Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

KOMUNIZAM, NACIZAM, FAŠIZAM - TRI MODELA JEDNE IDEOLOGIJE

Ova trojica su bila predložena za Nobelovu nagradu za mir; Mussolini 1935. godine, kada je napao i okupirao Abesiniju. Adolfa Hitlera je malo prije nego je napao Poljsku 1939. godine predložio zastupnik u švedskom parlamentu E.G.C. Brandt (vjerojatno djed Karla Brandta), a Staljin je predložen dva puta 1945. godine kada su njegove divlje boljševičke horde silovale i ubijale milijune nevinih osoba, i 1948. godine kad je dovršio masovna ubojstva svih "izdajnika"- sovjetskih vojnika i častnika koji su za vrieme rata pali u njemačko zarobljeništvo.

Jedna američka organizacija za izpitivanja društvenih i političkih sustava nedavno je postavila pitanje stotini ljudi različitog starosnog doba, spola, vjere i političke orientacije da na svoj način opišu što za njih znači rieč fašizam. Stotina ljudi dala je stotinu različitih odgovora, od "čista demokracija" do "čisti sotonizam".

Ako u Americi danas upitate prosječnoga čovjeka da vam definira fašizam, odgovor je skoro uvijek da je to sustav koji je za vrieme 2. svj. rata vladao Silama Osovine i njihovih satelita. Taj odgovor je u podpunosti netočan, jer su se i tzv. glavne fašističke države u mnogo čemu razlikovale jedna od druge.

Nikako se ne može ondašnje države; fašističku Italiju, nacional-socijalističku Njemačku i carevinu Japan postaviti u isti okvir, a još manje neke manje države koje su stupile u ratni savez s tim državama, u većini samo zato što nisu imale drugoga izbora.

Uobičajena je predpostavka, na primjer, da je fašizam u srži ratoboran, da on raste u ratnoj atmosferi i histeriji i da on svoje ekonomske probleme jedino može riješiti ratom i osvajanjem tuđih zemalja. Ali to nije točno, jer to se napr. ne može reći za diktaturu u Portugalu i neke južnoameričke diktature, ili da je napr. antisemitizam jedan od čistih primjera fašizma, jer čak ni izvorni fašizam kao onaj talijanski nije u srži bio antisemitski.

Sve stručne polemike koje su godinama odjekivale svietom nisu bile u stanju odlučiti je li fašizam samo jedan od oblika kapitalizma ili nije. Nu kad tu oznaku "fašizam" pripišemo Njemačkoj, Japanu ili Mussolinijevoj Italiji, mi barem površno znamo o čemu mislimo.

Ali kad se ta rieč počne spominjati u unutarnoj politici neke države tu ona gubi i posljednji trag bilo kakvog značenja. Jer, ako pregledate tisak i druge medije naći ćete da uobće ne postoji određena grupa ljudi, niti politička stranka, niti bilo kakvo organizirano tielo kojima nije prišivana etiketa fašizma, fašistoidnosti, fašističkog simpatizera itd.

Engleski socijalist, povremeni komunist, kasnije razočarani "anti-fašist", pisac i polemičar Eric Arthur Blair, poznat pod pseudonimom George Orwell, rođen je 1903. u ondašnjoj "Britanskoj Indiji. Kao pravi "antifašist" on je u prosincu 1936. odlučio otići u Španjolsku boriti se protiv "fašizma". Na putu je morao stati u Parizu, gdje je bio centar za razpored i opremu "antifašističkih" dragovoljaca u tzv. Međunarodne brigade u Španjolskoj, gdje se sastao s prijateljem američkim piscem Henry-em Miller-om. Za vrieme ručka Miller mu je između ostalog rekao da je njegova namjera ići se boriti u Španjolskoj radi nekakvih njegovih osjećaja dužnosti krajnja glupost i da su njegove ideje o borbi protiv tzv. fašizma u obrani demokracije itd., itd., najobičnije budalaštine.

To Orwella kao uvjerenog "antifašista" uobće nije smelo. Par dana kasnije on je stigo u Barcelonu i drugom engleskom "antifašistu" John-u McNair-u, koji ga je tamo dočekao, rekao: "Evo, došao sam boriti se protiv fašizma".

U svojoj knjizi "Homage to Catalonia" (Štovanje Kataloniji) Orwell opisuje neke dojmove koje je kao "antifašistički" borac doživio u španjolskom građanskom ratu: "Milicije lievoga krila u katalonskom glavnom gradu Barceloni bile su protiv politike republikanske (komunističke) vlade kojom se u dielovima koji još nisu bili pali pod vlast generala Franka htjelo povratiti sustav "kapitalističke normalnosti". Za to su ove milicije napadnute od strane republikanskih paravojnih snaga koje su bile pod direktnim zapoviedanjem komunističke partije."

Orwell se osvjedočio o ovim događajima za vrieme svoga dopusta s bojišnice gdje se borio u sastavu tih milicija poznatih pod imenom POUM (Partido Obrero de Unification Marxista) - na hrvatskom, Radnička partija marksističkog ujedinjenja. To je ustvari bila jedna sekta komunističke partije koja se nije pokoravala zapoviedima iz Moskve. Staljinisti su je smatrali trockističkom partijom, ali to je bilo podpuno pogrješno, jer iako je Trocki njezinim vođama pokušavao govoriti što moraju činiti, oni ga nisu slušali ništa više nego Staljina.

Orwell se, kako je sam izjavio, kao strani dragovoljac priključio POUM-u jer se želio boriti protiv generala Franka, a ne zato što se slagao s POUM-ovim političkim pogledima. On je poznavao neke ljude u britanskoj Independent Labour Party (Nezavisna radnička partija), koja je bila pod kontrolom komunista koji su ga stavili u dodir s POUM-om. Iako je sigurno da je bio simpatizer "socijalizma" on, kako je 1939. tvrdio u svojoj knjizi, nije bio nikakvi komunistički odpadnik i nikada nije gajio simpatije za lenjinizam, staljinizam ili trockizam.

"Možda je dobro za Lenjina što je tako rano umro", piše Orwell. "Trocki, u izbjeglištvu, obtužuje rusku komunističku diktaturu, a sam je za nju odgovoran jednako kao i svi vodeći boljševici i nema sumnje da bi, on da je on na vlasti, bio u najmanju ruku isti kao Staljin - premda on bezupitno posjeduje interesantniji um od Staljinovoga….."

Poslie svibnja (1937.) u Barceloni stvari su se pogoršale. U lipnju je POUM zabranjen. Njegov vođa, Andres Nin, bio je uhićen i kasnije ubijen od strane agenata ruske tajne policije GPU. Drugi pripadnici POUM-a zatvoreni su i mučeni, uključivči i ne-španjolske pripadnike. Orwell i njegova supruga morali su se skrivati dok konačno nisu uspjeli pobjeći preko granice u Francusku.

Orwell je otišao u Španjolsku kao netko tko je imao podpuno nejasne "pro-radničke" osjećaje. Njegova izkustva u Španjolskoj radikalizirala su njegova dotadašnja politička uvjerenja i on je napustio tu zemlju kao radikalni lievičar neke opet posebne vrste.
Na temelju onoga što je vidio u Šanjolskoj Orwell je, kako je kasnije izjavio, došao do zaključka da su komunisti "mulci koji nemaju nikakve veze s radničkom klasom".
Da se oni nikada nisu borili za radničku klasu nego za probitke boljševičke ideologije i da su za to spremni, lagati, varati, i ubijati - "što glasovniji komunist to veći agent boljševičke promičbe o tobožnjem svietskom socijalizmu".

STALJINOVE IGRE

Radi očitih neuspjeha na Zapadu Staljin 1935. godine naređuje da se izvrši još jedan prividni nagli zaokret u politici Kominterne. Na početku 1930ih sve radničke organizacije koje se nisu stavile pod kontrolu Kominterne obtuživane su da su gore od pravih fašista. Međutim, dolazkom Hitlera na vlast u Njemačkoj boljševici se osjećaju ugroženim i njihova vanjska politika prelazi iz manje više jednakog neprijateljstva prema svim kapitalističkim silama u selektivno, pa Staljin sada traži aliancu s kapitalističkom Francuskom i kapitalističkom Britanijom protiv kapitalističke Njemačke. Komunističke i prokomunističke organizacije u Francuskoj i Britaniji sada mienjaju svoju strategiju i s veseljem stupaju u ovu "široku antifašističku aliansu" koja će uključiti i otvoreno kapitalističke elemente (ukoliko su "antifašistički"), to jest antinjemački.
Sve je trebalo biti podvrgnuto stvaranju toga širokog antifašističkog fronta.
Svi napadi na revoluciju, sovjete, boljševizam i njihove parole odmah su u Francuskoj i Britaniji odbačeni, čak i zabranjeni.

Orwell, koji je takvo politikanstvo iz prve ruke izkusio u Španjolskoj, piše u jednom privatnom pismu, u rujnu 1937. godine: "Sigurno da sve to o Popularnom frontu što sada gura komunistički tisak i partija, Gollancz (Victor Gollancz, britanski nakladnik) i njegova plaćena piskarala etc, etc, nije ništa drugo nego priznanje da oni podržavaju britanski fašizam protiv njemačkog fašizma.

Što oni namjeravaju jest uvući britanski kapitalizam-imperijalizam u savez s SSSR-om i onda u rat s Njemačkom. O, oni pobožno glume da oni ne žele rat i da ga franko-britansko-ruski savez može spriečiti na starom sustavu "ravnoteže moći", ali mi znamo do čega je taj sustav doveo prošli put (1. svj. rat).

Ta glupost o Popularnom frontu svodi se odprilike na ovo: ako dođe do rata komunisti , laburisti itd., će umjesto da rade da se rat zaustavi i da zbace vlast, biti na strani vlasti, ukoliko je vlast na "pravoj strani", to jest protiv Njemačke.

Ali svi s malo predočbe mogu lako predvidjeti da će nam fašizam, svakako ne onaj o kome oni govore, biti silom nametnut čim rat počne. Tako ćete imati fašizam u kojem sudjeluju komunisti i, ako smo u savezu s SSSR-om, komunisti će u njemu imati vodeću ulogu. To je što se dogodilo u Španjolskoj. Poslie onoga što sam tamo vidio došao sam do zaključka da je uzaludno biti "anti-fašist" a istovremeno pokušavati spasiti kapitalizam.

Na koncu, fašizam je samo razvitak kapitalizma i kad dođe do stiska i najumjerenija demokracija (takozvana) može se lako pretvoriti u taj fašizam. Mi volimo misliti o Engleskoj kao demokratskoj zemlji, ali napr. naša vlast u Indiji, iako izvana izgleda nešto manje iritantna, nije ništa bolja od njemačkog fašizma, ali ako netko surađuje s kapitalističko-imperijalističkom vlasti u borbi protiv fašizma kako se on može zvati antifašistom?

Tko su onda ti toliko razvikani fašisti?

Konzervativci? Svi konzervativci, pacifisti ili anti-pacifisti subjektivno su pro-fašistički. Također se drži da ne postoji nikakva razlika između nacizma i britanske vlasti u Indiji i kolonijama. Organizacije koje se smatraju patriotskim i tradicionalnim etiketirane su kao kripto-fašističke ili fašistoidne. Škole u kojima se uči vjeronauk su "uzgajališta fašizma".

Socijalisti? Svi koji su pokušavali braniti stari stil kapitalizma (kao što je napr. bio lord Ernest Benn) tvrde da su socijalizam i fašizam jedno te isto. Neki katolički žurnalisti tvrde da su socijalisti bili glavni kolaboracionisti u zemljama pod Hitlerovom okupacijom. Iste obtužbe dolaze i iz drugih kutova, pa čak i od komunističke partije za vrieme njezinih ultra-lievih faza. U periodu između 1930.-35. glasilo britanske komunističke partije "Daily Worker" stalno je Britansku radničku stranku nazivao radničkim fašistima. Mnogi indijski nacionalisti smatraju da britanski radnički sindikati nisu bili ništa drugo nego fašističke organizacije.

Komunisti? Veliki broj mislilaca (Rausching, Peter Drucker, James Burnham, F.A. Voigt i mnogi drugi) odbijaju priznati bilo kakvu razliku između nacističkog i sovjetskog režima i drže da svi fašisti i komunisti imaju odprilike iste ciljeve i da su to u neku ruku sve isti ljudi. The Times (prije saveza sa Staljinom) kad god je pisao o Sovjetskom Savezu nazivao ga je "Fascist country" (fašistička zemlja). Tu konstataciju glasno podržavaju trockisti i anarhisti.

Trockisti? Za staljiniste trockisti su bili "kripto-fašistička organizacija nacističkih plaćenika" .

Katolici? Skoro svi izvan nje, Katoličku crkvu, subjektivno i objektivno, smatraju pro-fašističkom.

Nacionalisti? Nacionalizam se univerzalno smatra "prirođenim fašizmom". U taj okvir spadaju svi nacionalni pokreti, pa se napr. arapski, poljski, ili finski nacionalizam, indijska Kongres stranka, Muslimanska liga, zionizam, I.R.A (Irska republikanska Armija) svi prikazuju kao fašističke organizacije.

Kada još dublje pogledamo na sve uporabe rieči "fašizam" vidjet ćemo da je ona podpuno bezznačajna. Kao takva ona se puno više rabi u verbalnim razčlambama nego u pisanim medijima. "Čuo sam više puta da je pripisivana; farmerima, trgovcima, roditeljima koji šibaju djecu, lovcima na lisice, borbi s bikovima, Kiplingu, Gandiju, Chiang Kai-Šeku, astrolozima, anti-gay grupama, ženama, psima i tko zna komu sve ne", kaže Orvell.

Ipak izpod sve ove zbrke postoji nekakvo zamršeno značenje. Za početak, jasno je da tu postoje vrlo velike razlike između tzv. fašitičkih i demokratskih režima, od kojih je na neke lako ukazati ali ne ih i razjasniti. Drugo, ako "fašist" znači simpatizer Mussolinija onda su neke od gore navedenih obtužbi više opravdane od nekih drugih.

Treće, većina ljudi koji se na sve strane tako bezobzirno razbacuju riečju fašist, fašizam itd., nemaju blagoga pojma o čemu govore. Fašizam za njih odprilike znači nešto okrutno, arogantno, bezstidno, zamračeno, anti-liberalno i anti-radničko i tko zna što sve ne. Ali fašizam je također i politički i ekonomski sustav. Zašto mi onda ne možemo o njemu imati obćenito prihvaćenu definiciju?

U jednom od njegovih pisama Orwell spominje da je on napisao protu-ratni pomflet. Taj pamflet nije pronađen, ali iz njegovih pisama i članaka nije težko zaključiti što je on u njemu napisao. Temeljna premisa bi vjerojatno bila ono što je on napisao u jednom osvrtu u kolovozu 1937. godine. Prvo, da se rat protiv strane zemlje uvijek dogodi kad bogate klase misle da će time postići profit, a drugo, da se svaki rat, kad dođe, ili prije nego dođe, ne predstavlja kao rat, nego kao samoobrana od "ubojitog manijaka "militarističke" Njemačke 1914., "fašističke" Njemačke nekoliko godina kasnije".

Kako vidimo, Orwell je kampanju za "Anti-fašistički narodni front" smatrao baš takvom ratnom propagandom prerušenom u tobožnju kampanju za mir. Ona se samo protivila jednom tipu kapitalizma protiv drugog tipa kapitalizma za interese jedne partikularne alianse kapitalističko-imperijalističkih sila. Orwell je u svom anti-ratnom pamfletu antifašizam nazvao sredstvom za ideološko pripremanje radnika da podupru Britaniju, Francusku i Rusiju u dolazećem ratu protiv Njemačke.

Suvremeni engleski poviestničar Norman Davies (rođ. 1939.) u knjizi "Europe at War 1939-1945: No Simple Victory", kaže da ono što se zove anti-fašizam ne nudi suvislu političku ideologiju, te da je to u svakom smislu prazna posuda (empty vessel). Davies dalje uporno tvrdi da je concept antifašizma samo Staljinov politički ples kojeg su organi sovjetske propagandne mašine širili s ciljem stvaranja lažnih dojmova kako bi Zapadne demokrate, ako se udruže s SSSR-om u tobožnjoj opoziciji fašizmu, mogli politički zbližiti komunistima.

Motiv je bio dati legitimitet Diktaturi proleterijata u vrieme kada je boljševička Rusija sliedila politiku "kolektivne sigurnosti".

U mnogim političkim krugovima Zapada ova Staljinova podvala bila je dosta dobro primljena i mnogi su je počeli propagirati, ali podpisivanjem sporazuma Molotov-Ribbentrop, a posebno komadanjem Poljske između Hitlera i Staljina taj sir se brzo pokvario. Ali kad je nekoliko mjeseci kasnije Francuzima i Britancima počelo gorjeti pod stražnjicom zaboravili su i na Molotov-Ribbentrop sporazum i na Poljsku i ušli u savez sa Staljinom i njegovim "antifašizmom".

"ANTIFAŠISTIČKI" OBRAČUNI S "ANTIFAŠISTIMA"

U knjizi "Stalin' Secret Pogrom; The Postwar Inquisition of the Jewish Anti-fascist Committee" (Staljinov tajni pogrom; Poslieratna inkvizicija židovskog anti-fašističkog odbora), povjesničar i funkcionar Amnesty International-a Joshua Rubenstein zajedno s ruskim poviestničarom Vladimirom Naumovim opisuje suđenje petnaestorici ruskih Židova, članova Staljinovog "Židovskog anti-fašističkog odbora". Od njih petnaest, četrnaest ih je strieljano, uključivši i pisce Solomona Mihoels-a i Jicaka Feffer-a.

Židovski anti-fašistički odbor bio je organ sovjetske propagandne mašine osnovan odmah poslie njemačkoga napada u lipnju 1941. godine. U godinama prije napada, boljševici i nacisti su bili saveznici, pa kao vjerni boljševici, ovih 15 sovjetskih Židova bili su tada pro-nacistički boljševici. U to vrieme sav komunistički sviet je, iz vjernosti Partiji, bio pro-nacistički, uključivši i francuske, britanske, američke i sve druge komuniste. Svi su oni do 22. lipnja 1941. agitirali protiv rata s Njemačkom.

Poslie rata Židovski antifašistički odbor uključio se u iztraživanja i dokumentaciju nacističkog holokausta nad Židovima na okupiranim sovjetskim prostorima. To je bilo suprotno službenoj sovjetskoj politici koja je niekala holokaust. Ta službena politika ostala je na snazi i za vrieme Mihaela Gorbačova, a nije težko vjerovati da je na snazi i danas, samo je nitko ne spominje. Razlog tomu je vjerojatno da se sviet ne podsjeća da su za holokaust ne samo nad Židovima, nego nad svim narodima Iztočne i Centralne Europe, puno više odgovorni antifašisti nego fašisti.

Da ne postoji nikakve razlike između tzv. antifašizma i nacizma potvrđuju i ovi podatci: U nešto više od 20 godina po završetku 2. svj. rata (između 1945. i 1966.) u Zapadnoj Njemačkoj osuđeno je više od 86.000 sudionika u nacističkim zločinima.

Za isto to vrieme u Iztočnoj (komunističkoj) Njemačkoj nije osuđen ni jedan. Dapače, radi "stručnog izkustva" mnoge naciste, posebno gestapovce, komunističke vlasti su objeručke prihvatile i uključile u zloglasni "STASI" - (Staatssicherheit) - Služba države sigurnosti.

Slično, samo nešto u obrnutom obliku, dogodilo se i u Hrvatskoj 1991. godine kada su novi hrvatski vođe, "obraćeni antifašisti", na najvažnije pozicije u državnoj upravi, "radi njihove ekspertize" postavili svoje bivše drugove, najzloglasnije komunističke gestapovce, a ovi kasnije svoju djecu i unuke koji danas vladaju Hrvatskom.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova