HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Spremnost (Zagreb), 7. ožujka 1942.

POVIEST BOSNE

Piše: Dr. Ante Pavelić

Kada je rieč o Bosni, danas se pod njom obično, ali pogriešno razumieva cieli onaj teritorij, koji je odlukom berlinskog kongresa oduzet izpod turske uprave, te predan u okupaciju bivšoj Austro-Ugarskoj monarkiji. Medjutim veliki dio toga teritorija t.j. cieli zapadni dio, iako je do onda bio pod turskom upravom i pod bosanskim veziratom, nije nikada u prošlosti niti bio sastavnim dielom Bosne, koju je Turska godine 1463. bila konačno osvojila, nego je taj zapadni dio sve do časa turskog osvajanja Bosne bio sastavnim dielom Kraljevine Hrvatske.

Bosna dakle nije jedna teritorijalna niti etnička cjelina. Nu i onaj mali prostor, koji je na rieci Bosni svojedobno kroz neko vrieme sačinjavao župu, banovinu a kasnije kraljevinu Bosnu, sastavni je dio Hrvatske.

Za razjašnjenje toga pitanja dosta je spomenuti tek najbitnije poviestne točke iz obće hrvatske poviesti.

II.

Hrvati su došli na današnji svoj teritorij već u sedmom stoljeću, te su na tom tlu organizirali svoju vlastitu državu. Naravno, ta se je država dielila na različite pokrajine u kojima su više ili manje suvereno vladali pojedini knezovi kao samostalni vladari. Vladavina tih knezova bila je temeljena na čisto plemenskoj podlozi, a tih plemena, kako je poviestno potpuno utvrdjeno, bilo je dvanaest. Na čelu tih plemena bili su župani i banovi i to banovi su bili poglavice većih plemena, u kojima je bilo udruženo po više manjih plemena ili župa.

I ako iz početka nad ovim plemenima i župama nije bilo jedne središnje vlasti, ipak su se sva ona smatrala medjusobno povezanim, te su prema ostalim narodima gotovo uviek nastupala jedinstveno. Pravo jedinstvo nacionalno i teritorijalno hrvatskog naroda postignuto je u početku desetoga stoljeća, kada je uspjelo jednome od plemenskih poglavica izdići se nad ostale banove i župane. To je bilo upravo godine 925., kada je Tomislav bio okrunjen na Duvanjskom polju za prvoga hrvatskog kralja. Poviestno je utvrđeno, da se tada hrvatska država prostirala od Jadranskoga mora do Dunava te do rieke Drine. Kako se vidi iz mjesta njegova krunisanja, središte te države bilo je u današnjoj Bosni, jer se Duvanjsko polje nalazi na rieci Šujici u središtu Bosne.

U to vrieme sterala se je srbska država na jugoiztoku od Tomislavove hrvatske države i to u predjelu rieke Lima i Drine pod imenom Raška t. j. Rascia.

Kraljevi iz hrvatske narodne krvi vladali su s tom i takovom Hrvatskom sve do godine 1102., kada su nakon izumrća domaće dinastije Hrvati izabrali za svoga vladara Kolomana Arpada i time stupili u personalnu uniju sa Kraljevinom Madžarskom.

III.

Medjutim za vremena hrvatskih kraljeva iz hrvatske narodne dinastije nije nestalo gore spomenutih poglavica plemena t. j. banova i župana, nego su oni i dalje pod kraljevim vrhovničtvom vršili lokalnu vlast unutar svojih plemena i na teritorijima, gdje su ta plemena stanovala. I zato nakon izumrća narodne dinastije, biraju Kolomana Arpada za hrvatskoga kralja opet baš poglavice tih dvanaest plemena, t.j. banovi i župani, kako je to u odnosnoj ispravi, koja se zove Pacta Conventa, izričito navedeno.

Vladavina kraljeva iz kuće Arpada, a i iz drugih različitih dinastija poslije izumrća Arpadovaca, nije naravno u hrvatskom narodu bila tako jaka i tako neposredna kao kraljeva iz hrvatske narodne dinastije, pa su se pojedini banovi odmah počeli osiljavati i svoju lokalnu vlast proširivati i jačati na štetu kraljevskog vrhovničtva. Naročito poglavice onih plemena, koja su bila smještena više prema jugu i jugoistoku hrvatske države. Tako se je počeo osiljavati napose poglavica onoga plemena, koje se je nalazilo oko gornjeg toka rieke Bosne. Pojedine plemenske provincije (župe) imale su imena u cieloj Hrvatskoj po riekama, oko kojih su bila pojedina plemena smještena.

Tako je na rieci Liki bila lička župa, na rieci Krbavi krbavska župa, na rieci Cetini cetinska župa, na rieci Rami župa Rama, na rieci Sani župa Sana, na rieci Plivi župa Plivska, na rieci Vrbasu župa Vrbaska itd.

Ona na rieci Bosni zvala se je naravno župa Bosna, a sizala je od izvora Bosne uz tok te rieke negdje do Žepča ili Zenice te iztočno od toka rieke. S vremenom je ta župa dobila naslov banovine, a negdje oko god. 1180. napose se je podigao u njoj i osilio Kulin ban, čija je uspomena u narodu u Bosni vrlo živa, te se spominju sretna vremena za Kulina bana. Poslije Kulina bana došli su na čelo ove provincije još snažniji ban Ninoslav, a onda Kotroman i njegovi nasljednici, koji su predstavljali već jednu gotovu dinastiju pod imenom dinastije Kotromanića, pa se je Stjepan Tvrtko Kotromanić godine 1376. proglasio i kraljem bosanskim.

Kako je Stjepan Tvrtko Kotromanić bio spretan i dobar vladar, proširio je on svoju vladavinu i izvan te današnje župe Bosne, te je zavladao i jednim dielom predjela zapadno od rieke Bosne, upravo do rieke Vrbasa, zatim župama Usorom i Solima, koje su ležale na južnom toku Bosne i na župu Ramu, koja se je sterala na rieci Rami jugozapadno od Tvrtkove kraljevine. Nu i kraj toga bila je to tek polusuverena kraljevina, jer su bošnjački kraljevi i dalje bili vazalima hrvatskoga kralja.

IV.

Nasljednici Stjepana Tvrtka Kotromanića bili su već slabiji vladari, te je njihova vlast počela skoro slabiti.

U to vrieme je osmanlijska država bila prodrla na Balkanski poluotok, te se je turska sila počela širiti po Balkanu. Balkanski narodi Grci, Bugari i Srbi redom su podlegli osmanlijskoj navali, a njihove su zemlje bile pod Turcima zauzete i uskoro su se Turci našli na pragu Bosne. Već nekoiliko desetljeća prije konačne propasti bosanskog kraljevstva bili su Turci zauzeli zemlju oko izvore rieke Bosne, gdje je baš na izvoru bio grad Blažuj, tako zvan po crkvi sv. Blaža. Turci su taj grad razorili, a nedaleko njega u zanimljivoj kotlini rieke Miljacke pod planinom Trebević udario je tabor sam sultan. Na tom mjestu sagradio je sultan svoj "saraj", u kome su poslije stanovali sultanovi namjestnici veziri i odatle je nastalo ime Sarajevo. Bošnjački kralj je još u to vrieme sjedio u svome dvoru u Sutisci, koja leži na maloj riečici Trstivnici, koja je desni pritok gornje rieke Bosne.

Bošnjački kraljevi, i ako su se bili na oko proglasili samostalnima, ipak su opetovano dokumentarno priznavali vrhovni suverenitet hrvatskoga kralja i to svi nasljednici iza Stjepana Tvrtka. Nu i kraj toga Hrvatska i Ugarska, spremajući se na odpor proti turskoj provali, nisu mogli niti imali vremena da se mnogo brinu za bosanskoga kralja i njegovu sitnu državicu (minuscolo stato), pa je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, kad su Turci već sjedili u "Sarajevu" i spremali se na daljnje prodiranje bio posve slab i nemoćan. Kao karakteristika te slabosti i nemoći jest činjenica, da nije mogao sakupiti baš nikakove vojske za odpor proti Turcima. Što više, na svom biegu pred Turcima nije imao niti svoje tjelesne pratnje. Turci su godine 1463. navalili na Sutjesku i na nedaleki tvrdo utvrdjeni grad Bobovac, osvojili ih te udarili pravcem na Jajce na rieci Vrbasu. Taj grad je već bio unutar granice Hrvatske i bio je sagradjen od župana plivske župe Hrvoja Vukčića Hrvatinića godine 1404.

V.

Kada je godine 1414. umro Hrvoj, njegova udova, od roda hrvatskih banova Nelipića udala se je za bošnjačkog kralja Stjepana Ostoju i kao miraz mu doniela grad Jajce. Tako su sa nasljedjem bošnjački kraljevi grad Jajce smatrali svojim odnosno sastavni dielom Bosne, te je posljednji bošnjački kralj Stjepan Tomašević u gradu Jajcu kadkada i stolovao, da tako bude dalje od turske fronte.

Turci su medjutim prodrli u Jajce, posljednjega bošnjačkog kralja na biegu zarobili i odsjekli mu glavu. Time je završila poviest Bosne, koju su Turci anektirali turskome Carstvu i učinili je veziratom sa sjedištem u Sarajevu. Sve ostalo što je spadalo pod hrvatsku kraljevinu, t.j. sve od rieke Vrbasa zapadno, ostalo je za tada još netaknuto, nu kada su Turci nastavili prodiranje u Hrvatsku, sve što su dalje osvajali priklapali su bošnjačkom veziratu te tako teritorijalni pojam Bosne širili preko rieke Vrbasa dalje na zapad do kuda su god došli. Konačno su Turci bili suzbiti i konačno ustavljeni na rieci Uni i Savi. Do tuda je dopiralo sve do godine 1878. Tursko Carstvo, te je sav taj teritorij, budući da je bio priključen sarajevskom veziratu, po Turcima smatran Bosnom.

Eto tako je, osim same male Bosne na srednjem toku rieke Bosne, uslied turskog osvojenja jedan veliki dio teritorija i same kraljevine Hrvatske, t.j. sve do izmedju rieka Ube, Save i Vrbasa dobilo naziv Bosna.

To se je dogodilo zato, jer su Turci prodirali sa iztoka prema zapadu, odnosno jugozapadu. Da je bilo obratno t.j. da je turska okupacija prodirala od sjeverozapada na iztok, sigurno bi veliki dio današnje Srbije bio anektiran Bosni i tim bi se imenom danas zvao.

VI.

Kako je gore istaknuto, zemljopisno je Bosna sastavni dio države Hrvatske, što se vidi iz same zemaljske karte, a isto je tako i poviestno bila integralnim dielom Hrvatske. Nema nigdje u poviesti niti spomena, da se je srbska država bilo kada protezala i na Bosnu, osim što je tek jedanput na vrlo kratko vrieme uz samu granicu na rieci Drini medja izmedju Hrvatske i Srbije bila poremećena, nu i to kao posve efemerna i razumljiva pojava u vremenima medjusobnih sukoba. Nepobitna je činjenica da niti današnje Sarajevo niti i jedan od drugih važnijih gradova uz granicu nije nikada bio podpao pod srbsku vlast trajno.

Što se pak tiče etničkog momenta, ta stvar stoji ovako:

Cjelokupna Bosna, kako je označeno Berlinskim kongresom, t.j. sve do rieke Drine, pa djelomično i preko rieke Drine, bila je oduviek nastanjena sa najčišćim hrvatskim etničkim elementom. U cieloj Bosni vladalo je kroz svu prošlost pa i danas vlada jezično tako zvano ikavsko narječje, koga Srbi nisu nikada imali niti ga danas imaju, a nešto malo posve na iztoku ijekavsko. Cjelokupno stanovništvo ciele Bosne pa i napose iztočne Bosne uz granicu Srbije, bilo je katoličke vjere, dočim su Srbi u Srbiji bili oduviek pripadnici iztočne crkve.

Medju hrvatskim narodom u iztočnom dielu hrvatske države bila se je proširila počam od XI. stoljeća kršćanska sekta patarena, pod imenom bogumili, te je u tom predjelu dosta veliki dio naroda, napose vlastela i ostala gospoda, bio tu sektu prihvatio i u njoj živio sve do turske okupacije. Te sekte nije bilo nikada u Srbiji niti medju Srbima.

VII.

Za vrieme cieloga trajanja bošnjačke banovine, a i kasnije kada je bila proglašena kraljevinom, nastojali su katolički svećenici na neprestanu inicijativu papa tu sektu izkorieniti, nu bez stvarnoga uspjeha. To je bilo razlogom, da je izmedju katoličanskoga i bogumilskoga pučanstva u tom predjelu vladala neprestana vjerska borba.

Kada su Turci Bosnu okupirali, sav onaj elemenat, koji je pripadao bogumilskoj sekti, primio je smjesta islamsku vjeru i to iz više razloga. Prvi je razlog bio prkos i oporba proti Papi, s koje strane su kroz nekoliko stoljeća dolazili progoni proti pateranima. Drugi razlog je bio velika dogmatska sličnost te sekte sa islamskom vjerom.

Treći razlog je stajao u tome, da su vlastela, t.j. velikaši i i zemljišni veleposjednici, kojih je u ono feudalno doba svuda po Hrvatskoj bilo veoma mnogo, nastojali spasiti svoja imanja i svoje feudalne položaje na taj način, da prime islam i da se tako izjednače sa Turcima kao osvojiteljima.

To im je i uspjelo, jer im je turska vlast ne samo ostavila u posjedu njihova imanja, nego im je ostavila i njihove plemićke i aristokratskle naslove, nazvavši te naslove turskim imenima, te su odmah postali begovi i age, pa tako i danas gotovo svaki deseti musliman u Bosni imade naslov beg ili aga. Karakteristično je kod toga, da su Turskoj nikada nije bilo plemstva i tu su naslovi služili kao oznaka vojničkoga ili upravnoga čina, a unatoč tomu Turska je Carevina te naslove ostavila hrvatskim bogumilima, kao plemićke i aristokratske naslove, pa čak i u nasljedje.

VIII.

Činjenica je nadalje, da u Srbiji i u srbskom narodu uobće nije nikada bilo plemstva ni plemićkih naslova, niti je za vrieme turske okupacije dobio i jedan Srbin naslov bega ili age. Za vrieme pripadnosti Turskoj naravno bio je prigušen nacionalizam po formi, te se je pučanstvo razlikovalo po vjeri, a muslimanska vjera zvala se je turska vjera. Tu hrvatska nacionalna sviest kod muslimanskog elementa u Bosni nije nikada bila ugasnula, a nakon odlazka Turske opet je došla nedvojbeno na površinu.

Nu u Bosni, osim hrvatskog muslimanskog i katoličkog elementa, imade i pravoslavna manjina. Za tu pravoslavnu manjinu tvrde srbijanski političari i propagandisti da je srbska, t.j. da je srbski elemenat. Nu ta se tvrdnja protivi i poviestnom razvitku i etničkoj stvarnosti.

U predjelu Bosne taj pravoslavni elemenat je dvovrstan. Jedan dio sačinjavaju Morovolaki, t.j. ostatci romanskog elementa, koji je još iz rimskoga carstva zaostao u nekim krajevima, a napose u gorskim predjelima. Taj elemenat je pripadao iztočnoj crkvi kao i svi Romani na Balkanu i nije nikada prihvatio katoličku vjeru. Drugi dio pravoslavnog elementa došao je u te predjele mnogo kasnije i to sa turskom vojskom.

Danas se u Bosni odnosno u Hrvatskoj točno i odmjereno vidi, da se taj pravoslavni pridošli elemenat nalazi samo do onuda, do kuda je došla turska vojska. Taj elemenat nema ništa zajedničkoga sa srbstvom, već su to bili t. zv. Martolozi, romanskog podrietla, koji su služili u turskoj vojsci kao neredovite čete, a Turci su ih napose slali napried kao uhode i izvidjače, a kod uzmaka ostavljali kao zalaznice, koje su pljačkale i turskoj vojsci nabavljale hranu.

I taj elemenat dolazeći sa iztoka pripadao je iztočnoj crkvi, a njihova imena, kao Mamula, Drakula, Šakula, Rašeta i t.d. dokazuju bezuvjetno njihovo podrietlo.

IX.

Taj elemenat ostao je u Bosni napose iz sliedećega razloga: jedan dobar dio hrvatskog pučanstva izbjegao je iz Bosne uslied prodiranja turskoga ne htijući ostati pod turskom vlasti, naročito u Istru, u Madžarsku i u Vojvodinu. Tako danas imademo činjenicu, da se nalazi na stotine tisuća Hrvata u kompaktnim cjelinama u Istri, u Madžarskoj, u Burgenlandu, te u Vojvodini napose oko Subotice pa čak i u Rumunjskoj, gdje takodjer ima cielih hrvatskih sela, a neki su došli čak i u Molisse u Italiji, gdje su u nekoliko sela još i danas sačuvali hrvatski jezik.

Ti bjegunci našli su gostoprimstvo u rečenim zemljama, a njihove zemlje u Bosni odnosno zemlje vlastele, koje su oni obradjivali, ostale su prazne. Bogumili pak, odnosno bogumilska, a potom muslimanska vlastela, trebali su novu radnu snagu na svojim zemljama i našli su tu radnu snagu baš medju tim pravoslavnim Martolozima, koje su na svojim zemljama zaposlili, te koji su sve do godine 1918. bili kmetovi na zemljama bosanskih begova i aga u čistom feudalnom sustavu.

Taj elemenat nikada nije bio srbski, niti se je srbskim priznavao, a niti je govorio srbskim dialektom, pa ne govori ni danas. Medjutim istom pred petdeset godina prigodom uredjivanja vjerskih odnošaja bio je donešen u Madžarskoj i u Hrvatskoj zakon po kojem su svi pravoslavni u Madžarskoj i u Hrvatskoj hijerarhički bili podvrženi Srbsko Pravoslavnoj Patrijaršiji, i uslied toga su oni postali srbsko pravoslavne vjere.

Iz Srbije bila je doduše jedna emigracija, nu nikada u Bosnu, nego je to usliedilo u Vojvodinu i u Slavoniju. Tamo je bježeći pred Turcima nakon propasti Srbije biskup Arsenije Crnojević doveo izvjestan broj srbskih obitelji i našao gostoprimstvo u Vojvodini na madžarskom i u Slavoniji na hrvatskom tlu.

To je zemljopisno, poviestno i narodnostno stanje Bosne, koja je u svim tim pogledima uviek bila i danas je neosporno hrvatska zemlja.


Navik on živi ki zgine pošteno!


broj posjeta