HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Napredak u barbarstvo...

Advance to Barbarism

Engleski povjestničar F. J. P. Veale (1897. - 1976.) napisao je 1948. u knjizi "Advance to Barbarism" (Napredak u Barbarstvo):

"Suđenja za "ratne zločine" u Nürnbergu, Tokiju i njihovim mnogobrojnijim i barbarskijim imitacijama u Iztočnoj Europi pod komunističkom kontrolom postavila opasne principe prema kojima su najgori ratni zločini samo na gubitničkoj strani."

Iako on u ovoj svojoj knjizi ne spominje masakre Hrvata u Bleiburgu i Križnim putevima i drugim Ttitinim kolonama smrti, njegove prosudbe ukazuju na sličnost Nürnberga i Bleiburga. Samo što je bleiburgška tragedija bila u mnogo toga groznija od onih za koje je ustoličen Nürnberški i svi drugi poslieratni tribunali.

"Zbilja je težko shvatiti," piše F.J.P. Veale, "da dok mi promatramo suđenja u Nürnbergu i konačne osude izrečene s tako golemom svečanošću da se u to isto vrieme svugdje oko nas vrše djela po grozotama i brutalnosti bez paralele. Progoni 15 milijuna Niemaca od strane Crvenih Poljaka koji su se pod gorim uvjetima više put ponavljali i desetcima i tisućama puta bili na neki način strašniji i okrutniji od bombardiranja Dresdena, Hirošime, Nagasakija ili Hitlerovog uništenja Židova…

Tribunal je s neumornom strpljivočću slušao opis o uvjetima kakvi su bili u Belsenu, ali nije pokazao ni najmanje brige za činjenicu koja je bila svakome poznata da između Željezne zavjese i Arktičkog okruga postoje dvadesetci sličnih koncentracijskih logora u kojima su uvjeti isti ili još gori. Neugodne činjenice kao što su ove kruto su izključene iz sanjarskog svieta u koji je Nürnberški tribunal postavljen da u njemu živi."

Veale se dosta dugim razmatranjem osvrnuo i na, u to vrieme svima poznati, masakar poljskih častnika i civilnih lidera 1939. godine u šumi Katyn, gdje dosta dugo opisuje pokušaje boljševika da krivicu za ovaj pokolj prebace na naciste.

Pa zključuje: "Na koncu suđenja međunarodni je vojni tribunal, međutim, veličanstveno ustao da se pohvali za "job well done" (posao dobro odrađen), ali u osudama Tribunala nije bilo ni spomena masakra u Katynu."

U predgovoru ove knjige profesor na sveučilištu Cambridge, anglikanski svećenik, dekan katedrale Sv. Pavla William Ralph Inge (1860. - 1954.) piše:

"Nisam volio Nürnberški tribunal iz tri razloga:

Prvi, suđenja pobjeđenim od strane pobjednika nikada nisu zadovoljavajuća i uglavnom su nepravedna.

Drugo, ubojstva političkih i vojnih lidera pobjeđene strane od strane pobjednika postavlja najopasniji primjer. Niemci su sigurno bili krivi za "zločine protiv čovječnost"; ali rat nije humani biznis i uvijek bi bilo moguće za pobjednike da na bilo koji način nađu dosta primjera o nedjelima pobjeđenih kako bi opravdali svoje osvetničke kazne. Poslie idućega rata, ako ga bude, sudovi i vješanja biti će norma.

Možemo ići dalje. Jedna od obtužbi njemačkih lidera nije bila da su rat vodili nehumano, nego da su ga vodili agresivno. Jesu, oni su željeli velike aneksije prostora na Iztoku. Ali nismo li mi čuli za druge narode koji su na taj način, bez obzira na želje stanovnika tih prostora, stvorili svoje velike imperije?" (Jasno je da Inge ovdje misli na Veliku Britaniju, nap.a.).

"Treći, jedan od sudaca - Rusija - sigurno je trebao biti na obtuženičkoj klupi a ne na poziciji sudca. Glavni cilj knjige Advance to Barbarism je ukazati na strahovitu retrogresiju civiliziranog čovječanstva prema najgorim okrutnostima i barbarstvu.

Takozvani vjerski ratovi ponekada su bili okrutni, ali u osamnaestom stoljeću moglo se govoriti o civiliziranom ratovanju u kojemu su poštivane uljudbene konvencije. Pisac u osamnaestom stoljeću bi mogao opravdano govoriti o ratu kao relikviji barbarizma koja bi uskoro mogla biti podpuno ukinuta. Napoleonski ratovi, osim borbe s gerilcima u Španjolskoj, nisu bili plodni grozotama.

Izrođenost je došla kasnije.

U to vrieme tješio sam sebe misleći da su ove grozote bile ograničene na tri nacije; njemačku, španjolsku i rusku. Ništa se ne može reći što bi ublažilo prekomjerne postupke Niemaca. Jedina fer pitanja bila su tko su bili krivci i tko su trebali biti sudci. Nije sada neobično vješati častnike za pokoravanje okrutnim zapoviedima. Građani u policijskoj državi odričući se svojih prava prestaju priznati da su kao ljudi dužni pokoravati se svojoj savjesti.

Što se tiče Španjolske krajnje je vrieme nastaviti prijateljske odnose s plemenitim narodom. Ali mora se priznati da u španjoloskom svojstvu postoji i napon okrutnosti. U zemlji inkvizicije i arene za "borbu" s bikovima malo je vjerojatno da građanski rat bude nježan.

Govoreći o Rusiji ne možemo učiniti bolje nego citirati što je Amiel ( švicarski filozof Henri Frederic Amiel (1821. - 1881., nap. a. ) napisao još davne 1856. godine: " Opori darovi u posliednje su vrieme ostavili svoj pečat na Moskaljima. Određena tmurna tvrdokornost, neka primitivna okrutnost, pozadina divljačke oporosti, koja pod zamahom okolnosti može postati neumoljiva čak i nemilosrdna hladna neukrotiva sila koja bi radije sviet razbila nego bi popustila nerazorivom instinktu barbarske horde još prisutnoga u poluciviliziranoj naciji…

Kako strašni gospodari bi bili Rusi ako bi ikada uspjeli svoju vlast proširiti na južne zemlje. Polarni despotizam, tiranija kakvu sviet još nije vidio, tiha kao tama, oštra kao led, bezćutna kao bronca, robstvo bez odahnuća."

Možda u vremenu koje dolazi, ne tako daleko, neće tako lako biti zaboravljeno da je to bio neprijatelj protiv kojega se Njemačka borila.

Ali postoje li tri krivca od kojih se dva mogu braniti nekom izprikom, a treći ne? Što o uništenju Hirošime od strane Amerikanaca ili Dresdena od Britanaca, kad je rat već praktično bio završen? Nije ugodno o tim stvarima misliti…

Po pitanju odnosa prema "inferiornim rasama" ničiji rekord nije dobar. Irci nisu zaboravili Tudore i Olivera Cromwella. Ili poslušajte ovaj grozni citat iz Daily Journal-a iz ožujka 1737. godine:

"Pišu nam iz Antige (otok u karibskom zaljevu pod britanskom kolonijalnom upravom, nap. a.) da su nastavili ubijati Crnce u uroti da pobiju sve stanovnike otoka: šezdeset devet ih je ubijeno, od kojih je petorica slomljena na kotaču, šest obješenih na posebna vješala i ostavljeni da umru od gladi, od kojih je jedan živio devet noći i osam dana, a pedeset osam je lancima zavezano na lomače i spaljeno."

Ili pomislimo na torture koje je podnio napadač na Luja XV., kojima je bio svjedok i jedan engleski gentleman. Naši predci nisu svi bili svetci, neki od nas se nadaju da sada kad je rat lišen sve romantike i vitežtva da će uskoro otići kao kanibalizam i žrtvovanje humanih bića."

W. R. INGE
26. ožujka 1951.

Kao i profesor Inge u ovom predgovoru knjige Advance to Barbarism i mnogi drugi nepristrani povjestničari s pravom kažu da je Rusija u Nürnberškom tribunalu umjesto sudca trebala biti na obtuženičkoj klupi, ali malo se koji od njih sjetio da su i svi jugokomunistički vođe, generali i sudci trebali biti suđeni u Nürnbergu, ako za ništa drugo onda za slanje tisuća i tisuća nevinih ljudi u smrt..

Ali Tito i njegovi jugoslavenski komunistički legisti bili su krivi za puno više od slanja tih tisuća i tisuća nevinih ljudi u smrt bez ikakvih dokaza. Oni su uz tisuće drugih lažnih dokumenata Nürnberškom tribunalu slali slike gomila izmasakriranih leševa njihovih žrtava koje su partizani poslie što su ih u onim krvavim godinama po završetku rata poklali, snimali i slali tom Tribunalu.

S krajnom drzkošću Tito i njegovi krvnici sve te slike prije slanja obilježili su kao "žrtve ustaškog fašizma". Nitko od "highly respected" jurista toga vrhunskog "show-triala", koji se nije puno razlikovao od onih Staljinovih, nije smatrao potrebnim da barem površno provjeri autentičnost tih slika.

Tu ratnu i poratnu taktiku "maršala" Tite, glavnoga jugokomunističkog ideologa Moše Pijade i njihovih krvavih sliedbenika opisao je uz tisuće drugih svjedoka i djete-partizan Dušan Vuković:

"….Pošto smo u ovoj bitci pretrpjeli vrlo težke gubitke mi smo se osvetili na pučanstvu Gospića. Sliedili smo naređenja koja nam je dala OZNA da smaknuće ovih ljudi vršimo na razne načine. Ponekad smo žrtvama izvadili srce, a onda bi tijela sakrili u krhotinama zgrada koje su bile porušene za vrieme borbe…

Drugi leševi skrivani su u pećinama u brdu nedaleko od Gospića. Vidio sam jednog ustašu koji je bio živ oderan a onda njegovom kožom obješen na ogranak jednoga stabla. Vjerujem da je tada u Gospiću ubijeno 400 ljudi, većina njih na vrlo sadistički način. Isto tako, želim napomenuti da sam vidio oficire koji su bili u pratnji ruske delegacije, koja je došla pregledati partizanske operacije, kako slikaju one leševe u pećinama. Vjerojatno su te slike kasnije rabili kako bi nasamarili Zapadne saveznike da misle da su ustaše ili neki drugi Hrvati počinili ove zločine…"

Broj žrtava ovoga partizanskoga krvavog pira u Gospiću bio je puno veći od ovoga koji navodi Dušan Vuković. Poslie te bitke Jakov Blažević je partizanima odobrio "slobodne ruke" u trajanju od 24 sata. Što je značilo da mogu bez ikakve kontrole klati sve što im padne u ruke.

Samo jedan od Titinih crvenih krvnika, Nikola Teslić, te noći je u Bilajskoj ulici (doslovno) poklao 64 osobe, većinom starce, djecu i žene. Sjećam se da sam ga, dok sam u Gospiću išao u gimnaziju, više puta vidio kako na gospićkoj Placi zguren sjedi na jednoj klupi i zuri u zemlju pred sobom.

Ta njegova osamljenost i zurenje sigurno nisu bili rezultat grižnje savjesti jer Titini ušljivi krvnici savjest nisu imali. To je vjerojatno, uz onu poznatu partizansku padavicu, bio samo još jedan oblik njihove poremećene zločinačke psihe. Narod je prolazio pokraj njega, nitko mu nije smio ništa reći, jer on je bio "narodni heroj".

Uz niz ostalih svjedočanstava u knjizi "In Tito's Death Marches" pok. Josip Hećimović opisuje jedan prizor zločina Titinih krvnika kojega bi se sramili i Atilini Huni i Gengis-kanovi Mongoli:

"…Glavni krvnici "likvidatori" (koncentracijskog logora u Osijeku) bili su srbski partizani iz Bobote, Vera i Bijeloga Polja. Oni koji su se iztakli u krvološtvu bili su: neki Radivojević iz Bobote, šef OZNA-e u Osijeku Šimić, Ostojič iz Tenje, pa neki Jović, Milivoj Kovačević i mnogi drugi. Svi su bili četnici prije nego su postali branitelji komunizma.

Među njima su bila i dva "hrvatska" partizana: Mićo Bunjevac i neki Smodji. Prvi je bio neuspješni tesarski šegrt, a drugi samouki kovač. Obojica su istaknute ličnosti u osiječkim komunističkim krugovima za to što su se iztakli u zločinima nad hrvatskim zarobljenicima. Užasne stvari su se događale u osiječkom logoru. Logor je bio jedan od najvećih iz kojega su partizani slali ljude u svim pravcima, većinom na stratišta.

Kad opisujem ovaj logor moram opisati muke šest hrvatskih častnika koje nikada ne ću zaboraviti: tri nadporučnika; Rajković, Bulić i Morđin, sva trojica iz Sarajevske željezničke bojne, i tri domobranska poručnika; Krpan, Andrija Nina i Nikola Čuturica. Ne sjećam se u kojim jedinicama su oni služili. Mislim da su bili iz IV. ličkog sdruga ili neke dalmatinske bojne.

Muke ovih hrvatskih častnika bile su slične onima Isusa Krista.

Oni su razapeti na šest telegrafskih stupova. Ruke su im bile čavlima pričvršćene iznad glava a tiela stegnuta za stupe bodljikavom žicom. Poslie toga partizani su uzeli pet dugih komada bodljikave žice i od njih napravili velilu loptu koja je bila pričvršćena na dug kolac. S tom loptom su cieli dan tukli ove razapete hrvatske mučenike. Gledao sam kako njihova gola krvava tiela vjese na onim stupovima.

Njihova tiela su bila crna od sgrušane krvi. Muke i agoniju ovih razpetih mučenika ne može se opisati riečima. Njihova tiela su ostavljena da šest dana vise na stupovima.

Iznad glava svakog ovog mučenika bila je pričvršćena daska na kojoj je pisalo "KOLJAČ SRBA". Napisan je bio i točan broj. Svaki od njih bio je okrivljen da je zaklao 1.000 Srba.

Ovakve absurdne obtužbe Titini su krvnici direktno ili indirektno pripisivali svakoj hrvatskoj žrtvi, svim hrvatskom političkim i vjerskim odličnicima uključivši i kardinala Stepinca i sve ostale hrvatske katoličke i muslimanske svećenike.

Iako ni jedan od njih nikada nije ubio nikoga, osim ako je kao vojnik na bojišnici pucao u neprijatelja koji je pucao u njega. Svaki viši hrvatski vojni i civilni lider bio je obtužen za ubojstva desetina, a neki i stotina, tisuća Srba, a oni niži svaki za najmanje tisuću.

Kada bi te njihove cifre bile makar djelomično istinite ni jedan Srbin danas ne bi bio na životu. Štoviše, kako bi se podmirio broj tih ubijenih Srba za vrieme 2. svj. rata moralo bi se najprije oživjeti, a onda pobiti sve umrle i poginule Srbe iz nekoliko prošlih stoljeća."

Prema nalazima demografa dr. Stjepana Šterca i mnogih drugih stručnjaka ukupan broj umrlih ili poginulih Srba na teritoriju bivše Jugoslavije u 2, svj. ratu bio je nešto više od 170.000 ljudi. Nu, prema srbskoj i jugokomunističkoj "statistici", od toga broja 700.000 je ubijeno u Jasenovcu, 40.000 na Jadovnom itd. itd.

Nema sumnje da su jugokomunistički krvnici uz tisuće drugih slika žrtava njihovih groznih zločina i slike ovih razapetih hrvatskih mučenika poslali u Nürnberg kao slike "ustaških zločina nad srpskim narodom".

Jedina krivnja ovih i stotina tisuća drugih naših mučenika bila je što su se kao hrvatski vojnici usudili braniti svoju Domovinu. I ništa drugo!

U svojoj velikoj poviestnoj noveli "Quatrevingt-treize" (Devedeset-treća) Viktor Hugo opisuje jedan prizor iz francuske kontra-revolucije 1793., poznate kao Vendeanski rat (jer je počela u provinciji Vendée) gdje grupa royalista obkoljena od republikanaca kleči pred svećenikom tražeći odriešenje od svojih grieha prije nego pođu u posliednju bitku protiv nadmoćnog neprijatelja. Kada je svećenik svakoga od njih upitao da izpovjedi svoje griehe, svaki od njih je odgovorio: "Ubijao sam."

Takav odgovor mogao bi dati svaki vojnik koji je ikada sudjelovao u aktivnoj oružamoj borbi, na bilo kojoj strani, u bilo kojem ratu. Prema tome, kao i ovi vendeanski rojalisti svaki aktivni vojnik 2. svjetskog rata; američki, britanski, njemački, ruski, hrvatski i svaki drugi, mogao je reći: "Ubijao sam (neprijatelja prije nego on ubije mene)."

Ubijanje neprijatelja u oružanim okršajima je jedna od glavnih ratnih zadaća i ni jedan vojnik nikada u poviesti prije 1945. nije za to bio proglašen ratnim zločincem. Dapače, svi narodi kroz vjekove su podizali spomenike svojim palim vojnicima bez obzira na to jesu li pali braneći svoju zemlju ili u osvajačkim pohodima.

Tako napr. nekadašnja najveća osvajačka sila Velika Britanija danas ima više od 100.000 spomenika svojim ratnicima među kojima su na prvom mjestu oni poznatim ratnim zločincima u njihovim osvajačkim ratovima kao Hrbertu Kitcheneru i drugima.

Ujedinjene Američke Državae imaju nekoliko tisuća spomenika palim vojnicima u svim ratovima, među kojima su najpoznatiji: Arlington National Cemetery, US Marine Corps War Memorial, World War II Valor in the Pacific Monument u Honolulu, Normandy American Cemetery, Colleville-sur-Mer, Francuska, Soldiers and Sailors Memorial, Hartford, Connecticut, Virginia War Memorial, Richmond, Virginia, Korean War Veterans i Vietnam Veterans Memorial.

U svom nedavnom "proročanstvu" jedan stari indijanski poglavica kaže: "Nama je (u davnom proročanstvu) rečeno da će Amerika doći i otići. Pravi prvi svietski rat je počeo dolazkom Kristofera Kolumba. Od tada pa do konca 2. svj. rata od 60 milijuna nas Idijanaca ostalo je svega 800 tisuća." Nu tim žrtvama u Americi nema niti jednoga spomenika.

Kanada, čiji su se vojnici kao pokorna britanska pastorčad u oba svietska rata u tuđim zemljama borili s uzvikom "For King and Empire!" (Za kralja i imperij) ima svoje National War Memorial-e, Vimy Ridge Memorial, i stotine drugih spomenika svojim palim vojnicima. Čak i spomenike palim "Kanađanima" u ratovima dok Kanada kao država ni Kanađani kao narod još nisu postojali, kao onaj za rat između Amerikanaca i Britanaca 1812. u Stoney Creek-u kraj Hamiltona.

Židovi diljem Europe i Sjeverne Amerike imaju spomenika svome Holokaustu. Bez obzira na to je li je cifra od 6 milijuna pretjerana ili nije nitko zdrav ne može poricati da su nacisti nad tim narodom izvršili zločin genocida i da su te žrtve zaslužile poštovanje i vječan spomen.

Ali nitko od ovih "demokratskih i istinoljubivih" naroda ne želi ni čuti za milijune i milijune komunističkih žrtava a kamoli im podizati spomenike. Od svih europskih postkomunističkih zemalja jedino su im Češka i Poljska podigle spomenike.

Stotinama tisuća hrvatskih žrtava, koje su jugokomunistički krvnici na zvierski način pobili poslie 2. svj. rata, u današnjoj "europskoj demokratskoj Republici Hrvatskoj" nema ni jednoga spomenika tim žrtvama. Ali za to stotine spomenika njihovim ubojicama još uvijek "krase" tu našu krvlju mučenika natopljenu zemlju.

Nigdje u svietu obični vojnici, pogotovo oni koji su samo branili svoju domovinu, nisu proganjani a kamoli na zvijerski način mučeni i ubijani. Nigdje, samo u Titinoj krvavoj "Novoj Jugoslaviji". Ali niti jedan povjestničar "uljudbenoga Zapada" te žrtve ne želi ni spomenuti, jer za ogromnu većinu povjestničara tih imperija i država, čiji su ratovi skoro uvijek bili osvajački, sve žrtve ne mogu biti jednake.

Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova