HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum

Ivan GABELICA

DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.

Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.

Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.

Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.

S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.

Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.

Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.

Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine

Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.

Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.

Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.

Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.

Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.