Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!

ISTINA O JASENOVCU




(Iz knjige Marijane Cota Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost)

Postanak logora Jasenovac

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije.)

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike - slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. ...


Fokus, 27.5.2005.

KADA ĆE SE SAZNATI ISTINA O JASENOVCU?!

"Uočavanje različitih događaja iz naše nedavne prošlosti spada u nužne zadatke javnoga života. Međutim, Jasenovac je opasan za Hrvatsku jer je oko njega stvorena politička legenda koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata poslužila za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, a nakon komunističke pobjede za brutalno uništavanje politički aktivnih dijelova hrvatskoga naroda i za opravdavanje nasilnog uključivanja Hrvatske u Jugoslaviju.

Pod imenom Jasenovca stvorila se argumentacija o zločinačkom značaju NDH i Ustaškoga pokreta koji je za vrijeme rata izdvojio Hrvatsku iz Jugoslavije... Uništena hrvatska država i rascjepkane hrvatske zemlje na silu uključene u Jugoslaviju onemogućile su hrvatskom narodu da izvrši potreban ispit savjesti, jer za taj je potrebna sloboda.

Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jugoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. g. kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i stvorila novoga socijalističkog, jugoslavenskog čovjeka...

U takvom ozračju stvorena je slika o hrvatskoj prošlosti, koju je Jugoslavija nametnula ne samo novim naraštajima nego i međunarodnoj zajednici kao dogmu, i na koju se pozivaju svi koji bi željeli obnoviti Jugoslaviju ili bar staviti Republiku Hrvatsku pod svoje političko tutorstvo." (Dr. Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005, str. 343-345).

Hrvati se moraju suočiti s činjenicima i govoriti istinu pod svaku cijenu, jer sloboda nema cijenu. Konačna demistifikacija jasenovačkih zločina jedno je od najvažnijih pitanja.

O tomu za Fokus razgovaramo s isusovcem prof. dr. Vladimirom Horvatom.

* Patre Horvatu, Jasenovac je vječna tema za neprijatelje slobode hrvatskoga naroda. Što danas stvarno treba reći o Jasenovcu?

- U području Jasenovca bilo je nekoliko industrijskih postrojenja. Lazar Bašić, Srbin, na tom je području imao CIGLANU - u njoj se proizvodila opeka i cigla s inicijalima L.B. Toga se još neki ljudi sjećaju. Kad je Lazar umro, CIGLANU je preuzeo njegov sin. Tu je bila i tvornica lanaca - LANČARA, ljevaonica zvona - ZVONARA - i velika PILANA. Ta je industrijska zona bila uz samo mjesto Jasenovac. Ustaški logor koji je formiran na nacionaliziranom industrijskom kompleksu obitelji Bašić i ograđen žicom bio je radni logor. Tu su radili i mnogi slobodnjaci koji su vani obrađivali polja lokalnoga stanovništva itd. I onda su 1942. ustaše dale izgradili ZID - od cigle iz CIGLANE. Bio je visok oko tri metra, debeo oko 70 cm. Logor je tada zatvoreni prostor, ali i dalje radni - logoraši i dalje rade i u logoru i izvan njega. Međutim, kad je došla 1945. - 22. travnja - proboj logoraša - broj onih koji sudjeluju u proboju je malen - logor je spao na minimum. Bježalo je oko 120 logoraša, spasilo ih se sedamdesetak. Dakle, to je taj problem što se tiče broj logoraša.

* A njihov nacionalni sastav?

- Ja sam nekoliko puta išao tamo u studijski pohod. Doznao sam da su 1941. g. ustaške vlasti sve lokalne Srbe s područja Jasenovca poslale na rad u Njemačku, a neke u Norvešku! Ti su se Srbi iz Njemačke vratili 1945. - živi i zdravi. Dakle, nisu istinite tvrdnje da su ustaše u Jasenovcu tamo najprije likvidirale lokalne Srbe! U Jasenovac su najprije došli Židovi - njih oko šest stotina. O tomu piše dr. Ante Ciliga u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Kad se tamo skupio veliki broj logoraša u samom su mjestu jedan stari magazin pretvorili u KOŽARU. Tu su Židovi radili - štavili su kožu. Nakon toga su uzeli još jednu kuću, koju je netko gradio nekomu u inat - pa su je prozvali PRKOS. I dan danas ta kuća stoji u Jasenovcu. Ona je služila kao KRPAONICA - u njoj je 20-tak logorašica krpalo vreće. Dakle, KOŽARA i KRPAONICA, nalazile su se u samom mjestu, a ostatak kompleksa je bio radni logor. Uz taj kompleks 1941. podignute su prve logoraške barake. Što se nacionalnoga sastava logoraša tiče - većinom su to bili Hrvati, uglavnom HSS-ovci, ljudi koji nisu simpatizirali ustaški režim. Tko nije bio uz ustaše, bio im je protivnik. Tu su bili i Maček i Ciliga, dosta uglednih ljudi bilo je tu ne zato jer su zlo radili, nego jer nisu bili uz ustaše... Dakle, većinu u logoru činili su Hrvati. To u svojoj knjizi potvrđuje Antun Miletić. Osim toga, on donosi popis logorašica iz ženske kaznionice u Staroj Gradišci. Šefica te kaznionice točno je bilježila dnevno brojno stanje kaznionice - po vjeri - katolkinje, pravoslavke, Židovke itd. Uvijek je bilo najviše katolkinja, tj. Hrvatica. Ako je tako bilo u ženskoj kaznionici, po analogiji je tako bilo i u muškom dijelu logora. Osim toga, dobio sam i svjedočenje moga subrata časnoga brata Nedjeljka Begića. Njegov je brat Ivan bio na Prijamnom odjelu u Ustaškom logoru Jasenovac i upisivao je ULAZ-IZLAZ logoraša. Nedjeljko je pitao Ivana: Dobro, koga ima najviše? Naših Hrvata, rekao mu je! Dakle, i Miletić i brat Ivana Begića, i brojno stanje iz ženske kaznionice potvrđuju da je LAŽ da su Srbi i Židovi bili glavne žrtve u logoru Jasenovac i Stara Gradiška. Hrvati su bili najbrojnije žrtve!

* Što su pokazala poratna iskapanja i snimanja?

- Prva jugoslavenska komunistička komisija već je 1945. počela iskapanje. Utvrdila je samo 55 žrtava - i to je prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja. Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove. I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer su iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.

* Što je istina o tom stratištu?

- Kad su partizani preuzeli Jasenovac, veliki dio zarobljenika s Križnoga puta je tu završavao... na Gradini, u Partizanskom Jasenovcu ubijani su Hrvati! Tu je i najveće grobište! Kad je bila 60. godišnjica proboja logoraša iz Jasenovca, 22. travnja, Srbi u Donjoj Gradini ponovili su optužbe na račun Hrvata. Srboljub Živanović, kojega su predstavili kao engleskog istoričara, "citirao je njemačke službene izvore prema kojima je u logorima Jasenovca ubijeno više od 750 tisuća ljudi" itd. Međutim, sve rečeno pokazuje da je Ustaški logor Jasenovacde facto imao puno manje žrtava od Partizanskoga logora Jasenovac - jer su partizani 1945. vršili masovna klanja, ubijanja... I Vladimir Žerjavić kaže - ono što je kroz Jasenovac prošlo je relativno umjereno u odnosu na ono što se VANI - svugdje i redovito - kasnije događalo. Noć je progutala mnoge i mnoge ljude! Pa ako netko hoće govoriti o 700 i više tisuća ubijenih - onda neka bude pošten i kaže - tko je te i tolike ljude pobio!?

* Logoraši u Ustaškom logoru Jasenovac dobivali su i pakete?

- Logoraši su u tom logoru primali hranu, tu je bila paketarnica itd. To je dokumentirano. Zanimljivo je da su mnogi ne-Židovi preko Židovske bogoštovne općine slali pakete, jer je to bilo najsigurnije. To je jedina Židovska bogoštovna općina koja je u Europi preživjela II. svjetski rat - u Zagrebu - sve druge su likvidirane! Kako su Židovi među prvima stizali u Jasenovac, oni su tamo zauzeli vodeća mjesta u logoru i čuvali ih. O tomu je pisao dr. Ante Ciliga, komunist itd., za kojega držim da nije imao razloga lagati.

* Što je s dokumentacijom iz samoga logora?

- Iz ustaškoga razdoblja logora ima dokumenata - Antun Miletić objavio je tri velika sveska tih dokumenata. Iz Partizanskoga logora Jasenovac nema NIČEGA! U Muzejskom prostoru Jasenovca rekli su mi: Nemamo ništa! Sve je u Beogradu! Gospođa kustosica Muzeja kaže - tražili smo, pisali zamolbe preko Ministarstva vanjskih poslova itd., ali nikad ništa nismo dobili, čak ni odgovor! To je paradoks na koji sam i nju upozorio - kako to da ne daju ništa!? Ne žele dati NIŠTA, jer je to OPTUŽBA PROTIV NJIH!

U knjizi Nataše Mataušić "Logor smrti i radni logor Jasenovac 1941.-1945." nalazi se i Dodatak Slavka Goldsteina "Radna grupa Jasenovac - 1945.-1947.".

Dakle, Goldstein ne veli više "logor", nego "radna grupa". Tu spominje da se onim što se događalo nakon 22. travnja 1945. najviše bavila Ljubica Štefan - "koja nije ostala na golim tvrdnjama, već je nastojala sabrati dokaze". Zanimljivo da i Goldstein priznaje da je Ljubica Štefan "skupljala dokaze"!
Ona je bila pronašla 6 svjedoka.
Dalje, tu je bio i Matija Helman, otac dviju gospođa s kojima sam jako dobar. U mirovini su - jedna je liječnica, druga kemičarka. Njihov otac, inženjer šumarstva, u lipnju 1945. bio je osuđen i bio je u Staroj Gradiški. Imao je džepni kalendarčić za 1946. g. i tu je napisao je da je 1. lipnja 1946. bio poslan u Jasenovac:
- 1. lipnja 1946 - ušli u Jasenovac na uređenje konačišta;
- 2. lipnja - kopanje poljskog zahoda, zidanje privremenog štednjaka za kuhanje hrane; - priprema za gradnju krušne peći i dovoz materijala; - izvid u logoru - vanjski zidovi
- 3. lipnja - zidanje krušne peći i štednjaka - izmjena uske pruge i obodnih zidova bivšega logora. (Industrijski kompleks Ustaškog logora imao je uskotračnu prugu. Dakle, oni su mijenjali tračnice, stavljali su nove! Logor je radio i dalje.)
- 4. lipnja - dovoz cigle ilovače za gradnju peći i zidanje iste; popravak rešetki osuđeničke nastambe! itd.
Dalje navodi da na rad u Jasenovac iz Gradiške dolazi 20 logoraša... Dakle, taj dnevnik vođen od 1. VI. 1946. do 9. VI. 1946. - pokazuje da se u u logoru Jasenovac radi - tu postoje kaznionice...

* Kako se to prikrilo?

- Dojam je da su nove komunističke vlasti htjele prikriti situaciju na način da su sve strojeve iz industrijske zone bivšega Ustaškoga logora pokupili i poslali u Srbiju. Prostorije u kojima su se nalazili strojevi sada su primile veći kapacitet novih stanara - logoraša. S druge strane, dali su da okolno stanovništvo ruši ZID - cigle koristi za gradnju kuća. Hrvatske su kuće planule 1945. - nakon povlačenja ustaša iz dijela jasenovačkog područja. Partizani su već bili tu. Kako to da su ustaše palile hrvatske kuće!? To su, sukladno njihovoj praksi, radili partizani preobučeni u ustaške odore. I sad su mnogi Hrvati praktično ostali bez krova nad glavom. Nova vlast, komunisti, dali su im da ruše logorski zid i tom ciglom grade nove kuće! Tako je stvaran privid - tu više nema logora - strojevi odoše za Srbiju, Zid se ruši - a tamo su došli novi osuđenici!

* I taj je logor postao sada ubijalište?

- Ustaški je logor bio radni logor, a partizanski je sada, bez strojeva i rada, bio isključivo KAŽNJENIČKI LOGOR SMRTI! Kad su Hrvati 1945. bježali iz Slavonije - ulice i ceste su bile zakrčene. Ljudi su dosta čuli o zvjerstvima partizana, bježali su. Kad su ustaše ranije od partizana preuzele Koprivnicu - u podrumima policijske zgrade našli su 20-tak lešava. Noge mučenika bile su spaljene. Silili su ih na "priznanja"! Poslije je u partizanskoj policijskoj upravi nađen popis 70 najuglednijih hrvatskih koprivničkih obitelji koje treba likvidirati. Na popisu je bila i moja obitelj. Moga oca Ivana, orguljaša u crkvi, partizani su strijeljali 1945. godine!

* Nekoliko je razloga za strahovite manipulacije brojem žrtava...

- Jugokomunisti su najprije napuhavali broj, ne samo jasenovačkih žrtava, da bi dobili što veću ratnu odštetu od Njemačke. U poratnom razdoblju htjeli su Hrvate koliko je moguće više upropastiti, uništiti. Poslije su SVE SVOJE ŽRTVE PRIPISALI USTAŠAMA. Zato je o partizanskim logorima vladao totalni muk! ...

* * *

I poznato je, na žalost, da je logor Jasenovac, koji je najprije bio industrijski pogon srpske obitelji Bačić, na ulazu u mjesto Jasenovac, od kojega je formiran logor, ali je ostala sva djelatnost toga industrijskog pogona u kojemu se proizvodila opeka i crijep. Tu je bila velika pilana, tvornica lanaca i tu je, molim vas, bila ljevaonica zvona. Poslije su Nijemci dovukli strojeve za dijelove zrakoplova, za Lufthansu. A konačno su dopremili tvornicu naoružanja. A sada jedan paradoks koji govori da je upravo u Jasenovcu napravljena prva hrvatska strojnica i prva hrvatska parabela. To su činjenice. Ali ako je to bio radni logor, ljude nisu dovodili da ih ubijaju, nego da rade. Prema tome, to što je bilo kao koncentracijski ili radni logor, nastojali su omogućiti da život, prehrana i sve drugo budu normalni da bi produkcija, proizvodnja normalno djelovala. Za smještaj logoraša napravljeno je šest drvenih baraka, i sad ja vas molim, prosudite sami: ako je postojalo šest radnih pogona s proizvodnjom, ako je postojalo šest baraka za smještaj tih logoraša - koliko je tih logoraša moglo biti u tom logoru Jasenovcu? Koliko? Svakako ne 2 do 3 tisuće, kao što većina govori. Jer, jednostavno, nisu ih imali gdje staviti. Druga je stvar 1945. kada su došli partizani, oni su sve strojeve poslali u Srbiju i sada su ti pogoni bili prazni za smještaj logoraša. I upravo je u tom bitna razlika što je u ustaško vrijeme to bio sabirni, radni logor Jasenovac od 1941. do 1945., a od 1945. je bio koncentracijski i likvidacijski logor koji je imao puno veći kapacitet. U njega se moglo puno više ljudi smjestiti i, na žalost, puno ih je više pobijeno. O tom drugom razdoblju jasenovačkoga logora, o partizanskome razdoblju, nije se govorilo, nije se pisalo, nije bilo izjava svjedoka, nije bilo ničega.


Fokus, broj 343 od 15.12.06.

Političko oružje par exelence

Glavni i osnovni dokument na kojem se osniva cijeli mit o Jasenovcu jest Izvještaj Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača: Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946.

Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine.

Već samo površno čitanje Izvještaja, bez neke kritičke analize, izaziva sumnju u Izvještaj i čuđenje načinom na koji je sastavljen. Pisan je isključivo na temelju izjava svjedoka, bez ikakovih dokumenata. Tvrdnja da dokumenti ne postoje je laž, jer nađeno je dokumenata i u Jasenovcu, ali i u raznim institucijama koje su komunicirale s Jasenovcem. Što se i kasnije pokazalo. Sve tvrdnje u izjavama svjedoka uzete su potpuno nekritički, iako su neke bile nevjerojatne, pretjerane pa i apsurdne. Iznose i očigledne kontradikcije, pa i tehničke nemogućnosti. Očigledno je da sastavljačima Izvještaja cilj nije bila istina, nego difamacija neprijatelja. To je tipična komunistička propaganda i predstavlja jednu primitivnu verziju optužnica s moskovskih suđenja. Nitko inteligentan, niti iole kritičan, tko ga je pročitao, nije mogao s uvjerenjem govoriti o 500-600.000 žrtava Jasenovca. Izvještaj daje točniju sliku onih koji su ga pisali i sliku vremena u kojemu je pisan, nego onoga o čemu je pisan. Bez neke dublje analize cijeloga teksta Izvještaja, navest ćemo samo nekoliko konkretnih primjera. Osnovna tvrdnja da je Jasenovac bio logor za "sistematsko uništavanje zatočenika" je u očiglednoj kontradikciji s opisom logora. Logor posjeduje niz radionica i "pretvoren je u malu industrijsku bazu koja je bila vrlo važna za opskrbu vojske raznim materijalom", dakle ima važnu proizvodnu funkciju. Potpuno je nevjerojatno da bi se ta važna proizvodnja mogla vršiti uz svakodnevna ubojstva proizvođača, uz stalni, "sistematski", i masovni pokolj proizvođača.

Tvrdnja: "Zemaljska komisija je utvrdila, da je kroz prvih pet mjeseci stradalo u logorima br. I i II... oko 8000 zatočenika" je u kontradikciji s tvrdnjom da su "svi ovi logori (I - Krapje, II - Bročice, III - Ciglana, IV - Kožara, op. au.) mogli primiti do 7000 zatočenika." Tvrdnje da je u logoru III 1943. ubijeno 3000 logorskih zatočenika i tijekom zime 1944. - 3.500 zatočenika - - su besmislene, jer kapacitet logora III bio je 3000 - i to bi značilo da je dva puta poubijan cijeli logor.

U Izvještaju su nabrojene žrtve svih masovnih zločina; kad se sve ove cifre - - a očigledno je da su daleko pretjerane, ako ne i potpuno izmišljene - zbroje dobije se oko 150.000. Na koji način i kojom računskom operacijom je Komisija dobila nekoliko puta veću cifru? Pa i sama razlika u procjeni od 100.000 pokazuje potpunu proizvoljnost, ali i komunističku ravnodušnost prema ljudskim žrtvama.

Tvrdnja o ubojstvu 40.000 Cigana je dokaz potpunog neznanja. U Banovini Hrvatskoj je 1931. bilo 14.000 Cigana, a poznato je da u NDH nisu svi Cigani zatvoreni. Ostale tvrdnje o Ciganima u Jasenovcu su čisto rasističkog karaktera, a cilj im je prikazati Jasenovac u što gorem svjetlu.

Od svih tvrdnji najnevjerojatnija je ona o pećima za spaljivanje i spaljivanju zatočenika. Baš nikakvih konkretnih dokaza nema za to, iako se peć nalazila u samom središtu logora "gdje je radilo nekoliko stotina ljudi, nitko nije vidio sam čin spaljivanja niti je itko od zatočenika sudjelovao u spaljivanju žrtava". Nevjerojatno je i tehnički nemoguće da je sama straža vršila sve poslove oko spaljivanja žrtava. A najnevjerojatnije je da je u nešto više od dva mjeseca, jer je peć sagrađena u veljači a strušena već u svibnju, spaljeno 15.000 ljudi. Koliko je to mjesečno? A koliko dnevno? Sama po sebi je nevjerojatna i apsurdna tvrdnja da je tijekom zime 1941. u Košutarici ubijeno 50.000 ljudi, a još apsurdnija je tvrdnja da je u prosincu 1944. ubijeno 15.000 ljudi na Graniku i bačeno u Savu. Na kraju tvrdnja da je koncem travnja 1945., prilikom povlačenja iz logora, ubijeno oko 1000-3000 preostalih zatočenika je laž. Prema tvrdnji, 22. travnja 1945. bilo je 1.600 logoraša, oko 520 ih je ubijeno u proboju iz Ciglane, a 100 u proboju iz Kožare. Spasilo ih se svega osamdesetak. Svi ostali su ubijeni prilikom napuštanja logora. Ova tvrdnja je kontradiktorna već spomenutim izvještajima komisija koje su prve posjetile logor, (tj. izvještajima jedinica JNA koje su prve stigle u logor).

Premda se u izvještajima govori o nekoliko pronađenih lešina pa i o svježem humku, nema ni riječi o stotinama leševa, a ubijenih je navodno nekoliko stotina, pa niti o svježim grobnim humcima. I na koncu o mučenjima, koja se opširno nabrajaju. Mučenja zatvorenika se vrše ako se želi dobiti priznanje; u Jasenovcu su svi bili osuđeni i mučenja radi priznanja bila bi besmislena. Osim toga, inventar okrutnosti koji se nabraja upadljivo podsjeća na srpski folklor, na srpsku narodnu poeziju, tamo narodni junaci vrše takva djela.

Zar nije Kraljević Marko prorezao "bijele dojke" i kroz njih proturio "bijele ruke", zar nije palio vatru na glavi "nevjerne ljube", zar nije "nožima iz potaje" zaklao Musu, izvadio mu srce, i onda farizejski zakukao što je "pogubio boljega od sebe". Rezanje nosova, kopanje očiju - je običaj koji potječe iz zajedničke bizantske kulturne baštine, i nekad je bio dio legalne sudske prakse - u Bizantu su rezali nosove svrgnutim vladarima. Taj je običaj ušao duboko u narodnu svijest, postao njezin sastavni dio, i uvijek se u kriznim situacijama manifestirao. Treba se sjetiti samo Balkanskih ratova, onda su zarobljenim Turcima rezali nosove i kopali oči, kako piše francuski akademik Piere Loti.

Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.

Drugi je prostorni kriterij: pod pretpostavkom da se na 2 m kubna može sahraniti 10 osoba, ili 5 na 1 m kubnom, za sahraniti 500.000 osoba bila bi potrebna grobnica od 100.000 kubnih metara, ili 100 grobnica od po 1000 m kubnih (10x10x10). Ako je površina cijeloga šireg područja logora Jasenovac 200 km kvadratnih, na svakom kvadratnom km bi se morala nalaziti grobnica od 500 m kubnih s 2.500 leševa.

Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurno, ali nije bilo dovoljno!

Kako je cifra žrtava logora Jasenovac s vremenom rasla i na koncu se podvostručila - više nije bilo 500.000, već 1.000.000 žrtava Jasenovca. To je značilo - i sve ostalo udvostručiti - 1.500 ubijenih dnevno, svake minute jedan ubijeni, na svakom kvadratnom km grobnica s 5.000 leševa. To više nije bilo apsurdno, to je naprosto bilo glupo. Sve su to činejnice koje su bile dostupne svakomu, do njih je mogao doći svaki obrazovani čovjek koji je želio znati istinu i bio sposoban kritički misliti. Laž Izvještaja Zemaljske komisije bila je očita već u doba njegove pojave. Pa ipak, kroz pola stoljeća, cijela znanstvena nacionalna elita je ponavljala i branila mit o Jasenovcu.

I stoga je ovaj mit više slika intelektualnog kapaciteta onih koji su ga stvorili i propagirali. To pokazuje da su svi oni, bez obzira na znanstveni i intelektualni položaj koji su zauzimali, bili na vrlo niskom intelektualnom stupnju, stupnju koji odgovara primitivnoj svijesti.

Umjesto kritičke analize jedne potpuno neinteligentne političke propagande, i umjesto pokušaja objektivnog određivanja apsurdne cifre žrtava, započinje proces ne samo afirmacije te propagande već i povećanje broja žrtava. U tom procesu glorifikacije mistifikacije Jasenovca sudjeluju ne samo pojedinci "NAUČNICI" već i NAJVIŠE "NAUČNE" INSTITUCIJE. Jasenovac je postao stalno aktualan problem u javnosti, ali više političkog nego znanstvenog karaktera. A njegova aktualnost, interes za njega, je rasla zavisno o političkoj situaciji. Postao je POLITIČKO ORUŽJE PAR EXELENCE, DVOSTRUKOG KARAKTERA: NJIME SU SE SLUŽILI SRBI PROTIV HRVATA U JUGOSLAVIJI, ALI I HRVATSKI KOMUNISTI PROTIV HRVATSKE OPOZICIJE/OPORBE U HRVATSKOJ.

Godine 1957. izvršena su fotografska snimanja/istraživanja iz zraka cijeloga područja Jasenovca, s namjerom da se otkriju POLOŽAJI MASOVNIH GROBNICA za koje se tvrdilo da postoje. Međutim, NIJE BILO NIKAKVIH REZULTATA.

U studenomu 1961. SUBNOR Bosanske Dubice izvršio je PRVA ISKAPANJA na području GRADINE, ZA KOJU SE TVRDILO DA JE GLAVNO GUBILIŠTE JASENOVCA. Izvršena su ISKAPANJA U TRI MASOVNE GROBNICE. REZULTATI su bili sljedeći:
- u prvoj od tih masovnih grobnica nađeno je 17 lubanja;
- u drugoj su pronađene "sitne košćice" i Komisija je zaključila da su "žrtve kuvane u kazanima";
- u trećoj grobnici Komisija je došla do zaključka da su "žrtve paljene".
Na temelju tih nalaza (17 lubanja i "sitnih košćica") Komisija je došla do "odgovarajućeg" zaključka: "Prema nalazima opštinskog odbora SUBNOR-a Bos. Dubice od 16.1.1961.g. procenjeno je da se u 120 grobnica u Gradini nalazi 550.800 logoraša". I to samo u Gradini, a gdje su još ostale žrtve sahranjene u Ciglani i drugdje.

Godine 1964. došlo je do spora između Jugoslavije i Njemačke radi ratne odštete. Nijemci nisu priznali cifru o 1,700.000 žrtava fašizma - kao temelj za isplatu. Jugoslavenska vlada, kako bi dokazala svoja potraživanja, prisiljena je provesti Popis žrtava. Ali, čini se, popisivačima nije dala dovoljno precizne upute. Istovremeno, "iste godine su SUBNOR BiH i SRH, vjerojatno s istim ciljem, organizirali istraživanja i ekshumacije na području logora Jasenovac. ISKAPANJA (dakle, DRGO ISKAPANJE U JASENOVCU) su vršena od travnja do listopada 1964. - NA GRADINI I CIGLANI. Na Gradini je na 100 registriranih grobnica iskopano 130 sondi. U većini sondi nije pronađeno ništa. Otvoreno je 7 grobnica: u 6 grobnica pronađeni su ljudski ostaci više osoba: u prvoj - 197, u drugoj - - 48, u trećoj - 3, u četvrtoj - 8, u petoj - 26 i šestoj - 27. Ukupno - u svim tim grobnicama - pronađeno je nešto iznad 300 leševa.

Prema izjavama svih svjedoka, GRADINA je bila NAJVEĆE GUBILIŠTE. Samo u zadnjih pola godine postojanja logora u/na Gradini je navodno pogubljeno 20.000 osoba. "Transporti za transportima odlazili su skelom na Gradinu, gdje su duboke i prostrane jame gutale nove mrtve". Pretpostavljena cifra od 550.800 ubijenih samo na Gradini, svela se na oko 300 leševa!

Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni. Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.

Ukupno je u oba iskapanja - i na Gradini i na Ciglani - pronađeno petstotinjak leševa! Još porazniji su bili rezultati Popisa (1964) kojega je izvršio Savezni statistički zavod - toliko katastrofalni da rezultati toga popisa nisu objavljeni i ne će biti objavljeni sljedećih tridesetak godina! Službeno objašnjenje za neobjavljivanje je bilo da je "anketa" - "Žrtve rata 1941.-1945." - samo ZA INTERNU UPOTREBU, ali da je NENAUČNA, rađena je po odluci Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 10. lipnja 1964., a sređena je u kolovozu 1966., "ali pošto je PRIMENJEN POGREŠAN METOD SA TRI VARIJANTE, sabiranje podataka uz slabu financijsku i organizacionu pomoć,
SAMOORGANIZATOR je došao do zaključka da su ti podatci čisti promašaj i zbog toga je posao storniran".

Godina 1964. bila je kobna da se naučno dokumentira službena verzija o žrtvama fašističkog terora. Oba pokušaja su se pokazala kao "čisti promašaj". Bilo je očigledno da je mit o žrtvama fašističkog terora mistifikacija. To je bio dokaz i za one koji još u njega nisu željeli sumnjati.

Ali vlast, najviši partijski rukovodioci su znali istinu, od samoga početka, jer su oni stvarali taj mit. Postoji više dokaza za to. Svi dokumenti o Jasenovcu su skriveni, a da ih je bilo ima više znakova. Kasnije su se neki od njih pojavljivali već prema potrebi, kao n.pr. za istrage protiv Hebranga. A postojali su i popisi Zemaljske komisije za ratne zločine, koji nikad nisu prezentirani u javnosti...

prof. Vladimir Mrkoci


Vrhunac “naučničkih” napora

Vrhunac “naučničkih” napora da se obrane i dokažu službene mistifikacije predstavljala je Miletićeva knjiga “Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945” - izašla 1985. godine. To je trebalo biti kapitalno djelo koje je u tri sveska, na 2.000 stranica, sadržavalo izjave svjedoka, nešto izvornih dokumenata iz logora, djelomične zapisnike preslušavanja nekih funkcionera logora, odlomke iz komunističke štampe o logoru, opširan uvod i opširan zaključak. Ta je knjiga trebala definitivno utvrditi istinu o Jasenovcu i definitivno ušutkati sve sumnje. A istina prema tvrdnjama autora bila je 700.000 ubijenih u logoru.

Međutim, rezultat je bio suprotan. Knjiga koja je trebala definitivno dokazati službenu istinu, potvrdila je i argumentirala sve stare sumnje. Kritičkom analizom izjava svjedoka, otkrivaju se kontradikcije, laži, pretjerivanja - a malobrojni izvorni dokumenti pomažu da se stvori objektivnija slika o logoru. Sama knjiga je svojevrstan dokument protiv tvrdnji autora.

U prvom redu danas nisu vrlo uvjerljivi argumenti kojima se negira osnovna tvrdnja o logoru, kao logoru uništenja.

Na početku osnivanja logora III, Ciglane i preseljenja iz Bročica i Krapja, Luburić je, prema izjavama više logoraša, 20. listopada 1941. održao govor. “U svom govoru Luburić je obećao zatočenicima Židovima da će u logoru III, koji se imao osnovati, imati mogućnosti - ukoliko se za to pokažu na radu - biti slobodni, neće se nalaziti u žici, neće postojati opasnost za njih, neće biti straže nego će sami držati stražu, imat će kantinu, biblioteku, glazbu i ostalo, kao i pravo na dopisivanje, primanje paketa, a osobito marljivi imat će pravo živjeti sa svojim porodicama. Isto takav govor održao je u Krapju” (II.898) Ovakve govore održao je i pri dolasku drugih grupa.

Iz izjava se može dobiti približna slika logora. U veljači 1942. sagrađeno je šest stambenih baraka i dvije za ambulantu i bolnicu. “U logoru je postojala lančara, radionica u kojoj su bili bravari, puškari, kovači, automehaničari, uopšte sva metalna struka. Ciglana... stolarija, pilana, tehnička crtaona, pogon, pekara, mlinara, ekonomija, obrtna grupa u koju je spadala desinfekcija, postolarija, krojačnica za zatočenike, drvorezbarija, keramičari... proizvodili su se metalni predmeti. U puškarni popravljale puške,... popravljali automobili i tenkovi. U tehničkoj crtaoni radili su se po naređenju Luburića nacrti za pretvaranje Jasenovca u moderan grad, Jasenovac je trebao postati centar industrije naoružanja (II.903). Planovi za izgradnju časničkog doma, ustaškog tabora, čitaonice, kupaonice, nogometnog igrališta (I.563). U planu je izgradnja velike ljevaonice i drejeraja, gdje bi radilo 3000 ljudi (I.564).

Na ekonomiji su štale, svinjci, mesnica, ledana, konjušnice, ugljenara, krečana, pekara, peradarstvo, pčelinjak, vrtlarija. Logor ima svoju električnu centralu.

U samom mjestu Jasenovac postojala je kožara, logor IV kao poseban odjel u kome su se nalazile sve radionice za preradu kože, vlastitu električnu centralu i kancelarije. U mjestu Jasenovac postojala je još jedna bolnica u okviru logora u kojoj su radili zatočenici, a liječili se i zaštićenici i ustaše, i koja je bila vrlo dobro opremljena.

Postoji više radnih grupa i svima su na čelu zatvorenici:

građevna grupa - 500 zatočenika - grupnik Koperman,
ciglana - 300 - grupnik Flajsak,
lančara - - 130 - grupnik Blaukorn,
ljevaonica - 50 - grupnik Kraus,
fina mehanika - 5-6 - grupnik Rozenberg,
montaža - 200 - grupnik Rozenberg,
pilana - 100 - grupnik Rozenberg (neki drugi istoga prezimena),
automehanika - 50 - grupnik Somedji,
Slobodanova grupa za razne radove - 200 - grupnik Mičić (I.563-564).
Osim toga tu je preko stotinu krojača, u kožari radi 100-200 zatočenika.

U logoru je postojao neki oblik zatočeničke samouprave, zatočenici su upravljali radovima i vodili cjelokupnu logorsku administraciju. Na čelu uprave je logornik zatočenik i njegov zamjenik, zatim su grupnici logoraši i desetari logoraši. Njihov je utjecaj vrlo velik, imaju pravo kažnjavati za nerad. Oni su veza s ustaškom upravom logora. Primaju plaću, izlaze po poslu iz logora. Slobodnjaci su se slobodno kretali, imali su bolju hranu, dopisivanje, novine, neki stanuju u obitelji u mjestu Jasenovac. Slobodnjakom se postajalo zalaganjem (II.911), poluslobodnjaci žive u logoru i hrane se u logoru, zatočenici grupnici imaju posebnu grupničku hranu, koja je dobra i ukusna, a dobivaju i celi lebac od 90 dkg dnevno (III.109).

U jesen 1942., povodom jesenske izložbe u Zagrebačkom Zboru održana je izložba: “Godinu dana rada logora Jasenovac” - izložena je maketa logora, pregled i grafikoni i statistika proizvodnje, izloženi su proizvodi raznih radionica: obrtnički drveni proizvodi, keramički radovi, kancelarijski namještaj, metalni proizvodi. Izložena prva strojnica vlastite izrade, popravljeni tenk, vojne kuhinje i sl. (I.440).

Logor sklapa narudžbe s ustanovama za izradu namještaja, isto tako s vojskom za izradu uniformi i odjeće za popravak oružja. U logoru je izrađivana oprema, odjeća i obuća za Crnu legiju - najelitniju ustašku vojnu postrojbu.

Same te činjenice su u očiglednoj suprotnosti s tvrdnjama o teroru u logoru, teško je vjerovati da su takva organizacija logora i takvi planovi proizvodnje bili spojivi s terorom i svjesnom željom za uništavanjem zatočenika.

Najteža, glavna optužba protiv logora Jasenovac jest ona o Jasenovcu kao mjestu masovnog ubijanja. Međutim, žrtve tih masovnih pokolja nisu mogli biti zatočenici i tvrditi to bilo bi apsurdno, budući da je broj tih masovnih ubojstava često prelazio brojno stanje logora. Prema izjavama zatočenika i Izvještaju komisije, glavne žrtve masovnih ubojstava - grupe ili transporti - u Jasenovac su dovođeni izvana: ili iz drugih logora, ili grupa zarobljenog stanovništva prilikom raznih vojnih akcija: iz Slavonije, s Korduna, iz Vojnića, s Petrove Gore, Kozare ili obližnjih sela - Ustice, Mlake, Jasenovca, Gradine, Bos. Dubice, Crkvenog Boka i dr. Te grupe navodno nisu niti registrirane u logoru nego su, navodno, odmah vođene na “likvidiranje”: spaljivanje u peći, ubijanje na Graniku, strijeljanje u Gradini...

Prof. Vladimir Mrkoci


Fokus , broj 351, od 2.II.2007

Riffer o Jasenovcu

U Miletićevoj knjizi na 2000 stranica, izjava svjedoka, sjećanja, dokumenata, odlomaka iz knjiga - - nema onih iz knjige Milka Riffera "Grad mrtvih" kao što ih nema niti u Izvještaju komisije za istraživanje zločina fašista. Rifferova knjiga je jedna od prvih, ako ne i prva, napisana o logoru Jasenovac. Napisana je 1945., tiskana 1946. U knjizi, uz nabrajanje standardnih zločina, koje autor pozna iz pričanja, govori i o vlastitim doživljajima i svakodnevnom životu u logoru. I to je ono čega nema u svim ostalim knjigama, u čemu se ova knjiga razlikuje od svih ostalih.

Ona pomaže stvaranju autentične slike, ali i atmosfere života u "gradu mrtvih". Zbog toga ćemo je opširnije citirati. Neka ti citati posluže kao nadopuna Miletićevoj zbirci.

Riffer je u Jasenovac došao u listopadu 1942., a logor je napustio u listopadu 1943. Nosio je broj 2376. U početku je radio na nasipu. "Subotom nisam morao ići na nasip" (45). Nakon dva tjedna završeni su radovi na nasipu i određen je za bolničara. "Na prvom koraku u novi život naišao sam na Zagrepčanina, doktora Nikolu, koji je isposlovao da mi skinu okove. Gurnuo mi je u džep šaku cigareta, te me nahranio mlijekom, maslacem i pekmezom... Bio je to jedan od najboljih drugova što sam u logoru sreo. Bio je čovjek koji je uspio i kod ustaša steći izvjestan autoritet i iskorišćavao ga je da ublaži bijedu logoraša... Zalagao se i brinuo za svakoga i nije se bojao da se zaleti čak u zapovjedništvo, koje su logoraši sa strahom obilazili... Nažalost, Nikola je već sutradan s nekoliko liječnika, apotekara i pomoćnog osoblja napustio logor i preselio se u novoosnovanu ustašku bolnicu u mjestu, kojom je upravljao ustaški natporučnik, kasnije satnik, doktor Marin, nekadašnji logoraš." (68) "...nisam se mogao dovoljno nadiviti slici malene ambulanate u kojoj su neumorno radili liječnici u bijelim keceljama, gdje su se u ormarima caklili poniklovani instrumenti i gdje se moglo do mile volje punim grudima udisati miris jodoforma." (69)

"Spavalo se u drvenim boksovima na kat, svagdje po dvojica. U baraci spavalo nas je ukupno oko trideset i bilo je mjesta za sve... Dobio sam dva pokrivača i jastuk." (70)

"Za stolom navečer igrao se šah, karte ili se čitala stručna medicinska literatura. U jednom pretincu komode bile su dvije ilegalne beletrističke knjige: 'Vinetu' od Karla Maya i Krležini 'Eseji'". (70)

"Ambulanta je radila od ranog jutra do kasnog mraka, jer se svakog dana javljalo na stotine bolesnika, što je valjalo pregledati, upisati u bolesničke knjige, odrediti im mjesta u bolnici... U ambulanti je vrvjelo kao u košnici. Zbog pomanjkanja prostora i vremena, vršilo je pet-šest liječnika svoju dužnost istodobno... Liječnici su se trudili zaista svojski da pomognu bijednim logorašima, ali sredstva kojima su raspolagali bila su više nego skromna... Obje bolničke barake mogle su primiti najviše 120 bolesnika, a ležalo ih je u njima uvijek do 300. Rekonvalescenti su dobivali nekoliko dana poštede i imali su pravo da za to vrijeme leže u svojoj stambenoj baraci." (74)

Ako se uzme da je u logoru bilo 2500-3000 zatvorenika, znači da je u bolnici bilo konstantno 10 posto logoraša. Koncem godine u logoru je najavljena jedna od brojnih grupa koje su obilazile logor. Logornik Viner pozvao je grupnike i dao ima naloge.

"1. Za određene dane logor treba da osvane čist i okupan. Na zemlji se ne smije naći niti iver, podovi u barakama moraju biti čisti i natopljeni kreozotom. Osim toga barake i logoraši moraju biti temeljito dezidektirani... u bolnici moraju biti samo lakši bolesnici i ona ne smije prekoračiti kapacitet od 120 bolesnika. Svi ostali bit će za to vrijeme s bolničarom i jednim liječnikom skriveni na tavanu 'obrtnog doma'... Tih dana se normalno radi u svim logorskim postrojenjima 8 sati. Od 7-12 i od 2-5. Logoraši moraju tih dana biti čisti i obrijani, obučeni u najbolja odijela... Ja sam s tridesetoricom najtežih bolesnika otpremljen na tavan obrtnog doma, niske neokrečene prizemnice u kojoj su bile smještene radionice obrtne grupe. Polovica tavana bila je uređena kao spavaonica za djecu - koje je bilo oko 200..." (83)

"Bolnica se nije mogla prepoznati. Sva je sjajila od čistoće, mirisala po svježem ozonu raspršenog ekstrakta borovih iglica... Bolesnici obrijani i obučeni u čiste noćne košulje ležali su na slamaricama presvučenim bijelim plahtama s jastukom pod glavom, pokriveni toplim gunjevima... Iz čistih porcija jeli su rižu na mlijeku." (84)

U komisiji su svi u ustaškim uniformama, među njima i Luburić. I na kraju je predsjednik komisije - "savezničar i predsjednik glavnog ustaškog stana, profesor Aleksandar Seitz, čestitao Matkoviću." (85)

Ako su Jasenovac ustaše osnovali kao logor uništenja, kako tvrdi komunistička istoriografska nauka, zašto se vodstvo logora pred dolazak ustaške komisije trudi pokazati logor što humanijim i urednijim? Zašto ustaška komisija zbog toga pohvaljuje vodstvo umjesto da ga kazni?

Kao jednu od svojih zadaća kao bolničara navodi "da svakog dana oko deset sati odšeta s dva vedra za vodu na ekonomiju, gdje će ih namještenik mljekare napuniti obranim mlijekom, da to mlijeko skuha na peći bolnice II i da ga razdijeli bolesnicima." (87)

U nedjelju s prijateljem Markom ide na "malu nedeljnu ekskurziju": "...zapalili smo cigarete i pošli na malu ekskurziju po užem dijelu logora... Najprije sam pokazao Marku bolničko naselje, koje se sastojalo od već spomenute dvije barake. Oko bolnice prostirao se maleni Skibidanov vrt u kojem se gajilo povrće za oficirsku menažu i otpaci za bolesnike. Vrhovni vrtlar u to vrijeme bio je poznati hortikulturni stručnjak doktor Riboli." (88) Stambeno naselje "sastojalo se od šest baraka. Barake su imale po dva reda boksova koji su se u sredini dodirivali... Između boksova i uzdužnih zidova vodio je maleni prolaz, koji je omogućivao penjanje u boksove. Osim boksova imala je svaka baraka minijaturnu peć." (89)

"Dalje na sjever protezala se novogradnja obrtnog doma, u kojem su bile smještene krojačnica, brijačnica, postolarija, praonica rublja i desinsekcija... Zapadno od obrtnog doma širila se velika čistina, na kojoj je kasnije improvizirano nogometno igralište, a svršavala se je centralnom kuhinjom... Poslije ručka koji smo pojačali s nešto masti, soli, luka iz paketa... pošli smo i društvu vojvođanske petorke... na ekskurziju u industijsku četvrt logora." (91)...

prof. Vladimir Mrkoci


Fokus 352, 6.02.2007

Kulturni i športski život logoraša

"Brana u ulozi nadredara goni logoraše na spavanje. Kad se spavaonica umirila Miljenko servira čaj kraj svoje pećice, gdje se skupljaju bećari koji ne vole rano da odu na počinak. I tu se razvija diskusija koja često potraje i do ponoći, ako se na tavan ne zaleti patrola i brutalno ne raspusti zbor." (132)

Riffer opisuje jednu od brojnih afera u logoru koje pokazuju razmjere logorske samouprave. "Uzvitlao se antisemitski pokret, inauguriran od i predvođen od zatočenih ustaških agenata, kažnjenih ustaša i desperatera. ... naročito se okomila na logornika Wienera, toga 'krvožednog cionistu', koji favorizira svoju braću po rasi. Jedne noći provalila je naoružana banda u Slobodanove barake i isprebijala sve Židove." (135).

Ljevičari su željeli iskoristiti taj pokret i doći na vlast.

"Čini se da je najpametnije brzo i mirnim putem smijeniti Židove na najistaknutijim položajima (ekonomija, montaža, električna centrala, ciglana, pilana) naročito pak Wienera... Josip se povezao s doktorom Nikolom u ustaškoj bolnici, koji je preko doktora Marina, ustaškog 'natporučnika' vršio golem uticaj na Matkovića... Zapovjedništvo je prihvatilo stajalište ljevičarske grupe...

Činjenica da je jedna izrazito ljevičarska grupa utjecala na poneke odluke ustaške uprave logora u Jasenovcu. Ta grupa bila je preteča kasnije velike organizacije koja je spremala, uz pomoć partizana izvana, oslobođenje logora. Antisemitski pokret je propao, a s njime svi planovi Josipove grupe; budući da intervencija više nije bila potrebna Wiener je ostao." (139)

"Na Novu godinu 1943. održana je u logoru Jasenovac prva katolička služba božja. Održana je u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne. Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor stolarije do posljednjeg centimetra. Straga na uskom prostoru stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije Vilhara, Daendela i Beethovena." (144) Početkom ožujka 1943. otišao je zapovjednik Matković i došao je Brkljačić.

"Brkljačić je nastupio s okružnicom u kojoj je objavljivao da će s logorašima postupati najhumanije, bez ikakvih represalija i terora ali zato zahtijeva 'red, rad i stegu, lojalnost prema ustaškim vlastima i naročito da neće trpiti bijega, kojega bi morao smatrati kao crnu nezahvalnost prema njemu lično, morao bi iz temelja promijeniti svoje držanje. Sutradan se desio bijeg jednog logoraša proljetnoj sezoni 1943. i otada nije prošao skoro ni jedan dan da se ne bi našao koji 'crni nezahvalnik' i okrenuo Jasenovcu leđa. Ipak Brkljačić nije uveo nikakvih drastičnih represalija... Dolaskom Brkljačića procvao je kulturni život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena baviti i športom, odbojkom i nogometom. Za odbojku uređeno je igralište na 'bulevaru slobode', a na 'trgu pure' uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje odvijala živa takmičenja za prvenstvo logora. Skoro svaka radna grupa imala je svoj nogometni klub, no najbolji su bili predstavnici ekonomije, lančare, obrtne grupe i upravne pisarne. Te četiri momčadi borile su se za prvenstvo logora. Najfanatičniji pobornik nogometnog športa bio je Gajbek, koji je za svoju momčad (obrtna grupa) sašio čak i dresove... Nakon prve polufinalne utakmice nestala su dva najbolja igrača pobjedničke momčadi. Otišli su iste noći iz samog logora... Bijeg tih 'lančara' imao je za posljedicu zabaranu igranja nogometa na neodređeno vrijeme, no dvije-tri nedjelje nakon tog incidenta opet su dozvoljene utakmice... U vrijeme proljetnog bježanja najveću prašinu uzvitlao je obućarski desetnik Vujo. On se jednog jutra uvukao među košarače što su sjekli vrbovo pruće na košutarici. Uspio je nagovoriti stražara da ga povede sa sobom, što mu nije bili teško jer je s ustašama živio na dobroj nozi. U džepu je ponio oštar obućarski nož kojim je, netom su zakoračili u šumu, prerezao grkljan stražaru i s još jednim košaračem pošao dalje objesivši na rame prethodno stražarevu pušku, a o pojas dvije bombe. Ostala dvojica košarača - vjerovali ili ne - vratili su se natrag u logor brz straže." (143)

"Jednoga toplog ljetnog dana pobjeglo je s vanjskih radova nekoliko manjih grupa, ukupno šesnaest logoraša, većinom pripadnika ekonomije. Tom prilikom stradala su dva stražara životom, a dvojica su teško ranjena. Do tog dana bila su bjekstva na dnevnom redu i nisu uzrujavala više nikoga. Ali bila su pojedinačna. Ovdje se radilo o dogovornom bijegu čitave grupe." (163) Pošto je Brkljačić bio odsutan u to vrijeme, bojnik Pavlović je sproveo represalije, bilo je premlaćenih i strijeljanih.

"Predvečer su objavljene sankcije:

1. Svi zatočenici dobivaju teške okove na noge. 2. Obustavljaju se poboljšice u hrani - zabranjuje se pisanje u roku 6 mjeseci... 4. Zabrana primanja paketa u roku dva mjeseca." (164)

Takvo stanje trajalo je osam dana, do povratka Brkljačića. Kad se vratio, na zboru logoraša je rekao: "On, nesretnik, nije imao pojma o surovim represalijama, što ih je odredio bojnik Pavlović. On, Brkljačić, zna da su logoraši krivi i da bi trebali iskusiti kaznu, ali njegovo mekano ustaško srce ne može gledati ovakovo, makar i pravedno, mučenje ljudi, pa naređuje da se odmah svima skinu lanci, da se poboljša hrana, da se dozvoli pisanje i primanje paketa". Na koncu je zaprijetio. "Jer ako se ponovi ma još jedno bjekstvo, obećavam vam da ću smjesta napustiti Jasenovac". (165)

"Mjesec jul godine 1943. bio je osobito naklonjen onim logorašima koji su već mjesecima nestrpljivo čekali, bodreni vijestima od kuće, otpust iz logora. Otišli su mnogi". (168)

Opisuje jedan uspjeli i neuspjeli bijeg iz logora. Dvojica su uspješno preplivala Savu. "S njima je pošao i Tunja s revolverom zamotanim u voštano platno. Drugove je izgubio iz vida, uzalud se trudio da svlada brzi tok Save i morao se vratiti. Mokar do kože, a morao je da izdrži put preko ceste i mimo stražara koji je još uvijek zviždao, do potkrovlja upravne pisarne gdje ga je dočekao Selja, skinuo mu odijelo, zamotao ga u gunjeve na njegovu krevetu. Zaspao je tek ujutro." (171)

Koncem ljeta došle su i žene iz St. Gradiške u Jasenovac, na sezonske poljske radove: "Jedne večeri prošle su pjevajući košutaričkim putem prema ekonomiji. Čekali smo ih kod pekare, no vidjeli smo u sumraku samo konture njihovih pojava." (172) "Dnevno nevidljivim putem dolazila u ženski logor bezbrojna ljubavna pisma koji su morali svoju ljubavnu žeđ i erotsku žudnju makar samo literarno izživjeti... te se dopisivali s njima kao s davno poznatim intimnim bićima." (174)...

Prof. Vladimir Mrkoci


Svjedočenje hrvatskog vojnika iz NDH o Jasenovcu

Ovih dana pročitao sam sjećanja nekadašnjeg jasenovačkog župnika vlč. Jure Paršića, štampano u "Hrvatskoj Reviji".

Za vrijeme čitanja bio sam užasno zabrinut na tako pisanje 40. god. poslije rata...
Što je s tim vlč. Paršić polučio...?
1942. godine bilo mi je 18 godina i dobio sam poziv, da se prijavim 21.10.1942. god. za odsluženje vojnog roka. Takav su poziv dobili svi moji vršnjaci u mom mjestu i okolici. Nakon liječničkog pregleda i drugih formalnosti, bili smo smješteni u vlak i oko 8 sati krenuli smo sa postaje prema Zagrebu. Na kolodvoru su nas ispratili rodbina i prijatelji. Nas za vojsku bilo je oko 120 momaka... Rano ujutro, kada smo se probudili, vlak je stajao na jasenovačkoj stanici. Oko 7 sati neko je povikao, da iziđemo iz vlaka, a mi smo polako izišli s našim kuferima i stali u nastup.
Prema nama je stajao jedan ustaški časnik, visok, namršten i izgledao je strog.
S njime je bilo još nekoliko ustaša. U to vrijeme nisam raspoznavao činove, pa tako ne mogu reći, osim onog namrštenog časnika. Taj je bio ustaški nadporučnik Prpić, zapovjednik Prve Ustaške. bojne u Jasenovcu. Nadporučnik Prpić održao nam je kratki govor, pozdravio nas i upoznao s našom dužnosti, i rekao nam da ćemo biti 4. strojnički sat I. Ustaške obranbene bojne, pa možemo biti ponosni, da opet Hrvati mogu služiti svoju državu Hrvatsku...

Jasenovac je obično slavonsko selo. U jesen i proljeće je jako blatan, u zimi je užasna zima, a u Ijeti je velika prašina i pun je komaraca. Naše nastambe bile su jako skromne, a uz našu nastambu bila je dalmatinska satnija, 3. sat. Zapovjednik te satnije bio je poručnik Ante Elez. Kako smo bili novaci, mi smo trebali završiti vojnu izobrazbu. Zapovjednik i izobrazitelj bio je iz škole "željezni trolist", poručnik Josip Knežević. Za vrijeme naše izobrazbe ponekad smo prošli i pokraj sabirnog logora. U Jasenovcu bila su dva logora. Kozara, na jugu grada, i Ciglana, na sjevernom dijelu. U Kozari je smješteno oko 100 zatočenika, koji su bili zanatlije s kožnom robom i njihovi pomoćnici. Kozara je bila bolji logor, čistiji, zdraviji i bolji uvjeti. Zatočenici su imali svog doktora, zubara, brijača i imali su športske sekcije, biljar, šah, ping-pong, odbojku i igrali su Remi, imali su i diletantske sekcije. Povremeno su imali priredbe za zatočenike u logoru, a ponekad su imali priredbe u dvorištu, gdje su mogli gledati i civili i vojska... Kozara nije bila strogo čuvana, bio je samo jedan stražar na ulazu, a zapovjednik u Kozari bio je poručnik Ivan Gjerek od Imotskog. Zapovjednik nad zatočenicima bio je jedan sarajevski Židov, imena mu se ne sjećam (bio je trener sarajevskog nogometnog kluba). Ustvari taj Židov je bio pravi zapovjednik logora. Logor Ciglana i Lančara bio je nešto veći (ali ne ogromno velik, kako kaže vel. Parsic) i bio je razdijeljen po raznim zanatima: električari, stolari, bravari, mehaničari, radnici na ciglani, šumski radnici, radnici na ekonomiji. Te radnici, koji su radili u ustaškoj bolnici i koji su radili u logorskoj bolnici. Logorski zatočenici obavljali su te različite poslove i moglo ih je biti u tom logoru 1500 do 2000, nikako više. Kada bi zatočenici išli na različite radove, pratio bi ih po jedan stražar. Deset zatočenika i jedan stražar, a stražari su bili iz druge i treće satnije. Šest mjeseci je prošlo i mi smo završili vojničku izobrazbu. Već je bio travanj i u Jasenovcu se je spremala velika proslava 10. travnja 1943. god. Naša satnija je bila prva satnija, koja je završila vojničku izobrazbu, pa je bila naša dužnost voditi mimohod. Bila je to svečana proslava, bilo je to divota vidjeti. Idući dan više nije bilo vježbe. Prije podne bio je odmor, a poslije podne je došao nadporučnik Prpić i poručnik Knežević i opet su nam održali kratko predavanje. Rekli su nam, da smo završili izobrazbu, a sada ćemo ići u pratnju zatočenika za neko vrijeme.

U to vrijeme stigao je u Jasenovac domobranski nadsatnik Marko Pavlović.
Nije bio neugodna pojava, kako piše vlč. Paršić.
Dapače, pristojan časnik i vrlo discipliniran. Mislim, da je imao vojnu akademiju. Došao je iz Mostara i bio je oženjen s Mostarkom. Imali su dvije curice.
Svake godine za Božić pozvao bi u svoj stan po dva čarkara iz svake satnije na ručak.
Nadsatnik Pavlović s gospodom bi te mladiće posluživao. Prije ručka je bila molitva, a zatim ručak, a onda bi zajedno svi pjevali božićne pjesme. Kasnije bi pjevali i igrali do kasno u noći. General (Marko) Pavlović u povlačenju stigao je do pred Klagenfurta, i kada je vidio kako je izigrana njegova vojska, bio je šokiran. Kao zapovjedniku i časniku bilo mu je neugodno pred vojskom, ne bi znao što bi vojnicima rekao. Kao časnik, bio je preponosan, da bi bio ponizivan bilo od koga. Završio je tragično s cijelom svojom familijom, iz samokresa ubio je najprije dvoje djece zatim suprugu pa sebe. Ostat će u sjećanju kod svojih vojnika, kao pravi vitez, koji je dao život za Hrvatsku(*). Prošlo je bilo više od 6 mjeseci, što smo u Jasenovcu, a Maksa (Luburića) još nitko nije vidio. Vjekoslav Luburić, zvani "Maks".

Kad ovo pišem, moram spomenuti, da u roku od dvije godine Maksa nisam vidio više nego 3 puta. Došao bi u Jasenovac na dan, dva, i opet bi nestao. Uvijek je bio obučen kao običan vojničar... Vlč. Paršić piše, da mu je nadbiskup Stepinac rekao, kako je Poglavnik rekao, da se on, dr. Ante Pavelic, samo zove Poglavnik, a vlast svojataju drugi. Poglavnik je s tim mislio na unutarnju situaciju u Hrvatskoj. Tko je pratio događaje u Hrvatskoj za vrijeme rata, brzo će zaključiti, da ovo ne odgovara istini. Poglavnik je u Hrvatskoj u unutarnjoj politici imao apsolutnu vlast u svojim rukama. Rimski ugovori, smjenjivanje vojskovođe Slavka Kvaternika, pa Dide Kvaternika te mijenjanje vlade, ministara, kada je to on htio. Skidanje Vokića i Lorkovića, postavljanje za predsjednika vlade starog Mandića...

Sve je to Poglavnik bio u stanju, a da ne bi bio u stanju ukloniti Maksa. To ne odgovara istini.

Velečasni Paršić piše, da je poduže razgovarao s Maksom koncem 1944. god. Bit ću Slobodan upitati velečasnog: koliko je puta prije susreo Maksa u Jasenovcu...? Kako sam već prije rekao, da ćemo ići u pratnju zatočenika za neko vrijeme. Naša je dužnost čuvati zatočenike, inače sa zatočenicima nemamo nikakvog drugog posla. Što će oni raditi i kako će raditi, to nije naša briga. Svaka zatočenička grupa imala je desetara. Desetar je znao što treba raditi i koliko treba napraviti, kada treba početi, kad je odmor i kad treba završiti. Kada smo pošli u pratnju, rečeno nam je, da ovdje ima nešto Židova i da naspram njima trebamo biti uljudni, jer su isti ovdje dopremljeni, da ih se spasi od Nijemaca. Nijemci bi ih odpremili u Njemačku. Zatočenici su imali pravo na primanje paketa, a mogli su pisati jedanput mjesečno. Međusobno su bili organizirani po 5 u grupi, koji bi zajedno jeli. Ako je bio netko, tko nije primio paket, četvorica bi, koji primaju paket, uzeli ga u svoju grupu i tako bi zajedno jeli hranu, koju primaju u logoru s hranom u paketima.
Radilo se je u logoru šest dana na tjedan, a nedjeljom je bio odmor.

Jasenovački logor nije bio naročito osiguran. Ograđen je s nekoliko reda bodljikave žice, a stražari su bili vrlo rijetki, tako su zatočenici imali mogućnost pobjeći, kad su htjeli. Prosjekli bi žicu u noći, kad je maglovito vrijeme, i tako bi nestali. Sutradan bi zjala rupa, kroz koju su otišli, i takvi su slučajevi bili česti.

1943. god. je došla državna komisija iz Zagreba (istaknuto u rukopisu) na pregled logora. Pregledali su obadva logora, razgovarali su sa zatočenicima o uvjetima i postupku. Na koncu su dali zatočenicima formulare, da naprave molbe, da se njihov slučaj preispita, kako bi mogli biti pušteni na slobodu.

Nekoliko mjeseci nakon toga na slobodu su bili pušteni dr. Nikola Nikolić, mislim da je pravoslavac (doktor kirurg iz Varaždina), Bogdan Kusljo, brico po zanatu iz Bos. Broda, pravoslavne vjere, Salih Topić, obućar iz Bosanske Gradiške; Ivan Gavranović, obućar od Imotskog, jedan mali pravoslavac, koji je bio zarobljen za vrijeme borbi na Kozari i doveden u logor. U logoru je naučio brijački zanat i na rastanku zapovjednik logora Kozara održao mu je govor, i ja sam bio prisutan. Rekao je malom, kako je u logor došao kao mali čoban: ali ti sada ideš kući kao gospodin, naučio si zanat, koji ti nitko ne može oduzeti, ali naučio si isto što znači život. Lijepo su ga obukli i dali mu brijački pribor, koji je mogao ponijeti sa sobom. U to vrijeme je otišlo na slobodu dosta zatočenika; neki su bili iz Siska, iz Zagreba i drugih gradova, ali sam im imena zaboravio.

Kad ovo pišem, nadam se, da su još živi Bogdan Kusljo, Salih Topić, Ivan Gavranović i onaj mali brico, jer su svi bili relativno mladi. Tako mogu biti svjedočanstvo, da ovo sto pišem, odgovara istini. Za cijelo vrijeme mojeg boravka u Jasenovcu, a to je bilo dvije godine, nikada nisam vidio, da je netko udario ili gurnuo kojeg zatočenika. Ne samo da nisam to ja vidio, nego nije nitko iz moje satnije od 120 momaka tako što vidio.

Vlč. Paršić kaže, da je nadbiskup Stepinac rekao, da će on mnogo toga vidjeti. Ovdje ga uljudno molim, neka otvoreno kaže, što je vidio, da li je vlč. Paršić vidio, da je 30.000-40.000 tisuća ubijeno...?

U Jasenovcu, da li je vidio, da je makar jedan zatočenik ubijen?
Ako to nije vidio, a bio je u Jasenovcu, zločin je spominjati cifre na čula kazala.

Velika je to Ijaga na naš hrvatski narod iznositi, što se je čulo od djece i od tete Julke, pa i od Ivice Matkovića. Brat Ivice Matkovića (ustaški častnik) strijeljan je 1942. u Jasenovcu i Ivica Matković u ogorčenju možda se žalio vel. Paršiću. Brat Matkovića, mislim, da je bio ust. zastavnik. Organizirao je nekoliko svojih mještana i jednu noć napustio Jasenovac i krenuli su za Dalmaciju. U Kutini budu uhapšeni i vraćeni nazad. Navodno, da je Matković uzeo i nešto novaca bez ičijeg pitanja. Na povratku su završili u zatočenički logor. Navodno, da je zastavnik Matković bio radi toga strijeljan, a ostali iz te grupe bili su opet povraćeni u svoje satnije.. Ivica Matković radi toga bio je uvijek potišten, uvijek bi šutio i nikada ga nisam vidio nasmijana.

Vlč. Paršić piše, kako su Maksa zvali "stari". Ako "stari" dozna, i slično.
Maks je u to vrijeme imao 27 godina i nikada niko nije Maksa zvao "stari", nego povjerenik (Povjerenik Ustaške obrane). Prateći zatočenike, jednu večer je zatočenik, koji je vozio traktor, zastao, da ima kvar na traktoru i čekao je, dok polako sve grupe prođu. Zatočenik se je formaino trudio, da popravi "kvar"... Kad je vidio, da više nema nitko u blizini, pozove stražara ustašu, da mu pridrži nekakav kabl, i dok je ovaj to držao, zatočenik ga udari teškim ključem i ubije. Uzme njegovu pušku i municiju, i pobjegne u Kozaru.
Ovakovih je događaja bilo više.

Zatočenici bi se nastojali sprijateljiti sa svojim stražarom, a onda ga ubiti i pobjeći. Radovi su bili na ekonomiji u šumi, ili na livadama košenje sijena i tu su prilike za bijeg bile idealne. Moglo ih je pobjeći mnogo više, da su htjeli. Kako sam već prije rekao, Nedjelja je bila za odmor. Osim straže i kuhara, ostali smo išli u crkvu. Takav red bio je u svim satnijama. U nastupu zapovjednik satnije doveo bi svoju satniju na trg pred crkvom i tu bi se postrojile sve satnije. Zapovjednici satnija predali bi prijavak zapovjedniku bojne, zapovjednik bojne zapovjedniku zdruga, a onda bi zajedno ušli u crkvu na Misu. Zatočenici katoličke vjere imali su mise u logoru. Muslimani su imali hodžu, koji je obavljao vjerske obrede za vojnike i za zatočenike. Ovo sve dobro zna vlč. Paršić, ali on to ne spominje, ne znam zašto...?
Zatočenici za vrijeme Ijetnih radova imali su hranu skoro kao i ustaše, nešto manje kruha...

Za vrijeme Ijetnih poslova zatočenici su ubirali voće i nosili u logor. A ujesen bi nosili grah, krumpir, kukuruz. To im nitko nije branio. Zatočenici, koji su radili u ustaškoj bolnici, nosili su pune kantice od 2 litre svaku večer i tako su pomagali onima, koji nisu išli vani, ili koji nisu dobivali pakete. Vlč. Paršić kaže: "Kad bi se htjelo mene pitati dugogodišnjeg župnika u Jasenovcu". Velečasni ne iznosi nadnevak, kada je u Jasenovac došo, ali se vidi iz razgovora s Pavlovićem, da je došo početkom 1943., a otišao iz Jasenovca početkom 1945. Taj njegov dugogodišnji boravak je bio tek dvije godine. Te dvije godine uz kino i zabave u punoj dvorani i dobru jasenovačku rakiju, velečasnom Paršiću jako se je oduljio pa ih naziva - tolike godine. Kako je bilo nama, koji smo se morali smrzavati po cijeli dan vani po terenu, mokri i blatni, slabo odjeveni, često puta nenaspavani, a opasnost po život je prijetila cijelo vrijeme. Vlč. Paršić piše, da u cifru 30-40 tisuća ne ubraja mjesta Gradinu, Ustice, Tanac i Kraplje. Tako daje dojam, da je stvar još grđa. Iz tih sela nešto je pravoslavaca bilo otpremljeno u Srbiju 1941. god. Neki su pobjegli u Kozaru, a priličan broj je otišao u Njemačku na rad, dok je nešto stanovništva po tim selima kod svojih kuća. Poslije rata, oni su se iz Srbije vratili nazad, kao i oni iz Njemačke. Oni iz šume, koji su ostali na životu, došli su također. Danas su ta sela puna stanovništva pravoslavne vjere.

Najčistija sela po Hrvatskoj - hrvatska sela, podpunoma su prazna.
U mnogim selima nema tko da stare roditelje pokopa, a to je sada 40 godina poslije rata.
To za vlč. Paršića nije tragedija, čak to ne spominje.
U najbolja hrvatska sela kod Varaždina i Bjelovara doveli su cigane i napravili čitava ciganska naselja.
Bilo bi mnogo korisnije, da je vlč. Paršić poduzeo istragu preko katoličkih župa u Hrvatskoj, da ispitaju: koliko Hrvata je poginulo za vrijeme rata i koliko poslije rata, i koliko je protjerano u tuđinu i koliko ih se još nalazi po kaznionicama u Jugoslaviji?
Poznato je, da je za vrijeme rata samo svećenika 400 ubijeno na najgrubiji način.

1943. god. većinom je prošla po radilištima sa zatočenicima. Osim po koji tjedan, znali smo provesti u zasjedi po Prosari, Kraplju, Usticama, Kosturici... 1944. više nismo išli u pratnju, nego smo išli na teren, zamjenjivali smo starije terence ustaše. Nekoliko mjeseci proveli smo oko Kraplja, Puska pa do Siska. Kasnije smo prebačeni u Bosansku Dubicu. Tu smo ostali do jeseni 1944. god. Početkom listopada dobili smo naređenje, da idemo u Zagreb i postajemo sastavni dio Prve Hrvatske Udarne divizije. Bili smo oduševljeni s viješću, jer mnogi od nas još nije bio u Zagrebu. U Zagrebu smo sproveli nekoliko dana u barakama na Mirogoju. U to vrijeme bio je napad na Koprivnicu, i mi smo trebali otići u pomoć. Došli su po nas kamioni i mi smo se ukrcali. Tu je došao Poglavnik i sa svakim od nas se rukovao. To nam je dalo morala i bili smo oduševljeni. Krenuli smo na put i putovali smo preko Varaždina kroz Međimurje u pravcu Koprivnice. 5 kilometara pred Koprivnicu vidjeli smo tragove teške borbe, koja se je tu odvijala. Borba je bila završila, kada smo mi stigli. Bila je to strasna slika. Partizani su puzali jarcima uz cestu prema Koprivnici. Bili su puni jarci mrtvih partizana, u kaljužama i blatu. Drugi dan smo se vraćali nazad u Božjakovinu. Sada nastaju akcije i pokreti svakog dana, jedanput prema Presakama, drugi prema Moslavini. Stalno smo bili na terenu i u akcijama. Pred Božić 1944. god. bio sam ranjen u Moslavini. Nakon liječenja u zagrebačkoj bolnici dobio sam bolovanje. Pred samo povlačenje bio sam u Slavonskom brodu i jednog dana na ulici sretnem bojnika Majstorovića i zastavnika Šaravanju. Sa Šaravanjom sam se dobro poznavao i tako smo malo zastali na kratki razgovor. Bojnik Majstorović i zastavnik Šaravanja rekli su mi o skorom povlačenju iz Broda. Brod će biti napušten za 5-6 dana. Pitao sam: kamo idemo? Prema Zagrebu, bio je odgovor. Pitao sam, što će biti s logorom...? I logor ce biti preseljen prema Zagrebu.

Zatočenici iz Kozare redovito su išli na Ciglanu po "sljedovanje" za njihov logor. Oni su to primijetili, da je na Ciglani nastalo neko pakovanje i užurbano stanje. To im je bilo sumnjivo. Kada su se vratili u Kozaru, o tom su obavijestili zatočenike u Kozari. Idući dan u logor Kozara došao je bojnik Ljubo Miloš i zastavnik Mate Živanović. Ova dvojica vjerojatno su došli da vide, kada bi se otpočelo s napuštanjem logora Kozara. Bojnik Miloš je izgledao neobrijan i logorski brico ponudio mu je, da ga obrije. Miloš to odbije, a zastavnik Živanović prihvati ponudu, da se obrije i sjedne u stolicu. Dok je Živanović sjeo u stolicu, brico mu prereže grkljan i zakolje ga na mjestu. Miloš izvadi samokres i ubije bricu. Zatočenici su uzeli samokres pokojnog Živanovića, a ostali što su mogli naći i navale na vrata. Kako sam rekao, na ulazu je bio samo jedan stražar i logor Kozara nije bio čuvan. Osim Živanovića, još su jednog starog zastavnika nalupali po glavi. Zastavnika sam susreo u Lonji na povlačenju. Glava mu je bila užasno otečena i on mi je ispričao dotični događaj u Kozari tog dana. Imena mu se više ne sjećam. Bio je belgijski povratnik i oženjen s Belgijankom. Inače rodom od Imotskog. Zatočenici su se razbježali, a dva tri su poginuli, ali većina je pobjegla.

Na povlačenju kod Celja vidio sam dvojicu zatočenika, koji su radili u Puškarnici, kako se povlače sa hrvatskom vojskom. Jedan je nosio zbrojovku (strojo-puška). Dobro sam ih poznavao i ja ih upitam: kuda vi...?, a oni odgovoriše: kud i vi. Ako nas partizani zarobe, ne manjka nam opet logor. Satnik Brekalo bio je vojnički dušobrižnik i on je obavljao vjerske obrede i kod zatocenika. Pomagao je puno zatočenicima i tako od zatočenika dobio je tifus i umre 1944. god. Satnik Brekalo donio je službenu zapovijed vlč. Paršiću, kako će i kada će vojska dolaziti na ispovijed i sv. Misu. Vlč. Paršić piše: Bilo mi je posve jasno, tko su ti moji budući pokornici. Po koji put bi me zahvatio strah na pomisao: ima li medu tim mladim ljudima (više manje seIjačkom djecom) nekoga, koji nije na bilo koji način svoje ruke okrvavio. Tako se je bar govorkalo, ali nisam vjerovao u to. Kakve sramote od Hrvata, jasenovačkog dušobrižnika, da on uvijek spominje što se je govorkalo, a ne ono što je on vidio. Na sličan način pišu i jugoslavenski pisci "što se je govorkalo". Bojnik Majstorović franjevački red je sam napustio i stupio u ustašku obranu. Majstorović je bio zatvaran i tučen za vrijeme predratne Jugoslavije. Kada je došla država Hrvatska, osjetio je dužnost staviti se na raspolaganje mladoj državi. Majstorović se nije nikada ustručavao nikom pogledati u oči. Kukavice je prezirao, a junake cijenio i poštivao. Bio je borac i spreman na borbu...

John Šaravanja je brat dr. Ante Šaravanje. Oba su rođena u U.S.A. Pred rat, došli su u Hercegovinu, 1941. godine stavili su se na raspolaganje državi Hrvatskoj. Navodno su oba brata nestali u povlačenju kod Bleiburga.

Jasenovačke žrtve na veliko su napuhane od hrvatskih neprijatelja. Jednu je knjigu napisao dr. Nikola Nikolić, koji je pušten na slobodu iz Jasenovca 1943. godine. Drugu knjigu napisao je Djordje Miliša, a isto je bio pušten na slobodu. Miliša je dobro živio u logoru Stara Gradiška i imao je svoj ured i posilnog, a dr. Nikola Nikolić radio je kao doktor u ustaškoj bolnici u Jasenovcu.

Ako se pažljivo pročita njihove knjige, otvoreno se vidi. Vjerujem, da bi oba ova pisca priznala u slobodi, da im je bilo naređeno, da tako pišu. Što Jugoslaveni tako pišu, donekle mogu i razumjeti, jer oni žele umanjiti na taj način zločine, koje su oni počinili za vrijeme rata, a posebice one u mirno doba, poslije rata, te koje i dan danas čine. Ubojstva ne prestaju, a jugoslavenski zatvori su dupkom puni nevinih Hrvata.

Mnoge stvari vlč. Paršića su netočne, počam od tanjura, iz kojeg je pojeo prvu večeru, pa kako su Maksa zvali "stari". I njegove cifre od 30-40 tisuća su netočne! Ovo, što sam iznio gore, je istina i mnogi zatočenici su još na životu, koje sam spomenuo, a i drugi, čijih se imena više ne sjećam. Kada oni budu smjeli slobodno govoriti, vidjet će se, da Jasenovac nije bio tako zloglasan, kako se to želi prikazati...


P.S. Mirko Vučić, mislim da je rodom iz okolice Kreke (srednja Bosna). U emigraciju je došao u velikom povlačenju hrvatske vojske 1945. godine i ostao je u Austriji, gdje i danas živi sa svojom obitelji. Njegova supruga je Austrijanka.

* General Marko Pavlović bio je zapovjednik 17-te divizije u II. zboru HOS-a.. Pred Klagenfurtom na mostu za prijelazak rijeke Drave, Hollenburg, dne. 13. svibnja 1945. kada je vidio kao stručni časnik situaciju, u koju je dovedena hrvatska vojska, otišao je na polje kraj ceste, i izvršio samoubojstvo, zajedno sa ženom i djecom.


www.safaric-safaric.si

Piše: Mladen Ivezić, povjesničar

Mesić gori od četnikâ

Antikristi započinju lov na Hrvate i Katoličku crkvu

Stjepan Mesić, koji je na protuustavan način; prijevarom i jasnom prisilom ( Na obim su Mesićevim izborima na biračkim mjestima birački listići bili numerirani, složeni po redu, s brojevima prema gore. Birač bi došao, glasno izgovorio ime i prezime, to bi glasno ponovio član povjerenstva i svi bi vidjeli da se upisuje da je baš osoba toga imena i prezimena glasovala. Svi su vidjeli i to, da je baš ta osoba dobila baš listić toga i toga broja. Nije to bilo teško pratiti. Na svakome je mjestu bilo 600-800 potencijalnih birača pa je valjalo isprintati 15-16 stranica sa završnim zadnjim trima brojkama (koje su na tome biračkom mjestu jedinstvene). Kako su birači dolazili, tako ih se po redu i upisivalo uz te brojeve. Pri brojidbi je glasova trebalo, pak, samo zapisivati broj listića i za koga se na tome lističu glasovalo. Kasnije se usporede ta dva popisa i zna se da je NN imao listić broj XY te da je na listiću broj XY zaokružen, recimo, Mesićev protivnik te da je, dakle, NN glasovao protiv komunista. Kada se to utvrdi, otkaz dobiva takav zaposlenik u državnoj ili gradskoj službi ili firmi, kooperant, nabavljač itsl. Isto vrijedi i ako članovi obitelji takva zaposlenika "krivo" glasuju. Ustav RH jasno kaže da izbori moraju biti tajni. Obi su Mesićevi izbori bili javni, dakle protuustavni a to, što se nitko protiv njih nije pobunio, jasno pokazuje ne samo kakve su tzv. NGO, nego i kakva je tobožnja domoljubna oporba. Ne radi se o ekscesu ili mogućnosti ekscesa, nego o izborima koji su javni po direktivi Jadranka Crnića, koji je bio nametnut za predsjednika Ustavnoga suda mjesec-dva prije prvih a otišao s toga mjesta mjesec-dva poslije drugih Mesićevih izbora! ) nametnut Hrvatskoj za predsjednika, poslužio se lažima o Jadovnu kod Gospića, ne bi li i opet pozvao na genocid nad Hrvatima. Istinoljubne povjesnike on, lažući u Lici zajedno s Ivom Goldsteinom, nazva neprijateljima Hrvatske te pozva na njihovo onemogućavanje i zatvaranje!

Bio je u Jadovnu i I. Goldstein. Na sudu i u knjizi "Jasenovac/Brojke" dokazao sam da Ivo Goldstein na fakultetu, u knjigama i člancima za hrvatski narodni novac hrpimice laže protiv hrvatskoga naroda.

I u Jadovnu je I. Goldstein očito uporabio četničko lažno svjedočanstvo o tobožnjih 28.540 ubijenih. U knjizi sam "Jasenovac/Brojke" o tome svjedočanstvu, danom u beogradskome komesarijatu za izbjeglice 1942. g., napisao: "7. lipnja Drago Svjetličić, Srbin iz Doboja svjedoči Komesarijatu, da je u Jasenovcu bio od 27. kolovoza 1941. g. do 21. travnja 1942. g. Tvrdi da je neko vrijeme bio zatočen sa, zbog pijanstva kažnjenima, ustašama iz "željezne bojne" (?). Kaže da ne zna koliko je ljudi u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac stradalo, ali je to velik broj. Za Gospić kaže, da je u njemu pobijeno 28.500 (jer da su mu to ustaše rekli)".

Nikakvih dokaza ni imena nema! Nije postojala nikakva željezna bojna, ali se o svrsi sabirnih tabora u NDH vidi i iz činjenice da se u njih zatvaralo političke nepoćudnike zajedno s pijancima a onda se sve puštalo kući. Cinično je prema hrvatskome narodu i pravim žrtvama izmišljati mase lažnih žrtava.

Bilo je 27 osnova za taj pritvor, sve je bilo razvidno, a od veljače 1942. pred ulazom u jasenovački tabor svaka je nova stražarska postrojba posebnu prisegu da ničim neće zlorabiti svoju moć morala položiti nad 10 svježih ustaških grobova, među kojima i onim brata Ivice Matkovića, upravnika Tabora.

Njih je 10 strijeljano po kratku postupku (pred pokretnim prijekim sudom) jer se utvrdilo da su dogovoru sa židovskim zapovjednicima baraka preprodavali zlatninu, koju su ovi bili oteli zatočenicima. Tada su strijeljana i ta dvojica; Bruno Dijamantštajn i David Špiler, te zakopani na urednu jasenovačkom židovskom groblju. Novine su NDH i svih hrvatskih saveznika prenijele to, Hrvatskoj ne baš laskavo, izvješće u članku dra Pröbsta.

Služe se četničkom promidžbom iz 1942. godine

Nezavisna je Država Hrvatska osnivala sabirne tabore za sumnjivce i ugroženike, što je u skladu s međudržavnim ratnim i humanitarnim pravom. Naravna stvar da se u tim taborima živjelo bolje, nego li u zatvorima.

Laži o masovnim likvidacijama u Jadovnu izmislila je 8. veljače 1942. četnička promidžba. Tada je nadbiskupu Stepincu odaslano pismo lažno pripisano dru Prvislavu Grisogonu, Hrvatu - četniku, spominjući 80.000 Srba ubijenih i bačenih u jame kod Jadovna. Pri tome pogrješno pišu "Jadnikovo".

Dalje to pismo: "Talijani su fotografisali posudu sa 3.500 srpskih očiju te jednog Hrvata okićenog sa ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednog koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva reda srpskih jezika".

Druga je vrsta laži ona, da se u Gospiću od zatočenika proizvodilo sapun. To je stara engleska laž o Nijemcima iz Prvoga svjetskog Rata.

Valjalo je pobuniti Srbe a svijet uvjeriti da su ubijene mase ljudi tijela kojih više ne postoje. Tijekom rata to se nije moglo provjeravati a poslije se moglo, ali su na dnu bile kosti Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa je sve ostalo čista laž.
Promidžba se brzo raširila.
Brzojavku je sa sadržajem sličnim PseudoGrisogonu 24. srpnja 1942. poslao jugoslavenski veleposlanik u Ankari Ilija Šumenković premijeru Slobodanu Jovanoviću, u London.

21. prosinca 1942. g. četnička radijska postaja 'Karađorđe' zlorabi Pseudogrizogona čitajući mu dijelove uz napomenu: 'Ustaška zverstva najbolje se vide iz pisma Hrvata Prvislava Grizogona'.

Pseudogrizogona su travnja 1943. g. uočili službenici NDH, kao veoma pomodnu temu u Beogradu. Strojem je prepisan na ćirilicu, ali je napisan ijekavski (da bi se pojačalo dojam da ga je napisao Hrvat priznajući hrvatsku krivnju, iako je P. Grisogono tada pisao ekavski).

Zagrebački je Katolički list 1944. g. ukazivao na tu stravičnu lažnu promidžbu, koju je množila i varirala antifašistička genocidna udruga.

Svrha: motivirati genocid nad Hrvatima

Tobožnje Grisogonovo pismo pušteno je u optjecaj odmah. Zato on, odmah poslije izlaska na slobodu, u veljači 1942. g., piše skupini svojih jugoslavensko-četničkih drugova (R. Kneževiću, J. Banjaninu, M. Grolu i G. Angjelinoviću /ujaku Vesne Pusić/), osuđujući hrvatsko nezavišnjaštvo, ali ukazujući na štetnost prokazbe cijeloga hrvatskog naroda i Katoličke crkve: 'Te laži i falsifikati protrče kroz Šumadiju za nekoliko dana, toliko koliko je nužno da se izazove talas ogorčenja i zgražanja, a nestanu pre nego bi se moglo utvrditi da li su laži ili bar preteranost. Potsećam Vas kako je nekoliko dana po Beogradu kružio glas o nekom plombiranom vagonu sa natpisom ˝Svinjska mast za Beograd˝ a u njemu - otsečene srpske gave; onaj drugi o nekim ogromnim sanducima sa iskopanim srpskim očima. Svrha je bila (…) da se javno mišljenje usija do najvećeg potencijala, na način da ne bude više u stanju da se opre makar kakvoj sugestiji u pitanju otkuda zlo dolazi i gde zlu treba tražiti lek'.

Antifašistički 4. korpus (Lika, Banovina, Kordun), skoro 100% Srba, u novinama 1943. g. piše: 'krv za krv, smrt za smrt'. Kasnije se dopunjuje: 'svaku kap nevine krvi, (…) treba osvajač platiti potocima svoje pasje krvi'.

Vidimo da je 'osvajač' (a to znači i hrvatski vojnik, ali i drugi lojalan pripadnik Nezavisne Države Hrvatske) pas, da vrijedi toliko da potoci njegove krvi vrijede koliko samo jedna kap; i to svaka kap, antifašističke, u stvari srpske.

Antikrist Karl Marx napisa: 'S narodima je kao i s pojedincima - tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno samo uhvatiti za gušu, već valja i ubiti'.

Sovjetski antikrist Erenburg 1944. g. pisaše u novinama, što se prenijelo među Mesićeve jugoantifašiste: 'Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačkih žena. Uzmite ih kao zakonit plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu kojem se ne može oduprijeti'.

Đilas napisa članak "Sveta mržnja", kojim elaboriraše kako borce poticati na pokolje.

Svoju sam knjigu "Titova umjetnost mržnje" zaključio tvrdnjom da je 1941.-1945. samo na području današnje Republike Hrvatske u antifašističkim tiskovinama objavljeno najmanje 10.000 takvih članaka a u tiskovinama NDH najvjerojatnije nijedan.

U toj sam knjizi objavio i pjesmu antikrista Ivana Gorana Kovačića "Mrzimo vas":

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,

Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena.

(…)

Naše ljute guje

Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli

Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Četnici mnogo bolji od Mesića!

Veljače 1942. g. piše četnik Grisogono svoje odreknuće od Pisma i Alojziju Stepincu:

"Preuzvišeni! Prošlo je nekoliko dana da mi je došao pod ruku daktilografirani prepis pisma upućenog Vama, koje kola po Beogradu, a na kome, opet daktilografiran, stoji potpis Dr Grizogono (…) Kako ja niti sam to pismo sastavljao niti o njemu uopšte nešto znao, dok mi ga neki znanac nije pokazao, želim saopštiti Vašoj Preuzvišenosti da ja sa tim pismom nemam nikakve veze".

Dakle; Grisogono je brzo, odmah po izlasku iz zatvora, već u veljači 1942. dezavuirao to pismo.

Ono je vjerojatno napisano dok je Grisogono bio u zatvoru, a on ga je odmah po izlasku demantirao pravim pismom Stepincu, što naknadno službeno potvrđuju i Grisogonova kći i Nadbiskupijino tajništvo.

Suradnik obitelji Grisogono, dr. Vlastimir Stojanović tvrdi da je u širemu društvu, desetak godina kasnije, u krugu obitelji Pribićević, u Beogradu, saznao da je Pseudo Grizogona izdiktirao rođeni brat Svetozara Pribićevića - Adam.

I jugoslavenski komunist, šef ideološke komisije CKSKH, Ljubo Boban već 1985. ispravlja generala Velimira Terzića, a 1987. ponavlja taj ispravak, ukazujući na pismo - ispriku i odreknuće od Pseudogrizigona koje je sam Prvislav Grisogono još za Rata napisao Stepincu.

Da ne bi bilo zabune o stavovima Prvislava i Nenada Grisogona, evo što je kolovoza 1943. g. pisao Mladen Žujović, zapovjednik zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda Draži Mihailoviću: "Generalni sekretar: Grisogono Dr. Nenad, advokat, sin Dra. Prvislava, odličan u svakom pogledu, služi mi i kao oficir za vezu (pri mom štabu)".

Dr. Vlastimir Stojanović, bivši suradnik obojice Grisogona, ukazuje na zlorabe PseudoGrizogona, pa čak i kako iz njegove knjige preuzimaju tekstove od mnogo stranica te ih, bez oznake, skraćuju, prikazujući ih integralnim! Vrhunac je, kada su jedno izvješće od cca 20 stranica sveli na cca 3 stranice, bez oznake kratnje! To je kao da u rečenici "Ne ubijajmo ih" izbacite ono "ne".

Stojanović najjasnije zaključuje: "I, najzad, što je ovdje i najvažnije, taj izvještaj Grisogono nikada nije napisao. Izveštaj na kojega se autori pozivaju npisao je Berislav Angjelinović, svome bratu Grgi Angjelinoviću (to su četnici - ujaci Mesićeve ljubimice Vesne Pusić, nap. M. I.). U mojoj zbirci dokumenata to je pokazano na način koji ni u kojem slučaju, ni na koji način, ne može izazvati zabunu. No Živojinoviću i Lučiću bilo je potrebno to pripisati Grisogonu i oni su to, eto, bez i malo kolebanja i skrupula, i učinili. Nečuveno, ali istinito!".

Kako se spremao genocid nad Hrvatima 1990.-ih

Antifašisti su spremno preuzeli četničke laži o Jadovnom. Raspisaše se o tome i bez kakva dokaza.

Srpskopravoslavni duhovnici istakli su se pod naslovom 'Mošti vladike Nikolaja u otadžbini', kojom zgodom Atanasije Jeftić nije propustio povezati mit s Jadovnom: 'Preleteo si velikomučeničko Jadovno, Jasenovac, Glinu…'.

Talijanski mason i antikrist Marco Aurelio Rivelli ne zna hrvatski, ne poznaje relevantnu literaturu, nije radio na arhivskoj građi i pojma nema o elementarnim stvarima, a doktorira pišući o Alojziju Stepincu kao "genocidnome nadbiskupu".

On kaže i dosljedno ponavlja: 'logor Krušica' (treba 'Kruščica'), 'logor Đadovno' (treba 'Jadovno'), '25. aprila 1945, trupe Narodno - oslobodilačke vojske Jugoslavije' (treba 'Jugoslovenske armije'), 'Janka Simraka' (treba 'Šimraka'), 'Hrvatske katoličke crkve' (krivo), 'nadbiskup Božanić' itd.

A ipak obrani doktorsku disertaciju protiv Stepinca!!! Na toj obrani umiješaše se iz publike neki isusovci kritikom elementarnih neistina, ali Rivelliju antikristi priznaše doktorat. Dao ga je prevesti na francuski, a na hrvatski ga je 1990.-ih brzo prevela i tiskala jedna četnička obitelj iz Istre.

Još jedan Hrvat-antifašist, Krsto Škanata 1993. g. za srpsku televiziju uređuje jako dugu lažno dokumentarnu emisiju, popraćenu krivo tumačenim slikama, filmovima glumatanjem itsl. (Dunav film: 'Bog i Hrvati', 1993. g.). Vidimo; napadaju se katolicizam i hrvatstvo.

Tako laže i o pravoslavnoj materi koja u Gospiću kod ustaša traži svoga sina, povevši sa sobom 12-godišnju kćer: 'Uzeše joj ćerku. Na majčine proteste, krvnici kao da su hteli da je uteše, dali su joj jedan mali zavežljaj. Žena mišljaše da je neki mali dar. Otvori ga i pade u nesvest. Unutra su bile oči njenog sina. To se dogodilo u Gospiću a žrtva se zvala Dukić Imao je 16 godina'.

Sve izmišljeno i lažno a dobra podloga za onu četničku tvrdnju o 3.500 iskopanih očiju, koju Škanata pri tome razrađuje!

Stožerna su mjesta Škanatinog igrokaza bajke o Jadovnu i o starcu Vukašinu u Jasenovcu. TV je svojim umjetničko-promidžbenim sredstvima i činjenicom da je državna, dakle dužna poštivati istinu, djelovala stravično.

Glavni je Šešeljov četnički promidžbenjak Vjekoslav Radović (mati Hrvatica, otac vjerojatno Crnogorac, iako ih ima i Hrvata). On je 1991. izmislio bajku o 40-oro srpskih beba zaklanih u Vukovaru. Koliko je Hrvata pobijeno zbog te laži? Koliko stoga što antifašisti već skoro 60 godina tako lažu o Hrvatima?

Spremaju nam novi genocid!!!

Zločinac Stjepan Mesić nije slučajno krenuo u Jadovno, tragom Pseudogrizogona i pisma Stepincu!

Jadovno je gluplji, raniji vid laži o hrvatskim zločinima. Bio je rat, pa se nije moglo istraživati kraške jame. Nakon Rata nisu antifašisti ništa ni pokušali istražiti, znajući da lažu.

Početkom rata izmisliše još i to da su Hrvati od ljudi pravili sapun, što je glupi prijepis engleske protunjemačke promidžbe iz I. svj. Rata.

Trebalo je nekako dokazati da smo zločinci, a da se ne vide tijela žrtava, koja nisu postojala. O Jasenovcu slagaše da ih se pokapalo, pa ih i opet nisu nakon Rata iskapali jer preminuli u Taboru bijahu javno i pristojno sahranjeni, pa i u posebnim grobljima; katoličkom, židovskom, pravoslavnom i muslimanskom. Neoznačene masovne grobnice pune su Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa ih nakon Rata svaki put poslije eventualna iskopa odmah zatrpaše.

Onda izmisliše bacanje lješeva u Savu, što je kretenizam non plus ultra jer bi poticalo srpski ustanak i osvetu. Hrvatožderica Zora Dirnbach je u svome hrvatskim narodnim novcem plaćenom antifašističkom filmu čak upriličila i to da lješine iz Jasenovca plutaju zagrebačkim kupalištem, dakle 50-ak kilometara uzvodno! Pri tome je slijedila bolesnu maštu, također antikrista, Ivana Gorana Kovačića iz pjesme "Leševi putuju". Tek su pri svršetku rata, pod utjecajem laži o Auschwitzu, u Jasenovac smjestili nekakve izmišljene masovne spalionice ljudi, da ne bi morali dokazivati broj žrtava.
Kada god zabiše lopatu, iskopaše ostatke Hrvata i naših saveznika što ih antifašisti poubijaše bez suda!

To nikada ne prestaje. Novinar Paolo Rumiz priznaje da su vojnici JNA ulazeći u Vukovar poslije četnika našli 'u jednom podrumu čovjeka pribita za stol te zaklanu djevojčicu čije su oči stavljene u čašu', na što je jedan od njih poludio. Time posve neutralni Rumiz, ne znajući povijesni kontekst, svjedoči o pogubnosti antifašističkih laži.

Nijedan od u Haagu osuđenih srpskih zločinaca, makar i nakon nagodbe, nije propustio reći da je sva zla počinio svjestan strahota koje su Hrvati ili ustaše bili počinili nad Srbima u doba NDH. 99% tih zločina čista su laž, koja je omogućila genocid nad Hrvatima 1945. i kasnije te bogaćenje i pljačku što nad svježim hrvatskim lješovima čine Goldstein, Mesić, Pupovac i njihovi antifašisti danas.
Antifašističko je zlo počinilo genocid nad Hrvatima 1945., a terorizira nas I prijeti nam i danas.

Svijet se ne može dijeliti samo na fašiste i antifašiste.
A što je s nama, 99% normalnih?

Ako je fašizam totalitarizam, odvratan svojom nametljivošću i sve zahvalnošću, onda je antifašizam beskonačno gori jer u svojemu nazivu ima samo negaciju rabeći istu parolu; "tko nije s nama, taj je vrag i treba ga uništiti". Svatko tko nije zagrižen poput njega, antifašistu je fašist; i skrban otac, koji sinu brani drogu, i zabrinuta mati koja sprječava kćerin promiskuitet, umjetnik koji želi stvoriti i uljepšati, a ne samo srušiti i poružniti, duhovnik ili učitelj koji bi narod htjeli oplemeniti uzvišenim, nadljudskim, znanstvenik koji dokazuje istinu…
Mesić, koji uporno opravdava genocide nad hrvatskim narodom, želi i opet njime zaprijetiti, lažno okrivljujući cijeli naš narod i svakoga tko traži istinu.


Hrvatski list, 21. lipnja 2007.

Antifašistička koljačka promidžba - Profiteri jasenovačke laži

Piše: Mladen Ivezić, povjesničar

Hrvati - ljudožderi

Antifašist Zaim Topčić 1985. najavio je roman 'Ljudolovka Jasenovac' tvrdnjom da "svi glavni i epizodni likovi su autentični (...) Bitni događaji, problemi i konflikti su također istiniti". Roman je dobio antifašističke nagrade. Topićev lik, katolički svećenik u Jasenovcu, razmišlja: "Da lani nisam blagoslovio da mogu do mile volje piti krv zaklanih bandita, vjerojatno se ne bi toliko ostrvili da sada mogu jesti i ljudsko meso?". Topić o Hrvatima u Jasenovcu: "Jesu oni, naravno u masama kuhali masnije leševe novopridošlih". Topić o hrvatskoj predbožićnoj gozbi: "Krv navire u obraze: kakvo li je, od čega li je to neobično meso", "Premda je mlado kopile, jopet je vraški žilavo, majku mu banditsku! Ali, more se sasvim lipo, lad se dobro prožvače", "da je pečeni jadnik Splićanin i pravi Hrvat", "svoj zanos za kanibalizmom", "Iako je dalmatinski ilegalac-komunista baš lijepo pečen i pomalo bljutavo-slatkast...". Koliko je Hrvata 90.-ih ubijeno zbog ovakvih laži?

Latinova je emisija, isti Topčić. On pročita o NDH tekst pun činjeničnih neistina i posve lažnih sinteza. Provjereni antihrvati; Slavko Goldstein, Danijel Ivin, Nenad Popović, Tora Dirnbah, Saša Kosanović i sl. sa slugama hrvatske krvi, Petrom Strčićem, Šimom Šitinom, raspopom Oršolićem i sličnima odlučiše - ubiti istinu.

Uvodni Gojko Knežević iz Banja Luke prikaza kako je njegova snažna mati u Jasenovcu tukla ustaše...

Simptomatično, iznio je bajku o tome kako hrvatski vojnik neko dijete baca u zrak i dočekuje na bajonet (to je primijenio Žarko Puhovski u lažima o nepoznatome hrvatskome generalu iz 90.-ih, ali izvorno se radi o pravim zločinima Srba nad Albancima o kojima je kao očevidac javljao novinar Lav Davidović Bronštajn Trocki) i da su nekoj djevojci probušili grudi i ruke kroz te grudi provukli (a to je motiv iz srpske poezije te parafraza srpske pjesme "Skadar na Bojani").

Laže Knežević da su časne sestre u Jaski djecu tukle i da ih se trovalo u nekakvim kamionima cijankalijem. Radilo se o malim Kozarčanima koje su odmetnici u bijegu pred snagama reda vukli za sobom kao štit a onda ostavili, pa ih je hrvatska vlast spašavala. Tako se vlast našla pred više od 100 000 ljudi od kojih mnogi nisu imali kamo.

Laž je i o otimanju djece. Ona iđahu pravoslavnim obiteljima u Slavoniju ili na škrb po gradovima, a bolesna u Jasenovac i Jasku. Bilo je tužnih rastanaka jer su se mnoge majke prijavile na rad u Njemačkoj.

Nema u Haagu osuđena Srbina (i Plavšićke), koji nije rekao da je morao četnike ustrojiti, jer "se zna" koliko su Hrvati Srba u 2. sv. ratu poklali. U opisima tobožnjih hrvatskih nedjela iz 90-ih godina pronašao sam desetke doslovnih prijepisa iz antifašističke lažne literature o Jasenovcu.

Štrbac i Beograd su svoje lažne svjedoke podučavali iz knjiga antifašista o Jasenovcu!

Prijepisi vlastitih zločina

Desetljećima sam radio na tematici antifašističke koljačke promidžbe utvrdio tisuće takvih prerada tuđih u protuhrvatske laži. Ti su harangeri zločine koji sami slave i čine (kada Kraljević Marko jede djecu, kada iguman Stevan u 18. stoljeću /'Gorski vijenac'/ i Đorđe Petrović Karađorđe u 19. stoljeću deklariraju da su ili da će trećinu muslimana poklati, trećinu prekrstiti a trećinu prognati, kada Židovi po Jahvinoj zapovijesti istrijebljuju cijele narode itsl.) jednostavno pripisali - Hrvatima.

Tvrdim da svatko od nekoliko stotina objavljenih svjedočanstava na kojima se zasniva jasenovačka laž mogu prokazati kao unutarnje i vanjski nelogično i proturječno te - nemoguće. Njih su varirali u desetcima tisuća inačica.

U knjizi 'Titova umjetnost mržnje' dokazah da je funkcija tim lažima bila motivirati genocid nad Hrvatima. U knjizi 'Jasenovac/Brojke' utvrdih kako se gradilo jasenovačku laž.

Kako je doista bilo?

Razbijen u Srbiji koncem 1941., Mihailović štedi Srbijance i proglašuje da "treba čekati" a četnički ustanak širi šaljući pukovnika Uzunčevića i majora Rašetu popu M. Đujiću u NDH, potaći 'ovdašnje' četnike.

Prve su zločine u NDH nad Hrvatima počinili u povlačenju pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i mobilizirani Đujićevi četnici. Poglavnik je radi obrane naoružao narod koji je stvorio seoske milicije (tzv. divlji ustaše), što ponegdje uzvratiše zločinima nad nedužnim Srbima.

26.-28. lipnja Poglavnik stalno ponavlja proglas kojima demantira plan pokolja nad Srbima, tobože zacrtan za 28. lipnja (Vidovdan), te svakoga počinitelja takva djela, nad Srbima, unaprijed osuđuje na smrt. Židove proglašuje kolektivno krivima za proširbu takvih glasina.

Osnivaju se prijeki sudovi koji će, uz više stotina neprijatelja, osuditi i dati pogubiti najmanje stotinu onih, koji se prikazivahu režimskim ljudima.

U kolovozu članak 'započelo je bolno čišćenje' opisuje smjene i kazne nad ustaškim vođama koji su na terenu bili prekoračili zakone na štetu nehrvata.

Dohvatni četnici miruju - titoisti jedini potpiruju

Već u kolovozu/rujnu počeše pregovori i sporazumi. Do lipnja 1942. dovedoše do toga da su četnici od Banja Luke na zapad Poglavnika priznavali Vrhovnikom, NDH se obvezala izgraditi rijetke porušene pravoslavne crkve i otpustiti četnike iz zatvora i logora (pa i Jasenovca - masa potencijalnih svjedoka, ali masovnih zločina nije bilo!) te njihovim obiteljima plaĆati glavarinu dok se ovi ne oslobode.

U Đujićevu su stožeru dotle netragom nestajali Mihailovićevi izaslanici zaduženi ponovo podići ustanak u NDH. I Đujić je štedio svoje Srbe.

U Kninu cijelo vrijeme vijori hrvatska zastava, provode se hrvatski zakoni, a hrvatska administracija izdaje hrvatske dokumente, dok vojnu vlast održavaju Talijani i, ponekad pijani i lajavi četnici (zbog kojih se hrvatske civilne vlasti žale Talijanima, koji su odgovorni za ondašnju vojnu vlast).

Za velikoga župana Kninsko-bribirsko-sidraške županije Poglavnik je na četnički zahtjev postavio ustašu Davida Sinčića, Židova.

Sluge staljinizma, britanskoga imperijalizma i cionizma, anti-fašisti divljaju jer su zaduženi dizati ustanak. Njihov tisak četnike optužuje za izdaju srpstva, stalno lažući o tobožnjim strašnim hrvatskim zločinima (ali to su bajke o Jadovnu, zatvorima, nekim selima: laž o Jasenovcu dolazi na propagandni repertoar antifašista tek od 1943., kada se u svijetu počelo lagati o Auschwitzu). U isto vrijeme napadaju Poglavnika za izdaju hrvatstva četnicima. A ljudi su, ustaše, presretni dobitkom države, i Đujićevi četnici, vjerujući u povratak svoga kralja, jednostavno htjeli preživjeti rat.

Za Zadar, Pulu i Rijeku lažu Latin/Kosanović, a tu laž prihvaća Strčić, da ih je Pavelić predao Italiji, jer oni bijahu već pod njom 20-ak godina, voljom demokratske 'međunarodne zajednice'! Talijanima trebaše mir, ali i što slabije hrvatstvo. Zato osnuju MVAC (Milizia volontaria anticomunista) u koji uklopiše i (nedohvatne!) četnike istočne BH i Crne Gore, koji, ne bojeći se kazne od preslabe NDH i Talijanima zaštićeni, u nekoliko prodora čine strašne i masovne zločine nad Dalmatincima.

Poglavnikovo miroljublje

Poglavniku je cilj - mir, i to ne samo zato što Hitleru vojska treba za velika bojišta. Ustaše su, naime, svoje postigli; državu imaju; oduzeli su od 1918. g. doseljenim Srbima pljačkovinu i pravo na hrvatsko državljanstvo, a tjerati ih nije ni trebalo jer ih se stotinjak tisuća skoro podavilo u Drini, bježeći kriomice u Srbiju, dok ih se 200 - 300 000 tisuća gospodski, o hrvatskom državnom trošku prevezlo od Zemuna i Beograda u pristojnim putničkim vlacima.

Od lipnja 1941. u ustaškome 'Hrvatskom narodu' svakodnevno izlazi rubrika 'Svakome je pravom Arijcu čast služiti NDH' s popisima domaćih pravoslavaca ili onih što se doseliše od 1918. i ovdje sklopiše brak, koji prelaze iz kraljevske vojske u domobranstvo (koje u narodu dobi naziv 'Ministarstvo srpskih zetova'), zadržavajući vojne, generalske i sve ostale činove.

Poglavnik je u Saboru, 29 veljače 1942., održao dirljiv govor u kojemu je naglasio, da u NDH nitko nema ništa protiv pravoslavlja, da je vjera osobna stvar i da je jednakopravno i ne vjerovati u Boga; ali da SPC u NDH ne može postojati jer njoj vrhovnika postavlja svjetovni vladar Srbije pa je ona politička organizacija.

Mudri su pravoslavci prihvatili Statut HPC-a koji je posve isti kao i onaj SPC-a (u stvari prepisan), osim pitanja imenovanja vjerskoga vođe.

Svečanostni je potpukovnik ustaškoga zrakoplovstva Dušan Machiedo u travnju predvodio smotru voda postrojena u čast njegove Ekscelencije patrijarha HPC Germogena.

Staroga su Rusa, izbjeglicu pred komunistima, koji se stalno oglašavao umirujućim i konstruktivnim pozivima, antifašisti 1945. objesili; jednako kao i zagrebačkog muftiju - valjda zato što je antifašizam tolerantan?

Posebni antisemitizam

Protužidovstvo je u NDH bilo shvaćeno socijalno jer je ustaštvo bilo izrazito socijalistički nacionalni pokret; oštar prema svojemu, a kamo li tuđemu građanstvu i buržoaziji; kulturno i socijalno.

Sjajni članak Ive Bogdana o hrvatskom rasizmu već se 1942. godine izravno protivi skandinavskome (u Švedskoj se od 60-ih godina zakonski po eugeničkim i rasnim načelima na silu steriliziralo 60 000 žena) a time i Hitlerovom rasizmu, preuzetom od Engleza, što neke rase drže manje vrijednima i stvorenima za ropski položaj u kojemu ih držahu.

Članak ističe jednaku vrijednost i pravo svake rase slobodno živjeti na - svome. Ondje je ona potpuno svoja i najbolje se osjeća; klimatski, biologijski, krajobrazno, u flori, fauni i tradiciji itsl. Svjetski su odnosi: prijateljstva, šport, trgovina pa i turizam; tu je i najsvjetskija i najsverasnija ustanova - katolička crkva; ali je svakome njegovo prirodno stanište - najprirodnije.

Uz mnoge ustaške obiteljske sveze sa Židovima, valja znati, da je u vojsci NDH od kakvih 120 generala 28 njih bilo - Židova. Brzo se ublažiše stroge mjere izludžbe Židova iz javnoga života (umjetnost, novinstvo) i slobodnih akademskih profesija (liječnici i odvjetnici). Uostalom; glavni su Hitlerovi promidžbenjaci i filmaši bili Židovi.

Dolaskom antifašista poče u Zagrebu suđenje obitelji Schulhof, vlasnicima poduzeća 'Tipografija'. Tužitelji su toga oca i sina pitali; "Pa kako ste vi Židovi, mogli u svojoj tiskari štampati cijeli zagrebački ustaški tisak" (i to jako solidno; bez pogrješaka i odličnim tekstom i bojama, uz mnoštvo sjajnih fotografija pravoslavca Toše Dapca, kojemu to biješe najplodnije razdoblje i koji u NDH dobi prvu monografiju - komentar M.I.). Odgovor je bio; "Pa mi nismo čitali, mi smo samo tiskali". Antifašisti im sve oteše i osudiše ih na višegodišnje zatvorske kazne.

Stotine su Židova jednako koristoljubnih pobuda antifašisti jednostavno likvidirali. Tisuće su Židova pred njima pobjegle glavom bez obzira, znajući s kim imaju posla. Sve su ih antifašisti ubrojili u 'žrtve fašističkoga terora'. Cijelo je vrijeme u NDH postojala Židovska bogoštovna općina u Zagrebu, a ukinuli su je tek - antifašisti! Izbaciše ono 'bogoštovna'.

Ja sam prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Freiberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma.

Vlast je ljudska i glavna građanska prava garantirala svim podanicima, dok su puna građanska prava imali samo Arijci, ali i oni kojima se ona posebno priznaju. 1945. godine je poglavnik donio i zakonsku uredbu kojom puna građanska prava priznaje i svim Židovima i Ciganima.

Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor, dolažahu iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima.

O Jasenovcu - isključivo lažni svjedoci

Među pogubljenim Hrvatima bijaše i 10 ustaških stražara koji se u Jasenovcu udružiše sa židovskim grupnicima Dijamantštajnom i Špilerom te, kako su potonji imali propusnicu za cijelu NDH, kradijahu i prodavahu deponirane zatočeničke vrijednosti. Od početka 1942. nad svježim grobovima tih ustaša, među kojima i brata zapovjednika Ivice Matkovića, novi su stražari svečano i javno polagali prisegu da ničime ne će zlorabiti ovlasti. Često se stražarske postrojbe rotiralo, baš da bi se izbjegle zloporabe, moguće kada zasjednu.

Desetci tisuća vlakom se vozijahu uz Tabor, stotina je tisuća poslije Kozare utaborena u okolici, dok ih se nije porazmijestilo (Mato Lovrak napisa dječji roman o "malim Bosancima", a ustaški je tisak žestoke bukvice i prijetnje čitao onim građankama, kojima je teško skrbjeti o udijeljenoj djeci, kojima se ne sviđa njezin govor, ma o kojoj se vjeri ili crkvi radilo).

O Jasenovcu se sve znalo i vidjelo i zato se znatnije laži o njemu počeše uobličavati tek koncem rata, prvo izvan posavsko-slavonskoga područja (da im se ljudi ne smiju). Kasnije kada je i smijeh postao opasan, moglo se slobodno lagati.

Sigurno je najmanje 200 000 ljudi vidjelo jasenovački tabor tijekom rata; svaki je kutak bio vidljiv u svakome trenutku većemu broju ljudi; a samo je stotinjak smradnih profesionalnih lažljivaca bilo spremno o njemu lagati. 200 000 živih ljudi stiskalo je jezik, da nebi reklo istinu koja bi ugrozila antifašističku diktaturu.

Kako nastajahu lažni popisi žrtava Jasenovca

Latin i njegovi gosti; antihrvati i takvi kao što su Strčić, Šitin ili raspop Oršić, prihvatiše sve notorne laži na 'Latinici'. I to, da je Pavelić htio trećinu Srba poklati, trećinu protjerati a trećinu pokatoličiti (a baš su Poglavnik, dr. Artuković i Stepinac zabranjivali prekrštaje jer je državi trebala istinita evidencija, a Bogu lažni vjernici ne znače ništa).

Kao vrela za židovske žrtve; lijepo po godinama kada su ubijeni; po spolu i uzrastu, navedoše, i to u skoro svim knjigama, spis Blaževićeva "Javnog tužilaštva Federalne Hrvatske". Pronađoh to u Hrvatskome državnom arhivu; kad ono na početku svake košuljice jasno piše; "popis muškaraca (žena, djece, staraca), članova ŽBOZ, koji su 1941. (1941., 1943...) odvedeni u Jasenovac". I - ništa više. Ni govora o ubijenosti, ni govora da su ubijeni baš te godine, baš u Jasenovcu. Drugi spisi dokazaše da su radili i dalje, drugih godina, bili šefovi, a mnoge se može pronaći i u posljeratnome životu.

Antifašistima je bitno što više lagati. Oni su jednostavno ono "odvedeni" prikazali kao "ubijeni te godine u Jasenovcu" i to uključili u "optužnicu Pavelić-Artuković", optužujući tu dvojicu Hrvata za sva nedjela NDH pa i, izrijekom za Jasenovac, JT imenom, prezimenom i svim osobnim podatcima (kako jedino i valja) spominje malo više od 5 000 žrtava. A svijet im nije ni to priznao!

I napišem da su lažljivci, lupeži, profiteri laži, i da su lagali uvijek i opet će lagati.

Oni me neće tužiti!
Ne - njima je dovoljno biti svaki dan koliko god žele na televiziji, radiju i u novinama; osobno ili putem slugu! Sad i u škole uvode obvezu slušanja laži o tzv. holocaustu !!! A moje knjige usudiše se prodavati samo dvije knjižare!

Životni uvjeti

U taborima nisu osuđenici nego sumnjivci. Sabirni su tabori blag obzir; više nadzora nego kazne nad sumnjivcima. U taborima se ustrojuje unutarnja uprava. Stražari u tabor načelno nisu smjeli ulaziti, baš da bi se spriječilo samovolju. Red su održavali grupnici; sami zatočenici. Vlasti bi dolazile kod većih proslava i amnestija (riječ je o tisućama svjedoka, koji nisu kasnije htjeli lagati, pa za njih ni ne znate). Stotine su i razmijenjivane. Tisuće su otpuštene protjekom kazne. Rjeđe bi iz Jasenovca uzimali zatočenike za strijeljanje u svojstvu talaca.

Dobro odjeveni zatočenici su u Jasenovcu jeli dobro i redovito. Ambulante i stacionari bijahu prepuni; bolesnika i sabotera, po njihovu priznanju stalno po 20%!

Židovski, komunistički i ostali paketi potvrđuju da se zatočenicima slalo luksuznu robu. Međudržavne pa i Crvenoga križa, koje redovito predvode Židovi, inspekcije bijahu česte.

Zatočeničke sabotaže

Zatočenici bježahu, povremeno ubijajući pri tome stražare. Krali su i opskrbljivali partizane. Sabotirahu gdje god su mogli; imajući partijske ćelije u svakoj baraci.

Vlastima su židovski liječnici više puta podvalili epidemiju tifusa lažući da će svaki bolesnik biti ubijen. Vlasti su u Jasenovcu liječile i ranjenike i tifusare spašene s Neretve i Sutjeske, gdje su im antifašisti ostavili oružje, ne bi li izginuli kao zaštitnica, iako su imali pravo na predaju, a komunistički su liječnici i zatočenici krali lijekove i hranu te ih slali u šumu. Trač i panika širili su se namjerno.

Vjerska služba

Pripadnicima svih državno priznatih vjera i crkava osiguravala se vjerska služba a Židovima se nije branila. Pravoslavcima je u Jasenovcu vjersku službu vodila HPC.

Poslije rata poubijaše 28 njezinih svećenika, pa i Spiridona Mifku, zamjenika patrijarha Germogena. Mifka da je, otprilike "pomagao ustašama i sudjelovao u klanju Srba u Jasenovcu". Tipično antifašistički; gdje je god neki pop, tu je fašizam. Umjesto da se Mifkina nazočnost prizna dokazom da nije bilo namjernih masovnih zločina, oni su ga jednostavno proglasili zločincem i - objesili.

Neki časni a nepoznati svjedoci

U taboru je bio ustrojen bogat športski i umjetnički život. Osobno sam prepoznao (pok.) gospodina Milu Đurđevića, odlična svirača, Ciganina, koji je u Jasenovcu, osobito od Nijemaca, što su onamo dolazili na koncerte, zaradio najviše u životu.

Dva mu sina, Đuro i Pero, svirahu u "Prosvjetnoj bojni", a kasnije u Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru RTZ. Pero mi je pričao da mu je 60-ih prišao jedan liječnik i razdragano viknuo: "Gospon Đorđević, kaj se vi mene ne sjećate? Pa mi smo skup' bili u Ustašama". Koncem rata je, naime, i "Prosvjetna bojna' dobila iste - ustaške odore.

Upoznao sam i sjajna svjetskoga gospodina, (pok.) dr. iuris Zvonka Cebala, predratna komunista iz Brčkog, čije je ime na skoro svim zapisnicima o pregovorima partizana s Hrvatima za razmjenu zatočenika. Formalno i sam zatočenik, Cebalo je imao atomobil s vozačem i putovao cijelom NDH. Pričao sam da ga je više puta s toga prozvao "Hrvatski narod" a onda su vlasti, za kaznu, upravnika Lepoglave (gdje je također bio neko vrijeme) poslali na istočnu bojišnicu, gdje je i poginuo. Cebalo je nastavio pregovarati i - trgovati. Nikada nije spomenuo nijedan incident u Jasenovcu.

Pročitavši moju knjigu "Jasenovac/Brojke", obratio mi se i g. Šoštarić, pripadnik USAOH-a, doveden s druzima listopada 1944. u Jasenovac, samo pri dolasku dobrano izudaran, posve slobodan u kretanju Taborom, vidio sve što se dogodilo, kaže da je u tih šest mjeseci (za koje se tvrdi da su najgora razdoblja), ondje život izgubilo (ne računajući žrtve 'savezničkog' bombardiranja) ne više od 30 (trideset) ljudi.

Predratni komunist, liječnik, kasnije radio za Udbu, otac moga prijatelja, proveo je tri godine u Jasenovcu, imajući spoznaje o svemu. Sinu je govorio da bi u 6 mjeseci jednom stigao nekakav vagon s nepoznatim ljudima, koji bi prespavali i otišli dalje, pa se poslije pričalo da su ih ustaše sigurno ubili. Videći dokumente koji svjedoče da su mu u samo 2 mjeseca čak pet puta popravljali zube (dok se vojsci uglavnom vadilo), sin mu je rekao: "Pa ti si u Jasenovac išao popraviti zube".

Mati je moga kartaškoga druga, s 15 godina, kao komunistica, bila osuđena tri mjeseca raditi kod jedne seljačke obitelji, a samo prespavati u Taboru. Poslije ju otpratiše kući.

Poglavnik je govorio da Jasenovac nije bio odmaralište, ali ni mučilište. Novine su rado pisale o zatočenim neprijateljima. "Njihov je rad bio politika, a sada je njihova politika - rad".

Pozor! Ovo nije izvedba dojmova putem malobrojnih lažnih svjedoka! Oni su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni s druge; antifašističke strane; ljudi neskloni NDH i svakako njene žrtve.

Kako se kalila laž

"U ratu je istina toliko dragocjena, da ju treba čuvati straža laži", izjavio je jedan od glavnih huškača na 2. sv. rat, Winston Spencer Churchill. Treba poznavati antifašističku ratnu promidžbu i njihovu svijest o potrebi da se nad Hrvatima, Nijemcima i Japancima, a ponegdje i Mađarima počini genocid. Američki su filmovi i publikacije Japance proglasili nižom vrstom; životinjama, a to su radili i Sovjeti, posebno njihovi Židovi (Staljin je Ilju Ernburga morao zaustaviti zbog njegove krvoločnosti) protiv Nijemaca te cijela antifašistička masa Kraljevine Jugoslavije protiv Hrvata.

Kako se laž utvrđuje kao istina, ilustrirajmo neutralno! O američkome imanju atomske bombe jugoslavenska je javnost obaviještena tek sredinom 1947. godine; dvije godine nakon njezine uporabe. Do tada se tvrdilo da je Japan kapitulirao zbog SSSR-ove objave rata, kolovoza 1945. Dakle; "naš komunist je moćan", a ne "kapitalisti imaju strašno oružje". Kasnije nitko nikoga nije prozivao za laž !!!

Od vremena kada se za upite o antifašističkim lažima glavu gubilo, valjalo je prijeći u doba čvrste ali mirnodobske Jugoslavije, izgrađene genocidom nad Hrvatima, Nijemcima, Mađarima, Talijanima i muslimanima s područja NDH te Albancima, Makedoncima, Bugarima i Turcima iz drugih dijelova propale Jugoslavije. Ljude se valjalo nekako uvjeriti da je 'pax titoistica' barem najmanje zlo, koje nas je moglo ščepati. Zato je trebalo napuhati hrvatske zločine. U 'Jasenovac/Brojke' pokazao sam metodologiju uzajamne izgradnje uvjerljivosti kvantitativne i kvalitativne laži o žrtvama Jasenovca. Prvo se tijekom rata i kraćega poraća objavilo da je ubijenih bilo 500 000 - 1, 400 000. Lagalo se o istrjebi - masovnoj (prvenstveno Srba) te cijelih naroda (Židova i Cigana). Tome je odgovarala potreba da se Srbe, kao jugodržavotvorce, iz četnika prebaci u antifašiste i da se vlast centralizira. Milijuni na toj laži stekože povlastice!

Istina je bila drukčija; Srbi su u stotinama tisuća odlazili u Njemačku raditi za odličan novac (svakodnevni bijahu oglasi u srbijanskim novinama s općinskom zahvalom za novac šo ga radnici šiljahu u rodna mjesta, a u NDH je, uz mudru privolu vlasti, oko 250 000 Srba tako izbjeglo i novačenje za domobrane, i za partizane i za četnike). Uplašeni od najavljenoga antifašističkoga pokolja svih takvih, oni se prikazaše žrtvama.

Hrvatima se glave punilo lažima o milijunu poubijanih. Zbog pravne nesigurnosti i straha od antifašista, to se nije moglo provjeriti. Golema brojka pojačana tvrdnjom "pa ako je i pola milijuna strašno je".

Kako bi se uglavilo laž o brojci, počelo se proizvoditi lažne svjedoke; baš kao onoga Kneževića iz 'Latinice'. Metoda je bila; 'to gore laže, to bolje'. Uzelo bi se kakvu histeričnu babu ili paranoičnoga antifašista, koji bi se uživjeli u svoju laž. Tu se mesarilo malu djecu, ljude jelo žive ili prije žive peklo, pa onda jelo, pilo krv; bilo iz bačve, bilo izravno iz vene... Tako su gluma tih lažnih svjedoka i hrvatski katolički osječaj za čovjekov, osobito dječji, život nadjačavali logičku kritiku, kojom se lažljivca razotkriva.

Sve su nelogičnosti nestajale skrivene iza one brojke od jednoga milijuna ubijenih. Logika jest; ako su Hrvati ubili milijun, nije isključeno da su pri tome pili ljudsku krv i jeli ljudsko meso. I obrnuto, narodu koji svoje protivnike jede ne treba ni dokazivati da ih je ubio 700 000 ili milijun. Tako je izmišljena masa žrtava izrodila uvjerljivost laži o izmišljenoj strašnosti postupka. Kada se počela rušiti brojka od 1 000 000, jer nitko nije dokazao ni njenu tisućinku nastavilo se vjerovati da je žrtava moralo biti strašno mnogo jer su Hrvati činili - tako strašna pojedinačna djela, pa i jeli ljude i pili im krv. Sada je laž o sadističnosti pojedinačnih zločina održavala laž o visini ukupne brojke žrtava! Na upit gdje su drugi svjedoci, antifašisti pronađoše prvu laž; svi su ubijeni.

Na upit gdje su ostatci 700 000 izmisliše dva izlaza; Piccillijeve peći (to je po uzoru na laži o krematorijima u Auschwitzu) i - u rijeku Savu. Činjenica je da su na ušću Save u Dunav komisijski vadili mnoštva lešina, ali tek u svibnju 1945., kada su antifašisti zauzeli Slavoniju i ondje poklali tisuće ljudi, iako je Beograd pod partizanima bio od listopada 1944. Piccillijeve su peći bile pokušaj krematorija za umrle tifusare i nisu mogle dnevno spaliti više od desetak ljudi. Radile su samo eksperimentalno mjesec-dva.

Ipak, hrvatski je narod ostao pod strašnim pritiskom kombinacije kvantitativne i kvalitativne laži koje se uzajamno nadopunjuju. Svaki pokušaj kritike naišao bi na nove histerične, dramske laži i - etiketu antisemitizma itsl.

Perverzna izopačenost Latinove i antifašističke logike

Oni javno rezoniraju; "mi jesmo poklali Hrvate, ali nismo krivi za pokolj, nego je krivac Pavelić, koji je Hrvatima govorio da ćemo ih poklati i onda utekao". Suludo! U stvari time priznaju da je Pavelić imao pravo; trebao je bježati jer antifašisti doista jesu planski klali. Tko je bježao dovoljno brzo ili tko se probio - ostao je živ. Mi - Hrvati možemo raspravljati o Pavelićevoj hrabrosti, taktici itsl., ali to da ubojice ekskulpaciju nalaze u činjenici da su žrtve bježale i da su znale da će ih poklati, to je moguće jedino u Mesić-Goldsteinovome feudu.

Najgori zločin u povijesti nad hrvatskim narodom počinio je antifašizam, on je ab initio zločinački jer je bio usmjeren tome da se genocidom nad Hrvatima stvori unitarna Jugoslavija predvođena državotvornim srpskim i slovenskim narodom.


Zapis s foruma...

U Jasenovcu je stradalo oko 2000 ljudi

Postoje točni podaci iz NDH o broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje:

U radno-popravnom logoru Jasenovac je pobijeno svega 56 neprijatelja hrvatske države, koji su s pravom ubijeni jer su bili kriminalci, te 48 pripadnika Ustaške Obrane, i to zbog zlostavljanja logoraša. Također, logoraši su pobili 26 pratećih stražara Ustaške Obrane, i čak nisu bili kažnjeni zbog toga jer se stražari nisu pridržavali uputstava. Oko 1500 ljudi je umrlo od neke nepoznate bolesti koja je harala logorom. Oko 600 logoraša i 120 Ustaša je poginulo tijekom britanskog bombardiranja logora, a piloti su bili pripadnici jugoslavenskog kraljevskog zrakoplovstva iz Egipta, koji su 1944. nakon amnestije za četnike prešli u partizane.

Također valja napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara kraj sebe, neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim zatočenicima bio je priznat status "RATNOG ZAROBLJENIKA", što je vlada NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili na to.

Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima.

Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti, koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način.

Valja napomenuti da su istraživanja o stradanjima u Jasenovcu prekinuta jer su na žrtvama nađene domobranske uniforme, čizme i odličja. Mi zahtijevamo da napokon ponovno počnu iskapanja u Jasenovcu, kako bi se možda neke od ondje pobijenih Ustaša, domobrana ili hrvatskih civila moglo identificirati, te kako bi ih njihovi najmiliji mogli dostojanstveno pokopati, umjesto da leže u jednoj od preko tisuću masovnih grobnica koje su napunili partizanski "osloboditelji".

DOSTA nam je komunističkih, židovskih i srpskih laži, neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu!

Domobran


dragovoljac.com

ISTINA O JASENOVCU

Evo još jednog svjedoka o židovsko-srpskim lažima kad je Jasenovac u pitanju. Ali, nisu to samo njihove laži, jednako ili još gore lažu i 'naši' političari sorte cige-mesića i ostale srodne mu klateži!

Dragi Damire i Marija,
Da smirim svoju dušu prije nego odem sa ovoga svijeta, moram ispovjedati jedan dogodjaj iz 1944 a koji je, po mom mišljenju važan prilog za utvrdjivanju istine o logoru Jasenovac.
Te sam godine, negdje u jeseni, putovao iz Karlovca u Zagreb.
Na raskrižju pruga, tada u Horvatima, Karlovac-Zagreb i Sisak –Zagreb, vlak je stao i ja sam izašao iz vagona da izvidim razlog.
Opazio da vlak koji je dolazio iz Siska isto tako stoji.
Putnici jedne i druge kompozije izmješani, raspravljali su o mogućim razlozima tog zastoja.
U tom komešanju spazim mog dobrog prijatelja dr.Milana Spitzera kojega sam poznavao dugo godina.
Kao liječnik, ali naročito kao istaknuti nogometaš i član Concordije, bio je poznat u cijelom tadanjem Zagrebu.
Pozdravili smo se srdačno a slijedeće logično pitanje bilo je – odakle dolaziš i kuda ideš?
Dr. Milan Spitzer odgovorio mi je slijedeće:
“Dolazim iz JASENOVCA.
Dva puta tjedno putujen u Logor kao službeni liječnik da pregledam bolesnike i da im utvrdim bolest i propišem lijekove”.

Argument A:

Dr.Milan Spicer je bio zagrebački ŽIDOV i slobodno je živio kroz cijelo razdoblje NDH sa ženom i kćerkom (žena Seka Rosenfeld, školska kolegica moje sestre).

Argument B:

Ako je logor Jasenovac služio samo za likvidaciju nepodobnih (u tadašnjoj Hrvatskoj), čemu trošiti na liječnika, liječnje I lijekove logoraša? I to koncem 1944. kad je rat bio na izmaku!

Argunent C:

Dr.Ante Ciliga u svojoj knjizi “Sam kroz Evropu”, spominje (za njegova boravka u logoru) dr. Spitzera kao “vanjskog liječnika” logora Jasenovac.
Jasenovac je postojao kao logor, iz kojega su izašli čili i zdravi mnogi znani i neznani.
U njemu je bio Maček, Vladimir Velebit pa i sam Ciliga.
Uprava Logora bila je u cijelosti židovska, sa zloglasnim židovom Winerom na čelu.
Ivo Heinrich, židov, šef proizvodnje Logora, bio je prisni prijatelj dr. Ante Pavelića, organizirao je i financirao njegovo putovanje (i cijele obitelji) u Argentinu, gdje je i sam živio.
Imao sam prilike u Argentini da upoznam njega i njeguvu suprugu.
Jasenovac je u danasnjoj dimenziji monstruozna laž!
Treba dakle uzeti lopate u ruke i iskopavati leševe tih 600.000 “svirepo pobijenih srba i židova” da se konačno ustanovi koliko ima “stanovnika” ta “Najveća srpska Metropolis” pod ledinom!
A to je posao forenzičara a ne Stipe Mesića i Josipovića.
Uz srdačni pozdrav Tebi i Mariji - Kazimir.

Hvala na čestim i vrlo interesantnim Tvojim člancima koji su uvijek izvrsni!

Bs.As.28/5/10.


Glas Koncila, 2009.

FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVAČKOME LOGORU

Manipuliranje fotografijama u formiranju javnoga mnijenja

U jugoslavenskoj, hrvatskoj i svjetskoj historiografiji tijekom više od šest desetljeća napisano je silno mnoštvo tekstova o jasenovačkome logoru, koji su popraćeni fotografijama. Budući da je broj autentičnih fotografija o logoru iz razdoblja 1941-1945. vrlo malen, jugoslavenske su se vlasti odmah nakon rata dale u fotokrivotvoriteljski posao. Plod tih nastojanja su danas "znane" i "prepoznatljive" (tobožnje) jasenovačke fotografije urezane u (pod)svijest mnogih ljudi. Donosimo neke od njih u nadi da će koristiti svima kojima je stalo do povijesne istine.

Primjer zlonamjerne manipulacije je i fotografija iz knjige »Odmetnička zvjerstva i pustošenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, koja je stavljena u potpuno drugi kontekst (jasenovačkog logora) i kojoj je dano potpuno drugo značenje (ustaškog zločina)

...

"Sed magis amica veritas!"

Na početku feljtona o fotokrivotvorinama o jasenovačkome logoru potrebno je istaknuti nedavno objavljenu knjigu Nataše Mataušić: "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008), koja je na vidjelo iznijela potpuno nove činjenice o danas "znanim" i "prepoznatljivim" fotografijama, urezanima u (pod)svijest mnogih ljudi a koje su tijekom više od šest desetljeća služile za manipulaciju jasenovačkim žrtvama. Svakako je riječ o iznimnom znanstvenom poštenju autorice i njezinoj hrabrosti, što je za svaku pohvalu, jer ona podjednako korigira ne samo neka izdanja ustanove u kojoj je uposlena - Spomen-područja Jasenovac, nego i ono izdanje u čijem je objavljivanju i sama sudjelovala: "Jasenovac Mamorial Site" skupine autora iz g. 2006, među kojima se između ostalih nalaze i tako zvučna imena, npr. dr. Božo Biškupić, dr. Ivo Goldstein, dr. Tvrtko Jakovina, dr. Drago Roksandić i drugi. Zbog svega toga trebala bi biti primjer mnogim znanstvenicima kojima bi istina i samo istina trebala biti najvažniji cilj istraživanja. Ona dokazuje kako popriličan broj fotografija, koje su po ustaljenoj i nikada upitnoj inerciji vezivane za logor i stradanja u njemu, nemaju baš nikakve veze s Jasenovcem, ali ne dovodi pod upitnik činjenicu da je Jasenovac bio i "logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku", kako je to u popratnome tekstu napisala ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić (Mataušić, isto, str. 230). Stoga bi se na spomenuti rad Nataše Mataušić mogla bez pretjerivanja primijeniti glasovita Aristotelova uzrečica: "Amicus Plato, sed magis amica veritas!" ("Drag mi je Platon, ali mi je draža istina!")

Ona je dvije godine analizirala i uspoređivala 120 fotografija za koje se tvrdi(lo) da prikazuju Jasenovac i proučila arhivsku građu iz Memorijalnog područja Jasenovac, Hrvatskoga državnog arhiva i Hrvatskoga povijesnog muzeja. Riječ je o fotografijama koje su načinile: ustaške vlasti u promidžbene svrhe, nepoznati pojedinci tijekom ratnih godina s razumljive udaljenosti i poslijeratna Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih suradnika. U knjizi su najintrigantnije fotografije koje su krivotvorene u smislu njihova dovođenja u vezu s logorom (iako su snimljene na nekom sasvim drugom mjestu), retuširanja, fotomontaže ili prikazivanja samo pojedinih isječaka, što ostavlja dojam kako je riječ o potpuno novoj i autentičnoj fotografiji.

Mnogi su se autori nakon Drugoga svjetskog rata, treba otvoreno reći, svjesno i zlonamjerno služili fotografijom u sijanju mržnje protiv ideoloških protivnika (protukomunista), cijeloga jednog naroda (hrvatskoga) i ideje o osnutku samostalne države (Hrvatske). U svjetlu ne tako davne agresije na Republiku Hrvatsku fotokrivotvorine su bile i "jedinstvena zloporaba sjećanja na zločin, u kojemu komemoriranje zločina (ne žrtava) postaje sjeme i opravdanje za novi planirani zločin" - kako je to također u pogovoru napisala ravnateljica jasenovačkoga spomen-područja Jovičić.

Djevojke nisu ni slutile...

Ti autori puno puta nisu uopće osjećali potrebu fotografiju učiniti relevantnim povijesnim dokumentom, tj. kritički i metodički utvrditi barem minimum potrebnih činjenica (podatak o mjestu i vremenu snimanja, snimljenim osobama, autoru fotografije i sl.), nego su joj proizvoljno pridavali značenje i kontekst kako je kojemu već odgovaralo. Npr. jedna od poznatijih u tom smislu je "znamenita" fotografija na kojoj su, tobože, seljaci u glinskoj pravoslavnoj crkvi prije pogubljenja, bez obzira što se u samoj crkvi nije nikada dogodio nikakav zločin. Kad se usporedbom ikonostasa ustanovilo da ni u kojem slučaju to ne može biti prizor u glinskoj crkvi, onda je on povezan s pravoslavnom crkvom u Bosanskoj Dubici, dakako ponovno bez jednog jedinog relevantnog dokaza. Ako se jednoga dana usporedbom interijera i ikonostasa u nekadašnjoj bosanskodubičkoj crkvi utvrdi da nije riječ ni o tom događaju (što je, prema dosadašnjim podacima, više nego vjerojatno), onda se može očekivati potpuno nov potpis pod spomenutu fotografiju i neki nov zločin u nekoj drugoj pravoslavnoj crkvi! No, postavlja se pitanje: Ima li uopće smisla stalno upozoravati tu vrstu krivotvoritelja, budući da se mržnja ne može znanstveno obuzdati?

Pregledavajući knjige koje pišu i o jasenovačkom logoru, može se npr. naići i na idilični prizor tri mlade djevojke u narodnoj nošnji kako nasmijano i opušteno obasjane suncem razgovaraju sjedeći na zelenoj ledini. Nije, dakako, navedeno o kojem je mjestu riječ, o kojim djevojkama (po izgledu nošnje mogle bi biti i Rusinke iz ukrajinskoga Užgoroda kao i Hrvatice iz Schafendorfa u južnom Gradišću u Austriji...), o vremenu kada je snimljena fotografija (po kvaliteti crno-bijelog snimka mogla bi biti i iz poraća), o podacima kako i gdje su djevojke završile svoj životni vijek i sl., ali je potpis pod sliku vrlo "uvjerljiv": "Nisu ni slutile što im ustaše spremaju!" Dakle, riječ je o izopačenoj manipulaciji jedne potpuno "neutralne" i u biti "bezazlene" slike.

Opis najčešće donosi neistinu

O cijeloj toj problematici fotografije kao iznimno vrijednog povijesnog dokumenta, ali i sredstvu manipulacije, autorica Mataušić kratko je napisala: "Fotografije kao izuzetni povijesni dokumenti na najočigledniji i najneposredniji način dokumentiraju autentične događaje, pojave, prozore i stanja iz nekadašnje stvarnosti. One dobivaju punu vrijednost povijesnog dokumenta tek kada su kompletirane kritički utvrđenim činjenicama o sadržaju koji nose" (Mataušić, isto, str. 17).

Ali jednako tako: "'Fotografija ne laže' - fraza je i floskula koja se često koristi kako bi se naglasilo da je ona izvorni i objektivni prikaz stvarnosti viđen fotokamerom i onih koji su bili prisutni u trenutku snimanja. No, bez obzira na to što takva fotografija predstavlja isječak iz objektivne stvarnosti, ne treba zaboraviti da iza objektiva stoji čovjek koji daje subjektivnu interpretaciju onoga što vidi. Već sam izbor detalja iz stvarnosti predstavlja njenu interpretaciju, a da ne govorim o mogućim izrežiranim i namještenim scenama. Fotografija može otkrivati, ali i iskrivljivati. Ona može biti glas istine, ali i sredstvo obmane, zavisno od toga u koju će se svrhu koristiti... Manipuliranje fotografskim materijalom u formiranju javnog mnijenja nije ništa novo, a naročito kada se svijet u slikama oblikuje u kriznim i ratnim vremenima, a u cilju prokazivanja 'istine' sukladne interesima vladajuće grupacije. Fotografija zbog samog načina svog nastanka ne može lagati, ali može poslužiti kao sredstvo neistine. Osim izravnog zahvata na samoj fotografiji (mogu se vrlo lako krivotvoriti jednostavnom upotrebom kista, retuša ili škara), često je sporan upravo njihov opis. I najčešće upravo on donosi neistinu. Ista fotografija uz promijenjeni popratni opis dobiva sasvim drugačije značenje" (Mataušić, isto, str. 17-18).

Tu tvrdnju ona vrlo uvjerljivo dokazuje: "Kao primjer može poslužiti fotografija objavljena u knjizi 'Odmetnička zvjerstva i pustošenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj'. Prikazuje leš muškarca, golog poprsja, s razmrskanom lubanjom uz opis: 'Jedan od ubijenih Hrvata ekshumiran iz skupnog groba na Pašincu kod Priedora. Prednji dio glave sasvim razmrskan.' Ista fotografija objavljena je nekoliko godina kasnije u knjizi 'The Crimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia ("Zločini fašističkih okupatora i njihovim pomagača protiv Židova u Jugoslaviji"), u dijelu koji se odnosi na KL (koncentracijski logor, op. T. V.) Jasenovac, ali ovaj put s opisom: 'Ustaška žrtva s razmrskanom glavom.' Ista fotografija mrtvog muškarca prikazana je, dakle, kao zločin partizana i kao zločin ustaša. Nažalost, to nije rijedak primjer" (Mataušić, isto, str. 18-19).

Kako je Slovensko primorje dospjelo u Jasenovac?

Uz otkrića znanstvenog istraživanje o fotokrivotvorinama o jasenovačkome logoru, koje je Nataša Mataušić objavila u knjizi "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008), feljton će donijeti i druge fotografije vezane za Jasenovac, kojima se također manipuliralo i manipulira sve do današnjih dana.

Krivotvorine u četiri od pet naslova

Naime, odabirom tek manjeg broja naslova (riječ je o šezdesetak knjiga na hrvatskom, srpskom, engleskom, njemačkom, francuskom i slovenskom jeziku, te deset internetskih stranica na srpskom, engleskom, njemačkom i španjolskome jeziku) koji se izravno bave problematikom ustaških logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški, lako je doći do zaključka da velika većina onih, koji su slikovno popraćeni (gotovo 80%, što znači četiri od pet naslova) imaju na svojim stranicama krivotvorine!

Prema relevantnim istraživanjima, o ustaškome logoru Jasenovac objavljeno je do g. 2000, točno 2.396 uradaka, tj. 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i znanstvena članka, te 108 zbiraka dokumenata. Nakon te godine intenzitet tiskanja knjiga o jasenovačkom logoru nije nimalo smanjen, tako da je njihov konačan broj danas nepoznat, ali sigurno uvelike prelazi spomenute podatke, jer su o toj temi objavljene i nove brojne knjige i u Hrvatskoj i izvan nje, i na hrvatskom jeziku i na drugim inozemnim jezicima, i na latinici i na ćirilici. Dobro je spomenuti barem neke od njih.

Tako je npr. u Srbiji g. 2007. objavljena knjiga: "Jasenovac: uloga Vatikana u nacističkoj Hrvatskoj" (Milan Bulajić, Fond za istraživanje genocida, Beograd), pa g. 2004: "Nomenklatura zla" (Marko Kačevenda, Nikola Pašić, Beograd), g. 2001. od istoga autora: "Srbi u NDH: izabrani dokumenti", a g. 2002: "Genocidom do velike Hrvatske" (Vasilije Krestić, Gambit, Jagodina), itd.

Od BiH izdanja vrijedi spomenuti npr. knjigu objavljenu g. 2006: "Bošnjaci u jasenovačkom logoru" (Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo).

U Hrvatskoj su jednako tako nakon 2000. objavljene knjige o Jasenovcu, npr. g. 2008: "Magnissimum crimen: pola stoljeća revizionizma u Hrvatskoj" (Salomon Jazbec, Margelov institut, Zagreb), g. 2004: "Izabran za umiranje" (Ervin Miller, Durieux, Zagreb i Otvoreni kulturni forum, Cetinje), g. 2003: "Genocid nad Romima: Jasenovac 1942", Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac), g. 2006: "Jasenovac Memorial Site" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac) i od istoga izdavača: "Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945", (Jelka Smreka, Đorđe Mihovilović, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac).

Problematični "znalci" jasenovačkoga logora

Na inozemnim jezicima izdavaštvo o Jasenovcu nije zaostajalo, pa je tako npr. g. 2006. objavljena knjiga na engleskom: "Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia" (Jasenovac Research Institute, Brooklyn, USA), a g. 2001. na francuskom: "Le grande Croatie: le genocide comme projet politique: essai" (Vaslije Krestić, L'Age d'Homme, Lausanne).

Vrlo su česte i potresne tri fotografije (nisu preporučljive za gledanje djeci i osobama slabijih živaca), koje se najčešće objavljuju uz temu o jasenovačkom logoru, o brutalnom smaknuću dvojice zarobljenih muškarca odrubljivanjem glava. O njima autorica Mataušić donosi:

"Prema kustosu Odjela za dokumentarnu fotografiju toga muzeja (slovenski Muzej novejše zgodovine u Ljubljani, op. T. V.) prikazuju zločin pripadnika SS divizije Prinz Eugen nad dva nepoznata borca Vojkove brigade na području Idrijske Krnice 11. lipnja 1944" (Mataušić, isto, str. 75). Iako i taj podatak "nije sasvim provjerljiv", kako to u nastavku ističe autorica, glasoviti dr. Antun Miletić u svom trotomnom djelu stavio je jednu od tih slika u potpuno drugi kontekst: "Ustaše iz Jasenovca (sva su isticanja moja, T. V.) ubijaju sjekirom žrtve" ("Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", knjiga 3, Narodna knjiga, Beograd, 1986, str. 222).

S istim su krivotvoriteljskim ciljem fotografije korištene i u pokretnoj izložbi Spomen-područja Jasenovac, što pokazuju njihovi opisi: "Živima za pamćenje:Glave jasenovačkih logoraša u Gradini", "Činili su što nitko nije činio; Stravično ogledalo ustaškog zločina" (Mataušić, isto, str. 75).

Što zapravo prikazuju "sporne" fotografije?

Prva, nazovimo je F-2, (u prvome nastavku feljtona je F-1) prikazuje skupinu njemačkih vojnika koja "gleda kako njemački časnik, s osmijehom na licu, zamahuje sjekirom prema vratu muškarca" (Mataušić, isto, str. 74).

Na drugoj je, F-3, "isti sadistički prizor, osim što je žrtva drugi muškarac, a egzekutor gol do pojasa" (isto).

"Na trećoj je fotografija (F-4, op. T. V.) odsječenih glava postavljenih na stol" (isto). Treću fotografiju autorica i pobliže opisuje: "Prikazuje posljedice zločina počinjenog nad dvojicom muškaraca, odnosno dvije odrezane muške glave. Počiniteljima zločina činilo se vrlo zabavnim glave staviti na stol, te jednoj staviti kapu, a u usta cigaretu" (Mataušić, isto, str. 72).

Znakovito je da jugoslavenski "znalci" povijesti jasenovačkoga logora nisu smatrali važnim u tom slučaju uvažiti natpis: "Osvetimo krv i patnje naše braće iz Slovenačkog primorja" u "organu Komunističke partije Jugoslavije" - "Borbi" od 29. studenoga 1944, u kojem je izričito stajalo da su "jedinice našeg IX. korpusa... uništile jedan njemački štab i u njegovoj arhivi pronašli ova tri strahovita dokumenta", s pojašnjenjem: "U jednom selu, sjeverno od Trsta, Nijemci su odsjekli glave dvojici naših rodoljuba" (Mataušić, isto, str. 72).

Lica vojnika u njemačkim odorama

Usputno, iako nije izravno vezano za jasenovački logor, i dr. Milan Bulajić nije mogao odoljeti krivotvoriteljskom nagonu pa je jednu od fotografija stavio u sasvim "deseti" kontekst, bez ikakve potrebe znanstvenog dokazivanja svoje tvrdnje: "U tijeku Luburićeve ofenzive (!?) u Slavoniji kolovoza 1942. načinjen je ovaj snimak na kome se vide ustaše kako žrtvi odsijecaju glavu" ("Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine", Globus, Zagreb, 1988). Fotografija je, očito namjerno, "tako loše reproducirana da se odore vojnika, koje bi upućivale o kojim se vojnim postrojbama radi, uopće ne prepoznaju" (Mataušić, isto, str. 74).

Čak je i poslijeratna jugoslavenska Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je u puno slučajeva krajnje nekritički, neobjektivno i pristrano "odrađivala" svoj posao, u svom izvješću Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu objavila spomenute fotografije "bez upotrebljavanja škara ili željenog izreza, tako da se mogu razaznati lica okupljenih vojnika u njemačkim odorama, što potvrđuju ovaj put, sasvim točno, njihovi opisi: 'Zvjerskih lica, nasmijani njemački vojnici sjekirom odsijecaju glave dvojice zarobljenih boraca u Sloveniji i snimaju trenutak svog najvećeg zločinačkog zadovoljstva, trenutak udara sjekirom" (Mataušić, isto, str. 74).

Nakraju, dobro je navesti barem neka "glasovita" djela u kojima je objavljena jedna od spomenutih fotokrivotvorina. Tako je Vladimir Dedijer u svome pozamašnom djelu na njemačkom jeziku: "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993) na str. 146 pod br. 9 objavio fotografiju F-2 s potpisom, na njemačkom: "Ustaša s osmijehom na licu odsijeca glavu jednom čovjeku."

Dedijer je drugu je fotografiju, F-3, objavio (zapravo tek njezin dio) i u izdanju na engleskom jeziku: "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) s potpisom, na engleskom: "Ustaša sa sadističkom izrazom lica dok odrubljuje glavu muškarca sjekirom."

I Branimir Stanojević je u djelu "Ustaški ministar smrti: anatomija zločina Andrije Artukovića" (2. izdanje, "Nova knjiga", Beograd, 1986) objavio fotografiju F-2 s potpisom: "Slike iz života. Ustaška zvjerstva, propusnica za najsramnije stranice istorije".

Već spomenuti Milan Bulajić i u drugoj je svojoj knjizi: "Jasenovac: ustaški logor smrti: srpski mit?" (Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999) objavio fotografiju F-2 na str. 407 s potpisom: "Brutalni zajednički masakri zatočenika".

Od nepoznatoga mjesta preko Like i Hercegovine do Jasenovca

Nataša Mataušić u knjizi "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) donosi uz ostalo i primjer najgrubljega svjesnog i namjernog krivotvorenja: "Kao ilustracija može nam poslužiti primjer friza -fotografije velikih dimenzija na bivšem stalnom postavu Memorijalnog muzeja u Jasenovcu" (Mataušić, isto, str. 19), autora Dragoja Lukića i Antuna Miletića.

"Naime, od 19 fotografija (postavljenih bez popratnih opisa, što bi vjerojatno trebalo upućivati da se odnose na prezentiranu temu, odnosno KL Jasenovac) samo su se dvije pouzdano odnosile na KL Jasenovac (fotografija logorske žice uz rijeku Savu i već gotovo raspadnutih leševa zatočenika u rijeci Savi), a vjerojatno su snimljene u svibnju ili lipnju 1945. godine... Treća je prikazivala leševe zatočenika ustaškog logora u Lepoglavi, a snimljena je također po završetku rata na željezničkoj stanici Lepoglava. Izvorna fotografija je izrezana (sva su isticanja moja, T. V) tako da se ne vidi ploča postavljena pokraj leševa na kojoj piše: 'Radni logor Lepoglava'" (Mataušić, isto, str. 20).

"Nečitljive" vojničke oznake

Sljedeći primjer također pokazuje kako su se pojedini autori odnosili prema fotografijama kao važnim povijesnim dokazima. Bez ikakvih namjera da dokažu svoje tvrdnje, bez čvrstih dokaza o počiniteljima zločina, oni su istu fotografiju po potrebi stavljali na potpuno različite lokacije: u Jasenovac, Liku, istočnu Hercegovinu ili na neko nepoznato mjesto: "Kako se jedna te ista fotografija s različitim opisima može koristiti za ilustriranje ustaškog zločina počinjenog na mjestu sukladno autorskim pretenzijama, vrlo rječito govori fotografija koja prikazuje likvidaciju muškarca nad grobnom jamom (F-5, op. T. V.). Desno stoji grupa vojnika (oznake na kapama koje bi ih svrstale u bilo koju postrojbu nisu 'čitljive'). Muškarca nad grobnom jamom obučenog u seoske hlače i košulju drži za ruke savijene na leđima nasmiješeni muškarac, drugi ga pridržava lijevom rukom, a u desnoj drži nož. U pozadini lijevo nalazi se grupa civila i vojnika. Originalna fotografija nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu s opisom koji ne određuje ni mjesto ni vrijeme: 'Ustaše kolju nad jamom - skupnom grobnicom'. U knjizi 'Prva godina NOR-a...' ("Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Like, Gline, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka", Zbornik III, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1971, op. T. V.) dobila je opis: 'Ustaška zvjerstva u Lici, 1942'. U knjizi Milana Bulajića ("Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine", knjiga 2, Globus, Zagreb, 1988 ., op. T. V.): 'Ustaški koljači spremaju se da ubiju jednog zatočenika u Jasenovcu, 1942'. Antun Miletić donosi pak opis: 'Jasenovačke ustaše na djelu' ("Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", knjiga 1, Narodna knjiga, Beograd, 1986). No, to nije sve. U katalogu izložbe 'Jasenovac, sistem ustaških logora smrti' Muzeja Vojvodine iz Novog Sada i Muzeja žrtava genocida iz Beograda, fotografija g. 1994. ima sljedeći opis: 'U ljeto 1941. jame u istočnoj Hercegovini su napunjene tisućama Srba" (Mataušić, isto, str. 38-40).

Bez obzira tko god bio počinitelj zločina i gdje god se on dogodio, za mnoge je autore sve u vezi sa spomenutom fotografijom savršeno jasno.

Već sam pogled na slike F-6, F-7 i F-8 pobuđuju zgražanje i suosjećanje prema nevinim židovskim žrtvama, pa je svako manipuliranje njihovim patnjama nedopustivo i bešćutno: Zbog čega se one stavljaju u kontekst jasenovačkoga logora kada s njime nemaju baš nikakve veze?

Varijacije na slovenskom...

Tako Milan Bulajić u djelu "Jasenovac: ustaški logor smrti: srpski mit?" (Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999) na str. 147. objavljuje sliku s potpisom: "Ustaški koljači spremaju se da ubiju zatočenika u Jasenovcu 1942. (Vojni muzej u Beogradu - Fotoarhiv)".

Antun Miletić u već citiranoj knjizi, "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (svezak I, Narodna knjiga, Beograd, 1986), na str. 107. također je stavlja u jasenovački kontekst: "Jasenovačke ustaše na djelu".

Nikola Nikolić u djelu "Jasenovački logori: u paklenom kotlu" (Vlastita naklada, Zagreb, 1968) nije se ipak usudio odrediti mjesto gdje je snimljen zločin jer je objavljuje na str. 231. s potpisom: "Klanje nad jamom". Isto je to učinio i u djelu koje mu je prevedeno na slovenski jezik: "Taborišče smrti Jasenovac" (Borec, Ljubljana, 1969) jer je na str. 237. ispod sporne fotografije stavio potpis: "Gnusna podivjanost ustaških zločincev - klanje nad jamo".

O hrabrosti i znanstvenom poštenju Nataše Mataušić govori i činjenica da je fotomonografijom korigirala (ili barem dovela pod upitnik) čak i vlastito prijašnje djelo. Naime, u svojem uratku "Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor" (Jasenovac - Zagreb, 2003) spornu je fotografiju objavila na str. 25, ne upuštajući se u kategoričku tvrdnju o mjestu na kojem je snimljena: "Likvidacija muškaraca nad grobnom jamom. U pozadini lijevo grupa ljudi čeka na likvidaciju. Fotografijavjerojatno snimljena 1941. godine u Lici, a prema nekim mišljenjima u istočnoj Hercegovini, u doba najmasovnijih ustaških progona."

No, zato za španjolski web-portal "za umjetnost, kulturu, povijest i politiku" -www.almendron.com nema nikakve dvojbe jer u napisu: "Jasenovac, logor strave" donosi fotografiju s potpisom: "Masovne egzekucije u blizini koncentracionog logora Jasenovac".

O fotografiji je jednako tako samouvjerena i islamska međunarodna stranica na engleskome jeziku www.prophetofdoom.net, u napisu "Ustaše" od 26. VII. 2007, koji je objavljuje s potpisom: "Ustaše ubijaju Srbe i Židove u Jasenovcu. Ovaj je prizor dovoljno atraktivno zabavljao gomilu promatrača, od kojih su neki tek tinejdžeri."

Manipulacija židovskim stradanjima

Još se tri fotografije, koje pobuđuju zgražanje, vezuju za jasenovački logor. Na prvoj i drugoj je židovska djevojčica s oznakom na grudima (F-6) i leđima (F-7), a na trećoj židovska žena (F-8) bez očiju. O prvoj autorica Mataušić govori: "Fotografija djevojčice obilježene židovskim znakom dovoljno je potresna i bez netočne interpretacije. Nošenje židovskog znaka uvodi se u nekim mjestima Hrvatske već od travnja 1941. godine. Kako su ih propisivali lokalni ustaški organi vlasti, nisu bili istovjetni u svim mjestima. U Zagrebu je tako, odredbom Ustaškog redarstvenog povjerenstva - Židovski odsjek - Bogovićeva ulica 7 (u izvorniku je pogreškom napisano "Bogoviševa", op. T. V.), od 22. svibnja 1944. godine bilo propisano da svi Židovi, bez obzira na dob (dakle i dojenčad) moraju nositi židovski znak koji se sastojao od dva komada žute tkanine s ucrtanom židovskom zvijezdom. No, već 4. lipnja 1941. godine ta je odredba prestala vrijediti i umjesto žute trake uvedena je okrugla žuta pločica s otisnutim slovom Ž, koju su morali nositi svi Židovi stariji od 14 godina. Stoga je opis koji donosi Miletić: 'Židovska djeca žigosana u logoru Jasenovac' - neistinit" (Mataušić, isto, str. 80).

Riječ je o Miletićevu često spominjanome trotomnom djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (Narodna knjiga, Beograd, 1986), a spomenuta je slika objavljena u knjizi III. na str. 195.

O slici nesretne židovske žene dovoljno je samo reći da, prema svim dosadašnjim istraživanjima i iskazima preživjelih, židovski zatočenici u jasenovačkom logoru nisu nikada nosili židovsku oznaku prišivenu na grudima, nego tek jedno kratko vrijeme žuti povez oko ruke koji ih je razlikovao od srpskih zatočenika s bijelim povezom i hrvatskih s plavim povezom. Dakle, fotografija žene nikako nije snimljena u Jasenovcu, ali to nije predstavljalo problem nekim autorima da je prikažu kao "jasenovačku žrtvu", kao što je to učinio Branimir Stanojević u knjizi "Ustaški ministar smrti; anatomija zločina Andrije Artukovića" ("Nova knjiga", Beograd, 1986, drugo izdanje).

Istu je tu tvrdnju engleskim i njemačkim čitateljima odaslao i Vladimir Dedijer u knjizi "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992), koji je na str. 251. pod zajednički potpis za više slika, među kojima je i Židovka bez očiju, stavio: "Različite metode ubijanja u Jasenovcu", i u knjizi "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993),str. 146. u potpisu slike br. 10: ("Oči ove seljanke izvađene su za zbirku očiju Ante Pavelića").

Kako je partizanski masakr pripisan ustašama

Fotografije F-9 i F-10 brojni autori objavljuju u kontekstu jasenovačkih žrtava, iako one na prvoj slici sigurno nisu a na drugoj je vrlo upitno čije su

U nizu fotografija, kojima se desetljećima nakon završetka Drugoga svjetskog rata manipuliralo u historiografiji i koja je postala "prepoznatljiva" za ustaške zločine u jasnovačkome logoru, jest i ona s prizorom žrtava izbačenih na obalu Save, F-9. O njoj Nataša Mataušić u djelu: "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) piše: "I ona se vrlo često upotrebljava za ilustraciju zločina počinjenih u KL Jasenovac. Tako i autor drugog stalnog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu u svojoj knjizi, zborniku dokumenata objavljuje netočan opis: 'Žrtve ustaških zločina u Jasenovcu' (Antun Miletić: "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", knjiga I, Narodna knjiga, Beograd, 1986, str. 403., op. T. V.). Ali, fotografiju ne donosi u izvornom obliku. Desni dio fotografije je izrezao (sva su isticanja moja, T. V.) tako da se ne vidi ženska noga u cipelama s visokom potpeticom" (Mataušić, isto, str. 21).

Pobjednici pišu povijest!

Zašto su Dragoje Lukić i Antun Miletić, autori stalnog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu, to učinili? Zbog vrlo jednostavnog, ali krajnje znanstveno-nepoštenog i zlonamjerno-krivotvoriteljskog razloga. Bilo im je potpuno jasno da jasenovačke zatočenice nisu mogle imati visoke potpetice, jednako kao što ni pogubljeni muškarci, zatočenici na istoj slici, nisu nosili vojničke odore i cipele (cokule), pa su je morali nekako prilagoditi vlastitim "okvirima". Osim toga, s tom je fotografijom nužno povezati još jednu vrlo važnu činjenicu koju spominje autorica Mataušić: "Državna krugovalna postaja Zagreb izvijestila je 6. svibnja 1945. godine da su prigodom ulaska u Sisak partizani ubili oko 400 građana" (Mataušić, isto, str. 23).

Dakle, najvjerojatnije je riječ upravo o tim žrtvama partizanskih poslijeratnih pogubljenja u Sisku, u to doba uobičajenim i čestim u svim dijelovima Hrvatske, koja su onda pripisana ustašama u jasenovačkom logoru. Ne preostaje drugo nego se prisjetiti stare izreke kako pobjednici pišu povijest.

No, vidjevši užasan prizor na savskoj obali kod Siska, danas nitko neće ni slučajno postaviti pitanje o počiniteljima zločina jer se unaprijed "zna" da su to ustaše i da "oslobodioci", prema tvrdnjama najviših državnih dužnosnika u sadašnjoj Hrvatskoj, takvo što nisu mogli počiniti.

Za to su se potrudili i brojni znanstveni "autoriteti" koji su domaćoj i svjetskoj javnosti podastrli izokrenutu povijesnu "istinu".

Zahvati srpskopravoslavnog episkopa

Tako je, u feljtonu često spominjani, Vladimir Dedijer u djelu "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York, Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) na str. 253. objavio spomenutu fotografiju sa zajedničkim potpisom za više slika: "Različiti načini ubijanja u Jasenovcu". Isti je autor i u knjizi na njemačkome: "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan", (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993) na str. 146. objavio fotografiju pod br. 11: bez potpisa.

U knjizi srpskopravoslavnog episkopa Atanasija Jevtića "Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca" (Univerzitetski obrazovni pravoslavni bogoslovni Hilandarski fond, Beograd, Valjevo, 1995) u poglavlju "Pjesme o Jasenovcu" na str. 357. objavljena je sporna fotografija bez potpisa, ali s posebnim zahvatima. Naime, riječ je samo o dijelu slike izokrenutoj 90 stupnjeva udesno, tako da na prvi pogled djeluje kao da je riječ o potpuno novoj slici, a njezin dio na kojoj je u izvorniku ženska noga s cipelom i visokom potpeticom - jednostavno je izrezan.

I Esad Papračan-Podrinjski objavio je spomenutu fotografiju u svom djelu "Krvavo polje Jasenovac" (Guslarsko društvo "Filip Višnjić", Goražde, 1986) na str. 32. s potpisom: "Žrtve ustaškog bestijanja izvučene iz rijeke Save".

Branimir Stanojević se također pridružio tom krugu "znanstvenika" objavivši fotografiju s kratkim potpisom: "Granik. Žrtve" ("Ustaški ministar smrti - Anatomija zločina Andrije Artukovića", 2. izdanje, "Nova knjiga", Beograd 1986).

Internetska stranica Američkoga memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu,www.ushmm.org, donosi sliku s potpisom: "Žrtve ustaških zločina (hrvatskih fašista) na obalama rijeke Save. Jasenovački koncentracioni logor (Jugoslavija) između 1941. i 1945".

"350.000 ljudi, žena i djece"?!

Fotografija F-9 samo je jedna u nizu fotografija o zločinu u Sisku koje se vezuju uz jasenovački logor. Naime, brojni autori o jasenovačkim zločinima često objavljuju i fotografiju F-10, čija je izravna veza s Jasenovcem najblaže rečeno upitna jer se baš ničim ne dokazuje da je riječ o jasenovačkim zatočenicima. O njoj autorica Mataušić piše: "Jedna iz serija fotografija zločina u Sisku prezentirana je i na pokretnoj izložbi Spomen-područja Jasenovac iz 1988/89. pod nazivom Mrtvi živima oči otvaraju ,čiji su autori također Lukić i Miletić, uz opis: 'Obala od leševa. Lijeva strana rijeke Save ispod Jasenovca'" (Mataušić, isto, str. 23).

Ponovno je za ilustraciju o rasprostranjenosti fotokrivotvorina o jasenovačkim zločinima potrebno spomenuti barem neke autore. Tako je jedan od tobože najvećih autoriteta o ovoj problematici, ali već priličan broj puta spominjani Antun Miletić u djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (knjiga II, Narodna knjiga, Beograd, 1986) na str. 925. objavio fotografiju F-9 s opisom: "Ustaše su prije svog bijega iz Stare Gradiške, Jasenovca i Siska poubijali sve preostale zatočenike."

Istu je sliku objavio i, također već često spominjani, Milan Bulajić u knjizi "Tudjamn's 'Jasenovac myth': genocide against Serbst, Jews and Gypsies" (Stručna knjiga, Beograd, 1994) u poglavlju "Logor smrti", bez potpisa.

A Egon Berger u svojoj knjizi "44 dana u Jasenovcu" (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966) donosi fotografiju F- 10 s potpisom na str. između 64. i 65: "Nakon povlačenja u strahu pred osvetom zatočenika, ustaše su počeli s likvidiranjem ostataka logoraša koji su do tada preživjeli krvavi teror."

Dragoje Lukić u djelu: "Rat i djeca Kozare" (Narodna knjiga, Beograd, 1979) na str. 49. u opisu fotografije F-10 predstavlja se i kao (opskurni) kvazimatematičar koji nema potrebe dokazivati svoje brojeve: "Na Gradini, desnoj obali Save u toku rata ubijeno je 350.000 ljudi, žena i djece. Gradina je najveće ratno groblje u Jugoslaviji."

Miletić i fotografiju F-10 objavljuje u citiranome djelu s potpisom: "Svakodnevni prizori na obalama Save u godinama ustaških zločina u Jasenovcu" (Miletić, isto, knjiga II, str. 585).

U djelu Nataše Mataušić "Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor" (Jasenovac - Zagreb, 2003) prije njezinih novijih znanstvenih spoznaja, ispod fotografije F-10 na str. 90. napisano je: "Na obali rijeke Save, Logor III Ciglana, svibanj 1945. Leševi ubijenih žena."

Podudarnost ustaškoga i Vjesnikova broja

I treća se "sisačka fotografija", F-11, često koristi za ilustraciju o zločinima u jasenovačkom logoru, premda i njezina izravna veza s Jasenovcem također nije ničim dokazana. Ne samo da su opet upitni odjeća i obuća "jasenovačkih zatočenika", nego je znakovito da je fotografija objavljena u "Vjesniku" br. 25, od 19. svibnja 1945, dakle - nakon već spomenutoga partizanskog masakra u Sisku. I zapanjujuća je podudarnost da Vjesnikov naslov spominje gotovo isti broj žrtava zločina, o kojemu je u jednome od svojih posljednjih javljanja izvijestila ustaška Državna krugovalna postaja Zagreb. Naime, kao što je već citirano, ustaše su 6. svibnja 1945. upozorili da su prigodom ulaska u Sisak partizani ubili oko 400 građana (F-9), a "Vjesnik" je trinaest dana kasnije objavio naslov: "Ustaški koljači poubijali su u Sisku noć prije svoga povlačenja oko 400 građana i seljaka." Stari bi Latini rekli: "Sapienti sat!" ("Pametnomu dosta!")

No, to nije smetalo Egonu Bergeru da u svom djelu "44 dana u Jasenovcu" (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966) objavi fotografiju F-11 s potpisom na str. između 64. i 65: "Prilikom povlačenja ustaše su ostavljali za sobom perspektivu koju su i najavljivali vraćajući se u prodanu domovinu: perspektivu smrti."

Vladimir Dedijer je istu fotografiju objavio u svim svojim knjigama o jasenovačkom logoru na srpskom, engleskom i njemačkom jeziku s istim potpisom: "Prije odlaska iz Stare Gradiške, Jasenovca i Siska ustaše su poubijali sve preostale logoraše kao što pokazuje jedna od masovnih grobnica na slici - iz privatne kolekcije" ("Vatikan i Jasenovac: dokumenti", Rad, Beograd, 1987, slika br. 13, između stranica 352-353; "Vatikan i Jasenovac: dokumenti", Rad, Beograd, 1987, slika br. 13, između str. 352-353; "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II", Prometheus Books, Buffalo New York, Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992, str. 308; "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan", Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993, slika br. 14, na str. 194).
Isto su to učinili i neki drugi autori.

Nataša Mataušić problematizira u svojoj knjizi: "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) i gotovo nezaobilaznu fotografiju F-12 u brojnim uracima o jasenovačkome logoru: "Vrlo često objavljivana fotografija u tisku sa sasvim netočnom legendom (sva su isticanja u tekstu moja, T. V.): 'Odvođenje naroda u logor'. Prikazuje nepreglednu kolonu žena na prašnom neasfaltiranom putu, predvođenu ustaškim vojnikom. To su uglavnom mlađe žene sa zavežljajima u rukama. Pitanje koje se nameće samo od sebe, ukoliko navedeni opis smatramo istinitim je: 'A gdje su djeca i starci?' Jer u logor su nakon kozaračke ofenzive u srpnju 1942, a prema bezbrojnim sjećanjima, odvođeni svi zajedno. Stoga je vjerojatnije da se radi o odvođenju žena iz logora Stara Gradiška na prisilni rad u Njemačku, putem iz logora prema Okučanima gdje se nalazila najbliža željeznička postaja. Zanimljivo je da je ova fotografija najčešće objavljivana rezanjem krajnje lijevog dijela na kojima se vidi grupa muškaraca, seoska zaprežna kola i starija ženska osoba pored neke domaće životinje" (Mataušić, isto, str. 204).

Tko su žene sa svežnjevima?

Citirana je kritička primjedba logička i argumentirana, no čini se, samo djelomično točna, jer je već površnom analizom fotografije lako je zaključiti kako žene u koloni nikako ne mogu biti zatočenice jasenovačkoga (ili bilo kojega drugog) logora. Naime, one su čiste i uredne, očito dobro uhranjene, sve s obućom na nogama, a njihova odjeća pokazuje da su iz bogatijih i materijalno dobro situiranih obitelji.

To potvrđuje i druga slika F-13, također često rabljena u kontekstu odvođenja žena u jasenovački logor, koja prikazuje istu kolonu samo iz drugoga kuta, na kojoj žene nose bijele svežnjeve i kapute u rukama.

Na tim dvjema slikama posebnu pozornost privlači naoružani vojnik koji prati cijelu kolonu, jer on svakog i malo objektivnijeg analitičara neodoljivo podsjeća na partizanskog vojnika s tzv. "titovkom" (karakterističnom partizanskom kapom sa zvijezdom petokrakom) na glavi. No, budući da se ne zna gdje je snimljena fotografija, tko je točno na njoj, odakle je kolona krenula i koje je njezino krajnje odredište, sa potpunom se sigurnošću ne može ništa ustvrditi, ali cijeli prizor upućuje na zaključak kako je riječ o poslijeratnom odvođenju, najvjerojatnije, folksdojčerskih žena i djevojaka na prisilni rad u ondašnji Sovjetski Savez. Naime, prema istraživanjima Radne skupine za dokumentaciju Kulturne zaklade Donaušvaba iz Münchena (Herbert Prokle, Georg Wildmann, Karl Weber i Hans Zonleitner), jugoslavenske su vlasti nakon rata izručile sovjetskim vlastima za rad u rudarskim i industrijskim oblastima u Ukrajini oko 12.000 pripadnika njemačke manjine, od kojih je bilo oko 4.000 žena između 18 i 40 godina (v. "Genocid nad njemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, Beograd, 2004). Svi su oni, prema istom istraživanju, muškarci odvojeni od žena transportirani u osam željezničkih kompozicija, od kojih je svaka bila sastavljena od četrdesetak teretnih vagona.

Kolona žena i djevojaka snimljena iz različitih kutova (F-12 i F-13) baš ni po čemu ne upućuje na zaključak o odvođenju u jasenovački logor

"Stotine tisuća ljudskih nogu..."

Međutim, "titovka" je kod gotovo svih autora o jasenovačkome logoru uglavnom zamijenjena ustaškom kapom, pa tako brojni autori bez ikakvih problema ističu kako slike prikazuju odvođenje žena u Jasenovac.

Tako i Vladimir Dedijer već na naslovnici djela "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) donosi fotografiju F-13, također na str. 243, s potpisom: "Srpske žene i djevojke na putu prema koncentracionom logoru." Istu sliku s istim potpisom objavljuje i u knjizi: "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993), na str. 146 pod br. 1.

Premda nastoji argumentirano osporiti jasenovački mit, posebice što se tiče prešućene svakidašnjice i službenog broja žrtava, Mladen Ivezić u svom djelu "Jasenovac: brojke" (Vlastita naklada, Zagreb, 2003), preuzima fotokrivotvorinu F-13, pa na str. 94. donosi potpis: "Nepregledne kolone na cestama praćene hrvatskom vojskom..."

Za srpskopravoslavnog episkopa Atanasija Jevtića također nema dvojbe odakle su žene u koloni (on je u njoj uspio vidjeti i djecu) i kamo ih vode, jer u djelu "Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca" (Univerzitetski obrazovni pravoslavni bogoslovni Hilandarski fond, Beograd; Valjevo, 1995) na str. 102. objavljuje istu fotografiju s tvrdnjom: "Odvođenje srpskih žena i djece iz Bosne u logor Jasenovac."

Mirko Peršen u knjizi "Ustaški logori" ("Stvarnost", Zagreb, 1966) u naletu emocija ispod fotografije F-13 na str. 97. spominje fantastičan broj "ljudskih nogu": "Od travnja 1941. ustaškom državom putuju vlakovima i pješice prema logorima smrti bezbrojne kolone. Stotine tisuća ljudskih nogu kreće posmrtnim koracima prema Jasenovcu, Jadovnu, Gradiški i drugim logorima uništenja."

Antunu Miletiću je također dobro znano odredište kolone pa u djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (Narodna knjiga, Beograd, 1986) u svesku III. na str. 138. donosi: "Masovno odvođenje žena u koncentracioni logor Jasenovac."

Web-stranica jasenovac-info.com u poglavlju "Jasenovac - Donja Gradina, Industrija smrti 1941-1945" (Galerija Arhiva Republike Srpske") o fotografiji F-12 je kratka i jasna: "Transportiranje u logor."

Djelo skupine autora namijenjeno inozemnim posjetiteljima i čitateljima "Jasenovac Memorial Site" (Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 2006) na str. 57. također objavljuje fotografiju F-13 s potpisom: "Kolona žena iz logora Stara Gradiška na putu za prisilni rad u tuđinu, ljeto 1942."

I u djelu Nataše Mataušić "Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor" (Jasenovac - Zagreb, 2003) objavljena je ista fotografija i na naslovnici i na str. 106.

"Gadovi", "ustašoidi" i slični

Da su pojedi autori osjetili kako nešto ipak "ne štima", dokazuje i treća fotografija, F-14, koja pokazuje početak iste kolone, ali bez "problematičnog" naoružanog vojnika - pratitelja. Njegovom eliminacijom puno je prihvatljiviji opis slike da je riječ o sprovođenju kolone na rad u Njemačku, kao što to čini Radovan Trivunčić u djelu "Jasenovac i jasenovački logor" (3. dopunjeno izdanje, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1972), koji objavljuje fotografiju na str. 19. s potpisom: "Nakon što su im djeca oduzeta, kolona žena na putu na prisilan rad u Njemačku."

Isto to čini i Đorđe Đurić u uratku "Europom između žica" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1973) na str. 60. s potpisom: "Na cesti Stara Gradiška - Okučani 1942. godine - Žene otpremaju na prisilan rad u Njemačku." No, kao što je očito, on sliku locira, za razliku od prethodnog autora Trivunčića koji govori uopćeno i ne navodi gdje je ona načinjena. Usporedba njihovih opisa pokazuje da je na djelu uobičajeni i opće prihvaćeni odnos velikog broja autora prema tobožnjim "jasenovačkim" fotografijama, ali koji je u biti krajnje nepošten, u puno slučajeva i zlonamjerno krivotvoriteljski. Na djelu je, prvo, izostanak bilo kakve namjere ili barem pokušaja da se one znanstveno verificiraju i, drugo, ostvarivanje unaprijed zadanog cilja, tj. vizualnog efekta pod svaku cijenu. Povijesnoj je istini u toj priči namijenjena potpuno beznačajna i sporedna uloga. Stoga je i spomenutim autorima u trima fotografijama F-11, F-12 i F-13 zapravo potpuno svejedno prikazuju li one kolonu žena na nepoznatome mjestu prema nepoznatome odredištu, ili na nepoznatome mjestu prema nepoznatome koncentracijskom logoru, ili na nepoznatome mjestu prema koncentracijskom logoru Jasenovac, ili iz Bosne u logor Jasenovac, ili iz logora Stara Gradiška prema Okučanima, ili bilo što drugo, jer su svjesni da su imali i danas imaju silno političko i medijsko pokriće. Znaju da su svima onima koji dovode pod upitnik njihove ničim dokazane tvrdnje danas u Hrvatskoj namijenjeni nimalo ugodni nazivi u javnosti: "gadovi", "ustašoidi", "revizionisti" i sl.

Zatočenik XY kao "svjedok" nakon završetka rata je ustvrdio: "Znam da je u logoru bila peć za spaljivanje zatočenika. Ja nikada nisam u tu prostoriju ulazio, ali sam čuo krikove zatočenika koji su odvođeni u tu peć i spaljivani..." Na prvi pogled sve je vrlo uvjerljivo i utemeljeno, osim što je "svjedok" doveden u Jasenovac 21. prosinca 1943, a Picilijeva je peć srušena prilično ranije - u veljači 1942!

U nedostatku izvornih fotografija iz jasenovačkoga logora i o jasenovačkome logoru brojni su se autori, kao što je očito iz dosadašnjih nastavaka, "snalazili" u slikovnim prikazima kako su znali i umjeli, ne vodeći pri tome preveliku brigu o njihovoj istinitosti i utemeljenosti ili o nekakvoj znanstvenoj metodologiji. Kao da im je najvažnije bilo veliko zlo koje se dogodilo prikazati još većim zlom a odgovornost za počinjene zločine protegnuti do neslućenih razmjera - na cijeli narod, na sve njegove naraštaje, i prošle i buduće. Stoga samo na prvi pogled zvuči gotovo nevjerojatno da su u jednoj, tobože, znanstveno mjerodavnoj knjizi o jasenovačkome logoru od gotovo 900 stranica objavljeni stihovi: "Srbin u Hrvata spozna lažnog brata, života nam više nema uz Hrvata" (završetak pjesme Milke Babić: "Jasenovac 1941-1945", dr. Milan Bulajić: "Jasenovac: ustaški logor smrti/srpski mit?", Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999, str. 863).

Komisije ne spominju prizor

Vođeni takvim "znanstvenim" motivima, brojni su autori jednostavno povezivali s Jasenovcem one fotografije koje su im se učinile prikladne, koje su smatrali što šokantnijima, koje su im slučajno došle "pod ruku", koje su bile u skladu s unaprijed zadanim ciljem itd.

Jedna od njih je i F-15, o kojoj Nataša Mataušić u djelu "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) piše: "Fotografiju leševa muškaraca ispred dvostrukog reda bodljikave žice koristila sam na svojoj već spomenutoj izložbi uz opis: 'Leševi logoraša nakon proboja 22. travnja 1945'. Što je u tom opisu sporno? Kao prvo, proboj je izvršen iz zgrade u istočnome dijelu logora koji nije bio ograđen bodljikavom žicom (sva su isticanja moja, T. V.). U opisima logora nigdje se ne spominje ni drvena baraka koja bi se nalazila u tom dijelu logora (na fotografiji u centru gore). Nadalje, niti jedna od tri komisije za utvrđivanje zločina koje su bile u logoru sa zadatkom 'snimanja' zatečenog stanja ne spominju u svojim izvještajima ovakav prizor, koji zasigurno ne bi ostao nezabilježen. Osim toga, svi leševi koje su zatekli bili su u fazi raspadanja, što ovi na fotografiji nisu. Kada je snimljena ova fotografija, tko ju je snimio i da li ona doista pokazuje leševe u KL Jasenovac, pitanja su na koja se ne može sa sigurnošću odgovoriti" (Mataušić, isto, str. 40).

Nije ulazio, ali je čuo krikove zatočenika!

Pod krivotvoriteljskim nastojanjem brojnih autora o Jasenovcu, kao što je već istaknuto, podrazumijeva se i proizvoljno i neutemeljeno opisivanje malobrojnih fotografija, koje su doista snimljene u logoru. Jedna je od njih, najčešće rabljena u tom smislu, F-16, koja doista prikazuje dio jasenovačkoga logora - Ciglanu u kojoj su, nije teško već iz naziva zaključiti, zatočenici proizvodili cigle. I premda izjave tobožnjih svjedoka o spaljivanju zatočenika same jedna drugu pobijaju, to nije smetalo kasnije jasenovačke "znalce" i "svjedoke" da iznesu kategoričke tvrdnje.

Tako je Ilija Ivanović u djelu "Svjedok jasenovačkog pakla" (Jasenovac, Spomen-područje, 1988) napisao: "Ostaci peći za pečenje cigle koja je korištena kao krematorij."

Nikola Nikolić: "Jasenovački logori: u paklenom kotlu" (Vlastita naklada, Zagreb, 1968) objavio je na str. 91 fotografiju s potpisom: "Tunel užasa smrti! Peći za spaljivanje zaklanih i živih." Isti ju je autor objavio i u svom djelu na slovenskome: "Taborišče smrti Jasenovac" (Borec, Ljubljana, 1969) na str. 77 s potpisom: "'Keramika', predor strahot in smrti, kjer su sažigali mrtve i žive. Ta obrat je pričel delovati pozimi 1941. in je delal do spomladi 1942." No, citirane se tvrdnje ne bi mogle odnositi ni na tzv. Picilijevu peć, koja je sagrađena unutar logora u veljači 1942. i srušena već u svibnju iste godine. Naime, izjave "svjedoka" koji spominju brojku od nekoliko tisuća do 40.000 spaljenih pobijenih, živih i poluživih ljudi, žena i djece u Picilijevoj peći, ne samo da se temelje uglavnom na usmenoj predaji ("čulo se", "pričalo se" i sl.) nego su prepune proturječja i apsurda. No, to zaslužuje posebnu raspravu, ali za ilustraciju dobro je navesti barem jedan primjer. Zatočenik XY kao "svjedok" je nakon završetka rata ustvrdio: "Znam da je u logoru bila peć za spaljivanje zatočenika. Ja nikada nisam u tu prostoriju ulazio, ali sam čuo krikove zatočenika koji su odvođeni u tu peć i spaljivani" (Antun Miletić: "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", Narodna knjiga, Beograd, 1986, knjiga 3, str. 495). Na prvi pogled sve je vrlo uvjerljivo i utemeljeno, osim što je "svjedok" doveden u Jasenovac 21. prosinca 1943, a Picilijeva je peć srušena, kao što je spomenuto, prilično ranije - u svibnju 1942!

Pomnijom analizom fotografije F-15 sa sigurnošću se može ustvrditi da na njoj nisu snimljene žrtve proboja jasenovačkih zatočenika i da ničim nije uopće dokazana njezina veza sa jasenovačkim logorom, kako to tvrde neki autori

SPC o "djeci u logoru"

Zločine nad djecom, ako se izuzmu patološki slučajevi, nijedan normalan ljudski razum nikada, ničim i nikako ne može, ne samo opravdati nego i razumjeti ili pokušati racionalno shvatiti. Nema tog općeg, višeg, ideološkog, političkog, nacionalnog, vjerskog, crkvenog ili bilo kojeg drugog interesa koji bi mogao sprati krv nevinog djeteta s ruku zločinca, bez obzira je li riječ o ubijenom petogodišnjem dječaku zagrebačkoga Židova, desetogodišnjoj curici kozaračke Srpkinje i šesnaestogodišnjem sinu bosanskoga Roma, ali jednako tako i dvadesetogodišnjoj kćerki ustaškoga ministra! Neki autori uradaka o jasenovačkome logoru bili su itekako svjesni te činjenice, pa su nastojali pod svaku cijenu bez potrebe znanstveno-povijesnog utemeljenja ilustrirati tu temu, svjesni razumljivih, očekivanih i iznimno jakih emocija. No, jednako tako očigledno je da nisu bili opterećeni pitanjem: Koliko je upravo zbog svega toga to moralno opravdano i ispravno?

Tako je Ilija Ivanović u djelu "Svjedok jasenovačkog pakla", (Jasenovac, Spomen-područje, 1988) objavio sliku F-17, zapravo tek njezin dio, koja prikazuje veliku skupinu žena i djece na otvorenom, očito na nekakvoj livadi, s vrlo preciznim potpisom: "Kratak predah na putu u Jasenovac."

Druga fotografija, F-18, koja pokazuje isti prizor ali iz drugog kuta, objavljena je na internetskoj stranici Odbora za Jasenovac Arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne Crkve iz Beograda "jasenovac-info.com", na kojoj je dobila još konkretnije značenje: "Djeca u logoru" (Odjeljak: "Jasenovac - Donja Gradina, Industrija smrti 1941-1945", Galerija Arhiva Republike Srpske").

O obje fotografije autorica Mataušić piše predmnijevajući tek gdje bi one mogle biti snimljene: "Majke s djecom (srpsko pravoslavno stanovništvo - izbjeglice s Kozare) u sabirnom logoru kod Mlake, ili na sajmištu kod Daruvara, srpnja 1942" (Mataušić, isto, str. 202).

Dakle, gdje god bile snimljene spomenute fotografije, jedno je neprijeporno: u Jasenovcu sigurno nisu.

Na kraju feljtona potrebno je reći kako su poslijeratne komunističke vlasti u Jugoslaviji izravno odgovorne za silno mnoštvo povijesnih krivotvorina, među kojima su, dakako, i fotokrivotvorine. One su osnovale različite komisije za istraživanje zločina na svim razinama: državnoj, republičkim, okružnim i gradskim, koje su, između ostaloga, imale zadaću pripremiti dokumentaciju ne samo o stvarnim nego i o tobožnjim zločinima, u cilju eliminiranja svih ideoloških protivnika.

Komisije za zločine - zločinačke organizacije

U tome poslu utvrđivanje povijesne istine i nije im bilo u prvome planu jer im je, dakle, najvažnije bilo opravdati masovna smaknuća i uklanjanje iz javnoga života velikog broja političkih i svjetonazorskih neistomišljenika. Stoga se bez pretjerivanja može reći da su te komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u velikoj mjeri bile zločinačke organizacije jer su svojim potpisima izravno krive za smrt tisuće nevinih osoba, bez obzira što su nakon toga njezini članovi dugi niz godina bili, koje li ironije, pravni uglednici u jugoslavenskomu (i hrvatskome) javnome životu zauzimajući i vrlo visoke pozicije u promicanju tzv. države prava i zakona. Imajući u vidu i silno mnoštvo ideoloških poslušnika: znanstvenika, "(prvo)boraca", književnika, novinara, sitnih partijskih dužnosnika, dodvoravatelja, karijerista, tobožnjih svjedoka i sličnih, ne treba se čuditi zapanjujućoj količini krivotvorina, ne samo o jasenovačkome logoru, broju žrtava u njemu i sličnim, uvjetno rečeno, "visokim" temama, nego i krivotvorina o običnim, široj javnosti nepoznatim ljudima.

Krivotvoriteljska "magna charta"

Konkretno i vezano za našu temu, knjižica "Zločini u logoru Jasenovac" (koju je izdala Zemaljska komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača g. 1946. u Zagrebu) je "magna charta", vrelo i inspiracija, početak i zadaća krivotvoriteljstva vezanog za jasenovački logor. Kakve znanstveno mjerodavne sadržaje ona nudi, najbolje govore njezini objavljeni reci:

"Neki svjedoci tvrde (sva su isticanja moja, T. V.) da je u Jasenovcu postojao stroj u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i 'pila', kojom su žive ljude prepilili" (isto, str. 27).

"Jednom sam prilikom čuo kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek, imenom Jozo, hvalio pred svima kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svaku večer 10-20 djece" (isto, str. 25-26).

"Za ono deset dana pokopao sam s drugovima oko 3000 lešina" (isto, str. 25).

"Saznao sam od prijašnjih starih logoraša, očevidaca (!?), kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvorili trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugurali" (isto, str. 27).

"Bio sam prisutan kada je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda je tjerao okolo natežući je za uzde" (isto, str. 25).

"Prema iskazima svjedoka, broj žena i djece (spaljenih u tzv. Picilijevoj peći, op. T. V.), koji su dovedeni iz logora u Staroj Gradiški, kreće se oko 5000, a žena i djece, koji su dovedeni iz drugih logora i krajeva penje se na 10000" (isto str. 48).

"Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi i klin je izašao napolje na tjemenu" (isto, str. 24).

"Navodimo niže nekih pedesetak masovnih zločina, koje su ustaše počinili u Jasenovcu, pa ako broju žrtava, koje su stradale kod tih pokolja, pribrojimo one zatočenike, koji su stradali pojedinačno, dobit ćemo cifru od oko 500-600.000" (isto, str. 38).

Cijelo komisijino izvješće, sastavljeno u Zagrebu 15. studenog 1945. a objavljeno u citiranoj knjižici, potpisali su predsjednik komisije dr. Venceslav Celigoj i tajnik dr. Ante Štokić, nakon čega se krenulo u potragu za dokazima pod svaku cijenu (pa i krivotvoriteljsku). Stoga se npr. ne treba čuditi da su slike pogubljenja dvojice uhićenih slovenskih partizana odrubljivanjem glava od strane njemačkih vojnika (v. F-2, F-3 i F-4 u drugom nastavku feljtona) smještena u jasenovački logor, jer je komisija u knjižici o Jasenovcu doslovce objavila: "Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu" (isto, str. 24).

Krivotvoriteljska »poslastica« su fotografije F-19, F-20, F-21 i F-22, koje pojedini autori redovito stavljaju u kontekst jasenovačkoga logora, iako je dokazano da su na njima prizori iz Dječjeg doma u Jastrebarskom

Popis samo prijezira dostojnih

(Foto)krivotvoritelji u silnom nastojanju da dokažu svoju ideološku vjernost i "savjesnost" pogazili su sve granice moralnosti i ljudskoga dostojanstva besramno manipulirajući čak i dječjim patnjama. Konkretno, slike F-19, F-20, F-21 i F-22 stavljali su u kontekst jasenovačkoga logora znajući da one nemaju nikakve veze s njime jer su snimljene na potpuno drugome mjestu. S takvim "znanstvenicima" doista nema smisla raspravljati nego ih treba samo s gnušanjem i prijezirom spomenuti i (ne njima, jer od toga nema nikakve koristi, nego javnosti) tek spomenuti kako je riječ o fotografijama iz Dječjeg doma u Jastrebarskom. Tu je temu temeljito obradio Ćiril Petešić u knjizi "Dječji dom Jastrebarsko: dokumenti (1939-1947), (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990), argumentirano pobijajući sve monstruozne tvrdnje o tobožnjem ubijanju djece u njemu, njihovu sakaćenju, vađenju njihovih očiju ili stavljanju soli na njihove rane od tamošnjih djelatnika i posebice katoličkih redovnica.

Na tom popisu dostojnih samo prijezira na prvome je mjestu svjetski glasoviti "znanstvenik" Vladimir Dedijer koji je u već puno puta spominjanome djelu "Vatikan i Jasenovac: dokumenti" (Rad, Beograd, 1987) objavio fotografiju F-20 pod rednim br. 14. s potpisom: "U logorima Jasenovac i Stara Gradiška umrlo je oko 8.000 djece - Hrvatski slikopisni tjednik br. 40".

Slijedi Odbor za Jasenovac Arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne Crkve koji na internetskoj stranici jasenovac-info.com, u odjeljku "Jasenovac - Donja Gradina, Industrija smrti 1941-1945, Galerija Arhiva Republike Srpske", donosi sliku časne sestre F-22 bez potpisa, bez obzira što se nikada i ni od koga i nigdje one ne spominju u kontekstu zločina u jasenovačkome logoru. O toj slici Petešić u svojoj knjizi donosi: "Djeca u dječjem logoru u Jastrebarskom 1942. g. Na slici: s. Gracioza" (Petešić, isto, str. 206).

Srpskopravoslavna internetska stranica objavljuje i sliku F-21, također "ilustrirajući" jasenovački logor.

Istu je sliku u poglavlju o Jasenovcu i Staroj Gradiški objavio na str. 46, s potpisom: "Roditelji su im odvedeni u Njemačku a djeca su bila prepuštena stradavanju", i Đorđe Đurić u djelu "Europom između žica" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1973).

Radovan Trivunčić objavljuje sliku F-19 u dva svoja uratka o Jasenovcu, najprije u djelu iz g. 1972: "Jasenovac i jasenovački logor" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac), na str. 35. s potpisom: "Djeca bez majki u logoru", a dvije godine kasnije i u djelu "Jasenovac" (Spomen-područje Jasenovac, 2. izdanje, 1974) na str. 34, s istim potpisom.

Ovome popisu svakako ne pripada Mladen Ivezić, jer on u svom djelu: "Jasenovac: brojke" (Vlastita naklada, Zagreb, 2003), nastoji osporiti uvriježene i nametnute jasenovačke mitove, ali i on, očito, nasjeda na fotokrivotvorinu F-19, pa je u predgovoru između str. XXVI. i XXVII. objavljuje s potpisom: "Iz antifašističkih slikovnica, dobro uhranjena djeca".

Nakon svih ovih podataka, koji se trebaju još kritički temeljitije raspraviti, nadopuniti i pojasniti, svi kojima je stalo do povijesne istine morali bi se zapitati: Kako učinkovito upozoriti ne samo hrvatsku nego i svjetsku javnost na silno mnoštvo krivotvorina (fotokrivotvorine su tek njezin manji dio) u novijoj historiografiji, je li to uopće moguće učiniti i kako? Ta zadaća, sigurno, prelazi okvire ne samo pojedinaca nego i pojedinih znanstvenih ustanova, i nije ju moguće ostvariti bez volje i svekolike potpore vladajućih političkih struktura (tj. državnih vlasti). Njima, nažalost, kao da odgovara sadašnja, u velikoj mjeri krivotvorena percepcija novije hrvatske povijesti u svijetu! (Glas Koncila, 2009. )

Tomislav Vuković

* * *

Na slici je Ruža Petrović iz Režanaca!

»Nedavno je u rubrici 'Fotokrivotvorine o Jasenovcu' objavljena i slika F-8. Osoba na toj slici doista nema s Jasenovcem nikakve veze! Riječ je o Ruži Petrović iz sela Režanci, župa i općina Svetvinčenat u Istri! U ratu, dok se vraćala iz šume, kamo je radnicima ponijela ručak jer su tamo vršili pšenicu, uhvatila ju je njemačka patrola, sprovela u komandu u Svetvinčenat i tamo je komandant donio kratku presudu: Vodite je i strijeljajte! Dva su je njemačka vojnika povela izvan naseljenog mjesta i uživo joj bajunetom izvadili oba oka! Kad je ujutro, još napola živa, nađena, prvu joj je pomoć pružila Fuma Milovan, majka buduće trojice svećenika, od kojih je najmlađi danas biskup Ivan Milovan. Zaprežnim kolima prebacila ju je u Vodnjan na hitnu pomoć, otuda je prebačena u bolnicu u Pulu i tamo joj je spašen život. Živjela je još više godina nakon rata, osobno sam je poznavao i bio u njezinoj kući - ona je obavljala sve kućne poslove i nesmetano se kretala. Na mjestu zločina postavljen joj je spomenik - veliki granitni blok, jedna ulica naše župe nosi njezino ime, a donedavno i dom za nezbrinutu djecu u Puli.

Kao zahvalu za pruženu pomoć, pred kraj rata partizani su složili u jamu Antuna Milovana, supruga spomenute Fume, oca buduće trojice svećenika, istaknutog vjernika i vatrenog narodnjaka«

Milan Milovan, župnik


tvrtkodolic.bloger.hr, 19.4.2010.

Tvrtko Dolić: Istina o Jasenovcu

Ostat će zakopana, zajedno sa žrtvama. Još dublje nakon jučerašnje komemoracije povodom Proboja, kada su neki idioti zviždali kao da su na nogometnoj utakmici. Jeli Jasenovac bio najveće svjetsko stratište ili običan pržun, kako svjedoče preživjeli logoraši i aktivisti Crvenog križa? Jedna logorašica reče na TV da je dvije noći čula krikove! U čemu je tajna? Pa, nije Jasenovac bio dobro mjesto za život, nego je glede Holokausta kasnio. Fašizam se valjao već dva desetljeća. Mene zapravo smeta ta činjenica, jer potvrđuje da su jame bile i ostale ružna strana Balkana. Na zasjedanju najvišeg nacističkog vrha, donesena je odluka da Jasenovac može biti i radni logor. Kamo sreće da je Jasenovac bio samo radni logor. Proizvodni pogoni poput Kožare osigurali su kvalificiranijim Židovima bolji život u odnosu na robijaše sabirnih logora.

Kompletan I/O Jasenovca kontrolirali su Nijemci, koji su direktno nadzirali željezničku prugu. Iz nekog razloga prešućuje se prisutnost Nijemaca u samom logoru. U Jasenovcu su ostali uglavnom bolesnici i starci - njemačka organizacija TODT izdvajala je zdrave i sposobne za prisilan rad u Njemačkoj. Nacistička je komisija konstatirala u tom logoru između savskih močvara loše higijenske uvjete. Sve do proljeća 1942. logor se bavio kontrolom Save i gradnjom nasipa, u čemu je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Hvala ti Bože, od zaraznih bolesti u Jasenovcu umirali su i čuvari. Znamo da su neki čuvari strijeljani. Od novijih saznanja najviše intrigira učestalo bombardiranje Jasenovca od strane Saveznika tijekom ožujka i travnja 1945. To se pokušava prikriti nekakvim tezama o selektivnim ciljevima, ali preživjeli logoraši tvrde suprotno.

Nažalost, nikoga ne zanima istina o Jasenovcu. Da se tamo dogodio zločin u kontekstu europskog nacizma. Uvijek će živjeti politička laž, koja postavlja političke ciljeve:

(F1) Hrvatski narod je genocidan
(F2) Europa je bila zaluđena Hitlerom, a Hrvati su prirodno genocidni.
(F3) Ustaše su autonomni hrvatski nacisti
(F4) Autonomni velikosrpski nacisti su antifašisti
(F5) Srbi su žrtve istraga i progona
(F6) Židovi su progonjeni samo u Trećem Reichu, odnosno NDH
(F7) Prva Jugoslavija bila je prisiljena na pakt sa fašističkom osovinom
(F8) Holokaust počinje 1941.
(F9) Mnogostruko uveličavanje broja žrtava.

Istina stoji nasuprot svim tim tezama, koje zapravo relativiziraju nacizam i omogućavaju da se ponovi, što neki današnji događaji u svijetu već potvrđuju.

(T1) Hrvatski narod ne djeluje autonomno od kralja Zvonimira.

(T2) Skandinavske zemlje nastavile su politiku rasne čistoće i nakon Drugog svjetskog rata. Sterilizirano je na desetke tisuća žena.

(T3) Ustaški pokret formiran je u Italiji, nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu. Nema tih emigranata koji će ugroziti domovinski režim bez asistiranja neke sile. Lenjin je došao u Rusiju iz Berlina, a Homeini u Iran iz Pariza.

(T4) Srbi su formirali svoju državu krajem 19. stoljeća i ušli u velikosrpsku ekspanziju kroz balkanske ratove i dva svjetska. Imali su plan Srbije na tri mora: Crno, Jadransko, Egejsko. Srbija je preostale Židove dijelom istrijebila, a dijelom poslala u sabirne logore.

(T5) Kada su strateški odnosi nepovoljni, Srbi potiču sukobe i čekaju novu povoljnu priliku. Radije su ušli u rat sa Austrougarskom, nego da Bosnu prepuste Hrvatskoj. Pamtimo povlačenje srpske vojske na Krf, kao i ne tako davni organizirani odlazak Srba iz RH prije Oluje. Kako nazvati stratišta Ovčare i Srebrenice. Koji bi kontekst trebala dobiti Srebrenica, ako ne genocid? Na kraju se Srbi mudro priklone novom pobjedniku i iskamče novi teritorij. Tako su dobili Vojvodinu, pa onda držali Crnu Goru i Makedoniju, a danas imaju Republiku Srpsku u BiH. Vojska RS tretira se u BiH kao braniteljska!

(T6) Židovi su tijekom svoje tragične povijesti doživjeli brojne progone. Staljin je likvidirao "klasne" neprijatelje bez milosti. Austrougarska je donijela više antižidovskih zakona, Beograd također. Pakt Beograda i fašističke osovine bio je prirodno finale antižidovske politike u prvoj Jugoslaviji, koja je donijela segregacijske zakone protiv Židova.

(T7) Beograd je ponudio pakt Hitleru, a ne obrnuto. Ugovorom je dobio Solun! Prevrat od 27.03.1941 nisu organizirali narod i/ili Partija, nego engleska tajna služba preko svoje trgovačke mreže! Vladimir Bakarić je o tome javno progovorio, navodeći suzdržanost Partije/NKVD, koja nije mogla predvidjeti kuda to vodi. Zapravo je puna istina još gora. Hitler je tada surađivao sa Staljinom, pa su komunisti podržali pakt s Hitlerom, kao i agresiju Hitlera na Jugoslaviju, nakon što se pakt nije održao. Reakcija četnika u Hrvatskoj interpretira se kao komunistički ustanak, koji je uslijedio tek nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Tito je usko surađivao s Talijanima, možda u većoj mjeri nego Pavelić.

(T8) Glede nacizma, Jasenovac je "kasnio". Posljedica je reokupacije Druge zone od strane Italije u ljeto 1941. - "autonomni" Pavelić u punom svjetlu. Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) počela je funkcionirati kao radni logor krajem 1941. godine, kada su počeli radovi na nasipu. Sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Većina zatvorenika bili su Hrvati, a u pogonima su radili slobodnjaci iz jasenovačke okolice. U ožujku 1942. iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček. Kao posljednji normalan Hrvat prebačen je u kućni pritvor. Najveća strahota bile su jame: ustaške, četničke i partizanske. Uz sve navedeno, Jasenovac ima za funkciju prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, pa i poslijeratne likvidacije. U Jasenovcu su ukopane mnoge žrtve komunističkog režima. Kako mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Prijepori oko Jasenovca imaju za funkciju produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Hrvati su izloženi najgrubljim napadima kada polemiziraju u svezi Jasenovca. Bruno Krajski (Židov) napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer, onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tko se usudi u Hrvatskoj nešto slično izgovoriti bilo kome? Kako vrijeme odmiče, Hitler i Mussolini su komične lutke, a smrtonosno ozbiljan je samo Ante Pavelić.

(T9) Milko Riffer u svojoj knjizi Grad mrtvih: Jasenovac 1943 u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je bila zabranjena) naveo je brojku od 2500-3000 zatvorenika u Jasenovcu. Stostruko uveličavanje broja logoraša nije se provodilo samo zbog ratne odštete. Licitiranje s brojem smaknuća u Jasenovcu započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadeset tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti sabirnog logora. Što učiniti ako nas čuvari tuže za prekovremene noćne sate? Srbi u pravilu svoje stradale množe s hiljadu, a hrvatski "znanstvenici" udaraju deset posto na četničku brojku. Dok polemiziramo oko broja žrtava, žrtve su u drugom planu, obična statistika, a tako će biti doživljen i ovaj tekst. Netragom su nestali statistički pojmovi stope rasta i biološkog gubitka. Imali smo pokolj kod Bleiburga, masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca, iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije, iseljavanje Židova, umiranje zbog starosti, bolesti i gladi. Zbog potreba interpretera Jasenovca, načinjen je žrtvoslovni nered u staroj Poljičkoj Republici. Primjerice, zanimljiva je reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine: "Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis". Protestirali su i mještani Siverića zbog stavljanja na popis 42 njihova sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na jasenovački popis.

Prisjetimo se i "najgoreg razdoblja Jasenovca", tog kobnog ljeta 1942. godine, nakon što su ustaška vlast i srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu. To nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su partizani prebačeni sa "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Počinili su pokolj u Prijedoru i prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je ponavljao već potvrđenu taktiku. Zakuhaj, pa natrag pod talijansko okrilje. Posijao je strah na sve strane, a onda pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije, koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke te djece uputio na rad u Njemačkoj, koji su one mlađe i zdravije preživjele.

Nastao je kaos, koji se zlonamjerno pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu. Djeca su prošla pakao. Na sramotu Titu i "antifašističkim" bukačima, reagiralo je ustaško Ministarstvo udružbe. Preuzelo je 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski crveni križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.(*)
Prema dostupnim saznanjima, spašeno je oko deset tisuća djece. Raspodijeljena su u bolnice i dječje domove, pa i u zagrebačke obitelji, ovisno o njihovom zdravstvenom stanju. Protuhrvatska propaganda tvrdi da su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Neki se moraju odlučiti što je teza: da djeci nitko nije pomogao ili je njihov bosanski naglasak iritirao zagrebačku gospodu? Masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek nakon WW2, u njegovom komunističkom pogonu.

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju, a sve ostalo mora u novu znanstvenu reviziju. Nadnevka 22.04.1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Navodno je od njih 600 proboj preživjelo samo 107, a od 176 zatočenika Kožare spasilo ih se samo 11. Deset dana kasnije u Jasenovac su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. NOB-udarne divizije. Žalosno je koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola. I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376. Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu, koja se opet ne smije koristiti za marginaliziranje jama. Dakle, ako se znanstvena revizija WW2 izrodi, pa netko osramoti slavni Jasenovac kao običan balkanski kazamat, to ne znači da se Hrvati glede zločina nisu autohtono izrazili, poput svih europskih naroda.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

Krivotvorine su odvele viktimologiju u slijepu ulicu. Beograd glede Jasenovca nastavlja po starome. Polemike u Srbiji svode se na to jeli bilo 1.700.000 ili "samo" 700.000 žrtava. Neki srpski intelektualci brane to nekakvom tradicijom u načinu na koji Srbi doživljavaju Jasenovac. Kao, pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove. Glede onih bih-Hrvata koji žure biti poslušnici Banja Luke, kao što su nekada slušali Zagreb, moraju imati na umu da i Republika Srpska ima svoj komad Jasenovca, svoje brojke, svoje mitove i mitovima referentne ciljeve. Da se nije dozvolilo to masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo imali more dokaza da je Jasenovac bio nacističko stratište. Baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, koji su htjeli "dobronamjerno" pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod hrvatski autohtoni rasizam, relativizirali su evidentan zločin. Što se tu trebalo naglašavati? Jasenovac je bio sabirni i radni logor u NDH, odnosno Trećem Reichu. Zar sama ta konstatacija nije dovoljna? Što je tu trebalo krivotvoriti?

* Istinska heroina Drugog svjetskog rata, austrijska humanitarka Diana Budisavljević (1891-1978), supruga Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, odigrala je najznačajniju ulogu u spašavanju tisuća pravoslavne djece. Izradila je kartoteku za njih 12.000, čime je omogućila da se sačuva njihov rodoslovni identitet i kasniji povratak obiteljima. Njezina akcija bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci koji su bili prihvaćeni/smješteni u ekonomijama Jasenovca. U svome dnevniku pohvalila je pomoć Alojza Stepinca. "Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci", piše 23. siječnja 1943.

Tvrtko Dolić


Hrvatski list

Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu nakon čga završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. Kao duhovni pomočnik, kapelan, djelovao je tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s time završio je i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. radnjom „Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,“ U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u Nadbiskupskom arhivu.

Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?

To je očevidno. Zamislimo si slučaj, što i nije tako teško nakon haškoga suđenja, da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu. To zasigurno ne bi bila objektivna istina, već pristrana istina jedne strane, u ovom slučaju obtužbe. U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi. Kao pobjednici izišli su na kraju rata partizani, pod vodstvom komunista. Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i maknuli s javnosti. Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti su držali vlast na diktatorski način, koristeći zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu. Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga, poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje ratne protivnike i neprijatelje, kako im u mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati vlast. Iz takve svoje nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima, ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli nesmetano vladati „svojom“ državom.

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Nema zaokreta, treba samo reći istinu

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

To nije lagani posao, jer je u svijest i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen komunistički stereotip o tome kako su partizani i komunisti „dobre crvenkapice“, a ustaše i oni koji su se borili za Hrvatsku, „zli vukovi“, koljači, mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata. Samim time će sva ona „istina“, koja niječe Hrvatsku, odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u hrvatsku svijest.

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Logor ili sabirno polje Jasenovac je tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac, treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima, Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No, nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom 1900. bili poraženi i prešli u gverilski način ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja, te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku, sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom. Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat. Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga. Do tog smo stanja došli protokom vremena. No, činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984. godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve komunističkoga terora, te nikada nije objavio rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski vojnici završili su svoj križni put 1945. godine upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save. Sjećam se da sam 1984. čitao u „Vjesniku“ kako je započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle, najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici, subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek pod zemljom.

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Radi se o brojci koja nije ništa drugo nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000 žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor, našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No, dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim drugačija od one koju nam servira velikosrbska ideologija.

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Hrvati imaju kao i svaki europski narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a danas su pozvane na demokratski način međusobno se nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i Pribićevića i Račana i sve političare i politike lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti, npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost.

Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Srb je hrvatsko mjesto u kojem se tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske, četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti četnici prešli na stranu partizana i nakon rata zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela. Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi sakrili svoja zlodjela.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

To je očevidno dugi i trajni posao svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske. Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini, koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi znamo kako sudovi, počevši od jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i donose presude u skladu s važećom politikom i vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se, dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u lažima ovosvjetskih moćnika.

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale države Jugoslavije, što je svima poznato.

Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost.

(Piše: Andrea Černivec; Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)


Podsjetnik...

Istina o Jasenovcu, ratnom logoru NDH

Tada kad su srbofašistički i jugokomunistički ustanici dizali ustanke protiv NDH, Vlada NDH bila je prisiljena organizirati ratni sabirni radni logor u prikladnome području Jasenovcu, koji je počeo s radom početkom 1942. godine i postojao je nešto manje od tri godine. Prema zapisničkim podatcima kroz taj logor tijekom njegova postojanja prošlo je 18.600 (osamnaest tisuća i šest stotina) osoba. To je jasno prikazano i na Zagrebačkoj televiziji u vrijeme "Hrvatskog proljeća", a o čemu argumentirano istu brojku navodi i jedan od preživjelih čuvara Jasenovca Ilija Barbarić u svojoj knjizi "Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime", izdanoj u Splitu 2010. godine.

Radi se o svim sačuvanim zapisnicima onih koji su prolazili kroz ratni logor NDH Jasenovac. U svojim zapisima hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga u jasenovačkim zapisima pored ostaloga piše i ovo:

"U Jasenovcu logorsku 'upravu' držali su Židovi. Oni su bili 'unutarnja vlast'. Pri službenom antisemitizmu režim Pavelićev tu izgleda nevjerojatnim. I mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no takva je bila stvarnost. Ta činjenica već sama po sebi govori da Pavelić u svom držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom, mističnim antisemitizmom kao Hitler, nego običnim političkim računima. A sa stanovišta stvarne političke snage Židovi su doista bili u Hrvatskoj njegov najmanje važan i opasan protivnik. Neprijateljem broj 1 smatrali su Pavelić i Ustaše - Srbe. Židova je bilo u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu raspoređeni od najvišeg do najnižeg mjesta, no uvijek važnog i korisnog za proizvodnju i hod poduzeća, od logornika do kravara. Oni su držali bez izuzetka sva najviša mjesta logorske uprave. Tek na srednjim i nižim položajima bio je po koji katolik i pravoslavac."

A zanimljiva je i prisega članova Vlade NDH. Iz govora Poglavnika NDH, 15. travnja 1941. godine izdvajamo:

"Svi ovi, po meni imenovani, ministri prve hrvatske državne Vlade, položit će prisegu koja je od njih svih potpisana. Pod jedno će, kao i ja, potvrditi da će navesti svu svoju imovinu kao i svu imovinu svoje žene i djece, kao i način kako ju je stekao. Nadalje će se pozivom na položenu ustašku prisegu, to jest pod prijetnjom smrtne kazne, obvezati da se ne će baviti nikakvim privrednim poslom, niti će bilo kojim načinom stjecati kakvu imovinu dokle god budu vršili od države im povjerenu službu."

Mate Ćavar


Zagreb, 22. travnja 2012.

Govor Sotone u Jasenovcu

Laž je oružje Sotone, a ono što smo danas čuli u Jasenovcu na tobožnjoj komemoraciji, je strašno i nepojmljivo za normalan hrvatski um. Toliko bestijalnih laži izrečenih na jedan jezovit, okrutan i hladnokrvan način, ne, to nikako ne može biti djelo čovjeka, to progovara Sotona. Sotona koja udobno živi od Hrvata i od njihove krvi, a udobnost joj je zajamčena sve dok se ne raskrinka ta njezina strašna laž o Hrvatima kao zločincima.

Da, Jasenovac je jedna velika laž, koju do bestijalnosti pothranjuje antihrvatska Sotona prikazana danas u likovima djece čiji su očevi, majke, babe i djedovi nemilosrdno poklali razoružanu hrvatsku vojsku i civile. Neka ocvala gospođa, koja se predstavlja kao predsjednica Savjeta, tvrdi da je tamo poubijano preko 20.000 djece i 62.000 odraslih, sve to kaže ne trepnuvši. Nemoguće je u ovomu članku raskrinkavati te strašne sotonske laži, ali preporučujemo tim mentalnim i fizičkim zločincima, neka pročitaju knjigu mr. Mladena Ivezića, „Jasenovac brojke“, koja donosi istinu o Jasenovcu iz njihovih, zločinačko-partizanskih izvora. Tu su citati iz pedesetih godina, kada se drugovi još nisu dogovorili i uskladili laži o Jasenovcu. Ništa od ovoga što danas tvrde Josipović, Milanović i ta gospođa nije istina, sve je laž, osim pogibija u samom proboju.

Postavljamo tim izrodima nekoliko pitanja. Zašto su partizani Jasenovac zatvorili tek 1949., srušili sve objekte, i uništili arhiv? Zašto se na popisu žrtava Jasenovca nalaze žrtve koje su pogibale na drugim mjestima i to uglavnom od ruke Srba i partizana, a takvih je velika većina!? Zašto se prešućuje da je Jasenovac bio radni logor, da je imao bolnicu, uređeno groblje i škole za izučavanje raznih zanata? Židov dr. Milko Riffer je bio ravnatelj bolnice u Jasenovcu, liječio logoraše i davao im poštedu. Ako je to bio logor za egzekucije, zašto bi se liječilo logoraše i davala im se pošteda, pa ga se nakon toga strijeljalo, to nema nikakvoga smisla. Zašto njihov Maršal nikada nije bio u Jasenovcu? Čak ni on nije vjerovao u te bestijalne laži, zato nije bio.

U Jasenovcu je bilo strijeljanja i vješanja i to nitko ne osporava, ali za strašne laži koje šire bolesni mozgovi, nema niti jednoga dokaza ni svjedoka. Ima svjedoka koji potvrđuju da je nakon suđenja obješeni logoraš znao stajati tako po nekoliko dana kao opomena, a tako je strijeljano i deset ustaša koji se nisu držali propisnika u logoru. Ali nema svjedoka za ono što tvrdi Sotona, da su ubijana djeca, da su logoraše masovno mljeli i od njih radili sapun. Toga se samo nečastivi može sjetiti i to podvaljivati Hrvatima. Onaj tko to radi ne želi mir na ovim prostorima, taj zaziva nove sukobe, a ako se Crvena zmija ne urazumi, narod će se s njome vrlo brzo znati obračunati.

Dolje komunističke Sotone, dolje Crvena zmija koja preglasno sikće. Njima Jasenovac ne služi za komemoraciju za mrtve, nego za pljuvanje po živima. Stoga mi izražavamo pijetet prema svim ubijenima Srbima, Židovima, Hrvatima i ostalima bez obzira gdje su stradali i od čije ruke, i molimo Boga neka oprosti ovoj Sotoni koja koristi mrtve duše za svoje prizemne ciljeve.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Večernji list, 20.2.2014

LAŽU DESETLJEĆIMA

Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta. A ne bi bilo iznenađenja da su mnoga imena naprosto izmišljena – rekao je Igor Vukić, novinar, publicist i istraživač, u intervju koji je objavljen u knjizi Ivice Radoša Hrvatske kontroverze u izdanju Večernjeg lista.

‘Kuhinja’ obavještajaca

Prema Vukiću, “realna slika Jasenovca jako odudara od toga što su nas učili u školama”. Naime, političke i obavještajne strukture komunističke Jugoslavije, odnosno velikosrbi i unitaristi u tim strukturama, dugo su vremena potpuno svjesno preuveličavali broj žrtava u Jasenovcu. Službeni Beograd je preko mita o Jasenovcu nametnuo kolektivnu krivnju hrvatskome narodu. No, istraživač Igor Vukić, novinar “Privrednog vjesnika”, već se godinama intenzivno bavi “tabu temom” Jasenovac. Vukićeva istraživanja imaju težinu budući da je on srpske nacionalnosti i zbog toga što su članovi njegove obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata prošli kroz logor Jasenovac, nakon bitke na Kozari. Prema Vukićevim istraživanjima, jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku, a neki čak i u Norvešku.

– Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku – kaže Vukić.

Prema njemu, na popisu JUSP-a Jasenovac ima dosta ljudi koji se vode da su ubijeni u Jasenovcu, a umrli su od neke bolesti u Slavoniji ili drugdje. Vukićeva istraživanja temelje se na objavljenim izvorima, arhivskoj građi i stotinama izjava preživjelih zatočenika. Ti su podaci i izjave u neskladu i sa sadašnjom službenom verzijom događaja u Jasenovcu.

– Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje – kaže Vukić.

‘Mirna godina’

– Godinu 1943. povjesničari nazivaju “mirnom”, bez masovnih ubojstava, a na službenom popisu JUSP-a Jasenovac je imao 3893 žrtve. Kakva je to “mirna godina”? Prema iskazima ljudi koji su tamo bili, te su godine strijeljana petorica zatočenika, i to po nalogu Zagreba – kaže Vukić.

Stepinac je prvi reagirao na nehumane uvjete zatočenika

Stepinca je o zbivanjima u Jasenovcu informirao Židov Hahn, koji je u kasnu jesen 1941. pobjegao iz logora i kojega su pripadnici židovske zajednice tajno odveli na Kaptol. Nadbiskup odmah piše pismo Paveliću i traži da se poprave uvjeti života u logoru. Potom je naručeno i montirano šest novih montažnih baraka koje su izrađene u Njemačkoj. I već 6. veljače 1942. dolazi međunarodna komisija koja provjerava stanje u logoru. U logor dolazi i tajnik legata Marconea, Stepinčev tajnik Stjepan Lacković i drugi. Zatočenici nakon toga mogu dobivati pakete i dopisivati se s rodbinom. U njihovim izvješćima koji se nalaze u Hrvatskome državnome arhivu piše da se zatim popravilo stanje s odjećom, obućom i prehranom.

Petar Grubišić


Hrvati moraju utvrditi istinu o Jasenovcu!

Hrvate se proglašava genocidnim već desecima godina zbog sabirnog radnog logora Jasenovca. Izmišljaju se brojke od sedamsto tisuća žrtava u Jasenovcu pa do konačnih više od 83 tisuće koje su na popisu u tome logoru. Vrijeme je da hrvatski znanstvenici utvrde istinu o broju svih žrtava u tome logoru koji neprestano ponavljaju i sadašnji vlastodršci Kukuriku koalicije.

Ulazimo u Europsku uniju i red je da o Jasenovcu i tim žrtvama bude utvrđena istina. U vrijeme Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina na zagrebačkoj televiziji je bio prikazan zapisnički svezak iz Jasenovca i rečeno je kako je u njemu upisano 18.600 svih koji su prošli kroz taj logor.

Moralo bi se utvrditi gdje su sada ti zapisnici.

Gospodin Ilija Barbarić koji je bio službenik u logoru uspio se spasiti i još uvijek živi u Brazilu. On je napisao svoju knjigu koju je izdala naklada Bošković iz Splita u ožujku 2010. pod nazivom "Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime", u kojoj se spominje taj isti broj od 18.600 osoba koje su prošle Jasenovac. I da nitko nije bio nezabilježen.

Još je napisana jedna knjiga pod naslovom "Ogoljela laž logora Jasenovac" koju su napisali Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, a izdana je od strane tvrtke Publisher u nakladi Emila Čića, koji je ujedno i urednik ove knjige. U toj se knjizi mogu jasno vidjeti svekolike laži o stradanjima u ovom logoru Jasenovcu. Ova se knjiga može kupiti u knjižari na Kaptolu, a izdata je u Zagrebu 2008. godine.

Gospodin Ante Ciliga je kao hrvatski komunist bio u logoru Jasenovcu sve do 1943. godine i on tvrdi za Židove kako su zauzimali sve unutarnje položaje kako za industrijsko područje tako i za prirodnu govedarsku farmu što dokazuje istinu da se radilo o radnom logoru, kao i to da Židovi nisu bili progonjeni od strane NDH, nego od strane Trećega Reicha na cijelom području njegove dominacije. A NDH je bila pod posebnim pritiskom Trećega Reicha zbog obnove NDH uz pomoć sila Osovine.

Dočim Ivica Brkljačić izjavljuje: "Dok sam bio zapovjednik logora Jasenovac, od 29. ožujka 1943. do 30. travnja 1944. nije se smjelo ni tući, a kamoli ubijati logoraše".

Povjesničar Mladen Ivezić godinama istražuje žrtve Jasenovca i na zagrebačkoj televiziji izjavljuje u emisiji "Zeleno-modra magistrala" kako u Jasenovcu nije stradalo više od tri tisuće onih koji su se ogriješili o NDH i javno se poziva na sud ako treba.

Znači da se i sada laže cijeloj javnosti. I dokle će nas obmanjivati s tim monstruoznim brojem žrtava Jasenovca.

Moli se Institut "Dr. Ivo Pilar", kao i sve druge hrvatske ustanove da se jednom utvrdi istina o svim jasenovačkim žrtvama!

Logor Jasenovac je za ono cijelo vrijeme rata bio pod kontrolom Crvenog križa iz Švicarske i drugih ratnih kontrolnih institucija. Pa kako bi bilo moguće pobiti tolike tisuće kojima da se ne zna za grobove. A koliko je poznato da Jasenovac nije posjedovao nikakve krematorije za spaljivanje.

Savjet Slobodne Hrvatske


Povjesničar dr. Stjepan Razum: "U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama - mi povjesničari to ćemo i dokazati!"

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Daljnje okolnosti našega okupljanja vjerujem da su svima ili barem mnogima poznate. Naime, hrvatskoj je javnosti nametnuta činjenica postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda. To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari, koji smo se, kao što je poznato iz objavljene vijesti, okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže negoli onaj ratni. Prema svim dosadašnjim spoznajama, upravo se taj poslijeratni logor 'odlikovao' okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženim neprijateljima - ustašama pa nam se tako ratni Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku izopačenost.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.

Vlast mora tražiti povrat arhivske građe iz Beograda

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetu kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi. Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Poznato je kako su poslijeratni 'gospodari istine' znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen. Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su 'pojedine mučionice' u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to 'mučionice' i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Nedopustivo je da se krivnja za žrtve pripisuje drugima

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postane spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata. Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca i dalje će me napadati

Osim brojne potpore stavovima izrečenima u Vašemu intervjuu u Hrvatskome tjedniku prije dvije godine, u medijima je bilo dosta negativnih komentara. Kako biste komentirali tadašnje „napade“ pojedinih autora poput Inoslava Beškera i drugih?

Nakon prošloga razgovora o Jasenovcu primio sam uistinu mnogo ohrabrujućih pisama i svjedočanstava od kojih bih mogao sastaviti cijelu knjigu, što ću vjerojatno u budućnosti i učiniti. Sva ta pisma i svjedočanstva ljubomorno čuvam. Bilo je naravno i onih koji su me poput imenovanoga i napali, ali oni su „guslali“ neku svoju priču, koja nije imala veze s onim što sam ja u razgovoru rekao. Radi se o ljudima koji, doduše, u hrvatskoj javnosti slove kao stvaratelji javnoga mnijenja i kao mjerodavni tumači svih pojava, ali to su umno ipak samo jako plitki ljudi, koji nisu bliski niti s logikom i logičkim zaključivanjem, a još više im nedostaje hrabrosti da postave prava pitanja i na njih pokušaju odgovoriti. Tomu se ne treba čuditi jer oni su ipak, ponavljam, stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca pa nastoje po običnome dječjem instinktu braniti svoje roditelje. Tako će u javnosti vjerojatno i dalje nastupati, ali to je znak da još nisu odrasli i nisu počeli postavljati kritička pitanja, pa i prema svojim roditeljima.


Hrvatski tjednik,16.5.2014.

Knjiga “Titov Jasenovac”

U radnom i sabirnom logoru Jasenovac, uključujući i logor u Staroj Gradiški, umrle su tijekom četiriju ratnih godina (1941.-1945.) sveukupno 403 osobe (u Jasenovcu 262, a u Staroj Gradiški 141 osoba). To je podatak koji je tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti odkrio Brozov general Jefto Šašić, ali tek nakon Brozove smrti, 1986. godine, i to 20 godina nakon njegove spoznaje.

Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu, na temelju Brozove naredbe, došao je do tog podatka 1966. godine, ali zbog tadašnjega pada Aleksandra Rankovića nije bilo uputno izlaziti s njime u javnost, jer bi se uznemirili “aveti” velikosrbske politike, što bi ugrozilo Brozovu političku moć.

No, nakon Brozove smrti, a na početku političkoga uspona Slobodana Miloševića, general Šašić izlazi u javnost s tim podatkom, ali ne radi istine, već kako bi njime dokazao kako su se i Broz i Savezni zavod za statistiku urotili u Jugoslaviji protiv Srba. Taj podatak hrvatskoj javnosti donosi mr. Mladen Ivezić u svojoj najnovijoj knjizi, “Titov Jasenovac”.

Predgovor knjizi napisao je dr. zn. Tomislav Sunić. Nakon pisma čitatelju u kojem nas mr. Ivezić uvodi u tajnu antifašističke laži u službi velikosrbske ideologije i zadržavanja vlasti jugoslavenske političke elite, pisac u uvodu donosi sažete rezultate svoga istraživanja o broju stradalih u ratnom radnom i sabirnom logoru Jasenovac, koje je obširno donio u svojoj knjizi “Jasenovac - brojke” (2003.). Nakon toga, knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu donosi pisana svjedočanstva o postojanju titovskog kažnjeničkog i likvidacijskog logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški od 1945. do 1948. godine. Pisac je svjestan teškoće dokazivanja te činjenice, ali iščitavajući nebrojene novinske i knjižne napise iz vremena komunističkoga (on ga naziva – antifašističkoga) jednoumlja, u kojem su ti antifašisti mislili da se smiju hvaliti i svojim zločinima, jer ni u snu nisu očekivali da će tom jednoumlju jednom doći kraj, pisac je došao do sasvim nepobitnih dokaza postojanja poslijeratnoga Brozovog likvidacijskog logora za hrvatske rodoljube i pripadnike njemačke nacionalne manjine. Poslijeratni Brozov likvidacijski logor u Jasenovcu proizveo je nebrojene nevine žrtve koje se od strane antifašista pripisuju ustaškoj vlasti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

U drugom dijelu knjige mr. Ivezić piše o jasenovačkom mitu koji je dijelom nastao već za vrijeme rata i traje do dana današnjega. Taj jasenovački mit je duhovni logor u kojem je jugoslavenska politička elita s Brozom na čelu zarobila i u njem zatočila cijeli hrvatski narod. U tom ga zatočeništvu i nakon Broza nastoje držati velikosrbi i hrvatski politički jugoslaveni, kao što smo to mogli doživjeti i u nedjelju, 4. svibnja ove godine. Tako “Titov Jasenovac” nije prestao postojati 1948., ali ni 1951., već on traje do dana današnjega.

Osim naprijed navedene činjenice o broju umrlih (ne ubijenih!) u radnom i sabirnom logoru Jasenovac, mr. Ivezić podsjeća čitatelje na još jednu bitnu činjenicu, a ta je da protiv poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića, antifašistički režim nije podignuo obtužnicu, nije pokrenuo postupak protiv njega i nije ga nikada osudio. Da je poglavnik Pavelić bio tako strašan monstrum, kojim su antifašistički lažljivci plašili svoje podanike, naravno je da bi protiv njega barem pokušali sastaviti bilo kakvu obtužnicu. No, to nikada nisu učinili. Znali su da bi se pred svjetskom javnošću osramotili.

Uz ovaj kratki prikaz najnovije knjige mr. Mladena Ivezića zanimljivo je spomenuti i to da antifašistički zločinac Josip Broz, samozvani Tito, nikada nije posjetio Spomen-područje Jasenovac. On je očito znao da se tu radi o velikoj podvali hrvatskom narodu i danas Republici Hrvatskoj, ali se tim područjem i mitom oko Jasenovca znao vrlo dobro poslužiti za održanje na vlasti.

Ono što je znao Broz, ne znaju, nažalost, tri naša vrla predsjednika, dr. Josipović, Leko i Milanović. Uostalom dr. Josipović se hvali da je neznalica (agnostik doslovno znači neznalica) – na vjerskom području, ali on je i veliki nepoznavatelj povijesti vlastitoga hrvatskoga naroda, pa je stoga dvostruki neznalica. Da išta znade o logoru Jasenovac, barem bi postavio pitanje organizatorima godišnjeg skupa u nedjelju, kako to da se navodni proboj logoraša, koji se navodno dogodio 22. travnja, slavi u nedjelju početkom svibnja. Tada bi mu organizatori valjda priznali da oni 22. travnja ne obilježavaju po našem građanskom (grgurovskom) kalendaru, koji je u Hrvatskoj u upotrebi od 1587. godine, već po srbskom, pravoslavnom (julijevom) kalendaru. Možda bi mu to pomoglo shvatiti da je Spomen-područje Jasenovac srbska enkalva unutar Hrvatske, u kojoj Hrvatska nema što tražiti, osim klanjati se velikosrbskom mitu.

Stjepan Razum


hkv.hr- Zagreb, 23. svibnja 2014.

Povodom predstavljanja knjige Titov Jasenovac

Jučer je u Velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj predstavljena najnovija knjiga mr. sc. Mladena Ivezića Titov Jasenovac (Samizdat, Zagreb 2014.). Predstavljači su bili p. dr. Vladimir Horvat, DI, povijesni istraživač Jasenovca, prof. dr. Tomislav Sunić, hrvatski diplomat i sam autor. Dvorana je bila premala da primi sve zainteresirane, pa su mnogi ostali u predvorju dvorane i dvorištu rezidencije družbe, pomno prateći vrlo zanimljiva izlaganja.

Na predstavljanju ove knjige uočene su istaknute javne osobe, primjerice biskup Valentin Pozaić, mons. Juraj Batelja, dr. Zdravko Tomac, dr. Stjepan Razum, Gordana Turić, režiser Jakov Sedlar, odvjetnik Željko Olujić, Vice Vukojević, dr. Ružica Ćavar i još neki drugi. Zanimljivo, bilo je i mlađe publike koja se tek sada suočava sa cjelokupnom dramom podvala, mitova i dogmi o Jasenovcu.

Brojne krivotvorine koje su i danas u javnom prostoru

U dvorani među slušateljstvom primijećeni su i neki poznati istraživači, koji svojim radom također doprinose rasčišćavanju crvene komunističke, danas antifašističke magle, u više od pola stoljeća jugokomunističkog optuživanja Hrvata za ustašoidnost i izmišljeni holokaust i genocid u Jasenovcu. Intrigantne knjige strukovnog povjesničara Mladena Ivezića i njegova marna istraživanja upravo te pojmove demantiraju. Najnovija knjiga Titov Jasenovac je nastavak Ivezićeve knjige Jasenovac - brojke (Vl. naklada, Zagreb 2003.) kojom je nepobitno dokazano srbofilno napuhavanje broja žrtava, prihvaćeno i po današnjim tzv. antifašistima. Ona nepobitno utvrđuje postojanje logora Jasenovac poslije svibnja 1945., dakle kada su ga preuzeli partizani te istraživanjem dokazano koristili komunisti do 1948. godine za istrebljenje svih nepoćudnih Hrvata. Također postoje dokazi i za nastavak korištenja logora Jasenovac do 1951. godine tj. za teror nad svima onima koje su titoisti kasnije proglasili i progonili kao staljiniste.

Povijesni istraživač i suautor knjige Ogoljela laž Jasenovca (Naklada EČ, Zagreb 2008.) dr. Vladimir Horvat, DI, u uvodnom dijelu napomenuo je da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.

Poslije rata se stvari u logoru mijenjaju, ali se logor nije ukinuo rekao je p. dr. Horvat. Ustvrdio je da se od partizana logor nastavio koristiti kao sabirni za zarobljenike s križnog puta i za likvidiranje protivnika Titovog režima. Strojevi za proizvodnju su odseljeni u Srbiju, a logor se po komunistima koristi kao mjesto odmazde. Postoje dokazi o tome, pa i oni da se pri radnim akcijama u '60-tim godinama, naišlo na ostatke žrtava čiji su predmeti ukazali da se radi o ostacima hrvatskih vojnika, kao i slavonskih civila. Dr. Vladimir Horvat je zaključuje kako su postojala tri logora Jasenovac. Objašnjenje o tom nazivu može se pročitati u njegovim prilozima u Glasu Koncila koji izlaze kao feljton pod nazivom "Istina o tri Jasenovačka logora".

Prof. dr. Tomislav Sunić je rekao da se svakog autora knjige može prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži upravo u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. "To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara", istaknuo je Sunić. Upozorio je kako je gotovo nevjerojatno na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa utvrditi broj žrtava Jasenovca jer da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Prof. Sunić je rekao kako se ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata, pa i u samom logoru Jasenovac, istaknuo je prof. Sunić. Pojam Jasenovca koji su namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi iz mitova je prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina. Konačno se upitao o što je na tom polju u 25 godina hrvatske države radila hrvatska diplomacija, čiji je i on dio jedno vrijeme bio, kako bi se ta demonizacija Hrvata u svijetu raskrinkala i prikazalo stvarno stanje povijesnih srbokomunističkih krivotvorina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta, zaključio je dr. Sunić.

Sam autor Mladen Ivezić, povjesničar po struci, studentski je kolega prof. Ive Goldsteina, s kojim je u dijametralnom ideološkom i znanstvenom prijeporu. Ivezić je naveo nekoliko zanimljivosti iz logora Jasenovac. Zanimljiva je i ona dokumentirana sa dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od hrvatskih vlasti tj. Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Naime, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se spasi i udomi, kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama. Ivezić se pita, kako to da niti jedan od lijevo-liberalnih istraživača Jasenovca nikada ranije nije objavio ni protumačio te dokumente. Jasno, jer se je potrebno onda upitati, kakva je to genocidna NDH i Jasenovac bili u travnju 1943.?

Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja. Daljnje dokaze i navode zbog čega knjiga nosi naslov Titov Jasenovac treba svakako prepustiti čitatelju, kako bi sami došli do svojih zaključaka

Pitanje arhiva logora Jasenovac

Ono što je ovim predstavljanjem ostalo premalo istaknuto, odnosno naglašeno jest to da je NDH imala svoju arhivu. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. nalazila se u posjedu NDH. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd. Postavlja se pitanje kada će ona biti vraćena današnjoj Republici Hrvatskoj kao pravnoj državi nasljednici?

Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. postao mjesto surovih komunističkih odmazdi i iživljavanja. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu.

Pater Vladimir Horvat o knjizi "Titov Jasenovac" Mladena Ivezića:

Damir Borovčak


Govor na predstavljanju knjige Mladena Ivezića Titov Jasenovac

Svakog autora knjige može se prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara.

Odmah se uočava, na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa, da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Autor ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata.

Kakve to ima veze sa našom današnjicom? Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija. Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija, usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Dapače, demonizacija Hrvata putem bizarnih i nadrealnih antifašističkih „rekla kazala" u punom je jeku, premda ovaj puta ona ima „liberalne" i mekše okvire.usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Dapače, demonizacija Hrvata putem bizarnih i nadrealnih antifašističkih „rekla kazala" u punom je jeku, premda ovaj puta ona ima „liberalne" i mekše okvire.

Danas antifašizamu Hrvatskoj sve vise poprima „civilno–religijski" okvir, a njegovi čelnici često pravno prijete svakom kritičkom pristupu novijoj povijesti koristeći floskulu o „govoru mržnje". Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju, i to neposredno prije njenog raspada. Lažiranoj komunističkoj povijesti o Jasenovcu prethodio je medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara. Demonologije i hagiografije, čiji su glavni krivci komunistički jugoslavenski historičari, na štetu hrvatskog – ali i srpskog naroda - morali su preći 1991. u oružani sukob.

Današnja antifašistička demonologija ima daljnju svrhu demoniziranje cijeloga hrvatskog naroda. On daje „negativni legitimitet" vladajućoj klasi, koja danas ne nastupa više u tvrdom titovskom izdanju već u mekšem liberalnom izdanju. Ono što zabrinjava nije to što su ti bivši Titoisti i Jugoslaveni, kao i njihovi medijski i intelektualni mistifikatori, postali danas uzorni „demokratski građani".

Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih okvira, zamijenili komunizam religijom kapitalizma, fingiranog pro-amerikanizma, ali uz daljnju demonizaciju Hrvata i daljnju nijekanje komunističkih masovnih zločina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugoga svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta.

Dr. Tomislav Sunić

Video priredio i objavio 23.svibnja 2014.: Oskar Šarunić


Marulić, 47./2014.

Velikosrbski jasenovački mit

Brojke su samo sredstvo velikosrbske politike

Josip Jurčević objavio je 1998. godine knjigu (Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Niz: Povijest, sv. 1. Izd. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2005., 203 stranice), a njezino drugo izdanje objavljeno je 2005. godine. Premda je vrijeme od prvog, a i od drugog izdanja već poprilično odmaklo, raspre koje su se oko jasenovačkoga sabirnog polja vodile u tisku proteklih godina, pokazuju da je Jurčevićeva knjiga itekako dobrodošla za poznavanje predmeta tih raspri, pa nije na odmet da se na sadržaj i zaključke te knjige ponovno podsjetimo.

Nakon Uvoda (str. 5.-11.), knjiga Josipa Jurčevića sastavljena je od tri dijela. Prvi je naslovljen: Rezultati komisijskih i antropoloških istraživanja te popisa žrtava rata (str. 13.-70.). Drugi dio je: Problem žrtava rata u demografskim djelima (str. 71.-112.), a treći: Problem žrtava Drugog svjetskog rata u historiografskim i publicističkim djelima (str. 113.-158.). Nakon toga slijedi Zaglavak (str. 159.-170.), popis korištenih kratica (str. 171.), popis izvora i literature (str. 172.-180.), pločni pregled brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita (str. 181.), sažetak na hrvatskom (str. 183.-186.) i engleskom jeziku (str. 187.-190.), te Pogovor Dragutina Pavličevića (str. 191.-192.). Tu je još Bilješka o piscu (str. 193.), a onda nadasve korisno Kazalo osobnih imena (str. 195.-196.) i Kazalo zemljopisnih pojmova (str. 197.-199.), te pregled sadržaja (str. 201.-202.).

Predmet Jurčevićeve knjige nije istraživanje sabirnog polja u Jasenovcu, kao takvog, i njegovih žrtava, već kritičko predstavljanje istraživanja i pisanja o njemu. Pisci koji su predmet Jurčevićeve obrade ne donose poimenične popise žrtava, već se “igraju” brojkama do te mjere da im brojčano razilaženje od 100.000 ne predstavlja nikakvu poteškoću.

Zbog toga je dobro u prikazu ove Jurčevićeve knjige početi od stranice 181. na kojoj je objavio pločni prikaz brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita. Taj prikaz nedvosmisleno pokazuje da se u govoru o jasenovačkim žrtvama, izraženim u brojkama, radi uistinu o mitu, koji nema veze sa stvarnim povijesnim događanjima u razdoblju između 1941. i 1945. godine.

Broj žrtava
Godina nastanka
Autor
55 18.V.1945.Očevid u Jasenovcu kojeg je učinila Anketna komisija
481 lipanj 1964. Antropološko iskopavanje stručne komisije
8.500 (do ožujka 1942.) 31.III.1942.Direktiva Josipa Broza Operativnom štabu NOP-a za Bos. Krajinu
8.500 (do ožujka 1942.) 4.IV.1942.Pismo Josipa Broza Izvršnom komitetu Komunističke internacionale
30.000 do 40.000 1989. Franjo Tuđman
50.000 1992. Vladimir Žerjavić, jugoslaven koji nastoji izjednačiti krivnju Hrvata i Srba kako bi očuvao Jugoslaviju
200.000 do 300.00 (do pred kraj 1942.) 1942. Brošura PO AVNOJ-a
480.000 do 900.000 1986.Antun Miletić, velikosrbin
500.000 do 600.000 1946. Zemaljska komisija
500.000 do 600.0001986. Jefto Šašić, umirovljeni general JNA-a i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac
500.000 do 700.000 1989.Vladimir Dedijer, velikosrbin
550.80015.XI.1961. Komisija SUBNOR-a Bos. Dubica
600.000 (do 1943.) 1945. Državna komisija
700.000 8.X.1989. Srboljub Živanović, jedan od trojice antropologa koji su vodili istraživanje 1964.
700.000 1974. Radovan Trivunčić, velikosrbin
900.000 (do 1943.) 18.V.1945.Milan Duzemlić, bilježnik u obćini Jasenovac, te zatvorenik, svjedok Anketnoj komisiji
1.110.929 1990. Radomir Bulatović, velikosrbin
1.400.000 18.V.1945. Mihajlo Marić, svjedok Anketnoj komisiji

Čitatelj ne može ne uočiti brojku od 55 žrtava koje su posvjedočili članovi “Anketne komisije”, koja je djelovala u sklopu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, s ciljem da prouči baš samo jasenovačko sabirno polje. Nasuprot te brojke, koja je očevidom utvrđena, stoji brojka od 1.400.000 navodnih žrtava koju je toj istoj Anketnoj komisiji rekao svjedok Mihajlo Marić. Dakle, u istom danu, na istom mjestu pojavljuju se dvije krajnje brojke koje se ne mogu nikako uskladiti. Prva je utvrđena očevidom nekoliko ljudi, a druga je plod mašte jednog čovjeka koji je preuzetno rekao brojku koju nije mogao, niti znao ičim podkrijepiti.

S obzirom na činjenicu da danas znamo da je nakon navedenoga očevida Anketne komisije sabirno polje u Jasenovcu služilo novoj komunističkoj vlasti za uništavanje hrvatskoga naroda, jer su tu završavale mnoge povorke križnoga puta, kosti žrtava su pomiješane, pa je onda i iskapanje 1964. godine donijelo na svjetlo dana veći broj žrtava. Na primjeru Jasenovca očevidna je svirepost pobjednika koji je sve svoje zločine i učinjene gnjusobe pripisao poraženoj strani.

Pisac, dakle, u prvom dijelu knjige piše o radu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je osnovana već 30. studenoga 1943., da bi tijekom 1944. bile osnovane Zemaljske (republičke) komisije, a onda i one niže razine (okružne, sreske i obćinske). Komisije su zadani posao obavile u roku od samo jedne godine, od sredine 1945. do sredine 1946. godine. Državna je komisija objavljivala Priobćenja o plodovima svoga rada. U tim je Priobćenjima uočljiva drastična neobjektivnost, terminološka i interpretativna ideologiziranost, te jednostranost, kako je to dobro uočio pisac (str. 25). Stoga tim Priobćenjima kao povjesničkom izvoru treba pristupiti s velikim znanstvenim oprezom. Zemaljska komisija Hrvatske posebno se posvetila istraživanju sabirnog polja u Jasenovcu, pa je i objavila knjigu “Zločini u logoru Jasenovac” (1946.). Samim se naslovom sugestivno upućuje čitatelja da se tu radi o zločinačkom logoru, bez obzira na to što je u samoj knjizi objavljen nacrt sabirnog polja s tumačenjem pojedinih gospodarskih zgrada. Tako iz te knjige vidimo da se unutar sabirnog polja nalazi šest industrijskih pogona: ciglana, lančara, pilana, kožara, rafinerija i električna centrala. Osim toga, tu je dvadesetak zanatskih radionica: bravarija, limarija, kovačnica, strojobravarija, alatnica, tokarija, puškarna, precizna mehanika, montaža, automehanika, remenarija, kolarija, stolarija, krečana, ugljenara, drvara, krpara, krojačnica, keramika, a onda nadasve veliko gospodarstvo (ekonomija): mljekara, mesnica, ledara, pekara, štale, svinjci, konjušnica, peradarnik, pčelarnik i vrtlarija. Za dovoz sirovina i odvoz proizvoda koristili su se brodovi, splavi, željeznica i kamioni, čiji su pristupi bili izravno povezani sa sabirnim poljem. Kad Komisija dalje piše o broju žrtava, to postaje igra brojkama, koje nemaju ni najmanje vjerodostojnosti, jer nakon pojedinačno iznesenih brojki daje se zbroj koji višekratno prelazi stvarni zbroj. Zapravo, te brojke ne treba ni spominjati, jer one nemaju cilj ustanoviti žrtve, već opravdati tadašnju politiku državne vlasti. Svi činovnici i istražitelji morali su brojke prilagođavati zadanim okvirima službene politike.

Tom su cilju služila i tri popisa žrtava rata, 1946., 1950. i 1964. godine, od kojih onaj prvi, iz 1946. godine, vjerojatno nije niti učinjen, budući da o njemu saznajemo samo iz naknadnih spominjanja, ali nitko nije predočio stvarni popis žrtava,već je naknadno smišljen upravo radi potvrde izmišljenih brojki. Znakovito je to da se stvarni rezultati tih popisa kriju; navode se samo brojke, ali ne i imena osoba koje su stradale.

Službenu komunističku politiku trebala su potvrditi i sama istraživanja grobišta (antropološka istraživanja), koja su prvi put provedena tek 20 godina nakon rata, tj. 1964. godine. Treba uočiti da je to vrijeme koje je prilično odmaklo, kako od ratnoga, tako i od poslijeratnoga logora. Ta je činjenica zasigurno išla na ruku svirepim komunističkim vlastodršcima da su žrtve koje su oni prouzročili nakon rata, mogli lako pripisati svojim ratnim protivnicima, ustašama. No, i usprkos tome, djelomična istraživanja grobišta nisu potvrdila napuhane lažne brojke. Drugo istraživanje bilo je 1976. godine, ali bez iskapanja. Učinjeno je samo zrakoplovno snimanje područja. Treće istraživanje obavljeno je u travnju 1984., kada je samo provjereno sedam mjesta na koja su upućivali snimci kao moguća grobišta.

U drugom nas dijelu pisac upoznaje s problemom žrtava rata u demografskim djelima. Ovdje je po naravi znanstvene discipline – demografije još više riječ o brojkama. No, važno je u brojčanim podatcma razdvojiti dvije stavke, a to su demografski gubitci rata i neposredne ratne žrtve. Treća stavka koja je u žarištu promatranja pisca su pak samo žrtve sabirnog polja Jasenovca. No, kako je pisac dobro uočio, demografima je unaprijed zadana brojka od 1,7 milijuna gubitaka stanovništva, koju je brojku partizanski maršal Tito izgovorio u svibnju 1945. u Ljubljani, pa su svi jugoslavenski demografi morali kasnije prilagođavati svoje izračune toj brojci. Prvi demografski izračun gubitka stanovništva, koji je trebao znanstveno potvrditi Titovu brojku, učinio je student matematike druge godine, Vladeta Vučković, negdje u proljeće 1947. godine. Njegov izračun iznosi upravo 1.700.000 duša gubitaka.

Znanstveni pristup proučavanju žrtava rada učinio je Bruno Bušić sa svoja dva rada iz 1966. i 1969. godine. On je time dirnuo u komunističku dogmu, pa je na kraju zbog toga i životom platio (1978.).

Od pojedinaca koji su se bavili izračunom gubitka stanovništva i žrtava rata treba još istaknuti Bogoljuba Kočovića (1985.) i Vladimira Žerjavića (1989.). Jurčević je dobro uočio kako je kod njihovih izračuna bitnu ulogu odigrala njihova motiviranost. Kočović je po političkom uvjerenju velikosrbin, pa je kod izračuna gubitaka i žrtava bio motiviran srbskim nacionalnim probitcima, a to znači da mu polazište nije bilo objektivno, već ponavljano stajalište kako ustaška politika dovodi do istrebljenja Srba, pa je nedopustivo da bi Hrvati ponovno imali svoju državu jer bi opet izazvali istrebljenje Srba, o čemu, eto, svjedoče njegove brojke. Žerjavić je pak po političkom uvjerenju jugoslaven. Vidjevši da su temelji Jugoslavije uzdrmani, a uzrok tome je vidio u različitim brojkama žrtava, nastojao je izjednačiti krivnju Srba i Hrvata tako da je Hrvatima pripisao oko 50.000 žrtava prouzročenih u Jasenovcu, a Srbima, gle čuda!, oko 50.000 žrtava prouzročenih u Bleiburgu. Dakle, krivnja je pola-pola, pa nitko nema razloga za nezadovoljstvo i za rušenje Jugoslavije. Žerjavić je u svojoj političkoj kratkovidnosti mislio da su brojke uzrok, a nije uočio da su one samo sredstvo velikosrbske politike. Pisac je zaključio kako Kočovićeva i Žerjavićeva knjiga po svome pristupu predstavljaju neznanstvena djela s naglašenom političkom motivacijom.

Konačno, u trećem dijelu knjige Jurčević predstavlja bitne značajke knjiga i članaka pojedinih pisaca koji su se bavili žrtvama rata i posebno žrtvama sabirnog polja u Jasenovcu. To su knjige Jure (Đorđe) Miliše (1945.), Viktora Novaka (1948.), Andrije Ljubomira Lisca (1956.), Vladimira Dedijera i Antuna Miletića (1989.), Fikrete Jelić-Buntić (1977.), Dragomira Džoića (1980.), Narcise Lengel-Krizman (1985. i 1986.), ponovno Antuna Miletića (1986. i 1987.) kao i Vladimira Dedijera (1987.), Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića (1988.), Milana Bulajića (1988. i 1989.), te Franje Tuđmana (1989.). Uz svako prikazano djelo pisac ističe njegovu značajku u smislu znanstvenosti ili neznanstvenosti. Tako za knjigu Đorđa Miliše piše da je zasićena uglavnom negativnim emotivnim stavom prema situaciji u logoru (str. 116.). Knjiga jugoslavena Viktora Novaka je običan politički pamflet. Koristeći mnoge riječi i složenice emotivnog podrijetla koje ne pripadaju znanstvenoj terminologiji, Novak na svađalačkoj razini optužuje “ustaše i klerofašiste” (str. 122.), stoga njegova knjiga “Magnum crimen” nema vjerodostojnost znanstvenog djela. Andrija Ljubomir Lisac objavio je kvalitetan znanstveni rad u kojem obrađuje okolnosti organiziranoga iseljavanja Srba iz Hrvatske u Srbiju (str. 125.).

Kad o istom predmetu pišu Vladimir Dedijer i Antun Miletić, oni svoj rad temelje na velikom broju različitih svjedočenja i isprava. No, sa znanstvenog motrišta tu se za znanost pojavljuju netipični problemi, jer nije moguće utvrditi porijeklo i vjerodostojnost tih svjedočenja i dokumenata (str. 126.). Knjigu Fikrete Jelić-Buntić pisac ocjenjuje ocjenom koju je napisao Franjo Tuđman, a to je da se Jelić-Buntić nije usudila izaći iz sumračja jasenovačkog mita (str. 130.). Za magistarski rad Dragomira Džoića može se utvrditi da je to jad i bijeda od znanosti. Obći pristup Narcise Lengel-Krizman, usprkos tome što u svom radu o ženskim sabirnim logorima daje niz objektivnih i korisnih podataka, ne probija politički zadane okvire. Drugi njezin rad, o sudbini Roma, zasićen ideološkim pristupom […] nema nikakvu znanstvenu vrijednost (str. 136.). U posljednjem desetljeću postojanja Jugoslavije, kad se već nazirao njezin kraj, problem žrtava rata sveden je na sabirno polje Jasenovac, ili još točnije, na broj žrtava u Jasenovcu. Taj trag slijedi i Antun Miletić u svom trosveščanom radu o Jasenovcu. Pogovor prvoj njegovoj knjizi napisao je umirovljeni general pukovnik tzv. JNA i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac, Jefto Šašić koji polazi od jednostavno protumačene političke ugroženosti Jugoslavije […] pa on jasenovačke žrtve i ulogu Miletićeve knjige promatra kao vrstu oružja pomoću kojeg se Jugoslavija može spasiti (str. 138.-139.). Uvod i pogovor pisca Antuna Miletića, inače pukovnika tzv. JNA, ostao je u istim koncepcijskim odrednicama kao i predgovor J. Šašića. Ni jedan od tih tekstova (ukupno šezdesetak stranica) ne temelji se na dokumentima, koji su u istim knjigama objavljeni na približno dvije tisuće stranica (str. 139.). Prema tome, dokumenti objavljeni u Miletićevoj trosveščanoj knjizi imaju vrijednost povijesne građe, dok autorski dio teksta nema ni vanjske niti unutarnje značajke znanstvenog rada, zaključuje Jurčević (str. 143.).

Knjige “Vatikan i Jasenovac” Vladimira Dedijera, “Varvarstvo u ime Hristovo” Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića, te “Ustaški zločini genocida…” Milana Bulajića obilježene su agresivnim stilom pisanja, te znanstvenom neutemeljenošću izloženih koncepcija i primijenjenih metoda (str. 144.). U sva tri rada najveći dio prostora zauzima pokušaj dokazivanja velikog i planiranog genocida koji je navodno izvršen nad Srbima, te stavljanja glavne odgovornosti na Katoličku crkvu kao idejnog pokretača i ustaša kao izvršitelja (str. 144.). Dedijerova knjiga ipak je korisna za proučavanje načina kako su velikosrbi širili istinu o genocidu koji su Katolička crkva i ustaše izvršili nad približno milijun Srba (str. 145.). Knjiga D. Živojinovića i D. Lučića je pak očigledan primjer djela koje pokazuje kako titula sveučilišnog profesora ne daje jamstvo da će rad uvažavati barem donju razinu znanstvenog pristupa (str. 147.). Milan Bulajić je kod pisanja motiviran stavom, kako je Andriji Artukoviću, bivšem ministru Nezavisne Države Hrvatske, trebalo suditi za zločine genocida, a ne za odgovornost radi nekoliko pojedinačnih ubojstava (str. 147.).

Velikosrbsku megalomaniju i podpuno neznanstveni pristup pitanju ratnih žrtava, koji se pretvorio u velikosrbski jasenovački mit, prekinuo je Franjo Tuđman svojom knjigom “Bespuća povijesne zbiljnosti” (1989.). On uočava nastanak i prati rast jasenovačkog mita, kojemu se svrha sastoji u tome da bude podlogom teoriji o genocidnosti svakog hrvatstva. No, ni kod te knjige, tvrdi pisac Jurčević, ne radi se o znanstveno-istraživačkom radu, nego o raspravi koja ima filozofsko-povijesna polazišta i namjere (str. 153.). Ona je ipak znanstveno djelo koje se izravno suprotstavilo sustavnom stvaranju jasenovačkoga mita.

Treba reći da se početak stvaranja jasenovačkog mita vremenski poklapa s osnivanjem spomen-područja u Jasenovcu, a to su 1960-e godine. Tako su te dvije stvarnosti bile i ostale u izravnom suodnosu. Stoga i danas, nakon što su u Hrvatskom obrambenom ratu podkresana krila velikosrbskoj zamisli, Spomen-područje Jasenovac trajni je podsjetnik na velikosrbski jasenovački mit, tim više što je sadržaj tog područja postojanje samo ustaškog ratnog sabirnog polja, a nije i postojanje poslijeratnog komunističkog logora mučenja i ubijanja.

Pisac Jurčević u zaglavku knjige ističe kako se temeljna značajka proučavanja žrtava Drugoga svjetskog rata u komunističkoj Hrvatskoj (i Jugoslaviji) sastojala u odlučujućoj ovisnosti i povezanosti ove teme s političkim interesima i zahtjevima jugoslavenske vlasti (str. 159.). Glavnina pisanih radova obilježena je jednostranošću i neznanstvenošću, a ideološke složenice bile su nadomjestak za utvrđivanje objektivnih činjenica i uzročno-posljedičnih obrazloženja (str. 161.). Pitanje žrtava rata u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji postupno se svodilo na područje Hrvatske, tj. na broj srbskih žrtava u jasenovačkom sabirnom polju. Sav je taj postupak imao za cilj pritisak na Hrvatsku, kako se Hrvati u jugoslavenskoj krizi, koja je po nekima započela već 1960-ih godina, ne bi usudili pomisliti na vlastitu državu.

Pisac Jurčević je ovim svojim radom sažeto i pregledno predstavio nastanak i razvoj jasenovačkog mita koji je nastao radi potrebe velikosrbske politike u Jugoslaviji. Sadržaj knjige je podkrijepljen sa 448 podnožnih bilježaka, što tome djelu daje obilježje izvornoga znanstvenoga rada. Ali ne samo to, njegova se znanstvenost očituje na svakoj stranici knjige, na kojima pisac objektivno i trijezno prosuđuje svaki doprinos, ali i svaki nedostatak pojedinih obrađenih pisaca. Ova bi knjiga trebala biti trajni priručnik svima onima koji pokušavaju bilo što reći o ratnom sabirnom polju u Jasenovcu. S druge strane, Jurčević ustvrđuje kako mnogobrojni i obsežni radovi o žrtvama rata nisu donijeli znanstvene i objektivne rezultate, pa je pred sadašnjim i budućim znanstvenicima zadatak da konačno istraže i napišu znanstvene demografske i žrtvoslovne radove o žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća.

Dr. sc. Stjepan Razum


Glas Koncila

Ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita

U Jasenovcu je najvjerojatnije bilo oko 1000 žrtava, umrlih od svih uzroka

Nedavno je u velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu predstavljena knjiga mr. Mladena Ivezića »Titov Jasenovac«. Unatoč tomu što na gotovo 200 stranica donosi, u dosadašnjim historiografskim okvirima, gotovo nevjerojatne podatke, u hrvatskoj je javnosti potpuno prešućena i marginalizirana. Stoga smo zamolili autora da iznese neke podatke do kojih je došao u svojim višegodišnjim istraživanjima i tako, ipak, potakne znanstveni razgovor o toj još uvijek kontroverznoj temi novije hrvatske povijesti.

Mr. Mladen Ivezić rođen je 1957. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij povijesti i komparativne književnosti te psihologiju i filozofiju upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistriravši tezom »Društvena uvjetovanost i kulturni utjecaj pučkih kalendara u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji od ilirizma do sedamdesetih godina prošloga stoljeća«. Od njezina osnutka godine 1991. bio je član Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća Republike Hrvatske sve do njezina ukinuća.

Stotine proturječja o proboju zatočenika

• Vaša knjiga od prve stranice bez pretjerivanja šokira, i to ne samo obične čitatelje, nego i znanstvenike koji se sustavno bave proučavanjem jasenovačkoga logora. Tako npr. donosite članak »protuhrvatskog titovskog generala Jefte Šašića - kako to doslovce stoji u predgovoru knjige - da je Statistički zavod Jugoslavije već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik...«

- Jeftu Šašića može se sresti u mnogim izvješćima titovske vojske, uglavnom iz zapadne Slavonije. Krajem rata dobio je pod upravu Sisak i okolicu, pa i Jasenovac. U svojih pet knjiga o marksizmu i titovskom genocidu nad Hrvatima rabio sam više od 95 posto protuhrvatske literature i dokumenata jer su oni nesustavno lagali, a često se i hvalili svojim zločinima. Radi se o kakvih 6000 znanstvenih fusnota, među kojima je i vrelo za taj članak, objavljen 1986. u zagrebačkom komunističkom listu »Naše teme«.

Josip Broz morao je biti spreman na to da će Rankovićev odlazak 1966. dati ideologijsku podlogu beogradskoj »čaršiji«, a teorijski i velikosrbima u JNA i nekim komunistima. Zato je Tito 1966. dopustio nastanak toga dokumenta, kojim je Savezni zavod za statistiku broj žrtava Jasenovca utvrdio na 403 i odmah to kuvertirao. Točno 20 godina kasnije Jefto Šašić objavljuje tu službenu tajnu (nikada nisam vidio taj dokument), nakon Miloševićeva dolaska na vlast, ali sada ne kao demistifikaciju, nego kao dokaz protiv Broza, da je neprijatelj Srba jer je dopustio smanjivanje jasenovačkoga mita. Koju godinu kasnije u Srbiji će Broza već masovno nazivati ustašom. Svakodnevno sam čitao četiri beogradska dnevna lista od 1986. do 1991. gdje se, kao i drugdje, vidi ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita.

• Kako je uopće nastao spomenuti članak, koji je samo dio stalne i vječne kontroverze o broju jasenovačkih žrtava. Koja su Vaša znanstvena saznanja o tome?

- Članak je nastao očito u sklopu protuhrvatske harange, kada se više nije okrivljavalo samo Andriju Hebranga, nego i tadanje komunističko vodstvo SR Hrvatske pa sve do Tita. Svoje sam spoznaje formulirao u zaključku knjige »Jasenovac/Brojke«. Prije toga sam ismijao sve glavne skupine laži. Jedan je Srbin, primjerice, tvrdio da je, radeći u kancelariji, izdao 1.400.000 smrtnih listova s lažnim uzrocima smrti. Ja pitam: »Dobro, ako je tako, gdje su ti dokumenti?« Moj je djed morao spaliti fotografije moje mame s prve pričesti jer su joj kumovi bili njemački časnik i njegova žena. Ali zašto bi, iz kojega straha, tko spaljivao dokumente koje je izdala NDH, a poslije rata su mu mogli služiti jedino kao podloga za nekakvu mirovinu?

Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično. Nejasan je onaj proboj 22. travnja 1945., gdje često i sami zatočenici priznaju da su 400 svojih, nemoćnih ili nevoljkih za proboj, natjerali popiti cijankalij... Jako su im različite brojke poginulih u proboju. Sve je o tom proboju jako varljivo i mitomanski. Otkrio sam stotine proturječja u njihovim iskazima, među kojima i unutarnja proturječja. U Jasenovcu se umiralo, da. No u granicama koje sam ovdje procijenio.

• Vi doslovce tvrdite da su »tvrdnje svjedoka da su hrvatske vlasti koga odvele u Jasenovac prije listopada 1941... obična laž«. Na temelju čega izričete tako kategoričku tvrdnju?

- Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine. Pripadnike neprijateljskih sila mora se zaštititi od vatre s fronte, osvete većinskoga naroda, izoliranosti, gladi i neimaštine. Tome služe logori i zato je njihov ustroj određen međudržavnim pravom. Jednostavno, 1941. su u nekim seocima, Krapje i Bročice nedaleko od Jasenovca, bili zadržani sumnjivci ili protuhrvatski teroristi, četnici i komunisti. Kada je nastupila studen, njih se prebacilo u ciglanu, sa zidanim i grijanim kućama, protuhrvatskoga terorista Ozrena Bačića, koji je bio utekao. Ondje je nastao Sabirni i radni logor Jasenovac. Druga je stvar što su antifašisti kasnije sve to slijepili jer im je trebao što veći i što maglovitiji mit. Jasenovački logor nije samo formalno osnovan tek u studenom 1941., nego u Jasenovcu jednostavno nije bilo ni jednoga logoraša do toga mjeseca.

• Kako onda gledate na poimenični popis žrtava Spomen-područja Jasenovac koji donosi imena čak 10 462 žrtve samo u 1941. godini?

- Postoje mnogi lažni popisi. Ovaj »poimenični« je, osim što je nepismen kao i drugi, pun izmišljenih ljudi. U New Yorku su bili objavili kakvih 700 000 imena i prezimena, a neki su naši amateri tu pronalazili stotine žrtava titovskoga terora iz svoga sela... Židovska bogoštovna općina u Zagrebu (usputno, pod tim imenom opstala je do 1945., a onda Boga izagnaše antifašisti) sastavila je popis. Pet je takvih popisa u Hrvatskom državnom arhivu. Izvana je rukopis nekakva antifašističkoga tužiteljskoga zamjenika Zlatarića: »Židovi ubijeni u ustaškom logoru Jasenovac 1941., 1942...« No Općina je pisala istinu pa na njezinim košuljicama piše: »Židovi smješteni u Jasenovac 1941., 1942...« Tako je 80-ak posto ljudi i sljedeće godine uvijek isto kao prijašnje, uvijek istih potpunih generalija, zanimanja, obrta... Bili su potrebni kao majstori. Ostali su bili otpušteni; 630 ih iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS - Handžar diviziji. Tu je moj najveći problem. Čim se uhvatim rušenja antifašističkih laži, etiketiraju me ružnim uvredama. Svaki put kada dokažem da lažu, prikrivaju moje knjige te pišu nove laži.

Gledajte Jadovno, tobožnji logor kraj Gospića s tobožnjom strašnom Šaranovom jamom - bezdankom u koju su Hrvati, tobože, od 11. travnja do sredine kolovoza 1941. bacili, po nekim antifašistima, do 80 000 Srba i Židova. Četnici, Srpska pravoslavna Crkva i Vlada Kraljevine Jugoslavije onoga vremena i poraća lagali su jako masno - do 800 000 ubijenih u tri mjeseca, ali nisu spominjali Jadovno. Sada Slavko Goldstein i dr. Đuro Zatezalo iz Beograda, koji je upropastio fond ratnih dokumenata u Karlovcu, pokreću novu harangu. Svake godine u srpnju onamo odlaze predstavnici najviših hrvatskih vlasti ili njihovi izaslanici. Međutim, dvojica naših speleologa spustila su se u Šaranovu jamu. Njezina je dubina 7 m, a prosječni promjer ni 4 m. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni koščice! Upišite u preglednik »Šaranova jama« i vidjet ćete taj filmić na internetu. Poslali su ga i predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade...

• Jedan ste međunaslov naslovili: »Tifus - antifašistički zločin«. Zbog čega? Spominjete i »10 ustaških grobova posred logora«. Zašto baš posred logora i o čemu oni svjedoče?

- Koliko je jasenovački mit proizvod izopačene svijesti govore nam i česta zatočenička priznanja o epidemijama tifusa. Svi su liječnici bili zatočenici i oni su, premda epidemiologijski obrazovani, širili laži da će vlasti ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima!!! Tako se širio tifus. Vlasti su kasnije osnovale poseban odjel za liječenje tifusa, a fotografije mršavaca ošišanih do kože dokazuju to. Dr. Herman Pröbst objavio je veljače 1942. u »Deutsche Zeitung im Kroatien« članak »Jasenovac - ni lječilište ni mučilište«, što ga preniješe sve hrvatske novine i novine hrvatskih saveznika. Taj se članak nikako ne može uvrstiti u hrvatsku ratnu promidžbu, ali u ovom svijetu protuhrvatskih laži on je ključan dokaz istine.

Primitak u Tabor izvodio se javno, pred povjerenstvom. Svaki je novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku. Nitko zatočenike nije osobno pregledavao. To je tjedan dana objavljivano svaki dan u svim hrvatskim kinima. Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu. Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: »ustaše pljačkaju logoraše«. Pozor, to se prikazivalo pred cijelim hrvatskim narodom.

Dalje se u svemu bitnom slažu Pröbst i naknadne izjave antifašista. U debele su kapute mnogi Židovi znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo. Svaka je skupina u Taboru imala svoje kape, a vlast nije ulazila, osim za svečanosti, »u žicu«. Dva su se zagrebačka židovska kapa, šefovi baraka Bruno Diamantstein i David Špiler, dosjetili, a kasnije im se pridružiše i tri osječka, te počiniše pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge. Tako im izvukoše znatne svote novca, za koje su im neki stražari kroza žicu dostavljali robu nabavljenu u civilstvu.

To je ubrzo zamijetilo redarstvo. Ispitalo je slučaj. Krivci su predani Priekom sudu, koji ih je u tri dana sve, pa i brata logorskoga upravnika Ivice Matkovića, osudio na smrt i strijeljao. Židove pokopaše na židovsko groblje u Jasenovcu, a ustaše nasred logora. Kada bi se svaki mjesec mijenjala stražarska postrojba, novi bi stražari bili poučeni o tom slučaju i morali su nad tim grobovima prisegnuti, životom ucijenjeni, da ničim ne će ni pokušati zlorabiti nadmoćnost svoga položaja. Više od stotinu ustaša, državnih službenika i busatih Hrvata, među kojima i jedan bivši katolički svećenik, bilo je tijekom NDH pogubljeno zbog koristoljubivih zločina, od kojih bi se neki, kao npr. šverc, u miru držali prekršajem. To je sve objavljeno u novinama. Titovci su svoje tobožnje strijeljanje za jednu jabuku izmislili tek desetljeća nakon rata.

• Citirate i zanimljiv govor Vicka Krstulovića u Slavonskom Brodu 1952. u kojem je ustvrdio: »Svojom smo revolucijom uništili stari buržoaski aparat... Ali nismo uspjeli uništiti Crkvu kao instituciju.« U tom smislu pojasnite svoju tvrdnju da je »jasenovački mit motivacija i opravdanje zločina nad svećenstvom i vjernicima u Hrvatskoj«.

- U svojim knjigama »Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito« i »Titova umjetnost mržnje« pokazao sam kako su se titovci prvo ulizivali HSS-u jer su k njima prilazili Srbi, Židovi i Slovenci, gubitnici rušenja Kraljevine, a ne Hrvati. Tek je u studenom 1944. postotak Hrvata među titovcima na području Glavnoga štaba Hrvatske bio veći od 50 posto. Na silu su ih mobilizirali i gurali u juriš. U međuvremenu su titovci uspjeli pridobiti neke vodeće HSS-ovce, Božidara (Jove) Magovca, Iliju (Jove) Jakovljevića, Frola i još neke takve. Jedini im je institucionalni otpor pružala Katolička Crkva, ideologijski neprijatelj, kao i pokretač narodnih masa. Odgovarajući toj svojoj dužnosti i pozivu, Alojzije Stepinac postavio je vlastima u svojemu pastirskom pismu tada već retoričko pitanje: Gdje su ratni zarobljenici i drugi izbjeglice? To ga je stajalo zatvora i života. U daljnjem je progonu katoličkih duhovnika i vjernika, kao i u svim drugim društvenim odnosima, jasenovački mit bio glavno uporište.

Titovske novine izmišljaju žrtve

• Kako to da se baš nitko dosada nije osvrnuo na tobožnje jasenovačke žrtve prije listopada 1941. i starogradiške nakon listopada 1944.?

- Kako rekoh, oni bulazne o žrtvama prije listopada 1941., ali u Jasenovcu tada nije bilo ni jednoga zatočenika, pa ni logora. O Staroj Gradiški čak i njihovi očevidci priznaju da, osim desetak čistačica, ondje nakon listopada 1944. više nikoga nije bilo. Tek u svibnju 1945. titovske novine izmišljaju tisuće svježih žrtava pronađene u Staroj Gradiški. To negiraju njihova vojna izvješća i pravi očevidci u naknadnim izjavama.

Titovci su malo kopali i brzo zakapali

• Možda je trebalo odmah na početku pojasniti provokativan i zanimljiv naslov knjige: »Titov Jasenovac«! Znači li to da i Vi donosite dokaze o poslijeratnom jugoslavenskom logoru za sve »nepoćudne« komunističkim vlastima?

- Da, dokazujem titovske zločine nad Hrvatima i drugim uljuđenim državljanima Nezavisne, danas bismo rekli Srbima, muslimanima, Nijemcima, Mađarima, Talijanima... što ih počiniše do 1948. godine u Jasenovcu. Zato su titovci toliko malo kopali i toliko brzo zakapali lešine ondje pronađene. U većemu dijelu knjige dokazujem pak ulogu jasenovačkoga mita kao stožerne laži titovskoga sustava.

• Kako je u hrvatskoj javnosti primljena Vaša knjiga?

- Kao i inače, zagovornike laži ne zanima. Nastoje ju skriti. Glavni distributeri knjiga, Dušević i Keršovnik, što pokrivaju 400-tinjak prodajnih mjesta, bojkotiraju sve moje knjige. Idem sam k nekim dobronamjernim knjižarima, ali to je jako mukotrpno. Prodam knjige doma, kada mi se tko javi. Koga zanima Drugi svjetski rat, mora svakako na internetu pročitati knjigu Uda Walendyja »Die Wahrheit für Deutschland (Istina za Njemačku)«, prevedenu cijelu na engleski »Truth for Germany / The Guilt Question of the Second World War«. Na internetu pročitajte i knjigu Theodorea Kaufmana »Germany Must Perish (Njemačka mora nestati)« iz 1940. Mi znamo da je potpuna istina u Bogu, ali smo dužni utvrđivati i objavljivati činjeničnu istinu. Biti vjernikom znači zalagati se za Božju slavu. Ona je najjača u istini. Nema mira bez istine i pravde. Takav bi mir bio treuga diaboli, mir potrošaštva i materijalizma svih vrsta.

Tomislav Vuković


sloboda.hr, 25.8.2014.

Nezavisna Država Hrvatska ucijenjena lažima o Jasenovcu

Jasenovac je sredstvo kojim se neprijatelji hrvatske državnosti obilno koriste

Treba pohvaliti Tomislava Vukovića koji na temelju svoga novinarskoga istraživanja već više desetljeća pruža hrvatskim čitateljima dokaze o našoj hrvatskoj prošlosti XX. stoljeća, koja je dijametralno drugačija od onoga što su nam nametali komunistički obrazovni sustavi, a još nam uvijek nameću ostatci tog sustava u bojovnim pojedincima koji ne žele ni sadašnju ni buduću Hrvatsku u lijepom razvoju, pa joj trajno nameću i crnu prošlost. Tomislav Vuković objavio je u prošla tri broja “Glasa Koncila” nizanku pod zajedničkim naslovom “Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina”. S nekoliko podkrijepljenih primjera pokazao je kako je Nezavisna Država Hrvatska bila uređena država, te da u teško ratno vrijeme nije podilazila ni svojim pobornicima, već ih je prema važećim zakonima najstrože kažnjavala kad je za to bilo razloga. Zločinci koji su u njezino ime ili pod njezinim okriljem učinili pojedine zločine, najstrože su bili kažnjeni. Stoga nikako nema mjesta Nezavisnu Državu Hrvatsku obilježavati kao zločinačku, kako su to činili i čine oni koji su se protiv nje borili ili se još uvijek bore. Nezavisna Država Hrvatska bila je stvarnost koja se dogodila u zlosretno vrijeme, pa su državotvorni Hrvati tada mogli samo posijati sjeme slobodne hrvatske države, koje je konačno niklo 1991. godine.

Želim ovdje svratiti pozornost na jednu osobitu činjenicu, a to je da su neprijatelji hrvatske državnosti, pa stoga i Nezavisne Države Hrvatske trajno koristili radno i sabirno polje u Jasenovcu kao sredstvo obtužbe protiv nje i kao samorazumljivi dokaz da je Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka. Naime, za navedene neprijatelje Jasenovac je dokaz zločinstva Nezavisne Države Hrvatske, a ona je pak prirodno okruženje u kojem se nije moglo događati ništa osim zločina. Naravno da je to podpuno netočno. To je podvala neprijatelja hrvatske državnosti.

U drugom dijelu nizanke Vuković je opisao nekoliko razbojstava koja su učinili Eugen Guić, Zvonimir Devčić, Josip Hodak i drugi, zbog čega su osuđeni i strijeljani. Tako je Eugen Guić u noći s 26. na 27. travnja 1941. ubio grkoistočnog (pravoslavnog) svećenika Miladina Minića u Biliševu. Josip Hodak iz Bjelajaca kod Bosanske Dubice ubio je pak Milju Prodanović, pravoslavne vjere, prateći je u njezino selo 24. prosinca 1942. Ispustivši ostale primjere razbojstava, navodim ova dva jer se osobe istog imena i prezimena mogu naći na “poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.”, što ga je sastavilo Spomen-područje Jasenovac.

Na tom jasenovačkom popisu nalazimo sljedeće: Miladin Minić, sin otca Veliše, rođen 1922. u mjestu Šipačno, obćine Nikšić, po narodnosti Crnogorac, poginuo je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njegovu smrt je: SZSJ64, tj. Popis žrtava Drugog svjetskog rata koji je učinio Savezni zavod za statistiku Jugoslavije 1964. godine. Druga osoba: Milja Prodanović, kći otca Laze, rođena 1900. u mjestu Gornjoselci, obćine Kozarska, dakle Bosanska Dubica, po narodnosti Srbkinja, ubijena je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njezinu smrt je SAM-BD=373, tj. knjiga Dušana Samardžije, Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., koju su izdale Društveno političke organizacije i Skupština obćine u Bosanskoj Dubici 1985. godine.

Navedeni grkoistočni svećenik Miladin Minić, župnik biliševski ili bilješevski, slavi se u Srbskoj pravoslavnoj crkvi kao sveti mučenik. Za njega možemo na mreži naći da je rođen 15. studenoga 1913. u Pljevljima, a umro je 1941. Drugih podataka nije moguće naći. Stoga je teško ustanoviti, je li svećenik Miladin, kojega je ubio Eugen Guić, istovjetan s Miladinom Minićem, sinom Veliše iz Šipačnog, koji se nalazi na jasenovačkom popisu. No, glede Milje Prodanović nema sumnje da se radi o jednoj te istoj osobi, tj. koju je ubio Josip Hodak kod njezinog sela i koja se nalazi u popisu žrtava Jasenovca. Svi dostupni podatci u oba izvora o njoj se poklapaju. To je očiti primjer kako je današnje Spomen-područje Jasenovac nekritički na popis žrtava Jasenovca, koji sada broji oko 83.000 žrtava, stavilo sve one koje je komunistička promičba nastojala podmetnuti pod Jasenovac. Tako je i Milja Prodanović, koja je stradala u svom selu Gornjoselci, popisana u knjizi Dušana Samardžije, pa onda i u jasenovačkom popisu kao žrtva Jasenovca. Samo jedan ovakav primjer dovoljan je da se sruši vjerodostojnost jasenovačkoga popisa od 83.000 žrtava. Današnja povjesnička znanost govori o najviše 1.000 umrlih i ubijenih u radnom i sabirnom polju Jasenovac, ne računajući, naravno, one koji su tu završili svoj život nakon poslijeratnih iscrpljujućih križnih putova. Kad niječem vjerodostojnost popisa jasenovačkih žrtava od čak 83.000 osoba, tada ne pripisujem zlu namjeru sastavljačima tog popisa, već ističem nevjerodostojnost izvora kojima su se oni služili. A služili su se nekritički jugoslavenskim i velikosrbskim izvorima, uglavnom iz neke druge ili treće ruke, koji su imali za cilj, preko Jasenovca, što više ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja im je bila kost u grlu kod stvaranja Jugoslavije.

Sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu je podpuna krivotvorina

Da je Jasenovac sredstvo kojim se neprijatelji hrvatske državnosti obilno koriste, to je hrvatskim povjesničarima odavno poznato. Treba naglasiti da među te neprijatelje treba na prvo mjesto staviti velikosrbe, odnosno one Srbe i Hrvate koji ne mogu zamisliti slobodnu Hrvatsku bez ovisnosti od Srbije ili barem Jugoslavije. Muzejska postavka u Jasenovcu služi dan-danas u promicanju tog neprijateljstva prema hrvatskoj državnosti i svakoj ostvarenoj hrvatskoj državi. Stoga se u memorijalnom muzeju u Jasenovcu nastoji preko izloženih predmeta, slika i popratnih tekstova podpuno ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku kao zločinačku tvorevinu, koja je prouzročila mnoge žrtve ponajprije Srba, a onda (valjda radi pridobivanja saveznika u borbi protiv Hrvatske) i Židova i Roma.

Očevidno je kako se uz najveći broj imena ljudi koji su prošli ili stradali u Jasenovcu stavlja obilježje “Srbin” ili “Srpkinja” (dakle, u tom je slučaju važno brojiti krvna zrnca!). No, kad sam uz svjetlopis jedne mlade djevojke pročitao tumačenje: Mira Šoić, Srpkinja, iz Samobora. Zatočenica logora Stara Gradiška. Iz logora prebačena u Zagreb i osuđena na smrtnu kaznu vješanjem (popratni katalog, str. 148.), tada mi je postalo jasno da je sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu, ne samo u popisu žrtava, već i u mnogim izloženim predmetima i napisima, podpuna krivotvorina ili falsifikat. Mira Šoić nije Srbkinja, nego Hrvatica, koja potječe iz Samobora, odnosno njezini roditelji iz Konščice, odakle sam i ja, pa imamo čak i iste predke. Ako je ona Srbkinja, onda sam i ja Srbin! Iz navedenih primjera očevidno je da su Milja Prodanović i Mira Šoić u jasenovačkom muzeju i u popratnoj knjizi (str. 148.) u službi ocrnjivanja Nezavisne Države Hrvatske i preuveličavanja srbskih žrtava. Kad smo čitali u Vukovićevoj nizanci da su na smrt osuđivani i sami ustaše koji su protuzakonito djelovali, je li onda čudno da je u to vrijeme bio osuđen na smrt i netko tko je izričito radio protiv države!? Je li takva bila i Mira Šoić? Kad su ju već stavili u muzej i u popratni katalog, autori su se morali potruditi i reći zbog čega je osuđena na kaznu vješanjem. Ovakvim polovičnim podatcima ne dolazi se do prave istine, a to autorima i voditeljima muzeja valjda i nije svrha. Popratna knjiga o memorijalnom muzeju iziskuje dodatnu raščlambu radi uočavanja svih netočnosti i krivotvorina. O tome drugom zgodom.

Stjepan Razum


hkv.hr, 24.8.2014.

Trudimo se osloboditi hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova

Razgovor s dr. sc. Stjepanom Razumom o Društvu Sv. Jeronima i o logoru Jasenovac.

• Poštovani dr. Razum, već neko vrijeme predsjednik ste Hrvatskoga književnog društva Svetog Jeronima. Možete li nas malo podrobnije upoznati s trenutnim stanjem u Društvu: koliko društvo ima članova i koje su bitne odrednice programa Društva za naredno razdoblje?

- Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima trenutačno ima 153 člana, od toga 76 redovitih članova i 77 članova podupiratelja. To je neusporedivo manje u odnosu na članstvo koje smo imali početkom XX. stoljeća, kada je bilo i preko 15.000 članova. No, sada su drugačija vremena, a i naše je Društvo prošlo neizbježna preoblikovanja i prilagođavanja novijem vremenu.

Kada je naše Društvo osnovano, 1868. godine, osnivači su mu postavili za svrhu izdavanje i uz povoljnu cijenu širenje pučke knjige, dobrim duhom pisane, zabavno-poučne struke. Društvo je tada na sebe preuzelo ulogu koju nitko u hrvatskom društvu nije pokrivao. U drugoj polovici 19. stoljeće tisak je u hrvatskom narodu bio više iznimka i rijedkost, nego li redovita pojava. Najširi sloj hrvatskoga pučanstva bio je lišen znanja koje se može stjecati iz tiskanih knjiga. Stoga je Društvo Sv. Jeronima svojim izdavačkim podhvatom odigralo neprocjenjivu ulogu u hrvatskom narodu. Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu Drustvo Sv. Jeronimaizdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu izdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.

Poslijeratni predsjednici, dr. Pavao Lončar, dr. Janko Oberški, dr. Antun Ivandija i Nikola Soldo uložili su mnogo truda kako bi osigurali obstanak i najosnovniju djelatnost Društva. U njemu su tada djelovale osobe koje su svoju duhovnu osobnost oblikovale unutar Katoličke akcije u međuratnomvremenu. Od 1980-ih godina, više od četvrt stoljeća Društvo je vodio i u njemu je bio neprijeporni činbenik prof. Radovan Grgec. Tada je došlo do zapuštanja članstva, da bi novi predsjednik, dr. Juraj Kolarić, od 2010. godine poradio na obnovi članstva. Sada nas ima, dakle, mnogo manje nego prije stotinu godina, ali i ovaj sadašnji broj je puno veći od članstva nekih današnjih "nevladinih udruga" koje su nametnute hrvatskoj javnosti.

Današnja svrha Društva nije promijenjena u odnosu na prvotnu svrhu, ali su promijenjeni načini njezina ostvarenja. Kada sam 2012. godine izabran za predsjednika Društva, prihvaćen je program rada, koji se sastoji, s jedne strane, od rješavanja nagomilanih novčanih i ljudskih poteškoća, a s druge strane, od razvijanja djelatnosti u tri smjera. Prva djelatnost je nastavak objavljivanja časopisa "Marulić", godišnjaka "Danice", te drugih knjiga koje bi ušle u program objavljivanja. Drugo, održavanje književnih četvrtaka, što je vrlo pogodni način za odašiljanje javnosti vrijednosnih poruka i sadržaja, a što je podpuno sukladno s izvornom svrhom Društva, tj. izgradnja i podučavanje hrvatskoga puka u dobrim sadržajima. Konačno, kao treća prihvaćena djelatnost je osnivanje zaklade za pomoć učenika i studenata, jer ulaganje u čovjeka je najbolje ulaganje. Zbog navedenih poteškoća do sada nismo mogli ostvariti cjelokupnu tu djelatnost, ali stvaramo predpostavke da sve one dođu do svoga ostvarenja.

• Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima poslije Matice hrvatske druga je najstarija kulturna ustanova u RH. Kako ocjenjujete trenutni položaj Društva na hrvatskoj kulturnoj sceni?

- Zapravo, treća ustanova po starosti. Matica hrvatska utemeljena je 1842. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti utemeljena je 1866. godine, a naše je Društvo osnovano 1868. godine. Premda je Matica hrvatska u načelu udruga kao i naše Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, razlika između njih ipak postoji, jer Matica se hrvatska tijekom vremena pretvorila gotovo u ustanovu, koju pomaže i sama Država, dok je naše Društvo, ostalo društvo i ovisi o svojim članovima i o njihovom dobrovoljnom radu.

Uz te dvije udruge ili ustanove, često se spominje i treća, a to je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali ona je u punom smislu ustanova, a ne udruga. Ne treba zaboraviti da je godinu dana prije Matice hrvatske, 1841. godine osnovano u Zagrebu Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kojemu je suosnivač bio zagrebački biskup Juraj Haulik, koji je kao zagrebački nadbiskup podupro osnivanje i našega Društva. Po redoslijedu osnivanja vidljivo je da je Hauliku bilo važnije gospodarstvo, nego li kultura, odnosno izobrazba i duhovna izgradnja, jer da bi se čovjek mogao duhovno izgrađivati, mora imati najprije od čega živjeti. Trenutačni položaj našega Društva na hrvatskoj kulturnoj pozornici ni po čemu nije poseban. Trudimo se da kao udruga obstojimo, a u tom smislu vrlo nam je važno članstvo, koje nastojimo umnožavati. Pozivam sve koji imaju sklonosti prema našemu radu da nam se priključe. No, svakako smo u hrvatskoj javnosti prepoznatljivi po svojim dvama izdanjima, časopisu "Marulić" i godišnjaku"Danica".

• Društvo kojem ste na čelu tijekom povijesti ostvarilo je iznimno bogatu nakladničku djelatnost. Možete li nas upoznati sa sadašnjim stanjem glede nakladničkih aktivnosti Društva?

- U desetljeću prije Drugoga svjetskog rata Društvo je godišnje objavljivalo i po 30 naslova. Bile su to knjižice manjega obsega, pa stoga puno čitljivije, nego li neke debele knjige. Danas se ne možemo pohvaliti velikom izdavačkom djelatnošću. Nekoliko je razloga. Izdavačka djelatnost je nakon 1990. godine u Republici Hrvatskoj uvelike umnožena, pa je naše Društvo samo jedan od mnogih hrvatskih i međunarodnih izdavača u Hrvatskoj. Hvala Bogu da je tako! U izdavaštvu se danas ne možemo takmičiti s jakim i profesionalnim izdavačkim kućama, ali ipak nastojimo da u svojim izdanjima stvorimo prostor za pisce kršćanske nadahnute književnosti, bilo da se radi o prozi, drami ili pjesništvu. Kršćanska nadahnuta književnost je u Hrvatskoj desetljećima podpuno zanemarena. Osim našega Društva, posljednjih ju godina promiče "Glas Koncila" sa svojim kratkim pričama, te dr. Tanja Baran sa svojom Udrugom za promicanje znamenitih Križevčana.

Drugi je razlog naše smanjene izdavačke djelatnosti teško novčano stanje koje smo baštinili zbog nerazboritoga trošenja novca tijekom posljednjih deset ili više godina. A treći razlog je djelomična nezainteresiranost čitalačke javnosti za tiskanu riječ, budući da se mlađi naraštaji okreću prema digitalnom mediju. Usprkos svemu, nastojimo hrvatskoj javnosti ponuditi kršćanski nadahnute tekstove, u već navedenim izdanjima, kao i u drugim samostalnim knjigama. Ove smo godine učinili pretisak zbirke pjesama Velimira Deželića, starijega, "Kraljica Hrvata - pjesme" iz 1936. godine, a tiskali smo i zbirku pjesama Vere Grgac, "Arhitektura savjesti". Objavili smo 28. izdanje "Malog molitvenika". U planu su nam još dvije knjige za ovu godinu, od kojih je jedna zbirka pripovjedaka Stanka Rozgaja, "Vivataccademia", a druga, roman Jelke Pavišić, "Sve će biti dobro, tratinčice!". Kao što vidite, radi se o hrvatskim piscima za hrvatsku čitalačku javnost.

• Hrvatska književna revija "Marulić" nakon kraćeg vremena neizlaženja ponovno je počela s izlaženjem, ovaj put kao četveromjesečnik. Za one koji nisu čitatelji i pretplatnici molimo Vas da nas ukratko upoznate s temama koje su u časopisu zastupljene.

- Budući da smo zbog gomilanja gubitaka morali u Društvu napraviti preustroj, tj. iz plaćenoga rada prijeći na dobrovoljni rad, to je kod donedavnih zaposlenih radnika izazvalo nezadovoljstvo, pa su počeli širiti glasine da se ukida Društvo, da prestaje njegova djelatnost, da više ne će izlaziti "Marulić" i slično. Kao što je vidljivo iz rada posljednjih dviju godina, sve su to bile lažne glasine kako bi neki koristoljubivi pojedinci za sebe ostvarili što veću korist.

Dakle, nije istina da je "Marulić" prestao izlaziti. Istina je da su zbog proširenih lažnih glasina dotadašnji suradnici prestali slati svoju suradnju, pa se nije imalo dovoljno sadržaja u danom trenutku za pojedini broj. Osim toga, zbog već navedenih novčanih poteškoća nije nam bilo moguće pokriti tiskarske troškove, pa smo odlučili da brojeve časopisa za 2013. i 2014. tiskamo kao dvobrojeve. Usprkos tome, časopis nije postao četveromjesečnik, već je on i dalje dvomjesečnik, ali trenutačno kao dvobroj, pa ispada kao četveromjesečnik. Časopis "Marulić" počeo je izlaziti 1968. godine, dakle, na 100. obljetnicu postojanja Društva, i ova 2014. godina mu je 47. godina izlaženja. Dakle, nema nikakvoga prekida u izlaženju, osim što je objavljivanje pojedinih brojeva odgođeno, ali dosada su izišli svi predviđeni brojevi i dvobrojevi. Drugi dvobroj za ovu godinu izlazi početkom mjeseca rujna. Nadam se da ćemo s početkom 2015. uspostavit redoviti dvomjesečni ritam izlaženja svih šest brojeva u godini.

U posljednjih nekoliko dvobrojeva objavljeno je više znanstveno-istraživačkih radova, nego li tekstova lijepe književnosti. Razlog je već naveden, a to je činjenica prekida suradnje nekih suradnika koji su bili zavedeni lažnim glasinama. No, sadašnja urednica časopisa, Jelka Pavišić, marljivo prikuplja nove i stare suradnike, kako bi ovaj časopis zaista bio ono što mu je naznačeno u podnaslovu, a to je hrvatska književna revija i časopis za književnost i kulturu. To znači da u njemu želimo objavljivati radove ponajprije hrvatskih književnika, i to one radove koji odišu kršćanskim duhom.

• U posljednjih nekoliko godina dali ste nekoliko intervjua u kojima ste otvorili pitanje ustaškog logora Jasenovac u kontekstu partizansko-komunističke i velikosrpske mitologije i hagiografije. Iz određenih krugova nakon toga su uslijedile oštre medijske reakcije. Što se prema Vašem mišljenju skriva iza onemogućavanja objektivne rasprave i objektivnog –'sine ira et studio' – historiografskog istraživanja ove problematike?

- Nije problem u ratnom logoru Jasenovac. To je bio logor kao i mnogi drugi logori u svim zaraćenim zemljama. Kad bi se radilo samo o logoru Jasenovac, vlastodršci bi lako dopustili njegovo istraživanje, pa i prekapanje, tim više što ti koji se tomu danas suprotstavljaju nisu vjernici – hvale se svojim bezvjerjem ili u najboljem slučaju neznanjem, agnosticizmom – pa predpostavljam da oni nemaju nikakvog odnosa prema pokojnima, jer su oni za njih totalna ništica. Nije dakle riječ o logoru ni o logorskim žrtvama.

Riječ je o stečenim položajima, kako na osobnoj, tako i na široj, pa čak i međunarodnoj razini, koji osiguravaju vlast i moć. Hrvatska je bila za vrijeme II. svjetskoga rata poprište hrvatske nacionalne i tuđinske imperijalne politike. Najveći grijeh Nezavisne Države Hrvatske bila je hrvatska nacionalna politika koja je bila brana, kako sovjetskoj i srbskoj politici s istoka, tako i britanskoj sa zapada, a u određenom smislu i takozvanim saveznicima – Nijemcima sa sjevera i Talijanima s juga. Svi su oni imali, a neki od njih imaju i danas apetit prema hrvatskom ozemlju.

Svaka nacionalna, pa i nacionalistička politika smetnja je imperijalističkoj, dakle ekspanzionističkoj politici. Kako se Hrvati ne bi više nikada usudili pomisliti na vlastitu državu, trebalo je najprije zatrti svaki trag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a onda onemogućiti u budućnosti bilo kakav pokušaj za njezino ponovno uspostavljanje. Međunarodni činbenici, uključujući i naše hrvatske komuniste, koji su bili u službi strane, imperijalističke sile, jako su se trudili da bace prokletstvo na hrvatsku državu i na nas Hrvate. To su za sebe nastojali dobro iskoristiti naši istočni susjedi, kojima je apetit prema Hrvatskoj s vremenom još više porastao.

No, kako se ne bi morali boriti protiv Hrvata, podmetnuli su nam kukavičje jaje – mit o Jasenovcu. Taj je mit u pravom smislu kukavičje jaje jer su ga 'okitili' svim onim nedjelima i zločinima koje su, bilo kao partizani, bilo kao četnici, učinili prema hrvatskom narodu, kako za rata, a još više i strašnije nakon rata. Naravno da postoje i drugi, neposredniji razlozi, zbog čega se onemogućava istraživanje fenomena Jasenovac. Jedan je svakako i taj što su stvarni i duhovni očevi današnjih političara sudjelovali nakon rata u genocidu nad hrvatskim narodom, među ostalim, i na području logora u Jasenovcu. Tu su završile mnoge kolone križnoga puta hrvatskih zarobljenika koji su na području tog logora ubijeni bez suda i bez ikakvog sudskog postupka. Iznošenje na vidjelo tih činjenica smeta onima čiji su očevi svoje karijere izgradili na tim zločinima, pa to nisu poželjne činjenice, jer bi sigurno smetale i njihovim karijerama.

• Pred oko dva mjeseca osnovano je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na Osnivačkoj skupštini izabrani ste za predsjednika. Kojim će se sve aktivnostima ovo Društvo baviti?

- U svojim smo Pravilima zacrtali svrhu Društva, a to je: (1) istraživanje hrvatske povijesti XX. stoljeća, osobito položaja i uloge hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća; (2) osvijetliti okolnosti nastanka, trajanja i prestanka Nezavisne Države Hrvatske, kao i narav i postojanje ratnoga sabirnog i radnog logora, te poslijeratnog logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i informbiroovaca u Jasenovcu, ali isto tako nastanak i razvoj velikosrbskoga i jugoslavenskoga jasenovačkoga mita, i (3) osloboditi hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova.

Da bismo ostvarili tu svrhu, istraživat ćemo i objavljivati izvore i rasprave iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća, vezane uz trostruki susljedni logor u Jasenovcu; istraživat ćemo i popisivati ljudske žrtve radnoga i sabirnoga logora u Jasenovcu za vrijeme rata, ali i poslijeratnoga logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i njemačke nacionalne manjine; surađivati sa sličnim ustanovama i udrugama na ustanovljenju pojedinačnog popisa svih žrtava, bez obzira na njihove počinitelje; poticati znanstvene skupove na tu temu, predstavljati pisane radove iz područja hrvatskoga žrtvoslovlja, a onda se osobito zauzimati za stvaranje jedinstvenog spomen-područja u Jasenovcu za sve žrtve, svih totalitarizama XX. stoljeća (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma). Želimo objavljivati vlastito glasilo, pod nazivom "Jasenovački logori", a o svemu tome obavješćivati hrvatsku javnost i preko vlastitoga mrežnoga sjedišta.

• Je li prema Vašem mišljenju moguće ustanoviti objektivni broj stradalih u Jasenovcu ili će to pitanje i u budućnosti ostati enigma?

- Za vrijeme rata logorska je uprava vodila točne popise i dnevnike svih događanja unutar logora. Svaki je logoraš imao svoj jedinstven matični broj. Svi su ti logoraši bili popisani i ti su popisi sačuvani do kraja rata. Oni su završili u rukama partizana i danas se još uvijek drže u tajnosti, kako bi se moglo njima manipulirati. Po svemu sudeći nalaze se u Beogradu.

Dakle, kad će nam "gospodari istine" dopustiti istraživati te popise, moći ćemo ustanoviti, ne samo tko je umro ili tko je ubijen u logoru, već i sve koji su kroz logor u četiri ratne godine prošli. Međutim, ne će biti nikada moguće ustanoviti pojedinačni popis ubijenih hrvatskih domoljuba koje su komunistički vlastodršci ubili na području logora od 1945. do 1948. godine, jer o tim svojim zločinima komunisti ili, kako se vole nazivati, antifašisti, nisu ostavljali pisanih tragova. No, svestranim istraživanjem ipakćemo moći imati cjeloviti popis svih stradalih za vrijeme rata i poslije rata, samo što nećemo moći ustanoviti gdje je tko od tih stradalih završio svoj zemaljski život.

Davor Dijanović


Otvoreno pismo zagrebačkom gradonačelniku, 30.9.2014.

Bandiću zašto podupirete srbokomunističke laži o Jasemovcu!?

U želji da se dopadnete prenositeljima Titinih zločinačkih dijela Vi ste na nekom skupu pljunuli svom narodu u obraz: u njegovu prošlost i budućnost, kazavši kako su ustaše u logoru Jasenovac ubile 22.000 djece. Grozno! Izrekli ste notornu izmišljotinu, što ni Tito nikad nije kaz'o, a znadete li zašto? Zato što je znao da to nije istina i da u Jasenovcu nije bio logor smrti već radni logor, u kojem su bile dvije škole: jedna za pravoslavnu, a druga za muslimansku i katoličku djecu. Niste znali kako je u logoru postojao čak i Projektni biro, u kojemu projektanti bijahu logoraši. Pitajte svog prijatelja Puhovskog, jer njegov otac i stric su tamo bili na izdržavanju dvogodišnje kazne i po odsluženju iste pušteni su na slobodu.

U logoru je postojao ustroj, pa nikakva šuša nije mogla ubiti logoraša, a niti ga maltretirati. Izvolite primjer: Vjekoslav Luburić je odlukom Prijekoga suda strijeljao deset ustaša/čarkara, koji su pljačkali po okolnim selima - s jedne i druge strane Save. Na njihovu nadgrobnu ploču na lijevoj strani dao je isklesati slijedeći natpis: ''Ovdje leži 10 ustaša, koji su se ogriješili o ustaške propise'', a na desnoj: ''Ovdje će ležati oni koji će se ogriješiti o te propise''.

I je li po Vašem sudu je taj ozloglašeni Hercegovac bio koljač, ili pak vojnik?!

Istina je da je kroz ustašku evidenciju prošlo toliko žena i djece (oko 23.000), ali niti jedno nije ubijeno već se o njima skrbilo i obazrivo postupalo. Većina je otišla u udomiteljske obitelji, ili pak u domove, a neka su zbog raznih bolešćina nažalost umrla. Prije neki dan šef Srpske pravoslavne crkve u Pakracu, u srcu Hrvatske, ponovno nam priča priču nalik Vašoj (samo što on nabraja 19 hiljada srpčadi?).

Istina je također kako je u logoru postojala ambulanta, a u samom mjestu Jasenovac bolnica, koju je vodio logoraš dr. Marin Jurčev (naknadno je prisegnuo Poglavniku!), ubijen u akciji HOS-a pokrenutoj protiv partizana oko Kozare).

Istina je posve drugačija i kad se piše o Rasnim zakonima, jer sama pak činjenica nam govori slijedeće: u oružničkim i vojnim postrojbama NDH, pored mnogobrojnih vojnika, bijahu i mnogi visoki časnici i generali drugih narodnosti i vjeroispovijesti (23 pravoslavca, 32 Židova, te brojni muslimani…), što obara neke /zapravo – mnoge/ povijesne zablude.

Poslijeratne komisije nisu pronašle grobove odraslih, a niti djece, ili Vi možda podržavate bolesnu komunističku (partijsku) 'istorijsku činjenicu' kako su ubijeni bacani u Savu. Pa tadašnju hrvatsku državu nisu vodili takvi monstrumi, koji bi lješine bacali u rijeku, ne vodeći računa o ugrozi stanovnika u naseljima s jedne i druge strane Save (odmah ispod je selo Košetarica, i nizvodno mnogi gradovi i naselja s bosanske i slavonske ravni), pa sve do Crnog mora. To im ne bi dopustili Nijemci, a upravo takvu nebulozu je izrekla ravnateljica Spomen-područja 'Jasenovac', koja patvori eksponate i izvore, kao i imena ubijenih.

Izvolite primjer: Moga djeda Juru Galiota (pok. Milana rođ. 1884.) u proljeće 1943. ubili su, zamislite, četnici kraj starohrvatske crkve sv. Spasa u selu Cetini. Sada pak kad se upiše njegovo ime u tražilici 'Žrtava Jasenovca' stoji kako je on (sic!) ubijen u Jasenovcu, udaljenom na stotine kilometara od samog mjesta njegova stradanja (točnije: 435.97 km cestovno, a 156.94 km zračno!).

Ova nevjerojatna činjenica je šokantna svakom zdravorazumnom čovjeku, a Vama /i Vašim partijskim drugovima/ ona, dakako, ne znači ama baš ništa!

Jeste li znali kako Vaš voljeni 'drug' Tito nikada nije bio u Jasenovcu? Zašto? Zato što je znao da tamo nije bilo zločina od strane ustaša, ali je znao da su tamo likvidirani hrvatski vojnici ubijani u razdoblju od 1945. do 1948. Vaš im 'dični Maršal' nije htio odati počast. Poslije rata jugoslavenske vlasti imenovahu razne Komisije, koje su trebale pronaći posmrtne ostatke /navodno ubijenih/ logoraša u jasenovačkim logorima (u beogradskom Vojnom arhivu postoje o tom sačuvani dokumenti!).

Ali... Komisije nisu pronašle ostatke ubijenih logoraša (osim 192!), a posebno nisu nađeni ostatci ubijene djece. Na žalost širitelja dosadašnje 'istine' o logorima na prostoru NDH pronađeni su ostatci ubijenih hrvatskih vojnika, ruku vezanih žicom i/ili ustrijeljenih metkom u potiljak. Njima nisu sudili sudovi koji su donosili presude o likvidacijama 'U ime Naroda', njih su ubijali onako po partizanski.

O čemu onda Vi pričate, gospodine Bandiću!?

Toliko o istini koja vam se servira i koju Vi tako zdušno prihvaćate, bez ograde i ikakve brige za čast i čisti obraz vlastitog naroda. Iskreno govoreći, osobno sam očekivao zdravologično promišljanje od Vas - tako lukava i lucidna čovjeka. Prije nego bih izrekao takvu monstruoznu tvrdnju o svom /hrvatskom/ narodu postavio bi si pitanje: ''Da je zbilja toliko Srba nastradalo u logorima s područja današnje RH i BiH tko bi onda 1990. mogao dignuti balvan revoluciju u Hrvatskoj i stvoriti tzv. Republiku Srpsku u BiH (sic!), zamislite, s glavnim gradom Banja Lukom!?''

Pročitajte priloženi Vam tekst u nastavku, jer njega je napisao potomak onih ljudi koji su prošli kroz logor Jasenovac! I na kraju Vam poklanjam jedan savjet: ''Drugi put pozovite ugledne hrvatske povjesničare da provjere ono što Vi kanite,tj. želite kazati, da ponovno ne bi pljunuli na prošlost i budućnost vlastitoga naroda!''.

Ja osobno očekujem Vašu javnu ispriku hrvatskom narodu!

Prof. Marko S. GALIOT, dipl. arheolog

PRILOG:

‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru’

“Fotografije mrtve djece su bile savršeno oruđe za iskrivljivanje činjenica, iako sam kroz istraživanje i kazivanja svjedoka doznao da su ustaše činile sve kako bi spasile djecu, angažirali volontere koji su ih oblačili, hranili ili vodili u udomiteljske obitelji. Mnoga su, nažalost, bila pokošena ratnim uvjetima i poumirala od gladi i zaraze…”, tvrdi Igor Vukić.

Teško dopire glas Igora Vukića do hrvatske javnosti. I mi smo sasvim slučajno došli do njega zahvaljujući Zdravku Tomcu koji je s neskrivenim oduševljenjem svom društvu objašnjavao zašto je impresioniran ovim zagrebačkim novinarom, publicistom i istraživačem. “Igor Vukić je”, moglo se čuti iz usta Zdravka Tomca, “održao sjajno predavanje u prostorijama Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Pričao je o logoru u Jasenovcu. Nažalost, njegova šokantna otkrića teško da će doprijeti do javnosti jer Vukić, osim što je godinama istraživao temu Jasenovca, ima informacije iz prve ruke. Njegova je obitelj, kao srpska, bila zatočena u tom logoru!”

Da je istraživanje Igora Vukića poprilično zataškano u javnosti, potvrdio je i on sam, a mi smo se potrudili da njegova priča preko nas barem djelomično izađe na danje svijetlo:

- U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj je djed poginuo kao partizanski zapovijednik, a ostatak obitelji je, kao što sam rekao, nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. Ja sam ’66. godište i “jugoslavensko” sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali – započeo je svoju zanimljivu priču susretljivi Vukić koji nije skrivao zadovoljstvo zbog činjenice da će još netko, izuzev jednog ili dva medija, objaviti ono što on smatra apsolutnom jasenovačkom istinom.

Popis je višestruko uvećan zbog ratne odštete

- Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. To vas tjera da dalje istražujete, zar ne? – doznajemo od Vukića čiji je feljton o Jasenovcu objavio Glas Koncila, a vodeći ga mediji glatko odbili.

- Totalitarni sistem se svojski potrudio da nam Jasenovac prikaže u što gorem svijetlu. Jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku. Veliki broj ljudi koji je na popisu jasenovačkih žrtava su umirli u Slavoniji od kojekakvih bolesti. Drugi svjetski rat je, naravno, za sobom ostavio silne žrtve, međutim, sve te silne fotografije ubijenih, a naročito djece s Kozare, nisu autentične. O tome je 2008. Nataša Mataušić napisala knjigu “Jasenovac – Fotomonografija” donoseći nove činjenice uz fotografije koje su desetljećima služile za svojevrsnu manipulaciju jasenovačkim žrtvama. Fotografije mrtve djece su bile savršeno oruđe za iskrivljivanje činjenica, iako sam kroz istraživanje i kazivanja svjedoka doznao da su ustaše činile sve kako bi spasile djecu, angažirali volontere koji su ih oblačili, hranili ili vodili u udomiteljske obitelji. Mnoga su, nažalost, bila pokošena ratnim uvjetima i poumirala od gladi i zaraze… – kaže Vukić koji je razgovarao sa stotinama preživjelih logoraša.

Preživjeli logoraši: “Nije bilo tako”

- Često se pisalo da u Jasenovcu nije bilo dobre evidencije zatočenika, no to nije točno. Postojala je vrlo precizna kartoteka, članovima komisije prezentirana je kao dokaz da se radi o uređenu radnom logoru. Opisano im je na koji način redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor, kako se o njima izdaju točne personalne liste, s fotografijom i osobnim opisom, i kako se sve bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb. Opis toga evidencijskog sustava može se naći u radu »Lišavanje slobode i prisilni rad u zakonodavstvu NDH«, kojem je autor Mario Kevo. Rad je objavljen 2010. u zborniku »Logori i prisilni rad u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1941—1951«. Tu su i faksimili obrazaca u koje su se upisivale odluke po kojima UNS nekoga šalje u radni logor i potvrde logora da je netko zaprimljen. Objavljeni su i faksimili »odpustnica«, odnosno potvrda o puštanju iz logora po izdržanoj kazni. Komisija se sastojala od šefa Ustaške nadzorne službe (UNS) Eugena Dide Kvaternika, a članovi komisije bili su i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca, te predstavnici Hrvatskoga Crvenog križa i Srpskoga Crvenog križa iz Beograda. Prema sjećanju Ante Miletića, zatočenika od veljače 1942. do sredine 1943, u proljeće 1942. za doručak je uglavnom bila kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa. Hinko Steiner kaže da su često dobivali i govedsku juhu od skuhanih goveđih kostiju. Za Uskrs 1942. određen je slobodan dan. Zatočenici su dobili svečani obrok s kuhanim jajima i komadom slanine. Kruh se pekao u velikoj pekari, za ustaše i zatočenike. Miletić je ubrzo iz lančare prebačen za podvornika u logorsku bolnicu u mjestu Jasenovcu. “Tu je bilo hrane koliko god je trebalo. Prava ‘Esplanada’. Najeo sam se tih mjeseci griza na mlijeku za tri života”, ispričao mi je bivši logoraš Miletić – kaže se u Vukićevom feljtonu.

Igor Vukić ne osporava logor u Jasenovcu, ne osporava niti ubijanja koja su se tamo dogodila. Osporava, međutim, brojke za koje kaže da su višestruko uvećane i ljuti ga manipulacija jasenovačkim žrtvama koja ne prestaje:

- Broj žrtava u logoru puno je manji od službenog popisa. Tih ’80-tih godina u bivšoj Jugoslaviji bilo je nedopustivo proturiječiti službenim brojkama. Bez problema bi vas strpali na tri godine u mentalnu ustanovu, ako biste pokušali dokazati da je broj ubijenih znatno manji. Upravo to se dogodilo beogradskom novinaru Markoviću koji je zbog toga završio u mentalnoj instituciji. Jednostavno, proglasili bi vas ludim. Ne znam, možda i ja sad riskiram (smijeh). Ali, nadam se da ipak živimo u nekom “mekšem” vremenu – kazao je Igor Vukić, potomak zatočene srpske obitelji u Jasenovcu.

Autor: S. VUČKOVIĆ, subota, dne 7. lipnja 2014.


Hrvatski tjednik, 28.1.2015.

Nedvojbeno je da su komunisti imali logor Jasenovac godinama poslije rata i da je u njemu bilo likvidacija

Stipo Pilić, profesor povijesti i znanstvenik koji je nedavno objavio znanstvenirad o Jasenovcu kaoposlijeratnom logoru. Presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva uSisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomen područja Jasenovac i Hrvatskog povijesnog muzeja“.

Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.

• Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?

- Osnovna zadaća koju smo si nas dvoje zadali pri pisanju ovoga rada dokumentirana je potvrda o postojanju poslijeratnoga logora u Jasenovcu i mi smatramo da smo to nedvojbeno utvrdili, budući su se tražili i bili nepoznati dokumenti kao potvrda dosadašnjih, manje-više usmenih iskaza i svjedočanstava.

• Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?

- Svjedočenja ne samo zatočenika, nego i sudionika represivnog aparata, bila su putokaz, a presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva u Sisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomenpodručja Jasenovac i Hrvatskoga povijesnog muzeja. No najvažniji su dokumenti iz Državnoga arhiva u Sisku.

• Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?

- Postoje faze u istraživanju i objavljivanju radova. Točno je da je najveći broj radova iz druge polovice 90-ih godina, ali mali se pomak zbio i poslije 2005. Moglo bi se reći da ‘vlada svojevrsni strah’, ali to nije jedini i najveći razlog. Rekao bih da je tema o Jasenovcu uopće, dakle i onome između 1941. i 1945. tema kojom se u Hrvatskoj nedovoljno i nerado bave povjesničari, a za to postoji niz razloga. Prije svega to je radi prevladavajuće ‘nametnute’ paradigme o NDH logoru koja povlači sve ostalo za sobom. Zato je ta tema prilično politizirana, a većina dosadašnjih istraživanja ideologizirana. Znanstvenici imaju dovoljno tema u kojima nema potrebe ići u sukob s vjetrovima od koji se ne živi. To je „komoditet povjesničara“ o kojem govorimo u radu. Slična je situacija i sa širom javnosti, u njoj je ta tema još više tabuizirana. A tema Jasenovca, i onoga iz doba NDH i onoga poslijeratnog, trebala bi biti jedna od prvih strateških tema hrvatske države, želi li ona biti država i suočiti se s prošlošću ma kakva ona bila. Zanimljivo je da je i politička emigracija nerado i rijetko koristila temu i onoga ratnog logora, a poslijeratnim se bavila još manje. Poslije stvaranja hrvatske države potpuno je zašutjela o toj temi. S druge strane, izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini i posebno Srbiji, postoje brojne institucije, udruge, znanstvenici i pojedinci, dobro podržani od države i vlasti, koji se tom temom bave. Normalan čovjek (o državi da ne govorim) trebao bi se pitati zašto je to tako i zašto ta tema na jednoj strani ima toliko značenje, a na drugoj se gotovo potpuno ignorira. Nije ‘povijesni’ Jasenovac jedan dan u godini - 22. travnja, ili neki dan poslije, kada politička i ideološka krema i elita dođu u pratnji od ‘njih’ plaćenih medijskih magova, izgovore svoje, uslikaju se, odu i čekaju reakcije istomišljenika i suparnika i o tome blebeću idućih godinu dana. No na žalost, kod nas se to svodi uglavnom na to. Još jedna od brojnih površnosti.

Moguće je da je S. Goldstein izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu

• U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 1945. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov pristup toj temi?

-Pa mislim da smo mi njegov pristup toj temi dovoljno ocijenili u radu. Ovdje samo još nekoliko napomena. Kao osobi koja se bavila i hrvatskim jezikom i leksikom, trebao bi znati da pojam ‘radna grupa’ nije sinonim pojmu ‘logor’, nego nešto posve drugo. Treba imati u vidu da je S. Goldstein i traumatiziran zbivanjima Drugog svjetskog rata, u kojima je sudjelovao, u kojima je izgubio svoje roditelje i u kojima je stradao dio korpusa židovskoga naroda kojem pripada i tome treba pristupiti s poštovanjem. Ali on je moguće izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu i koliko god se trudio biti objektivan, teško to može biti. Drugi je problem što se on i ne trudi biti objektivan. On nije ni subjektivan, on je pristran, on izmišlja i konstruira po uzoru na represivne organe Ozne i Udbe, a o tome nitko ni riječi. Goldstein je dio organizacije koja je između ostaloga ‘štitila i štiti’ i one koji su u tom sustavu vršili represiju, teror i likvidacije ljudi (Savez antifašističkih boraca), organizacije koja ima i nudi jednu i samo jednu istinu - istinu Partije, a zna se kako bi se trebala zvati organizacija koja je smišljeno i organizirano vršila zločine poslije rata. Radna grupa izmišljena je da prikrije i skrije poslijeratni logor Jasenovac, poput nekih zakona koji su stvarani da te zločine veličaju kao herojska djela, a zločince kao heroje. Još prošle godine imali smo čitavu jednu vladu koja je napravila zakon kojim je pokušala takve štititi i zaštititi od njihovih zločina u državama Europske Unije. Kako ne bi štitili u zemlji, gdje je sve po njihovu kroju. Ali nije problem samo S. Goldstein i njegova teza o ‘radnoj grupi’, problem su i stotine, pa i tisuće povjesničara (pa i jezičara) koji od 2003. g. do sada nisu ni pokušali argumentirano odgovoriti na tu njegovu tezu. Tipična ‘hrvatska šutnja’!

• Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?

- Ne bih htio špekulirati o brojevima bez konkretnijih dokumenata i dokaza. Povjesničari su, dokazalo se to baš na primjeru Jasenovca, loši matematičari. Dokumenti govore da je 1945. i 1946. u logoru bio znatno veći broj zatočenika, nego 1947. i 1948. godine, odnosno u tim se godinama on smanjivao. No to govorim na osnovi do sada otkrivenih dokumenata. Otkriće novih dokumenata može ovo opovrgnuti. Svakako je važno imati u vidu da se radi o sustavu logora, da se taj broj 1945. mogao kretati i do nekoliko tisuća, najvećim dijelom u tranzitu, godinu poslije – 1946. između 2.000 i 5.000, a 1947. i 1948. oko tisuću. Skupine od 1946. bile su dio sabirnoga, zbirnog (koncentracijskog) logora, ali su i radile pa se u to vrijeme može govoriti o radnim logorima. Skupine su bile različite i povezane su uz kapacitete logorskih smještajnih jedinica. Zato je razumljivo da je ustaški logor u kojem ipak nisu bile porušene sve zgrade bio jedan od logora toga sustava. Još je teže govoriti o kojim se i kolikim ubojstvima radilo. Sigurno je da je bilo pojedinačnih ubojstava o čemu u radu donosimo pouzdane dokumente tadašnjih komunističkih vlasti. Isto tako je sigurno da je bilo i masovnih ubojstava za što za sada nemamo dokumenata, osim istraživanja iz 1964. koje ukazuje na takve likvidacije. O tome imamo svjedočanstva, ali potrebno je da ona budu jasnije potvrđena dokumentima. Ima zabilješki u Urudžbenome zapisniku Mjesnog Narodnog odbora Jasenovac, ali zbog osjetljivosti teme i nejasnoga razgraničenja o kojim je žrtvama riječ, ne želimo špekulirati. To vrijedi i za broj ubojstava. Kao što je najviše zatočenika bilo 1945., tako je i najveći broj likvidiranih bio te godine. I tako do 1948. kada je represija ponešto popustila, ali ne smijemo zaboraviti da je moguće da su tada na taj prostor nastupili novi, informbirovski zatočenici, pa je moguće da je jednoj strani postalo ‘lakše’, ali drugoj ‘teže’. No brojke likividiranih ostavio bih kao nesigurne i nejasne do nekih novih otkrića na tome području. No nisam sklon tisućama, kao što to čine brojni dosadašnji autori i za ustaški i za poslijeratni logor u Jasenovcu..

• Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?

- Mišljenja sam da nije problem JUSP Jasenovac, nego hrvatska država. Jer, JUSP Jasenovac ustanova je pod izravnom nadležnosti hrvatske države, odnosno njezina Ministarstva kulture. Ni jedna dosadašnja hrvatska vlada (pa ni predsjednik Tuđman) nije pokušala dati svoje viđenje i poticaj istraživanjima toga problema. Sve hrvatske vlade do sada su napravile ‘smrtne grijehe’ hrvatskom narodu nečinjenjem, a što se najbolje može vidjeti na osnovi tužbe Republike Srbije Međunarodnom sudu u Haagu. Temelj njihove optužnice zasnovan je na ‘koncentriranim’ jasenovačkim žrtvama. Hrvatska država nema na to odgovor jer nema temeljitih znanstvenih istraživanja i može samo statirati. Posljedice toga mogu biti goleme na svim područjima. Istraživanje Jasenovca u Drugom svjetskom ratu i poraću traži dobro organizirane interdisciplinarne timove znanstvenika raznih struka, a ne usamljene ‘Mohikance’. Uostalom, to kad-tad čeka hrvatsko društvo i državu i svako je odgađanje traumatiziranje žrtava i nevino osuđenih ili likvidiranih zločinaca, ali i hrvatskoga naroda u konačnici.

• Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?

- Nema sumnje da je najveći dio popisanih kao stradalih u Jasenovcu stradao, ali pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću mogu tvrditi da je to nemoguće i za to je nemoguće naći dokaze jer ih nema. Popisi su obično prepisivanje, to je isto ono što su radili svi od Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ) do toga posljednjeg popisa jasenovačkih žrtava. Na primjeru dviju žrtava pronađenih u fondu ZKRZ-a dokazali smo kako se to i dalje radi prilično šlampavo i da se ‘zadovolje’ zamišljeni brojevi. Pristup je i dalje selektivan, a rad na izvornome arhivskom gradivu nikakav. Naravno da to ne mogu napraviti jedan ili dva čovjeka u JUSP Jasenovac. Svi oni koji su se imalo bavili istraživanjem žrtava u bilo kojem od triju ratova na ovim prostorima znaju kako je to težak i mukotrpan rad i kako su nesigurni brojni podaci koji su na raspolaganju. Unatoč tome u posljednjih 70 godina kod nas prevladava „resavska škola“ prepisivanja kao znanstvena metoda u tom pogledu. Čast izuzetcima koji su napravili iskorake, ali to će se shvatiti tek za kojih deset, dvadeset godina, kada ta istraživanja ponovo dobiju na značenju. Zapisnici istraživanja u radu su posloženi i mislim kritički predstavljeni. Njih nema potrebe mistificirati, i oni će po svoj prilici biti skoro i objavljeni. Jedan od sudionika tih istraživanja, Srboljub Živanović, koji ih je potpisao, postavlja pitanje zlata koje je već prije njega postavila istraživačica Ljubica Štefan. Osnovno je jasno predočeno i u našem radu, a i u radu Ljubice Štefan da likvidirani nisu bili ni Židovi ni Romi i da su najvjerojatnije bili građani, tj. da nisu bili seljaci. Bilo je raznih napisa o vrsti odjeće, ali prema dostupnim zapisnicima mi nismo željeli za sada donositi nikakve sudove. Ali smo s antropolozima istraživačima zaključili da iskopani, prema opisu, vjerojatno nisu bili ni Srbi. Naravno za S. Živanovića to su sve Srbi.

• Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?

- Potrebno je da hrvatska država ponudi istraživanje kao projekt li projekte hrvatskim i međunarodnim znanstvenicima, utvrdi kriterije za to, nadzire istraživanja i na osnovi rada i rezultata ih plaćaju. To će biti dugotrajan i težak posao, ali on se mora i može napraviti kao posao. Posve sam siguran da se arhivske građe još nalazi u arhivima Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, fondovima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, još zaštićenoj i nedostupnoj građi. Ono što nedostaje u Hrvatskoj, sigurno postoji u Beogradu. Tamo uz fondove Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova, posebno je zanimljivo vojno gradivo, koje se čuva u Arhivu Ministarstva oružanih snaga Republike Srbije, a koje se odnosi na Jugoslavensku armiju, odnosno Jugoslavensku narodnu armiju. Bit će osobito zanimljivo hoće li se u međuvremenu pronaći u raznim ustanovama nekadašnje savezne vlasti kakav fond povezan uz Odjeljenje za zaštitu naroda (Oznu), odnosno Upravu državne bezbjednosti (Udbu).

Ivica Marijačić


drustvojasenovac.wordpress.com

Puštanje na slobodu iz Jasenovca i drugih radnih logora povodom 10. travnja

gradnja-nasipa-i-odteretnog-kanala.jpg (25,7kb)

Iz logora Jasenovca i Stare Gradiške izlazilo se i povodom 10. travnja, dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Prvom amnestijom od 10. travnja 1944. bilo je obuhvaćeno 299 zatočenika.

Povodom 10. travnja 1945., prije točno 70 godina, iz Jasenovca, Stare Gradiške i Lepoglave (gdje se logor osniva u jesen 1944.), pušteno je 456 zatočenika. Odluku o njihovu izlasku na slobodu potpisao je Erih Lisak, ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost.

To puštanje obilježeno je komentarom u listu Hrvatski narod od 10. travnja, na stranici br. 6, u kojem je uz ostalo pisalo: „Nekoliko stotina političkih zatvorenika pušteno je iz radnih i sabirnih logora. Neki su već prošlih dana stigli svojim kućama. Progovorio je duh praštanja. Ponovo su pomilovani oni koje sve države zbog svog opstanka nemilosrdno progone. U sadašnjoj su borbi osjećaji napeti i gleda se s najdubljim ogorčenjem na svakoga tko otežava ovu borbu i pokušava osujetiti njezin uspjeh.“

Prema arhivskim dokumentima, putem raznih amnestija i pomilovanja u posljednjih 15 ratnih mjeseci, pušteno je kući najmanje 1640 logoraša.

Poslije rata nije objavljeno gotovo ni jedno svjedočenje zatočenika iz tih, puštenih skupina.


drustvojasenovac.wordpress.com

Selidba zatočenika u Njemačku u drugoj polovici veljače

U drugoj polovici veljače 1945. godine, prije ravno 70 godina, započelo je preseljenje zatočenika jasenovačkog logora u logore u Trećem Reichu, pretežno u Austriju. Transporti s nekoliko stotina zatočenika odlazili su od 15. do 21. veljače. U jednom takvom bio je i tada mladi partizan Bogdan Petković, zarobljen u ožujku 1944. u bici s Nijemcima kod Oborova. Njemačka vojska ga je predala vlastima NDH. Nakon istrage prebačen je u Jasenovac. Petkoviću je 2008. izašla knjiga „135 dana u logoru Jasenovac“, u kojoj opisuje i selidbu u Njemačku.

Prema njegovu svjedočenju, zatočenici su još oko Nove godine bili fotografirani za putne dokumente. Petković je u knjizi objavio fotografiju suzatvorenika Josipa Hercega, uhićenog u Koprivnici jer je bio aktivni član SKOJ-a.

Herceg je Hrvatskom državnom arhivu prije nekoliko godina ustupio ugovor o radu koji im je uručen prije odlaska u Njemačku. U ugovoru je navedena adresa boravka, vrsta smještaja i plaća (0,63 marke po satu). Po pravima su bili izjednačeni s njemačkim radnicima, a imali su i dodatni neradni blagdan, na 10. travnja.

Prije odlaska ovih transporta, obavljena je još jedna inspekcija jasenovačkog logora.

Izaslanstvo je vodio ministar unutarnjih poslova Mate Frković. U pratnji su bili filmski i foto snimatelji, zabilježivši obilazak električne centrale i drugih logorskih pogona i radionica. Herceg kaže da je u njegovu transportu bilo oko 600 zatočenika. Šime Orlić otputovao je iz Jasenovca 17. veljače, a Jakob Presečan i Dragutin Šikić 18. veljače. Šikić kaže da je u transportu bilo nekoliko stotina ljudi, a odvezeni su u logor Strasshof u blizini Linza. Tu je kasnije stigla američka vojska i pustila ih iz logora (ZKRZ-Zh, kutija 211). Mato Duvnjak tvrdi da je 20. veljače u Njemačku iz Jasenovca otpremljen s još 650 zatočenika.

Nije lako procijeniti koliko je tada ukupno zatočenika odvezeno iz Jasenovca. Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina pa sve do 2000. Čedomil Huber kaže da je u logoru nakon toga preostalo još sasvim malo zatočenika (Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, str. 69.)

Mnogi od preseljenih preživjeli su rat, jer su ih u Austriji, odnosno, Njemačkoj, oslobodili američki vojnici ili Crvena armija. Mnoge njihove izjave mogu se pronaći u arhivu Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora. Proteklih desetljeća te izjave nisu bile objavljivane.


drustvojasenovac.wordpress.com

Međunarodna komisija posjetila logor 6. veljače 1942.

Točno prije 73 godine logor u Jasenovcu posjetila je međunarodna komisija. Obilazak logora vlasti NDH organizirale su kako bi opovrgnule glasine o lošem postupanju sa zatočenicima.

Prije dolaska komisije, u logor je dopremljeno šest novih montažnih baraka njemačke proizvodnje. Bile su velike 24 puta 6 metara, kapaciteta do 200 osoba. One će do kraja postojanja logora biti glavne spavaonice zatočenika. Logoraši su ih sastavljali po izuzetno niskim temperaturama i visokom snijegu. Podignuli su i baraku za blagovaonicu te jednu u kojoj je uređena bolnica s ambulantom. Napravljena je i nova kuhinja.

Već prije je u pogon stavljena predratna pilana, a počele su se osposobljavljati i druge radionice u tvornici lanaca.

Komisija je stigla 6. veljače vlakom iz Zagreba do Novske te nastavila saonicama s konjskom zapregom do Jasenovca. Vodio ju je ravnatelj Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. U komisiji je bio i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca te predstavnici Crvenog križa. Bili su tu i novinski dopisnici iz Italije, Njemačke, Rumunjske i Mađarske, i drugi.

Osim stambenih i radnih prilika u logoru, komisiji je pokazano i na koji način redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor. Kako se o njima izdaju točne osobne liste, s opisom i fotografijom, i kako se sve to bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb.

Logoraši su za komisiju dobili trake oko ruke s oznakom nacionalne pripadnosti. Židovi – žute, Srbi – plavo-bijele i Hrvati – crveno-bijele. Velika većina nosila je žute trake.

Kad je obilazak završio, povjerenik za logore Vjekoslav Luburić bio je vrlo zadovoljan. Uslijedili su povoljni novinski i obavještajni izvještaji o stanju u logoru. Dan nakon odlaska komisije upravu logora pozvano je 13 zatočenika Srba i priopćeno im da će ići kući. Više nisu morali raditi, dobili su novu odjeću, i veće porcije hrane. U Beograd su otpremljeni vlakom 30. ožujka.


Izvještaj njemačkog novinara Hermana Pröbsta o posjetu logoru Jasenovac 6. veljače 1942.

Deutsche Zeitung im Kroatien

POSJET KONCENTRACION0M LOGORU

JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE

Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanog kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Samo pomisao na toplu peć i zveka praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu s uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba.

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

ŠTO JE DRAGI BOG STVORIO U SRDŽBI

Kad smo poslje tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojastva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moIoh, koji proždire novac i znoj.

zapadni-ulaz-s-osmatracnicom.jpg (24,2kb)

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da drži s uhićencima.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

Osobni podatcl onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluje prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko izmedju njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignutl položaj donosi i neke prednosti. Tako na pr. jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.

TOČNOST UPRAVE

Sve vlasničtvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, kojl se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

NEPOKOLEBIVA VOLJA ZA POŠTENJEM

U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čižme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tad započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u tvornicu lanaca, gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu.

kovacka-radionica-u-lancari.jpg (22,5kb)

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

proizvodnja-cigle.jpg (24,2kb)

Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika medju njima.

POGLED U SUŠIONICU

Divljenje pobudjuje sušionica, u kojoj vise butine i salame. U klaonicl nude nam razne kobasice. Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

NASTAJU OSNOVE ZA NASELJA

Graditelji i inženjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, medjutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer svi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije pokazuju nam neutješnu jednoličnost češkog stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga nek dobri udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 200 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.

STEGA ZA PROTUDRUŽTVOVNE SNAGE

Bile bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. Uostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavija uvodjenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u procesu rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti medju druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

Dr. Herman Pröbst

* Iz fotokopije izvornika prepisao ing. Ante Matić


Održana znanstvena tribina “Istina o Jasenovcu”:
Brojke su dokazano izmišljene, a popis je lažiran

U utorak (26.5.2015.) navečer u prepunoj dvorani Tribine grada Zagreba pred 300-njak posjetitelja održana je znanstvena tribina po naslovom “Istina o Jasenovcu”. Tribina je održana u organizaciji Hrvatskog kluba.

Predavači na tribini bili su dužnosnici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac: novinar i publicist Igor Vukić te poznati hrvatski povjesničar prof. Stipo Pilić. Moderator i uvodničar tribine bio je prof. Antun Abramović.

Igor Vukić, inače Srbin po nacionalnosti čiji je otac bio zatočenik logora Jasenovac, govorio je radnom logoru Jasenovac između 1941. i 1945. godine, dakle za vrijeme NDH. Vukić je na vrlo argumentirani i nepristran način iznio dokumente, svjedočanstva, izjave i analize koje neupitno upućuju na to da je radni logor Jasenovac za vrijeme NDH nije bio, niti je teoretski mogao biti, logor smrti u kojemu je navodno ubijeno između 80 tisuća i 1,5 milijuna ljudi.

Također, Vukić je iznio detaljnu analizu o tome kako se gradio mit o Jasenovcu kao logoru smrti, te na koji se način došlo do broja žrtava koji se danas iznose. Činjenice koje je iznio Vukić jasno upućuju na to da je su broje izmišljene, a popis 80 tisuća žrtava koji se trenutno nalazi u Memorijalnom centru Jasenovac je lažiran.

logor jasenovac istina o jasenovcu igor vukić stipo pilić stjepan razum Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac tribina grada zagreba

Prof. Stipo Pilić upoznao je posjetitelje tribine sa znanstvenim činjenicama koje jasno upućuju na to da je i nakon 1945., pod upravom Jugoslavenske armije, postojao logor Jasenovac u kojemu su boravili prvo hrvatski vojnici s Križnog puta, a zatim nekoliko godina kasnije i tzv. informbiroovci. Također, Pilić je iznio i dokaze koji potvrđuju da su zarobljeni hrvatski vojnici bili i masovno ubijani u Jasenovcu od strane komunista.

Prepuna dvorana Tribine grada Zagreba dokazala je žudnju hrvatskog naroda za istinom koja mu se skriva već 70 godina, a zbog čega mu se silom nameću “uteg” jasenovačke krivnje i osobina genocidnog naroda.

Sreća je za hrvatski narod što se osnovalo hrabro Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su krenuli u tešku znanstvenu bitku s duboko ukorijenjenim lažima koje i dan danas apologeti jugokomunizma kao mantre svakodnevno ponavljaju. Vrijeme je se o ovoj temi konačno počne pričati slobodno i argumentirano, bez ideološke i nacionalne pristranosti. (Sloboda.hr)


NOVI DOKAZ KRIVOTVORENOGA POPISA JASENOVAČKIH RATNIH ŽRTAVA

Ogulinski Židov Filip Schleifer, kojega su ustaše 'ubile' 1942., iskaz je dao u Zagrebu 1945. godine

Tomislav Vuković u nizanki od 20 dijelova “Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru”, koju je objavio u “Glasu Koncila” (br. 1-20/2015.), višekratno je istaknuo kako je jedan od glavnih izvora svih krivotvorina na jasenovačkom popisu ratnih žrtava onaj popis iz 1964. godine koji je sastavio Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, a koji je sastavljen radi odštetnoga zahtijeva prema Njemačkoj. U tom popisu, po naravi stvari, trebale su biti popisane sve smrtno stradale ratne žrtve s područja tadašnje države, bilo gdje da su stradali. Zaposlenici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac obilno su se koristili tim popisom, prepisujući iz njega stvarne i navodne žrtve i stavljajući ih u popis žrtava ratnoga jasenovačkoga logora.

Tako u tiskom objavljenom popisu nalazimo sljedeći zapis: “Schleifer (David) Filip, 1909.-1942. Ogulin, Ogulin, Židov. Ubijen od ustaša 1942. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64” (objavljeno u: Smreka, Jelka; Mihovilović, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 12007., str. 1487). Navedena kratica u napomeni označuje izvor: “Popis žrtava Drugoga svjetskog rata, Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, 1964.” (str. 1879.).

No u članku Mihaela Sobolewskoga “Talijanski okupator nije ustašama i nacistima dopustio holokaust”, s nadnaslovom: “Židovi Ogulina u Drugom svjetskom ratu”, objavljenom u časopisu “Novi Omanut. Prilog židovskoj povijesti i kulturi”, koji izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger” u Zagrebu (god. 22./2015. /5775./, br. 2 /127/, travanj 2015., str. 7-9), čitamo sljedeće: “Dana 28. kolovoza 1941. u Zagrebu je uhićen ogulinski Židov Filip Schleifer (Davida i Flore rođ. Mandl), rođen 1909. u Ogulinu, po zanimanju je bio privatni namještenik. Odveden je u sabiralište na Zavrtnici, a odatle 10. rujna iste godine u jasenovački logor. Bio je jedan od rijetkih logoraša koji je u tom logoru proveo sve godine njegova postojanja. Sudjelovao je u proboju logoraša 22. travnja 1945. i uspio preživjeti. Već 24. svibnja 1945. dao je pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina u Zagrebu iskaz u kojem opisuje svoje uhićenje, život u logoru i proboj iz njega” (str. 8.). Člankopisac Sobolewski za ove svoje tvrdnje navodi izvor: “Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (i dalje: HDA), fond. ZKRZ-GUZ 1312/45., k. 5” (str. 9).

Nema nikakve sumnje da se radi o jednoj te istoj osobi, imenom i prezimenom Filip Schleifer, oca Davida, rođen 1909. godine u Ogulinu. Razlika je jedino u tome što je po poimeničnom popisu žrtava jasenovačkoga ratnoga logora ubijen od strane ustaša 1942. u Jasenovcu, a po ovom članku Mihaela Sobolewskog preživio je logor i nakon rata dao iskaz o svome stradanju pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina. Kao što je Vuković ustvrdio u navedenoj nizanki, na jasenovačkom popisu ratnih žrtava nalazi se 14.000 “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. Iz tiska su poznata mnoga druga imena (npr. Milja Prodanović, Mirko Lalatović, Zaharije Ostojić, Petar Bačović, Dragiša Vasić, Pavao Đurišić itd.) koja na tom jasenovačkom popisu ne bi trebala biti, a koja se tu ipak nalaze. Filip Schleifer je sada novi dokaz krivotvorenoga popisa jasenovačkih ratnih žrtava.

Ovaj slučaj potvrđuje krivotvorenje i manipuliranje ratnim žrtvama u svim fazama njihova ustanovljivanja. Prvi i najvažniji krivotvoritelji su bile Komisije za utvrđivanje ratnih žrtava. O tome je Vuković podrobno pisao. Nakon njih, krivotvorenje nastavlja provoditi Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, da bi u tom duhu nastavili, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, zaposlenici Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. Ime Filipa Schleifera ne mogu izbrisati iz objavljene knjige. Hoće li ga izbrisati iz digitalnog popisa na njihovoj mrežnoj stranici, to ćemo vidjeti.

Stjepan Razum, predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac


Izvještaj s tribine Istina o Jasenovcu...

Tvrdimo da nitko u Jasenovcu nije ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac

Žetva na logorskoj ekonomiji

Logor u Jasenovcu desetljećima opterećuje odnose između Hrvata i Srba. U posljednje vrijeme srpski autori i političari ponovo govore o 500.000 navodno ubijenih Srba u Jasenovcu. Pridružuje im se i Spomen područje u Jasenovcu s gotovo 50.000 srpskih imena, preuzetih s popisa navodnih jugoslavenskih ratnih žrtava, sastavljenog 1964. godine.

No ozbiljnim istraživanjem povijesti Drugog svjetskog rata relativno brzo se može nedvojbeno ustanoviti da u logore Stara Gradiška i Jasenovac, od 1941. do 1945., nitko nije bio doveden, a ni ubijen samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac.

Prije svega, o tome ne postoje materijalni tragovi ni dokumenti, a niti uvjerljive izjave svjedoka. Zaključak proizlazi i iz odnosa koji je Nezavisna Država Hrvatska imala prema građanima te narodnosti i vjere. Osim zabrane uporabe ćirilice nakon osnivanja države, ostali potezi bili su izravna reakcija na djelovanje četničkog ili partizansko-komunističkog pokreta. U logore Danicu u Koprivnici i Gospić internirani su pripadnici četničkog pokreta čija je imena imala evidentirana još predratna policija (njihova udruženja su javno djelovala).

I nekoliko slučajeva skupnih strijeljanja, u kojima su žrtve bili hrvatski Srbi, u Gudovcu te na Banovini i Kordunu, predstavljalo je odmazde za napade i ubojstva koje su počinile četničke skupine.

Država isprva potiče prelazak pravoslavnih stanovnika na katoličku vjeru, no tome otpor pruža Katolička crkva na čelu s tadašnjim nadbiskupom Alojzijem Stepincem. U lipnju 1941., Nijemci započinju kampanja useljavanja Slovenaca u Hrvatsku, a od njezinih vlasti traže iseljavanje odgovarajućeg broja Srba u Srbiju. Prema planu, do kraja kolovoza iz Slovenije je trebalo stići oko 90.000 useljenika, a isto toliko trebalo je Srba biti iseljeno u Srbiju. Deportacije su započele, ali su ubrzo i završile. Njemački dužnosnici u Srbiji zaključili su da bi dolazak useljenika destabilizirao stanje u toj okupiranoj zemlji. Transporti su zaustavljeni već u rujnu. Ukupno je u Srbiju iz Hrvatske preseljeno 15.256 Srba. Preseljeno, dakle, a ne ubijeno.

Nakon izbijanja masovne pobune u lipnju i srpnju 1941., međusobni oružani sukobi postaju intenzivniji. Na područjima zahvaćenim pobunom nastaju i neregularne postrojbe za zaštitu stanovnika, tzv. divlje ustaše.

U kolovozu Vlada NDH započinje s razoružavanjem tih neregularnih formacija i njihovim djelomičnim uključivanjem u redovite postrojbe. Već to predstavlja pokušaj smirivanja stanja u zemlji. U tom sklopu izrečene su i smrtne kazne nekolicini ustaša koji su poduzimali samoinicijativne akcije protiv srpskih odmetnika i stanovnika. U jasenovački logor po njegovu osnivanju u kolovozu 1941. dolazi mala skupina Srba ranije internirana u Gospiću. Riječ je uglavnom o četničkim aktivistima. Uskoro iz Beograda dolaze izaslanici Srpskog crvenog križa na razgovor s hrvatskim vlastima o prebacivanju srpskih zatočenika u Srbiju.

U prvoj polovini 1942. još se snažnije mijenja opći odnos prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Prestaje državni pritisak za prevođenje na katoličanstvo. U Hrvatskom državnom saboru Ante Pavelić svečano izjavljuje da „nitko nema ništa protiv pravoslavlja“, a dodaje da u Hrvatskoj ne može postojati Srpska pravoslavna crkva, jer su pravoslavne crkve uglavnom autokefalne i vezane uz državu u kojoj rade. Stoga se osniva Hrvatska pravoslavna crkva, na čelu s mitropolitom Germogenom (Grigorij Ivanovič Maksimov).

U Hrvatski državni sabor imenuje se Savo Besarović, odvjetnik iz Sarajeva, kao politički predstavnik pravoslavnih stanovnika. Besarović je kasnije isti zadatak obavljao kao ministar u Vladi, sve do kraja rata 1945. Besarović i drugi dužnosnici zalagali su se za puštanje iz internacija srpskih zatočenika i u tome često uspijevali.

S četničkim skupinama u zapadnoj i sjevernoj Bosni te Lici u proljeće 1942. godine započinje sklapanje sporazuma o nenapadanju i priznavanju suvereniteta NDH. Prema sporazumima, udovice četnika koji poginu u borbi protiv partizana imat će hrvatsku mirovinu. Ranjeni četnici liječit će se u državnim bolnicama, itd. Ponovo se zapošljavaju državni službenici, činovnici i učitelji srpske narodnosti koji su ponegdje otpuštani s posla nakon osnivanja države. Osnivaju se posebne domobranske radne, logističke postrojbe (DORA pukovnije) u koje se unovačuju pravoslavni mladići. Time se na neki način priznaje njihov „prigovor savjesti“ i omogućava da ne ratuju protiv partizanskih postrojbi koje su u znatnom broju popunjene upravo Srbima. Pravoslavni domobrani često se šalju i na rad u Njemačku.

Već od početka rata u zapovjednom kadru domobranstva i oružništva sudjeluju časnici srpske narodnosti odnosno pravoslavne vjere: Mihajlo Lukić, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Oljača, Pantelija Dane Ratković i drugi. Bivši partizan Milenko Ećimović nakon zarobljavanja pridružuje se ustaškoj Crnoj legiji, itd.

Nakon bitke na Kozari, njemački su vojnici strijeljali oko 300 partizana, uglavnom Srba, zarobljenih s oružjem u rukama. Ostali zarobljenici (oko 9000 muškaraca i 23.000 žena i djece) raseljeni su kako ne bi ponovo postali jataci partizanskim skupinama. Odrasli muškarci i žene uglavnom su odvedeni su na rad u Njemačku, a oko 10.000 starijih osoba te žena i djece raspoređeno je po selima u Slavoniji. Oko 10.000 pravoslavne djece mlađe od 14 godina zbrinuto je u okviru državne akcije u dječjim domovima, prihvatilištima i udomiteljskim obiteljima. Slične akcije raseljavanja poduzimane su i na Kordunu te okolici Bjelovara i Grubišnog Polja. Kroz logore u Staroj Gradiški i Jasenovcu upravo zato u ljeto 1942. prolazi najviše srpskih zatočenika. U njihovim poslijeratnim izjavama ne spominju se masovna ubojstva u logorima. Kasnije se u logorskim popisima mogu naći samo manje srpske skupine, uglavnom zarobljenih partizana. Mnogi od njih se sami u logorima javljaju za odlazak na rad u njemačke tvornice. U nekoliko slučajeva strijeljanja i vješanja u logoru, srpski zatočenici stradavaju za osvetu, odnosno, odmazdu zbog bijega njihovih suzatvorenika.

Dakle, od 1942. godine pravoslavni stanovnici postaju punopravni građani Nezavisne Države Hrvatske. To se može pročitati i u okružnicama s uputama „o smirivanju zemlje“ koje ministarstva šalju nižim tijelima vlasti. Na Sveučilištu u Zagrebu nastavnici srpske narodnosti uglavnom su cijeli rat ostali na svojim radnim mjestima, kao i liječnici i pripadnici drugih profesija. U Hrvatskom državnom kazalištu neki redovito igraju glavne uloge (Bela Krleža, Aco Binički, Dejan Dubajić). Na fakultetima se broj studenata pravoslavne vjere još i uvećao nakon 1942. godine, jer je u Zagreb došao i stanovit broj studenata iz Bugarske.

Zanimljiv je pravosudni slučaj iz 1943. godine. Zagrepčanin, Hrvat i katolik, prijavio je svoju ženu policiji tvrdeći da stalno sluša Radio London (u to vrijeme dosta teška optužba), a i inače loše govori o državi jer je rođena u Srbiji. Istraga je međutim utvrdila da je taj čovjek već dugo živio u lošim odnosima sa ženom. Želio je se riješiti na ovaj način. Zagrebački sud ga je, zbog lažne prijave, kaznio s dvije godine zatvora!

ND Hrvatska je financirala izdavanje časopisa Pravoslavlje, davala je plaće svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, popravljala srušene i oštećene crkve. Metropolit je pozivan na državne svečanosti, a često mu je počast odavala i postrojba vojske. Zagrebačkim ulicama su u vrijeme crkvenih blagdana prolazile pravoslavne procesije. Takvo što se nije ponovilo u idućih 70 godina. Srpska naselja zahvaćena partizanskom pobunom bila su, osobito prema kraju rata, izvan dohvata hrvatskih vlasti. Na Banovini su srpski stanovnici ponegdje osnivali samozaštitne odrede koji su se suprotstavljali i državnim vlastima i partizanima. Ponegdje u Slavoniji uspostavljale su se neformalne veze sa srpskim selima i dogovarala međusobna lojalnost, odnosno, nenapadanje. Zbog toga su ta sela bila izložena i napadima partizana, koji su ubijali uglednije stanovnike i seoske knezove, kako bi ostale seljane potaknuli da im se pridruže. Čak da su to i htjele, ustaške vlasti, posebice u drugoj polovini rata, nisu mogle ni fizički ni logistički organizirati dovođenje u logor tolike mase pravoslavnog naroda, kako to tvrde pojedini autori u Srbiji i zaposlenici Spomen područja u Jasenovcu.

Zbog svega navedenog, posve su nelogične i neživotne tvrdnje da bi vlast ND Hrvatske odvodila Srbe-pravoslavce u jasenovački logor i zapovijedala da budu ubijeni, samo zbog njihove nacionalnosti i vjere.
Da su zapadni saveznici prihvatili predaju hrvatske vojske i da 1945. godine nije uvedena komunistička diktatura, vrlo vjerojatno bi kolektivno prava srpsko-pravoslavne nacionalne zajednice bila i dalje povećavana.

Igor Vukić


Zagreb, 12.6.2015.

Sotonske laži o Jasenovcu kao u doba najcrneg srbokomunističkog mraka...

VELIKA PRIJEVARA JUSP-a JASENOVAC

Laži i kloniranja u službi stare antihrvatske rabote

Istraživači okupljeni u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, poznavajući logorski sustav i život u ratnom sabirnom i radnom logoru Jasenovac, znaju da je popis jasenovačkih ratnih žrtava činjenično neutemeljen i lažan. Iznoseći u javnost pojedina imena koja nikako ne spadaju u taj popis to su dostatno pokazali. No, popis i dalje stoji.

Doduše, početkom mjeseca travnja bio je onemogućen pristup, ali nakon nešto manje od mjesec dana popis je opet dostupan javnosti. Onemogućavanje pristupa bilo je protumačeno kao pozitivna reakcija zaposlenika JUSP-a Jasenovac na novinsku nizanku Tomislava Vukovića u “Glasu Koncila”, u kojoj je iznio podatak o 14 tisuća “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. No, nakon omogućavanja ponovnog pristupa popisu, nije uočeno da bi se na njemu dogodile kakve promjene, sve do 1. lipnja navečer. I dalje se sastojao od 2095 mrežnih stranica, s 40 popisanih imena na svakoj stranici, osim na posljednjoj, na kojoj je popisano sedam osoba. Dakle, i dalje popis ima 83.767 popisanih osoba kao ratne krvne žrtve jasenovačkoga logora.

Kako je moguće da se na tom popisu, koji je financiran državnim novcem Republike Hrvatske, dakle svih nas poreznih obveznika, nalazi 14 tisuća “kloniranih žrtava”? Može li se u tu činjenicu uvjeriti svaki korisnik omrežja? Je li se to “kloniranje” dogodilo nekim nespretnim računalnim potezom ili je to plod nečije namjere? Je li je to poznato ravnateljici i zaposlenicima Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac? Je li se to “kloniranje” dogodilo s njihovim znanjem ili ne? Imaju li oni odgovornosti u tome? Kad je riječ o odgovornosti, treba znati da se ne radi o neznatnoj stvari. Radi se o 14.000 navodnih žrtava kojima se obterećuje vlast ND Hrvatske, a posredno i cijeli hrvatski narod. Ako je netko namjerno proizveo tih 14.000 žrtava, a one u stvarnosti ne postoje, radi se o klevetanju hrvatskoga naroda, za što bi trebalo snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost.

S ovim se pitanjima suočavam već duže vremena. Tek sam prije nekoliko dana našao odgovor na njih. Želim ga priobćiti cijeloj hrvatskoj javnosti. Usredotočujući se na 443 osobe s prezimenom Bogdan, a zatim i na 141 osobu s prezimenom Božić spoznao sam veliku krivotvorinu, odnosno tri velike prijevare koje nam nude radnici JUSP-a Jasenovac. Namjerno upotrebljavam riječ osobe, a ne žrtve, jer kao što dokazujem ovim člankom, ne radi se o jasenovačkim žrtvama, već o nekim osobama, koje možda jesu žrtve, a možda nisu, koje su možda bile u Jasenovcu, a možda nisu, od kojih su neke možda završile život u Jasenovcu, a najveći broj zasigurno nije.

Presnimio sam stari popis pa mi je lako usporediti

Baveći se posljednjih godina intenzivnije pitanjem Jasenovca u našoj hrvatskoj povijesti i sadašnjosti češće sam navraćao na digitalni popis jasenovačkih ratnih žrtava na mrežnom sjedištu JUSP-a Jasenovac (www.jusp-jasenovac.hr). Taj popis predstavlja obogaćeno izdanje takvoga popisa koji je tiskom objavljen 2007. godine (SMREKA, Jelka; MIHOVILOVIĆ, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 2007., 1888 stranica). U tom su popisu, dakle, do 31. kolovoza 2007. popisane 72.193 umorene žrtve (str. 9). Na kraju uvodnoga teksta priređivači su napisali kako će se nastaviti rad na izradi tog popisa, jer smatramo da je svako ime, svaka osoba koju otmemo zaboravu, garancija da se zlo koje se zbivalo u 1337 dana pakla ustaških logora Jasenovac nikada i više nigdje ne ponovi (str. 40). Neposredno prije toga priređivači pozivaju: Upravo zato što je [popis] javan, izložen je kritici i sudu, stoga ponovno pozivamo javnost, rodbinu i prijatelje žrtava ustaških logora Jasenovac da nam se obrate s eventualnim primjedbama i dopunama kako bi Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac zajedničkim trudom učinili što točnijim i potpunijim (str. 40). Taj poziv zvuči lijepo, ali je neiskren. S njime se želi samo skriti kriminalno umnažanje nepostojećih žrtava, što se dogodilo u digitalnom obliku toga popisa.

Kako bih lakše proučavao digitalni popis, koji se sada razlikuje od tiskanoga za više od 10 tisuća žrtava, počeo sam ga 16. svibnja presnimavati na vlastito računalo. Nekome može izgledati nevažan ovaj nadnevak, kao i drugi nadnevci u ovom članku, ali ih je potrebno navesti, jer se digitalni jasenovački popis gotovo svakodnevno mijenja.

Za razliku od tiskanoga popisa, u kojem su sve osobe poredane abecednim redom po prezimenu i po imenu, digitalni popis bio je do 1. lipnja abecedno poredan samo po prezimenima, dok su imena unutar pojedinog prezimena bila razbacana nasumce. To nije bila posljedica neznanja ili nevještine upravitelja (administratora) tog mrežnog sjedišta, već namjerno odabrana mogućnost kako bi se njome zametnuo trag “kloniranim žrtvama”. Druga stvar koju je važno istaknuti u svezi s popisom, bilo tiskanim, bilo digitalnim, jest ta da uz pojedine osobe nije naveden njihov redni broj, a u digitalnom obliku nije vidljiv ni prepoznavajući broj upisa. Zbog tih dvaju obilježja – razbacanost imena i nedostatak bilo kakve brojčane oznake – popis od sadašnjih 83.767 osoba podložan je velikim manipulacijama, što se trajno i događa.

Digitalni popis sastoji se od 2095 stranica, a na svakoj stranici nalazi se popisano 40 osoba, osim na posljednjoj stranici, na kojoj je popisano samo sedam osoba. Dakle, na cijelom se popisu nalazi 83.767 popisanih osoba (2094x40=83.760 + 7=83.767). U ožujku 2013., kao što je navedeno na samoj mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, bilo je popisano 83.145 žrtava. Dakle, u dvije godine popis je narastao za 622 žrtve.

Koje su to nove žrtve? Nema novih žrtava, jer broj od 72 ili 83 tisuće prema svim dosadašnjim saznanjima daleko nadmašuje stvarni broj jasenovačkoga ratnoga logora, pa se kod unosa svih “novih žrtava” radi o “kloniranju” već postojećih popisanih osoba. Kako je to moguće? To je učinjeno uz pomoć proizvođača računalnoga programa u kojem su žrtve popisane, a zasigurno po uputama radnika JUSP-a Jasenovac.

Dakle, popis se sastoji od 2095 stranica. To je veliki broj stranica, a još veći broj popisanih osoba! Tko će ih provjeravati, mislili su, valjda, sastavljači popisa. A provjera nije jednostavna! Na računalnom sučelju popis počinje s Džemalom Abadžićem (na prvoj stranici), a završava s Terezijom Žužić (na 2095. stranici). Na vrhu svake od tih stranica postoje polja za pretragu, tako da se upiše prezime, ime, općina rođenja, mjesto rođenja ili godina rođenja, ili samo jedan od tih podataka. Naravno, da će svatko rado koristiti tu tražilicu. Ako se upiše prezime i ime neke osobe koja na popisu postoji, rezultat pretrage bit će upravo ta osoba. Ako se upiše samo prezime, rezultat pretrage bit će sve osobe s dotičnim prezimenom. Većina se ljudi zadovoljava s tom ponudom i dobivenim rezultatima.

No, iza te tražilice krije se prva velika prijevara. Ako postoji više osoba s podpuno istim podatcima (a to je slučaj kod “kloniranih” osoba), rezultat pretrage bit će samo jedna osoba s dotičnim podatcima. Uzmimo primjer. U tiskanom poimeničnom popisu nalazimo sljedeću osobu: Bogdan (Mato) Sofa, 1911.-1941., Veliko Trojstvo, Bjelovar, Romkinja. Ubijena od ustaša 1941. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64 (str. 227).

Kad u tražilicu upišemo, pod prezime: Bogdan, a pod ime: Sofa, dobit ćemo istovjetne podatke kao i u tiskanom popisu, i to samo jednom.

Ako nastavimo znatiželjno tražiti izvornu stranicu na kojoj se nalazi Sofa Bogdan, odnosno na kojoj se nalaze svi ti Bogdani, to je moguće učiniti “pješice”, odnosno listati stranicu po stranicu, ili nasumce upisujući broj stranice, pa na što naiđemo – naiđemo. Tražeći Bogdane malo naprijed, malo nazad, ustanovio sam da se nalaze popisani na 12 stranica (164.-175.). Tu nalazimo popisano sveukupno 443 osobe s prezimenom Bogdan. Do 1. lipnja imena nisu bila složena abecedno, već su bila razbacana nasumce. Među njima smo do tog dana mogli naći sveukupno sedam istovjetnih upisa Sofe Bogdan (na str. 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171), kao i mnoge druge umnožene osobe.

Dakle, prva velika prijevara sastavljača digitalnoga jasenovačkoga popisa i radnika JUSP-a Jasenovac koji na tom popisu rade, kao i ravnateljice Nataše Jovičić, pod čijim se ravnateljstvom takav popis sastavlja, sastoji se u tome što pretraga daje jedan rezultat, a stvarno stanje na izvornim stranicama je drugo.

Druga velika prijevara odgovornih osoba jest zamisao i ostvarenje umnožavanja jednih te istih osoba, o čemu je pisao Tomislav Vuković, pa je ustanovio, kao što je već navedeno, da se na tom popisu nalazi 14 tisuća “kloniranih” žrtava. Radnici JUSP-a Jasenovac su ili dobili nalog od nekog nastranog autoriteta ili su si sami postavili za cilj da upišu što više jasenovačkih žrtava, bez obzira na njihov stvarni broj. U tom prljavom poslu nije im predstavljalo nikakvu poteškoću ni umnožavati jedne te iste osobe. Da su to činili svjesno, svjedoči način rada računalnoga programa koji je imena razbacivao nasumce, a preko tražilice je nudio samo jedan upis jedne osobe, premda se u popisu nalazila više puta upisana. Sve ovo o čemu pišem, vrijedilo je do 1. lipnja. Naime, tijekom toga dana sve je na digitalnom jasenovačkom popisu izgledalo tako. O tome sam upoznao svoje suradnike na poslu, koji se tome nisu mogli načuditi, kao ni ja osobno. No, sutradan dolazi na posao jedna suradnica, koja je svoju spoznaju navečer 1. lipnja htjela podijeliti sa svojim suprugom, te mi kaže da na popisu više nema umnožene Sofe Bogdan, već je upisana samo jednom. Isto tako, imena više nisu razbacana nasumce, već su uredno složena abecednim redom. Pristupih odmah provjeri i ustanovio sam da je upravo tako kako mi je suradnica ispričala. Što se dogodilo?

Na popisu 167 stvarnih osoba Bogdan pojavljuje se 443 puta

Tu dolazimo do treće velike prijevare. Naime, Vukovićevo javno obznanjivanje krivotvorenoga popisa s 14 tisuća umnoženih žrtava, dovela je radnike i ravnateljicu JUSP-a Jasenovac u neugodan položaj iz kojeg su se nastojali izvući. Nisu priznali pogrešku, a još manje očitu prijevaru. Jednu prijevaru zamijenili su drugom. No, u laži su kratke noge, kaže narodna poslovica. Tako su i radnici JUSP-a Jasenovac uhvaćeni u laži.

Zahvaljujući činjenici da sam 16. svibnja presnimio više desetaka stranica jasenovačkoga popisa, pa i onaj dio koji sadrži osobe s prezimenom Bogdan, sada sam taj “stari” popis mogao usporediti s novim popisom od 2. lipnja. Prva provjera bila je ustanoviti broj popisanih osoba. Stari popis – 443 osobe, novi popis – 443 osobe. Kako je to moguće, kad je stari popis smanjen, barem za šest umnoženih upisa Sofe Bogdan. Nije preostalo drugo nego usporediti svaki upis iz staroga popisa, bez abecednoga reda imena, s novim popisom na kojem su imena složena abecednim redom. Ustanovio sam, kao što je priloženo. Na starom popisu od 443 upisa, radilo se samo o 167 različitih osoba, a 276 upisa je “klonirano” ili umnoženo.

No, kako je riješen problem s novim popisom. Premda su “klonirani” upisi izbačeni iz popisa, on i dalje sadrži 443 osobe s prezimenom Bogdan. Umjesto izbačenih “kloniranih” osoba, u popis su bez ikakvih skrupula uvrstili nove, preuzevši ih iz Popisa žrtava Drugoga svjetskoga rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, sastavljenoga radi odštetnoga zahtjeva upućenog Njemačkoj. Kod većeg broja tih novih osoba ustanovio sam da se u napomeni pozivaju upravo na taj popis Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije. Da su to stvarno jasenovačke žrtve, one bi se na tom popisu našle na početku njegova stvaranja, jer je taj popis Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije osnovni predložak s kojim su radnici JUSP-a Jasenovac započeli sastavljanje popisa, a ne bi se na njemu našli tek ovih proteklih dana, kad je s njihovim imenima potrebno zamijeniti razodkrivene “klonirane žrtve”.

Jesu li radnici JUSP-a Jasenovac uspjeli proteklih tjedana ili mjeseci zamijeniti sve “klonirane žrtve”, nije moguće reći bez cjelovite provjere popisa. No, predpostavljam da su to ipak učinili, jer je popis sada uređen podpuno po abecednom redu i nije moguće skriti “klonove”. Prigovor koji se mogao dosada pročitati i čuti u javnosti da jasenovački popis ima 14 tisuća “kloniranih žrtava”, sada više ne stoji, jer su oni izbačeni iz popisa. No, nitko razuman nije mogao ni sanjati da bi te izbačene “klonove” jednostavno zamijenili mnoštvom drugih osoba, koje zasigurno nemaju nikakve veze s ratnim Jasenovcem. To nisam mogao vjerovati ni ja osobno. Dva mi je dana bilo potrebno da prihvatim tu mogućnost prijevare kao dogođenu. Uspoređivao sam na sve moguće načine popisane Bogdane iz svibnja i popisane Bogdane iz lipnja. Sve usporedbe i sve računice govore upravo tako kako je opisano.

Kako bih bio siguran da nisam negdje pogriješio, da mi možda računalo nastrano radi, da sam možda nešto previdio ili slično, istu usporedbu starog i novog popisa učinio sam kod osoba s prezimenom Božić, kojih ima sveukupno 141. I kod tih je osoba uočljiva prijevara, razmjerno manja, jer se radi o manjem broju osoba. Među njima sam pronašao 36 “kloniranih žrtava” koje su sada zamijenjene s 36 novih osoba, također preuzetih iz popisa iz 1964. godine.

Poštovani čitatelji, nažalost, ne mogu sve ovo provjeriti na svojim računalima, osim ako je netko predhodno presnimio cijeli ili barem dio digitalnoga popisa. No, nema nikakve sumnje da se prijevara s jasenovačkim popisom dogodila i događat će se dokle god će JUSP Jasenovac ustrajati na svom antihrvatskom djelovanju.

Kad su pojedinci dosada upozoravali da se na jasenovačkom popisu nalazi neka osoba koja na njemu nikako ne smije biti, tada smo mogli vjerovati da je takva osoba na taj popis došla zabunom ili nekom pogreškom. Nakon ove spoznaje o svjesnom i namjernom laganju, namještanju i krivotvorenju, sasvim je jasno da se kod popisa ne radi o slučajnim pogreškama, već o zloj namjeri njihovih sastavljača.

Laž koju svi financiramo

Sve ovo što sam iznio jest zapravo banalno, a toliko nevjerojatno odkriće. Banalno je jer svaki korisnik omrežja mogao je i može provjeriti taj jasenovački popis, podrobno ga iščitavajući. A odkriće je opet toliko nevjerojatno, jer tko bi se pošten nadao da će jedna javna ustanova, financirana javnim novcem svih nas državljana Republike Hrvatske, kao što je JUSP Jasenovac, krivotvoriti svoj glavni proizvod kojim nastupa pred javnošću, i to krivotvoriti na tako bezočan način da je gotovo nevjerojatno.

Radnici JUSP-a Jasenovac, tj. sastavljači tog popisa, a osobito ravnateljica Nataša Jovičić, pod čijim je ravnateljstvom taj krivotvoreni računalni popis sastavljen, trebali bi snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost. Ravnateljica Nataša Jovičić sa svojim radnicima učinila je prema Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu nečasno djelo. Je li je to i kazneno djelo, trebale bi odlučiti mjerodavne vlasti, a osobito Državno odvjetništvo. U svakom slučaju, Nataša Jovičić s takvom nečasnom i kriminalnom radnjom ne bi smjela biti savjetnica Predsjednice Republike Hrvatske.

Kad smo ustanovili krivotvorenost poimeničnoga popisa, isprazno zvuči početno navedeni poziv za izradom što točnijeg i podpunijeg popisa. Očito je da namjera sastavljača nije točan i podpun popis, već stvaranje što većega popisa – nije važno što je lažan i krivotvoren, ali u duhu velikosrbske imperijalističke politike, koja se ne miri s postojanjem samostalne Republike Hrvatske. Višedesetljetna velikosrbska histerija oko Jasenovca uljuljala je velikosrbe i hrvatske Jugoslavene u pomisli da će preko laži o Jasenovcu vladati nad Hrvatima. Takvoj velikosrbskoj imperijalističkoj politici služe, nažalost, i današnji radnici JUSP-a Jasenovac s ravnateljicom Natašom Jovičić na čelu.

Stjepan Razum, predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac

Prilog osnovnom članku:

Dio abecednog popisa osoba s prezimenom Bogdan koji se nalaze na jasenovačkom popisu žrtava. Jasenovački popis ne sadrži redni broj pojedine osobe, pa je za potrebu ovog prikaza ispred svake osobe stavljen unutar uglatih zagrada njezin redni broj. Do 1. lipnja te su osobe bile jedine na jasenovačkom popisu koje su činile zbroj od 443 osobe s prezimenom Bogdan. Nisu bile poredane abecednim redom već razbacane po svih 11 stranica tog popisa (164-175). Na kojem su se mjestu nalazile i koliko je puta koja osoba popisana pokazuju brojke na kraju pojedinoga redka također unutar uglatih zagrada. Dok se one brojke ispred imena odnose na obnovljeni popis (vidljiv od 2. lipnja), dotle se brojke na kraju zapisa odnose na popis kakav je postojao do 1. lipnja. On nije više provjerljiv, ali je prije promjene skinut s omrežja i otisnut na papiru, pa je dostupan kod člankopisca. Uz ime donosi se mjesto i godina rođenja, te godina smrti, dok je mjesto smrti – Jasenovac, izostavljeno, jer je istovjetno kod svih upisa.


dragovoljac.com, 7.7.2015.

STJEPAN RAZUM: DOKAZALI SMO DA JE JASENOVAC OTROVNA I SRAMOTNA LAŽ

Vladimir Matijanić objavio je u Slobodnoj Dalmaciji obširan članak pod naslovom “Jasenovac i navika stara: negacija holokausta” (71./2015., br. 23141, nedjelja, 21.VI.2015., str. 24-25). Glavni predmet članka je rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, te javni nastupi članova tog Društva, tj. Stipe Pilića, Igora Vukića i mene Stjepana Razuma.

U članku se na pokvareni način pokušava dovesti rad ovoga Društva u svezu s podmetanjem svastike na poljudskom travnjaku u Splitu, a ujedno je neizravan odgovor na moj članak u Hrvatskom tjedniku (br. 559), u kojem sam odkrio veliku prijevaru radnika JUSP-a Jasenovac s jasenovačkim popisom žrtava.

Premda mnogi stavci u tom članku ne zavrjeđuju nikakav osvrt, dao sam si ipak truda temeljito ga izčitati i pružiti javnosti njegovu raščlambu i vrjednovanje, kako hrvatska javnost ne bi ostala zbunjena ili neobaviještena.

Već na samom početku upada u oči kako člankopisac Vladimir Matijanić o ozbiljnim pitanjima piše na sarkastičan i pamfletistički način da bi tako privukao čitateljstvo na svoju navijačku stranu. Već sam naslov to dokazuje. Prvi dio “Jasenovac i navika stara” aludira na Staru Gradišku ili na pjesmu o Jasenovcu i Staroj Gradiški, koja je udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja. Drugi dio naslova, “negacija holokausta” je laž i podvala hrvatskim povjesničarima i istražiteljima radnoga i sabirnog logora Jasenovca, koji nigdje i nikada u svojim radovima i javnim nastupima nisu negirali holokaust, nego su dapače isticali kako je titovska partizanska vojska učinila genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom. Možda člankopisac Matijanić misli da je riječ holokaust pričuvana samo za jedan narod i da se u povijesti dogodio samo jedan holokaust? Neka se malo bolje potrudi proučiti povijest XX. stoljeća.

Nakaradna logika novinara 'Slobodne Dalmacije'

U nadnaslovu člankopisac se služi riječima iz vjerničkoga izričaja: “Večer prije ukazanja kukastog križa…”. To je očita podvala i podmetanje sudionicima skupa, koji se održao u dvorani Nadbiskupskoga sjemeništa u Splitu, uzročno-posljedične povezanosti s crtanjem svastike na poljudskom travnjaku. Naravno, da za to nema nikakvih dokaza, što nije ni važno, jer njemu ne trebaju dokazi. Njemu je važno obtužiti zajedno s vladajućom političkom elitom. A činjenica da ni nakon dva tjedna od crtanja svastike nema rezultata policijske istrage, ne znači mu ništa. U vrlo suženoj mogućnosti crtanja svastike na nogometnom travnjaku, na koji samo mali i točno određeni broj ljudi može nogom stupiti, nije teško pronaći izvršitelja tog provokativnog čina. Ako to policija pod dirigentskom palicom ministra Ranka Ostojića ne uspijeva učiniti, vrlo je logično zaključiti da policija namjerno ne želi odkriti počinitelja ili ga čak krije od javnosti. Logični je zaključak da je poljudska svastika djelo vladajuće političke elite, koja je inače poznata kao nenarodna i čak protunarodna vlast. Crtanje svastike u podpunosti se uklapa u njihovo političko i subverzivno djelovanje. To je zapravo samo nastavak nekadašnjega i današnjega udbaškoga djelovanja u svrhu očuvanja političke moći i vlastitoga tvarnoga blagostanja pa i na račun štetočinskog djelovanja prema vlastitoj državi. Dokle god predsjednik Vlade Zoran Milanović, kao čovjek koji je na vrhu političke piramide ne poduzme potrebne korake da se pronađe počinitelj i nalogodavac poljudske svastike, možemo biti sigurni da je upravo on izravno ili neizravno nalogodavac toga ružnoga čina i provokacije. Člankopisac tako ne zaključuje, jer on pripada onom dijelu hrvatskoga naroda kojemu je Republika Hrvatska, kako se može iz cijeloga članka zaključiti, samo nužno zlo.

Za člankopisca je držanje tribine u Splitu u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt o jasenovačkom mitu u metaforičkom smislu gnojenje splitskog travnjaka na kojem se pojavila svastika. Lijepo je koristiti metaforiku i slike, ali one nemaju veze sa stvarnošću i s povjesničkom znanošću, već s lijepom književnošću. Prema člankopiscu u hrvatskom se društvu ne bi trebalo govoriti o jasenovačkom mitu, jer u hrvatskom društvu ima i drugih poteškoća. On bi valjda htio određivati tko će se čime baviti i što će izučavati. Možda je člankopisac Matijanić sveznadar, ali svaki razuman čovjek znade da se današnji znanstvenici ne mogu baviti svime, već samo jednim ili drugim područjem proučavanja. Mnoštvo znanstvenika pokrit će svako područje života.

Matijaniću je čudno kad netko danas tvrdi da nema dokaza masovnoga ubojstva u Jasenovcu do 1945. godine. Zašto je to nekome čudno, kad se sva sudska, forenzička i znanstvena praksa temelji upravo na dokazima. Zašto je Matijaniću normalno nešto tvrditi što ne može podkrijepiti dokazima, a nenoramalno mu je kad netko za svoje ili tuđe tvrdnje podastire ili traži dokaze? Tu nije nešto u redu u osnovnoj logici.

Što znači Matijanićevo podmetanje “rehabilitacije ustaškog režima” Katoličkoj crkvi, Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, Hrvatskoj udruzi Benedikt i predavačima Igoru Vukiću i Stipi Piliću? Zašto on misli da netko danas želi rehabilitirati ustaše? Ako uzmemo riječ rehabilitacija u doslovnom značenju, onda je riječ o osposobljavanju. Tko i zašto bi želio danas osposobiti ustaše, kad mi imamo danas hrvatske branitelje koji su nam osigurali slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Nikome tko prihvaća Republiku Hrvatsku svojom domovinom nije potrebno vraćati se u prošlost u smislu osposobljavanja ili rehabilitiranja ustaša da bi nam oni stvorili državu, kad državu već imamo. No, oni koji ne mogu nikako prihvatiti slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku imaju potrebu vraćati se u prošlost, u kojoj ta naša država, tada pod imenom Nezavisna Država Hrvatska nije uspjela obstati, pa nam vraćanjem u prošlost žele poručiti da ni sadašnja Republika Hrvatska ne će uspjeti. Tako nam jugonostalgičari, jugofili, komunisti, antifašisti i titoisti neprestano bacaju kost ustaštva, kost fašizma i njegovog brata antifašizma, kako bi se hrvatska javnost zabavljala, a oni će iza zavjese raditi na stvarnom rušenju Republike Hrvatske. Je li i člankopisac Matijanić spada u tu skupinu rušitelja Republike Hrvatske, ili je samo naivan pa ne zna o čemu piše?

Jasenovačkome otrovu laži potreban lijek istine

Uključujući u svoj članak i mene, Stjepana Razuma, člankopisac Matijanić u doslovnom smislu “melje” o nekom prebrojavanju jasenovačkih mučenika, što nema ni glave ni repa. Podmeće neku “nacionalnu matematiku” koju je stavio (on ili urednik) i u nadnaslov svoga članka. Ako je netko žrtva, i to stvarno žrtva, tada nema nikakve veze nacionalna pripadnost, već treba gledati samo uzvišenost žrtve. Pripadam Katoličkoj crkvi koja u svom popisu mučenika (martirologiju) ima mučenike iz svih naroda i ne pada mi na pamet, kao i nikome u Katoličkoj crkvi dijeliti ih ili vrjednovati po nekoj nacionalnoj pripadnosti. Oni su jednostavno mučenici. Matijanićev tekst je očigledno plod projekcije njegove nutrine, pa kad nešto piše o drugome, piše zapravo o sebi. Jasno je da je on taj koji prebrojava i koji negira, samo ne želi otvoreno reći što prebrojava i što negira.

Člankopiscu je zazorno i samo postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. To je nevladina udruga koja je upisana u Registar udruga Republike Hrvatske, te djeluje entuzijazmom i troškom svojih članova. Ona je u podpunom smislu nevladina udruga, jer ne siše proračunski novac kao što to čine mnoge nazovi-nevladine udruge, koje to uobće nisu. Članovi te udruge su za člankopisca “nebitni bukači” koji se pretvaraju u “ozbiljne revizioniste”. Ako su oni nebitni bukači, čudi me da im je člankopisac posvetio cijele dvije stranice svojih novina. Kao da je novinski prostor danas besplatan, ili te novine nemaju dovoljno ozbiljnih novinara koji bi pisali o bitnim stvarima?!? No, slažem se s time da smo mi u Društvu ozbiljni revizionisti. Nismo šarlatani, nismo šaljivđije, nismo površni. Bavimo se ozbiljnim istraživanjem i bacamo novo svjetlo u crno-bijeli svijet naše nedavne prošlosti. Ne bježimo od toga da smo revizionisti u najboljem smislu te riječi. Naravno da to mnogima smeta, jer ih uznemirujemo u njihovim nezasluženim i na zločinu stečenim povlaštenim položajima. Baš kao što lopovi u poduzećima i državnim ustanovama ne vole revizore, koji istražuju njihovo ispravno ili neispravno novčano poslovanje, tako ni uništavatelji države Hrvatske ne vole revizioniste koji ih razotkrivaju u njihovim protunarodnim poslovima.

Nakon što je u prvom dijelu svoga obširnoga članka obezvrijedio rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i njegove članove, pripisujući im ono što je istaknuo u naslovu, te ih podpuno pogrješno povezao s pojedinim ustanovama Katoličke crkve, jer s Crkvom i njezinim pojedinim ustanovama nemaju nikakav sporazum, niti nastupaju u njezino ime, već rade podpuno autonomno kao nevladina udruga, nadobudni člankopisac Matijanić prihvatio se navođenja pojedinih autoriteta, kako onih već pokojnih, tako i živućih, čijim riječima dokazuje kako je Jasenovac bila “velika hrvatska rana”. Navodeći Vinka Nikolića, jednog od najznamenitijih Hrvata XX. stoljeća i najzaslužnijega za obstanak hrvatskoga duha među raštrkanima Hrvatima diljem kugle zemaljske, u tako ružnom svjetlu u kojem ga opisuje, govori samo to da je on čista suprotnost Vinku Nikoliću; dok je Nikolić dokazani hrvatski Hrvat, Matijanić ne može biti drugo doli jugoslavenski Hrvat (ako se uobće priznaje Hrvatom!). U našem demokratskom društvu legitimno je biti i jedno i drugo, a nadam se da jugoslavenski Hrvati ne će u svojoj sve očitijoj agresiji zabraniti postojanje hrvatskih Hrvata.

Inače, slažem se da je Jasenovac velika hrvatska rana. Samo se pitam: kako ju izliječiti i ozdraviti? To sigurno ne ćemo postići unoseći u nju otrov laži, već lijek istine. Ako člankopisac Matijanić misli da mi dosada već imamo istinu o logoru Jasenovac, ili je veliki neznalica, ili naivan čovjek, ili nešto treće, što je najvjerojatnije, a to je da je glasnogovornik onih kojima laž o Jasenovcu odgovara. Drugim riječima, širitelj je laži. Kad se radi o teškim lažima koje imaju posljedice, ne samo za jednog ili drugog čovjeka, već za cijeli hrvatski narod, onda je to i kazneno djelo.

Od živućih “autoriteta” člankopisac se poziva na dr. Ivu Banca, Slavka Goldsteina, dr. Tvrtka Jakovinu i dr. Hrvoja Klasića. Od tih autoriteta začuđuje me kukavičluk dr. Ive Banca. Pitajući ga što misli o rezultatima istraživanja Stjepana Razuma, Stipe Pilića i Igora Vukića, dr. Banac kaže: “Vrlo sam skeptičan prema tim tezama, s tim ne želim imati apsolutno nikakve veze. Mislim da to nije predmet o kojem se može raspravljati, nisam vidio nikakvih ozbiljnih dokaza da to nije bio logor smrti.”

Dr. Banac je u ove dvije rečenice izrekao četiri gluposti ili porazne istine o sebi:

1.) izražava skepsu, tj. negativan stav prema tezama s kojima se ne želi uobće zamarati, pa je logično zaključiti da ih ne poznaje ili ne poznaje predmet teza. Znanstveno nije pošteno izražavati sumnju prema nečemu što se ne poznaje.

2.) Izražavanje tako izričitoga stava da ne želi imati absolutno nikakve veze s tezama o Jasenovcu – niti ih potvrditi, niti zanijekati, očituje čovjeka s velikim strahom. Naime, u riječima “ne želim imati” naslućuje se strah. Koga se ili čega i zašto boji? Je li znanstvenik poput njega treba dobiti neko dopuštenje da istražuje neki predmet?

3.) Nevjerojatno je da kaže kako misli da Jasenovac ili teze o Jasenovcu nisu predmet o kojem se može raspravljati. Pitam se, gdje je nestao znanstvenik u tom gordom Bancu koji je mogao i znao uvijek o svemu govoriti i raspravljati? Je li on slobodan? Ili je sluga koji sluša naredbe svoga gospodara o čemu smije ili ne smije raspravljati? Nema toga na ovom svijetu o čemu se ne može raspravljati! Smije li se – to je drugo pitanje! No, bilo bi pošteno reći – tko mu to zabranjuje i u ime koga ili čega.

4.) Najveća glupost od svih navedenih je posljednja, a to je da dr. Banac nije vidio ozbiljnih dokaza da Jasenovac nije bio logor smrti. Ovo je očito izvrtanje stvarnosti naopačke. To je slično onome kad je predsjednik Veleizdajnik govorio da hrvatski generali moraju u Haagu dokazati da su nevini, umjesto da tužiteljstvo dokaže njihovu krivicu. Da bi nešto bilo logor smrti, trebalo bi valjda imati dokaza za to. Stvarni pak nedostatak takvih dokaza Bancu ne smeta da i dalje smatra da je Jasenovac bio logor smrti, jer netko ga je tako podučio (valjda drugarica učiteljica u osnovnoj školi!). Razumno bi bilo na novinarov upit očekivati odgovor: nisam se time bavio, pa ne mogu o tome ništa reći. Ali izražavati sumnju u nešto u što ne želi ni ulaziti, i s čime ne želi imati nikakve veze, nerazumno je i kukavički. Kukavički je zbog toga što on kao povjesničar, ne može izbjeći temu Jasenovca, koja se nameće cijelom narodu kao tema, a on s njome ne želi imati veze.

Goldstein nudi pljevu

Slavko Goldstein ostrašćeni je i vrlo motiviran, pa stoga pristran, subjektivan i neznanstveni pisac. To najbolje dolazi do izražaja upravo u primjerima koje on navodi u svojoj knjizi “1941. godina koja se vraća”, a prenosi ih člankopisac Matijanić.

Već sama ta knjiga dovoljno govori o Goldštajnovoj neznanstvenosti. Tu on, a onda i Matijanić, pokušava istražnim iskazom koji je Slavko Kvaternik dao prevratničkim komunističkim vlastodršcima dokazati neku istinu o Jasenovcu. Znamo što su ljudi sve spremi reći, a osobito obtužiti druge, pa onda reći i ono što iztražitelj očekuje, samo kako bi spasili vlastitu kožu. Takav je upravo slučaj s iskazom Slavka Kvaternika. Slično se u svojim memoarima htio za svoju ratnu ulogu oprati pred svjetskom javnošću Glais von Horstenau. Naravno da su i sjećanja Vladka Mačeka, koji je inače u logoru Jasenovac imao sasvim pristojnu obskrbu i brigu, takva kakva jesu, jer su pisana pod utjecajem poslijeratne agitpropovske promičbe. Slavko Goldstein nije sposoban ili ne želi razlučiti pljevu od srži, pa nam kao istinu podvaljuje pljevu.

Na kraju, Matijanić pita izravno Goldsteina što misli o mojim, kao i drugih istraživača izjavama. Tu je Goldstein od prve ispalio pucanj u ništa. Kaže, “radi se o stavovima koji se u razvijenom, demokratskom društvu nazivaju negacija holokausta”. I još dodaje: “držim da se s ovim posljednjim pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu prešlo sve granice tolerancije prema takvim neistinama”. Goldstein misli da je riječ holokaust samorazumljiva, sveobća i posvemašnja. Ako je mislio konkretno na mene da negiram holokaust, to uobće nije točno. Meni je sasvim dobro poznato da je njemačka okupacijska vlast u suradnji sa srbskom vladom Milana Nedića u prvim mjesecima 1942. godine učinila genocid ili holokaust nad Židovima, tako da je za nekoliko mjeseci Srbija proglašena slobodnom od Židova. Isto tako, poznato mi je da su Titovi partizani učinili genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom tijekom rata, a osobito po završetku rata. Nije mi ni u primisli nijekati te holokauste, pa me čudi Goldštajnova izjava da se radi o negaciji holokausta.

Isto me tako čudi drugi dio njegove izjave u kojem govori o “pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu”. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je upravo zato da dođe do istine glede toga logora, budući da desetljećima prije toga oni koji su se smatrali mjerodavnim za to područje nisu nam podarili tu istinu, već nasuprot, sve su ga više omatali u laž i mit. Poznato je da je Slavko Goldstein bio član saborske Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća i da je obećao dati cjeloviti popis žrtava hrvatskih Židova, jer navodno zagrebačka židovska obćina posjeduje takav popis. No, takav popis on nikada nije Komisiji dostavio, a danas je i razumljivo zašto. Naime, na jasenovačkom popisu nalaze se mnogi hrvatski Židovi koji su ipak – Bogu hvala – preživjeli rat, ali unatoč tome oni su i dalje na tom popisu kao žrtve tadašnje ND Hrvatske. On, kao svojedobni stručnjak za Jasenovac morao je biti upoznat s tim činjenicama, ali nije poduzeo ništa da bi se taj popis u tom smislu ispravio. Stoga ne mogu, nego zaključiti kada je riječ o Jasenovcu, da se Slavko Goldstein ponaša kao etnobiznismen, što je u našem hrvatskom društvu već poznata pojava i nažalost vrlo unosna, pa u skladu s time mora lagati. Stoga je iluzorno od njega očekivati ikakvu mjerodavnu riječ glede toga.

Kad je riječ o dr. Tvrtku Jakovini i dr. Hrvoju Klasiću, na koje se člankopisac Matijanić također poziva kako bi njihovim “autoritetom” podkrijepio svoj članak, na njih ne treba trošiti riječi, jer se radi o indoktriniranim i jugoslavenski ideologiziranim povjesničarima. Unatoč tome, želim se složiti s dr. Klasićem kad kaže da nitko nema pravo negirati “ono što se tamo [tj. u Jasenovcu] dogodilo”. Upravo se o tome radi; što se tiče Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, ono upravo na tome radi da utvrdi što se tamo dogodilo, a ne da negira to što se dogodilo. Ali je pitanje, što se dogodilo? On kao indoktrinirani znanstvenik nema ni potrebe postavljati si to pitanje.

'Fina' gospođa Jovičić uhvaćena u velikoj laži

Konačno dolazimo do Nataše Jovičić, zbog koje i pišem ovaj obširan osvrt na cijeli članak Vladimira Matijanića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Ona se u svojem pisanom priobćenju osvrće na moj članak objavljen u Hrvatskom tjedniku (br. 559), u kojem sam iznio prijevaru s jasenovačkim popisom žrtava. Zanimljivo je i vrlo znakovito da ona moje odkriće uobće ne niječe. Na sve moje tvrdnje i iznesene činjenice koje prepričava kaže jedino to da su “navodne”. Tu riječ “navodno” upotrijebila je čak četiri puta, ali ni jednom riječju nije zanijekala točnost odkrića. Naravno da odkriće nije mogla zanijekati jer je tako očevidno, ali je ipak morala nešto reći kako bi sačuvala svoje radno mjesto, prema u biti nije ništa rekla. Koliko će dugo biti na radnom mjestu ravnateljice JUSP-a Jasenovac, ovisi od mjerodavnih državnih tijela. Na kraju je ipak rekla: “Odgovorno tvrdimo da se u popisu nalazi 83.763 imena različitih osoba…”. Tom izjavom također nije zanijekala ili opovrgnula moje odkriće, već je rekla jednu činjenicu s kojom se i ja slažem i koju sam u svom članku također naveo. Nakon 1. lipnja ove godine na popisu se nalazi, da, 83.763 imena različitih osoba (ako predpostavimo da su oni mnogi NN također različite osobe). No, odkriće je upravo u tome da se unutar tog broja do 1. lipnja nalazilo 14.000 višekratno umnoženih osoba, koje su gotovo preko noći zamijenjene imenima drugih osoba. Da slučajno, ako slučaj postoji, nisam odkrio vratolomne promjene na tom popisu, ravnateljica Jovičić mogla bi danas izigravati finu gospođu. Sada joj je ipak vrlo neugodno, jer je uhvaćena u laži, koju ne može zanijekati.

Kad je riječ o navedenom broju od 83.763 osobe, treba reći da je taj broj 2. lipnja iznosio 83.767 osoba, što znači da je smanjen za četiri osobe. Jedna od njih je i Ogulinac Filip Schleifer, na kojeg sam ukazao u predhodnom članku u Hrvatskom tjedniku (br. 557). No, danas (25. lipnja) ima ih još manje, 83.751 osoba, što znači da su radnici JUSP-a Jasenovac konačno ozbiljno shvatili svoj posao i počeli su pročišćavati popis od onih osoba koje na njemu nikako nemaju mjesta. To znači da rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac već sada donosi plodove, premda neznatne, ali ipak plodove. Nadam se da bi već i zbog toga člankopisac Vladimir Matijanić i njegovi autoriteti – dr. Ivo Banac, Slavko Goldstein, dr. Tvrtko Jakovina, dr. Hrvoje Klasić i Nataša Jovičić trebali biti zahvalni za postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Člankopisac Matijanić na kraju svoga obširnoga članka iznosi još navodnu činjenicu da je skoro čitavi travanj mjesec mrežno sjedište JUSP-a Jasenovac bilo hakirano, tj. izloženo računalnim napadima. Nije jasno je li je to njegova neovisna spoznaja, ili je to dio priobćenja ravnateljice Nataše Jovičić. Ako mu je to ona rekla, tada je to čista demagogija, jer ravnateljica JUSP-a Jasenovac nije tu činjenicu objavila tada kada se to navodno dogodilo, već tek sada kad se pokušava izvući iz zatečenosti u laži. Štoviše Hrvatski je tjednik (br. 552, od 23.IV.2015.) obznanio nepristupačnost jasenovačkome mrežnome sjedištu s predpostavkom da je to učinila sama uprava radi ispravljanja popisa, što nije u javnosti demantirano. I u tom je primjeru vidljivo kako jedna laž rađa drugu, i čovjek koji se njima služi zakapa se sve dublje u laž. Umjesto da ona i radnici JUSP-a Jasenovac priznaju krivicu, žele se predstaviti kao žrtve napada. Najčasnije bi bilo i jedino ispravno da ravnateljica Jovičić prizna laž i snosi zakonske posljedice. To nije lagano, ali jedino je ispravno.

dr. Stjepan Razum


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1941. i 1942. godini

– kolovoz 1941.

Prvi zatočenici dolaze u dvije barake pored sela Bročice, smještenog između Novske i Jasenovca. Sljedeća skupina dolazi u Krapje, nekoliko kilometara zapadno od Jasenovca. I tu su smješteni u dvije barake. Prema sjećanjima zatočenika iz tog vremena u Krapju i Bročicama bilo je ukupno oko 600 zatočenika (Jakob Danon u A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, III, str. 514.)

– rujan, listopad 1941.

Zatočenici rade na gradnji nasipa na rijeci Strug, zajedno s mještanima. Straža koja ih prati uglavnom se sastoji od ustaša iz Osijeka. Bili su to stariji ljudi i korektno su se ponašali prema zatvorenicima. Radovima rukovodi inženjer Franjo Beretin u ime Ravnateljstva melioracijskih radova. Počinje pretvaranje industrijskih pogona u Jasenovcu (ciglana, lančara…), vlasništvo obitelji Bačić, u logor. Postrojenja se ograđuju bodljikavom žicom. U Krapju izbija pobuna zbog slabe hrane. Dolazi Pokretni prijeki sud i osuđuje nekoliko desetaka zatočenika na smrt strijeljanjem. (Hrvatski državni arhiv, Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina-glavni urudžbeni zapisnik, kut. 10; M. Kevo, Počeci logora Jasenovac, 2003)

– studeni 1941.

Zatočenici se sele iz Krapja i Bročica u središnji logor koji dobiva ime Logor III Ciglana.

U Jasenovac dolaze predstavnici Židovske bogoštovne općine iz Osijeka Vlado Grünbaum i Andrija Ripp i s povjerenikom za logore Vjekoslavom Luburićem dogovaraju nabavu hrane za zatočenike. Postignut je dogovor: Židovska općina kupovat će hranu za zatočenike – kupus, grah, mast, tjesteninu, luk, papriku – a logorska uprava isplatit će im novac prema računima koje donesu. Grinbaum i Rip nabavili su za logor i 50 šivaćih mašina te odjeću i obuću. (HDA ZKRZ-GUZ, kut 10)

Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih osoba na boravak u sabirnim i radnim logorima, koja je predstavljala pravni temelj za zatočenje donosi se 25. studenog. Prijedloge za logor davale su redarstvene oblasti a potvrđivao Ured I Ustaške nadzorne službe. Mogle su se izreći kazne od 3 mjeseca do 3 godine boravka u logoru.

– prosinac 1941.

Radi održavanja discipline zapovjednik logora Luburić naredio strijeljanje 10 ustaša iz logorske posade koji su pljačkali u okolnim selima. Na njihovu grobu dao je izvjestiti napis: ovdje leži 10 ustaša koji su se ogriješili o ustaška pravila. Druga polovica lista bila je prazna, a na vrhu je pisalo: ovdje će doći oni koji će se ogriješiti o ustaška pravila. Nove straže kod tih su zapisa polagale prisegu da će se držati pravila. (Drago Hadži Čolaković, Jasenovac, 1948; bivši zatočenik Hinko Singer u HDA ZKRZ-GUZ, kut. 9)

Zadnjih dana prosinca odmetnici (kasnije partizani) su pokušali napad na logor. Došli su u selo Gradinu, koje leži točno preko Save, i otvorili vatru na logor. Poginula su trojica ustaša i nekoliko logoraša. (HDA, Ministarstvo oružanih snaga, kut 1, izvješće br. 17)

– siječanj 1942.

Na Gradinu je 15. siječnja organiziran protunapad. Ustaše i domobrani forsirali su Savu i odbacili odmetnike i sve stanovnike Gradine, južnije prema Kozari. U toj akciji ustaški odred ušao je i u selo Draksenić (južno od Gradine) gdje su za osvetu poubijali dio zarobljenih stanovnika.

Intervencija nadbiskupa Stepinca za uvjete u kojima žive zatočenici te glasine koje su o njima kolale u Zagrebu, potaknula je uređivanje logora. Iz Njemačke je naručeno osam montažnih baraka. Šest je namijenjeno za boravak i spavanje (oko 200 u svakoj), a u dvije se organizira ambulanta i kuhinja s blagovaonicom. (biv. zatvorenik Vukašin Žegarac u Miletić, KLJ, I, str. 221)

Osim u barakama, logoraši spavaju i u prostorima niza radionica koje postoje u logoru. Tu je ciglana, zatim tvornica lanaca, po kojoj cijeli kompleks radionica nosi ime Lančara. U njoj su kovači, izrađivači lanaca, autolimari, automehaničari, bravari, precizni mehaničari. Nadalje električari, a radi i električna centrala na drvo. U logoru postoji i stolarija, mlin, pekara, mesnica s ledanom, ekonomija sa svinjcima i peradarnicom. Mala rafinerija nafte. U lančari je i tvornica oružja, odnosno, puškarnica. Kupljeni su rabljeni strojevi iz austrijske tvornice oružja Steyer. Serijski se na hidrauličkim prešama proizvode bajuneti, vojnički kreveti, i mnogo toga drugog. (biv. zatv. Savo Delibašić za web stranicu JasenovacMemorial; T. Aralica i V. Aralica, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 2012; HDA Zbirka izvornog gradiva NDH, kut. 72)

Poslove vode inženjeri, arhitekti, obrnici i tehničari raznih struka, većinom Židovi, koji tu rade u svojim predratnim strukama. U mjestu Jasenovcu osniva se radionica za štavljenje kože i proizvodnju obuće, poznata kao Kožara. Njezinih 140 zatočenika gotovo u istom sastavu, na čelu sa zatočenikom-upraviteljem Silvijem Alkalajem, radi cijeli rat. U veljači se u logor sličnog tipa pretvara i dotadašnja kaznionica u Staroj Gradiški. Dio zatočenika iz Jasenovca, osobito obrtnici, preseljavaju se u Gradišku. (HDA, Ustaška nadzorna služba, kut. 3)

– veljača 1942.

U Jasenovac dolazi međunarodna komisija. Dočekuje ih uređeni logor, nove barake s pećima, uredna ambulanta, radionice. Prema izvještajima, većina logoraša su Židovi. Odmah nakon komisijskog pregleda u upravu se poziva 13 logoraša Srba koji se puštaju na slobodu i otpremaju u Srbiju. Uskoro počinje i otpremanje zatočenika na rad u Njemačku (A. Miletić, KJL, I, str. 207., 221., 239.)

U veljači je strijeljano 15 zatočenika zbog pokušaja bijega i napad na stražara. O strijeljanju je napravljen zapisnik. Smrt strijeljanih utvrdili su logorski liječnici. (HDA, ZIG-NDH, kut. 72)

– ožujak 1942.

Nakon topljenja snijega nastupaju velike poplave i Sava probija nasip. Dio logoraša je kamionima prevezen u Staru Gradišku dok se voda ne povuče. „Guske, patke, kokoši i purani razbježali su se iz ekonomije i kratko se vrijeme zadržavali na otočićima tog mora. Uspjeli smo ipak spasiti gotovo svu stoku“, opisao je Gjuro Schwartz. (HDA, ZKRZ, mikrofilm Z-2942)

Nakon poplave pojavljuju se tifus i druge bolesti. Prema sjećanju Josefa Konfortija, liječnika iz Travnika, na 30 stranica knjige Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac iz 1970 godine, poduzete u temeljite mjere za suzbijanje epidemije tifusa. Po Konfortijevu prijedlogu nabavljeni su dezinfekcijski uređaji, naređeno šišanje svih (i zatočenika i ustaša) na nulu, redovito tuširanje i kupanje u toploj i hladnoj vodi. Epidemija je suzbijena i u tako velikom obliku više se nije pojavila, rekao je Konforti.

Logoraše pred upravom logora predstavljao logornik, a pojedine radne skupine vode grupnici. Prvi logornik bio je Bruno Diamantstein. U proljeće izbija tzv. zlatna afera. Diamanstein i nekoliko drugih zatočenika iz unutarnje uprave optuženi su da su izvan logora krijumčarili stvari koje su se oduzimale zatočenicima na ulazu u logor. Radili su to u dogovoru s ustašama iz uprave. Zbog toga su strijeljani Diamantstein i njegovi suradnici ali i ustaša Ljubo Matković, brat tadašnjeg upravitelja logora Ivice Matkovića. (Konforti, Sećanja Jevreja…, str. 209-239)

– travanj 1942.

Zatočenici dobivaju mogućnost komuniciranja sa svojom rodbinom i prijateljima putem dopisnica. Imali su pravo na pakete s hranom i odjećom. Židovska zajednica slala je u logor 600 paketa tjedno svojim članovima, ili oko 50.000 komada za trajajanja cijelog rata. (HDA ZKRZ-GUZ, kut. 10)

Hrana od kuće poboljšavala je jednoličnu logorsku prehranu. U logoru su bila redovita tri obroka, a katkad su se dobivali i gableci u obliku kruha s nekim namazom. Za doručak je bio čaj ili kava s kruhom, za ručak kukuruzna kaša (pura, žganci), grah, govedska juha, juha od kupusa i slično. Slično je bilo i za večeru. Zatočenici su imali bonove za obroke na temelju koji su dobivali hranu. Redari u barakama mogli bi kazniti oduzimanjem bonova one koji nisu ujutro složili svoj krevet na vojnički način ili su radili neki drugi nered. (biv. zatv. Hinko Singer u HDA ZKRZ-GUZ, kut. 9)

U noći između 3. i 4. travnja partizani se prebacuju preko Save iz sela Orahova, s desne obale, u Jablanac, udaljen nekoliko kilometara nizvodno od Jasenovca. Ustaška ophodnja koja je čamcima pokušala doći u Jablanac nije uspjela, a putem nije mogla zbog poplave. Partizani čamcima sele preko rijeke svih 350 stanovnika Jablanca, njihovih 200 svinja i mnogo pokretne imovine. Nakon toga partizani i seljani spaljuju svoje selo, uključujući i pravoslavnu crkvu. Nekoliko katoličkih obitelji preselilo se u susjednu Mlaku. (HDA, Izvješća Glavnog stožera, kut. 1)

Zatim je 14. travnja uslijedio i partizanski napad i na ustašku posadu u Mlaki. Poginula su tri ustaše, a 14 ih je ranjeno. U protunapadu partizani su odbačeni, a selo zauzeto. Stanovnici Mlake su riječnim putem preseljeni u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Odatle žene odlaze na rad u Njemačku, a muškarci se otpremaju prvo u logor Sajmište u Zemun, a potom na rad u Njemačku i Norvešku. (A. Buljan i F. Horvat, Prešućene novljanske žrtve, 2011., str. 604)

– svibanj 1942.

Partizani su pokušali još nekoliko napada na Jasenovac. Napad 17. travnja trajao je od 4 do 6 sati ujutro. Napad je odbijen. Sljedeći je zabilježen 5. svibnja. Oko 23.30 doplovilo je čamcima rijekom Unom dvadesetak partizana. Kod Gradine su napali ustašku stražu. Idući dan, opet u gluho doba noći, uslijedilo je novo puškaranje. «Na ustaške straže pucalo je i pučanstvo grkoistočne vjere, kojom prilikom je jedan ustaša pao. Zbog tog slučaja dao je zapovjednik sabirnog logora sve grkoistočnjake internirati u sabirni logor“, stoji u službenom izvještaju. Stanovnici Jasenovca prebačeni u Zemun, odatle neki u Srbiju, drugi u Njemačku. (HDA, Izvješća Glavnog stožera, 16. svibnja 1942.)

Partizani su s bosanske strane u svibnju 1942. izveli jedan pravi gusarski napad čamcima na šlep koji je plovio iz Jasenovca u Gradišku. „Borci su gađali posadu koja je opalila oko 10 metaka. Borci su sjeli u čamac i požurili prema šlepu i bacili bombu u motor. Ustaški satnik pucao je iz pištolja dok nije ubijen. Pronađena su dva civila u šlepu. Od neprijateljske posade jedan se spasio skakanjem u Savu i plivanjem. U šlepu je zaplijenjen jedan puškomitraljez, 5 karabina, 2 pištolja, 400 metaka, 2 ustaške uniforme, 100 metara kukuruza, 30 metara sijena, kovački alat, nekoliko stotina metara žice, razni lonci i 300 litara nafte. Borci su motor izvadili i prazan šlep potopili. (Zbornik dokumenata o Naroodnooslobodilačkom ratu, tom IV/5, Vojnoistorijski institut JA, Beograd, str. 151)

Židovska općina iz Osijeka i epidemiološki odsjeka Ministarstva zdravstva dogovarali su nabavu dezinfekcijskog aparata. ŽBO iz Osijeka kupila je 4. svibnja 1942. mikroskop za laboratorij jasenovačke logorske bolnice. Stajao je 6000 kuna (HDA, UNS, kut. 6)

U svibnju je ustaški odred krenuo u proboj ceste prema Bosanskoj Dubici na koju su se spustili partizani. Uz ustaše kao sanitet idu logorski liječnici Josef Konforti, Igor Gasparini i Marin Jurčev. Angažirao ih je osobno Vjekoslav Luburić. Dan prije akcije, koja se dogodila 25. svibnja, Konforti i drugi liječnici su za desetak vojnika, «deset dječaka u ustaškim uniformama», održali kratki tečaj previjanja i podvezivanja rana. Na smotri prije polaska u proboj bio je i šef UNS-a Eugen Dido Kvaternik koji je Gaspariniju i Jurčevu, kao Hrvatima, poručio da imaju priliku «okajati grijehe i stupiti u redove domoljuba». (Josef Konforti u Sećanja Jevreja…)

Igor Gasparini poginuo je tog dana, pored ceste za Dubicu, pomažući ranjenim ustašama. Marin Jurčev nakon akcije stupa u ustaške redove i postaje šef bolnice koja se gradi u mjestu Jasenovcu.

– lipanj 1942.

U logor se dovodi i skupina od nekoliko stotina Roma. Smješteni su prvo u logoru, gdje zabavljaju ostale zatočenike i ustaške stražare predstavama s cirkuskim medvjedima i majmunima. Zatim ih preseljavaju u selo Ušticu. (biv. zatv. Ante Miletić, HDA, UNS, kut. 1)

– srpanj 1942.

Započinje izgradnja logorskog zida, visokog oko tri metra. Za gradnju je trebalo oko 3,1 milijun cigli, za što se moralo iskopati 12.500 tona gline. (N. Mataušić, Jasenovac-fotomonografija, 2008)

Kroz logor prolaze zarobljenici s Kozare, oko 9000 muškaraca i 23.000 žena. To je i najveći broj Srba koji prolazi kroz logor. Muškarci odlaze u Njemačku, vlakom do Zemuna a onda brodom do Beča i na sjever, neki sve do Norveške. Žene i djeca šalju se na poljske radove po Slavoniji. Znatan broj žena ide u Njemačku, a oko 12.000 djece ostaje na brigu NDH. Država ih zbrinjava u dječjim domovima i prihvatilištima (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te u obiteljima. Pomažu Karitas, Crveni križ, časne sestre i drugi crkveni redovi… Glavni organizator zbrinjavanja je Kamilo Bresler iz Odsjeka za skrb obitelji Ministarstva udružbe NDH (D. Budisavljević, Dnevnik, 2004; Ć. Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, 1990)

– kolovoz 1942.

Osniva se logorski orkestar. Vodi ga Natko Devčić, do zatočenja profesor na Muzičkoj akademiji. Orkestar pod Devčićevim ravnanjem svirao je himnu na povremenim svečanostima, a na Božić te godine izvodio je skladbe Händela, Beethovena i Franje Vilhara. (M. Riffer, Jasenovac 1943., str. 144 i 212-213)

– rujan 1942.

Radovi logorskih radionica izloženi su na izložbi na Zagrebačkom zboru (velesajmu). Izloženi su oružje, drveni i kožni proizvodi, umjetnički radovi, prehrambeni proizvodi (med, džemovi i slično) (A. Ciliga, Svjedok najvećih laži, 2001, str. 202)

U logoru počinje raditi obrtnička škola za dječake. Teorijske i praktične predmete predaju im zatočeni majstori i učitelji. Dječaci od 9 do 13 godina učili su za automehaničare, električare, brijače i druga obrtnička zanimanja, sve do travnja 1945. (biv. učenik Zvonko Pajur, u Glas Koncila, 31/2014; T. Erjavec, Španovica, 1992., str 144.)

– listopad 1942.

Slučaj sela Crkveni Bok, udaljenog 12 kilometara zapadno od Jasenovca. Motivirani sumnjom da stanovnici (Srbi-pravoslavci koji su 1941. prevedeni na katoličanstvo) surađuju s partizanima, ustaše iz Jasenovca upadaju u selo, i stanovnike odvode u logor. Na intervenciju seoskog župnika Augustina Kralja i drugih dužnosnika, koja je stigla sve do Pavelića i ministara u Vladi NDH (spominje je u svom dnevniku Mladen Lorković), seljani su uskoro pušteni kućama. Iz logorske blagajne isplaćena im je odšteta za uništenu i ukradenu imovinu. (F. Škiljan, Akcija Crkveni Bok, 2005; A. Miletić, KJL, I, str. 500)

Tijekom godine u logor su zatvorena i četvorica katoličkih svećenika Slovenaca i jedan Poljak. Riječ je o svećenicima iz Slovenije koje su Nijemci protjerali u NDH. Živjeli su većinom u Hrvatskom zagorju. U logor su dovedeni zbog suradnje s partizanima. Neki umiru od bolesti, neke su po svemu sudeći strijeljali za odmazdu. Preživio je svećenik Anton Rantaša. Zbog slučaja svećenika i akcije Crkveni Bok poduzete su disciplinske mjere prema Vjekoslavu Luburiću. U logor je poslana nova istražna komisija, na čelu s visokim dužnosnikom Vlade NDH Aleksandrom Seitzom i Ivom Bogdanom, šefom Glavnog ravnateljstva za promidžbu. Na inzistiranje njemačkih predstavnika Luburić je suspendiran i maknut iz povjereništva za logore. Interniran je u mjesto Šumec kraj Lepoglave. Umjesto njega povjerenik za logore u Ministarstvu unutarnjih poslova postaje Stanko Šarac. Iz Jasenovca odlazi i Ljubo Miloš, koji je zbog akcije u Crkvenom Boku uhićen i pritvoren u Zagrebu, na Savskoj cesti. Luburić utjecaj na logor ponovo dobiva u travnju 1944., a Ljubo Miloš će se u Jasenovac vratiti tek u travnju 1945. (A. Rantaša, Jasenovac, Nova pot, II, 1950, str. 121-127 i 158-164)

– prosinac 1942.

Za Božić u logoru je služena svečana misa. Predvodio ju je svećenik Zvonimir Brekalo koji od tada ostaje stalno u logoru kao dušobrižnik. Obrede za islamske zatočenike obavljao dvaput mjesečno Tahir Vojniković, imam iz Kozarca. (biv. zatv. Jakob Danon u HDA ZKRZ, kut 67)


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1943. godini

– siječanj

Nakon odlaska Natka Devčića iz logora, ravnanje zatočeničkim orkestrom preuzima Erih Samlaić. Glazbeno-kazališna sekcija postojala je i u kožari, radnoj jedinici koja se nalazila izvan logora, u mjestu Jasenovcu. Erwin Miller u knjizi «Izabran za umiranje» (Zagreb, 2004.), piše kako je s kolegama uvježbao nekoliko glazbeno-scenskih prizora. Izvodili su ih prvo pred stražom pa pred mještanima Jasenovca i na kraju pred zatočenicima u glavnom logoru. Miller piše da su izvodili dijelove operete «Grofica Marica», dijelove Shakespearova «Sna ljetne noći», a zatočenik Arnold Basch pjevao je Ave Mariju. (E. Miller, Izabran za umiranje, 2004)

– veljača

Zatočenici održavaju vezu s partizanskim skupinama u okolici logora. Za to je bio zadužen veterinar Ivo Drežančić, član komunističke skupine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Rad Drežančića i pomagača (Zorko Golub, Ekrem Maglajlić i drugi) otkrivena je u prvom dijelu 1942. Nakon internacije u Jasenovcu, Drežančić i drugovi nastavili su se baviti svojom strukom na logorskoj ekonomiji. Drežančić je obilazio vanjska logorska imanja i farme, kontaktirajući s partizanima. Napad na logor izvana trebao je biti koordiniran s unutrašnjom pobunom. Prema izjavi Miloša Carevića, zatočenika koji je nešto kasnije pobjegao iz logora, do planiranog ustanka nije došlo jer je „obustavljen izvana“. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 142)

– ožujak

Logor dobiva novog upravitelja, Ivicu Brkljačića, koji zamjenjuje Ivicu Matkovića. Dolaskom Brkljačića razvio se sportski i kulturno-zabavni život zatočenika. Uz redovne kazališne predstave i koncerte, mogli su se logoraši za slobodnog vremena nakon rada baviti i sportom, nogometom i odbojkom. Odigravalo se nogometno prvenstvo logora. Svaka radna grupa imala je svoju ekipu. Igračima su sašiveni dresovi, postolari su napravili kopačke, a prije finala igrači su bili oslobođeni rada da bi mogli trenirati. (M. Riffer, Jasenovac 1943, str. 141)

– travanj

Proljeće donosi novu sezonu bjegova. Miloš Carević, Simo Vidović i Vujo Vorkapić, zaposleni u postolarskoj radionici, izašli su iz logora zaprežnim kolima po drva za logorsku pekaru. Kad su se udaljili iz logora, ubili su ustašu koji ih je pratio i pobjegli na Psunj. Zapovjednik Brkljačić zaprijetio je snažnijim odmazdama ponove li se takvi slučajevi. Neko vrijeme zatočenici su na vanjski rad izlazili okovani lancima, ali se od toga brzo odustalo zbog nepraktičnosti. Brkljačić je 1945. pred istražiteljima OZN-e tvrdio da je zbog korektnog odnosa prema zatočenicima dobio mnogo pisama zahvale onih koji su u međuvremenu pušteni kućama. (HDA, ZKRZ, kut. 264)

– lipanj

Zatočenici su priredili operetu za koju su sami napisali libreto i glazbu. Opereta u dva čina zvala se «Raj na oceanu». Zatočenik Riffer je odlazeći u listopadu 1943. kući iz logora sa sobom ponio i «programski listić» te operete. Bio je ilustriran crtežom pustog otoka s palmom, na kojem muškarac i žena bijelim maramicama mašu brodu koji plovi u daljini. Autor ilustracije je vjerojatno slikar Walter Kraus, koji se i potpisao na listić. Libreto su napisali Ivo Wollner (harmonikaš u orkestru) i Erih Samlaić. Glazbu je skladao Josef Kende, kojeg su zvali Švabo, jer je bio iz Beča. U tehničkoj crtaonici bio je i pijanino na kojem je Kende uvečer zabavljao korisnike crtaonice, uglavnom inženjere, arhitekte i druge tehničke stručnjake koji su ondje izrađivali nacrte i planove za radove u logoru i oko njega. Na pijaninu je Kende pripremao i partiture za logorski orkestar. (M. Riffer, Jasenovac 1943, str. 126 i 200)

– srpanj

Nada zatočenika da su partizani krenuli u osvajanje logora rasplamsala se 16. srpnja 1943., kad se zapodjenuo vatreni okršaj između 17. slavonske brigade i ustaške posade kod sela Krapja, udaljenog pet kilometara od Jasenovca. Partizanska postrojba se prebacivala preko Save u pravcu Banije. Lokalna ustaška posada ih je primijetila, počelo je puškaranje, a u pomoć su pristigli i ustaše iz Jasenovca. U bici je poginulo 19 ustaša, tri mještanina Krapja i 16 partizana, većinom Čeha i Slovaka, pripadnika čehoslovačkog bataljuna Jan Žiška, koji se tada nalazio u sastavu 17. slavonske brigade. (A. Buljan, F. Horva, Prešućene novljanske žrtve, 2011, str. 710)

– kolovoz

U ljeto 1943. u Jasenovac na poljske radove šalju se i žene, zatočenice iz Stare Gradiške. Smještene su u dvije barake, u žicom, kanalom i živicom odvojenom, istočnom dijelu logora. Zatočenik Riffer napisao je da je logorski orkestar za žene održao koncert, a one su s druge strane plesale. «Orkestar je svirao najbolje stvari iz repertoara, a pjevači su se natjecali u interpretaciji talijanskih i madžarskih romansi i tužnih međimurskih napjeva. Vokalni trio pjevao je uz pratnju orkestra plesne šlagere», zapisao je Riffer. Zatočenice su skelom preko Save prebacivane na desnu obalu gdje su radile na poljima logorske ekonomije. „Brale smo kukuruz, krumpir, paradajz, bundeve, skupljali sijeno… U ustaškim magacinima krao se grah, ponekad salama i slanina. Sve se to na zajedničkom sastanku ekonoma dijelilo na jednake dijelove za svaku grupu“ ispričala je poslije rata bivša zatočenica Nada Salamon. Na poslu se dobivao i «gablec»: tanke kriške kruha s komadićem slanine, pekmeza ili sličnog namaza.

– rujan

Zatočenice su slobodno vrijeme koristile i za učenje vještina koje će im pomoći u borbi kad izađu iz logora. Nada Salomon prisjetila se nakon rata kako su zarobljene partizanke drugim, neiskusnim zatočenicama, pokazivale kako se ponašaju odredi u napadu i obrani, kako se hvata zaklon pred neprijateljskom vatrom i slično. Održavala se veza s muškim dijelom logora te razmjenjivale novine, Vjesnik, Naprijed i druge partizanske publikacije.

Bolnicu u Jasenovcu vodili su partizanski simpatizeri Marin Jurčev i Ivan Belužić. Jurčev je prvo bio logoraš, a onda je prešao u ustaše. Iz bolnice je partizanima slao sanitetski materijal. Jurčev i Belužić su u rujnu 1943. preko svojih veza koordinirali akciju u kojoj su partizani sa šumskog rada odveli dvadesetak logoraša, poubijavši ustaše koji su ih pratili kao stražari. Akciju je potaknuo logoraš Moric Montiljo, bivši partizan zarobljen na Romaniji. (Sećanja Jevreja…, 1970; Nada Salomon, Mladost u zatvorima, 1984, str. 352)

– listopad

Pobunu planira i komunistička organizacija u logoru Stara Gradiška. U to vrijeme, prema izvještaju njihovih članova, u Staroj Gradiški je 1232 Hrvata, 96 pravoslavaca i 180 Židova u muškom logoru te 413 Hrvatica i 348 pravoslavki i Židovki u ženskom logoru. Fabijan Rukavina, sekretar komunističke grupe u Staroj Gradiški opisao je kako su prikupljali oružje (pištolje i puške) i skrivali ga u logoru. S partizanima su komunicirali i preko razmijenjenih logoraša. Štefica Serdar otišla je 4. listopada iz logora u zamjenu sa zadatkom da logor poveže s psunjskim odredom. „Javljala se par puta, odgovorili smo, ali trajna veza nije ostvarena. Svi pobjegli nisu ništa učinili“, zaključio je poslije rata CK KPH u jednom od osvrta na Drugi svjetski rat.

– studeni

U Jajcu je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Zatočenici u Jasenovcu i Staroj Gradiški saznali su za to (navodno preko članaka u Hrvatskom narodu, glavnom dnevnom listu NDH). Zatim su sudionicima zasjedanja poslali pismo podrške s potpisom „zatočenici ustaških logora“. Poruka je stigla do sudionika zasjedanja, što je potvrdio i „drug Moša Pijade“. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 160)

– prosinac

Napadajući Banju Luku i Bosansku Gradišku partizani su se približili logoru u Staroj Gradiški. Postojali su i planovi da se pritiskom partizana sa slavonske strane napadne i Stara Gradiška. Zbog dolaska njemačkih pojačanja i dodatnih snaga hrvatske vojske, planovi nisu realizirani. Približavanje i jačanje partizanskih snaga dovest će kasnije, u listopadu 1944., do odluke da se zatočenici logora Stara Gradiška većinom presele u Lepoglavu, a manjim dijelom u Jasenovac. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 178)


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1944. godini

– siječanj, veljača

Nastavlja se mirno razdoblje s uobičajenim radnim aktivnostima zatočenika. Radovi se obavljaju i na okolnim ekonomijama. Svaki dan izvan logora odlazi od 300 do 700 zatočenika ovisno o sezonskim radovima. Iz Jasenovca se upravljalo ekonomijom koja se prostirala oko sela Mlaka, a polja i voćnjaci obrađivali su se i s bosanske strane u Gradini, Međeđi, Podgradcima. U Bosanskoj Dubici bio je centar za proizvodnju kreča. U Hrvatskom državnom arhivu čuvaju se dnevnici radova iz 1944. godine. U njima je bilježeno vrijeme odlaska i povratka pojedine skupine, broj stražara koji ih prati i ime njihova zapovjednika. Na vanjski rad išli su svinjari, pčelari, volari, mljekari, bačvari, osoblje ribarice (ribarskog broda), građevinari koji prave bunkere… Neki se upućuju na stalni rad u Dubicu, Krapje, Prkos. Ostali se u istom brojnom stanju uvečer vraćaju u logor. (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ-Zh, kutija 231)

– ožujak

U 1944. godini nastavljaju se obavljati razmjene s partizanima, u demilitariziranoj zoni kod Pisarovine. S partizanske strane vodi ih Josip Brnčić, koji je, prema nekim izvorima, također bio zatočenik Stare Gradiške u 1942. godini. Brnčić u ožujku izvještava CK KPH da logorske uprave drže partizanske zarobljenike u lošim uvjetima ne bi li ih potaknuli da idu na rad u Njemačku. „Čim se netko javi za rad odmah se postupak prema njemu mijenja. Transporte zarobljenika šalju u Njemačku vrlo često. Mnogi drugovi pa čak i oficiri i komandati javljaju se na rad u Njemačku da se izbave loših uslova“, navodi Brnčić. Kaže da je osobno išao u zagrebački zatvor na Savskoj cesti i nagovarao skupinu partizana na razmjenu. Od 15 jedva ih se javilo četiri, „iako su sigurno znali da sam partizan“. (A. Miletić, KLJ, I, str. 727)

– travanj

Povodom 10. travnja, dana osnutka Nezavisne Države Hrvatske, iz Jasenovca i Stare Gradiške pušta se 289 zatočenika. Popis koji se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju nije pisan abecednim redom, nego počinje imenom Marije Mikac, a završava s Ivanom Sestrićem. Pored svakog imena su podaci o roditeljima, datumu i mjestu rođenja te vjeroispovjesti. Pušteni su većinom katolici, a ima i pravoslavnih i muslimana.

U travnju su iz Jasenovca zajedno na motoru pobjegli židovski zatočenik i ustaša koji ga je čuvao. Pobjegli su k partizanima na Papuk. Ustaša se zvao Viktor Štefančić, imao je 18 godina, a bio je iz sela Španovica nedaleko Pakraca. Partizani su ga po kratkom postupku strijeljali, proglasivši ga špijunom. Nije pomoglo što se pobjegli logoraš založio za njega. U logoru je nakon toga za kaznu strijeljan i Viktorov 21-godišnji brat Franjo, također pripadnik ustaške straže. Bilo je to 13. travnja 1944. (T. Erjavec, Španovica, 1992, str. 145)

– svibanj

Zatočenici iz komunističke grupe, i u Jasenovcu i u Staroj Gradiški, planiraju pobunu i bijeg iz logora. Komunistička organizacija u Jasenovcu imala je skriven sanduk bombi. Napravljen je raspored borbenih grupa. U logoru su trebali likvidirati 30 ustaških časnika i vojnika te napasti bunkere oko logora i u Gradini na desnoj obali Save (prema svjedočenju Ljube Vranješa, zarobljenog partizana).

– lipanj

Nakon neuspjelog bijega harmonikaša logorskog orkestra Ive Wollnera, strijeljano je 19 zatočenika, dijelom članova logorskog orkestra.

– srpanj

Povodom rođendana Ante Pavelića, 14. srpnja, iz logora su puštena 172 zatočenika. Popis počinje Dušanom Adamovićem iz Beočina. Završava s Antom Zofkićem iz Vukovara. Uz generalije zatočenika kod mnogih je dodano i njihovo zanimanje. Adamović je prije uhićenja bio tvornički radnik, a Zofkić – gostioničar. (A. Miletić, KJL, I, str. 383)

U logor dolazi inspekcija Međunarodnog odbora Crvenog križa, koju vodi izaslanik Julius Schmidlin. Viđeno u Jasenovcu i Staroj Gradiški na komisiju je ostavilo relativno dobar dojam. U okviru posjeta, Schmidlin je nazočio i uprizorenju Nušićeve komedije „Gospođa ministarka“, u izvedbi logorskog kazališta u Staroj Gradiški. (M. Kevo, Veze MOCK i NDH, 2009, str. 393)

– kolovoz

Komunistički odbor u logoru čeka znak za napad. U tom slučaju, „200 drugova i drugarica spremno je da na dani znak, izvrši zadatak. Ova brigada kadra je sutra makar i golih ruku započeti borbu na život i smrt. U stanju smo da skačemo i na žicu i bunkere i započemo borbu sa zločincima, makar i bez nade u uspjeh“, pišu u tajnom pismu partizanima. Logorski komunisti priznaju da njihov entuzijazam ne dijele svi zatočenici. „Nasuprot borcima stoji jedan dio zatočenika koji bi vjerojatno ostao pasivan. To je izvjestan broj Židova-satelista, nešto četnika pravoslavaca i izvjestan broj katolika kriminalaca“, ocjenjuje se u pismu.

Logoraši predlažu da ustanak počne zajedno s partizanskim zračnim napadom, da se bombardiranjem sruši dio logorskog zida, a logorašima baci dodatno oružje. Pišu da bi najbolji trenutak napad bio nedjelja ili praznik prije podne u 10 sati, jer je tada vojska u crkvi. Drugo dobro vrijeme je 19 sati uvečer, kad su svi zatočenici u logoru nakon povratka s vanjskih radova. (HDA, mikrofilm D-2377, dok. 30)

– rujan

Priprema bijega je otkrivena. Provedna je istraga, organizirano suđenje i na smrt vješanjem osuđeno 20 vođa potencijalne pobune. Presuda je izvršena 20. i 21. rujna. Od zavjerenika jedino je liječnik Milo Bošković strijeljan, jer je tako dogovorio s Vjekoslavom Luburićem. U razgovorima do tog slučaja njih su dvojica razvili određeni prijateljski odnos pa je Bošković mogao birati oblik kazne. Na suđenju 1999. godine u Zagrebu, Dinko Šakić, jedan od upravitelja logora, ponudio je i verziju po kojoj je kazna zavjerenicima određena i zbog pronevjere, odnosno, sakrivanja paketa koji su izvana slani zatočenicima. (A. Miletić, KJL, Presuda D. Šakiću, 1999)

– listopad

S radom praktično prestaje logor u Staroj Gradiški. Njegovi zatočenici sele se dijelom u Lepoglavu, a dijelom u Jasenovac. Nekoliko dana prije selidbe, iz Stare Gradiške brodićem je pobjegao Emerik Blum, poslije rata gradonačelnik Sarajeva.

– studeni

O povećanoj potrebi za radnom snagom u to vrijeme pisao je bivši zatočenik Čedomil Huber (Bio sam zatočenik logora Jasenovac, 1977): „Nova električna centrala gutala je veće količine drveta, ali je sigurnije davala struju za pojedine pogone. Produktivnost je bila vrlo niska. U tom pogledu logorska organizacija je činila što je više mogla da se kapaciteti ne povećavaju, da se proizvodi što manje i da norme radnog učinka budu smanjene.“

– prosinac

Nova skupina zatočenika izlazi prije vremena na slobodu. Popis ima 373 imena, a nastao je 24. prosinca 1944. Zatočenici se puštaju povodom „četvrtog Božića Nezavisne Države Hrvatske“. Odluku potpisuje Erih Lisak, glavni ravnatelj GLAVSIGUR-a. Popis koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu (fond 223 MUP NDH, kutija 301), počinje imenom Ivana Antolčića, a završava s Matijom Žufićem.


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1945. godini

– siječanj

Potkraj 1944. nova skupina jasenovačkih logoraša preseljena je Lepoglavu. Nastavljaju se i razmjene jasenovačkih zatvorenika za zarobljenike koje drže partizani. Ivan Dominec je 9. prosinca odveden iz Jasenovca u Zagreb, u zatvor na Savskoj cesti. Nekoliko dana prije kraja rata upravitelj zatvora predložio je zatvorenicima da se priključe ustaškoj vojsci i brane Hrvatsku. Oni su to odbili – i svjedeno potom bili pušteni na slobodu. (HDA, ZKRZ, kut. 220)

– veljača

Posljednja inspekcija jasenovačkog logora obavljena je u veljači 1945. godine. Izaslanstvo je vodio ministar unutarnjih poslova Mate Frković. U pratnji su bili filmski i foto snimatelji, zabilježivši obilazak električne centrale i drugih logorskih pogona i radionica. Ministrov posjet bio je dio priprema za odlazak velikog broja zatočenika na rad u Njemačku. Iz logora ih tada odlazi više stotina i logor ostaje znatno ispražnjen. (HDA, ZKRZ-Zh, kut. 211; N. Mataušić, KL, str. 51)

– ožujak

Nakon što je logor gotovo ispražnjen, uslijedilo je snažno zračno bombardiranje. U seriji zračnih napada u danima prije i poslije Uskrsa, američki i engleski zrakoplovi i manje partizanske letjelice, pogodili su gotovo sve zgrade u logoru. Srušene su i mnoge kuće u Jasenovcu. Najjači napad bio je na Veliki petak, 30. ožujka 1945. Pogođena je zgrada zapovjedništva i brojni tvornički objekti. Poginulo je pedesetak zatočenika. Među njima i neki koji su se trebali uputiti kući jer su pomilovani u povodu 10. travnja. (Č. Huber, Bio sam zatočenik…, 1977, str. 69; HDA, ZKRZ, kut. 218)

– travanj

Preostali zatočenici, još uvijek neutvrđena broja, krenuli su u proboj 22. travnja prema istočnom izlazu iz logora. „Organizirali smo taj prepad da pobjegnemo iz logora i da se pridružimo oslobodilačkoj vojsci koja se nalazila kod Nove Gradiške“, rekao je Ivan Kulaš istražiteljima ZKRZ-a. Prema više izvora, zatvorenici su trebali biti preseljeni u Sisak. Neke skupine su već i odvedene, među njima Mato Idžojtić. Iz sisačkog logora „staklana“ pušten je na slobodu. Dio zatvorenika se s ustaškom posadom povlači sve do Maribora. (HDA, ZKRZ, kut. 218; I. Karamatić, Svjedočenje iz radnog logora Jasenovac, Politički zatvorenik, 2011., br. 235)


drustvojasenovac.wordpress.com

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.

Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio

Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.

Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.

Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.

Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.

U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.

U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.

U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.

U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.

Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.

U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.

Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.

Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.

Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.

Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.

Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.

Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.

Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić


Vijenac, broj 566, 12. studenoga 2015.

Vrijeme je za istinu o logoru Jasenovac

Nije bilo nikakva istrebljenja ili genocida Srba u NDH
Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu
Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku
Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici
U logoru je bilo nekoliko strijeljanja radi održavanja discipline
Grga Gamulin izbacio je poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako
Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942, kada Tito u jednoj depeši partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“

Jasenovački logor i broj ubijenih u logoru od Drugoga svjetskog rata ne prestaju intrigirati povjesničare, a osobito Srbe i Hrvate. Bez obzira na sve dokaze, mnogi srpski povjesničari i političari tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a tu brojku nedavno je kao istinu ponudio i parlament Republike Srpske te je razaslao po svijetu. Bio je to povod za razgovor s Igrom Vukićem, jednim od suautora istraživačke knjige Jasenovački logori, koju je objavilo Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac.

Igor Vukić

Gospodine Vukiću, je li vas iznenadio zaključak parlamenta Republike Srpske o sedamsto tisuća ubijenih Srba u logoru Jasenovac?

Bilo mi je neobično čuti tako što nakon svega što je dosad objavljeno o Jasenovcu. Iz dosad objavljenih tekstova i lako dostupnih podataka svatko razuman može vidjeti kako je nemoguće da je u logoru Jasenovcu ubijeno toliko ljudi.

Zašto je nemoguće?

Prvo, logor je postojao oko 1330 dana, što bi značilo da je svakoga dana trebalo likvidirati oko 520 žrtava. Drugo, ne postoje posmrtni ostaci žrtava. Oko logora su šezdesetih godina prošlog stoljeća rađena opsežna istraživanja i pronađeno je oko 400 posmrtnih ostataka.

Neki tvrde da su leševi bacani u Savu.

To je također neodrživa konstrukcija. Tijela bačena u Savu isplivala bi, a veći broj zakrčio bi tok rijeke, Sava tamo nije jako široka. Da je bilo leševa u Savi, vjerojatno bi ih netko fotografirao, ali toga tamo naprosto nije bilo. Sve vrijeme rata Savom se odvijao vrlo živ riječni promet brodovima i šleperima. Zato su u svibnju 1942. partizani s desne strane Save izveli jedan gusarski napad na šleper koji je vozio robu iz Jasenovca u Staru Gradišku i pobili posadu. Sigurno i neke zatočenike koji su radili na šleperu. Šleper su zatim prevezli na desnu stranu i popisali sve što je na njemu bilo; lance, sijeno, benzin, namirnice, građevni materijal…

Je li točan podatak o 10.700 ubijenih u 1941. godini?

Ja sam s ocem, jasenovačkim logorašem, išao u muzej i kustosa pitao kako je moguće da na sadašnjem jasenovačkom popisu – gdje je popisano 83.000 navodnih žrtava – za 1941. stoji 10.700 imena ubijenih, kada dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi? A logor nije bio i na desnoj obali Save, gdje je živjela moja rodbina.

I što je kustos odgovorio?

Rekao je da su vjerojatno bačeni u Savu. Čuvši to moj otac je rekao da je Sava te zime bila zaleđena pa se nekim danima moglo kolima prelaziti. Tada je kustos rekao da onda jednostavno nema odgovora. Hrvatska država te kustose plaća da istražuju logor i posjetiteljima daju točne, istražene i argumentirane činjenice, a ne komunističke konstrukcije koje smo slušali desetljećima.

Vaš otac i baka prošli su logor. Kako su ga preživjeli?

Oni su živjeli u selu Donja Gradina točno naspram logora, na desnoj obali Save, sve do prosinca 1941, kada je u selo došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su ustaše i domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari. Ondje je moj djed poginuo kao zapovjednik jedne partizanske desetine, a ostatak je sela zarobljen i u dugoj koloni zajedno s drugim zarobljenicima s Kozare doveden u logor Jasenovac.

Je li bilo ubijanja?

U logoru nije bilo. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari. Moja obitelj, sve pravoslavci, znači moj otac, baka, prabaka, očeva tetka i još neki, dovedena je u Pakračku Poljanu i tu su živjeli do kraja rata, ukupno oko 300 osoba iz tog zbjega. Neki su i prije kraja rata obilazili svoja sela.

A što je bilo s ostalima?

Ostali su, kako sam rekao, odvedeni na rad u Njemačku. Brodovima su prevoženi Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku.

Jesu li ti ljudi upisani kao ubijeni?

Neki su od njih na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija JasenovacMemorial koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.

Jedan od vaših rođaka umro je u Norveškoj, a upisan je među žrtvama logora Jasenovac?

Jedan od pradjedova vodi se na popisu jasenovačkih žrtava, a našao sam njegovo ime na popisu odvedenih u Norvešku. Recimo Muhamed Pilav, jedan od zatočenika logora – čovjek koji je bio s Pavelićem u emigraciji, haesesovac i hrvatski nacionalist – zbog kritiziranja ustaške vlasti i Pavelića te sumnje da surađuje s partizanima osuđen je i poslan u Jasenovac, a odatle preko Stare Gradiške i Zemuna upućen u njemačke radne logore. On nabraja tko je sve s njim u njemačkom logoru i kuda se upućuju, a sva ta imena koja spominje nalaze se na popisu ubijenih u Jasenovcu.

Sve češće javljaju se ljudi čiju su rodbinu ubili četnici i partizani, a nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava.

U židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema našem istraživanju, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Nastojali smo rekonstruirati što se iz dana u dan događalo u logoru. Koristili smo arhivske dokumente, razgovarali s još živim zatočenicima, analizirali sve što je do sada objavljeno o Jasenovcu. Do 1990. objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša koje o logoru govore, praktično, isto što i mi.

A to je?

Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a ne završili u Auschwitzu, Treblinki, Birkenauu…

Meni je redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić pričao kako je kao dijete pakirao pakete s tadašnjim zagrebačkim nadrabinom Freibergerom, koji je poslije stradao u logoru…

Da, u Auschwitzu. Inače su židovske bogoslovne općine iz Zagreba i Osijeka bile zadužene za opskrbu logora, slali su pakete u Jasenovac, a novac i robu dobivali su od međunarodnih židovskih organizacija i židovske imovine.

O tome postoje dokazi?

Mogu se pronaći u arhivima Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina i drugim fondovima iz NDH u Hrvatskom državnom arhivu. U dokumentima piše da je poslano više od pedeset tisuća paketa, svaki mjesec po dva za svakoga židovskog logoraša, što znači da je židovskih zatočenika bilo između 700 i 800 sve vrijeme trajanja logora.

Slavko Goldstein tvrdi da je ubijeno 12.000 Židova s područja NDH.

Ali prvo treba podastrijeti uvjerljive dokaze, koje on ne pokazuje. Upravo obrnuto, nema dokaza za velika masovna ubojstva. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici.

Je li se uopće moglo likvidirati toliko ljudi?

Ne. Krenimo redom, židovska skupina doista je u početku u Jasenovcu bila u većini. Prvo su bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija je reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad.

Ne na Rab?

To je bilo poslije. U 1941. godini 1200 do 1400 zatočenika Jasenovca uglavnom su Židovi, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz… dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900, i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći vidi se da su oni tu živjeli 1942/43/44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.

Kao što je strijeljanje?

U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja discipline. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.

Što bi se dogodilo ako bi pri bijegu stradao neki ustaša?

Tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945, da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.

Ni to se ne slaže po popisu u muzeju Jasenovac?

Po popisu u muzeju te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju iz Male Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino.

To sve negdje piše?

O tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943, koja je objavljena 1946, odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika.

Sigurni ste da je to bio Grgo Gamulin?

To piše. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.

Znači li sve to da logor nije bio masovno stratište?

Od 1941. do 1945. nigdje ne postoje dokazi o masovnim ubojstvima. Jasenovac je bio zatvor, mjesto internacije, radni logor. Tu su najvećim dijelom bili internirani ljudi za koje je Ustaška nadzorna služba procijenila ili otkrila da su opasni za NDH. Dobrim dijelom to su bili članovi komunističke partije: članovi mjesnih komiteta Zagreba, Bjelovara, Osijeka itd., zatim ljudi koji bi prikupljali pomoć i slali je partizanima. Spomenuti Riffer dospio je u logor zato što je jednom partizanskom kuriru, koji je s Papuka došao u Zagreb, dao pisaći stroj i trake za pisanje, što je tretirano kao aktivno pomaganje u rušenju države. Nije bio kriv da ga se kazni smrću, nego je poslan u logor kako ne bi dalje pravio probleme. Bilo je slučajeva da se nekomu na prijekom sudu nije mogla dokazati krivnja, ali nije pušten kući, nego je upućen u logor. U studenom 1941. donesen je zakon po kojem je regulirano slanje tako nepoćudnih osoba u logor. Kazne su bile od tri mjeseca do tri godine. Dakle, kad bi nekoga predložili za logor, tada su ustaške službe u Zagrebu ispisivale odluku i o svemu se vodila precizna kartoteka.

I kartoteka postoji?

Postoji djelomično. Dijelovi su uništeni ili odneseni na neka druga mjesta, u arhive koji negdje vjerojatno postoje. Ali bez obzira na nedostatak dijela dokumenata može se rekonstruirati sve što se događalo. U arhivima u Beogradu vjerojatno postoje brojni dokumenti, ali i na temelju onoga što postoji u Hrvatskoj: u Zagrebu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Sisku itd., može se rekonstruirati što se i kako radilo. Recimo kad je donesena odluka da netko ide na neko vrijeme u logor, odluka bi se slala na nekoliko adresa; njegovoj zavičajnoj općini, njemu da zna zašto je i na koliko dugo interniran itd. Nakon isteka kazne ti logoraši bi odlazili kući.

Nisu slani u neki drugi logor?

Ne. Bilo je slučajeva da su nekomu nakon isteka kazne predložili da ostane raditi u logoru za plaću, ako je nedostajala njegova struka. Tako je student arhitekture Tibor Lovrenčić iz Zagreba nakon izdržane kazne ostao raditi kao građevni stručnjak.

Je li nakon rata nastradao?

On je, kao i većina drugih, šutio o tome kako mu je bilo. Nitko od njih o tome nije govorio kako ne bi bio proglašen ustaškim suradnikom ili onim tko je radom pomagao NDH. Zato su svi šutjeli.

Šutnja i strah omogućili su da se Jasenovac proglasi logorom masovnih zločina?

Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942. Tito u jednoj depeši slavonskim partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“. Ispod te brojke nije se smjelo ići, nego je dodavano i danas još neki dodaju. Već 1945. brojka je narasla na šesto, sedamsto tisuća zbog ratne odštete. Tko je mogao provjeriti stvarnu brojku jer su, prema tvrdnjama komunista i partizana, ustaše bili primitivna rulja koja nije vodila evidenciju. No to nije točno, NDH je bila uređena država, od Austro-Ugarske naslijedila je administraciju koja je i u doba Kraljevine Jugoslavije bila dobro organizirana. Zato se u fizičkom obliku mogu pronaći materijalni dokazi, dokumenti, o poslanima u logor.

Jeste li našli dokaze u kojima Kardelj piše da su partizani napadali srpska sela odjeveni u ustaške uniforme kako bi pridobili Srbe u svoje redove?

To nije izravno vezano uz Jasenovac, no vrlo je vjerojatno bilo takvih slučajeva. Ali zna se, kada su partizani napali Nijemce, da su se Nijemci iskalili na prvom selu na koje bi naišli i tako stanovnike tog sela otjerali u partizane. U posljednje vrijeme često nailazim na dokaze nekih Srba koji su poslije rata otišli iz Bosne u SAD – gdje su živjeli izvan jugokomunističke propagande – koji govore da je bilo pogrešno napadati kolone Nijemaca i endehaške ustanove jer time nije postignut nikakav vojnički cilj, nego samo izazvana represija. Trebalo je, kao što su radili u Srbiji, misle oni, čuvati ljude i tako se spasiti. Tako su Nedić i Draža Mihailović spasili Srbiju.

Nedić je i prvi Hitleru poslao dopis da je Srbija Judenfrei Land, da je riješila židovsko pitanje.

Ne znam koliko je tamo Židova likvidirano, a koliko deportirano u Njemačku, jer je slanje Židova u njemačke logore provođeno gotovo svuda gdje je Njemačka imala utjecaj ili vlast. No odnos prema Židovima u NDH nije bio jednoznačan. Iako su doneseni tzv. rasni zakoni (koje je sam Pavelić ukinuo u svibnju 1945), istodobno se mnogim Židovima potajice pomagalo da dobiju propusnice i odu u talijanski dio Hrvatske, odakle nisu deportirani u njemačke logore. Tako je došlo do logora, odnosno konfinacija u Crikvenici, Novom Vinodolskom, Korčuli, Kuparima kod Dubrovnika, na Rabu. Tamo su bili pod nadzorom Talijana, fašista, ali nisu bili životno ugroženi.

Jesu li se naši povjesničari očitovali glede vaših istraživanja?

Izbjegavaju razgovor o tome. Zato smo osnovali Društvo i objavili knjigu u kojoj iznosimo dokaze o ovome što govorim. Bilo bi vrijeme da netko od njih sjedne s nama i da argumentirano o tome raspravimo.

Je li reagirao Slavko Goldstein, stručnjak za Jasenovac?

U posljednje vrijeme potiho govori kako bi nam se trebalo snažnije suprotstaviti, nagovara ravnateljicu muzeja Jasenovac da ona to pokrene.

Što da pokrene?

Ne znam što bi to trebalo značiti, valjda misli na administrativno-pravne zabrane. Zaboravlja da živimo u demokratskom društvu, da je vrijeme da demokratsko društvo napiše povijest o nedavnoj prošlosti i mirno raspravi činjenice. To je u interesu svih hrvatskih građana, stradalih i njihovih obitelji, a najviše u interesu istine.

Jednom ste mi rekli da ste sa Slavkom Goldsteinom razgovarali o svojim istraživanjima.

Da, napisao sam feljton. Budući da sam svojedobno radio u Jutarnjem listu, ponudio sam ga tom dnevniku za objavljivanje. Neki od urednika odmah su ga prihvatili, ali i rekli da o tome razgovaram sa Slavkom Goldsteinom, da on pregleda materijal. On je u razgovoru bio sklon prihvatiti neke od argumenata, kao to da nije bilo industrijskog ubijanja, kojega u Jasenovcu nije moglo ni biti jer je Jasenovac imao šest baraka i u svaku je moglo stati po 200 ljudi. Znači 1200 ljudi na jednom mjestu te još nekoliko stotina onih koji su stanovali u radnim pogonima, u lančari, pilani, električnoj centrali i drugdje. Sami zatočenici iz logora 1944. partizanima pišu da ih ima oko 1500 do dvije tisuće, a novi se ne dovode. Goldstein međutim vjeru poklanja tom poimeničnom popisu, koji je vrlo upitne vjerodostojnosti. Feljtona zato nije bilo u Jutarnjem, ali je objavljen u Glasu Koncila 2013, gdje su o toj temi imali više znanja i hrabrosti.

Vi tvrdite da Srbi nisu dovođeni u logor Jasenovac da ih se ubija?

Tako je. Srpska je skupina s Kozare došla i otišla, od njih gotovo nitko nije ostao u logoru. Osim Židova i male skupine Roma koja se spominje u ljeto 1942, u logoru je među protivnicima države u početku, kako sam već rekao, 200 Srba, nešto Hrvata i muslimana. Ni kasnije, sudeći po prezimenima na autentičnim popisima, nije u logoru bilo više od nekoliko stotina Srba.

Zar nije bilo više Srba?

Međusobno ratovanje Srba i NDH uglavnom je završilo 1941. Nakon toga status se Srba i pravoslavnih popravlja; osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, u Vladu se imenuje predstavnik pravoslavnih, Savo Besarović iz Sarajeva, s četničkim skupinama po Bosni potpisuje se sporazum o nenapadanju i pokreće zajednička borba protiv partizana. U sporazumima precizno piše, ako neki četnik pogine u borbi protiv partizana, da njegova udovica ima pravo na penziju od NDH. Ili ako je ranjen, da se ima pravo liječiti u bolnicama.

Dakle, nema potrebe dovoditi Srbe u Jasenovac kada s njima imate sporazum o nenapadanju i priznavanju NDH. Od tada nema informacija o nekim hrvatsko-srpskim sukobima na području NDH. Srpski se mladići ne regrutiraju u naoružane hrvatske postrojbe jer im je uvažavan prigovor savjesti, oni idu u logističke jedinice kako ne bi morali ratovati sa svojima koji su otišli u partizane. Ali neki su sudjelovali i s oružjem u vojsci NDH. Već od 1941. imate Srbe generale, pukovnike, brojne zapovjednike…

Načelnik stožera Pavelićeve vojske general Grujić bio je Srbin.

I mnogi drugi. Jedan od junaka obrane Ozlja od partizana bio je satnik Pantelija Ratković, koji je bio, što bi sada rekli, specijalac, alpinac, jedan od vrhunski obučenih vojnika. Mnogi od Srba stavili su se na raspolaganje već od prvih dana NDH. Ne zaboravite da je NDH bila mirna dva mjeseca sve do napada Njemačke na SSSR, onda je bio Lipanjski ustanak u Hercegovini, koji je smiren i tek prava pobuna Srba kreće u srpnju i kolovozu 1941. Godine 1942. odnosi se normaliziraju. Nema ni masovnog iseljavanja pravoslavnih iz NDH. Jedan takav pokušaj 1941. inicirali su Nijemci kako bi napravili mjesto Slovencima koje su protjerali. U toj kampanji iseljeno je oko 13.000 pravoslavnih i ona prestaje u jesen.

Iz kojega dijela NDH su iseljavani?

Uglavnom iz Slavonije, djelomično iz Podravine i Moslavine i nešto malo oko Bihaća. Trinaest tisuća od dva milijuna koliko ih je bilo u NDH.

Zašto se ne dopušta revizija povijesti o Jasenovcu?

Vjerojatno zato što bi to za sobom povuklo reviziju i svega ostaloga o NDH, što bi dovelo do drukčijeg definiranja njezina mjesta u povijesti. Ali to treba napraviti. Priča o „strašnom logoru“ pomaže i onima koji svoj svjetonazor naslanjaju na one koji su se borili protiv „zločinačke države i njezina režima“. Ali ako je logor Jasenovac bio ono što naša istraživanja potvrđuju i ako je to bila relativno uređena država u tim ratnim okolnostima, onda se može postaviti pitanje je li je trebalo napadati. Nisu li to bili zapravo teroristički napadi, kojima cilj nije bilo spašavanje života, već borba za komunističku ideologiju i Jugoslaviju.

Ta nametnuta „istina“ o Jasenovcu na neki način uvjetovala je i nedavni rat između Srba i Hrvata?

To je poslužilo kao motivirajući faktor, gorivo za mržnju, a prije je koristilo za držanje Jugoslavije u pokornosti. Čim bi se pojavila želja za samostalnosti hrvatskog naroda odmah bi se pustila priča o Jasenovcu i klanju, što je značilo: mi moramo vladati. Zato je važno znati i da je od 10. travnja 1944. do 10. travnja 1945. iz logora kućama pušteno 1600 zatočenika.

Nisu pobjegli u proboju, kao što se govorilo i pisalo?

Ovi nisu pobjegli, nego su pušteni. Popisi postoje u arhivima. Mnogi su bili amnestirani i puštani kućama, primjerice, na datum 10. travnja, onda za Pavelićev imendan Antunovo, pa 14. srpnja, za njegov rođendan, za Božić… Samo, ti ljudi o tome nikada nisu govorili. Njihove izjave bile su bunkerirane i tek sada može se doći do njih i čitati ih.

Ima li među njima živih svjedoka?

Ima. I ne tvrde što su nas učili u školama. Jedna od najgorih komunističkih laži jest tvrdnja da je u Jasenovcu ubijeno 20.000 djece, njihova imena su na popisu ubijenih u muzeju. Ali to je velika laž. Nitko od stotina i stotina bivših zatočenika ne govori o velikim skupinama djece u logoru. Ta djeca, među kojima je bio i moj otac, u ljeto 1942. prošli su kroz logor i odatle su odvedeni u prihvatilišta, gdje ih je zbrinula NDH, njezini organi vlasti.

Ipak ima dokaza da je u logoru Jasenovac bilo djece.

Bilo je dječaka koji su tamo išli u školu. U logoru je postojala škola za obrte u koju su bili upućivani dječaci iz hrvatskih obitelji izvan logora. Među njima je bio i Ilija Ivanović, Srbin, koji je s kozaračkim zbjegom došao i ostao u školi. On je prije godinu ili dvije na komemoraciji u Jasenovcu to rekao pred svima gotovo kao da se žali što je morao ići u školu. Učio je za brijača, kao što je Zvonko Pajur iz Jasenovca učio za električara. S Pajurom smo nedavno objavili razgovor u novinama u kojem se čudio kako se o tome dosad nije pisalo jer svi u Jasenovcu i oko Jasenovca znaju za tu školu.

Pajur je ispričao da ga je Ozna obrađivala i nagovarala da kaže kako je u jasenovačkom logoru vidio tisuće ubijenih. Umjesto potvrde o ubijenima oznašima je rekao: „Nek mi nebo padne na glavu ali ja neću reći ono što nisam vidio!“ Od daljnjeg maltretiranja spasio ga je Srbin, njegov majstor na zanatu, koji je nakon logora poslije rata radio u policiji. Ljudi su uglavnom šutjeli o istini jer bi došli bi pod udar komunističke policije, koja je od njih tražila da lažu.

Je li u Jastrebarskom bio logor za djecu, kako piše u povijesnim knjigama?

Nije! Iz Jasenovca su djeca, koja su ostala bez roditelja ili čiji su roditelji poslani na rad u Njemačku, razmještana po dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, u Zagrebu, u sadašnjem Centru Slava Raškaj u Ilici, koji se tada zvao Gluhonijemi zavod, i na mnogim drugim adresama.

Organizaciju smještaja vodilo je tadašnje ministarstvo socijalne skrbi, koje se zvalo Ministarstvo udružbe, u kojem je Kamilo Bresler bio glavni organizator. On je organizirao crkvene redove, posebno sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, koje su u Jastrebarskom vodile dječji dom i prihvaćale tu djecu. Pomagale su im djevojke iz škole za medicinske sestre iz Ruda, koju je vodila Tatjana Marinić i koje su premještene tamo. Bilo je i nekoliko liječnika, među kojima i Židov kojega su časne sestre tu sklonile da ne bude deportiran u Njemačku. One su pomagale djeci da ozdrave, jer su mnoga bila zaražena zaraznim bolestima i od tih bolesti umrla. Kako odmiče vrijeme, po izvještajima se vidi da smrtnost brzo opada i raste broj ozdravljene djece.

Nije li istina da su partizani u jesen 1942. napali dom i oslobodili djecu?

U knjigama piše da su djecu oslobodili, a ne i da su ih vratili natrag jer su vidjeli da ih ne mogu hraniti. Mali broj ostao je s partizanima, a većina je vraćena i raspoređena po hrvatskim obiteljima. Novine u NDH objavljivale su oglase u kojima su pozivali stanovništvo da prihvati tu djecu, da im pomognu. U knjigama ne piše ni da su partizani bombardirali dom pri čemu su poginuli svećenik i dvije časne sestre. To je bio još jedan od zločina, koji su partizani počinili prema dobročiniteljima te djece.

I koji se prema djeci nisu odnosili neprijateljski?

Nimalo. Zatočeni liječnik u Jasenovcu, Jozef Konforti, poslan je na službeni put u Gornju Rijeku da liječi takvu djecu. Njega i medicinara pratio je jedan ustaša. Konforti je 1972. u knjizi Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, objavljenoj u Novom Sadu, na trideset stranica opisao kako mu je bilo u Jasenovcu. Napisao je i kako je išao u borbe protiv partizana zajedno s ustašama kao njihov sanitetlija. Rekli bi mu: sutra idemo u akciju i vi idete s nama. Iz Jasenovca je poslan u Kupinec da liječi Mačekovu obitelj, gdje je boravio godinu i odakle je pobjegao u partizane. On je opisao i kako je suzbio epidemiju tifusa koja je 1942. izbila u logoru.

Možete li zamisliti da su mnogi jasenovački logoraši, komunisti, čamcem išli na partijske sastanke u Staru Gradišku, gdje su dogovarali akcije i kako će pobjeći. Recimo iz logora su poslali pismo, čestitku AVNOJ-u. Partijska grupa imala je i svoj radio, napravili su ga od dijelova i slušali. Novine se nisu smjele donositi, a ipak su stizale, čak i Vjesnik koji su partizani pokrenuli i tiskali u šumi. Čak bi i njega prokrijumčarili i čitali.

Spomenuli ste Tatjanu Marinić, je li to bila djevojka A. B. Šimića?

Jest.

Ona je poslije otišla u partizane.

Da. Ona je nakon djelovanja u dječjem domu u Jastrebarskom otišla u partizane i 1945. Zemaljskoj komisiji za istraživanje zločina daje potpuno lažne, preuveličane, perfidne izjave i podatke protiv časnih sestara koje su se brinule o djeci. Zvali su i liječnike da to potvrde, ali oni su imali dovoljno morala, za razliku od nje, i njezine navode opovrgnuli pa protiv časnih nisu poduzete drastične mjere.

Je li Stepinac pridonio istrebljenju Srba?

Nije bilo nikakva istrebljenja ili genocida Srba u NDH, a Stepinac ni na koji način nije pridonio pogoršanju njihova statusa. Stepinac je bio velika osoba, uvijek odan temeljnim, moralnim zasadama vjere, čovječnosti i humanizma. To se vidi po njegovim izjavama još 1930-ih godina, a onda i za vrijeme rata. Njegov odnos prema Jasenovcu svakomu tko drži do činjenica posve je jasan. Već u jesen 1941. od jednoga pobjeglog židovskog logoraša, kojega su mu doveli članovi židovske općine, bio je informiran o logoru u Jasenovcu i tada je od Pavelića tražio da uvjeti u logoru budu što humaniji, ako već zbog ratnih okolnosti netko mora biti interniran.

Te 1941. logoraši su uglavnom bili Židovi, a među njima i oni koji su prešli na katoličanstvo ili su bili vjenčani s Hrvatima, tražio je da ih se pusti iz logora. Isto je tražio i za one koji su bili vjenčani s pravoslavcima, što se vidi u molbama za puštanje. Stepinac je još tražio da se omogući prakticiranje vjere. I doista 1942. dolazi franjevac Zvonimir Brekalo, koji je logorski svećenik sve do 1944, kada se zarazio tifusom i umro.

Što je sa svećenikom Majstorovićem za kojega piše da je ubijao maljem?

To nitko ne može dokazima potvrditi. To je propaganda kakvih ima u svakom ratu. Priča o ogrlicama od dječjih prstića, o košarama očiju, to se provlači od Burskih ratova, a i ranije. U Jasenovac je dvaput mjesečno dolazio i Tahir Vojniković, hodža rodom iz Kozarca, koji je petkom za muslimane održavao muslimanske obrede.

Stepinac je tražio to jer se „po vjeri razlikujemo od bezbožnih boljševika“. Svoje je stavove iznosio u propovijedima, pisao je pisma Paveliću i drugim dužnosnicima, zauzimao se za svakoga i predlagao blaže kazne. Osuđivao je rasizam, izlažući se nacističkim prijekorima. Za njega je, naravno, bilo neprihvatljivo da se netko internira u logor samo zato što je Židov.

Je li mogao više učiniti za Srbe, što mu Srbi prigovaraju?

Odnos prema Srbima u NDH bio je bitno drukčiji od onoga što je plasirano kao istina. U tome ima previše praznina, konstrukcija, ideologije, svega što se ponavljalo dok je bilo Jugoslavije, a što se ponavlja i sada kao istina iako je očita laž. A trebalo bi već jednom točne činjenice staviti u povijesni kontekst. U razgovoru sam dosta rekao o mjestu pravoslavnih, srpskih žitelja u NDH. Na temelju dokaza mogu reći da nitko od njih nije u logor Jasenovac doveden, niti ubijen samo zato što je pravoslavac ili Srbin. Odnos prema njima ovisio je o njihovu odnosu prema državi.

Otac vam je još živ i sjeća se svega?

Živ je. Ima status hrvatskoga branitelja iz Domovinskog rata.

Kada s političarima razgovarate o Jasenovcu, osjećate li kod njih strah?

O da! Jasenovac je još tabu-tema. Neki koji su napisali radove i knjige o logoru ne usuđuju se potpuno posvetiti toj temi. Kada ih pitam zašto, vidim strah i kalkulacije, misle da bi im to moglo usporiti napredovanje u karijeri ili bi mogli izgubiti novac za kakav projekt itd.

U nas mnogi još ne žele priznati da je zločin komunizma identičan zločinu nacifašizma. Je li razlog i laž o Jasenovcu?

Naša udruga proučava i taj dio, jer je logor Jasenovac sa Starom Gradiškom nastavio djelovati kao logor za zarobljene ustaše, domobrane, hrvatske domoljube, za sve prave ili potencijalne protivnike partizansko-komunističke vlasti.

I do kada je radio?

Po nekim dokazima i indicijama do 1951, a po nekima čak do 1953. godine.

Postoje li podaci o likvidacijama u tom razdoblju?

Bilo je likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog prvog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine. U logoru su bili zatočeni mnogi umjetnici koji su djelovali u NDH, među njima Lovro Matačić, Viki Glowatzky i drugi. Glowatzky je pet godina bio u logoru zato što je pjevao na radiju u nekoj emisiji za vojnike. Od tada je za sebe znao reći da je gradišćanski Hrvat.

Jeste li o svojim dokazima razgovarali s kojim srpskim udruženjem?

Pokušavali smo, ali dosad nismo uspjeli.

A s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve?

S njima namjeravamo razgovarati jer među njima postoje suvremenija strujanja. Recimo pakrački episkop Jovan rekao je da ne bi trebalo pristati na komunističku istinu o Stepincu i „valjda ćemo mi sami to istražiti i sa svime se upoznati“. I ja to mislim. Pa nećemo valjda sada, 2015. godine, o Jasenovcu razgovarati po propagandnom modelu koji je 1945. stvorila komunistička partija. Koji se ponavljao pedeset godina, a živi dobrim dijelom i danas. No dijalogom i komunikacijom moguće ga je prevladati.

Razgovarao Andrija Tunjić


Hrvatski tjednik, 12. svibnja 2016.

Mr. sc. Blanka Matković: Hrvatska je zatrovana lažima o Jasenovcu i o Drugome svjetskom ratu

Popis u Jasenovcu je lažiran, ali još ne ćemo objaviti sve spoznaje

Premda ste zajedno s kolegom Stipom Pilićem još prije dvije godine u 'Radovima' Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru objavili znanstveni rad pod naslovom 'Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima', tek sad je izazvao, rekli bismo, shizofrenu reakciju čuvara jasenovačke komunističke dogme. Dosad je reakcija na Vaš rad više bila u znaku ignoriranja, sada je u znaku linča. Zašto su ti krugovi spremni do 'zadnje kapi krvi' braniti komunističku, odnosno beogradsku istinu o Jasenovcu te se toliko opiru novim znanstvenim spoznajama koje dokazuju da je Jasenovac bio i komunistički logor?

Citirat ću Slavka Goldsteina koji je u svojoj knjizi pamfletu započeo poglavlje o poslijeratnome logoru istaknuvši da su prilikom povlačenja ustaše i Nijemci u Jasenovcu zapalili čak 433 kuće od ukupno 500 kuća jer su, eto, „očaj i bijes totalnoga poraza teško kontrolirali“. Osim što je pokazao elementarno neznanje, jer prema podatcima Narodnoga odbora kotara Novska, ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130, Goldstein je, ustvari, dao odgovor na pitanje zašto su krugovi u kojima svi putevi vode upravo do njega spremni braniti svoju laž do zadnje kapi krvi. Jedino što je njima preostalo jest dostojanstveno priznati poraz, no s obzirom na to da se osobnim integritetom do sada nisu iskazali, oni se odlučuju za drugu opciju – boriti se do kraja smatrajući da ipak nisu potučeni do nogu i da kojekakvim spinovima još uvijek mogu spasiti obraz. S obzirom na to da ovo nije tie break u tenisu, mi se s njima ne ćemo nadmudrivati beskonačno dugo, već ćemo učiniti upravo ono što je potrebno da ova borba bude okončana brzo i učinkovito.

Goldstein, naravno, nije jedinstvena biljka u ovoj bajci koju „dekorira“ čitava plejada što stvarnih, što samoproglašenih povjesničara. Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali. Takvima bismo doslovno mogli poručiti: get a job! Među njima su, naravno, i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnoga Jasenovca iako nas istodobno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Time nam zapravo poručuju da začepimo usta, prestanemo postavljati pitanja i pokorimo se njihovoj volji. Ipak, to se ne će dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Kad se to konačno dogodi, predizborne kampanje u Hrvatskoj izgledat će znatno drukčije, a u prvih sto dana Vlada i ministri će morati nešto raditi umjesto držati povijesne lekcije o događajima o kojima ništa ne znaju. Stoga ću reći da ovakvo stanje odgovara ne samo tzv. antifašistima, već i onima koji pričama o lustraciji i stotinama vijenaca prikrivaju vlastiti nerad, neznanje i lijenost, a katkad i neke druge stvari kojima bi se trebale baviti neke druge institucije. Biračima treba servirati što više igara uz pokoju hrvatsku zastavu i parolu ne bi li lakše zaboravili na prazne trbuhe i ostale probleme.

Koliko god argumentirano propitivali Jasenovac, čuvari jugosrpske dogme o njemu reći će uvijek da je to revitalizacija ustaštva. Kako se oduprijeti takvim klevetama?

Od samog početka znali smo da će poslijeratni logor Jasenovac biti ta nagazna mina koja će s druge strane izazvati histeriju i sveopće ludilo. Prvi dokument o tome logoru našli smo početkom 2009., no naš rad objavljen je tek 2014. Šaljivo je sada prisjetiti se da smo svih onih godina znali što se sprema i pripremali se za ove trenutke dok su „borci protiv revizionizma“ spavali zimski san misleći ono što misli velika većina u Hrvatskoj: „dokumenata nema, Partija je sve to očistila“. Pilić i ja držali smo se jedne naše mantre da Partija ne može očistiti koliko mi možemo naći. Oni koji doista žive u uvjerenju da dokumenata nema, a nedavno je to na televiziji i to u emisiji o Jasenovcu ponovio Zdravko Tomac i to unatoč dokumentima koje smo mi pronašli, trebali bi se zapitati nekoliko jednostavnih pitanja: misle li oni doista da je svih tih 45 godina Partija provela računajući da će komunističkoj Jugoslaviji doći kraj? Ili su bili zauzeti nekim drugim stvarima? I kad im je konačno palo na um da bi državi mogao doći kraj, jesu li zaista imali na raspolaganju dovoljno educiranih ljudi koji su mogli pregledati sve to silno gradivo i počistiti ga? Pa čak i da jesu, koliko je njih zaista bilo sposobno shvatiti da su mnogi dopisi slani na veći broj adresa i urudžbirani u većem broju knjiga, a dovoljno je da je sačuvana ostala barem jedna da bismo mi imali trag? I na kraju, kolika je šansa da su ušli u trag baš svim dopisima na svim adresama i svim naknadno pripremljenim kopijama ili prijepisima dokumenata naknadno korištenima u neke druge svrhe i radi toga slanih na neke druge adrese. Ni sam James Bond im to ne bi bio odradio kako treba i zato je neminovno bilo da ćemo prije ili kasnije nešto ipak naći.

To nije povijest

Jasenovac im predstavlja ponajveći problem jer onaj koji dokaže, a upravo smo pukim slučajem baš mi ti koji su dokazali, da se u Jasenovcu „nešto“ događalo i nakon svibnja 1945., je onaj koji je uzdrmao temelje svih jasenovačkih mitova. Namjerno rabim množinu jer ovdje se ne radi o samom jednome mitu. Ako su nam lagali o poslijeratnome Jasenovcu, a jesu, o čemu su nam još lagali?

Ako su nam lagali o do sada dvije identificirane žrtve poratnog Jasenovca i uvrstili ih na popis žrtava ratnoga logora Jasenovac, a jesu, koliko je još onih o kojima su nas lagali? Ako su nam lagali o Jasenovcu, a jesu, o kojim su nas još događajima lagali? Lažljivci i manipulatori obično su serijski, pa ne možemo računati s tim da su u svemu drugome bili iskreni. I konačno, ako su nas lagali o nečemu čime su nam desetljećima nametali krivnju i tom se laži služili da nas nazivaju zločincima koji ne samo da su zaslužili odmazdu na Bleiburgu, već i to da kaznu moraju odslužiti i oni rođeni nakon završetka Drugog svjetskog rata, što to govori o njima i njihovu alibiju za zločine koje su nad Hrvatima izvršili? Ovdje nije riječ samo o Jasenovcu, kako mnogi ovih dana misle. Ovdje je riječ o tome da mi nemamo pojma što istina o našim životima jest jer nas se konstantno lagalo od trenutka kad su bake i djedovi mnogih od nas bili djeca ili tinejdžeri. Ono što se sada u Hrvatskoj događa nije revitalizacija ustaštva, kako oni to nazivaju, jer im treba dežurna babaroga, već je to revitalizacija ili preporod naše kulture, znanosti, misli, našega vlastitog identiteta, ali i bitan dio demokratskoga odrastanja. To je katarza kroz koju moramo proći da bismo shvatili što doista jesmo, a revizija povijest je ono što nam treba da bismo shvatili što smo točno od naših predaka naslijedili. Uostalom, povijest je učiteljica života, no kakvu to lekciju možemo naučiti ako imamo opravdanoga razloga sumnjati u ono što nam se podmeće kao povijest? Povijest i halucinacija nisu jedno te isto. Pisani i materijalni dokazi su jedno, a rekla-kazala drugo. Stvar je jednostavna: ako u košarci želite zabiti koš, tada morate pripaziti na korake. No postoje oni kojima takav pristup ne odgovara jer oni od ovakvih tema i održavanja mitova žive, a takvih ima na obje tzv. strane. Kažem takozvane strane jer u znanosti neopterećenoj ideologijom i osobnim interesima postoji samo jedna strana, a to je ona „sine ira et studio“.

Kako bi osporio nove činjenice o Jasenovcu, publicist Slavko Goldstein napisao je knjigu u kojoj je, međutim, konstruirao vaše citate na način da je iz nekoliko rečenica uzimao dijelove i stvorio novu. Dakle krivotvorio je. Krivotvoritelja uvijek može biti, ali kako objasniti političko i medijsko ozračje u Hrvatskoj koje takvu krivotvoritelju daje značenje, ali daje značenje i povjesničarima (Jakovina, Klasić) koji veličaju Goldsteinove krivotvorine?

Moj mentor na Odsjeku za povijest na Warwicku bio je Dr. Christoph Mick čiji je rad prvenstveno usmjeren na slične slučajeve u drugim zemljama istočne Europe i suočavanje s tom prošlošću. Više puta smo razgovarali o tome koliko su pojedina društva zrela da znanstveno i objektivno istražuju vlastitu prošlost. Na probleme na kakve sam ja nailazila u hrvatskim arhivima on je također nailazio u ruskim arhivima i zato je vrlo dobro shvaćao našu situaciju, iako se pojedinim pojedinostima znao iznenaditi. Čini se da se u zemljama istočne Europe ratni i poratni zločini ipak nešto lakše istražuju, možda zato što su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Dr. Mick znao je istaknuti da je primjer bivše Jugoslavije bitno drukčiji jer je Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio vrlo brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo zasluga „domaćih sinova“ i upravo je to razlog zbog kojega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno donesen zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim. Ono što obično nazivamo „suočavanje s prošlošću“, u društvima poput hrvatskoga vrlo često ustvari je suočavanje s najmračnijim dijelom nas samih. Većini ljudi najteže je priznati da su u nečemu bili u krivu.

Ima li uopće izgleda da u doglednoj budućnosti službena Hrvatska prizna, unatoč tim krugovima, da je u strašnim zabludama glede Jasenovca i mnogih jasenovaca i da te zablude predstavljaju inhibicije koje joj sprječavaju normalan razvitak i život?

U jednome drugom intervjuu kolega Pilić je istaknuo kako je istraživanje tko su ti ljudi bili, zašto su bili žrtve, odnosno zločini i zločinci, od kuda i zašto ti zločini i gdje smo i kakvi smo to mi danas u odnosu i prema tim zločinima i zločincima i žrtvama, znatno teže jer zahtijeva određeni iskorak, a često i sukob sa sobom i svojim mišljenjima, stavovima, svjetonazorima i stereotipima. Malo je onih koji su spremni ići tim putem. Za početak je potrebno o ovim događajima raspravljati na znanstven način, a ne služeći se apstraktnijim izrazima poput „ustaško zlo, „ustaška zmija“, „zločinačka tvorevina“, „ustaški zloduh“ i sličnima. Malo misticizma nikad nije naškodilo propagandi. Namjerno korištenje izraza kojima se sve „negativno“ automatski vezuje sa spiritualnim i vječnom borbom između dobra i zla očito je odlika totalitarnih režima koji i na taj način šalju poruku da ne smijemo vjerovati u bilo što osim u njih jer sve ostalo jednostavno mora biti loše. Promatrajući to iz perspektive nekih drugih znanosti, radi se o čistoj dehumanizaciji neprijatelja. Ja sam na Warwicku završila i jednogodišnji program iz psihologije i za završni rad pisala sam upravo o obrambenim mehanizmima u vojnim sukobima i dehumanizaciji neprijatelja. U mojoj će se novoj disertaciji između ostaloga raspravljati i o tomu jesu li tzv. pomirba, normalizacija, demokratizacija i izlječenje društva u cjelini uopće mogući bez te početne faze u kojoj je prvo potrebno „humanizirati“ ne samo neprijatelje već i sebe same. Dehumanizacija neprijatelja ustvari je dvosmjerna ulica jer vodi i prema gubitku individualnoga identiteta onih koji ju prihvaćaju i koji time postaju dio mase i time se odriču bilo kakve osobne odgovornosti.

Pamflet umjesto dokaza

S ovim fenomenom povezan je eksperiment što ga je psiholog Stanley Milgram proveo početkom 60-ih, a koji je u ono doba izazvao velike kontroverze jer je Milgram ustanovio da većina ljudi slijepo slijedi naređenja i postaje dio te mase čak i onda kada su svjesni negativnih posljedica i kada se s postupkom uopće ne slažu. Nema u Hrvatskoj napretka sve dok genie in a bottle vlada umjesto razuma i osjećaja vlastite odgovornosti, a kako je Milgramov eksperiment pokazao, put do toga cilja veoma je težak i dugačak jer su otpori u društvu značajni.

Pojedini znanstvenici igraju u tome značajnu ulogu i odbijaju nove dokaze radi vlastitoga ega, a institucije staju na njihovu stranu jer je možda i njima teško priznati da su takva znanstvenika koji sebe stavlja ispred znanosti i ugleda institucije u kojoj radi ne samo zaposlili već u pojedinim slučajevima upravo takvi podučavaju i nove naraštaje. Mainstream medijima bitno je zaraditi, a daleko je lakše objaviti pamflet bez logike i sadržaja nego uložiti dane ili tjedna na temu dostojnu istraživačkoga novinarstva.

Zahvaljujući svima onima koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u ovome igrokazu, hrvatska se znanost zbog raznih interesa sustavno truje dogmama onih kojima je misao ostala zacementirana desetljećima prije našega rođenja. Takva praksa podcjenjivanja čitalačke publike i javnosti odraz je mentalnoga sklopa oligarhije (političari, šačica probranih znanstvenika, odabrani mediji) koja se drži načela da narod ne treba znati što je dobro za njega jer „srećom“ imamo tu manjinu da u naše ime misli, zaključuje i šopa nas svojim idejama. Mi smo samo statistički podatak koji je tu da popuni birališta i proračunske rupe baš kao što su sve ratne i poratne jasenovačke žrtve tu da oligarhiji olakšaju predizbornu promidžbu.

U reakcijama na takvo ozračje naveli ste kako ste se obraćali i državnim institucijama, uključujući i Ured predsjednice RH te da niotkuda niste dobili odgovor. Što ste tražili i što njihova ignorancija govori o današnjoj Hrvatskoj?

Dana 15. siječnja 2015. poslali smo dopis JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture kojim smo ih obavijestili o rezultatima našega rada i dokumentima na koje se pozivamo. Od JUSP Jasenovac zatražili smo da dopune podatke na svojoj mrežnim stranici novim podatcima i to u svrhu istinitoga obavještavanja hrvatske i strane javnosti. Nitko nam nije odgovorio pa smo se potkraj svibnja 2015. obratili i Uredu Predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica SP Jasenovac. Dopis smo ponovili 16. listopada 2015., no odgovora i dalje nije bilo. Stoga je novi dopis poslan 26. siječnja 2016. Ministarstvu kulture i Zlatku Hasanbegoviću. Odgovor nismo dobili. Posljednji email i ministarstvu, i ministru, i JUSP Jasenovac poslan je 25. travnja 2016. Da bismo došlo do kakvog takvog napretka u istraživanju Jasenovca na toj „službenoj“ razini, potrebno je konačno priznati određene pogreške u radu Jasenovac i ispraviti netočne podatke koji se sustavno guraju kao „istina“ jer broj žrtava očito ne smije ni u ludilu pasti ispod 80 tisuća.

U ovome trenutku nemoguće je nadati se bilo kakvim pozitivnim pomacima s obzirom na to da je ravnateljica SP Jasenovac izjavila da je ministar kulture ocijenio rad SP Jasenovac pozitivno. Da stvar bude tragičnija, Slavko je Goldstein u nedavnome intervjuu izjavio da je išao na sastanak s ministrom kulture rekavši mu da je došao iz bojazni da će ministar „intervencijom u Jasenovcu ondje pokvariti atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni“. Ovom rečenicom Goldstein je priznao da se u jednoj javnoj instituciji zapošljavaju oni koji su ovako ili onako „ideološki nastrojeni“, pa, eto, on ne želi one koji razmišljaju drukčije. Neobično je da se u jednoj „demokratskoj“ zemlji nitko nije osvrnuo na ovu izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon u državi u kojoj je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovi političkoga ili drugoga uvjerenja. Očito je da Hrvatska još nije napustila doba kada su se na funkcije postavljali podobni poslušnici. Također je važno istaknuti i to da, unatoč do sada objavljenim radovima o djelovanju poslijeratnoga logora Jasenovac, Zastupnički dom Hrvatskoga sabora nije izglasao izmjene i dopune Zakona o Spomen-području Jasenovac. Ta ustanova još uvijek djeluje u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Spomen-području Jasenovac izglasanome 2001. godine u kojemu nema spomena o poslijeratnim žrtvama toga logora. Da ovo pitanje nije zanemarivo, dokazuje i izjava Nataše Jovičić od 27.4.2016. kada je istaknula da se „mi u Spomen-području Jasenovac bavimo muzejskom i edukativnom djelatnošću prema Zakonu o muzejima i isključivo i samo komemoriranjem stradalih Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista i ostalih naroda koji su stradali u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac od 1941.-1945.“

Dakle, po njoj, žrtve komunističkoga zločina na tome području nemaju pravo ni na polaganje cvijeća, kao što smo nedavno vidjeli?

Da bi se ovo promijenilo, potreban je novi prijedlog zakona ili njegova dopuna, a njegovo je podnošenje posao Vlade, odnosno Ministarstva kulture ili saborskih zastupnika. Dakle odgovornost je u potpunosti na njima. Treba napomenuti i to kako činjenica da je JUSP Jasenovac ograničen na bavljenje ratnim logorom Jasenovac ne znači da prostor nekadašnjega logora i dalje nije javna površina niti na bilo koji način mijenja činjenicu da je stradanja ondje bilo i nakon svibnja 1945. Prema tome, nitko nema pravo nikome braniti da ondje položi cvijeće ili vijence. Kolega Pilić i ja to smo učinili još 2009. kada smo pronašli prve dokumente o poslijeratnome logoru Jasenovac. Nikoga nismo pitali za dopuštenje, ali nam isto tako nije bio potreban show pred kamerama. Nazočili smo i jednoj službenoj komemoraciji u Jasenovcu, a tijekom svoga terenskog rada redovito smo odavali počast žrtvama čija smo mjesta stradanja posjetili bez obzira na njihovu nacionalnost, religiju ili bilo što drugo. Stoga pozivamo sve one koji to žele da i u Jasenovcu i drugdje polože cvijeće i zapale svijeće bez straha od vladajuće oligarhije. Ako oni mogu ignorirati nas, možemo i mi njih s jednom bitnom napomenom: mi plaćamo njih, a ne oni nas! To se odnosi i na one u Runjaninovoj 2 koji su podrškom povijesnim krivotvorinama koje propagiraju Goldstein i JUSP Jasenovac jasno dali do znanja da će jasenovačke mitove braniti do posljednjega daha.

Ubacili su čovjeka da opstruira naše istraživanje

Umjesto potpore, doživljavate nebrigu, omalovažavanja, osporavanja pa i prijetnje. Možete li malo šire objasniti kakve prijetnje doživljavate i taj odnos društvene zajednice prema Vašemu istraživanju i istraživanju drugih kolega povjesničara koji otkrivaju nove spoznaje koje narušavaju komunističku povijest?

Kada smo započeli ovo istraživanje prije deset godina, znali smo da će to biti hod po trnju i bez ikakvih lovorika na kraju puta. Oboje smo bili spremni na svakojake prepreke. Pokušali smo surađivati i s nekim drugim povjesničarima i istraživačima, no oni ipak nisu bili spremni na tolika odricanja kolika je ovaj rad tražio. Naš stav je bio da je bolje raditi samostalno nego se povezivati s nekim tko bi kasnije bio samo uteg oko vrata. Osim toga, ukoliko na nekoga nismo mogli u potpunosti računati po pitanju odrađivanja posla u arhivima, tada nismo mogli računati ni na diskreciju te osobe. Od samoga početka u radu smo se držali nekoliko znanstvenih, ali i sigurnosnih pravila kojima se sprječavalo eventualno curenje informacija. Ja sam s radom započela u Hrvatskome državnom arhivu (HDA) u Zagrebu u proljeće 2006., no kako sam radila sama i katkad uz asistiranje svoga oca, nikome nisam bila važna i na mene nitko nije obraćao pozornost. Tijekom te zime postignut je određeni napredak i to na provjeravanja imena s američkoga jasenovačkog popisa (JRI) s preko 600 000 imena. Uskoro nakon toga dogodile su se prve opstrukcije u radu. U to vrijeme bila sam u kontaktu s nekoliko osoba koje su iskazivale interes za istu problematiku i načelno pružale podršku. Vrlo dobru suradnju ostvarila sam s jednom osobom koja je vrstan poznavatelj ratnoga logora

Jasenovac i razgovarali smo o zajedničkoj knjizi. Jedna druga osoba iz ove priče iskazala je interes da upozna toga čovjeka i ja sam organizirala njihov sastanak. Nakon toga dotični se iz meni nepoznatog razloga povukao, očito pod utjecajem te osobe koja je inzistirala na tom njihovu sastanku. Ne vjerujem da se radi o slučajnosti jer upravo je ta ista osoba bila u Parizu kad je ubijen Bruno Bušić. Ta ista osoba pokušala je prije godinu dana izazvati još veći razdor koji je spriječen zahvaljujući kolegi Piliću koji me o tome i obavijestio. Nakon toga toj sam osobi poslala email u kojemu sam jasno dala do znanja da se Bušiću mogao smjestiti taj metak, ali da to ovoga puta proći ne će. Ja tu osobu ne ću imenovati, no on će se sam prepoznati. Neobično je to kako se tijekom svih ovih godina ta osoba osobno ili preko nekih svojih ljudi pojavljivala u našoj blizini i redovito činila štetu.

Kolega Pilić pridružio mi se u jesen 2007. i tada smo počeli istraživati i u drugim arhivima u Hrvatskoj. Između 2008. i 2012. bili smo angažirani na projektu HDA o ratnim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.), a koji je HDA proveo na zahtjev Državnoga odvjetništva RH. Tada se fokus našega istraživanja privremeno prebacio na navedene godine i upravo smo tijekom toga razdoblja pronašli i prve dokumente o poratnome logoru u Jasenovcu. Upravo tijekom četiriju godina odradili smo najveći posao jer smo svakodnevno putovali u arhive izvan Zagreba, uključujući i one u Sloveniji. U Zagrebu smo ostajali onda kada je kolega Pilić bio zauzet i ja sam tada pregledavala gradivo u HDA i Državnom arhivu u Zagrebu. Negdje u to vrijeme počela sam primati neobične telefonske pozive. U početku sam mislila da je pogrešan broj, no tada se broj poziva počeo povećavati. Kada sam bila u arhivu, zvali su me na mobitel, a kada sam bila kući, zvali su me na kućni telefon. Moram priznati da je bilo prilično iritantno s obzirom na to da su me u arhivu stalno prekidali u poslu, a kod kuće su zvali uglavnom tijekom noći i to ponajviše onda kada smo rano ujutro putovali izvan Zagreb. S obzirom na to da se moglo lako zaključiti da je netko bio upućen u moje kretanje, razgovarala sam o tome s kolegom Pilićem. Zaključili smo da ćemo pripaziti i uvesti dodatne mjere osiguranja u vezi s arhivskim gradivom i podatcima koje smo prikupili, zbog čega kopije postoje na nekoliko lokacija. Također smo odlučili ne prijavljivati ništa policiji jer u te strukture nismo imali povjerenje. U to vrijeme radili smo na tome istraživanju HDA za potrebe Dorha i znali smo da su postojali ljudi koji nisu htjeli da se to istraživanje provede. S obzirom na to da su oni koji su dosađivali očito znali naše kretanje, smatrali smo da je za to bio odgovoran netko tko je, recimo to tako, imao resurse. Upravo zato nije imalo smisla bilo što prijavljivati policiji. Tek sam nedavno doznala da je takvu uznemiravanju bila izložena i moja obitelj. Povezali su konce tek prije koji tjedan kada sam ja spomenula ove događaje za koje je ranije znao samo kolega Pilić. Na našemu putu bilo je i nekih drugih koji su pokušali s različitim diverzijama, no naši rezultati su tu i za njih je to najveći poraz. Podatci koje imamo i dalje su zaštićeni na različite načine, posebno u ovoj situaciji masovne histerije kada smo još više okruženi različitim ljudima s različitim interesima. Što se našega istraživanja tiče, trenutačno je na snazi ono što se na engleskome zove lockdown, što znači da se nikome ništa, pa čak ni najbližima ne govori i podatci ne pokazuju, a javno govorimo samo ono oko čega smo se dogovorili. Što se ostalih stvari u ovome trenutku tiče, izravnih prijetnji i uznemiravanja trenutačno nema izuzevši pojedinaca koji po Facebooku pišu da nas treba zatvoriti, a neki su napisali i to da bi se za mene trebala pobrinuti Islamska država.

Nije li licemjerno kad ravnateljica JU SP Jasenovac Nataša Jovičić poziva ozbiljne povjesničare da dostave dokaze o poratnome logoru Jasenovac. Ona zapravo pokušava poručiti da Vi niste ozbiljni povjesničari?

Što se omalovažavanja tiče, tome se sada otvoreno priključila i Nataša Jovičić koja je istaknula da „za ovo drugo razdoblje od 1945. na dalje pozivamo ozbiljne povjesničare da temeljem izvornih dokumenata participiraju u rasvjetljavanju istine“. Dakle riječ je o istoj osobi kojoj mi pišemo već punih 16 mjeseci i koja na raspolaganju ima ne samo naš rad sa svim bilješkama i signaturama arhivskih dokumenata, već i snimke pojedinih dokumenata. Toj gospođi nije bilo dovoljno to što smo mi besplatno odradili posao za koji neki drugi primaju novac, već je morala opaliti po nama kao neozbiljnim povjesničarima. Ja sam disertaciju o komunističkim zločinima, uključujući Bleiburg i poslijeratni Jasenovac, obranila na sveučilištu čiji je Odsjek za povijest na QS rang ljestvici sveučilišta 22. na svijetu, a humanističke znanosti na Timesovoj ljestvici 30. Moja disertacija obranjena je pred profesorima koji su doktorirali na Oxfordu, Cambridgeu, London School of Economics (LSE) i Sveučilištu Humboldt u Berlinu koji su o toj disertaciji imali samo riječi hvale, pa se postavlja pitanje želi li Nataša Jovičić, osoba bez ikakve diplome iz povijesti, reći da se redom radi o šarlatanima. Moje je mišljenja kako je upravo činjenica da je poslijeratni Jasenovac završio u nečijoj disertaciji na stranome sveučilištu i to na odsjeku na kojemu je 83 posto istraživačkih aktivnosti ocijenjeno kao „world-leading“ ili „internationally excellent“. Što mislite što u svjetskoj historiografiji više vrijedi: rezultati istraživanja na Warwicku ili mišljenje neke xy osobe iz minijaturnoga muzeja u Hrvatskoj? Upravo se u tom odgovoru krije razlog posljednjim napadima na nas, pa ću citirati još jednom Goldsteina: očaj i bijes totalnoga poraza teško je kontrolirati.

Tema moje nove disertacije na Warwicku uloga je tzv. običnih ljudi (engleski: grassroots) u mirovnim procesima s naglaskom na socijalne i psihološke čimbenike, i to na primjeru Sjeverne Irske od 1998. i Hrvatske od 1995. U njoj ću se djelomično osvrnuti na sve ove probleme oko suočavanja s prošlošću koju se još uvijek ignorira i prešućuje, ali i probleme na koje istraživači te problematike nailaze jer su oni dio političke tranzicije koja je nastupila okončanjem jednoga razdoblja povijesti, normalizacije koja nastupa u društvima nakon okončanja vojnih sukoba i koja još uvijek traje, te istinske demokratizacije koja je u Hrvatskoj tek u povojima. Da bi se istinska demokratizacija uopće provela, mi se prvo moramo osloboditi toga ropskog mentaliteta u kojemu uvijek tragamo za nekakvim ljubičicama bijelim da nas vode i spašavaju. Moramo shvatiti što to sloboda mišljenja i izražavanja zaista jesu. To svakako nije cenzura ili klevetanje koje se krije pod krinkom tzv. medijskih sloboda. Moramo naučiti da smo rođeni s nekim osnovnim pravima, a među njima je i ono na preispitivanje samih sebe i svijeta oko mene. To je revizionizam. To nije nešto čega se trebamo sramiti kad nas klevetnici kleveću, već nešto čime se možemo ponositi. Bez revizije nema napretka. U toj rečenici krije se odgovor zašto oni kojima do prosperiteta Hrvatske nije stalo, uporno osipaju paljbu na nas koji postavljamo pitanja i tražimo odgovore.

Budući da se nastavljate baviti znanstvenim i istraživačkim radom, imate li u pripremi nove radove, odnosno nova otkrića koja će poput spomenutoga rada šokirati krugove koji su stvorili zaštitni bedem oko tih komunističkih stereotipa? Možete li nešto od tih novih spoznaja najaviti u ovome intervjuu?

Moj trenutačni istraživački rad prvenstveno je vezan uz obveze na sveučilištu. Na Warwicku sam u listopadu završila trogodišnji program MPhil na Odsjeku za povijest koji je ovdje dio doktorskoga studija i smatra se mini-doktoratom. Nakon toga nastavila sam s doktoratom na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije s temom koju sam već spomenula. Ovim istraživanjem cilj je preispitati teoriju Johna Paula Lederacha koji je 1997. objavio knjigu o teorijskome okviru za izgradnju mira prema kojemu je izgradnja stabilnoga mira dugotrajan proces u kojemu su pomirba i suočavanje s prošlošću samo jedan kotačić u mehanizmu. Lederach je istaknuo da je na tom putu izgradnje tzv. „poželjene budućnosti“ potrebno razmišljati ne godinama već desetljećima unaprijed i da bi takva budućnost trebala biti moguća u roku od 20 ili nešto više godina. Primjeri Sjeverne Irske i Hrvatske te njihovih političkih i drugih podjela pokazuju da je dvadesetak godina za postizanje takve budućnosti samo iluzija. U razgovoru s jednim svojim sugovornikom koji je preživio genocid u Ruandi, ispostavilo se da ni ondje situacija nije mnogo bolja. Zemlja se gospodarski oporavila od rata, ali ožiljci su itekako prisutni i suočavanje s prošlošću svodi se na izbjegavanje razgovora o tome tko je Hutu, a tko Tutsi. Moj rad testiranje je i kritika Lederachove teorije, dakle revizionizam, a oslanja se i na rad dr. Stefa Jansena sa Sveučilišta u Manchesteru koji se također bavio ovim problemima i to na primjeru Bosne i Hercegovine, i koji je postavio pitanje što to normalan život jest te može li tzv. pomirba, koja je bilo jako aktualna u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata i koju se uporno nameće svim društvima proizašlima iz vojnih sukoba, biti ustvari prepreka normalizaciji te na koji način ona može biti svladana. Stoga bismo i za Jansena mogli reći da je revizionist.

Još ne ćemo objaviti sve spoznaje o Jasenovcu

Djeluje nestvarno i nevjerojatno da sve ovo istražujete bez kune stimulacije, zapravo besplatno. Zar to nije poruka da ova država, u smislu aparata vlasti, ne želi istinu o Jasenovcu i Drugome svjetskom ratu?

Samo da vam još kažem da, osim toga, trenutačno radim na knjizi o komunističkim logorima u Splitu, a ove godine dr. sc. don Josip Dukić i ja dovršit ćemo knjigu „Solinski žrtvoslov“. U planu je i objavljivanje moje MPhil disertacije o komunističkim zločinima nad Hrvatima 1944. i 1945. Nekoliko je znanstvenih radova djelomično dovršeno, no mislim da ću s tim pričekati jer je ove godine naglasak na knjigama. Kolega Pilić nastavio je s istraživanjem poslijeratnoga logora u Jasenovcu i pronašao neke nove podatke. Zasad nismo objavili niti jedan znanstveni rad o ratnome logoru Jasenovcu jer zbog osjetljivosti teme želimo doći do još većega broja dokumenata. Prije deset godina, kada sam tek započela s ovim projektom, pronašla sam jedan dokument o Jasenovcu koji bi mogao baciti novo svjetlo i na ukupan broj žrtava ratnog logora, no riječ je o veoma složenoj analizi tog dokumenta koji također moramo usporediti s brojnim drugim izvorima. Dakle taj je posao prilično opširan i još uvijek u tijeku, no moguće je da ćemo moći govoriti o konkretnijim brojkama nakon što on bude završen. Kada će točno ostali rezultati naših istraživanja biti objavljeni, vrlo je teško reći jer kolega Pilić i ja radimo samostalno i besplatno. Dakle za ovaj posao nismo plaćeni. Katkad smo u mogućnosti raditi više, a katkad manje. To ponajprije ovisi o drugim obvezama kojima se moramo posvetiti. Sve svoje radove pišemo jako dugo i tvrdnje nastojim potkrijepiti iz više izvora. Stoga ono što smo do sada pronašli o ratnome logoru Jasenovac ne će biti objavljeno u skorijoj budućnost niti ćemo izlaziti u javnost s bilo kakvim djelomičnim informacijama.

S obzirom na to da svoj rad financiramo samostalno i uz povremenu pomoć prijatelja, dok država istovremeno financira dugogodišnje projekte čiji rezultati rada često nisu poznati javnosti čak niti nakon desetljeća ili duže, može se zaključiti da iz političkih razloga državi nije u interesu pomagati one koji napreduju brže od puževog koraka.

Koliko je Hrvatska spremna prihvatiti u ovome trenutku istinu o Jasenovcu? S obzirom na to da ste istraživali te srušili i neke druge komunističke mitove, je li službena povijest o Drugome svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj lažna i treba li pisati novu?

Hrvatska povijest od 1945. naovamo sustavno je kontaminirana i bez sustavnih i temeljitih istraživanja katkad je vrlo teško reći što istina jest, a što treba iznova istražiti. To znači da je potrebna revizija i to upravo onakva na kakvu se razni tipovi ovih dana propinju na sve četiri. Kao što je istaknuo američki povjesničar James M. McPherson, revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti povijesna je znanost mrtva, a budućnost nikakva. Na britanskim sveučilištima revizija je nešto što radimo svakodnevno i upravo je revizija ono što se ne propituje već podrazumijeva. Za razliku od Hrvatske i nekih drugih ideološki opterećenih zemalja, napredak se na Zapadu shvaća kao posljedica gladi za novim spoznajama koja podrazumijeva poštivanje etičkih normi, ali nije ograničena nečijim mitomanstvom i političkim ambicijama onih koji izmišljenim revizionizmom s negativnim predznakom ustvari prikrivaju vlastiti negacionizam. Ono što se u Hrvatskoj sustavno podmeće kao „revizionizam“, ovdje nazivamo „prinos znanju“ (engleski: contribution to knowledge). O tome nas podučavaju na seminarima i upravo je to osnovni preduvjet za uspješnu obranu MPhil i doktorske disertacije. Ovdje disertacije nisu reciklaže pamfleta, nego su najčešće ili potpuni iskorak u novo i nepoznato područje ili revizija prethodnih otkrića, teorija i zaključaka. Upravo radi ovakva pristupa sveučilišta poput Warwicka i jesu tako visoko rangirana. Da bi se istraživanja o kakvima ja govorim uopće provela, istraživači u Hrvatskoj prvo se moraju osloboditi toga nametnutog kompleksa „negativnog revizionizma“. Preispitivanje prethodnih istraživanja, postavljanje novih pitanja i testiranje ranijih teorija jest revizionizam, a on može biti sporan samo onda kada govorimo o pseudoznanosti i tvrdnjama koje ne počivaju na bilo kakvim dokazima, kao što su recimo Goldsteinove ili one JUSP Jasenovac. Znanstveni revizionizam je pozitivna pojava i najbolje što bilo koji znanstvenik može uraditi za znanost kojom se bavi. No koliko su hrvatski povjesničari spremni prihvatiti ono što je u svijetu uobičajena pojava bez koje nema ni doktorata ni istraživanja, pokazuje i primjer jednoga povjesničara koji je nedavno gostovao u jednoj emisiji na Z1 televiziji i tom prilikom izjavio da je u Jasenovcu nakon 1945. „vjerojatno“ nešto bilo, ali se nije usudio govoriti je li bila riječ o logoru, Goldsteinovoj radnoj skupini ili nečemu drugom. Sudeći prema njegovu nastupu moglo se zaključiti da je naš rad pročitao i dokumente vidio, a u tim dokumentima jasno piše što je to „nešto“ u Jasenovcu bilo. Čemu onda to oklijevanje i kakva je to historiografija u Hrvata kada se Olimp na Gornjemu gradu trese pred tatom Goldsteinom?

Okršaj s Josipovićem preko e maila

Zahvaljujući vama u Dugopolju je prije nekoliko godina otkriven zajednički spomenik svim žrtvama, prvi takav u Hrvatskoj. Bila je to situacija u kojoj se vidjelo da tzv. gorljivi antifašisti nisu za pomirbu. Kakva sjećanje nosite iz te epizode?

Da je službena povijest barem djelomično lažna, dokazali su i rezultati istraživanja koje smo 2010. i 2011. odradili dr. sc. don Josip Dukić i ja, a čiji su rezultati objavljeni u lipnju 2011. u knjizi „Dugopoljski žrtvoslov“. Istraživanju su prethodile intervencije Saveza antifašističkih boraca, te bivšega predsjednika Republike Stjepana Mesića i tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića koji su se snažno odupirali postavljanju novoga spomenika žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća u Dugopolju. Na prethodnome spomeniku postavljenome 1971. nalazila su se imena 209 žrtava, od kojih je 77 pripadnika partizanskih postrojba i 132 civila. Tijekom istraživanja ustanovili smo da je na tom spomeniku nedostajalo čak 17 pripadnika partizanskih postrojba i 51 civilna osoba stradala od gladi, bombardiranja, četnika, te pripadnika ustaških, talijanskih i njemačkih postrojba, ali naravno i svi oni ubijeni od strane komunističkih vlasti. Prikupili smo podatke za ukupno 445 žrtava. Ivo Josipović u svome je dopisu od 11. kolovoza 2010. općini Dugopolje istaknuo da bi premještanje postojeće spomen-ploče iz 1971. značilo „umanjivanje zasluga žrtava fašizma“. No nakon objavljivanja žrtvoslova, nitko se nije oglasio i obrazložio jesu li brisanjem iz povijesti 17 poginulih partizana i 51 civila također umanjene zasluge žrtava fašizma i to upravo od strane ondašnjih jugoslavenskih vlasti. Stoga bi trebalo upitati „borce protiv revizionizma“ kakvim su motivima bili motivirani kada su iz povijesti izbrisali 68 osoba i to „žrtava fašističkoga terora“, a koje smo upravo mi, revizionisti, vratili ondje gdje im je oduvijek bilo mjesto. Prije desetak dana s Ivom Josipovićem imala sam okršaj preko emaila. On je ponavljao da želi vidjeti i razmotriti te dokaze o poslijeratnome logoru Jasenovac, a ja sam ga pitala da pojasni dugopoljski slučaj. To se nije dogodilo, pa ga ja ovim putem ponovo pozivam da objasni tko je i zašto iz povijesti izbrisao živote 68 ljudi, i to „žrtava fašističkog terora“, samo u jednome malom Dugopolju. Koliko još ima takvih slučajeva?

U Hrvatskoj nitko nije osuđen za strašne komunističke zločine, a bilo ih je nebrojeno. Pokušalo se suditi Josipu Boljkovcu, ali sud ga je oslobodio. Je li moguće da sudovi ne mogu do izravnih dokaza ili je riječ o neispravnim odlukama pod utjecajem politike koja se paternalistički odnosi prema komunizmu?

Tijekom istraživanja za potrebe Hrvatskoga državnog arhiva i Dorha, pripremila sam bila i opsežni elaborat o Kočevskome Rogu korišten u istrazi protiv Sime Dubajića, a u lipnju 2009. o njemu sam dala iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu. Osim dokumenata koje sam pronašla u Državnome arhivu u Splitu i HDA, tijekom istrage korišteni su i drugi dokumenti koje su Dorhu dostavile treće osobe. Moj je posao biti ustanoviti njihovu autentičnost i lokaciju na kojoj se čuvaju originali. Uglavnom je bila riječ o dokumentima iz arhiva u Londonu. Istraga protiv Dubajića prekinuta je nedugo nakon davanja moga iskaza jer je Dubajić preminuo. S obzirom na njegovu dob, to se moglo i očekivati pa stoga smatram da je ta istraga, kao i mnoge druge započeta prekasno. Te iste godine Milka Planinc dala je također iskaz Dorhu, a moj je posao biti provjeriti navode u tom iskazu i njezin alibi. Dokumentima je potvrđeno da je u alibiju iskoristila podatke o događajima koji su se zbili prije ili nakon zločina o kojima je davala iskaz. Njezin iskaz secirala sam precizno baš kao i navode u Goldsteinovoj knjizi – rečenicu po rečenicu, pojedinost po pojedinost. Planinc je umrla godinu i pol dana kasnije, a da protiv nje, koliko je meni poznato, više ništa nije poduzeto. Iako nisam pravnica, na temelju moje analize i dostupnih dokumenata bilo je jasno da u svome iskazu nije govorila istinu i da je time ometala istragu. U svakome slučaju, istraga je svakako trebalo biti više, no treba istaknuti i to da takve istrage ovise o rezultatima znanstvenih istraživanja. Istraživanje za Dorh započeto je u proljeće 2008. Osim mene i Stipe Pilića, na istraživanju je godinu dana radilo još dvoje povjesničara predvođenih Josipom Jurčevićem, no oni su se ograničili na svega nekoliko fondova u Hrvatskome državnom arhivu te unos podataka o grobištima, mogućim žrtvama i počiniteljima u bazu podataka. Kolega Pilić i ja smo na zahtjev tadašnjeg ravnatelja HDA dr. sc. Stjepana Ćosića nastavili rad sve do kraja 2011. i u tom smo razdoblju istraživali u svim arhivima u Sloveniji i Hrvatskoj. Naš rad rezultirao je s jedanaest opsežnih elaborata o zločinima na Macelju, Kočevskom Rogu, Celju, Ljubljani, kninsko-drniškom području, Lici, Jazovki, Karlovcu, Ogulinu, Samoboru, Širokome Brijegu, Mostaru, Stocu i drugdje. U to vrijeme Dorhu, Policijskoj upravi Zagrebačkoj i Ministarstvu kulture dostavili smo i druga izvješća što su ih tražili zajedno sa svim dokumentima koji su podupirali naše tvrdnje, no sve je to ostalo mrtvo slovo na papiru.

Nakon Milke Planinc i Sime Dubajića bavili smo se i Josipom Boljkovcom. U Državnome arhivu u Karlovcu našli smo obilje dokumenata Ozne, no istraživanje je prekinuto 2011. zbog nedostatka financijskih sredstava iako smo neke manje poslove odradili i nakon toga razdoblja i to besplatno. U presudi Boljkovcu sudac Tomislav Juriša istaknuo je kako je riječ o „zločinu sustava, a ne pojedinaca ili samovolji oficira Ozne.“ Samo u Hrvatskome državnom arhivu postoji obilje dokumenata koji svjedoče da se u brojnim slučajevima radilo upravo o samovolji oficira i drugih osoba na terenu. Objašnjenje spomenutoga sudca da su „žrtve očito bile od značaja za Oznu čije je djelovanje bilo usmjereno na čišćenje političkih i klasnih neprijatelja“, i to još uz napomenu kako je bila riječ o viđenijim građanima i gospodarstvenicima, još je skandaloznije. Od kakva su to oni značaja točno bili? Činjenica da nisu bili vojnici, sama po sebi dokazuje zločinačku narav Ozne čiji je pripadnik bio Boljkovac. Dakle Republika Hrvatska može izručivati svoje građane haaškom sudu i to zbog optužnice o nekakvu zločinačkome pothvatu u Domovinskome ratu, dok one koji su desetljećima sudjelovali u udruženome zločinačkom pothvatu protiv ove države oslobađa jer oni ne mogu biti odgovorni za zločine sustava. Čovjek bi pomislio da su taj isti sustav činili upravo ljudi poput Boljkovca, a ne imaginarni prijatelji iz djetinjstva.

Nepodudaranje s podatcima znači pad disertacije u Britaniji

Metoda kojom ste utvrđivali neistinitost nekih podataka na američkome popisu žrtava u Jasenovcu koji barata sa 700 tisuća imena jest uvjerljiva, ali teško primjenjiva u svim slučajevima provjere: Vi ste išli od imena osobe na popisu, do dokumentacije pa sve do groba negdje na terenu u kojemu je pokopana i dokazali da nije stradala u Jasenovcu. Što se u konačnici time može dokazati? Vi možete dokazati da je među popisima žrtava u Jasenovcu, sto, tisuću ili pet tisuća lažno uvrštenih žrtava, ali Vaši će protivnici u najboljem slučaju reći: pa dobro, izbrisat ćemo tih pet tisuća, ali ostaje još 695.000 u slučaju SAD-a, ili 78 tisuća u slučaju Spomen-područja Jasenovac. Dakle moje pitanje glasi: je li moguće uopće poljuljati postojeće 'istine' ako oni koji održavaju komunističke popise ne moraju uopće dokazivati da su one stradale u Jasenovcu, a istinski povjesničari istraživači za svaku moraju dokazivati da nije tu skončala. Situacija je inverzivna, slična u pravosuđu kada optuženici moraju dokazivati svoju nevinost, umjesto da tužitelji dokazuju njihovu krivnju?

Godine 2006. godine provjerila sam preko deset tisuća imena s JRI popisa, dakle popisa od 600 do 700 tisuća navodnih jasenovačkih žrtava. Imena sam provjeravala u literaturi, arhivima i matičnim knjigama, a zatim i grobljima. Na tom popisu pronašla sam osobu koja je umrla u Mostaru u prometnoj nesreći u travnju 1941. Pronašla sam i osobu koja je koji dan prije proglašenja NDH umrla od srčanoga udara. Također sam pronašla jedno dijete koje je umrlo 1934. na području Imotske krajine, ali i čovjeka s vrgoračkoga područja koji je umro 1960. u splitskoj bolnici. Njegov grob sam također posjetila da bi se doslovno uvjerila da je zaista pokopan u Vrgorskoj krajini. Ipak, najveći broj od tih preko deset tisuća oni su koji su živote doista izgubili u ratu i poraću, a među njima je i velik broj onih koji su nestali na Bleiburgu i Križnome putu. Stoga sam zaključila da je JRI za potrebe opravdanja jasenovačkoga mita jednostavno izdvojio preko 600 tisuća imena s nekoga većeg popisa ne razmišljajući previše o tome tko je što bio i gdje je stradao. Po mome mišljenju zasigurno je riječ o popis SVIH žrtava na svim stranama i to u ratu i u poraću. U javnosti se pojedinci često pozivaju na istraživanja demografa Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića koji svoje procjene o ratnim i poratnim žrtvama temelje na popisima stanovništva iz 1931. i 1948. No prema podatcima koji se čuvaju u HDA i nekim drugim hrvatskim arhivima, djelomični popisi stanovništva NDH obavljeni su tijekom rata. Osim toga, dokumenti koje sam pronašla u Državnome arhivu u Splitu, kao i pojedini fondovi iz Državnoga arhiva u Sisku, potvrđuju da su jugoslavenske vlasti uistinu popisale sve ratne i poratne žrtve i to negdje između 1946. i početka 50-ih. Dakle konačni rezultat te prve faze moga istraživanja nije bio samo dokazati da je JRI farsa. Mnogo je važnija činjenica da se na temelju rezultata moglo zaključiti da je JRI popis ustvari dio nekoga većeg popisa koji još uvijek negdje postoji. Pronalazak toga popisa bio bi vrlo vjerojatno značajna prekretnica u istraživanju žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Napominjem još jednom da ovdje nije riječ samo o popisu iz 1964., već popisu koji je morao nastati ranije, odnosno u vrijeme iz kojega datiraju pronađeni dokumenti u Sisku i Splitu. Nitko od nas ne zna što bi točno taj popis otkrio, no činjenica da do sada nije objavljen i da ne znamo gdje se krije, jasno govori da bismo rezultatima vjerojatno bili iznenađeni. Druga činjenica koju je JRI popis otkrio je ta da su za potrebe popisa 1964. među ratne žrtve popisani i neki koji s Drugim svjetskim ratom nikakve veze nisu imali, pa tako i ta osoba umrla 1960. u splitskoj bolnici.

Na britanskim sveučilištima ne može se obraniti disertacija u kojoj postoji nekakva nejasnoća ili neopodudaranje u podacima. Takva je disertacija pad ili se vraća na ispravak i u određenome vremenskom razdoblju kandidat ju mora prepraviti i iznova braniti. Ne uvažava se isprika da je nekakva „pogreška“ jednostavno promaknula. Od znanstvenika se prvenstveno očekuje odgovornost prema znanosti, ali i instituciji u kojoj vodi svoj istraživački projekt. Takve odgovornosti u Hrvatskoj nema. Postojeće su „istine“ već debelo poljuljane, no debeli obraz Nataše Jovičić poručuje nam da bi se Jasenovcem trebali baviti ozbiljni povjesničari. Žena je valjda shvatila da su takvi neophodni da poprave sve one silne pogreške u koracima njezinih neozbiljnih zaposlenika. Zašto bi joj inače trebali ozbiljni povjesničari? No da bi ozbiljni povjesničari uopće mogli odraditi svoj posao, s puta bi se prvo trebali sklonuti oni koji svojom aljkavošću samo smetaju, a zatim bi posao trebalo odraditi od početka. Brojiti se počinje od nule naviše dok se ne iscrpe svi izvori, a ne dva milijuna naniže dok se ne dođe do brojke koja će zadovoljiti nečijega tatu, nečiju mamu, nečijega sina i tako dalje.

Popis u Jasenovcu je prepisan

Kako izbrisati laž s jasenovačkoga popisa žrtava o 20 tisuća pogubljene djece s obzirom na to da o tome ne postoje nikakvi dokazi?

Ukoliko obratite pozornost na mrežnu stranicu JUSP Jasenovac, ondje ćete pročitati da njihov popis nije potpun te da postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka. Ako je ta ustanova toliko otvorenoga uma, zbog čega ne prihvati podatke iz arhivskoga gradiva, dakle autentičnih dokumenata NDH, ali i onih jugoslavenske provenijencije? S druge strane, prema njihovim navodima na toj mrežnoj stranici, poimenični je popis žrtava rezultat dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika. Ako malo bolje pogledate izvore njihovih podataka, zapazit ćete da oni u najvećem broju slučajeva nisu rezultat nikakva istraživanja već običnoga prijepisa podataka iz raznih knjiga, uglavnom tiskanih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Kakav je to stručni posao koji se oslanja na najobičnije pretipkavanje u bazu podataka, odnosno ono što se u svijetu naziva data-entry? Zar je za to potrebna neka određena kvalifikacija ili diploma? Takav posao mogu raditi djeca u osnovnoj školi, odnosno svaki onaj koji zna čitati, pisati i tipkati. S druge strane, arhivsko gradivo koje smo toj ustanovi doslovno servirali na srebrenome pladnju nonšalantno se odbacuje iako je ta ustanova ona koja iz državnoga proračuna prima novac kako bi otkrila podatke što ih pronalaze skupine samostalnih istraživača koji ovaj posao rade potpuno besplatno.

Dakle ne samo da odrađujemo posao državnih institucija već bacamo naš novac na njihovo „stručno“ tipkanje.

Razlog ovakvu šlampavu rada krije se u činjenici da oni znaju koliko je teško poimenično provjeriti preko 80 000 ljudi. Njihov je posao lagan – pretipkavanje iz bilo kakve literature, pa čak i one koja po ničemu nije znanstvena. Naš je posao mnogo teži – provjeriti tisuće imena u arhivskome gradivu u svim arhivima u Hrvatskoj, a to uključuje i osobe za koje nedostaje veći broj osobnih podataka. Zanimljiv je to paradoks jer kako uopće dokazati da je neka xy osoba o kojoj ne znamo ništa uopće postojala, a kamoli gdje je stradala. Kako onda nešto revidirati kad nemate od čega ni početi? Ovakvim načinom oni nastavljaju pumpati tu svoju bazu podataka znajući da ih sustav štiti jer, kao što ste rekli, oni ne moraju dokazati ništa, a mi moramo dokazivati da u Jasenovcu nije umro netko tko možda nikada nije ni postojao. S obzirom na to da se na popisu JUSP Jasenovac nalazi velik broj djece, naročito one s Kozare, ovdje treba reći još jednu bitnu stvar. Prijatelj moga oca dijete je s Kozare. Bio je veoma malen kad je doveden u Zagreb. Nitko nije znao njegovo ime niti tko su mu roditelji. Usvojila ga je hrvatska obitelj koja mu je dala novo ime, a kad je porastao rekli su mu da je dijete s Kozare. Taj čovjek nikada ne će znati svoje pravo ime jer je bio premalen da bi ga se sjećao. Velika je šansa da se on pod svojim pravim imenom vodi kao jedno od djece ubijenih u Jasenovcu, a čovjek živ živcat živi u Zagrebu. Na koji način dokazati ovakvo nešto ako ni on sam ne zna tko je? I sada zamislite mogućnosti manipuliranja dječjim žrtvama...

Je li za Vas javna ustanova Spomen područje Jasenovac velikosrpska ekspozitura u Hrvatskoj?

JUSP Jasenovac opisala bih kao političku ispostavu koja pažljivo balansira između nekoliko ideologija i lobija, a najvažnije je da se zadovolji forma „80-100 tisuća žrtava“ umjesto da se zaposlenici profesionalno i odgovorno bave poslom za koji su plaćeni. Donekle ih mogu shvatiti jer, sudeći prema onome što mi je kolega Pilić rekao, izgleda da su se zaposlenici te ustanove našli pod pritiscima određenih osoba i moguće je da su neki od njih u strahu za svoj posao. No s druge strane to nije isprika za ono što se ondje događa jer hrvatska povijest i ugled RH daleko su važniji od nečijih privatnih interesa. Ovo nije tema za bojažljive, već samo one s tvrdom šijom koji su spremni u ovome boju stradati.

Činjenica da u JUSP Jasenovac postoji toliko jak otpor prema prihvaćanju postojanja poslijeratnog logora Jasenovac unatoč arhivskome gradivu pokazuje koliko su oni spremni daleko ići. Dok nama bacaju klipove pod noge tvrdnjom da isticanje poslijeratnoga logora ujedno znači umanjivanje žrtava ratnoga logora, iako jedno s drugim naizgled nikakve veze nema, s druge strane upravo su oni ti koji se vlastitim negacionizmom obračunavaju sa svima onima koji su boravili u poslijeratnome logoru i samim tim manje ili više stradali. No zbog čega im istraživanje poslijeratnoga logora smeta, dokazuju dva slučaja osoba koje su stradale u Jasenovcu. Riječ je o Marku Radiću iz Koteza kod Vrgorca i Josipu Batarelu iz Krušvara kod Sinja. Njih su dvojica ubijeni 1946. u Jasenovcu, a dokumenti o tome dio su fonda Zemaljske komisije za ratne zločine koji se čuva u Hrvatskome državnom arhivu. Ono što je još zanimljivije jest i to da se obje osobe nalaze se i na popisu žrtava Poimeničnoga popisa žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941. – 1945. u izdanju Spomen-područja Jasenovac. Prema tom popisu, Batarelo je ubijen u Jasenovcu 1943., a Radić 1944. Podatak o Radićevoj smrti preuzet je s popisa iz 1964., a onaj za Batarela iz knjige Marinka Perića objavljene 1974. pod naslovom „Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu“ te podataka prikupljenih temeljem izjava članova obitelji i prijatelja. Bitno je reći da se Batarelo iz zasad nepoznatih razloga doista nalazio i u ratnome logoru Jasenovac iz kojega je pušten na slobodu 10. travnja 1945., što je u Hrvatskome državnom arhivu otkrio Igor Vukić. Pretpostavljamo da članovi njegove obitelji možda nisu uopće znali da je on u travnju 1945. pušten na slobodu te su nakon rata odista vjerovali da je ubijen u ratnome logoru Jasenovac. Ovaj slučaj odličan je pokazatelj zašto su dokumenti organa vlasti i institucija relevantnije gradivo od svjedočanstava i izjava onih koji uopće nisu bili na mjestu događaja. No za JUSP Jasenovac mišljenje obitelji i dalje je relevantniji podatak od službenih dokumenata jugoslavenske provenijencije.

O „vrlo temeljitome“ radu JUSP Jasenovac svjedoči i primjer Andrije Rogošića iz Dugopolja koji je prema sudskim spisima iz 1957. pronađenima u fondu Narodnog odbora općine Solin u Državnome arhivu u Splitu bio redarstvenik NDH. Navodno su ga uhitili Nijemci u Zagrebu 1943. i odveli u logor nakon čega mu se gubi trag. Ista se osoba nalazi na popisu žrtava Spomen-područja Jasenovac gdje piše da je navodno ubijen u Jasenovcu 1945. prilikom čega se JUSP Jasenovac poziva na tzv. Projekt Dotršćina što ga je tadašnji arhiv u Zagrebu organizirao tijekom 80-ih. Prema navodima voditelja projekta Josipa Kolanovića u Arhivskome vjesniku 1996., prilikom rada na tom projektu analizirani su svi „relevantni“ arhivski izvori, odnosno preko sedam tisuća kutija arhivskoga gradiva. Taj broj možda zvuči pompozno, no, uzevši u obzir količinu gradiva u svim hrvatskim arhivima, on je ustvari zanemariv. Iako su pregledani svi „relevantni“ izvori, očito to ipak nije bio slučaj s dokumentima NO općine Solin iz 1957. Rogošićevo se ime još uvijek nalazi na popisu žrtava na web stranici SP Jasenovac iako je zaposlenicima te ustanove već punih pet godina, odnosno od lipnja 2011. kada smo objavili Dugopoljski žrtvoslov, dostupan podatak o sudskome spisu iz 1957.

Te iste godine kada je objavljen Dugopoljski žrtvoslov, u Beogradu je tiskana knjiga Smilje Tišme „Podaci o žrtvama genocida u NDH mjesta Zrinjska, opština Grubišno Polje“. Prema podatcima navedenima na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac, ta je knjiga korištena prilikom dopune popisa žrtava. Dakle nije bio problem nabaviti knjigu iz Beograda, ali je JUSP Jasenovac bio problem nabaviti knjigu iz Dugopolja čije se pdf izdanje može besplatno skinuti s interneta i koju je nakon dugotrajnoga arhivskog rada pripremilo dvoje hrvatskih povjesničara. Tišma, koja je kao dijete navodno boravila u Jasenovcu 1942. godine, prije nekoliko godina u jednom je intervjuu izjavila kako je broj žrtava popisanih od strane JUSP Jasenovac samo djelić stvarne brojke te da su u Jasenovcu ubijene stotine tisuća Srba. Mislim da ta pojedinost daje odgovor na Vaše pitanje.

S obzirom na to da i u politici EU i međunarodne zajednice često postoji licemjerje i dvostruka mjerila u tretmanu zločina, očekujete li uopće da ta ista međunarodna zajednica ultimativno od Hrvatske zahtijeva ispravan odnos prema komunističkome totalitarizmu i njegovim posljedicama? Kada bi netko u Hrvatskoj zagovarao ili branio ustaške zločine na način na koji Josipović ili Mesić brane partizanske, bile bi velike reakcije iz EU kojih u slučaju komunističke apoteoze nema?

Od međunarodne zajednice očekujem onoliko koliko se od nje moglo očekivati 1991. Svjetski političari vrlo su često jednakoga kalibra poput hrvatskih, a fotelja im je milija od znanosti i učenosti. Prije desetak dana kontaktirala sam s jednom osobom za koju sam provjerom na internetu ustanovila da je francuski diplomat. Čovjek mi je napisao da je zaprepašten činjenicom da su moja istraživanja fokusirana na istraživanje komunističkih zločina te je istaknuo da bi radi „ravnoteže“ podjednaku pozornost trebala posvetiti i ustaškima. Na to sam mu odgovorila da su komunistički zločini moje uže područje djelovanja te da je moja disertacija na Warwicku bila ne samo o komunističkim zločinima, već je bila ograničena na razdoblje 1944. i 1945. Objasnila sam mu da, za razliku od politike, znanost ipak nije čobanac i da postoje određeni standardi kojih se treba držati. Primjerice, moja je disertacija prema mom mišljenju trebala uključiti i opširniji dio o demografskim gubitcima u Jugoslaviji, no odsjek je to odbio jer bi bila riječ o dvije teme u jednoj disertaciji pa je na kraju odlučeno da u uvodnome dijelu ukratko napišem o problemu istraživanja demografskih gubitaka u Jugoslaviji u Drugome svjetskom ratu i poraću. Bilo kakvo odstupanje od naputaka sveučilišta što disertacija smije, a što ne smije sadržavati, bilo bi kažnjeno padom. Jedan od mojih profesora s Warwicka je, primjerice, stručnjak za sukobe i zločine u istočnoj Africi i nitko ga ne proziva jer se ne bavi, primjerice, Južnom Afrikom ili nekom drugom regijom.

U svakome slučaju, diplomatu sam rekla da ja zbog „političke ravnoteže“ ne ću istraživati ono što je on u svojoj glavi zamislio, a posebno ne onda kada svoja istraživanja vodim u svoje slobodno vrijeme i o svome vlastitome trošku. On mi je očitao lekciju o svojih 30 godina diplomatskoga rada tijekom kojih se naputovao i svjedočio svakojakim sukobima i problemima. Na to mu rekoh da kad mu je već toliko stalo do žrtava, zašto nije lijepo volontirao, istraživao, pisao knjige i tako dalje. Umjesto toga, on je na tuđoj muci zarađivao, a u svojoj oholosti našao se pozvanim meni naređivati što ću ja raditi u svome životu.

Viktora Novaka ni pijanac ne može uzeti ozbiljno

Strani činovnici očekuju da će se hrvatski dužnosnici odmah prepasti i poslušati ih. I taj francuski diplomat implicitno je isto to očekivao od Vas. Takvima je najbolje suprotstaviti se protupitanjima iz njihova dvorišta, zar ne?

Nakon toga opet se uhvatio ustaša pa mi čak napisao i to da barem o njihovim zločinima imam obilje literature kao, primjerice one Viktora Novaka. Toga Novaka ni pijanac ne bi zaozbiljno uzeo, no eto francuski diplomat ne samo da je upravo toga autora istaknuo kao nekoga tko bi trebao biti početna točka moga istraživanja i života, već je na moje odbijanje da ga poslušam ljutito istaknuo da ja, za razliku od njih u Francuskoj, nemam pojma što je to dijalog. A kakav to znanstveni dijalog počinje pamfletom Viktora Novaka, Slavka Goldsteina ili nekog desetoga kojemu nikakvi dokazi ne trebaju? Na kraju balade trebalo mu je zakucati tricu činjenicom da je ustvari ogroman broj Francuza podržavao naciste zbog čega su nakon Drugog svjetskog rata i ondje provedene masovne čistke. Našavši se pred zidom, gospodin diplomat je nevoljko priznao tu činjenicu iako mu je na umu i dalje ostao Pavelić umjesto Vichyja. Upravo poput Goldsteina kod kojega je „očaj i bijes totalnoga poraza teško kontrolirati“, „moj“ je francuski diplomat krenuo u posljednju bitku pa mi je pod nos stavio postav jasenovačkoga muzeja koji po njegovu „profesionalnom“ mišljenju ne oslikava prave strahote toga mjesta. Nije mi baš bilo jasno kakve veze ja imam s tim postavom pa sam njegove primjedbe proslijedila još uvijek gluhima, nijemima i slijepima – Nataši Jovičić i Zlatku Hasanbegoviću – zamolivši ih da diplomatskim kanalima obuzdaju diplomata s kumrovečkoga kursa. Obavijestila sam o tome i g. diplomata koji se strašno uvrijedio jer sam njegovu primjedbu podijelila s nadležnima. Pomislih da bi barem jedan diplomat trebao znati što su to službeni kanali, ali, eto, ovakvih kaubojskih pristupa ima i izvan hrvatskih granica pa stoga nismo mi nikakva neobična biljka.

Ono što je druga francuskog diplomata posebno potreslo bila je moja neposlušnost. Hrvatski ropski mentalitet često naginje traženju nekakvih ljubičica bijelih, bio to Tito, Tuđman ili ministar bilo čega, koje se uzdiže na pijedestal i od njih očekuje nekakav spas. Ante Starčević je rekao: „Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate.“ Prema tome, podavanja nema, ali treba se takva načina razmišljanja osloboditi i shvatiti što su to osobni integritet i sloboda. To naročito vrijedi u znanosti. Zato je osnovna poruka moga i Pilićeva rada oduvijek bila da svaki pojedinac ima pravo znati istinu o životima i smrtima onih koje je nekoć volio. Svi mi imamo pravo tugovati, pokopati i odati počast. Nema toga zakona koji nam to osnovno ljudsko pravo može zabraniti, bez obzira na to dolazio takav pokušaj iz Hrvatske ili inozemstva.

Može li se od ove vladajuće nomenklature očekivati napredak u smislu "susreta s istinom" o Jasenovcu i o Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj ako predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ide po načelu mehaničke simetrije i ne želi ni u Jasenovac ni u Bleiburg, njezin izaslanik na pravoslavnome domjenku kleči pred Pupovcem, zatim ona insinuira da je antifašizam u temeljima Ustava RH. I sami ste već izjavili da je u svim istraživanjima u jasenovačkome kompleksu iskopano 725 žrtava, i pitanje je čije su, dok iz Hude jame, Macelja, Teznoga, Kočevskoga Roga, svakoga dana na površinu izbija na tisuće žrtava jugokomunističkoga režima?

Od vladajućih garnitura ne očekujem apsolutno ništa jer u proteklih 26 godina dokazali su samo jedno, a to je da na njih ne treba računati. Vjerojatno se i među njima nađe pokoji častan čovjek, no takvi su u zapećku i domet djelovanja im je otprilike koliko i nas, običnih smrtnika. Osnovna pogreška koju Hrvati čine je ta vjera da će se oni koji su o sebi već sve rekli svi preko noći promijeniti pa stoga uporno na izborima glasuju protiv, odnosno za tzv. manje zlo. Recimo da imate u kuhinji dvije jabuke. Jedna je trula, a druga je napola trula. Bacite li u koš onu prvu, a onu drugu ostavite na stolu, znači li to da će ona za koji dan biti manje trula? To je ono što Hrvati na biralištima čine: glasuju za malo manje trule jabuke u nadi da će ipak biti jestive i probavljive. Takvih je u povijesti bilo još.

Prisjetimo se samo onih koji su u 19. stoljeću trčali ili Beč ili u Peštu ne shvaćajući da ono što je trulo neminovno mora istrunuti. Odluka predsjednice države u skladu je s tim ropskim mentalitetom biranja "manjega" zla i oportunizma općenito. U hrvatskoj politici postoji nula posto hrabrosti da se iskreno kaže svoje mišljenje i iza njega stoji. Malo tko želi riskirati fotelju radi nečega što ne donosi nikakav probitak. Takvi poput nje, čiji se glas čuje i koji imaju moć nastupiti pozitivno i gurnuti povijesne teme u domenu slobodnoga istraživanja i znanosti općenito, ponajviše pridonose politizaciji ovih tema, a onda se onako damski, a ustvari kukavički, povlače kad se stvari zahuktaju. Kao što rekoh –nula posto hrabrosti. O tome dovoljno kazuje činjenica da je Zlatko Hasanbegović brže bolje na sastanak primio običnoga građanina Slavka Goldsteina kojemu je i par obećanja navodno dao, no i ministar i zamjenica ministra i tajnica ministra u ovih 100 dana još uvijek nisu odgovorili ne samo na moj dopis koji ustvari šaljem od 15. siječnja prošle godine, već mi čak ne žele reći pod kojim je brojem u urudžbenome zapisniku taj dopis, koji je 26. siječnja 2016. poslan preporučenom poštom, uopće urudžbiran. Valjda ću morati pričekati 50-ak godina da ta knjiga bude predana arhivu pa ću, ako budem tada još živa, moći poći onamo i pogledati. Prije koji dan na Facebook stranici jednoga portala objavljen je članak u kojemu se netko osvrnuo na sva ova događanja oko Jasenovca, uključujući i poslijeratni logor. Jedna gospođa komentirala je to riječima: "Hvala Bogu na našoj predsjednici i našem Karamarku." Ja sam joj na to odgovorila upitavši kakve veze točno oni imaju s mojim radom, ali gospođa to nije znala reći. Dakle promjena ne će biti sve dok se Hrvati ne prestanu klanjati ljubičicama bijelim i dok bojažljivo na izborima budu glasovali za jednoga jer je lijep, za drugog jer je duhovit, za trećega jer je mahnuo zastavom, za četvrtoga jer je u Crkvi bio u prvome redu, za petoga jer je prijateljev sin, za šestoga jer svira klavir, za sedmoga jer je prije 20 godina stavio na glavu kapu i tako dalje. Oligarhiju koja se desetljećima samo izmjenjuje na vlasti na izborima treba bojkotirati, dakle ili u potpunosti bojkotirati izbore ili prekrižiti listiće i konačno dati priliku nekim novim osobama uz koje se ne vezuju nikakvi kosturi iz lokalnih, regionalnih ili državnih ormara. Koliko je mudrosti u ovih koje sve ove godine uzdržavamo, najbolje ilustrira činjenica da među njima nema nikoga tko bi imao petlje reći: "Jest, Jasenovac je nakon svibnja 1945. bio logor, a zatim Zavod za prisilni rad." Nitko nema petlje jednostavno pročitati arhivski dokument i to zato što je građanin Goldstein rekao drukčije. Zamislite situaciju da za 50 godina Republike Hrvatske ne bude i da se tada pojavi neki novi Goldstein koji će unatoč tadašnjemu arhivskom dokumentu u kojemu piše da je Kolinda Grabar Kitarović bila predsjednica RH negdje napisati da je Kolinda Grabar Kitarović bila predsjednica jedne omanje regije Austro-Ugarske i to će postati povijest. Jedan mali iskorak u budućnost katkad je dovoljan da se stvari sagledaju jasnije.

Nismo se dužni pokoravati ničijim teorijama o Jasenovcu bez dokaza

Moram li se ja pokoravati imperativu politike da se klanjam žrtvama Jasenovca, njih 83000 ili upola manje ili upola više, svejedno, ako uporno već 20 godina kao novinar od svih tražim da odgovore na jedno jedino pitanje, a ono glasi: Gdje su kosturi tih žrtava? Nitko, ni povjesničari ni političari, nikada nisu dali odgovor. Svi naglo ostaju bez teksta i zašute. Jesam li u pravu ako smatram da na tom pitanju padaju sve jasenovačke viktimološke matematike koje se nameću? Zar sumnjate da bi Srbi pokazali makar i jednu masovnu jasenovačku grobnicu kad bi ju imali?

Moje je mišljenje da ljudi šute onda kada se nađu pred zidom i argumente jednostavno nemaju. Naravno, to je i problem ega jer kako priznati da ne znaš ako se čitavoj javnosti nastojiš nametnuti kao Bog i batina? U hrvatskoj stvarnosti previše je upravo takvih sveznadara čije bi karijere i utjecaj propali kad bi oni konačno priznali da jednostavno nešto ne znaju, a da ne spominjem izvore novca koji bi zasigurno presušili. Pravoga novinarstva u Hrvatskoj je malo, ali to ne mijenja činjenicu da je u samoj svojoj biti novinarstvo u pojedinim elementima slično znanosti. Dužnost novinara je da izvješćuje, a ne da moralizira i određuje što javnost smije i ne smije znati, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Nezavisni novinar nikada se ne bi smio pokloniti niti jednome imperativu politike, baš kao što to ne smije činiti ni znanstvenik. Svaki onaj koji uporno pokušava nametnuti bilo kakve teorije, zaključke ili dogme treba predočiti dokaze jer bez dokaza te tvrdnje nisu znanosti. Dužnost znanstvenika je takve tvrdnje preispitivati, a dužnost novinara je postavljati pitanja i obavješćivati javnost, a ne pokoravati se bilo čijim interesima.

Smijem li onda biti toliki heretik, a da ne završim na "lomači", da zatražim da se spomenik Jasenovački cvijet Bogdana Bogdanovića konzervira do daljnjega ili čak ukloni dok netko ne pokaže javnosti gdje su kosturi tih žrtava o kojima samo pričaju (za razliku od onih iz Hude jame i Teznoga koje izbijaju svakoga dana)? Dakle s obzirom na postojeći supstrat DOKAZA, pitanje je čemu je to spomenik: stvarnim žrtvama ili velikosrpskoj mega laži kojom trajno terorizira Hrvatsku?

Moj je stav da na svakome mjestu stradanja treba biti postavljen spomenik svim stradalim osobama bez ikakve diskriminacije, ali takav spomenik treba biti postavljen onda kada se na temelju dokumenata i drugih dokaza bude znala što cjelovitija istina o tim žrtvama događajima, dakle onako kako je učinjeno u Dugopolju na temelju podataka iz Dugopoljskoga žrtvoslova. Sve ostalo samo pridonosi novim manipulacijama i prepucavanjima.

Ivica Marijačić


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova