Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Podsjetnik na atentat u Marseilleu...

ATENTAT NA KRALJA ZLOTVORA ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA

9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče : ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Nakon što ga je jedan makedonski revolucionar pogodio mecima s praga njegovog vozila, kralj, koji je došao brodom Dubrovnik u službenu posjet Francuskoj, podliježe ranama u 17 sati u prostorijama prefekture.

Teško ranjen u glavu i jetru, atentator Veličko Georgijev-Kerin, alias Kelemen, također umire. Policija ga je odvukla u malu policijsko stražarnicu i tamo ga ostavila da umre u mukama u 23 sata - bez ikakve skrbi. Glede pak francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, on također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive dijagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).

vlado_chernozemski_janka_pusta.jpg

Istraga koja slijedi odmah donosi na svjetlo dana urotu koju je organizirao hrvatski nacionalistički pokret "Ustaše" i makedonska organizacija VMRO - dvije grupe izrazito neprijateljski raspoložene prema Jugoslaviji.

Nakon brojnih iskaza, i nakon pretresa hotelske dokumentacije, policija odmah kreće u potjeru za 5 ili 6 osumnjičenika. Zahvaljujući broju uvezenom na reveru prsluka kojeg nosi Kelemen, taj će ih broj odvesti u podružnicu trgovine "La Belle Jardini?re", odmah na tragu troje stranaca koji su boravili u Parizu i okolici. Dana11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradiću Thononu (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15. listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.

Izvedeni pred sud u Aix-en-Provenceu, trojica ustaša, koji su bili samo suradnici u atentatu, osuđeni su na doživotnu robiju, i to nakon vrlo burnih rasprava, a koje dovode i do smrtne kazne "in abstentia" za navodne organizatore atentata: Antu Pavelića, Eugena Kvaternika i Ivana Perčevića.

Mnogo nepravilnosti

Osumnjičeni pojedinci, nakon što ih je neobuzdano novinarstvo divljački počelo napadati, a koji su sami bili hendikepirani neznanjem francuskog jezika, te stoga unaprijed već osuđeni, nisu imali priliku dati svoje iskaze. Pored brojnih pravnih neispravnosti kojima su bili žrtve, navedimo također i sudjelovanje u ispitivanju dvaju tajnih jugoslavenskih agenata, Živojina Simonovića i Vladete Miličevića, korištenje srpskog prevoditelja, kao i uklanjanje 19. studenog za vrijeme rasprave njihovog odvjetnika Georges Desbonsa.

Budući da je Desbons sjajno poznavao cijeli slučaj, a budući da je imao reputaciju čovjeka neprijateljski raspoloženog prema jugoslavenskom režimu, pronašao se potpuno beznačajni incident kako bi se njega maknulo i zabranila njegova obrana. Tijekom drugog procesa ( od 5. do 12. veljače 1936), ustaše brani glavni pravnik Émile de Saint-Auban kojemu pomažu g Bonelli, Cabassol i Noël.

Premda su bili optuženi za sudioništvo u ubojstvu Louisa Barthoua, navedimo da obrana nije nikada dobila rezultate ekspertize g. Gatimela i g. Berouda iz tehničkog laboratorija marsejske policije. Tu istu ekspertizu supotpisao je komesar Mondanel, potpredsjednik Interpola, a koja je glasila ovako:

"Metak koji je pronađen u kraljevskoj kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892. Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena."(1)

Kad je već riječ o balistici, napomenimo da je javno ministarstvo bilo zapanjeno škrtim riječima glede ostalih žrtava pucnjave. Ne zna se kakvi su projektili pogodili generala Georgesa, policajca Célestina Galya, gospodu Armelina, Dupréa, Durbeca i Farisa (2). Opreznost koja je u najmanju ruku čudi i koja dopušta svakakve špekulacije...

Aleksandar, nemilosrdni tiranin

Sudski proces nije omogućio da se više sazna o motivima i povodima akcije osuđenika. Činjenica je da sud, sav zanesen "francusko-srpskim prijateljstvom", ne bi nimalo tolerirao da mu se pričalo o ekscesima kralja, koji je, da se pokazao kao vrijedan saveznik Francuske, nije zato bio ništa manje krvoločan tiranin svoga naroda. U svakom slučaju, "raison d'etat" nije dopuštao da se gubi vrijeme na metode vladanja kralja koji je naredio pljačku Hrvatske, zatvaranja, mlaćenja, pa čak i ubojstva protivnika, time što se oslanjao na žandarmeriju, koju povjesničar François Broche opisuje kao "vulgarnu bandu" (3).

U cijelom tom emotivnom i diplomatski delikatnom procesu vjerojatno da sucima nije bilo dopušteno da ih se podsjeti na tragičnu sudbinu Milana Šufflaya, Marka Hranilovića, Matije Soldina, Petra Oreba i Josipa Begovića, koje su ubili Aleksandrovi žbiri. A da ne govorimo o pukovniku Stjepanu Duiću, jednom od šefova Ustaša, kojega jedan srpski špijun ubija u Karlovym Varima, nekoliko dana prije atentata u Marseilleu (28. rujna 1934).

Idealisti, a ne banditi

Ove činjenice ne opravdavaju osuđenike naspram zakona, no one su mogle pomoći poroti i publici da stvore bolju sliku o revoltu hrvatskih patriota. Svjesni svega toga, pravnici su između ostalog pokušali s mnogo takta izmiijeniti lošu sliku koju je tisak stvorio o njihovim strankama:

Ne može se suditi kao obične razbojnike ljudi koji se bore za neki ideal" rekao je branitelj Bonelli.

"Ustaše nisu ljudi za prodaju "nastavio je pravnik Saint-Auban." Oni su žrtve pravične stvari, stvari ugnjetavanih. Dovoljno je da ih se vidi i čuje pa da se ustanovi da to nisu obični kriminalci. Nasilje poziva na nasilje, a najbolji profesori ustaškog terorizma bili su srpski žandari… To nije skupina razbijača, budući da ustaše nisu nikada bili niti gangsteri niti kradljivci, samo traže reviziju nekih sporazuma i nezavisnost svoje domovine" (4).

A na glavnom branitelju bilo je da završi svoju obranu ovim riječima: "Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška" (5).

Najčešće prikazini kao ubojice žedni krvi, trojica optuženika ostavili su drukčiji dojam na osobe koji su im mogle prići. Tako ih svećenik Louis Pons, župnik zatvora u Aixeu, opisuje kao respektabilne i pristojne prema Sudu, a pritom je rekao za jednog od njih (Kralja) da izgleda kao "dobar dečko sa našeg sela".

Glede komesara Alexandra Guibbala, bivšeg općeg kontrolora marsejske policije, on opisuje Pospišila kao čovjeka "žarkih očiju, malo zastrašujućih, ali usprkos svemu koje izražavaju i daju dojam časti i hrabrosti", da bi zatim donio o ustašama i VMRO-u slijedeći zaključak: "Te organizacije nisu sačinjene od ljudi bezakonja, nego od časnih ljudi koji su, s obzirom na pravo, uvjereni da su stvarni domoljubi i koje nose jedan ideal" (6).

Zakon i moral

Presuda je donesena 12. veljače u 19.30 sati. Ustaše su sačuvale glavu (koju je glavni tužitelj Rol tražio), ali su zato osuđeni na doživotne kazne. Na vijest o presudi došlo je do manjih demonstracija u Zagrebu, kada su stakla na konzulatu Francuske bila polupana. S jugoslavenske strane žalilo se što je giljotina izbjegnuta, no svejedno je preneseno zadovoljstvo. "Dva tjedna nakon presude trojici ustaša", piše komesar Georges Paulet, "po običaju, podijeljena su odlikovanja visokom osobama koje su pratile cijeli slučaj, kao i upornim ispitivačima koji su sudjelovali u istrazi, ali i svjedocima. Komesari su, između ostalih, bili imenovani vitezovima "Bijelog Orla Srbije".
Dakle, nije se moglo iz Beograda baciti veću ljagu na neovisnost francuskog pravosuđa!

Ne treba biti šokantno što su trojica ustaša bilo tako strogo kažnjeni. Dogodio se zločin, a žrtva zločina bio je saveznik i gost Francuske. Legitimno je bilo kazniti, a i svaka druga država bi bez dvojbe rabila istu strogoću.

Ali ono što je bilo puno zabrinjavajuće jest da se ta tragedija iskoristila za trajno sotoniziranje hrvatskih nacionalista kao i same hrvatske neovisnosti. Konačno, troje ljudi samo su platili istim novcem uzurpatoru o čijim je zločinima i nepodopštinama francuska vlada dobro znala (u jesen 1928. godine, Aristide Briand i Gaston Doumergue dali su zeleno svjetlo za uspostavu diktature). Počevši od Judite, koja je ubila Holoferna, pa do Stauffenberga, pa sve od Chaerea (Kaerea), ubojice Kaligule , brojni su ubojice tiranina prema kojima povijest pokazuje stanovitu simpatiju. Krivi i bez dvojbe za osudu glede zakona, nisu oni zato za osudu u moralnom smislu. A to su dobro shvatili Ciceron, sv. Toma, i sv. Augustin. I to jako davno ...

Christophe Dolbeau

(1) Taj je izvještaj objavljen je 1974. od Jacques de Launay (Les grandes controverses de l'histoire contemporaine 1914-1945, Gen?ve, Edito-Service).
(2) G. Durbec et g. Faris umiru od posljedica ranjavanja. Agent Galy također umire 1935.
(3) Alexandre Ier - Louis Barthou, Paris, Balland, 1977.
(4) cf. Georges Paulet, Autour de l'assassinat d'Alexandre Ier, Lyon, Editions du Coq, 1949, pp.139-141-143.
(5) cf. Géo London, Les grands proc?s de l'année 1936, Paris, Editions de France, 1937, p.66.
(6) cf. Revue Internationale de Criminologie et de Police Technique, N°1-1955, p.13, 17.
(7) G. Paulet, op.cit., p.153.

Ivan “Vančo” Mihailov

Pod naslovom “Urotnik ponovo odkriven” novinar talijanskog Storia Ilustrata, Antonio Pitamitz opisao je interview s Ivanom “Vančom” Mihailovim vođom nekadašnje Unutarnje Makedonske Revolucionarne Organizacije, VMRO, u svezi s atentatom na srbijanskoga kralja Aleksandra u Marselju 1934. godine.

Iako je interview obavljen 1990. g., skoro 56 godina poslije ovoga događaja, a Vančo je već bio u dubokoj starosti (star 93 godine), ovaj legendarni vođa makedonskih Bugara protiv velikosrbske tiranije odgovara na sva pitanja čisto i bistro kao da mu je tek kojih 50 godina i kao da se sve što se događalo u njegovom burnom životu dogodilo jučer.

I ne samo to, po njegovim odgovorima, koje pažljivo bira, vidi se da je do zadnjega daha ostao ono što je uvijek bio - nepokolebljivi domoljub, neustrašiv revolucionar i vrlo oštrouman konspirator koji znade biti vrlo selektivan u izjavama koje daje u javnost.

Transkript ovoga interviewa koji sam dobio na engleskom jeziku preveo sam na hrvatski.

U uvodu za ovaj interview piše:

- Između dva rata on je vodio makedonsku pobunu protiv Beograda.

On je zajedno s Antom Pavelićem sudjelovao u ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra I. 1934. godine. A onda je nestao.
Antonio Pitamitz uspio ga je kratko prije njegove smrti 1990. g. pronaći i s njime održati interview - prvi poslije atentata.

- On je bio jedan od najodlučnijih neprijatelja prve Jugoslavije koja je nastala poslije 1. svj. rata, i njezinoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića.

Bio je posljednji vođa Vnutrešnje Makedonske Revolucionarne Organizacije (VMRO) jednoga od najjačih oslobodilačkih pokreta na Balkanu, koji je od 1893. vodio borbu Makedonaca (makedonskih Bugara) protiv Turaka, a poslije 1913. protiv Srba koji su poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. Makedoniju oteli Bugarima i u njoj uzpostavili srbski način vladanja nasilja i okrutnosti.
U Makedoniji VMRO je imao visoku podržku pučanstva dok su njegove operativne baze bile u Bugarskoj gdje je bio toliko jak da je 1920ih takorekuć uživao status “države u državi”, s svojim agentima u birokraciji, vojsci i državnoj upravi.
U Srbiji je bio smatran kriminalcem nu probugarski Makedonci su ga smatrali braniteljem od srbske dominacije, a u Bugarskoj je smatran domoljubom. Jednom negdje 1920ih kad kad je pod pritiskom nekih političara bugarsko pravosuđe razmatralo mogućnost da mu se ( u odsutnosti ) sudi radi tobožnjeg terorizma dvije stotine odvjetnika se spontano javilo da će ga bezplatno braniti - i sudstvo je uztuknulo.

Mihailov je u to vrieme bio jedan od legendarnih revolucionara, međunarodno poznat za žilavi odpor neprijatelju i uztrajnoj borbi za oslobođenje Makedonije izpod srbskoga jarma često put u tandemu s Antom Pavelićem vođom Hrvatskog Ustaškog Pokreta, koji se borio za iste ciljeve za Hrvatsku. Mihalovljeva i Pavelićeva borba protiv Beograda vodila se svim dostupnim sredstvima, uključujući i terorizam. Ništa nije bilo “verboten”, uključivši i atentat na kralja Jugoslavije Aleksandra I., kojeg je u Marseillesu u Francuskoj 1934. godine ubio Vančin pristaša “posuđen” Pavelićevim ustašama koji su kralja osudili još 1928. g. poslije ubojstva hevatskoga vođe Stjepana Radića u srbskom parlamentu od strane crnogorskog zastupnika, srbskoga šovinista povezanog s kraljevim dvorom.

Ranjen od strane francuske policije i linčovan od razjarene publike Mihalovljev agent je svoj identited odnio sa sobom u svoj grob.

Otišao je u povijest zapisan kao Petar Kelemen, posljednji od niza alijasa koje je rabio kako bi obstao korak izpred europskih policija. Među ovima bilo je i njegovo pravo ime objavljeno od strane bugarske policije. Marseljski atentat bacio je Europu u strah da bi njegov rezultat mogao prouzročiti ono što se dogodilo poslije onoga sarajevskog.

U polemiku je sad upletena i fašistička Italija i Hortijeva Mađarska, gdje su ustaše imali svoje logore za izvježbavanje. A dogodilo se da je baš u momentu kad je atentat izvršen Mussolini pokušavao ponovno uzpostaviti prijateljske odnose s Francuskom ( saveznikom Jugoslavije ), a Hitlerova sjena je također sizala sve do Marseillesa.

Ali, poslije 1934., kad je u Bugarskoj vojska silom preuzela vlast, VMRO i njegovo legalno predstavništvo (Makedonski Revolucionarni Odbor) stavljen je izvan zakona, Vanča Mihailov je nestao sa scene. Ni vrieme 2. svj. rata, ni poslijeratni kaos koji je doveo do tragičnih obračuna između Hrvata i probugarskih Makedonaca sa Srbima nisu privukli Mihailova u javnost. Mnogi su bili mišljenja da je on mrtav. Umjesto toga Mihailov je više od 40 godina živio u jednom zapadnoeuropskom gradu, gdje smo ga sad pronašli.

Mihailov je ovaj prvi interview poslije atentata u Marseillesu dao ekskluzivno za Storiu Illustratu.
Sada 93 godine star, priviknut na život konspiracije, on je kao izkusni revolucionar, što je i bio, na lagan način, izmjenično između polupriznanja i upornih tvrdnji, odgovarao na sva pitanja - .

P.) Gospodine Mihailov, počnimo s Marseljskim napadajem. Atentator kralja Aleksandra bio je jedan od vaših ljudi. On je od francuske policije bio pozitivno identificiran kao Petar Kelemen, što je bio samo jedan od njegovih pseudonima. Koje je bilo njegovo pravo ime?

O.) Njegov točan identitet je objavila bugarska policija, a taj je bio Vladimir “Vlado” Georgijev Černozemski. Za mene i naše ostale kompanjone on je bio samo “Vlado”

P.) Između vas i ustaša Ante Pavelića postojao je “koordinirani ugovor akcije”, anti-srbski i anti-jugoslavenski. Kad ste vi Paveliću “posudili” Černozemskoga jeste li znali za što će on biti upotrebljen?

O.) Pisani ugovor za zajedničku borbu Hrvata i Makedonaca nije nikad postojao. Ali, postojalo je i još postoji isto stanje obrane i napadaja protiv srbskih nedjela i makinacija na račun Hrvata i Bugara u Makedoniji. Samoobrana je silan instinkt. Kad su Srbi u njihovom parlamentu usrijelili hrvatske poslanike, par dana kasnije Ante Pavelić je, kao po instinktu, došao kod mene kao gost makedonskih izbjeglica u Sofiji i bio istnito prijateljski primljen.

Tada su makedonski izbjeglice i Pavelić zajedno izjavili čitavome svietu da ćemo zajedno nastupiti protiv srbske tiranije. Odmah poslije toga Beograd je Pavelića osudio na smrt.

Morate razumjeti, Pavelić nije ušao u sporazum s VMRO nego s legalnim Makedonskim Narodnim Odborom u kojem su bili i važni ljudi iz bugarskog parlamenta.

P.) Niste odgovorili na pitanje. Jeste li vi znali kakvu će akciju Černozemski poduzet?

O.) Černozemski je bio stavljen na razpolaganje Paveliću i Hrvatima za bilo kakvu aktivnost protiv Jugoslavije, svakako u granicama zajedničke borbe za oslobođenje naših naroda iz kandža Beograda. Kralj Aleksandar bio je jedan od tih ciljeva.

P.) Jeste li vi o Aleksandrovoj smrti razgovarali s Pavelićem?

O.) Između mene i Pavelića nije bilo specifičnih razgovora o atentatu. Ali za nas je bio naravan zaključak da Aleksandar treba završiti onako kako je završio.

P.) Rekli ste da između vas i Pavelića nije postojalo ništa napismeno. Ali agenti VMRO-e trenirali su Hrvate u logoru Janka Puszta u Mađarskoj.

O.) VMRO nikad nije naredio svojim ljudima da budu instruktori Hrvatima na Janka Puszti ili igdje drugdje. Ja to mogu reći sa sigurnošću jer ako ja nisam znao da se to događalo onda nitko ne bi znao. Ako su neki makedonski studenti u Mađarskoj išli u logore, meni nije poznato.

P.) Gdje ste vi bili na dan atentata?

O.) Nešto oko 30 dana prije smrti srbskoga kralja ja sam bio u Istanbulu. Tamo sam ostao 3 ili 4 tjedna. Tijekom tog vremena saznao sam da je moguće Turska usvojila nekakav zahtjev Beograda o stvaranju problema oko mog odlazka u Zapadnu Europu. Na savjet turske policije morali smo napustiti Istanbul i otići u mjesto Kastamonu “kako bi vidjeli da tamo ima lijepe šume koja će biti dobra za zdravlje moje supruge”. Odmah čim smo stigli u Kastamonu jedan turski policajac nam je dojavio da je kralj Aleksandar ubijen u Marseilles-u.

Moja trenutačna zamisao bila je da je kralj, koji je sve činio kako bi zakomplicirao moj odlazak u Zapadnu Europu, pogođen od više sile koja ga je tako spriječila u daljnjem mješanju u moje poslove. Odmah kad smo čuli ovu novost bili smo odpremljeni u mjesto oko 10 kilometara udaljeno od Ankare. Tamo smo živjeli više od dvije godine.

Onda smo bili prebačeni na otok Prinkipo, koji je blizu Istanbula. Poslije oko godinu dana konačno smo prebačeni u Poljsku i postepeno kroz druge države, njih pet do 1949., kad smo se u jednoj od njih nastanili. Jugoslavenska vlada je bila jako ozlovoljena sa stupnjem slobode koji mi je pružen, posebno kad me je turska vlada odbila izručiti.

P.) Spomenuli ste “višu silu”. Ta “viša sila” zavala se Černozemski. I smrt u Marseillesu bila je umorstvo.

O.) Ja sam već imao priliku napisati da se čin Vlade Černozemskoga ne može zvati umorstvom. To je bilo jasno svakome tko je išta znao o Aleksandru, negovom režimu i njihovim konspiracijama. Vlado je bio instrument kazne određene proklinjanjem i riekama suza i krvi Makedonaca, Hrvata, Albanaca i drugih žitelja gradova i sela Jugoslavije. Makedonce i većinu drugih naroda u Jugoslaviji razveselila je vijest o kazni izvršenoj nad srbskim kraljem.

Moja majka koja je živjela u Srbiji (Makedonija je onda smatrana južnim dijelom Srbije nap. a.), zamolila je moga brata da je odveze u Beograd kako bi vidjela pištolj upotrebljen u atentatu, a koji je bio izložen u muzeju. Kad je ugledala pištolj uzviknula je “Neka mu ruka procvieta!”

Prisutni Srbi su mislili da je njezin blagoslov bio upućen njihovome kralju, a ne onome koji ga je ubio.

P.) Jedna od teorija iza marseljskog atentata, nedokazana na dokumentarnoj bazi, je da je nacistička Njemačka bila iza svega toga. Ima li tu išta istine?

O.) Nekoliko godina unazad Makedonska Tribuna, žurnal naših ljudi u Americi, opovrgnuo je izvještaj u novinama gdje je izjavljeno da sam se ja u Parizu sastao s Niemcem kako bi odobrio atentat na Aleksandra. Ne sjećam se detalja koje su izmislili. Ne znam tko je onda podmetnuo tu laž, ni za što se to radi sada. Ja se nisam sastao s nikakvim Niemcem u Parizu ni nigdje drugdje. Nikada nisam imao diskusiju kakvu vi spominjete.

Od 1912., za vrieme Prvoga Balkanskog rata, kad je on poslije povlačenja Turaka ušao u Skopje, Aleksandar Karađorđević - koji je još onda bio srbski princ priesrolonasljednik - pred čitavim pučanstvom i značajnim ljudima koji su predstavljali sve narodnosti Makedonije pokazao je svoj ogavni karakter i svoj okupatorski mentalitet.

Kad mu je malo dijete, djevojčica, u ime naroda zaželjela dobrodošlicu Aleksandar ju je upitao: - Tko si ti?
Djevojčica je odgovorila: - Bugarka sam, na što ju je Aleksandar oštro pljusnuo po licu.

Ta sramotna i tragična gesta bila je prva u seriji moralnih i materijalnih zloporaba i ponižavanja u neprestanim pokušajima nametanja srbskoga načina života bugarskom pučanstvu Vardarske Makedonije.

VMRO je bio jedina moralna i materijalna snaga makedonskoga naroda. On je bio u stanju doseći i do Beograda i u njemu do ureda jednoga od najviših predstavnika srbijanskoga terora, Žike Lasića, jednoga od Aleksandrovih vjernih zamjenika i, za njegovim stolom, u njega izpaliti nekoliko hitaca.

Nu on je nekako preživio i kad su komunisti došli na vlast dali su mu doživotnu mirovinu “za vjerno služenje srbstvu”. Nemogavši opravdati svoj teroristički režim Srbi su jednostavno odlučili da nisu oni ti koji su kriminalci nego svi oni koji se njima suprostavljaju.

Za odmazdu srbski žandari ubili su moga otca i moju majku, koji su bili najmiroljubiviji među stanovnicima sela kod Štipa. Tada sam kao odgovor na taj zločin rekao novinarima da VMRO nikada ne bi spao na razinu srbske inteligencije koja je uvijek opravdavala umorstva tolikih Makedonaca. Nikada!

P.) Makedonska nezavisnost kao i Hrvatska nezavisnost značila je razpad Jugoslavije što bi bio trijumf za Mussolinijevu viziju Balkana. Nije li to bilo što ste i vi željeli?

O.) Razbijanje Jugoslavije bila je žarka želja svih naroda u nju ilegalno uključenih. To jest, svih osim Srba!

P.) Neki su napisali da ste vi unutar VMRO-a bili vođa nacionalitičkoga krila suprostavljenog fakciji koja je htjela da Bugarska bude absorbirana u Sovjetski Savez. Taj ljuti sukob je završio kad ste vi ubili vođu ove druge fakcije, generala Aleksandra Protogerova.

O.) Nikakve takve fakcije nisu postojale u VMRO-u. Protogerov je u središnjem odboru imao isti čin kao i ja. On je bio previše ambiciozan za moć kako u VMRO-u tako i u državi, ali on nije bio revolucionar. Bio je previše manipulativan. U neko vrieme on je ustvari bio izoliran od donošenja svih političkih i vojnih odluka u galvnom odboru VMRO-a. On nije imao pojma o onome što smo mi radili sve dok to nije pročitao u novinama.

Protogerov je bio discipliniran zato što je bio odgovoran za ubojstvo Todora Aleksandrova koji je bio jedan od pristaša VMRO-a. I ja nisam ubio Protogerova, ja sam samo naredio njegovu likvidaciju.

P.) Jasno se vidi da Bugarska nije pošla putem kojim ste vi htjeli i da je postala komunistička zemlja. Radi toga, bugarski nacionalizam u Makedoniji je poražen. Ne mislite li da je to poraz i za vaše ideje?

O.) Ja od povijesti nisam odbačen u stranu. Živim u slobodnim svietu i uvijek sam radio za svoj narod. Komunizam je nametnut, kao što i sami dobro znate. Nametnut je silom mome miroljubivom narodu kao i svim drugima. Ako povijest išta treba odbaciti ustranu to je onda samo komunizam. Mi u Americi imamo organizacije koje nastavljaju borbu za nezavisnu Makedoniju i koje priznaju našu bugarsku nacionalnost.

P.) Poslije rata vaše ime često put se pojavljivalo u publikacijama o Balkanu i povijesti Europe, ali nitko nije znao što se svama dogodilo. Mnogi su mislili da ste mrtav. Kako ste preživjeli i gdje ste sve išli?

O.) Godinu dana prije rata došao sam u Poljsku. Sam sam svojim očima vidio kad su Niemci ušli u Varšavu. Vrlo jasno se sjećam kako sam tada slušao Hitlera kad je hvalio poljske vojnike. Poslije toga otišao sam u Mađarsku.
Poslije nezavisnosti Hrvatske bio sam tamo gost mojih kolega.
Ostao sam u Hrvatskoj sve do konca rata........! Kraj interviewa.

Kako se vidi Vančo kao stari revolucionar pažljivo bira odgovore na pitanja koja smatra neprikladnim ili možda glupastim. Tako na pitanje o pravom identitetu izvršitelja atentata, iako zna da je njegovo pravo ime bilo Veličko Georgijev Kerin, (a kako i ne bi znao), on odgovara da je bugarska policija poslije izvršenja atentata odkrila njegovo ime kao Vladimir “Vlado” Georgijev Černozemski, a da ga je on znao samo kao “Vladu”. Na glupo pitanje jesu li njegovi ljudi išli u ustaški logor Janka Pusztu “trenirati ustaše”, on odgovara da on to nikad nije nikome od svojih ljudi naredio. Nema nikakve sumnje da je Mihailov vrlo dobro znao da je pravi identitet izvršitelja kazne nad Aleksandrom bio Veličko Georgijev Kerin, ali iz nekog samo njemu poznatog razloga on to nije želio reći. Najvjerojatnije je da se je ovaj stari revolucionar s novinarom htio malo poigrati jer, kako je jednom zapisao Dr. Georges Desbons, branitelj ustaša koji susudjelovali u izvršenju atentata (Zvonimira Pospišila, Mije Kralja i Ivana Rajića), “istina o atentatu i atentatorima bila je očevidna i odavna poznata svakome tko ju je htio vidjeti”.

Ali, uza sve to o razlozima, organizaciji, pripremi i izvršenju Marseljskoga atentata i dan danas postoje razne, većinom izmišljene, verzije čiji cilj je izgleda samo produbljivanje ionako velikog broja misterija koji su mu pridodavani godinama i desetljećima poslije njegovoga izvršenja.
Oko ovoga atentata ovile su se nevjerojatne izmišljotine i fantazije.

Neki su u svojim fantaziranjima išli tako daleko da su pisali kako je ovaj atentat na jednog običnog srbijanskog tiranina, potomka običnog ubojice, po zanimanju mešetara svinjama, izvršen od strane najmanje 20 raznih tajnih organizacija. Neki su odmah okrivili Hitlera, Mussolinija i Habsburge, drugi Masone, treći srbijansku “Crnu”, a neki “Belu ruku” i još niz što-šta drugoga. Jedni su čak tvrdili da je izvršitelj atentata “Černozemski” bio Mason jer da je na ruci imao tetovirano geslo koje imaju svi Masoni.

Nu najblesavija tvrdnja izašla je u javu 23 godine kasnije kad je, 24. siječnja 1957. g., njemački general-poručnik Hans von Speidel preuzeo vodstvo kopnenih snaga NATO-a. Tada je protiv njega u Europi (posebno u Francuskoj) započela absurdna promičba u kojoj se uz ostale gluposti tvrdilo da je on organizirao Marseljski atentat. Ovu tvrdnju prenijele su francuske komunističke novine “L’Humanité” 20. srpnja 1957. g., a “Le Monde” 22. srpnja 1957. piše isto to donoseći nekakva tri pisma čije su fotokopije bile pokazane novinarima u Iztočnom Berlinu. To su tobože bila pisma između von Speidela i Hitlerovog zamjenika Reichsmaršala Hermana Göringa o Operaciji “Teutonski Mač”. Ta “operacija” je tobože trebala biti priprema za Marseljski atentat. Kad je general von Speidel podigao obtužbu dokazalo se da nikakva Operacija “Teutonski Mač” nikad nije postojala.

A kad je već riječ o ‘omnipresent’ vezama između ustaša i Njemačke, svakom već treba biti poznato da od dolazka Hitlera na vlast 1933. g., svaka aktivnost hrvatskih nacionalista na području Trećeg Reicha bila je strogo zabranjena.

Za Dom Spremni!
Zvonimir Došen


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova