HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com

PODRIJETLO SRPSKE CRKVE

U pripremi je obilježavanje 800 obljetnice SPC i tom prilikom moramo hrvatskoj javnosti dati na uvid stvarnu povijest te crkve, koja krivotvorenjem povijesnih činjenica svojata hrvatsku povijest.

1. DIO - BUGARSKA OHRIDSKA ARHIEPISKOPIJA

Još prije sredine 7 st. dio Bugara zbog napada Hazara na Veliku Bugarsku seli se u Panoniju, dio u Italiju, dio u oblast Kutmičevica (sada oblast Makedonija). Jedan dio ostaje ispod Hazara i nešto kasnije stvara tzv. Povolšku Bugarsku. Sve su ti djelovi vođeni od sinova osnivača Stare Velike Bugarske kana Kubrata (Kovrat, Krovat). (1) Onaj dio koji je pod vodstvom kana Asparuha, prelazi ušće Dunava i nanosi težak poraz bizantskoj vojsci. Godine 681. car Konstantin IV. Pogonat potpisuje mirni ugovor s Asparuhom uz obvezu plaćanja poreza Bugarima. Taj se dokument smatra početkom Bugarske države na Dunavu.

Godine 803. bugarski vladar kan Krum Strašni preuzima velik dio ogromnog teritorija avarskog kaganata, pa je tako granica između franačkog kraljevstva i Bugara uspostavljena na rijeci Dunav kod Budimpešte. Zapadna obala i Budim su franački a istočna obala i Pešta su bugarski. Iste godine kan Krum preuzima od Bizanta Beograd, a šest godina kasnije opet od Bizanta preuzima i Sofiju. Od tad (više od 200 godina) postoji i granica između Hrvatske i Bugarske kod Srijema (Sirmium - danas Srijemska Mitrovica u Srbiji), koji je tad najzapadniji bugarski grad.

U razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno je Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske crkve. Godine 886. u bugarsku tvrđavu Beograd stiže petero učenika svete braće Ćirila i Metoda. Tako i Kliment (oko 840-916) postaje Ohridski arhiepiskop u bugarskoj crkvi. Dakle "Ohridski" nije nadimak sv. Klimenta kao što tvrdi srpsko-jugoslavenska povjest nego je titula - Ohridski arhiepiskop.

U ono doba srpska plemena (tada podanici Bugarskog carstva) još nisu prihvatili kršćanstvo. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je uliva Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je otac od cara Simeona Velikog. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom su carstvu svi Bugari (pa tako i Srbi), a u bogoslužju i u državnoj administraciji je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika uz glagoljsko ili ćirilično pismo. Taj su jezik koristili sv. braća Ćiril i Metod kad su stvarali glagoljsko pismo. Danas taj starobugarski jezik nazivaju slavenskim, staroslavenskim, starocrkvenoslavenskim i sl. Najstariji datirani izvor pisan glagoljicom je "O pismeneh", koji je napisao Černorizec Hrabri godine 893. Poznata je i činjenica da postoje samo dvije vrste glagoljice - okrugla (bugarska), koja je nešto starija i uglata (hrvatska) što je dokaz za višestoljetnu kulturnu suradnju između Bugara i Hrvata.

Povijest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba te da je izgubio rat protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To piše Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Zato i ne možemo smatrati da je Konstantin VII. Porfirogenet vjerodostojni izvor. Rat između Bugarskog carstva (750 000 km2 i 4 milijuna stanovnika) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeluju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u njemu - nije niti saznao da je izgubio taj rat jer je preminuo na dan održavanja bitke u bugarskoj priestolnici Veliki Preslav). Svjetska povijest zna za ovaj događaj baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava, a nikako zbog nekih Srba, koji u Bugarskom carstvu naseljavaju teritorij od cca 2000 km2 i kojih ima otprilike 1000, dakle kao prosječno selo u Hrvatskoj ili Bugarskoj.

Konstantin VII. još piše kako je godine 924. Bugarski car Simeon odselio sve Srbe u Bugarskoj na obalu Crnog mora i da je zemlja opustjela. Godine 931. kad je Česlav Klonimirović uspio pobjeći iz stolnog Velikog Preslava uz još četvoricu i stigao u Srbiju, tamo nije mogao pronaći više od 50 muškaraca, bez žene i djece. Otkud to zna Konstantin VII. kad nikad nije razgovarao sa Česlavom nije jasno.(2)

Onji, koji bezuvjetno vjeruju Konstantinu VII. moraju objasniti kako to da se od 55 muškaraca bez žene i djece pojavljuje sljedeći naraštaj Srba.

Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) donosi odluku o dodjeli autokefalnosti bugarskoj Crkve (tada Preslavska arhiepiskopija).

Godine 927. netom nakon smrti bugarskog cara Simeona podpisan je mirovni ugovor između Bizanta i Bugarskog carstva koji ima tri klauzule:

1. Carigradska patrijarhija priznaje bugarskog arhiepiskopa patrijarhom;
2. Na temelju toga priznaje carski titulu bugarskog vladara i
3. Bizant se obvezuje plaćati Bugarskom carstvu danak, kao što je bilo i prijašnih 250 godina.

Taj ugovor potvrđen je brakom bugarskog cara Petra (sin cara Simeona) i unuke cara Romana Lakapina, pa ga tako svi poštuju više od 40 godina. Godine 971. po dogovoru s Bizantom, kijevski knjaz Svetoslav (Rusi još nisu kršćani) izvodi napad sa sjevera na Bugarsko carstvo - preuzima i ruši glavni grad Veliki Preslav. Zato što je srušena i njegova rezidencija, bugarski patrijarh Damjan seli se najprije u Dorostol, Sofiju i najzad na zapad države u Ohrid, gdje stoluju i sljedeća dva patrijarha. Nekoliko godina kasnije Bugarski car Samuil preuzima natrag ranije izgubljeni teritorij, ali ne uspjeva mu obnoviti Veliki Preslav zbog stalnih ratova s Bizantom, koji traju 35 godina. Najzad, Bizantskom caru Vasiliju II. uspjeva preuzeti Bugarsko carstvo godine 1018. Za Bugare osniva i dvije nove administrativne jedinice. Istočnu - između Dunava i Stare planine naziva Paristrion (Podunavlje). Na jugozapadu bugarske zemlje stvorena je tema Bugarska (?????????). To su zemlje od Sofije do središnje Albanije i od Beograda do Ostrova i Kostura. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske (?????????) postaje grad Skoplje i to je sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Nakon sloma Bugarskog carstva, zemlje u kojima žive Srbe postaju dio Hrvatskog kraljevstva gdje i ostaju sljedećih 150 godina, što potvrđuje Ljetopis popa Dukljanina. Car Vasilij II. Bugaroubojica (????????? ?? ??????????????) 1018. ukida Bugarsku patrijarhiju i po dogovoru s Carigraskom patrijarhijom u tri dekreta proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju sa sjedištem u Ohridu, jer je tamo stolovao zadnji bugarski patrijarh David. (3)

Karta Ohridske arhiepiskopije (4) prikazuje stanje g. 1020 kad stupa na snagu zadnji - treći dekret Vasilija II. za osnivanje autokefalne Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu. Do tog trenutka to je dijaceza bugarske crkve već 150 godina što ostaje i u narednih 200 godina.

Od ove bugarske crkve, 1219. godine Rastko (Sava) Nemanjić nekanonski odvaja jednu od najmanjih eparhija (biskupija) koja je na karti pod brojem 17 i u ono doba ima samo 10 svećenika.

U narednih godina širenjem bizantskog teritorija širila se i dijaceza Bugarske arhiepiskopije i to u Dalmaciji (cjeloviti povjestni hrvatski teritorij) i na dijelove Italije (Kalabrija).

Po dolasku Turaka na Balkan, oni najprije preuzimaju dijacezu bugarske Ohridske arhiepiskopije, a širenjem teritorija Osmanskog carstva širila se i dijaceza Ohridske arhiepiskopije ponajviše na povjestnom hrvatskom teritoriju.

U jednom eparhijskom spisu iz 12 st. Ohridska bugarska arhiepiskopija nazvana je "Prva Justinijana" (stari naziv Ohrida). To je bio pokušaj da Ohridska bugarska arhiepiskopija bude prikazata kao nasljednica nekadašnje Prve Justinijane (6 st.), a nikako Bugarske patrijarhije. Nakon nekog vremena poglavar arhiepiskopije počeo je nositi titulu "Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske". To je bio početak pokušaja potiskivanje bugarske samosvjesti: postupne asimilacije članova bugarske carske obitelji i aristokracije (plemstva) preko mješovitih brakova, nasilnog odseljavanja Bugara u Malu Aziju i doseljavanja maloazijskog stanovništva u bugaske zemlje. Bugari, kao i svi ostali u Istočnorimskom carstvu (tek u 19. stoljeću nazvanom Bizant), nazivaju "Romeima" i t.d. "Romei" su državljani Rima (Istočnog) to jest Rimljani, što su ujedno i svi državljani Rima kao takvi bez obzira na etničko podrijetlo. Sada se u povijesti državljani Istočnog Rima (5) nazivaju Grcima, a Grci su samo jedan od naroda koji su živjeli u Istočnom Rimskom Carstvu. Tako se i sv. braća Ćirila i Metoda po su državljanstvu "Rimljani", umjesto "Romeja" (grčki: ??????? - romeji, rimljani) sada naziva "Grci". Nije bitno da sv. Kliment Ohridski u kratkom žitiju sv. Ćirila piše da mu je učitelj Ćiril - Bugar po narodnosti. Tako i Bugari po onodobnom dolasku u Hrvatsku postaju "Romei", a što se danas prevodi kao "Grci".

Godine 1054. na saboru (koncilu) u Konstantinopolu za raskid sa rimskom crkvom najbitniji govornik je bugarski arhiepiskop Lav (etnički Grk), poglavar Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu.

Autokefalna bugarska Ohridska arhiepiskopija je uništena 1767., godinu dana nakon bankrota Pećke patrijarhije i postoji neprekidno punu 751 godinu, ali to nije dovoljno da je srpsko-jugoslavenska povijest primjeti, jer "SPC postoji u Hrvatskoj oduvijek", a i mora se širiti mit da je neka srpska crkva bila nadređena svim pravoslavcima u Turskom carstvu.

Dne 27. studenoga .2017. Bugarska pravoslavna crkva dodjeljuje autokefalnost sadašnjoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi zato što je ona (MPC) priznala da je njena Mater - Crkva zapravo BPC, što potvrđuju i gore navedene činjenice.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

IZVORI

1. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html
2. Konstantin Porfirogenet. O upravljanju carstvom (tekst, prijevod, komentar). Ed. G. G. Litavrina i A. P. Novoseltseva). Moskva, 1989. str. 146-149.
3. DEKRETI VASILIJA II.
https://bg.wikipedia.org/wiki
U prvom dekretu su uključene 16 eparhija (biskupija): Ohrid, Kastorija (Kostur), Glavinica, Muglen, Buteli (Bitola), Strumica, Morovizd, Velbužd (Kjustendil), Triadica (Sredec, Sofija), Braničevo (Kostolac), Niš, Belgrad, Tramos (Srijem), Skopje, Prizren, Lipljan i Servija.
Drugi dekret dodaje još 13 eparhija: Drustur (Dorostol - Silistra), Vidin, Rasa (Novi Pazar) koja na karti ima redni br. 17, Oreja, Černik, Himara, Adrianopol (Drinopol u Albaniji), Kozul, Petra i Rigi.
Treći dekret dodaje još eparhije Stag i Vereja (Ber). Na ovaj način bugarska Ohridska arhiepiskopija imala je 32 eparhije i obuhvaćala je teme Bugarska i Paristrion.
4. https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A4%D0%B0%D0%B9%D0%BB:RizMap11.jpg
5. Hieronymus Wolf, Corpus Byzantinae historiae (1645 - 1711 ?.), Paris, 1557.

2. DIO - RASTKOVA TVOREVINA NIJE BILA PRIZNATA CRKVA

Godine 1166. Bizantski car Manuil I. Komnen dodjeljuje na korištenje svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra (sada Šumadija) kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2000 km2 s manje od 1000 stanovnika.

Poglavar HPC o. Aleksandar

Zanimljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari predposljednji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo - zadnji su, 1251., bili Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9. stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih Srbi mogli nešto educirati o kršćanstvu.

U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna (nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu - iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda - stoka, mlijeko, sir, maslac, bakar i vosak.(1)

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.
- Paul. Digesta, 50. 17.29.
Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.
(Katonovo pravilo)

Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića - Prvovjenčani (1165.-1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.), bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska "povijest" bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju? Stvarno nešto nije u redu jer dok je hrvatsko-mađarski kralj Andraš II., koji nosi titulu kralj Srbije, bio na križarskom ratu, Papa dodjelio kraljevsku krunu (i titulu) Stefanu II. Nemanji!!!

Prvi puta u povijesti Srbija je država - kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje. (2) Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.).

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda - srbi (sorab - sluga) (serv, servus, conservus - lat.)(Farlati -V-169)(3)

Srbijanska povjest govori:

"…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude "rukopoložen" za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. - 1219. (6727)…"

Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti "stari srpski ljetopisi"? Možda oni iz 19. stoljeća?

…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…

IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET (4)

Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara

DUŠANOVO KRALJEVSTVO

Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo) (5), bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država se počinje raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina UrošaV. - 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: "Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa." Dušanovu titulu caranisu priznavali ni Papa ni car "Rimljana" na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvaćanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.

Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji (možda) nije bio ničiji vazal, što je, sad kad znamo srpsku povijest, presedan.(6)

Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje.

A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država i njegov vladar nosi i titulu kralj Srbije.

Dakle tvrdnje nekih suvremenih hrvatskih povjesničara da je Srbija vladala Hrvatskom i Bugarskom su velikosrbske izmišljotine.

U vrieme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan "Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo."

Onima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspjeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest, država postoji SAMO DEVET GODINA!

Sada zbog nerazumljivih razloga srpsko-jugoslavenski povjesničari smatraju Dušana nasljednikom Istočnorimskog carstva (Bizanta). Istina je da Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi. Izopćenje (anatema) nije blagoslov!

Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.

"… 1375. godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost."

Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) Peć, van granice Srbije.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka ("????????"), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha - Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (apofasis) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

"…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (??? ???????) kao i suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (???????????), da Ipek i cijela pokrajina (??????) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih, tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)" (7)

Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske) uspjela je preuzeti cijelu dijacezu srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije uz pomoć turskih vlasti. Razlog zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji, a ne Carigradskoj patrijarhiji je taj što je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete (hrisovule) izdane od više bizantskih careva, dokazao da je dijeceza Srbije oduvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije, a odluke bizantskih careva Turci su poštivali.

Peć - sjedište srbijanskog arhiepiskopa je van granice Srbije još od 1371. i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koja je bila u rasulu (još više nakon 1389.) nije bila u stanju plaćati nametnuti veliki porez turskom sultanu pa je nakon preuzimanja njene dijeceze taj porez nastavila plaćati bugarska Ohridska arhiepiskopija.

U tom razdoblju bugarska Ohridska arhiepiskopija dostiže najveće proširenje - sadrži 33 eparhije. Njena dijeceza obuhvaća Makedoniju, Staru Albaniju, Staru Srbiju, Crnu Goru, Srbiju (bez Timočke krajine), Bačku, Banat. Još više, ona je preuzela i pravoslavne općine u Hrvatskoj (Srijem i Dalmacija), Veneciji i Italiji (Apulia, Kalabria, Sicilia), koje su odvojene u posebnoj Talijanskoj eparhiji pod vodstvom mitropolita(8).

Kad se ova činjenica zna, lako je zaključiti koji su to pravoslavci bili u Dalmaciji [osim stanovnika Istočnog Rima (Bizanta), koji su tamo bili od prije] i naravno objašnjava podrijetlo prezimena Ivanov, Petrov, Marinov, Vlahov, Kovačev… koje tamo postoje. Moramo napomenuti da na ovaj način - s prezimenima, koja završavaju na -ov i -ev i dan danas se u Srbiji prezivaju ljudi, koji su Bugari ili bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci … njih više od milijun!).

Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u Sriemu i Dalmaciji u bogoslužiju su koristili bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslavenski i staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srpski, jer u 15. st. takav jezik još ne postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima srbijanske literature pod kraj 14. st. i početkom 15. st. ali i oni su pisali na bugarskom, dakle stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15. st., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati bogoslužje.

Pozivamo autore članka u Hrvatskoj enciklopediji o SPC kao i sve hrvatske povjesničare koji se usuđuju davati izjave vezane za povijest pravoslavnih crkava i potvrđivanje "zajedničke" povijesti, da odgovore ne sljedeće pitanje, koje je vrlo jednostavno: Kako to da godine 1531. niti jedan od tadašnjih poglavara pravoslavnih crkava nije nikad čuo za postojanje neke srpske crkve, a sada svi u Hrvatskoj tvrde kako je SPC u Hrvatskoj već 600 godina, iz čega ispada da je SPC postojala u Hrvatskoj kad ju nije bilo nigdje drugdje, a čak nije bilo niti Srbije?

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

IZVORI

1. Ivanov, Jordan. Bugari u Makedoniji. Pretraživanja i dokumenti o njihovom podrijetlu, jeziku i nacionalnosti s etnografskom kartom i statistikom, Sofija. Dokument br. 24, 1915, 1917.
2. Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.).
3. Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901., str.394.
4. Carstvo bez patrijarha nije moguće (lat.)
5. Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) dodjeljuje autokefalnost Bugarske crkve pod nazivom Preslavska arhiepiskopija. Preslavski sabor 917. proglašava preslavskog arhiepiskopa patrijarhom. Na temelju toga knjaz Simeon postaje car. Godine 927. potpisan je mirovni sporazum između Bugarskog carstva i Istočno-rimskog carstva, koje priznaje poglavara BPC patrijarhom i na temelju toga Bugarski knjaz postaje car.
6. Stefan IV. Uroš (Dušan) u stvari je samo 1/4 Srbin kad znamo da mu je majka kćer bugarskog cara Smilec, a baka po otcu kćer bugarskog cara Georgija Tertera. Jedini tadašnji vladar koji njemu priznaje carsko dostojanstvo je onaj, koji to njemu omogućuje bugarski car Ivan Aleksandar čija je sestra Elena Dušanova supruga. Dušanov sin Stefan V. je već samo 1/8 Srbin.
7. Hrvatski kralj Karlo I. Robert. - 1334 i 1342.
8. Snegarov, Ivan. Povijest bugarske nadbiskupije u Ohridu, Sofija, 1932.

3. DIO – JE LI PEĆKA PATRIJARHIJA BILA „SRPSKA”

...
comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova