HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.
Sjećanje na Bosnu
 Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ... Pričao je starac kao knjiga, pričao dugo i lijepo, a mi djeca prilijepljeni uza nj ko krpelji zinuti slušali, nosili žeravke u lulu, što se gasila, i bogzna po koji put intačili: »Pričaj, dide, još.«To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne. Kako nam krivo bijaše, što »Bosna šaptom pade«. škripali smo zubima na izdajicu Radaka. Da je došao u naš razred bili bi ga prstima raskasapili. Odahnusmo kad mu glava pade. »Tako valja svakom izdajniku« — govorili smo smireni.Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva. Prvi put ugledah pravu i nepatvorenu Bosnu prije trinaest godina, kad jednog vrućeg, srpanjskog dana krenuh preko Broda u šeher Sarajevo na odsluženje đačkog vojnog roka. Strpaše nas u specijalitet Bosne, četvrti razred, vagone slične hambarima. Uskotračna željeznica, puna kao šipak, vukla nas je sporo preko ravnih polja i pitomih dolova, uz brzice rijeke i šumne potoke, pored bašča krcatih sočna voća i neobičnih kuća sa izbočenim divanhanama. Preda mnom se otkrivahu brežuljci ravni kao kruhovi, na zelenim obroncima nicahu sela i zaselci. Kroz granje se nazirahu bijelo okrečene munare i pokoji šiljasti zvonik, promicahu guste šume i bogati pašnjaci, visoke planine i kitnjaste prodolice. Na stanicama muslimanski i katolički fesovi, pravoslavne šuhare i evropski šeširi.Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd. Obogatih rječnik živopisnim izrazima, a dušu novim mislima. često razgovarah s kojim »Turčinom«, čuh u njegovoj ikavici govor moga »dida«, osjetih da su naši muslimani zaista »najčistiji hrvatski soj«, kako reče Otac Domovine.Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom. Livno me lijepo i prijateljski primi i prigrli kao svog sina. Starina, sad već pokojni Ante Tadić, koji oženi, i pomagaše do smrti jednog od najvećih hrvatskih pjesnika Silvija S. Kranjčevića, otkri mi koliko je mlado bosansko građanstvo dalo za hrvatsku stvar i s kojom je ljubavlju pratilo svaku našu narodnu i kulturnu akciju.S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici. Tko će mi dati podhumske nedjelje, kad se pusti narod ko gorski potoci sliva k crkvi sv. Ive, domaćini na konjima, a ostali puk u blagdanskom ruhu. Crkva puna, ni zrno prosa ne bi na tle palo. Žene i djevojke poklekle u bijelim boščama, s dugim krunicama u ruci, u pobožnom molitvenom zanosu izgledaju ko redovnice. Nigdje ne vidjeh toliko vjerskog zanosa i ne oćutih više ljepote i srca u pučkom pjevanju nego tamo, kad cijela crkva zapjeva: »Zdravo tilo Isusovo«.Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade. Stari Jakov kao patrijarha je predvodio, a svi su za njim, osvijetljeni svetom domaćom vatrom, u nekom mističnom zanosu ponavljali i nastavljali. A što da pričam o babi Ruži, čestoj našoj posjetiteljki, koja po zavjetu jedinca sina dade u fratre i uvijek za njim uzdisaše, o dragom podvorniku Anti, što mi ženi uvijek govoraše: »Kako god vi oćete, gospoja«, a činio bi onako, kako bi on htio.Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala. Dopusti, Bosno, Ijepotice moja, da ostanem i dalje Tvoj vjerni poklonik.
Gabrijel CVITAN
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
