SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

-  A moj dide šta si mi se sad ti zamisli', gurka mala Marica dida svoga.

- A dite moje, smiši se did, šta ću ti kazat, jad i nevolja šta je 'Rvatsku našu snašla sa ovakvom pripuzničkom vlasti mi nikako ne izlazi iz glave. 'Ko je moga' mislit' '91. da ćemo na ovo spasti dvijetisuće i neke u svojoj državi, da nam udbaši i udbaška dica, nama Hrvatima, život i dan danas kroje, e Bože dragi, pa zar smo za ovo krv lili, upire did pogled u nebo.

- Eno dide i naš biskup Franjo Komarica je drža propovid, domeće mali Ivo sidajući do dida na klupu ispod razgranatog i sucem okupanog duda.

- A sluša sam dite drago, sluša, namišta did kapu na glavi mrmljajući sebi u brk. Nu, svaka čast našem biskupu i njegovoj bisidi, samo se nadam da ga je čuja Tim i njegov tim kada ono reče:

- Ma dide, to o Domovini je Komarica i prije govori', znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, pojašnjava spremno Marica.

- Tako je, ustade mali Ivo prid dida, to je ona pogrišna politika kad se naša Crikva odma požurila stvoriti posebne Biskupske konferencije za RH i BiH, umisto da zadrži samo jednu Hrvatsku biskupsku konferenciju i tako pokaže cilom svitu, živu istinu da je Hrvatski narod jedan narod u svojoj jednoj i jedinoj Domovini Hrvatskoj!

Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rišenje gubitak nike svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svitskih tokova, nego se uvik borio za njihovo oslobađanje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje Hrvatske, Majke Hrvatske, Domovine kao jedinog i sigurnog utočišta, prid svim burama i olujama neprijateljskim, za sve Hrvate, za cilokupni narod hrvatski!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio il' cilu državu, živiti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu.

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povisne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda možemo reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u divnom Zemunu i sve gori i doli u lipoj Boki!): Mi smo jedan narod s jednom Domovinom: Hrvatskom!, a živimo u (barem) dvi države: RH i BiH, povisi glas mali Ivo da ga čuje biskup i svi naši pridvodnici!

- O srce didovo održa si nam opet pravi državnički govor ka' i ono kad smo Crnom Marku na istu temu bisidili, e šta bi da da imamo takvog prisidnika umisto sadašnjih pripuzničkih duša, dođi ´vamo da te did ljubi!

- Tako je, ljubi netjaka Ivu i dragovoljac Jure, i žalosno je i kad neki naši vrli rodoljubi kažu da smo pobidom u zadnjem Oslobodilačkom ratu protiv velikosrpskog agresora „stvorili svoju Domovinu“!

- Da, to je za žalit’, Jure moj, jer nije sva'ko oduvik svistan Hrvat bi' i na hrvatskoj srčiki izrasta' neg’ ih je Milošević agresijom osvistia i na pravu stranu okrenia pa je njima i za oprostit’, ali ih triba i poučit’ - Mi smo, ka’ šta mali Ivo reče, Domovinu stvorili ima četrnaest stotina lita, a ovu državu Hrvatsku, RH, koja na kiflu sliči, i državu BiH, smo stvorili otporom velikosrpskoj agresiji u zadnjem ratu, zaključi did.

- Da, bravo Ivane, zagrli ga i njegov braco Luka, možemo reći, ka’ šta nam je ono govori' fra Berislav, da je Domovina isto što i narod, živi narod sa svim svojim vridnostima, uspomenama, postignućima, kako gospodarstva, tako umitnosti, znanosti i kulture, te narodnim običajima i svim patnjama i nadama.

- O bravo, lulo didova, dobro zboriš! I ti si moj profešur ka' i Ivo, razdragano će did.

- Da dide, biskup jednu, a mi stotinu, a tako i triba dosta smo šutili, dosta je šutio ovaj narod i olako svi prilazimo priko niki’ riči koje rižu ka’ i nož, značajno će mali Ivo. Nego dide, eno je posli' 15 godina Hrvatski, doduše nedržavni, sabor opet pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu pa je i njigov prisidnik Željko Reiner govori’ prid više od dvadeset tisuća okupljenih Hrvata, ispod oka će Ivo.

- Ma bolje da i nije, nevoljko će did.

- Ma kako to dide, misliš na pokroviteljstvo il’ na govor akademika Reinera, čudi se malo mali Ivo.

- Ma i jedno i drugo, dite moje, skida did kapu s glave. Pa vidiš da nam cila vlast trkelja istu srbokomunističku priču o NDH i i njenim braniteljima ka’ i što sva ova antihrvatska žgadija od tite na ovamo. Ta i njegovo se ime i dalje u ovoj državi štuje ka’ neko krvavo božanstvo, štiteći sva njegova krvava zlodila, puštajući da njegove žrtve još trunu u prikrivenim grobištima, a oni nam sa svake govornice rane nezacijeljene i dalje sole, gužva did kapu. Dok nam Sabor nije bi’ pokrovitelj imalo je bit nade da se više čuje rič istine ka’ i onda dok je za kletog tite i njegovih krvavih žbira časni starina Petar Miloš sa Počasnim Bleiburškim vodom održava komemoracije za sve poginule iz Nezavisne Države Hrvatske bez ikakvih natruha yugo pripuzništva, vrti did glavom!.

- Slažem se dide, prihvati mala Marica. Pa on izjavi na čuđenje svih: „Naravno da svi oni nisu pobijeni na ovom polju, ali je ovo mjesto ono koje simbolizira sva ta stratišta uključujući i ona za koja ni do danas nismo doznali, slično kao što Jasenovac simbolizira sva ustaška stratišta”

- Eto, to ti govorim dušo moja, đava mu sriću odnija, ne može pripuz bez avetinjskih potvora ni na ovom Svetom mistu. Isto ka' da je u Crikvu doša' pričat' o mračnom Sridnjem viku, Križarskim ratovima, grisima papa il o viri Isusovoj ka' opijumu za narod, Bože mi prosti, a da mu pritom niki svićenik ne smi odgovorit istinu na te stare izlizane komunističke potvore, krsti se did i livom i desnom!

- E dide,  kad mu to nije bilo dovoljno još nas dokusuri sa ovim:

- Hoće li time reći, vajni akademik, da ne zna što su ti pobidnici činili za vrime rata, da ne zna da su srbokomunisti pod četničkim il' crvenim barjakom uz pripomoć hrvatskih izroda s klanjem započeli svoj krvnički pir protiv Nezavisne Države Hrvatske čim se uspostavila na radost svekolikog hrvatskog naroda!

- Tako je strikane i još tako prisidnik nadoveza: „Nema smisla govoriti o brojevima onih koji su zvjerski ubijeni, a još manje njima licitirati. O tome će valjda jednoga dana povjesničari objektivno progovoriti“, domeće spremno Marica.

- E time, Marice moja, on pravda onu svoju „sućut tisućama žrtava komunizma“!

- A moj Jure, a šta ti govorim, a šta me i mori kad sam govori' o ovakvoj vlasti i ovakvom pokroviteljstvu, uzdiše did, jer tako je kako netko kaza: „Tko ne zna povijesnu istinu jest samo blesav. Međutim, tko je zna, a naziva je lažju, jeste zločinac“!

  - I kao točka na i, da ne bi bilo zabune, vajni akademik kaza k'o vatrogasnim šmrkom po glavama okupljenih: „da mi danas nismo na ovo polje došli izraziti nekakvo navodno žaljenje za NDH, a još manje slaviti ili opravdavati ustaške zločine“, vrti glavom mali Luka.

- A koje „ustaške zločine“ brižni akademiče, stišće šake dragovoljac Jure, de nam ih navedi, de nas prosvitli, jer, ako te tko upita da znaš, ustaše su se viteški u skladu sa Ustaškim načelima borili za svoj Dom i svoj narod i za to životom plaćali i platili i pri tom nisu činili nikakve zločine pa tako i nitko ne može „slaviti ili opravdavati ustaške zločine“ od čega nas ti potvorno odrišuješ!

- Dobro Jure, ne žesti se toliko, smiruje did. U pravu si, tako je, triba mizerijama bez dlake na jeziku reći što ih spada, jer to traže od nas sve te mrtve kosti rasute po ciloj našoj krvavoj Domovini, od Slovenije do Makedonije, gotovo će bisno did.

E dico, moja, teško mi je o tomu prid vama govorit', al odavno se niasm tako neutišno isplaka gledajuć one svete kosti mučenika naših, onih tila u samrtnom zagrljaju, onih lubanja s poslidnjim udisajem zraka hrvatskog', opet zaplaka did i dubokim plačom ode iza duda!

- Nemoj dide, ustade Jure, a za njim i dica koja isto stadoše plakati. Nemoj dide, evo molit ćemo se opet za naše pale, zazvat ćemo Isusa da pravdu za njih na svit donise, dide moj, zagrli ga Jure, kojeg isto plač obuze, a dicu onda još i više.

- Uspravi se did, i zgrčivši lice, umiruje dicu, dobro je sokolovi moji, dobro je budite čvrsti, ne ćemo sad ovdi plakati, more nas baba vidit pa šta će reći.

- Drži Marica, još suznih očiju, citate akademika Reinera sa Bleiburškog polja:

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević