HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
Križni put jednoga hrvatskog branitelja Tuđman je jednom rekao da u Hrvatskoj imamo 20% antihrvatskih ljevičara ( i.e. jugokomunista, boljševika, titoista, partizana, udbaša, antifašista, ili kako god ih već hoćemo zvati ). Ako je ta njegova tvrdnja točna onda je jasno da je, na suprot onoj drugoj razštrkanoj, zavađenoj, glupoj i lienoj osamdesetpostotnoj većini ta dvadesetpostotna manjina vrlo, vrlo kompaktna i aktivna i da je sve i jedan od njih izašao na ove prošle izbore.Jer kako bi inače jedan komunistički klipan kao Milanović u prvom krugu mogao dobiti više od pola milijuna glasova, gotovo 30% glasova od onih 38% koji su izašli na izbore? Nu svatko iole pametan zna da je nemoguće da su baš svi "antifašisti" izašli na izbore a još manje da su svi glasali za Milanovića prije svega za to što je između njega i Kolinde, osim fizičke, ne postoji skoro nikakva razlika.Ne mislim da je ikome tko nije posve glup potrebno objašnjavati za što se dogodilo to što se dogodilo. Za Milanovića i Kolindu glasala je većina onih "nesvrstanih" koji ni sami ne znaju što su, tko su, ni za što su. Uz one koji "ne bi imali za koga glasati" ni da je sv. Petar jedan od kandidata, ovi su najodgovorniji za sve ono što se događalo na svim izborima od 2.000te na ovamo, pogotovo na ovim prošlim izborima. Miroslav Škoro je bio jedini kandidat, koji je obećanjem referenduma za promjene izbornog zakona, i nekih drugih točaka u postojećem "zavnohovsko-antifašističkom" ustavu svakom poštenom Hrvatu ulievao makar malo nade za bolju budućnost i on je, po svim pravilima, trebao izaći kao pobjednik.Nema sumnje da je njegov gubitak najviše uzrokovan manipulacijom i otvorem krađom glasova, ali mora se priznati da je i on sam nekim izjavama u predizbornoj kampanji doprinio svome porazu. Naprimjer, u jednoj izjavi on reče da će preizpitati mit o Jasenovcu a onda, valjda u bojazni da će time odbiti "lieve" glasače, malo kasnije kaže do on to nije rekao.Druga od njegovih dvojbenih izjava, koja je sigurno odvratila dobar broj domoljubnih glasača, je ona kovanica Slavka Goldsteina o nekakvim "dobrim antifašistima za vrieme rata". Ako je on mislio da će time privući određeni broj "lievih" glasača onda, uzprkos svoj njegovoj naobrazbi, on ne shvaća da ni jedan od njih nikada neće glasati za bilo koga tko na bilo koji način ugrožava njihov status quo.Kao obrazovan čovjek on mora znati da je opasno u isto vrieme sjediti na dvie stolice. Da, znam, mnogi će reći da je to samo prividna umjerenost ili mudrost hrvatskog političara koji uvijek mora biti oprezan da ga protagonisti raznih nevladinih udruga Soroševog Free Society, Europska Unija, "međunarodne zajednica" i sva ostala "antifašistička" klepetala ne proglase fašistom.Zar za njih nije fašist svatko tko se i na najblaži način suprostavi njihovom novom-starom World Order-u? Ali gle opet "novoga čuda"!!!Novoujedinjena desnica koja (s pravom) smatra da je Škoro ipak postigao veliki uspjeh i da će njezinim glasovima na idućim parlamentarnim izborima postići još veći uspjeh opet je razjedinjena na nekoliko frakcija: na one koji ne vide nikavu razliku između Kolinde i Zorana (a stvarno je i nema) pa neće svoje dostojanstvo okaljati davanjem svoga glasa ni jednome ni drugome, na one koji kažu da će glasati za Kolindu jer smatraju da je Zoran nešto veći crvenjaš od nje, na one koji će joj dati svoj glas jer su se "vratili materi", koja im zapovjeda da to moraju učiniti ili će biti izbačeni iz njezine kuće i konačno na one koji su i do sada vrludali sad u jedan sad u drugi tabor kao napr. velika desničarka Ruža Tomašić, koja je znala izjaviti da joj je pun kufer onih koji rabe pozdrav Za dom spremni, pa veli da će glasati za Kolindu ako joj ona (koja u 5 godina svoga predsjednikovanja nije izpunila ništa što je obećala) obeća da će izpuniti uslove koje joj ona postavi. Stari Rimljani bi rekli: Aut insanit mullier, aut versus facit, (Ženska je ili luda ili slaže pjesmice).Ipak, poslie svega ovoga, vjerujem, nadam se, da će Škoro, ako na iduće parlamentarne izbore iziđe s jasnim nacionalnim programom, uspjeti ujediniti barem veliki dio one istinski domoljubne desnice i postići vrlo značajan uspjeh. Uz referendum za promjenu izbornog zakona on mora bez ikakva sustezanja obećati da će ako pobjedi ustanoviti komisiju sastavljenu od nepristranih stručnjaka za izpitivanje jasenovačkoga mita i ponovno uzpostaviti onu za iztraživanje jugokomunističkog genocida nad hrvatskim narodom, koju su odmah poslie odkrića onih masovnih grobnica u Maceljskoj šumi, razpustile hadezeovske i sdepeovske jugokomunjare na vlasti u Hrvatskoj.Svim onima koji se nisu potrudili pročitati ni jedno od tisuća i tisuća svjedočanstava komunističkih žrtava pa vjeruju da su za vrieme rata, ili bilo kada, postojali nekakvi "dobri antifašisti" evo jedno od svedočanstava koje prikazuje njihovo pravo lice, lice ubojica, bandita i razbojnika najgore vrste. U knjžici "Calvary of a Croatian Freedom Fighter" (Kalvarija hrvatskoga borca za slobodu) hrvatski branitelj Martin Grabarević opisuje njegov križni put od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., do njegove robije i mučenja poslie njezina sloma, biega preko granice i dolazka u Kanadu, gdje je i završio svoj mučenički život.Upoznao sam ga odmah po dolazku u Kanadu gdje smo u hrvatskim političkim organizacijama proveli dugi niz godina u borbi protiv jugokomunističke tiranije. Knjižica je najprije napisana na hrvatskom jeziku i znam da sam je imao, ali nisam je uspio naći u hrpi mojih knjiga. Našao sam kopiju iste (tiskane na vrlo lošem engleskom i nizom tipkarskih i drugih pogrešaka) koju mi je pok. Martin dao nešto prije svoje smrti.Ipak, pošto sam sve ovo već prije čuo iz Martinovih usta, nije težko tekst izpravno prevesti na hrvatski jezik. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske Poslie dugog domoljubnog govora on za lokalnog ustaškog predstavnika imenuje trgovca iz Bešlinca Šandora Brkljačića, a za njegova zamjenika Milana Florijana učitelja u Gvozdanskom. Na nake manje važne dužnosti postavlja Ivana Truliju, Josu Božića , Josu Grabarevića i neke druge. Odmah poslie toga narod je počeo slaviti. U roku od kojih pola sata svi prozori u Gvozdanskom bili su okićeni svježim proljetnim cviećem i hrvatskim zastavama. Narod se veselio, pjevao i plesao.Na zapovied novo postavljenog zapovjednika mjestne civilne zaštite Ivana Trulije pošli smo u mjestnu školu gdje će nam dr. Đurić održati govor. Sjećam se da nam je, uz ostalo, rekao da će dielovi jugoslavenske vojske a pogotovo lokalni pravoslavci stupiti u gerilski rat što će prouzročiti veliku opasnost za naše selo.Koliko smo znali u našem selu je bilo svega tri lovačka karabina, desetak starih lovačkih pušaka i možda još koja stara puška za koju se nije znalo. Kako ih četnici ne bi orobili, zapalili ili minirali, s tim "oružjem" morali smo ići čuvati ljevaonicu u Bešlincu, tvornicu "Bata" i mostove kod Trgova, Stupnice i Gornje Komore. Odmah tu večer otišli smo na dužnost. Šest ljudi (tri mlađa i tri starija) određeno je za stražu na svakom mostu. Nismo stajali na mostu nego smo bili skriveni u žbunju u njegovoj blizini. Pušenje i razgovor bili su strogo zabranjeni.Do pola noći bilo je sve mirno. Nu ubrzo poslie te tišine začuli su se ljudski koraci koji se primiču mostu. Svi smo bili spremni za okršaj, ali moram priznati, kako su se koraci primicali mostu da mi se puška u rukama počela tresti. Kad su se došljaci primakli na kojih 30 metara Ivo Trulija je viknuo: "Stoj!" Glas je odgovorio: "Stali smo!"Trulija je upitao: "Tko ide?"
Odgovor: "Vojnici!"
Trulija je na to uzviknuo: "U ime Nezavisne Države Hrvatske, odbacite oružje i predajte se!"
Puške su odmah bačene na zemlji i četiri mlada vojnika s uzdignutim rukama došli su pred nas. Dok su dvojica naših držali u njih uperene stare puške druga dvojica su ih pretražili, a ja i Milan smo otišli uzeti puške koje su odbacili. Puške smo pokupili i predali Truliji. I dok su prestrašeni vojnici, koji su rekli da su iz Žirovca, udaljenog kojih 7 kilometara, bili u strahu što će se s njima dogoditi mi smo im oduzeli streljivo i pustili ih da nastave put.Poslie, kad smo se vratili kući i malo prespavali čuli smo da su naši stražari na drugim mostovima oduzeli vojnicima 18 pušaka i znatan broj streljiva. Sutradan kad smo određivani za smjenu stražarenja Milan Florijan je napomenuo da kad su hrvatske zastave već izvješene na školi i tornju crkve da bi bilo potrebno da se jedna izvjesi i na svećenički stan (kvartir).Ali poslie smrti veleč. Josipa Kovačeka nitko u toj kući nije živio, a svetu Misu je svake treće nedjelje dolazio slaviti župnik iz Bosanskog Novog. U njoj je tada živjela učiteljica Milena Davidović kćer pravoslavnog popa iz Banja Luke, pa smo otišli kod nje da je pitamo možemo li objesiti zastavu.Nas trojica došli smo i pokucali na vrata. Kad ih je Milena otvorila mi smo joj, očekujući pozitivan odgovor, rekli što namjeravamo i bili smo iznenađeni kad nam je ona odgovorila: "Dok sam ja živa hrvatska zastava se neće vijoriti nad mojom glavom! Ja sam rođena Srpkinja i takva ću umreti!" Kao ženi nismo joj mogli ništa drugo nego joj reći da ako se ne slaže s podizanjem hrvatske zastave neka uzme svoje stvari i napusti kuću i nitko je za to neće napadati. Ona je pokupila svoje stvari i napustila kuću. Mi smo izvjesili zastavu i zaželili joj sretan put.Milena je otišla u susjedno mjesto Rujevac kod tamošnjeg učitelja Bogdana Dragišića čija je žena bila Hrvatica rođena u Karlovcu. Kad mu je izpričala što joj se u Gvozdanskom dogodilo oni su joj rekli da se nije pravilno poniela jer da kao državna službenica ona treba biti na razpolaganju novim hrvatskim vlastima. Milena je kod njih ostala nekoliko dana a onda je nekud otišla. U srpnju iste godine, dok sam u Banja Luci pohađao kurs za higijenu, sreo sam je na ulici i pozdravio. Poslie toga više nisam za nju čuo, niti me ona interesirala. Tek nekoliko godina unazad (sedamdesetih) vidio sam u zagrebačkom tabloidu "Arena"zapis u kojem je opisuju kao "vriednu partizanku" s činom kapetana.Neki će vjerojatno reći da o ovakvim stvarima nije potrebno ili vriedno pisati, ali ja sam mišljenja da je itekako potrebno. Iako je već prošlo mnogo vremena od naše tragedije jugoslavenski tisak, s ciljem da prekrije srbokomunističke zločine nad hrvatskim narodom, ne prestaje pisati o tzv. "ustaškim zločinima". Gore opisani događaj je dokaz koliko smo mi Hrvati bili mekani prema onima koji su mrzili sve što je hrvatsko. Jer da to nije bilo tako Milena Davidović sigurno ne bi bila živa i svi bi oni nevini Hrvati, koje su nezini drugovi četnici i partizani, a i ona sama, pobili, bili živi.Kad smo mi 1941. zauzimali srbske žandarske postaje u Rujevcu i Žirovcu mi nismo zlostavljali, ni ubili ni jednog žandara nego smo ih pustili da slobodno idu kuda su željeli. Velika većina njih su otišli u četnike i partizane i počeli ubijati one koji su im poštedili živote. Moram napomenuti da je i među pravoslavnima bilo iznimaka. Jedan od njih bio je i već spomenuti učitelj Bogdan Dragišić koji je ostao na svojoj dužnosti sve do 8 travnja 1942. godine kad je s još desetoricom drugih pravoslavaca mučki ubijen.Toga dana on i desetorica predstavnika naroda iz okolnih sela pošli su s bielom zastavom prema zapovjedništvu Hrvatske vojske s namjerom da kažu da oni žele biti mirni i da žele biti vjerni građani nove hrvatske Države. Na putu su ih presreli Titini partizani i sve pobili. O tome više kasnije…. Već u kolovozu manje grupe odmetnika počele su po noći izlaziti iz svojih šumskih brloga i po putevima napadati i maltretirati ljude, muške i ženske.Oni su se predstavljali kao "narodno-oslobodilačka vojska" i počeli stanovnicima Gvozdanskog slati poruke da im se predaju ili da će cielo selo biti uništeno. Ljudi se na te njihove prietnje nisu obzirali. Po danu su radili na svojim njivama, a po noći stražarili. Bivše postaje jugoslavenske policije sada su bile hrvatske, a mladi hrvatski redarstvenici bili su u stalnoj vezi s nama koji smo čuvali mostove i druge objekte.U to kritično vrieme u Gvozdansko je došao mladi svećenik veleč. Osvald Tot. U njegovoj prodici za vrieme Mise on je upozorio vjernike na opasnost od četnika i njihovih saveznika koji sebe zovu nekakvim čudnim imenom - partizani. Istoga dana na vrhu staroga grada Gvozda koji se uzdiže iznad Gvozdanskog primjetili smo neke ljudske sjene, a na drugoj strani brda poznatom kao Bubreg nepoznate osobe su uhitile neke naše pastire koje su poslali da stražarima u Gvozdanskom predaju papir na kojem je bila napisana poruka da se predaju ili će na noć biti napadnuti.Do napada nije došlo jer je te večeri iz zapovjedništva Hrvatskih oružanih snaga u Dvoru na Uni u Gvozdansko stigao jedan jači vod domobrana Straže maršala Kvaternika. Razlika ove jedinice od drugih domobranskih postrojbi bila je u tome što su ovi vojnici na glavama imali crvene kape. Radi tog su bili poznati kao Crvenkapice. Povrh toga na lievom rukavu imali su trolist znak Hrvatskih skouta u čijem članstvu je prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske bio veliki broj hrvatskih častnika. Zapovjednik voda bio je Zagrebčanin Ivo Guberina, zapovjednik prvog roja vodnik Kumer iz Bjelovara, zapovjednik drugog roja Ivica Halupa iz Našica, a zapovjednik trećeg roja Mirko Peterka iz Podravske Slatine.Zapovjedničtvo s oko 30 vojnika odsjelo je u školi a ostali vojnici u župnom stanu i privatnim kućama. Kuhinja je najprije bila u školi ali dva dana kasnije više nije radila jer je svaka kuća u selu uzela na hranu jednog ili više vojnika….  Pristup u CrvenkapicePoslie nekog vremena seoski redarstvenik je objavio neke novosti o odlukama mjestnog odbora. Istovremeno je nama mlađima uručio pozive Vojnoga zapovjedničtva u Pertinji za novačenje u Hrvatsku vojsku.Iako još nismo očekivali ovaj poziv mi smo bili spremni obući odoru Hrvatske vojske i svi smo željeli stupiti u Crvenkapice i odmah smo pošli u zapovjedničtvo voda i prijavili se zapovjedniku Guberini i rekli mu da želimo stupiti u Crvenkapice. On nam je rekao da za to ne će biti nikakvih problema, ali da moramo poći u Zapovjedničtvo u Dvoru na Uni i prijaviti se satniku Janku Držaniću. Guberina nam je dao pismo preporuke i mi smo se teretnjakom, koji je tamo išao po namirnice, uputili u Dvor na Uni.Satnik Držanić nas je primio vrlo prijazno i upitao zašto želimo stupiti u Crvenkapice. Mi smo mu odgovorili da za to što imamo mnogo prijatelja među vojnicima koji su u našem selu i da jako volimo njihove odore, čizme, crvene kapice i sve ostalo. On nas je, na to, upitao bi li nas bilo strah ući u borbu protiv odmetnika i mi smo svi odgovorili da ne bi. Satnik Držanić nas je onda odve u jednu drugu sobu i predstavio nas nekom višem častniku, koji je, kako smo kasnije čuli, bio pukovnik Jesensky (ustaški pukovnik Narcis Jesensky nap. a.) koji je bio u emigraciji s Poglavnikom Antom Pavelićem.Jesensky je bio nizak i jako mršav čovjek s strogim izrazom lica. Poslie što nas je, jednog po jednog, izpitao on nam je rekao da predamo pozivnice u vojni ured jer smo svi primljeni u Crvenkapice. Svi smo bili jako veseli, osobito kada smo u skladištu dobili i obukli nove odore i čizme. Iako je na našim novim crvenim kapama bio hrvatski grb svi smo zamišljali kako bi bili sretni kada bi na njih mogli staviti "U" kao mnogi vojnici drugih jedinica.Svaki od nas dobio je odoru, pušku, streljivo i dvie bombe. Svi smo već znali rukovati puškama, ali nismo imali nikakva izkustva s ručnim bombama. Ja sam onako u sebi zamišljao što bi se dogodilo kada bih jednu morao upotrebiti. Našu civilnu odjeću smo stavili u naše ruksake i vratili se u Gvozdanslo kao pravi vojnici. Iako smo bili u blizini naših kuća, morali smo spavati u privremenoj "vojarni", idućeg jutra postrojiti se u školskom dvorištu i početi s vojnim vježbama. Tako je počeo moj vojnički život, život pun uzbuđenja, a kasnije sve više i više gorkih doživljaja i razočaranja. Napad na oružničku postaju u ŽirovcuJedne noći negdje poslie ponoći sredinom studenog 1941. U obližnjim brdima čuli smo pucnjavu pušaka i eksploziju ručnih bombi.Vodnik Halupa koji je te noći bio dežurni častnik posade u Gvozdanskom pojačao je sve straže i objavio stanje borbene spremnosti. Zapovjednik voda zapovjedio je vojnom tekliču Jozi Žugaju da odmah pronađe sve vojnike koji nisu bili u vojarni i da im kaže da se odmah prijave zapovjednicima svojih rojeva. To je izvršeno u vrlo kratko vrieme i jedno odjeljenje dobro naoružanih Crvenkapica uputilo se prema brdima odakle su se još čuli pucnji.Postaja hrvatske policije bila je u centru sela Žirovac nastanjenog pravoslanim pučanstvom. Te noći sve je bilo normalno. Stražar je bio na svome mjestu, i Bog zna što je on mislio kada mu se jedan od partizana privukao iz leđa, skočio na njega i pokušao ga svladati i zaklati.Bandit nije uspio stražaru prerezati grlo i došlo je do hrvanja. To su primjetili drugi oružnici, priskočili u pomoć i jedan od njih je svojim samokresom ubio napadača. Istovremeno banditi su iz zasjede na postaju otvorili strojničku vatru. Jedan oružnik je poginuo a stražar, koji je bio ranjen, prevežen je u bolnicu u Bosanski Novi.U borbi je poginulo šest Titinih bandita, ali je poztaja zapaljena jer se jedan uspio privući i kroz jedan prozor na zadnjoj strani zgrade ubaciti posudu benzina. Odmetnički napad na našu posadu u ZrinjuOko 3 sata ujutro 21. prosinca 1. vod 1. jurišne satnije je u punoj bojnoj spremnosti i čeka zapovied za polazak.Zbog jake pucnjave koja se čula iz pravca Zrinja bilo nam je jasno da su banditi napali ovo malo hrvatsko katoličko selo s oko 100 kuća. Pošto su sve telefonske veze bile prekinute nismo mogli znati ništa drugo osim da je napadnuta mala posada hrvatske vojske koja je tamo bila. Zapovjednik ove posade bio je poručnik Zlatko Klanjec. Poručnik Ivo Guberina poveo je naš 1. vod i mi smo počeli marš kroz sela u pravcu Pounja.
U Divuši smo skrenuli prema selu Katarina. Više nismo čuli pucnjavu oko Zrinja, ali odjednom kod sela Rogulje iz improviziranih graba na nas je otvorena jaka strojnička vatra.
Ivica Marinković koji je bio na čelu pada težko ranjen i ubrzo umire na putu u bolnicu. Mi ostali bacamo se na zemlju, otvaramo vatru prema grabama, bacamo ručne bombe i, poslie četiri sata borbe, njihova paljba prestaje. U grabama smo našli četiri mrtva bandita. Zrinj nisu uspjeli zauzeti i prema izkazu branitelja odmetnici su sa sobom odvukli 10 svojih ranjenih. Od naših, jedan je vojnik poginuo a dva su ranjena.Kad smo negdje oko devet sati ušli u Zrinj našli smo naše vojnike i civile u dobrom razpoloženju. Poslie bitke kad je zora svanula iznad ovoga gradića knezova Zrinskih branitelji su uz rječicu koja kroz njega protječe našli dvanaest mrtvih odmetnika, jednoga su zarobili a drugi su pobjegli. Ovaj kojega su zarobili nije htio odkriti svoje ime, niti odgovarati na druga pitanja. Na moje veliko iznenađenje ja sam ga odmah prepoznao. Bio je to inženjer Franjo Zuk iz Siska. Kada sam zapovjedniku Guberini i drugima rekao tko je taj partizan oni mi nisu vjerovali. Ali kad sam im rekao da sam ja radio u Sisku gdje je on bio inženjer i da dobro poznam ne samo njega nego i njegovu ženu, tasta i njegova šurjaka Matu Koricu partizan je počeo govoriti i priznao da ja govorim istinu.Guberina je tada zapovjedio da ga se stavi u pritvor dok ga mi ne sprovedemo u Dvor na Uni, te da ga nitko ne smije zlostavljati. U 2 sata poslie podne teklić je donio zapovied zapovjednika Guberine da čim prije skupimo pred školom i krenemo u Dvor na Uni. Kad smo na putu prolazili kroz selo Javoranj na brdu Rtić naša straža, misleći da nailaze odmetnici, umalo da nije na nas iz svojih bunkera otvorila vatru. Po dolazku u Dvor inženjera Zuka smo predali u tamošnji zatvor. Idući dan logornik dr. Ante Jurić htio je s njime obaviti razgovor. Zuk je iz zatvora priveden i ja sam pozvan da ponovim ono što sam rekao u Zrinju. Istovremeno iz oružničke postaje u Sisku poslali su dokaze koji potvrđuju da je Franjo Zuk član komunističke partije i da je iz Siska odbjegao u šumu poslie što se Njemačka zaratila s Sovjetskim Savezom.Zuk je pod pratnjom odpremljen u zatvor u Sisak i ja sam mislio da je s time završeno. Ali sudbina je odredila da se opet jednom sretnemo, ovaj put 1943. u uredu Dvanaeste domobranske pukovnije u Sisku. Praćena desetinom ustaša u Dvor su 23. studenog 1941. iz Gvozdanskog stigla dvoje zaprežna kola kako bi pokupila hranu za posadu u Gvozdanskom. Po prijemu i utovaru hrane iz skladišta kola su pod pratnjom krenula natrag prema Gvozdanskom.Oko sat vremena kasnije čula se puščana paljba iz pravca pravoslavnog sela Grmušani i stražari s brda Rtića su putem brzoglasa javili da se vjerojatno radi o odmetničkom napadu na kola s hranom za posadu u Gvozdanskom. Nevjerojatnom brzinom mi smo u dva kamiona pojurili prema Grmušanima, ali je bilo kasno. Našli smo strašan prizor pred seoskom školom; dvoje prevrnuta kola, šest mrtvih ustaša i sva četiri konja.Svi ovi mladi ustaše bili su skoro podpuno goli. Svima je na čelu bilo nožem urezano slovo "U", a na prsima petokraka zviezda. Što se dogodilo s ostatkom pratnje nismo uspjeli pronaći. Kad smo otišli u neke obližnje kuće i upitali mještane da nam opišu što se dogodilo rečeno nam je da je nepoznat broj bandita napao pratnju i da je došlo do borbe, da su banditi pokrali hranu i nekuda je kroz šumu odvukli zajedno sa svojim poginulima. Preživjeli ustaše uspjeli su se nekim sporednim putem vratiti u Dvor na Uni.
Mi smo mrtve ustaše odvezli i na badnjak pokopali na groblju između Dvora na Uni i Bosanskog Novog. Poslie pogreba pozvani smo u stroj gdje nam je pročitana dnevna zapoviest. Petorica vojnika, među kojima sam bio i ja, dobila je 5 dana dopusta za božićne blagdane. Pošto radi prekinutih veza nisam mogao ići u Gvozdansko odlučio sam provesti Božić s mojom sestrom Katom koja je živjela u Hrvatskoj Kostajnici kojih 25 km od Dvora na Uni.
Malo prije 10 sati na večer na badnjak 1941. stigao sam večernjim vlakom iz Bosanskog Novog u Kostajnicu kod moje sestre. Došao sam k njoj jer je bila sama s troje njezine djece. Nije znala hoće li njezin muž Marko, koji je bio u Hrvatskoj vojsci negdje u okolici Bihaća, doći kući za Božić. Otišli smo na polnoćku, a Božić i dan poslie, na sv. Stjepana, proveli smo u mislima o našim poginulim. Dan kasnije, na blagdan sv. Ivana po Kostajnici se proširila vijest da je na dan Božića Gvozdansko do temelja spaljeno a svi stanovnici pobijeni.Iako nisam mogao vjerovati da je točna, ova vijest me je duboko zabrinula. Što god se dogodilo ipak sam mislio da se netko od mojih uspio spasiti. Nisam imao hrabrosti prenieti ovu vijest mojoj sestri, nego sam odredio da ću joj reći kasnije. Neopisiva zvjerstva Titine "narodno-oslobodilačke vojske"Nekoliko dana poslie tragičnih događaja u Gvozdanskom u Dvor je došla Ivka Grabarević, ud. Florijan. Ivka je bila udata za mjestnog učitelja koji je bio ustaški službenik. Njega su Titini partizani ubili poslie dva dana strašnog mučenja.S njom su bila njezina tri mala sina: Milivoj, Božidar i Rudolf. Naše vlasti u Dvoru našle su im privremeni smještaj gdje su ostali dok nisu otišli Ivkinoj svekrvi u Zagorje. Ivka mi je izpričala što se u Gvozdanskom dogodilo. Kada su banditi zauzeli gornji dio sela i zapalili nekoliko kuća došli su u moju kuću i zapovjedili mome otcu, majci i sestri da izađu iz kuće. Pošto se moj otac, radi duge bolesti i za to što je za vrieme pucnjave bio ranjen u vrat, nije mogao ustati iz kreveta, poslie što su izpraznili kuću banditi su ga izvukli iz kreveta, dovukli do praga na vratima gdje mu je Stojan Radojčić iz sela Trgovi, bivši četnik sada partizan, sjekirom odsjekao glavu.Onda su Titini banditi zapovjedili mome mlađem bratu Jakovu, kojega su ranjena u ruku uhvatili u našem voćnjaku, da nekom žicom zaveže tielo našega otca, uzme njegovu odsječenu glavu pod ruku, sve odvuče i baci u obližnji bunker. Poslie dvodnevne borbe moj brat Joso i još neki drugi branitelji ostali su bez streljiva i uspjeli su se iz Gvozdanskog povući, ali su kod sela Goričko naišli na zasjedu i pobijeni.Moga brata Ivu Grabarevića banditi su ubili jer im nije dao zapaliti njegovu štalu. Kad su ga ubili partizanka Vukosava Ostojić iz sela Žirovac na čelu mu je nožem urezala slovo "U", a po tom svukla i odniela svu njegovu odjeću. Staroj Kati Grabarević banditi su prerezali grkljan, njezinu kuću najprije orobili a onda zapalili. Njezin sin Mijo je uspio pobjeći. Za kaznu što je pobjegao od njihova noža poslie završetka rata osuđen je na 7 godina robije u Lepoglavi.Moja teta Mara Grabarević živa je spaljena u njezinoj kući, a njezin muž Pavao i njegov brat Ivo pali su za vrieme pružanja odpora banditima u voćnjaku pokraj kuće. Pajo Grabarević pao je braneći svoju kuću. Tonka Vukorep je poginula dok je braniteljima nosila streljivo.Petar i Nikola Vukorep pali su pred svojim kućama braneći ih, ali ne prije nogo su u sotonski raj poslali deset Titinih komita. Da im nije nestalo streljiva vjerojatno bi još dobar broj crvenih vampira u Gvozdanskom bio ostavio svoje kosti. Petrovoga sina Milu Vukorepa su živa uhvatili. On je u borbi ubio njihovog komesara Crljenicu iz sela Javoranj. Za to je prije smrti podnio grozne muke. S tiela su mu rezali komade mesa a onda u rane stavljali sol. Kad bi pao u nesviest polili bi ga vodom da se osviesti i ponovili s mrcvarenjem sve dok u groznim mukama nije izdahnuo.Filip Vukorep je ubijen a njegova kćer Ankica je ranjena u ruku koja je morala biti amputirana. Kad je borba završila Adam Polečac, Pero Bunjevac, Mato Borić i njegov sin Pero žicom zavezanih ruku natjerani su u rječicu Žirovnicu. I dok su trčali kroz plićak krvnici su ih pred očima njihovih žena i djece jednog po jednog ustrielili.Bitka za LješaneIndustrijski gradić Dobrljin leži na pola puta između Bosanske kostajnice i Bosanskog Novog. Njegov glavni pogon, pilana "Šipad", zapošljavala je nekoliko stotina radnika većina kojih su bili pravoslavni simpatizeri četništva.Glavni četnički lider na tim prostorima bio je trgovac Ljubiša Popović. Također tu su bili i po zlu poznati braća Stanivuković, Rađenović, Milentijević, Obradović i mnogi drugi. Udaljeno oko 12 km od Dobrljina je selo Lješani i rudnik uglja u kojem je radilo oko 200 radnika koji su živjeli u kolibama u njegovoj blizini. Ugalj je odpreman u Dobrljin gdje je utovaran u vagone za daljnju distribuciju. Odmah poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske zaštitu rudnika preuzeo je jedan vod ustaša. Do 15. prosinca nije bili nekih značajnijih okršaja, ali toga dana Lješani su napadnuti sa svih strana. Pošto nikakva pomoć nije od nikud stizala posada i stanovnici Lješana bili su odsječeni od ostalog svieta sve do 17. veljače 1942. godine.Toga dana ujutro dobro naoružana kolona ustaša i domobrana krenula je iz Dvora na Uni u Bosanski Novi, a odatle u Blagaj. Bilo je jako hladno dok smo se iz Blagaja penjali u brda, a duboki snijeg nam je otežavao put. Na nekim mjestima gdje je vjetar nanio velike nanose sniega propadali smo do pasa i jedva se iz njih izvlačili. Iako smo iz Dvora krenuli prije zore do Lješana smo stigli tek negdje oko 10 sati na večer. Na naše iznenađenje sve je bilo mirno kao da na tim prostorima nema žive duše. I, dok sam ja tako mislilo, odjednom se otvorila pucnjava i započela žetoka bitka. Nitko od nas više nije osjećao hladnoću i svi smo se bacili u snieg.Zapovjednici odjeljenja puze od vojnika do vojnika i daju nam instrukcije za borbena djelovanja. Nešto kasnije ustanovljeno je da su četnici očekivali napad iz pravca Dobrljina pa su na tom pravcu postavili svoje utvrde. Naš dolazak iz Blagaja ih je podpuno iznenadio i zbunio. Zapadni dio Lješana zauzeli smo u 1 sat popodne, ali pucnjava se još čula u iztočnom dielu. Nu i to puškaranje je ubrzo prestalo i kad smo se primakli vidjeli smo grupu ustaša s dugim bradama. S njima je bla i grupa civila. Svi smo se grlili i ljubili. Ustaše su nam rekli da je u našem napadu na ulazu u rudnik poginulo 24 četnika. Neki od ustaša pokazivali su nam četničke šubare koje su uzeli kao suvenire.Taj dan, 18. veljače 1942., svi stanovnici Lješana pokupili su sve stvari koje su mogli ponieti i bili spremni poći s nama. Nitko nije želio tamo ostati i poslie našega odlazka ostala je samo praznina. Partizanski napad na našu kolonu Među poginulima bio je i stožerni narednik Milan Držanić, brat zapovjednika Janka Držanića. I partizani su imali veliki broj poginulih i nisu se uspjeli dočepati hrane i streljiva koje smo mi vozili u Zrinj, gdje situacija nije bila dobra. Napadan je svake noći i narod je strepio da će mu se, ako Titini "antifašisti" uspiju selo zauzeti, dogoditi isto što se dogodilo u Gvozdanskom.Svi ljudi bili su dan i noć na straži zajedno s vojnicima. Čak su i žene bile spremne sudjelovati u obrani svoga sela. Zrinj je bio veliki trn u partizanskom oku i oni su ga odlučili zauzeti i uništiti pod svaku cienu što će kasnije i učiniti. Kad su ga konačno uspjeli zauzeti "antifašisti" su pobili sve živo što su u njemu našli. U zapaljene kuće bacali su živu djecu. Sve kuće su bile do temelja spaljene. Samo mali broj stanovnika uspio se spasiti bijegom u sela niz rijeku Unu odakle su evakuirani u Brezicu kod Đakova. Sve je bilo do temelja uništeno. Jedino su ostale stajati zidine tvrđave knezova Zrinjskih.Bitka u JavornjuNekoliko dana poslie našega povratka iz Zrinja partizani su prije zore napali naše bunkere na brdu Rtiću. Dok se 2. vod spremao poći nam u pomoć naši su "bombaši" među partizanima prouzročili veliku paniku. Mogli smo čuti viku i jauke partizanki koje su nas malo ranije zvale da im se predamo i da će biti njihove "ljubavi" koliko god želimo.Kad je 2. vod stigao na Rtić partizani su već bili daleko od njega, ali mi smo dobili zapovied: "Za njima!" Ovaj put zapovjednik voda bio je poručnik Beruta bivši draguljar iz Koprivnice. Partizani se nisu zaustavili sve do sela Javoranj odakle su na nas otvorili puščanu vatru. Nu to nas nije smelo. Mi smo na jedan brežuljak postavili težku strojnicu i žestoko razpalili po njima. Uskoro se njihova paljba čula samo iz jednoga bunkera.Kad je pala zapovied za juriš na taj bunker već je sve bilo gotovo. Njihov "mitraljezac" je pred bunkerom ležao mrtav. Četiri naša vojnika su ranjena i prevezena u bolnicu u Bosanskom Novom. Grupa s bielom zastavomDok smo 9. travnja 1942. bili na dužnosti u bunkeru Broj 2 na brdu iznad Dvora na Uni primietili smo grupu ljudi koja je prema nama dolazila od sela Vanići koje su tada držali partizani. Bilo ih je dvanaest i nosili su bielu zastavu.Mi smo tim prizorom bili iznenađeni i naš vodnik Đuka Delić je odmah telefonirao Zapovjedničtvo. Rečeno mu je da budemo oprezni te da ih ako se ne pokušaju oduprieti privedemo u Zapovjedničtvo. Kad su nam se ovi nepoznati ljudi primakli mi smo im zapovjedili da stanu i oni su stali. Jedan od njih je počeo govoriti i mi smo ga odmah prepoznali kao veleč. Oswalda Tota župnika iz Gvozdanskog. On nam je rekao da vodi grupu od jedanaest ljudi koji dolaze kao delegacija pravoslavnih seljaka koja želi razgovarati s hrvatskim vlastima.Napomenuo je da svaki od njih predstavlja jedno ili više sela na prostorima oko Dvora na Uni. Kad se primakao malo bliže rekao nam je da oni žele hrvatske vlasti zamoliti za zaštitu jer se ne slažu sa zločinima koje partizani čine u njihovim selima. Poslie ovih njegovih rieči pozvani su i drugi da nam se približe i ja sam prepoznao svakog od njih. Još se i danas sjećam ovih: Bogdan Dragišić, učitelj iz Rujevca, delegat za Rujevac i Preradoviće; Stojša Stambolija za selo Trgovi; Nikola Meničanin za selo Dupalji; Đuro Milinković za selo Stupnica, Stevo Gagić za selo Gaji; Darko Radojčić za selo Kosna; Stevo Miličević za selo Ljubina i Ljubas Vujčić za sela Radišići i Bešlinac.Pošto sam ih sve znao ja sam s ostalim vojnicima bio određen da ih sprovedemo u Zapovjedničtvo gdje smo našli pukovnika Jesenskog, bojnika Hrčka, satnika Lovinčića i satnika Janka Držanića. Svaki od njih jedanaest bio je pažljivo izpitan. Kada su svi nedvojbeno potvrdili da žele biti lojalni hrvatski građani i da traže zaštitu hrvatskih vlasti upitani su osjećaju li se sigurnim da se vrate u svoja sela i da svojim suseljanima prenesu vijest u svome uspjehu. Kad su svi odgovorili da jesu pukovnik Jesensky im je rekao da su slobodni ići kud žele, ali im je savjetovao da ostanu do idućega dana kad će i hrvatska vojska krenuti prema njihovim selima i zaštiti ih.Oni su malo oklievali onda su odlučili odmah poći jer ih je njihov narod nestrpljivo čekao. Date su im propustnice i njih jedanestorica su pošli putem kojim su došli. Velečastni Oswald Tot je odlučio ostati i kasnije je otišao u Zagreb.Idući dan, 10. travnja 1942., ustaške i domobranske jedinice u punoj bojnoj opremi postrojene su u Dvoru na Uni u parku u blizini pijace i čekale zapovied za pokret. Iako smo nagađali o cilju ja sam nekako bio uvjeren da idemo u Gvozdansko. To sam zaključio na temelju jučerašnjega razgovora pukovnika Jesenskog s onom jedanaestoricom, ali nisam nikome rekao niti jednu rieč. Bio sam pun strepnje o onome što ću tamo vidjeti i hoću li ikoga od mojih naći živa. Pošli smo prema selu Vanići. Lievo krilo se uputilo kroz šumu a desno stranom udaljenom oko sto metara od ceste. Zapovjednik jedinice bio je bojnik Hrčko. Bio je divan sunčan dan i mogli smo vidjeti ljude koji su radili u polju, koji su kad su nas vidjeli pokušali bježati prema riječici Žirovnici.Ali naše llievo krilo ih je presrelo i vratilo natrag. Kako su išli prema svojim kućama svi su se obzirali na nas očito u strahu da će im se dogoditi ono najgore, da ćemo ih sve pobiti, kako su ih ubjedili partizanski komesari. Nu mi smo ih ostavili i nastavili put. Upravo pred podne stigli smo na razkrižje Stupnica-Trgovi. Pred jednom kućom sreli smo neke uplakane žene koje su našim dolazkom bile vrlo iznenađene.Preko puta u voćnjaku vidjeli smo veliku hrpu svježe zemlje. Ove žene su nam rekle da su tu prošle noći partizani zaklali i zakopali jedanaest ljudi koji su išli pregovarati s hrvatskim vlastima. Dok su naši častnici razgovarali s ovim ženama iz susjedne štale izašla su tri stara čovjeka i uputila se ravno prema nama i upitali mogu li s nama razgovarati, jer nam žele reći što se dogodilo s učiteljem Dragišićem i drugima kad su se vratili iz Dvora.Rekli su nam da je grupa partizana čitavo posliepodne čekala njihov povratak. Bilo ih je dvadeset. Među njima je bio i Dragišićev sin Mišo. Iako još nije bio ni 15 godina star oni su ga zvali "komesar". Jedan od drugih partizana bio je Vasilj Gaćeša (kasnije proglašen "narodnim herojem", nap.a.). Kad se malo prije noći ova jedanaestorica vratila partizani su ih prozvali "izdajnicima koji su s popom Totom išli u Dvor izdati narodnooslobodilačku borbu i za to trebaju biti kažnjeni kao primjer što će se dogoditi svima koji to pokušaju".Povezali su ih žicom. Onda su sami sebe tobože upitali kakvu kaznu oni zaslužuju na što je Dragišićev sin, "balavi komesar" odgovorio da oni zaslužuju smrt. Prisutni seljaci nisu mogli vjerovati da bi sin mogao svoga otca osuditi na smrt. Odveli su ih u voćnjak Nikole Borojevića i poklali.Kako bi nas uvjerili u ovaj grozni zločin Titinih "antifašista" ljudi su ne mjesto zločina odveli neke naše častnike i pokazali im veliku lokvu krvi. Prije klanja jadni su ljudi morali kopati svoj grob. Kopanje je nadgledao Mišo Dragišić. Vjerojatno se i ova jedanaestorica partizanskih žrtava nalazi na popisu "žrtvama Jasenovca".Drugi susret s Franjom ZukomSredinom srpnja 1943. čovjek elegantno obučen u civilno odjelo s pismom preporuke došao je u Ured za novačenje u Petrinji. Stožerni narednik Knežić poslao ga je u drugu sobu k poručniku Šibaliću.Poslie kratkog vremena on se s poručnikom Šibalićem vratio u prvu sobu gdje sam sad i ja bio. Kad sam ga malo bolje pogledao prepoznao sam u njemu inženjera Franju Zuka, kojega smo kao partizana koncem 1941. uvatili u Zrinju dok je kao kokoš pred nama bježao. Bio sam silno iznenađen kad je poručnik Šibalić rekao Knežiću "Ovo je gospodin Zuk, on će od sutra s tobom raditi ".Kad je Zuk rekao doviđenja i otišao ja sam ostao i počeo o svemu tome razmišljati. Nisam nikome ništa rekao dok nismo završili posao koji smo morali završiti. Kad smo napustili ured ja sam pozvao Knežića da pođe samnom do rijeke Kupe gdje smo sjeli na jednu klupu. Opisao sam mu sve, kako smo Zuka zarobili u Zrinju, i kako je izbjegao kaznu jer se za njega zauzeo područni ustaški povjerenik župnik iz Divuše dr. Ante Đurić (kojega će partizani kasnije ubiti). Složili smo se da ćemo to držati za sebe i pratiti sva njegova kretanja. Tijekom nekoliko idućih dana ništa se posebnog nije dogodilo. Franjo Zuk nije pokazivao nikakav poseban interes za ništa. Ali, to će se uskoro promieniti. U međuvremenu smo saznali da su njegovi brat i sestra otišli u partizane i da je njegova veza s njima bila izvjestna gospođa Blažina, sestra Vlade Janića "Cape" koji je kao partizanski komesar terorizirao Banovinu, hvatao i ubijao njezine stanovnike. Saznali smo da se Zuk propitivao gdje bi on mogao nabaviti sol, do koje u to vrieme nije bilo lako doći.Mi smo posjetili Danu Momčilovića, čija je trgovina bila u Preradovićevoj ulici u blizini Kupe i dogovorili s njime da reče Zuku da on ima nekoliko vreća soli ali da ih neće prodati dok se ciena ne podigne. Trik je uspio. Isto posliepodne Zuk je došao kod Momčilovića i ponudio mu dvostruko veću cienu za jednu vreću soli. On je Momčiloviću dao novac i sol je te večeri trebala biti odpremljena u kuću Veljka Ključeca u blizini mosta na Kupi. Kako bi sačekali Zuka mi smo sjeli na jednu klupu u blizini Momčilovićeve trgovine.Ali poslie kratkoga čekanja vidjeli smo njegova šurjaka domobrana Matu Koricu kako obučen u civilnu odjeću prema trgovini gura tačke. Korica je bio student prava i, kako smo čuli, malo čudan. Kao da nekoga čeka u blizini trgovine pred restoranom "Krugoval" stajao je naš policijski agent Biroš. Kad je Korica izašao s vrećom soli u tačkama Biroš je pošao za njim do Ključecove kuće i to je bio kraj partizanskoj soli, ali ne i Zuku. Osjetivši opasnost on je opet pobjegao u partizane.Poslie rata vratio se s činom kapetana. Nije mogao postići viši čin jer bez obzira na njegovu odanost jugoslavenstvu i obrazovanost (koja je bila riedkost među Titinim oficirima) banijski "Srbi" mu nisu oprostili što se predao Hrvatskoj vojsci. Bio je razočaran i uskoro je demobiliziran i dobio nekakav posao u tvornici "Segestica" Mnogo kasnije, kada sam izašao iz Titinih koncentracijskih logora sreo sam ga u Sisku na autobusu i razgovarao s njim.Događaj u častničkoj blagovaonici u SiskuČastnička blagovaonica u Sisku bila je u Petrinjskoj ulici povrh mosta na Kupi. Svake noći u njoj je svirala vojna glazba a vojnici, u svoje slobodno vrieme, igrali karte.Krajem listopada 1943. ja sam zamienio Halida Ikanovića koji je bio tajnik satnijskoga ekonoma Bože Brkića, koji je tada bio na dopustu u Bosanskoj Kostajnici. Pošto se poručnik Brkić toga posliepodneva nije pojavio u vojarni a stigli su neki službeni papiri koje je on trebao podpisati, rečeno mi je da ću ga sigurno naći u častničkoj blagovaonici gdje s nekim ostalim častnicima igra karte. Kad sam došao i objasnio mu da treba podpisati papire on mi je odgovorio da čekam dok završi partiju. To je i meni godilo jer mi je dalo priliku da pratim igru. Čitavo vrieme vojnici i častnici su dolazili i odlazili, a neki bi se zadržali kraj kartaša, "kibicirali" ili se uplitali u igru.Odjednom je neki vojnik u domobranskoj odori s hrvatskim grbom na kapi stao iza satnika dr. Josipa Petrića i, na izgled, počeo pratiti igru. Ništa to nije bilo interesantno sve dok vojnik iz satnika Petrića nije rekao: "Satniče, pogriešili ste!" Petrić se okrenuo prema vojniku i odbrusio: "Kaj ti pričaš? Kaj se ti razmeš u karte?" Na to je vojnik, koji nije bio baš visok, razkopčao svoj zimski kaput. Na lievom džepu dolame njegove odore moglo se vidjeti odlikovanja a na hlačama pruge visokog častnika.Svi prisutni su se ukočili kad su u ovom vojniku prepoznali ustaškog pukovnika - domobranskog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića.
Luburić je kartašima oštrim glasom rekao: "Sram vas može biti! Dok vojnici na bojištima ginu vi kartate. Gubite mi se s očiju da vas više ne vidim!" Dokumenti su ostali nepodpisani, a ni ja više nisam imao vremena tražiti Brkića, jer su u vrlo kratkom roku on i svi drugi jednostavno nestali.(Takvih je "častnika" sigurno bilo i u ovom ratu, samo je razlika u tome što su oni pobijeni u Titinim kolonama smrti, a ovi su danas u Croslaviji na vodećim najbolje plaćenim pozicijama, nap. a.)
Pripreme za povlačenje Rano u jutro 4. svibnja izdana je zapovied da se u krugu iz vojarne spale svi arhivi naše jedinice… Naš ekonom poručnik Božo Brkić dobio je zapovied da vojnicima podieli svu nepokvarivu hranu.. Kad je došla zapovied za pokret već je bilo 2 sata poslie podne… Martin dalje detaljno opisuje neke manje važne događaje i nezgode koje su se događale na putu od Siska do Zagreba… Kad smo stigli na glavnu cestu u Podsusedu stigli smo ogromnu kolonu vojske kojoj se nije moglo vidjeti kraj. Polako smo nastavili put i iako je bio mjesec svibanj dani su bili vrući a noći još uvijek hladne. Mnogi vojnici su odbacili sve stvari koje im nisu bile prieko potrebne, a pošto, na žalost, nitko nije spominjao hranu ni poljsku kuhinju bilo je jasno da su pred nama loša vremena.Hod je bio sve teži i svi smo bili jako umorni. Oko 5 sati poslie podne četvrti dan zapovjeđeno nam je da skrenemo lievo od ceste na jednu livadu da se malo odmorimo. Činilo nam se da su se dopukovnik Čičak i poručnik Stilinović i drugi častnici previše žurili. U daljini izpred nas mogli smo vidjeti Maribor ali mi nismo pošli prema njemu, nego smo opet skrenuli na jednu livadu i umorni legli. Bilo da smo hodali ili se odmarali do sada smo uvijek kod sebe držali svoje oružje, ali ovoga puta morali smo ga složiti u hrpu. I dok su naši častnici međusobno razgovarali mi smo očekivali njihovu zapovied za pokret. Zapovied nije došla.U roku od pola sata odjednom smo bili obkoljeni i naši častnici su nam rekli da je svaki odpor bezsmislen i da je najbolje da se predamo. Od toga časa više nećemo biti slobodni. U idućih pola sata bili smo podpuno opljačkani i svučeni do rublja. I dok su to radili Titini partizani su po nama pljuvali i vrieđali nas najprostačkijim pogrdama.Orobljene stvari su stavili na dva kamiona i odvezli a oko nas su stavili stražu. Nisu nam dali nikakvu hranu, niti je bilo izgleda da ćemo je uskoro dobiti. Tu smo ostali tu noć. Noć je bila vrlo hladna i kako bi se zagrijali partizanski stražari su oko nas hodali, a mi smo onako goli morali sjediti na mokroj travi i nismo se smjeli micati. Ujutro došli su partizanski komesari na konjima i nešto razgovarali s stražarima. Mi smo se nadali da će nam dati nešto za jesti, ali naše želje su ostale puste. Postrojili su nas i potjerali na cestu. Istovremeno od Maribora je dolazila velika kolona zarobljenika kojoj smo i mi priključeni. Tako je počeo naš marš prema Zagrebu. Uz komesare koji su jašili na konjima našu kolonu pješice je pratilo oko 100 naoružanih partizana. Mnogi su zarobljenici putem padali od umora, gladi i žeđi i zaostajali iza kolone. Svaki put nedugo poslie toga čuli smo pucnje. Na svaki pucanj nama se ježila kosa jer smo znali što oni znače…Kad smo prošli Breganu opet smo se našli u Hrvatskoj, koja više nije bila nezavisna i slobodna nego zarobljena i puna žalosti i tuge. Zaustavljeni smo na jednoj velikoj livadi prije Samobora. Izcrpljeni, ne znajući što je teže podnieti, umor, glad ili žeđ jednostavno smo popadali po toj livadi želeći tu što dulje ostati. Ujutro nam je zapovjeđeno da ustanemo i da se spremimo za pokret. Više od 30 ljudi nije ustalo, nego ostalo nepomično ležati na travi. Mnogi drugi su pokušavali ustati, ali bi odmah pali. Dvojica nas koji smo bili u nešto boljoj kondiciji pokušali smo po jednoga od njih dignuti i pomoći mu da pođe, ali bez uspjeha. Stražari su to primjetili i zapovjedili nam da ih ostavimo da će po njih doći kamioni. Ali čim smo se malo odmakli čuli smo iza nas strojničke rafale. Što smo se više približavali Samoboru to se naša kolona više smanjivala. Iznemogli ljudi su padali i ostali na putu "čekati partizanske kamione" da ih poberu.Martin dalje opisuje kako se u Zagrebu pošto je uspio pobjeći iz kolone skrivao kod sestre i prijatelja, u onom metežu uspio dobiti propusnicu i s još jednim zarobljenikom Halidom Ikanovićem otići u Sisak gdje je ponovno bio uhićen i s grupom od oko 1200 drugih zarobljenika pod jakom stražom natjeran u kolibe u blizini Save. - Kad smo došli u ove kolibe na svim zidovima vidjeli smo svježu krv. Partizani su nam rekli da je to krv Srba koje su pobili Luburićevi ustaše. Nu nikome nije trebalo dokazivati da je to krv zarobljenih hrvatskih vojnika ustaša, domobrana, zrakoplovaca, policajaca i drugih zarobljenika koje su iz logora u Sisku tu doveli prije nas.Čemernica, selo podivljalih krvnika- Između 2 i 3 sata poslie ponoći istjerani smo na cestu, postrojeni i potjerani u pravcu Vrgin Mosta, ali odmah na prvom razkrižju okrenuli smo prema Karlovcu. Nekoliko kilometara od ovoga razkrižja bilo je selo na čijem ulazu je velikim ćiriličnim slovima pisalo "Čemernica".U sredini sela razjarena rulja, većinom žena i djece, napala je našu kolonu štapima i kamenjem. Jedna velika debela ženturina navalila je na jednog zarobljenika koji je bio u redu izpred mene, zgrabila ga za grkljani i počela vikati: "Ti si ubio moga Stojana!" Čovjek, kojega smo mi zvali Boban, branio se koliko je mogao i pokušavao podivljaloj Vlahinji dokazati da on to nije mogao učiniti jer nikada prije nije bio u ovom kraju. Ona je onda počela vikati da je njezin Stojan poginuo na Kozari i da je ona "Bobana" u snu vidjela kako ubija njezina Stojana.Na koncu su, vrlo blago, intervenirali stražari i jedan komesar nam je održao kratki govor u kojem je rekao da su ove žene "majke heroja, a ova djeca Titovi pioniri koji će kasnije biti vođe i generali Jugoslovenske narodnooslobodilačke vojske" i dodao da nas ovaj mali incident ne treba puno zabrinjavati - jer je moglo biti i puno gore. Martin dalje opisuje svoje muke, ponovni bijeg, ponovno uhićenje, premlaćivanja u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, dvie smrtne osude, ponovna suđenja na "narodnim sudovima" i na koncu dugogodišnju robiju u Staroj Gradiški i bijeg preko granice.Da je Čemernica bila selo podivljalih krvnika potvrđuje i ovo svjedočanstvo o pokolju 4.000 mladih hrvatskih vojnika, koje je jedan bivši partizan dao autorima knjige "Operation Slaughterhouse" prof. Ivanu Prceli i dr. Stanku Guldescu: "Ja, podpisani, bivši Titov vojnik, izjavljujem sliedeće što sam s?m vidio ili čuo od mojih drugova. U selu Čemernica, kojih 6 kilometara od moga rodnog mjesta Topuskog, "Narodnooslobodilačka vojska" uzpostavila je koncentracijski logor.U ovaj logor oni su slali domobrane i ustaše koji su bili ispod dvadeset godina starosti. Nitko od njih nije iz njega izašao živ i mi partizani zvali smo ga "logor za likvidacije". Logor je bio na jednom osamljenom mjestu nešto dalje od sela, udaljen oko 2 kilometra od obližnje šume. Partizanski stražari su zarobljenike odvodili u šumu i ubijali. Neke su odvodili na mjesta iza Topličke Kose gdje su njihova tiela zakopali u tamošnje rovove ili pobacali u prirodne jame u zemlji. Partizanski poručnik Ilija Rakarić mi je jednom za vrieme dopusta kući rekao: "Gledaj Ivane ovo što mi Hrvati moramo trpjeti. U Čemernici partizanske vlasti ubijaju naše mlade hrvatske ljude bez da im daju ikakav sudski proces. A ove žrtve su još ustvari djeca a ne odrasli ljudi. Je li ovo zašto su se hrvatski partizani borili?" Drugi svjedoci su mi rekli da je obično u koncentracijskom logoru u Čemernici bilo po nekoliko stotina, a nekada i tisuća zarobljenika. Svi zarobljenici su umoreni na najgroznije načine. Srbski komunisti koje su vodili Milutin Vujošević, Stole Janjanin i drugi Srbi iz okolice Topuskog izvršili su ove zločine. Logor Čemernica, u koji su dovođeni hrvatski vojnici iz mnogih drugih logora, spadao je pod vlast Banijske vojne oblasti. Prema informacijama koje sam dobio od ljudi koji su znali, to jest od partizanskih stražara iz ovog logora, samo na tom mjestu umoreno je 4.000 ljudi. Moj brat Luka, koji je kasnije bio u Lepoglavi s srbskim partizanom koji je sudjelovao u ovim umorstvima mladih hrvatskih vojnika, potvrdio je sve informacije koje sam dobio iz drugih izvora. On mu je rekao da je Visoka komanda Titove Narodnooslobodilačke vojske naredila ovaj pokolj."Podpisao: Ivan Dragičević
Naravno da za Titine "heroje" vriedi ona koju je za Talijane u 1. svj. ratu napisao poznati američki novinar i pisac Ernest Hemingway - Mora se priznati da su oni bili vrlo uspješni ubojice onda kad su pucali u ljude koji nisu u njih mogli pucati. Uz ovu i 1700 drugih do sada poznatih, a vjerojatno još barem toliko nepoznatih Čemernica, u kojima leže stotine tisuća nevinih hrvatskih vojnika i civila mi danas u "slobodnoj i demokratskoj" Hrvatskoj, za koju je opet izpaštalo i svoje živote dalo tisuće mladih hrvatskih domoljuba, mi nismo kadri ništa poduzeti protiv gnusnih jugokomunističkih nakaza, ljudskoga smeća poput raznih Stazića, Pusića i Beljaka.Oni slobodno šeću tom našom jadnom krvlju nevinih žrtava natopljenom zemljom i svoj otrov javno bljuju na ove i sve druge nevine hrvatske žrtve. U svakoj normalnoj državi takvi skotovi koji slave masovna ubojstva nevinih ljudi i pljuju po svetinjama naroda koji ih hrani odmah bili bi hitno odpremljeni na dugoročni odmor iza brave - ako prije toga ne bi na ulici bili zadavljeni.Ali, da, mi Hrvati smo uvijek bili glupi vitezovi ili viteški glupani, uvijek smo kroz poviest dobivali bitke a gubili ratove. A i kad smo ih ponekad i dobivali, kao napr. ovaj zadnji, nismo ih znali propisno završiti. Nu kad nam opet dođe do grla, a to nije tako daleko, valjda ćemo se osviestiti i djelom, a ne samo riječima, pokazati toj jugogamadi da - what goes around, comes around.Za Dom Spremni!
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
