HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum

Fokus, 27.5.2005.

KADA ĆE SE SAZNATI ISTINA O JASENOVCU?!

"Uočavanje različitih događaja iz naše nedavne prošlosti spada u nužne zadatke javnoga života. Međutim, Jasenovac je opasan za Hrvatsku jer je oko njega stvorena politička legenda koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata poslužila za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, a nakon komunističke pobjede za brutalno uništavanje politički aktivnih dijelova hrvatskoga naroda i za opravdavanje nasilnog uključivanja Hrvatske u Jugoslaviju.

Pod imenom Jasenovca stvorila se argumentacija o zločinačkom značaju NDH i Ustaškoga pokreta koji je za vrijeme rata izdvojio Hrvatsku iz Jugoslavije... Uništena hrvatska država i rascjepkane hrvatske zemlje na silu uključene u Jugoslaviju onemogućile su hrvatskom narodu da izvrši potreban ispit savjesti, jer za taj je potrebna sloboda.

Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jugoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. g. kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i stvorila novoga socijalističkog, jugoslavenskog čovjeka...

U takvom ozračju stvorena je slika o hrvatskoj prošlosti, koju je Jugoslavija nametnula ne samo novim naraštajima nego i međunarodnoj zajednici kao dogmu, i na koju se pozivaju svi koji bi željeli obnoviti Jugoslaviju ili bar staviti Republiku Hrvatsku pod svoje političko tutorstvo." (Dr. Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005, str. 343-345).

Hrvati se moraju suočiti s činjenicima i govoriti istinu pod svaku cijenu, jer sloboda nema cijenu. Konačna demistifikacija jasenovačkih zločina jedno je od najvažnijih pitanja.

O tomu za Fokus razgovaramo s isusovcem prof. dr. Vladimirom Horvatom.

* Patre Horvatu, Jasenovac je vječna tema za neprijatelje slobode hrvatskoga naroda. Što danas stvarno treba reći o Jasenovcu?

- U području Jasenovca bilo je nekoliko industrijskih postrojenja. Lazar Bašić, Srbin, na tom je području imao CIGLANU - u njoj se proizvodila opeka i cigla s inicijalima L.B. Toga se još neki ljudi sjećaju. Kad je Lazar umro, CIGLANU je preuzeo njegov sin. Tu je bila i tvornica lanaca - LANČARA, ljevaonica zvona - ZVONARA - i velika PILANA. Ta je industrijska zona bila uz samo mjesto Jasenovac. Ustaški logor koji je formiran na nacionaliziranom industrijskom kompleksu obitelji Bašić i ograđen žicom bio je radni logor. Tu su radili i mnogi slobodnjaci koji su vani obrađivali polja lokalnoga stanovništva itd. I onda su 1942. ustaše dale izgradili ZID - od cigle iz CIGLANE. Bio je visok oko tri metra, debeo oko 70 cm. Logor je tada zatvoreni prostor, ali i dalje radni - logoraši i dalje rade i u logoru i izvan njega. Međutim, kad je došla 1945. - 22. travnja - proboj logoraša - broj onih koji sudjeluju u proboju je malen - logor je spao na minimum. Bježalo je oko 120 logoraša, spasilo ih se sedamdesetak. Dakle, to je taj problem što se tiče broj logoraša.

* A njihov nacionalni sastav?

- Ja sam nekoliko puta išao tamo u studijski pohod. Doznao sam da su 1941. g. ustaške vlasti sve lokalne Srbe s područja Jasenovca poslale na rad u Njemačku, a neke u Norvešku! Ti su se Srbi iz Njemačke vratili 1945. - živi i zdravi. Dakle, nisu istinite tvrdnje da su ustaše u Jasenovcu tamo najprije likvidirale lokalne Srbe! U Jasenovac su najprije došli Židovi - njih oko šest stotina. O tomu piše dr. Ante Ciliga u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Kad se tamo skupio veliki broj logoraša u samom su mjestu jedan stari magazin pretvorili u KOŽARU. Tu su Židovi radili - štavili su kožu. Nakon toga su uzeli još jednu kuću, koju je netko gradio nekomu u inat - pa su je prozvali PRKOS. I dan danas ta kuća stoji u Jasenovcu. Ona je služila kao KRPAONICA - u njoj je 20-tak logorašica krpalo vreće. Dakle, KOŽARA i KRPAONICA, nalazile su se u samom mjestu, a ostatak kompleksa je bio radni logor. Uz taj kompleks 1941. podignute su prve logoraške barake. Što se nacionalnoga sastava logoraša tiče - većinom su to bili Hrvati, uglavnom HSS-ovci, ljudi koji nisu simpatizirali ustaški režim. Tko nije bio uz ustaše, bio im je protivnik. Tu su bili i Maček i Ciliga, dosta uglednih ljudi bilo je tu ne zato jer su zlo radili, nego jer nisu bili uz ustaše... Dakle, većinu u logoru činili su Hrvati. To u svojoj knjizi potvrđuje Antun Miletić. Osim toga, on donosi popis logorašica iz ženske kaznionice u Staroj Gradišci. Šefica te kaznionice točno je bilježila dnevno brojno stanje kaznionice - po vjeri - katolkinje, pravoslavke, Židovke itd. Uvijek je bilo najviše katolkinja, tj. Hrvatica. Ako je tako bilo u ženskoj kaznionici, po analogiji je tako bilo i u muškom dijelu logora. Osim toga, dobio sam i svjedočenje moga subrata časnoga brata Nedjeljka Begića. Njegov je brat Ivan bio na Prijamnom odjelu u Ustaškom logoru Jasenovac i upisivao je ULAZ-IZLAZ logoraša. Nedjeljko je pitao Ivana: Dobro, koga ima najviše? Naših Hrvata, rekao mu je! Dakle, i Miletić i brat Ivana Begića, i brojno stanje iz ženske kaznionice potvrđuju da je LAŽ da su Srbi i Židovi bili glavne žrtve u logoru Jasenovac i Stara Gradiška. Hrvati su bili najbrojnije žrtve!

* Što su pokazala poratna iskapanja i snimanja?

- Prva jugoslavenska komunistička komisija već je 1945. počela iskapanje. Utvrdila je samo 55 žrtava - i to je prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja. Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove. I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer su iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.

* Što je istina o tom stratištu?

- Kad su partizani preuzeli Jasenovac, veliki dio zarobljenika s Križnoga puta je tu završavao... na Gradini, u Partizanskom Jasenovcu ubijani su Hrvati! Tu je i najveće grobište! Kad je bila 60. godišnjica proboja logoraša iz Jasenovca, 22. travnja, Srbi u Donjoj Gradini ponovili su optužbe na račun Hrvata. Srboljub Živanović, kojega su predstavili kao engleskog istoričara, "citirao je njemačke službene izvore prema kojima je u logorima Jasenovca ubijeno više od 750 tisuća ljudi" itd. Međutim, sve rečeno pokazuje da je Ustaški logor Jasenovacde facto imao puno manje žrtava od Partizanskoga logora Jasenovac - jer su partizani 1945. vršili masovna klanja, ubijanja... I Vladimir Žerjavić kaže - ono što je kroz Jasenovac prošlo je relativno umjereno u odnosu na ono što se VANI - svugdje i redovito - kasnije događalo. Noć je progutala mnoge i mnoge ljude! Pa ako netko hoće govoriti o 700 i više tisuća ubijenih - onda neka bude pošten i kaže - tko je te i tolike ljude pobio!?

* Logoraši u Ustaškom logoru Jasenovac dobivali su i pakete?

- Logoraši su u tom logoru primali hranu, tu je bila paketarnica itd. To je dokumentirano. Zanimljivo je da su mnogi ne-Židovi preko Židovske bogoštovne općine slali pakete, jer je to bilo najsigurnije. To je jedina Židovska bogoštovna općina koja je u Europi preživjela II. svjetski rat - u Zagrebu - sve druge su likvidirane! Kako su Židovi među prvima stizali u Jasenovac, oni su tamo zauzeli vodeća mjesta u logoru i čuvali ih. O tomu je pisao dr. Ante Ciliga, komunist itd., za kojega držim da nije imao razloga lagati.

* Što je s dokumentacijom iz samoga logora?

- Iz ustaškoga razdoblja logora ima dokumenata - Antun Miletić objavio je tri velika sveska tih dokumenata. Iz Partizanskoga logora Jasenovac nema NIČEGA! U Muzejskom prostoru Jasenovca rekli su mi: Nemamo ništa! Sve je u Beogradu! Gospođa kustosica Muzeja kaže - tražili smo, pisali zamolbe preko Ministarstva vanjskih poslova itd., ali nikad ništa nismo dobili, čak ni odgovor! To je paradoks na koji sam i nju upozorio - kako to da ne daju ništa!? Ne žele dati NIŠTA, jer je to OPTUŽBA PROTIV NJIH!

U knjizi Nataše Mataušić "Logor smrti i radni logor Jasenovac 1941.-1945." nalazi se i Dodatak Slavka Goldsteina "Radna grupa Jasenovac - 1945.-1947.".

Dakle, Goldstein ne veli više "logor", nego "radna grupa". Tu spominje da se onim što se događalo nakon 22. travnja 1945. najviše bavila Ljubica Štefan - "koja nije ostala na golim tvrdnjama, već je nastojala sabrati dokaze". Zanimljivo da i Goldstein priznaje da je Ljubica Štefan "skupljala dokaze"!
Ona je bila pronašla 6 svjedoka.
Dalje, tu je bio i Matija Helman, otac dviju gospođa s kojima sam jako dobar. U mirovini su - jedna je liječnica, druga kemičarka. Njihov otac, inženjer šumarstva, u lipnju 1945. bio je osuđen i bio je u Staroj Gradiški. Imao je džepni kalendarčić za 1946. g. i tu je napisao je da je 1. lipnja 1946. bio poslan u Jasenovac:
- 1. lipnja 1946 - ušli u Jasenovac na uređenje konačišta;
o 2. lipnja - kopanje poljskog zahoda, zidanje privremenog štednjaka za kuhanje hrane; - priprema za gradnju krušne peći i dovoz materijala; - izvid u logoru - vanjski zidovi
- 3. lipnja - zidanje krušne peći i štednjaka - izmjena uske pruge i obodnih zidova bivšega logora. (Industrijski kompleks Ustaškog logora imao je uskotračnu prugu. Dakle, oni su mijenjali tračnice, stavljali su nove! Logor je radio i dalje.)
- 4. lipnja - dovoz cigle ilovače za gradnju peći i zidanje iste; popravak rešetki osuđeničke nastambe! itd.
Dalje navodi da na rad u Jasenovac iz Gradiške dolazi 20 logoraša... Dakle, taj dnevnik vođen od 1. VI. 1946. do 9. VI. 1946. - pokazuje da se u u logoru Jasenovac radi - tu postoje kaznionice...

* Kako se to prikrilo?

- Dojam je da su nove komunističke vlasti htjele prikriti situaciju na način da su sve strojeve iz industrijske zone bivšega Ustaškoga logora pokupili i poslali u Srbiju. Prostorije u kojima su se nalazili strojevi sada su primile veći kapacitet novih stanara - logoraša. S druge strane, dali su da okolno stanovništvo ruši ZID - cigle koristi za gradnju kuća. Hrvatske su kuće planule 1945. - nakon povlačenja ustaša iz dijela jasenovačkog područja. Partizani su već bili tu. Kako to da su ustaše palile hrvatske kuće!? To su, sukladno njihovoj praksi, radili partizani preobučeni u ustaške odore. I sad su mnogi Hrvati praktično ostali bez krova nad glavom. Nova vlast, komunisti, dali su im da ruše logorski zid i tom ciglom grade nove kuće! Tako je stvaran privid - tu više nema logora - strojevi odoše za Srbiju, Zid se ruši - a tamo su došli novi osuđenici!

* I taj je logor postao sada ubijalište?

- Ustaški je logor bio radni logor, a partizanski je sada, bez strojeva i rada, bio isključivo KAŽNJENIČKI LOGOR SMRTI! Kad su Hrvati 1945. bježali iz Slavonije - ulice i ceste su bile zakrčene. Ljudi su dosta čuli o zvjerstvima partizana, bježali su. Kad su ustaše ranije od partizana preuzele Koprivnicu - u podrumima policijske zgrade našli su 20-tak lešava. Noge mučenika bile su spaljene. Silili su ih na "priznanja"! Poslije je u partizanskoj policijskoj upravi nađen popis 70 najuglednijih hrvatskih koprivničkih obitelji koje treba likvidirati. Na popisu je bila i moja obitelj. Moga oca Ivana, orguljaša u crkvi, partizani su strijeljali 1945. godine!

* Nekoliko je razloga za strahovite manipulacije brojem žrtava...

- Jugokomunisti su najprije napuhavali broj, ne samo jasenovačkih žrtava, da bi dobili što veću ratnu odštetu od Njemačke. U poratnom razdoblju htjeli su Hrvate koliko je moguće više upropastiti, uništiti. Poslije su SVE SVOJE ŽRTVE PRIPISALI USTAŠAMA. Zato je o partizanskim logorima vladao totalni muk! ...

* * *

I poznato je, na žalost, da je logor Jasenovac, koji je najprije bio industrijski pogon srpske obitelji Bačić, na ulazu u mjesto Jasenovac, od kojega je formiran logor, ali je ostala sva djelatnost toga industrijskog pogona u kojemu se proizvodila opeka i crijep. Tu je bila velika pilana, tvornica lanaca i tu je, molim vas, bila ljevaonica zvona. Poslije su Nijemci dovukli strojeve za dijelove zrakoplova, za Lufthansu. A konačno su dopremili tvornicu naoružanja. A sada jedan paradoks koji govori da je upravo u Jasenovcu napravljena prva hrvatska strojnica i prva hrvatska parabela. To su činjenice. Ali ako je to bio radni logor, ljude nisu dovodili da ih ubijaju, nego da rade. Prema tome, to što je bilo kao koncentracijski ili radni logor, nastojali su omogućiti da život, prehrana i sve drugo budu normalni da bi produkcija, proizvodnja normalno djelovala. Za smještaj logoraša napravljeno je šest drvenih baraka, i sad ja vas molim, prosudite sami: ako je postojalo šest radnih pogona s proizvodnjom, ako je postojalo šest baraka za smještaj tih logoraša - koliko je tih logoraša moglo biti u tom logoru Jasenovcu? Koliko? Svakako ne 2 do 3 tisuće, kao što većina govori. Jer, jednostavno, nisu ih imali gdje staviti. Druga je stvar 1945. kada su došli partizani, oni su sve strojeve poslali u Srbiju i sada su ti pogoni bili prazni za smještaj logoraša. I upravo je u tom bitna razlika što je u ustaško vrijeme to bio sabirni, radni logor Jasenovac od 1941. do 1945., a od 1945. je bio koncentracijski i likvidacijski logor koji je imao puno veći kapacitet. U njega se moglo puno više ljudi smjestiti i, na žalost, puno ih je više pobijeno. O tom drugom razdoblju jasenovačkoga logora, o partizanskome razdoblju, nije se govorilo, nije se pisalo, nije bilo izjava svjedoka, nije bilo ničega.

Fokus, broj 343 od 15.12.06.

Političko oružje par exelence

Glavni i osnovni dokument na kojem se osniva cijeli mit o Jasenovcu jest Izvještaj Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača: Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946.

Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine.

Već samo površno čitanje Izvještaja, bez neke kritičke analize, izaziva sumnju u Izvještaj i čuđenje načinom na koji je sastavljen. Pisan je isključivo na temelju izjava svjedoka, bez ikakovih dokumenata. Tvrdnja da dokumenti ne postoje je laž, jer nađeno je dokumenata i u Jasenovcu, ali i u raznim institucijama koje su komunicirale s Jasenovcem. Što se i kasnije pokazalo. Sve tvrdnje u izjavama svjedoka uzete su potpuno nekritički, iako su neke bile nevjerojatne, pretjerane pa i apsurdne. Iznose i očigledne kontradikcije, pa i tehničke nemogućnosti. Očigledno je da sastavljačima Izvještaja cilj nije bila istina, nego difamacija neprijatelja. To je tipična komunistička propaganda i predstavlja jednu primitivnu verziju optužnica s moskovskih suđenja. Nitko inteligentan, niti iole kritičan, tko ga je pročitao, nije mogao s uvjerenjem govoriti o 500-600.000 žrtava Jasenovca. Izvještaj daje točniju sliku onih koji su ga pisali i sliku vremena u kojemu je pisan, nego onoga o čemu je pisan. Bez neke dublje analize cijeloga teksta Izvještaja, navest ćemo samo nekoliko konkretnih primjera. Osnovna tvrdnja da je Jasenovac bio logor za "sistematsko uništavanje zatočenika" je u očiglednoj kontradikciji s opisom logora. Logor posjeduje niz radionica i "pretvoren je u malu industrijsku bazu koja je bila vrlo važna za opskrbu vojske raznim materijalom", dakle ima važnu proizvodnu funkciju. Potpuno je nevjerojatno da bi se ta važna proizvodnja mogla vršiti uz svakodnevna ubojstva proizvođača, uz stalni, "sistematski", i masovni pokolj proizvođača.

Tvrdnja: "Zemaljska komisija je utvrdila, da je kroz prvih pet mjeseci stradalo u logorima br. I i II... oko 8000 zatočenika" je u kontradikciji s tvrdnjom da su "svi ovi logori (I - Krapje, II - Bročice, III - Ciglana, IV - Kožara, op. au.) mogli primiti do 7000 zatočenika." Tvrdnje da je u logoru III 1943. ubijeno 3000 logorskih zatočenika i tijekom zime 1944. - 3.500 zatočenika - - su besmislene, jer kapacitet logora III bio je 3000 - i to bi značilo da je dva puta poubijan cijeli logor.

U Izvještaju su nabrojene žrtve svih masovnih zločina; kad se sve ove cifre - - a očigledno je da su daleko pretjerane, ako ne i potpuno izmišljene - zbroje dobije se oko 150.000. Na koji način i kojom računskom operacijom je Komisija dobila nekoliko puta veću cifru? Pa i sama razlika u procjeni od 100.000 pokazuje potpunu proizvoljnost, ali i komunističku ravnodušnost prema ljudskim žrtvama.

Tvrdnja o ubojstvu 40.000 Cigana je dokaz potpunog neznanja. U Banovini Hrvatskoj je 1931. bilo 14.000 Cigana, a poznato je da u NDH nisu svi Cigani zatvoreni. Ostale tvrdnje o Ciganima u Jasenovcu su čisto rasističkog karaktera, a cilj im je prikazati Jasenovac u što gorem svjetlu.

Od svih tvrdnji najnevjerojatnija je ona o pećima za spaljivanje i spaljivanju zatočenika. Baš nikakvih konkretnih dokaza nema za to, iako se peć nalazila u samom središtu logora "gdje je radilo nekoliko stotina ljudi, nitko nije vidio sam čin spaljivanja niti je itko od zatočenika sudjelovao u spaljivanju žrtava". Nevjerojatno je i tehnički nemoguće da je sama straža vršila sve poslove oko spaljivanja žrtava. A najnevjerojatnije je da je u nešto više od dva mjeseca, jer je peć sagrađena u veljači a strušena već u svibnju, spaljeno 15.000 ljudi. Koliko je to mjesečno? A koliko dnevno? Sama po sebi je nevjerojatna i apsurdna tvrdnja da je tijekom zime 1941. u Košutarici ubijeno 50.000 ljudi, a još apsurdnija je tvrdnja da je u prosincu 1944. ubijeno 15.000 ljudi na Graniku i bačeno u Savu. Na kraju tvrdnja da je koncem travnja 1945., prilikom povlačenja iz logora, ubijeno oko 1000-3000 preostalih zatočenika je laž. Prema tvrdnji, 22. travnja 1945. bilo je 1.600 logoraša, oko 520 ih je ubijeno u proboju iz Ciglane, a 100 u proboju iz Kožare. Spasilo ih se svega osamdesetak. Svi ostali su ubijeni prilikom napuštanja logora. Ova tvrdnja je kontradiktorna već spomenutim izvještajima komisija koje su prve posjetile logor, (tj. izvještajima jedinica JNA koje su prve stigle u logor).

Premda se u izvještajima govori o nekoliko pronađenih lešina pa i o svježem humku, nema ni riječi o stotinama leševa, a ubijenih je navodno nekoliko stotina, pa niti o svježim grobnim humcima. I na koncu o mučenjima, koja se opširno nabrajaju. Mučenja zatvorenika se vrše ako se želi dobiti priznanje; u Jasenovcu su svi bili osuđeni i mučenja radi priznanja bila bi besmislena. Osim toga, inventar okrutnosti koji se nabraja upadljivo podsjeća na srpski folklor, na srpsku narodnu poeziju, tamo narodni junaci vrše takva djela.

Zar nije Kraljević Marko prorezao "bijele dojke" i kroz njih proturio "bijele ruke", zar nije palio vatru na glavi "nevjerne ljube", zar nije "nožima iz potaje" zaklao Musu, izvadio mu srce, i onda farizejski zakukao što je "pogubio boljega od sebe". Rezanje nosova, kopanje očiju - je običaj koji potječe iz zajedničke bizantske kulturne baštine, i nekad je bio dio legalne sudske prakse - u Bizantu su rezali nosove svrgnutim vladarima. Taj je običaj ušao duboko u narodnu svijest, postao njezin sastavni dio, i uvijek se u kriznim situacijama manifestirao. Treba se sjetiti samo Balkanskih ratova, onda su zarobljenim Turcima rezali nosove i kopali oči, kako piše francuski akademik Piere Loti.

Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.

Drugi je prostorni kriterij: pod pretpostavkom da se na 2 m kubna može sahraniti 10 osoba, ili 5 na 1 m kubnom, za sahraniti 500.000 osoba bila bi potrebna grobnica od 100.000 kubnih metara, ili 100 grobnica od po 1000 m kubnih (10x10x10). Ako je površina cijeloga šireg područja logora Jasenovac 200 km kvadratnih, na svakom kvadratnom km bi se morala nalaziti grobnica od 500 m kubnih s 2.500 leševa.

Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurno, ali nije bilo dovoljno!

Kako je cifra žrtava logora Jasenovac s vremenom rasla i na koncu se podvostručila - više nije bilo 500.000, već 1.000.000 žrtava Jasenovca. To je značilo - i sve ostalo udvostručiti - 1.500 ubijenih dnevno, svake minute jedan ubijeni, na svakom kvadratnom km grobnica s 5.000 leševa. To više nije bilo apsurdno, to je naprosto bilo glupo. Sve su to činejnice koje su bile dostupne svakomu, do njih je mogao doći svaki obrazovani čovjek koji je želio znati istinu i bio sposoban kritički misliti. Laž Izvještaja Zemaljske komisije bila je očita već u doba njegove pojave. Pa ipak, kroz pola stoljeća, cijela znanstvena nacionalna elita je ponavljala i branila mit o Jasenovcu.

I stoga je ovaj mit više slika intelektualnog kapaciteta onih koji su ga stvorili i propagirali. To pokazuje da su svi oni, bez obzira na znanstveni i intelektualni položaj koji su zauzimali, bili na vrlo niskom intelektualnom stupnju, stupnju koji odgovara primitivnoj svijesti.

Umjesto kritičke analize jedne potpuno neinteligentne političke propagande, i umjesto pokušaja objektivnog određivanja apsurdne cifre žrtava, započinje proces ne samo afirmacije te propagande već i povećanje broja žrtava. U tom procesu glorifikacije mistifikacije Jasenovca sudjeluju ne samo pojedinci "NAUČNICI" već i NAJVIŠE "NAUČNE" INSTITUCIJE. Jasenovac je postao stalno aktualan problem u javnosti, ali više političkog nego znanstvenog karaktera. A njegova aktualnost, interes za njega, je rasla zavisno o političkoj situaciji. Postao je POLITIČKO ORUŽJE PAR EXELENCE, DVOSTRUKOG KARAKTERA: NJIME SU SE SLUŽILI SRBI PROTIV HRVATA U JUGOSLAVIJI, ALI I HRVATSKI KOMUNISTI PROTIV HRVATSKE OPOZICIJE/OPORBE U HRVATSKOJ.

Godine 1957. izvršena su fotografska snimanja/istraživanja iz zraka cijeloga područja Jasenovca, s namjerom da se otkriju POLOŽAJI MASOVNIH GROBNICA za koje se tvrdilo da postoje. Međutim, NIJE BILO NIKAKVIH REZULTATA.

U studenomu 1961. SUBNOR Bosanske Dubice izvršio je PRVA ISKAPANJA na području GRADINE, ZA KOJU SE TVRDILO DA JE GLAVNO GUBILIŠTE JASENOVCA. Izvršena su ISKAPANJA U TRI MASOVNE GROBNICE. REZULTATI su bili sljedeći:
- u prvoj od tih masovnih grobnica nađeno je 17 lubanja;
- u drugoj su pronađene "sitne košćice" i Komisija je zaključila da su "žrtve kuvane u kazanima";
- u trećoj grobnici Komisija je došla do zaključka da su "žrtve paljene".
Na temelju tih nalaza (17 lubanja i "sitnih košćica") Komisija je došla do "odgovarajućeg" zaključka: "Prema nalazima opštinskog odbora SUBNOR-a Bos. Dubice od 16.1.1961.g. procenjeno je da se u 120 grobnica u Gradini nalazi 550.800 logoraša". I to samo u Gradini, a gdje su još ostale žrtve sahranjene u Ciglani i drugdje.

Godine 1964. došlo je do spora između Jugoslavije i Njemačke radi ratne odštete. Nijemci nisu priznali cifru o 1,700.000 žrtava fašizma - kao temelj za isplatu. Jugoslavenska vlada, kako bi dokazala svoja potraživanja, prisiljena je provesti Popis žrtava. Ali, čini se, popisivačima nije dala dovoljno precizne upute. Istovremeno, "iste godine su SUBNOR BiH i SRH, vjerojatno s istim ciljem, organizirali istraživanja i ekshumacije na području logora Jasenovac. ISKAPANJA (dakle, DRGO ISKAPANJE U JASENOVCU) su vršena od travnja do listopada 1964. - NA GRADINI I CIGLANI. Na Gradini je na 100 registriranih grobnica iskopano 130 sondi. U većini sondi nije pronađeno ništa. Otvoreno je 7 grobnica: u 6 grobnica pronađeni su ljudski ostaci više osoba: u prvoj - 197, u drugoj - - 48, u trećoj - 3, u četvrtoj - 8, u petoj - 26 i šestoj - 27. Ukupno - u svim tim grobnicama - pronađeno je nešto iznad 300 leševa.

Prema izjavama svih svjedoka, GRADINA je bila NAJVEĆE GUBILIŠTE. Samo u zadnjih pola godine postojanja logora u/na Gradini je navodno pogubljeno 20.000 osoba. "Transporti za transportima odlazili su skelom na Gradinu, gdje su duboke i prostrane jame gutale nove mrtve". Pretpostavljena cifra od 550.800 ubijenih samo na Gradini, svela se na oko 300 leševa!

Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni. Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.

Ukupno je u oba iskapanja - i na Gradini i na Ciglani - pronađeno petstotinjak leševa! Još porazniji su bili rezultati Popisa (1964) kojega je izvršio Savezni statistički zavod - toliko katastrofalni da rezultati toga popisa nisu objavljeni i ne će biti objavljeni sljedećih tridesetak godina! Službeno objašnjenje za neobjavljivanje je bilo da je "anketa" - "Žrtve rata 1941.-1945." - samo ZA INTERNU UPOTREBU, ali da je NENAUČNA, rađena je po odluci Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 10. lipnja 1964., a sređena je u kolovozu 1966., "ali pošto je PRIMENJEN POGREŠAN METOD SA TRI VARIJANTE, sabiranje podataka uz slabu financijsku i organizacionu pomoć,
SAMOORGANIZATOR je došao do zaključka da su ti podatci čisti promašaj i zbog toga je posao storniran".

Godina 1964. bila je kobna da se naučno dokumentira službena verzija o žrtvama fašističkog terora. Oba pokušaja su se pokazala kao "čisti promašaj". Bilo je očigledno da je mit o žrtvama fašističkog terora mistifikacija. To je bio dokaz i za one koji još u njega nisu željeli sumnjati.

Ali vlast, najviši partijski rukovodioci su znali istinu, od samoga početka, jer su oni stvarali taj mit. Postoji više dokaza za to. Svi dokumenti o Jasenovcu su skriveni, a da ih je bilo ima više znakova. Kasnije su se neki od njih pojavljivali već prema potrebi, kao n.pr. za istrage protiv Hebranga. A postojali su i popisi Zemaljske komisije za ratne zločine, koji nikad nisu prezentirani u javnosti...

prof. Vladimir Mrkoci

Fokus , broj 351, od 2.II.2007

Riffer o Jasenovcu

U Miletićevoj knjizi na 2000 stranica, izjava svjedoka, sjećanja, dokumenata, odlomaka iz knjiga - - nema onih iz knjige Milka Riffera "Grad mrtvih" kao što ih nema niti u Izvještaju komisije za istraživanje zločina fašista. Rifferova knjiga je jedna od prvih, ako ne i prva, napisana o logoru Jasenovac. Napisana je 1945., tiskana 1946. U knjizi, uz nabrajanje standardnih zločina, koje autor pozna iz pričanja, govori i o vlastitim doživljajima i svakodnevnom životu u logoru. I to je ono čega nema u svim ostalim knjigama, u čemu se ova knjiga razlikuje od svih ostalih.

Ona pomaže stvaranju autentične slike, ali i atmosfere života u "gradu mrtvih". Zbog toga ćemo je opširnije citirati. Neka ti citati posluže kao nadopuna Miletićevoj zbirci.

Riffer je u Jasenovac došao u listopadu 1942., a logor je napustio u listopadu 1943. Nosio je broj 2376. U početku je radio na nasipu. "Subotom nisam morao ići na nasip" (45). Nakon dva tjedna završeni su radovi na nasipu i određen je za bolničara. "Na prvom koraku u novi život naišao sam na Zagrepčanina, doktora Nikolu, koji je isposlovao da mi skinu okove. Gurnuo mi je u džep šaku cigareta, te me nahranio mlijekom, maslacem i pekmezom... Bio je to jedan od najboljih drugova što sam u logoru sreo. Bio je čovjek koji je uspio i kod ustaša steći izvjestan autoritet i iskorišćavao ga je da ublaži bijedu logoraša... Zalagao se i brinuo za svakoga i nije se bojao da se zaleti čak u zapovjedništvo, koje su logoraši sa strahom obilazili... Nažalost, Nikola je već sutradan s nekoliko liječnika, apotekara i pomoćnog osoblja napustio logor i preselio se u novoosnovanu ustašku bolnicu u mjestu, kojom je upravljao ustaški natporučnik, kasnije satnik, doktor Marin, nekadašnji logoraš." (68) "...nisam se mogao dovoljno nadiviti slici malene ambulanate u kojoj su neumorno radili liječnici u bijelim keceljama, gdje su se u ormarima caklili poniklovani instrumenti i gdje se moglo do mile volje punim grudima udisati miris jodoforma." (69)

"Spavalo se u drvenim boksovima na kat, svagdje po dvojica. U baraci spavalo nas je ukupno oko trideset i bilo je mjesta za sve... Dobio sam dva pokrivača i jastuk." (70)

"Za stolom navečer igrao se šah, karte ili se čitala stručna medicinska literatura. U jednom pretincu komode bile su dvije ilegalne beletrističke knjige: 'Vinetu' od Karla Maya i Krležini 'Eseji'". (70)

"Ambulanta je radila od ranog jutra do kasnog mraka, jer se svakog dana javljalo na stotine bolesnika, što je valjalo pregledati, upisati u bolesničke knjige, odrediti im mjesta u bolnici... U ambulanti je vrvjelo kao u košnici. Zbog pomanjkanja prostora i vremena, vršilo je pet-šest liječnika svoju dužnost istodobno... Liječnici su se trudili zaista svojski da pomognu bijednim logorašima, ali sredstva kojima su raspolagali bila su više nego skromna... Obje bolničke barake mogle su primiti najviše 120 bolesnika, a ležalo ih je u njima uvijek do 300. Rekonvalescenti su dobivali nekoliko dana poštede i imali su pravo da za to vrijeme leže u svojoj stambenoj baraci." (74)

Ako se uzme da je u logoru bilo 2500-3000 zatvorenika, znači da je u bolnici bilo konstantno 10 posto logoraša. Koncem godine u logoru je najavljena jedna od brojnih grupa koje su obilazile logor. Logornik Viner pozvao je grupnike i dao ima naloge.

"1. Za određene dane logor treba da osvane čist i okupan. Na zemlji se ne smije naći niti iver, podovi u barakama moraju biti čisti i natopljeni kreozotom. Osim toga barake i logoraši moraju biti temeljito dezidektirani... u bolnici moraju biti samo lakši bolesnici i ona ne smije prekoračiti kapacitet od 120 bolesnika. Svi ostali bit će za to vrijeme s bolničarom i jednim liječnikom skriveni na tavanu 'obrtnog doma'... Tih dana se normalno radi u svim logorskim postrojenjima 8 sati. Od 7-12 i od 2-5. Logoraši moraju tih dana biti čisti i obrijani, obučeni u najbolja odijela... Ja sam s tridesetoricom najtežih bolesnika otpremljen na tavan obrtnog doma, niske neokrečene prizemnice u kojoj su bile smještene radionice obrtne grupe. Polovica tavana bila je uređena kao spavaonica za djecu - koje je bilo oko 200..." (83)

"Bolnica se nije mogla prepoznati. Sva je sjajila od čistoće, mirisala po svježem ozonu raspršenog ekstrakta borovih iglica... Bolesnici obrijani i obučeni u čiste noćne košulje ležali su na slamaricama presvučenim bijelim plahtama s jastukom pod glavom, pokriveni toplim gunjevima... Iz čistih porcija jeli su rižu na mlijeku." (84)

U komisiji su svi u ustaškim uniformama, među njima i Luburić. I na kraju je predsjednik komisije - "savezničar i predsjednik glavnog ustaškog stana, profesor Aleksandar Seitz, čestitao Matkoviću." (85)

Ako su Jasenovac ustaše osnovali kao logor uništenja, kako tvrdi komunistička istoriografska nauka, zašto se vodstvo logora pred dolazak ustaške komisije trudi pokazati logor što humanijim i urednijim? Zašto ustaška komisija zbog toga pohvaljuje vodstvo umjesto da ga kazni?

Kao jednu od svojih zadaća kao bolničara navodi "da svakog dana oko deset sati odšeta s dva vedra za vodu na ekonomiju, gdje će ih namještenik mljekare napuniti obranim mlijekom, da to mlijeko skuha na peći bolnice II i da ga razdijeli bolesnicima." (87)

U nedjelju s prijateljem Markom ide na "malu nedeljnu ekskurziju": "...zapalili smo cigarete i pošli na malu ekskurziju po užem dijelu logora... Najprije sam pokazao Marku bolničko naselje, koje se sastojalo od već spomenute dvije barake. Oko bolnice prostirao se maleni Skibidanov vrt u kojem se gajilo povrće za oficirsku menažu i otpaci za bolesnike. Vrhovni vrtlar u to vrijeme bio je poznati hortikulturni stručnjak doktor Riboli." (88) Stambeno naselje "sastojalo se od šest baraka. Barake su imale po dva reda boksova koji su se u sredini dodirivali... Između boksova i uzdužnih zidova vodio je maleni prolaz, koji je omogućivao penjanje u boksove. Osim boksova imala je svaka baraka minijaturnu peć." (89)

"Dalje na sjever protezala se novogradnja obrtnog doma, u kojem su bile smještene krojačnica, brijačnica, postolarija, praonica rublja i desinsekcija... Zapadno od obrtnog doma širila se velika čistina, na kojoj je kasnije improvizirano nogometno igralište, a svršavala se je centralnom kuhinjom... Poslije ručka koji smo pojačali s nešto masti, soli, luka iz paketa... pošli smo i društvu vojvođanske petorke... na ekskurziju u industijsku četvrt logora." (91)...

prof. Vladimir Mrkoci

Fokus 352, 6.02.2007

Kulturni i športski život logoraša

"Brana u ulozi nadredara goni logoraše na spavanje. Kad se spavaonica umirila Miljenko servira čaj kraj svoje pećice, gdje se skupljaju bećari koji ne vole rano da odu na počinak. I tu se razvija diskusija koja često potraje i do ponoći, ako se na tavan ne zaleti patrola i brutalno ne raspusti zbor." (132)

Riffer opisuje jednu od brojnih afera u logoru koje pokazuju razmjere logorske samouprave. "Uzvitlao se antisemitski pokret, inauguriran od i predvođen od zatočenih ustaških agenata, kažnjenih ustaša i desperatera. ... naročito se okomila na logornika Wienera, toga 'krvožednog cionistu', koji favorizira svoju braću po rasi. Jedne noći provalila je naoružana banda u Slobodanove barake i isprebijala sve Židove." (135).

Ljevičari su željeli iskoristiti taj pokret i doći na vlast.

"Čini se da je najpametnije brzo i mirnim putem smijeniti Židove na najistaknutijim položajima (ekonomija, montaža, električna centrala, ciglana, pilana) naročito pak Wienera... Josip se povezao s doktorom Nikolom u ustaškoj bolnici, koji je preko doktora Marina, ustaškog 'natporučnika' vršio golem uticaj na Matkovića... Zapovjedništvo je prihvatilo stajalište ljevičarske grupe...

Činjenica da je jedna izrazito ljevičarska grupa utjecala na poneke odluke ustaške uprave logora u Jasenovcu. Ta grupa bila je preteča kasnije velike organizacije koja je spremala, uz pomoć partizana izvana, oslobođenje logora. Antisemitski pokret je propao, a s njime svi planovi Josipove grupe; budući da intervencija više nije bila potrebna Wiener je ostao." (139)

"Na Novu godinu 1943. održana je u logoru Jasenovac prva katolička služba božja. Održana je u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne. Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor stolarije do posljednjeg centimetra. Straga na uskom prostoru stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije Vilhara, Daendela i Beethovena." (144) Početkom ožujka 1943. otišao je zapovjednik Matković i došao je Brkljačić.

"Brkljačić je nastupio s okružnicom u kojoj je objavljivao da će s logorašima postupati najhumanije, bez ikakvih represalija i terora ali zato zahtijeva 'red, rad i stegu, lojalnost prema ustaškim vlastima i naročito da neće trpiti bijega, kojega bi morao smatrati kao crnu nezahvalnost prema njemu lično, morao bi iz temelja promijeniti svoje držanje. Sutradan se desio bijeg jednog logoraša proljetnoj sezoni 1943. i otada nije prošao skoro ni jedan dan da se ne bi našao koji 'crni nezahvalnik' i okrenuo Jasenovcu leđa. Ipak Brkljačić nije uveo nikakvih drastičnih represalija... Dolaskom Brkljačića procvao je kulturni život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena baviti i športom, odbojkom i nogometom. Za odbojku uređeno je igralište na 'bulevaru slobode', a na 'trgu pure' uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje odvijala živa takmičenja za prvenstvo logora. Skoro svaka radna grupa imala je svoj nogometni klub, no najbolji su bili predstavnici ekonomije, lančare, obrtne grupe i upravne pisarne. Te četiri momčadi borile su se za prvenstvo logora. Najfanatičniji pobornik nogometnog športa bio je Gajbek, koji je za svoju momčad (obrtna grupa) sašio čak i dresove... Nakon prve polufinalne utakmice nestala su dva najbolja igrača pobjedničke momčadi. Otišli su iste noći iz samog logora... Bijeg tih 'lančara' imao je za posljedicu zabaranu igranja nogometa na neodređeno vrijeme, no dvije-tri nedjelje nakon tog incidenta opet su dozvoljene utakmice... U vrijeme proljetnog bježanja najveću prašinu uzvitlao je obućarski desetnik Vujo. On se jednog jutra uvukao među košarače što su sjekli vrbovo pruće na košutarici. Uspio je nagovoriti stražara da ga povede sa sobom, što mu nije bili teško jer je s ustašama živio na dobroj nozi. U džepu je ponio oštar obućarski nož kojim je, netom su zakoračili u šumu, prerezao grkljan stražaru i s još jednim košaračem pošao dalje objesivši na rame prethodno stražarevu pušku, a o pojas dvije bombe. Ostala dvojica košarača - vjerovali ili ne - vratili su se natrag u logor brz straže." (143)

"Jednoga toplog ljetnog dana pobjeglo je s vanjskih radova nekoliko manjih grupa, ukupno šesnaest logoraša, većinom pripadnika ekonomije. Tom prilikom stradala su dva stražara životom, a dvojica su teško ranjena. Do tog dana bila su bjekstva na dnevnom redu i nisu uzrujavala više nikoga. Ali bila su pojedinačna. Ovdje se radilo o dogovornom bijegu čitave grupe." (163) Pošto je Brkljačić bio odsutan u to vrijeme, bojnik Pavlović je sproveo represalije, bilo je premlaćenih i strijeljanih.

"Predvečer su objavljene sankcije:

1. Svi zatočenici dobivaju teške okove na noge. 2. Obustavljaju se poboljšice u hrani - zabranjuje se pisanje u roku 6 mjeseci... 4. Zabrana primanja paketa u roku dva mjeseca." (164)

Takvo stanje trajalo je osam dana, do povratka Brkljačića. Kad se vratio, na zboru logoraša je rekao: "On, nesretnik, nije imao pojma o surovim represalijama, što ih je odredio bojnik Pavlović. On, Brkljačić, zna da su logoraši krivi i da bi trebali iskusiti kaznu, ali njegovo mekano ustaško srce ne može gledati ovakovo, makar i pravedno, mučenje ljudi, pa naređuje da se odmah svima skinu lanci, da se poboljša hrana, da se dozvoli pisanje i primanje paketa". Na koncu je zaprijetio. "Jer ako se ponovi ma još jedno bjekstvo, obećavam vam da ću smjesta napustiti Jasenovac". (165)

"Mjesec jul godine 1943. bio je osobito naklonjen onim logorašima koji su već mjesecima nestrpljivo čekali, bodreni vijestima od kuće, otpust iz logora. Otišli su mnogi". (168)

Opisuje jedan uspjeli i neuspjeli bijeg iz logora. Dvojica su uspješno preplivala Savu. "S njima je pošao i Tunja s revolverom zamotanim u voštano platno. Drugove je izgubio iz vida, uzalud se trudio da svlada brzi tok Save i morao se vratiti. Mokar do kože, a morao je da izdrži put preko ceste i mimo stražara koji je još uvijek zviždao, do potkrovlja upravne pisarne gdje ga je dočekao Selja, skinuo mu odijelo, zamotao ga u gunjeve na njegovu krevetu. Zaspao je tek ujutro." (171)

Koncem ljeta došle su i žene iz St. Gradiške u Jasenovac, na sezonske poljske radove: "Jedne večeri prošle su pjevajući košutaričkim putem prema ekonomiji. Čekali smo ih kod pekare, no vidjeli smo u sumraku samo konture njihovih pojava." (172) "Dnevno nevidljivim putem dolazila u ženski logor bezbrojna ljubavna pisma koji su morali svoju ljubavnu žeđ i erotsku žudnju makar samo literarno izživjeti... te se dopisivali s njima kao s davno poznatim intimnim bićima." (174)...

Prof. Vladimir Mrkoci

Svjedočenje hrvatskog vojnika iz NDH o Jasenovcu

Ovih dana pročitao sam sjećanja nekadašnjeg jasenovačkog župnika vlč. Jure Paršića, štampano u "Hrvatskoj Reviji".

Za vrijeme čitanja bio sam užasno zabrinut na tako pisanje 40. god. poslije rata...
Što je s tim vlč. Paršić polučio...?
1942. godine bilo mi je 18 godina i dobio sam poziv, da se prijavim 21.10.1942. god. za odsluženje vojnog roka. Takav su poziv dobili svi moji vršnjaci u mom mjestu i okolici. Nakon liječničkog pregleda i drugih formalnosti, bili smo smješteni u vlak i oko 8 sati krenuli smo sa postaje prema Zagrebu. Na kolodvoru su nas ispratili rodbina i prijatelji. Nas za vojsku bilo je oko 120 momaka... Rano ujutro, kada smo se probudili, vlak je stajao na jasenovačkoj stanici. Oko 7 sati neko je povikao, da iziđemo iz vlaka, a mi smo polako izišli s našim kuferima i stali u nastup.
Prema nama je stajao jedan ustaški časnik, visok, namršten i izgledao je strog.
S njime je bilo još nekoliko ustaša. U to vrijeme nisam raspoznavao činove, pa tako ne mogu reći, osim onog namrštenog časnika. Taj je bio ustaški nadporučnik Prpić, zapovjednik Prve Ustaške. bojne u Jasenovcu. Nadporučnik Prpić održao nam je kratki govor, pozdravio nas i upoznao s našom dužnosti, i rekao nam da ćemo biti 4. strojnički sat I. Ustaške obranbene bojne, pa možemo biti ponosni, da opet Hrvati mogu služiti svoju državu Hrvatsku...

Jasenovac je obično slavonsko selo. U jesen i proljeće je jako blatan, u zimi je užasna zima, a u Ijeti je velika prašina i pun je komaraca. Naše nastambe bile su jako skromne, a uz našu nastambu bila je dalmatinska satnija, 3. sat. Zapovjednik te satnije bio je poručnik Ante Elez. Kako smo bili novaci, mi smo trebali završiti vojnu izobrazbu. Zapovjednik i izobrazitelj bio je iz škole "željezni trolist", poručnik Josip Knežević. Za vrijeme naše izobrazbe ponekad smo prošli i pokraj sabirnog logora. U Jasenovcu bila su dva logora. Kozara, na jugu grada, i Ciglana, na sjevernom dijelu. U Kozari je smješteno oko 100 zatočenika, koji su bili zanatlije s kožnom robom i njihovi pomoćnici. Kozara je bila bolji logor, čistiji, zdraviji i bolji uvjeti. Zatočenici su imali svog doktora, zubara, brijača i imali su športske sekcije, biljar, šah, ping-pong, odbojku i igrali su Remi, imali su i diletantske sekcije. Povremeno su imali priredbe za zatočenike u logoru, a ponekad su imali priredbe u dvorištu, gdje su mogli gledati i civili i vojska... Kozara nije bila strogo čuvana, bio je samo jedan stražar na ulazu, a zapovjednik u Kozari bio je poručnik Ivan Gjerek od Imotskog. Zapovjednik nad zatočenicima bio je jedan sarajevski Židov, imena mu se ne sjećam (bio je trener sarajevskog nogometnog kluba). Ustvari taj Židov je bio pravi zapovjednik logora. Logor Ciglana i Lančara bio je nešto veći (ali ne ogromno velik, kako kaže vel. Parsic) i bio je razdijeljen po raznim zanatima: električari, stolari, bravari, mehaničari, radnici na ciglani, šumski radnici, radnici na ekonomiji. Te radnici, koji su radili u ustaškoj bolnici i koji su radili u logorskoj bolnici. Logorski zatočenici obavljali su te različite poslove i moglo ih je biti u tom logoru 1500 do 2000, nikako više. Kada bi zatočenici išli na različite radove, pratio bi ih po jedan stražar. Deset zatočenika i jedan stražar, a stražari su bili iz druge i treće satnije. Šest mjeseci je prošlo i mi smo završili vojničku izobrazbu. Već je bio travanj i u Jasenovcu se je spremala velika proslava 10. travnja 1943. god. Naša satnija je bila prva satnija, koja je završila vojničku izobrazbu, pa je bila naša dužnost voditi mimohod. Bila je to svečana proslava, bilo je to divota vidjeti. Idući dan više nije bilo vježbe. Prije podne bio je odmor, a poslije podne je došao nadporučnik Prpić i poručnik Knežević i opet su nam održali kratko predavanje. Rekli su nam, da smo završili izobrazbu, a sada ćemo ići u pratnju zatočenika za neko vrijeme.

U to vrijeme stigao je u Jasenovac domobranski nadsatnik Marko Pavlović.
Nije bio neugodna pojava, kako piše vlč. Paršić.
Dapače, pristojan časnik i vrlo discipliniran. Mislim, da je imao vojnu akademiju. Došao je iz Mostara i bio je oženjen s Mostarkom. Imali su dvije curice.
Svake godine za Božić pozvao bi u svoj stan po dva čarkara iz svake satnije na ručak.
Nadsatnik Pavlović s gospodom bi te mladiće posluživao. Prije ručka je bila molitva, a zatim ručak, a onda bi zajedno svi pjevali božićne pjesme. Kasnije bi pjevali i igrali do kasno u noći. General (Marko) Pavlović u povlačenju stigao je do pred Klagenfurta, i kada je vidio kako je izigrana njegova vojska, bio je šokiran. Kao zapovjedniku i časniku bilo mu je neugodno pred vojskom, ne bi znao što bi vojnicima rekao. Kao časnik, bio je preponosan, da bi bio ponizivan bilo od koga. Završio je tragično s cijelom svojom familijom, iz samokresa ubio je najprije dvoje djece zatim suprugu pa sebe. Ostat će u sjećanju kod svojih vojnika, kao pravi vitez, koji je dao život za Hrvatsku(*). Prošlo je bilo više od 6 mjeseci, što smo u Jasenovcu, a Maksa (Luburića) još nitko nije vidio. Vjekoslav Luburić, zvani "Maks".

Kad ovo pišem, moram spomenuti, da u roku od dvije godine Maksa nisam vidio više nego 3 puta. Došao bi u Jasenovac na dan, dva, i opet bi nestao. Uvijek je bio obučen kao običan vojničar... Vlč. Paršić piše, da mu je nadbiskup Stepinac rekao, kako je Poglavnik rekao, da se on, dr. Ante Pavelic, samo zove Poglavnik, a vlast svojataju drugi. Poglavnik je s tim mislio na unutarnju situaciju u Hrvatskoj. Tko je pratio događaje u Hrvatskoj za vrijeme rata, brzo će zaključiti, da ovo ne odgovara istini. Poglavnik je u Hrvatskoj u unutarnjoj politici imao apsolutnu vlast u svojim rukama. Rimski ugovori, smjenjivanje vojskovođe Slavka Kvaternika, pa Dide Kvaternika te mijenjanje vlade, ministara, kada je to on htio. Skidanje Vokića i Lorkovića, postavljanje za predsjednika vlade starog Mandića...

Sve je to Poglavnik bio u stanju, a da ne bi bio u stanju ukloniti Maksa. To ne odgovara istini.

Velečasni Paršić piše, da je poduže razgovarao s Maksom koncem 1944. god. Bit ću Slobodan upitati velečasnog: koliko je puta prije susreo Maksa u Jasenovcu...? Kako sam već prije rekao, da ćemo ići u pratnju zatočenika za neko vrijeme. Naša je dužnost čuvati zatočenike, inače sa zatočenicima nemamo nikakvog drugog posla. Što će oni raditi i kako će raditi, to nije naša briga. Svaka zatočenička grupa imala je desetara. Desetar je znao što treba raditi i koliko treba napraviti, kada treba početi, kad je odmor i kad treba završiti. Kada smo pošli u pratnju, rečeno nam je, da ovdje ima nešto Židova i da naspram njima trebamo biti uljudni, jer su isti ovdje dopremljeni, da ih se spasi od Nijemaca. Nijemci bi ih odpremili u Njemačku. Zatočenici su imali pravo na primanje paketa, a mogli su pisati jedanput mjesečno. Međusobno su bili organizirani po 5 u grupi, koji bi zajedno jeli. Ako je bio netko, tko nije primio paket, četvorica bi, koji primaju paket, uzeli ga u svoju grupu i tako bi zajedno jeli hranu, koju primaju u logoru s hranom u paketima.
Radilo se je u logoru šest dana na tjedan, a nedjeljom je bio odmor.

Jasenovački logor nije bio naročito osiguran. Ograđen je s nekoliko reda bodljikave žice, a stražari su bili vrlo rijetki, tako su zatočenici imali mogućnost pobjeći, kad su htjeli. Prosjekli bi žicu u noći, kad je maglovito vrijeme, i tako bi nestali. Sutradan bi zjala rupa, kroz koju su otišli, i takvi su slučajevi bili česti.

1943. god. je došla državna komisija iz Zagreba (istaknuto u rukopisu) na pregled logora. Pregledali su obadva logora, razgovarali su sa zatočenicima o uvjetima i postupku. Na koncu su dali zatočenicima formulare, da naprave molbe, da se njihov slučaj preispita, kako bi mogli biti pušteni na slobodu.

Nekoliko mjeseci nakon toga na slobodu su bili pušteni dr. Nikola Nikolić, mislim da je pravoslavac (doktor kirurg iz Varaždina), Bogdan Kusljo, brico po zanatu iz Bos. Broda, pravoslavne vjere, Salih Topić, obućar iz Bosanske Gradiške; Ivan Gavranović, obućar od Imotskog, jedan mali pravoslavac, koji je bio zarobljen za vrijeme borbi na Kozari i doveden u logor. U logoru je naučio brijački zanat i na rastanku zapovjednik logora Kozara održao mu je govor, i ja sam bio prisutan. Rekao je malom, kako je u logor došao kao mali čoban: ali ti sada ideš kući kao gospodin, naučio si zanat, koji ti nitko ne može oduzeti, ali naučio si isto što znači život. Lijepo su ga obukli i dali mu brijački pribor, koji je mogao ponijeti sa sobom. U to vrijeme je otišlo na slobodu dosta zatočenika; neki su bili iz Siska, iz Zagreba i drugih gradova, ali sam im imena zaboravio.

Kad ovo pišem, nadam se, da su još živi Bogdan Kusljo, Salih Topić, Ivan Gavranović i onaj mali brico, jer su svi bili relativno mladi. Tako mogu biti svjedočanstvo, da ovo sto pišem, odgovara istini. Za cijelo vrijeme mojeg boravka u Jasenovcu, a to je bilo dvije godine, nikada nisam vidio, da je netko udario ili gurnuo kojeg zatočenika. Ne samo da nisam to ja vidio, nego nije nitko iz moje satnije od 120 momaka tako što vidio.

Vlč. Paršić kaže, da je nadbiskup Stepinac rekao, da će on mnogo toga vidjeti. Ovdje ga uljudno molim, neka otvoreno kaže, što je vidio, da li je vlč. Paršić vidio, da je 30.000-40.000 tisuća ubijeno...?

U Jasenovcu, da li je vidio, da je makar jedan zatočenik ubijen?
Ako to nije vidio, a bio je u Jasenovcu, zločin je spominjati cifre na čula kazala.

Velika je to Ijaga na naš hrvatski narod iznositi, što se je čulo od djece i od tete Julke, pa i od Ivice Matkovića. Brat Ivice Matkovića (ustaški častnik) strijeljan je 1942. u Jasenovcu i Ivica Matković u ogorčenju možda se žalio vel. Paršiću. Brat Matkovića, mislim, da je bio ust. zastavnik. Organizirao je nekoliko svojih mještana i jednu noć napustio Jasenovac i krenuli su za Dalmaciju. U Kutini budu uhapšeni i vraćeni nazad. Navodno, da je Matković uzeo i nešto novaca bez ičijeg pitanja. Na povratku su završili u zatočenički logor. Navodno, da je zastavnik Matković bio radi toga strijeljan, a ostali iz te grupe bili su opet povraćeni u svoje satnije.. Ivica Matković radi toga bio je uvijek potišten, uvijek bi šutio i nikada ga nisam vidio nasmijana.

Vlč. Paršić piše, kako su Maksa zvali "stari". Ako "stari" dozna, i slično.
Maks je u to vrijeme imao 27 godina i nikada niko nije Maksa zvao "stari", nego povjerenik (Povjerenik Ustaške obrane). Prateći zatočenike, jednu večer je zatočenik, koji je vozio traktor, zastao, da ima kvar na traktoru i čekao je, dok polako sve grupe prođu. Zatočenik se je formaino trudio, da popravi "kvar"... Kad je vidio, da više nema nitko u blizini, pozove stražara ustašu, da mu pridrži nekakav kabl, i dok je ovaj to držao, zatočenik ga udari teškim ključem i ubije. Uzme njegovu pušku i municiju, i pobjegne u Kozaru.
Ovakovih je događaja bilo više.

Zatočenici bi se nastojali sprijateljiti sa svojim stražarom, a onda ga ubiti i pobjeći. Radovi su bili na ekonomiji u šumi, ili na livadama košenje sijena i tu su prilike za bijeg bile idealne. Moglo ih je pobjeći mnogo više, da su htjeli. Kako sam već prije rekao, Nedjelja je bila za odmor. Osim straže i kuhara, ostali smo išli u crkvu. Takav red bio je u svim satnijama. U nastupu zapovjednik satnije doveo bi svoju satniju na trg pred crkvom i tu bi se postrojile sve satnije. Zapovjednici satnija predali bi prijavak zapovjedniku bojne, zapovjednik bojne zapovjedniku zdruga, a onda bi zajedno ušli u crkvu na Misu. Zatočenici katoličke vjere imali su mise u logoru. Muslimani su imali hodžu, koji je obavljao vjerske obrede za vojnike i za zatočenike. Ovo sve dobro zna vlč. Paršić, ali on to ne spominje, ne znam zašto...?
Zatočenici za vrijeme Ijetnih radova imali su hranu skoro kao i ustaše, nešto manje kruha...

Za vrijeme Ijetnih poslova zatočenici su ubirali voće i nosili u logor. A ujesen bi nosili grah, krumpir, kukuruz. To im nitko nije branio. Zatočenici, koji su radili u ustaškoj bolnici, nosili su pune kantice od 2 litre svaku večer i tako su pomagali onima, koji nisu išli vani, ili koji nisu dobivali pakete. Vlč. Paršić kaže: "Kad bi se htjelo mene pitati dugogodišnjeg župnika u Jasenovcu". Velečasni ne iznosi nadnevak, kada je u Jasenovac došo, ali se vidi iz razgovora s Pavlovićem, da je došo početkom 1943., a otišao iz Jasenovca početkom 1945. Taj njegov dugogodišnji boravak je bio tek dvije godine. Te dvije godine uz kino i zabave u punoj dvorani i dobru jasenovačku rakiju, velečasnom Paršiću jako se je oduljio pa ih naziva - tolike godine. Kako je bilo nama, koji smo se morali smrzavati po cijeli dan vani po terenu, mokri i blatni, slabo odjeveni, često puta nenaspavani, a opasnost po život je prijetila cijelo vrijeme. Vlč. Paršić piše, da u cifru 30-40 tisuća ne ubraja mjesta Gradinu, Ustice, Tanac i Kraplje. Tako daje dojam, da je stvar još grđa. Iz tih sela nešto je pravoslavaca bilo otpremljeno u Srbiju 1941. god. Neki su pobjegli u Kozaru, a priličan broj je otišao u Njemačku na rad, dok je nešto stanovništva po tim selima kod svojih kuća. Poslije rata, oni su se iz Srbije vratili nazad, kao i oni iz Njemačke. Oni iz šume, koji su ostali na životu, došli su također. Danas su ta sela puna stanovništva pravoslavne vjere.

Najčistija sela po Hrvatskoj - hrvatska sela, podpunoma su prazna.
U mnogim selima nema tko da stare roditelje pokopa, a to je sada 40 godina poslije rata.
To za vlč. Paršića nije tragedija, čak to ne spominje.
U najbolja hrvatska sela kod Varaždina i Bjelovara doveli su cigane i napravili čitava ciganska naselja.
Bilo bi mnogo korisnije, da je vlč. Paršić poduzeo istragu preko katoličkih župa u Hrvatskoj, da ispitaju: koliko Hrvata je poginulo za vrijeme rata i koliko poslije rata, i koliko je protjerano u tuđinu i koliko ih se još nalazi po kaznionicama u Jugoslaviji?
Poznato je, da je za vrijeme rata samo svećenika 400 ubijeno na najgrubiji način.

1943. god. većinom je prošla po radilištima sa zatočenicima. Osim po koji tjedan, znali smo provesti u zasjedi po Prosari, Kraplju, Usticama, Kosturici... 1944. više nismo išli u pratnju, nego smo išli na teren, zamjenjivali smo starije terence ustaše. Nekoliko mjeseci proveli smo oko Kraplja, Puska pa do Siska. Kasnije smo prebačeni u Bosansku Dubicu. Tu smo ostali do jeseni 1944. god. Početkom listopada dobili smo naređenje, da idemo u Zagreb i postajemo sastavni dio Prve Hrvatske Udarne divizije. Bili smo oduševljeni s viješću, jer mnogi od nas još nije bio u Zagrebu. U Zagrebu smo sproveli nekoliko dana u barakama na Mirogoju. U to vrijeme bio je napad na Koprivnicu, i mi smo trebali otići u pomoć. Došli su po nas kamioni i mi smo se ukrcali. Tu je došao Poglavnik i sa svakim od nas se rukovao. To nam je dalo morala i bili smo oduševljeni. Krenuli smo na put i putovali smo preko Varaždina kroz Međimurje u pravcu Koprivnice. 5 kilometara pred Koprivnicu vidjeli smo tragove teške borbe, koja se je tu odvijala. Borba je bila završila, kada smo mi stigli. Bila je to strasna slika. Partizani su puzali jarcima uz cestu prema Koprivnici. Bili su puni jarci mrtvih partizana, u kaljužama i blatu. Drugi dan smo se vraćali nazad u Božjakovinu. Sada nastaju akcije i pokreti svakog dana, jedanput prema Presakama, drugi prema Moslavini. Stalno smo bili na terenu i u akcijama. Pred Božić 1944. god. bio sam ranjen u Moslavini. Nakon liječenja u zagrebačkoj bolnici dobio sam bolovanje. Pred samo povlačenje bio sam u Slavonskom brodu i jednog dana na ulici sretnem bojnika Majstorovića i zastavnika Šaravanju. Sa Šaravanjom sam se dobro poznavao i tako smo malo zastali na kratki razgovor. Bojnik Majstorović i zastavnik Šaravanja rekli su mi o skorom povlačenju iz Broda. Brod će biti napušten za 5-6 dana. Pitao sam: kamo idemo? Prema Zagrebu, bio je odgovor. Pitao sam, što će biti s logorom...? I logor ce biti preseljen prema Zagrebu.

Zatočenici iz Kozare redovito su išli na Ciglanu po "sljedovanje" za njihov logor. Oni su to primijetili, da je na Ciglani nastalo neko pakovanje i užurbano stanje. To im je bilo sumnjivo. Kada su se vratili u Kozaru, o tom su obavijestili zatočenike u Kozari. Idući dan u logor Kozara došao je bojnik Ljubo Miloš i zastavnik Mate Živanović. Ova dvojica vjerojatno su došli da vide, kada bi se otpočelo s napuštanjem logora Kozara. Bojnik Miloš je izgledao neobrijan i logorski brico ponudio mu je, da ga obrije. Miloš to odbije, a zastavnik Živanović prihvati ponudu, da se obrije i sjedne u stolicu. Dok je Živanović sjeo u stolicu, brico mu prereže grkljan i zakolje ga na mjestu. Miloš izvadi samokres i ubije bricu. Zatočenici su uzeli samokres pokojnog Živanovića, a ostali što su mogli naći i navale na vrata. Kako sam rekao, na ulazu je bio samo jedan stražar i logor Kozara nije bio čuvan. Osim Živanovića, još su jednog starog zastavnika nalupali po glavi. Zastavnika sam susreo u Lonji na povlačenju. Glava mu je bila užasno otečena i on mi je ispričao dotični događaj u Kozari tog dana. Imena mu se više ne sjećam. Bio je belgijski povratnik i oženjen s Belgijankom. Inače rodom od Imotskog. Zatočenici su se razbježali, a dva tri su poginuli, ali većina je pobjegla.

Na povlačenju kod Celja vidio sam dvojicu zatočenika, koji su radili u Puškarnici, kako se povlače sa hrvatskom vojskom. Jedan je nosio zbrojovku (strojo-puška). Dobro sam ih poznavao i ja ih upitam: kuda vi...?, a oni odgovoriše: kud i vi. Ako nas partizani zarobe, ne manjka nam opet logor. Satnik Brekalo bio je vojnički dušobrižnik i on je obavljao vjerske obrede i kod zatocenika. Pomagao je puno zatočenicima i tako od zatočenika dobio je tifus i umre 1944. god. Satnik Brekalo donio je službenu zapovijed vlč. Paršiću, kako će i kada će vojska dolaziti na ispovijed i sv. Misu. Vlč. Paršić piše: Bilo mi je posve jasno, tko su ti moji budući pokornici. Po koji put bi me zahvatio strah na pomisao: ima li medu tim mladim ljudima (više manje seIjačkom djecom) nekoga, koji nije na bilo koji način svoje ruke okrvavio. Tako se je bar govorkalo, ali nisam vjerovao u to. Kakve sramote od Hrvata, jasenovačkog dušobrižnika, da on uvijek spominje što se je govorkalo, a ne ono što je on vidio. Na sličan način pišu i jugoslavenski pisci "što se je govorkalo". Bojnik Majstorović franjevački red je sam napustio i stupio u ustašku obranu. Majstorović je bio zatvaran i tučen za vrijeme predratne Jugoslavije. Kada je došla država Hrvatska, osjetio je dužnost staviti se na raspolaganje mladoj državi. Majstorović se nije nikada ustručavao nikom pogledati u oči. Kukavice je prezirao, a junake cijenio i poštivao. Bio je borac i spreman na borbu...

John Šaravanja je brat dr. Ante Šaravanje. Oba su rođena u U.S.A. Pred rat, došli su u Hercegovinu, 1941. godine stavili su se na raspolaganje državi Hrvatskoj. Navodno su oba brata nestali u povlačenju kod Bleiburga.

Jasenovačke žrtve na veliko su napuhane od hrvatskih neprijatelja. Jednu je knjigu napisao dr. Nikola Nikolić, koji je pušten na slobodu iz Jasenovca 1943. godine. Drugu knjigu napisao je Djordje Miliša, a isto je bio pušten na slobodu. Miliša je dobro živio u logoru Stara Gradiška i imao je svoj ured i posilnog, a dr. Nikola Nikolić radio je kao doktor u ustaškoj bolnici u Jasenovcu.

Ako se pažljivo pročita njihove knjige, otvoreno se vidi. Vjerujem, da bi oba ova pisca priznala u slobodi, da im je bilo naređeno, da tako pišu. Što Jugoslaveni tako pišu, donekle mogu i razumjeti, jer oni žele umanjiti na taj način zločine, koje su oni počinili za vrijeme rata, a posebice one u mirno doba, poslije rata, te koje i dan danas čine. Ubojstva ne prestaju, a jugoslavenski zatvori su dupkom puni nevinih Hrvata.

Mnoge stvari vlč. Paršića su netočne, počam od tanjura, iz kojeg je pojeo prvu večeru, pa kako su Maksa zvali "stari". I njegove cifre od 30-40 tisuća su netočne! Ovo, što sam iznio gore, je istina i mnogi zatočenici su još na životu, koje sam spomenuo, a i drugi, čijih se imena više ne sjećam. Kada oni budu smjeli slobodno govoriti, vidjet će se, da Jasenovac nije bio tako zloglasan, kako se to želi prikazati...

P.S. Mirko Vučić, mislim da je rodom iz okolice Kreke (srednja Bosna). U emigraciju je došao u velikom povlačenju hrvatske vojske 1945. godine i ostao je u Austriji, gdje i danas živi sa svojom obitelji. Njegova supruga je Austrijanka.

* General Marko Pavlović bio je zapovjednik 17-te divizije u II. zboru HOS-a.. Pred Klagenfurtom na mostu za prijelazak rijeke Drave, Hollenburg, dne. 13. svibnja 1945. kada je vidio kao stručni časnik situaciju, u koju je dovedena hrvatska vojska, otišao je na polje kraj ceste, i izvršio samoubojstvo, zajedno sa ženom i djecom.

www.safaric-safaric.si

Piše: povjesničar Mladen Ivezić

Mesić gori od četnikâ

Antikristi započinju lov na Hrvate i Katoličku crkvu

Stjepan Mesić, koji je na protuustavan način; prijevarom i jasnom prisilom ( Na obim su Mesićevim izborima na biračkim mjestima birački listići bili numerirani, složeni po redu, s brojevima prema gore. Birač bi došao, glasno izgovorio ime i prezime, to bi glasno ponovio član povjerenstva i svi bi vidjeli da se upisuje da je baš osoba toga imena i prezimena glasovala. Svi su vidjeli i to, da je baš ta osoba dobila baš listić toga i toga broja. Nije to bilo teško pratiti. Na svakome je mjestu bilo 600-800 potencijalnih birača pa je valjalo isprintati 15-16 stranica sa završnim zadnjim trima brojkama (koje su na tome biračkom mjestu jedinstvene). Kako su birači dolazili, tako ih se po redu i upisivalo uz te brojeve. Pri brojidbi je glasova trebalo, pak, samo zapisivati broj listića i za koga se na tome lističu glasovalo. Kasnije se usporede ta dva popisa i zna se da je NN imao listić broj XY te da je na listiću broj XY zaokružen, recimo, Mesićev protivnik te da je, dakle, NN glasovao protiv komunista. Kada se to utvrdi, otkaz dobiva takav zaposlenik u državnoj ili gradskoj službi ili firmi, kooperant, nabavljač itsl. Isto vrijedi i ako članovi obitelji takva zaposlenika "krivo" glasuju. Ustav RH jasno kaže da izbori moraju biti tajni. Obi su Mesićevi izbori bili javni, dakle protuustavni a to, što se nitko protiv njih nije pobunio, jasno pokazuje ne samo kakve su tzv. NGO, nego i kakva je tobožnja domoljubna oporba. Ne radi se o ekscesu ili mogućnosti ekscesa, nego o izborima koji su javni po direktivi Jadranka Crnića, koji je bio nametnut za predsjednika Ustavnoga suda mjesec-dva prije prvih a otišao s toga mjesta mjesec-dva poslije drugih Mesićevih izbora! ) nametnut Hrvatskoj za predsjednika, poslužio se lažima o Jadovnu kod Gospića, ne bi li i opet pozvao na genocid nad Hrvatima. Istinoljubne povjesnike on, lažući u Lici zajedno s Ivom Goldsteinom, nazva neprijateljima Hrvatske te pozva na njihovo onemogućavanje i zatvaranje!

Bio je u Jadovnu i I. Goldstein. Na sudu i u knjizi "Jasenovac/Brojke" dokazao sam da Ivo Goldstein na fakultetu, u knjigama i člancima za hrvatski narodni novac hrpimice laže protiv hrvatskoga naroda.

I u Jadovnu je I. Goldstein očito uporabio četničko lažno svjedočanstvo o tobožnjih 28.540 ubijenih. U knjizi sam "Jasenovac/Brojke" o tome svjedočanstvu, danom u beogradskome komesarijatu za izbjeglice 1942. g., napisao: "7. lipnja Drago Svjetličić, Srbin iz Doboja svjedoči Komesarijatu, da je u Jasenovcu bio od 27. kolovoza 1941. g. do 21. travnja 1942. g. Tvrdi da je neko vrijeme bio zatočen sa, zbog pijanstva kažnjenima, ustašama iz "željezne bojne" (?). Kaže da ne zna koliko je ljudi u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac stradalo, ali je to velik broj. Za Gospić kaže, da je u njemu pobijeno 28.500 (jer da su mu to ustaše rekli)".

Nikakvih dokaza ni imena nema! Nije postojala nikakva željezna bojna, ali se o svrsi sabirnih tabora u NDH vidi i iz činjenice da se u njih zatvaralo političke nepoćudnike zajedno s pijancima a onda se sve puštalo kući. Cinično je prema hrvatskome narodu i pravim žrtvama izmišljati mase lažnih žrtava.

Bilo je 27 osnova za taj pritvor, sve je bilo razvidno, a od veljače 1942. pred ulazom u jasenovački tabor svaka je nova stražarska postrojba posebnu prisegu da ničim neće zlorabiti svoju moć morala položiti nad 10 svježih ustaških grobova, među kojima i onim brata Ivice Matkovića, upravnika Tabora.

Njih je 10 strijeljano po kratku postupku (pred pokretnim prijekim sudom) jer se utvrdilo da su dogovoru sa židovskim zapovjednicima baraka preprodavali zlatninu, koju su ovi bili oteli zatočenicima. Tada su strijeljana i ta dvojica; Bruno Dijamantštajn i David Špiler, te zakopani na urednu jasenovačkom židovskom groblju. Novine su NDH i svih hrvatskih saveznika prenijele to, Hrvatskoj ne baš laskavo, izvješće u članku dra Pröbsta.

Služe se četničkom promidžbom iz 1942. godine

Nezavisna je Država Hrvatska osnivala sabirne tabore za sumnjivce i ugroženike, što je u skladu s međudržavnim ratnim i humanitarnim pravom. Naravna stvar da se u tim taborima živjelo bolje, nego li u zatvorima.

Laži o masovnim likvidacijama u Jadovnu izmislila je 8. veljače 1942. četnička promidžba. Tada je nadbiskupu Stepincu odaslano pismo lažno pripisano dru Prvislavu Grisogonu, Hrvatu - četniku, spominjući 80.000 Srba ubijenih i bačenih u jame kod Jadovna. Pri tome pogrješno pišu "Jadnikovo".

Dalje to pismo: "Talijani su fotografisali posudu sa 3.500 srpskih očiju te jednog Hrvata okićenog sa ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednog koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva reda srpskih jezika".

Druga je vrsta laži ona, da se u Gospiću od zatočenika proizvodilo sapun. To je stara engleska laž o Nijemcima iz Prvoga svjetskog Rata.

Valjalo je pobuniti Srbe a svijet uvjeriti da su ubijene mase ljudi tijela kojih više ne postoje. Tijekom rata to se nije moglo provjeravati a poslije se moglo, ali su na dnu bile kosti Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa je sve ostalo čista laž.
Promidžba se brzo raširila.
Brzojavku je sa sadržajem sličnim PseudoGrisogonu 24. srpnja 1942. poslao jugoslavenski veleposlanik u Ankari Ilija Šumenković premijeru Slobodanu Jovanoviću, u London.

21. prosinca 1942. g. četnička radijska postaja 'Karađorđe' zlorabi Pseudogrizogona čitajući mu dijelove uz napomenu: 'Ustaška zverstva najbolje se vide iz pisma Hrvata Prvislava Grizogona'.

Pseudogrizogona su travnja 1943. g. uočili službenici NDH, kao veoma pomodnu temu u Beogradu. Strojem je prepisan na ćirilicu, ali je napisan ijekavski (da bi se pojačalo dojam da ga je napisao Hrvat priznajući hrvatsku krivnju, iako je P. Grisogono tada pisao ekavski).

Zagrebački je Katolički list 1944. g. ukazivao na tu stravičnu lažnu promidžbu, koju je množila i varirala antifašistička genocidna udruga.

Svrha: motivirati genocid nad Hrvatima

Tobožnje Grisogonovo pismo pušteno je u optjecaj odmah. Zato on, odmah poslije izlaska na slobodu, u veljači 1942. g., piše skupini svojih jugoslavensko-četničkih drugova (R. Kneževiću, J. Banjaninu, M. Grolu i G. Angjelinoviću /ujaku Vesne Pusić/), osuđujući hrvatsko nezavišnjaštvo, ali ukazujući na štetnost prokazbe cijeloga hrvatskog naroda i Katoličke crkve: 'Te laži i falsifikati protrče kroz Šumadiju za nekoliko dana, toliko koliko je nužno da se izazove talas ogorčenja i zgražanja, a nestanu pre nego bi se moglo utvrditi da li su laži ili bar preteranost. Potsećam Vas kako je nekoliko dana po Beogradu kružio glas o nekom plombiranom vagonu sa natpisom ˝Svinjska mast za Beograd˝ a u njemu - otsečene srpske gave; onaj drugi o nekim ogromnim sanducima sa iskopanim srpskim očima. Svrha je bila (…) da se javno mišljenje usija do najvećeg potencijala, na način da ne bude više u stanju da se opre makar kakvoj sugestiji u pitanju otkuda zlo dolazi i gde zlu treba tražiti lek'.

Antifašistički 4. korpus (Lika, Banovina, Kordun), skoro 100% Srba, u novinama 1943. g. piše: 'krv za krv, smrt za smrt'. Kasnije se dopunjuje: 'svaku kap nevine krvi, (…) treba osvajač platiti potocima svoje pasje krvi'.

Vidimo da je 'osvajač' (a to znači i hrvatski vojnik, ali i drugi lojalan pripadnik Nezavisne Države Hrvatske) pas, da vrijedi toliko da potoci njegove krvi vrijede koliko samo jedna kap; i to svaka kap, antifašističke, u stvari srpske.

Antikrist Karl Marx napisa: 'S narodima je kao i s pojedincima - tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno samo uhvatiti za gušu, već valja i ubiti'.

Sovjetski antikrist Erenburg 1944. g. pisaše u novinama, što se prenijelo među Mesićeve jugoantifašiste: 'Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačkih žena. Uzmite ih kao zakonit plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu kojem se ne može oduprijeti'.

Đilas napisa članak "Sveta mržnja", kojim elaboriraše kako borce poticati na pokolje.

Svoju sam knjigu "Titova umjetnost mržnje" zaključio tvrdnjom da je 1941.-1945. samo na području današnje Republike Hrvatske u antifašističkim tiskovinama objavljeno najmanje 10.000 takvih članaka a u tiskovinama NDH najvjerojatnije nijedan.

U toj sam knjizi objavio i pjesmu antikrista Ivana Gorana Kovačića "Mrzimo vas":

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,

Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena.

(…)

Naše ljute guje

Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli

Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Četnici mnogo bolji od Mesića!

Veljače 1942. g. piše četnik Grisogono svoje odreknuće od Pisma i Alojziju Stepincu:

"Preuzvišeni! Prošlo je nekoliko dana da mi je došao pod ruku daktilografirani prepis pisma upućenog Vama, koje kola po Beogradu, a na kome, opet daktilografiran, stoji potpis Dr Grizogono (…) Kako ja niti sam to pismo sastavljao niti o njemu uopšte nešto znao, dok mi ga neki znanac nije pokazao, želim saopštiti Vašoj Preuzvišenosti da ja sa tim pismom nemam nikakve veze".

Dakle; Grisogono je brzo, odmah po izlasku iz zatvora, već u veljači 1942. dezavuirao to pismo.

Ono je vjerojatno napisano dok je Grisogono bio u zatvoru, a on ga je odmah po izlasku demantirao pravim pismom Stepincu, što naknadno službeno potvrđuju i Grisogonova kći i Nadbiskupijino tajništvo.

Suradnik obitelji Grisogono, dr. Vlastimir Stojanović tvrdi da je u širemu društvu, desetak godina kasnije, u krugu obitelji Pribićević, u Beogradu, saznao da je Pseudo Grizogona izdiktirao rođeni brat Svetozara Pribićevića - Adam.

I jugoslavenski komunist, šef ideološke komisije CKSKH, Ljubo Boban već 1985. ispravlja generala Velimira Terzića, a 1987. ponavlja taj ispravak, ukazujući na pismo - ispriku i odreknuće od Pseudogrizigona koje je sam Prvislav Grisogono još za Rata napisao Stepincu.

Da ne bi bilo zabune o stavovima Prvislava i Nenada Grisogona, evo što je kolovoza 1943. g. pisao Mladen Žujović, zapovjednik zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda Draži Mihailoviću: "Generalni sekretar: Grisogono Dr. Nenad, advokat, sin Dra. Prvislava, odličan u svakom pogledu, služi mi i kao oficir za vezu (pri mom štabu)".

Dr. Vlastimir Stojanović, bivši suradnik obojice Grisogona, ukazuje na zlorabe PseudoGrizogona, pa čak i kako iz njegove knjige preuzimaju tekstove od mnogo stranica te ih, bez oznake, skraćuju, prikazujući ih integralnim! Vrhunac je, kada su jedno izvješće od cca 20 stranica sveli na cca 3 stranice, bez oznake kratnje! To je kao da u rečenici "Ne ubijajmo ih" izbacite ono "ne".

Stojanović najjasnije zaključuje: "I, najzad, što je ovdje i najvažnije, taj izvještaj Grisogono nikada nije napisao. Izveštaj na kojega se autori pozivaju npisao je Berislav Angjelinović, svome bratu Grgi Angjelinoviću (to su četnici - ujaci Mesićeve ljubimice Vesne Pusić, nap. M. I.). U mojoj zbirci dokumenata to je pokazano na način koji ni u kojem slučaju, ni na koji način, ne može izazvati zabunu. No Živojinoviću i Lučiću bilo je potrebno to pripisati Grisogonu i oni su to, eto, bez i malo kolebanja i skrupula, i učinili. Nečuveno, ali istinito!".

Kako se spremao genocid nad Hrvatima 1990.-ih

Antifašisti su spremno preuzeli četničke laži o Jadovnom. Raspisaše se o tome i bez kakva dokaza.

Srpskopravoslavni duhovnici istakli su se pod naslovom 'Mošti vladike Nikolaja u otadžbini', kojom zgodom Atanasije Jeftić nije propustio povezati mit s Jadovnom: 'Preleteo si velikomučeničko Jadovno, Jasenovac, Glinu…'.

Talijanski mason i antikrist Marco Aurelio Rivelli ne zna hrvatski, ne poznaje relevantnu literaturu, nije radio na arhivskoj građi i pojma nema o elementarnim stvarima, a doktorira pišući o Alojziju Stepincu kao "genocidnome nadbiskupu".

On kaže i dosljedno ponavlja: 'logor Krušica' (treba 'Kruščica'), 'logor Đadovno' (treba 'Jadovno'), '25. aprila 1945, trupe Narodno - oslobodilačke vojske Jugoslavije' (treba 'Jugoslovenske armije'), 'Janka Simraka' (treba 'Šimraka'), 'Hrvatske katoličke crkve' (krivo), 'nadbiskup Božanić' itd.

A ipak obrani doktorsku disertaciju protiv Stepinca!!! Na toj obrani umiješaše se iz publike neki isusovci kritikom elementarnih neistina, ali Rivelliju antikristi priznaše doktorat. Dao ga je prevesti na francuski, a na hrvatski ga je 1990.-ih brzo prevela i tiskala jedna četnička obitelj iz Istre.

Još jedan Hrvat-antifašist, Krsto Škanata 1993. g. za srpsku televiziju uređuje jako dugu lažno dokumentarnu emisiju, popraćenu krivo tumačenim slikama, filmovima glumatanjem itsl. (Dunav film: 'Bog i Hrvati', 1993. g.). Vidimo; napadaju se katolicizam i hrvatstvo.

Tako laže i o pravoslavnoj materi koja u Gospiću kod ustaša traži svoga sina, povevši sa sobom 12-godišnju kćer: 'Uzeše joj ćerku. Na majčine proteste, krvnici kao da su hteli da je uteše, dali su joj jedan mali zavežljaj. Žena mišljaše da je neki mali dar. Otvori ga i pade u nesvest. Unutra su bile oči njenog sina. To se dogodilo u Gospiću a žrtva se zvala Dukić Imao je 16 godina'.

Sve izmišljeno i lažno a dobra podloga za onu četničku tvrdnju o 3.500 iskopanih očiju, koju Škanata pri tome razrađuje!

Stožerna su mjesta Škanatinog igrokaza bajke o Jadovnu i o starcu Vukašinu u Jasenovcu. TV je svojim umjetničko-promidžbenim sredstvima i činjenicom da je državna, dakle dužna poštivati istinu, djelovala stravično.

Glavni je Šešeljov četnički promidžbenjak Vjekoslav Radović (mati Hrvatica, otac vjerojatno Crnogorac, iako ih ima i Hrvata). On je 1991. izmislio bajku o 40-oro srpskih beba zaklanih u Vukovaru. Koliko je Hrvata pobijeno zbog te laži? Koliko stoga što antifašisti već skoro 60 godina tako lažu o Hrvatima?

Spremaju nam novi genocid!!!

Zločinac Stjepan Mesić nije slučajno krenuo u Jadovno, tragom Pseudogrizogona i pisma Stepincu!

Jadovno je gluplji, raniji vid laži o hrvatskim zločinima. Bio je rat, pa se nije moglo istraživati kraške jame. Nakon Rata nisu antifašisti ništa ni pokušali istražiti, znajući da lažu.

Početkom rata izmisliše još i to da su Hrvati od ljudi pravili sapun, što je glupi prijepis engleske protunjemačke promidžbe iz I. svj. Rata.

Trebalo je nekako dokazati da smo zločinci, a da se ne vide tijela žrtava, koja nisu postojala. O Jasenovcu slagaše da ih se pokapalo, pa ih i opet nisu nakon Rata iskapali jer preminuli u Taboru bijahu javno i pristojno sahranjeni, pa i u posebnim grobljima; katoličkom, židovskom, pravoslavnom i muslimanskom. Neoznačene masovne grobnice pune su Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa ih nakon Rata svaki put poslije eventualna iskopa odmah zatrpaše.

Onda izmisliše bacanje lješeva u Savu, što je kretenizam non plus ultra jer bi poticalo srpski ustanak i osvetu. Hrvatožderica Zora Dirnbach je u svome hrvatskim narodnim novcem plaćenom antifašističkom filmu čak upriličila i to da lješine iz Jasenovca plutaju zagrebačkim kupalištem, dakle 50-ak kilometara uzvodno! Pri tome je slijedila bolesnu maštu, također antikrista, Ivana Gorana Kovačića iz pjesme "Leševi putuju". Tek su pri svršetku rata, pod utjecajem laži o Auschwitzu, u Jasenovac smjestili nekakve izmišljene masovne spalionice ljudi, da ne bi morali dokazivati broj žrtava.
Kada god zabiše lopatu, iskopaše ostatke Hrvata i naših saveznika što ih antifašisti poubijaše bez suda!

To nikada ne prestaje. Novinar Paolo Rumiz priznaje da su vojnici JNA ulazeći u Vukovar poslije četnika našli 'u jednom podrumu čovjeka pribita za stol te zaklanu djevojčicu čije su oči stavljene u čašu', na što je jedan od njih poludio. Time posve neutralni Rumiz, ne znajući povijesni kontekst, svjedoči o pogubnosti antifašističkih laži.

Nijedan od u Haagu osuđenih srpskih zločinaca, makar i nakon nagodbe, nije propustio reći da je sva zla počinio svjestan strahota koje su Hrvati ili ustaše bili počinili nad Srbima u doba NDH. 99% tih zločina čista su laž, koja je omogućila genocid nad Hrvatima 1945. i kasnije te bogaćenje i pljačku što nad svježim hrvatskim lješovima čine Goldstein, Mesić, Pupovac i njihovi antifašisti danas.
Antifašističko je zlo počinilo genocid nad Hrvatima 1945., a terorizira nas I prijeti nam i danas.

Svijet se ne može dijeliti samo na fašiste i antifašiste.
A što je s nama, 99% normalnih?

Ako je fašizam totalitarizam, odvratan svojom nametljivošću i sve zahvalnošću, onda je antifašizam beskonačno gori jer u svojemu nazivu ima samo negaciju rabeći istu parolu; "tko nije s nama, taj je vrag i treba ga uništiti". Svatko tko nije zagrižen poput njega, antifašistu je fašist; i skrban otac, koji sinu brani drogu, i zabrinuta mati koja sprječava kćerin promiskuitet, umjetnik koji želi stvoriti i uljepšati, a ne samo srušiti i poružniti, duhovnik ili učitelj koji bi narod htjeli oplemeniti uzvišenim, nadljudskim, znanstvenik koji dokazuje istinu…
Mesić, koji uporno opravdava genocide nad hrvatskim narodom, želi i opet njime zaprijetiti, lažno okrivljujući cijeli naš narod i svakoga tko traži istinu.

Hrvatski list, 21. lipnja 2007.

Antifašistička koljačka promidžba - Profiteri jasenovačke laži

Piše: Mladen Ivezić, povjesničar

Hrvati - ljudožderi

Antifašist Zaim Topčić 1985. najavio je roman 'Ljudolovka Jasenovac' tvrdnjom da "svi glavni i epizodni likovi su autentični (...) Bitni događaji, problemi i konflikti su također istiniti". Roman je dobio antifašističke nagrade. Topićev lik, katolički svećenik u Jasenovcu, razmišlja: "Da lani nisam blagoslovio da mogu do mile volje piti krv zaklanih bandita, vjerojatno se ne bi toliko ostrvili da sada mogu jesti i ljudsko meso?". Topić o Hrvatima u Jasenovcu: "Jesu oni, naravno u masama kuhali masnije leševe novopridošlih". Topić o hrvatskoj predbožićnoj gozbi: "Krv navire u obraze: kakvo li je, od čega li je to neobično meso", "Premda je mlado kopile, jopet je vraški žilavo, majku mu banditsku! Ali, more se sasvim lipo, lad se dobro prožvače", "da je pečeni jadnik Splićanin i pravi Hrvat", "svoj zanos za kanibalizmom", "Iako je dalmatinski ilegalac-komunista baš lijepo pečen i pomalo bljutavo-slatkast...". Koliko je Hrvata 90.-ih ubijeno zbog ovakvih laži?

Latinova je emisija, isti Topčić. On pročita o NDH tekst pun činjeničnih neistina i posve lažnih sinteza. Provjereni antihrvati; Slavko Goldstein, Danijel Ivin, Nenad Popović, Tora Dirnbah, Saša Kosanović i sl. sa slugama hrvatske krvi, Petrom Strčićem, Šimom Šitinom, raspopom Oršolićem i sličnima odlučiše - ubiti istinu.

Uvodni Gojko Knežević iz Banja Luke prikaza kako je njegova snažna mati u Jasenovcu tukla ustaše...

Simptomatično, iznio je bajku o tome kako hrvatski vojnik neko dijete baca u zrak i dočekuje na bajonet (to je primijenio Žarko Puhovski u lažima o nepoznatome hrvatskome generalu iz 90.-ih, ali izvorno se radi o pravim zločinima Srba nad Albancima o kojima je kao očevidac javljao novinar Lav Davidović Bronštajn Trocki) i da su nekoj djevojci probušili grudi i ruke kroz te grudi provukli (a to je motiv iz srpske poezije te parafraza srpske pjesme "Skadar na Bojani").

Laže Knežević da su časne sestre u Jaski djecu tukle i da ih se trovalo u nekakvim kamionima cijankalijem. Radilo se o malim Kozarčanima koje su odmetnici u bijegu pred snagama reda vukli za sobom kao štit a onda ostavili, pa ih je hrvatska vlast spašavala. Tako se vlast našla pred više od 100 000 ljudi od kojih mnogi nisu imali kamo.

Laž je i o otimanju djece. Ona iđahu pravoslavnim obiteljima u Slavoniju ili na škrb po gradovima, a bolesna u Jasenovac i Jasku. Bilo je tužnih rastanaka jer su se mnoge majke prijavile na rad u Njemačkoj.

Nema u Haagu osuđena Srbina (i Plavšićke), koji nije rekao da je morao četnike ustrojiti, jer "se zna" koliko su Hrvati Srba u 2. sv. ratu poklali. U opisima tobožnjih hrvatskih nedjela iz 90-ih godina pronašao sam desetke doslovnih prijepisa iz antifašističke lažne literature o Jasenovcu.

Štrbac i Beograd su svoje lažne svjedoke podučavali iz knjiga antifašista o Jasenovcu!

Prijepisi vlastitih zločina

Desetljećima sam radio na tematici antifašističke koljačke promidžbe utvrdio tisuće takvih prerada tuđih u protuhrvatske laži. Ti su harangeri zločine koji sami slave i čine (kada Kraljević Marko jede djecu, kada iguman Stevan u 18. stoljeću /'Gorski vijenac'/ i Đorđe Petrović Karađorđe u 19. stoljeću deklariraju da su ili da će trećinu muslimana poklati, trećinu prekrstiti a trećinu prognati, kada Židovi po Jahvinoj zapovijesti istrijebljuju cijele narode itsl.) jednostavno pripisali - Hrvatima.

Tvrdim da svatko od nekoliko stotina objavljenih svjedočanstava na kojima se zasniva jasenovačka laž mogu prokazati kao unutarnje i vanjski nelogično i proturječno te - nemoguće. Njih su varirali u desetcima tisuća inačica.

U knjizi 'Titova umjetnost mržnje' dokazah da je funkcija tim lažima bila motivirati genocid nad Hrvatima. U knjizi 'Jasenovac/Brojke' utvrdih kako se gradilo jasenovačku laž.

Kako je doista bilo?

Razbijen u Srbiji koncem 1941., Mihailović štedi Srbijance i proglašuje da "treba čekati" a četnički ustanak širi šaljući pukovnika Uzunčevića i majora Rašetu popu M. Đujiću u NDH, potaći 'ovdašnje' četnike.

Prve su zločine u NDH nad Hrvatima počinili u povlačenju pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i mobilizirani Đujićevi četnici. Poglavnik je radi obrane naoružao narod koji je stvorio seoske milicije (tzv. divlji ustaše), što ponegdje uzvratiše zločinima nad nedužnim Srbima.

26.-28. lipnja Poglavnik stalno ponavlja proglas kojima demantira plan pokolja nad Srbima, tobože zacrtan za 28. lipnja (Vidovdan), te svakoga počinitelja takva djela, nad Srbima, unaprijed osuđuje na smrt. Židove proglašuje kolektivno krivima za proširbu takvih glasina.

Osnivaju se prijeki sudovi koji će, uz više stotina neprijatelja, osuditi i dati pogubiti najmanje stotinu onih, koji se prikazivahu režimskim ljudima.

U kolovozu članak 'započelo je bolno čišćenje' opisuje smjene i kazne nad ustaškim vođama koji su na terenu bili prekoračili zakone na štetu nehrvata.

Dohvatni četnici miruju - titoisti jedini potpiruju

Već u kolovozu/rujnu počeše pregovori i sporazumi. Do lipnja 1942. dovedoše do toga da su četnici od Banja Luke na zapad Poglavnika priznavali Vrhovnikom, NDH se obvezala izgraditi rijetke porušene pravoslavne crkve i otpustiti četnike iz zatvora i logora (pa i Jasenovca - masa potencijalnih svjedoka, ali masovnih zločina nije bilo!) te njihovim obiteljima plaĆati glavarinu dok se ovi ne oslobode.

U Đujićevu su stožeru dotle netragom nestajali Mihailovićevi izaslanici zaduženi ponovo podići ustanak u NDH. I Đujić je štedio svoje Srbe.

U Kninu cijelo vrijeme vijori hrvatska zastava, provode se hrvatski zakoni, a hrvatska administracija izdaje hrvatske dokumente, dok vojnu vlast održavaju Talijani i, ponekad pijani i lajavi četnici (zbog kojih se hrvatske civilne vlasti žale Talijanima, koji su odgovorni za ondašnju vojnu vlast).

Za velikoga župana Kninsko-bribirsko-sidraške županije Poglavnik je na četnički zahtjev postavio ustašu Davida Sinčića, Židova.

Sluge staljinizma, britanskoga imperijalizma i cionizma, anti-fašisti divljaju jer su zaduženi dizati ustanak. Njihov tisak četnike optužuje za izdaju srpstva, stalno lažući o tobožnjim strašnim hrvatskim zločinima (ali to su bajke o Jadovnu, zatvorima, nekim selima: laž o Jasenovcu dolazi na propagandni repertoar antifašista tek od 1943., kada se u svijetu počelo lagati o Auschwitzu). U isto vrijeme napadaju Poglavnika za izdaju hrvatstva četnicima. A ljudi su, ustaše, presretni dobitkom države, i Đujićevi četnici, vjerujući u povratak svoga kralja, jednostavno htjeli preživjeti rat.

Za Zadar, Pulu i Rijeku lažu Latin/Kosanović, a tu laž prihvaća Strčić, da ih je Pavelić predao Italiji, jer oni bijahu već pod njom 20-ak godina, voljom demokratske 'međunarodne zajednice'! Talijanima trebaše mir, ali i što slabije hrvatstvo. Zato osnuju MVAC (Milizia volontaria anticomunista) u koji uklopiše i (nedohvatne!) četnike istočne BH i Crne Gore, koji, ne bojeći se kazne od preslabe NDH i Talijanima zaštićeni, u nekoliko prodora čine strašne i masovne zločine nad Dalmatincima.

Poglavnikovo miroljublje

Poglavniku je cilj - mir, i to ne samo zato što Hitleru vojska treba za velika bojišta. Ustaše su, naime, svoje postigli; državu imaju; oduzeli su od 1918. g. doseljenim Srbima pljačkovinu i pravo na hrvatsko državljanstvo, a tjerati ih nije ni trebalo jer ih se stotinjak tisuća skoro podavilo u Drini, bježeći kriomice u Srbiju, dok ih se 200 - 300 000 tisuća gospodski, o hrvatskom državnom trošku prevezlo od Zemuna i Beograda u pristojnim putničkim vlacima.

Od lipnja 1941. u ustaškome 'Hrvatskom narodu' svakodnevno izlazi rubrika 'Svakome je pravom Arijcu čast služiti NDH' s popisima domaćih pravoslavaca ili onih što se doseliše od 1918. i ovdje sklopiše brak, koji prelaze iz kraljevske vojske u domobranstvo (koje u narodu dobi naziv 'Ministarstvo srpskih zetova'), zadržavajući vojne, generalske i sve ostale činove.

Poglavnik je u Saboru, 29 veljače 1942., održao dirljiv govor u kojemu je naglasio, da u NDH nitko nema ništa protiv pravoslavlja, da je vjera osobna stvar i da je jednakopravno i ne vjerovati u Boga; ali da SPC u NDH ne može postojati jer njoj vrhovnika postavlja svjetovni vladar Srbije pa je ona politička organizacija.

Mudri su pravoslavci prihvatili Statut HPC-a koji je posve isti kao i onaj SPC-a (u stvari prepisan), osim pitanja imenovanja vjerskoga vođe.

Svečanostni je potpukovnik ustaškoga zrakoplovstva Dušan Machiedo u travnju predvodio smotru voda postrojena u čast njegove Ekscelencije patrijarha HPC Germogena.

Staroga su Rusa, izbjeglicu pred komunistima, koji se stalno oglašavao umirujućim i konstruktivnim pozivima, antifašisti 1945. objesili; jednako kao i zagrebačkog muftiju - valjda zato što je antifašizam tolerantan?

Posebni antisemitizam

Protužidovstvo je u NDH bilo shvaćeno socijalno jer je ustaštvo bilo izrazito socijalistički nacionalni pokret; oštar prema svojemu, a kamo li tuđemu građanstvu i buržoaziji; kulturno i socijalno.

Sjajni članak Ive Bogdana o hrvatskom rasizmu već se 1942. godine izravno protivi skandinavskome (u Švedskoj se od 60-ih godina zakonski po eugeničkim i rasnim načelima na silu steriliziralo 60 000 žena) a time i Hitlerovom rasizmu, preuzetom od Engleza, što neke rase drže manje vrijednima i stvorenima za ropski položaj u kojemu ih držahu.

Članak ističe jednaku vrijednost i pravo svake rase slobodno živjeti na - svome. Ondje je ona potpuno svoja i najbolje se osjeća; klimatski, biologijski, krajobrazno, u flori, fauni i tradiciji itsl. Svjetski su odnosi: prijateljstva, šport, trgovina pa i turizam; tu je i najsvjetskija i najsverasnija ustanova - katolička crkva; ali je svakome njegovo prirodno stanište - najprirodnije.

Uz mnoge ustaške obiteljske sveze sa Židovima, valja znati, da je u vojsci NDH od kakvih 120 generala 28 njih bilo - Židova. Brzo se ublažiše stroge mjere izludžbe Židova iz javnoga života (umjetnost, novinstvo) i slobodnih akademskih profesija (liječnici i odvjetnici). Uostalom; glavni su Hitlerovi promidžbenjaci i filmaši bili Židovi.

Dolaskom antifašista poče u Zagrebu suđenje obitelji Schulhof, vlasnicima poduzeća 'Tipografija'. Tužitelji su toga oca i sina pitali; "Pa kako ste vi Židovi, mogli u svojoj tiskari štampati cijeli zagrebački ustaški tisak" (i to jako solidno; bez pogrješaka i odličnim tekstom i bojama, uz mnoštvo sjajnih fotografija pravoslavca Toše Dapca, kojemu to biješe najplodnije razdoblje i koji u NDH dobi prvu monografiju - komentar M.I.). Odgovor je bio; "Pa mi nismo čitali, mi smo samo tiskali". Antifašisti im sve oteše i osudiše ih na višegodišnje zatvorske kazne.

Stotine su Židova jednako koristoljubnih pobuda antifašisti jednostavno likvidirali. Tisuće su Židova pred njima pobjegle glavom bez obzira, znajući s kim imaju posla. Sve su ih antifašisti ubrojili u 'žrtve fašističkoga terora'. Cijelo je vrijeme u NDH postojala Židovska bogoštovna općina u Zagrebu, a ukinuli su je tek - antifašisti! Izbaciše ono 'bogoštovna'.

Ja sam prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Freiberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma.

Vlast je ljudska i glavna građanska prava garantirala svim podanicima, dok su puna građanska prava imali samo Arijci, ali i oni kojima se ona posebno priznaju. 1945. godine je poglavnik donio i zakonsku uredbu kojom puna građanska prava priznaje i svim Židovima i Ciganima.

Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor, dolažahu iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima.

O Jasenovcu - isključivo lažni svjedoci

Među pogubljenim Hrvatima bijaše i 10 ustaških stražara koji se u Jasenovcu udružiše sa židovskim grupnicima Dijamantštajnom i Špilerom te, kako su potonji imali propusnicu za cijelu NDH, kradijahu i prodavahu deponirane zatočeničke vrijednosti. Od početka 1942. nad svježim grobovima tih ustaša, među kojima i brata zapovjednika Ivice Matkovića, novi su stražari svečano i javno polagali prisegu da ničime ne će zlorabiti ovlasti. Često se stražarske postrojbe rotiralo, baš da bi se izbjegle zloporabe, moguće kada zasjednu.

Desetci tisuća vlakom se vozijahu uz Tabor, stotina je tisuća poslije Kozare utaborena u okolici, dok ih se nije porazmijestilo (Mato Lovrak napisa dječji roman o "malim Bosancima", a ustaški je tisak žestoke bukvice i prijetnje čitao onim građankama, kojima je teško skrbjeti o udijeljenoj djeci, kojima se ne sviđa njezin govor, ma o kojoj se vjeri ili crkvi radilo).

O Jasenovcu se sve znalo i vidjelo i zato se znatnije laži o njemu počeše uobličavati tek koncem rata, prvo izvan posavsko-slavonskoga područja (da im se ljudi ne smiju). Kasnije kada je i smijeh postao opasan, moglo se slobodno lagati.

Sigurno je najmanje 200 000 ljudi vidjelo jasenovački tabor tijekom rata; svaki je kutak bio vidljiv u svakome trenutku većemu broju ljudi; a samo je stotinjak smradnih profesionalnih lažljivaca bilo spremno o njemu lagati. 200 000 živih ljudi stiskalo je jezik, da nebi reklo istinu koja bi ugrozila antifašističku diktaturu.

Kako nastajahu lažni popisi žrtava Jasenovca

Latin i njegovi gosti; antihrvati i takvi kao što su Strčić, Šitin ili raspop Oršić, prihvatiše sve notorne laži na 'Latinici'. I to, da je Pavelić htio trećinu Srba poklati, trećinu protjerati a trećinu pokatoličiti (a baš su Poglavnik, dr. Artuković i Stepinac zabranjivali prekrštaje jer je državi trebala istinita evidencija, a Bogu lažni vjernici ne znače ništa).

Kao vrela za židovske žrtve; lijepo po godinama kada su ubijeni; po spolu i uzrastu, navedoše, i to u skoro svim knjigama, spis Blaževićeva "Javnog tužilaštva Federalne Hrvatske". Pronađoh to u Hrvatskome državnom arhivu; kad ono na početku svake košuljice jasno piše; "popis muškaraca (žena, djece, staraca), članova ŽBOZ, koji su 1941. (1941., 1943...) odvedeni u Jasenovac". I - ništa više. Ni govora o ubijenosti, ni govora da su ubijeni baš te godine, baš u Jasenovcu. Drugi spisi dokazaše da su radili i dalje, drugih godina, bili šefovi, a mnoge se može pronaći i u posljeratnome životu.

Antifašistima je bitno što više lagati. Oni su jednostavno ono "odvedeni" prikazali kao "ubijeni te godine u Jasenovcu" i to uključili u "optužnicu Pavelić-Artuković", optužujući tu dvojicu Hrvata za sva nedjela NDH pa i, izrijekom za Jasenovac, JT imenom, prezimenom i svim osobnim podatcima (kako jedino i valja) spominje malo više od 5 000 žrtava. A svijet im nije ni to priznao!

I napišem da su lažljivci, lupeži, profiteri laži, i da su lagali uvijek i opet će lagati.

Oni me neće tužiti!
Ne - njima je dovoljno biti svaki dan koliko god žele na televiziji, radiju i u novinama; osobno ili putem slugu! Sad i u škole uvode obvezu slušanja laži o tzv. holocaustu !!! A moje knjige usudiše se prodavati samo dvije knjižare!

Životni uvjeti

U taborima nisu osuđenici nego sumnjivci. Sabirni su tabori blag obzir; više nadzora nego kazne nad sumnjivcima. U taborima se ustrojuje unutarnja uprava. Stražari u tabor načelno nisu smjeli ulaziti, baš da bi se spriječilo samovolju. Red su održavali grupnici; sami zatočenici. Vlasti bi dolazile kod većih proslava i amnestija (riječ je o tisućama svjedoka, koji nisu kasnije htjeli lagati, pa za njih ni ne znate). Stotine su i razmijenjivane. Tisuće su otpuštene protjekom kazne. Rjeđe bi iz Jasenovca uzimali zatočenike za strijeljanje u svojstvu talaca.

Dobro odjeveni zatočenici su u Jasenovcu jeli dobro i redovito. Ambulante i stacionari bijahu prepuni; bolesnika i sabotera, po njihovu priznanju stalno po 20%!

Židovski, komunistički i ostali paketi potvrđuju da se zatočenicima slalo luksuznu robu. Međudržavne pa i Crvenoga križa, koje redovito predvode Židovi, inspekcije bijahu česte.

Zatočeničke sabotaže

Zatočenici bježahu, povremeno ubijajući pri tome stražare. Krali su i opskrbljivali partizane. Sabotirahu gdje god su mogli; imajući partijske ćelije u svakoj baraci.

Vlastima su židovski liječnici više puta podvalili epidemiju tifusa lažući da će svaki bolesnik biti ubijen. Vlasti su u Jasenovcu liječile i ranjenike i tifusare spašene s Neretve i Sutjeske, gdje su im antifašisti ostavili oružje, ne bi li izginuli kao zaštitnica, iako su imali pravo na predaju, a komunistički su liječnici i zatočenici krali lijekove i hranu te ih slali u šumu. Trač i panika širili su se namjerno.

Vjerska služba

Pripadnicima svih državno priznatih vjera i crkava osiguravala se vjerska služba a Židovima se nije branila. Pravoslavcima je u Jasenovcu vjersku službu vodila HPC.

Poslije rata poubijaše 28 njezinih svećenika, pa i Spiridona Mifku, zamjenika patrijarha Germogena. Mifka da je, otprilike "pomagao ustašama i sudjelovao u klanju Srba u Jasenovcu". Tipično antifašistički; gdje je god neki pop, tu je fašizam. Umjesto da se Mifkina nazočnost prizna dokazom da nije bilo namjernih masovnih zločina, oni su ga jednostavno proglasili zločincem i - objesili.

Neki časni a nepoznati svjedoci

U taboru je bio ustrojen bogat športski i umjetnički život. Osobno sam prepoznao (pok.) gospodina Milu Đurđevića, odlična svirača, Ciganina, koji je u Jasenovcu, osobito od Nijemaca, što su onamo dolazili na koncerte, zaradio najviše u životu.

Dva mu sina, Đuro i Pero, svirahu u "Prosvjetnoj bojni", a kasnije u Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru RTZ. Pero mi je pričao da mu je 60-ih prišao jedan liječnik i razdragano viknuo: "Gospon Đorđević, kaj se vi mene ne sjećate? Pa mi smo skup' bili u Ustašama". Koncem rata je, naime, i "Prosvjetna bojna' dobila iste - ustaške odore.

Upoznao sam i sjajna svjetskoga gospodina, (pok.) dr. iuris Zvonka Cebala, predratna komunista iz Brčkog, čije je ime na skoro svim zapisnicima o pregovorima partizana s Hrvatima za razmjenu zatočenika. Formalno i sam zatočenik, Cebalo je imao atomobil s vozačem i putovao cijelom NDH. Pričao sam da ga je više puta s toga prozvao "Hrvatski narod" a onda su vlasti, za kaznu, upravnika Lepoglave (gdje je također bio neko vrijeme) poslali na istočnu bojišnicu, gdje je i poginuo. Cebalo je nastavio pregovarati i - trgovati. Nikada nije spomenuo nijedan incident u Jasenovcu.

Pročitavši moju knjigu "Jasenovac/Brojke", obratio mi se i g. Šoštarić, pripadnik USAOH-a, doveden s druzima listopada 1944. u Jasenovac, samo pri dolasku dobrano izudaran, posve slobodan u kretanju Taborom, vidio sve što se dogodilo, kaže da je u tih šest mjeseci (za koje se tvrdi da su najgora razdoblja), ondje život izgubilo (ne računajući žrtve 'savezničkog' bombardiranja) ne više od 30 (trideset) ljudi.

Predratni komunist, liječnik, kasnije radio za Udbu, otac moga prijatelja, proveo je tri godine u Jasenovcu, imajući spoznaje o svemu. Sinu je govorio da bi u 6 mjeseci jednom stigao nekakav vagon s nepoznatim ljudima, koji bi prespavali i otišli dalje, pa se poslije pričalo da su ih ustaše sigurno ubili. Videći dokumente koji svjedoče da su mu u samo 2 mjeseca čak pet puta popravljali zube (dok se vojsci uglavnom vadilo), sin mu je rekao: "Pa ti si u Jasenovac išao popraviti zube".

Mati je moga kartaškoga druga, s 15 godina, kao komunistica, bila osuđena tri mjeseca raditi kod jedne seljačke obitelji, a samo prespavati u Taboru. Poslije ju otpratiše kući.

Poglavnik je govorio da Jasenovac nije bio odmaralište, ali ni mučilište. Novine su rado pisale o zatočenim neprijateljima. "Njihov je rad bio politika, a sada je njihova politika - rad".

Pozor! Ovo nije izvedba dojmova putem malobrojnih lažnih svjedoka! Oni su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni s druge; antifašističke strane; ljudi neskloni NDH i svakako njene žrtve.

Kako se kalila laž

"U ratu je istina toliko dragocjena, da ju treba čuvati straža laži", izjavio je jedan od glavnih huškača na 2. sv. rat, Winston Spencer Churchill. Treba poznavati antifašističku ratnu promidžbu i njihovu svijest o potrebi da se nad Hrvatima, Nijemcima i Japancima, a ponegdje i Mađarima počini genocid. Američki su filmovi i publikacije Japance proglasili nižom vrstom; životinjama, a to su radili i Sovjeti, posebno njihovi Židovi (Staljin je Ilju Ernburga morao zaustaviti zbog njegove krvoločnosti) protiv Nijemaca te cijela antifašistička masa Kraljevine Jugoslavije protiv Hrvata.

Kako se laž utvrđuje kao istina, ilustrirajmo neutralno! O američkome imanju atomske bombe jugoslavenska je javnost obaviještena tek sredinom 1947. godine; dvije godine nakon njezine uporabe. Do tada se tvrdilo da je Japan kapitulirao zbog SSSR-ove objave rata, kolovoza 1945. Dakle; "naš komunist je moćan", a ne "kapitalisti imaju strašno oružje". Kasnije nitko nikoga nije prozivao za laž !!!

Od vremena kada se za upite o antifašističkim lažima glavu gubilo, valjalo je prijeći u doba čvrste ali mirnodobske Jugoslavije, izgrađene genocidom nad Hrvatima, Nijemcima, Mađarima, Talijanima i muslimanima s područja NDH te Albancima, Makedoncima, Bugarima i Turcima iz drugih dijelova propale Jugoslavije. Ljude se valjalo nekako uvjeriti da je 'pax titoistica' barem najmanje zlo, koje nas je moglo ščepati. Zato je trebalo napuhati hrvatske zločine. U 'Jasenovac/Brojke' pokazao sam metodologiju uzajamne izgradnje uvjerljivosti kvantitativne i kvalitativne laži o žrtvama Jasenovca. Prvo se tijekom rata i kraćega poraća objavilo da je ubijenih bilo 500 000 - 1, 400 000. Lagalo se o istrjebi - masovnoj (prvenstveno Srba) te cijelih naroda (Židova i Cigana). Tome je odgovarala potreba da se Srbe, kao jugodržavotvorce, iz četnika prebaci u antifašiste i da se vlast centralizira. Milijuni na toj laži stekože povlastice!

Istina je bila drukčija; Srbi su u stotinama tisuća odlazili u Njemačku raditi za odličan novac (svakodnevni bijahu oglasi u srbijanskim novinama s općinskom zahvalom za novac šo ga radnici šiljahu u rodna mjesta, a u NDH je, uz mudru privolu vlasti, oko 250 000 Srba tako izbjeglo i novačenje za domobrane, i za partizane i za četnike). Uplašeni od najavljenoga antifašističkoga pokolja svih takvih, oni se prikazaše žrtvama.

Hrvatima se glave punilo lažima o milijunu poubijanih. Zbog pravne nesigurnosti i straha od antifašista, to se nije moglo provjeriti. Golema brojka pojačana tvrdnjom "pa ako je i pola milijuna strašno je".

Kako bi se uglavilo laž o brojci, počelo se proizvoditi lažne svjedoke; baš kao onoga Kneževića iz 'Latinice'. Metoda je bila; 'to gore laže, to bolje'. Uzelo bi se kakvu histeričnu babu ili paranoičnoga antifašista, koji bi se uživjeli u svoju laž. Tu se mesarilo malu djecu, ljude jelo žive ili prije žive peklo, pa onda jelo, pilo krv; bilo iz bačve, bilo izravno iz vene... Tako su gluma tih lažnih svjedoka i hrvatski katolički osječaj za čovjekov, osobito dječji, život nadjačavali logičku kritiku, kojom se lažljivca razotkriva.

Sve su nelogičnosti nestajale skrivene iza one brojke od jednoga milijuna ubijenih. Logika jest; ako su Hrvati ubili milijun, nije isključeno da su pri tome pili ljudsku krv i jeli ljudsko meso. I obrnuto, narodu koji svoje protivnike jede ne treba ni dokazivati da ih je ubio 700 000 ili milijun. Tako je izmišljena masa žrtava izrodila uvjerljivost laži o izmišljenoj strašnosti postupka. Kada se počela rušiti brojka od 1 000 000, jer nitko nije dokazao ni njenu tisućinku nastavilo se vjerovati da je žrtava moralo biti strašno mnogo jer su Hrvati činili - tako strašna pojedinačna djela, pa i jeli ljude i pili im krv. Sada je laž o sadističnosti pojedinačnih zločina održavala laž o visini ukupne brojke žrtava! Na upit gdje su drugi svjedoci, antifašisti pronađoše prvu laž; svi su ubijeni.

Na upit gdje su ostatci 700 000 izmisliše dva izlaza; Piccillijeve peći (to je po uzoru na laži o krematorijima u Auschwitzu) i - u rijeku Savu. Činjenica je da su na ušću Save u Dunav komisijski vadili mnoštva lešina, ali tek u svibnju 1945., kada su antifašisti zauzeli Slavoniju i ondje poklali tisuće ljudi, iako je Beograd pod partizanima bio od listopada 1944. Piccillijeve su peći bile pokušaj krematorija za umrle tifusare i nisu mogle dnevno spaliti više od desetak ljudi. Radile su samo eksperimentalno mjesec-dva.

Ipak, hrvatski je narod ostao pod strašnim pritiskom kombinacije kvantitativne i kvalitativne laži koje se uzajamno nadopunjuju. Svaki pokušaj kritike naišao bi na nove histerične, dramske laži i - etiketu antisemitizma itsl.

Perverzna izopačenost Latinove i antifašističke logike

Oni javno rezoniraju; "mi jesmo poklali Hrvate, ali nismo krivi za pokolj, nego je krivac Pavelić, koji je Hrvatima govorio da ćemo ih poklati i onda utekao". Suludo! U stvari time priznaju da je Pavelić imao pravo; trebao je bježati jer antifašisti doista jesu planski klali. Tko je bježao dovoljno brzo ili tko se probio - ostao je živ. Mi - Hrvati možemo raspravljati o Pavelićevoj hrabrosti, taktici itsl., ali to da ubojice ekskulpaciju nalaze u činjenici da su žrtve bježale i da su znale da će ih poklati, to je moguće jedino u Mesić-Goldsteinovome feudu.

Najgori zločin u povijesti nad hrvatskim narodom počinio je antifašizam, on je ab initio zločinački jer je bio usmjeren tome da se genocidom nad Hrvatima stvori unitarna Jugoslavija predvođena državotvornim srpskim i slovenskim narodom.

Zapis sa foruma...

U Jasenovcu je stradalo oko 2000 ljudi

Postoje točni podaci iz NDH o broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje:

U radno-popravnom logoru Jasenovac je pobijeno svega 56 neprijatelja hrvatske države, koji su s pravom ubijeni jer su bili kriminalci, te 48 pripadnika Ustaške Obrane, i to zbog zlostavljanja logoraša. Također, logoraši su pobili 26 pratećih stražara Ustaške Obrane, i čak nisu bili kažnjeni zbog toga jer se stražari nisu pridržavali uputstava. Oko 1500 ljudi je umrlo od neke nepoznate bolesti koja je harala logorom. Oko 600 logoraša i 120 Ustaša je poginulo tijekom britanskog bombardiranja logora, a piloti su bili pripadnici jugoslavenskog kraljevskog zrakoplovstva iz Egipta, koji su 1944. nakon amnestije za četnike prešli u partizane.

Također valja napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara kraj sebe, neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim zatočenicima bio je priznat status "RATNOG ZAROBLJENIKA", što je vlada NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili na to.

Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima.

Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti, koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način.

Valja napomenuti da su istraživanja o stradanjima u Jasenovcu prekinuta jer su na žrtvama nađene domobranske uniforme, čizme i odličja. Mi zahtijevamo da napokon ponovno počnu iskapanja u Jasenovcu, kako bi se možda neke od ondje pobijenih Ustaša, domobrana ili hrvatskih civila moglo identificirati, te kako bi ih njihovi najmiliji mogli dostojanstveno pokopati, umjesto da leže u jednoj od preko tisuću masovnih grobnica koje su napunili partizanski "osloboditelji".

DOSTA nam je komunističkih, židovskih i srpskih laži, neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu!

Domobran

dragovoljac.com

ISTINA O JASENOVCU

Evo još jednog svjedoka o židovsko-srpskim lažima kad je Jasenovac u pitanju. Ali, nisu to samo njihove laži, jednako ili još gore lažu i 'naši' političari sorte cige-mesića i ostale srodne mu klateži!

Dragi Damire i Marija,
Da smirim svoju dušu prije nego odem sa ovoga svijeta, moram ispovjedati jedan dogodjaj iz 1944 a koji je, po mom mišljenju važan prilog za utvrdjivanju istine o logoru Jasenovac.
Te sam godine, negdje u jeseni, putovao iz Karlovca u Zagreb.
Na raskrižju pruga, tada u Horvatima, Karlovac-Zagreb i Sisak –Zagreb, vlak je stao i ja sam izašao iz vagona da izvidim razlog.
Opazio da vlak koji je dolazio iz Siska isto tako stoji.
Putnici jedne i druge kompozije izmješani, raspravljali su o mogućim razlozima tog zastoja.
U tom komešanju spazim mog dobrog prijatelja dr.Milana Spitzera kojega sam poznavao dugo godina.
Kao liječnik, ali naročito kao istaknuti nogometaš i član Concordije, bio je poznat u cijelom tadanjem Zagrebu.
Pozdravili smo se srdačno a slijedeće logično pitanje bilo je – odakle dolaziš i kuda ideš?
Dr. Milan Spitzer odgovorio mi je slijedeće:
“Dolazim iz JASENOVCA.
Dva puta tjedno putujen u Logor kao službeni liječnik da pregledam bolesnike i da im utvrdim bolest i propišem lijekove”.

Argument A:

Dr.Milan Spicer je bio zagrebački ŽIDOV i slobodno je živio kroz cijelo razdoblje NDH sa ženom i kćerkom (žena Seka Rosenfeld, školska kolegica moje sestre).

Argument B:

Ako je logor Jasenovac služio samo za likvidaciju nepodobnih (u tadašnjoj Hrvatskoj), čemu trošiti na liječnika, liječnje I lijekove logoraša? I to koncem 1944. kad je rat bio na izmaku!

Argunent C:

Dr.Ante Ciliga u svojoj knjizi “Sam kroz Evropu”, spominje (za njegova boravka u logoru) dr. Spitzera kao “vanjskog liječnika” logora Jasenovac.
Jasenovac je postojao kao logor, iz kojega su izašli čili i zdravi mnogi znani i neznani.
U njemu je bio Maček, Vladimir Velebit pa i sam Ciliga.
Uprava Logora bila je u cijelosti židovska, sa zloglasnim židovom Winerom na čelu.
Ivo Heinrich, židov, šef proizvodnje Logora, bio je prisni prijatelj dr. Ante Pavelića, organizirao je i financirao njegovo putovanje (i cijele obitelji) u Argentinu, gdje je i sam živio.
Imao sam prilike u Argentini da upoznam njega i njeguvu suprugu.
Jasenovac je u danasnjoj dimenziji monstruozna laž!
Treba dakle uzeti lopate u ruke i iskopavati leševe tih 600.000 “svirepo pobijenih srba i židova” da se konačno ustanovi koliko ima “stanovnika” ta “Najveća srpska Metropolis” pod ledinom!
A to je posao forenzičara a ne Stipe Mesića i Josipovića.
Uz srdačni pozdrav Tebi i Mariji - Kazimir.

Hvala na čestim i vrlo interesantnim Tvojim člancima koji su uvijek izvrsni!

Bs.As.28/5/10.

Hrvatski list

Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu nakon čga završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. Kao duhovni pomočnik, kapelan, djelovao je tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s time završio je i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. radnjom „Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,“ U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u Nadbiskupskom arhivu.

Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?

To je očevidno. Zamislimo si slučaj, što i nije tako teško nakon haškoga suđenja, da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu. To zasigurno ne bi bila objektivna istina, već pristrana istina jedne strane, u ovom slučaju obtužbe. U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi. Kao pobjednici izišli su na kraju rata partizani, pod vodstvom komunista. Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i maknuli s javnosti. Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti su držali vlast na diktatorski način, koristeći zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu. Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga, poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje ratne protivnike i neprijatelje, kako im u mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati vlast. Iz takve svoje nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima, ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli nesmetano vladati „svojom“ državom.

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Nema zaokreta, treba samo reći istinu

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

To nije lagani posao, jer je u svijest i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen komunistički stereotip o tome kako su partizani i komunisti „dobre crvenkapice“, a ustaše i oni koji su se borili za Hrvatsku, „zli vukovi“, koljači, mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata. Samim time će sva ona „istina“, koja niječe Hrvatsku, odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u hrvatsku svijest.

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Logor ili sabirno polje Jasenovac je tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac, treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima, Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No, nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom 1900. bili poraženi i prešli u gverilski način ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja, te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku, sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom. Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat. Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga. Do tog smo stanja došli protokom vremena. No, činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984. godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve komunističkoga terora, te nikada nije objavio rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski vojnici završili su svoj križni put 1945. godine upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save. Sjećam se da sam 1984. čitao u „Vjesniku“ kako je započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle, najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici, subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek pod zemljom.

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Radi se o brojci koja nije ništa drugo nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000 žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor, našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No, dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim drugačija od one koju nam servira velikosrbska ideologija.

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Hrvati imaju kao i svaki europski narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a danas su pozvane na demokratski način međusobno se nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i Pribićevića i Račana i sve političare i politike lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti, npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost.

Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Srb je hrvatsko mjesto u kojem se tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske, četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti četnici prešli na stranu partizana i nakon rata zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela. Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi sakrili svoja zlodjela.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

To je očevidno dugi i trajni posao svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske. Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini, koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi znamo kako sudovi, počevši od jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i donose presude u skladu s važećom politikom i vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se, dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u lažima ovosvjetskih moćnika.

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale države Jugoslavije, što je svima poznato.

Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost. (Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)

Podsjetnik...

Istina o Jasenovcu, ratnom logoru NDH

Tada kad su srbofašistički i jugokomunistički ustanici dizali ustanke protiv NDH, Vlada NDH bila je prisiljena organizirati ratni sabirni radni logor u prikladnome području Jasenovcu, koji je počeo s radom početkom 1942. godine i postojao je nešto manje od tri godine. Prema zapisničkim podatcima kroz taj logor tijekom njegova postojanja prošlo je 18.600 (osamnaest tisuća i šest stotina) osoba. To je jasno prikazano i na Zagrebačkoj televiziji u vrijeme "Hrvatskog proljeća", a o čemu argumentirano istu brojku navodi i jedan od preživjelih čuvara Jasenovca Ilija Barbarić u svojoj knjizi "Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime", izdanoj u Splitu 2010. godine.

Radi se o svim sačuvanim zapisnicima onih koji su prolazili kroz ratni logor NDH Jasenovac. U svojim zapisima hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga u jasenovačkim zapisima pored ostaloga piše i ovo:

"U Jasenovcu logorsku 'upravu' držali su Židovi. Oni su bili 'unutarnja vlast'. Pri službenom antisemitizmu režim Pavelićev tu izgleda nevjerojatnim. I mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no takva je bila stvarnost. Ta činjenica već sama po sebi govori da Pavelić u svom držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom, mističnim antisemitizmom kao Hitler, nego običnim političkim računima. A sa stanovišta stvarne političke snage Židovi su doista bili u Hrvatskoj njegov najmanje važan i opasan protivnik. Neprijateljem broj 1 smatrali su Pavelić i Ustaše - Srbe. Židova je bilo u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu raspoređeni od najvišeg do najnižeg mjesta, no uvijek važnog i korisnog za proizvodnju i hod poduzeća, od logornika do kravara. Oni su držali bez izuzetka sva najviša mjesta logorske uprave. Tek na srednjim i nižim položajima bio je po koji katolik i pravoslavac."

A zanimljiva je i prisega članova Vlade NDH. Iz govora Poglavnika NDH, 15. travnja 1941. godine izdvajamo:

"Svi ovi, po meni imenovani, ministri prve hrvatske državne Vlade, položit će prisegu koja je od njih svih potpisana. Pod jedno će, kao i ja, potvrditi da će navesti svu svoju imovinu kao i svu imovinu svoje žene i djece, kao i način kako ju je stekao. Nadalje će se pozivom na položenu ustašku prisegu, to jest pod prijetnjom smrtne kazne, obvezati da se ne će baviti nikakvim privrednim poslom, niti će bilo kojim načinom stjecati kakvu imovinu dokle god budu vršili od države im povjerenu službu."

Mate Ćavar

Zagreb, 22. travnja 2012.

Govor Sotone u Jasenovcu

Laž je oružje Sotone, a ono što smo danas čuli u Jasenovcu na tobožnjoj komemoraciji, je strašno i nepojmljivo za normalan hrvatski um. Toliko bestijalnih laži izrečenih na jedan jezovit, okrutan i hladnokrvan način, ne, to nikako ne može biti djelo čovjeka, to progovara Sotona. Sotona koja udobno živi od Hrvata i od njihove krvi, a udobnost joj je zajamčena sve dok se ne raskrinka ta njezina strašna laž o Hrvatima kao zločincima.

Da, Jasenovac je jedna velika laž, koju do bestijalnosti pothranjuje antihrvatska Sotona prikazana danas u likovima djece čiji su očevi, majke, babe i djedovi nemilosrdno poklali razoružanu hrvatsku vojsku i civile. Neka ocvala gospođa, koja se predstavlja kao predsjednica Savjeta, tvrdi da je tamo poubijano preko 20.000 djece i 62.000 odraslih, sve to kaže ne trepnuvši. Nemoguće je u ovomu članku raskrinkavati te strašne sotonske laži, ali preporučujemo tim mentalnim i fizičkim zločincima, neka pročitaju knjigu mr. Mladena Ivezića, „Jasenovac brojke“, koja donosi istinu o Jasenovcu iz njihovih, zločinačko-partizanskih izvora. Tu su citati iz pedesetih godina, kada se drugovi još nisu dogovorili i uskladili laži o Jasenovcu. Ništa od ovoga što danas tvrde Josipović, Milanović i ta gospođa nije istina, sve je laž, osim pogibija u samom proboju.

Postavljamo tim izrodima nekoliko pitanja. Zašto su partizani Jasenovac zatvorili tek 1949., srušili sve objekte, i uništili arhiv? Zašto se na popisu žrtava Jasenovca nalaze žrtve koje su pogibale na drugim mjestima i to uglavnom od ruke Srba i partizana, a takvih je velika većina!? Zašto se prešućuje da je Jasenovac bio radni logor, da je imao bolnicu, uređeno groblje i škole za izučavanje raznih zanata? Židov dr. Milko Riffer je bio ravnatelj bolnice u Jasenovcu, liječio logoraše i davao im poštedu. Ako je to bio logor za egzekucije, zašto bi se liječilo logoraše i davala im se pošteda, pa ga se nakon toga strijeljalo, to nema nikakvoga smisla. Zašto njihov Maršal nikada nije bio u Jasenovcu? Čak ni on nije vjerovao u te bestijalne laži, zato nije bio.

U Jasenovcu je bilo strijeljanja i vješanja i to nitko ne osporava, ali za strašne laži koje šire bolesni mozgovi, nema niti jednoga dokaza ni svjedoka. Ima svjedoka koji potvrđuju da je nakon suđenja obješeni logoraš znao stajati tako po nekoliko dana kao opomena, a tako je strijeljano i deset ustaša koji se nisu držali propisnika u logoru. Ali nema svjedoka za ono što tvrdi Sotona, da su ubijana djeca, da su logoraše masovno mljeli i od njih radili sapun. Toga se samo nečastivi može sjetiti i to podvaljivati Hrvatima. Onaj tko to radi ne želi mir na ovim prostorima, taj zaziva nove sukobe, a ako se Crvena zmija ne urazumi, narod će se s njome vrlo brzo znati obračunati.

Dolje komunističke Sotone, dolje Crvena zmija koja preglasno sikće. Njima Jasenovac ne služi za komemoraciju za mrtve, nego za pljuvanje po živima. Stoga mi izražavamo pijetet prema svim ubijenima Srbima, Židovima, Hrvatima i ostalima bez obzira gdje su stradali i od čije ruke, i molimo Boga neka oprosti ovoj Sotoni koja koristi mrtve duše za svoje prizemne ciljeve.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a

broj posjeta: