|
MOJE USPOMENE NA ORUŽANE SNAGE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Piše: Josip Jozo SUTON
Odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske donesen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske (11. travnja 1941.). Prvi visoki časnici primljeni su iz redova bivših časnika hrvatskoga domobranstva iz doba Austro-Ugarske. Oni su bili jezgra oko koje su se ustrojavale postrojbe. Usporedno je ustrojavana i državna uprava. Imenovana je i prva hrvatska državna vlada s jedanaest ministarstava, na čelu s Poglavnikom. Ministrom hrvatskog domobranstva, koje se sastoji od kopnene, zračne i pomorske vojske te oružništva, imenovan je Slavko Kvaternik. Hrvatsku vojsku nije bilo dovoljno samo ustrojiti, nego ju je trebalo i opremiti, poglavito naoružati. No, to nije bilo lako.
Od razoružane jugoslavenske vojske u Hrvatskoj nije ništa ostalo. Ako je nešto i ostalo, bilo je bezvrijedno zbog zastarjelosti. Kako u Hrvatskoj nije bilo vojne industrije, naoružavanje i opremanje hrvatske vojske bilo je vezano za uvoz iz Njemačke i Italije. I iz tih zemalja uvoz je bio jako ograničen, pogotovo iz Italije, koja je surađivala sa srpskim četnicima. Radi toga se je naoružavanje hrvatske vojske znalo svesti na nabavke iz Njemačke. I ta nabavka iz Njemačke obavljala se pretežito u obliku izravnoga naoružavanja hrvatske vojske koja se borila zajedno s njemačkim postrojbama u Hrvatskoj i na istočnom bojištu. Pri ustrojavanju hrvatske vojske nije zaboravljena ni tradicija hrvatskoga domobranstva, koja je izgrađena od njegova osnutka 1858. sve do ukinuća 1918. Pri tome je sačuvano i ugrađeno u hrvatskog vojnika sve ono što ga je krasilo i čuvalo od utjecaja sa strane, odgajajući ga da bude vojnik svoga naroda, da brani i čuva slobodu svoga naroda, bez ikakvih osvajačkih težnji. Odmah u početku ustrojavanja hrvatske vojske, 30. srpnja 1941. izrađen je prvi njezin Propisnik, koji se nije smatrao konačnim, pa je kasnije dopunjavan. Isto tako je izrađen i Službovnik, te naputak za tjelovježbu i bojnu izobrazbu. Doneseni su i svi popratni vojni propisi za stegovni i kazneni postupak. Poseban se vodilo računa o tome da se napusti vojno nazivlje iz jugoslavenskoga doba, te se vrati hrvatsko vojno i ratno nazivlje.
Postrojavanje Hrvatskih oružanih snaga vršeno je postupno u određenim vremenskim razmacima. Najprije se pristupilo ustrojavanju kopnene vojske, koju su činile: Domobranstvo, Ustaška vojnica i Oružnistvo. Prve postrojbe sastojale su se od: 1. Poglavnikove Tjelesne Bojne, koju su u početku činile ustaše, povratnici iz emigracije; 2. Hrvatske seljačke i građanske zaštite; 3. Dragovoljaca ustaških stožera, logora i tabora; 4. Dragovoljaca sinova i braće povratnika - emigranata; 5. Časnika i dočasnika bivše Austro-Ugarske, te također časnika i dočasnika jugoslavenske vojske koji su se priključili hrvatskoj vojsci; 6. Dragovoljaca hrvatskih sveučilištaraca,takozvanih "trolistaša"; 7. prvih dragovoljaca Poglavnikove Tjelesne Bojne i 8. Hrvatskog oružništva.
Zbog nedostatka oružja, streljiva i opreme, tek u kolovozu i rujnu 1941. izvršeno je prvo novačenje. Tim novačenjem obuhvaćeno je oko 43.000 momaka, koji su nastupili kao vojni obveznici, služiti vojni rok. Iza toga je nastavljeno redovito dalje novačenje vojnih obveznika u regularnu hrvatsku vojsku. Prema prikazanom stanju u mjesečniku "Nezavisna Država Hrvatska", br. 11 za studeni 1992. pod naslovom: "Postrojenje i brojčano stanje HOS-a 1941.-1945.", brojčano stanje hrvatske vojske koncem 1941. bilo je kako slijedi:
Ustaške postrojbe:
15 bojni s 9.300 momaka, te dvije prometne bojne s 1.200 dragovoljaca, što znači sveukupno 10.500 ustaša.
Domobranstvo:
15 pješačkih pukovnija - 27.000 vojnika
12 topničkih sklopova, svaki po dvije polubitnice od 2 topa - 3.600 vojnika
4 obkoparske bojne - 2.600 vojnika
1 konjanička pukovnija - 1.100 vojnika
18 oklopljenih kola - 100 vojnika
pozadinska služba - 15.000 vojnika
Oružništvo:
Oružničke postaje - 6.000 oružnika
Novaci:
Unovačeni za redovnu vojsku - 43.000 momaka
Ukupno brojno stanje HOS-a krajem 1941. iznosilo je, dakle, 108.900 momaka, u što nisu uračunati pripadnici 369. divizije koja je na Istočnome (ruskom) ratištu.
Usporedno sa snagama koje su djelovale na području NDH tijekom 1942. ustrojena je od 3.000 dragovoljaca pješaka i 1.000 zrakoplovaca te nekoliko stotina mornara, 369. pješačka pukovnija, koja je nešto kasnije prozvana "Vražja pukovnija". Ona je upućena na istočno bojište, u sastavu njemačkih oružanih snaga, a potom se nakon staljingradske bitke vratila u Hrvatsku i djelovala pod imenom "Vražja divizija".
S uspostavom obnovljene države Hrvatske sve je trebalo početi ispočetka. Organizirati državu, ustrojiti vojsku, organizirati i osigurati opskrbu kako pučanstva, tako i vojske, uspostaviti promet, postaviti u funkciju proizvodnju, staviti pod kontrolu sve državne i javne ustanove i službe, te omogućiti građanima miran život. U takvim se okolnostima ustrojavala i naoružavala hrvatska vojska u tijeku četverogodišnjeg rata. To se činilo koliko se moglo i kako se moglo. Ta je vojska, iako još u ustrojavanju, imala presudnu ulogu u obnavljanju države Hrvatske, u njezinoj obrani, u čuvanju njezinih granica i sigurnosti njezinih građana, omogućavajući im, iako u ratnim okolnostima, donekle miran život. Uza sve ratne prilike i neprilike, hrvatske su oružane snage rasle i moralno i borbeno. Iako im je bio najveći problem naoružavanje, ipak su i tome znale doskočiti na razne načine. Tako su značajnije pojačale svoje naoružanje otetim oružjem od talijanske vojske prigodom kapitulacije u rujnu 1943. godine. Tako su se oružane snage Nezavisne Države Hrvatske iz godine u godinu i brojno i borbeno jačale. One su koncem 1944. brojile:
- 3 ustaške divizije, druga i peta sačinjavale su Poglavnikov tjelesni sdrug. - 25.000 vojnika,
- 15 pješačkih divizija, postrojenih u 3 gorska sdruga, 4 lovačka sdruga i 23 ustaška sdruga - 76.500 vojnika
- 3 hrvatske pješačke divizije (Vražja, Tigar i Plava) - 33.000 vojnika
- 1 brzi ustaški sdrug - 1.600 vojnika
- 1 ustaški obrambeni sdrug - 7.000 vojnika
- 8 stajaćih sdrugova sposobnih za mjesnu obranu - 8.000 vojnika,
- 1 prva dopunska divizija (novaci) - 4.000 vojnika
- Oružništvo - 10.000 oružnika
- Pozadinska služba - 70.000 vojnika.
Sveukupne HOS-ove snage pod hrvatskim zapovjedništvom: - 235.100 momaka
Postrojbe pod izravnim njemačkim zapovjedništvom:
1 "Handžar" divizija - 18.000 vojnika i
1 oružnička divizija u kojoj je bilo i Hrvata - 5.000 oružnika
Sveukupne kopnene snage: - 258.100 momaka.
Od ovoga ukupnog broja pripadalo je borbenim postrojbama 171.100 boraca, od kojih 18.000 izvan hrvatskih granica. Početkom 1945. godine provedeno je novačenje na koje se odazvalo oko 10.000 novaka, od kojih su ustrojena 4 ustaška, dopunska sdruga ( XXI. - XXIV.), pod zapovjedništvom generala Božidara Zorna, koji su postali dio 2. dopunske divizije sa sjedištem u Zagrebu. Koncem ožujka 1945. preustrojene su hrvatske oružane snage. Tim preustrojem nastali su vojni sborovi i to:
I. Poglavnikov tjelesni sbor.
Zapovjednik sbora je general Ante Moškov.
Njegovo je podhvatno područje Varaždin - Koprivnica. Sbor se sastojao od:
- Udarne ustaške divizije sa zapovjednikom generalom Rudolfom Šimićem, a kasnije generalom Antom Nardellijem;
- 2. ustaške divizije sa zapovjednikom generalom Mirkom Gregorićem i
- 5. ustaške divizije sa zapovjednikom Rafaelom Rankom vitezom Bobanom.
II. Ustaški sbor.
Zapovjednik sbora je general Vjekoslav Maks Luburić. Njegovo je podhvatno područje Sunja - Sisak - Petrinja.
U sastavu sbora su:
1. divizija, sa zapovjednikom generalom Julijem Fritzom;
17. divizija, sastavljena od 12. i l4. divizije, sa zapovjednikom pukovnikom Alarihom Deškovićem i
18. ustaška udarna divizija, složena od Ustaške obrane i dijela Radne službe, sa zapovjednikom Zbiljkom Mayerom.
III. Ustaški sbor.
Zapovjednik sbora je general Artur vitez Gustović. Njegovo je podhvatno područje Ivanić Grad.
U sastavu sbora su:
- 3. divizija sa zapovjednikom generalom Krunoslavom Stjepanom vitezom Peričićem;
- 7. divizija sa zapovjednikom generalom Stjepanom Mifekom:
- 9. divizija sa zapovjednikom pukovnikom Josipom Pletikosom i
- 8. divizija (nepotpuna) sa zapovjednikom generalom Romanom Domanikom.
IV. Vojni sbor.
Zapovjednik sbora je general Josip vitez Metzger. Njegovo je podhvatno područje Dvor na Uni - Dubica.
U sastavu sbora su:
- 4. divizija, sa zapovjednikom generalom Zdenkom Begićem;
6. divizija sa zapovjednikom generalom Vladimirom Metikošom i
15. divizija (nepotpuna), sa zapovjednikom generalom Milanom Čudinom.
Vojni sbor.
Zapovjednik sbora je general Ivo Herenčić. Njegovo je podhvatno područje Karlovac - Gospić. U sastavu sbora su:
- 10. divizija sa zapovjednikom pukovnikom Krešimirom Kurajom;
- 11. divizija sa zapovjednikom pukovnikom Stankom M.Aleksićem i
- 13. divizija sa zapovjednikom generalom Ivanom Brozovićem.
Izvan sborova ostala je 16. divizija, koja je bila 1. posadna divizija u Zagrebu.
Strategijski zadatak ovako ustrojenih sborova bio je braniti široki prostor oko Zagreba, počam od istočnih ogranaka Bilogore, zatim duž toka rijeke Ilove do njezinoga utoka u Savu, Savom do Siska, te tokom rijeke Kupe do Karlovca. Istaknute postave ovoga područja bile su u Gospiću s vezom na Karlovac i Dvor na Uni, s vezom preko Kostajnice na Dubicu. Zbog popuštanja Kozačke divizije, koja se nalazila u sklopu njemačke vojske, te ostalih njemačkih divizija koje su bile umetnute među hrvatske, i još najviše zbog pomanjkanja streljiva, izvršenje ovoga plana i zadatka postalo je nemoguće. Tijekom travnja 1945. izostala je svaka dobava streljiva, radi čega je donesena odluka o povlačenju preko Slovenije u Austriju, što je početkom svibnja i učinjeno, u neprestanom dodiru s neprijateljem koji je napadao.
TIJEK POVLAČENJA OD ZAGREBA PREKO SLOVENIJE U AUSTRIJU
Slijedeći povlačenje njemačke vojske s područja Hrvatske, hrvatska je vlada u nazočnosti Poglavnika u noći od 4. na 5. svibnja 1945. donijela odluku da sve hrvatske oružane snage napuste državni teritorij i da se povlače prema Celju te da građanstvo po svojoj volji može krenuti s vojskom. U skladu s tom odlukom, izrađen je i razrađen plan povlačenja u Glavnom stožeru HOS-a. Postrojbama HOS-a je 5./6. svibnja upućena zapovijed da se povlače preko Celja u Austriju u susret tamošnjim vojnim snagama zapadnih sila. Zapovjednikom povlačenja imenovan je glavar Stožera, general Đuro Gruić.
Dne 5. svibnja 1945. Hrvatske oružane snage su, prema zapovijedi Glavnoga stožera, prešle iz borbenog poredka, s takozvane Zvonimirove crte, u stanje povlačenja, smjerom kako slijedi:
I. vojni sbor, uz zapovijedanje generala Ante Moškova, pravcem: Varaždin - Ivanec - Krapina - Rogatec - Celje - Slovenj-Gradec - Dravograd - Klagenfurt, s varijantom Krapina - Rogaška Slatina - Maribor - Dravograd - Klagenfurt.
II. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Vjekoslava Maksa Luburića, smjerom: Sunja - Sisak - Petrinja - Zagreb - Brežice - Rogatec - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.
III. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Artura viteza Gustovića, smjerom: Ivanić Grad - Krapina - Rogaška Slatina - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.
IV. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Josipa viteza Metzgera, smjerom: Zagreb - Zaprešić - Rogatec - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.
V. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Ivana Herenčića, smjerom: Samobor - Brežice - Zidani most - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.
O planu i strategiji povlačenja HOS-a malo se čulo u javnosti. Koliko je meni poznato, o tome je donekle općenije pisao pok. Vladimir Šklopan, predsjednik Hrvatskoga domobrana, u mjesečnom glasilu Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, br. 69 od prosinca 1997., te broj 70 od siječnja i br. 71 od veljače 1998., a iza toga i dr. Anđelko Mijatović u svome posebnom izdanju Bleiburška tragedija i križni put hrvatskoga naroda godine 1945. Posebno je bilo za očekivati da o planu i strategiji povlačenja Hrvatskih oružanih snaga više piše preživjeli i u inozemstvo izbjegli domobranski pukovnik i pričuvni brigadir HV, sada već pokojni Josip Aleksić. No, i njegovo pisanje o tome u g1asi1u Hrvatskoga domobrana broj 2 od travnja 1999., pod naslovom "Bleiburg", prikazano je šturo. Istina, o tome su ponešto i drugi pisali. Adam Zahirović u g1asilu Hrvatski domobran broj 2, 4 i 5/1996., Tomislav Sabljak i Ivo Smoljan u knjizi Povlačenje 1945. - krivci i žrtve (Zagreb, 2000.) i drugi. Zapravo, oni su prikazivali povlačenje i to onako kako su ga osobno vidjeli, proživjeli ili od drugih čuli. Sabljak i Smoljan, pak, povlačenju pristupaju krajnje tendenciozno.
Činjenice govore da je plan povlačenja brzopleto donesen, pa je i povlačenje teklo u metežu, bez jedinstvene zapovjedne koordinacije. Tek je 9. svibnja u Celju potpisan sporazum s predstavnicima NOV i PO Slovenije o slobodnom prolazu kroz grad i daljnji nastavak kretanja u smjeru Slovenj-Gradeca. Toga dana, također u Celju, izabrano je novo zapovjedništvo kolone u povlačenju, na čelu s generalom Herenčićem. Tu je imenovano i Vojno vijeće, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Ovdje se nameće pitanje, zašto se i po čijem nalogu odvojio od glavnine vojske u povlačenju Glavni stožer HOS-a s glavarom stožera generalom Gruićem, pa se u tijeku povlačenja moralo imenovati zapovjedno vijeće kolone s generalom Herenčićem.
Povlačenje je teklo, uglavnom, u tri smjera. Srednjim smjerom kolona se kretala Zagreb - Rogatec - Celje; sjevernim smjerom Varaždin - Rogatec - Celje i južnim smjerom Karlovac - Samobor - Zidani Most - Celje. Celje je bilo stjecište sva tri smjera. Dalje od Celja, svim kolonama bio je glavni smjer hoda prema Slovenj-Gradecu i dalje Dravogradu, s ciljem: prijeći u Austriju i stići u Bleiburg u susret engleskoj vojsci.
Prije ovih određenih smjerova, kolona se od početka povlačila smjerom Celje - Maribor - Dravograd - Austrija. Tim smjerom povukli su se Poglavnik, vlada, Glavni stožer HOS-a, oružništvo, državno vodstvo, pa i veći broj izbjegloga građanstva, te vlakovi s ranjenicima. Kolona se tim smjerom kretala sve dok nisu slovenske i druge partizanske snage, potpomognute snagama bugarske armije 9./10. svibnja zaposjele Maribor i presjekle put daljem povlačenju te zarobile šezdesetak tisuća pripadnika HOS-a, civila i vlakove s ranjenicima: s tim što su Poglavnik s pratnjom, vlada, Glavni stožer HOS-a, neke postrojbe oružništva, državne opskrbne ustanove I sedamdesetak tisuća izbjeglica umaklo u Austriju. Presijecanje povlačenja prema Mariboru i zarobljavanje oko šezdesetak tisuća izbjeglica u povlačenju, pretežito civila i nekoliko vlakova s ranjenicima, izazvalo je uznemirenost među izbjeglicama, zapravo i pojačani strah od Rusa. Svatko se bojao da ne bi upao u ruske ruke. Zato zapovjedništvo HOS-a požuruje i ubrzava povlačenje od Celja u smjeru Slovenj-Gradeca prema Dravogradu. Postojala je mogućnost povlačenja i u smjeru Celje - Šoštanj - Črna - Bleiburg, ali se glavnina kolone pod zapovjedništvom generala Herenčića usmjerila prema Slovenj-Gradecu te dalje prema Dravogradu.
Kolona se mukotrpno kretala. Put kojim se povlačila bio je toliko zakrčen mnoštvom ljudi, opreme i stvari, da je nastao jedan nesavladiv metež koji je samo napadaču koristio. Na istomu smjeru povlačenja izmiješali su se vojnici i civili. To je vojne postrojbe činilo neučinkovitima. Kolona se pretvorila u gomilu ljudi i stvari, vojnika i civila, žena, djece, staraca i starica, iznemoglih od umora, gladi i žeđi, kamiona, zaprežnih kola s konjima i volovima, motora, bicikala, odbačene razno-razne opreme i stvari itd. U svemu tomu je bila i kolona njemačkih vojnika, koja se nakon kapitulacije i polaganja oružja povlačila istosmjerno s hrvatskom vojskom i izbjeglim građanstvom. Takvo je stanje ometalo učinkovitost hrvatske vojske, a pogodovalo napadačkim snagama, koje su napadale začelje kolone i njezine bočne dijelove, vrebajući kakav pogodan klanac, držeći ga pod udarom oružja, ako ne zbog presijecanja puta, onda radi usporavanja njezina kretanja. U takvim okolnostima jugopartizanske su snage, čarkajući oko kolone, odvajale, tu i tamo, neke njezine skupine, te ih zvjerski uništavali. Čak su te snage, noću 9./10. svibnja, lansirale da im se predala legendarna 373. pješačka "Tigar" divizija. Tu lažnu predaju prihvatili su jugokomunistički mediji i pretvorili je u "istinitost", koja se, nažalost, i danas uvažava i podržava. Istina je o toj legendarnoj diviziji druga. Njezin zapovjednik (Nijemac) general Gravenstein, iza kapitulacije Njemačke, doveo ju je u bezizlazno stanje. Ostala je bez streljiva, pa je s jugopartizanima pregovarao o njezinoj predaji, izjednačujući je s postrojbama njemačke vojske. Zbog toga je nastala zbunjenost kod vojnika, pa su to jugopartizani iskoristili te nekoliko tisuća njezinih vojnika zarobili i, dakako, zvjerski likvidirali, dok su se neki dijelovi te slavne hrvatske divizije izvukli iz klopke, a potom se pridružili drugim HOS-vim postrojbama nastavljajući borbe sve do Bleiburške tragedije 15. svibnja 1945. Prema tome, legendarna 373. pješačka "Tigar" divizija je dio HOS-a. Ona se nije predala, nego je upitnim postupkom njezina njemačkog zapovjednika dovedena u stanje uništenja.
Dok su se u takvim okolnostima više stotina tisuća hrvatskih izbjeglica i vojske povlačilo od Celja prema Slovenj-Gradecu i dalje u smjeru Dravograda, bježeći iz svojih domova ispred jugočetnika maskiranih pod petokrakom zvijezdom, dok napadačke snage nasrtljivo napadaju kolonu sa svih strana, odvajajući neke njezine začeljne skupine radi zvjerskoga uništavanja, dok je koloni prekinut prolaz na dravogradskim mostovima koje su 9./10. svibnja zaposjeli slovenski partizani i postrojbe bugarske armije, dok partizanske snage dobivaju pojačanje, dotle predstavnici HOS-a general Vladimir Metikoš i pukovnik Danijel Crljen vode maratonske i neefikasne pregovore s predstavnicima slovenskih partizana i JA, i to s komandantom Simonom Srdičem, polit- komesarom Mitjom Hribovšekom i njegovim pomoćnikom Nandom Majcenom, u nazočnosti predstavnika bugarske armije generala Šterija Atanasova, o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova radi ulaska u Austriju.
Na prostoru ispred Dravograda nastao je opći metež. Jugopartizanske snage, potpomognute bugarskim postrojbama, blokirale su dravogradske mostove. Zbog toga je dolazećim kolonama bio presječen put kretanja prema Austriji. Na taj prostor slijevale su se postrojbe HOS-a sa stotinama tisuća hrvatskih izbjeglica, kolona njemačkih razoružanih i nerazoružanih vojnika, kozačka kolona i crnogorska narodna vojska s crnogorskim izbjeglicama. Ta mnogoljudnost iz sata u sat se povećavala. Svi su se našli pred problemom, kako se izvući iz te klopke. Neprijatelj zbijeno mnogoljudstvo napada sa svih strana i iz svih oružja, pa i uz sudjelovanje zrakoplovstva. Pregovori između predstavnika HOS-a i predstavnika jugopartizana ne uspijevaju. Jugopartizanske snage ne odustaju od svoga zahtjeva koji se svodi na bezuvjetnu predaju HOS-a, dok HOS-ve snage svaku predaju, bilo u kojem obliku, odlučno odbijaju, zahtijevajući slobodan prolaz kolone u smjeru Austrije.
U takvim okolnostima zapovjedništvo HOS-a odlučilo se je na probijanje jugopartizanske blokade. Za vrijeme vođenja pregovora jugopartizanske snage, a to je trajalo od 9./10. do 12./13. svibnja, neprekidno su dobivale pojačanja i postajale sve jače i jače. Te su se snage toliko ojačale da su počele borbeno udarati po prostoru krcatom ljudima i opremom, po prostoru na koji su još uvijek pristizale skupine hrvatskih izbjeglica. Zapovjedništvo HOS-a, shvativši da je jugopartizanska strana koristila pregovore sračunato za dobivanje na vremenu, u kojem su joj pristizale nove postrojbe kojima je jačala borbeno djelovanje, prekinulo je dalje vođenje pregovora. No, HOS se napokon odlučio na proboj preddravogradske blokade. To je učinio odlučno i uspješno. Postrojbama HOS-a bio je prvi punkt proboja u Podklancu. Taj su proboj te snage izvršile u dopodnevnim satima 13. svibnja, te otvorile put koloni u smjeru Guštanj - Bleiburg. Istim su udarom te snage l3./14.ovladale dravogradskim željezničkim mostom i uspostavile mostobran kojim je krenula glavnina kolone u smjeru austrijske granice, te se povlačile dalje i slile se 14./15. svibnja na Loibaške poljane. Hrvatske vojne snage s izbjeglicama koristile su i treći smjer povlačenja prema Bleiburgu, i to zaobilaznim smjerom od Slovenj-Gradeca kroz naselja Sele - Kotlje prema Guštanju i dalje do Bleiburga. Kolona koja se je povlačila tim smjerom i prošla kroz Guštanje prije jugopartizanskoga presijecanja toga smjera u noći 13./14. svibnja, stigla je u predvečernjim satima 13. svibnja na Loibaške poljane. Istoga dana, noću 13./14. svibnja jugopartizanske snage presjekle su put koloni na području Guštanja. No, to nije dugo trajalo. Postrojbe HOS-a u ranim jutarnjim satima l4. svibnja protjerali su jugopartizanske snage s područja Guštanja (Ravne na Koroškem) i omogućile koloni da nastavi povlačenje tim smjerom prema Bleiburgu.
Iz preddravogradske blokade izvukle su se i njemačke i kozačke postrojbe. Njemačke su postrojbe u skladu s kapitulacijom položile oružje, predale se jugopartizanima i prepustile se u njihove ruke. Kozačke su postrojbe jednim dijelom prema postignutom dogovoru od 11. svibnja položile oružje i razoružane se predale jugopartizanima, dok je drugi dio odbio predaju, te samostalno u noći 11/12. svibnja izvršio proboj blokade i nastavio se povlačiti prema austrijskoj granici.
Blokada kretanja kolone ispred Dravograda uznemirila je generala Bobana, koji je sa svojom divizijom "Crne legije" štitio desno krilo kolone u povlačenju, pa je zbog toga, probijajući se kroz kolonu stigao pred Dravograd, da provjeri što se tu događa, zbog čega se kolona ne kreće naprijed. Sama njegova pojava podigla je moral zastalom mnoštvu, kojemu je bio cilj krenuti dalje i prijeći preko granice u Austriju. General Boban nije tu čekao, nego je održao kraći sastanak sa zapovjednicima koje je tamo zatekao, a potom naredio postrojbama da krenu u proboj blokade. Time je prekinuo pregovore koje je počeo voditi i vodio general Herenčić te je uspješno izvršio proboj opkola u Podklancu, te otvorio put koloni koja je krenula dalje u smjeru sjeverozapada od Dravograda prema Guštanju za Bleiburg. Ta je kolona toga istoga dana, tj. 13. svibnja u predvečernjim satima počela stizati na Loibaške poljane u Austriji.
Glavna kolona HOS-a, koja je danima punila preddravogradsku dolinu, uspjela se je izvući iz jugopartizanske blokade i stići na Bleiburške poljane. Jugopartizanske snage, pored svih svojih pristižućih pojačanja i pokušaja pregovaranja i nagovaranja o predaji, nisu uspjele, a niti su se usudili izvršiti napad i prisiliti HOS na predaju. I tu je hrvatska vojska, kao i u tijeku četverogodišnjega rata, braneći uspješno i časno svoju Domovinu, pokazala svu snagu i odlučnost i borbenu moć. Hrvatska je vojska, u tijeku povlačenja, najbolje pokazala svoju snagu i moć. Izvela je glavninu kolone svojih izbjeglica preko Slovenije u Austriju na Bleiburške poljane. To je učinila u okolnostima koje joj nimalo nisu bile naklonjene. Napadale su je Brozove takozvane armije, brigade popartizanjenih četnika, pomagane od boljševičkih "crvenaša" i od popartizanjene bugarske vojske; djelovala je u metežu nastalom miješanjem vojske i civila, pa joj je time umanjivana učinkovitost djelovanja; djelovala je na području tuđih država; vladala je neizvjesnost povlačenja, te uz to sve i gubitak države i napuštanje Domovine. Sve ovo nije demoraliziralo hrvatsku vojsku. Ostala je i u takvim okolnostima na visini svoga domovinskog zadatka. Jugoarmije sklepane od mobiliziranih srpskih seljaka, koji niti su imali vojnog znanja niti borbenih motiva, nisu mogle, ni u zalasku njezine moći, pobijediti hrvatsku vojsku. Te jugopartizanske armije nisu se znale boriti, ali su znale ubijati. Zato, hrvatska je vojska i u povlačenju u neizvjesnost ostala nepobijeđena, ali je poražena prijetvorom zapadnih sila.
Izbjegličke kolone na bleiburškim poljanama
Od 13. do 15. svibnja slijevala se je hrvatska izbjeglička kolona na Loibaške poljane pred Bleiburgom i napunila ih nepreglednim mnoštvom vojnika, civila, motornih i zaprežnih vozila te svakojakom opremom. Premda sam među prvima stigao na tu destinaciju, ni danas mi nije jasno tko je naredio da kolona tu stane, zašto baš tu, te zašto nije išla dalje u dubinu austrijskoga teritorija. Gledao sam engleske tenkove koji su poredano stajali sučelice hrvatskoj koloni na udaljenosti od otprilike 1,5 km. No, engleski vojnici, koliko sam mogao vidjeti, nisu se pojavljivali ispred nas. Kolona je iz sata u sat sve više i više punila poljane. Tenkovi se nisu micali, pa čak ni narednih dana. Upitno je, jesu li bili postavljeni na toj lokaciji sa zadatkom da presjeku put hrvatskoj koloni, ili su se slučajno tu zatekli?
Viđeno i proživljeno stanje na Loibaškim poljanama od 13. do 15. svibnja bit će prikazano u mojoj knjizi: "Moj križni put", čije se objavljivanje priprema. Stoga ću ovdje glede opisa pregovora od 15. svibnja prenijeti verziju jednoga od hrvatskih pregovarača, prof. Danijela Crljena, ustaškog pukovnika s engleskim vojnim predstavnicima u Koruškoj u Austriji, u nazočnosti jugopartizanskih emisara.
Časnički odbor organiziran u povlačenju, na čelu s generalom Ivom Herenčićem, zapovjednikom V. vojnog sbora, odredio je da se povedu pregovori s britanskim vojnim zapovjedništvom u Koruškoj u Austriji o predaji hrvatske vojske i civila u povlačenju. Za vođenje tih pregovora uz generala Herenčića određeni su general Vjekoslav Servatzy i Danijel Crljen, ustaški pukovnik. Ovi su pregovorači propušteni kroz britanske vojne redove u britansko vojno zapovjedništvo, smješteno u dvorcu grofa Thurna-Valsassina kraj Bleiburga. U zapovjedništvu ih je primio britanski general, kasnije su mu saznali ime, Patrick Scott. Britanac se postavio na distanci. Tek kad je saznao da general Herenčić vodi pregovorače, ponudio mu je da sjedne sučelice sebi, dok su general Servatzy i pukovnik Crljen ostali stajati oko stola. Pokretom ruke i preko tumača, davao je riječ generalu Herenčiću.
General Herenčić, kako navodi Crljen, nije istupio i kazao da su došli pregovarati, nego je kazao da su došli u ime Poglavara Nezavisne Države Hrvatske ponuditi predaju hrvatske vojske zapadnim saveznicima, a za civilne izbjeglice zatražiti azil. Britanski general Herenčiću je odgovorio da ne može prihvatiti predaju hrvatske vojske, jer se prema dogovoru Saveznika u Jalti sve neprijateljske postrojbe moraju predati onoj vojsci protiv koje su se borile. Sva obrazlaganja generala Herenčića i dodatnoga prikazivanja povlačenja civilnog pučanstva s političkog aspekta prof. Crljena ostala su bezuspješna. Britanski general, pored odbijanja predaje hrvatske vojske, odbio je i davanje azila civilnim izbjeglicama, s izgovorom da se on ne bavi političkim problemima, već da se strogo ograničava na izvršavanje zapovijedi vrhovnoga savezničkog zapovjednika za Sredozemlje, feldmaršala Harolda Alexandera, sa sjedištem u Caserti kraj Napulja, koji sve radi po uputama dobivenim od ministra predsjednika W. Churchilla. Britanac nije pokazivao nimalo interesa za poznavanje jugoslavenske stvarnosti, nego je indiferentno priopćio hrvatskim predstavnicima, da će stići predstavnici jugoslavenske vojske s kojima će se utanačiti uvjeti predaje, udaljujući ih u predsoblje na čekanje do dolaska jugopartizanske delegacije. Hrvatski su predstavnici izašli u predsoblje i utučeni razmišljali, hoće li moći slobodno izaći i otići u svoje taborište, te da li dalje tu ostati ili napustiti razgovore. U međuvremenu pojavila su se dva oficira (časnika) s jugopartizanskim znakovljem, prešli preko predsoblja i ušli u ured zapovjednika ekspedicijskoga britanskog korpusa. Iza toga britanski general pozvao je dvojicu predstavnika hrvatske vojske. Na taj poziv kod Britanca su ušli general Herenčić i pukovnik Crljen, dok su generali Metikoš i Servatzy ostali u predsoblju na čekanju. General Metikoš naknadno je došao u britansko zapovjedništvo da provjeri zašto se toliko dugo hrvatski pregovorači ne vraćaju u svoje taborište.
Nakon ulaska u prostoriju kod britanskog generala, on je hrvatskim pregovoračima odredio da sjednu za stol sučelice dvojice jugopartizanskih emisara. Jedan od te dvojice, ne predstavivši se, drsko je i bezobrazno zatražio od hrvatskih predstavnika osobne podatke, tj. da se predstave, što su oni potom i učinili i ujedno zatražili da i oni to učine. S očitim negodovanjem su to učinili, kazavši da su obojica politički komesari i po činu potpukovnici. Činove prišili u šumi. Jedan se od njih predstavio prezimenom Basta, naglasivši da je Srbin iz Like, dok se drugi nije predstavio, ali po njegovom izgovoru i naglasku dalo se zaključiti da je Slovenac.
Razgovori su počeli preko prevoditelja, tumača, bez vođenja zapisnika, što znači bez pismenih tragova. Basta je u svome komesarskom stilu, dakako, minimalizirao hrvatsku vojsku, naglašavajući da se već glavnina te vojske predala pred Dravogradom, da je ostatak u rasulu, da dio te vojske koji se još nije predao ne predstavlja nikakvu borbenu snagu za partizanske divizije koje su ga opkolile, da se jedna od najborbenijih divizija te vojske predala zajedno sa zapovjednikom generalom Franjom Sudarom, koji je već njegov zarobljenik… Zacijelo, Basta je hrvatsku vojsku prikazao s jednom ironijom, da uvjeri britanskog generala u njezino rasulo i borbenu nemoć. Zatim je zatražio bezuvjetnu predaju u roku jednoga sata, s tim da se - ako hrvatski pregovorači prihvate tu predaju - civilno pučanstvo može vratiti svojim kućama, a vojnici i časnici bit će zadržani u zarobljeništvu gdje će im se suditi. Potom se prijetećim tonom zagrozio hrvatskim pregovoračima, da će, ako ne prihvate ponuđene uvjete predaje, za četvrt sata započeti opći napadaj na hrvatsko taborište koji će trajati sve do potpunoga uništenja i vojske i civila. Na veliku žalost, hrvatski su pregovorači prihvatili Bastine ultimativne uvjete predaje, s izuzećem da rok predaje ne bude 1 sat, nego 24 sata, imajući u vidu dobivanje na vremenu, u svrhu omogućavanja što većem broju pripadnika hrvatske vojske i izbjeglih građana da se izvuku iz namještene angloameričko-jugopartizanske klopke na Bleiburškim poljanama. Jugopartizanski predstavnici su odbili prijedlog hrvatskih pregovorača, pa i ponudu britanskog generala da rok za redaju bude dva sata umjesto jednoga.
Britanski je general, koji je imao apsolutno odlučujuću ulogu u pregovorima, hrvatske je pregovarače metnuo na koljena, naredivši da predaju hrvatsku vojsku pod uvjetima predloženim od strane jugopartizanskih pregovorača, tj. u roku jednoga sata, koji počima teći nakon 20 minuta po završetku pregovora. Ishod pregovora bio je unaprijed određen. Hrvatske oružane snage trebalo je pošto-poto poraziti. Kad ih jugopartizani nisu uspjeli poraziti, onda su to učinili Angloamerikanci i to ne oružjem, nego vjerolomstvom. Zapravo, predstavnici Hrvatskih oružanih snaga nisu nastupili kod britanskih zapovjednika vojnih snaga u Austriji da pregovaraju, nego da se predaju s dubokim pouzdanjem da će Britanci ponuđenu predaju prihvatiti, te time zaštiti razoružanu hrvatsku vojsku i izbjeglo hrvatsko pučanstvo od jugokomunističkog pokolja.
Britanski je general predaju hrvatske vojske pretvorio u prijetnju. On je u tijeku tobožnjih pregovora upozorio hrvatske predstavnike da su engleski tenkovi opkolili njihove oružane snage, te ujedno ponudio oružanu pomoć jugopartizanskim izaslanicima. Uza sve to, ponudio im je, ako ustrebaju, i jednu savjetodavnu komisiju za praćenje i pružanje pomoći pri predaji. Na to su se oglasili jugopartizanski izaslanici, kazavši da im nije potrebna nekakva pomoć, ali ako im ustreba, da će je zatražiti. Vezano na to general Herenčić je ciljano Britancu dobacio da hrvatski predstavnici prihvaćaju ponuđenu britansku savjetodavnu komisiju za predaju, na što mu je Britanac odmah uzvratio, da hrvatska strana ne može ništa tražiti, da je on ponudio englesku komisiju u slučaju ako je zatraže njegovi saveznici, očito misleći na jugopartizansku stranu. Hrvatski predstavnici kolone u povlačenju, došli su u britansko vojno zapovjedništvo u Bleiburgu u Austriji, da ponude predaju hrvatske vojske i građanstva u izbjeglištvu, s uvjerenjem da će vojne snage zapadnih Saveznika prihvatiti ponuđenu predaju i provesti je po odredbama međunarodnoga prava o postupanju prema ratnim zarobljenicima. Međutim, britanski je general postupio suprotno od onoga u što su se uzdali hrvatski predstavnici. Sva njihova upozorenja i posredovanja a priori je odbijao, navodeći da su civili pobjegli bez ikakva razloga, zavedeni propagandom, a njegovi saveznici jugopartizani da će poštivati sva ljudska prava i međunarodne ugovore o vođenju rata i o pravima ratnih zarobljenika. General je Herenčić, uočavajući kod Britanca posvemašnje nepoznavanje jugoslavenske stvarnosti, pokušao upozoriti Scotta da je apokaliptički bijeg civila iz Hrvatske posljedica jugokomunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, da taj izbjegli svijet radije ide u smrt, nego da se vrati u domovinu pod komunistički jaram, da se taj ispaćeni narod obraća danas Engleskoj da ga zaštiti od pokolja, jer će u protivnom Engleska snositi tešku moralnu odgovornost, ako ovaj goloruki narod preda jugokomunistima na pokolj. No, uza sve to, engleski je general prekinuo Herenčića, ponavljajući da se njega ne tiču politički problemi. Na to mu je hrvatski general uspio kazati da će njegovo odbijanje predaje biti uzrokom najstrašnije katastrofe u povijesti hrvatskog naroda.
ZA HRVATSKU TRAGEDIJU KLJUČNA JE ODGOVORNOST VELIKE BRITANlJE
Dug je niz britanskih političara i vojnika odgovornih za pokolj hrvatske vojske i civila. Taj niz počinje najodgovornijima: predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom i ministrom Haroldom MacMillanom. Potonji je doletio iz Italije u Klagenfurt 13. svibnja 1945. i usmeno zapovjedio zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu i brigadiru Tobyu Lowu (kasnijem lordu Aldingtonu), da obave posao predaje Kozaka sovjetskim snaga, a "otpadničke postrojbe jugoslavenske vojske", izuzev, dakako, četnika jugoslavenskim partizanima. Slijede: general Sir Brian Robertson, glavni upravni oficir (časnik) u Glavnome savezničkom stožeru u Caserti kod Napulja u Italiji, koji je, također po zapovjedi H. MacMillana, dao naputak Keightleyu i Lowu kako će obaviti posao oko izručenja otprilike 600.000 hrvatskih vojnika i civila, kako onih pred Bleiburgom, tako i svih ostalih koji su ušli ili će ući dublje u Austriju; Patrick Scott, britanski general, zapovjednik britanske 38. (irske) pješačke brigade 5. korpusa 8. savezničke armije, koji je odbio ponudu predaje hrvatske vojske i izbjeglog građanstva, te izručio jugopartizanima i popartizanjenim četničkim koljačkim odredima oko 250.000 vojnika i, prema nekim procjenama, od 450 do 600 tisuća civilnih izbjeglica; feldmaršal Harold Alexander, saveznički zapovjednik za Sredozemlje, koji je bio nadređen britanskim zapovjednicima u Koruškoj u Austriji, od kojega su dobivali zapovjedi za sve operacije, pa i zapovjed za izručenje hrvatske vojske i izbjeglih civila jugoslavenskim partizanima, koji se dva puta sastao s Titom radi koordinacije operacija između jugopartizana i savezničke vojske u Italiji i Austriji; Anthony R. Eden, ministar vanjskih poslova od 1940. do srpnja 1945...
Vidljivo je, da je o izručenju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva odlučivao najviši britanski državni vrh. Po odluci toga vrha britanski su vojni zapovjednici u Koruškoj prepustili hrvatsku vojsku i izbjegle civile Jugoslavenskoj armiji. Britanci su to učinili po vlastitoj ocjeni, pa su radi toga i najodgovorniji za taj pokolj. Uz britansku odgovornost za tu najveću tragediju hrvatskog naroda veže se i odgovornost jugoslavenskoga, partizanskoga vrha. U tom je najveća odgovornost njegova čelnog čocjeka, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, koji je naredio bleiburški pokolj i ustanovio marševe smrti. Radi toga nas mora čuditi da i danas ima, ne baš ni tako mali broj, tobožnjih Hrvata koji zagovaraju toga najkrvavijeg zločinca koji je poslao u smrt veliki dio svoga naroda. Naravno, za bleiburški pokolj i križne putove, te oznaška zatvaranja, mučenja i ubijanja, odgovorni su izravni počinitelji, među kojima je bilo i Hrvata.
Moja razmišljanja o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga
Nezavisna Država Hrvatska je obnovljena u okolnostima Drugoga svjetskog rata. Hrvatski narod tada nije mogao birati saveznike, jer suprotstavljena strana ni na koji način nije dopuštala hrvatsku državnu nezavisnost. Istodobno, od prvog trenutka kad je hrvartska država proglašena, protiv nje su se oružano pobunili različiti njezini neprijatelji. Te su protuhrvatske snage, nažalost, na koncu rata završile na strani pobjednika, dok je NDH kraj rata dočekala kao gubitnik. Prvo pitanje koje se nameće, je li se NDH mogla održati? Mislim da je to u ondašnjim okolnostima bilo teško moguće. Drugo je pitanje, jesu li hrvatska vojska i izbjeglo pučanstvo morali doživjeti na Bleiburgu tako tragičan slom, s tolikim žrtvama, poniženjima i kobnim posljedicama.
Kad gledamo unatrag, biva jasno da se je hrvatsko državno vodstvo, uzdajući se naivno u zaštitu zapadnih sila, odlučilo na to da se hrvatska vojska početkom svibnja 1945. povuče preko Slovenije ususret angloameričkim vojnim snagama u Austriju i da im se preda. S vojskom su bježale od jugokomunističke opasnosti stotine i stotine tisuća hrvatskog pučanstva. U tijeku povlačenja nastale su nepregledne kolone hrvatske vojske i civila od Zagreba preko Hrvatskoga Zagorja - Zidanog Mosta - Celja - Maribora - Slovenj Gradeca - Dravograda do Klagenfurta, a kasnije do Bleiburga. Kolone u povlačenju su kroz Sloveniju neprekidno napadale jugoslavenske snage potpomognute Rusima i Bugarima. No, unatoč svemu tomu, hrvatska je vojska uspješno dovela glavninu kolone u povlačenju na Loibaške poljane pred Bleiburgom. Dolazak kolone na te poljane značio je susret hrvatske vojske s britanskim snagama. Zbog hrvatskoga lakomislenog i zapravo naivnog povjerenja u pošten i pravičan postupak zapadnih saveznika, hrvatske su oružane snage odložile oružje i ostale goloruke. Tragičnoga 15. svibnja 1945. iz okolnih su šumaraka partizanski napadači nasrnuli na nemoćno, zbunjeno i zgomilano ljudsko mnoštvo na Bleiburškome polju. Tu je počeo pokolj hrvatske mladosti, časnika, vojnika, civila, žena, djece…
Kao sudioniku Bleiburške tragedije, više od šezdeset godina razmišljam o tim događajima, i uvijek se iznova pitam, je li ta respektibilna hrvatska vojna sila, s oko stotinupedeset školovanih i kroz rat prokušanih generala, morala tako ponižavajuće nestati i doživjeti, ne samo uništenje, nego i poniženje?! Mora da je i s naše strane bilo propusta i pogrješaka. Mislim, naime, da je rezultat Drugoga svjetskog rata bilo moguće vidjeti puno ranije nego što je on završio. Hrvatski državni, pa dakako i vojni vrh, morali su se pripremiti za doček toga sudbonosnog nadnevka. No događanja u svibnju 1945. pokazala su da se nisu dovoljno pripremili. Čekali su zadnji trenutak s donošenjem odluke o povlačenju Poglavnika, Glavnoga ustaškog stana, Vlade, vojske i građanstva preko Slovenije u Austriju. Hrvatski državni vrh puno je razmišljao i kolebao se prije nego što je donio konačnu odluku o povlačenju, koja je bez ikakve sumnje od svih mogućnosti bila najprihvatljivija u onim okolnostima. Da je odlučeno da se brani Hrvatska na Zvonimirovoj crti, ili da se brani grad Zagreb, omogućilo bi se jugopartizanima, koji su upravo to priželjkivali, da razore grad Zagreb i da se njegovo građanstvo s rijekom izbjeglica izloži pokolju, a država se time ipak ne bi spasila. Također, da je odlučeno povući se u šume i povesti gerilski rat, bilo bi besmisleno, jer bi bilo osuđeno na neuspjeh. Hrvatska bi se razarala, žrtve bi padale, a država se opet ne bi mogla spasiti. Dakle, imajući u vidu sve tadašnje okolnosti Poglavnik, Vlada i vojno vrhovništvo odlučili su se na povlačenje, napuštajući grad Zagreb bez obrane i spašavajući ga od nesaglediva razaranja.
Dakle, sama je odluka bila razumna, ali je donesena prekasno i bez nužnih priprema. Odluku o povlačenju je trebalo ranije donijeti, te plan o povlačenju temeljitije i sveobuhvatnije razraditi, čak s alternativama u tijeku povlačenja. Da je povlačenje uslijedilo bar tjedan ranije, hrvatska kolona u povlačenju mogla je proći bez borbenih okršaja preko slovenskog teritorija, jer tada nije tamo bilo jugopartizanskih snaga koje bi se usudile suprotstaviti hrvatskim oružanim snagama. Povlačenje je trebalo temeljitije pripremiti i borbeno i materijalno, pa čak i za pružanje otpora i nakon povlačenja u Austriju, dakako, ukoliko bi ustrebalo. Nije se smjelo dogoditi da se civilno pučanstvo i vojska povlače u istoj koloni. Civilno pučanstvo trebalo se povlačiti u odvojenoj koloni, s tim da mu određene vojne postrojbe budu sigurnosna pratnja. Isto je tako trebalo u susretu s Angloamerikancima, u konkretnom slučaju s britanskim vojnim snagama, tražiti političko utočište za izbjegli narod iz Hrvatske. Pregovore s Britancima o pružanju političkog utočišta trebale su voditi građanske, a ne vojne osobe.
Vojska se nije smjela povlačiti u koloni, niti je smjela gubiti svoju borbenu moć. Tu je borbenu moć trebala sačuvati i u tijeku povlačenja i u tijeku vođenih pregovora. Drugim riječima, pregovarati je trebalo s pozicije borbene moći, a ne na koljenima. Ni cilj povlačenja nije pravilno postavljen i određen. Što je značilo dovesti na Bleiburško polje toliko mnoštvo ljudi? I da je britansko vojno zapovjedništvo prihvatilo predaju, nameće se pitanje gdje zbrinuti toliki broj ljudi, pogotovo kad se ima na umu da je čitava Europa ratom razrušena. Čak je britanski pregovarač general Scott pitao hrvatskog pregovarača generala Herenčića, gdje odnosno na koje područje preseliti 500 - 600 tisuća ljudi? General Herenčić je bio zatečen takvim pitanjem, pa nije imao odgovora. Treba biti pošten, pa priznati da se teško mogla izbjeći ta hrvatska tragedija kao posljedica Drugoga svjetskog rata. Međutim, da je hrvatsko vodstvo izvelo povlačenje pripremljenije, ranije, brže, vojnički odlučnije i s pozicije oružane moći, tragedija bi zasigurno bila manja, s manje žrtava, bez križnih putova popraćenih ne samo ubojstvima, nego i svakojakim poniženjima.
Propusti u povlačenju
Iz svojih razmišljanja ne mogu ne navesti neke pogrješke koje su pratile povlačenje. Prije svega, Glavni stožer HOS-a sa zapovjednikom povlačenja, generalom Đurom Gruićem, nije se smio odvajati od glavnine Hrvatskih oružanih snaga. Njegovim je odvajanjem hrvatska vojska u povlačenju ostala bez zapovjednika i koordinatora povlačenja. General Moškov, zapovjednik I. vojnog zbora, imao je zadatak biti prethodnica u povlačenju i zaštitnica sjeverne kolone na smjeru Varaždin - Rogatec - Celje. On se nije držao toga zadatka, nego se iz nepoznatih okolnosti udaljio sa svoga zapovjednog mjesta i time ostavio neke elitne postrojbe bez koordiniranih zapovjednih uputa i bez povezanosti s ostalim dijelovima vojske u povlačenju. Iza toga general Moškov je 20. svibnja viđen u Langreithu u Austriji. General Boban, zapovjednik 5. divizije snaga I. zbora primjerno je osiguravao desni bok pravca Koprivnica - Varaždinske Toplice - Ivanec - Slovenska Bistrica - Vitanje, ali je onda, nemajući daljnjih uputa od generala Moškova, svoga zapovjednika zbora, skrenuo na svoju ruku prema Celju i upao u onaj tragični ljevak. Zbog toga je nastao poremećaj u povlačenju. Taj je poremećaj svakako pogodovao napadačkim partizanskim snagama, koje su nanijele velike gubitke HOS-u u dolinama Save, Savinje, Meže i Mislinje.
U tijeku povlačenja, 9. svibnja u Celju, hrvatski su generali, uvidjevši da su Hrvatske oružane snage u povlačenju izgubile vezu s Glavnim stožerom i zapovjednikom povlačenja generalom Gruićem, izabrali novo zapovjedništvo s generalom Herenčićem na čelu vojničkog vijeća, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Od toga izbora general Herenčić s vijećem vodio je povlačenje sve do tragedije 15. svibnja u Bleiburgu. Godinama, pa i danas, razmišljam zašto je to novo zapovjedništvo povlačenja s generalom Herenčićem vodilo toliko dugo neefikasne pregovore u Dravogradu i natezalo se s nekakvim bugarskim i slovenskopartizanskim zapovjednicima o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova?! Dalje, također se pitam zašto je u tijeku povlačenja mijenjan smjer, pa se je umjesto prema Klagenfurtu krenulo prema Bleiburgu? I danas je nejasno tko je zapovjedio hrvatskoj vojsci i izbjeglicama da se zaustave na Bleiburškome polju i da ne ulaze dublje u Austriju. Osobno sam stigao tamo među prvima, 13. svibnja u predvečernjim satima. Nitko nije stao ispred nas i kazao:"Ne možete dalje". Dakle, hrvatsko je vodstvo povlačenja odredilo da treba stati upravo na tome kobnom polju. Zašto?
Sama zapovijed sa sjednice Glavnoga stana 8. svibnja u Rogaškoj Slatini, upućena svim postrojbama HOS-a da se povlače po vlastitu nahođenju kroz Sloveniju prema Koruškoj, i da se predaju samo savezničkim snagama, veoma je neodgovorna, vojnički neodređena i jasno svjedoči o neorganiziranosti povlačenja. Što znači zapovjediti jednoj organiziranoj vojsci da se povlači po vlastitu nahođenju? To znači upućivati je na razdvajanje, tj. da se svatko snalazi kako znade i može. Ishod takve zapovijedi, nije ni mogao biti dobar. Vodstvo kolone je, vodeći pregovore u Dravogradu, radilo protiv sebe, jer su jugopartizanske snage dobivale na vremenu i jačale svoju borbenu moć. Dok su hrvatski pregovarači vodili višednevne pregovore, hrvatska je kolona preko tri dana stajala pred Dravogradom, a jugopartizanske su snage, najvjerojatnije sa znanjem, a možda i u dogovoru s britanskim zapovjednicima, pripremale zamku hrvatskoj vojsci i izbjeglom pučanstvu u povlačenju, dovodeći svoje snage u šumarke oko Bleiburškoga polja, stvarajući okruženje u kojemu su čekali i dočekali dolazak glavnine hrvatske kolone, pa su kobnoga 15. svibnja jurnuli s noževima u rukama na goloruki narod, i to sve po odobrenju i na očigled britanskih zapovjednika. Zar nije bilo izvan svake pameti gomilati na jednu lokaciju, na Bleiburško polje, stotine i stotine tisuća izmiješane vojske i civila, s raznoraznom opremom? Zbog takvoga je stanja hrvatska vojska bila potpuno paralizirana, tj. postala je dio neorganiziranog mnoštva. Dalje, zar je trebalo voditi bilo kakve pregovore u tijeku povlačenja s jugopartizanima, kad je hrvatsko državno vodstvo odlučilo da se HOS pod nikakvim okolnostima ne predaje njima? Da nisu vođeni ti pregovori, hrvatska je vojska mogla stići prije partizana na Loibaške poljane, postaviti se po okolnim šumarcima i tako pružiti osiguranje pristižućoj koloni, pa tek onda ići Britancima na pregovore, a ne na predaju. Ići na pregovore u ime dvjestotinjak tisuća borbeno spremnih vojnika, a nikako na predaju bez ikakvih uvjeta, tj. na milost i nemilost. Hoću reći, da je hrvatska vojska morala sačuvati svoju borbenost sve dotle dok se odlučuje i konačno ne odluči o njezinoj sudbini. No, zapovjedništvo u povlačenju nije držalo, pa dakako, ni održalo Hrvatske oružane snage u stanju učinkovita borbenog djelovanja. Da je to zapovjedništvo stiglo s vojskom u učinkovitom stanju na Bleiburške poljane, te da je s tih pozicija pristupilo pregovorima, sigurno bi i britanski i jugopartizanski pregovarači u pregovorima drukčije razgovarali.
Prolazeći kroz razne faze, HOS je postao respektibilna vojna snaga. U povlačenje je ušao s 5 suvremeno ustrojenih sborova u 18 borbenih divizija, s preko 200 tisuća vojnika. Ta vojnički nepobijeđena sila je, uza sve prateće neprilike, dovela uspješno izbjegličku kolonu na cilj. No baš na tgom je cilju postala borbeno neučinkovita! I sâm sam se našao u tome mnogoljudnom košmaru. Na bleiburšku visoravan ispod Karavanki stigao sam u koloni među prvima 13. svibnja pri zalasku sunca. Zaustavio sam se sa svima koji su sa mnom stigli i dalje pristizali upravo na lokaciji današnjega-spomen obilježja bleiburškim žrtvama. Ne znam po čijoj je zapovijedi tu kolona stala, niti znam zašto dalje nije išla. Uglavnom, nitko od vidljivih nije ju zaustavio, niti ju je sprječavao da dalje ide. Istina, ispred nas su se na kojih šestotinjak metara vidjeli poredani tenkovi, za koje smo kasnije doznali da su bili tenkovi engleske vojske. Kolona je dalje neprekidno pristizala i punila Loibaško polje. Tenkovi se nisu micali. Stajali su nepomično, sve do kobne predaje.
Iz ovog uvoda jasno proizlazi kako smatram da odluke hrvatskoga državnog vrha i Glavnog stožera HOS-a nisu uvijek bila najsretnije. Zasad nema dokaza da se ozbiljno razmišljalo o tome kako postupiti, ako Britanci odbiju predaju. Što u toj situaciji učiniti s mnoštvom koje se sleglo u južnu Austriju? Smatram, dakle, da je trebalo održati Hrvatske oružane snage u borbenoj postavi na bleiburškoj visoravni i nastojati da se ona očuva sve dotle dok se ne riješi njihov status i pitanje utočišta izbjeglog građanstva. Bilo je fatalno što smo držalii kako smo dolaskom na bleiburšku visoravan izvršili svoju zadaću i postigli cilj, pa smo se na toj visoravni izmiješali s izbjeglim građanstvom, stopili se s njim i tako izgubili svoju borbenu moć. Kako je poznato, jugopartizanskih snaga, uglavnom, nije bilo na bleiburškoj visoravni do 14. svibnja. Dio kolone koji je prvi stizao na tu visoravan 13. svibnja predvečer nije osjetio ni vidio oko sebe nikakve partizanske odrede. Dakle, partizanski su odredi počeli stizati na bleiburšku visoravan tek 14. svibnja u popodnevnim satima. Partizanske su snage ubrzanim maršom stizale na tu visoravan. Zapravo, glavnina njihovih snaga sve do 15. svibnja vodila je borbe s Hrvatskim oružanim snagama na području Dravograda, Slovenj-Gradeca i Guštanja. Čak i 15. svibnja, dok su se vodili pregovori, borbe su trajale na području Dravograda.
Naime, unatoč svim poteškoćama i propustima, ipak su se Hrvatske oružane snage dobro nosile i odolijevale sve do dolaska na bleiburšku visoravan. Tu je hrvatsko vojno vodstvo koje je vodilo povlačenje, učinilo ono što pod nikavim uvjetima i okolnostima nije smjelo učiniti: prihvatilo je ultimativnu predaju hrvatske vojske i izbjeglog građanstva, i to jugopartizanima s kojima je neovlašteno vodilo pregovore. Ne samo da je vodilo pregovore, nego im se, unatoč zabrane državnoga vrha - predalo.
Vojno vodstvo, dakle, prvo, nije smjelo dovesti vojsku u neučinkovito stanje. Kolona nije trebala stati, a pogotovo se nije trebala gomilati na bleiburškoj visoravni, nego se trebala probijati dublje i u više smjerova u unutrašnjost Austrije. Drugo, bilo je nerazumno gomilati toliko mnoštvo na jednu lokaciju i taborovati nasred visoravni, koja je otvorena sa svih strana i kao takva teško branjiva. Dakako, niz je čimbenika pogodovao napadaču, kojemu nisu trebale jače vojne snage da ugrozi taj zbjeg. Vodstvo je pristupilo pregovorima, koji su počeli pregovorima u Hrustu kod Bleiburga 14. svibnja u popodnevnim satima, u tamošnjem zapovjedništvu britanske vojske. U pregovorima su sudjelovali generali hrvatske vojske Ivo Herenčić i Mirko Gregorić. U tim početnim pregovorima, britanski su pregovarači dali tračak nade da će prihvatiti predaju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva. Sutradan, 15. svibnja, u popodnevnim satima hrvatski su pregovarači u sastavu generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Danijel Crljen, nastavili pregovore o predaji, kod zapovjednika britanske 38. (irske) pješačke brigade generala Patricka Scotta, u starom dvorcu grofa Thurna Valsassina kod Bleiburga. Po zahtjevu britanskog generala Scotta, u pregovore su uključeni i jugopartizanski emisari - komesari, s činovima dobivenim u šumi. Da su hrvatski pregovarači, koji su i zapovijedali hrvatskom vojskom u povlačenju i vodili je, nastupili u pregovorima u ime pet vojnih zborova postrojenih u 18 divizija s preko 200 tisuća vojnika pod oružjem, uz uvjet da su tu vojnu silu zadržali u borbenom stanju, spremnu za pružanje otpora, onda bi se, sasvim sigurno, drugačije postavljao u pregovorima i general Scott, a jugopartizanski emisari manje bi prijetili hrvatskim pregovaračima.
Hrvatsko je zapovjedništvo u povlačenju prihvatilo ultimativnu predaju. Otkud tim generalima tolika smjelost da naprave ono što su napravili?! Čudno je i zagonetno da u tim svima opasnim zbivanjima nije reagiralo stotinjak hrvatskih generala, brojnih pukovnika i ostalih časnika? Umjesto toga je zavladalo opće sljepilo, panična nesnalažljivost, izgubljenost, izbezumljenost, pomućenost rasuđivanja i to kod svih... Svaka hrvatska bitka imala je svog junaka. Sigetska obrana imala je Nikolu Šubića Zrinskoga, bitka na Krbavskom polju bana Emerika Derenčina, bitka pod Siskom Tomu Erdödyja Bakača, Rakovički ustanak Eugena Kvaternika, za vrijeme II. svjetskog rata više vitezova: Juru Francetića, Ranka Rafaela Bobana, Krunoslava Devčića, Franju Šimića i druge… Hrvatske oružane snage pale su 15. svibnja 1945. godine na Bleiburškom polju bez bitke. Među njima, nažalost, nije se našao junak!
Važna je okolnost odluka, da se svatko povlači prema svomu nahođenju ususret britanskoj vojsci, najprije prema Klagenfurt, a onda prema Bleiburgu. Takva se odluka negativno odrazila u povlačenju na jedinstveno i koordinirano djelovanje. I sam sam se povlačio od Celja do bleiburške poljane prema vlastitom nahođenju. U tijeku tog povlačenja izgubio sam svaku vezu sa Stožerom II. vojnog sbora kojemu sam pripadao. Sjećam se dobro, u koloni je vladalo uvjerenje, s iznimkom nekih postrojba, da treba sačuvati glavu i stići ususret Englezima, pa si time spašen. Koja je to lakomislenost, kao da nas Englezi čekaju ispruženih ruku…
(nastavit će se)
Navik on živi ki zgine pošteno!
|
