HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum

Krunoslav DRAGANOVIĆ

HRVATI I HERCEG-BOSNA

U središtu interesa javnosti stoji danas Bosna i Hercegovina. O njoj se danas govori, raspravlja, polemizira. Njezina se sudbina danas kroji. U takvim prilikama nije nikakvo čudo, da je na dnevnom redu rasprava o nacionalnoj pripadnosti Herceg-Bosne. Sve to dosad ne bi bilo ništa zla, da se izvjesni velikosrpski polemičari nijesu toliko zaboravili, da razumnu čovjeku naprosto pamet staje od čuda. Oni su, nalik na protu Davidovica, u ime "nepristrane historije" i "objektivnosti" tako grubo povrijedili historijske činjenice glede Herceg-Bosne i tako drsko bacili blato na čast bosansko-hercegovačkih Hrvata, da na sve te uvrede i podvale nije moguće šutjeti. Hrvati su samo "malen narodić na Balkanu, koji pored srpskog i bugarskog nije nikad mogao igrati neku ulogu". (Srpsko-hrvatski spor, Beograd 1937.), makar da je taj "narodić" dvaput tukao najvećeg bugarskog cara Simeona i spašavao pregaženu Srbiju. Narod B. i H. jesu čisti Srbi. Oni govore i pišu samo srpski. Samo čakavski dijalekt jest hrvatski, a štokavština isključivo srpska. Tim hokus-pokusom pretvara Dr. Glušac i proto Davidović skoro petmilijunski Hrvatski narod u bijednu grupicu od 300.000 čakavaca u Primorju i na otocima. Dolazi do epohalnog otkrića "Srba-katolika" u Bosni, a da Srbe muslimane i ne spominjemo. Bosna i Hercegovina postaju najčišćim srpskim zemljama. U njima nikad i nikakva traga hrvatstvu nije bilo. Hrvate je iz svojih razloga stvorila Austrija. Hrvatstvo je uneseno u Bosnu na austrijskim bajunetama. Austriji je uspjelo čudo nevidjeno, da lisicu pretvori u vuka i bosanske Srbe u Hrvate, barem jednim dijelom. Potreban je iskren sporazum Srba i Hrvata, poručuje genijalni proto Davidović, ali treba Bosnu i Hercegovinu ostaviti van diskusije kao srpske zemlje. A da to bude tako, bilo je potrebno ustvrditi, da je granica Hrvatskog kraljevstva uvijek bila na Uni, da je Hrvate stvorila Austrija i da su muslimani u BiH većim dijelom samo došljaci i uljezi. Onda ostaje srpsko pravoslavlje i njegov narod ogromnom većinom domaćim, starosjedilačkim, a BiH odvajkada srpskim zemljama. Tako tvrditi znaci povijest izvrnuti tumbe i historijskoj istini opaliti vruć šamar. U ovoj našoj knjižici pokušat ćemo "otkriti" Hrvate u Bosni i Hercegovini. Osvijetlit ćemo, barem u najkraćim crtama, narodnu i vjersku prošlost ovih zemalja. Historijska vrela, radi tijesna prostora, kod manje važnih stvari ne ćemo navoditi, pripravni, da ih na zahtjev u javnosti iznesemo.

I. HISTORIJSKI OSVRT NA HERCEG-BOSNU

Radi boljeg pregleda stvari, treba razlikovati pravu Bosnu, jezgru bosanske države, od dijelova, koji su joj kasnije pripojeni. Ti su bili: na jugu Zahumlje i Travunija, na zapadu Završje, na sjeverozapadu Donji Krajevi, na sjeveru Usora i Soli. Prava Bosna sterala se otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice ili najdalje do Vrbasa. Kao takova obuhvaćala je tek petinu ili šestinu današnjeg bosansko-hercegovačkog teritorija. Sigurna granica, za koju točno znamo, bila je već od najstarijih pisaca jedino rijeka Drina. Tako tvrdi nas najstariji domaći ljetopis popa Dukljanina iz XII. stoljeća (De regno Slav., 290), tako bizantijski pisci, počevši od Kinna-mosa pa dalje, a ti sigurno nijesu sumnjivi kao neprijatelji pravoslavlja. Kinnamos (III. knj., 104., Bonnsko izdanje) tvrdi, da "Bosna seže do Drine i da nije podložna srpskom velikom županu; u njoj živi drugi narod, koji ima svoje običaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara".

1. Historijska Bosna

Prije svega valja nam se pozabaviti pravom, historijskom Bosnom, oko gornjeg toka rijeke Bosne, kolijevkom kasnije samostalne bosanske države. Život Bosne kao države, i to najprije kao Banovine od Borića, prvog njezina po imenu poznatog bana (u XII. stoljeću), a kasnije kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godina. Bosna je nastojala, da postigne punu svoju samostalnost, ali je većinom priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi obično bili samo vazalima. God. 1463. osvoji Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih ("Osvajač"), koji pod Jajcem posiječe zadnjeg kralja Bosne Stipana Tomaševića. Do X. stoljeća povijest je prave Bosne vrlo mutna i nejasna. Bosna leži na razmeđi Hrvatske i Srbije, a historijski izvori o njoj šute. Ipak znamo o njoj nekoliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih župana. Znamo, da se samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao današnji Sandžak osim njegovog istočnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala. Da li je prava Bosna bila tada samostalna oblast ili dio jake hrvatske države, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o tom nemamo izravnih historijskih vijesti. Porfirogenet izvodi ime Srbi (Servi) od glagola služiti (servire), jer da služe rimskom (bizantskom) caru, a ime Hrvati tumači kao narod bogat zemljom. Da je bila politički samostalna, ne bi taj krupni fakat izmakao pažnji bilo kojeg starog kroničara ili historika. Međutim druge utvrdjene činjenice indirektno, ali ipak jasno svjedoče, da je stara Bosna morala biti dijelom hrvatske države. Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosni banom. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske države. A Porfirogenet (Migne, Patrol. gr., sv. 113, 287) spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina kasnije, sjedinivši s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje takoder i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima (Klaić, Povijest Bosne, 43); i tako zemlja, kojom odvajkada vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom. Poznati historičar Dummler, imajući na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova; 100.000 pješaka i 60.000 konjanika) zaključuje ovako: "Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Porfirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je već u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini žitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch 373). S Dummlerom se slaže čitav niz historičara, koji nijesu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Ceh Niederle, Madjari Pauler i Thalloczy itd. Ovi historičari temelje svoje mišljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim činjenicama, koje nam je historija zabilježila. U IX. stoljeću Hrvatska je neposredno graničila s Bugarskom. To potvrđuje i bizantski historičar Cedrenus. Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira. (Migne, P. G. 113, 286). Bugari u ratu nijesu uspjeli nego učine mir s Hrvatima, obilno ih nadarivši i primivši uzdarje od njih. Papini legati god. 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, da krste bugarski narod. Slična stvar događa se i god. 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajedničke bugarsko-hrvatske granice. Posto je Slavonija u to vrijeme bila franačka, posto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raška, a Bugarska se sterala čak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvaćati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu Hrvatske države. Isti taj zaključak nameće nam se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane god. 852. u Biaćima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija "metropola sve do obala dunavskih i gotovo po čitavoj državi hrvatskoj". Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu franačkoj državi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom državom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj? Oko sredine X. stoljeća dospije Bosna u ruke srpskog kneza Castava. Bizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet piše negdje oko 950. godine znamenito svoje djelo "O upravi carstva" (De administrando Imperio). Djelo je, doduše, skrpano od raznih izvještaja carskih činovnika, koji si mjestimično protuslove ili i donose netočne podatke, djelo je pisano s jasnim političkim tendencijama i nije konačno usklađeno i uređeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je važnosti za našu povijest. Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je "horion Bosona", tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz rijeci "horion" vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tijelom u sklopu Srbije; dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i župe, stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik). Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.), vladala opća slabost i anarhija. Tu povoljnu konjunkturu iskoristi odlučni srpski knez Časlav, da Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuše se tom zgodom od Hrvatske. Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Očito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu. Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je grad Soli u Časlavljeve ruke, ako tako treba prevesti Porfirogenetov "Salenes". Međutim to je bilo samo za kratak čas, jer već oko 960. hrvatski kralj "Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom", kako bilježi Dukljanin (Presb. Diocl., 37). S tim se slaže i veliki prijatelj Srba, inače objektivni češki historičar Jireček smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba (Gesch. der Serben, I, 120-122). "U X. stoljeću, u neprohodnim planinskim krajevima između Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je među slavenskim plemenima čvršća tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme." (Handelstr., 19). To je upravo Srbija za kneza Časlava, koja za čas obvlada Bosnom, da u nju nikad više, kroz daljnjih hiljadu godina ne stupi kao vladarica. Čak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržac svih Grka i Srba, Dušan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, već se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i došao. Po Dukljaninu koncem XI. stoljeća zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili ako hoćete po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vlada Bosnom nije nipošto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaške porodice vladale Bosnom. Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, B o r i ć, Hrvat-katolik iz Slavonije. Tako je isto i moćni ban P a v a o Š u b i ć "gospodar Bosne" (1299.) iz porodice, koja je Hrvatima poklonila herojskog mučenika Petra Šubića Zrinjskog. Njegov sin Mladen banuje u Bosni 20 godina (1302: 1322.). I osnivač bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, ban Prijezda, bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i "veliki vojvoda rusaga bosanskog" Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, moćniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko današnje Banje Luke), kneza Hrvatima. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoci. Zar bi Bosna ponosna, da nije bila hrvatska, dopustila, da njom vladaju tudjinci Hrvati, čak od prvog poznatog bana Bosne Borića? Od kapitalne je važnosti činjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame ("Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex"). A Rama, kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Pošto Madjari nijesu Bosne na maču dobili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, što su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono "rex Ramae", "kralj Bosne". Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrdjen rezultat znanstvenog istraživanja poznatog kritičnog historičara Sisica (Pov. Hrvata, I, 653) jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra K r e š i m i r a IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tudjinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikaši da Bosnu što više osamostale. Bosna se počinje separirati od Hrvatske. Po Sisicu bilo je to još za Zvonimirova života. Prastara hrvatska kronika (Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309), pripovijeda: "Poslije toga kad se rascijepilo kraljevstvo (H r v a t s k a) u dijelove, izabraše Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tudjinca." Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove države: B o s n o m, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom. Doskora ovi tudjinci, vladari iz dinastije Arpadovića, koje su Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, čim utvrdiše svoju vlast u Hrvatskoj, opaziše centrifugalne težnje Bosne i htjedoše jasno i otvorno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog kraljevstva, kojemu su na čelu stajali. Radi toga, makar da Bosne nijesu sebi silom pokorili, već 1137. Bela II. proglašava sina K o l o m a n a b o s a n s k i m vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i B o s n u ("rex Ramae"). I taj naslov stotinama godina resi ugarsko-hrvatskog vladara. Što je glavno, taj naslov nije bio pusta titula niti nezakonita uzurpacija. Bosanski banovi pokazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao v a z a l i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poučna listina iz god. 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne privilegije "pred velikašima (svog) kraljevstva", medu kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu medu svjetovnim knezovima hrvatskog bana Beloša, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd. (Tkalčić, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3). Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, već vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš Ugarsko-hrvatskog kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje K u l i n ban svog sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odreče patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogumilstva i ispovjedili katoličku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaže svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni (Theiner, Mon. slav. mer., I., 22). I sam ban N i n o s l a v, - da ne duljimo s nabrajanjem - priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti god. 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo poklanja one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu (cit. djelo, I., 297.-298.). Tako nam razlog naslova "kralj Rame (Bosne)" u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je B o s n a b i l a sastavnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog kraljevstva. Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lašvanina, glasovitog ljetopisca iz početka XVIII. stoljeća. "Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada. On i zadobi Ramu u gornjoj hrvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne" (Jelenić, Kultura i bos. franjevci, I., 72).

2.Ostali dijelovi Bosne

Uz jezgru bosanske države, pravu Bosnu, moramo se obazrijeti i na krajeve, koji su kasnije Bosni pripojeni. Ban Stjepan Kotromanić nosi naslov, "gospodin svim zemljam bosanskim i Soli i Usore i Dolnim krajem i Humske zemle gospodin". Mi ćemo promotriti svaki od tih krajeva napose, počevši od Usore i Soli. U Sjeveroistočnoj Bosni prostirale su se u Srednjem vijeku široke oblasti USORA I SOLI, koje nerijetko na čelu imaju svog posebnog bana. Usora obuhvaća ne samo poriječje rijeke Usore, nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tešnjem i Srebrenikom. U času, kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od katoličke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svoj prilici unuk Kulina bana, ostaje u čistoj nauci katoličkoj "kao ljiljan medu trnjem". Kraj oko Tuzle (turski "tuz" znaci sol) nazivao se uvijek Solinama i širio sve do rijeke Save i Drine. Usora i Soli prostirale su se najvećim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Kasnije pripadaju državi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se Panonijom sterala. Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko mi iz dokumenata znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borića (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku za pomoć u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su ih više puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Uopće za čitavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još vise Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale Srbiji. Čak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja "bosanskaja i ugr'skaja",a nipošto kao "serbskaja". Na istoku Bosne sterala se manja oblast PODRINJE, koju su Bošnjaci oteli 1374. od srpskog velmože Nikole Altomanovića. Ta oblast širila se s desne strane Drine i zahvaćala u Rašu do iza Plevlja i Mileševa. To je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao Nemanjićkoj državi. Osvajanje Podrinja zasluga je borbenog i lukavog bana Tvrtka. Nego se Tvrtko nije samo s tim zadovoljio. On poželi kraljevsku krunu u Srbiji, koja je iza smrti posljednjeg Nemanjica nejakog Uroša (1371.) ostala bez kralja, sva pocjepkana i oslabljena. To mu konačno i uspije god. 1377., kad se u Mileševu okruni za kralja Srbljem i Bosni. Pri tom mu je izvrsno poslužila okolnost, da mu je baba Jelisava, žena bana Stipana Kotromana, bila Nemanjićka, kći raskralja Dragutina. Zato Tvrtko i njegovi nasljednici vise puta ističu "praroditelje svoje gospodu srpsku". Nije to dokaz Tvrtkova srpstva, kako hoće proto Davidović i drugi, već njegove političke mudrosti i lukavosti. Uostalom po majci Jeleni Šubićki, banu Prijezdi i drugim, teklo je u Tvrtkovih žilama neprispodobivo više hrvatske krvi. Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su pripadali Hrvatskoj državi. Porfirogenet spominje medu 12 župa Bijele Hrvatske Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (današnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su već prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanića (1325.) širi se vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Ta se oblast kasnije zove ZAVRŠJE ili ZAPADNE STRANE. Stanovništvo je i dalje ostalo velikim dijelom vjerno katoličkoj vjeri. U Duvnu je početkom XIV. stoljeća osnovana biskupija, dok Livno i Glamoč spadaju splitskoj nadbiskupiji. U Bistričkom gradu kod Livna postoji još god. 1400. kaptol (Miklosich, Mon. serb., br. 237) s arhivom i ispravama. Župa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka. Oko Jajca i srednjeg Vrbasa počela se stvarati bosanska oblast pod imenom DONJIH KRAJEVA od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske države. Bilo je to u XII. i XIII. stoljeću. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima još župe Banica (oko Kljuca), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaz na medi Usore i drugi neki krajevi. Još god. 1372. piše papa Grgur XI., da je župa Glaz (oko današnjeg Prnjavora i Ukrine) "u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja" (Acta Bosnae, br. 207), a malo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor-Varoša preko Jajca do Glamoča vlada moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozva Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji bosanski velikaš Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, "veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski". Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varoš i ušće Ukrine bio od vajkada hrvatski, ne bismo zapravo trebali dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na sjever i sjeverozapad Donjih Krajeva. Radi slijepaca tipa jednog prote Davidovića i njemu sličnih, koji nalaze granicu stare kraljevine Hrvatske čak na rijeci Uni, spomenut ćemo nekoliko stvarčica, koje samo šišmiš u po bijela dana može da ne opazi. Svi ti krajevi, oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke, ili nijesu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosanskim velikaškim porodicama tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom može reci, da nikad nijesu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovječne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se napr. Dubica prestala brojati hrvatskom župom radi toga, što ju je veliki vojvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom četiri godine? Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istočni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemenske župe: gorička, drežnicka, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unačka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihać. Kad je pao Bihać u turske ruke ( 1592. ), zove ga mletački poslanik u izvješću duždu "glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske", jer je tu više puta zasjedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubić, Ogled. knjiz. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom rijekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75). Sredovječnoj Slavoniji spadale su medu ostalim i župe dubička, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiške) i glaska (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebačkoj biskupiji. Iz navedenih krajeva potječu glasoviti hrvatski velikaški rodovi: Babonići Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonići iz istoimenog mjesta kod Petrovca (jedan je Kolonić postao bečkim kardinalom-nadbiskupom), Kobasici od Brekovice, Sturlići, Jelačići, Farkašići, Alapići, Križanići, Kopčići, Korići, Nemčići (od Jezerskog) i drugi. Svoje posjede imaju tu Frankopani (Trzac), Keglevići (Bužim), Šubići Zrinjski (Ostrovicu), Karlovići i Kružići, sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katoličkih hrvatskih plemića potječu medu ostalim begovska obitelj Poprženovića, Beširevića, Badnjevića, Grošića i Evlijića. Pripominjemo i to, da je sačuvan veći broj glagolskih listina, pisanih u Bihaću, Krupi i drugdje (vidi kod Lopašića). U tim krajevima nađen je veći broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemića. Za utjehu Dr. Glušcu i drugovima nađen je u Slatini kraj Banje Luke i jedan glagolski natpis na kamenu (Glasnik Zem. Muz., 1937., 31-35), a slično tako i kod Gradiške, da i kamenje progovori, da je to od starine hrvatska zemlja.

3. Hercegovina.

Današnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeća samostalne oblasti i to Neretljanska između rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrovnika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Dalje na jug bila je Duklja, koja je obuhvaćala skoro cijelu današnju Crnu Goru i grad Skadar s okolicom. Da su stari N e r e t l j a n i bili Hrvati, čini nam se sa Šišićem suvišnim o tomu i raspravljati. Neretljani su bili čakavci, a te i Vuk, i Glušac i Davidović priznaju Hrvatima. Međutim imamo o narodnoj pripadnosti svih tih krajeva pouzdano svjedočanstvo. Najstariji domaći historijski spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i zapamćenjima, jest Ljetopis Popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, točnije u Baru, u II. polovici XII. stoljeća. Po njemu - da budemo vrlo kratki - sve četiri te navedene oblasti jesu hrvatske i činile su zajedno državu, koja se sterala od Duvna do Drača i zvala C r v e n a H r v a t s k a (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odnosno rijeke Raše u Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Svac itd., i čitav teritorij današnje Hercegovine. - Vladari tih krajeva po Dukljaninu su Hrvati poput Prelimira i Radoslava. Oni su katoličke vjere i papinske ih bule nazivaju "predragim sinovima sv. Petra". Narod je također bio katolički. U njihovoj državi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katoličkih biskupija s Dubrovnikom i Barom na čelu. Stanovništvo Dubrovnika i dukljanskog Primorja govorilo je čakavskim dijalektom. Po Jirečeku (Handelsstrassen, 23) na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku štokavština istisnula staro čakavsko narječje tek u XVI. stoljeću. Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji, pišući o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio, da zauzme Duklju, veli, da si taj "čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku" (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207). Arapski pisac XII. stoljeća Idaizi naziva Dubrovnik skrajnjim (najjužnijim) gradom u Hrvatskoj. Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovački pisci Rastić i Crijević, zatim Mavro Orbini i Mlečanin Andrija Dandolo. Po njemu se "zemlja od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog polja do Drača Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do Macedonije Rasa, a s ovu stranu Drine Bosna... Novi (pisci) zovu cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom" (Du Cange, Hist. byzant., I., 217). Srce i glavnu snagu današnje Hercegovine čini ZAHUMLJE s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem moćni knez Mihajlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, k n e z a H r v a t a. Još jasnije nam govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. god. 912.: "Zatim i svu zemlju h r v a t s k u, kojom vlada knez Mihajlo Višević". - Splićanin Toma Arhiđakon, povjesničar XIII. vijeka, piše o Zahumlju, da je spadalo H r v a t s k o m kraljevstvu. Koncem XII. stoljeća osvaja Stefan Nemanja Zahumlje, Travuniju i Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća, da su te zemlje nešto posebna i različita od prvotnih srpskih zemalja. "Stefan po milosti Boziej vencani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije" razlikujući tako srpsku zemlju Rasu od pomorske, koju sačinjavaju Zahumlje, Travunija i Duklja. Nemanjici vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dođe pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, vise puta Humska zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je H r v a t s k o j p r i p o j i o hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest "ban cijele Bosne, knez i gospodar Humske z e m l j e". Kralj Sigismund traži god. 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je "Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog kraljevstva" (Kovačić, Suppl. ad vestigia Comitiorum). Kralj Matijaš Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovačkoj republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti "za uzdržavanje grada našega Počitelja u našem Hrvatskom kraljevstvu " (Gjelčić-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 62 . Još par rijeci o Hrvatima u CRNOJ GORI. Muslimani, iseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandžak i Istočnu Bosnu obično p o d i m e n o m H r v a t a. Odatle imena mnogih sela i zaselaka, koji se zovu "R v a c k a" ili "H r v a t i". U Carigradu i danas kavaze poslanstava, Crnogorce, nazivaju H r v a t i m a, a starješinu njihova esnafa H r v a t b a s o m. Evlija Čelebija, turski putopisac XVII. stoljeća, veli za stanovnike Pivske nahije u Crnoj Gori, da su "čisti, pravi Hrvati"(F.Spaho u Hrv.Kolu XIII., 49). Turska enciklopedija Kamusi Turki, štampana 1317. p. H. (1897. p. Kr.) piše: "Slaveni, koji žive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se H r v a t i m a" (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan ispravlja tu "pogrešku" na način, koji je samo potvrđuje. "Crnogorci, premda se H r v a t i m a zovu, nijesu to, jer oni pripadaju srpskom miletu" (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nijesu, jer su srpske vjere. I zato je vrlo dobro pisao Simo Milutinović - Sarajlija u svojoj Istoriji Cerne Gore (Beograd, 1835., str. 25) o pravoslavnom mitropolitu Rufimu: "Pravoslavnome blagocestiju osobitu je službu učinio, i nemalo tijem Srbinstvo probudio i prikrijepio, sto je povratio u istočno bogoslovije Kuce, Bratonozice i Drekalovice iz rimskoga (zakona)". Cijela Crna Gora bila je nekad katolička, a zadnja katolička plemena prelaze na pravoslavlje pred 300 godina. Jasno je, da je tim njihovo srpstvo bilo ne samo prikrijepljeno već i konačno ustanovljeno. Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari običaj medu muslimanskim seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodžiće kod Kolasina u Crnoj Gori, vele, da idu u C r v e n u H r v a t s k u. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadžiću. Iza svega toga jasno je, radi čega srpski polemičari ne vole razglabati o državnopravnoj pripadnosti Bosne. Najkomotnije im je protiv svih povjesničkih dokumenata prebaciti granicu Hrvatske države čak na Unu, a one, koji ne vjeruju njihovim očitim izmišljotinama, nazvati "kukavnim istoričarima", koji "lažnim dokazima...opravdavaju svoje halucinacije" (VI. Bogičević; B. i H. srpske su zemlje, str. 10). Ja kakvim li bi imenima istom mi morali nazvati spomenutog gospodina i njegove trabante, koji mjesto historije donose bajke i babe Mande mrndjalice, samo da Hrvata u Bosni nestane s danje svjetla. Samo se sunce ne da dlanom prekriti...

II. VJERSKE PRILIKE U BOSNI

U vrijeme bosanske samostalnosti spominju se u Bosni skoro isključivo dvije vjere i dvije crkve: katolička i patarenska, koja se u domaćim izvorima naziva "Bosanskom crkvom", a njezini pristaše "krstjanima" i "dobrim Bošnjanima". Sva sredovječna povijest Bosne protječe u znaku borbe za prevlast između ove dvije crkve. Svi bosanski banovi i kraljevi katolici su ili bosanski "krstjani", vlastela, narod i crkve katoličke su ili patarenske. Za treću vjeru, za pravoslavlje u Bosni, mi iz pisanih dokumenata prije Turaka ništa sigurna ne znamo. Naprotiv o KATOLICIZMU u Bosni po historijskim dokumentima dale bi se napisati čitave knjige. Na području današnje Bosne prostiralo se u Srednjem vijeku (u XIV. i XV. stoljeću) d e v e t k a t. b i sk u p i j a. Bosanska, duvanjska i trebinjska biskupija leže potpuno u granicama današnje Herceg-Bosne; zagrebačka, kninska, krbavska, makarska, splitska i stonska obuhvaćale su tek dijelove bos. teritorija. Tako n.pr. zagrebačka biskupija sirila se od današnjeg Bos. Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Kljuca i Jajca. Na ruševinama katoličkih crkava i manastira podignuti su iza pada Bosne pod Turke i dolaska Srba u te krajeve brojne srpske crkve i manastiri npr. Mostanica, Liplje, Gomionica, Rmanj i drugi. Dobro veli Prvi šematizam srpske mitropolije Banjalučko-Bihaćke za god. 1901. (str. 75): "A sto narod drži, ili sto mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zadužbina Nemanjića..., ne slaže se nikako s historijom iz toga uzroka, sto u Pounju kao i uopće u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinskorimska". Zagrebačka biskupija imala je 1334. na bosanskom zemljištu 3 crkvena kotara (dubički, sanski i vrbaski) i preko 40 župa između Sane i Vrbasa. Cazinski i krupski kotar danas uopće nemaju ni jedne jedine katoličke župe; prije dolaska Turaka imao je svaki po 20 župa. Sto vise, kninski biskup stolovao je vise od 50 godina u Cazinu u XV. stoljeću. Na teritoriju današnje Bosne djelovali su u srednjem vijeku od katoličkih redovnika benediktinci (samostan sv. Petra u Cicevu kod Trebinja, Konoba na Uni), dominikanci, pavlini i franjevci, koji su u Bosni imali samo malenkost od 45 samostana, od kojih petnaestak još u XIV. stoljeću. Najstariji i najveći franj. samostani ležali su u Istočnoj Bosni, u Podrinju, a ti su Srebrenica (po njoj se provincija i zove Bosna Argentina, Bosna Srebrena), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kod Bijeljine), Zvornik, Teocak, Ljubovija i Olovo. U tim stranama nestalo je potpuno katolika do XVII. i početka XVIII. stoljeća (zadnji spomen katolika u Srebrenici potječe iz god. 1724.). U svemu od današnjih 56 bos: herc. kotara za 52 od njih iz historijskih dokumenata znamo, da su imali barem jednu katoličku župu, a svi kotari osim jednog (Gacko) sačuvali su izvjesne uspomene na katolike u tome kraju. Da daljnjim dokazima dokazujemo očevidnu stvar, čini nam se jalov posao. Radije upućujemo na dokumente, sabrane u Theineru, Farlatiju, Jeleniću ili Mandiću ili na zaokružen članak o Katol. crkvi u B. i H. u časopisu Croatia Sacra (1934., str. 175216), odakle i vadimo ove podatke. Možda bismo trebali spomenuti još one brojne crkve, koje god. 1244. spominje toliko puta spominjani ban Ninoslav, koji je na mahove bio katolik ili pataren, a pravoslavac nikad. On navodi u povelji najprije katedralu sv. Petra bosanske biskupije u Brdu kod Vrhbosne (današnjeg Sarajeva); u župi Vrhbosni spominje crkve u Vrutcima na vrelu Bosne, zatim u Bulinu i Knešpolju; u zupini Neretvi u Buljini; u Viduši (Ljubincima) između Kaknja i Zenice; u župi "Brod" u Bilinu Polju (kod Zenice); u župi Lašvi "Tri crkve"; u župi Lepenici Rotilj (Kiseljak); u Skoplju crkva sv. Ive; u župi "Mel" crkva sv. Kuzme i Damjana (valjda Kozmin na Drini) i konačno u župi Borcu "Pracu - Biskupniju". - Danas, u vrijeme kad izvjesni "istoričari" niječu vjerodostojnost brojnih rimskih i uopće izvanbosanskih dokumenata o crkvenim prilikama u Bosni, moguće bi jednakim "pravom" mogli osporiti i gornju darovnicu bana Ninoslava; samo bismo se tada našli pred nerje"sivom zagonetkom, kako to, da se i danas, iza skoro 700 godina, u cisto muslimansko-pravoslavnom kraju, na sastavcima rječica Prace i Gračanice, u Sjetlini, izvjesni predio zove "Biskupina". Da su svi katolici bana Ninoslava ostali do danas katolicima, jasno je, čim bi se u nacionalnom pogledu osjećali, jednako oni u Praci ili na Drini, kao i oni u Travniku ili Kiseljaku.

O PATARENSTVU

, koje u Bosnu uđe za Kulina bana i pridobi za se velik dio dotada katoličkog naroda i plemstva, ne treba mnogo rijeci trošiti. Bosanski "krstjani" (ne hristjani!), koje gdjekada pisci bogumilima nazivaju, mnogo puta vladaju Bosnom i cine većinu stanovništva. Oni u zemlji sve vise jačaju, osobito za 250-godišnjih borba protiv Madjara, koji pod firmom obrane katoličke vjere žele da sataru samostalnost Bosne. S druge strane protiv patarenstva ustaje srpska i crkva i država. Srpski vladari, osobito Nemanja i Dušan Silni, gone iz Srbije "jeretike" i "babunsku vjeru", otimlju im zemlje i fizički ih kažnjavaju. Srpska crkva, stoji u oštrom sukobu s patarenstvom, srpski kroničari XIV. i XV. vijeka nijesu gledali u "Bosanskoj crkvi" posestrimu, pravoslavnu crkvu, već "jeretike i agarjane", "sluge djavolove", koji "kako tati noću idu" i "prevracaju hriscane od vjere Božje" (vidi citate u Croatia Sacra 1934., 184). Srpski dokument o pripajanju Srebrenice Srbiji veli za njezine stanovnike: "Se ze vsi jeresi bogomilske sut" (Gl. Srp. Uc. društva, XX. sv., III, 14 . A mileševsko prokletstvo iz XIV. stoljeća stavlja na prvo mjesto bana Stjepana Kotromanića, a onda tek druge bogumile (gosta Radina i ostale). Ovo usput spominjemo radi Dr. Glušca, koji je podgrijao staru Petranovićevu hipotezu, da je tzv. Bosanska crkva u Srednjem vijeku bila pravoslavna. Tu tezu, koja visi o vrbovu klinu, odmah je prihvatio i nas proto Davidović, pronašao je "nesumnjivo dokazanom" i odmah počeo redoslijed bosanskih episkopa i mitropolita s imenima patarenskih "didova" i "gostiju". Međutim sto god g. proto trabunjao o tome, istina je, da ozbiljni srpski historičari, jedan Jireček, Novaković, Stanojević, Ćorović, Ruvarac i Škarić, neće ništa da znaju o neozbiljnoj hipotezi pravoslavlja stare "Bosanske crkve". Međutim svi oni nemaju ni pojma o Bosanskoj crkvi; isto tako ni bosanski franjevci, ni papinski misionari, koji samo lazu i izmišljaju, ni Dalmatinci iz Trogira i Splita, ni Dubrovčani, ni srpski kaluđeri, ni svi oni zajedno, koji nam ostaviše brojne dokumente o bosanskim patarenima XIII. do XV. stoljeća, ne znaju ništa! Jedini o svemu nešto znaju Dr. Glušac i proto Davidović, a svi drugi nek se sakriju u mišje rupe! Doista moramo toj gospodi izraziti saučešće, sto im je trud ostao jalov. Ovako se moraju trostrukim znojem znojiti, da dokazu barem za jednu crkvu ili za jedan manastir u Bosni prije Turaka, da je bio pravoslavni, pa opet bez uspjeha. A onako, eto sreće, preko noći pola starih Bošnjaka postade srpskim pravoslavcima. Samo, po nesreći, "didove" i "goste" Bosanske crkve ne bi ni volovima mogli prevuci u Srpsku crkvu. Ovdje nam je primijetiti još jednu stvar. Braniteljima pravoslavlja Bosanske crkve nije dosta dokazati, da je Rački pretjerao prikazujući nauku bos. patarena kao da su zabacivali napr. krst ili svece. Oni trebaju dokazati, da "Bosanska crkva" nije treća crkva i treća vjera u Bosni, različita od katolicizma i pravoslavlja i od njih neovisna. To treba dokazati i sve je dokazano! - Inače je patarenstvo za Kulina bana uneseno u Bosnu, koja je dotada bila katolička. Bosanski biskupi primali su biskupsko posvećenje u Dubrovniku iz ruku katoličkog (latinskog) nadbiskupa kad Radogost 1189., Dragonja i Vladimir. O tom svjedoci sačuvani originalni dokument Dubrovačkog arhiva iz 1195. (Acta AIb., I., 110) kao i bilješke dubrovačkog kroničara Restija (str. 63,74,ss.). Inače je vrlo zanimljivo pismo carigradskog patrijarhe Genadija II. (1453.-1457.) sinajskim kaludjerima o "kudugerima" u Bosni, koje je neki episkop počeo s uspjehom obraćati na pravoslavlje (Migne, P. G., 118, c. 248 ss.). Eto čuda golemoga! Gluščevi pravoslavci obraćaju se na pravoslavlje!

PRAVOSLAVLJE U BOSNI I HERCEGOVINI

imalo je posve drugu prošlost i druge putove nego li katolicizam. Sto iz sigurnih historijskih dokumenata znamo o pravoslavlju u Bosni za vrijeme bosanskih banova i kraljeva? Odgovor je jednostavan: sigurno ne znamo ništa, ne znamo ni to, je li uopće pravoslavnih bilo u Bosni, premda s Thalloczyjem i Prelogom rado dopuštamo, da ih je bilo u Istočnoj Bosni oko Drine, makar ih povijesna vrela nigdje ne spominju. Srpski povjesničar M i h a j l o D i n i c (Jug. istor. časopis, I. god., 151) utvrdivši, da Tvrtko I. nije bio pravoslavac već katolik, nastavlja: "Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raske se izuzimaju - nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno" Počnimo sa srpskim manastirima, koji se svagdje javljaju, gdje je u stara vremena bilo srpskih pravoslavaca. Koliko je srpskih manastira bilo u Bosni do turske najezde? Mi ne znamo ni za jedan jedini! Prolistajte najozbiljniju naučnu radnju o "Pravoslavnom monaštvu i manastirima u srednjevekovnoj Srbiji" (Srem. Karlovci 1920.), napisanu od V a s i l i j a M a r k o v i c a. O pravoslavnim manastirima u Bosni nema nigdje ni spomena! Inovjerna "jereticka vlada" bosanskih banova i plemića nije im prijala (str. 152.). M a r k o v i c doduše spominje manastir u Dobrunu, na desnoj obali Drine, na domak Višegradu. Nego taj manastir, podignut 1383., nalazi se zapravo u onom dijelu Srbije, koji je istom kralj Tvrtko pripojio Bosni (1374.). A mi nijesmo nikad tvrdili, da pravoslavaca nije bilo u Srbiji, već u Bosni prije Turaka. I kritični historičar, arhimandrit I l a r i o n R u v a r a c tvrdi, da se ni za jedan srpski manastir u Bosni ne može dokazati, da je opstojao prije Turaka. Samo za manastir Papracu misli, da bi mogao biti i stariji, ali to mišljenje, ničim ne dokazano, ne prelazi granice puke mogućnosti. Međutim, proto D a v i d o v i c zna vise i bolje. Začudnom vidovitošću otkriva on čitav niz srpskih manastira, čak od XIII. i XIV. stoljeća pa dalje: Ozren, Gostović, Lovnica, Tavna, Rmanj... (Srp. prav. crkva u B. i H., str. 1 . Dokaza, doduše ne donosi (nitko ih nije mogao doprinijeti!), nego se valjda nada, da bismo mu ipak mogli vjerovati s obzirom na njegovu časnu bradu. Nego vidovitost g. protu kod svakog manastira malo zanese, da mu od same dragosti produlji život za 100, 200 ili 300 godina. A moramo primijetiti, da bi g. proto za svoje vidovite oči ipak trebao nabaviti naočale. Onda ga one ne bi onako grdno prevarile, da kod franjevačkog samostana u Krupi na Vrbasu ne posumnja, da fratri nijesu možda srpski kaludjeri. Onda ne bi benediktinsku opatiju sv. Petra u Cicevu kod Trebinja ugledao naprosto kao srpsko-pravoslavni manastir (spom. dj., 1 . Uopće historijska nauka g. prote, kad radi o pravoslavlju u Bosni, sva se da kazati jednom rečenicom: Sto je babi milo, o tom joj se snilo. Zar je pravoslavni manastir onaj, koga još u XII. stoljeću spominje kao katolički Dukljaninova Kronika (Presb. D i o c l., 53) i koga Dušan Silni, progonitelj katolika, otima benediktincima, a papa ga Klement VI. g. 1345. odlučno traži natrag i dobiva (S m i c i k l a s, Codex dipl., XI., 179). Za katoličku crkvu i samostan u Ciceva zna nadalje dubrovački kroničar L u c c a r i (AnnalesRag.,III., 101),Farlati,Jireček, M a r k o v i c i drugi, samo neće da zna proto Davidović. Izvjesni historičari kova Davidovićeva pokušaše da dokazu opstanak izvjesnih srpskih manastira u Bosni prije Turčina. Tako je neki brzopleti junak u manastiru Ozrenu pročitao natpis, koji spominje nekog Nemanjića kao utemeljitelja. Iguman V i t a n o v i c promotrio je točnije stvar i mjesto "Nemanjic" čita naprosto "Maric", a manastir se tim pomladio sam za 300 godina! (Gl. zem. Muz. 1889., 32). Slično prođe i srpski manastir Zavala u Hercegovini. Spominje se prvi put tek 1513. god. Ništa zato, Davidović nalazi, da je sagrađen 1271., valjda zato, sto ima stari manastirski pecat iz tog doba. Ima, istina, samo zato čovjek mora biti ćorav kod očiju, da pečatu dadne ne 700 već 150 ili 200 godina starosti. A tko malo nazire, vidi u pečatu grubi falsifikat. - Slično je i sa starim pečatom manastira u Dobricevu. Krivotvoritelj se malo zaboravio, kad na pečatu broji godine s Latinima "od rozdstva Hristova", a ne od stvorenja svijeta, kako to srpski spisi i pecati uvijek cine. Slične su sudbine bile i neke pravoslavne eparhije u Bosni. Iz spomena imena god. 1293. nekog Bazilija, bosanskog biskupa, koji je mogao mirne duše biti i katolik kao i toliki benediktinski monasi istog imena u Dalmaciji, iskonstruirao je R a d o s l a v G r u j i c čak opstanak zvorničke eparhije u XIII. stoljeću. Jedan stari spis spominje Vilimira Vladmirovića, "kreševskog i neretvanskog episkopa grčkog obreda", samo je dokazano za taj spis, da je "patvorba i to vrlo nespretna". Opstanak ni jednog srpskog manastira, ni jedne pravoslavne crkve ne može se dokazati u Bosni prije Turaka. S tim se slažu i Dr. B a s a g i c i c i S e j h F. K e m u r a, koji zaključuje, da Mehmed Fatih "nije našao u Bosni drugih bogomolja osim katoličkih i da prema tome nije pravoslavnih moglo biti u Bosni" (Gl. Zem. Muz., 1911., 297). - Jedinu iznimku čini, kako izgleda, stara pravosl. crkva Hercega Stjepana u G o r a z d i iz god. 1446. Samo ne valja zaboraviti, da su već 1430. Vrhbosna (današnje Sarajevo) i Hodidjed bili stalno u rukama Turaka. A krajevi na Drini, gdje je i Goražda, ili su već bili turski ili su priznavali tursko vrhovništvo. Preostaje jedino da spomenemo dvije pravoslavne episkopije, koje je osnovao sv. Sava 1219. godine. Jedna je od njih bila u Stonu za Zahumlje i Travunija, druga u Dabru na Limu blizu bosanske granice. Stonska eparhija podignuta je na ruševinama katoličke, latinske biskupije u Stonu, koja se javlja već 870. god. Na II. splitskom saboru (927.) javlja se uz kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo Višević, odlučan katolik, kojemu papa Ivan X. piše poseban list. Kad su Nemanjići zauzeli Zahumlje, protjeraju iz Stona katoličkog biskupa i postave pravoslavnog. Katolicizam Humske zemlje do početka XIII. stoljeća arhimandritu R u v a r c u toliko je očit, "da su povesničko raspravljanje o Humskoj kneževini u X., XI. i XII. veku i o latinskoj stonskoj episkopiji nema mesta u Sematizmu Hercegovačke mitropolije" (Srp. prav. Herceg.-Zahumska mitropolija, 1901., 25). Dok mala Rasa broji 6 svetosavskih episkopija, dotle cijela Hercegovina tek jednu, i to u Stonu za Zahumlje, a u Travuniji ostaje i dalje samo katolički trebinjski biskup. Sto godina kasnije bježi pravoslavni episkop iz Stona i to ne nekuda u Hercegovinu, već čak u Sandžak u manastir sv. Petra i Pavla na Limu, koji mu je darovao Uroš III. Dečanski. Darovnica veli, da je "episkopija opustjela i da episkop nema ni bira ni vrhovine" (R u v a r a c, ib., 29). Nestalo pravoslavnih ovčica, pa nesta i pastira, koji nemade sto ni strići ni musti, pa i on odseli. Dabarska episkopija bila je privlačni centar za susjedne krajeve Bosne na gornjoj Drini. Zato je tamo moglo biti pravoslavnih još prije pada Bosne. kasnije, kad su se pokrenule pravoslavne mase i zajedno s turskom vojskom preselile na hrvatsku granicu, seli dabarski episkop čak u Rmanj na Unu (poslie 1575.). U Sarajevo doseljuje episkop Mojsije Petrović istom god. 1709. (S k a r i c, Sarajevo, 115). I otada je Sarajevo sjedište mitropolita, koji se nazivaju dabro-bosanskim. Mnogo puta ime je znak. Tako je i ime odnosno naslov dvojice sarajevskih vjerskih poglavara značajno za vjersku povijest njihova naroda. Katolički nadbiskup u Sarajevu zove se vrhbosanski. Ima pravo na to: pred 700 godina kraj Vrhbosne - Sarajeva stoji katolička katedrala sv. Petra. Katolici su od starine bili stanovnici Bosne. Srpsko-pravoslavni mitropolit zove se dabro-bosanski. Ima i on pravo: bosanski je, jer stanuje u Bosni, a dabarski je, jer je amo došao iz Dabra, od Sandžaka, on i velika većina njegove pastve.

PRILIKE U BOSNI IZA FETHA

(osvojenja po Turcima) naglo se mijenjaju: s pozornice nestaje bosanskih patarena; uz katolike, koji su se i prije spominjali, javljaju se u velikom broju muslimani i pravoslavni. O katolicima ovdje ne treba mnogo rijeci trošiti. Makar da su velike i ceste seobe te mjestimični prelazi na islam znatno umanjili njihov broj, ipak oni sve do današnjeg dana nastanjavaju ona mjesta i krajeve, na kojima su se odigravali glavni događaji bosanske povijesti; takva su mjesta: Kraljeva Sutjeska, Rama, Kreševo, Fojnica, Travnik, Soli (Tuzla), Tomaševićevo, Jajce, okolica Konjica, Mostara i Stoca, dakle u glavnom dolina odnosno porječje Bosne i Neretve. U XVI. i XVII. stoljeću katoličko je bilo Trebinje, Olovo, Srebrenica i Visoko. Ovo je moguće razumjeti samo tako, da su ti krajevi od starine i prije Turčina bili katolički, a tada katolici pripadaju starosjediocima Bosne. Glede pojave pravoslavlja i islama ima Dr. Glušac posebno mišljenje. On smatra, da se "Bosanska crkva" iza pada Bosne priključila Srpskoj, a tim istim bosanski "krstjani" (patareni) jasno se pokazaše kao srpski pravoslavci. O muslimanima tvrdi Dr. Glušac, da ih je u početku bilo malo i da su prešli na islam samo s pravoslavlja i katoličanstva. Broj muslimana zapravo se vrlo umnožio tek doseljenicima sa strane. Muslimana, veli on (Nekoliko pitanja iz prošlosti B. i H., str. 65), ima razmjerno vise doseljenih nego pravoslavnih i katolika. Tako čarobna sipka Dr. Glušca pretvara najvažniji dio autohtonog življa Bosne, muslimane, u doseljenike, a glavni dio kasnije doseljenog elementa u Bosnu, pravoslavce, u starosjedioce i domaćine od vajkada ovih lijepih krajeva. Nego sva ova mudrolija Dr. Vase slabo pomože. Istina, lijep bi to san bio učiniti od bosanskih muslimana uljeze i došlje, osim nešto srpskih poturica, i od bosanskih katolika, koji da su rodom i plemenom Srbi čak od dičnog bana Ninoslava, odrode, koje je crnožuta aždaja u Hrvate premijesila i prekuhala, a samo Srbe pravoslavce ostaviti starosjediocima na svojem, na starini, na plemenitom... Ej pusti sne, samo ti je jedina mana, sto si san, a ne java! Zvijezde se znaju po sjaju a ljudi po glasu. A taj glas, govor, jezik, upravo je fatalan po Gluščevo maštanje. Tko će biti nasljednik i potomak sredovječnog bosanskog plemstva i naroda nego onaj, tko govori istim narječjem kao i oni. A govor bosanskog vladarskog dvora, vlastele i naroda bio je prije Turaka ikavizam, tvrdi Vl. Škarić (Gl. Zem. Muz., 1930., 3.). U njemu su pitane listine i grobni natpisi toga vremena. Narječje, kojim govori većina bosanskih muslimana i katolika, jest i danas ikavština; a nekad su njom govorili skoro svi. I zato su po govoru muslimani i katolici jedna etnička skupina, koja je u Bosni starosjedilačka. A bosanski pravoslavci, koji su, bez iznimke ijekavci, nisu od starine u Bosni, barem najvećim dijelom. Oni su doseljenici pa ih kao takve i govor odaje. Srbin Škarić priznaje to na svoj način veleći na istom mjestu: "Poslije je došao s juga nov etnički element, koji je glas jat izgovarao kao ije. No to su bili Ijudi nižega reda, težaci i pastiri, čiji govor plemstvo, kršćansko a poslije muslimansko nije primalo nego je i dalje kroz stotine godina govorilo ikavski". I tako se sam Dr. Glušac, htijući jeftinom doskočicom zamijeniti uloge pravoslavaca i muslimana, zapetljao u vlastitu petljaniju.

O DOSELJENJU PRAVOSLAVNIH MASA U BOSNU

iza pada pod Osmanlije (1463.) imamo i direktnih dokaza. U jednom listu, pisanom 1483., kaže kralj Matija Korvin, da se u njegovu državu preselilo iz Turske u zadnje 4 godine 200.000 Srba (kod Erdeljanovica, str. 60). A kraj, koji je bio najviše na udarcu seobi, jest bez sumnje Jajačka i Srebrenička banovina u Sjevernoj i Sjeverozapadnoj Bosni, koje je i onako stvorio kralj Matijaš. Vakufnama Turalibega iz 970. god. po Hidzri (1562.), veli, kako je ovaj u svoja sela "Babin Do" i "Visoče" (Danas Vakuf i Visori) u tuzlanskom, dotično zvorničkom kotaru, naselio iz Semendrije (Smedereva) pravoslavne obitelji nekog Vukosava, Dragiše, Nike, Stojka, dvojice Radosava itd. (Hamdija Kreševljaković: Odakle su i šta su b.h. muslimani?; Hrv. svijest, 1914., IV., 10.) Radoslav Lopašić (Bihać i bihaćka Krajina, 1011) govoreći o prilikama današnje Bosanske Krajine veli: "Prvi Vlasi pomaljaju se na početku XVI. vijeka oko Dinarskih planina i kod izvora Une, oko Unca, Srba i Glamoča... God. 1551. javio je general Ivan Lenković kralju Ferdinandu, da su Turci izveli iz unutrašnjosti turske vise tisuća Morlaka ili Vlaha (i tamo ih naselili)... Po svoj prilici u to doba sa narodom došavši kaludjeri u Rmanji osnovali su pravoslavni manastir... Osvojivši Turci veliki dio Unske doline prema Buševiću i Krupi naseliše tamošnje krajeve narodom iz Bosne. Veliki zaštitnici pravoslavnih Vlaha bili su nekoji bosanski pase i sandžaci (osobito Hasanpaša Predojević)... Po službenom izvještaju zaokupiše Vlasi po Hasanovoj odredbi krajeve oko Brekovice, Ripca i Ostrovice i u Velikoj dragi do Sokolca množeći se kasnije svakim danom". Benedikt Kuripesić opisuje put carskog poslanstva god. 1530. pod vodstvom Nikole Jurišića i grofa Lamberga sultanu u Carigrad. O stanovništvu Bosne veli, da su od tri ruke: "Prvo su stari Bošnjaci, koji su rimsko-kršćanske vjere, a tim je Turčin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi, koji se zovu Vlasi, a mi ih zovemo "Zistzen" (Cici?) ili martolozi. Oni dolaze od Smedereva i Beograda, a vjere su sv. Pavla (pravoslavni! ). Treći su pravi Turci (muslimani!), koji su vojnici i činovnici, a vladaju se sasvim tiranski prema ovim kršćanskim podanicima". Kuripesic veli, da su mu Srbi martolozi, koji su protiv kršćana (Hrvata) ratovali kao turske neredovite čete, priznali, da je velik grijeh, sto se bore protiv kršćana, ali da oni to radi turske sile moraju. Hrvatski povjesničar Dr. Prelog, koji je prenio (Povijest Bosne, II., 57) ovaj Kuripesicev citat, teško se zamjerio Dr. Glušcu, nanio Srbima "prave, teške i neoprostive uvrede", i služio austro-ugarskom ugnjetavaču (Nekoliko pitanja iz prošlosti B. i H., 66, 67). Ja kakvo li je istom zlodjelo učinio onda u očima Dr. Glušca rođeni Srbin Vladislav Škarić, koji je istraživao podrijetlo većine pravosl. naroda u sjeverozap. Bosni (Gl. Z. Muz., 1918., str. 228 i sl.) i na nesumnjiv način dokazao, da je taj "narod doselio iz srednjovjekovne Srbije u sjeverozapadnu Bosnu i sjevernu Dalmaciju" (str. 226). Pojava velikih masa Srba na hrvatskim granicama odmah, čim su Turci uzeli Bosnu, i to u krajevima, gdje "pravoslavnog elementa prije Turaka osim nešto Vlaha nije bilo", tumači Škarić doseljavanjem "voljom ili dozvolom Turaka " (str. 219). "Svud tuda su Turci iz vojničkih obzira morali naseljavati Srbe, koji su kao martolozi i drugi neredoviti vojnici čuvali granicu, četovali i u pravilnom ratu vojevali na turskoj strani". Naseljavanje je počelo odmah iza 1512., a kolonisti su došli iz Srbije, tadanjeg smederevskog sandžaka. Skarić se tu izrijekom slaže s Kuripesicem (str. 237). Do istog rezultata dolazi i srpski etnolog Milan Karanović proučavajući po Cvijićevoj metodi tri pounska kotara, Bihać, Cazin i Krupu. (Naselja srp. zemalja, knj. XX). On medu pravoslavcima uopće ne nalazi starosjedilaca, a 60% svih pravoslavnih obitelji doselilo je u današnje svoje prebivalište tek zadnjih 80 odnosno 100 godina. Među važnije događaje valja svakako zabilježiti i PRELAZ JEDNOG DIJELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Prešla je i skoro cijela Trebinjska biskupija u Hercegovini tokom XVI. i XVII. stoljeća. Katolički narod ostao je bez svećenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa već iza pada Carigrada kompromis sa Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog pase. U Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Makar da pravoslavni kaluđeri poput monaha Marka pišu, da su turski sultani ("ismailski car Bajazit") "nečastivi i troicihulni i hriscanom dosaditelni", ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje siri na račun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Započinje sistematsko proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjičarskom pomoći sile na plaćanje pravosl. vjerskog poreza i podložnost u vjerskim stvarima, sto bi neminovno svršilo otpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici bore se na turskim sudovima, plaćaju globe i idu u tamnice. Katolici su vise progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeća turske vlade, jer su pristaše najvećeg neprijatelja sultana, - rimskog pape, i jer neće poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv kršćana. Za turske vlade vise puta katolici teze progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara. "Mi u njima ljuće dušmane imamo nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave", piše fra Filip Laštrić. A biskup fra Marko Dobretić u okružnici god. 1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) "koji panjkaju na nas po tribunalih ono, sto ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuće u svako zlo; dave, globe i gule..." (J e l e n i c, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata iz Smičiklasa, Batinića, Jelenića i drugih, da je ne trebamo dalje ni spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, "da se takav postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da." Nas proto Davidović (Srpska pravosl. crkva u B. i H., 41) nalazi, da su to "fakti koji se ne daju pobijati, ali se daju lako razumjeti". Ti su progoni išli gdjekad tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, čak prelazio na pravoslavlje. Trebinjski biskup Primi piše u Rim god. 1674. ovako: "Pravoslavni (kaluđeri!) na temelju toga fermana idu i tlače bijedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s onim, sto im je sultan dozvolio. ) to vise, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta vise, nego sto stoji u fermanu, izjavljujući otvoreno, da će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo sto nijesu izgubljeni. Već su izjavili biskupu, da će morati preci na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda" (K. Draganović, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72). Radi ovog i drugih razloga prešao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijašević piše god. 1627., da je od 12 katoličkih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. A narod Neretve i Popova piše 1629., da je veći dio katolika ovih strana otišao u shizmu. VI. Škarić u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne već katoličke kao ni ona u selu Dračevu. Sačuvan nam je dokument, kako je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osvestenju, dao sastrugati kreč s crkve, porušiti katoličke oltare i izbaciti napolje kosti katoličkih pokojnika. Narod, ozlojeđen, hoće da se vrati katoličkoj vjeri, ako mu se pribavi stalan župnik. Nažalost od toga nije bilo ništa, i ti katolici ostaše i dalje pravoslavnim. Sve ove vijesti donosimo prema spomenutoj studiji "Maseniibertritte...", za koju je prvak srpske historiografije Stanoje Stanojević (Jugosl. istor. časopis, III., 376) rekao, da je u cijelosti dokazala svoj predmet, a time i prelaz katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje. Smatrali smo potrebnim, da posebnu pažnju posvetimo vjerskim prilikama u Bosni. Vjera je bila jedan od prvih faktora za nacionalno opredjeljenje naroda u Bosni. Sljedbenik srpskog pravoslavlja nužno se smatrao Srbinom. I zato su npr. Trebinjci i Popovci danas medu najoduševljenijim Srbima u Herceg-Bosni kao sto bi bili vatrenim Hrvatima, da su ostali u katoličkoj vjeri.

III. BOSANSKI MUSLIMANI

Dr. Glušac grdno se vara, ako misli, da su seobama, osobito iza Bečkoga rata (1683.-1699.), muslimani istom u Bosni ojačali. Po historijskim dokumentima izgleda, da ih je, recimo u XVI. i XVII. stoljeću bilo vise nego danas. Po putopiscu Evliji Čelebiji varoš Foča imala je 17 džamija i 8 tekija, a Donje Skoplje čak 30 džamija. Čelebija navodi dosta sela i kasaba, koji su tada bile muslimanske, a danas vise nijesu. Već spominjani Kuripešić ističe, da je u Gornjoj Bosni 1530. bilo vise muslimana nego pravoslavnih. Odakle se odjednom nađoše u Bosni toliki muslimani? Prelazom domaćeg stanovništva, u prvom redu onoga patarenske vjere, na islam. Patareni velikim dijelom postadoše muslimanima, a uz njih i nešto drugih kršćana, osobito katolika. Dr. Glušac, doduše, misli (str. 65), da je bilo vise prelaza s pravoslavne vjere na islam i to s dva razloga: 1.) sto je katolička crkva imala u Bosni bolju organizaciju nego pravoslavna, i 2.) sto muslimani i danas slave pravoslavne svece kao Đurđevdan, Ilindan itd. Nijedan od tih razloga ne stoji. Kako je katolička crkva dospjela u težak položaj najbolje dokazuje prelaz skoro cijele jedne biskupije na pravoslavlje (Trebinje) kao i sporadnični otpadi katolika u drugim krajevima Bosne. A na drugi Gluščev razlog lako je odgovoriti: g. doktor se krupno sefnuo u računu. U vrijeme pada Bosne i još čitavih 130 godina kasnije katolici su se držali starog kalendara pa je staro Jurjevo i stari Ilindan barem jednako tako uspomena na katoličku prošlost, kako bi imala biti na pravoslavnu. Islamizacija Bosne počela je vrlo rano iza dolaska Turaka u ove krajeve. Zato se vrlo cesto u starim dokumentima susrećemo s imenima bos. muslimana, čiji se otac zvao Abdah, Abdulah, Abdulgafur, Abdulhaj i sl. A to sve znaci, da im je otac bio kršćanin, a oni mu ime sakrivaju, označujući ga arapski kao "roba Božjeg" i sl. Zanimljiv turski dokument o prvim danima sirenja islama u Bosni i Hercegovini objelodanio je H. Mehmed Handžić u kalendaru "Narodna Uzdanica" (1938., str. 29-45), koji govori o starim danima islamizacije Bosne. I tko se zvao "Zivko" prozva se "Jahja", a tko "Vuk" "Kurt". Mnogo naroda prigrli islam, ali mnogi također, izvana muslimani, ostadoše još dugo vremena u srcu kršćanima. Zato im se spomenuti turski dokument duhovito ruga i ismjehiva radi njih Bošnjake. Imade vijesti o prelazu bosanskih "krstjana" na islam. Pod Jajcem ih se je za jedan dan 36.000 poturčilo, kako Zinkeisen, izvrstan poznavać turske povijesti, pripovijeda (Gl. Zem. Muz., 1912., 3), premda ta vijest izgleda uveličana. O islamizaciji okolice Jajca govori i jedan stari sidzil (zapisnik sudskog poslovanja) iz god. 869. p. H.: "Sultan Fatih podijelio je i ostavio u vlasništvo zemlje sela iz okolice Jajca patarenima, koji su presli na islam. Ali kad su se isti patareni iznevjerili islamu i opet prešli na kršćanstvo, kad je kralj Matija osvojio Jajce, nevjerne te patarene protjera u Anadol i oduze im zemlje iz vlasništva" (Hamdija Kreševljaković, kalendar "Danica", 1916., 326.). - Zadnje vijesti o prelazu bogumila na islam nalaze se u Bakulinu Sematizmu franjevačke provincije Hercegovine god. 1867. (str. 124): "U selu Dubočanima (kod Konjica) pred malo je godina prihvatila islam obitelj Helez, koja se zadnja držala ludosti bogumilske". Uz patarene prešao je na islam i jedan dio katolika. Stari pisci spominju cesto dva brata, jednog katolika, a drugog muslimana. Prema izvještaju papinskog vizitatora Petra Masarekija (god. 1623.) prešlo je u okolici Visokog i Sutjeske, dakle oko gornjeg toka Bosne, malo godina prije njegova pohoda 6000 katolika na islam (Starine Jugosl. akademije, sv. 39). Sam taj broj je dovoljan, da nam protumači, odakle je veći dio muslimana kotara Visoko i Zenica. Medu tim islamiziranim katolicima nalazili su se i najbliži rođaci kasnijeg provincijala fra Martina Brguljanina i kasnijeg biskupa fra Jeronima Lučića, pa neki stari spis priča, da su se "pomiješale mitre i turbani".

1. Kojem su narodu pripadali bosanski muslimani:?

Čujmo, kako o tom sude turski pisci i sto sami b. h. muslimani u starim spisima o tom vele! Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, piše o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedeće: "Sto se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je cista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na megdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave" (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.). Nitko nije tako krasno opisao bosanske muslimane i nitko ih nije tako jasno pribrojio hrvatskom narodu, kao vrli turski historičar Aali. Sačuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom." (Starine X., 14-15). - Mehmedpaša Sokolović, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: "Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temišvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom. Glasoviti turski putopisac XVII. vijeka, Evlija Čelebija, putuje 1660. i 1661. Bosnom i spominje u njoj vise puta Hrvate. Pravo imade Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori" ("Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Čelebija ne čini krivo Srbima, jer u Bosni češće puta spominje "Srbe i Bugare". Čini to valjda stoga, sto su medu doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Čelebija vise puta govori i o srpskom jeziku, ali ga smatra "iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka" (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srpskim. Ali zato mu je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist i "latinskom sasvim blizu" (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191). Čelebija pretpostavlja, da je jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upućuje nas na misao, da Čelebija zeli da pokaze bliže veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom kulturom. Po Čelebiji su Livno i Bihać hrvatski gradovi. U Boci Kotorskoj nalazi on također Hrvate, jer su mu stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bošnjaci i Hrvati (kod F. Spahe, str. 4 . U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je ovdje najvažnije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce" (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatacčkom polju opet "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka" (Gl. Z. M. 1908., 322). U originalu te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Čelebiji nailazimo na Hrvate islamske vjere, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni. H. Mehmed Handžić osvrnuo se u "Obzoru" od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja ("Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove rijeci: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini H r v a t a". Na skrajnjoj granici Ruma (Evropske Turske) nalazi se pisčeva domovina, današnja Herceg-Bosna u nešto sirim granicama, koju on smatra zemljom Hrvata. Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak "Hrvat". Dr. Safvetbeg Bašagić, povjesničar i pjesnik, nabraja ih vise u svom djelu "Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini" (Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva". Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipaša Hrvat (iz Gradačca) i Rustempaša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovića rodom iz Sarajeva), i Sijavupaša Hrvat, i Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i još po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog carstva. I kad se bosanski prvaci izričito i ne nazivaju Hrvatima, ipak ih njihovo prezime odaje, da su krv naše krvi i list naše gore. Tako se barem gdjekad iz carskih fermana i starih pisama jasno vidi, da su npr. bezi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijici, Filipovići, i mnogi drugi hrvatskog koljena. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Tardića, Hrvata iz Šibenika. Oni se gdjekad dopisuju i rodaju sa svojim rodom katoličke vjere s onu stranu Save i Dinare. A drugi opet, kao Kopčići, Kulovići, Hrasnice, Gradaščevići, Korici, Dugalići (Malkoci), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići) itd. potomci su sredovječnog bosanskog plemstva patarenske i katoličke vjere. Interesantno je, da su izvjesna prezimena sačuvana samo kod bosanskih katolika i muslimana; pravoslavnih Djikica, Svrza, Čengića, Križevaca i slično nema, premda se neki muslimani bas iz tih obitelji osjećaju Srbima. Da ne ostanemo samo kod muslimanskog plemstva i prvaka, kod aga i begova, valja nam se zabaviti i o onom čestitom i vrijednom malom čovjeku sa sela i iz grada, koji sačinjava kičmu i srčiku bosansko-hercegovačkih muslimana. Samo tu pisani spomenici nisu tako cesti i mi ćemo se uteci drugim vrelima. Prezimena kod Muslimana, izvedena iz rijeci Hrvat, vrlo su cesta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u Istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se čitav jedan gradski kotar Seher Sarajeva naziv još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne mirisi, pokušaše to ime izvesti iz perzijske rijeci "hur-vatan" tj. slobodni dom. Oni zaboraviše kod toga, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom već izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovječnoj Vrhbosni, nazove "slobodnim domom", to je i odviše smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek neće tražiti tumačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovječne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin. Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u Istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive" i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima. Vrijedni učitelj Ivan Zovko sabrao je u knjižici "Hrvatstvo u narodnoj predaji i običajima po Herceg-Bosni" (Mostar 1899.) mnogo dragocjeno zrnce, koje sjeća na hrvatsku prošlost Bošnjaka, osobito muslimana. Po njemu narodna pjesma, osobito muslimanska, cesto uzima riječ Hrvat. Ona pjeva o "Hrvi od Hrvata", "Hrvat-barjaktaru", "Rvackoj djevojci", "sinu Hrvatinu". Šteta da ne možemo donijeti cijelih pjesama, koje su i lijepe i značajne; tijesan prostor naše knjižice to nam ne dozvoljava. Zato donosimo barem kratke odlomke.

"Platno b'jeli rvacka djevojka U Krajini l'jepoj begovini, Begovini, u Hercegovini..."

A ta "rvacka djevojka" sestra je Mustajbega hercegovačkog, veli nam ista pjesma. Iz bijelog grla muslimanke djevojke cesto se izvije i pjesma, koja ovako počinje:

"Pošetala Arvatova Ajka, Pošetala preko Bazerdzana. Ona sreta Arvatova Muju. Tri puta je njega pobratila: Bogom brate Arvatović Mujo Naj ti ovu vezenu mahramu, Pa je podaj Sarajliji Ibri. Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!..." Uz kolijevku pjeva majka svom čedu: "Majka sina u bešici nina, Ninajuć' ga pjesmu zapjevala: "Nini, paji, sine Rvatine, Resti majci do konja viteza, Do viteza i do bojnog koplja; Dušmani ti pod nogama bili Ko tvom djogi pod nogama klinci!"

U zbirci Mehmed Dzelaludina Kurta "Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)" nalazi se i pjesmica, koju je sabirač zapisao od svoje majke Nazife rođene Selimhodžić. Pjesmica počinje:

"Pošetala Miza materina. Ala pirga na pirgu, Nek se pirga siri; Ala Hrvat na Madzar' Nek se Madzar ljuti."

Pripjev, koji spominje Hrvate i Madzare, opetuje se u svakoj kitici. Kurt tumači u predgovoru knjige, da riječ "Madzar" ne znaci čovjeka mađarske narodnosti, već naprosto svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bišća, zovu katolike "Madzarima". Prema tomu izgleda, da ovdje riječ "Hrvat" označuje muslimana, vjerojatno kao i kod bosanskog pjesnika XVII. stoljeća, Kaimije, koji u vrijeme Kandijskog rata ( 1645.-1669.) Mlečanima poručuje:

"Nemojte se kladiti, A Hrvate paliti, Zlatom čete platiti, Kad vam ode Kandija."

Slično kao i putopisac Evlija Čelebija naziva i znameniti turski historičar Ibrahim ef. Pecevija (Alajbegović), pisac XVII. stoljeća, nas jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi kod H. Mehmeda Handzica, Ibrahim ef. Pecevija, str. 17). - U spomenutoj knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom". Osim toga riječ "Nam Hrvat" tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidzilima i kjitabima npr. "Kjitab Sakj" sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka. Iz davne hrvatske prošlosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas naše starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o "arvackom kralju" i njegovim posjedima, o Kresim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom Dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuca ("arvacki tars") i "kapa hrvatka", koja se nekad nosila u Bos. Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške čete Don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Kreše u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom vojuje Alipaša Rizvanbegović (Stocevic) i Alaga Dadic i Alaga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela "hercegovačkom caru" Alipaši Stocevicu, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i još po koja druga džamija u Bosni. Nekom se čini sitnicom činjenica, da su bosanski muslimani u svojim kalendarima, ruznamama (dnevnicima) i salnamama (godišnjacima) upotrebljavali specifično hrvatske nazive mjeseci kao sičanj, veljača, travanj, svibanj, listopad itd. To isto cine i katolici u Bosni počevši od fra Matije Divkovića, pisca "Nauka krstjanskog" (Mleci 1611.). Samo turski dokument s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkovićeva djela i pisan je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. "Napredak", 1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan "bosanskim" jezikom. Dakle stari Bošnjaci XVI. i kasnijih stoljeća upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci, od čega su Srbi, makar da navodno revnuju protiv tuđih rijeci, uvijek zazirali. Isto tako izgleda sitnicom pojava, da se bosanski bezi i ajani služe istotako kao i bosanski franjevci, svjetovni svećenici i katol. narod bosančicom, dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez iznimke crkveno-slovenska ćirilica. Konačno valja spomenuti rezultate antropoloških istraživanja Weissbacha, Glicka, Filipesca i drugih o pripadnicima raznih konfesija u Herceg-Bosni. Muslimani i katolici pretežno su svjetlijeg tipa, dok pravoslavci vise naginju crnomanjastoj pigmentaciji. Tamnookih muslimana ima 46.9%, katolika 46.8%, a pravoslavnih za 10% vise (56.3%). Slično tako tamnokosih pravoslavaca ima za 10% vise nego muslimana. Uopće tamnom tipu pripada 47.9% bosanskih pravoslavaca, a katolika i muslimana za 11% manje. Cisto svijetlom tipu pripada 9.4% muslimana, 7.5% katolika i 5.6% pravoslavnih (Truhelka: O porijeklu bos. muslimana, str. 18-19). U jednoj svojoj ranijoj raspravi spominje isti pisac, da prema antropološkim istraživanjima plavokosih katolika ima 25.7%, muslimana 17.5%, a pravoslavnih tek 6.3%. - Kad bi se uzela u obzir Bosanska Krajina, gdje je pravoslavni narod mahom doseljenik s vrlo malo konvertita, onda bi taj razmjer postao još očitijim. Iz ovih činjenica rezultira, veli Truhelka (Cit. dj. 19), da su bosanski muslimani po intenzitetu pigmentacije najbliži, pače posve jednaki s katolicima. Po cisto svijetlom tipu, koji je kod muslimana relativno najviše zastupan, zaključuje on, da su bas muslimani najčišći Slaveni u Bosni, drugim riječima ono, sto veli Starčević, najčišća hrvatska krv. Procjenjujući bosansko-hercegovačke muslimane po vanjskim, objektivnim kriterijima kao sto su jezik (vidi str. 39 i 40) rasa i izvjesne kult. pojave, nesumnjivo je, da su oni pripadnici Hrvatskog naroda, cisti Hrvati. Ne tvrdimo tim istim, da je i subjektivno, u njihovoj dusi, bila trajno i živo sačuvana hrvatska svijest. Ali njezine iskrice, njezini tragovi, jasni su i nepobitni, cesti i vrlo stari. Bos. muslimane smatraju Hrvatima izvjesni eminentni predstavnici turske kulture XVI. i XVII. stoljeća. Hrvatima se smatraju i sami mnogi ugledni prvaci muslimanske Bosne. Hrvatsko ime živi u prezimenima, pjesmi, nazivima mjeseci, stihovima i trobojnicama. Ono danas sve vise prodire i u široke muslimanske mase, koje postaju sve svjesnije svog podrijetla i svoje historije. Dva najodličnija muslimanska kulturna radnika Bosne ponosne zadnjeg pola vijeka ujedno su dva najveća muslimana Hrvata: Dr. Safvetbeg Bašagić, nježni Mirza Safvet, pjesnik, historičar i osnivač danas srpskog "Gajreta" te Džemaluddin Čausević, hadži reis efendija, preporoditelj naših muslimana, prevodilac Kurana. Odlična svojstva duha, koja izdigoše brojne bosanske muslimane na prve položaje u Turskoj carevini i učiniše joj neprocjenjivih zasluga, neka im danas pribave dostojno mjesto u radu za hrvatsku domovinu, za koju oni nikad nijesu ni "anacijonalni elementi" niti roba za eksport u Aziju već jednako mili sinovi i jednakopravni Hrvati, kao i oni katoličke vjere, sto vise "najčišća hrvatska krv". Na kraju još nekoliko rijeci o Srbima-muslimanima, a isto to vrijedi i za Srbe-katolike. Zaslugom srpske crkve bila je srpska svijest visoko razvijena kod b.h. Srba. Srpski pravoslavac, jasno je, u nacionalnom pogledu, jest i ostaje Srbinom. Islam i katoličanstvo nijesu poput srpskog pravoslavlja nacionalne vjere već općečovječanske, svjetske i njihovi vjernici mogu pripadati svim narodima. Musliman i katolik ravnopravni su kao Hrvati, jer hrvatstvo nema svoje nacionalne vjere. S pravoslavljem nije tako stalo. Izrazita nacionalna crta pravoslavlja ima u srpskom nac. pogledu i svojih loših strana: ona odbija mnoge, osobito iz širokih narodnih slojeva, od srpstva, za koje bi se oni inače možda bili opredijelili. Jer nitko nije pravi, pouzdani, stopostotni Srbin, kojemu manjkaju važne značajke srpske narodnosti kao npr. narodni običaji, narodna kultura, krsna slava i, u prvom redu, - vjera. Tko nije srpske vjere, on je napola Srbin, nedovoljno čist i stalan, Srbin niže klase. "Cime je Srbin Srbin? Svetoslavljem. Tu je korenje i prakorenje naše narodne duše. Izvucite iz naše istorije svetosavlje, izvukli ste vid iz našeg narodnog oka, sluh iz našeg narodnog uha, dušu iz našeg narodnog tela, savest iz našeg narodnog duha... Vratite se sebi! Srbin se vraća sebi, ako se vrati svetosavlju! Sto vazi za individualnu dušu svakog Srbina posebno, vazi i za kolektivnu dušu našeg naroda...", piše arhimandrit Justin u "Srpskom glasu" (prema "Jug. posti" od 10. I. 1940.). Arhimandrit je srpstvu iz duše progovorio. Nego upravo zato jedan musliman ili katolik ne može biti korjeniti Srbin, on je tek tijelo bez srpske duše ili duša bez srpske savjesti. On postaje potpunim Srbinom tek onda, kad se vrati sebi tj. svetosavlju, "pradedovskoj veri", a za to opet ni muslimani ni katolici nemaju ni najmanje volje. I tako se oni i ne opredjeljuju za srpstvo. To je činjenica. A drukčije ne može ni biti. Odnošaj muslimana prema srpstvu još je mučniji nego li katolika. Jer srpsko pravoslavlje jest "svetosavlje". Nikad se iz srpske narodne duše ne će moći istrgnuti sjecanje, da su kosti sv. Save upravo muslimani, Turci, spalili, kao sto se ne može istrgnuti ni spomen na proslavljeno Kosovo. Posve realno, vadeći iz duše naroda, pjeva vladika Njegoš u "Gorskom vijencu": "Sto će biti, ko će ugoditi? Srb i Turčin ne slažu se nigda, No će prije more oslačati... A u jedan kota da ih svariš Ne bi im se čorba smiješala!<<

IV. NEKOLIKO PRIGOVORA

Prigodom polemike o nacionalnoj pripadnosti Bosne izneseno je vise stvari, koje bi imale dokazati, da je ona uvijek bila i danas ostala srpskom. Osvrnut ćemo se barem na važnije od tih prigovora i to u najkraćim potezima, koliko je u jednoj maloj brošuri moguće. Daleko je od nas pomisao, da se nigdje i nikad u Bosni ne nalaze i izvjesni tragovi srpstva, kako to srpski polemičari u svojoj tjesnogrudnosti tvrde za hrvatstvo. Oni te dokaze napuhuju do apsurda i iznalaze po Vukovu receptu "Srbe sve i svuda". Naravno da onda Hrvata u Bosni nema, jer ih naprosto ne smije biti.

1. Franački ljetopisac Einhard navodi, da je Ljudevit Posavski iza svoga poraza 822. pobjegao "Srbima, za koje se kaže, da drže velik dio Dalmacije". Odatle izvode, da je Ljudevit pobjegao nekom srpskom knezu u Bosnu i da je prema tomu Bosna bila u IX. stoljeću srpska. Međutim to nikako ne slijedi. Rimska provincija Dalmacija protezala se od Jadrana do Rudnika, Ibra i Šar planine u Srbiji. I Ljudevit, koji je imao za saveznike Branicevce i Timocane u Srbiji, mogao je lagano, i bez Bosne pobjeći nekom srpskom knezu u Dalmaciji na teritoriju današnje Srbije.

2. Dr. Glušac i po njemu prota Davidović navode mjesto iz bule (povelje) pape Urbana II. (god. 1188.) i Grgura IX. (1227.), koje glasi "Regnum Servilie quod es Bosna" i koje krivo prevode sa "Srpska država tj. Bosna". Ponajprije Urban III. umro je već 20. listopada 1187. pa je onda godina krivo navedena. A onda riječ "regnum", ne znaci kraljevina, jer ni Bosna ni Srbija u to vrijeme nijesu bile kraljevine; niti znaci država, jer su u to vrijeme Bosna i Srbija bila posebne države, te u prvoj vlada Kulin ban, a u drugoj veliki župan Stefan Nemanja. Ono "regnum" znaci naprosto biskupija, koja bi navodno imala biti jedna za Bosnu i Srbiju. Međutim iz starijih dokumenata npr. iz papinske bule god. 1089. ili iz "Provinciale vetus" jasno vidimo, da su Bosna i Srbija bile posebne biskupije. Nego izgleda, da je tim samo dubrovački nadbiskup htio da sto bolje utvrdi svoja metropolitanska prava na Rasu (Srbiju), koja mu je Nemanja bio počeo krnjiti. I radi toga nadbiskup informira papu, da su Bosna i Srbija iste biskupije, a bosanski biskup, vjerni dubrovački sufragan, da ima ista prava u Bosni kao i u Srbiji. I tako pade i taj veliki dokaz za srpstvo Bosne.

3. Najglavniji argument za srpstvo Bosne bile bi izvjesne povelje bana Mateja Ninoslava, u kojim se spominju rijeci Srbljin i Vlah (Miklosich, Mon. serb, br. 30, 36 i 39). U četvrtoj povelji nema tih rijeci (br. 36). "A se este: Ako veruju serblin vlaha, pa se pri (parnici) pred knezom; ako veruje vlah serblina, da se pri pred banom" (br. 30). O tim stvarima vodila se živa polemika po novinama. Ban spominje osim Srba i Vlaha i treću skupinu ljudi, koje on zove "moji kmeti i moji Ijudi i moji vladalci", a to su upravo Bošnjaci. U polemici su ostali i jedni i drugi tvrdokorno kod svog mišljenja, jedni braneći, da su banovi kmeti, Ijudi i vladalci isto sto i Srblji, a drugi to pobijajući. Svršetak polemike bio je taj, da su za polemičare s hrvatske strane Srbi i Bošnjaci Ninoslavljevih povelja ostali dva različita pojma, a za one sa srpske jedan te isti. Nego, pretpostavimo, da se zbilja ono Serblin odnosi na Bošnjake, Ninoslavljeve podanike. Sto bi odatle slijedilo? Sačuvane su nam povelje bosanskih banova i kraljeva i prije i poslije bana Ninoslava. Ni jedna od njih za dugih 300 godina ne zove Bošnjake Srbljima nego Bošnjacima. "Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana..." (Spom. dj., br. 85), piše ban Stjepan Kotromanić god. 1332. Radi čega čini samo Ninoslav iznimku u dugom lancu bosanskih vladara? Nije li pravo, da potražimo razlog na drugoj strani, a ne kod bana? Nije li možda njegov pisar, po starinsku dijak ili gramatik, bio stranac, rodom iz Srbije, za koga je Slaven, banov podanik, ujedno značio i Srbin. A tako sigurno i jest. Gramatik Desoje kao i pisari onih dviju kasnijih listina, u koliko ih nije pisala ista osoba, sigurno su stranci, nebošnjaci. Odaje ih njihov jezik. U Bosni je u Srednjem vijeku vladala ikavština, a sve tri listine bana Ninoslava pisane su cistom srpskom ekavštinom. Listina br. 35, a slično tako i ostale spominju "presvetu Bogorodicu devicu vladiku Mariju"; ban se kune Dubrovniku u "večni mir" "sa pravom verom", "od veka", "pre i posle"; "a sizi mir i sizi obet da se nikakore nikimre delom... da se ne resi... da bude tverd u veki" "od mene samoga i od mojih det (djece)...". Navodimo mjesta, gdje je nevjestina pisara stavljala mjesto slova "jat" slovo "e". Međutim i na drugim mjestima jasno se vidi, da se i samo "jat" ima citati kao "e" npr. u riječima velik, se, mučenik itd., koje Desoje piše sa "jat". Istotako on poluglase ispisuje sa "e" kao npr. kelnemo se, Serblin itd. I tako na temelju analize jezika gramatika Desoja (ne dijaka, kako obično bos. listine vele!) vidimo, da se tu radi o ekavcu, Srbinu. Povrh toga ni za jednu od te tri povelje, ne da se dokazati, da su pisane u Bosni, dočim ona iz god. 1240. direktno veli, da je nikla u Dubrovniku. Srp. učenjak Stanoje Stanojević tvrdi za dvije povelje, da su pisane u Dubrovniku i po dubrovačkom formularu (Glas, sv. 106, 2). A za dubrovačke trgovce bili su svi Slaveni u zaleđu Dubrovnika, koje je već pola vijeka bilo pod vladom Srbije i Nemanjića, naprosto Srbi i pismo im srpsko. I tako se ono "Serblin", ako bi to imalo značiti podanika bosanskog bana, ima pripisati svakako Srbinu dijaku. Ninoslav opet, koji je u najtežim i trajnim borbama stajao s Ugrima i Hrvatima, nije se usprotivio tomu imenu, da tako od njih bude sto dalje. A k tomu Bosna, na razmeđu Srba i Hrvata, bila je gdjekada i u srpskim rukama, i ovo ime nije u Bosni uvijek bilo posve nepoznato. A mi znamo, da je već za Kulina bana bilo u Bosni bjegunaca iz Srbije. - Pripominjemo na kraju, da je i srpski učenjak Dr. Rešetar jasno dokazao nebosansko podrijetlo pisara Ninoslavljevih listina.

4. Grbovnik popa Rupčića iz god. 1340., sačuvan je u fojničkom manastiru, dokazuje tobože srpstvo Bosne, jer piše: "Rodoslovje bosanskoga ali iliričkog i sarpskoga vladanja zajedno postavleno. Po Stanislavu Rubčiću popu; na slavu Stipana Nemanjića cara Sarbljena i Bošnjana 1340." - Od ovog grbovnika Hrvate u Bosni neće glava zaboliti. Godina 1340. svakako se krivo navodi, jer se bosanski ban Tvrtko istom 1377. okrunio za kralja Srbljem i Bosni. Pisac rodoslovlja dobro razlikuje dvije stvari, dva vladanja, koja "zajedno postavlja": bosansko (iliričko) i srpsko. Dakle protivno od onog, sto se želi dokazati: bosansko i srpsko vladanje dvije su različite stvari. Grbovnik sadrži rodoslovlje plemenitih porodica i izvan Bosne i Srbije i zato on nije dokaz bugarskog ili hrvatskog osjećanja njegova pisca. Stefan Nemanjić nije nikad bio car, a najmanje car Bosne i Srbije. Pisac mu, ako je bio katolički svećenik, po svoj prilici posvećuje svoje djelo zato, da propagira vjersko jedinstvo pravoslavnih i katolika. Poznato je dobro, da je Nemanja, otac sv. Save, kršten u Ribnici (Podgorici) u Crnoj Gori po latinskom, katoličkom obredu. U Crnoj Gori, kao posve katoličkoj zemlji, nije tada uopće bilo pravoslavnog sveštenstva. - Nego izgleda, tvrdi Truhelka, Rupčićevo rodoslovlje pisano je iza pada Bosne i pisao ga je neki član obitelji Ohmučevića.

5. U Bosni, osobito u Srednjem vijeku, govorilo se samo srpskim jezikom i pisalo samo srpskim pismom, ćirilicom. I zato je Bosna oduvijek srpska zemlja. Pozabavimo se najprije pitanjem srpskog pisma u B. i H. Istina je, najveći dio današnjeg bos.-hercegovačkog teritorija služio se ćirilicom. Međutim ćirilica u Bosni doživjela je svoj razvoj i dobila svoj poseban oblik, dijelom pod uplivom hrvatske glagoljice. To novo pismo nazvalo se kasnije bosanskim pismom ili bosančicom. N i j e g a t a k o o k r s t il a A u s t r i j a iz pizme na Srbe. Još god. 1530., 350 godina prije Švabe, šalje Petar Kružić generalu Katzianeru pismo "litteris bosnensibus", "b o s a ns k i m pismom" (Mon. Habs. I, 397). To isto pismo naziva Kurelac 1861. "b o s a n č i c o m", a Ivan Berčić 1862. "b o s a n s k o m a z b u k o m", kojom se pisalo po Bosni i Hercegovini, dijelovima Dalmacije (Makarska biskupija i Poljica) itd. Medjutim bosančicu zovu i drukčije. U dodatku Poljičkog statuta, pisana 1665., izričito se veli, da je pisan "arvackim pismom". Fra Mato Mikić oko god. 1850. zove bosančicu "b o s a n s k o - h r v a t s k o m ć i r i l i c o m" (Jelenic, Kultura i bos. franj. II, 212), Kukuljević god. 1855. "h r v a t s k o -bosanskom ćirilicom", Slovenac Kopitar "bosanskom ili horvatskom Kirilovom azbukom". A zašto se ovo pismo ne bi tako moglo zvati? Ako ćirilica može biti srpsko, rusko ili bugarsko pismo radi svojih posebnih znakova, udešenih prema duhu dotičnog jezika, zašto ona ne bi mogla postati "bosančicom" ili "bosansko-hrvatskim pismom" radi svoje posebne redakcije, koju je primila u Bosni, u službi Hrvata muslimanske i katoličke vjere? Bosančicu ljubomorno čuvaju bos. katolici i muslimani, dok se pravoslavci služe srpskom ćirilicom. Kad je god. 1874. profesor Stojacković, želeći uvesti ćirilicu medu bos. katolike, ponudio fra Grgi Martiću, da postane "novi Kiril" i da na njegov trošak štampa katolički molitvenik za Bosnu, odbije to fra Grgo. Mogao je džabe dobiti cijelu nakladu molitvenika, ali on to odbija, jer je bosančicu Stojackovic "i s k r e n u o na obstojecu građansku s r b s k u a z b uk u" (Jelenic, Izvori, 161). Kad je bosančica uslijed nepraktičnosti ustupila svoje mjesto latinici, opet katolici i skoro svi muslimani prihvaćaju latinicu, a Srbi ostaju i dalje kod ćirilice. Latinicom štampaju svoja djela Bandulović i Ančić, pisci XVII. stoljeća. Ali zato ona nema pristupa u srpski tabor. Sto vise, pravoslavni vladika proklinje svoje vjernike samo zato, sto su slali svoju djecu u Travniku u školu nekom Ličaninu, koji ih je učio i latinicu (Alaupović, I. F. Jukić, 4 . Naziv "ć i r i l i c a" uobičajio se tek u XVI. stoljeću piše F. Rački (Slov. pismo, 66). Prije toga zove se u nas obično srpskim pismom. I to je onda razlog, zašto se u sredovječnoj Bosni neke povelje ili pisma zovu srpskim.

6.U Bosni se govorilo samo srpskim jezikom. Istina je, srpski se govorilo, to nitko ne niječe, jer su srpski i hrvatski jedan te isti jezik. Onda pravo veli, tko kaže, da se u Bosni uvijek govorilo samo hrvatski ili samo srpski, jer je to jedno te isto. Nego Dr. Glušac i prota Davidović ne misle tako. Oni jezik podijele na narječja i nadu, da su samo čakavci pravi Hrvati, kajkavci neka smjesa Srba i Slovenaca, a štokavci čisti Srbi. Jadna nam majka, tko god od nas upita "Sto radiš?" mjesto "ča radiš?", postade čistim Srbinom, kao da si ga triput zaronio u srpsku bogojavljensku vodicu. Nastupaju još teze komplikacije: Hrvati su uzeli (drugi bezobzirniji vele: ukrali) od Srba svoj književni jezik, u Zagrebu se od Ilirskog pokreta počelo govoriti i pisati srpski, a prije Vuka Karadžića nitko od Hrvata nije pisao štokavštinom. Posljedice svega toga za Hrvate u Bosni upravo su katastrofalne: kako u njoj nema ni kajkavaca ni čakavaca, a nije ih valjda osim najrjeđih iznimaka, nikad ni bilo, ostade u Bosni sami, goli Srbin od tri vjere. Zađi u po bijela dana sa svijećom od Broda do Trebinja i naći ćeš u Bosni prije kakvog krokodila ili čak mamuta nego li Hrvata. Kako se vidi, situacija postaje skrajnje napeta, samo još trebaju braca jedna drugoj predati ultimatume. Nego srećom nije stvar ni opasna ni ozbiljna. Gg. senator i proto z a k a s n i l i su samo sto godina sa svojim tvrdnjama. Uzajmili su ih iz "Kovčežića" velikosrbina Vuka, koji još 1836. piše članak "S r b i s v i i s v u d a". Vuka i njegovu apsurdnu teoriju ostavili su svi ozbiljni srpski filolozi od Daničića do Rešetara. Samo je sada dva ozbiljna gospodina izvlače ispod brda prašine i smeća, sve u interesu "nepristrasne istorije" i "iskrenog sporazuma Srba i Hrvata". Aferim, gospodo! Da počnemo odgovarati naopakim redom. Niko od Hrvata da nije pisao štokavskim dijalektom sve do V u k a? Cista istina, samo ako ćemo žmireći gledati! Skoro cijela hrvatska protureformatorska književnost od XVI. stoljeća pa dalje pisana je štokavski. Štokavštinu, i to slatku bosansku ikavicu, odabire za opći književni jezik isusovac B a r t u l K a s i c, Hrvat s Paga, skoro 200 godina prije Vuka. J a k o v M i k a l j a (1600.1654.) u predgovoru svog rječnika "Blago jezika slovinskoga" ističe, da je općem mišljenju bosanski jezik najljepši kao sto je u Italiji toskanski. Štokavski je pisana d u b r o v a c k a lijepa knjiga, ures cijele hrvatske literature, pa katol. vjerska k n j i z e v n o s t B o s n e ponosne (Divkovic, Ancic, Bandulovic, Posilovic itd.), pa duhovni proizvodi s l a v o n s k i h i znatnog dijela d a l m a t i n s k i h književnika. Smatra li g. prota Srbinom fra A n d r i j u K a ci c a - M i o s i c a, pisca "Razgovora ugodnog naroda slovinskog" (1756.), kad se hrvatsko pleme Kačića spominje 800 godina prije Vuka? Ili možda fra F i l i p a G r a b o v c a, Vrli čanina, koji je 1747. napisao jedrom štokavštinom "Cvit od razgovora naroda i jezika iliričkoga ili r v a c k o g a"? A i drugi pisci zovu svoj jezik čas ilirskim, čas slovinskim ili bosanskim (kao npr. Kačić u "Korabljici"), čas opet hrvatskim, smatrajući sve te nazive i s t o v j e t n i m p o j m o v i m a. To isto tvrdi i profesor praškog Karlova sveučilišta, Dr. M. M u r k o: "Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim" (Die Redeutung der Reformation etc., Prag 1927., 106). Srpsko ime u hrv. štokavskoj književnosti od XVI. stoljeća pa dalje skoro je potpuno nepoznato. Međutim se već pokazuje tendencija, da se npr. domaće slavonsko narijecje nazove r a c k i m ili srpskim. Antun Kanizlic,revoltiran ovim, ustaje na obranu slavnog jezika "iliričkog ili slavonskog" i piše na način polemičara onoga vremena (Primoguci i srdce nadvladajući razlozi..., god. 1757., predgovor, str. 9): "Budući ja počeo od jezika iliričkoga govoriti, ako bi i hotio mucati, ne mogu; da nikoji jezik nas zovu jezik racki. Prišiše nam porugu, vlasku ovu peracu, kojom valjalo bi takva usta otrti, da se po koji način oprati mogadiahu sa svim Dunavom, po kojemu dovezoše se idući s trbuhom za našim kruhom." Zatim izvodi ime Rac od potoka Rase i veli da se mnogo Rasana ili Srbalja naselilo u Slavoniju. "Ne donesoše oni u svojih oprtacah slavonski slavni jezik, nego ga ovde nađoše, budući da su, i pod vladom calme, ne samo krstjani nego i turska čeljad u Slavoniji slavonski govorili." Sto je s krađom srpske štokavštine za književni jezik Hrvata? U doba Ilirskog pokreta postaje zajedničkim književnim jezikom Hrvata i Srba s t o k a v s k a i j e k a v s t i n a. Vrlo dobro primjećuje Dr. A n t u n R a d i c, braneci Ivana Mažuranića ("Hrv. književni jezik" u Sabranim djelima XV.), da je hrvatski književni jezik star i da Ilirski pokret nije donio Hrvatima književnog jezika, nego ga je samo preporodio. Isti Radić, ocjenjujući u "Obzoru" Maretićevu "Gramatiku i stilistiku hrv. i srp. knjiz. jezika", piše, da je hrv. književni jezik izgrađen na hrvatskoj književnosti od 400 godina natrag do danas. Jest, iz posebnih obzira prema bogatoj dubrovačkoj književnosti, pisanoj ijekavicom, odlučili su se Hrvati da usvoje ijekavicu za svoj književni jezik. Tako tvrdi i Dr. Murko. Dubrovčanin Zlatarić "iz tudjieh jezika u h r v a t s k i izlaze" tragediju Elektru i pastirsku igru Ljubimira (Mleci, 1597.). H r v a t s k i m jezikom nazivaju jezik svojih pjesama i ostalih djela Nikola Naljeskovic (1510: 1586.), Ivan Vidali, Mavro Vetranic, Bernardin Pavlovic, Vladislav Mencetic, Marko Bruerovic i drugi. Vidaliju je u poslanici Nikoli Naljeskovicu god. 1564. "Dubrovnik grad svitli i slavni zadosti... h r v a t s k i h kruna gradov..." Dubrovački su književnici nazivali svoj jezik s l o v i n s k i m, r j e d j e hrvatskim, a nikada srpskim. Zar onda da su Hrvati ukrali Srbima književni jezik, kad se odlučuju za ono narječje, koje sami pjesnici, koji na njemu pjevaju, zovu hrvatskim, a ne srpskim? Čudne li logike! Još u doba Vukovo znatan dio Srba smatra ekavštinu srpskim narječjem, dočim ijekavština, a da o ikavštini i ne govorimo, drže hrvatskim izgovorom. Tako Gavrilo Kovačević 1818. štampa Kaićev "Razgovor ugodni" ekavštinom, a u predgovoru veli, da je knjiga "po obrazu, ukusu i glagolu serbskom ustrojena". Stefan Rajić p r e v o d i na "naprosto serpski jezik" (tj. ekavštinu) Reljkovićeva "Satira", a Jevta Popović l827. Gundulićeva"Osmana". Sam Vuk mora se god. 1815. u II. dijelu svoje "Srpske nar. pjesmarice" opravdavati, zašto je pjesme zapisivao onako, kako ih je čuo: "...Da sam sve napecatao hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti itd.), onda bi rekli Sremci (osobito varošani i varošanke): pa šta ovaj nama nameće h o r v a t s k i jezik." Ele, na kraju, ako su Hrvati ukrali svoj književni jezik, ukrali su stvar, koja je i prije njihova bila; ako su ga od Srba pozajmili, pozajmili su nešto, sto je bilo i hrvatsko i srpsko, da i dalje ostane i hrvatskim i srpskim. Još jednu riječ o narječjima, osobito onim u Bosni. Dok je jezik zajednički, hrvatski i srpski, narječja mogu biti ili zajednička, ako se njima služe i Srbi i Hrvati, ili specifično hrvatska odnosno specifično srpska, ako je dotični dijalekt u upotrebi samo kod Hrvata ili samo kod Srba. Glede čakavštine svi smo složni, da je ona izrazito hrvatsko narječje. Glede štokavštine mišljenja se razilaze. Ali sigurno je to, da je ono doista i hrvatsko narječje, kojim su govorili Hrvati u raznim krajevima stare Hrvatske države. A ta je po Porfirogenetu i drugim piscima, kako naprijed rekosmo, obuhvaćala cio sjeverozapad Bosne, a isto tako Slavoniju i dio Srijema. U tim krajevima odvajkada govorilo se s t o k a v s k i pa je zato i štokavština hrvatski dijalekt istodobno kao sto je i srpski. Ako gg. Dr. Glušac i Davidović ne misle tako, onda neka dokazu, da se, recimo, oko Livna, Jajca, Banje Luke i Vinkovaca nekad govorilo čakavski ili kajkavski. Mogu to pokušati i trostrukim se znojem oznojiti, ali dokazati ne mogu. Vuk je u svom "Kovčežiću" (str. 17-19) utvrdio glavne točke, u kojim se čakavci razlikuju od š t o k a v a c a. Medu ostalim navodi on, da čakavci glas d pretvaraju u j i skupinu st u sc. Dr. Rešetar (Der stokavische Dialekt, Wien 1907., c. 133-13 iznosi, da se te jezične osobine javljaju u Bosni samo kod muslimana i katolika, a kod pravoslavnih nikako. Pravoslavci ne govore nigdje kršćen, prašćajte, ognjišće, šćap, scene osim ako su kao neznatna manjina medu katolicima i muslimanima kao npr. u Livnu i pod njihovim jezičnim uplivom. Istotako katolici i muslimani u dosta znatnoj mjeri, a pravoslavci nikada, mjesto mladji, medjas, tudji govore mlaji, mejas, tuji. Rešetar je to našao u Travniku, Žepču, Zenici, Fojnici, Tešnju, Krupi, Sanskom Mostu, Rami, Jajcu, Bugojnu, Jablanici, Mostaru, a za sarajevski muslimanski dijalekt stvar je i onako poznata. Tu je pojavu zapazio Dr. Rešetar također u starobosanskim poveljama(spom.dj.,l5).Kod katolika i muslimana bilježi Dr. Rešetar također pojavu, da se dj ili c (cz) pretvara u jd, sto kod pravoslavaca u cijelosti manjka (dojde, projde, najde, ili dojti mjesto dodje, prodje, nadje, doci). U sklopu jezičnog pitanja vrijedno je, barem letimice, obratiti pažnju i na naglasak u Bosni. Već su J u k i c (Zemljopis Bosne, 14) i S u n j i c (De vera orthographia, 42) opazili u nekim katoličkim krajevima kao u Kreševu i ravnoj Posavini od Samca do Brčkog akcent, koji se mnogo razlikuje od štokavskog (književnog) akcenta, a vrlo se bliži čakavskom. S u r m i n (Rad J. A. 121, 197), a isto tako i R e s e t a r opazili su, da je karakteristični, starinski naglasak (npr. junak, vode, kabulim, Mostar) medju štokavcima najbolje sačuvan kod bosanskih muslimana (Sarajevo, Maglaj, Jablanica), manje kod katolika, a kod pravoslavnih u Bosni nikako (Die serbo-kroatische Betonung sudwestlicher Mundarten, c. 1315). Taj akcent kod muslimana seže iz doline Bosne na zapad do Uskoplja i Jajca, a na istok do Tuzle i Brčkog. Ne upuštajući se u tumačenje, u čemu sve stoji taj stari akcent, koji također prevladava u Boci Kotorskoj i dijelu Crne Gore, iznosim zanimljivo mišljenje Dr. R e s e t a r a (spom. dje., 3), radi čega nije htio V u k da zabilježi taj posebni akcent, premda ga je morao zapaziti. Za njega je to bio čakavski i prema tomu hrvatski naglasak, pa nije htio bez teškog razloga isticati, da se u Boci Kotorskoj, Crnoj Gori i znatnom dijelu Bosne "na hrvatski način" naglašuje. Osim toga dobro je imati na umu, da je vladarski dvor, vlastela i narod sredovječne Bosne govorio ikavskim narječjem. Ikavica se siri cijelom Bosnom od Foče i Drine, gdje na jednom "biligu" piše: "Usice kamen vojvoda Miogos" pa do zapadnih granica Bosne, i od Dabra i Stoca u Hercegovini, gdje živi Stipan Miloradović ili Viganj Milošević, koji u to "vrime" služi banu Stipanu i kralju Tvrtku" pa do Save na sjeveru. Danas govori ikavicom, jezikom stare Bosne, većina bosanskih muslimana i katolika. Od pravoslavnih Srba ne govori njom u Bosni nitko, a izvan Bosne tek šačica pravoslavaca na donjoj Drini oko Loznice. Međutim su oni bez sumnje potomci katoličkih rudara, doseljenih iz zapadnih krajeva, koji kasnije primiše pravoslavlje (vidi kod P a v l o v i c a: Sokolska nahija, Naselja srp. zem., knj. 26). Tako ostaje neprijeporna činjenica, da su bosanski katolici i muslimani, radi ikavice, starog naglaska i promjena glasa od dj u j ili jd te grupe st u sc, bezuvjetno jedna te ista jezična skupina, različita od one srpsko-pravoslavne. Jezik nije stvarala Austrija, i on je najsigurniji dokaz starine i autohtonosti muslimana i katolika u Bosni, kao i njihove nacionalne pripadnosti istom narodu. A taj je narod hrvatski, jer je ikavica specifično hrvatsko narječje. Zanimljivo je t u m a c e n j e navedenih jezičnih osobina, koje pokazuje narječje bosanskih muslimana i katolika. Po Kopitaru, Miklošiću i Vuku, uz koje je isprva pristajao Rešetar i Belić, svi ikavci su nekada bili čakavcima. Onaj stari naglasak, zamjena glasa dj sa j i slične pojave samo su o s t a c i čakavštine (Resetar, Der stokav. Dialekt, 13). Ako je to tako, ode sredovječna Bosna s kraljem, vlastelom i narodom u ciste Hrvate. Onda su i današnji bos: herc. muslimani i katolici Hrvati, jer s promjenom čakavštine u štokavštinu, dakle jednog narječja u drugo u granicama istog jezika, nijesu valjda od Hrvata postali Kinezi. Ako pak stoji novija teorija Dr. Rešetara, da su i ikavci, pa i s onim navodnim ostacima čakavštine, bili od početka pravi štokavci, onda pada druga osnovna teza Dr. Glušca i drugova: bilo je od početka Hrvata štokavaca, barem po nekim krajevima današnje Bosne i Slavonije. Tim se istim sruši priča o štokavštini kao isključivo srpskom narječju. Zato štokavac ne znaci isto sto i Srbin. I tako, recimo g. proto Davidović, mora milostivo dopustiti, d a s u i m n o g i H r v a t i štokavci, a štokavština da je jednako hrvatski kao i srpski dijalekt, i I i a k o t o n e c e, onda mora priznati, da je Bosna u davnoj starini bila čakavska tj. h r v a t s k a. Opasni dokazi izvjesne velikosrpske gospode rasplinuše se u dim i havu, iz kojih su i bili izgrađeni...

7. Bez trunka bratske ljubavi i finoće nanose gg. Dr. Glušac i Davidović krupne uvrede Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a sve uime "nepristrane historije". "Austro-Ugarska je iz svojih razloga stvorila Hrvate u Bosni i Hercegovini. To je naglasio i nas veliki historičar St. Stanojević (Istorija Srp. naroda, III. izd., str. 381 )", fantazira proto Davidović posuđujući svoju mudrost od senatora Dr. Glušca to vise, hrvatska djeca u Bosni i Hercegovini, imala su priliku, da u jednoj školskoj knjizi (St. Stanojević, Istorija srpskog naroda, str. 79) čitaju i ovu "istorijsku istinu": "Strepeći od Srba... austrijska je vlada počela u Bosni stvarati Hrvate od tamošnjeg katoličkog elementa". A akademik Ljubomir Stojanović drži javno predavanje god. 1920. u Beogradu i veli: "Medju bos. muslimanima javljaju se i Muhamedanci Hrvati, ali to su politički spekulanti, koje je kao i svako naše zlo stvorila Austrija". Hrvati vladaju Bosnom još u doba kralja Krešimira; preko trećina bos. teritorija pripadala je direktno Hrvatskoj državi za vrijeme bosanske samostalnosti (XIII. i XIV. vijek), kad Austrije ni na svijetu nije bilo. A ipak smo krivi, sto smo živi. U očima izvjesnih srpskih šovena, koji se kriju za parolu iskrenog jugoslavenskog bratstva, ostat će Hrvati Herceg-Bosne crnožuti elementi, nezakoniti porod neprijatelja srpskog naroda, odrodjeni i izrođeni Srbi. Hvala im na bratskim izjavama ljubavi! Da li je hrvatsko ime uopće bilo poznato u Bosni prije crnožute Austrije? Mi ne tvrdimo, da je hrvatska narodna svijest u Bosni bila u narodu jaka i raširena. Ona je bila iskra pod pepelom, koja je u podesan čas mogla planuti i planula je, hvala Bogu, tako da je obuhvatila sve domaće bosanske katolike bez iznimke i velik dio muslimana. Obuhvatila ih je i srca im raspalila, da ni svi "krupni historijski razlozi" jednog Dr. Glušca i Davidovića neće nikada tu činjenicu moći oslabiti, a kamo li izbrisati. Vratimo se na pitanje tragova hrvatske svijesti u Bosni prije crnožute Okupacije. O hrvatskom imenu kod muslimana, o tome, kako su oni svoj jezik i zemlju nazivali hrvatskim, a sebe same Hrvatima, već smo prije govorili. Spominjali smo i turske pisce, jednog Aalija i Evliju Čelebiju, koji su u bosanskim muslimanima gledali ljude hrvatskoga roda i plemena. A sada nek bude riječ o bosanskim katolicima. God. 1637. štampao je Sarajlija Augustin Vlastelinović pjesmicu u čast svog rodjaka biskupa fra Jeronima Lucica iz Brgula kod Vareša, u kojoj se nalaze ovi stihovi: "Još otkad banovo pomanjka kraljevstvo, Razsu se Stipanovo hercesko gospodstvo, Moguće vladarstvo kralja bosanskoga Zat(a)r se hrabrenstvo p u k a h a r v a t s k o g a..." Pod puk hrvatski broji Vlastelinovic ne samo Hrvatsku, već i Hercegovinu i Bosansko kraljevstvo. Stari bosanski ljetopisac fra Nikola Lašvanin, rodom od Travnika, bilježi u svojoj kronici, da je "Rama u gornjoj hrvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje" (Jelenić, Kultura i bos. fraj., I., 72). Isti bilježi borbu katolika u Livnu protiv srpskog "pacare Stanislava", koji je turskim fermanom htio katolike sebi podložiti i uzeti od njih silom vjerski porez. Medjutim se domaći narod junački oprije i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli: Navališe Hrvaćani i njihove mlade žene, S palicama i s kamenjem..." (Jelenić, spom. dj., I., 193). Bošnjaci-katolici u Livnu po Lašvaninu su Hrvaćani, Hrvati. Član sutjeskog manastira Benic veseli se, sto "grad Osijek Turci ostaviše i n a s i ga H r v a t i uzeše" (Jelenić, Spom. djelo, II., 165). U sarajevskom muzeju čuvaju se "Pistule i Evanđelja... h r v a t s k i m jezikom stumačene", štampane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, spom. dj., II., 164). Fra Lovro Sitović, rodom iz Ljubuškog, štampa 1727. u Mlecima svoju "Pismu od pakla" i slaže u "h r v a t s k i jezik i pivanje". On veli za svoju pjesmu: "Vazda želim, da budem pivana Kršćanskom dragomu narodu, Ki po svitu jošte živi gredu... Razumi se, onizima pukom, Ki govore h r v a t s k i m jezikom.<< Četrnaest godina ranije (1713.) štampa Sitovic svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu piše čitatelju: "Jur je tebi očito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Španjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauče gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomacene". U njegovoj gramatici spominje se "konjugacija verbah hrvatskih" kao i izvjesne "rike hrvatske zemlje". Svoj jezik zovu h r v a t s k i m fra Marijan Lekusic iz Mostara ("Bogoljubna razmišljanja", Mleci 1730.), fra Filip Lastric iz Ocevja kod Vareša, historičar Bosne Srebrene (1700: 1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipović, rodom iz Rame. A ne smijemo zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavica (1579: 1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik. Ivan je god. 1627. štampao "Iztumacenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno u j e z i k h r v a t s k i". On također prevodi "Život Margarite, bl. divice" u "h r v a t s k i j e z i k". Pjesmu "Život Magdalene od knezov Zirova plemena Budrisica" počinje riječima: "H r v a t i c e divice u zemlji h r v a t s k o j, Mlade udovice u kuci domaćoj..." U XIX. stoljeću hrvatska misao sve vise jaca, osobito u redovima bosanskih franjevaca. Fra Martin Nedić, Tolisanin, u svom "Razgovoru vilah Ilirkinjah u pramalitje god. 1841." glavno mjesto dodjeljuje v i I i H r v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmašila i koja im predsijeda. Ona poziva sve vile u pomoć Bosni, koju treba osloboditi (Jelenić, Spom. dj., II., 171 ). Dopisnik iz Bosne, očito franjevac, piše u "Novinama dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim" od 23. V. 1848. o prilikama u Bosni. Po njemu narod "b o s an s k o - h r v a t s k i" pisti i jadikuje u okovima ropstva. Zbor bosanskih franjevačkih klerika u Djakovu zaključuje 1855., da se njegovi članovi imaju usavršavati "u narodnom h r v a t s k o m i u latinskom jeziku te inih potrebitih nauci". Zbor odlučuje, da će kupovati "same knjige latinskim i h r v a t s k i m jezikom pisane". A kad je zbor preselio u Ostrogon u Mađarsku (1876.), doskora preinaci pravila po kojima je, medu ostalim, svrha zbora, da se mladež "usposobi i usavrši u potrebitih bogoslovnih i svjetskih znanosti, osobito u hrvatskoj književnosti"(Jelenić, spom. dj., II., 210-211 ). Fra Mato Mikic, pisac sredinom XIX. stoljeća, zove bosančicu"bosanskim-hrvatskim p i s m o m". Poslije 1848. svud se Bosnom kroz vise godina ori pjev: "Do dva, do tri dana, - Eto nama J e l a c i c a bana" (Spom. dj., II, 211). Poletni fra Grgo Martic pjeva uz lijes biskupa Sunjica g. 1860.: "Teško domu bez ljubavi bratske, Koi Bosni bez zemlje Hrvatske". (Jelenić, spom. dj., II., 212). Opisujući godinu 1866. i srpske pretenzije na Bosnu, veli Martić, "da se H r v a t i u Bosni svog imena odreci neće" (Jelenic, spom. dj., II, 213). Jukic spominje, da se katolici u dolini Focanke kod Dervente zovu H r v a c a n i m a. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko Gradačca i Modrice. Tomo Herkalovic, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, piše članak "Srbi i Hrvati u Bosni". (Obzor, 1911., br. 78 od 19. II.). On veli, da je turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova oba imena, pa nastavlja: "Dok su se zvali medjusobno inteligentniji pravoslavni "Srbi", a inteligentniji rimokatolici "Hrvati", dotle se zvaše vani uopće pravoslavni "Vlasi, Riscani i Erkaci", a rimokatolici "Katolici, Sokci", službeno se zvaše pravoslavni "Rum", a rimokatolik "Katolik". Dolaskom valije Topal Osman-pase pritisak je popustio, a propaganda i srpskog i hrvatskog imena oživjela. S navodima Herkalovica slaže se i ono, sto piše fra Grgo Martić (Zapamcenja, 43); da se za Topal Osmanpase "srpstvo istom tada na sav mah razmahalo". Neki bi htjeli od fra Grge silom Srbina napraviti. A taj navodni Srbin, kad je pred njim i drugim clanovima poklonstvene deputacije god. 1878. neki starac pravoslavac na Zmijanju izjavio, da je "ovo srpska zemlja", piše: "A ja zubima grizem i pljuvačku zderem", valjda ne od dragosti (Zapamcenja, 113). Ustaška četa fra Stipe Krese i Fabe Sučića bori se u livanjskim planinama pod h r v a t s k o m zastavom. Hrvatsku zastavu unosi u Livno pred ustašama barjaktar ustaša Marko Perić Cuncan nakon ulaska austrijske vojske (1878.). U posjedu smo originalnog pozdravnog govora fra Filipa Jazve, koji je pod Prologom 1878. pozdravio generala Cikosa i njegovu vojsku pod h r v a t s k o m z a s t a v o m. On je medu ostalim rekao: "Ova zastava trobojna znak je sjedinjenja s ostalom bracom H r v a t i m a; počast izrazuje dohodecoj vojsci..." Isto tako i fra Andjeo Curic, koji je vlastodršcima govorio, da je on H r v a t i ovo H r v at s k i n a r o d. A borbe Don Ivana Musica i njegovih ustaša u Hercegovini pod hrvatskom zastavom već smo prije spominjali. Sve je ovo bilo prije Austrije. A ipak Vlatko Bogicevic (B. i H. srpske su zemlje po krvi i jeziku, str. 27) junački tvrdi: do okupacije se nije znalo za hrvatsko ime u B. i H.; a ako bi ga ko našao u našim bos.-herc. starim pisanim spomenicima, da označava Bosance i Hercegovce, ja bih mu dao, da mi obadva oka iskopa..." Nego junačka majka place. Ona bi i nad svojim Vlatkom ili Dr. Vašom zaplakala, kad bi ga ugledala, gdje on ćorav ili barem na jedno uho culast naokolo hoda. Samo nek bude miran, nećemo se ipak služiti pravom, koje nam je dao. Na koncu jednu riječ i o prigovoru: Austrija je stvorila Hrvate u Bosni. Lijepo, samo je onda Austrija morala biti glupa kao noć. Preko pola vremena svoje vladavine u Bosni, austrijski režim zabranjivao je i progonio hrvatsko ime i zastavu, zatvarao, globio i premještao i one, koji su se kao Hrvati isticali. Na teške jade, iza bezbrojnih molbi i podnesaka, da se dozvoli hrvatsko ime i hrvatska zastava hrvatskim društvima u Bosni, iza mnogih prijetnji i odbionica, istom 1900. uspijeva "Trebevicu" u Sarajevu dobiti dozvolu posvete svoje društvene, hrvatske zastave. A iza njega, kad je led već bio probijen, opet uz borbe i natezanja, prodire "Hrvoje", "Vlasic" i druga hrvatska društva sa svojim zahtjevima. Prije toga bilo je sto jada i kijameta. Hrvatsko ime, hrvatska zastava, hrvatski politički rad bio je od okupatorskih vlasti najstrože zabranjen. U "Napretkovoj" kulturno-historijskoj zbirci čuva se dragocjen materijal o tome, kako je Austrija "stvarala Hrvate". Sačuvana je pjesma Marka Seselja iz Mostara u čast "hrvatskog Omira fra Grge Martića". Austrijska cenzura od 13. I. 1895. (potpisan Lindes) kriza riječ "hrvatskog" i meće "našega", a isto tako i dalje, kad pjesmica govori o "rodu i grudi hrvatskoj". Hrvatsko ime smatralo se u austrijskoj Bosni smrtnim grijehom bas u vrijeme, dok je po Stanojevicu et comp. Austrija u Bosni stvarala Hrvate. - God. 1886. zatvorio je okruznik u Mostaru Sauerwald veći broj ljudi, jer su se javno priznavali Hrvatima, a žandari su na najsuroviji način tražili hrvatske trobojnice u njedrima žena i kćeri uhapšenika. Sauerwald govori ženi Marka Seselja, Delfi rod. Mihajlovic-Konjevod o njezinu muzu: "On je zatvoren, sto kaže da je Hrvat, ali ovdje ne smije biti Hrvata, već se moramo zvati Bošnjacima". Nato će mu Delfa: "Sto smo mi krivi, sto smo Hrvati? Onda i mene zatvorite, jer sam i ja Hrvatica!" To donosi list >>Napredak" 1932., br. 10, str. 12 , a cenzor diktature iz posebnog pijeteta prema pokojnoj Austriji taj odlomak plijeni! Jest, u prvo vrijeme je Austrija forsirala ime i narodnost bosansku. Ali malo je mozga za to potrebno, da se uvidi, da je to činila jednako protiv Hrvata kao i protiv Srba. Tim se sigurno nije stvaralo hrvatstvo, nego gušilo, a ako Davidović, Glušac i drugi hoće da u tom vide "stvaranje hrvatstva", halal im vjera! Usprkos Austrije i protiv nje ipak se u Bosni sirila hrvatska misao jednako kao i srpska. Zar je možda zasluga Austrije, sto se ono 41 mjesto u Bosni, koje nosi oznaku "pravoslavno", "riscansko" ili "hristijansko" (npr. Pravoslavna Zelinja) prema službenim Rezultatima popisa stanovništva od 1. V. 1885. već za 10 godina pretvorilo u "srpsko" (npr. Srpska Zelinja) u istim Rezultatima popisa od 22. Iv. 1895.? Ludost bi bila to pripisati Austriji, sto se to u doba njezine vlade dogodilo. Isto tako je ludost njoj pripisivati sirenje hrvatstva, kad bas austrijske vlasti u svojoj crnoj knjizi, na prvim stranicama svojih policijskih albuma drže sliku Dr. Ante Starčevića, političkog vode Hrvata. Njemu i njegovim zastupnicima zabranjen je pristup u Bosnu pod prijetnjom uhićenja i šupiranja, a slično i pravaškim novinama. Bas se Austrija morala najesti ludih gljiva, kad ne da u Bosnu čovjeku, koji bi joj najviše mogao pomoći u "stvaranju Hrvata" u Bosni! Ako su se bosanski Hrvati, koji većim dijelom nijesu imali dosta razvijene nacionalne svijesti, postepeno sve vise u hrvatskom smislu osvješćivali, bilo to u doba Austrije ili kasnije u doba "Obznane" i batinaških, protuhrvatskih režima, nije to djelo ni Austrije, ni Pasic-Pribiceviceva režima, ni kundaka Boze Maksimovica, ni čizme Petra Živkovića. To je naravni proces, koji se mogao i morao izvršiti. Zašto se npr. nijesu bosanski Hrvati nikada nacionalizirali kao Srbi, nego uvijek kao Hrvati? Zato jer se na divlju jabuku može nakalemiti samo pitoma jabukova grančica, da se ona primi. A javas-posao je jabuku kruškovim kalemom kalemiti. Kalem će uvenuti, a od jabuke nikad kruške i od Srba nikad Hrvata, pa makar to sto puta i Austrija forsirala! Bosna i Hercegovina cine karakterističan trokut, na čijim se vrhovima nalaze Kladusa, Raca i Sutorina, a uglove im ispunjavaju cazinski, bijeljinski i trebinjski kotar. Sa dvije strane zagrlila je Hrvatska Bosnu kao majka kćerku. S treće strane, sa istoka, granici ona sa Srbijom. Da je granica Hrvatske od starine bila na Uni, a Bosna i Hercegovina oduvijek srpske zemlje, bila bi Hrvatska geopolitička nemogućnost, jedna pijavica od Kotora do Srijema, jedan čovjek, koji ima samo glavu i noge, a trupa nema. A takvi Ijudi ne žive, niti su ikada živjeli. Isto tako ni takve države nijesu mogle nikad dulje opstojati, a Hrvatska je opstojala stoljećima. Već odatle je jasno, da je Bosna bila hrvatska, a mi smo to pokazali i u kratkom osvrtu na njezinu historiju. Autohtono, starosjedilačko stanovništvo Bosne cine bosanski muslimani i katolici, a od pravoslavnih tek manji dio, i to samo na istoku zemlje. Bosanski muslimani i katolici hrvatske su krvi i plemena, pravi, korjeniti Hrvati. Hrvatska svijest, koja je nekad pod pepelom bila zapretana, sve življe plamti i sve dublje prožima dušu bosanskih Hrvata. Utrnut je ne može ni bura, ni oluja, ni orkan, a kamo li sitničavo puhanje po novinama i brošurama iz mijeha nekih senatora i prota. Ugasit je ne može, ali može samo još jace raspiriti, da zaplamsa u punom svom sjaju. U ovoj historijskoj raspraviti hotimice nijesmo htjeli ulaziti u statistike. Ali razna piskarala, koja o Bosni po "Srpskom glasu" pišu članke s toliko neznanja i izvrtanja činjenica, sile nas i na to. Tako jedan učeni pisac nalazi u Bosni samo tri kotara s hrvatskom većinom. Za njega nije hrvatski ni Tomislav-grad - ako uzmemo u račun samo katolike Hrvate - sa 4% pravoslavaca i 89% katolika, ni Mostar (grad i selo zajedno 15.3% pravoslavnih; na selu blizu 80% katolika), ni Fojnica sa 2.2% pravoslavnih i 63.5% katolika, ni Prozor sa 0.4% pravoslavnih Srba. Na samoj granici banovine Hrvatske leže kotarevi, u kojim su pravoslavni Srbi tek slaba manjina (Visoko 21.9%, Žepče 24.2%, Zenica 18.2%), prema Hrvatima muslimanske i katoličke vjere, a samih katolika ima tu uvijek vise nego pravoslavaca. A konačno ni muslimani nisu maloljetna djeca ili nacionalne manjine, da neki s njima tako postupaju. - Uzbunio se i jedan visokopreosvesteni gospodin s pričom, o džepu svoje crne rize. U Bosni ima preko milijun i po Hrvata muslimana i katolika (880.000 muslimana i 650.000 katolika po novim vjerskim statistikama), a visokopreosvesteni zapinje za 800.000 pravoslavnih Srba, koji se sada nalaze u Hrvatskoj, kao da to nije ista država. U svakom slučaju, njemu na utjehu, bit će veći postotak Hrvata u banovini Hrvatskoj nego li Srba u banovini Srbiji. Da završimo. Iznijeli smo naše razloge i dokaze protivnoj stranci, samo se bojimo, da je ututanj gluhu šaptati i ćoravu namigivati. Pa dobro, a tko su izvjesna gospoda toliko uvjerena u snagu argumenata Dr. Glušca i prote Davidovića o srpstvu bosanskih muslimana i katolika, neka se pobrinu, da taj narod Bosne javno i slobodno progovori, sto je i čim se osjeća. Onda, kad oni progovore, kad se iz njih čuje glas njihova uvjerenja, njihove krvi i povijesti, past će u prah kabinetske teorije i prazni argumenti o srpstvu bosansko-hercegovačkih Hrvata katoličke i muslimanske vjere.

Nova Tiskara, Vrcek i dr.- Sarajevo 1940.