Većina Hrvata koji su se 1945. godine vraćali iz Austrije u Jugoslaviju nisu bili ubijeni u Bleiburgu, već nakon ponovnog prelaska rijeke Drave. Povijesno, taj je prisilni povratak Hrvata te godine dobio ime po austrijskom gradu u komu je započela njihova kalvarija. U ovom slučaju, ne namjeravam opisivati detaljnu sudbinu nesretnih žrtava nakon što su vraćene u Jugoslaviju, kao ni statističku procjenu, budući se posebna istraživanja trenutno vode u Hrvatskoj.

Ovdje želim skrenuti pažnju na jedan aspekt šireg dogadjaja, koji do danas ostaje čudna, kobna tajna. Odluka britanskih vojnih krugova da predaju Hrvate, kako bi bili zaklani, nije se nikad mogla objasniti. To je zagonetka koju istražujem nepunih dvadeset godina i još sam uvijek u nemogućnosti dati zadovoljavajuće objašnjenje. Medjutim, smatram da sada postoji dovoljno dokaza kako bi se mogao napraviti medjusobno povezani slijed dogadjaja koji će biti nadopune već postojećim a povijesno zadovoljavajući u odnosu na ono što je dosada objavljeno. To uključuje i prikaz u mojoj knjizi "Ministar i masakri" (1986.), i interesantnu verziju koja se pojavljuje u izvješću britanske vlade pod naslovom "Povratak iz Austrije 1945. godine" (1990.).

Ovo je povijest koju je vrlo teško istražiti, naročito zato jer postoji nebrojeno mnogo prepreka koje se nalaze na putu onima koji pokušavaju. Britanski povjesničar Herbert Butterfield je napisao:

"Postoje dvije izreke za povjesničare koje se podudaraju sa onim što ja poznajem kao povijest i to toliko da bi ih vrlo rado prikazao kao svoje vlastite, iako, zapravo spadaju u povijest 19. stoljeca; prvo, da vlade daju povjesničaru " ključ svih vrata" osim jednih, i tada tvrde da se iza tih vrata ne krije nikakva značajna tajna; drugo, ako povjesničar moze pronaći nesto što vlada ne želi da on sazna, najvjerojatnije će to biti nešto od velike važnosti." 1

U mojem je slučaju bilo skoro obrnuto. Britanska vlada mi je dopustila istraziti nekoliko pažljivo odabranih "vrata", dok su ostala vrata ostala čvrsto zatvorena. Prije nego što ponudim svoje objašnjenje, naglasio bih jednu bitnu činjenicu, a to je razlika izmedju tragedije Hrvata koji su predani Titu u Bleiburgu, 12. svibnja 1945. godine i sudbine manjeg broja Hrvata koji su ostali u Austriji nakon bleiburske tragedije.

Dogadjaji u Bleiburgu mogu se jednostavno objasniti. U prvoj polovici svibnja 1945. godine, dok se završavao rat u Jugoslaviji, ljudi iz svih etničkih grupa u Jugoslaviji bježali su preko Karavanki i rijeke Drave očajnički se pokušavajuci predati Britancima. Ono što su prvenstveno tražili bila je zaštita od partizanskih komunista. Iza jugoslavenskih borbenih linija dogadjali su se nevidjeni masakri i svi su oni, bez obzira čijoj su strani u tijeku rata pripadali, očekivali kobnu sudbinu u slučaju uhićenja.

Nedugo poslije ponoći, 13. svibnja, središnji ured britanskog 5. korpusa ocijenio je: "... da se predalo oko 300 000 ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica u dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600 000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno, u smjeru Austrije. Poduzimam sve potrebne korake kako bi se sprijecilo njihovo kretanje po cestama, ali to ih ne će potpuno spriječiti, jer nemaju dovoljno hrane i maltretirani su. Ako se toliki broj ljudi stvarno pojavi, situacija u svezi hrane i dovoljnog broja stražara postat će kritična." Navedenih 600 000 činile su vojne formacije hrvatskih domobrana i ustaša, kao i veliki broj civilnih izbjeglica.

Do 15. svibnja, hrvatski konvoj je stigao do livada južno od Bleiburga u južnoj Karintiji, gdje su se nekoliko dana prije utaborili, u bleiburskom dvorcu s pogledom na grad, vojnici britanske 38. pjesacke brigade. Hrvatski zapovjednik general Herenčić i prevoditelj Danijel Crljen odvezli su se u dvorac gdje su zatim, s brigadirom Patrickom Scottom, nastojali pregovarati o predaji. No, ubrzo se pojavio jugoslavenski general Milan Basta koji je inzistirao da se pridruži razgovorima. Basta i Scott su brzo odlučili prisiliti generala Herenčića da sve Hrvate pod svojim zapovjedništvom preda jugoslavenskim snagama. Scott je vrlo jasno naglasio generalu Herenčiću da ni u kojem slučaju ne će dopustiti egzodus Hrvata još sjevernije u Austriju, koja je bila okupirana od strane Britanaca, nego će upotrijebiti svu silu kako bi pomogao Basti u njegovim namjerama da zarobi Hrvate. Nakon žestokih svadja, general Herenčić nevoljko je pristao na predaju. General Basta uvjerio je brigadira Scotta da će se sa svima, koji se vrate u Jugoslaviju, postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati. Scott je o tome izvijestio svoje nadredjene. Je li on sam u to vjerovao, to je druga stvar. U medjuvremenu, na poljima prema jugu, izvan vidika bleiburskog dvorca, velika masa ljudi bila je u stanju užasa i zbunjenosti a činili su prethodnicu jednog cijelog naroda u bijegu.

Kada su Bastini partizani otvorili vatru iz šume koja se protezala s obje strane polja, nastala je užasna panika u golorukom narodu. Mnogi su bili ranjeni i ubijeni. Do sada jos nisam s preciznoscu ustanovio koliko je zapravo ljudi ubijeno u poljima pokraj Bleiburga. Tijekom godina sam skupio mnogo izvješća očevidaca o tome što se zapravo dogodilo. Nadalje, grobovi ubijenih su identificirani. Izgleda da je austrijski Crveni križ naknadno prenio tijela ubijenih, koja su zatim pokopana na drugim mjestima. Moje mišljenje je da sam broj ubijenih u Bleiburgu ne djeluje velik obzirom na dogadjaje na drugim stranama u to vrijeme, no vjerujem kako to mišljenje ne će dijeliti veliki broj Hrvata i simpatizera drugih nacionalnosti koji svake godine održavaju komemorativne sjednice na mjestu dogadjaja. Isto tako vjerujem, kao što povijesna svijest napreduje da će se godišnje komemoracije promatrati sa stajališta sjećanja na one hrvatske žrtve koje su pale od strane Britanaca i njihovih komunističkih saveznika mračnih dana 1945., a ne će se kriviti samo oni koji su se našli u blizini.

Velika većina ljudi, koji su ponovno prešli jugoslavensku granicu, masakrirana je sljedećih tjedana i mjeseci; prolazili su "marševe smrti" o kojima se tek treba poceti voditi istraga. Na sreću, sada kad je Hrvatska opet samostalna država, povjesničari imaju mogućnost slobodno, na naučnoj osnovi istražiti taj predmet. Sada ću se osvrnuti na žalosne, ali povijesno relativno točne dogadjaje u Bleiburgu, odnosno na ulogu i odgovornost Britanaca za zločin protiv Hrvata. Prvi komandant savezničkih snaga u mediteranskom dijelu bio je feldmaršal Sir Harold Alexander, koji je takodjer zapovijedao snagama u juznoj Austriji. Njegov je glavni ured bio smješten u kraljevskoj palači u Caserti, izvan Napulja. Komande su išle kroz 15. vojni odsjek (general Mark Clark) u Firenzi, do britanske 8. armije (general Sir Richard McCreery), čiji je glavni ured bio u sjeveroistočnoj Italiji, blizu Udina. 8.armija bila je sastavljena od dva korpusa: 13.korpus koji je bio blizu Titove vojske u Trstu i uz Isonzo i 5. korpus poručnik-general Sir Charles Keightley) koji je, kao što smo već vidjeli, okupirao južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru. Alexander je 15. svibnja okupio glavne zapovjednike i rekao: "Oko 600 000 njemačkih i hrvatskih postrojbi vojne grupe E kreće se prema Klagenfurtu. Tijekom sljedećih 24 sata pogrješno se mislilo da se taj ogroman broj Hrvata predao 5. korpusu u Austriji i AFHQ (Glavni ured snaga savezničkih) je morao odrediti što činiti sa zarobljenicima. Ova pogrješka nastala je poradi većeg broja prijenosa nedovoljno razumljivih izvjesca iz Austrije.

Alexander je shvatio da je broj izbjeglica mnogo veći od britanskih snaga koje su se nalazile na tom teritoriju - oko 25 000 vojnika, i zato je 16. svibnja izdao nalog zrakoplovnom vice-admiralu Leeju, svom vojnom izaslaniku koji se nalazio u Titovom glavnom uredu:

"Komandant savezničkih postrojbi u Austriji javlja da se oko 200 000 Jugoslavena koji su služili njemackim snagama predalo njemu u ruke. Željeli bismo odmah vratiti te ljude snagama maršala Tita, pa bismo zamolili maršala Tita ako bi mogao instruirati svoje komandante da ih se prihvati i ugovoriti sa GOC 5. korpusom najbolji način da se izvrsi primopredaja na austrijskoj granici, juzno od Klagenfurta i da ih se vrati u Jugoslaviju."

Nakon nekoliko dana oglasio se Tito i zahvalio Feldmaršalu, ali su Hrvati u to vrijeme bili nadomak jugoslavenskom diktatoru. Povjesničari bi trebali pažljivo promisliti prije no što bilo koga moralno osude. Moje je mišljenje da je general Herenčić napravio kobnu pogrješku kada je pristao na predaju Basti, a pri tom imajući na umu tisuće nesretnih ljudi za koje je bio odgovoran. Jedno od rješenja bilo bi daljnje prodiranje u Austriju, uz rizik partizanskih napadaja i britanske vojne intervencije. Dok su domobranske snage bile sposobne suprostaviti se Titovim neregularnim četama, britansko topništvo zajedno sa pomoći iz zraka predstavljala je prepreku, dok je Scott zaključio kako su snage kojima raspolaže nedovoljne za dulje sprječavanje egzodusa Hrvata. Scottova odluka da prisili Hrvate na povlačenje donijeta je jednoglasno i u ranoj fazi britanske okupacije, mogao bih sugerirati, imao je vrlo malo izbora obzirom na malu vojsku koja mu je tada bila na raspolaganju. Da je Herenčić naredio mirno n apredovanje i razdvajanje u britansku zonu, sigurno je da bi tada Britanci otvorili vatru na gusto zbijene redove Hrvata i teško je sada ocijeniti eventualne posljedice. U isto vrijeme, mogli bi se zapitati bi li britanske snage dalje nastavile gadjati masu paničnih i većinom golorukih bjegunaca? Dokazi mogucih reakcija britanske vojske postoje u rokovniku kapetana Nigela Nicolsona, djelatnika Spijunskog odjela 1. gardijske brigade. Rano navečer, 19. svibnja tri stražara su izvijestila: "100 000 Hrvata su upravo stigla u Ferlach. 3 GG-a (grenadier stražari) su naredila da se obavijeste svi Titovi ljudi u okolici i da se Hrvate nipošto ne pusti preko mosta." Pola sata kasnije, tek sto je prvi nalog usao u glavni ured 6.oklopne divizije, stiže i drugi nalog:

"NE pucati na Hrvate pokušaju li prijeći most (ako su u pratnji žena i djece)."

Takve su bile okolnosti u kojima je došlo do zarobljavanja oko 500 000 i više Hrvata koji su bježali od komunista bojeći se za svoj život. Sada ću se posvetiti jednom misterioznom aspektu ove tragedije, problemu kojeg jos treba riješiti. Kao što smo vidjeli, Hrvati u Bleiburgu se nisu predali Britancima, koji snose mali dio krivnje za užase koji su se nakon toga dogodili. U medjunarodnom zakonu nigdje ne stoji da zaraćena strana mora prihvatiti predaju vojske koja zahtijeva da je se zarobi. Predaja Hrvata u Bleiburgu zbila se 15. svibnja 1945. godine. Kao što ratni dnevnici opisuju, ono što je pokolebalo Komandu savezničkih snaga, bio je ogroman broj postrojba u zbjegu i izbjeglica koji su bježali prema Karintiji u vrijeme kada je 5. korpus tek stigao u regiju, i u vrijeme kada je odnos sa Titom bio nesiguran. Nedugo prije toga, od 12. svibnja nadalje, odredjeni broj manjih grupa hrvatskih vojnika i civila uspjeli su se predati britanskim snagama ili su se pak uspjeli neopazeno provući do zona koje su okupirali Britanci. Budući je bilo nepotrebno čuvati ljude koji su sami željeli ostati pod zaštitom britanskih snaga, neke su upucivalo u velike kampove koji su za njih bili improvizirani, dok su drugi ostajali na mjestu predaje pod zaštitom. Do 15. svibnja, 5. korpus poslao je izvjestaj 8. armiji da se kod njih nalazi 25 000 Hrvata.

Prije bleiburske krize, britanske su snage tolerirale predaju manjih vojnih formacija, pa su se izbjeglice nastanjivale najbolje što su mogle, sigurne (tako su mislile) od pandži Titovih krvnika. Britanski su stražari sprječavali bande Titovih partizana koji su tražili način da pucaju po Hrvatima. Britanska je komanda prihvatila činjenicu da 25 000 "nepozvanih gostiju" potpada pod medjunarodni zakon. Britanska vlada snosila je odgovornost za humano postupanje sa ratnim zarobljenicima po Ženevskoj konvenciji iz 1929. 2 U početku je izgledalo da je 5. korpus slijedio zakon. Da su odabrali drugi put, dolazak izbjeglica u britansku zonu mogao se spriječiti (jedini dostupan put bio je preko mostova rijeke Drave).

Takva je bila situacija sredinom svibnja. Ali, od 15. svibnja nadalje, politika 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila, od politike u skladu sa ratnim zakonima i zakonima ljudske prirode, do suradjivanja i podrške jugoslavenskom komunističkom režimu. U tijeku trećeg tjedna uredjeno je da se svi Hrvati, koji su bili u zarobljeništvu 5. korpusa, predaju Titu; kako bi on svoju genocidnu politiku mogao prenijeti i na one koji su mislili da su konačno sigurni. Kada se uzme u obzir Titov stav prema hrvatskoj državi u ratu (NDH), užasan način ophodjenja njegovih postrojba u britanskoj zoni u Austriji, vrlo je teško vjerovati da oni koji su uredili povratak Hrvata u Jugoslaviju nisu znali kakva im sudbina prijeti.

13. svibnja, ratni dnevnik 1. gardijske brigade izvješćuje: "Slovenci i Srbi su pretežito koncentrirani u zatvoru Viktring. Nitko od njih ne može biti vraćen natrag, osim u sigurnu smrt koja im prijeti od strane Tita."

Ako je to sudbina koju su očekivali Slovenci i Srbi, koliko bi gore bilo Hrvatima! Partizani su učinili vrlo malo da bi zataškali svoj apetit za krvavom osvetom. Dok su ih britanske snage silom zadržavale, oni su više puta pokusali ubiti zatvorenike logora Viktring, juzno od Klagenfurta. 25. svibnja kapetan Nicolson zabilježio je u svojem rokovniku:

"Jos 100 Hrvata ...je vec na putu vlakom za Jugoslaviju - en route za klaonicu...Ta je informacija prispjela od Titovog casnika koji je zaduzen za zatrpavanje jame u Maria Elend."

Što je povod na tako dramatičnoj promjeni u politici? Razvoj tijeka dogadjaja pokazuje da je odlučna intervencija stupila na snagu 13. svibnja kada je Harold Macmillan iznenada stigao u Glavni stožer Korpusa. U to vrijeme, Macmillan je vršio dužnost ministra u mediteranskoj regiji, politickog savjetnika feldmaršala Alexandera, čime je posjedovao autoritet za komunikaciju direktno sa Uredom za vanjske poslove i Kancelarom. 12. svibnja Macmillan je, u dogovoru s Alexanderom avionom otputovao u sjeveroistočnu Italiju, sjedište 8. armije, kako bi se s generalom McCreeryjom konzultirao o sve gorim odnosima s Titom. Kao što je večer prije odlaska izvijestio Ured za vanjske poslove, namjera je bila izvijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, koji bi mu dao vojno mišljenje. Macmillan je proveo cijelu večer 12. svibnja u razgovoru s McCreeryjem i generalpukovnikom Hardingom ciji je 13. korpus bio u direktnom dodiru s Jugoslavenima na Isonzu.

U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovom planu. Umjesto da je, kao sto je bilo predvidjeno, otputovao u Napulj, on je iznenada avionom otputovao preko planina u Austriju.Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyjom i suradnicima. Što se dogodilo na tom sastanku, moze se zaključiti samo iz dogadjaja koji su slijedili, buduci Macmillan nije nikad otkrio motive za iznenadnu promjenu u planovima glede puta, kao ni temu diskusija u Glavnom stožeru 5. korpusa.

U svom dnevniku, kojeg je vjerojatno nadopunio sljedećeg dana, Macmillan opširnije navodi teme koje je potaknuo Keightley:

"Da zbrka postane jos veca, na tisuce tzv. ustasa i cetnika, vecinom sa zenama i djecom, panicno bjeze pred Jugoslavenima koji napreduju. Ovi nazivi, ustaše i četnici, pokrivaju sve, od gerilskih snaga organiziranih i naoružanih od strane Nijemaca, koje su se sastojale od Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi se borili protiv Tita, do običnih ljudi koje su partizani prozvali nacistima i fašistima samo zato što su bili katolici ili konzervativni u politici, pa se nisu slagali sa revolucionarnim komunizmom. (To je vrlo jednostavna formula, koja, u nešto modificiranoj formi, primjećujem, uzima maha u engleskoj politici.)"

Macmillanov dnevnik je ispunjen pogledima koji odaju nadu u eventualno publiciranje tekstova, pa se ne dobiva dojam potpune istine i cjelokupnosti, što bi, u nekom drugom slučaju, možda bilo vidljivo.

Paragraf koji je ovdje naveden postavlja neka pitanja i ne može se shvatiti "slovo po slovo" kao što je bilo sa Horneom. Macmillanovim biografičarom i autorima Vladinog "Cowgill izvještaja."

Mogu se donijeti sigurni zaključci, kao npr:

1. Sigurno je da je cijela informacija potekla od generala Keightleya.

2. Budući su imali vrlo malo vremena za razgovor, kao i iznenadna Macmillanova odluka da promijeni originalne planove puta, moze se zakljuciti da taj sastanak nije bio samo običan razgovor.

3. Paragraf koji opisuje posjet Klagenfurtu pisan je stilom osobnog dnevnika, ali ostavlja se dojam prisutnosti službenog tona razgovora. Predmeti su nabrojeni po važnosti:

(I) Jugoslaveni su izrazili otvorenu želju za pripojenjem Juzne Karantanije gdje su se njihove postrojbe počele ponašati nekontrolirano.

(II) Medju velikim brojem neprijateljskih snaga koje su se predale 5. korpusu bilo je 40.000 Kozaka i Bjelorusa, čiji su povratak zahtijevali Sovjeti. Takodjer se zna da je vojska maršala Tolbukhina, koja je stala unutar odredjene granice britanske zone, držala oslobodjene britanske ratne zatvorenike.

(III) Različite kategorije "Jugoslavena", panično bježeći ispred Titovih četa, stigle su na odredište, kao sto je gore navedeno.

Macmillan je zaključio svoj izvještaj o sastanku, objasnivši: "Jučer smo imali konferenciju s generalom i njegovim časnicima, pokrivajući gotovo isto područje kao ono s generalima McCreeyjem i Hardingom. On nam je dao svoj izvjestaj, a mi njemu naš. Vjerujem da je svima bilo korisno.

Dakle, kao sto se moglo očekivati, Keightley je poredao glavne probleme, koji su ga čekali u Austriji, a Macmillan mu je odgovorio s prikladnim uputama i savjetima. Dakako, važno je da su politički čimbenici vladali u svakom pitanju, a Macmillan je bio kvalificiran da na njih odgovori. Macmillan je parafrazirao svoje odgovore na prva dva pitanja.

(I) Jugoslavenska agresija: "Moramo na to gledati manje više bespomoćno zato što je naš trenutni plan ne upotrijebiti silu i ne poticati, (izazvati?) incident.

(II) Kozaci i Bjelorusi: "Odlučili smo ih predati... U isto vrijeme, predložio sam da nam Rusi predaju Britance ili ranjenike, koji bi mogli biti u njihovom području".

Medjutim, u Macmillanovom dnevniku se ne vidi koji je savjet preferirao, ili je li uopće bilo kojem savjetu dao prednost. (III) Ovo izostavljanje čini se sve zanimljivijim kad se malo bolje razmotri. Kao prvo, ako ne gledamo Macmillanov prenatrpani stil izražavanja, njegov izvještaj kazuje da je Keightleyjev izvještaj o jugoslavenskim prognanicima detaljan i eksplicitan. Kad je Macmillan stigao, izvještaj je, u cijelosti, pokrivao sve antikomunisticke Jugoslavene koji je 5. korpus zadržao kod Viktringa i na drugim mjestima.

1. "Cetnicke" slovenske postrojbe, "gerilce koje su Nijemci naoruzali i uzdrzavali... za borbu protiv Tita": tj. slovenski domobranci

2. Hrvatske sile, krivo razvrstane "en bloc" kao tzv. ustaše, ustvari pretežito "gerilci koje su Nijemci naoružali i uzdržavali,,, za borbu protiv Tita" tj. hrvatski domobrani.

3. "Četnički" Srbi: tj. anti-Titove srpske formacije pod vodstvom generala Mihallovića i generala Nedića. "Prve tri grupe bile su uglavnom praćene ženama i djecom.

4. Rimokatoličke i konzervativne elemente koji su ostali bez naklonosti prema revolucionarnom komunizmu: tj. civili iz razlicitih etničkih grupa u Jugoslaviji, koji su imali razloga bojati se preuzimanja vlasti od strane komunista.

Macmillanov spis sukladan je dnevnom ratnom dnevniku Šeste oružane divizije koji glasi: "Položaj u divizijskom području, u svezi predanih osoba, sada je otprilike ovakav:..

Plaćeničke postrojbe:

(a) U borbenoj grupi "Seeler" 21.000 Slovenaca, Srba i Bjelorusa.

(b) Hrvati. Područje Eisenkappel, vojna snaga 7.000 uz 3.000 civila.

Macmillanov izvještaj o razgovoru s Keightleyjem jedina je cjelovita verzija, budući da Keightleyjevi stariji časnici, brigadir Low (Aldington) i Tyron-Willson ne priznaju svoju nazočnost tom razgovoru. (Odsutnost tih časnika s takvog važnog sastanka je nevjerojatna). Čini se kako je 5. korpus zabilježio sazetak tog razgovora radi informacija, ali ako je to tako onda je izvještaj nestao iz ratnog dnevnika zajedno s drugim informacijama koje je britanska vlada smatrala kompromitantnim. Prema tome, prisiljeni smo služiti se Macmillanovom verzijom koja je barem napisana u onom periodu. Medjutim, analiziranje otkriva neke zanimljive proturječnosti.

Macmillan je zabilježio savjet koji je dao u svezi prva dva Keightleyjeva pitanja, ali nije otkrio svoj odgovor na pitanje o jugoslavenskim prognanicima. Ovo izostavljanje je zanimljivo zato što je Keightley dobio precizne upute u svezi Kozaka. 13. ožujka, osma armija izdala je pažljivo napisanu zapovijed u svezi tretiranja uhvaćenih Rusa. 3. svibnja, Osma armija izdaje zapovijed da se "Četnicke Mihailovićeve postrojbe i drugi disidentski Jugoslaveni ... trebaju smatrati ratnim zarobljenicima i tako biti tretirani. Konacno, o uklanjanju tih osoba će odlučiti država". Medjutim, kontekst naredbe je bila predaja njemačkih postrojba u Italiji, a osim toga naredba nije eksplicitno spomenula Hrvate, iako se tisuće Hrvata bilo predalo 5. korpusu.

Nepojmljivo je da Keightley nije trazio Macmillanov savjet u svezi ovog političkog pitanja i da mu Macmillanov nije nudio neki savjet. Slika je jos čudnija kad se uzme u obzir Macmillanov motiv za iznenadno putovanje u Klagenfurt.

Autori "Cowgill izvjestaja" tvrde da je Macmillan putovao avionom na sastanak s Keightleyjem kako bi objasnio potrebu rafiniranog načina u postupku s Jugoslavenima, budući je tri dana prije toga Keightley tražio dozvolu od McCreeyja da puca na Jugoslavene koji ne slušaju britanske zapovjednike.3 Iako je ovo prikazano kao činjenica, ovaj je prijedlog samo špekulacija i izmišljotina da bi se dokazala tvrdnja u izvještaju; tj. da se Macmillan susreo s problemom prognanika "en passant" i nije imao važnu ulogu u odluci da ih se vrati komunistima.

Da je Macmillan vidio potrebu Keightleyja osobno savjetovati, nema sumnje da bi planirao putovanje do Austrije na početku. Osim toga, ne može se objasniti zašto je onda sakrivao odluku o repatrijaciji Kozaka i Jugoslavena od britanskog Ministarstva vanjskih poslova.

Nedavno je stariji časnik kod Glavnog stožera 5. korpusa potvrdio točnost moje sugestije da je Keightley kontaktirao s Macmillanom, dok je bio s McCreeryjem i tražio Macmillana da dodje na sjever i da mu savjetuje kako tretirati Kozake. U zabilježenom intervjuu koji je bio održan u Kraljevskom ratnom muzeju (Imperial War Museum), brigadir C.E. Tryon-Willson sjećao se talijanske kampanje iz 1890. g.

"Kada se bude zanimalo za povijest kampanje, mislim da ce se saznati kako je u mnogim slučajima 5. korpus bio u mogucnosti prici Haroldu Macmillanu, a ponekad i direktno Alexanderu."

Opisujuci nadalje probleme s kojima se susretao 5. korpus u Austriji, brigadir Tryon-Willson se prisjeća svog posjeta Glavnom stožeru Crvene armije u Voitsbergu 10. odnosno 11. svibnja.

"Odmah čim smo stigli u Austriju, a to je bilo nekoliko dana po dolasku generala Keightleyja, bilo mi je rečeno da podjem iz dva razloga: jedan je razlog bio da pogledam područje kroz koje bi možda morali operirati: a drugi da kontaktiram drugu stranu. Baš u to vrijeme nisam otišao ni sa kakvim uputstvima ili s namjerom predavanja Kozaka. Jer - ponovo, vraćam se na 78. diviziju - oni su se pomakli prilično daleko, u nadi da Rusi nisu puno znali o njima, jer nisu htjeli da ih se vrati. 46. divizija koja je bila puno bliže, imala ih je dosta, a isto tako i 6. oklopna. General Keightley je prije tog mog putovanja imao već kontakt s generalom Haroldom Macmillanom. On mi je rekao u čemu je problem, a spomenuo je - ili je možda spomenuo da ima neke Bjeloruse. Ali u tom razdoblju, sa sigurnošću, sve do 15.-tog znam, a ta mi se stvar urezala u pamćenje, nismo znali broj niti bilo čije ime, jer smo i morali reći Diviziji da hrani te momke iz rezervi koje su tamo imali. A Harold Macmillan je rekao: "Pa, gledajte, budete li vratili te momke natrag, jedina stvar koju mogu napraviti je reći Vam da će biti bolje ako se izravno obratite generalu Tolbuklinu i sredite stvar".4 Savjet koji je Tryon-Wilson pripisao Macmillanu izgleda malo zbunjujući, ali je njegova glavna misao razumljiva. Keightley je zahtijevao nazočnost Macmillana kako bi ga savjetovao u svezi s planom koji je trebao provesti u odnosu na Kozake.

Nadalje, ovaj prvotni račun potvrdjuje da je prije Macmillanova posjeta 5. korpusu bio zabrinut kako zastititi Kozake od izdaje Sovjetima. Točnije, ono sto je Ministar rekao Keightleyu nije zabilježeno, ali je bit toga neosporna. Deset dana kasnije Keightley je izvijestio zapovjednika 8. armije generala McCreeryja: "Kao rezultat usmene naredbe Macmillana Komandi 5. korpusa na navedenom sastanku, mi smo poduzeli vraćanje svih sovjetskih državljana iz podrucja Korpusa sovjetskim snagama". Dosada su i Keightly i Macmillan uskraćivali sva uputstva ove "usmene naredbe" svojim kolegama, a jedini razlog što je zapovjednik 5. korpusa odabrao to obznaniti bilo je u kontekstu pokušaja da izvrne novoprimljenu naredbu od Alexandera kojom mu je branio prisiljavanje Kozaka da se vrate "kući".

Trenutno sam zabrinut za sudbinu Hrvata više nego Kozaka. Medjutim, postoji dostatan razlog da se vjeruje da vraćanje u domovinu oba naroda predstavlja posljedicu identične odluke. Prije Macmillanovog dolaska zapisi ukazuju da 5. korpus nije imao ni namjeru, ni želju da bilo koga predaje kako bi bio maltretiran ili ubijen. Potom se u planu dogodio radikalan preokret, koji je zahtijevao opsežnu obmanu savezničke Komande, da se ne kaže ništa o nesretnim zatvorenicima. Ratni dnevnik 5. korpusa, i drugi vojni zapisi bili su u biti krivotvoreni, a postupak, koji je jedva bio potreban, imao je svu spomenutu proceduru. "Cowgill komitet" se trudio ismijati ideju o bilo kakvoj urotničkoj aktivnosti svog "prijatelja" Alexandera. Po povratku u Napulj 14. svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda naredbu kojom se zahtijeva predaja Kozaka i Jugoslavena sovjetskim i jugoslavenskim komunistima. O tom nema riječi u Macmillinovom dnevniku, ali je dogadjaj utvrdjen privolom koju je kasno te noći dao Alexander Kirk, Macmillanov američki istomišljenik, politički savjetnik Alexanderov, Ministarstvu u Washingtonu. "Danas popodne je general Robertson izvršni administrativni časnik AFHQ-a, zahtijevao od nas da se suglasimo sa tekstom brzojava za general - kapetana britanske 8. armije; kojim se on ovlašćuje da preda 28.000 Kozaka (pogledajte naše izvješće 797. od 16. listopada 1944. Pomoć), uključujući žene i djecu, maršalu Tolbuklinu, te ga dalje upućuje da preda jugoslavenskim partizanima veliki broj odmetničkih jugoslavenskih postrojbi s izuzetkom četnika. "General Robertson je utvrdio da je Macmillan, koji je jučer govorio s general - kapetanom 8. armije, preporučio ovaj smjer akcije. Pitali smo jesu li Rusi tražili da im se ti Kozaci predaju, a Robertson je na to negativno odgovorio i dodao "...ali će sigurno to ubrzo zatražiti". Takodjer smo pitali generala Robertsona kako namjerava definirati četnike, a on je na to bio vrlo neodredjen. Mi smo na to rekli da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo buduci se nismo suglasili s njim u tome, ali je dodao da je bio suočen s teškim administrativnim problemom, stotine tisuca njemačkih POWS-a, te se u to vrijeme nije mogao mučiti s time tko bi mogao ili ne bi mogao biti predan Rusima i partizanima, da bude ubijen. On bi svoj brzojav morao poslati bez obzira na naše neslaganje.

"Mišljenje Ministarstva bi brzo bilo poželjno".

Po svoj prilici se zbog ovog sukoba izmedju SAD-a i britanskih političkih savjetnika, Robertson trebao obratiti Macmillanu zbog potvrde smjernica koje je sada prihvatio. U 4,36 tog popodneva (14-og) Robertson je odaslao naredbu 8. armiji da se dalje proslijedi Keightyju, kojom se tražila brza predaja "Rusa" (tj. Kozaka) i zaključio s ovim uputstvom: "Svo osoblje za koje je utvrdjena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama". Kopije su poslane Alexanderovom šefu Glavnog stožera, generalu Morganu, koji se upravo spremao otići na duzu misiju u sjevernu Italiju i Austriju, kao i Macmillan. Značajno je da ni jedna kopija nije poslana Kirku, koji bi primijetio čak i da je namjerna rečenica koja se odnosila na četnike izvučena iz krajnje verzije. Propust sugerira da je ona bila uključena u skicu teksta što dokazuje lažnu nadu pridobivanja Kirka. Odlučivši da nastave bez njegovog pristanka, Macmillan i Robertson su zgrabili priliku da prošire naredbu. To je ova naredba koju su odgovorni u 5. korpusu prihvatili kao opravdanje za akcije vraćanja u domovinu, što se nastavilo cijelom drugom polovicom svibnja. Čudna je, ali izgleda neosporna, činjenica da Alexander uopce nije znao o postojanju te naredbe sve do 21. svibnja. Točno se ne zna koliko je dugo to skrivano od njega, ali dogadjaji koji su uslijedili govore o propustu ispod razumne sumnje. Od 16. svibnja pa dalje, on je bio zauzet raspravama s Eisenhowerom, ciji je cilj bio evakuacija Kozaka u SHAEF pritvor. U isto vrijeme njegova namjera je bila da transportira jugoslavenske zatvorenike i ispitao je nedosljednost (neslaganje) izmedju prepisanog u "Robertsonovoj naredbi": na što je Alexander izdao svježe objasnjenje naredbe. Bilo bi apsurdno pretpostaviti da su dva vrhovna saveznička komandanta prošla svu tu muku znajući da je dijametralno različita politika već u provedbi. Srećom, nije potrebno osloniti se na zaključke i osnove naizgled prihvatljivog plana, jer dokazi o velikoj obmani provjeravat će se kasnije u tadašnjim zapisima, 17. svibnja Alexander je izdao ovaj emotivni apel - smjernice kombiniranom rukovodstvu Glavnog stožera; "Da nam pomognete u rasčišćavanju pretrpanosti ljudstva u juznoj Austriji hitno trazimo uputstva za konačno razmještanje sljedećih triju klasa:

a/ Oko 50.000 Kozaka, ukljucujuci 11.000 žena. djece i staraca. Oni su bili dio njemackih oružanih snaga i borili su se protiv saveznika.

b/ Četnika čiji se broj stalno povećava. Trenutačno ih ima oko 35.000 od kojih smo vec evakuirali 11.000 u Italiju.

c/ Njemačkih hrvatskih postrojba ukupno 25.000.

U svakom od navedenih slučajeva, ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla odmah, bilo bi fatalno po njihovo zdravlje. "Trazimo odluke o konačnom razmještaju čim prije". Doslovni tekst pokazuje dosta jasno širinu Alexanderove humane brige za bespomoćne bjegunce, i njegovu primjedbu što ih se predaje njihovim neprijateljima. U tom kontekstu, medjutim, sadrzaj je na drugom mjestu u odnosu na način njegovog prijenosa. Iako oblik utvrdjuje da poruka proistječe osobno od vrhovnog savezničkog zapovjednika, ustvari je otposlana iz ureda njegovog izvršnog administrativnog časnika, generala Robertsona.

Takav postupak, iako na toj razini, postavlja značajno pitanje u odnosu na Robertsonovu ulogu u planu prisilnog vraćanja u zemlju podrijetla. Tri dana ranije tri dana, na Macmillanov poticaj, on je izdao sramnu "Robertsonovu naredbu", gore citiranu, kojom se 8. armiji naredjuje da preda "sve Ruse" Sovjetima, a sve Jugoslavene koji su služili u njemačkim snagama, Titu.

Kad je primio svoju kopiju, od Feldmaršalovog znaka 17. svibnja, vjerojatno je Robertson shvatio da Alexander nije znao za postojanje prijašnje naredbe, što je bilo u opreci s brigom za dobrobit zatvorenika, a njegov apel Eisenhoweru postoje suvišan... Zašto, u tom slučaju, on nije upozorio Alexandera na nedosljednost? 5

Neizbježno je da je Robertson uskratio uputstva njegovoj naredbi od 14. svibnja, za čiju je bezdušnost dobro znao, zapravo je time ismijao Feldmarsalove humane namjere. Možda bi se moglo upitati, je li takva obmana bila moguca u čvrstom ustrojstvu vojnih stožera. Opce je poznato da je Alexander bio zapovjednik "bez ljudi" koji je bio sklon tome da veći dio rutinskog posla prepušta svojim sposobnim potčiniteljima. Kako bilo da bilo, srećom postoje potvrdjeni dokazi o opsežnosti obmane koji ukazuju na vještinu kojom je ona provedena.

Podsjećamo da je kasno 14. svibnja Alexander Kirk, američki politički savjetnik pri AFHQ-u, iznio Ministarstvu svoje neslaganje s Robertsonovim prijedlogom da preda jugoslavenske zatvorenike Titu. Predloženi korak bio je u direktnoj opreci sa savezničkim planom i 16. svibnja pomoćnik sekretara države Grew, uputio je Kirka da uloži službeni protest AFHQ-u u ime vlade SAD-a. Istoga dana (17. svibnja) kad je Alexander izdao svoj apel zajedničkim šefovima osoblja, Kirkov je zamjenik Carmel Offie, registrirao službenu primjedbu zamjeniku šefa osoblja (general Lemnitzer), generalu Robertsonu i Haroldu Macmillanu: "Želim izraziti svoje neslaganje s brzojavom koje je CAO poslao MACMIS-u u odnosu na raspored odredjenih jugoslavenskih disidentskih trupa i četnika te da američki stav, s kojim se Ministarstvo vanjskih poslova složilo u odnosu na disidentske jugoslavenske trupe i nepartizane, je jasno utvrdjen "Prisjetit će te se da je engleski ambasador u Beogradu, prije nekoliko tjedana, predložio tri alternative kod predaje ovih Jugoslavena.

a) da se koriste kao pomoćne postrojbe

b) da ih se treba predati jugoslavenskoj vojsci, i

c) da ih se treba razoružati i smjestiti u izbjegličke logore.

"Ukratko, stoga vjerujemo da su postrojbe koje su u pitanju, a koje se žele predati američkim i britanskim zapovjednicima u sjeveroistocnoj Italiji, trebaju razoružati i smjestiti u kampove - baze radi ispitivanja; da se onima koji se žele vratiti u Jugoslaviju kao pojedinci to i dopusti, a da se svi ostali prebace u izbjegličke logore, a one protiv kojih postoji dokaz da su počinili ratni zločin, da ih se kao takve izruči". Alexanderu nije trebalo uvjeravanja za to, a on je istog tog dana 17. svibnja izdao naredbu, osiguravajući evakuaciju četnika i drugih "odmetnika" jugoslavenskih zatvorenika iz Austrije u kampove u pozadini sjeverne Italije poznate kao "Okrug 1". Sljedeceg dana je zahvalni Kirk izvijestio ponovo Ministarstvo: "Vrhovni saveznički zapovjednik (SAC) je izvijestio 8. armiju i .... 15. armijsku grupu da se inflitriranje četnika i drugih jugoslavenskih odmetnika u područja koja su okupirale savezničke postrojbe treba tretirati kao razoružane neprijateljske postrojbe i evakuirati u britanska koncentracijska područja. Računa se na ukupan broj od 35 000 koje AFHQ uzima u razmatranje za konačan raspored".

Zapovijed (tzv. "Distone") na koju je Kirk mislio, zahtijevala je evakuaciju svih predanih srpskih, slovenskih i crnogorskih četa iz Austrije i njihov premještaj u logore u Italiju, gdje je zadržano tisuće njihovih zemljaka koji su se prije predali u Italiji. U zapovijedi nije spomenuto 25.000 hrvatskih četa koje je zadržao 5. korpus u Austriji, odkad je zapovijed bila izdana kao reakcija na specifičnu istragu koju je naručio šef stožera 5. korpusa (Brigadir Low), u svezi odluke jedinice "Jugoslavenske kraljevske armije". Za jedno vrijeme, bilo je potrebno Hrvate zadržati u Austriji, jer Hrvati nisu mogli biti smješteni pokraj njihovih zakletih neprijatelja. Svaka odluka u svezi konacne sudbine svih ratnih zarobljenika jugoslavenske nacionalnosti bila je u rukama zapovjednistva korpusa, kojemu je Alexander uputio taj zahtjev 16. svibnja.

Sto se tiče Kirka, sve je izgledalo dobro. Odredjen smjer kojega se drzao AFHQ sada je bio u skladu s odlukama SAD-a i Velike Britanije i činilo se da više nije postojala mogućnost repatrijacije bjegunaca, da bi ih potom ubio osvetoljubivi Tito. Prošlo je više od dva mjeseca prije nego što je Kirk otkrio da su on i Alexander bili žrtve prijevare koju su izvrsili njihovi suradnici.

14. svibnja je General Robertson pokazao Kirku plan zapovijedi, po kojoj se trazilo izručenje svih jugoslavenskih zarobljenika iz Austrije i koju je odobrio Macmillan, Robertson je odbacio Kirkovo protestiranje i ubrzo nakon toga izdao zloglasnu zapovijed FX 75383 koja bi osigurala, ono sto je on drsko očekivao - vjerojatan masakr Kozaka i Jugoslavena.

Medjutim, tekst službenog protesta Amerike od 17. svibnja, uložen u AFHQ-u, otkriva da je Kirkov ured imao u svojim rukama ono što se pretpostavljalo da je primjerak Robertsonove zapovijedi. Kirkov zastupnički ured pripisao je to brzojavu koji je CAO (Robertson) uputio MACMIS-u, u svezi odluke nekih jugoslavenskih nacionalista koji su bili predani saveznicima".

Ovo upućivanje otkriva način po kojoj je američki politički savjetnik bio prevaren. "MACMIS" je skraćenica za "Maclean Mission to Tito" (Macleanova misija Titu), koja je imala bazu u Trstu, za izvještavanje o pokretima Jugoslavena kod granice o kojima se raspravljalo. Medjutim, uistinu sama zapovijed poslana MACMIS-u u svezi nekih razmještanja jugoslavenskih nacionalista, koji su bili predani saveznicima, nije bila Robertsova zapovijed FX 75383 od 14 svibnja, nego Alexanderova FX 75902, koja je odredila povratak 200.000 Hrvata u Jugoslaviju. Buduci da je mišljenje da se 200.000 Hrvata predalo Englezima ubrzo prihvaćeno kao zabuna, drugi signal je efektno postao mrtvim slovom na papiru, odmah nakon što je bilo signalizirano.

Ovim genijalnim načinom Ured je bio prevaren i nagnan da vjeruje kako je signal koji je Alexanderova zapovijed 17. svibnja efektno poništila isti signal koji je Robertson pokazao Kirku 14. svibnja. Prema tome, 18. svibnja Kirk je javio američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed umjesto Robertsonove zapovijedi, po kojoj, dosljedno, jugoslavenski zarobljenci ne bi bili ugroženi. Vjerojatno je onda sve dobro izgledalo Kirku i Alexanderu, koji nisu, medjutim, znali da prava Robertsonova zapovijed nije bila eksplicitno zamijenjena. 5. korpus je zadržao zapovijed za opravdanje kasnijem izručenju tisuću jugoslavenskih nacionalista. Ova Machiavellijeva procedura omogucila je da Robertsonova zapovijed ostane neaktivna, očekujući reaktiviranje u slučaju potrebe.Toj uroti je bila potrebna visoka mjera dvoličnosti s posljedicom raspleta koji je ujedno i kompleksan proces. Medjutim, kratki sažetak dogadjaja služit će za razjašnjenje.

13. svibnja

Nakon Macmillanovog posjeta 5. korpusu, on i Keightley, u svojim izvještajima, koji su inače vrlo detaljni, zanemarili su bilo kakvo upućivanje na desetke tisuća Jugoslavena u zonu korpusa i izrucenju Jugoslavena komunistima.

14. svibnja.

Na Macmillanov poticaj Robertson izdaje zapovijed za izručenje Jugoslavena komunistima. Kirk je pažljivo izostavljen sa spiska ljudi koji su dobivali na uvid tu važnu zapovijed.

16. svibnja

Alexanderov zapovjednik, general Morgan, u posjeti 5. korpusu Alexanderu objašnjava da prisutnost 25.000 Hrvata i 25.000 Slovenaca nameće veliku napetost na izvore (opskrbe) Petog korpusa. Prema tome, očigledno nije Keightley obavijestio generala o Robertsonovoj zapovijedi, koja je pružila rješenje tog problema.

Prema tome, Alexander traži upute zapovjedništva u svezi uklanjanja Jugoslavena u Austriji. Još jedanput, nepojmljivo je da bi to učinio da je bio upućen u postojanje Robertsonove zapovijedi, jer Robertsonova zapovijed je pruzila rješenje za Jugoslavene u Austriji.

17. svibnja

Američki politički savjetnik je prevaren i ostavljen u uvjerenju da je druga zapovijed zamijenila Robertsonovu zapovijed.

U 5. korpusu, Aldington izdaje ovu zapovijed, specificirajuci kategoriju ljudi koji se moraju izručiti pazeći da primjerak zapovijedi ne padne u ruke vise komande.

"Svi jugoslavenski nacionalisti, koji su trenutno prisutni u podrucju Korpusa, biti će predani Titovim snagama što prije. Ovi ljudi će biti odmah razoružani, ali ne će biti izvješteni o njihovom odredištu. Zapovjedništvo, zajedno s jugoslavenskim snagama ce koordinirati raspored predaje. Predaja će trajati duže vremena radi mogućeg problema oko primitka. FMNS ce biti zadužen da prati ljude do odredjene točke, koju je zapovjedništvo najavilo, gdje će biti predani Titovim postrojbama".

18. svibnja

Aldington je primio Alexanderovu zapovijed od prijašnjeg dana: "Četnike i disidentske Jugoslavene koji inflitriraju područja koja su Saveznici okupirali, treba tretirati kao razoružane neprijateljske postrojbe i evakuirati britansko područje u Distoneu (Italija). Računajuci i jedanaest tisuća koji su već u Distoneu, vjerujemo da je ukupan broj oko trideset i pet tisuća".

19. svibnja

Unatoč jasnim uvjetima zadnje dvije zapovijedi, Aldington ulazi u pismeni ugovor s jugoslavenskim pukovnikom Ivanovichom, i obvezuje 5. korpus za predaju svih Jugoslavena u tom podrucju, posebno spominjujuci "četnike i disidentske Jugoslavene", računajući na Robertsonovu zapovijed za opravdanje njegovog autoriteta.

21. svibnja

Prvi put Alexander saznaje da Robertsonova zapovijed postoji kad general McCreery pita je li zapovijed u skladu s politikom AFHQ-a.

Sad je bilo jasno tko je bio glavni "tvorac" ovog smišljenog plana prijevare. Macmillan je bio u dobrom poslovnom odnosu s Robertsonom. Na primjer, 8. siječnja 1945. napisao je sljedeće u svom dnevniku: "Volim suradjivati s generalom Robertsonom jer je vrlo pametan čovjek".Vjerojatno je na taj dan, ujutro, pristupio generalu i objasnio problem (kako ga je on vidio) s ruskim i jugoslavenskim zatvorenicima čiju je predaju primio 5. korpus. Medjusobno su donijeli zapovijed koja je bila poslana 5. Korpusu taj dan, zahtijevajuci izrucenje jugoslavenskih zatvorenika Titovim četama, što je bilo izrugivanje politike saveznika. Ovaj potez dobro se tajio od Alexandera. On dokazuje svoje neznanje u smišljenim planovima s Eisenhowerom i zapovjedništvom, u održavanju politike savezika.

Aexanderova "Distone zapovijed" od 17. svibnja dovela je cijelu urotu u opasnost, jer urota je ovisila o uspješnosti Robertsonove zapovijedi. Vidi se zašto se na saslušanju 1989. g. Lord Aldington trudio da pokazuje da zbog nekog nepoznatog razloga, "Distone zapovijed" nije stigla u njegov stožer (gdje je bila upućena) i zašto se isto tako njegov susjed sudac Davles trudio sakriti od porote dokaze, koji su dokazivali suprotno.

15. svibnja, pomoćnik državnog tajnika zatražio je od Kirka da protestira protiv izdavanja "Robertsonove zapovijedi" i 17. svibnja Kirkov pomoćni ured je izvijestio da je Kirk prijavio svoje "neslaganje s brzojavom koji je CAO poslao MACMIS-u". Vjerojatan datum kad je ured bio prevaren je 16. svibnja. Taj dan je jedno vrijeme Macmillan bio u uredu, gdje je izvijestio o signalima koji su trebali biti poslani Ministarstvu vanjskih poslova nakon čega "Kao dio redovite rutine, imao sam konferenciju s generalom Robertsonom u svezi različitih talijanskih problema..."

Povjesničari sve više i više doznaju mjeru Macmillanove neizravnosti i dvoličnosti i njegovog bestidnog neobaziranja na Alexanderove zastarjele signale FX 75902 od 15. svibnja za Robertsonovu zapovijed od 14. svibnja što je upravo prijevara koja se svidja takvom mozgu. To što je cilj njegove prijevare, gotovo sigurno ubojstvo nekih 50.000 tisuća ljudi, samo je povećalo osjećaj moći, kakav je zahtijevao duboko ukorijenjen osjećaj inferiornosti samog Macmillana.

Ovdje namam vremena analizirati kompleksne spletke koje su slijedile onih tjedan dana poslije toga kad je bila potvrdjena sudbina bezazelnih hrvatskih ratnih zatvorenika. Dovoljno je reći da je, izmedju 19. i 22. svibnja, tisuce Hrvata predano u ruke Titovih izvrsitelja, takodjer pomocu prijevare i lazi.

Tek u kolovozu Kirk saznaje da je bio prevaren. 14. kolovoza snuždeno je izvijestio Ministarstvo vanjskih poslova: "Kad smo primili vaš brzojav 719, 5. kolovoza, poslali smo memorandum višem savezničkom zapovjedniku u skladu s uputama ministarstva. Danas nas je dozapovjednik obavijestio da je odluka o izručenju jugoslavenskih nacionalista Titovim četama izvršena na temelju vojne potrebe, uzevši u obzir uvjete koji su u to vrijeme postojali. Bilo je rečeno da je viši saveznički zapovjednik primio na znanje našu nesložnost i objasnio da se vladin predstavnik Engleske složio s tim, ali je ipak viši saveznički zapovjednik izvršio svoju odluku radi uvjeta koji su onda postojali, s kojima je on bio upoznat bolje nego što je to bilo ministarstvo. Dozapovjednik je dodao da obzirom na divergentno političko mišljenje, koje je njemu bilo preneseno od engleskog vladinog predstavnika i od našeg ureda u toj temi, je viši saveznički zapovjednik zaustavio premještaj disidentskih četa jer je smatrao da to više nije hitno. Navedeno je da se viši saveznički zapovjednik, naravno, uvijek savjetuje s političkim savjetnicima, ali mora imati pravo donositi sam odluku u hitnim slučajevima.

"Razgovarajući s Alexanderom jutros, rekao nam je da je zadužen primiti 1,000,000 predanih Nijemaca sredinom svibnja i da se nije mogao toliko zanimati za "anti-Titove" Jugoslavene, koliko bih želio. Rekli smo da nemamo sto dodati memorandumu ali ponovo smo mu objasnili da je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno sporazumu američkog i britanskog Ministarstva vanjskih poslova".

Britanski branitelji masovnih ubojstava su radosno iskoristili ovo pismo kako bi optužili Alexandera za izvršenje repatrijacije i tako oslobodili, konzervativca, prvog ministra Macmillana. Takvo tumačenje bilo je ne samo suprotno dokazima, nego i indirektno pobijeno u Kirkovom objasnjenju. Alexanderovo objašnjenje da obzirom na divergentno političko mišljenje, koje je njemu bilo preneseno od engleskog vladinog predstavnika i od našeg ureda, o toj temi rekavši kako je viši saveznički zapovjednik zaustavio premještaj disidentskih četa jer je smatrao da to više nije bitno; što se može samo odnositi na Bleiburg, tragediju 15. svibnja i "Distone zapovijed" od 17. svibnja, koja je zahtijevala evakuaciju "disidentskih" četnika u Italiji.

Bilo je u skladu s Alexanderovim karakterom preuzeti krivnju za zlodjela njegovih suradnika i podredjenih. Kao sto se jedan njegov general sjetio: "Kako god gledate, imalo se puno povjerenja u njega (Alexander) zato što se znalo da će vas uvijek potpomoći bez obzira što se dogodilo, i ako su se stvari pokvarile, on bi preuzeo puno veću krivnju nego što ju je imao. 6

U svakom slučaju, valjda je Kirk sada puno bolje upoznat s onim što se stvarno dogodilo. Razjasnio je koga optužuje za krajnju krivnju za izdaju i masakr: "Rekli smo da nemamo što dodati memorandumu, ali ponovo smo mu objasnili da je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno sporazumu američkog i britanskog Ministarstva vanjskih poslova.

STATUS PREDANIH HRVATA PREMA MEDjUNARODNOM ZAKONU

U zapovijedi generala Robertsona, na koju lord Aldington računa za opravdanje svoje uloge u repatrijaciji Hrvata i ljudi druge nacionalnosti u svibnju 1945., napisano je bilo sljedeće: "Svi predani vojnici jugoslavenske nacionalnosti, koji su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskim četama". Priznata interpretacija Ženevske konvencije je da uniforma odredjuje nacionalnu pripadnost. Ako su Hrvati smatrani pripadnicima njemačke vojske, onda su trebali biti i tretirani kao njemački ratni zarobljenici. U stvari, Aldington nije pokušao saznati državnu pripadnost ili status nijedne ruske i jugoslavenske zarobljene čete, već ih je sve dao likvidirati. Za vrijeme sudjenja 1989. u Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadir Tryon-Wilson, branili su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili tretirani kao simpatizeri tadasnje hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila opravdati uključenje civila medju hrvatske vojnike koji su bili izručeni Titovim četama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus izvršio. Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo je pogoršao prekršaj medjunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929.g. govori o tome da civili koji su simpatizeri odredjene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici. 7

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević