Glavaša postoji vrlo efikasan i najhumaniji lijek da ga se spasi od smrti.

Krajnje je nehumano, da ne kažem zločinački, da se njemu taj lijek uporno ne želi dati. Čak se monstruozno promatra kako čovjekov život nestaje, zločinački se eksperimentira pred očima čitave javnosti i razglaba na koji će način ta smrt uslijediti, a nitko od zdravstvenih, pa ni drugih struktura ni institucija ne predlaže jednostavan i efikasan lijek, koji drže u svojim rukama državne i pravosudne vlasti, a to je da se ispuni minimalni zahtjev generala Glavaša da se brani sa slobode od optužbi za koje zna da nije kriv.

Dakle, znači možete lako spasiti generala Branimira Glavaša i druge solidarne štrajkaše glađu, od 24. studenog, pred Zatvorskom bolnicom, a kako vidimo, uporno nećete. Tako najteže gazite svaku humanost, te svoje i općeljudsko dostojanstvo, ogorčujete hrvatski narod i sramotite hrvatsku državu, što vam narod i povijest nikada neće oprostiti.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

Predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Split, 1.12.2006.

ANTE PAVELIĆ - TKO JE TO?!

Tim pitanjem je naslovljen (bez navođenja imena, op.ur.) članak kojega je objavio Hrvatski list od 18. listopada 2006. godine u rubrici Pisma i reakcije, a potpisao ga je Ante Kapitanović iz Splita. Javno postavljeno pitanje traži i javni odgovor, a on glasi: Pavelić je bio vođa ustaškoga osloboditeljskog pokreta, koji je nastao kao otpor monarhističkoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića koja je proglašena nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. godine.

Po tome je ustaški pokret prvi borbeni antifašistički pokret u Hrvatskoj. To je istina koju povjesničari ne trebaju "istraživati", nego ju istinoljubitelji moraju priznavati.

Sve drugo što je u svezi s Pavelićem i NDH treba promatrati u sklopu onodobnih prilika koje su određivali strani okupatori i domaći pobunjenici protiv mlade Nezavisne Države Hrvatske - srbočetnici i jugokomunisti.

Te prilike su prisilile Pavelića da dijeli sudbinu Hitlerove Njemačke, koja je, barem deklarativno, priznavala opstojnost NDH - što je bio glavni cilj Pavelića i ustaškoga pokreta.

Eto, to je istina o Paveliću i ustaškome pokretu koju novi hrvatski naraštaji konačno imaju pravo znati, kako se ne bi stidjeli svojih predaka - koji su najzaslužniji što se nisu ostvarili pakleni planovi Draže Mihajlovića - potpuno istrebljenje Hrvata s njihove tisućljetne postojbine!

A da su ti planovi postojali, svjedoči nam Ivan Meštrović u svojoj knjizi Uspomene na političke ljude i događaje (vidi str. 305 i 392). Dakle - nota bene - da Pavelić nije preuzeo vlast u NDH nakon što je to odbio učiniti Maček, nego da je tu vlast preuzeo Draža Mihajlović, danas na ovim prostorima više ne bi bilo Hrvata!

Stipe Vuković


Fokus, 01.12.2006

Svjedočanstvo o kraju Drugoga svjetskog rata

U potpunoj medijskoj tišini i ignoranciji prošlo je prvo predstavljanje ponovljenoga izdanja memoaristički vrlo vrijedne knjige Vjekoslava Vrančića Branili smo državu. Knjiga je prvi puta tiskana u Knjižnici Hrvatske revije prije dvadesetak godina u Barceloni i Münchenu. Iako ova opsežna knjiga od oko 900 stranica, pisana izvanrednim stilom, daleko prelazi okvire standardne memoaristike i približava se svojim instrumentarijem karakteristikama znanstvenoga rada [gotovo sve tvrdnje i autorova zapažanja čvrsto su poduprta bilješkama uz tekst (podrubnicama, tj. "fusnotama"), kojih ima više od tri stotine] - nju je obavio potpuni muk u gotovo svim medijima u RH.

Međutim, zanimljivo je da su neke druge slične knjige (memoarističkog značenja) kao npr. Pavelićevo doba, autor Ante Moškov i Vojskovođa i politika, autor Slavko Kvaternik, bile popraćene većim interesom medija, iako su oba autora pisali te memoare u vrijeme zatočeništva, kada im je tijekom pisanja memoara mogao u čelo biti uperen i samokres kojega "isljednika" Ozne i KOS-a. Zbog čega takav obrnuto-proporcionalni interes za takvom vrstom knjige? Odgovor je jednostavan: Moškova i Kvaternika moglo se frizirati kako je odgovaralo Ozninim isljednicima ili krojiteljima povijesti, dok je Vrančić pisao istinu po vlastitoj savjesti i na temelju dokumenata ili čvrstoga sjećanja, koje ga je odlično služilo.

Osvrte na doživljaje autora Vrančića, visoko pozicioniranoga djelatnika Ustaškoga pokreta, nije nitko ispravljao niti prilagođivao dnevno-političkim prilikama, jer su izdani u inozemstvu izvan utjecaja jugokomunističke cenzure, a autor se potvrdio (i pokraj pripadnosti Ustaškom pokretu!), kao moralno čist svjedok vrlo bitnih zbivanja u najpresudnijim trenutcima novije hrvatske povijesti. Vrančić, iako ustaša po vokaciji, ne pripada rigidnom soju ustaša, već pragmatičnom i umjerenom političaru, koji je baš zbog takvih svojih osobina bio i predodređen da pred sâm konac rata, u ime Vlade NDH, preda generalu Alexanderu, glavnozapovijedajućem svih Savezničkih snaga na Mediteranu, Memorandum kojim se Vlada očituje spremnom predati sve oružje Saveznicima, istupiti iz Pakta Sila osovine i priključiti se Saveznicima. Na žalost, taj Vrančićev pokušaj časnoga završetka ratnoga stanja, nije uspio!

Zaslugom gosp. Rudolfa Arapovića, ova zanimljiva knjiga ugledala je 20 godina nakon svoje premijere svjetlo dana i u Hrvatskoj. Dobro je došla, jer ne samo da je to prvijenac takve vrste memoara iz doba Drugoga svjetskog rata, već i zbog toga jer je pisana zanimljivim stilom te obiluje mnoštvom do sada nepoznatih (ili manje poznatih) detalja. Naime, za ovo razdoblje povijesti do sada je bio glavni izvor spoznaja i podataka hrvatski znanstvenik (pravnik po struci!) dr. Bogdan Krizman - autor pet opsežnih knjiga vezanih uz povijest Ustaškoga pokreta i NDH. No, iako se Krizman trudio biti objektivan, njegova pripadnost Komunističkoj partiji onemogućavala ga je u tome. I Vrančićeva pripadnost Ustaškom pokretu iščitava se iz njegove knjige. Međutim, činjenica je da je Vrančić napisao svoju knjigu 35 godina nakon propasti NDH, što je bitno utjecalo na veći stupanj objektivnosti, ako već ne iz nekih drugih razloga, onda zacijelo zbog odmaka vremena od tih događanja.

Knjiga Branili smo državu podijeljena je na tri tematske cjeline...

Darko Sagrak


Fokus, 01.12.2006

Ne ćemo lustraciju, hoćemo komisije

Iz članka Mesić objavio rat ratnim profiterima (Večernji list, 25. XI. 2006.), doznaje se kako je već “osnovano stručno tijelo u kojemu su financijaši, carinici i tužitelji”, pa se uskoro očekuje “izvještaj ekspertnoga tima koji danonoćno radi”, o tim zločincima. Fasciniran sam osobito podatkom kako su u timu i carinici, pretpostavljam naime kako se oružje nabavljano u vrijeme embarga još i carinilo, pa će oni samo podastrijeti uvozne carinske deklaracije - team će brzo završiti s radom. Sastavlja se, piše tamo, “zbirka podataka” o svima koji su raspolagali novcem za nabavku oružja, zatim će ih se ispitati što su, gdje i po koliko kupovali, te izračunati razlika koju su stavili u džep. Prema smislu novinskoga članka, a osobito zbog prijedloga SDP-a, u izvedbi prof. Ive Josipovića, kako se zbog takvoga “posla” mora čak mijenjati Ustav, zbog zastare, proizlazi da će se za takav “ekspertni tim” tek tražiti stvaranje “zakonskoga okvira”. Znači li to, molit ću lijepo, kako on sada radi bez toga “okvira” - k tome još predano i ubrzano?! Ako je to istina, plaši me takva “komisija” potaknuta samo političkom voljom, jer, kao što je poznato, toj “volji” svašta može pasti na pamet. Ako pak za takvo što postoji “zakonski okvir”, što mnogi tvrde, tek onda postaje očito kako je kampanja, čak o ustavnim promjenama poradi zastare - samo produžena predizborna igra koja će profit zbrajati nakon izbora. Zašto uostalom u tome slučaju svoj svakodnevni posao ne rade “komisije” zvane USKOK, policija, financijska policija, tužiteljstvo? Pritom, kad je predlagač predsjednik Mesić u pitanju, pitanja su mnoga. Najprije, a zašto je tako dugo čekao, štoviše sve to gledao, u svemu, najmanje “zapovijedno” sudjelovao; kao član, dužnosnik koji je u (pred)ratno vrijeme hodočastio među iseljenicima po inozemstvu, bio tajnik HDZ-a, prvi predsjednik Vlade, predsjednik IO HDZ-a, predsjednik Predsjedništva SFRJ, Hrvatskoga državnoga sabora RH, sve tamo do 1994., u eri najveće nabavke oružja, a osam prošlih godina, u punoj kondiciji, još je i Predsjednik RH? Zašto “ekspertni tim” nije osnovan još davne 2000., mnogo toga još nije bilo zastarjelo? Istina je, treba se ostvariti pravda pa makar “svijet propao”, no jednaka forma vrijedi i za profitere, dakako ne zbog njih, već zbog načela - takav je to sustav. Sve između toga i pokraj toga nije “pravna država”, druga je to priča, prošla. No dobro kad se krenulo u kampanju, komisije već rade, onda treba odgovoriti na neka važna pitanja.

Prvo je, formalno pravno, neobično važno, ustanoviti kad je rat počeo. Zatim valja utvrditi što sve pripada “ratnom profiterstvu”, osim “zamračivanja” novca u kupovini oružja. Odakle početi, od menadžerskih kredita možda, nastaviti s opskrbljivačima MORH-a i neborbenim sredstvima (hrana i dr.) opskrbljivačima prognanika i izbjeglica... Koja ministarstva, sektore, sve obuhvatiti? Što je s privatizacijom po “Markovićevom zakonu”, je li tu baš sve čisto? Zašto ostaviti predratne profitere koji su u sveopćem mutežu i raspadu do 1990. već stekli značajan kapital, mimo socijalističkih zakona i pravila, a potom se s njim uključili u iduću fazu pretvorbe i privatizacije? Nekako ih treba “tretirati”, može im se, primjerice, dati i orden za rušenje socijalizma, kao i onima ovlaštenicima UDBE koji su za njezino ime i račun u inozemstvu “tjerali (i) biznis”, pa se zatim također uključili, kao uspješni poduzetnici, u tu istu privatizaciju? Gdje je tu granica, možda treba ići sve do Čaruge, ili čak do onoga staroga Glembaya? Ukratko, sve ono i što se propustilo učiniti na vrijeme, sitnim i tihim “obrtom” pravne države, “institucija”, što uporno ponavlja Mesić, a želi se nadoknaditi kakvom kampanjom, često je ili bura u čaši vode, ili poprima oblike nekoga pararevolucionarnoga djelovanja i na koncu biva kontraproduktivno, ako zbog ničega, onda stoga što razara povjerenje kao vezivno tkivo društva...

Mato Dretvić Filakov


Fokus, 01.12.2006

Argentina odala priznanje hrvatskoj emigraciji!

Parlament Republike Argentine, u svečanom plavom salonu veličanstvene zgrade Kongresa, javno se zahvalio 14. studenoga 2006. hrvatskoj emigraciji na njezinu doprinosu u izgradnji argentinske države.

Bio je to hvalevrijedan i emotivan čin kojim je pohvaljena čitava hrvatska dijaspora u Argentini - jer je to prvi put u svijetu da parlament jedne države uručuje hrvatskoj emigraciji priznanje za njezin rad!

Pjevanjem argentinske i hrvatske himne - uz argentinsku i hrvatsku zastavu - započela je priredba. Ceremoniju je u ime Kongresa predvodila zastupnica gđa Mirta Perez. Na podiju su bili veposlanica Republike Hrvatske dr. Mira Martinec, predsjednica Međudruštvenog odbora hrvatskih institucija u Argentini dr. Ivana Vidić, govornici prof. dr. Maja Lukač Stier i prof. Cristian Šprljan, predsjednik Hrvatskog doma u Cordobi.

U svojim izlaganjima govornici su imenovali Hrvate - emigrante koji su svojim radom doprinijeli izgradnji argentinske države na kulturnom, znanstvenom, društvenom, vjerskom i gospodarskom polju.

U dvorani je bila i veleposlanica Bosne i Hercegovine dr. Slavica Karačić, te nacionalni zastupnik dr. Jose Maria Diaz Bancalari; u ime ministarstva vanjskih poslova veleposlanik dr. Jose Mina, koji zastupa srednju i južnu Europu; u ime magistrature dr. Luis Pereira Duarte i dr. Juan Carlos Gemignani; zastupnica Grada Buenos Airesa gđa Clori Yeličić; članovi hrvatskoga veleposlanstva - konzul dr. Boris Bartulin, savjetnik dr. Domagoj Prosoli, poslanik za odjel emigracije - direktor Armando Canziani, te predstavnici sredstava javnoga priopćavanja. Gđa Mirta Perez, zastupnica u parlamentu, tom je prigodom uručila Plaketu hrvatskoj emigraciji, a primila ju je predsjednica Međudruštvenog odbora dr. Ivana Vidić.
Na Plaketi je ispisano:
Časni Sabor argentinske Nacije
Uručuje ovo priznanje hrvatskoj dijaspori u Argentini
Za rad i doprinos njezinih emigranata na razvitku i podizanju naše države
Mirta Perez - Nacionalna Sabornica
Buenos Aires, 14. studenoga 2006.

Dr. Ivana Vidić, zastupnicima u Kongresu, uručila je Plaketu zahvale - - sjećanja na taj dan, koji je zabilježen i u tisku argentinskoga Kongresa...

Dr. Ivana Vidić


POVRATAK BANDITA

Večernji list, 30.11.2006

Željko Komšić vratio Titovu sliku u Predsjedništvo BiH

Josip Broz Tito vratio se na "velika vrata" u zgradu Predsjedništva BiH u Sarajevu i to 16 godina nakon što su njegove slike masovno uklanjane iz svih ureda i javnih ustanova diljem bivše Jugoslavije te zamijenjivanje drugim, "prikladnijim" obilježjima. Na ovaj kontroverzni čin odlučio se hrvatski član Predsjedništva Željko Komšić, a svečanost postavljanja slike u njegov ured prenosila je i državna televizija BHT.

Na televiziji je istovremeno emitiran i prilog o Danu državnosti BiH, a minute su iskorištene i za promociju jedne sarajevske kavane koja nosi Brozovo ime, a čiji je menadžer brat aktualnog šefa Komšićeva ureda, piše portal Pincom.info.

Na ovaj nesvakidašnji potez Željka Komšića svojim je kometarom reagirao i tiražni list "Dnevni avaz" koji piše kako privatno Željko Komšić ima pravo voljeti Tita pa čak ga i tetovirati na ruci, ali da nema pravo narodu Bosne i Hercegovine nametati bilo kakvo ideologiju, a pogotov ne onu komunističku.

"Što će se, na primjer, dogoditi ako sutra Nebojša Radmanović u svoj ured donese sliku Slobodana Miloševića, a Haris Silajdžić sliku Alije Izetbegovića? Tko ih u tome može spriječiti i čemu vodi ova vrsta nametnutog političkog kaprica i voluntarizma. Na kraju, s kojim pravom Željko Komšić, kao hrvatski član Predsjedništva BiH - što mu je ustavna pozicija - Hrvatima u ovoj zemlji nameće komunističku ikonografiju. Posebno što rezultati proteklih izbora govore da za njega nije glasala većina hrvatskih birača", pita se Avazov komentator.

(A.Be.)


Zagreb, 29. 11. 2006.

MOLITVOM SVETE KRUNICE SPASIMO ŽIVOT GENERALA BRANIMIRA GLAVAŠA I OSTALIH BRANITELJA KOJI SU MU SE ŠTRAJKOM GLAĐU PRIDRUŽILI ISPRED ZATVORSKE BOLNICE

Molitvena zajednica, koja u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva "Hrvatska žena" i Marijine legije, već šest godina moli svetu krunicu kod Kamenitih vrata u Zagrebu, svakoga petka u 10 sati, za hrvatski narod i hrvatsku domovinu, a posebno za slobodu uhićenih hrvatskih branitelja, u ovim sadašnjim dramatičnim okolnostima u našoj domovini poziva građane Zagreba da opet, kao i 1991. godine, počnemo svakodnevno, od srijede, 29. studenog, na Trgu bana Josipa Jelačića moliti krunicu za Domovinu, navečer u 21 sat, s upaljenim lampašima, sada posebno za spas života generala Branimira Glavaša, koji u pritvoru u Zatvorskoj bolnici neprekidno štrajka glađu od 27. listopada i već je na izmaku snaga i izmaku života. Ima li itko moćan i savjestan u Hrvatskoj i u svijetu da brani ljudsko dostojanstvo i spasi život čovjeka?

On samo želi da se od optužbi, za koje zna da nije kriv, brani sa slobode ili bar iz kućnog pritvora. Potporu njegovom zahtjevu daje još nekoliko branitelja, štrajkom glađu pred Zatvorskom bolnicom, koji također dovode svoj život u pitanje. Njima se pridružio i humanist Josip Kokić iz Zagreba, koji je odlučio ne uzimati ni hranu ni tekućinu dok se general Glavaš ne oslobodi iz pritvora. Ako se to ne dogodi, spreman je i umrijeti. S obzirom na njegov način štrajka, smrt mu nije daleko. Učinimo za spas prosvjednika, uz Božju pomoć, sve što je u našoj moći. Pomozimo im svojom molitvom svete krunice sa svijećama na javnim trgovima diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i gdje god Hrvati žive. Pozivamo mjerodavne i odgovorne u sustavu vlasti u Republici Hrvatskoj, uz svjetske moćnike, da hitno udovolje zahtjevu generala Branimira Glavaša da se od optužbi brani sa slobode i tako spase njegov život i život ostalih štrajkaša glađu.

U petak u 10 sati molimo redovitu svetu krunicu sa razmatranjima kod Kamenitih vrata u Zagrebu.

S ljubavlju u srcu za sve ljude čvrsto vjerujemo da će Bog, po zagovoru Svete Majke, čuti i uslišati naše usrdne molitve.

U ime molitvene zajednice

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Sarajevo, 28.11.2006.

OKRUGLI STOL O UREĐENJU BOSNE I HERCEGOVINE

Komisija „Pravda i mir“ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine povodom Dana ljudskih prava organizira 14. prosinca 2006. Okrugli stol na temu: „Uređenje Bosne i Hercegovine – strukturalna negacija ljudskih prava?“. Okrugli stol će se održati u Dvorani Pavla VI. u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji, ul. Josipa Stadlera 5, s početkom u 14,00 sati.

„Iako je i iz vlastitoga iskustva uvjerena, u poratnim godinama je organizirala devet okruglih stolova s područja ljudskih prava, da je interes za teme od općedruštvenoga značenja sve slabiji i zbog činjenice da se ovom Zemljom širi krivo uvjerenje kako njezini građani o svome položaju i ulozi ništa ne odlučuju pa stoga nisu ni odgovorni, Komisija smatra svojom temeljnom zadaćom uporno poticati promišljanje i traganje za pravednim uređenjem bosanskohercegovačkoga društva. Koliko god je Daytonski mirovni sporazum i njegove posljedice središnja tema mnogih domaćih i inozemnih ustanova i foruma, očito je da on i dalje ostaje začarani krug iz kojega valja naći pravedan i prihvatljiv izlaz. Očito je da taj izlaz nije moguće naći podjelom na nepomirljive bezrezervne pristaše i bespoštedne osporavatelje. Čini se da pitanje sretnije budućnosti građana i naroda u Bosni i Hercegovini sve očitije svodi na njihovu vlastitu spremnost i sposobnost neposrednoga i demokratskoga dijaloga uz međusobno poštivanje i uvažavanje. U želji da i sama još jedanput dadne svoj doprinos raspravi o okviru zaštite ili nijekanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, Komisija će pozvati ljude od struke i interesa da u otvorenom dijalogu i međusobnome poštivanju još jedanput progovore o naznačenoj temi“, kazao je predsjednik Komisije mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, napominjući da je Okruglom stolu mogu prisustvovati svi zainteresirani.(kta)


Zagreb, 28.11.2006.

Ne ostavljaj nas Branimire!

Dok teku teški dani Glavaša,
Hrvatska cijela u komi spava,
Je li ovo prokleta sudbina naša?
Domovinskog rata pobjeda i slava...

S puškama u ruci bili smo prvi,
Protiv srpskih hordi koljača,
Nismo se plašili ni smrti, ni krvi,
Bradatih nemani, četničkih osvajača.

I što se to sada sa nama zbiva?
Desetak godina poslije rata,
Kao da ratnika više nema živa,
U ovom hrabrom narodu Hrvata.

Tisuće mrtvih grobovima leže,
Dok živi uzdignute, sagnuli glave,
Pa tko to Hrvate okovima veže,
Suicide nama nameće krvave...

Ima li itko od nas na životu?
Da uzvikne gromko, dosta je više!
Hrvatskom rodu da skine sramotu!
Branitelja progon da se jednom briše!

Za slobodu svetu grobovi nas zovu,
Pobjednike slavne Domovinskog rata,
Kreni pravdo u obranu novu!
Za spas časti naroda Hrvata!

Hrvoje Hrvatin


Cetingrad, 27.11.2006. (KTA)

15. OBLJETNICA EGZODUSA STANOVNIKA CETINGRADA

Nizom događaja obilježena je 26. studenoga 15. obljetnica egzodusa naroda Cetingrada i susjednih mjesta u susjednu BiH odnosno Veliku Kladušu. U župnoj crkvi Uznesenja BDM služena je svečana misa, položeni su vijenci i cvijeće kod spomenika palim braniteljima a na kraju je kod drevnog grada Cetina održan kulturno-umjetnički program KUD-ova.

Svečanu misu u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je tajnik biskupa Gospićko-senjskoga Mile Bogovića fra Draženko Tomić, a uz mnogobrojne vjernike nazočili su brojni gosti iz susjednih gradova i BiH. U propovijedi se fra Draženko založio da se načela kraljevstva Božjega žive već ovdje na zemlji: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Također, je podsjetio koliko je veliko blago imati vlastitu državu, te istaknuo da je potrebno njegovati zajedništvo i osjećaj žrtve za drugoga jer nas na to obvezuje "žrtva onih koji su umrli prije 15 godina za našu slobodu".

Župnik Marijan Ožura predstavio je u svojoj završnoj riječi namjeru da se u kripti crkve postavi 14 mramornih ploča na kojima će biti ispisana imena 343 poginule osobe iz općine Cetingrad. Izradu te spomen kapelice financira župa Kastav. Na misi je pjevalo Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora iz Karlovca utemeljeno još davne 1858. pod vodstvom Irene Božičević. Nakon mise u crkvi je održan prigodni recital učenika cetingradske osnovne škole.

Nakon mise u centru Cetingrada blagoslovljen je spomenik hrvatskim braniteljima i žrtvama rata. Za tu zgodu postrojena je cetingradska povijesna postrojba "Karlovački počasni vod", a cvijeće i svijeće su položili predstavnici općinskih vlasti i braniteljskih udruga. Prigodne riječi zahvale izrekao je načelnik općine Nikola Paulić.

Ostatak programa se odvijao na drevnom Cetinu gdje je 1527. održan znameniti sabor hrvatskog plemstva. Zbor "Zora" je otpjevao hrvatsku himnu a glavni organizator susreta Ivan Mateša je podsjetio na strašni egzodus, te se toplo zahvalio stanovnicima Unsko-sanskog kantona koji su ratne 1991. primili izbjeglo stanovništvo Korduna. Tri pjesme je izvela karlovačka klapa "Ivan Mažuranić". Slijedili su nastupi KUD-ova: "Cetingradska tamburica" iz Cetingrada, "Fra Ivan Franjo Jukić" iz Vojnića, "Sveti Duh" iz Hrvatskog Blagaja, "Lađevčani" iz Lađevca, "Anton Matija Relković" iz slavonskog Davora i "Izvor" iz Rakovice.


Aschaffenburg, 27.11.2006. (KTA)

BISKUPU KOMARICI URUČENA „NAGRADA NEUSTRAŠIVOSTI 2006“

U subotu, 25. studenoga 2006. uručena je banjolučkom biskupu mons. Dr. Franji Komarici „Nagrada neustrašivosti 2006.“ njemačkog grada Aschaffenburga. U najvećoj dvorani grada, u nazočnosti velikog broja uzvanika, među kojima su bili nadgradonačelnik Aschaffenburga g. Herzog, više gradonačelnika, članova Bavarske vlade, vlade Savezne Republike Njemačke, Europskog parlamenta, predstavnici Katoličke i Evangeličke Crkve, kulturnog i privrednog života te većeg broja gostiju iz raznih dijelova Njemačke i nekih drugih europskih zemalja te generalnog konzula Bosne i Hercegovine u Münchenu g. Salka Bitange, nagradu su biskupu uručili – u ime sedmočlanog žirija, Heinz Danner i Wolfgang Gärthe.

U obrazloženju za dodjeljivanje „nagrade neustrašivosti 2006“ žiri je, između ostalog, naveo da je „gospodin Komarica svojim neustrašivim i neumornim zalaganjem tijekom rata 1992- 1995. spriječio oružane konflikte velikih razmjera – bio je odvažni zagovornik obespravljenih u banjolučkoj regiji“

U svojoj pozdravnoj riječi nadgradonačelnik Aschaffenburga je naglasio da je „za grad Aschaffenburg izuzetna čast što su njegovi građani u osobi biskupa Komarice iz bosansko-hercegovačkog grada Banja Luke mogli odlikovati svojom 'nagradom neustrašivosti' za godinu 2006. jednu istinski moralnu veličinu današnjice, poznatu daleko izvan svoga zavičaja i domovine. Želimo svakako pomoći plemenitim naporima biskupa Komarice u njegovoj obrani obespravljenih i pomaganju potrebitih“.

Prigodni „pohvalni govor“ održala je predsjednica Odbora za Jugoistročnu Europu Europskog Parlamenta Doris Pack. Najprije je govorila o banjolučkoj regiji 90-ih godina „koja je bila daleko od očiju svjetske javnosti, u kojoj nije bilo rata između različitih nacionalnih grupacija, ali – zbog slijepe mržnje – jedni su zlostavljali, a drugi strpljivo podnosili zlostavljanja u tihoj nadi da to zlostavljanje jednom mora prestati ili su morali bježati jer je njihov život bio ugrožen, a uvjeti života su postali neizdrživi“.

„Katoličkom stanovništvu Banjalučke biskupije uništavani su njihovi korijeni kako se nikad više ne bi vratili u svoje župe. U uzburkanom valovlju tog vremena našla se jedna postojana stijena koja je uporno odolijevala. Bio je to biskup te biskupije, koji je neustrašivo dizao svoj glas protiv silnika, koji je ostao u svojoj domovini uz zgranutost i zdvajanje tanošnjih srpskih političara, koji je svu pakost i sam iskusio, bio kidnapiran, zlostavljan, držan mjesecima u kućnom pritvoru. Ostao je i tako preostalim Hrvatima i Muslimanima davao osjećaj da je s njima netko koji nad njime bdije i pruža potporu. Zgradu svoga Ordinarijata je ispraznio i pretvorio u bolnicu u kojoj su liječničku pomoć primali svi: katolici, muslimani i siromašni Srbi. Njegov Biskupijski Caritas je prakticirao ljubav na djelu u pravom smislu te riječi: lijekove, hranu, odjeću i drugu pomoć prosilo se u inozemstvu i snabdijevalo ljude u potrebi. Mi sve to nismo uopće ili tek prekasno primili na znanje, jer se etničko čišćenje događalo ne u borbama nego tiho i bez TV kamera. Rat je završen nepravednim mirovnim sporazumom u Daytonu koji sve do danas ne omogućava normalnu državu Bosnu i Hercegovinu, nego cementira etničko progonstvo.“

Navodeći primjere ubijanja i mučenja svećenika i drugih vjernika, rušenja crkava i džamija, atmosferu tuge, beznađa, straha i bespomoćnosti kojima je biskup Komarica bio svjedokom, ona je istaknula njegovu „neumornu odvažnost da sva ta zlodjela neumorno kritizira u svojim mnogim pismima i apelim domaćim i međunarodnim političarima. Nailazio je na ravnodušnost i nerazumijevanje međunarodnih političara , a u Bosni i Hercegovini na neopisivu srdžbu onih koji su ga se svakako željeli riješiti“.

Spomenula je zatim da se zločin i nepravda, posebno prema prognanicima i izbjeglicama u tom dijelu BiH nastavlja svih poratnih godina. Ugledna europska političarka je rekla da „biskup i danas jednako neustrašivo kritizira nepravdu koju čine domaći političari ali i predstavnici međunarodne zajednice, kojI ne vrše jači pritisak na vlasti RS da omoguće veći broj povratnika“. „Njegova odvažnost se danas očituje i kroz druge oblike: osnivanje obrazovnih i odgojnih ustanova i socijalno- zdravstvenih institucija , koje koriste i mnogi nekatolici“. Naglasivši da je biskup Komarica „trn u tijelu mnogih političara u BiH i onih koji tamo rade u ime međunarodne zajednice; on se i dalje odvažno suprotstavlja zlobi jednih i komotnosti drugih“, europska političarka Pack je izrazila „svoju radost što će dodjelom ovog priznanja opet nešto više ljudi saznati kako odvažan je bio i jest ovaj biskup, a njegov primjer će možda nekoga potaknuti da se i sam založi - uz mnogo manje rizika - za kakvu dobru stvar“.

Zahvalivši domaćinima i svima nazočnima, koji su „iz bliza i daleka stigli za ovu prigodu u ovaj povijesni grad“ biskup Komarica je u svom prigodnom govoru najprije naglasio kako je „dodjeljivanje nagrade neustrašivosti grada Aschaffenburga jasni znak vjerodostojnosti, otvorenosti prema svijetu i osjetljivosti domaćih građana za nešto što ima snage da potakne na činjenje dobra i tako bude nadvremensko“. Zatim je istaknuo da on „osobno ništa posebno nije činio niti čini, nego samo svoju dužnost – i kao čovjek i kao kršćanin i kao biskup. Istinsko, najveće priznanje pripada svećenicima i redovnicima i onim vjernicima laicima koji su podnijeli mučenja i živote svoje dali za spašavanje drugih, pružajući drugima nesebičnu pomoć i zaštitu“. Također je naglasio da je „potrebno biti osvjedočen kako je obrana bogolikosti čovjeka obveza savjesti. Što je više takvih osvjedočenih ljudi u jednoj sredini, to će biti više šanse da se spasi čovjeka od njegova nagnuća prema destrukciji ili od destrukcije drugih egoista. Bezočno činiti je užasno, još užasnije je dopustiti da se bezočnost čini. Povijest i u ovoj zemlji i u Bosni i Hercegovini bi nas morala naučiti kamo vodi šutnja o nečovještvu, dopuštenje psihičke manipulacije i navika na nasilje i teror“.

„Cijena kukavičluka je samo zlo; žanjemo odvažnost i i pobjedu samo ako smo spremni na žrtvu i ljubav. Mirna budućnost čovjeka i čovječanstva ovisi o ljubavi. Nema pravednog i trajnog mira bez strastvene ljubavi prema takvom miru. Takav mir je potreban i u mojoj domovini Bosni i Hercegovini i u mnogim drugim dijelovima svijeta. On treba svoje proroke, svoje graditelje ne samo među državnicima, političarima, stratezima, znanstvenicima nego i među svim drugim plemenitim ljudima, starijim i posebno mlađima, koji imaju pravo na mirnu budućnost. Svaki od nas se treba osjećati pozvanim kao vjerodostojan graditelj pravednog mira, založiti se snagom uma i srca za pravedna i pravovremena rješenja problema barem u svojoj životnoj okolini“. „Istinski čovjekoljupci imaju uvijek prednost! Zato nemojte se umoriti!“ – poručio je na kraju svog govora biskup Komarica otpjevavši zatim pjesmu „Fala“ na hrvatskom i njemačkom jeziku uz veliki aplauz nazočnog mnoštva.

Biskup Komarica je tijekom svog trodnevnog boravka u Aschaffenburgu imao mnoge susrete – osim s nadgradonačelnikom, s privrednicima, liječnicima, također i u dvjema školama – gimnazijama s učenicima i profesorima, a predvodio je bogoslužja u gradskim crkvama i bio s članovima Hrvatske katoličke misije u tom gradu. Dogovorene su i neke konkretne akcije solidarnosti grada i raznih institucija i ustanova s biskupom za bolju budućnost stanovnika Bosne i Hercegovine.(kta/tabb)


Politički zatvorenik

IMAJU LI HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI ALTERNATIVU?

Već više od jednog i pol stoljeća, Bosna i Hercegovina je ključna točka hrvatskog pitanja. Ne računajući razdoblje NDH, kad se činilo da je ta zemlja napokon ušla u sastav hrvatske države, što je – objektivno gledano – državnopravno, nacionalno, politički i psihološki trebalo imati puno veću specifičnu težinu od (zbog niza razloga neminovno privremenoga) gubitka dijela Dalmacije i Gorskoga Kotara, čitavo to stoljeće i pol karakterizira nazadak hrvatske državne i narodne misli u BiH.

Ako se hrvatsko-muslimanski sukob 1993./94. može ocijeniti razdobljem najveće kušnje, a kasnije batrganje od Washingtona preko Daytona do tzv. hrvatske samouprave samo pokušajem samozavaravanja s pogubnim posljedicama uzmicanja s dostignutih pozicija, onda su ovogodišnji izbori nepobitan dokaz da je ono što nazivamo hrvatskom politikom u BiH dotaknulo samo dno. Hrvatskim je članom Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, Sarajlija hrvatskog podrijetla, koji svoj jezik naziva bosanskim, koji nikad nije bio članom nijedne političke stranke s hrvatskim predznakom, koji kao ateist ne može u potpunosti shvaćati potrebe svojih pretežno katoličkih sunarodnjaka u jednome društvu koje je snažno konfesionalno obojeno, i koji čak ni iz posve pragmatičnih razloga nikad nije poželio zatražiti hrvatsko državljanstvo i hrvatsku putovnicu, pokazujući tako da ničim ne želi deklarirati svoju pripadnost hrvatstvu.

Uznemirenost izborom Komšića

Iako je posve jasno, da je uloga Predsjedništva BiH vrlo ograničena, simboličko je i političko značenje ovog izbora strahovito veliko. Radi toga, nema skoro ni jednoga društvenog čimbenika u hrvatskome korpusu, koji nije izrazio uznemirenost Komšićevim izborom.

I kardinal Vinko Puljić, kojega se nipošto ne može nazvati zagovornikom radikalnih koraka ili pobornikom politike podjele BiH, bez oklijevanja je dao snažnu političku izjavu: i ako se priznaje legalnost Komšićeva izbora, malo tko mu nije osporio legitimitet, budući da je izabran pretežno bošnjačko-muslimanskim glasovima. Već sama činjenica da je pripadnicima jednog naroda omogućeno presudno utjecati na izbor predstavnika drugog naroda, u nepomirljivom je sukobu s duhom i logikom Daytona, koji je – unatoč bastardnoj strukturi jedne države s dva entiteta i tri naroda - impostirao nacionalno predstavništvo («nacionalni ključ») kao ključni kriterij opstanka BiH. Jer, koja je uopće svrha hrvatskog predstavnika u saveznim, nadentitetskim strukturama, ako tog predstavnika ne biraju (samo) Hrvati, i ako, slijedom toga, brojniji narod može malobrojnijemu nametnuti njegova predstavnika. Drugim riječima, današnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH izbor je primarno bošnjačko-muslimanskoga izbornoga tijela, a ne predstavnik Hrvata, koji mu uostalom i nisu dali dovoljan broj glasova.

No, stvar je ipak složenija nego što se čini na prvi pogled.

Ponajprije, ne bi se reklo da u muslimansko-bošnjačkome izbornom tijelu, bar zasad, doista postoji tendencija utjecanja na izbor predstavnika drugog naroda. To je izborno tijelo još uvijek okrenuto sebi i svojim predstavnicima, tim više što je posljednjih godina i u muslimanskome političkom korpusu primjetno snažno raslojavanje, a dosad neosporno najjaču političku snagu, Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije, potresaju unutarnji nemiri i rascjepi. Drugim riječima, Muslimani-Bošnjaci u ovom trenutku imaju prečih briga, iako možda među njima ima skupina, koje bi te brige rješavale slabljenjem hrvatskog čimbenika. Makar je zamjenik reisu-l-uleme Mustafe Cerića, dakle, drugi čovjek Islamske zajednice, naibu-reis Ismet ef. Spahić jednu budalastu provokaciju, poput noćnog napada na jednu mostarsku džamiju, nazvao hrvatskom osvetom za to «što su ih Bošnjaci izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH porazili na izborima» (i time doveo u pitanje ocjenu, da Komšićev izbor nije plod neke protuhrvatske muslimanske strategije), ipak bi staloženija analiza pokazala, da je Komšićev izbor posljedica niza drugih okolnosti.

To je u prvom redu tužni finale jedne nedosljedne hrvatske politike, a ne plod paklenoga plana drugih naroda.

Hrvatska, nažalost, nikad nije bila spremna bezuvjetno braniti hrvatsku misao u BiH. Kao što pozlata ne može promijeniti bit neplemenite kovine, tako ni poneka usput popabirčena Starčevićeva misao nije mogla prikriti avnojsko-zavnohovske naslage koje su definirale hrvatsku politiku devedesetih godina. Moglo bi se, dakako, na prvi pogled za takav pristup naći isprika u teškim okolnostima u kojima je sama (uža) Hrvatska bila. Agresija i nametnuti rat, okupacija skoro trećine zemlje, nerazumijevanje međunarodne javnosti, embargo na uvoz oružja, borba za međunarodno priznanje... Sve su to, doista, važne okolnosti o kojima je tadašnje hrvatsko političko vodstvo moralo voditi računa.

«Sedam sekretara SKOJ-a» na vlasti u Herceg-Bosni

Istodobno, s muslimanske strane nije bilo dovoljno spremnosti za suradnju. Koliko god između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića postojalo osobno nepovjerenje, pa i animozitet, uzroci neslaganja puno su dublji. Dok je Tuđman 1990./91. taktizirao prijedlozima o konfederalizaciji jugoslavenske države, Izetbegović i krug oko njega imali su drugačiju stratešku orijentaciju. Oni nisu željeli raspad Jugoslavije. Izetbegović je, i nakon rata, u više navrata ponovio, kako raspad Jugoslavije nije bio u interesu Muslimana-Bošnjaka, i kako je njihovo intelektualno i političko vodstvo u svakom trenutku moralo voditi računa o Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji.

Tu, dijelom nedorečenu misao, posve je jasno konkretizirao svojedobni najbliži Izetbegovićev suradnik, Adil Zulfikarpašić, koji je još u emigraciji zagovarao protuhrvatski sporazum sa Srbima. Nije se radilo samo o potrebi zaštite Muslimana izvan BiH, nego i o njihovu velikome demografsko-političkom značenju: za manje od 50 godina u jednoj bi reformiranoj Jugoslaviji Muslimani postali većina. To su, uostalom, bili presudni motivi tajnih muslimansko-srpskih pregovora, koji su iza leđa Stjepana Kljuića i družine, započeli u ljeto 1991. Uz Izetbegovićev su pristanak – da stvar ostavi dojam još veće drskosti i bezobzirnosti – započeli u zgradi Predsjedništva u srcu Sarajeva, a nastavljeni su u Beogradu, dok se Izetbegović tajno sastajao s Blagojem Adžićem u Ohridu.

Nema sumnje, da je takvo ponašanje motiviralo i dijelom opravdavalo centrifugalne tendencije među Hrvatima u BiH, tim prije što oni – posve razumljivo – svoje duhovno i političko središte nikad u povijesti nisu vidjeli u Sarajevu. Proces hrvatsko-muslimanskog udaljavanja 1990.-1992. dodatno je obilježila činjenica, da su kritičari ubrzanih priprema za samoobranu i institucionalno samoorganiziranje Hrvata u BiH pretežno dolazili iz jugonostalgičarskih i neokomunističkih krugova, koji ni danas ne žele pojmiti, da su tajni muslimansko-srpski pregovori započeli pola godine prije formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, i da je Hrvatsko vijeće obrane ustrojeno punih deset mjeseci nakon što je 10. lipnja 1991. pod okriljem SDA formirana Patriotska liga, kao oružana formacija za zaštitu samo muslimanskog naroda. Kritika iz hrvatskih državotvornih, nacionalističkih redova, bila je mlaka i svodila se na pojedince, uglavnom bez većeg utjecaja na javno mnijenje. I, povrh toga, ona se svodila na argumentaciju koja na terenu očito nije funkcionirala: Muslimani su se konstituirali kao nacija, a podsjećanje, recimo, na zajedništvo iz doba NDH, više je štetilo nego koristilo, jer je otklon od hrvatstva bio jedan od važnih konstituensa nove nacije, a jugoslavensko-komunistički dril o zločinačkom značaju ratne hrvatske države zavukao se duboko pod kožu.

Zašto su hrvatski nacionalisti šutjeli, i danas je nemoguće sa sigurnošću reći. Jesu li presudili nedostatak političkoga (i vjerskog, uostalom) odgoja, unutarnji problemi (jer smo BiH već u komunizmu navikavani promatrati kao vanjski problem!), velika karizma i popularnost predsjednika Tuđmana, ili svi ti čimbenici pomalo, danas je uglavnom svejedno. Ostaje činjenica, da je odricanje od muslimanske komponente hrvatskoga nacionalnog bića (ukoliko se Muslimani već nisu prethodno odrekli hrvatstva) prošlo bez ikakvih zapaženijih potresa. I da se sve zaustavilo na tome, taj proces – u svjetlu stvaranja samostalne države - ne bismo smjeli nazivati tragičnim, makar bi on kod mnogih nacionalista ostavio trajno gorak okus u ustima.

No, problematično je, da usporedno s tim cijepanjem nacionalnog bića traje proces negativne selekcije unutar hrvatskoga političkog i kulturnog prdstavništva. Prelistamo li po sudbinama ljudi koji su nakon Drugoga svjetskog rata održavali luč hrvatstva u BiH (ostatci nacionalističkog pokreta, svećenici i redovnici, politički uznici) i ljudi koji su u praskozorje demokracije prionuli obnovi hrvatskih kulturnih udruga i osnivanju političkih stranaka, lako ćemo uočiti da su oni već 1992. skoro u cijelosti marginalizirani. Na površinu su – u politici, vojsci i uopće u javnom životu, pa čak i u crkvenim redovima - isplivali bivši pouzdanici KOS-a i UDB-e, dojučerašnji partijski sekretari, komunistički istražitelji i javni tužitelji, pa nije ni slučajna ni pogrješna duhovita doskočica, da je Herceg-Bosnom vladalo «sedam sekretara SKOJ-a».

Takva je vladajuća struktura, koja je svoje novopronađeno «hrvatstvo» dokazivala konjunkturnim radikalizmom i podrepaštvom, generirala nove metastaze. Zahvaljujući ratu, izbjegličkom valu i teškoćama s opskrbom, kriminalci svih boja – obično zaogrnuti povećim barjakom - našli su izvrstan poligon za bogaćenje. U podlozi većine slučajeva ratnih zločina, «etničkog čišćenja», otvaranja logora i protjerivanja ljudi, stoje zapravo partikularni interesi kriminalnih skupina, a ne nekakva promišljena (pa makar promašena) nacionalna politika. Upućeniji će znati, da većina Hrvata u BiH nije simpatizirala s tim pojavama, kao i to, da ta ostapbenderovska struktura nije iz službenog Zagreba dobivala nadahnuće, makar je tamo prečesto nalazila opravdanje.

Je li razlaz morao dovesti do sukoba?

I opet se valja upitati: zašto? Povijest će pokazati, da Tuđman nije želio ni rat ni zločine, da je uvijek u prvi plan stavljao političko rješenje, i da je hrvatsko nacionalno biće doživljavao integralistički. No, među Hrvatima u BiH zarana se pojavila tendencija, da se definira, pa čak i naglasi, različitost interesa Hrvata u Hercegovini, od «ostalih» Hrvata u zemlji. Da sama blizina i naslonjenost na Republiku Hrvatsku tomu nije glavni uzrok, jasno pokazuje činjenica da su Posavljaci zapravo najsnažnije i najdosljednije oponirali grudskomu modelu rješenja hrvatskog pitanja.

Ali, politički Gruđani su u političkom Zagrebu imali snažnije zagovornike i zaštitnike. U svoj toj igri vješto je korišten Tuđmanov autoritet i njegova karizma. Tzv. predsjednički transkripti jasno pokazuju kako se Tuđmanu prešućivalo, ali i to, kako ga se dalo uvjeriti, samo ako se stvar prikaže tako, da ju se može svrstati u nacionalne interese. Pred predodžbom da se radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, prvi je hrvatski predsjednik uvijek rado polagao oružje. To su, uostalom, lukavo koristili i predstavnici tzv. međunarodne zajednice, čija će sramna uloga u izazivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba tek u budućnosti, u slobodnoj Hrvatskoj, biti predmetom istraživanja.

Jednim dijelom izravnim djelovanjem na terenu, a drugim dijelom načinom na koji su vođeni politički pregovori, međunarodna je zajednica poticala konfrontaciju između Hrvata i Muslimana. Istodobno je vrbovala svoje pouzdanike u najvišim strukturama, pa je jednom prigodom u Hrvatskome državnom saboru, doduše u drugome kontekstu, zastupnik Ivan Milas otvoreno kazao, kako je očito da Britanci, Francuzi, Amerikanci i drugi, imaju svoje ljude u hrvatskoj vladi, pa se valja upitati, imaju li svoje ljude tamo oni, koje bi ta vlada trebala predstavljati – Hrvati!

Tuđmana se, pak, s jedne strane ucjenjivalo sprječavanjem reintegracije okupiranih područja (plan «Z4», Holbrookove prijetnje oko Podunavlja), a s druge strane, podilazilo mu se pripovijestima o «sukobu civilizacija», o Hrvatskoj kao «regionalnoj sili» i o misiji Hrvatske, da štiti zapadnu uljudbu i amortizira navodnu islamističku opasnost u Bosni. Uglavnom, na nj se svaljivala odgovornost, i većina je nepopularnih odnosno problematičnih poteza prikazana tako, kao da ih je Tuđman povukao po svojoj volji i vlastitoj ocjeni.

Hrvatska je tako, kroz Tuđmana, postala krivac za teritorijalne ambicije prema BiH (Tuđman je govorio o Hrvatskoj do Drine i još 1990. uvjeravao Izetbegovića da su Muslimani zapravo Hrvati), a onda je kriva za dijametralno suprotan plan – skrivila je podjelu te zemlje. Hrvatska je kriva što je oružjem pomogla obraniti Hercegovinu i Srednju Bosnu, jer je to faktično agresija na susjednu državu, ali je kriva i za to, što nije oružjem spriječila pad Posavine i što nije oslobođena Banja Luka, jer to ne bi bila agresija na BiH. I tako dalje. A onda se u Korizmi 1994., dok su se drugi odricali mesa, vina ili cigareta, Tuđman preko noći odrekao Herceg-Bosne. Kao utjeha, ponuđen mu je nacrt konfederalnog ugovora, a tko god je htio, mogao je svega nekoliko dana nakon Washingtona dobiti – inače tajnu - raščlambu Izetbegovićeva američkoga pravnog savjetnika, prema kojoj Federacija BiH faktično biva podvrgnuta Republici Hrvatskoj. Put do Daytona bio je ravan i popločan. Kad se nedavno govorilo o reviziji toga nesretnog ugovora, jedan od njegovih tvoraca, Richard Holbrooke, otvoreno je ponovio ono što već jasno stoji u njegovim memoarima: Hrvati nemaju pravo tražiti reviziju Daytona i eventualno stvaranje trećeg entiteta, jer su se toga u Daytonu odrekli. Nagrada koju je Tuđman tražio za svoju pomoć u okončanju rata, bila je mirna reintegracija Podunavlja.

Ima li alternative?

Naravno, ta je američka (Holbrookeova) ocjena nužno privremenog značenja, i može funkcionirati samo u sadašnjem odnosu snaga. Ona uvelike podsjeća na svojedobne, dvadesetak godina stare kvaziustavnopravne prepirke o tome, je li pravo na samoodređenje «konzumirano» odnosno «potrošeno». A ne treba nam budućnost da bismo vidjeli kako politički odnosi u BiH nisu definirani i kako su sve tamošnje strukture u snažnom previranju. Jedni smatraju, kako je akumulirana tolika količina nacionalne mržnje, da bi – u slučaju odlaska stranog protektora – uskoro izbio novi oružani sukob. Drugi vjeruju u postupne političke promjene koje bi dovele do stvaranja trećeg entiteta, što bi, po njima, bila pretpostavka stabilizacije, a treći misle, da će gospodarska i prometna integracija dovesti do unifikacije zemlje.

U tom je svjetlu Komšićev izbor višestruko važan, pa je uputno analizirati ponašanje političkih čimbenika, koji su do njega doveli.

Na najnižoj razini, on detektira podmuklost Zlatka Lagumdžije i bosanskohercegovačkoga SDP-a (kojemu je, nemojmo to zaboraviti, Račan sa svojom svitom čestitao izborni uspjeh). Iako sva istraživanja pokazuju, da su među pristašama i biračima SDP-a u Federaciji BiH Hrvati razmjerno najmalobrojniji, ta je stranka faktično istaknula kandidaturu za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije se upuštala u slabljenje bošnjačkoga korpusa, nego u dodatno razbijanje najslabijega, hrvatskog.

Važnije je, međutim, upozoriti na ulogu međunarodne zajednice. Njezini se namjesnici u Sarajevu već godinama izravno pačaju u personalnu politiku političkih stranaka, pa su tako u više navrata utjecali na smjenjivanje prvaka i tamošnjega HDZ-a. Da se razumijemo, Hrvati ne bi imali zašto žaliti za Antom Jelavićem, koji je od prosječnog oficira JNA, za svega nekoliko godina upravljanja logistikom HVO-a, stasao u pravoga Kreza, a ni za Draganom Čovićem, također moćnim biznismenom u balkanskom smislu te riječi, i svojedobnom ujdijevskom vedetom, koja je svoju odanost bratstvu i jedinstvu još uoči samog početka rata dokazivala ćiriličkim potpisima. Problem je u tome, što te predstavnike Hrvata – ma kako skandalozna bila činjenica da su u tu poziciju uopće došli – smjenjuje netko drugi, netko tko za to nema nikakva, a ponajmanje demokratskog mandata.

Nasrtaji tzv. međunarodne zajednice na HDZ BiH posljednjih su se mjeseci zaoštrili, a ključna je njihova uloga razbijanje tzv. nacionalnih stranaka. Zubakova Nova hrvatska inicijativa stasala je na prividnome Zubakovu otporu dejtonskom žrtvovanju Posavine, ali je trajno ostala na političkoj margini. Kao bivši pravovjerni komunistički tužitelj, Zubak je i sam bio previše duboko upleten u negativne pojave u HZ HB, da bi mu puk to mogao oprostiti. Hrvatska stranka prava pokazuje znakove napredovanja, ali svoj utjecaj još uvijek ograničava na dijelove Zapadne Hercegovine, otvoreno se oslanjajući na neke tužne i još tužnije stranice nedavne ratne povijesti (Blaž Kraljević i HOS). Đapić-Jurišićeva stranka ipak nije u stanju definirati svoja gledišta o ključnim pitanjima nacionalnog opstanka, nego koketira sa svim, počesto suprotstavljenim opcijama.

Hrvatski je favorit, dakle, ostao HDZ BiH, više po inerciji, nego po izgrađenosti programa i kakvoći vodećih ljudi. Radi toga ga je trebalo skresati.

I dok je trajala ta operacija, u isto su vrijeme sa Zapada dolazili impulsi o potrebi revizije Daytona i stvaranju trećeg entiteta. O tome su odjednom počeli govoriti i ljudi, koji su se svojedobno žestoko opirali hercegbosanskom rješenju, poput Franje Topića, prvaka Napredka, koji se na nekim drugim područjima djelatnosti redovito pokazuje spretnijim, nego na političkome poprištu.

Jedva tri mjeseca prije izbora utjecajni je Financial Times objavio opširan članak o ustroju Europe za dvadesetak godina, u kojemu je predviđeno postojanje, ni manje ni više, nego – Herceg-Bosne. Bio je to izravan poziv na radikalizaciju hrvatskih zahtjeva. No, da se stvar ipak ne bi izjalovila, uz blagoslov i poticaj Sanaderova HDZ-a, osnovan je HDZ BiH s dr. Božom Ljubićem. Ljubić je svojedobno, krajem devedesetih, predstavljan kao Tuđmanov kandidat za čelnu poziciju HDZ BiH, ali ga je na izbornome saboru glatko pobijedio tadašnji njegov suparnik, Jelavić. Nasuprot predstavi za javnost, tadašnju su Jelavićevu pobjedu izrežirali tobožnji Tuđmanovi izaslanici i prividni Ljubićevi podupiratelji. Osim što je sebe odveo na optuženičku klupu, Jelavić je uskoro odveo Hrvate u tzv. samoupravu, uslijed koje su napuštene tisuće radnih mjesta u vojsci i državnoj upravi. Kriminal je, kao i obično, vješto prikriven borbom za nacionalne interese, bez obzira na posljedice koje su se mogle predvidjeti.

Scenarij je sada bio nešto drugačiji. Više se nije moglo javno podupirati jednoga, a tajno raditi za drugoga, nego se išlo na otvoreno razbijanje stranke. Time se ujedno na BiH prenijela i stranačka polarizacija iz Republike Hrvatske. Iza Čovića i njegova štićenika, Ive Mira Jovića, svrstale su se – tobože nacionalističke – oporbene skupine iz Republike Hrvatske, a svima je moralo biti jasno da stvaranje frakcije odnosno paralelne stranke u izbornoj godini programirano vodi u – poraz.

HDZ BiH je taj poraz i doživio, HDZ 1990. i nije stvoren da pobijedi.

Rezultat? Premijer Sanader je pozvan u Washington, gdje ga je srdačno dočekao George W. Bush, jedan od najnepopularnijih i najmračnijih američkih predsjednika u novijoj povijesti. Svoju ulogu u «regiji», Hrvatska opet dokazuje pacificiranjem svojih sunarodnjaka i njihovim dodatnim političkim cjepkanjem. To je kontekst u kojem je izabran Željko Komšić. A u toj situaciji, postavlja se pitanje, koje mogućnosti ostaju Hrvatima u BiH.

Jedna je, da ponovno očekuju političku pomoć iz Zagreba, koju – ako pogledamo vladajuću strukturu i ono što joj se nudi kao alternativa – ne će tako skoro dočekati i koja, kad bi i došla, nije nužno od koristi, kao što smo vidjeli prethodnih godina. Druga je, da konačno preuzmu odgovornost za vlastitu sudbinu u svoje ruke. No, hoće li u toj drugoj varijanti izabrati politiku jačanja ili slabljenja BiH, posve je druga stvar. Ako se okrenu prema jačanju, moraju tražiti suradnju s Muslimanima-Bošnjacima. U tome im, nesumnjivo, od koristi može biti ponašanje predsjednika Mesića (da, eto, i on jednom bude od nekakve koristi!), kojemu će povijest nesumnjivo u zasluge upisati nastojanje da se kako-tako održe korektni odnosi između Hrvata i Bošnjaka. Ako se, pak, odluče na slabljenje BiH, moraju biti spremni na daljnje produbljivanje regionalnih razlika i interesa u hrvatskome korpusu, a onda i na političko mrvljenje i demografsko slabljenje, što bi u konačnici – uz žrtve - moglo dovesti do narodnosno-teritorijalne homogenizacije, koja bi omogućila stvaranje trećeg entiteta i, u perspektivi, miran razlaz konstitutivnih naroda i njihovih jedinica.

Izbor ni u kojem slučaju nije lak. No, ako ga usporedimo s duhovno-političkom klimom u kojoj su djelovali hrvatski političari početkom XX. stoljeća, izvući ćemo dalekosežnu pouku. Svi oni koji su tada napustili čvrsto uporište u pravaškoj, starčevićanskoj misli, hoteći biti pragmatični i mudri, objektivno su djelovali protiv Hrvatske, pa i onda kad su mislili i htjeli djelovati u interesu Hrvata. Neki su skrenuli umom (Supilo), neki su se pokajali i bar pred smrt vratili bistromu izvoru (Trumbić), a neki su - preko ministarskih fotelja - sletjeli ravno na smetlište nacionalne povijesti (Smodlaka, Drinković, Anđelinovići).

Ako, dakle, ne znamo puta, vratimo se pouzdanu putokazu – Starčeviću: «Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah, neka ih to pet bude slobodno i sretno». To je jedini savjet na kojega mi, Hrvati iz Republike Hrvatske, imamo pravo...•

Tomislav JONJIĆ


Politički zatvorenik

JE LI STARČEVIĆ BIO RASIST I ANTISEMIT?

Većini je poznato, da postoji neslužbena elektronička enciklopedija, zvana Wikipedia. Nju ne pišu stručnjaci, nego «svatko»: svatko, naime, može pokušati uvrstiti svoj prilog i svoje gledište o određenoj temi odnosno natuknici. Upravo to se smatra razlogom njezine relativne pouzdanosti, budući da bi se – zbog takvog načina nastajanja enciklopedijskog teksta – smjelo pretpostaviti da će svako ekstremno stajalište, tj. gledište koje bitno odudara od općeprihvaćenih i prihvatljivih činjenica, u vrlo kratkom roku biti zamijenjeno čitateljskom intervencijom.

Kakva je sudbina u takvoj enciklopediji zapala Oca Domovine, dr. Antu Starčevića?

Njegov je životopis i političko djelovanje obrađeno u Wikipediji, te je u trenutku pisanja ovog teksta, posljednjeg dana listopada, još uvijek dostupno na internetskoj stranici http://en.wikipedia.org/wiki/Ante_Starcevic. Tu se, između ostaloga, nalazi i ocjena da je, «prema utvrđenjima hrvatskih povjesničara M. Gross i I. Goldsteina, Starčević bio rasist i antisemit» (as per findings made by Croatian historians M. Gross and I. Goldstein, Starčević was a racist and an anti-semite).

Svatko tko o Starčeviću išta znade, znade da su mu ta dva atributa apsolutno nepravedno pripisana. Može se raspravljati, je li Starčević postao frankofilom zbog mržnje na Austriju, i je li samo time motivirano njegovo baštinjenje niza tekovina Francuske građanske revolucije. Može se raspravljati i tome, jesu li te ideološke komponente nadjačale njegov tradicionalizam, i je li on doista prvi naš liberal zapadnoga kova, kako se uvriježilo smatrati. No, da je sva njegova politička misao natopljena rodoljubljem i ljubavlju prema slobodi i jednakosti svih ljudi, ostat će neprijeporno. Uostalom, to i jest razlog, zbog čega je starčevićanstvo snažnije nego ijedna druga politička ideja u Hrvata, okupila hrvatske katolike i hrvatske muslimane, zbog čega je imala brojne pristaše među pravoslavnima i židovima, i zbog čega je u Hrvatskoj misao slobode nerazdvojna od pravaštva.

Bilo bi, naravno, preuranjeno i nepravedno, Mirjanu Gross i Ivu Goldsteina kriviti za trenutnu vikipedijsku ocjenu Ante Starčevića, jer u njihovim djelima ona zapravo ne postoji. Gross je pokazala da nije kadra odhrvati se predrasudama o dr. Josipu Franku, Starčevićevu nasljedniku na čelu Čiste stranke prava, pa za Franka – inače pokrštenog Židova – zapravo ne nalazi pozitivne riječi. Njezine ocjene u tom pogledu jedva su odmakle od propagandnih, pamfletističkih tvrdnji Viktora Novaka i sličnih, da je Frank i po nacionalnoj izdaji izravni preteča ustaštva. Neusporedivo staloženiju i utemeljeniju sliku Josipa Franka i frankovaca, u svojoj je doktorskoj disertaciji i kasnije objavljenoj monografiji o jednom razdoblju djelovanja Čiste stranke prava, dao kasnije dr. Stjepan Matković.

No, stav M. Gross prema Starčeviću, osim u posljednjim godinama njegova života, u biti je pozitivan, a njezina Povijest pravaške ideologije (1974.) bila je više od dva desetljeća zapravo jedini sustavan rad o pravaškoj misli u Banskoj Hrvatskoj. Donekle isto može se kazati za Goldsteina, koji je ipak u novinskim istupanjima i podlistcima, mogao dati bar mršavu podlogu i za ovakvu, ishitrenu ocjenu Starčevića u Wikipediji.

Ipak, činjenica da se takav članak pojavio, da na stranicama elektroničke enciklopedije ostaje tijekom najmanje nekoliko tjedana, pokazuje koliko malo marimo za naše nacionalne veličine, i koliko su strane knjižnice, strana literatura i strani mozgovi kontaminirani srpskom propagandom, koja je Starčevića prikazivala upravo tako, ili još gore. Jer, u Hrvatskoj je nakon osamostaljenja objavljeno zapravo dramatično malo članaka i monografija o pravaškoj misli, njezinim tvorcima i njezinim borcima. I koliko to s jedne strane oslikavalo, koje su vrijednosti ovomu društvu primarne, toliko to, s druge strane, objašnjava, zašto smo uspjeli potonuti tako duboko...

(T. J.)


Croatian Worldwide Association

Petition for Veteran Branimir Glavaš

Please get as many people to sign this petition for Veteran Branimir Glavaš currently imprisoned by the Croatian government and on a Hunger Strike.

Please forward message to all CROATIANS and Friends of Croatia and help to stop another veteran from death.

Molimo sve Hrvate i prijatelje da potpisu peticiju za Branimira Glavaša. Molimo vas da pošaljete ovaj email prijateljima, Hrvatima i ostalima u vašem adresaru.

http://www.gopetition.com/online/10264.html

http://www.croradio.net/branimirglavas.htm


Zagreb, 27. 11. 2006.

HITNO SPAŠAVATI ŽIVOT GENERALA HRVATSKE VOJSKE
I SABORSKOG ZASTUPNIKA BRANIMIRA GLAVAŠA

Iako bi general Glavaš imao bezbroj razloga prosvjedovati protiv sumnjičenja, istraživanja i osuđivanja za navodne ratne zločine brojnih hrvatskih branitelja i najviših časnika Hrvatske vojske, kontinuirano od 2000. godine, pri čemu je, na žalost, i sam osumnjičen, pritvoren i podvrgnut istrazi, dok se bar sto puta veći i brojniji zločini prema Hrvatima zanemaruju, čime se čini diskriminacija hrvatskih žrtava, za što je upravo drastičan primjer sam Osijek, ipak on ne prosvjeduje štrajkom glađu do smrti zbog te diskriminacije i ne odbija istragu i sud, ako optužnica bude podignuta, nego jedino zahtijeva da se od tih, za njega montiranih optužbi, brani sa slobode.

S obzirom da se malobrojni optuženi Srbi, u odnosu na veličinu svojih zločina, pa čak i nepravomoćno osuđeni, nalaze na slobodi, Branimir Glavaš prosvjeduje drastičnim štrajkom glađu u pritvoru, jer želi da i on ima bar ravnopravan status sa tim osumnjičenim, optuženim i nepravomoćno osuđenim Srbima. Zaista, zar on, kao branitelj Osijeka i Slavonije i hrvatski general, nije bar toliko zaslužio? Za njega i svakog poštenog čovjeka, to je pitanje časti i osobnog i hrvatskog narodnog dostojanstva. Za to dostojanstvo, kao što vidimo i kao što je on odlučio, spreman je i umrijeti.

Stoga nije način spašavanja njegova života da se na njega apelira da prekine štrajk glađu iz bilo kojih razloga. Jedini je način da se apelira na odgovorne čimbenike u državi da prekinu njegovo zadržavanje u pritvoru, a što bi bila legitimna i legalna, a u prvome redu humana gesta u spašavanju čovjeka. To se mora učiniti hitno, pa ako treba i uz međunarodni angažman, a u prvom redu uz Božju pomoć.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 27. 11. 2006.

NIJE GLAVAŠ U SMRTNOME GRIJEHU

DON IVANE GRUBIŠIĆU, NIJE GLAVAŠ U SMRTNOME GRIJEHU, NEGO JE SMRTNI GRIJEH PONAŠANJE SVIH DRUŠTVENIH, POSEBNO ZNAČAJNIH STRUKTURA PREMA NJEMU, PA I VAS OSOBNO!

Riječki dnevnik Novi list, od 22. studenog, donio je razgovor sa sociologom, svećenikom don Ivanom Grubišićem, i teologinjom Annom-Mariom Grünfelder, pod naslovom "Glavaš u smrtnom grijehu?" i nadnaslovom "Teološki aspekt samoizgladnjivanja osječkog osumnjičenika u pritvoru".

Taj razgovor se svodi na rečenicu: "Štrajk glađu radi samoga sebe smrtni je grijeh u očima Crkve, dok je žrtvovanje sebe zbog drugih čin koji Crkva ne samo tolerira, već i pohvaljuje."

Da takozvana teologinja dr. Anna-Maria Grünfelder, s obzirom na njezinu svjetonazorsku orijentaciju, "ne zna" zašto štrajka glađu general Branimir Glavaš, radi sebe ili drugih, sasvim je razumljivo, ali da to također ne zna dr. don Ivan Grubišić više je nego žalosno, a možda ni to nije čudno! No, najžalosnije i najtragičnije je upravo stanje u državi koju je svojom žrtvom, uz žrtve tolikih branitelja, stvorio i general Branimir Glavaš, a sada je prisiljen, svojim drastičnim prosvjedom, ponovno svoj život stavljati na kocku, dok je preko 1.600 branitelja već, iz prosvjeda, žrtvovalo svoj život, kako bi upozorili na neshvatljivo i nemoguće stanje u svojoj državi, želeći bolju budućnost onima koji ostaju, a zbog svoje kršćanske dobrote i ljubavi nisu doveli u pitanje živote drugih, pa ni onih koji su im za takvo stanje u državi najviše krivi.

General Branimir Glavaš je imao obilje razloga da prosvjeduje, i zbog samog sumnjičenja i pokretanja istražnog postupka protiv sebe, a i kontinuirano, uz drastičnu medijsku hajku, i protiv tolikih drugih hrvatskih branitelja, od 2000. godine na dalje, dok se bar stostruko veći zločini od srpske agresorske strane aboliraju, zataškavaju i ne procesuiraju.

Posebno je drastičan primjer takve rabote baš u Osijeku, gdje je od agresorske strane stradalo oko 1.000 civila, muškaraca, žena i djece, te je oko 5.000 ranjeno, uz golemo razaranje grada, a da to sve nije predmet istrage i kažnjavanja zločinaca, a problem i predmet istrage i maltretiranja hrvatskih branitelja, pa evo i glavnog zaslužnika za obranu grada, generala Branimira Glavaša, je to što je u tome kaosu napada i obrane stradalo dvadesetak Srba.

Ipak, Branimir Glavaš štrajkom glađu ne prosvjeduje ni zbog te nepravedne, po redoslijedu i važnosti, istrage, nego samo i jedino zbog toga što se njemu ne dopušta obrana sa slobode za te optužbe, za koje smatra i zna da nije kriv.

Nevjerojatno je i apsurdno da se sa slobode brani, odnosne ne brani, Krunoslav Fehir, koji je sam priznao da je činio te zločine, a da i ne govorimo o tome da i Haaški tribunal drži na slobodi i optuženike za najteže zločine, bar dok im ne počne suđenje, a također i naše pravosuđe uglavnom drži na slobodi i one malobrojne, prema veličini cjelokupnog zločina, optužene ili čak nepravomoćno osuđene Srbe, dok se neki i pravomoćno osuđeni izvlače iz zatvora.

Dakle, don Ivane Grubišiću, general Glavaš svojim prosvjedom glađu ne izbjegava, kako Vi kažete, susret sa istinom, niti bježi, po Vama, od lica pravde, nego samo smatra da je u svojoj državi, koju je stvorio, zaslužio bar toliko da ne bude gore tretiran od onih koji su je rušili, te klali i ubijali gdje god su stigli i gdje se od njih hrvatski narod nije uspio obraniti.

Generala Glavaša, koji izlaže svoj jedini, najdragocjeniji život i Božji dar, radi svoga osobnog i narodnog dostojanstva i ljubavi prema pravdi, istini i pravoj slobodi, licemjerno se poziva na prekid štrajka glađu, kao što i Vi činite, don Ivane Grubišiću, kao radi svoga života, jer upada u smrtni grijeh, radi svoga sina, svoje obitelji itd. To također čine mnogi moćnici, pa na žalost i sama Crkva, što je vidljivo i iz izjave Komisije HBK "Iustitia et pax" od 22. studenog, a što prenosi Informativna katolička agencija IKA. I za tu komisiju, pored više drugih, u sadašnjem trenutku nevažnih stvari, usputan je i poziv "gospodinu Branimiru Glavašu da u pritvoru prekine štrajk glađu i argumentima priprema svoju obranu", a ne apelira se na odgovorne da se ispuni njegov legitimni i legalni zahtjev da se brani sa slobode, kako bi on zaista prekinuo svoj štrajk glađu.

Ljudsko dostojanstvo je važnije od života

U ovoj dramatičnoj situaciji, kada pred očima hrvatske javnosti i cijeloga svijeta umire jedan čovjek, i k tome visoki zaslužnik, general pobjedničke Hrvatske vojske i zastupnik u Hrvatskom (državnom) saboru, radi obrane svoga ljudskog i hrvatskog narodnog dostojanstva, toliki moćnici u državi, a najviše oni koji su ga i doveli do toga, umjesto da riješe njegov problem i zahtjev, pozivaju ga, bezobzrino i bezosjećajno, pa i nerazumno, da prekine štrajk glađu.

Mediji se iživljavaju nad čovjekom koji umire, i seciraju ga unaprijed na koji će način umrijeti, kao da se radi o zločinačkom eksperimentiranju, kako se priča da je rađeno u Hitlerovim logorima, tipa dr. Mengelea, kada se ljude stavljalo u mrzlu vodu pa gledalo za koliko vremena će nastupiti smrt, no to bar nije bilo rađeno pred očima čitave javnosti, jer su se bar stidjeli.

Zastupnici Hrvatskog (državnog) sabora, na svojoj sjednici od 22. studenog, javno, bez srama, većinski, na žalost pod vodstvom HDZ-a i uz podršku svih njegovih zastupnika, osim dvoje suzdržanih, pa na opću sramotu i vrlih Hercegovaca, dižu ruku praktično za smrt jednoga čovjeka, a k tome i generala Hrvatske vojske i svoga kolege zastupnika, uz naravno zastupnike SDP-a, HNS-a, IDS-a i sličnih. Samo manjina je bila protiv, dok su neki, onako stranački oprali ruke, izišavši iz dvorane. Mnogi drugi moćni čimbenici, kao što je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo hrvatskih književnika, pa i Matica hrvatska, šute i gledaju kako čovjek umire, plašeći se za svoje sinekure. Čak se i brojni hrvatski generali, njih 23, daju poput medvjeda na uzici voditi i pokazivati općinstvu, ne brinući se za svoga brata, koji radi ljudskog i hrvatskog narodnog dostojanstva umire, dok im druga braća generali i branitelji čame po zatvorima Hrvatske i svijeta.

Rat nakon rata

Neprijatelji u zemlji i izvan nje, nakon što je to činio oružani agresor na Hrvatsku, rade svoj posao i nastavljaju rat protiv Hrvatske različitim sredstvima, ali svi su oni za hrvatsku vlast kao elementarna nepogoda. Nisu ništa krivi, tako to mora biti. Mi smo sami sebi krivi što smo toliko zapeli i žrtvovali se za samostalnost i slobodu. Najviše su krivi naši branitelji. Tako postupa i naše tobože neovisno pravosuđe. Takozvano Državno odvjetništvo, na čelu sa Mladenom Bajićem, je bog i batina. On je iznad svakoga, pa naravno i državnoga Sabora, Ustava i svih zakona. Državnom odvjetništvu, uz policiju, kao nitko ništa ne može. Oni su elementarna nepogoda.

Hrvatski narod je žalostan, osramoćen i nemoćan. Uz rabijene i razjedinjene braniteljske i stradalničke udruge, potkupljene ili ucijenjene pojedince, teško je nešto učiniti.

Spregom pokvarenih medija i pokvarene politike, manipulira se demokracijom i blokirane su sve zdrave snage i pošteni pojedinci u hrvatskome društvu. Na žalost, kao što vidimo, i Crkvena hijerarhija, koja bi kao jedina ekonomski neovisna snaga trebala biti i ostati najvažniji moralni autoritet, ili šuti ili daje nesuvisle izjave, jer kad treba konkretno braniti pravdu i istinu, ona se neće miješati u politiku.

Ima li itko da spasi čovjeka?

U ovom trenutku najvažnije je, uz Božju pomoć, spasiti čovjeka, generala Branimira Glavaša, od smrti glađu. Njemu sigurno nije lako odustati, jer je u pitanju njegova riječ i cjelokupno dostojanstvo, što je za svakog poštenog čovjeka važnije od života.

Daleko je lakše ispuniti njegov pravedni zahtjev da se protiv nepravednih optužbi brani sa slobode. Molimo se da Bog prosvijetli razum i srce odgovornima i mjerodavnima da shvate kako nije čovjek radi neljudskih zakona, nego su zakoni, koji moraju biti pravedni, radi čovjeka.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Glas Koncila, 26.11.2006.
Vlado Čutura

Razgovor: Prof. dr. Milan Ramljak, pravnik i političar

U Vukovaru odjeknula neprihvatljiva hrvatska šutnja

Prof. dr. Milan Ramljak rođen je 1938. u Čitluku kod Posušja. Uz to što je bio redoviti profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, istaknuo se kao znanstvenik, zatim savjetnik, a obnašao je niz istaknutih dužnosti u državnim službama. Između ostaloga, bio je potpredsjednik Vlade, ministar pravosuđa, veleposlanik. Za svoj rad primio je mnoga domaća i međunarodna priznanja i odličja. Iz svoga bogatog političkog iskustva govori o aktualnom društveno-političkom stanju u Hrvatskoj.

Hrvatska je dijelom još nedovršena građevina

- Često se hrvatski političari pozivaju na pravnu državu i vladavinu prava te ističu da pred zakonom moraju biti svi jednaki. Koliko je to deklarativno, a koliko je stvarno?

DR. RAMLJAK: U Hrvatskoj se u potonjih nekoliko godina u javnoj komunikaciji pretjerano često koristi sintagma pravna država. Ne zna se tko u tome prednjači, političari ili mediji. Toga u zemljama na čije se pravne i političke standarde obično upućuje jednostavno nema. Pravna je država tema znanstvenih stručnih i inih skupova, a ne način bježanja od pravih problema.

Kad netko povodom jednoga konkretnog slučaja kaže: ne funkcionira pravna država ili to treba prepustiti pravnoj državi - on ne kaže niti je u stanju reći nešto učinkovito u svezi s tim slučajem. Jedna od bitnih značajki pravne države jest dioba vlasti, tj. organizacijska i personalna odvojenost izvršne, zakonodavne i sudske vlasti te u skladu s time ustavom i zakonom utvrđena podjela poslova između pojedinih državnih tijela te, što je osobito važno, njihove odgovornosti za učinkovito obavljanje tih poslova u skladu s ustavnom i zakonom. Prema tome, kad tvrdimo da neki posao nije učinkovito obavljen u skladu s ustavom i zakonom, moramo ustanoviti i prozvati državno ili drugo tijelo koje je odgovorno za dotični posao. Jedino se tim putem možemo dovoljno približiti odgovarajućem tijelu, odnosno dužnosniku ili djelatniku te osigurati nužnu dozu transparentnosti i odgovornosti u njihovu djelovanju.

To je neka logika koja nedvojbeno proizlazi iz činjenice da su državna tijela, dužnosnici i djelatnici konkretni a pravna država apstraktna. Na deklarativnoj razini situacija je zadovoljavajuća. U našemu ustavu postavljeni su dovoljni ustavno-pravni temelji pravne države. Upitna je, međutim, naša stvarnost. Kad sam g. 1998. podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade i ministra pravosuđa, rekao sam među ostalim da je Hrvatska, slikovito rečeno, još uvijek »rohbau«-država. I danas mi se čini da je ona jednim dijelom još nedovršena građevina. To se osobito odnosi na političke elite, političku kulturu i vladavinu prava.

Važno načelo je presumpcija nevinosti

- Smiju li i na koji način, primjerice iz državnoga odvjetništva, curiti informacije o nekom »slučaju« prije nego se podigne optužnica? Kako do toga dođu pojedini novinari? Koliko je to u skladu sa zakonom? Traži li odvjetništvo pomoć određenih medija ili se to može gledati kao prizivanje javnosti za vršenje pritiska na sudove?

DR. RAMLJAK: Nije to samo pitanje nevinog curenja informacija, nego ponajprije pitanje političke instrumentalizacije medija. Dovoljno je prisjetiti se samo nekih slučajeva, osobito onih gdje su pojedinci bili osumnjičeni za ratne zločine, a koje su neki hrvatski mediji već unaprijed proglasili krivim. Time se zapravo u javnosti pokušava stvoriti uvjerenje da je njihov zločin notorna činjenica koju dakle ne treba dokazivati. To je u civiliziranom svijetu nedopustivo, jer je presumpcija nevinosti tako važno načelo zaštite slobode i prava čovjeka da je nitko ni u jednoj zgodi ne bi trebao dovoditi u pitanje.

Na svakom području društvenog djelovanja postoji etika, pa tako i novinarska etika. Po logici stvari novinari ponekad nastoje trčati brže od policije, državnog odvjetništva i sudstva. Ta je trka opravdana, osobito onda kada mjerodavna tijela ne reagiraju pravodobno ili uopće ne reagiraju. To je novinarima izazov pa je poželjno da oni svakodnevno pire u tu sparinu a ponekad da dižu i veliku prašinu. Nedopustivo je, međutim, povlađivanje onima koji to koriste za progon pojedinaca u službi vlastitih interesa. Postoje izvjesna djela ili pojave u društvu koja predstavljaju realnu opasnost za poredak, za državu, za sigurnost ljudi i imovine. Država je dužna osigurati učinkovitu zaštitu od takvih djela, odnosno pojava te u tu svrhu osniva odgovarajuća tijela i službe. Ako ta tijela i službe to ne čine, mediji su najpozvaniji da na to upozore i pokrenu odgovarajuća tijela na akciju. Pri tome ne bi smjeli prelaziti preko praga pravno zaštićene sfere pojedinca i njegova dostojanstva.

Hrvatska je ostala na vjetrometini tajnih služba

- Koliko je Hrvatska na vjetrometini stranih tajnih služba? Primjerice, u medijima je objavljivano kako su pojedini hrvatski službenici MUP-a radili za tajne službe nekih zemalja. Što bi se dogodilo da je obrnuta situacija, da primjerice netko iz britanske policije radi za hrvatsku, njemačku ili neku drugu tajnu službu?

DR. RAMLJAK: To nije pitanje vjetrometine nego pitanje djelovanja u skladu s osnovnim postulatima zaštite države i njezina poretka. Nije mi poznato da neke države dopuštaju svojim građanima da rade za obavještajne službe drugih zemalja, a još manje je moguće da bi se dopustilo da pripadnici jedne tajne službe rade ujedno i za tajnu službu neke strane zemlje. To se uvijek i svagdje tretira kao neprijateljski čin i stoga se sankcionira.

Kad već spominjete britansku obavještajnu službu, treba i u ovoj prigodi reći da je to jedna od najjačih obavještajnih služba u današnjem svijetu te da je ta služba rigorozno gonila one iz svojih redova koji su pokušali ili pak radili za neku stranu obavještajnu službu. I ne samo to, takvi ljudi doživljavali su društveni prijezir i moralnu osudu svoje najbliže okoline.

Može se reći da smo mi bili i nažalost ostali na vjetrometini stranih obavještajnih služba. Početkom devedesetih godina bili smo svjesni da među tim silnim promatračima međunarodne zajednice u Hrvatskoj ima puno onih koji su obavljali različite obavještajne poslove, ali u tim okolnostima na to nismo mogli utjecati. Žalosno je da su nakon 2000. nekim stranim obavještajnim službama bila širom otvorena vrata tajnih dokumenata. To, koliko mi je poznato, ne čine ni banana-države. Kad su Britanci došli u Berlin 1945, uzeli su kompletnu arhivu ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha i odnijeli je u London, fotokopirali i zatim vratili. Hrvatska nije kapitulirala, ali su neke strane službe učinile nešto slično onome što je Njemačkoj učinjeno 1945.

Zaboravlja se djelovanje u neprijateljskoj pozadini

- Domovinski rat pomalo se zaboravlja a u pojedinim medijima pokušava se nametnuti izjednačavanje agresora i žrtve, kao da se želi pokazati da je to bio građanski rat. Zašto do toga dolazi?

DR. RAMLJAK: Do 2000. godine u tom pogledu hrvatska pozicija bila je neupitna, a poslije 2000. nije sasvim jasna. Na najvišoj državnoj razini davane su izjave koje to pokazuju, npr.: svi se trebamo ispričati, pustimo kopanje po prošlosti i okrenimo se budućnosti, detuđmanizirajmo Hrvatsku i slično. U diplomatskim razgovorima koje sam svojedobno vodio kao potpredsjednik Vlade te kao veleposlanik u Austriji i Njemačkoj, imao sam silnih poteškoća uvjeriti sugovornike u to o čemu se ovdje radilo, tko je pravi agresor i prava žrtva te o kakvom se ratu tu radilo. Nikad u tim razgovorima nisam pokušao tvrditi da u ovom ratu nije bilo i elemenata i građanskog rata. Njih se jednostavno ne može i ne treba nijekati. Ali nikad nisam prihvatio stupicu koja pojednostavljeno rečeno glasi: Kad se radi o zločinima neprijateljske strane, onda je to sastavni dio građanskog rata;, a kad se radi o zločinima na našoj strani, onda su to nedjela države i njezinih tijela. Pitate zašto do toga dolazi. Zbog sasvim jasnih političkih interesa, a dijelom i u službi zaštite onih interesa zbog kojih je rat i nametnut.

U ovom kontekstu treba podsjetiti na vladajuću jugoslavensku vojno-političku doktrinu do 1990. te na proklamiranu vojnu strategiju u slučaju rata. Srž vojno-političke doktrine je bio da u eventualnom budućem ratu nema razlike između vojnika i civila. To je bio sukus doktrine općenarodne obrane izučavane ne samo na vojnim akademijama nego na svim školama i fakultetima. To je doktrina naoružanog naroda. Što se tiče vojne strategije, mi koji smo prošli obuku u okviru naše vojne obveze u JNA, znamo puno toga o tzv. djelovanju u neprijateljskoj pozadini. Djelovanje u neprijateljskoj pozadini bilo je jednako važno i jednako nužno, sa stajališta JNA, kao i djelovanje na fronti. JNA imala je na našu nesreću priliku provjeriti tu strategiju za vrijeme agresije na Republiku RH i BiH. O tome kako je to u Hrvatskoj izgledalo, koliko je meni poznato, nema nikakvih analiza, studija a nisam primijetio da se u javnim polemikama ta pitanja uopće spominju.

U pravu ste kad kažete da se Domovinski rat pomalo zaboravlja. Nakon 2000. prihvaćena je u izvjesnoj mjeri neka vrsta šutnje o Domovinskom ratu. Ona bi se mogla sažeti u riječima: Pustimo prošlost povjesničarima, a mi se okrenimo budućnosti. Jer priča o Domovinskom ratu ne može se pričati a da se ne spominju agresor i žrtva. Spominjanje agresora postalo je stoga politički nepoželjno: Ako se spominje agresor, po njihovoj logici to stvara poteškoće na putu normalizacije odnosa s našim istočnim susjedom; ako se spominje agresor, to iritira neke naše sunarodnjake. Ako se spominje agresor, to ometa povratak izbjeglog pučanstva.

Kardinal ne može biti pokriće hrvatskom političkom vrhu

Na spomenutu šutnju o Domovinskom ratu nadovezuje se međutim raščišćavanje nekih računa među nama samima. Tu su ponovno na javnoj sceni prisutni različiti oblici podvajanja, pa i sukobljavanja. Čini se da je u glavama nekih moguće slijediti logiku: zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti - a kad se radi o nama samima logika je obrnuta: okrenimo se prošlosti, zaboravimo budućnost! Mislim da u ovom kontekstu treba spomenuti i hrvatsku javnu scenu u povodu slavljenja državnih blagdana i značajnih obljetnica iz naše bliže prošlosti. Drago mi je da u tim prigodama više nema neukusnog i neprimjerenog dekora, ali čini mi se da se među odbačenim kostimima izgubilo i dijete, kondenzirani sadržaji koji daju hranu našoj emocionalnoj vezi s tim događajima, ono što je katalizator pozitivnoga kolektivnog sjećanja, kvasac pozitivnoga nacionalnog osjećaja i domoljublja. A mogli bismo reći i značajan integrativni čimbenik društva.

Evo, svjedoci smo najsvježijeg primjera, u Vukovaru su u povodu obljetnice njegove potresne tragedije bili nazočni među ostalima i najviši državni dužnosnici. Sve je djelovalo dostojanstveno i u najboljem redu. Ali kako je moguće da se u takvoj prigodi tom mnoštvu ljudi u Vukovaru, tim tamo stradalim, mrtvima i živima te hrvatskoj javnosti koja to sve prati nitko od državnih čelnika ne obrati na način uobičajen u civiliziranom svijetu u takvim i sličnim prigodama. To je, najblaže rečeno, neodgovorna politički i etički neprihvatljiva hrvatska šutnja. Zorna i nepodnošljiva manifestacija povlačenja pred teškim ali snažnim i časnim izazovima. Državnik koji na takvom mjestu u toj prigodi nema što reći, ne bi trebao tamo ni ići. To je jedan, ako se vratimo na priču o državi, važan aspekt funkcioniranja države, pa ako hoćete i pravne države. Državni je politički vrh sve prepustio kardinalu Josipu Bozaniću koji je tamo skupljao hrvatske političke krhotine, reliquiae reliquiarum, ostatke ostataka. On je to obavio decentno, mudro i dostojanstveno i time, što bi se reklo, izvukao kola iz blata. Ali treba reći da kardinal Bozanić hrvatskom političkom vrhu nije niti može biti pokriće.

Nužno je postaviti pitanje bivših agenata

- Nedavno je u medijima objavljen popis suradnika bivših tajnih služba Udbe, KOS-a. Mnogi od njih obnašaju stanovite odgovorne javne službe. Koliko je poznato, nitko od njih nije pokrenuo sudski proces za klevetu. Kako to komentirate?

DR. RAMLJAK: Moram priznati da mi je nakon izbora 1990. najveća želja bila saznati ima li među ljudima s kojima sam radio i među kojima sam živio suradnika Udbe i tko su oni? No, vrijeme je nametnulo druge probleme i druge želje pa sam se za ta pitanja bio potpuno ohladio.

Kad o tome danas razmišljam, mislim da je bilo dobro što to, a i neka druga važna pitanja, nije pokrenuto u to vrijeme. To bi snažno opteretilo Hrvatsku u onim ratnim uvjetima i sigurno oslabilo njezine obrambene potencijale.

Danas, međutim, dolazi vrijeme da se politička elita odgovorno i jasno odredi i prema tom pitanju. Sjeme suradnika tajnih služba bilo je posijano u skoro svim institucijama i sredinama u bivšoj državi. Neki su na tu suradnju pristajali zbog zastrašivanja, neki zbog zadržavanja nekog položaja, a neki i zbog beneficija koje je ta služba osiguravala. Bez obzira kako će i kada politička hrvatske elita odgovoriti na to pitanje, mogu reći da ne bih dopustio da ti ljudi obavljaju istaknute političke i javne funkcije. Opterećenje koje oni zbog tog rada i zbog te službe nose svakako bi ih danas ometalo u uspješnom obavljanju jedne takve funkcije.

Zašto se šuti o komunističkim progonima

- Koliko je poznato, još nitko nije odgovarao za zločine počinjene nakon završetka Drugoga svjetskog i za progone u doba komunizma. Kako to komentirati u normalnoj državi?

DR. RAMLJAK: Mogao bih se našaliti pa reći da mi je to teško komentirati jer ne živim u normalnoj državi. To nažalost nije šaljivo pitanje. Previše je bilo nevinih žrtava i nitko to ne može zanijekati. Pored toga ima još puno živih svjedoka koji o tomu mogu i trebaju javno govoriti. Interesantno je, međutim, da neki od ljudi koji se predstavljaju kao moralni autoriteti u ovoj zemlji ne postavljaju ta pitanja. Ja se nadam da će mjerodavna državna tijela konačno otvoriti i to pitanje. Pa sjetimo se samo koliko je nevinih ljudi stradalo u progonima koji su se otvorili krajem 1971. Za te progone nitko, ni politički ni kazneno, nije odgovarao. Stradali su brojni sveučilištarci, mnogi su članovi Matice hrvatske, prosvjetni radnici, državni službenici pa i radnici ostali bez posla, bez materijalnih sredstava potrebnih za egzistenciju. Mnogi su ostali invalidi, mnogi trunuli u zatvorima. I nikome ništa. A iza tih progona i nedjela stajali su sasvim konkretni ljudi. A državne institucije pa i javni mediji o tome šute kao da se ništa nije dogodilo.

Korumpiranost je i naslijeđena

- Prema pojedinim međunarodnim analizama, Hrvatska spada među korumpiranije europske zemlje. Gdje je izvor korupcije?

DR. RAMLJAK: Izvori korupcije su višestruki. Ona s jadne strane izvire iz općeg stanja u društvu, a s druge strane njezina raširenost u društvu ovisi o institucijama državne vlasti i mjerama koje te institucije koriste u svrhu suzbijanja korupcije. Na društvenoj razini čini se da je prisutan u velikoj mjeri ambivalentan odnos prema korupciji. S jedne strane skoro nitko osobno izrijekom ne podržava korupciju, to je jedna vrsta društvenog grijeha koji nitko nije spreman braniti. S druge strane, u određenim situacijama znatan je broj ljudi spreman poslužiti se (u obliku davanja mita) korupcijom kao metodom za postizanje nekoga vlastitog cilja. Stoga ne postoji nešto što bi se moglo nazvati kao negativna reakcija sredine prema osobama za koje se znade ili se pretpostavlja da su korumpirani. Oni normalno žive i rade u svojoj okolini koja ih tolerira i takve prihvaća. To u izvjesnoj mjeri djeluje negativno i na učinkovitost državnih tijela i njihovih mjera u toj ovlasti.

Uvijek sam se čudio kad bih u njemačkim, francuskim i nekim drugim novinama čitao o nekoj korupcionaškoj aferi. Poznato je da su tamo vrlo djelotvorne službe koje djeluju na suzbijanju korupcije i da velike korupcije jednostavno ne mogu proći kroz njihove male iglene uši. Sve se s vremenom otkrije, a ipak uvijek ponovno i tamo bukne koja velika korupcionaška afera. Možemo si samo misliti kakva je situacija tamo gdje te službe ne rade tako učinkovito.

Interesantno je da se problem korupcije u Hrvatskoj ograničava na razdoblje od 1990. naovamo. Koliko su se god javili neki novi oblici korupcije, toliko su zadržani i oni naslijeđeni iz bivše države.


Glas Koncila,26.11.2006.
Ivan Miklenić

Što s ljudima s »bremenom prošlosti«?

Od prve polovice studenoga u medijima se forsira pitanje prošlosti, odnosno djelovanja za vrijeme komunističkoga režima, jednog, a više usput i drugog, od članova Povjerenstva Hrvatskoga katoličkog sveučilišta s pitanjem kako će Crkva »objasniti svoju vezu« s tim osobama, a taj medijski fenomen zapravo potiče više vrlo teških pitanja odnosno nerazriješenih i nerazrješivih problema suvremenoga hrvatskog društva.

Pokretanje toga pitanja, moglo bi se reći - budući da je riječ o osobama koje su već duže vremena na društveno relevantnim položajima a da ih nitko na sličan način nije javno prozivao - očito nije uzelo na nišan te osobe nego Crkvu, konkretno Zagrebačku nadbiskupiju i Hrvatsko katoličko sveučilište koje je ona osnovala te se nastavljaju pripreme i za njegovo djelovanje. Da je određenim ideološkim i političkim grupacijama u hrvatskom društvu osnivanje Hrvatskoga katoličkog sveučilišta protivno njihovoj viziji budućnosti hrvatskoga društva pa stoga i nepoželjno - to se moglo pretpostaviti i samo je trebalo čekati da se otvori zbog ove ili one sitnice serija medijskih napada na taj projekt, ako ne iz drugih razloga onda je dovoljan razlog: to je crkveni projekt. Budući da te snage - koje imaju potrebu napadati i potiskivati Crkvu iz javnoga društvenog života, a žele se hrvatskoj javnosti prikazivati kao apostoli demokracije - ne mogu izravno dovesti u pitanje taj crkveni projekt jer je on u demokratskom društvu nešto posve legalno i legitimno, preostalo im je tražiti »građu« na rubovima toga projekta te ga zbog bilo koje sitnice početi neizravno ali odlučno osporavati. Također s takvim djelomičnim medijskim pristupom moglo se je možda čak i trebalo se je računati, no to ni u kom slučaju ne smije i neće moći ugroziti projekt kojim Crkva želi ponuditi jedno od nužno potrebnih i veoma dragocjenih služenja mladim ljudima, sutrašnjim nositeljima hrvatskoga društva.

Zavirivanje u prošlost javnih djelatnika u Hrvatskoj - a što ti medijski napadaji selektivno i apsolutno neprincipijelno potiču - iznimno je osjetljivo pitanje koje bi trebalo ili sustavno rješavati pa ukloniti s javne scene barem 90 posto javnih djelatnika, ili ignorirati i pustiti svima da sada u dobroj vjeri budu konstruktivni članovi hrvatskoga društva. Mogućnost sustavnoga raščišćavanja prošlosti javnih djelatnika, koliko god to pojedinci ili dobronamjerno ili naivno prizivali, u sadašnjem hrvatskom društvu realno nije ostvariva ne samo zato što nema političke volje za tako nešto nego i zato što je gotovo 50-godišnje nasljeđe deformiralo u većoj ili manjoj mjeri sve segmente društvenoga života. Treba li podsjećati koliko je bila deformirana politika, koliko je bilo deformirano gospodarstvo uključujući i ekonomske znanosti u socijalističkom društvu, koliko je bila deformirana kultura, odgojni i obrazovni sustav koji je imao zadaću i ateizirati, koliko bi doktorata i drugih znanstvenih radova s nekih područja društvenih znanosti trebalo dovesti u pitanje...? Treba li podsjećati da u Hrvatskoj nakon javnog silaska sa scene vladajućeg komunizma nije bilo niti ozbiljnih namjera niti stvarnih pokušaja uvođenja lustracije čak ni za one koji su počinili zločine, koji su izravno ugrožavali elementarna ljudska prava svojih sugrađana?

Ignoriranje prošlosti javnih djelatnika - što je u Hrvatskoj uvelike na snazi i u praksi - može biti prihvatljiv model ponašanja uz jedan bitni uvjet da ti ljudi s »bremenom prošlosti« odustanu od svojih ideološko-političkih lutanja i prihvate vrijednosti i modalitete ponašanja u demokratskom društvu. Kad bi se pomnije analiziralo što se dogodilo s ljudima s »bremenom prošlosti«, našlo bi se da se neki nisu ni za dlaku promijenili a demokratski kaput samo im je maska za daljnje djelovanje. Našlo bi se također onih koji su se djelomice promijenili, uvidjeli neke zablude prošlog ideološko-političkog sustava i ozbiljno prihvatili neke elemente demokracije te, ostajući vjerni svojoj skupini, beskompromisno štite svoje stečene povlastice. U hrvatskom društvu ima i onih koji su davno shvatili svoj nezahvalni položaj glede stvarne slobode i jedva dočekali skidanje komunističkih okova da bi mogli biti ono što izvorno jesu i da, prihvaćajući najozbiljnije demokraciju, žele biti korisni članovi društvene i narodne zajednice. Takvo približno grupiranje ljudi s »bremenom prošlosti« činjenica je sadašnjega hrvatskog društva te je veliko pitanje mogu li se oni iz prvih dviju skupina uopće promijeniti. Nažalost također je i pitanje čini li se išta da bi se pripadnici tih dviju skupina, objektivno za zrelo demokratsko društvo vrlo problematičnih, razvijali, stvarno demokratizirali i postali konstruktivni članovi društva.

U Hrvatskoj se zavirivanje u prošlost samo nekih javnih djelatnika događa i na treći način - po metodi neprincipijelnog licemjerja. Naime, licemjerno je kad se »breme prošlosti« spotiče samo onim ljudima koji nekima u određenom trenutku smetaju, bilo da su im na putu glede karijere, financija ili kakvih drugih interesa, bilo da napadajući te ljude žele zapravo napasti po mogućnosti i ugroziti projekte u kojima oni sudjeluju, a često ti ljudi koji prokazuju istodobno bez problema prijateljuju s ljudima koji imaju možda puno gore »breme prošlosti«. Još je strašnija pojava da pojedini ljudi koji osobno imaju zastrašujuće »breme prošlosti« u svome neizmjernom licemjerju, glumeći u javnosti nevinašca i velike demokrate, prozivaju neke mnogo nevinije a koji su im zbog nekih razloga došli na zub. Očito je da je u hrvatskom društvu najhitnije i najprije potrebno obnoviti elementarno poštenje, poštivanje temeljnih etičkih zasada, jer bez toga nije moguća ni stvarna demokratizacija ni humanizacija hrvatskoga društva ni njegovih članova s »bremenom prošlosti«.


Glas Koncila
Janko Novak

Razgovor: dr. Radoslav Marić, član Upravnoga odbora Udruge američkih Hrvata »Croatian American Association«

»Radi budućnosti mora se otkriti istina«

Dr. Radoslav Marić, autor knjige »Moja polnoćka« (urednik knjige prof. dr. Ivan Biondić, naklada »Kamen« Publishing LLC.), rođen je g. 1938 u Hercegovini, školu je polazio u Širokom Brijegu i Mostaru, medicinski fakultet završio u Zagrebu, a porodništvo i ginekologiju specijalizirao je u Petrovoj bolnici. Zbog političkih pritisaka šezdesetih godina odlazi sa ženom i djecom u Kanadu. Jedan je od utemeljitelja i član Upravnog odbora Udruge američkih Hrvata »Croatian American Association« (CAA). Američka vlada je priznala Hrvatsku i BiH, za što je veliku zaslugu imala organizacija CAA. Poznato je da su Hrvati kroz stotinu i više godina tražili svoj životni prostor u Americi zbog ekonomskih razloga, poslije II. svjetskog rata razlozi odlaska najčešće su politički. Knjigu »Moja polnoćka« autor je napisao pod tim naslovom zbog događaja oko božićne polnoćke 1956. godine koji mu je velikim dijelom izmijenio život. Bila je to prva božićna noćna misa u četiri sata ujutro poslije dolaska partizana 1944. godine i zabrane polnoćkâ. Na skoro 500 stanica autor je ponudio svoje viđenje istine, opisujući težinu života Hrvata u Hercegovini uvjetovanog nadzorom Udbe. Knjiga će vjerojatno izazvati prijepore, a mnogi prozvani i spomenuti možda će i osporiti vjerodostojnost. Zbog svega toga bilo bi dobro, kao što dr. Marić i sugerira, da se pri Saboru formira nezavisna komisija koja bi otvorila dosjee i pokušala ponuditi barem dio istine o prošlosti o kojoj se premalo zna.

Bilo bi bolje biti neutralan

Koliko su ljudi hrvatskoga podrijetla u SAD ostali Hrvati ako - kako se tvrdi - većina od njih ne govori hrvatski jezik?

DR. MARIĆ: Oni koji su u Hrvatskoj rođeni, odrasli i školovali se ostali su Hrvati, naspram tome njihova djeca rođena u Americi često drukčije razmišljaju. Moje dvije kćeri. koje su ovdje rođene, vrlo dobro govore hrvatski, treća slabije. Oni koji rastu u Americi ujedno i vezuju život uz tu državu. Dugo godina nije bilo puno ni uzvratnih informacija, a starije generacije preteško su radile da bi mogle biti dobro informirane. Kad je počeo rat, ali i prije, svi smo velikim dijelom živjeli za Hrvatsku. Posebno su u tome pomogli svećenici. Kad je počeo rat, možda smo više osjetili da živimo u Americi, ali da je Hrvatska u tome trenutku jedina naša domovina za koju se moramo boriti kao u mladosti. Formirali smo lobije koji su već djelomično i prije postojali, ali sada i 24 sata dnevno zalažući se da se Hrvatska prizna odvajajući velika materijalna sredstva. Mnogi su i došli u Hrvatsku. Informacije su stvaranjem Hrvatske postale dostupnije.

Nedavno je hrvatski premijer razgovarao s američkim predsjednikom Bushem, a jedan od važnih dijelova razgovora odnosio se na primanje hrvatske u NATO, premda su mnogi taj susret shvatili i kao dobru volju američkog predsjednika zbog prodaje »Plive« »Barru«?

DR. MARIĆ: »Pliva« bi otplivala i bez susreta, i to se ne može dovesti ni u kakvu vezu. Budući da sam bio u Zagrebu u vrijeme susreta, sve što znam je saznanje iz hrvatskih medija. Inače u američkim informacijama to ne pripada glavnim mjestima i glavnim događajima. Primanje u NATO je velika stvar; dok je trajao rat, nastojali smo da Hrvatska bude primljena, bio sam povezan s predsjednikom Odbora za međunarodnu politiku, a imao sam vezu i u Kongresu s Benjaminom Gillmenom. Kada je Miomir Žužul došao za veleposlanika Hrvatske u Ameriku, osigurao sam mu prijam kod Gillmana, bilo je to još u vrijeme dok je Milošević bio na vlasti u Beogradu; sada razmišljam drukčije jer su i vremena drukčija. Vjerujem da bi bilo bolje ostati izvan NATO-a, kao Austrija i Švicarska, potpuno neutralan. Mi smo dio zapadne civilizacije i to trebamo ostati, ali slati naše momke na ratišta po svijetu, po meni nije pametno.

»Prijatelji« su pratili svaki moj korak

Vaša je knjiga tragična istina o životu pod utjecajem jugoslavenske Udbe koja se bavila Vašim životom od djetinjstva, budući da Vam je obitelj bila stigmatizirana, iako nisu bili na strani ni partizana ni ustaša. Odredio Vas je odlazak na polnoćku, ali više od toga organizacija »TIHO« čiji ste bili osnivatelj, a Bruno Bušić jedan od glavnih članova. Čudno je da Vas se u Hrvatskoj nikada nije spominjalo uz ime Bruna Bušića, a i nije se ništa znalo o organizaciji »TIHO«.

DR. MARIĆ: Organizaciju sam ja osmislio, poticaj mi je dao letak na ruskom jeziku koji je donio kući moj nepismeni otac. Bio sam neiskusan, nisam obratio pozornost kako letak izgleda; sadržaj me je zaokupio jer je pozivao ruske žene na borbu protiv komunizma i revolucije, na skidanje ropskih okova. Danas mi je jasno da je letak napisala CIA a dostavila Udba, znali su da je moj otac nepismen i da će vjerojatno letak odnijeti meni. Bio sam u to vrijeme sekretar Omladinske organizacije u školi na Širokom Brijegu, kao što je moj prijatelj Kruno Galić bio u Imotskom. Zajednički smo na moj prijedlog stvarali organizaciju. U to sam vrijeme bio zbog polnoćke izbačen iz đačkog doma jer sam s petoricom učenika kao dežurni, što je bila otegotna okolnost. Izišao sam iz doma i vratio se nakon polnoćke, vjerujući da nitko ništa ne zna. Izbacivanje iz doma bilo je povod više mojoj revolucionarnosti. Uskraćena mi je stipendija pa sam našao privatni smještaj kod obitelji koja je poslije mene primila još tri đaka iz splitskog sjemeništa koje su zajedno sa školom vlasti zatvorile. Oni su me uvjeravali da će Jugoslavija propasti za šest mjeseci i bili su revolucionarniji i obrazovaniji u stavovima što treba uraditi od mene. Otkrio sam im cijelu priču o organizaciji »TIHO«, bio sam sretan što su me stalno slijedili pri sastancima koje smo održavali često u Imotskome. Otac Bruna Bušića nas je srdačno pozivao na ručak, a mi smo mu lagali da smo iz »Poleta«. Iznenađivao sam se da sam poslije tih susreta često bio kažnjavan i da se sve vrlo brzo saznavalo. Tek sam prošlih godina, tražeći svoj dosje u Hrvatskom državnom arhivu, saznao da su moji »prijatelji« pratili svaki moj korak i skoro svakodnevno davali izvješća čak o tome što bismo prije spavanja razgovarali u sobi. Konačno sam shvatio zbog čega pozivanja i ispitivanja pa čak i fizičke prijetnje koje sam ponekad doživljavao - ne dokučivši tko bi mogao biti denuncijant.

Jeste li sigurni da je sve organizirala Udba ili je bilo i slučajnosti?

DR. MARIĆ: Da se sve odvijalo pod budnim okom Udbe, potpuno je jasno. Podmetnuli su mi letak, pratili me, šef Ozne, poslije Udbe, šetao je svaki dan pod prozorom gazdaričina stana dok su mi prijatelji sugerirali da slušamo Radio Madrid. Jasno mi je da sam sve mogao uraditi drukčije i ići drugim putom. Direktor gimnazije Petar Leko, neobičan čovjek koji je iz fratra otišao u partizane, pomogao mi je kada su me izbacili iz gimnazije da me ponovno prime, a u to je vrijeme iz Beograda došla delegacija koja je tražila da radim za njih. Točno se sjećam riječi: »Mi trebamo pametne mlade Hrvate iz zapadne Hercegovine.« Ponudili su mi stipendiju, karijeru, obećali su mi rad u predsjedništvu Savezne vlade. Ono što su prihvatili pojedinci, ja nisam prihvatio; a da jesam, mogao sam postići i najvažnije državne položaje. Otvoreno sam im rekao da ne mogu raditi protiv svog naroda i na tome smo se razišli. Htio sam biti i pilot, i to sam jako želio, ali su mi i za to tražili članstvo u Komunističkoj partiji pa sam odmah odustao. Sve što sam pokušao bilo je povezano s komunizmom. U to vrijeme nije bilo lako biti Hrvat u Hercegovini.

Hercegovina dala velike ljude i velike udbaše

Možda je danas teško govoriti o ljudima koji su se prodali kao mladi, naivni i siromašni. Možda su se mnogi od njih pokajali?

DR. MARIĆ: Ne bih rekao. Jedan je nakon pada komunizma bio ministar gospodarstva u prvoj Hrvatskoj vladi, drugi je bio ambasador BiH pri Svetoj Stolici, treći čuvar hrvatskoga državnog pečata, a neki su postali akademici zahvaljujući mojim patnjama. Mogao sam i ja prihvatiti ponudu pa umjesto 50 godina pečalbe postati i predsjednik države.

Smije se reći da na neki način u svojoj knjizi razarate mit o hrvatskoj jedinstvenosti u Hercegovini.

DR. MARIĆ: Moja je majka bila duboka, prava vjernica, vjerovala je do kraja u Kristovo učenje: ne učini drugom što ne želiš da tebi učine - u tome sam odrastao. Istinu o Hercegovini i čestitost posvjedočili su desetljećima mnogi - sve od spaljenih fratara na Širokom Brijegu do onih poslije istraživanih, ubijanih zatvaranih. A bježalo se zbog gladi i represije. Hercegovina je dala velike ljude, ali nažalost i velike udbaše, neki od njih i sada su u Beogradu.

Možete li se još jednom podsjetiti na poneki od susreta s Brunom Bušićem?

DR. MARIĆ: Podsjetio bih se ne samo na susrete nego i na bogatu korespondenciju koju smo vodili. Nažalost, putovi su nam se razišli: ja sam pobjegao sa ženom i djecom u veoma teškim uvjetima, nisam znao ni engleski. Zadnji put sam Bruna vidio sedamdesetih kada sam prvi put došao u posjet domovini. Susreli smo se u Ilici i proveli 6-7 sati u kavani »Corso«. Bilo je tiho i sve smo mogli pretresti čega smo se sjećali. Prije odlaska ostavio sam mu kao dar stroj za pisanje u kavani. Htio sam da dođe u Ameriku, ali nije želio. Nikako ne mogu objasniti da me nisu kontaktirali pri prijenosu kostiju na Mirogoj.

I udbaši shvatili da se moraju oduprijeti srpskoj agresiji

U knjizi stalno spominjete komunizam, o kojem i mi dosta znamo, međutim mnogi ljudi »iz službâ« na početku stvaranja Hrvatske pristali su uz Hrvatsku. Kako to pojašnjavate?

DR. MARIĆ: Kada je pao Berlinski zid, jasno je bilo da će se urušiti Jugoslavija. Udba je bila informirana bolje od ostalih i ona je stvarala ovu državu. Da sam imao poveznicu s njima premda sam bio npr. predsjednik udruženja profesionalaca i poslovnih ljudi u New Yorku, mogao sam i puno više uraditi. Često su odbijali moju pomoć; kada sam upoznao Vicu Vukojevića, rekao je da zna tko sam i dalje nije razgovarao. Nastojao sam pomoći koliko sam mogao i mogu reći da smo Ilija Letica, Stiv Bubalo, kojemu je došao posebni izaslanik Busha starijeg kući, i moja malenkost pomogli u prijelomnom trenutku za odluku o priznanju Hrvatske, a ostajem pri svojim tvrdnjama kako su udbaši shvatili da se moraju oduprijeti srpskoj agresiji jer im je to bila jedina mogućnost opstanka. Oni smatraju da im zbog toga danas trebamo biti zahvalni.

»Često su odbijali moju pomoć«

U knjizi stalno spominjete svoj odlazak iz Petrove bolnice, mnogi su liječnici, iako im je bilo teško, ipak ostali u Hrvatskoj.

DR. MARIĆ: U Petrovu sam došao sasvim slučajno, bio sam dobar student. Na odlazak su me prvi put ponukale riječi Nevena Machieda čiji je stric bio glavna poveznica partizana i Amerikanaca preko Barija, rekao mi je da u bolnici svi pričaju o meni kao državnom neprijatelju. Kada su u Petrovoj shvatili tko sam, život mi je postao nepodnošljiv. Dr. Pero Bagović mi je šapnuo neka bježim. Sjećam se mnogih zanimljivih razgovora, a dobro pamtim i razgovor s dr. Ljubom Čečukom, kada sam stažirao kod njega na urologiji. Pozvao me u svoj ured i potpuno se otvorio. Pričao je kako ga je Tito imenovao za glavnog koordinatora medicinskog tima kada su smijenili Rankovića. Tih je timova bilo 30 u vrijeme zasjedanja na Brijunima, a bili su iz Hrvatske, BiH i Slovenije. Očito se očekivalo veliko krvoproliće. Najviše je bilo Titove krvne grupe. Valjda su službe bile uspješne jer se ništa nije dogodilo.

Rukavicu ste bacili na život koji ste živjeli u Hrvatskoj, institucije koje spominjete poput HAZU. Napisali ste da je članstvo u HAZU odobravala također Udba. Vjerojatno ipak nije sve tako crno jer ima mnogo časnih ljudi u Akademiji i nevjerojatno je da bi svi bili doušnici?

DR. MARIĆ: Možda se i tu počelo nešto mijenjati, nevjerojatno bi bilo da su svi bili udbaši, premda su vjerojatno morali biti u Partiji. Objašnjavam to riječima Mika Tripala koji je napisao da u vrijeme kada je on bio izvršni sekretar Centralnog komiteta Hrvatske, nitko nije mogao biti imenovan akademikom ako mu članstvo nije odobrila Udba. Intelektualni život, sve što se događalo, bilo je pod nadzorom Komunističke partije i njezinih služba.

Josip Manolić piše memoare

Jeste li upoznali Josipa Manolića koji je bio dugo godina u vrhu Udbe?

DR. MARIĆ: Znam ga i savjetovao sam mu da napiše memoare, što bi bilo dragocjeno. Odgovorio je da ih i piše. Šezdeset je godina prošlo od II. svjetskog rata i bilo bi vrijeme za otvaranje svih dosjea i saznavanje istine. Ne bih bio sretan da ti ljudi, danas starci, završe u zatvoru; ali radi budućnosti mora se otkriti istina.

Knjiga se velikim dijelom odnosi na Vaš život u Hercegovini od pejzaža do ljudi s posebnim odnosom prema nekim ljudima kao što je bio čelnik Herceg-Bosne kojeg ste u knjizi posebno apostrofirali.

DR. MARIĆ: O čelniku Herceg-Bosne mislim kao i svim ostalim »prijateljima«. On je znao za organizaciju »TIHO« i nekoliko godina poslije poticao me da bacam letke sa zagrebačkog nebodera, ošamario sam ga. Svi koji su bacali letke, među njima i Julien Bušić, bili su uhićeni u zgradi. Godine 1992. prepoznao me i htio mi dati iskaznicu HVO-a kao i odličja koja sam odbio. Tražio sam arhiv, ali je čudno iz Mostara bio premješten. A kada govorim o Hercegovini, taj kraj i ljudi su mi uvijek ostali kao dio mene. Komunisti su htjeli iskorijeniti Hrvate iz zapadne Hercegovine i Dalmacije, to su radili većinom Srbi, a komunisti Hrvati su im pomagali. Da bi potpuno uništili život, trebalo je uništiti privredu. Najprije su zabranjene koze, jer je narod živio od kozjeg mlijeka. Odredili su da se umjesto kukuruza i duhana sadi pamuk, jer je i kukuruz hranio narod. Pamuk je teško rastao, ljudi su se dosjetili i sjeme koje su dobivali prokuhali bi u vreloj vodi. Ujutro bi ga sijali, a skrivećki bi sijali kukuruz. Nastala je i pjesma: »Kukuruz u pamuku, ja te sadim za muku.« to je narod na koji sam ponosan i koji je uvijek pronalazio snagu življenja. I to znam po mojoj materi koja je u ratu skrivala jednog Židova od ustaša i partizana, a poslije rata dobivala teške batine jer je pekla kruh kamišarima, zbog kojih su mnogi u mojoj obitelji ubijeni. Kamišari su bili ljudi koji se nisu htjeli predati poslije rata, nazivali su u ih još »zeleni kadar«.

Vaša knjiga jedan je oblik lustracije za koju se dijelom i zalažete. Čini li Vam se da bi u zemlji punoj mržnje i podjela to izazvalo još veću nestabilnost i produbilo sukobljavanja. Vi stalno govorite da ste izgubili 50 godina života, a onima koji su ovdje živjeli čini se da ste ih možda dobili.

DR. MARIĆ: Znam kako bi mi bilo da sam morao ovdje živjeti, ali ja sam morao otići, i to je za mene 50 godina izgubljenog života u Hrvatskoj, a može se reći »ubi bene, ibi Croatia«. Mnogi su Hrvati morali otići, ne iz obijesti nego da bi spasili život. Išao sam s namjerom u Ameriku da radim tamo, a živim za Hrvatsku. Vjerujem da arhive treba otvoriti, iako su mnogi neobično nestali kao i školski dnevnik iz 1957. godine sa Širokog Brijega koji je upravo bio najznačajniji iz vremena progona mene i mojih prijatelja, pripadnika organizacije »TIHO«. I rekao bih vam da su danas isti ljudi, s istim mišljenjem koje je imala Komunistička partija na vlasti, samo je to preraslo u nekakvu demokratsku varijantu Saveza komunista Jugoslavije. Udbaši još uvijek imaju vlast, a neki sporedni možda su došli do malo vlasti i u njezinu blizinu. Do pročišćenja Hrvatske, što ste spomenuli, može doći samo formiranjem nove političke organizacije koja bi bila opozicija današnjim vlastima i sadašnjoj opoziciji. Možda, kad bi se HDZ podijelio na maleni dio državotvornih Hrvata i jugonostalgičara, donekle bi se raščistio prostor. Svi državotvorni Hrvati s jedinstvenim programom mogli bi dobiti izbore. Mogla bi se stvoriti demokratska vlada, ali potrebno je i nestranačko tijelo koje bi znanstveno obradilo prošlost. Bez obzira na dio pokradenih i zapaljenih arhiva, još ih ima dovoljno. Sama činjenica da sam došao do spisa o prvom saslušanju Bušića, dokaz je tome, premda je cijeli dosje nestao, a Manolić mi je rekao da ga je netko uzeo. Moja knjiga je moja ispovijest: bez želje za razdorom u Hrvatskoj, volio bih da mi se pridruže i drugi da ne bih pogriješio.


Fokus, 24.11.2006.

CRKVENI OCI O ANTIKRISTU

Engleski kardinal John Henry Newman (1801. - 1890.), koji je engleskim katolicima obilježio XIX. stoljeće (bivši anglikanski svećenik, koji preobraća na katolištvo mnoštvo anglikanaca), još nije proglašen ni svecem ni crkvenim ocem, no sudeći prema knjizi Antikrist - adventske propovijedi (SION, Zagreb, 2006.), to će se jednoga dana dogoditi, jer je bio svjedok vjere u poganskoj Britaniji koji je ondje iza sebe ostavio čak 36 tomova sabranih djela o doktrini vjere, pisanih izvrsnim književnim stilom. Izdavač Miro Glavurtić (specijalist za demone, demonolog) u pogovoru o Newmanu navodi: "Jean Guitton, francuski akademik, koji je doktorirao na temi Newmana, u svojoj knjizi Razgovori s papom Pavlom VI. donosi jedno njegovo svjedočanstvo: "Kada sam na koncu papinstva Pija XII., govorio o Newmanu, i spomenuo da bi ga se jednoga dana moglo kanonizirati Pijo XII. je rekao: `Budite sigurni, moj gospodine, Newman će jednog dana biti crkveni naučitelj!`". Akademik kaže da je papa to izgovorio proročkim tonom" (str. 88). Stoga je vrijedno osvrnuti se na tu vrijednu knjižicu što sadrži četiri duge kardinalove propovijedi.

U naše vrijeme svjedoci smo brojnih laži i nepravdi, vidimo da se u zatvore šalje pravednike (gen. Gotovina, Kordić i ostali) dok se istodobno slavi i časti koljače poput Tita, vidimo da se za predsjednike država biraju krivokletnici, nekadašnji istaknuti komunisti i lašci (sve zemlje nekadašnjeg istočnoga bloka: Mađarska kao najnoviji primjer), vidimo da se nepravde ozakonjuju (pokušaj EU stvaranja ustava bez spominjanja imena Božjeg i kršćanstva!), dok se istodobno inzistira na odstranjenju Crkve iz političkoga i društvenog života. Sve su to prizori i okolnosti što ih stvaraju mali antikristi, prototipovi jednoga još većeg zločinca i lašca, koji će vladati svijetom - utjelovljenoga sotone, Antikrista osobno, kako nam u svojim propovijedima - na temelju crkvenih otaca - objašnjava kardinal Newman. Kada čitamo ovu knjigu, uviđamo da su sva zla što se slijevaju na nas, zapravo, priprema za konačno zlo što će ga uskoro iskusiti čovječanstvo: ljude treba naviknuti da zlo prihvate, da ga izglasaju i da mu se pokore. Tome služe zli vladari loših državnih uređenja, pokazuje kardinal Newman.

"Solunski su kršćani smatrali da je Kristov dolazak gotovo na dohvat ruke. Sveti Pavao im piše kako bi ih upozorio da su takve pretpostavke pogrješne. On ih time ne želi obeshrabriti u njihovom očekivanju Kristovog dolaska, baš nasuprot; no govori im da mu mora prethoditi sasvim određeni događaj, i sve dok se on ne dogodi, kraja ne će biti. "Taj dan ne će doći", kaže on, "ako prije ne dođe onaj otpad" (str. 5), kaže kardinal Newman. Masovni otpad od vjere i pravde okolnost je koja će dovesti da se Antikristu poklone "sva plemena i svi narodi" (`jer tvojim čaranjem dadoše se zaluditi svi narodi" Otk. 18, 23/).

U svome tumačenju Antikristova dolaska u svojim propovijedima Newman se obilno koristio izjavama crkvenih otaca i Svetim pismom te je, uspoređujući svete izvore, među ostalim, rekao i ovo: "Vrlo je znakovito što jedan od dvojice ranih otaca, koje sam već citirao (Hippol: De Antichristo, str. 38, fusnota), otvoreno kaže kako će u deset država (`stopala` koja se spominju u drugom poglavlju Knjige proroka Danijela) koje će se naposlijetku pojaviti, vladati DEMOKRACIJA..." (str. 38)

U Newmanovo vrijeme demokracije je, po uzoru na Francusku revoluciju, upravo uništavala teokratski oblik vladavine i tada je to bilo znakovito, a danas je demokracija upravo ta stvarnost o kojoj govori Newman: Imamo skup država G8, bilo ih je G7, a vjerojatno ih latentno već ima G10. Sve u šiframa, biblijskim i masonskim. "Pripadnici rane Crkve također su očekivali da se će se, nakon višestoljetnog sna, rimska zvijer probuditi pred kraj svijeta i ponovno uspostaviti sve svoje zakone i običaje. Oba drevna oca nude kao rješenje jedno ime (a slova tog imena na grčkom daju broj 666), znakovito za Antikrista kao glavara obnovljenoga Rimskog Carstva. To je naime riječ LATINUS, odnosno latinski kralj" (str.39). Bilo kako bilo, Rimsko Carstvo obnovilo se u obliku države što se zove Europska unija, Britanija posjeduje Commonwealth (2/3 svijeta!), a agresivne Sjedinjene Američke Države na dnu grba svoga senata imaju fašističke oznake, znak Rimskoga Carstva. Sve ih ujedinjuje NATO-savez! Te tri glavne sile (pa i Europa već kao kolonijalna sila sastavljena iz mnoštva jačih država) oduvijek pretendiraju na vladavinu svijetom. No, prorok Danijel govori o četiri velika svjetska carstva što ratuju protiv Boga! "Četiri velika svjetska carstva prokazana su kroz likove četiriju zvijeri: lava, medvjeda, leoparda i bezimenog čudovišta...

Emil Čić


Zagreb, (IKA), 22.11.2006

Održana sjednica Komisije HBK "Justitia et pax"

Komisija razgovarala o neradnoj nedjelji, uključivanju Hrvatske u europske integracije, te aktualnim događanjima u kojima se ne poštuje pravo svake osobe da se smatra nevinom dok joj se ne dokaže krivnja

- Pod predsjedanjem biskupa Vlade Košića održana je 22. studenoga sjednica Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Justitia et pax". Članovi Komisije osvrnuli su se na događaje koji su se odnosili na njezin rad u proteklom razdoblju, osobito na izvještaj predsjednika o susretu s Papinskim vijećem za pravdu i mir tijekom posjete "ad limina" u Rimu u srpnju ove godine i na susret s delegacijom Konferencije europskih komisija "Justitia et pax" u Zagrebu 4. studenog ove godine. Na sastanku se razmotrila aktualna situacija Crkve i hrvatskog društva. Glede pitanja zaštite nedjelje kao neradnog dana Komisija smatra da je potrebno da se to pitanje konačno stavi na dnevni red Sabora i da se donese pravedan zakon koji će štititi pravo radnika i radnica zaposlenih u trgovinama da se taj dan posvete svojim obiteljima i omogućiti im u nedjelju da budu zajedno. Istaknuta je potreba uključivanja Hrvatske u europske integracije, pri čemu se ne smije dovesti u pitanje vlastiti identitet, i radi toga treba postići konsenzus oko temeljnih vrijednosti hrvatskoga društva koje treba i pravno štititi kako bi se njima doprinijelo zajedništvu u obitelji europskih naroda. Komisija izražava zabrinutost zbog nekih aktualnih pojava u našem društvu, osobito s obzirom na zaštitu digniteta ljudi osumnjičenih za ratne zločine te se zalaže za poštivanje prava svake osobe na dobar glas i prava svake osobe da se smatra nevinom dok joj se ne dokaže krivnja, što se u javnosti, a osobito u medijima, ne uzima dovoljno u obzir. Komisija poziva gospodina Branimira Glavaša da u pritvoru prekine štrajk glađu i argumentima priprema svoju obranu.


Zagreb, 22. 11. 2006.

DAN GLASOVANJA O ŽIVOTU I SMRTI ČOVJEKA,
TE SVIH LJUDSKIH I NARODNIH IDEALA

Apel zastupnicima Hrvatskoga (državnoga) sabora

Branimir Glavaš, general Hrvatske vojske i zastupnik u Hrvatskome (državnome) saboru, bori se za pravdu, istinu i dostojanstvo generala Hrvatske vojske i dostojanstvo Domovinskog rata, a time i dostojanstvo hrvatskoga naroda, dragovoljno žrtvujući svoj dragocjeni i jedini život za te ideale.

Ne traži ništa drugo, nego da se od montiranih optužbi, za koje smatra i zna da nije kriv, brani sa slobode. Ne traži ništa drugo, nego da bar ima ravnopravan tretman kao i optuženici sa strane agresora, koji su za sobom ostavljali klaonice i ruševine u svim gradovima i mjestima koje su bili okupirali.

Pravo je generala Branimira Glavaša, koji je svojom hrabrošću, na čelu drugih hrvatskih branitelja, obranio mnoge ljude u Osijeku i Slavoniji od zločinačkog noža i granata, i koji je pri tome svakodnevno izlagao svoj život za obranu Domovine, da i sada, na žalost, u državi koju je i svojom žrtvom stvorio, ponovno dragovoljno, poput Krista, izloži svoj život, što je dopušteno i po Božjim i po ljudskim mjerilima, za obranu ljubavi, pravde, istine i slobode - vrjednota koje su maksimalno ugrožene u nas i u svijetu, iako bih mu, kao majka i liječnica, savjetovala da to ne čini!

Poštovani saborski zastupnici, na vama je da danas odlučite! Hoćete li spasiti život jednoga čovjeka, kao da spašavate cijeli svijet, ili ćete svojim opredjeljenjem ubiti čovjeka, kao da ubijate cijeli svijet, i ostati prokleti od sadašnjega i budućih hrvatskih naraštaja, kao i cijele povijesti hrvatskoga naroda!

Odlučite se, uz Božansko prosvjetljenje vašega razuma!

Ovo se tiče i kardinala Josipa Bozanića, ako vam ne uputi apel za spas čovjeka i njegovih i naših ideala!
"Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti! Ima granica na kojima se mora stati! Ima položaja sa kojih se ne smije uzmicati!" - kardinal Kuharić

Ružica Ćavar, dr. med. i dr. stom. predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Večernji list, 22.11.2006

Katolici moraju ozdraviti javnost u BiH

Autor Ivan KALEB

Medijima ništa nije sveto. Sve se smije, sve se može. Kljukaju nas negativnim vijestima, 80 posto programa i tiska je negativno - ubio, ukrao, opljačkao, zapalio... nema što nije uradio... Nema ničeg lijepog, pozitivnog objaviti. Ali, mi to gutamo kao da je to život. Čitaš, iza toga se sav smučiš i zbuniš, kao da život nema smisla. Još kad ti kaže: “Ja sam to u novinama pročitao, televizija kazala!” – rekao je to jučer, uz ostalo, kardinal Vinko Puljić u svojoj propovijedi na svečanoj misi u Veljacima, u općini Ljubuški, na proslavi zaštitnice župe, Gospe od Zdravlja.

Kritika naše zbilje

Unatoč kišnom vremenu crkva u Veljacima bila je pretijesna da bi mogla primiti sve koji su željeli nazočiti i čuti kardinala.

Biranim riječima veljački župnik fra Stipan Šarić predstavio je na početku misnog slavlja uvaženog gosta, a puk ga je srdačno pljeskom pozdravio. Misu je suslavilo petnaest svećenika, među kojima su bili i zamjenik hercegovačkog provincijala i međugorski župnik fra Ivan Sesar, i gvardijan humački fra Miro Šego.

Kritika medijima bila je dio kardinalova kritičkog osvrta na trenutačno stanje naše zbilje, naše društvene i duhovne stvarnosti, koju je izrekao na blagdan Gospe od Zdravlja, zazvavši njezin zagovor da nas zaštiti i izliječi. Postoji i bolesna vjera, bolesna znanost i bolesna javnost, naglasio je kardinal.

– Danas je laž jako prodana stvar. Mi moramo tu javnost ozdraviti, da mi katolici, koji vjerujemo u Krista, koji držimo do Božje riječi, do Evanđelja, da budemo hrabri izgrađivati javnost, ne kukavice. Prošla su komunistička vremena kad nismo smjeli kazati – pozvao je kardinal Puljić, dotaknuvši se kratko u tom pogledu predstavnika međunarodne zajednice:

90 posto vjernika

– Kad ćemo mi mijenjati svijet? Neće ga ovi međunarodni predstavnici mijenjati, oni su došli zaraditi. Mi mijenjamo ovaj svijet svojom vjerom, svojom ljubavlju.

Kardinal je podsjetio da je u BiH 90 posto vjernika, katolika, pravoslavnih, muslimana, a toliko je ubojstava, krađa, nemorala, droge... Posebno je istaknuo neslogu u našem narodu, koja se susreće na svakom koraku - “ne znamo razgovarati, odmah za vratove” - i uputio molitvu Gospi od Zdravlja:

– Gospe od Zdravlja, ozdravi tu našu narodnu bolest!


Zagreb, 22. studenog 2006.

Glavaš: Prije smrt nego ova Hrvatska

Između života u kriminalnoj državi i smrti, radije biram smrt. Ostajem ustrajan u štrajku glađu jer ne želim živjeti u ovakvoj nakaradnoj državi kakva je Hrvatska danas. Jedini mi je smrtni grijeh, zbog kojeg ću se ispovjediti, činjenica da sam na 7. saboru HDZ-a, radi vlastite naivnosti, omogućio da taj kriminalac pobijedi. A pobijedio je zahvaljujući krađi oko 300 glasova. Zahvaljujući tome besprizoran čovjek zasjeo je na čelo Tuđmanove stranke, a uskoro je postao i premijer. Sanader mi je tužitelj, sudac i krvnik. Slao mi je u pritvor tekliče s nagodbom koju nisam htio prihvatiti jer je njegov uvjet da me pusti na slobodu bio da šutim. Šutjeti neću ni po cijenu smrti – poruka je hrvatskoj javnosti koju je sinoć iz zatvorske bolnice poslao Branimir Glavaš.

Izdiktirao ju je u pero zastupniku Vladimiru Šišljagiću nakon što je čuo da je vrh HDZ-a jednoglasno odlučio poduprijeti odluke Mandatno-imunitetnog povjerenstva na temelju kojih će ostati u dugom pritvoru.
A da Glavaš ostaje u pritvoru sinoć je nakon šestodnevnih unutarstranačkih konzultacija odlučio vrh vladajuće stranke.

VLADIMIR ŠIŠLJAGIĆ - 'Brod luđaka’.

Govorili su da vjeruju da su Sanader i Šeks preozbiljni da bi izigrali sporazum koji je postignut na sastanku na kojemu je, rekli su,bio i Đapić. Ogorčeni Šišljagić komentira: “Očito da se radi o brodu luđaka. Ljudi se drže za riječi, a Sanadera smo trebali držati za rogove. Učinit ćemo sve da Glavaš prestane štrajkati glađu. Ne ćemo dopustiti da Sanader pleše na njegovu grobu.”

ANTO ĐAPIĆ - Pogažen dogovor.

Đapić je sinoć kazao da ne može vjerovati da netko tako može pogaziti vlastitu riječ i dogovor. “Zgranut sam i zgađen time što nitko od 60 zastupnika HDZ-a nije našao potrebnim stati u Glavaševu zaštitu i time da se DORH iživljava nad hrvatskim generalima. General HV-a umire u zatvoru zato što nema milosti za njega u Saboru gdje se 90 posto deklarira kršćanima. Ako Glavaš bude u pritvoru, HSP neće glasovati za proračun”, zaključio je. Glavaševi zastupnici jučer su ustvrdili da su sudski spisi nastali ispitivanjem svjedoka proglašeni tajnom samo zato da javnost ne bi vidjela da se Glavašu pakira.
comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova