HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum

STRANKA HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA

Piše: Ivan Gabelica

I. Stranka Prava

1. Nastanak Stranke prava

Nakon desetgodišnjega Bachova apsolutizma car i kralj Franjo Josip I. odlučio je zemljama i narodima, kojima je vladao, vratiti ustavna prava, pa je u tu svrhu izdao 20. listopada 1860. Listopadsku diplomu, a 26. veljače 1861. Veljački patent. Tim aktima omogućava se rad županijskih skupština i sabora pojedinih zemalja, ali se uz to ustrojava za sve zemlje Habsburške monarhije središnja vlada i središnji parlament - Reichsrat - sastavljen od dva doma. U gornji dom ulaze nadvojvode, biskupi i od kralja imenovani članovi, a u donji dom sabori pojedinih zemalja biraju određen broj članova. Takav parlament ne bi imao zakonodavnu moć, a izvršna vlast ničim nije bila ograničena (1).

U skladu s Listopadskom diplomom i Veljačkim patentom, kraljevim odpisom (reskriptom) od 26. veljače l86l. sazvan je Hrvatski sabor za 15. travnja 1861. Djelokrug Sabora određen je tim odpisom (2). Nalvažnija mu je bila zadaća odrediti državnopravni odnos Hrvatske prema Ugarskoj i izabrati predstavnike za Reichsrat (3).
U raspravi o državnopravnom odnosu Hrvatske prema Ugarskoj podnesena su tri prijedloga, oko kojih su se stvorile tri političke stranke: Narodna stranka, Unionistička ( madžaronska ) stranka i Stranka prava.
Prvi prijedlog podnio je tzv. osrednji odbor, iza kojega su stajali Mažuranić, Strossmayer, Rački i većina ostalih nekadašnjih pristašaa ilirizma. Po tome prijedlogu, Hrvatska je voljna stupiti s Ugarskom u užu državnopravnu svezu, čim joj Ugarska prizna samostalnost i nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, s tim da ''zakonarstvo (zakonodavstvo - op. I.G.) i vrhovna uprava u poslovih političkih, nastavnih, vjerozakonskih i pravosuđa, kao sudbenost u svih molbah, nemogu biti predmetom užje sveze ...(4).

Makar ovaj prijedlog zahtijeva predhodno priznanje nezavisnosti i samostalosti, on je stvarno ukida i Hrvatsku podređuje Ugarskoj. U ovomu prijedlogu sadržane su bitne odredbe buduće Hrvatsko - ugarske nagodbe iz godine 1868. Drugi prijedlog potjecao je od pristaša nekadašnje Madžaronske stranke. On se bitno nije razlikovao od prijedloga tzv. osrednjega odbora (narodnjaka). U njemu se, za razliku od njih, jedino zahtijeva bezuvjetno savez s Ugarskom, dakle i prije nego što ona prizna Hrvatskoj samostalnost i nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost (5). Treći prijedlog iznio je dr. Eugen Kvaternik sporazumno s dr. Antom Starčevićem, a uza nj je pristajao i saborski zastupnik Petar Vrdoljak. Kvaternik je svoj prijedlog obrazložio pred Saborom 16. lipnja 1861. Starčević ga je podupro svojim glasovitim saborskim govorom održanim 26. lipnja 1861. Bitne su točke toga prijedloga: 1. najkasnije šest tjedana nakon stupanja na prijestolje kralj će se kruniti u Hrvatskoj i položiti prisegu na hrvatski ustav. 2. kralj će nositi naslov: "Cijele Hrvatske kralj" i 3. Hrvatska kraljevina i hrvatska kruna podpuno su nezavisne od Ugarske i njezine krune, ali je Hrvatska spremna sklopiti s Ugarskom politički, dakle ne državnopravni, savez za međusobnu obranu ustava i slobode (6). Tako su Starčević, Kvaternik i Vrdoljak, okupljajući se oko ovoga prijedloga, osnovali Stranku prava.

Hrvatski sabor je prihvatio prijedlog tzv. osrednjega odbora, dakle narodnjaka. Ali je odbio odaslati izaslanike za Reichsrat. Zbog toga ga je Franjo Josip I. raspustio 8. studenoga 1861.

Bitna programatska stajališta Stranke prava

a) Državnopravna politička misao

Rad Stranke prava temelji se na nauku dr. Ante Starčevića i dr. Eugena Kvaternika. Starčević i Kvaternik su prijatelji još od svojih mladih dana. Kroz to prijateljevanje međusobno druženje izmjenjivali su jedan s drugim političke misli i tako došli do približno jednakih pogleda na položaj hrvatskoga naroda u Habsburškoj monarhiji. Obojica polaze od tragičnoga političkog iskustva, što ga je hrvatski narod stekao pod banom Jelačićem godine 1848. Osim što se je branio od mađarskoga imperijalizma, hrvatski je narod l848. spašavo i carski prijesto u Beču. Ali za tu svoju vternost dinastiji hrvatski je narod ''nagrađen'' onim istim čime je mađarski narod kažnjen: Bachovim apsolutizmom, germanizacijom, centralizmom i gaženjem svih hrvatskih nacionalnih prava. Stoga su obojica osjetljivi na svaku povredu tih narodnih prava. U doba Bachova apsolutizma obojica su politički podpuno izgrađeni muževi. Ne mogavši podnijeti nasilje austrijske germanizatorske vlasti, dr. Eugen Kvaternik početkom 1858. odlazi u emigraciju, iz koje se vraća polovicom studenoga 1860. Svojom publicističkom djelatnošću nastojao je zainteresirati europske države za sudbinu hrvatskoga naroda. U tome smislu je naročito značajan njegov publicistički rad nastao u Švicarskoj. U isto vrijeme dr. Ante Starčević ostaje u Hrvatskoj, budno prati političke prilike, povremeno održava svezu s Kvaternikom i, u granicama mogućnosti, pisanom riječju se bori protiv bilo čijih nasrtaja na hrvatska nacionalna prava. A kada je nakon donošenja Listopadske diplome i pada Bachova apsolutizma oživio rad županijskih skupština, Starčević je izabran za velikoga bilježnika Županije riječke. Kao veliki bilježnik, on u mjesecu veljači i ožujku 1861. piše znamenite predstavke Županije riječke. Već u tim predstavkama i u Kvaternikovoj publicističkoj djelatnosti u Švicarskoj sadržana su cjelovita pravaška državnopravna stajališta o položaju Hrvatske u Habsburškoj monarhiji (7).

Prema tim stajalištima, Hrvati su u VII. stoljeću naselili svoju današnju domovinu i stvorili slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Po izumrću domaće dinastije oni su 1102. godine slobodnom voljom birali kraljeve iz dinastije Arpadovaca, koji su bili ujedno i ugarski kraljevi. Time Hrvatska nije postala podložna Ugarskoj niti je hrvatski narod došao pod vlast mađarskoga naroda. Kada je izumrla dinastija Arpadovaca, Hrvati su nezavisno od Ugarske birali svoje kraljeve iz drugih dinastija. Tako su na saboru u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrali za kralja Ferdinanda iz dinastije Habsburg, a Hrvatskom pragmatičkom sankcijom od 9. ožujka 1712. priznali su, pod određenim uvjetima, nasljedno pravo na prijestolje i ženskoj lozi iz te dinastije. Stoga Hrvatsku ne vežu nikakve državnopravne sveze ni zajednički interesi ni s Ugarskom ni s Austrijom, a niti s bilo kojom drugom zemljom Habsburške monarhije. Hrvatska je vezana samo i isključivo sa svojim zakonitim kraljem i s nikim drugim. No, taj odnos između Hrvatske i njezina kralja ugovorne je naravi i sastoje se iz međusobnih prava i obveza. Ako kralj ne ispunjava svoje obveze prema Hrvatskoj (čuvanje teritorilalne cjelovitosti, nezavisnosti, poštivanje njezina ustava i sl.), ni Hrvatska nije dužna ispunjavati svoje obveze prema njemu i time kralj gubi pravo na hrvatsko prijestolje. Državnopravni akti, kojima je Hrvatska sačuvala svoju državnu nezavisnost, i isprave, kojima se to posvjedočuje, sačinjavaju hrvatsko povijesno državno pravo. To pravo je u stvari skup pozitivnih ustavnopravnih propisa, pa pravaši u svojoj borbi za slobodu Hrvatske u prvomu redu od njih polaze, iako Hrvatska ima pravo na slobodu i nezavisnost i po prirodnomu pravu, dakle po pravu naroda na samoodređenje. To povijesno državno pravo Hrvatskoj nitko nije dao i nitko joj ga nema pravo oduzeti, pa ga Hrvati, u slučaju oduzimanja, imaju pravo vratiti svim mogućim sredstvima, dakle i silom oružja. Po tomu je pravaštvo revolucionaran politički nauk. Stoga pravaši svako priznanje zajedničkih interesa Hrvatske s Austrijom, Ugarskom ili bilo kojom drugom zemljom Habsburške monarhije smatraju izdajom domovine i ne dopuštaju ni raspravljati o tim zajedničkim interesima.

Austrija i Habsburzi su na besraman način gazili hrvatska nacionalna prava. Zato su Starčević, Kvaternik i njihovi istomišljenici protiv njih poveli strastvenu borbu. Ali i jednako odlučnu borbu poveli su i protiv mađarskih nasrtaja na hrvatski narod. Temeljno je pravaško načelo bilo, da oni ne žele jarme mijenjati nego ih rušiti. A narod je podjarmljen čim ne žive u svojoj vlastitoj državi. Zbog toga je slobodna i nezavisna hrvatska država glavni politički cilj svih pravaških nastojanja. Za njih je težnja za nezavisnošću bitno svojstvo naroda. "U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom, nego je samo puk, množina čeljadi", tvrdi Starčević (8). Tu istu misao drugi put je izrazio ovim riječima: "... dok narod hoće da bude norodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka, ovo je duh i smjer našeg programa. Samo onda, kada se ovaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka unutarnjega narodna života" (9).

Zbog strastvenosti, kojom su pravaši, a osobito Starčević, vodili borbu protiv Austrije, Habsburga i ostalih neprijatelja hrvatskoga naroda uobičajilo se je čak i u znanstvenoj književnosti tvrditi, da je bitna značajka Starčevićeve, i opčenito pravaške, politike mržnja prema Austriji, Habsburzima ili prema nekomu trećem. Takav pristup Starčeviću i pravašima iz temelja je pogrešan. U središtu Starčevićeve, pa prema tome i pravaške, politike bila je samo ljubav prema hrvatskomu narodu. U skladu s time oni su sve političke događaje promatrali sa stajališta legitimnih prava i probitaka hrvatskoga naroda. Svoj odnos prema drugim narodima odredivali su isključivo na temelju toga, koliko ti narodi koriste ili škode hrvatskomu narodu. Starčević s tim u svezi kaže: "Mi marimo za sreću i nesreću Austrije samo na koliko ona služi Hervatskoj. Stoga mi bi volili da stoji Austrija uz slobodnu i srećnu Hervatsku, nego da Austria propadne, bez da se Hervatska pomogne (10).

No, nisu jedino Austrija, Habsburzi i Mađari u to vrijeme bili neprijatelji hrvatskoga naroda. Srbija je bila još veći neprijatelj. Ona je imala u Garašaninovu ''Načertaniju'' razrađen plan osvajanja hrvatskih zemalja. U tome su joj pomagale tuđinske vlasti u Hrvatskoj, koje su, jačajući Srbe, želile spriječiti Hrvate u ostvarenju njihovih legitimnih težnji, i vjerski fanatizirano pravoslavno vlaško pučanstvo, ali isto tako i dio hrvatskih političkih krugova, dobrim dijelom stranoga podrijetla, zatrovanih ilirstvom i jugoslavenstvom, okupljenih oko Narodne stranke, a predvođenih đakovačkim biskupom Strossmayerom i zagrebačkim kanonikom, inače povjesničarom, Franjom Račkim. Pogotovo su pogibeljne bile ideje o narodnomu jedinstvu Hrvata i Srba. Sve je to slabilo hrvatsku nacionalnu svijest, izravno vodilo k uništenju hrvatske nacionalne samobitnosti i utiralo puteve velikosrpskim osvajanjima. Starčević i Kvaternik su uviđali ovu pogibelj. Stoga su joj se neprekidno i svom snagom u svomu političkom djelovanju suprotstavljali. U ''Promemoriji princu Jeromeu Napoleonu, pisanoj 20. svibnja 1864., Kvaternik izjavljuje: "Ah to srpstvo, to je nož u grkljan mom narodu" (11). Kako bi spriječio srpsko rovarenje i zloupotrebu vjere među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj i u Bosni. 3. prosinca 1861. predložio je banu Šokčeviću, da se osnuje patrijarhat Hrvatske pravoslavne crkve (12). To će predlagati i dr. Josip Frank godine 1909. "Hrvatskomu pravu", glasilu Čiste stranke prava (13). Posebno upornu borbu protiv srpstva, jugoslavenstva i sveslavenstva vodio je dr. Ante Starčević. Tomu problemu posvetio je svoje najbolje znanstveno-političke rasprave ("Bi li k slavstvu ili ka hervatstvu'', "Ime Serb", "Pasmina slavoserbska po Hervatskoj'', Stranke u Hervatskoj'' i sl.) i mnoštvo političkih članaka. Kao izraziti povjesnički talent, prvorazrednim znanstvenim argumentima razodkrivao je narav srpstva i nakaznost Jugoslavenstva i sveslavenstva i upozoravao hrvatski sarod na pogibelj, koja mu od svega toga prijeti. Zgražajući se nad zatiranjem hrvatskoga imena i uvođenjem jugoslavenskoga, prilikom osnivanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti pisao je: "Jer i zbilja, što drugo znamenuje zaterti narodu ime slavno, ime njegovo narodno, ime pod kojim samim on ima prošlost, pravo, domovinu, i jemstvo za budućnost, time učiniti narod kopiletom. ter mu nametnuti ime sramotno (jugoslavensko! - op.I.G. ), za koje se zna samo u bolestnih mozdjanih, u raztrovanih serdcih onih ljudi, koji su se urotili proti narodu hervatskomu? Što je drugo, ako to ne, po Hervate jugoslavstvo, jugoslavska akademia, jugoslavsko sveučilište? (14|).

Dakle, borba za očuvanje hrvatske nacionalne samobitnosti i uspostava hrvatske državne nezavisnosti na cijelomu hrvatskom povijesnom i narodnom području bit je pravaštva. Stoga je pravaštvo u sukobu sa svim čimbenicima, kojji ugrožavaju te ciljeve. Ali političke se okolnosti mijenjaju i jučerašnji protivnici danas mogu postati saveznici pa je i neprijateljstvo prema pojedinim narodima i državama uvjetno i privremeno. Ono traje dotle, dok ti narodi i države ugrožavaju hrvatsku nacionalnu samobitnost, državnu nezavisnost i druga legitimna prava i probitke. No, jugoslavenstvo i sveslavenstvo su po svojoj naravi negacija hrvatske nacionalne samobitnosti i državne nezavisnosti. Stoga borba protiv tih političkih koncepcija i nazora spada u bit pravaštva i u trajnu komponentu pravaške politike.

b ) Borba za pravnu državu

Dok narod nije slobodan i nezavisan, on ne može osigurati ostale svoje životne potrebe. No, ostvarenje narodne slobode i nezavisnosti nije i jedini pravaški politički cilj. Sama sloboda bez pravde pretvara se u nasilje jednih nad drugima. Zadaća je države da osigura ne samo slobodu nego i pravdu medu ljudima. Tu slobodu i pravdu, po pravaškomu shvaćanju, ne može ostvariti nitko, tko bi bio iznad zakona, dakle tko ne bi bio vezan zakonom. Vladavina svakoga takvog čovjeka ili skupine ljudi prometne se, prije ili kasnije u tiraniju. Pravaši vjeruju samo u vladavinu prava pa se u svojoj politici i zalažu za pravnu državu. Samo pravna država može osigurati prava i slobode građana. Sloboda svakoga čovjeka i svakoga naroda Starčeviću su i njegovim sljedbenicima osnovne vrijednosti u ljudskoj zajednici. Te vrijednosti se ne mogu ostvariti bez prava i pravednosti (15). Za Starčevićevo poimanje zakonitosti i pravne države klasična je ova njegova misao: “Nu, ne ima dobro po narod, dok budu gospodovali seljani, građani, plemstvo, duhovništvo – itko osim zakona, što ga načine svi, na koje on spada” (16). Potrebno je naglasiti, da Starčević ne priznaje zakonom svaku odredbu, što je donese zakonodavno tijelo. Zakoni, po njemu, moraju biti utemeljeni u prirodnom pravu i u razumu. Moraju biti građeni na historičkomu temelju. Jedino tako mogu biti pravedni. On dale odklanja pravni pozitivizam i samovolju zakonodavca. Zakone, koji nisu građeni na prirodnomu pravu, razumu i histeričkomu temelju, naziva mnoštvom izreka i poriče im svojstva zakona (17). Po tomu su pravda i sloboda za nj nužno povezani pojmovi.

U pravedno uređenoj državi ničije se pravo ne smije gaziti. Suprostavljanje svakoj nepravednoj sili i obrani prava smisao je pravaštva. Napuštanje toga načela znači napuštanje pravaštva . Po Starčeviću, “prvo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jačju sestru si. U svoj poviesti neima lepšeg prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube oni, koji prava drugih gaze” (18).

Samo slobodni ljudi, a ne robovi, stvaraju duhovna i tvarna dobra. Stoga je država dužna “štititi i braniti osobnu slobodu deržavljana, koja je uvet za sve ostale slobode, koja je temelj za sve radinosti i sav ljudski život čovjeka” (19). Pravaškom shvaćanju su protivna politička progonstva ljudi. Nema sreće ni napredka u državama, u kojima se ljudi progone zbog svog mišljenja. “I nut, u državah koje su za život, u kojih su ikoliko zakoniti odnošaji, koje su ikoliko prosvijetljene nitko nikoga ne progoni kamo li da ubija, poradi mneinja, težnja ili rieči, nego samo poradi čina koji su proti zakona” (20). Ali nositelji vlasti uvijek imaju tendenciju, da prekorače svoje ovlasti na štetu prava i slobode građana. Zato javnost stalno treba imati nadzor nad njihovom djelovanjem, kako bi se društvo zaštitilo od mogućih zloupotreba. Najbolji lijek su protiv tomu zlu slobodno novinstvo i nezavisno sudstvo. Gdje je to osigurano, postoji nada, da će se stanje popraviti, pa makar kako narodu bilo teško a političke prilike bile iskvarene.

c) Borba za socijalnu pravdu

Ostvarenje pravde nužno zahtijeva zaštitu slabijih od tlačenja jačih. Svačije je pravo živjeti životom dostojnim čovjeka. Stoga je, po pravaškomu naziranju, zadaća države ostvariti socijalnu pravdu. Seljaci i radnici su socijalno najslabiji, najugroženiji dio društva, pa je upravo njima država dužna osigurati zaštitu. U starčevićevo vrijeme seljaštvo je u Hrvatskoj sačinjavalo preko 80% pučanstva, pa je razumljivo, da je glavna njegova pažnja bila okrenuta prema seljaštvu, za koje se moglo reći, da predstavlja narod. Seljaštvo je bilo i temelj društva, iz kojega su potjecali svi ostali staleži. Ono je tada bilo i proizvodni dio društva, koji uzdržava sve ostale staleže, pa bi seljaštvo, po pravaškoj političkoj koncepciji, lakše moglo bez “gospode” nego što bi ta “gospoda” mogla bez seljaštva. Zato su ti ostali staleži dužni raditi u interesu seljaštva, dakle puka, i pokoravati mu se. Seljaštvo i puk su u to vrijeme zaista bili istoznačni pojmovi. Obzirom na sve te činjenice, pravaško poimanje društva i ulogu pojedinih staleža u njemu Starčević je sažeto izrazio riječima: “A stekliši (pravaši – op.I.G.) uče da od druguda moraju živeti, ne od puka, koji se derže nad pukom; da se puku mora pokoravati tkogod se uzderžava plodom žuljah njegovih; da gospoda imaju pravo gospodovati samo u koliko to puk hoće i odobrava za svoju korist...” (21). Dakle, pravi je, istinsi gospodin puk, narod a ne bilo tko drugi. Svačija se vrijednost mjeri radom i njegovim doprinosom za dobrobit društva, a ne rodoslovljem ili kojekakvim titulama. Pravo je gospodstvo u radu i u doprinosu za dobrobit društva. Za pravaše pak “da je ljudso družtvo za sve ljude, a da su ljudi samo oni koji su marljivi, pošteni, pravedni, napredni”, pa “družtvo takovih ljudi nesmiu se primiti ni gospodu koja nisu vredna” (23). U tim riječima istaknuto je pravaško krajnje demokratsko i etičko shvaćanje društva. Te moralne kvalitete Starčević u najvećoj mjeri nalazi upravo u seljaštvu. Za nj su “seljani najplemenitiji, najvredniji, najnapredniji razred družtva, da za učiniti ih takovimi, dosta je ne kvariti ih” (24). Na njima počiva budućnost hrvatskoga naroda, pa im treba posvetiti posebnu skrb i pažnju. Njihovom propašću propada cijeli hrvatski narod. “Danas su seljani”, kaže Starčević, “glavni stup, koji derži narode i deržave, ako oni neimaju, ni drugi nemogu imati, ako oni propadaju, ni drugi se nemogu uzderžati” (25). Iz svega ovoga bi ipak bilo pogrešno zaključiti, da su Starčevića i ostali pravaši izjednačavali hrvatski narod sa seljaštvom ili bilo kojim drugim staležom. Naime, iako se je moglo reći, da je seljaštvo zbog svoje brojnosti glavni predstavnik naroda, ono ipak ni po pravaškomu shvaćanju nije samo za sebe sačinjavalo hrvatski narod. Pravašima je bilo strano svako klasno shvaćanje naroda i društva. Odbacivali su klasnu borbu kao način rješavanja društvenih problema i suprotnosti. Zalagali su se za uklanjanje mržnje među staležima i za dogovorno razrješavanje društvenih sukoba. To su postavili i kao cilj svoga političkoga djelovanja. U točki 8. pravaškoga programa nazvanoga “Naputak za pristaše stranke prava” iz 1871. godine izričito stoji: “Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složno svemoguća su. Stranka će prava sljubiti i ta dva velika življa i njihove sve diele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravnih muževa svih staleža splete jedan vienac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napredka za obranu domovine” (26).

Dakle, stranka prava ne idealizira seljaštvo niti sotonizira ostale dijelove hrvatskoga naroda. Ona samo realno uočava činjenicu, da ni jedan narod, pa tako ni hrvatski, nije jedinstvena, homogena cjelina. Svaki je razdijeljen na društvene razrede, staleže, a svaki od tih staleža ima određenu društvenu ulogu i treba služiti narodu kao cjelini. Jedino se tako može postići sreća i napredak svakoga staleža i svakoga pojedinca posebno i naroda kao cjeline. U svakomu od tih staleža ima poštenih i nepoštenih, dobrih i loših ljudi. Ti loši i nepošteni ljudi kočnica su narodnoj slozi i sporazumijevanju. A sreća je i napredak u slozi i sporazumijevanju. I što neki staleži ili pojedinnac zauzima istaknutije mjesto u društvu, odgovornost mu je veća. Na tim mislima počiva pravaški nauk, “da srećna gospoda mogu biti samo uz srećnu negospodu; pače da neima gospodina van svatko pod svojem kapom; da viješti – gospoda – moraju služiti, ne zapovedati puku; da je uljudnosti sveto deržanstvo svakomu, i ako je gde iznimka, da narod ima pravo neuljudan biti naspram gospodi koju on hrani i uzdržava, a nikada gospoda naprama narodu...” (27).

U svomu političkom radu dr. Ante Starčević se je dosljedno pridržavao naprijed navedenih misli. Kao saborski zastupnik u svojim govorima i interpelacijama uporno se je zalagao za poboljšanje položaja seljaštva i tada još malobrojnog radništva. Svojim pak praktičnim životom svakodnevno je svjedočio za istinitost svojih riječi. Živio je u oskudici, pravim asketskim životom. Od plaće, što ju je primao kao veliki bilježnik Županije riječke, za sebe je ostavljao tek toliko da podmiri najnužnije troškove, a ostatak je dijelio siromasima (28).

d) Moral – temelj narodnoga i državnog života

Bez ćudorednoga života propadaju narodi i pojedinci. Stoga se na ćudoređu mora temeljiti cjelokupni narodni i državni život. Starčević je tvrdio, da “puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom družtvu sretan biti” (29). Ova je spoznaja uzidana u temelje pravaštva. Napustiti tu misao znači uništiti pravaštvo.

U ćudorednomu ponašanju dr. Ante Starčević gleda najveću vrijednost, po kojoj se čovijek razlikuje od ostalih stvorenja. Ljudska riječ je za nj svetinja, pa kaže: “Zna se, da od čovjeka ne valja ni koža ni meso. Ako mu dakle rieč ne valja, on je najzadnji stvor u naravi.”(30). Stoga je ćudoredno popravljanje društva prvorazredna politička zadaća. U tomu popravljanju svatko mora poći od sebe: „Za popraviti druge, treba da svato sebe popravi, pa da svi složno nastoje po pravici popraviti međusobne odnošaje“ (31). Sebičnost u čovjeku je izvor ćudoredne iskvarenosti i pojedinaca i društava. Ona rađa nasilje, mito, korupciju, koristoljublje i druga društvena zla. Dok se to zlo u čovjeku ne obuzda, nemoguće je ozdravljenje društva. Prema Starčeviću, „dok svatko gleda da dobiva što više, ne pazeći na pravicu; dok se jadnici moraju natjecati za zalogaj kruha; dok stroj bogatu služi a siromaka tare; dok je hrpa siromaka a razmjerno rukovat bogatih; dok ne ima vjere, ni ljubavi, ni umjerenosti, nego dok svatko bezobzirno nastoji uživati što više može – dotle budi kakovo raspravljanje i popravljanje družtvenih odnošaja može biti prostom sanjarijom“ (32). Kao dosljedan stoik i istinsko bogatstvo nije u tvarnim (materijalnim) nego duhovnim vrijednostima: „... čovek dotle nije siromašan, dok se i sam nesmatra siromašnim, a to je, dok neima više redovitih potrebah nego – li imetka za podmiriti te potrebe. Netrebaš-li više nego imaš? Bogat si, pa makar malo imao. Trebaš-li više nego imaš? Siromah si, pa makar na milione prihoda imao” (33).

Ove moralne maksime nisu samo filozofska razmišljanja jednoga čovjeka – dr. Ante Starčeviča. To je duh i program cijele Stranke prava. Njezin program “Naputak za pristaše stranke prava” iz 1871. više sliči na kodeks moralnih normi nego na politički program jedne stranke. U njemu se polazi od shvaćanja, da bez moralnoga preporoda pojedinca nema ni za narod političkoga uspjeha. Na ćudoredno iskvarenim i karakterno labilnim pojedincima ne može počivati ni država ni bilo koja druga društvena ustanova. Samo na istinskomu uvjerenju a ne na osobnoj koristi pojedinca temelji se uspjeh svake plemenite stvari. “Strah i plaća, te dvie staze, koje vode k srdcu ljudskomu, niti su stalne ni vriedne za dvie staze, koje vode k srdcu ljudskomu, niti su stalne ni vriedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava”, piše u 1. točki spomenutog Naputka. Zbog toga se u politici ne smije zanositi za ljudima, koji jedino gledaju na svoju korist. Ne smije ih se čak ni primati u Stranku prava: “Ljude, koji traže samo svoj korist ili raskoš, pod nipošto ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se na nje, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo ju svakomu za svaku plaću izdati” (toč.18. Naputka). Treba se oslanjati isključivo na čestite i poštene ljude i takvih se u politici pridržavati. Za ljude, koji svoj ugled u narodu temelje samo na bogatstvu i sudjelovanju u vlasti, ne treba ni namjanje mariti. Nasilju, mitu, korupciji, koristoljublju i sličnim ćudorednim izopačenostima može se suprostaviti samo čestit čovjek i čvrst značaj. Takvih je uvijek bilo u hrvatsomu narodu: “Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom” (toč.10. Naputka). A “uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najvećim vriedi uljudnost, iskrena prijaznost” (toč.11. Naputka). Demagogija je veliko političko zlo, pa je se treba čuvati i narod odvraćati od onih, koji mu obećivaju” (toč.24. Naputa). Ovo su samo neki od moralnih propisa, sadržanih u programu Stranke prava, donesenom godine 1871. Takvo nešto ili slično ne nalazi se u programu ni jedne druge političke stranke. To je osebujnost i posebna vrijednost Stranke prava. „Dobro ponašanje, triezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprema vriednim i poštenim osebam, to su biljege, po kojih treba da se odlikuju članovi stranke prava“, kaže se u toč.29. Naputa (34).

Rad i širenje Stranke prava

Polazeći od svojih programatskih stajališta, Stranka prava je razvila intenzivnu djelatnost u hrvatskom Narodu. U tomu je bila u oporbi svim kako vanjskim, tako i unutarnjim političkim čimbenicima. Borila se je protiv austrijskoga, mađarskoga, srpskoga i talijanskoga imperijalizma, ali i protiv svih hrvatskim političkim krugovima, koji su svojim oportunizmom, pa i otvorenom izdajom, išli na ruku tim imperijalizmima. Tu se misli na Narodnu stranku, koju su predvodili Strossmayer, Rački i Mažuranić, i na Unionističku stranku. Njihov rad bio je koban za Hrvatsku i hrvatski narod.

Naime, ni nakon raspuštanja Hrvatskoga sabora u mjesecu studenomu 1861., bečki dvor nije odustao od namjere, da Hrvatska pošalje svoje izaslanike u Reichsrat i da prizna zajedničke interese s ostalim zemljama Habsburške monarhije. U tu svrhu provedeni su u lipnju 1865. novi izbori, na kojima su Strossmayerove pristaše i unionisti dobili većinu. Od pravaša i zabrani su dr. Ante Starčević, Dragutim Akurti, Erazmo Barčić i dr. Vjenceslav Urpani. Dana 12. studenoga 1865. Sabor je započeo radom. Glavne točke dnevnoga reda bile su uređenje državnopravnoga odnošaja Hrvatske prema Ugarskoj, priznanje zajedničkih interesa s ostalim zemljama Habsburške monarhije i slanje izaslanika na ugarski sabor radi izrade kraljevske krunidbene zavjernice (35). O toj problematici podnesena su iz redova Narodne i Unionističke stranke tri prijedloga, koji se neznatno razlikuju. Uglavnom, priznaje se, da je Hrvatska dio ugarske krune i da ima zajedničke interese s ostalim zemljama Habsburške monarhije. Tim prijedlozima negirana je hrvatska državna nezavisnost. Starčević je o tomu govorio u Saboru 27. siječnja 1866. Prvorazrednim pravnim i povijesnim argumentima u stilu jednoga Demostena pobijao je podnesene prijedloge. Unatoč tomu, Sabor je prihvatio prijedlog Franje Račkoga iza kojega su stajali Mažuranićevi „janjičari“ i Strossmayervi "mameluci", kako ih je Starčević posprdno nazivao, i priznao, da je Hrvatska dio ugarske krune i da ima zajedničke interese s ostalim zemljama Habsburške monarhije. Time je napravljen sudbonosan politički korak, kojim je Hrvatsko-ugarska nagodba bila neizbježna, a s njome i podjarmljenost Hrvatske ugarskoj, te rascjepkanost hrvatskoga povijesnoga i narodnog područja na više političkih jedinica, koje su stajale pod različitom vlašću.

Odmah nakon prihvaćanja prijedloga Franje Račkoga, Starčević je u noći između 12. i 13. veljače 1866. od jada posijedio.

Prije zaključenja Hrvatsko-ugarske nagodbe, zaključena je godine 1867. Austro-ugarska nagodba. Njome se Habsburška monarhija dijeli u austrijski i ugarski dio i tako pretvara u Austro-Ugarsku monarhiju. Austro-ugarska je uređena kao realna unija dviju država, koje imaju samo ove zajedničke poslove: 1. zajedničkoga vladara, 2. zajedničku vojsku i mornaricu, 3. zajedničke vanjske poslove i 4. zajedničke financije za zajedničke poslove(36). Po toj nagodbi Dalmacija i Istra spadale su u austrijski, a banska Hrvatska u ugarski dio Monarhije. Nakon okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, ona će sačinjavati kondominij Austrije i Ugarske. Prevlast u austrijskomu dijelu imali su Nijemci, a u ugarskomu Mađari. Ovu rascjepkanost svoga narodnog i državnog područja hrvatski je narod u idućih pedeset godina bolno osjćao. Provedbu same Hrvatsko-ugarske nagodbe Franjo Josip I. povjerio je Levinu Rauchu, vođi unionista. Dana 25. svibnja 1867. raspušten je Hrvatski sabor, a Levin Rauch je imenovan banskim namjesnikom. Oktroiran (bez Sabora nametnut - op.I.G.) je izborni zakon, kojim je povećan broj virilista (imenovanih zastupnika - op.I.G.), a broj biranih zastupnika smanjen je na 66. Doktori filozofije nisu imali pasivno izborno pravo. Stoga dr. Ante Starčević nije bio izabran u Sabor, jer se nije ni mogao kandidirati. Član novoga Sabora nije bio ni dr. Eugen Kvaternik, jer se je tek 2. srpnja 1867. vratio iz progonstva. Izbori su provedeni uz veliko nasilje, pa je od ukupno 66 biranih zastupnika Levin Rauch dobio 52, a oporba 14. zastupnika. Tako "izabrani" Hrvatski sabor prihvatio je 26.rujna 1868. Hrvatsko-ugarsku nagodbu, što su je prije toga krajem srpnja 1868. sklopili hrvatski i ugarski kraljevinski odbor.

Hrvatsko-ugarska nagodba je dvostrani ugovor, sklopljen između dviju formalno ravnopravnih strana. Taj ugovor ni jedna od stranaka nije mogla jednostrano mijenjati. Po toj nagodbi, Hrvatska ima isključivu zakonodavnu i izvršnu vlast u unutarnjim poslovima te u bogoštovlju, nastavi i pravosuđu. Svi ostali poslovi su zajednički. U obavljanju tih zajedničkih poslova Hrvatska nije bila ravnopravno zastupljena s Ugarskom, pa je bila majorizirana. Za obavljanje autonomnih poslova Hrvatskoj je osigurano bilo 2,2oo.ooo forinti, a sav ostali hrvatski novac odlazio je za podmirivanje zajedničkih poslova. Revizijom nagodbe Hrvatskoj je za obavljanje njezinih autonomnih poslova pripalo 45% novca ostvarenoga na njezinu teritoriju, a 55% je odlazilo za podmirivanje zajedničkih poslova. U jednomu i drugomu slučaju ona je bila nemilosrdno pljačkana i iskorištavana. Bansko dostojanstvo bilo je degradirano. Banu su oduzete vojničke ovlasti. On je, doduše, stajao na čelu hrvatske vlade i bio je odgovoran Hrvatskomu saboru, ali ga je imenovao kralj na prijedlog zajedničkoga predsjednika ugarsko-hrvatske vlade, pa je u pravilu bio eksponent mađarske politike. Zajednički poslovi obavljali su se na zajedničkomu Hrvatsko-ugarskomu saboru, u kojemu su hrvatski zastupnici činili neznatnu manjinu, a odluke su se donosile većinom glasova. Inače, nagodbom je utvrđeno, da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski, Hrvatska ima svoj zaseban teritorij, a Hrvati su priznati kao poseban politički, dakle državni narod(37). Prema tomu, Hrvatska je formalnopravno sačuvala svojstvo države, ali je stvarno bila zavisna od Ugarske i njoj podređena. No, Mađari se nisu time zadovoljili nego su stalno kršili i takvu nagodbu i provodili mađarizaciju, a i sam tekst nagodbe su krivotvorili. U njoj je, naime, stajalo, da o gradu Rijeci i njegovu kotaru nije postignut sporazum. Taj tekst je Hrvatski sabor prihvatio, a kralj ga je sankcionirao. Ali Mađari su na taj tekst nagodbe nalijepili papir ( tzv. "riječka krpica" ), na kojemu su ispisali tekst, da "Rijeka s lukom i kotarom sačinjava posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo i glede kojega će kao takova" će trebati postići sporazum između Ugarske, Hrvatske i grada Rijeke. Hrvatski sabor je kasnije i tu krivotvorinu odobrio, a kralj ju je sankcionirao(38). Tako se je i u ono doba trgovalo hrvatskim teritorijem. Hrvatsko-ugarska nagodba je ostvarenje političkih ciljeva, sadržanih u zaključcima Hrvatskoga sabora 1861. i 1866., donesenim na prijedlog Narodne stranke, pa za njezine štetne posljedice po hrvatski narod jednako snose odgovornost Strossmayer, Rački i Mažuranić, kao i Levin Rauch koji ju je sklopio s Mađarima.

No, Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila jedino političko zlo, koje je snašlo Hrvatsku. Osim mađarskoga i austrijskog imperijalizma, na djelu su bili i talijanski iredentizam u Dalmaciji i Istri i velikosrpski šovinizam na cijelomu hrvatskom narodnom prostoru. On je naročito u zadnje vrijeme hvatao maha, a nesreća je bila tim veća, što znatan dio hrvatskih političara, pogotovo oni okupljeni oko Narodne stranke, a predvođeni Strossmayerom, Račkim i Mažuranićem, nisu u velikosrpskomu imperijalizmu vidjeli nikakvu pogibelj za hrvatski narod, pa su mu u svemu izlazili u susret. Hrvatski sabor sastavljen upravo od takvih ljudi 11. svibnja 1867. donio je ovaj zaključak: "Sabor Trojedne kraljevine svečano izjavljuje, da Trojedna kraljevina priznaje srpski narod, koji u njoj stanuje, kao narod istovjetan i ravnopravan s hrvatskim narodom"(39). To je bio prvi korak u priznavanju Srba konstitutivnim narodom u Hrvatskoj i u komadanje Hrvatske.

Starčević i Kvaternik, sa Strankom prava, jedini su jasno vidjeli pogibelj, koja hrvatskomu narodu prijeti od takve politike, pa su joj se odlučno suprotstavljali. Ne videći drugoga izlaza iz tako teškoga političkoga stanja, Kvaternik je 8. listopada 1871., izgleda bez Starčevićeva znanja, u Rakovici, kod Slunja, podigao ustanak za slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Taj ustanak nije bio gesta očajnika nego revolucionarni čin, za koji se je on dugo pripremao u emigraciji. Ustanak je bio loše pripremljen, pa je brzo bio ugušen, a vođe ustanka ( Kvaternika, Vjekoslava Bacha i Antu Rakijaša ) i nekoliko boraca ubili su iz zasjede u Ljupča planini ujutro 11. listopada 1871. Srbi Miloš Kosanović i Maksim Momčilović, dok je Rade Čuić, inače pravoslavni Hrvat, uspio pobjeći u Bosnu i dalje mu se gubi svaki trag. Naime, u ustanku je sudjelovalo dosta pravoslavnoga življa, koji su se još uvijek osjećali Hrvatima, jer je do poistovjećivanja srpstva i pravoslavlja došlo tek za vrijeme banovanja Khuena Hedervarya, koji je poticao taj proces davanjem Srbima raznih povlastica, kako bi slomio odpor Hrvata(40). Starčević je nastavio sa svojom borbom protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe, jugoslavenstva i velikosrpstva i protiv svakoga drugog zadiranja u prava hrvatskoga naroda, visoko uzdižući kult hrvatske države. On nikada nije priznao legitimitet toj nagodbi i uvijek ju je osporavao. Svoje jugoslavenski orijentirane protivnike oko Narodne stranke nazivao je raznim pogrdnim imenima, kao što su mađarolci, jer su za savez čas s Mađarima, Čas s Austrijom t.j. Tirolom, pa janjičari, mameluci i slavoserbi. Ta riječ "slavosebi" njegova je kovanica sastavljena od latinskih riječi sclavus i servus, kojima se u povijesnim ispravama nazivaju Slaveni i Srbi, a obje znače rob ili suža'nj, pa je slavoserb dvostruki rob ili sužanj. Ta njegova načelna i beskompromisna borba za čistu hrvatsku nacionalnu misao i uzdizanje kulta hrvatske države donijeli su mu veliku popularnost u hrvatskomu narodu. Nakon stanovitoga zatišja iza Rakovičkoga ustanka, kada je Stranka prava bila izvrgnuta oštrim progonima, ona je počela naglo rasti, širiti se medu sve društvene slojeve i po svim hrvatskim pokrajinama. Kasnije je tomu pridonio i kult Rakovice.

Rast Stranke prava pokazuju rezultati postignuti na izborima godine 1884., dakle godinu dana nakon dolaska Khuena za bana. Ona je dobila 25 zastupnika i bila neusporedivo najjača oporbena stranka. Bila je savjest hrvatskoga naroda i jedina snaga, koja se je opirala Khuenovim nasiljima. Uz nju je pristajala sveučilišna mladež, koja je još 28. ožujka 1867. Starčevića počastila spomenicom, nazivajući ga hrvatskoga prava zatočnikom ( braniteljem - op.I.G. ). U njezinim su redovima bila tadašnja prva imena hrvatske književnosti i kulture, kao što su Eugen Kumičić, Ante Kovačić,August Harambašić, Silvije Strahimir Kranjčević, Stjepan Miletić i drugi. Po njima hrvatski književni realizam ima pravaško obilježje.

4. Neki istaknuti pravaši

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l85o., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904. Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije. U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru. Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik. Jedan je od osnivača Čiste stranke prava. Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava. Napisao je mnoštvo romana tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ( "Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d. ). No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima. Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.

Ante Kovačić je bio po zanimanju odvjetnik. Rođen je u selu Celine, kraj Zaprešića, 6. lipnja 1854., a umro u Zagrebu 1o. prosinca 1889. Smatran je najborbenijim pravašem svoga naraštaja. Pisao je pjesme, satiru, feljtone i romane. Napisao je najbolji hrvatski roman 19. stoljeća "U registraturi". Značajan mu je roman "Fiškal", u kojemu, između ostaloga, obračunava s ilirizmom i njegovim pogledima na hrvatski narod. U mnogim svojim satiričkim pjesmama obračunava s političkim protivnicima. Posebno je na glasu njegova travestija "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj na vrlo uspješan način ismijava Ivana Mažuranića i njegov ep "Smrt Smailage Čengića". U nedovršenomu romanu "Među žabari" analizira psihologiju provincije, demaskira moralnu pokvarenost i licemjerstvo "žabarskog" društva i daje niz grotesknih portreta i karikatura malograđana i moralnih puzavaca.

Pravaški bard August Harambašić rodio se je u Donjemu Miholjcu 14. srpnja 1861., a umro je u Zagrebu 16. srpnja 1911. Pravo je doktorirao u Zagrebu 1892. Po zanimanju je bio odvjetnik. Zbog svoga pravaškoga uvjerenja 13 puta bio je zatvaran. Bio je poznat kao izvrstan govornik. Uživao je za života veliku popularnost zbog svojih rodoljubnih pjesama. Još dok je bio živ izišle su mu zbirke pjesama "Ružmarinke"(l882), "Slobodarke" (1883), "Sitne pjesme"(1884), "Tugomilke"(l887), "Nevenke"(l892), "Izabrane pjesme"(1895) i t.d. Njegova pjesma "Starčevićeva himna" uglazbljena je kao pravaška himna.

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj. Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908. Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada". Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio. Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl. Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

Stjepan Miletić bio je kazališni intendant, redatelj i kritičar. Rođen je u Zagrebu 24. ožujka 1868., a umro je u Muenchenu 8. rujna 1908. Filozofiju je studirao u Beču, gdje je i doktorirao. Reformirao je i modernizirao kazališni život u Hrvatskoj. Obnovio je ukinutu Operu i osnovao prvu glumačku školu u nas. Kazališne kritike i feljtoni tiskani su mu u dvije knjige. Napisao je nekoliko drama ( "Grof Paližna", "Tomislav" ).

Pristajanje ovako istaknutih osoba uz Stranku prava svjedoči o njezinu ugledu, pa je razumljivo, da se je ona širila i izvan banske Hrvatske. Najprije je uhvatila korijenje u Dalmaciji. Tu je prvi počeo širiti pravaške ideje don Ivo Prodan, urednik "Katoličke Dalmacije" i "Hrvatske krune" u Zadru, inače rođen u Janjini, na poluotoku Pelješcu,31. prosinca 1852. Godine 1884. pridružio mu se je, rano preminuli, Ante Dean iz Makarske,pa su uz podporu zadarskoga svećenstva i bogoslova počeli izdavati novine "Stekliš" i "Pravaš", koje su brzo prestale izlaziti, jer ih je cenzura nemilosrdno plijenila. Krug pravaša počeo se je u Dalmaciji sve više širiti, za pravaštvo su se izjašnjavali i dr. Ante Trumbić i Fran Supilo. Unatoč svemu tomu trebalo je punih deset godina rada, da se u Dalmaciji 1894. godine i službeno osnuje Stranka prava pod Prodanovim vodstvom. Iz Dalmacije se je pravaštvo širilo u Bosnu i Hercegovinu. No, pravaštvo se je u Bosnu i Hercegovinu širilo i neposredno iz Zagreba, preko đaka koji su tu dolazili na studij. Ti mladi intelektualci, kako katoličke tako i muslimanske vjere, vraćali su se u Bosnu i Hercegovinu po završenomu školovanju, noseći pravaške ideje, koje su dalje širili. To širenje bilo je ipak ograničena dometa, jer je režim Benjamina Kallaya u Bosni i Hercegovini sve do godine. 1899. zabranjivao upotrebu hrvatskoga imena. Unatoč tomu, u "Glasu Hercegovca", što ga je u Mostaru izdavao don Frane Miličević, počinju se nakon 189o. sve češće javljati pravaške ideje. Zbog takvih političkih okolnosti franjevci oko "Glasa Hercegovca" mogli su se tek 1894., prilikom polaganja temelja za Starčevićev dom, izjasniti da pripadaju Stranci prava. "Glas Hercegovca" prestao je izlaziti 1896., a 1898. pokrenut je novi list "Osvit", koji je imao za moto stihove pravaški orijentiranoga Safvet bega Bašagića: "Jer hrvatskog jezika šum/ Može da goji,/ Može da spoji/ Istok i zapad, pjesmu i um". Nakon prodora u Dalmaciju, pravaštvo se je počelo širiti i u Istri, posebno zaslugom dr. Matka Laginje i prof. Vjekoslava Spinčića. Obzirom na specifičnost političkih prilika u Istri, i istarsko pravaštvo imalo je specifično obilježje. Unatoč svim tim specifičnostima, pravaštvo je već u 19. stoljeću imalo općehrvatski značaj, prelazeći preko svih pokrajinskih, društvenih i vjerskih razlika.

II. ČISTA STRANKA PRAVA

1. Nastanak Čiste stranke prava

Rast Stranke prava neminovno je vodio k slabljenju kohezije u njezinim redovima. Sve jače su dolazile do izražaja osobne ambicije pojedinih njezinih stranačkih prvaka i razlike u političkim pogledima na budućnost i ciljeve stranke. To je pojačano i Starčevićevom relativno visokom životnom dobi, pa se je otvaralo i pitanje njegova političkoga nasljednika. Neki prvaci nisu istinski i u cjelosti nikada ni prihvaćali njegov pravaški svjetonazor. Smatala im je njegova dosljedna i načelna borba za očuvanje hrvatske nacionalne samobitnosti i za uspostavu državne nezavisnosti, pa su mu prigovarali, da stranka, slijedeći njegovu politiku, nikada ne će doći na vlast, a oni su pod svaku cijenu želili vlast, pa su pravili razne kombinacije, kako to postići. Zahtijevali su tobožnju modernizaciju pravaštva, što je, u stvari, značilo odbacivanje pravaških načela i prihvaćanje borbe samo za kozmetičke promjene postojećega sustava vladavine. Među takvima se je naročito isticao dr. Fran Folnegović. Zbog tih razloga unutar Stranke prava nastajale su trzavice i stvarale su se rzličite skupine, koje su okupljale svoje istomišljenike.

Dijete činovničke obitelji, Folnegović je bio sklon taktiziranju i spreman na političke pregovore s nositeljima najoprečnijih političkih struja, ali i na svakakve kompromise, kako bi došao na vlast. U Stranku prava ušao je već 1866., a godine 1875. kao pravaški kandidat izabran je u Hrvatski sabor, pa je od tada počeo igrati sve važniju ulogu u njoj. Ambicije su mu rasle, pa je sebe već vidio kao Starčevićeva nasljednika na čelu Stranke prava, iako ga je Starčević zbog tih njegovih značajki smatrao nepoćudnim i "slavoserbom". Da otupi oštricu vlasti i lakše dođe do cilja, pod njegovim utjecajem obuzdavan je u stranci svaki odlučniji pravaški politički nastup. U njegovoj praktičnoj politici sve više je prevladavala borba za striktnom primjenom odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe, što je značilo, da ne odbacuje nagodbu kao takovu. Uspostavljao je dodire sa Strossmayerom, ugarskim ministrom predsjednikom Banffyjem, jednim od prvaka mađarske oporbe grofom Apponvjem, upraviteljem Bosne i Hercegovine Benjaminom Kallayem i generalom Josipom Filipovićem(41). Znajući za snažan utjecaj slobodnih zidara u javnomu životu, godine 1892. pristupio je u mađarsku slobodnozidarsku ložu "Demokracija", a kratko vrijeme nakon toga je sa skupinom zagrebačkih masona osnovao zagrebačku ložu "Hrvatska vila", koja je stajala pod zaštitom mađarske "Simbolične lože". Ta mađarska loža bila je u službi mađarske imperijalističke politike, u službu koje se je i Folnegović bio stavio. Stupajući u peštansku ložu "Demokracija", tvrdio je, da to čini u dogovoru sa Starčevićem, što nije bila istina, a pred hrvatskom javnošću je poricao, da je slobodni zidar. Politički smjer zagrebačke lože "Hrvatska vila" simbolično pokazuje jedan događaj, koji se je zbio prilikom njezina osnivanja. Tada su za njezine počasne članove jednoglasno izabrani jedan Hrvat, jedan Mađar i jedan Srbin. Čim je bio primljen u slobodnozidarsku ložu, Folnegović je počeo pripovijedati bratstvo s Mađarima unatoč njihovoj imperijalističkoj politici prema hrvatskomu narodu i naglašenije usmjeravati politiku Stranke prava prema priznavanju Hrvatsko-ugarske nagodbe, što se je protivilo bitnim hrvatskim nacionalnim probitcima. Godine 1894. krenuo je na putovanje po Bosni i Hercegovini, pa se je u Sarajevu sastao s njezinim upraviteljem Benjaminom Kallayem, po narodnosti Mađarom.

Po povratku iz Sarajeva hvalio je Kallayevu upravu u Bosni i Hercegovini, iako je taj Kallay zabranjivao najelementarnija prava hrvatskomu narodu - upotrebu narodnoga imena(42). Njegove dugotrajne sveze s đakovačkim biskupom Strossmayerom pokazuju, da mu nije bilo zazorno ni jugoslavenstvo ni sveslavenstvo, samo ako je to način da ostvari svoje osobne ambicije. Dalji politički razvitak njegove frakcije Stranke prava pokazuje opravdanost ove tvrdnje.

Folnegović je radio korak po korak, ali dosljedno i ustrajno, da preuzme kormilo Stranke prava u svoje ruke i da joj nametne svoju politiku. U srpnju 1895. održana je skupština stranke i na njoj je izabran središnji odbor, iako to tijelo nije bilo predviđeno Pravilnikom, koji je tada bio na snazi. Zahvaljujući raznim spletkama, u središnji odbor su bile izabrane isključivo Folnegovićeve pristaše i on osobno. Ostali ugledni i zaslužni pravaši bili su isključeni iz rada toga središnjeg tijela, a time i od utjecaja na vođenje stranačke politike(43). Sada su Folnegoviću bila širom otvorena vrata, da u ime pravaštva provodi svoju nehrvatsku politiku. To je dodatno pogoršalo stanje u Stranci prava i povećalo međusobno nepovjerenje i nezadovoljstvo. Dalji događaji vodili su neminovno i ubrzano u raskol.

Hrvatski je narod bio vrlo nezadovoljan Khuenovom vladavinom i mađarskom politikom prema Hrvatskoj. Da se pohvali svojim "uspjesima", Khuen je pozvao cara i kralja Franju Josipa I., da dođe u Zagreb 14. listopada 1895. na svečanost otvaranja nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta. A da se i simbolički pokaže, da je Hrvatska dio Mađarske, mađarski ministar predsjednik Banffy posuo je zagrebački kolodvor pijeskom dovezenim s mađarskoga Rakoškog polja, kako bi kralj, izlazeći iz vlaka, stupio na mađarsko tlo. Na državnim, zajedničkim uredima i na glavnomu slavoluku vijala se je mađarska zastava, a na srpsko-pravoslavnoj crkvi, srpskoj banci i srpskoj bogoštovnoj općini bile su izvješene samo srpske zastave. To je izazvalo ogorčenje hrvatske sveučilišne mladeži, koja je, još za vrijeme boravka Franje Josipa I. u Zagrebu, 16. listopada 1895. pred Jelačićevim spomenikom spalila mađarsku zastavu. Taj događaj je izazvao odobravanje hrvatske javnosti, a zaprepaštenje režimskih krugova. Ali u gradskomu zastupstvu grada Zagreba osudio ga je i Fran Folnegović, požalivši "što mađarska zastava nije simbol bratstva i ljubavi među Hrvatskom i Mađarskom"(44). Ova Folnegovićeva izjava bila je kap, koja je prelila čašu vode, pa ni Starčević i najodaniji mu krug suradnika nije dalje mogao šutjeti. Dana 22. listopada iste godine, zajedno s Eugenom Kumičićem, dr. Josipom Frankom i dr. Milom Starčevićem, uputio je pismo predsjedništvu kluba Stranke prava, koje u cijelosti glasi ovako: "U posljednje doba bivaju u stranki prava stvari, koje ne odobravasmo niti odobriti možemo, koje smatrasmo za škodljive svetoj stvari, za koju radismo i raditi hoćemo.

Isključivati najstarije, radine i vjerne drugove od znanja važnih razprava središnjega odbora i njegovih zaključaka; proglašivati biskupa Štrosmajera za protektora naše stranke te mu izvješćivati o njezinu radu, sve to bez njezina znanja, jest Čin, koji ruši ugled, jakost stranke,i za koje mi odgovornost preuzeti ne možemo i ne ćemo; i kon ( nakon - op.I.G. ) što je predsjednik kluba stranke prava u Zagrebu g. Fran Folnegović u posljednjoj skupštini zagrebačkoga gradskoga zastupstva u ime stranke prava odsudio djelo zagrebačkih sveučilišnih građana na Jelačićevom trgu, makar oni nisu ništa uzradili proti posvećenoj osobi vladara, dinastiji ili monarkiji, i pridružio se u tome protivnoj političkoj stranki, koja radi proti neodvisnosti i cjelokupnosti Hrvatske - to mi podpisani ovime izstupamo iz kluba stranke prava u Zagrebu te izjavljujemo, da se ujedno ustrojavamo kao posebni klub čiste stranke prava" (45).

Ovim činom stvorena je nova politička stranka - Čista stranka prava, koja je uskoro pokrenula svoje glasilo "Hrvatsko pravo". Riječ "čista" u nazivu stranke značila je vraćanje na izvorno pravaštvo, odnosno, kako to piše dr. Stjepan Matković, da su se čisti pravaši "pročistili od truleži" i da oni od sada jedini predstavljaju "čistu hrvatsku ideju"(46). No, Čista stranka prava nije stalno ostala kod svoga imena. U veljači 1904. ona se je nazvala Starčevićeva hrvatska stranka prava, iako i dalje još neko vrijeme povremeno u publicistici susrećemo naziv Čista stranka prava,odnosno čisti pravaši za njezine sljedbenike. Ali ni ime Starčevićeva hrvatska stranka prava nije zauvijek ostalo. Nestajanjem s političke pozornice ostalih stranaka s pravaškim imenom, u izmjenjenim političkim prilikama, prestala je potreba za upotrebom riječi "Starčevićeva", pa se je ona u programu od 1. veljače 1919. godine i službeno nazvala Hrvatska stranka prava, kojim se je imenom i prije toga služila. Pod tim imenom je djelovala sve do raspuštanja i zabrane djelovanja godine 1929. Ali bez obzira kako se je ona nazivala, to je uvijek bila ona Čista stranka prava, koja je osnovana 22. listopada 1895. Promjena imena ne znači, da se i sama stranka mijenja, odnosno da nestaje jedna i da se stvara druga stranka. Kontinuitet između Čiste stranke prava, Starčevićeve hrvatske stranke prava i Hrvatske stranke prava je neprekinut i podpun u pravnomu i u svakom drugom pogledu. To potvrđuje i svakodnevni uobičajeni naziv za sljedbenike te stranke. Dana 28. veljače 1896. umro je dr. Ante Starčević, a na čelu stranke ga je naslijedio dr. Josip Frank. Po njemu su njezine sljedbenike nazivali frankovcima ne samo do veljače 1904. nego i kasnije, kada se je ona zvala Starčevićeva hrvatska stranka prava i Hrvatska stranka prava. Za razliku od njih, Članove i pristaše Stranke prava, koja je ostala pod vodstvom Frana Folnegovića, nazivali su domovinašima po novinama "Hrvatska domovina", što su ih oni izdavali.

Raskol u Stranci prava i osnivanje Čiste stranke prava izazvali su potrese i podjele u pravaškim redovima i izvan banske Hrvatske. Nakon stanovitoga oklijevanja i osluškivanja, kako će se stvari razviti u Zagrebu, došlo je do svrstavanja uz jednu ili drugu pravašku struju. U Dalmaciji se je Stranka prava raspala na Prodanovo i Trumbić - Supilovo krilo. Prodan je pristajao uz Čistu stranku prava, a Trumbić i Supilo uz Folnegovića i njegove domovinaše, pa je Prodan uz znatnu podporu nižega svećenstva 1898. godine u Dalmaciji osnovao Čistu stranku prava. Istarski pravaši su bili povezani s Trumbićem i Supilom, pa su i oni slijedili Folnegovićev politički smjer. Bosanskohercegovački pravaši, među koje je spadao i vrhbosanski nadbisku dr. Josip Štadler i mostarski biskup fra Paškal Buconjić, dugo su oklijevali, ali ipak su pristajali uz politiku Čiste stranke prava.

2. Djelovanje stranke od osnutka do 1908. godine

Čista stranka prava nastavila je svoje djelovanje na bitnim programatskim stajalištima Stranke prava, izloženim u I. dijelu ove rasprave, naravno, taktički se prilagođavajući izmjenjenim političkim okolnostima. Hrvatska je bila teško pritisnuta dualizmom (podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio), koji je ozakonio rascjepkanost hrvatskih zemalja, Hrvatsko-ugarskom nagodbom, koja je ozakonila pljačku hrvatskoga naroda i podređenost Hrvatske Ugarskoj, i velikosrpskim imperijalizmom. Čista stranka prava se je protiv svemu tomu borila, stojeći na antidualističkomu stajalištu, zahtijevajući ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, odbacujući nagodbu, pa prema tomu podređenost Hrvatske Ugarskoj i pljačku hrvatskoga naroda, i protiveći se jugoslavenstvu i prodiranju srpske državne ideje na hrvatski državni i nacionalni prostor. Osobito tešku borbu vodila je protiv srpskoga i mađarskog imperijalizma, jer su oni često išli ruku pod ruku jedan s drugim, a podupirali su ih manje - više sve ostale političke stranke u Hrvatskoj. Osobito je od početka 20, stoljeća bio agresivan srpski nacionalizam. Dovoljan je samo ovaj jedan jedini primjer, da pokaže tu agresivnost. Dana 1. kolovoza 1902. Nikola Stojanović, mostarski Srbin, kasnije član Jugoslavenskoga odbora u Londonu, objavio je u "Srpskomu književnom glasniku" iz Beograda članak "Srbi i Hrvati", pun uvreda na račun hrvatskoga naroda. Kratko vrijeme nakon toga taj je članak objavljen i u srpskomu glasilu "Srbobran", koji je izlazio u Zagrebu. U članku se, između ostaloga, kaže: "Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost. ( ... ) Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost. ( ... ) Njihovo lutanje u 19. veku od Gajeva ilirstva do Štrosmajerova Jugoslavenstva i Starčevićeva Hrvatstva ( to! ) najbolje dokazuje. ( ... ) Slavljenje Zvonimira, koji od svoje volje postaje papin vazal, slavljenje onih hiljada ratnika, što u službi Austrije padoše na poljima srednje i južne Evrope,uzdizan je bana Jelačića kao narodnog junaka, koji nije bio ništa drugo do sluga bečke kamarile protiv Mađara vrlo je karakteristično za jedan narod.Onaj narod što u tuđem sluzi gleda svoj ideal, ne može više ništa ni tražiti, nego da postane svoj ideal - da postane sluga. ( ... ) Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu - srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam. ( ...) Ponosni Dubrovčani su se odlučili za Srpstvo, premda su se ostali dalmatinski gradovi, koji su stajali pod uticajem iste talijanske kulture, odlučili za Hrvatstvo. ( ... ) Slobodni ljudi odlučili su se za slobodno i napredno Srpstvo, tuđi podanici za tuđinima uslužno i nazadno Hrvatstvo. ( ... ) Ta se borba ( između Srba i Hrvata - op.I.G. ) mora voditi "do istrage naše ili vaše". Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak. ( ... ) Propast klerikalizma u našem narodu znači propast Hrvatstva"(47). U ovomu tekstu riječ "istraga" znači "istrjebijenje". Unatoč opširnomu navođenju dijelova toga članka, to je samo dio uvreda sadržanih u njemu, koje su upućene hrvatskomu narodu. Dodatnu težinu svemu tomu daje činjenica, što je on objavljen u Zagrebu, kulturnomu i političkom središtu hrvatskoga naroda. Preko takvih uvreda mogao je prijeći samo onaj narod, koji nema osjećaja časti i ponosa. A to hrvatski narod nije bio. Zagreb je 31. kolovoza 1902. odgovorio takvim protusrpskim demonstracijama, kakve do tada nisu bile viđene. Trajale su tri puna dana, pa je čak vojska bila stavljena u pripravnost i uvedeni su prijeki sudovi, kako bi bile ugušene. U pisanju "Srbobrana" i u protusrpskim demonstracijama dr. Josip Frank, vođa Čiste stranke prava, tvrdio je, da su se tu "srazile dvije ideje, hrvatska ideja i srbska ideja, a jer je srbska ideja tražila pobjedu na terenu, gdje joj nije mjesta, zato je morala podleći". Intenzitet demonstracija, po Franku, nije bio posljedica samo uvreda nanesenih člankom "Srbi i Hrvati", nego nagomilanoga ogorčenja i uvreda cjelokupnim pisanjem "Srbobrana", koji je "razdraživao i sijao mržnju između Hrvatah i grko-iztočnjakah (pravoslavaca - op.I.G. )", koji je "u svakom pitanju bio proti probitkom hrvatskoga naroda", kojemu "nije bilo ništa sveto, što je Hrvatu bilo milo i drago i sveto". S pravom ističući, "da bi Hrvatska bila osramoćena, da nije prosliedio nikakav uztuk s naše strane", pa su "demonstranti svakako počinili zaslužno djelo za Hrvatsku", s ponosom je izjavio, "da je u prvih redovih ovih demonstracijah također sudjelovala Čista stranka prava, odnosno njezini privrženici"(48). I zaista, nedvojbena je činjenica, da je Čista stranka prava predvodila ove demonstracije i tako spasila čast hrvatskomu narodu.

Dakle, članak "Srbi i Hrvati" nije usamljena pojava u srpskoj pisanoj riječi. Frank, a i drugi prvaci Čiste stranke prava, Često je u svojim govorima upozoravao na te pojave i opominjao prvake ostalih hrvatskih političkih stranaka, da ne srljaju u zagrljaj ni Srba ni Mađara. Nažalost, oni ga nisu htjeli slušati. Kao jedan od najboljih financijskih stručnjaka u tadašnjoj Hrvatskoj, a u Hrvatskomu saboru sigurno najbolji, s financijskoga stajališta je iz dana u dan brojkama je dokazivao neprihvatljivost Hrvatsko-ugarske nagodbe za hrvatski narod.No, glas Čiste stranke prava bio je glas vapijućega u pustinji. Njezini protivnici krenuli su najgorim političkim putom po hrvatski narod. U tomu je osobito zlokobnu ulogu odigrao Fran Supilo.

Naime, nakon osnivanja Čiste stranke prava Folnegovićevi pravaši su se sve više približavali Strossmayerovoj Neodvisnoj narodnoj stranci, nazvanoj "obzoraši" po novinama "Obzor", koje su izdavali. Obzoraši su bili tradicionalno jugoslavenski orijentirana stranka, a dalji razvitak će pokazati, da jugoslavenstvo prihvaćaju i pravaši - domovinaši. Na izbore 1897. i 1901. domovinaši i obzoraši su išli u koaliciji, pa su prvi put dobili 26 zastupničkih mjesta, a drugi put samo dvanaest. Čista stranka prava je oba puta na izbore izlazila sama i svaki put je dobila samo po dva zastupnika ( Frank i Mile Starčević ). Domovinaši i obzoraši se nisu zaustavili samo na izbornoj koaliciji, nego su 15. siječnja 1902. godine donijeli odluku, da se "stranka prava i neodvisna narodna stranka sjedinjuju" toga dana "u jednu jedinstvenu stranku, za sada pod imenom Hrvatska opozicija", s tim da će se još u toj godini definitivno odlučiti o imenu stranke "sporazumno sa izaslanicima hrvatskih stranaka u Dalmaciji i Istri". To znači, da su u ovaj proces stranačkoga ujedinjavanja uključene i srodne stranke u tim dvjema hrvatskim pokrajinama. I zaista, 29. siječnja 1903. održana je formalna skupština tih dviju, već fuzioniranih stranaka, na kojoj su bili nazočni predstavnici istarskih pravaša i Stranke prava iz Dalmacije, koje su osobno predvodili Trumbić i Supilo, pa je odlučeno, da se nova stranka nazove "Hrvatska stranka prava"(49). Da ne bi bilo zabune, valja naglasiti, da ovdje pravaško ime nije sadržavalo pravaški nauk, kako su ga formulirali Starčević i Kvaternik, i da ova "Hrvatska stranka prava" nema nikakve sveze s "Hrvatskom strankom prava", koja je djelovala od 1918. do 1929. godine. U Dalmaciji je na osnivačkoj skupštini održanoj u Splitu 26. travnja 1905. došlo, slično onomu što se je zbilo u Zagrebu 15. siječnja 19o2. i 29. siječnja 1903., do spajanja Trumbić - Supilove Stranke prava i Narodne hrvatske stranke u "Hrvatsku stranku". U 4. članku programa te stranke stoji: "Hrvati i Srbi su jedan narod po krvi i jeziku, spojeni nerazdruživo zemljištem, na kojem stanuju" i t.d. Tu je "Hrvatska stranka" otvoreno stala na jugoslavensko stajalište, a bivši pravaši dr. Ante Trumbić i Fran Šupilo odbacili su svaku svezu s pravaštvom(50). U vrijeme ovih stranačkih ujedinjavanja Supilo je bio naročito politički djelatan. Putuje u proljeće 1905. u Zagreb, Beograd, gdje se sastaje s Nikolom Pašićem, i Budimpeštu, gdje ugovara sastanak Franje Kossutha, vođe mađarske Nezavisne stranke, s Trumbićem. I zaista Franjo Kossuth, sin Lajosa Kossutha, koji 1848. nije znao naći Hrvatsku na zemljopisnoj karti, jer tobože nije postojala, sastao se je s Trumbićem u lipnju godine 1905. Ova putovanja, sastanci i dogovaranja političara raznih stranaka i naroda doveli su do sastanka hrvatskih oporbenih stranaka, izuzevši Čiste stranke prava u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji i Radićeve tek osnovane Hrvatske pučke seljačke stranke, koji je održan u Rijeci 2. i 3. listopada 1905. Na tomu skupu donesena je poznata Riječka rezolucija, kojom u Hrvatskoj započinje tzv. politika novoga kursa. Riječkom rezolucijom hrvatski političari izjavljuju, da će poduprijeti borbu mađarskoga naroda za podpunom državnom samostalnošću, ali uz uvjet sjedinjenja Dalmacije s ostalim dijelom Hrvatske, s tim da prije toga sjedinjenja treba provesti određene parlamentarne i upravno-političke promjene u Hrvatskoj. U rezoluciji je posebno naglašeno, da se "trajni sporazum između naroda hrvatskog i ugarskog može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnosaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički sa Ugarskom i zapadnom polom Monarhije na način, da hrvatskomu narodu bude obezbjeđen samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak"(51). Srpski predstavnici nisu bili na sastanku u Rijeci, pa nisu ni sudjelovali u donošenju Riječke rezolucije, ali oni su se već 17. listopada iste godine sastali u Zadru i donijeli tzv. Zadarsku rezoluciju,kojom pozdravljaju borbu mađarskoga naroda za samostalnošću i "izjavljuju da će poduprijeti današnji pokret mađarskog naroda". Ujedno zahtijevaju, da se u Hrvatskoj "stvore demokratske ustanove, koje bi joj zajamčile slobodan ustavan život i razvitak i uklonile današnje nesnosne parlamentarne, upravne i društvene odnošaje". Hrvatski zahtjev za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom također su spremni poduprijeti, ako se sa "strane Hrvata obavezno prizna ravnopravnost srpskoga naroda s hrvatskim"(52). Dakle, Srbi svoju podporu sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom uvjetuju ničim ni manje ni više nego obveznim priznanjem, da su i oni konstitutivan narod u Hrvatskoj, a to znači diobu suvereniteta.I zaista, predstavnici Hrvatske stranke i Srpske narodne stranke, obje iz Dalmacije, donijeli su na sastanku, održanom u Zadru 14. studenoga 1905., zaključak, što ga je dr. Pero Čingrija, predsjednik Hrvatske stranke, četiri dana kasnije pročitao u Dalmatinskomu saboru, a u kojemu se ističe, "da su Hrvati i Srbi jedan narod" i "da je jedan drugome ravnopravan", pa se poziva taj Sabor, da prihvati te zaključke i pozove vladu, da ona "vrši svoj upliv onamo, da sve vladine oblasti i svi uredi u vezi s narodnim jezikom upotrebljavaju uviek izraz "hrvatski ili srbski"; da se u dalmatinskim školama hrvatskom i srbskom imenu odredi častno mjesto i da se u školskim knjigama vodi računa o srbskoj i hrvatskoj poviesti, da đaci nauče glavne događaje svoje poviesti i da se u njima uči jednako latinski i ćirilski alfabet tako, da djeca nauče čitati i pisati oba pisma" te "da sve pismene odluke odpravi onim pismom, kojim su molbe i podnesci napisani"(53). Koliko su ovi zaključci nelogični i unutar sebe protuslovni, pokazuje činjenica, da se najprije tvrdi, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a zatim se zahtijeva njihova ravnopravnost. Ako su donositelji tih zaključaka zaista bili uvjereni, da su Hrvati i Srbi isto, onda ne treba zahtijevati njihovu ravnopravnost, jer se ona razumije sama po sebi. Ali za hrvatski narod ti su zaključci u svakomu slučaju bili štetni.

Čista stranka prava je povela oštru kampanju protiv Riječke rezolucije, tzv. politike novoga kursa i diobe državnoga i nacionalnog suvereniteta sa Srbima ili s bilo kime drugim. Frank je u svojim govorima potanko obrazlagao neprihvatljivost i štetnost Riječke rezolucije za hrvatski narod. Riječkom rezolucijom skupina hrvatskih političara je, kako je već rečeno, obećala pomoć Mađarima u njihovoj borbi za podpunu državnu samostalnost, ali uz uvjet utjelovljenja Dalmacije Hrvatskoj. U toj borbi Mađari idu za raskidom svih državnopravnih sveza s austrijskim dijelom Monarhije, osim zajedničkoga vladara. Dakle, s Austrijom i zemljama, koje joj pripadaju, ostali bi u personalnoj uniji. U tu podpuno samostalnu mađarsku državu spadala bi i Hrvatska s Dalmacijom. Ali niz mađarskih političara, i to onih umjerenih, koje Frank navodi, izričito najavljuje vođenje šovinističke politike, dakle oni idu za stvaranjem jedinstvene mađarske države, u kojoj bi Hrvatska bila podpuno utopljena i izgubila svoj suverenitet. Ni jednom riječju se u rezoluciji ne zahtijeva ravnopravnost hrvatskoga naroda s mađarskim, Hrvatske i Mađarske, a kamoli da bi se za to tražila i jamstva.Pa i samo sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom nije u rezoluciji postavljeno kao prvenstveni cilj, koji treba ispuniti. Prije toga treba provesti određene političke promjene u Hrvatskoj i osigurati građanske i političke slobode. No, još prije provedbe tih promjena i osiguranja sloboda treba provesti točnu primjenu odredaba hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine. Dakle, rezolucija stoji na nagodbenomu stajalištu, koji je i doveo Hrvatsku u podređen položaj prema Mađarskoj, a koji Čista stranka prava ne priznaje. Ona ne priznaje legitimitet hrvatsko-ugarskoj nagodbi. Istina osim točnog vršenja "prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi", rezolucijom se zahtijeva i promjena "odnošaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički" s Ugarskom i austrijskim dijelom Monarhije, kako bi hrvatskomu narodu bio osiguran "samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak". Ali te su odredbe rezolucije krajnje apstraktne, pa se ne zna, kakva se promjena odnošaja u pogledu zajedničkih poslova zahtijeva. Dakle, zahtjev za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, po Frankovu tumačenju, vremenski dolazi tek na treće mjesto po redu. Za nj je neprihvatljiv i uvodni dio Riječke rezolucije, prema kojemu su se hrvatski zastupnici sastali, da zauzmu stajalište prema stanju, u koje je dospjela Monarhija zbog političke krize u Ugarskoj i "da označe pravac političkome radu hrvatskoga naroda u pitanjima, koja su neprijeporna i svima zajednička, a ne prejudiciraju načelnom stanovištu, na kojem vojuju u parlamentarnom životu, bilo kao pripadnici klubova, bilo kao pojedinci". To bi, kako tumači Frank, značilo, da podpisnici u Riječkoj rezoluciji mogu zauzimati jedno, a u svojim kasnijim političkim nastupima drugo stajalište. To je politika bez načela s čime se on kao pravaš nikako ne može složiti (54). Jednako nepomirljivo stajalište zauzeo je prema teoriji narodnoga jedinstva Hrvata i Srba i prema diobi hrvatskoga državnog i nacionalnog suvereniteta. On kaže, da je tzv. novi kurs jedinstveni hrvatski narod "pociepao u dva jednakopravna naroda, u srpski narod i hrvatski narod". Tim činom je novi kurs "ciepao jedinstvenu državotvornu snagu i suverenitet hrvatskog naroda". A upravo to je ono, što on ne želi, pa upozorava svoje slušatelje: "Isključivo gospodstvo hrvatske državne ideje na hrv. teritoriju tim je svakako pogođeno u živac, pa se tu pogibelj krije". Zatim ih pita: "Imade li kraljevina Srbija prema Hrvatskoj šovinističke težnje"? Držeći da na to pitanje ne treba ni odgovarati, jer je odgovor jasan, ponovno je postavio retoričko pitanje: "Ima li kraljevina Srbija prema hrvatskom narodu neprijateljske težnje i namjere? "Nakon toga je naveo pisanje srbijanskih udžbenika za osnovne škole i svojataju hrvatske zemlje sve do krajnjih zapadnih hrvatskih granica, što je dokaz neprijateljstva prema hrvatskomu narodu. Valja znati, da je tajna srbijanska organizacija "Ujedinjenje ili smrt", koja je djelovala sa znanjem i odobrenjem najviših vlasti Kraljevine Srbije, u svomu Ustavu od 9. svibnja 1911. imala plan nasilnoga osvajanja hrvatskih zemalja(55).

Na temeljima Riječke i Zadarske rezolucije Hrvatska stranka prava je zajedno s Hrvatskom pučkom naprednom strankom, Srpskom samostalnom strankom, Srpskom radikalnom strankom, Socijaldemokratskom strankom i skupinom nezavisnih pojedinaca 12. prosinca 19o5. osnovala Hrvatsko-srpsku koaliciju(56), U tomu su tajno "sudjelovali i mjerodavni politički krugovi Kraljevine Srbije"(57). Temeljna je politička misao Hrvatsko-srpske koalicije,da su Hrvati i Srbi jedan narod, iz čega, kao logičan, slijedi zaključak, da je i Kraljevina Srbija hrvatska država, pa su probitci Kraljevine Srbije ujedno i hrvatski nacionalni probitci. Ovim su bila širom otvorena vrata velikosrpskomu djelovanju u Hrvatskoj i stvorene predpostavke za predaju Hrvatske na milost i nemilost Srbiji, što se je 1. prosinca 1918. stvarno i dogodilo. Vođa i ideolog Hrvatsko-srpske koalicije bio je Fran Supilo, ali ga je ubrzo s toga položaja istisnuo Srbin Svetozar Pribićević. Hrvatski članovi Koalicije, koji su sačinjavali većinu, među njima i bivši pravaši-domovinaši, bili su samo slijepe brojke, koje je predvodila srpska manjina u svojim srpskim, protuhrvatskim probitcima. Hrvatska stranka prava se je godine 1910. ujedinila s Hrvatskom pučkom naprednom strankom u Hrvatsku samostalnu stranku(58). Utonula je posve u jugoslavenstvo i srbofilstvo. Tako je kukavno završio Folnegovićev raskol u Stranci prava kidanjem svih sveza s pravaštvom i hrvatstvom.

Polazeći u svojoj političkoj borbi, u kojoj je jedino ona čuvala Starčevićevu i Kvaternikovu duhovnu baštinu, dosljedno i odlučno s hrvatskoga nacionalnog stajališta, Čista stranka prava, odnosno Starčevićeva hrvatska stranka prava, kako se je od 1904. nazivala, dobivala je sve veći ugled u hrvatskomu narodu, pa je od izbora do izbora sve više rasla i postajala nezaobilazan politički čimbenik. Tako je, primjerice, na izborima održanim 3., 4. i 5. svibnja 1906. osvojila 19 zastupničkih mjesta, a na izborima, koji su se održali 27. i 28. veljače 1908. taj je broj porastao na 24 zastupnika od ukupno 88, koliko ih se je biralo. Ali na izborima 1906. dogodila se je jedna bitna promjena: relativnu većinu dobila je Hrvatsko-srpska koalicija, pa je vlast prešla u njezine ruke i ne će je ispuštati iz ruku sve do sloma Austro-Ugarske monarhije. Koalicija će provoditi oportunističku promađarsku i prosrpsku politiku, pa će i Čista stranka prava, odnosno Starčevićeva hrvatska stranka prava, težište svoje borbe usmjeriti protiv mađarskoga i srpskog imperijalizma. Za to je, nažalost, bilo puno prilika. Stalna je bila težnja Srba, u njihovoj dugoročnoj politici komadanja Hrvatske, da ih se prizna konstitutivnim narodom. Ta im se je prilika pružila dolaskom Hrvatsko-srpske koalicije na vlast godine 1906. Parlamentarni je bio običaj tada, da Hrvatski sabor na početku svakoga svog mandatnog razdoblja vladaru podnese predstavku, zvanu adresa, u kojoj se iznose stajališta o bitnim državnim problemima i program njihova rješavanja. Tako su i Hrvatsko-srpska koalicija, kao saborska većina, i Čista stranka prava, odnosno Starčevićeva hrvatska stranka prava, kao oporba podnijele Saboru prijedlog svojih adresa. 0 tim prijedlozima raspravljalo se je u mjesecu siječnju 1907. Koalicijska adresa sadržavala je na "prvom mjestu izražaj lojalnosti i odanosti prema kralju, t.j.princip legitimnosti, a kao korelat toga principa" navađala je "ukupnost zemalja krune svetoga Stjepana", pod čime se podrazumjevala Ugarska zajedno s Hrvatskom. Kao drugi čimbenik "spominje se u ovoj adresi hrvatski i srbski narod", koji se obraća kralju, pa je time Srbima priznat položaj konstitutivnoga naroda. Nasuprot tomu, adresa Čiste stranke prava, odnosno Starčevićeve hrvatske stranke prava, "uz kralja također ima narod kao zakonodavni faktor, ali samo hrvatski narod i nikoji drugi, niti mađarski, niti srbski"(59). Prijedlog adrese Čiste stranke prava nedvojbeno je napredniji i demokratskiji, jer uz kralja ističe i narod kao ravnopravan zakonodavni čimbenik, i u skladu je s tisućljetnom hrvatskom pravnom poviješću, koja poznaje samo hrvatski narod kao ustavnopravni temelj. Koalicijski prijedlog kreće se u okvirima hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868., koja Hrvatsku nužno vidi pod okriljem Ugarske ("ukupnost zemalja krune svetoga Stjepana"), ali i krši tu nagodbu, kada je to potrebno, da se udovolji srpskim zahtjevima za konstitutivnošću. Naime, prema par. 59., a u svezi s par. 56. do 60 hrvatsko-ugarske nagodbe samo je hrvatski narod konstitutivan u Hrvatskoj (60), pa je spominjanje srpskoga naroda u koalicijskomu prijedlogu adrese u protimbri ne samo s tisućljetnom hrvatskom pravnom poviješću, nego i čak sa samom hrvatsko-ugarskom nagodbom, koja je za koaliciju u svemu ostalomu bila vrhovni zakon. Kako su stranke udružene u Hrvatsko-srpsku koaliciju činile većinu u Hrvatskomu saboru, nije bilo nikakve mogućnosti, da bude prihvaćen prijedlog Čiste stranke prava, pa je ona držanjem dugotrajnih govora u Saboru provela opstrukciju, kako bi onemogućila prihvaćanje koalicijskoga prijedloga, te je ova morala svoj prijedlog mijenjati.

Narav je srpstva osvajanje tuđih područja, ali su u tomu spremni, prema prilikama, ići korak po korak. U ovo vrijeme cilj njihova osvajanja bila je Bosna i Hercegovina, iako je ona na temelju povijesnih i geopolitičkih razloga i po raspoloženju većine njezina pučanstva trebala pripasti Hrvatskoj. Po svim pokazateljima izgleda, da su hrvatski članovi Koalicije obećali Srbima prepustiti Bosnu i Hercegovinu kao protuuslugu za njihovu podporu sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Na to upućuju Supilovi govori i izjave. Govoreći o budućnosti Bosne i Hercegovine, 25. veljače l907. izjavio je u Hrvatskomu saboru: "I ako sreća pane pa da Bosna i Hercegovina izađu iz okvira ove Monarhije ( Austro-Ugarske - op.I.G. ), onda je sasvim naravno da će svaki pravi i pošteni Hrvat, kad ta Bosna ne može da bude hrvatska, radije željeti da pripadne bratu Srbinu, nego tuđinu ...". Te riječi izazvale su strašnu galamu i negodovanje među čistim pravašima: "To je skandal, takve sramote nije još nitko rekao, fuj, to je izdajica","Izdajica, plaćenik!" i "Dolje s izdajicom"(61). U predavanju pred hrvatskom, srpskom i slovenskom sveučilišnom mladeži u Beču 5. prosinca 1913., na pitanje jednoga slušatelja, odgovorio je, da naša politika mora biti "u narodnom pogledu nacionalistička, na stanovištu narodnog jedinstva Hrvata i Srba, prepuštajući braći Slovencima da se ovoj cjelini kao jednomu narodu priključe i pretope", a "u političkom pogledu državnopravna", u Hrvatskoj s hrvatskom, a u Bosni i Hercegovini sa srpskom predvodnom većinom"(62). A u vrijeme Balkanskih ratova zalagao se je za izlazak Srbije na Jadransko more, pa je time podpomagao srpski imperijalizam, ali se je tomu protivila Austro-Ugarska(63).

U prvomu desetljeću 20. stoljeća Frank i Supilo su glavne i najjače ličnosti hrvatske političke scene. Oni su nositelji dviju različitih političkih koncepcija, koje se međusobno isključuju i sukobljuju. To je koncepcija čistoga hrvatstva, što ga predstavlja Frank, i integralnoga jugoslavenstva, što ga zagovara Supilo.

No, nije se politika Čiste stranke prava, odnosno Starčevićeve hrvatske stranke prava, iscrpljivala samo u nacionalnim i državnopravnim pitanjima. Ona se je jednakom odlučnošću zalagala za socijalna prava radnika i seljaka, za uvođenje općega, tajnog i jednakog prava glasa i za druge reforme, koje bi Hrvatsku svrstale među moderno uređene europske države. U socijalnoj politici polazila je od načela, da rad i kapital zajednički stvaraju dohodak, pa radnici trebaju sudjelovati u diobi dobiti i u upravljanju poduzećem. Na tim i na nacionalnim načelima organizirala je u svomu sastavu hrvatsko radništvo.

Franka su njegovi politički protivnici klevetali, da je eksponent bečke politike. Za to nisu nudili nikakve valjane dokaze. Takvim klevetama htjeli su, u stvari, sakriti pred hrvatskim narodom svoj rad za tuđe nacionalne probitke. I dok su Supila primali najviši politički krugovi u Beču, Budimpešti i Beogradu, Franka, kako tvrdi krajnje mu nesklona dr. Mirjana Gross, nikada nisu primili u audijenciju ni Franjo Josip I. ni prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Kada je Karl Tersztynsky, jedan od generala 13. zagrebačkog korpusa, preporučivao Čistu stranku prava Franji Josipu, kao lojalnu i dinastiji pouzdanu stranku, Franjo Josip je, misleći na njezin, u to vrijeme, trijalistički program, sa smiješkom odgovorio: "Da, ali ona ipak suviše zahtijeva od mene"(64). Sigurno je, da se tako ne govori o eksponentima svoje politike.

3. Čista stranka prava od 1908. do 1918.

Čista stranka prava, odnosno Starčevićeva hrvatska stranka prava, bila je zbog svoje nepopustljivosti i odlučnosti u obrani hrvatskoga nacionalnog identiteta, stalno na udaru svih režimskih, jugoslavenskih i prosrpskih snaga. Tomu su se pridružili i neki pravaški disidenti, pogotovo skupina šibenskih pravaša, okupljenih oko dr. Mate Drinkovića. Uočavali su častohleplje, taštinu i sugestibilnost dr. Mile Starčevića i zubara dr. Ante Pavelića ( koji nije isto s odvjetnikom dr. Antom Pavelićem, kasnije poglavnikom Ustaškoga pokreta i Nezavisne Države Hrvatske ), pa su im laskali, da bi oni kao domaći sinovi trebali stajati na čelu Čiste stranke prava, a ne neki "dotepenac" Frank, i uvjeravali ih, da Srbi nisu pogibeljni za hrvatski narod nego da s njima treba surađivati u borbi protiv Austrije. Kako piše dr. Mirjana Gross, "Hrvatska riječ", koju je u Šibeniku izdavao Drinković, "vodila je 1907. pravu kampanju pritiska na Milu Starčevića da konačno raskrsti s Frankom. Nakon pada vlade Hrvatsko-srpske koalicije 19o7. Drinković je pozivao Milu Starčevića da shvati svoju veliku odgovornost i da se stavi na čelo Stranke prava". Pri tomu, Drinković je "isticao potrebu sloge sa Srbima, dakle suradnju s Hrvatsko-srpskom koalicijom"(65). Tako su se iz dana u dan produbljivale razlike u političkim pogledima unutar Čiste stranke prava, a Mile Starčević i zubar Pavelić i dio pravaša,naročito u Lici i Dalmaciji, sve više su padali pod utjecaj jugoslavenske ideologije. Te razlike u političkim pogledima očitovale su se na sjednici stranačkoga vodstva, koja je održana 23. travnja 1908. Na toj sjednici podnesena su dva prijedloga rezolucije o stranačkoj politici. U prijedlogu dr. Aleksandra Horvata najavljivala se je borba svim nagodbenim strankama, pa tako i Hrvatsko-srpskoj koaliciji, zahtijevalo se je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, u jednu cjelinu, istaknuto je načelno protusrpsko stajalište, osuđen je napadaj na Franka i izražena rezerva prema klerikalizmu. Drugi prijedlog podnio je dr. Ivan Peršić i u njemu je osudio režim bana Pavla Raucha, njegova protusrpska promidžba nazvana je "manevrom da bi se dio stanovništva Hrvatske odbio od borbe za ono malo prava što je Hrvatskoj preostalo", čime se, u stvari, Srpskoj samostalnoj stranci odaje priznanje za njezinu "dotadašnju djelatnost u okviru Koalicije za hrvatsku autonomiju" i sl. (66). To su dva dijametralno oprečna prijedloga rezolucije, koja se nikako ne mogu međusobno uskladiti. Peršićev prijedlog, iza kojega su stajali Mile Starčević i zubar Pavelić, otvoreno se je svrstao na stranu Srba i Koalicije. To je plod dulje političke evolucije u njima. Tim dvjema političkim strujama nije bio moguć dalji zajednički opstanak u istoj stranci, pa su Mile Starčević, zubar Pavelić. Ivan Peršić i njihovi istomišljenici napustili Čistu stranku prava, odnosno Starčevićevu hrvatsku stranku prava, i osnovali Starčevićevu stranku prava. Po svomu vođi Mili Starčeviću pristaše te stranke zvale su se "milinovci". Početne ideološke razlike su se sve više povećavale, Starčevićeva stranka prava je sve jače isticala jugoslavenstvo kao temelj svoga djelovanja i tako se udaljavala, kako od matice stranke, tako i od nauka dr. Ante Starčevića. Pogotovo je ta stranka krenula jugoslavenskim smjerom nakon smrti Mile Starčevića 10.ožujka 1917., kada je na njezino čelo došao zubar Pavelić. Pod njegovim vodstvom, dakle u prijelomnim godinama 1917. i 1918., ona je predvodila u stvaranju jugoslavenske države. No, samim osnivanjem Starčevićeve stranke prava nisu prekinute sve sveze s matičnom Starčevićevom hrvatskom strankom prava, odnosno Čistom strankom prava. Pet godina trajala su među njima previranja, u kojima su se spajale i razdvajale. Bilo je osnovano i Svepravaško vijeće, pod čijim okriljem su se trebali okupiti svi pravaši, ne samo u banskoj Hrvatskoj, nego i u Istri, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, ali je svako okupljanje kratko trajalo. Ideološke razlike bile su prevelike, pa se ni časovito postignuto jedinstvo nije moglo održati. Glavni kamen spoticanja bio je odnos prema srpstvu i jugoslavenstvu i time iskopani jaz nije se mogao nikako premostiti. U tim unutarpravaškim sukobima povijest je dala za pravo Franku i njegovim sljedbenicima. Zbog ovoga raskola u Čistoj stranci prava, odnosno Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava, u hrvatskomu političkom životu oslabio je utjecaj hrvatske nacionalne misli, a jugoslavenstvo je postajalo sve agresivnije i jače. To pokazuju izborni rezultati 1910.do 1913. godine. Na izborima 1910. te,su stranke" nastupile s posebnim listama, pa je Čista stranka prava, odnosno Starčevićeva hrvatska stranka prava, dobila 14, a Starčevićeva stranka prava ( "milinovci" ) lo zastupničkih mjesta, dakle ukupno 24 zastupnika. Nakon godinu dana izbori su ponovljeni i 15. prosinca 1911. održani novi, na njima su obje pravaške stranke nastupile zajednički i osvojile ukupno 27 zastupničkih mjesta. Novi izbori održani su 16. prosinca 1913.,tada je raskol već bio definitivan, pa je svaka od tih stranaka nastupila sa svojom posebnom listom, u literaturi se razilaze podatci koliko je koja dobila, ali je ukupan broj opet spao na 24 zastupnika.

Uglavnom se može kazati, da se je raskolom Čista stranka prava podijelila na dva odprilike podjednaka dijela. Pravaši u Dalmaciji i Lici, izuzevši malobrojne pojedince, pristali su uz Starčevićevu stranku prava ("milinovce"). Bosanskohercegovački, pak, pravaši bili su oprezniji u svomu opredjeljivanju, ali su osuđivali politiku svih onih hrvatskih političkih stranaka, koje su htjele Bosnu i Hercegovinu prepustiti Srbima, pa je očito da su bili skloniji Franku, dok je vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler odlučno pristajao uz Franka i maticu Čistu stranku prava. Uz njih je pristajala i glavnina pokreta "Mlada Hrvatska", koja je djelovala među srednjoškolskom i sveučilišnom mladeži i izdavala istoimeno glasilo. Glavni ideolozi bili su joj Josip Matasović i Mile Budak. Taj pokret, nevezan strogo uz stranačko vodstvo, djelovao je s čisto hrvatskoga, protujugoslavenskog i protunagodbenog stajališta, u duhu Starčevićeva i Kvaternikova pravaškog nauka, iako je i iz njegovih redova bilo, pod utjecajem snažne promidžbe čak i novčano pomagane iz Srbije, prebjega u jugoslavenski tabor. U vrijeme ovih previranja, borbi i raskola u Čistoj stranci prava, odnosno Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava, umro je 17. prosinca 1911. njezin predsjednik dr. Josip Frank, a na položaju predsjednika zamijenio ga je dr. Aleksandar Horvat. Frank je u Stranku prava stupio kao bogat čovjek, a umro je kao siromah u tuđoj kući, žrtvujući svoj imetak za napredak pravaštva i borbu hrvatskoga naroda za slobodu.

Kratko vrijeme nakon konačnoga raskola u Čistoj stranci prava odpočeo je Prvi svjetski rat. U emigraciji se je našla skupina hrvatskih, srpskih i slovenskih političara, među kojima su najpoznatiji bili dr. Ante Trumbić i Fran Supilo. Ti političari su 30. travnja 1915. u Parizu osnovali Jugoslavenski odbor, a kasnije su mu sjedište prenijeli u London. Za predsjednika je izabran Trumbić. Do tada su djelovali kao neformalna skupina. Polazeći od tvrdnje, da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod, Jugoslavenski se je odbor borio, da sruši Austro-Ugarsku monarhiju i da stvori Jugoslaviju na cijelomu području, gdje Hrvati, Srbi i Slovenci žive, dok o Crnogorcima i Macedoncima kao posebnim narodima nisu ni govorili. Nakon gotovo jednogodišnje stanke, izazvane ratom, Hrvatski je sabor nastavio radom 4. lipnja 1915. Hrvatsko-srpska koalicija je čvrsto zasjela na vlasti, provodeći, kao najdosljednija unionistička stranka, nagodbenu politiku i promičući pod njezinom zaštitom srpske nacionalne probitke. No, saborske se sjednice redovito ne sazivaju, ponekada protekne i po pola godine od jedne do druge sjednice, pa se i u Saboru obavljaju najnužniji poslovi. Tako se je Sabor, nakon duljega vremena, sastao na zasjedanje i 14. prosinca 1916. godine, da komemorira smrt cara i kralja Franje Josipa I. i primi na znanje dolazak na prijestolje novoga vladara Karla I.( IV. ). Nakon ovoga sjednice su se redovitije održavale, ali i bile burnije. Došla su na red državnopravna pitanja, koja su odlučivala sudbinom Hrvatske, pa je sukob između različitih političkih struja i pogleda bio oštar i neizbježiv. Pri tomu je pod utjecajem nekih vanjskopolitičkih događaja došlo do pregrupiranja političkih stranaka u Saboru.

Dana 50. svibnja 1917. Jugoslavenski klub u Beču, što su ga sačinjavali hrvatski, slovenski i srpski zastupnici u Carevinskomu vijeću, donio je tzv. Svibanjsku deklaraciju. U njoj ti zastupnici "na temelju narodnoga načela i hrvatskoga državnoga prava zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije, te će se svom snagom zauzeti za ostvarenje ovoga zahtjeva svoga jednog te istog naroda"(67). Bez obzira što se zahtijeva ujedinjenje "pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije", ova deklaracija zagovara jugoslavenske političke ciljeve. Ona ne zahtijeva ujedinjenje svih Hrvata u jedno slobodno i samostalno državno tijelo, nego ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba. U njoj se ističe, da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan te isti narod, čime se niječe hrvatska nacionalna samobitnost, a i samobitnost ostalih spomenutih naroda. Kratko vrijeme nakon objavljivanja te deklaracije izišla je i Starčevićeva stranka prava i to 5. lipnja 1917., u Zagrebu sa svojom deklaracijom, u kojoj se kaže: "Starčevićeva stranka prava., stojeći na stanovištu narodnoga jedinstva Hrvata, Slovenaca i Srba, pozivlje naročito Srbe, državljane kraljevine Hrvatske, da se po primjeru zastupnika "Jugoslavenskoga kluba" priključe njezinu stanovištu, ter da zajedno sa Hrvatima i Slovencima porade za sjedinjenje svega slovenskoga juga monarhije ( pod žezlom? - op.I.G. ) Habsburga u posebno državno tijelo, na osnovu narodnog načela i historijskoga državnoga prava kraljevine Hrvatske", izjavljujući ujedno, da "radosno pozdravlja jedinstvenu izjavu danu 30. svibnja 1917.u carevinskom vijeću ime zastupnika u "Jugoslavenskom klubu" u BeČu"(68).Samo šest mjeseci kasnije, 5. prosinca 1917., skupina oporbenih hrvatskih i srpskih zastupnika, u kojoj su preko polovice bili članovi Starčevićeve stranke prava, objavila je deklaraciju, kojom prihvaća ponudu ruske revolucionarne vlade o stupanju u pregovore o miru, s tim da taj mir "treba da bude demokratičan mir, mir koji će garantovati svim narodima, a tako i jedinstvenomu narodu Hrvata, Srba i Slovenaca, podpunu slobodu državnoga, kulturnoga i gospodarskoga života i napredka"(69). Nakon što je napustila misao o hrvatskoj nacionoj samobitnosti, Starčevićeva stranka prava je napustila i ideju hrvatskoga državnog prava, pa je time prekinula svaku svezu s pravaštvom i Starčevićevim i Kvaternikovim naukom.

Nakon Balkanskih ratova jugoslavenstvo je širom zahvaćalo hrvatsko katoličko svećenstvo i katoličke krugove općenito, predvođene Hrvatskim katoličkim pokretom i njegovim senioratom, koji su se nadahnjivali idejama krčkoga biskupa dr. Antuna Mahniča, po rođenju i odgoju Slovenca. Iznimka su bili slavonski seniorat, isusovci, sarajevski zbor svjetovnih bogoslova i osobe oko glasila "Dani", "Vrhbosna" i "Hrvatski dnevnik". Hrvatski katolički pokret sa Senioratom na čelu s oduševljenjem je prihvatio Svibanjsku deklaraciju i zabranio svojim članovima i sljedbenicima bilo što pisati i govoriti protiv nje. A u svibnju 1918. Mahnič je počeo u katoličkim "Novinama" objavljivati seriju članaka u obranu Svibanjske deklaracije, tvrdeći, između ostaloga, da je Bog namijenio Hrvatima posebnu ulogu ujedinjenja pravoslavlja s Katoličkom crkvom. To je bilo teološko obrazloženje njihova jugoslavenstva.

No, još prije toga, "Jugoslavenski odbor" je, s pristankom srbijanske vlade, počeo medu zarobljenim vojnicima hrvatske, srpske ili slovenske narodnosti organizirati tzv. jugoslavensku dobrovoljačku legiju, kako bi svijetu dokazao, da su Hrvati, Srbi i Slovenci zaista jedan narod i da hoće zajedničku državu. Jedno od glavnih središta novačenja zarobljenika u tu legiju bilo je u Odesi, Ukrajina. Legiji je dadeno izrazito srpsko obilježje, pa je malo tko od zarobljenih Hrvata htio u nju dobrovoljno stupiti. Kako bi ih na to prisilile, srbijanske vlasti su ih najnemilosrdnije zlostavljale, pa čak i batinale, a neposlušne osobe ubijale. Zbog toga su mnogi Hrvati izgubili život u ruskomu zarobljeništvu.

Zbog ovih i njima sličnih događaja nastala je u Čistoj stranci prava, koja sada izlazi u javnost 4 pod imenom Hrvatska stranka prava, i u krugovima, koji su joj bili bliski, oštra reakcija. Na Svibanjsku deklaraciju odgovorio je svojom deklaracijom 17. studenoga 1917. vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler "u svoje ime i u ime pedeset i jednoga odličnoga građanina iz Sarajeva i provincije". Tom deklaracijom se zahtijeva "rješenje državo-pravnoga pitanja na jugu monarhije u hrvatskom smislu, na temelju hrvatskoga državnoga prava te uz neoskvrnjeno očuvanje hrvatske narodne i državne individualnosti". Konkretno, zahtijeva se "sjedinjenje onih zemalja, na koje se hrvatsko državno pravo proteže, naime: Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te hrvatske Istre u jedno političko i financijalno autonomno s Habsburškom monarhijom kao cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo"(70). Biskupu Mahniču na doličan je način odgovorio pravaška legenda, pop Stipe Vučetić, ispravno ističući, da "posebnih zadaća pojedinim narodima naređenih od Boga nema", da bi na kraju dodao, da je "jugoslavenskom svibanjskom deklaracijom tok hrvatske politike navrnut u protu-hrvatske jugoslavenske ciljeve. Bezdvojbeno sliedi,.da je katoličkoj vjeroizpoviesti namienjena Judina plaća za uslugu jugoslavenske propagande. (...) Razprava dra. A. Mahnića jest jugoslavenska ideologija bez stvarnih i zbiljnih osnova, kadra naš hrvatski narod dovesti do katastrofe. ( ... ) Za hrvatstvo proti jugoslavenstvu! Za Hrvatsku proti Jugoslaviji!"(71). Za bolje shvaćanje biskupa Mahniča i Vučetićeva odgovora nije zgorega navesti, da je Mahnič 1919., kad je hrvatski narod već dospio u "bratski srpski zagrljaj", pisao: "Bog nas je u svojoj mudroj providnosti na Čudesni upravo način, štono riječ, zbio u jedno tijelo. Osvanuo nam je veliki dan, a na nebu nam se ukaza znak s nadpisom SHS ( Srbi, Hrvati, Slovenci - op.I.G. ). Narode moj, u ovom ćeš znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci! Božja je volja, da ostanete na vijeke nerazdruživo ujedinjeni"(72). 0 zvjerstvima nad zarobljenim Hrvatima u Odesi pročulo se je i u Hrvatskoj, pa je dr. Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, odnosno Hrvatske stranke prava, o tomu prikupio obilnu dokumentaciju. Dali su mu je sami zarobljenici, koji su se uspjeli spasiti, a nad kojima je provođen teror. Uz ostalo, sililo ih se je, da se odreknu svoje hrvatske nacionalne pripadnosti i da se priznadu Srbima. Oni su to odbijali, govoreći: "Mi smo Hrvati i mi ne ćemo biti dobrovoljci, a niti na svoju braću i očeve strijeljati", odnosno "da su spremni neka ih i ubiju, da ne će zatajiti svoga hrvatstva i nazvati se Srbima".Prema tvrdnji jednoga grobara u Odesi, Srbi su mu jedne noći dovezli 18 mrtvih Hrvata, da ih ukopa. Kad je on zatražio imena mrtvih, jer to mora znati,ovi su mu odgovorili: "To su Hrvati, pa ne morate znati". Nekima su "ruke i noge odsjekli, pa ih onako nakažene posprdno bacali u Crno more"(73). Zbog ovih zločina počinjenih nad Hrvatima Horvat je 6. srpnja 1918. u Hrvatskomu saboru podnio interpelaciju, a Hrvatska stranka prava je o tomu izdala posebnu knjižicu. Ali pretežna većina narodnih zastupnika, koja više i nije zastupala hrvatski narod i njegove nacionalne probitke, nego je promicala jugoslavensku ideologiju, nije htjela slušati Horvatov glas, jer im je on rušio jugoslavenske ciljeve. Među tim zastupnicima bili su i Članovi Starčevićeve stranke prava, koji se u političkim pogledima na budućnost hrvatskoga naroda nisu ni najmanje razlikovali od Hrvatsko-srpske koalicije. Tu je posebno zanimljivo ponašanje Stjepana Radića. Njegova Hrvatska pučka seljačka stranka je s Hrvatskom strankom prava, odnosno Čistom strankom prava, od početka toga mandatnog razdoblja 1914. sačinjavala u Hrvatskomu saboru "Hrvatski državnopravni demokratski blok". U mjesecu travnju 1918. otišao je s dr. Srđanom Budisavljevićem u Prag. Taj ga je, zajedno s još nekim češkim političarima, uspio nagovoriti, da raskine taj blok, što je Radić 13. travnja izjavom u praškim novinama "Narodni listu" izričito i učinio, naglasivši, da će njegova stranka "provoditi politiku podpunog narodnog jedinstva Hrvata, Slovenaca i Srba, na osnovi podpune jednakopravnosti svih triju plemena, u smislu temeljnih načela stranke od god. l905. i u suglasju sa pravom bezuvjetnog demokratičnog samoodređenja naroda"(74). Tako je Hrvatska stranka prava jedina ostala na braniku hrvatskih narodnih prava i sloboda, vodeći oštru političku borbu u novinama i u Hrvatskomu saboru i raskrinkavajući svoje protivnike i njihov protuhrvatski rad. Ali ni ti protivnici nisu mirovali. Približavanjem svršetka rata, vidjelo se je, da su Austro-Ugarskoj monarhiji odbrojeni dani, pa se je i u Hrvatskoj slobodnije i otvorenije moglo poduzimati korake za ostvarenje svojih političkih ciljeva. U Zagrebu su jugoslavenski orijentirane političke skupine iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, medu kojima je bila i Starčevićeva stranka prava, 5. i 6. listopada 1918. osnovale Narodno vijeće. Dana 8. listopada iste godine u Vijeće je ušla i Hrvatsko-srpska koalicija. Prema Pravilniku toga Vijeća, donesenom istoga dana, njegovim članovima mogu postati samo "one stranke, koje stoje na stanovištu narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba te nepokolebljivoga prava samoodređenja našega naroda, kako je to označeno u zagrebačkoj rezoluciji od 5. marta 1918."(75). U toj rezoluciji hrvatskih, srpskih i slovenskih političara kaže se, "da je nužna koncentracija svih stranaka i grupa, koje, stojeći na stanovištu narodnoga jedinstva te oslanjajući se o načelo narodnoga samoodređenja, traže svoju nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba"(76). Dakle, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba pošlo je korak dalje od Svibanjske deklaracije, odbacilo je hrvatsko državno pravo kao načelo legitimiteta i zahtijeva stvaranje jugoslavenske države izvan Habsburške monarhije, pa njegovim članom mogu postati samo one stranke i skupine, koje prihvaćaju te ciljeve i jugoslavenski nacionalni unitarizam. Tako je u njegovu sastavu bila i Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranke i razne katoličke skupine, ali nije bilo Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava, jer ona nije prihvaćala ni Jugoslaviju ni teoriju, da su Hrvati i Srbi odnosno Slovenci isti narod.

Hrvatska stranka prava je krenula drugim putem, pa je 14. listopada 1918. uputila Hrvatskomu saboru zahtjev, da se odmah sastane na zasjedanje s jednom jedinom točkom dnevnoga reda: "Ukinuće hrvatsko-ugarske nagodbe ( z.čl.I.1868. ) te proglašenje slobode i samostalnosti hrvatskoga naroda"(77). Dakle, Hrvatska stranka prava zahtijeva hitnu sjednicu Hrvatskoga sabora radi proglašenja hrvatske državne nezavisnosti. Ovaj zahtjev je upućen prije poznatoga manifesta cara i kralja Karla I.(IV.) od 16. listopada i njegove vojne zapovijedi od 17. listopada 1918., kojima nudi preuređenje Monarhije kao savezne države. Međutim, predsjedništvo Sabora bilo je u rukama Koalicije, kojoj je bila strašna i sama pomisao na nezavisnu hrvatsku državu, pa zato nije ni udovoljilo pravaškomu zahtjevu, niti je ikada na nj odgovorilo. Zahvaljujući kolebljivosti hrvatskih političara, uključivši tu i Stjepana Radića, a pogotovo servilnosti hrvatskih članova Koalicije, svu vlast u Hrvatskoj prigrabio je Svetozar Pribićević, koji je vodio politiku u skladu sa srpskim nacionalnim probitcima. Zbog toga je u redovima nekih hrvatskih članova Narodnoga vijeća počelo rasti nezadovoljstvo, pa su nagovarali Hrvatsku stranku prava, da i ona pristupi u Vijeće, kako bi se njezinim ulaskom kao izrazito hrvatske stranke ojačao hrvatski utjecaj u njemu. Radi zaštite hrvatskih nacionalnih probitaka, pravaši su se složili s tim nagovaranjima, pa su 26. listopada 1918. podnijeli prijavu za ulazak u Narodno vijeće, no, ta prijava nije prihvaćena, a obavijest da se ne prihvaća, nikada nije dostavljena. Svetozar Pribićević i njegov najuži krug istomišljenika bojali su se, da će im Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, pokvariti namjere o podvrgavanju Hrvatske pod vlast Srbije(78).

Umjesto da bude primljena u Narodno vijeće i da, kao najjača oporbena hrvatska politička stranka, sudjeluje u stvaranja budućnosti svoga naroda, Hrvatska stranka prava stvarno je bila isključena iz sudjelovanja u političkomu životu i izvrgnuta stalnim pritiscima, prijetnjama i ucjenama, pa se je dr. Aleksandar Horvat, da stranka ne bude zabranjena, morao povući s predsjedničkoga položaja, te je predsjedničke poslove obavljao dotadašnji podpredsjednik, inače predsjednik njezina zastupničkoga kluba, dr.Vladimir Prebeg. U takvim okolnostima pritisaka, prijetnji i ucjena održavana je 29. listopada 1918. glasovita sjednica Hrvatskoga sabora. Ona je sigurno jedinstvena u povijesti parlamentarizma, jer je istom odlukom jedna država proglašena nezavisnom i odmah ukinuta. Tada je, naime, donesena ova odluka: "I. Hrvatski državni sabor na temelju podpunoga prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak: Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrešavaju se. Ukida se dakle i ništetnom proglasuje napose hrvatsko-ugarska nagodba ( zakonski članak I. od godine 1868. ), a isto se tako ukidaju i ništetnima proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije, tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ne ima s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova. II. Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi ..."(79). Ujedno je tada Hrvatski sabor donio odluku, "da priznaje Narodnome vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast". U takvim okolnostima, koje su već opisane, dr. Vladimir Prebeg je u ime zastupničkoga kluba svoje stranke izjavio, da će taj zastupnički klub predložiti "stranačkom svomu vijeću, koje će se sazvati u najkraće vrijeme, da se stranka prava raziđe", jer je "program stranke prava ispunjen u onim točkama u kojima zahtijeva obustavu nagodbe i prelom s Ugarskom te ujedinjenje sviju hrvatskih zemalja u jednu samostalnu neovisnu državu"(8o). Obzirom na tu Prebegovu izjavu, 28. studenoga 1918. održana je sjednica Poslovnoga odbora Vijeća Hrvatske stranke prava, na kojoj je donesena ova odluka: "Pošto je Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u svomu radu nakon 29. listopada 1918. napustilo sasvim stoljetni ideal i zahtjev hrvatskoga naroda na posebnu, samostalnu, neovisnu hrvatsku državu, te je uopće stvarajući i ukidajući zakone prekoračilo po hrv. saboru podijeljenu mu pravnu vlast, - i pošto je ugroženo ujedinjenje hrv. zemalja, - zaključuje vijeće, da se stranka ne raziđe, jer je u tome Času baš neminovna potreba, da se uzdrže sve hrv. stranke, da u složnom radu oko ujedinjenja hrvatskoga naroda očuvaju hrvatsku državu i da tako spase nacionalni i državni individualitet hrvatskoga naroda od posvemašnje propasti, koja mu prijeti. ( ... ) Stranka prava traži, da i hrvatski narod bude naročito zastupan na mirovnom kongresu" (81) .

Ova odluka Poslovnoga odbora Hrvatske stranke prava od 28. studenoga 1918. ima dvostruko značenje. Iz nje se vidi, da Hrvatska stranka prava nikada nije bila raspuštena, kako se to često neistinito tvrdi i u ozbiljnim povijesnim rasrpravama. Prebeg je nije ni mogao raspustiti niti je izjavio, da je raspušta. On je samo rekao, da će mjerodavnomu stranačkom tijelu predložiti raspuštanje, a to mjerodavno tijelo je odlučilo, da se stranka ne raspušta nego da nastavi radom. Iz ove odluke se također dade zaključiti, da je Hrvatska stranka prava bila protivna politici Narodnoga vijeća u cjelini i da je njezin cilj bio borba hrvatskoga naroda za hrvatsku državnu nezavisnost, iako je, zbog posve razumljivih razloga, morala biti vrlo oprezna u javnomu iznošenju svojih stajališta.

Nakon saborske sjednice od 29. listopada 1918., kada je vrhovna vlast u Hrvatskoj formalno prenesena na Narodno vijeće, a stvarno na Svetozara Pribićevića i njegov uski krug pristaša, teror se je prema hrvatskomu narodu pojačao. Teroru je, u prvomu redu, bila izvrgnuta Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava. Njezini su istaknuti članovi i pristaše bili zatvarani i odpuštani s posla, pa su neki, da ne budu zatvoreni, bježali u inozemstvo. Tako su bili zatvoreni narodni zastupnici dr. Aleksandar Horvat i dr. Ivica Frank, sin dr. Josipa Franka, bivši ban Pavao barun Rauch, visoki sudac dr. Mirko Košutić, odvjetnici dr. Dragutin Šafar i dr. Mirko Puk, general Ante Matasić, novinar Zvonimir Vukelić i t.d. U Sarajevu je zatvoren i 8. studenoga 1918. dopremljen u Zagreb general Stjepan Sarkotić, bivši zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, a 22. studenoga bili su u Zagrebu uhićeni general Antun Lipošćak i još neki drugi hrvatski časnici, dok je 16. studenoga sa svoga položaja morao odstupiti podmaršal Mihovil Mihaljević. Dana 17. studenoga umirovljeni su suci Košutić, Accurti, Heim i Tarabochia, sveučilišni profesori dr. Izidor Kršnjavi i dr. Milan Šufflay i školski nadzornik Ivan Malus, a 21. studenoga Lacko Labaš iz Bjelovara. Zagrebački kanonici dr. Ljudevit Ivančan i dr. Lovro Radičević pobjegli su u Graz, da ne budu uhićeni. Po izlasku iz zatvora napustili su Hrvatsku Ivica Frank i general Sarkotić i drugi hrvatski uglednici i emigrirali u Austriju. Zbog svojih političkih stajališta teroru je bio izvrgnut i Stjepan Radić, iako je bio član Narodnoga vijeća. Istodobno , dakle u studenomu 1918., srbijanske vojne postrojbe, formalno na poziv Narodnoga vijeća, okupirale su hrvatske zemlje, uključivši i Bosnu i Hercegovinu (82).

U isto vrijeme, dok je bjesnio teror u Hrvatskoj, pogotovo prema Hrvatskoj stranci prava, odnosno Čistoj stranci prava, održana je navečer 24. studenoga 1918. sjednica Središnjega odbora Narodnoga vijeća, na kojoj je donesena odluka o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, pa je izabrano izaslanstvo od 28 osoba, koje će otići u Beograd i u dogovoru s mjerodavnim čimbenicima Srbije i Crne Gore provesti to ujedinjenje. Od članova Središnjega odbora toj odluci su se protivili jedino Stjepan Radić i Dragutin Hrvoj, zahtijevajući, da se predhodno sa Srbijom raščisti, kakva će biti ta zajednička država. Radić je predlagao federativno uređenu državu, u kojoj bi bio sačuvan hrvatski nacionalni i državni individualitet. Hrvoj je bio član Starčevićeve stranke prava, ali se je nakon ovih događaja s njom razišao, pa ju je napustio, kratkotrajno je bio pristupio u Hrvatsku pučku seljačku stranku, da bi se na kraju vratio u Hrvatsku stranku prava, odnosno Čistu stranku prava, gdje mu je stvarno i bilo mjesto. Izaslanstvo Narodnoga vijeća je otišlo u Beograd, gdje je zubar dr. Ante Pavelić, predsjednik Starčevićeve stranke prava, srbijanskomu prijestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću pročitao adresu Narodnoga vijeća, kojom se proglašava ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenu, dakle centralističku, državu, u kojoj bi vladarsku vlast obavljao kralj Petar I. Karađorđević, odnosno u njegovoj zamjeni on, Aleksandar Karađorđević. Na to je odgovorio prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević govorom, u kojemu je izjavio, da u ime Njegova Veličanstva Kralja Petra I. proglašava "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca"(83). Na ovaj čin reagirale su, svaka sa svoga stajališta, Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, i Starčevićeva stranka prava. Hrvatska stranka prava je to izričito osudila u jednomu svom dosta opreznomu proglasu, objavljenom u stranačkom glasilu "Hrvatska" 3. prosinca 1918., jer za to ujedinjenje u jedinstveno kraljevstvo nitko nije pitao ni hrvatski narod ni njegove legalno izabrane predstavnike. Zbog toga proglasa "Hrvatska" je bila zaplijenjena, a dalje izlaženje zabranjeno(84). Nasuprot tomu, Starčevićeva stranka prava rezolucijom od 12. prosinca 1918. "odobrava djelovanje svojih delegata u Narodnom vijeću, a napose izrazuje priznanje svomu predsjedniku dr. Anti Paveliću", te "usvaja adresu Narodnog vijeća od 1. prosinca 1918. i pozdravlja odgovor Regenta kraljevića Aleksandra"(85). Ona, dakle, bez ikakva suzdržaja odobrava ujedinjenje hrvatskih zemalja s Kraljevinom Srbijom i stvaranje jedinstvenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovim je Starčevićeva stranka prava ( "milinovci" ) prekinula apsolutno svaku svezu s pravaštvom.

4. Neke istaknutije osobe u Čistoj stranci prava od 22. listopada 1895. do 1. prosinca 1918.

Čista stranka prava je također u svojim redovima okupljala najistaknutije osobe iz hrvatskoga javnog života. Bio bi to dugačak popis, kad bi ih se sve nabrajalo. Ovdje će se navesti samo neke od njih, koje javnosti, krivnjom onih koji su Hrvatskom pretežno u 2o. stoljeću vladali, nisu dovoljno poznate ili za koje se dovoljno ne zna, da su bili sljedbenici Čiste stranke prava.

a) Dr. Aleksandar Horvat rodio se je 6. prosinca 1875. u Sutinskim Toplicama, a umro je u Zagrebu, skrhan teškom bolešću, 8. svibnja 1928.Već kao đak stupio je u Stranku prava i godine 1895. postao je vođa pravaške mladeži. Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave osuđen je na četiri mjeseca zatvora. Završio je pravni studij i po ondašnjim propisima stekao naslov doktora pravnih znanosti. Radio je kao odvjetnik, a godine 1906. izabran je u kotaru Novi Marof za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru,u kojemu je stekao glas izvrsna političkoga govornika i suradnika dr. Josipa Franka. Frankovom smrću, kao što je već rečeno, naslijedio ga je na položaju predsjednika Čiste stranke prava, odnosno Starčevićeve hrvatske stranke prava, i na tomu položaju je ostao, dok nije podkraj 1918., zbog prijetnji da će stranka biti zabranjena, ako joj on ostane na čelu, morao odstupiti.

b) Antun Gustav Matoš, veliki hrvatski književnik, rođen je u Tovarniku, u Srijemu, 13. lipnja 1873., a umro u Zagrebu 17. ožujka 1914. Čvrsto je stajao uz Čistu stranku prava, uočavajući izvanredne kvalitete dr. Josipa Franka. Oko 1909. godine taj odnos se je poremetio, pa je i napao Franka, ali je ostao nepokolebljivo uz nauk dr. Ante Starčevića i dr. Eugena Kvaternika. Svojom pjesmom "Epitaf bez trofeja", spjevanom u proljeće 1911., oživio je kult Eugena Kvaternika i Rakovice, kojima se je nadahnjivala hrvatska mladež u borbi protiv velikosrpske tiranije. Kada je Frank umro, napisao je o njemu topao nekrolog, u kojima slavi njegove velike intelektualne i moralne vrijednosti, pa je time temeljito o njemu korigirao svoj sud iz vremena, kada ga je napadao.

c) Milan Ogrizović, književnik, rođen je u Senju 11. veljače 1877., a umro je u Zagrebu 25. kolovoza 1923. Na zagrebačkomu Filozofskomu fakultetu završio je studij klasične filologije. Godine 1908. biran je za narodnoga zastupnika na listi Čiste stranke prava. Pisao je drame ( Dah, Prokletstvo, Hasanaginica, a bavio se je i glazbenom kritikom i pisao libreta za opere.

d) Fran Galović, književnik, rodio se je u Peterancu, kod Koprivnice, 20. srpnja 1887., a poginuo na srpskomu bojištu u mačvi 26. listopada 1914. Završio studij slavistike i klasične filologije. Od 1913. radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu. Bio je urednik "Mlade Hrvatske", glasila istoimenoga pravaškog omladinskog pokreta. Pisao je pjesme, u početku na stokavštini, a kasnije na kajkavštini, te pripovijesti i drame. Glasovita mu je zbirka pjesama na kajkavštini "Z mojih bregov", kojom je postigao visok umjetnički domet.

e) Dr. Fran Milobar rođen je u Petrinji 19. prosinca 1869., a umro u Zagrebu 9. listopada 1945. Doktorirao je pravo i filozofiju. Bio je profesor ekonomskih znanosti na Pravnomu fakultetu u Zagrebu. Objavio je brojne političke, ekonomske i povijesne studije. Posebno su poznata njegova djela "Izabrana poglavlja iz narodnoga gospodarstva",u dva sveska, te "Bosna i hrvatsko državno pravo", pisano na njemačkomu jeziku i još nije prevedeno na hrvatski.

f) Stjepan Sarkotić, general, rođen je u mjestu Sinac, kraj Otočca, 4. listopada 1858., a umro u Beču 16. listopada 1939. Diplomirao je na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. U studenomu 1914. imenovan je za vojnoga guvernera Beograda, a zatim je bio zemaljski poglavica Bosne i Hercegovine. Godine 1916. vodio je vojni pohod na Crnu Goru i pobjedonosni juriš na Lovćen, pa je zbog iskazane ratne vještine i junaštva dobio naslov baruna. Zastupao je hrvatske probitke još za vrijeme svoga boravka u Bosni i Hercegovini, zbog čega ga je Narodno vijeće bilo zatvorilo, pa je 1918. emigrirao u Beč, gdje je ostao do smrti, razvijajući široku političku djelatnost na čelu skupine hrvatskih emigranata, boreći se protiv velikosrpske politike u Kraljevini Jugoslaviji.

g) Osman Nuri Hadžić, književnik, rođen je u Mostaru 1869., a umro u Beogradu 1937. Pisao je za mostarski pravaški "Glas Hercegovca". Zajedno s Ivanom Milićevićem objavio je pod zajedničkim pseudonimom Osman Aziz nekoliko književnih djela iz bosanskohercegovačkoga života. Za vrijeme studija u Zagrebu tijesno surađuje s Čistom strankom prava. U njezinoj prvoj fazi razvitka vrlo je djelatno surađivao. Godine 1899., po završenim studijima, vratio se je u Mostar, gdje je radio kao službenik na Okružnomu sudu. Poslije se je preselio u Sarajevo, dobivši mjesto profesora i upravitelja šerijatsko-sudačke škole. Zajedno s Edhemom Mulabdićem, također hrvatskim književnikom, godine l900. pokrenuo je list "Behar". Živeći u Mostaru i Sarajevu, nije prekidao sveže s dr. Frankom i Čistom strankom prava.

h) Nikola Kokotović, novinar, rođen je u Gornjem Kosinju, Lika, 1859., a umro u Zagrebu 6, siječnja 1917. Bio je Hrvat pravoslavne vjere. Pisao je u raznim pravaškim listovima. Ostao je zabilježen kao jedan od novinara, kojega su vlasti najčešće tužakale zbog veleizdaje. Pisao je oštre protusrpske članke u "Hrvatskomu pravu",. Prevodio je na hrvatski jezik ruske književnike i djela Henrika Ibsena.

i) Martin Lovrenčević, novinar, rođen je u Virju, kod Koprivnice, 22. listopada 1856., a umro u Zagrebu 1945. Bio je punac poglavnika dr. Ante Pavelića. Zajedno s Kumičićem i Kokotovićem uređivao je "Hrvatsku", a zatim je bio glavni urednik "Hrvatskoga prava", glasila Čiste stranke prava. Prevodio je na hrvatski jezik razna djela s ruskoga, njemačkog i francuskog jezika. Posebno su cijenjeni njegovi prijevodi ruskih klasika ( Tolstoja, Turgenjeva, Dostojevskog ). Najviše se je istaknuo kao urednik Kuglijeva "Doma i svieta".

j) Zvonimir pl. Vukelić, novinar, rodio se je u Senju 14. kolovoza 1876., a umro u Zagrebu 18. ožujka 1947. Studirao je pravo, pa je kao student sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave. Od 1899. radi kao novinar "Hrvatskoga prava", a od 1906. do 1910. uređivao je pravaški Časopis "Hrvatsku smotru". Pod pseudonimom Zyr Xapula napisao je velik broj satiričnih i političkih feljtona, humoreski i kozerija. Između ostaloga, objavio je knjigu kazališnih kritika "Kazališna kronika 1912. - 1913.". Do 1918. bio je tajnik Čiste stranke prava, odnosno Hrvatske stranke prava. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske surađivao je u "Hrvatskomu narodu", a poslije njezina sloma nije smio objavljivati članke u novinama.

k) Pop Stipe pl. Vučetić rodio se je u Brinju 8. studenoga 1873.,a umro je u Zagrebu 1945., kratko vrijeme prije sloma Nezavisne Države Hrvatske. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a bogoslovne nauke u Senju. Bio je župnik u raznim mjestima senjske biskupije. Rano je pristupio u pravaške redove. Napisao je bezbroj Članaka i rasprava u pravaškim novinama. Godine 1900. objavio je povijesnopravnu brošuru "Sv. Stjepan, kralj ugarski, nije zaštitnik kraljevine Hrvatske", dokazujući ujedno time, da Hrvatska ne pripada zemljama krune Sv. Stjepana, dakle da nije podložna Ugarskoj. Zbog svojih javnih nastupa bio je nekoliko puta zatvaran. U više navrata bio je narodni zastupnik u Hrvatskomu saboru na listi Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava, član njezina Poslovnoga odbora i Vijeća stranke, a za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je zamjenik vikara Hrvatskih oružanih snaga i član Hrvatskoga državnog sabora.

No, nisu samo ove poznate osobe bile istaknute u radu Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava. Bilo je nekoliko njih, koje su se kroz stanovito vrijeme udaljile od nje, pa su se opet vratile na njezina stajališta, a vrijedno ih je ovdje spomenuti. To su:

a) Don Ivo Prodan, svećenik, rođen je u Janjini, na poluotoku Pelješcu, od obitelji koja potječe iz Imotske Krajine, 31. prosinca 1852., a umro u Zadru 11. ožujka 1933. Otac je pravaštva u Dalmaciji. U vrijeme pravaškoga raskola 1895. pristao je uz Antu Starčevića, opredjelivši se protiv Frana Folnegovića i njegove oportunističke politike, pa je 1898. osnovao u Dalmaciji Čistu stranku prava. Međutim, za vrijeme raskola u Čistoj stranci prava 1908. godine pristao je uz Milu Starčeviča zubara Antu Pavelića i njihovu Starčevićevu stranku prava. Uz njih je ostao do kraja Prvoga svjetskog rata. Međutim, bio je nezadovoljan razvitkom političkih prilika u Kraljevini Jugoslaviji i njezinom velikosrpskom politikom, pa se je sve više vraćao na stara pravaška stajališta. Negdje oko 1931. godine poručio je poglavniku dr. Anti Paveliću u Italiju, da Ustaškomu pokretu dariva svoju tiskaru (86) , što znači, da je odobravao njegovu borbu i ciljeve. Inače, Prodan je uređivao u pravaškomu duhu listove "Katoličku Dalmaciju" i "Hrvatsku krunu", a bio je narodni zastupnik u Dalmatinskomu saboru od 190l. do 1918. i u bečkomu Carevinskom vijeću od 1907. do 1918. Naravno, bio je protivnik ne samo srpskoga imperijalizma nego i talijanskoga iredentizma, pa je s toga stajališta pisao političke članke i povijesne rasprave.

b) Kerubin Šegvić, svećenik i književnik, rodio se je u Splitu 23. veljače 1867., a u Zagrebu su ga 30. lipnja 1945. strijeljali partizani. Njegov politički put sličan je putu don Ive Prodana. Do 1908. pristajao je uz Čistu stranku prava, a nakon raskola u njoj pridružio se je Starčevićevoj stranci prava, pa je tako kao njezin Član 1919. ušao u Privremeno narodno predstavništvo u Beogradu. No, razočaran velikosrpskom politikom vraćao se je na početna pravaška stajališta, pa je 1933. u Zagrebu pokrenuo časopis "Hrvatska smotra". Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Pavelić ga je poslao u Vatikan, da priprema priznanje hrvatske države od strane Sv. Stolice. Kao književnik, pisao je romane, polemike, prikaze i književno-povijesne prikaze, pa je objavio više povijesnih romana. Napisao je prvu monografiju o dr. Anti Starčeviću, objavio je u dva sveska Kvaternikov dnevnik pod naslovom "Prvo progonstvo Eugena Kvaternika" i "Drugo progonstvo Eugena Kvaternika". Pozivajući se na Tomu arhiđakona, zastupao je teoriju o gotskomu podrijetlu Hrvata.

5. Čista stranka prava, odnosno Hrvatska stranka prava od prosinca 1918. do 6. siječnja 1929. godine.

Od postanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, smatrana je protudržavnom strankom, pa je neprekidno bila izvrgnuta teroru. Frankovci su, kako su popularno u javnosti nazivani pravaši, bili državni neprijatelji broj jedan. Tako su se prema njima odnosile ne samo državne vlasti nego i nedržavne jugoslavenski orijentirane političke skupine. Kao primjer može poslužiti stanje na Zagrebačkomu sveučilištu i u samomu Gradu Zagrebu. Godine 1920. u Zagrebu su bili raspisani izbori za gradsko zastupstvo. Kandidacijsku listu podnijela je i Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, kojoj je kao predsjednik stajao na čelu dr. Vladimir Prebeg. Na sastancima svih političkih i kulturnih skupina na Zagrebačkomu sveučilištu, među kojima je bila i Jugoslavenska demokratska omladinska liga ( mladež "Hrvatske zajednice" u koju se je transformirala Starčevićeva stranka prava ), Udruženje prijatelja seljačke demokracije ( mladež Hrvatske republikanske seljačke stranke ) i Jugoslavensko katoličko akademsko društvo "Domagoj", održanim 19. i 20. ožujka 1920. donesena je rezolucija, kojom se osuđuje podnošenje pravaške kandidatske liste i djelatnost pravaških političkih emigranata dr. Ivice Franka, dr. Vladimira Sachsa - Petrovića i njihovih drugova u inozemstvu protiv Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, te zahtijeva da nad pravaški orijentiranim sveučilišnim profesorima dr. Josipom Pazmanom, profesorom teologije, i dr. Franom Milobarom sveučilišni senat provede istragu, nakon čega će sveučilištarci o njima zauzeti svoje stajalište. Ujedno su pred stanom dr. Prebega organizirali demonstracije i razbijali mu prozore na stanu. Međutim, Demokratski studentski klub "Jugoslavija" ( mladež Demokratske stranke ), u kojemu je bio i znatan broj Hrvata, u tomu je išao i dalje. On je zahtijevao, da se "Pazman i Milobar kroz deset dana isključe iz univerze", jer će oni inače "napustiti predavanja", a osim toga, da "akademski senat ukine doktorat podijeljen ... dru Franku, dru Sachsu i dru Gagliardiu" kao tobožnjim narodnim izdajicama. I zaista, akademski senat Zagrebačkoga sveučilišta na svojoj sjednici održanoj 31. srpnja l920. donio je odluku, kojom se oduzima čast doktora prava Ivici Franku, Vladimiru Sachsu - Petroviću i Emanuelu Gagliardiu(87). Ovakvo raspoloženje i teror neslužbenih krugova, od kojih bi se to najmanje smjelo očekivati, potvrđuje još jedan događaj. Opravdavajući svoj postupak, višim, božanskim ciljevima, Hrvatski katolički seniorat je 14. srpnja 1919. uputio katoličkomu episkopatu memorandum, u kojemu ističe, da "sve što smeta tome" navodno "božanskomu" cilju, "valja biti uklonjeno s puta". A "najviše pak smeta separatistička plemenska politika, koja udaljuje i katolička plemena jedno od drugoga, a kamo li da ne bi razdvajala sve jače Srbe i Hrvate". Stoga seniori osobito mole "svoje biskupe, da se nipošto ne zauzima ni jedan od njih ni za koju stranku, koja pogoduje plemenskom separatizmu, jer nas takva stranka udaljuje od glavnog našeg cilja - narodnog i crkvenog jedinstva"(88). Nije stoga Čudno, što su velikosrpske vlasti Kraljevine Jugoslavije nastavile s terorom nad pravašima, što ga je već započelo Narodno vijeće pod vodstvom Svetozara Pribićevića. Već je navedeno, kako je zabranjeno dalje izlaženje pravaškoga glasila "Hrvatska". Na to je stranka podnijela zahtjev, da iz Varaždina prenese izdavanje "Hrvatskoga prava" u Zagreb, gdje bi ga izdavala kao dnevnik, ali joj to nije bilo dopušteno. Početkom 1919. od političkih stranaka, koje su postojale na području novostvorene države, sastavljeno je privremeno narodno predstavništvo, koje je imalo ovlast raspisati izbore za Ustavotvornu skupštinu i obavljati zakonodavne poslove do izbora te skupštine. Međutim, predstavnici Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava, nisu bili predstavljeni u tomu predstavništvu, iako su po broju dobivenih glasova bili druga stranka po snazi u Hrvatskomu saboru. Zbog toga je stranka 27. veljače 1919. uputila prosvjed, u kojemu je iznijela i ostala nasilja, što se nad njom čine. Prosvjed su podpisali dr. Vladimir Prebeg, predsjednik,i dr. Josip Pazman, narodni zastupnik. Prosvjed je ujedno preveden na francuski i engleski jezik i poslan mirovnoj konferenciji u Parizu. Zbog toga prosvjeda Prebeg i Pazman su bili uhićeni i bez suđenja zadržani u zatvoru nešto manje od godinu dana(89).

Zbog ovakvoga terora jedan dio najistaknutijih članova stranke emigrirao je u Austriju odmah po uspostavi Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i odlučio se na revolucionarne metode rada radi rušenja te države i uspostave hrvatske državne nezavisnosti. Najpoznatije osobe među tim emigrantima bili su narodni zastupnik dr. Ivica Frank i general Stjepan Sarkotić. Emigranti su u Grazu, Austrija, godine 1919. osnovali "Hrvatski revolucionarni komitet", odakle mu je sjedište najprije preneseno u Beč, a iz Beča u mjesecu ožujku 1920. u Budimpeštu. Predsjednik toga komiteta bio je dr. Ivica Frank. "Hrvatski revolucionarni komitet" je organizirao "Hrvatsku legiju", u kojoj su se okupljali dobrovoljci za oslobođenje hrvatskoga naroda i uspostavu hrvatske državne nezavisnosti. Nažalost, "Hrvatski revolucionarni komitet" i "Hrvatska legija", nisu ostvarili zacrtane ciljeve.

Glavnina Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava, nastavila je, uz sva nasilja, legalno djelovati u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kako se je ta država prozvala nakon donošenja Vidovdanskoga ustava 28. lipnja 1921. Naravno, u uvjetima posvemašnjega terora nad njom ona nije mogla ni približno postizati izborne rezultate, kakve je postizala u Austro-Ugarskoj monarhiji, pa je njezinu ulogu, ali s manjom političkom jasnoćom i vizionarstvom, preuzela Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka, kako se je sada nazivala Hrvatska pučka seljačka stranka. Ali Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, ostala je i dalje glas savjesti hrvatskoga naroda, dok se iz njezinih redova nije rodila snaga, koja će preuzeti kormilo hrvatske politike u svoje ruke.

U skladu s izmijenjenim političkim prilikama, kako bi ipak mogla legalno politički djelovati, stranka je 1. ožujka 1919. donijela svoj modernizirani politički program, nazvavši se i službeno Hrvatska stranka prava. Već u prvoj točki programa naglasila je, "da hoće da očuva hrvatskom narodu njegovo tisućgodišnje od djedova baštinjeno pravo na svoju slododnu državu", odnosno "njegov narodni individualitet i državnu samosvojnost".Rečeno je, da je ona "republikanska, jer je demokratska, to jest, jer hoće da hrvatski narod sam bude gospodar u svojoj hrvatskoj slobodnoj državi". U skladu s izvornim pravaškim naukom rečeno je, da je ona i "građanska i seljačka i radnička stranka", što znači, da se ne temelji na klasnim načelima. Dalje se njezin program dijeli na državnopravno ustavni dio i na gospodarsko-socijalni dio. U državnopravnom ustavnom dijelu se tvrdi, da će se na temelju hrvatskoga državnog prava i prava naroda na samoodređenje stranka svim zakonitim sredstvima boriti, da se "sve hrvatske zemlje ( Hrvatska, Slavonija, Dalmacija s otocima, Rieka s kotarom, Međumurje, Prekomurje, Bosna, Hercegovina i Istra s otocima ) ujedine u jednu samostalno neodvisnu državu". Iza toga se čine stanovite korekcije ovoga jasno postavljenoga cilja, praveći pri tomu bitne razlike između Slovenije, s jedne strane, i Srbije, Crne Gore i Bugarske, s druge strane. Kaže se, da će se s oduševljenjem podupirati zaključak Slovenije o njezinu priključenju hrvatskoj državi, a nastojat će se, da hrvatska država stupi u ravnopravan savezni odnošaj sa Srbijom, Crnom Gorom i Bugarskom. Vrlo je nejasno, što to znači "ravnopravni savezni odnošaj", a riječi "nastojat će" na ništa ne obvezuju i ne znače odluku, da hrvatska država stupi sa Srbijom i Crnom Gorom u takav "ravnopravni savezni odnošaj". Očito je, da je to bila samo formula, kako bi stranka mogla legalno djelovati, a da se ne obveze na nikakvu državnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Budući događaji i politička stajališta Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava, pokazat će opravdanost ove tvrdnje. U gospodarsko-socijalnomu dijelu se tumači,što će stranka poduzeti za rješenje seljačkoga pitanja, a radnicima se obećaje posebna zaštita, a naročito sudjelovanje u upravljanju poduzećem i u diobi njegove dobiti. Žene su, po tomu programu, podpuno ravnopravne s muškarcima na svim područjima javnoga života. U programu se jamče sva građanska prava i slobode. U ime stranke program su podpisali dr. Vladimir Prebeg, predsjednik, i dr. Ante Pavelić ( budući poglavnik ), tajnik (89).

Dana 28. studenoga 1920. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu. Iz njih je Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, izišla oslabljena, pa je dobila samo dva mandata, a jedan je pravaš izabran na zajedničkoj listi s Radićevom strankom. Obzirom na teror, koji je nad njom provođen i na bijeg istaknutih kadrova u inozemstvo, tomu se ne treba ni čuditi. Zbog toga su u nekim županijama, kao u ličko-krbavskoj, pravaši listom glasovali za Hrvatsku pučku seljačku stranku. Hrvatska pučka seljačka stranka i Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, nisu sudjelovale u radu Ustavotvorne skupštine, jer je predhodno trebalo položiti prisegu kralju, što bi značilo unaprijed priznati monarhiju i dinastiju Karađorđevića, a one su se tomu protivile. Tako je Vidovdanski ustav izglasan 28. lipnja 1921. bez sudjelovanja legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda. A teror nad Hrvatskom strankom prava, odnosno Čistom strankom prava, se je nastavio. Dana 12. lipnja 1921., dakle prije donošenja Vidovdanskoga ustava, započela je u Zagrebu glavna rasprava protiv Milana Šufflaya i skupine pravaša, među kojima se nalazio i dr. Ivo Pilar, optuženih za suradnju s "Hrvatskim revolucionarnim komitetom". Optužene su branili dr. Ante Pavelić, dr. Mirko Košutić, dr. Vladimir Prebeg, dr. Ivan Elegović i još trojica drugih, dakle pretežno odvjetnici iz najužega vodstva Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava. Šufflay je osuđen na tri i pol godine zatvora. No, na sudu je održao hrabar obrambeni govor, u kojemu je rekao: "Meni je kao filozofu i kao Hrvatu posve ravnodušno, da li sjedim u maloj ćeliji sudbenoga stola odnosno neke druge kaznione ili ću biti pušten u tako zvanu slobodu, u veliku tamnicu, u kojoj cijeli hrvatski narod čami, ali hvala Bogu samo prolazno"(9o). Inače, izrečene kazne su se kretale i do 12 godina zatvora.

Zbog nasilja, što su ga srpske vlasti provodile nad hrvatskim narodom sredinom 1921. godine, odmah nakon donošenja Vidovdanskoga ustava,stvoren je "Hrvatski blok", u koji su ušle Hrvatska republikanska seljačka stranka, Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, i Hrvatska zajednica, kako bi se združenim snagama oduprle tlačenju hrvatskoga naroda. U tu svrhu Blok se je memorandumima, predstavkama i apelima obraćao domaćoj i inozemnoj javnosti, ali svi ti memorandumi, predstavke i apeli ostali su bez ikakva učinka. Na to je Radić, kao predsjednik "Hrvatskoga bloka", u studenomu 1922. počeo voditi pregovore s predstavnikom Demokratske stranke, čemu su se pravaši protivili. Zbog toga je Radić pravaše isključio iz "Hrvatskoga bloka", pa se je Blok uskoro raspao.

Nakon što je prošao prvi šok zbog stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i zbog nasilja nad njom, Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, počela se je psihološki oporavljati i prikupljati snage za borbu protiv velikosrpstva i jugoslavenstva. Još godine l920. dr. Ante Pavelić, koji počinje igrati sve istaknutiju ulogu u stranci, osnovao je, zajedno s još 10 nacionalno svjesnih radnika, Hrvatski radnički savez, koji će u svojim redovima okupljati hrvatski orijentirano radništvo. Na izborima 1923. i 1925. stranka nije ušla u beogradsku Narodnu skupštinu, ali je bila zastupljena u gradskomu zastupstvu Grada Zagreba. U nizu svojih rezolucija ona zahtijeva uspostavu hrvatskoga državnog suvereniteta na cijelomu hrvatskom povijesnom i narodnom području i omogućavanje hrvatskomu narodu efektivno izvršavanje prava na samoodređenje. U njezinoj djelatnosti vlasti su je i dalje onemogućavale, plijeneći vrlo često njezine novine i glasila. No, nakon 1925. nastaje značajan politički preokret. Te godine je Radić, nažalost, kapitulirao pred Beogradom. Priznao je monarhiju i Vidovdanski ustav. Nastalo je nezadovoljstvo i u njegovoj stranci, koja iz svoga naziva izbacuje riječ "republikanska" i naziva se samo Hrvatska seljačka stranka, pa je skupina oko dr. Stjepana Buća osnovala Hrvatski seljački republikanski savez, S tim Hrvatskim republikanskim seljačkim savezom Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, stvorila je sredinom 1925. novi "Hrvatski blok", a nakon što je 15. lipnja 1927. raspuštena beogradska Narodna skupština i raspisani izbori za 11. rujna 1927. ovomu "Hrvatskomu bloku", drugomu po redu, pridružila se je i Hrvatska federalistička seljačka stranka na čelu s dr. Antom Trumbićem ( treći "Hrvatski blok" ). "Hrvatski blok" u svim svojim javnim nastupima je zahtijevao uspostavu hrvatske državne nezavisnosti. Dana 23. siječnja 1927. održani su izbori za oblasne skupštine. U zagrebačku oblasnu skupštinu, koja se je sastala 23. veljače na svoje prvo zasjedanje, izabran je i dr. Ante Pavelić, kao nositelj liste "Hrvatskoga bloka". On je na toj sjednici predložio, "da se pozovu u Zagreb svi zastupnici, koji su u hrvatskim zemljama birani dne 23. siječnja 1927. godine, da se temeljem narodne volje ujedine u jedno tielo i postave jedinstveni zahtjev za uspostavu hrvatske nezavisnosti zaključene na Hrvatskom državnom saboru dne 29. listopada 1918. godine"(9l). Tjedan dana prije parlamentarnih izbora, dakle 4. rujna 1927., provedeni su izbori za gradske izbore Grada Zagreba. Hrvatska seljačka stranka bila je hametice poražena, a "Hrvatski blok" je dobio četiri puta više glasova nego ona. Slično se je dogodilo i na parlamentarnim izborima tjedan dana kasnije. "Hrvatski blok" je dobio tri puta više glasova nego Hrvatska seljačka stranka, a narodnim zastupnicima u gradu Zagrebu izabrani su dr. Ante Trumbić i dr. Ante Pavelić(92). Na sjednici Narodne skupštine 28. listopada 1927. Pavelić je u svoje i u Trumbićevo ime kao predstavnika "Hrvatskoga bloka", prije početka sudjelovanja u raspravi pročitao izjavu, u kojoj se, između ostaloga, kaže: "Prosvjedujući stoga protiv ovoga stanja nametnutog hrvatskome narodu, izjavljujemo, da učestvovanje Hrvatskog bloka u parlamentarnom radu Narodne skupštine ne znači, da to faktično stanje priznajemo i odobravamo. Naprotiv, Hrvatski blok će svim zakonitim sredstvima raditi, da se odnošaj hrvatskog naroda iz temelja izmieni, uzpostavom hrvatske državne samostalnosti"(93). Te misli su redovito odzvanjale njegovim govorima, što ih je vrlo često držao u Narodnoj skupštini. Raspravljajući, na primjer, 5. ožujka 1928. o proračunu ministarstva unutarnjih poslova, netko mu je iz klupa vladine većine dobacio: "Laku noć" On je na to odmah odgovorio: "Gospodo, ja ću biti sretan kad vam budem mogao reći "laku noć"; bit ću sretan onda, kad vam svi Hrvati uzmognu reći: "laku noć i hvala vam na ovakvoj zabavi kakvu smo imali s vama". Nadam se da ćete, uostalom, i vi biti sretni, kad ne budete ovdje imali Hrvata"(94). No, Hrvatskoj stranci prava, odnosno Čistoj stranci prava, i dr. Anti Paveliću, kao glavnoj osobi u stranci, iako nije i formalno zauzimao to mjesto, bilo je jasno, da bez oružane borbe nema slobodne i nezavisne hrvatske države. Zato su uspostavljali sveze s inozemnim političkim čimbenicima i odgajali hrvatsku mladež za tu oružanu borbu. Već prije su bile uspostavljene sveze s određenim mađarskim i austrijskim političkim krugovima. U ljeti 1927. godine, vraćajući se iz Pariza s kongresa europskih gradova, Pavelić je stupio u svezu s talijanskim političkim čimbenicima. A u mjesecu studenomu i prosincu 1927. branio je u Skoplju macedonske studente, optužene za ilegalno djelovanje protiv države, zahtijevajući da ih sud oslobodi od optužbe. Njegova odvažna obrana pribavila mu je poštovanje u Macedoniji i Bugarskoj i otvorila put za uspostavljanje bliskih političkih sveza s Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom ( VMRO ) na Čelu s Vančom Mihajlovim i Makedonskim nacionalnim komitetom.

Na Zagrebačkomu sveučilištu je u proljeće 1921. osnovan Hrvatski akademski klub "Kvaternik". Osnovali su ga pravaški orijentirani sveučilištarci. Sam naziv nije slučajno izabran. Ime kluba je bilo ujedno i njegov program. Osnivači i članovi kluba bili su poklonici dr. Eugena Kvaternika i njegove oružane borbe za uspostavu slobodne i nezavisne hrvatske države. Nešto kasnije je u naziv kluba ubačen i pridjev "pravaški" pa se je klub zvao Hrvatski akademski pravaški klub "Kvaternik". Izgleda da ga je osnovalo samo šest članova. No, on se je naglo širio među sveučilišnom mladeži prilivom novih članova, nezadovoljnih tadašnjom hrvatskom stranačkom politikom, pogotovo nakon kapitulacije Stjepana Radića i njegove Hrvatske republikanske seljačke stranke godine 1925. Iduće godine taj klub je ilegalno proširen i na srednjoškolsku mladež. Već prije toga u pravaškim je redovima organizirana i građanska i radnička mladež(95). širenjem ustrojbenih (organizacijskih ) jedinica pravaške mladeži po svim hrvatskim pokrajinama nastala je potreba za sazivanjem njezina općega sabora. Prvi sabor Hrvatske pravaške republikanske omladine održan je u Zagrebu 18. lipnja 1927.Na tomu Saboru osnovan je Savez Hrvatske pravaške republikanske omladine, a za predsjednika je izabran Branimir Jelić. Za predsjednika je Jelić izabran i na Drugomu saboru Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine u Zagrebu 2. rujna 1928.(96). Osnivanjem Hrvatske pravaške republikanske omladine odnosno njezina Saveza nije prestao djelovati Hrvatski akademski pravaški klub "Kvaternik". Njegov počasni član bio je dr. Ante Pavelić. Pod njegovim utjecajem i vodstvom djeluje cjelokupna pravaška mladež, pa i članovi HAPK "Kvaternik". On ih priprema i odgaja za buduću oružanu borbu za uspostavu slobodne i Nezavisne Države Hrvatske. Ta se borba ima voditi na demokratskim političkim načelima. To proizlazi i iz Načela Hrvatskoga akademskog pravaškog kluba "Kvaternik", koja je sastavio prof. dr. Fran Milobar, a donesena su početkom 1928. Ona su posve u skladu s Pavelićevim političkim shvaćanjima i izjavama, što su ih on i dr. Trumbić dali u beogradskoj Narodnoj skupštini.

Dana 5. lipnja 1926. izišao je kao glasilo HAPK "Kvaternik" prvi broj časopisa "Kvaternik: kulturnopolitičko literarni mjesečnik hrvatskih sveučilištaraca"". Izišao je jedan jedini broj toga časopisa. Mjesečnik odiše borbenim duhom. Kako piše u njegovu uvodniku, cilj mu je ustati i prikupiti "svu hrvatsku omladinu, u kojoj ključa hrvatska krv i koja još ima osjećaj i dušu" i pozvati je "na obranu doma sve to više preziranog i blaćenog hrvatstva"(97). Srbima u Hrvatskoj odriče pravo da predstavljaju hrvatsku omladinu, kao što ni Kinezi nemaju pravo, da se "miješaju u stvari bečkoga sveučilišta"(98). U studenomu 1926. pravaška mladež počinje izdavati mjesečnik "Starčević" kao glasilo Hrvatske pravaške republikanske omladine, odnosno, kasnije, Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine. S imenom ovoga glasila stvorena je sretna sinteza pravaške revolucionarne borbe,koja se odsada vodi u znaku dr. Eugena Kvaternika i dr. Ante Starčevića, dvaju utemeljitelja pravaštva. Ono je energična osuda sterilne politike Hrvatske seljačke stranke. S njegovih stranica upućen je javni i otvoreni poziv hrvatskomu narodu, da stupi u borbu za uspostavu podpuno slobodne i nezavisne hrvatske države. Već u uvodniku prvoga broja piše: "Hrvati! Skupite sve svoje snage i junaštvo! Budite srčani! Ne budite malodušni, malodušnost je znak nesreće. Prihvatimo se borbe za svoju samostalnost. Za svoju bolju budućnost. Vedrina duše, bistrina razuma i snaga naših mišica najsigurnije su jamstvo za ispunjenje naših zahtjeva. Budimo složni, jedinstveni i borbeni. Samo s ovim sredstvima izvojštit ćemo ponovno svoja tisućljetna pradjedovska prava, koja nam nitko ne će dobrovoljno pokloniti, ako ih sami ne prisvojimo. Neka bude stoga u toj borbi u našim redovima Bog, i mi pošteni Hrvati, a Hrvatska neka pripada samo Hrvatima". U ovomu uvodniku sadržan je, na jednostavan način, temeljni politički program hrvatskoga naroda i način njegova ostvarenja. U idućim brojevima taj se program još sažetije određuje. Tako u četvrtomu broju "Starčevića" na pitanje: "U što vjerujemo?" mladež odgovara: "Vjerujem u slobodu i nezavisnost Hrvatske" i obrazlaže: "Hrvatska slobodna, nezavisna i cjelokupna, uređena na republikanskom temelju". Za tu mladež to nisu prazne, naučene fraze. Ona shvaća njihov duboki životni smisao, jer znade, da "nema Hrvata bez jake državne misli" pa je "ostvarenje suverene države Hrvatske" nužno za opstanak hrvatskoga naroda(100). Pravaška mladež, predvođena Branimirom Jelićem, pod mentorstvom dr. Ante Pavelića, oštro se obračunava s oportunističkom politikom Hrvatske seljačke stranke i sprema se na revolucionarnu borbu, pa hrvatskoj javnosti poručuje: "Dosta je taktike, dosta je popuštanja, gorke plodove smo okusili, danas hoćemo, tražimo i zahtijevamo ne kakvu autonomiju, ne kakvu federaciju, ne kakvu drugu formu, nego danas tražimo slobodnu hrvatsku državu!"(101). Ta mladež se napaja ne samo Starčevićevim i Kvaternikovim pravaškim naukom i Pavelićevim radom i javnim izjavama, nego i pravaškim novinstvom, koje uređuje dr. Mile Budak, a u kojemu dr. Milan Šufflay poručuje, da "Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu", jer je to danas "domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, podpuno adaptirani", pa "da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija". U toj kreaciji "Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za - čovječnost"(l02). Dakle, hrvatski je nacionalni imperativ, - po pravaškom shvaćanju,- rušiti Jugoslaviju.

Bez obzira koliko im popuštao, Srbi Radiću nikada nisu vjerovali. Zato su ga odlučili ubiti. Politički krugovi oko kralja Aleksandra organizirali su atentat, što ga je 20. lipnja 1928. u beogradskoj Narodnoj skupštini izveo narodni zastupnik Puniša Račić, koji je na licu mjesta ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio Stjepana Radića, a teže ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu. Od zadobivenih ozljeda Stjepan Radić je umro u Zagrebu 8. kolovoza iste godine. On je u to vrijeme, bez obzira koliko se s njegovom politikom slagali ili ne slagali, neosporno bio voda hrvatskoga naroda, pa su hitci u Narodnoj skupštini homogenizirali hrvatski narod. Zbog toga je i dr. Ante Pavelić izjavio, da su hitci, ispaljeni u Radića i njegove stranačke sudrugove, u stvari ispaljeni u cijeli hrvatski narod, pa se je odazvao pozivu Hrvatske seljačke stranke i 2. kolovoza 1928., zajedno s dr. Antom Trumbićem, stupio u zastupnički klub HSS-a, kako bi ojačao hrvatske narodne redove. Odmah nakon atentata u Zagrebu su izbile protujugoslavenske demonstracije, na kojima se klicalo hrvatskoj državnoj nezavisnosti. Demonstracije su izbile i 1. prosinca 1928.,.kada su vlasti htjele obilježiti desetu obljetnicu nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jedne i druge demonstracije predvodila je Pravaška mladež u jednima i drugima opet su pale nevine hrvatske žrtve. Hrvatsku politiku opet su u svoje ruke pomalo počeli preuzimati pravaši.

U dr. Anti Paveliću i njegovim najbližim suradnicima od 1925. godine sve jače i sve brže je sazrijevala svijest, da se hrvatski narod samo oružanom borbom može osloboditi srpske tiranije. Tom mišlju prožeta je bila i pravaška mladež. Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštinina na hrvatske narodne zastupnike i događaji nakon njega ubrzali su donošenje konkretne odluke o tomu. To potvrđuju, između ostaloga, i odluke donesene na Drugomu saboru Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine, održanomu 2. rujna 1928., kada je zaključeno, "da se u cijeloj Hrvatskoj za sva vremena imade slaviti dan pogibije Eugena Kvaternika kao opći hrvatski narodni blagdan" i "da se odmah mora odpočeti sa organiziranjem tajnih borbenih jedinica po čitavoj Hrvatskoj, s prikupljanjem oružja, tako da se u danom času, s oružjem u ruci može ispuniti tisućljetni zahtjev hrvatskog naroda za uspostavom Nezavisne Države Hrvatske"(103). No, ni u jednoj postojećoj hrvatskoj političkoj stranci nije se moglo okupiti Hrvate u borbi za nezavisnu hrvatsku državu. Trebalo je osnovati novu organizaciju, kojoj će pristupiti sve osobe spremne za tu borbu, bez obzira na dotadašnju stranačku pripadnost. U listopadu 1928. Pavelić je pokušao osnovati takvu organizaciju pod nazivom "Hrvatski domobran", kojemu bi tobože bila zadaća, "da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova". To je bila fiktivna zadaća. Prema stvarnim ciljevima, "Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području"(l04). Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile djelovanje ovoga društva. Ali ni Pavelić sa svojim suradnicima nije mirovao. Početkom studenoga 1928. prestao je izlaziti mjesečnik "Starčević", glasilo Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine, najavljujući "da će ga naslijediti novi list pod imenom Hrvatski domobran", koji ne će biti organ jedne stranke ili grupe, a još manje pojedinaca. On će pripadati cjelokupnom hrvatskom narodu, koji danas poznaje samo jednu stranku, pod imenom Hrvatska"(l05). "Hrvatski domobran - omladinski list" počeo je izlaziti kao dvotjednik 16. studenoga 1928. Zadnji broj izišao je 22. prosinca iste godine. U svemu su izišla četiri broja redovitoga i dva posebnoga izdanja. "Hrvatski domobran" su prave revolucionarne novine. Iz broja u broj riječju i slikom, pjesmom i prozom pozivao je na ustanak za uspostavu nezavisne hrvatske države. Svaki njegov broj je bio plijenjen i cenzuriran. Njegova naklada ubrzano je rasla. Prvi broj je tiskan u 7.000 primjeraka, a posljednji u 30.000 primjeraka. To dovoljno govori o revolucionarnom raspoloženju hrvatskoga naroda. Upravitelj "Hrvatskoga domobrana" bio je Mijo Bzik, Branimir Jelić bio je izdavač i urednik lista, a dr. Ante Pavelić bio je glavni suradnik. I ostali suradnici bili su mahom iz pravaških redova. Dakle, bez obzira na izjavu, da će biti glasilo cjelokupne hrvatske omladine, "Hrvatski domobran" je bio pravaško glasilo, jer su ga pravaši osnovali, njime upravljali, uređivali ga i gotovo isključivo samo oni u njemu surađivali, dajući mu tako i politički smjer. Tako se je dogodilo, da je i organizacija "Hrvatski domobran" preko istoimenoga lista stvarno djelovala, iako joj to državne vlasti nisu dopustile.

Dana 6. siječnja 1929., dakle kratko vrijeme nakon izlaženja zadnjega broja "Hrvatskoga domobrana", proglašena je diktatura, pa je i Hrvatska stranka prava, odnosno Čista stranka prava, kao i sve ostale političke stranke, raspuštena i nije obnavljana sve do 12. prosinca 1992. Sutradan po proglašenju diktature, 7. siječnja 1929., u Zagrebu je tajno osnovan Ustaški pokret. Njegovu jezgru činili su članovi i sljedbenici Hrvatske stranke prava, pa je ona u njemu nastavila svoje djelovanje. Pavelić, Jelić, Bzik i mnogi drugi morali su emigrirati i iz emigracije djelovati na uspostavi Nezavisne Države Hrvatske.

6. Neke istaknutije osobe u Hrvatskoj stranci prava, odnosno Čistoj stranci prava, od 1.prosinca 1918. do 6.siječnja 1929.

Mnogi istaknuti pravaši, koji su djelovali u prošlomu, nastavili su djelovati i u ovomu razdoblju. Zato ih ne treba sada ni spominjati. Bit će spomenute samo neke osobe, čije težište rada pada u ovo razdoblje, a nisu dovoljno istaknute. To su:

a) Dr. Vladimir Prebeg bio je predsjednik Hrvatske stranke prava, odnosno Čiste stranke prava, od prosinca 1918. pa do njezine zabrane 6.siječnja 1929. Rodio se je u Brodu na Savi 4. ožujka 1862., a umro u Zagrebu 17. veljače 1944. Pripadao je Stranci prava od najranije mladosti. Bio je blizak suradnik dr. Josipa Franka, dr. Aleksandra Horvata i dr. Ante Pavelića, odvjetnika. Zbog svojih pravaških uvjerenja bio je više puta zatvaran i proganjan. U više navrata bio je biran za narodnoga zastupnika. Tu dužnost je obavljao i u Hrvatskomu državnom saboru za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Po zanimanju je bio odvjetnik.

b) Dr. Mile Budak rođen je u Svetomu Roku, općina Lovinac, u Lici, 30. kolovoza 1889., a obješen je u Zagrebu u zoru 7. lipnja 1945. nakon što su ga Englezi izručili partizanima. Po zanimanju odvjetnik, bio je urednik mnogih pravaških glasila, novina i časopisa. Bio je vrstan novinar i veliki književnik, naročito poznat po svomu romanu "Ognjište" i pripovijedkama iz ličkoga života. Napisao je desetak romana i nekoliko zbirki pripovijedki. Od novina, koje je izdavao i uređivao, najveći uspjeh je postigao s "Hrvatskim narodom", koji je izlazio kao tjednik u sedamdesetak tisuća primjeraka od 9. veljače 1939. do 1. ožujka l940. Na nj je bio ponosan kao i na roman "Ognjište". Prošao je 1915. godine Križni put zarobljenih austro-ugarskih časnika i vojnika kroz Macedoniju i Albaniju. Politički je istomišljenik i suradnik dr. Ante Pavelića još od studentskih dana. Zbog svoga pravaškog političkog uvjerenja bio je više puta zatvaran. Dana 7. lipnja 1932. izvršen je na nj usred bijela dana u Zagrebu atentat, koji je jedva preživio. Od 2. veljače 1933. do 6. srpnja 1938. boravio je kao ustaša u emigraciji, položivši ustašku prisegu na ruke poglavnika dr. Ante Pavelića. Bio je doglavnik Ustaškoga pokreta, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ministar nastave i bogoštovlja, poslanik u Berlinu i ministar vanjskih poslova. Za grob mu se ne zna.

c) Dr. Milan Šufflay, povjesničar, rođen je u Lepoglavi 9. studenoga 1879., a umoren u atentatu u Zagrebu, u Dalmatinskoj ulici, u noći između 18. i 19. veljače 1931. Doktorirao je iz hrvatske srednjovjekovne povijesti u 22. godini života. Predavao je pomoćne povijesne znanosti na Zagrebačkomu sveučilištu, dok ga Narodno vijeće u studenomu 1918. kao politički nepoćudnu osobu nije prijevremeno umirovilo. Zbog svoga pravaškog političkog uvjerenja bio je zatvaran. Smatran je najvećim svjetskim albanologom u svoje vrijeme, pa su zbog atentata na njega Društvu naroda uputili prosvjede Albert Einstein i Thomas Mann. Surađivao je u pravaškim listovima, pišući briljantne političke eseje, visoke umjetničke vrijednosti, do sada nenadmašene u našoj književnosti.

d) Dr. Branimir Jelić, liječnik po zanimanju, rođen je u Docu Donjemu, u starohrvatskoj kneževini Poljica, u zaleđu Omiša, 28. veljače 1905., a umro je u Berlinu, kao žrtva atentata, 31. svibnja 1972. Simpatije za pravaštvo ponio je iz obiteljske kuće, od najranije mladosti, njegovim sazrijevanjem te su se simpatije pretvarale u čvrsto uvjerenje. Dolaskom na studij medicine 1923. godine odmah se je učlanio Hrvatski akademski klub "Kvaternik", a iduće 1924./1925. školske godine izabran je za njegova predsjednika. Te iste 1924. godine postao je Članom Poslovnoga odbora Hrvatske stranke prava, dakle njezina najvišega političkog tijela. Na prvomu i drugom saboru Saveza Hrvatske pravaške republikanske omladine izabran je za njegova predsjednika. Bio je glavni urednik pravaških glasila "Starčevića" i "Hrvatskoga domobrana". Neumorno je organizirao Ustaški pokret u Južnoj i Sjevernoj Americi pod nazivom "Hrvatski domobran", a u tu svrhu je obilazio i po Europi. Izdavao je i ustaške novine "Nezavisna Hrvatska Država". Zbog toga je bio više puta zatvaran. Na tomu ustaškomu zadatku su ga Englezi u blizini Gibraltara 2. listopada 1939. skinuli s broda i držali u zatočeništvu sve do 22. prosinca 1945. Po izlasku iz zatočeništva osnovao je "Hrvatski demokratski odbor" i nastavio boriti se za hrvatsku državnu nezavisnost sve do svoje smrti.

e) Stipe Javor, nacionalni revolucionar, istaknuti član Hrvatske stranke prava, rođen je u Brinju 1877. godine, a umro je u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici 27. ožujka 1936., podlegavši mučenjima, kojima je bio podvrgnut, izdržavajući kaznu od 20 godina zatvora, na koju je bio suđen kao suradnik dr. Ante Pavelića dana 30. lipnja 1931. u kaznenomu postupku zajedno s Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, koji su osuđeni na smrt i obješeni. Po zanimanju je bio trgovac vatrogasnim spravama. Pojam je hrvatskoga rodoljublja i mučeništva. Pokopan je u arkadama na Mirogoju.

f) David Karlović rođen je u Virovitici 14. srpnja 1885., a umro je u progonstvu u Zuerichu, Švicarska, 10. prosinca 1946. Kao ekonomist bio je profesor na Visokoj školi za trgovinu i promet i na Visokoj ekonomsko-komercijalnoj školi u Zagrebu, koja je preteča današnjega Ekonomskoga fakulteta. Bio je i predstojnikom Trgovačkoga instituta. Isticao se je u pravaškim redovima, pa je 1942. bio imenovan u Hrvatski državni sabor. Ali to svoje hrvatsko rodoljublje morao je platiti bijegom pred partizanima iz okupiranoga Zagreba i ranom smrću u tuđini.

Bilješke:

1. Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske, I. dio, Zagreb, 1990.,str.163
2. Dr. Lovre Katić: Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., str. 234.
3. Josip Horvat, nav. dj., str. 168.
4. Isto, str. 171. i 172.
5. Isto, str. 173.
6. Dr. Lovre Katić, nav. dj., str. 235.
7. Dr. Ljerka Kuntić: Predgovor knjizi Eugena Kvaternika: Politički spisi, Zagreb, 1971., str. 25.
8. Dr. Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., str. 416.
9. Dr. Ante Starčević, nav. dj., str. 416.
10. Dr. Ante Starčević: Nekolike uspomene, Zagreb, 1870., str. 28.
11. Dr. Eugen Kvaternik: Promemorija princu Jeromeu Napoleonu, priredio dr. Franjo Bučar, Zagreb, 1936., str. 41.
12. Cherubin Šegvić: Drugo progonstvo Eugena Kvaternika, Zagreb, 1907.,str.10
13. Dr. Mirjana Gross: Povijest pravaške ideologije, Zagreb,1973.,str.360.
14. Dr. Ante Starčević, nav. dj., str.35.
15. Dr. Pavo Barišić: Filozofija prava Ante Starčevića,Zagreb,1996.,str.11.
16. Dr. Ante Starčević nov. dj., str. 420.
17. Dr. Pavo Barišić, nav. dj., str. 11. - 19.
18. Dr.Ante Starčević:Pisma mađarolacah, I.dio, Sušak, 1879., str. 61.
19. Dr.Ante Starčević: Govor 25.11.1885.,Djela I.,Zagreb,1893., str.300
. 20. Dr.Ante Starčević: Izabrani spisi,priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb,1943., str.423.
21. Dr« Ante Starčević: Pisma mađarolacah, II.dio, Sušak, 1879., str.6
. 22. Isto, str. 65.
23. Isto, str. 13.
24. Dr.Ante Starčević:Izabrani spisi, priredio dr.Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., str.529.
25. Dr.Ante Starčević; Govor 20.11.1888., Djela I.,Zagreb,1893.,str.366.
26. Dr.Ante Starčević: Izabrani spisi, Zagreb,1943., str. 504. - 505.
27. Dr. Ante Starčević: Pisma mađarolacah,II.dio,Sušak,1879., str.11.
28. Dr. Ante Starčević: Izabrani spisi, Zagreb,1943., str. 528.
29. Isto, str. 490.
30. Isto, str. 478.
31. Dr. Ante Starčević: Misli i pogledi, sastavio dr.Blaž Jurišić, Zagreb, 1971., str. 53.
32. Isto, str. 53.
33. Dr. Ante Starčević: Turska, Djela III., Zagreb, 1894., str. 222.
34. Dr. Ante Starčević: Izabrani spisi, Zagreb,1943., str. 501.- 506.
35. Cherubin Šegvić: Dr. Ante Starčević - njegov život i njegova djela, Zagreb, 1911., str. 171.
36. Dr. Lovre Katić, nav. dj., str. 242.
37. Dr. Josip Šarinić: Nagodbena Hrvatska, Zagreb, 1972., str. 271. - 273.
38. Isto, te dr. Lovre Katić, nav. dj., str. 245. - 246.
39. Josip Horvat, nav. dj., str. 189.
40. Dr. Ferdo Šišić: Kvaternik ( Rakovička buna ),Zagreb,1926., str.36.-38.
41. Dr.Stjepan Matković: Čista stranka prava 1895.- 1903., Zagreb,2001., str. 19. - 21.
42. Isto, str. 63., i dr. Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Split, 1983., str. 53. - 54. i 57. - 58.
43. Dr. Stjepan Matković, nav. dj., str. 57. - 59.
44. Dr. Lovre Katić, nav. dj., str. 257.
45. Dr. Ante Starčević: Izabrani spisi, Zagreb, 1943., str. 410.
46. Dr. Stjepan Matković, nav. dj., str. 60.
47. Izvori velikosrpske agresije - rasprave i dokumenti, priredio Bože Čović, Zagreb, 1991., str. 99. - l05.
48. Dr. Josip Frank: Govori u zimskomu zasijedanju Hrvatskoga sabora godine 1902., Zagreb, 1902., str. 25. - 28.
49. Josip Horvat, nav. dj., str. 243. i 248.
50. L.v.Suedland: Južnoslavensko pitanje, Zagreb, 1943., str. 344.,i dr. Mirjana Gross, nav. dj., str. 334.
51. Dr. Ante Trumbić: Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija, Zagreb, 1936., str. 87. - 88.
52. Isto, str. 92. - 93.
53. L.v.Suedland, nav. dj., str. 346. - 347.
54. Dr.Josip Frank: Govori u zimskomu zasijedanju Hrvatskoga sabora godine 1905., Zagreb, l906., str. 53. - 90.
55. Dr. Josip Frank: Govori izrečeni u zimskom zasjedanju Hrvatskog sabora od studenoga 1906. do ožujka 1907., Zagreb, 1908., str. 203. - 208., i Zbirka "Izvori velikosrpske agresije", str. 125. - 131.
56. Josip Horvat, nav. dj., str. 276., te Jaroslav Šidak, Mirjana Gross, Igor Karaman i Dragovan Šepić: Povijest hrvatskog naroda g. 1860.-1914., Zagreb, 1968., str. 223.
57. Dr.Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1962., str. 466.
58. Dr.Ivo Petrinović: Politička misao Frana Supila,Split,1988.,str.141.
59. Dr. Josip Frank, nav. dj., str. 91. - 93.
60. Dr. Josip Šarinić, nav. dj., str. 288. - 289.
61. Frano Supilo: Politički spisi, priredio dr. Dragovan Šepić, Zagreb, 1970., str. 343
62. Isto, str. 447. - 453.
63. Dr. Ivo Petrinović, nav. dj., str. 146.
64. Dr. Mirjana Gross, nav. dj., str. 347. i 350.
65. Isto, str. 353. - 354.
66. Isto, str. 352.
67. Dr. Ferdo Šišić: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb, 1920., st. 94.
68. Isto, str. 94. - 96.
69. Isto, str. 105.
70. Isto, str. 103. - 104.
71. Dr. Zlatko Matijević: Slom politike katoličkog jugoslavenstva, Zagreb, 1998., str. 67. - 68.
72. Isto, str. 66., bilješka 287.
73. Dr. Stjepan Matković: Ratni zločini nad Hrvatima u Odesi, "Politički zatvorenik" br. 141. str. 41. - 42., i br. 142., str. 35. i 36.
74. Navedeno prema knjizi Bogdana Krizmana: Hrvatska u prvom svjetskom ratu, Zagreb, 1989., str. 163.
75. Dr. Ferdo Šišić, nav.dj., str. 170. - 176.
76. Isto, str. 125. - 126.
77. Dr. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu,Zagreb,1942., str. 15.
78. Isto, str. 15. - 16.
79. Dr. Ferdo Šišić, nav. dj., str. 195. - 201.
80. Isto, str. 201. - 204.
81. Dr. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 25. - 27.
82. Isto, str. 33. - 36.
83. Dr. Ferdo Šišić, nav. dj., str. 280. - 283.
84. Dr. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 49. - 51. i 74.
85. Dr. Ferdo Šišić, nav. dj., str. 285. - 288.
86. Dr. Ante Pavelić: Doživljaji, sv.I., Madrid 1968., str. 444.
87. Vojo Rajčević: Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj 1919.-1928., sv.I., Zagreb, 1979-, str. 83. - 85.
88. Augustin ( Ivo ) Guberina: Preuzvišeni gospodine, str. 50. - 51. i 52.
89. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskoga državnog prava, priredila Višnja Pavelić, Madrid, 1977., str. 70. - 76.
90. Dr. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 124. - 125., i Dr. Mile Budak: Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, Youngstown, Ohio, SAD, 1934., str. 140.
91. Dr. Ante Pavelić, nav. dj., str. 190. - 191.
92. Isto, str. 223. - 224. i 229.
93. Isto, str. 231.
94. Isto, str. 312. - 323.
95. Dr. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi: Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, priredio dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 25.; Stanislav Polonijo: Ustaštvo - apoteoza Rakovice, Zbornik hrvatskih sveučilištaraca, Zagreb, 1942., str. 237. i 240., te Vojo Rajčević, nav. dj., str. 128.
96. Dr. Jere Jareb: Prilozi uspomenama dra Branimira Jelića, u knjizi: Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića,str.237.-240. i 247.-256.
97. Stanislav Polonijo, nav. dj., str. 240.
98. Vojo Rajčević, nav. dj., str. 202.
99. Stanislav Polonijo, nav. dj., str. 241.
100. Isto, str. 241.
101. Isto, str. 243.
102. Dr. Milan Šufflay: Izabrani politički spisi, priredio akademik Dubravko Jelčić, Zagreb, 2000., str. 69. - 70.
103. Mijo Bzik: Ustaška borba, Zagreb, 1942., str. 69. i 70.
104. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944., str. 30. - 32.
105. Dr. Jere Jareb, nav. dj., str. 614.


Navik on živi ki zgine pošteno!

broj posjeta