HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum


Frano Prcela, O.P. (Chicago)

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga "zabranjenog angažmana" - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugrađanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student, čak i đak - i takvih je slučajeva bilo!

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji oduvijek, a zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19. stoljeću. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reći da se u najširoj javnosti pojavio glede "afere Dreyfus". Naime, pisci Émile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeća javno dižu glas za oslobađanje nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome političkom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja angažiranoga, modernog intelektualca.

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao da je broj intelektualaca ujedno i konačni izbor različitih definicija intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta. Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to također čine, ali razlika je u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slučaju) uglavnom nisu "vezani" uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se imajući u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan!

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Nameće se pitanje: Jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u "izdaju"? Izgleda da su se odlučili za - rezignaciju! Kako to?

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i pitanja je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao "izdaji", postmoderni intelektualac se odlučio za treće, za beznađe (ateizam). Doduše, ne baš zanemariv broj ih se odlučio za "izdaju" odlaskom iz samoće i uključivanjem u (stranačku) politiku. U tom kontekstu opravdano je razmišljanje koje se pita jesu li takvi uopće ikada i bili istinski intelektualci ili su samo čekali povoljnu priliku da (konačno) postanu politički kreatori, da prijeđu na stranu zacijelo svoga (uvjetno rečeno) najvećega protivnika. Dakle, prestali su šutjeti izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I obratno se, kao treća mogućnost, isto može interpretirati utoliko da se tvrdi kako su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad nisi u trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog zauzimanja za opće dobro. Uzdasi nemoći i time aktivno hranjenje osjećaja beznađa negacija je smisla života, dakle, više je od same lijenosti. Jer, u konačnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog poziva ili poslanja) ne traži se da mijenjaju svijet jer su oni "supersposobni" ili za takvo nešto posebno prikladni. Od intelektualaca se pak s pravom smije očekivati da javno pomognu nazvati poteškoće, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je zapravo već početak rješavanja problema. Zasigurno postojeće inflacije riječi i ispraznosti govora, buke obećanja i uopće banaliziranje jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoći za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje ramenima.

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Neizbježnim se čini pitanje odnosa Crkve i intelektualaca. Preciznije, riječ je o intelektualcima unutar Crkve, jer bi u protivnome značilo kao da su posrijedi dva subjekta. Dakle, primarno se misli kako stoje stvari s intelektualcima u Crkvi (ne katoličkim intelektualcima - to navodimo kako bismo izbjegli eventualni nesporazum), i to u Crkvi na našim prostorima.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Mišljenja (ne samo o pitanjima vjere nego i u stvarima spoznaje i istraživanja!) kao da samo dolaze iz Rima, a do lokalnih zajednica stižu preko priopćenja ili citata njezinih pastira bez osobita nastojanja da se uzme u obzir specifičnost vlastite situacije. A pojedinačni istupi se gotovo a priori gledaju kao privatni nastupi, kao oni koji štete harmoniji i zajedništvu Crkve. Tako sve više nestaje mogućnost autonomnoga i nadasve autentičnoga govora iz same partikularne sredine, a da se istodobno pri tome uopće ne napušta okvir naučavanja opće Crkve. Da je tomu tako, plod je ne samo spomenutoga trenda u općoj Crkvi (centralizacija) nego čak dobrim dijelom inercije intelektualaca ili pak, što je još gore, manjka intelektualnih autoriteta.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

Ali, opravdano se postavlja pitanje što je s (tzv. profesionalnim) intelektualcima katolicima npr. u nas. Razgovarate li sa starijima, oni vrlo brzo počnu žaliti za preminulim nesumnjivo priznatim hrvatskim teolozima (V. Bajsić, T. Šagi Bunić, J. Turčinović i dr.), te se istodobno s pravom pitaju gdje su danas intelektualci u Katoličkoj Crkvi. I sam pokušaj odgovora na takav upit već je dobar ispit za intelektualno poštenje, a da to istodobno ne preraste u bilo kakav unutarcrkveni trač. Je li moguće odgovoriti na to pitanje? Jest! Kako? Opasno. Zašto? Zato što je svaki odgovor u opasnosti da pojednostavljuje i s druge pak strane počne etablirati iščezlu kršćansku krepost "zamjeranja".

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

No, i ono što sada postoji kao da prečesto sjedi na dvostrukoj stolici tako da se može reći kako u Crkvi postoji javni i privatni govor njezinih intelektualaca. Javni govor je ponajvećma skoro ministrantska služba, govori se što se treba čuti i uopće se previše dozira kritika ad extra, a pogotovu ona ad intra. Nije nikakvo čudo da takav govor jedva kod koga u javnosti pobuđuje interes, to čini jedino ako je riječ o kakvoj senzaciji. Ona druga skupina pak svjesno, proračunato postala je privatnim intelektualcima, više u smislu trača i rezultata upitna poštenja - što je nespojivo s poslanjem intelektualca, jer bez pozornice javnosti nije moguć angažman intelektualca. Ono na što su hrvatski intelektualci, primjerice, za vrijeme Hrvatskog proljeća bili osuđeni, u novije su doba intelektualci iz Crkve sami sebe tamo poslali. U Hrvatskoj kao da postoji i treća skupina, u javnosti vrlo eksponiranih predstavnika Crkve, koji su na drugi način postali privatni katolički intelektualci, jer se javno ponajvećma legitimiraju svojim zvanjem (službom), ali ne i spoznajama i interpretacijama nekih datosti.

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Stoga je dopušteno i opravdano pitati naglas. Prvo: Je li šutnja tih intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u odmjeravanju trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li možda posrijedi puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj ugled "neugodnim istinama"? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s javnošću, sa svjetskim moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite zakulisane igre? Ne, nisu to tek retorička pitanja. Gdje je odgovor? Svaki upit sadrži dio odgovora o stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva kao takva jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u vlastitim redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako postoje, ali nema hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ovi reci nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za "intelektualno dostojanstvo katolika" - o čemu je i sam novoizabrani papa Benedikt XVI. sa zabrinutošću nedavno govorio.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Međutim, svi ti zanosni pozivi p(r)okazaše se konvertitskim privatnim pričama: tako bivši "zabranjeni intelektualci" mahom završiše u politici, profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva nivoa, ali podobni, bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja odgovornosti prema općem dobru; akademici pak neprestano mahaše zaslugama (iz) prošlosti, pisci su se sukobili sa stvarnošću i emigrirali, a nadolazeći postmoderni intelektualni kapaciteti mladosti uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na pozornicu zajedničkog dobra.

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom egzilu, bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu se legitimiraju, bilo u egzilu šutnje. Poneki samozvani intelektualci, uglavnom plaćeni od otvorenih društava, uz svu svoju grlatost čini se kao da ništa bitno ne mijenjaju na stvari - jer oni nisu prijatelji cjelovitih istina, nego segmentarnih činjenica voljom svojih naručitelja.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

A oni "snalažljiviji" se pak kongenijalno angažiraju upravo prilagođivanjem takvoj situaciji. Frustrirani intelektualci angažirali su se u politici i nema toga kompromisa na koji neće pristati. Nasuprot tomu istinski su intelektualci postali žrtvama razorne moći politikanstva vlastite sredine. Stoga se bilo koji načelan govor o stanju društva osuđuje kao reakcionaran i nacionalistički nastup. Nije nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa "tih boraca protiv vjetrenjača" učinila zaokret u desno. To se (nažalost!) događa svagdje i uvijek kad su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A establishment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem progoni.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kako se onda suprotstaviti tim izgleda tipično hrvatskim iracionalizmima? Istina, razočaranje je oduvijek bilo prisutno kad se govorilo o intelektualcima i ta kritika je manje-više bila nemilosrdna. Može biti da su prije očekivanja od intelektualaca bila prevelika, te utvrdivši trenutno stanje dobiva se dojam kao da se od njih jedva još nešto očekuje. Je li to kraj uloge intelektualca u hrvatskom društvu? Ne, jer mjesto traže, gube ga ili dobivaju oni sami, a njihov angažman nije plod samilosti društva koje im dopušta ili zabranjuje djelovati. A stanje je takvo kakvo jest upravo zato što su u hrvatskome društvu intelektualci napustili svoju primarnu ulogu - dakle, "suicid uloge intelektualca"! Budućnost ne postoji i ona sama od sebe neće doći, budućnost treba stvarati. A ona je moguća ne samo poticanjem svjesnijeg života društva kao takva nego i budnim posvješćivanjem i življenjem pojedinaca - a za to nije potrebna neka osobita hrabrost ili nadarenost, nego samo i jedino poniznost kojom bi se prihvatila situacija kakva jest da bi se onda uopće mogla promijeniti.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, upozoriti na alternativne putove - onda takve intelektualce trebamo.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek nauči poput nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom ili pozicijom, nego je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo svakodnevnim mijenama života društva, a kojima svoj interes istinski intelektualac ne može uskratiti. S druge strane, pretpostavka za njegovo ostvarenje nije samo dobra izobrazba, nego i poštenje - jer uz sav respekt prema njegovim intelektualnim sposobnostima, bez angažmana, dakle, bez konkretne aktivnosti u javnosti prestaje biti intelektualcem i ostaje možda dobar stručnjak, znanstvenik. Najveća sigurnost intelektualca jest zasigurno kompetencija, ali tek kompetencija povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga kompletnim intelektualcem.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Istinski angažirani intelektualci izloženi su neprestanim, ne samo niskim udarcima novinarčića i politički polupismenog establishmenta, nego nadasve svakodnevno prolaze kroz razapetost između, s jedne strane, angažmana i, s druge strane, postulata neovisnosti. I u tim nedoumicama trebaju neprestanu i posvemašnje iskrenu podršku cijelog društva.

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Društvo koje politički ignorira i banalizira s jedne strane najevidentniju činjenicu života, a to je smrt (mislimo na žrtve nedavnog rata i poraća), i s druge strane u većini svojih promišljanja ne uvažava opće činjenice, dapače, činjenice se velemajstorski banaliziraju, takvo društvo je neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O stečaju vrijednosti, kojima su stečajni upravitelji mediji, o sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu prethodno navedenoga jest gotovo izlišno govoriti. Da... I...?! Što je činiti?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Izlišno je stoga pitanje, koje se tako učestalo može čuti, o tome trebamo li danas intelektualce. Naime, točke kolektivne tvorbe identiteta, koje stvaraju povezanosti i drže društvo skupa, u kojima je primarno poslanje interveniranja upravo intelektualaca (nipošto samo njih), ne smiju se prepustiti političkim ili intelektualnim najamnim radnicima. Bez sumnje, poslanje i rad intelektualaca je prečesto sizifovski posao. Zauzimati se za nove standarde duhovnoga života i diskurse teže je negoli svakodnevno javnost bombardirati defetističkim i nihilističkim konceptima, koje nam nude ponajvećma mediji. Rezultat toga je nadasve zabrinjavajuće diskreditiranje duha i intelekta, te bilo kakva idealizma ili altruizma - čak njihovo javno ismijavanje.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!