Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE

(Žitnik, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.)

Iz životopisa Starčevićeva roda

U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Možda je domaći lički pop, pjesnik dr. Fran Binički iz Mušaluka, koga od Velikog Žitnika dijeli rijeka Lika pogodio, da je jedan od sedmero legendarne hrvatske braće koji su po drevnoj legendi naše pretke doveli u naše današnje krajeve - Hrvat, baš kod Žitnika utemeljio svoje ognjište, kao što će svakomu tko poznaje hrvatsku povijest i tko duše ima grgoljenje žitničkih rijeka Otešice i Like i lahori s Velebita oživjeti sjećanje na kulturu Frankopana koja je u stoljećima prije Turaka cvala ovdje sa središtem u Zažitnom, koje su kasnije Turci zbog čestih bogatih sajmova (pazara) krstili Pazarištem. O toj kulturi govori i dragocjeni spomenik stare hrvatske književnosti iz druge polovice 14. stoljeća, glagolski brevijar popa Fabijana, koji se čuva u Vatikanskom arhivu. Uz to, treba se sjetiti i prve hrvatske tiskare u Kosinju, nekoliko kilometara prosto zrakom odavde prema sjeveru, koja je bila prva tiskara u cijelom području jugoistočne Europe. No još je nešto vrlo važno za to pazariško, klanačko i žitničko područje, a to je etnička hrvatska čistoća, zahvaljujući kojoj se kontinuum hrvatstva tu do danas održao kao rijetko gdje. Tako, je, napr., godine 1846. na području pazariške općine bilo 2745 žitelja i svi su bili Hrvati katoličke vjere, a godine 1937. od 5742 žitelja ovdje, uz Hrvate katolike, samo ih je osam bilo pravoslavne vjere. Tvrdi drevni gradovi Hoteš, Ostrvica Bužim i na istoku Budak, Bilaj i Barlete bili su predstraže tom srcu hrvatske Like, kom u Žitnicima bijahu mlinice…

Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva.

Antu su gimnazijski kolege u Zagrebu prozvali Stari, jer je od njih nekoliko godina bio stariji. On se u svom djetinjstvu zaista Bogu namolio, a o tom Antinom moljenju peru sklon Smiljančanin Ivica Kovačević u jednom starom Ličkom kalendaru priča slijedeće:”U Zagrebu stanovao Stari u dvorišnoj sobi glomazne Kukovićeve kuće, pa sam ga kao đak često posjećivao. Premda se on od svoje pučke škole nikada više u Liku navraćao nije, ostalo mu je živo u pameti što je u Lici proživio. Sjećao se kao danas, kako se s djecom piljao, idući iz škole pločao, ćuškapice igrao, stoput je sa mnom ova sjećanja prepričavao, jer me volio, pogotovo što je svoje najmlađe dane proveo u našoj zadružnoj kući. Tako mi je jednom pričao da se u našoj kući Bogu za sav svoj život namolio, pa kad onda ne bi ni Očenaša više izmolio, da bi mu Bog taj grijeh lako oprostio. Evo kako je to Stari kad je bio mali molio. Kad bi se s mojim ocem vratio iz škole, skupila bi se sva zadružna čeljad oko stolice, posjedali na tronoške, reduša donijela na stol drvene zdjele s palentom i varenikom, koliko njih, toliko drvenih žlica, a gospodar zadruge, did Ivan, prihvatio bi u ruke mišaju. Kako bi posjedali i prekrižili se, počeo bi did Ivan moliti Jedinstvo: Jedan - jedan je Bog na nebu. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Dva - dvi su ploče Mojsijeve!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Tri - tri su osobe u Bogu!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Četiri - četri su evanđelista!.. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Pet - pet je rana Isusovih! -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; I tako sve do 24, a onda za sve žive, za zdravlje blaga, pa za mrtve, sve skoro do devetoga koljena. Naravno da su djeca kroz cijeli dan izgladnjela, pa kad bi se koje mašilo žlicom u zdjelu, već bi dobilo od dida Ivana mišajom po prstima, pa je bilo red moliti, čekati i očima glad tažiti. No kako je did Ivan bio već ostario, bilo mu je više od 80 godina, znao je usred molitve i zadrijemati, pa kad bi ga tko od družine gurnuo i on se prenuo, zapitao bi, da gdje smo stali. U taj mah svi bi se jednoglasno složili: Kod tetke Ane! Bila je to pok. tetka, koje se malo tko od čeljadi i sjećao, pa je zato najzadnja u molitve i dolazila, jer još jedan Očenaš i Zdravo Marijo, pa se hvaćaj varenike i palente." Ja ću ovomu dodati, da se nakon svakoga navedenog zaziva u molitvi Jedinstvo u cijelosti molilo Oče naš i Zdravo Marijo, i da se mali Ante doista dragom Bogu namolio.

Duh i besjeda pravaškom pokretu

I sinovi Antina bratića, Karla Starčevića, odvjetnici dr. David i dr. Mile Starčević su se istakli kao hrvatski narodni zastupnici i kao domoljubi. Osobito se istakao golijat tijelom, sjajan govornik i dušom jak David, koji je s pravašem Josipom Gržanićem iz Senja 5. listopada 1885. u Hrvatskom saboru u Zagrebu “odigrao” famozni “saborski nogomet”, u kom je “lopta” bio hrvatskomu narodu omrznut hrvatski ban Khuen Hedervary, a “igrači” su za “premiju” dobili 5 mjeseci strogog zatvora.

Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…

Politička filozofija Oca Domovine

U određenju političke filozofije dr. Ante Starčevića treba poći od pojma narod, koji je kao politička kategorija bitan i nezaobilazan u shvaćanju pojma države. Riječ narod ne imenuje ni puk, ni gomilu čeljadi, nego politički organizirane pojedince koji su zajedništvom podrijetla, dakle, etnički, zajedništvom kulture i jezika, tradicije, običaja i teritorija povezani i čiji najviši stupanj unutarnje povezanosti na izvanjskom empirijskom planu predstavlja država. Zato su pojmovi narod i država u međusobnoj korelaciji, oni su suodnosni, te jednoga od njih ne možemo pomišljati bez da pomišljamo i drugoga, kao što su u mišljenju nerazdvojni pojmovi uzrok i njegova posljedica. Iz povijesno autentične činjenice da su Hrvati na današnjim svojim prostorima politički organizirani kao narod i da su izvanjsku dimenziju te organiziranosti svojom samostalnom državom potvrdili još pred 14 stoljeća izvire hrvatsko povijesno državno pravo, na kom su Eugen Kvaternik i dr. Ante Starčević polovicom 19. st. utemeljili hrvatski pravaški pokret i borbu za uspostavljanje Hrvatske kao samostalne države. Poslušamo li Eugena Kvaternika, shvatit ćemo da “neimade na svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje; no narod se svagda otimlje tuđinstvu- bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog”. Podržavajući Eugena Kvaternika, dr. Ante Starčević je u govoru u Hrvatskom saboru 26.lipnja 1861. istakao: ”Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti”. Na toj pouzdanoj potki svoj su državotvorni program temeljili dr. Ante Starčević i njegov politički istomišljenik Eugen Kvaternik, hrvatski politički blizanci, od kojih je Ličanin dr. Ante Starčević bio više misaoni i proročki lik, a Eugen Kvaternik, koji je u borbi za Hrvatsku poginuo u Lici, više dinamičan revolucionar, emigrant, borac i tragičan hrvatski buntovnik.

Filozof hrvatske narodne svijesti

Dr. Ante Starčević je najhrvatskiji, jer je u svom nauku kondenzirao ono što je u hrvatskim osjećajima na način kako to nije nitko prije, ni poslije njega, zbog čega je i nazvan Ocem domovine. On je filozof hrvatske narodne svijesti, i to je bitan sastojak njegova učenja. Oko hrvatske sudbine, koja je bila na kocki, prepirale su se i nadmudrivale struje različitoga imena. Jedni su kao narodnjaci bili austrofili, drugi su kao unionisti bili ugarofili, madžarofili, a neki, opet, slavenofili i jugofili. Samo pravaši pod vodstvom dr. Ante Starčevića nisu htjeli ni k Pešti, ni k Beču, ni k Beogradu, niti k Srbiji, nego su jedini hrvatski izlaz prema budućnosti vidjeli u tom da se Hrvati ne priklanjaju nikomu, već da ostanu svoji na svom. Starčević je vidio da je habsburška dinastija hrvatske nade iznevjerila, ali je vidio i da “Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti”, a znao je i da: ”bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom, nego je samo puk, množina čeljadi.” Međutim, krvavi neuspjeh rakovički je godine 1871. pokazao da bi utopijski bilo, pokušati Hrvatsku iz austrougarskoga oceana nasilno izvlačiti, i zato je Anti Starčeviću u razvijanju misli bilo bitno narodnim zastupnicima u Hrvatskom saboru osvijesti, da “ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da nemožemo drugačie, nego kao bilo čiji robovi živiti…”

U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…”

Poučen sjajnim poznavanjem hrvatske povijesti, na kojoj je temeljio svoje političko učenje, u Odgovoru na pozdrav akademijske mladeži u Zagrebu 28. ožujka 1867. dr. Ante Starčević je poručio: ” – narod, u kojem se je, što je drugde preredko, junačtvo s umom venčalo; trubiti da taj narod hervatski može revno braniti i deržati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzderžavati, nego da se mora podlagati slabiemu od sebe; tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može znamenovati, nego naš narod osramotit i posvetit današnje stanje, u kojem on nepravadno pogiba.” To svim snagama nastoje neprijatelji suverene, nezavisne Hrvatske, razni tipovi i protuhe, Hrvatskoj opasniji od otvorenih neprijatelja izvan nje. Njih Starčević imenuje kao Slavoserbe, a iscrpno ih je ocrtao u raspravama: “Stranke u Hervatskoj” (u nastavcima u novinama “Hervat” 1868. g.) i “Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876. g.). Starčević je razlikovao 5 vrsta Slavoserba, koje, međutim, sve objedinjuje zajednički protuhrvatski mentalitet, ili kako u raspravi “Stranke u Hervatskoj ”Starčević kaže: ”…u stvari, oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. S toga, dok bude sužanjstva, bit će i Slavoserbah, i dok bude Slavoserbah, bit će i sužanjstva.”

Spasio je hrvatstvo

Dr. Ante Starčević je formulirao ono što bitno određuje hrvatsku narodnu svijest i zato je postao i ostao jedini valjani kriterij hrvatstva i sigurni međaš u razlučivanju koja je od naših orijentacija prava hrvatska, pouzdan svjetionik naše budućnosti i ispravan orijentir hrvatskoga smjera kojim nam valja ići. Dabome, Starčević Hrvatsku nije oslobodio ni od Beča, ni od Pešte, niti od Beograda i Srbije, jer on nije bio praktični političar, ni revolucionar koji bi pozivao na ustanak, nego je snažeći hrvatsku nacionalnu svijest, vodio revoluciju u hrvatskim glavama i spasio hrvatstvo. Izvrsno je ocijenio da sudbonosnost za hrvatski narod nije toliko u udruženim naporima bečke habsburške kamarile i domaće hrvatske slavoserbštine, koliko u nedostatku prave hrvatske nacionalne svijesti i istaknutoga narodnog programa ondašnjih hrvatskih političkih snaga. Iz hrvatske je povijesti naučio da bitke nismo gubili zbog snage naših protivnika, već zbog našega nejedinstva i zbog naše političke slabosti. I baš to treba naglasiti, osvrćući se na djelo Oca domovine dr. Ante Starčevića, da kad nam je Providnost kroz našu povijest (a to vrijedi i za hrvatsku sadašnjost!) nudila da postanemo svoji na svom i državno neovisni, mi smo gubili i postajali tuđi, jer nismo bili starčevićanski jedinstveni, pa nas je polovica, ako ne i više, odlazilo na suprotnu stranu, ili je rogoborilo protiv Hrvatske, da bi se ponukani nekim nadnacionalnim, kozmopolitskim, i internacionalnim, nekim euroglobalističkim, ili-Bože sačuvaj! – nekim “bratskim” općejugoslavenskim interesima i ciljevima, borili protiv hrvatske vlastitosti. Starčeviću je Hrvatska bila iznad svega, i sigurno i danas kad se s tezom starog prava k Markovom trgu uspinje on grmi riječi kojima je 20. svibnja 1871. pred izbore u Krapinskim toplicama upozoravao birače:”…čuli ste me. Ako imate kakve drugačie misli i težnje, ovim mojim protivne, ja vam svetujem da izaberete koga drugoga za vašega zastupnika, i očitujem vam da ne ću biti vaš zastupnik. Jer ja ne mogu braniti nego moje osvedočenje.” Usprkos njegovim oštrim riječima, izabrali su ga. Čuju li danas mjerodavni u Hrvatskoj što im Otac domovine poručuje? Il’‚ su “brige” za Hrvatsku sasvim usnule!…

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

Dr. Ante Starčević se istakao i kao književnik u užem smislu, kao satiričar, dramaturg, pjesnik i prevoditelj. Jetkom satirom je mlatio po hrvatskim koristoljupcima, koje je krstio “praktičnicima” I lupao po puzavcima i po ulizicama, koje je zvao “našincima”, jer su hrvatski jezik u strahu da se ne zamjere zvali “naš jezik”, ne usudivši se imenovati ga njegovim pravim hrvatskim imenom, a u obrani hrvatskoga jezika od Književnog dogovora u Beču 28. ožujka 1850. i od ijekavštine Vuka Stefanovića Karadžića, koji je Hrvate reducirao na čakavce i kajkavce, dr. Ante Starčević je dosljedno ustrajao u etimologijskom pravopisu i u svojoj ekavici, u jezičnu upotrebu vratio je pojedine izvorne hrvatske riječi, a u polemikama s hrvatskim vukovcima bio je vrlo oštar i nije birao sredstva, ni načina.

I u oporuci dosljedan u skromnosti

Posebna odlika dr. Ante Starčevića bila je skromnost, koju su mu kao izuzetnu vrlinu priznali i njegovi protivnici. Kad je bio veliki župan Riječke županije od mjesečne si je plaće ostavljao tek za ono najminimalnije i sve iznad toga dijelio je ubožnima, koji su se svakoga prvoga u mjesecu okupljali pred njegovim vratima. U djetinjstvu ubrizganu skromnost u zreloj je dobi učvrstio spoznajom da sloboda od potrebitosti određuje stupanj čovjekove slobode i neovisnosti. U oporuci koju je napisao u postelji, 11 dana nakon što je uselio u Starčevićev dom u Zagrebu, iskazao je želju da ga se nakon smrti bez posebnih pompa i svečanosti pokopa u jedno seosko groblje pokraj Zagreba, naglasivši da nikako ne u groblje zagrebačko, i tomu je dodao da si je djelima podigao spomenik u narodu i da mu drugi spomenik ne treba. S nedovršenih 73 godine života umro je 28. veljače 1896. u Starčevićevom domu, u prisutnosti rođaka dr. Mile Starčevića i književnika Eugena Kumičića i njegove žene Marije, koja mu je zaklopila oči i upalila svijeću kad je izdahnuo oko 3 sata iza ponoći.

Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!

A danas?

Veliki Žitnik u kom se Ante Strarčević rodio u odnosu na Mali Žitnik, koji je u neku ruku njegov nastavak uz rijeku Liku prema Mušaluku je doista veliki, jer danas u njemu u 19 kuća živi 45 žitelja, dok je u Malom Žitniku svega 1 kuća i u njoj 3 žitelja. Žitničani su radini na svojim oranicama, osobito plodnim za izvrsni lički krumpir. Izvan Žitnika njegovih raseljenih žitelja ima u Gospiću, Zagrebu, Rijeci, Sisku, a nekoliko ih je i na privremenom radu u Njemačkoj. Svi su oni ponosni na svoje velikane, osobito na Oca domovine. Njihovo hrvatstvo, kako mi nedavno kao svom zemljaku Gospićaninu rekoše, ne dozvoljava da u Žitniku postoje političke stranke, osim Hrvatske stranke prava i HDZ. Svoju odanost Hrvatskoj su pokazali i u Domovinskom ratu, a s neprikrivenim ponosom će svom posjetitelju pokazati spomen-dom dr. Ante Starčevića, koji je na poticaj gospićke podružnice Hrvatske demokratske zajednice podignut na temeljima rodne kuće Oca domovine i koji je 23. svibnja 1998. uz nazočnost visokih dužnosnika Hrvatskog državnog sabora i vlade Republike Hrvatske otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u čast 175. rođendana Oca domovine.

Mr. sc. Nikola Bičanić, prof.


OVO JE MOJA OPORUKA

I. Želio sam, da moje mrtvo tielo bude pokopano u kostajničkom ili sisačkom groblju, nu doznav, da bi to bilo skopčano sa prevelikim troškom, ja želim, mrtav sahranjen biti u kojemu groblju oko Zagreba - samo ne u zagrebačkom.

II. Kod sprovadjanja zabranjujem svaki sjaj, kano glasbu, pjevanje, zvonjenje, vience i t.d., ter se moje tielo ima opraviti u prostu nepomazanu drvenu škrinju, pa po jednomu vriednonmu duhovniku rimske crkve, i po njezinu obredu zemlji predati.

III. Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živjeti u sladkoj uspomeni naroda hrvatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u djelih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.

IV. Na moj grob ima se postaviti ploča iz kamena sa mojim imenom i prezimenom, pa godinami, mjeseci i dani narodjenja i smrti moje, grob se ne smi prekopavati, ako bi se dotično groblje kojoj drugoj porabi predalo, moje kosti i drugi ostanci sa pločom imaju se u drugo groblje premjestiti.

V. Sav moj nekretan i pokretan imetak i moja knjlževna djela ostavljam u vlasništvo mojemu ljubljenomu sinovcu dru. Mili Starčeviću, koji me je zadnjih godina moje nemoći kao pravi sin nastojao i njegovao.

VI. Moj rečeni obćeniti baštinik ne smi moj dom, što mi ga vredniji i bolji diel naroda dao sagraditi najviše nastojanjem mojega i hrvatskoga naroda nada sve gorljiva prijatelja dra. Josipa Franka, nikakovu tečevnu ili spekulativnom družtvu prodati, darovati ili u zakup dati.

VII. Ako moj rečeni baštinik dr. Mile Starčevič ne bi u našem rodu našao vriedna nasljednika si, on ima taj dom ostaviti jednom ili dvama javnim hrvatskim družtvom, što su po njegovu sudu najkoristnija za hrvatski narod.

VIII. Kad izplati dug, što je sada na mojem domu, ili ako bude moguće, uz odplaćivanje duga toga, svakako za tri godine kon što je taj dug izplaćen, moj će rečeni baštinik imatí izplatiti: društvu Ćirila i Metoda u Istriji jednu tisuću for. (1000 for.), družtvu za izkapanje davnina u Kninu četłri sto for. (400 for.), družtvu za hrvatsku poviest u Splitu dvie sto for. (200 for.).

Ja ne poznam hrvatsko družtvo, koje bi zasluživalo ili trebalo pripomoć kako ona tri, nu ako se koje pokaže, siguran sam, da će ga kako i drugu svaku narodnu stvar moj rečeni baštinik po mogućnosti svesrdno pomagati.

Ovako smislih, spisah i podpisah za da bude vjerno izvršeno.

U Zagrebu, na 26. srpnja 1895.

Dr. A. Starčević

comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova