Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Tesla Hrvat i Amerikanac

Nikola Tesla bio je Hrvat, i Amerikanac. Zemun je hrvatski grad. Beograd je srpski grad iako ne oduvijek. Ovaj tekst pod naslovom „Hrvat i Amerikanac“ pišem kao komentar teksta gospodina Marka Lopušine, novinara i pisca iz Beograda, koji svoje kolumne objavljuje na zagrebačkom portalu Dnevno.hr i to integralno na srpskom jeziku... dakle, na ekavici, i na zapadnoj latinici koja je srpsko pismo isto kao i srpska ćirilica, i po pravopisnim fonetskim pravilima velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića.

Ovaj tekst nije odgovor gospodinu Marku Lopušini, jer nas dvojica smo 10. srpnja 2013. sudjelovali u istoj emisiji, Slušaonica 6, beogradskog studentskog radija Studio B, dakle, na obljetnicu rođenja velikog hrvatskog znanstvenika Nikole Tesle, i to na temu Teslinog podrijetla, tako da smo si sve u svezi toga rekli, i to uljudno, a sama emisija je bila demokratskog karaktera u kojoj nitko nikoga nije vrijeđao, niti omalovažavao, nego saslušao što drugi gost u emisiji ima za reći na temu, i odgovoriti na izrečeno, što bi se reklo replicirati, tako da je voditelj emisije, g. Petar Paunović, pošteno i kulturno odradio emisiju u kojoj sam kao Hrvat sudjelovao radio-mostom preko Studentskog radija u Zagrebu koji ima sjedište na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, s tim da sam Studentski radio u Zagrebu nije bio sudionik navedene emisije, odnosno studentska populacija u Zagrebu nije smatrala nužnim obilježiti Teslin rođendan na svom radiju, što je žalosno, i neodgovorno.

Mogu samo napomenuti da u Beogradu postoji veći interes za Nikolu Teslu nego u Zagrebu, i da se u Srbiji ne bježi od razgovora o Teslinom podrijetlu kao što medijske kurve u Hrvatskoj u svezi toga bježe kao od kuge, iako za to nema razloga, posebno stoga što je Crnogorac, i povjesničar, Savić Marković Štedimlija, u prvoj polovici 20. st. znanstveno istražio povijest pravoslavlja u Hrvatskoj, a isto je učinio i dr. Ivo Pilar početkom 20. st., po čijem imenu je nazvan jedan institut u Zagrebu. Moram također napomenuti da u Beogradu postoji puno manji opseg cenzure nego u Zagrebu, jer mene u Zagrebu niti jedan medij nije nikada pozvao da razgovaram o Teslinom podrijetlu, dok su me Srbi već dva puta pozvali da sudjelujem u takvom tipu emisije, u kojoj sam nastupao kao povjesničar, i slobodno iznosio činjenice.

U svakom slučaju mogu samo ponoviti ono što sam rekao i u beogradskoj emisiji, Nikola Tesla nije rođen u Srbiji, što je povijesna činjenica, i niti jednu sekundu svog života nije nikada živio u Srbiji, što je također povijesna činjenica, i samo je jednom posjetio Beograd u svom životu, s tim da se s tog puta vratio s neugodnim osjećajem, razočaran, koliko mi je poznato, ali to čak nije ni važno kakvu je impresiju imao o Beogradu. U svakom slučaju, službeni Beograd, i Srbija, nemaju nikakvo pravo svojatati povijesni lik i djelo hrvatskog velikana Nikole Tesle, koji je bio hrvatsko-američki izumitelj.

Tesla je hrvatsko-američki znanstvenik, i pripada baštini čovječanstva kojemu je i namijenio svoje izume, a ne da ih ukradu zapadni tzv. multi-nacionalni koncerni i vojno-industrijski kompleks, jer on je energiju, tako i struju, namijenio čovječanstvu besplatno, ponavljam - besplatno!

Uredništvo navedenoga portala iz Zagreba objavljuje tekstove g. Marka Lopušine na stranom jeziku, što nije pošteno prema hrvatskom čitateljstvu, jer uvjeren sam da stajališta nekog francuskog autora sigurno ne bi integralno objavljivali na francuskom jeziku, niti njemačkog autora na njemačkom jeziku, tako da ostaje enigma, zašto se djela srbijanskog autora objavljuje na jednom hrvatskom portalu na srpskom jeziku, a ne na hrvatskom jeziku, ali to je stvar uredništva navedenog medija, s tim da neka to uredništvo ne bude umišljeno pomisliti da je demokratsko zbog toga što dio svojih ukupnih tekstova objavljuje na srpskom jeziku, jer, eto, objavljuje tekstove jednog Srbijanca na srpskom jeziku, jer to s demokracijom nema veze. Jedino ako na tom portalu postoji odjel škole stranih jezika, pa da se objavljuju tekstovi na srpskom jeziku, onda je to druga stvar, samo što mi to nije poznato.

Po logici uredništva Dnevno.hr bi na primjer Spiegel Online trebao objavljivati nekog gosta-komentatora iz Japana na japanskom jeziku i pismu.

Moje je osobno mišljenje, da se g. Marko Lopušina ponižava, jer trpi da mu njegovi tekstovi na hrvatskom govornom području budu objavljivani na srpskom jeziku. U čemu je smisao toga? Radi li se o potpunom besmislu? Osobno ne bih nikada sebi dozvolio da moj tekst, ako bi ga objavio neki srpski medij u Srbiji, bude u srpskom mediju objavljen na hrvatskom jeziku, i to ako ništa drugo, onda iz poštovanja prema Srbijancima, jer zašto bi oni morali trpjeti, da moj tekst čitaju na hrvatskom jeziku, ili npr. na engleskom jeziku, ili na turskom jeziku, itd.

Znam iz vlastitog iskustva kada su mi glavni urednici stranog tiska, npr. u Njemačkoj i Austriji, objavljivali priloge na temu politike i povijesti, to jest nisu me cenzurirali kao što to rade domaći mediji, među inim i Dnevno.hr, uvijek su moj tekst objavili na njemačkom jeziku, nikada na hrvatskom jeziku.

Zamislimo si situaciju da Nijemac u Njemačkoj mora čitati tekstove u nekom njemačkom mediju na turskom jeziku; kao prvo, ne bi ništa razumio, kao drugo, pomislio bi da mu se zemlja možda nalazi pod okupacijom Turaka. (Ja sam, inače, tekst od g. Marka Lopušine, da bih ga razumio kako treba, dao prevesti od ovlaštenog sudskog tumača za srpski jezik.

S ovime završavam kritiku uredničke politike portala Dnevno.hr, i prelazim na komentiranje članka Marka Lopušine čiji tekstovi i stajališta me uvijek iznova uveseljavaju, jer čovjek je iskren, i inteligentan, te na jedan vrlo inteligentan način, možda čak i pozitivno, provocira hrvatsko čitateljstvo sa svojim, u najvećem broju slučajeva, neargumentiranim tvrdnjama.

Tako je po njemu Nikola Tesla zapravo Srbin, ili Teslino rodno mjesto i mjesto u kojemu je odrastao, Smiljan, je navodno srpsko selo, iako se nalazi usred hrvatske povijesne pokrajine Like.

Kuću hrvatske pjevačice Tereze Kesovije, u Konavlima kod Dubrovnika, koju gospodin zove „tetom“, iako je ona gospođa i uvažena umjetnica, su po Marku Lopušini srušili Crnogorci, a ne Srbi, što bi bilo smiješno, kad ne bi bilo tragično, jer za čije su se to interese borili Crnogorci u tzv. JNA koji su bili „veći“ Srbi od samih Srba, ako ne za srpske, i za tzv. Veliku Srbiju kada su napadali Dubrovnik gdje ih je, srećom, dočekao HOS i zaustavio, međutim, uvijek se slatko nasmijem kada pročitam srpske tvrdnje koje su već postale šlager, i klasika čovjekove gluposti, iako, istine radi, ne bi trebalo biti mjesta smijehu na gluposti, jer tvrdnje koje zastupa g. M. Lopušina koristila je velikosrpska propaganda uoči rata protiv Hrvatske 1991. godine, odnosno znamo što je beogradska propaganda sve tvrdila, od toga da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi od „ustaša“, (iako ustaša tada nije bilo, jer su 99,9 posto njih pobijeni u svibnju i lipnju 1945. godine u protutenkovskim rovovima u šumi Tezno, i na Kočevskom rogu i Maceljskoj gori kod Krapine, i to od strane Titovih partizana, komunista, i četnika, i iako su Srbi kadrovski držali gotovo pa većinsku vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u to vrijeme, posebno i tzv. Miliciji, i kao direktori socijalističkih poduzeća, i u SKH), pa do tvrdnje da „ustaše pokrštavaju Srbe“, i da su Srbi u Hrvatskoj općenito obespravljeni, da ih se sili da gledaju „šahovnicu“, to jest hrvatski nacionalni i povijesni grb, i slično.

Radi se o uhodanoj špranci koja se uvijek iznova ponavlja u beogradskim velikosrpskim krugovima, dokle god je na snazi velikosrpski Memorandum, odnosno plan o stvaranju velike Srbije, jer, podsjetimo se, u Srbiji nije došlo do denacifikacije nakon njihova ratnog poraza i kapitulacije 1995. i 1999. godine. (Sam srbijanski premijer Ivica Dačić je rekao, da je Slobodan Milošević izgubio sve ratove.

Sjećamo se kako smo se u Hrvatskoj svojedobno smijali na gluposti Save Štrbca, nekadašnjeg tajnika u samozvanoj vladi fašističke tvorevine „Republike Srpske Krajine“, da je Hrvatska vojska u Oluji navodno „etnički očistila“ srpske civile iz Knina i drugih oslobođenih područja. Toliko smo bili naivni, da nismo ni u snu pomislili, da će takve tvrdnje, koje je prve iznio član Bilderberga, švedski i europski diplomat Carl Bildt, a kao papiga ponavljao udbaš Savo Štrbac, biti jednog dana pretočene u optužnicu protiv časnoga hrvatskoga generala Ante Gotovine, i dr. Srećom, povijesne činjenice, i pravorijek međunarodnog suda su de facto, i de iuro dokazale, da nije bilo nikakvog etničkog čišćenja srpskih civila od strane hrvatske zaraćene strane u ratu koji nije bio „građanski rat“, kako lukavo provocira Marko Lopušina, nego velikosrpska agresija, i rat za hrvatsku nezavisnost i slobodu. Oluja je za hrvatsko stanovništvo označilo kraj velikosrpskog terora.

Intimno mi je drago da Dnevno.hr objavljuje tvrdnje Srbina Marka Lopušine, (jedino ne shvaćam, i ne odobravam što se njegovi tekstovi u Hrvatskoj objavljuju na srpskom jeziku), kojega ja ne nazivam „četnikom“, niti „novim četnikom“, jer nisu svi Srbi, srećom, četnici, čak mislim da većina Srba nisu četnici, jer takve tvrdnje od Srba su hrvatskom društvu, i hrvatskom političkom narodu u cjelini potrebne radi katarze, i potpuno je krivo osuđivati gospodina Marka Lopušinu, jer on smije misliti, manifestirati, i objavljivati što god mu padne na pamet, ali je stvar do nas Hrvata hoćemo li njegovim glupostima i neistinama povjerovati, ili ne, i što je još važnije, kakav ćemo stav prema tom pitanju zauzeti, dakle, prema pitanju krivotvorenja povijesnih činjenica, i kakvo ćemo imati stajalište kao slobodni ljudi, kao ljudi koji znaju i trebaju i politički misliti, jer politika je sve u životu, ona je nazočna svakodnevno u našim životima, često nametnuta, te hoćemo li kao društvo tolerirati da politički čelnici Republike Hrvatske, pa i dobar dio hrvatskih povjesničara, publicista, medijskih djelatnika, da ne kažem medijske kurve, takve tvrdnje iz Srbije, koje se plasiraju u našoj zemlji i Domovini, prihvaćaju zlokobnom šutnjom. To je pitanje svih pitanja! Jer, ako, npr., g. M. Lopušina tvrdi, da je hrvatska Država za vrijeme posljednjeg rata srušili rodnu kuću Nikole Tesle u Smiljanu, te da su Hrvati licemjeri kada nakon toga zahtijevaju Teslinu baštinu, i svojataju njegovo ime za sebe, za svoj kulturni krug, ili kada Srbijanci znaju tvrditi da su Hrvati srušili spomenik Nikoli Tesli u gradu Gospiću za vrijeme rata, onda hrvatska javnost treba znati prije svega prvu i osnovnu činjenicu, koja je poznata i g. Marku Lošpušini najkasnije od 10. srpnja 2013. godine kada sam je izgovorio u eteru navedenog srbijanskog radija:

Hrvatski grad Gospić je za vrijeme velikosrpske agresije 1991. divljački bombardiran, i granatiran od strane posrbljene tzv. JNA i njezinih pomoćnih četničkih „akindžijskih“ jedinica i srpskih pobunjenika, i jedna takva srpska vojna jedinica koja je granatirala Gospić, i ubijala hrvatske civile u njemu, nosila je ime po pokojnom znanstvenom velikanu Nikoli Tesli; povijesne činjenice dokazuju da su srpske jedinice 1991. sravnile Gospić sa zemljom, i pobile mnoštvo nedužnih ljudi samo zato što su bili Hrvati, i što nisu namjeravali svoj grad prepustiti srpskim osvajačima, da ne kažem barbarima i divljacima.

Je li g. Marku Lopušini poznata činjenica, da su srpski pobunjenici 1991. OPUSTOŠILI memorijalni muzej u Jasenovcu?

U obnovljenom memorijalnom muzeju u Jasenovcu postoji foto-dokumentacija o tome, i osobno me s tim upoznala zamjenica ravnateljice memorijalnog muzeja. K tome je antikomunistički i antifašistički HOS na području memorijalnog spomen-područja, gdje je za vrijeme rata prilazila crta razgraničenja odnosno prva linija fronta, sačuvao od uništenja spomenik žrtvama. Kao „zahvala“ se u Srbiji na HOS gledao kao na „fašiste“, ali isto takvo gledište o Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) imaju i domaći vlastodršci u Zagrebu. Međutim, fašistički četnici, koji su devastirali spomen-područje, za iste nisu fašisti. Pametnome dosta!

Jesu li Hrvati za vrijeme rata srušili Teslinu rodnu kuću u Smiljanu nije mi poznato, koliko znam, nisu, ali ako su u toj kući četnici imali svoj „štab“, onda je ona bila legitimni vojni cilj, i jedino je za žaliti što je kao kolateralna šteta stradao objekt koji ima povijesnu vrijednost. No, tko je obnovio Teslinu kuću ako ne Hrvati. Ne valjda Marsovci

Jesu li Hrvati srušili spomenik Nikoli Tesli u Gospiću ili nisu, jesu li srušili njegovu rodnu kuću u Smiljanu ili nisu, jest u tom slučaju od drugorazredne važnosti; (nisam u svom životu čuo, niti vidio dokaze o tome, da su Hrvati ikada srušili Teslinu rodnu kuću); bitna je činjenica da su jugoslavenske komunističke/titoističke vlasti 45 godina trovale odnose između Hrvata i Srba, i Nikolu Teslu prikazivale kao srpskog znanstvenika čija je domovina Hrvatska, tako da Hrvati jednim dijelom zaista i ne znaju, i nisu svjesni da Nikola Tesla nije srpski, nego hrvatski znanstvenik, jer Nikola Tesla nije rođen kao Srbin, niti je ijednu sekundu svoga života živio u Srbiji, a u kombinaciji s nazivom jedne srpske vojne jedinice nazvane po Nikoli Tesli, koja granatira Gospić, i najtolerantniji građani svijeta srušili bi spomenik nazvan po osobi po kojoj se zove zločinačka jedinica koja napada njihov grad, i ako se za to nema razumijevanja, a za granatiranje Gospića postoji razumijevanje, onda ovaj svijet više nije normalan.

Kako nekome može biti važnije u ratu srušena Teslina obiteljska kuća u jednome selu kod Gospića, (ako je srušena), a sustavno prešućivati činjenicu, da su Srbi sravnili grad Gospić sa zemljom. Srbi imaju empatije prema svom Beogradu čiji su centar 1941. srušili Nijemci u zračnom napadu, ali nemaju empatije prema nekom gradu kada ga sami sruše, kao, npr. prema Vukovaru, ili Gospiću. Čudno. Drugim riječima, neka g. Marko Lopušina prestane govoriti o „srušenoj Teslinoj kući“, i počne u svom Beogradu i šire pričati o tome kako su njegovi Srbi srušili grad Gospić kojeg bi Nikola Tesla zasigurno branio zajedno sa svojim hrvatskim sugrađanima i hrvatskim braniteljima, da je tada živio i boravio u njemu kao što je tamo boravio i završio osnovnu školu, naučio hrvatski jezik, i s hrvatskim jezikom se služio cijeli život.

Partizani su u Drugom svjetskom ratu voljeli svojim borbenim „proleterskim“ boljševičkim jedinicama dodjeljivati imena poput „Stjepan Radić“, ili „Gavrilo Princip“, a i četnici su imali jednu vojnu jedinicu imenom „Gavrilo Princip“, s tim da su partizani mučili majku pokojnog Gavrila Principa, atentatora na austrougarskog prijestolonasljednika i glavnog zapovjednika austrougarske vojske, Franju Ferdinanda, u Sarajevu, 1914. godine. Jugoslavenski komunisti su pak u španjolskom građanskom ratu nazvali jednu svoju brigadu po američkom predsjedniku Lincolnu, a znamo da komunisti nemaju veze s demokracijom, i oslobođenjem. Dakle, imena vojnim jedinicama daje se iz razloga propagande, tako su četnici u Domovinskom ratu zvali svoju jedinicu po Nikoli Tesli, ali ne zato što je on bio srpski znanstvenik, a i kakve veze je Tesla ikada imao s nasiljem osvajanjem i ratovima. Drugim riječima, četnici su izvršili grubu zlouporabu Teslinog imena i njegovoga časnog lika i djela.

Desetljećima se u jugoslavenskoj, a danas u srbijanskoj propagandi trubi o tome da je Nikola Tesla navodno Srbin, što je nonsens, ali činjenica s kojom su Hrvati desetljećima preodgajani da vjeruju u laž.

Nikola Tesla je cijeli svoj život pisao na hrvatskom jeziku, čak i kad je živio u Sjedinjenim Američkim Državama nije zaboravio svoj voljeni hrvatski jezik, i na hrvatskom jeziku se u telegramu tridesetih godina 20. st. obratio i hrvatskom političaru Vladku Mačeku, zahvalivši se na njegovoj čestitci, i to se zahvalio pišući na morfološkom ili korijenskom pravopisu hrvatskoga jezika kojega je utemeljio hrvatski književnik Ljudevit Gaj polovicom 19. stoljeća, jer takav jezik je Tesla naučio dok je živio u svojoj hrvatskoj Domovini prije nego li je iselio u Ameriku, i namjerno je pisao s tim i takvim hrvatskim pravopisnim jezikom kojeg su u njegovoj Domovini izdajnici ukinuli, da bi se dodvorili Srbima za vrijeme suludog stvaranja jugoslavenske države koja je za Srbe uvijek bila velika Srbija, jedino za dio Hrvata zaluđenih Strossmayerovom jugoslavenskom ideologijom je to bila Jugoslavija.

Povijesna istina jest, da je Nikola Tesla rođeni Vlah, u hrvatskom selu Smiljan, jer srpska sela u Hrvatskoj ne postoje, pošto su sva sela i naselja u Hrvatskoj hrvatska, kao što su sva sela u Bavarskoj bavarska, u Engleskoj engleska, a u škotskoj škotska, itd.

Po svom etničkom podrijetlu Nikola Tesla nije bio Srbin, nego Vlah, a po svojoj političkoj pripadnosti narodu je bio politički Hrvat, što je logično, i normalno. Državljanstvo je Nikola Tesla imao austrijsko, i hrvatsko, jer, unatoč tome što u to vrijeme nije postojala samostalna i nezavisna hrvatska država, postojao je institut hrvatskog državljanstva.

Jedan od najboljih nogometnih golmana na svijetu, rođeni Mućanin, i hrvatski igrač nogometnog kluba Hajduk iz Splita, koji je za vrijeme bivše Jugoslavije igrao i za nogometni klub Crvenu zvezdu iz Beograda, g. Vladimir Beara, je u razgovoru za zagrebački Jutarnji list tvrdio, da je on podrijetlom Vlah, i pravoslavac po vjeri, ali da je politički Hrvat. Nije Vladimir Beara rekao da je Srbin nego da je Hrvat. Svaka mu čast!

Druga je stvar, što velikosrpska politika i propaganda misle u svojoj umišljenosti, da je svaki pravoslavac iz Hrvatske ujedno i Srbin, jer je velikosrpska politika naučila krasti identitete, i pripisivati tuđe srpskom narodnom korpusu kako bi se na umjetan način povećao broj Srba, te kako bi se onda, na takav jedna pokvareni način, tvrdilo da je Srbija tamo gdje žive Srbi, dakle, i dijelovi Hrvatske su onda po toj logici, koju je bio u javnost plasirao velikosrpski ideolog Vuk Stefanović Karadžić polovicom 19. st., dijelovi Srbije, odnosno 'Velike Srbije'. Takvo shvaćanje je, naravno, krivo, i zlonamjerno.

Nikola Tesla bio je kršćanin, i kršten je po pravoslavnom obredu, ali ne u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer SPC u vrijeme rođenja Nikole Tesla uopće nije postojala na hrvatskom području Like u ondašnjem Austrijskom Carstvu, nego u tadašnjem susjednom Osmanskom Carstvu, na području Beogradskog pašaluka, koja se nalazila pod zaštitom muslimanskog sultana, dok je na području Bosne djelovala bosansko-hercegovačka autonomna Crkva, također pod zaštitom Visoke porte, i ovisna o ekumenskom patrijarhu u Carigradu odnosno Istanbulu. Godine 1856., kada je rođen Nikola Tesla u Smiljanu u hrvatskoj Liki na području Austrijskog Carstva postojala je jedna pravoslavna Crkva, i to Pravoslavna crkva u Dalmaciji, koja je bila ekumenski ovisna od patrijarha u Bukovini, a Bukovina nije u Srbiji. Dakle, nema Srpske pravoslavne crkve u Smiljanu, Liki, i Austrijskom Carstvu u vrijeme kada je rođen hrvatski velikan Nikola Tesla.

Tek srbijanskom okupacijom Države S.H.S. 1918. godine, tri pravoslavne Crkve na području povijesne Hrvatske, metropolija u Srijemskim Karlovcima, grad koji se u vrijeme Teslinog rođenja nalazio na području Austrijskog Carstva, a ne Osmanskog Carstva i Srbije, zadužena za Zagreb i Slavoniju, odnosno za Hrvatsku u užem smislu, zatim, bosansko-hercegovačka pravoslavna Crkva, i Pravoslavna crkva u Dalmaciji, dakle, navedene tri pravoslavne Crkve prestaju postojati, jer ih je ukinula sila vojske Kraljevine Srbije, i pripojila ognjem i mačem Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sa sjedištem u, tada novo osnovanog patrijarhata, u Beogradu, (i titularnim sjedištima u Peći na Kosovu, i hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima), s tim da nitko hrvatske pravoslavce, koji su apsolutnom većinom bili vlaškog podrijetla, nije pitao na referendumu, da li žele postati pripadnicima Srpske pravoslavne crkve, već ih je SPC sama počela automatski ubrajati u „Srbe“ kako bi se na umjetan način povećao broj Srba u odnosu prema Hrvatima, i tako ostvarivala srpska hegemonija.

Velikosrpska diktatura u Kraljevini SHS od 1918. i Jugoslaviji od 1929. nije dopuštala niti jednu drugu pravoslavnu Crkvu osim Srpske pravoslavne crkve koja je nasilno dobila monopol nad dušama pravoslavaca, što je teški grijeh! Zato je SPC i propala u duhovnom i svakom drugom smislu. I za vrijeme komunističke Jugoslavije i zločinca 'Tita' nastavljena je velikosrpska politika ugnjetavanja slobode hrvatskih pravoslavaca, jer je i dalje bilo dopušteno djelovanje samo Srpske pravoslavne crkve, ali ne i drugih pravoslavnih Crkava kao institucija. Jedini puta kada su hrvatski pravoslavci oslobođeni velikosrpskog jarma bilo je u Drugom svjetskom ratu kada je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, osnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu, HPC, sa sjedištem patrijarhije u Zagrebu, međutim, nakon tzv, oslobođenja po partizanima su Titovi partizani odnosno jugo-komunisti 30. lipnja 1945. u Zagrebu strijeljali do smrti patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, časnog Germogena, (imovinu HPC otela je SPC), a uz njega su nečastivi titoisti ubili i čelnika njemačke evangeličke Crkve u Hrvatskoj, zatim, vojne dušobrižnike Hrvatskih oružanih snaga NDH, mnoge islamske svećenike (hodže), i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca, i još za vrijeme rata biskupa Carevića, i nakon rata stotine katoličkih svećenika, redovnica i redovnika.

Srpska pravoslavna crkva se na kraju opet pokazala neprijateljska prema hrvatskom političkom narodu, tako i prema hrvatskim pravoslavcima, kada je uslijed Lopušinog „građanskog rata“ nastupila kao „duhovna JNA“, i bratimila se sa četnicima i komunistima, i masovnim zločincima, tipa Radovan Karadžić, i Ratko Mladić, s kojima se ljubio, tri puta, patrijarh SPC, kojega Srbi zovu „patrijarhom srca“, vjerojatno zbog sućuti prema žrtvama srpskog genocida u Srebrenici.

Zemun je hrvatski grad unatoč njegove današnje okupacije od strane Srbije, i višedesetljetne jugoslavenske okupacije prije toga.

Komunistička partija Hrvatske (KPH) je hrvatski grad Zemun, i hrvatsku pokrajinu zapadni Srijem na čijem se području Zemun nalazi, odstupila Komunističkoj partiji Srbije, i socijalističkoj republici Srbiji, tako da „Anschluss“ zapadnog Srijema i grada Zemuna nema nikakvo pravno, političko niti međudržavno značenje, jer KPH nije nikada u državno-pravnom smislu predstavljala hrvatsku Državu, niti hrvatski politički narod, jer nikada KPH nije na vlast došla na višestranačkim i demokratskim izborima, nego na sili partizanskih bajuneta, dok hrvatski državni Sabor u Zagrebu nikada nije, niti odstupio navedena hrvatska područja Srbiji, niti ratificirao odcjepljenje Zemuna i ist. Srijema od Hrvatske, koje je počinila komunistička banda kriminalaca i ratnih zločinaca. Istočni Srijem i Zemun su dijelovi povijesne Hrvatske, i jednoga dana će ova hrvatska područja biti vraćena matici zemlji, bilo milom, ili silom, a bolje i za Srbe i Hrvate da to bude na miran način, dogovorom između dvije buduće prijateljske susjedne zemlje Srbije, i Hrvatske.

Zemun je bio hrvatski grad i u vrijeme okupacije pod Kraljevinom Jugoslavijom, i hrvatski politički prvaci, poput Stjepana Radića, ili Ante Pavelića, su, i prije i nakon diktature velikosrpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, svoje predizborne kampanje započinjali, ili završavali, u Zemunu; da je bio srpski grad, zar bi se Stjepan Radić obraćao srpskim glasačima kojih, usput rečeno, u Zemunu nije ni bilo.

Srbi misle da je Zemun srpski grad, čak da je Zemun predgrađe Beograda, međutim, krivo misle, i u krivu su, jer područje Zemuna je hrvatska zemlja, i to sveta hrvatska zemlja, sveta zbog mnogih posvećenih katoličkih crkava koje su na tome području postojale i srušene, i zbog mnogih hrvatskih žrtava velikosrpskih četnika, i jugoslavenskih komunista i komunističkih partizana, od kojih se nemali broj njihovih posmrtnih ostataka nalazi sakriven u masovnim grobnicama iznad kojih su u socijalizmu izgrađene betonske stambeno-poslovne višekatnice. Posljednji progon su zemunski Hrvati doživjeli devedesetih godina pod Miloševićevim režimom, i terorom njegovog saveznika, četničkog vojvode Vojislava Šešelja, i njegovog zamjena Tomislava Nikolića koji je današnji predsjednik Republike Srbije s kojim se ljubi, i to tri puta, predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, i srdačno druži predsjednik vlade RH, Zoran Milanović.

Tomislav Nikolić, ne nosi bez veze nadimak „Grobar“, jer on je, s jedne strane grobar Velike Srbije pošto se pomirio da Kosovo ostane nezavisna država, ali je on i grobar kulture, jer je njegova četnička stranka u Zemunu razarala hrvatsku kulturnu baštinu, ali i uživala u svom antisemitizmu, otvorivši restaurant u jednoj židovskoj sinagogi u Zemunu kada je gradonačelnik ovog okupiranoga grada bio četnički vojvoda Vojislav Šešelj, a poslije toga u taj grad uselila srbijanska Mafija pod zloglasnim nazivom „Zemunski klan“, od koje pate Hrvati u Zemunu, i Beograđani, a vjerujemo i općenito stanovnici Srbije, kao što talijansko stanovništvo pati zbog talijanske Mafije. Povijesne istine treba reći, da nisu srpski četnici prvi koji su prihvatili politiku antisemitizma, već su to bili srpski komunisti koji su u Srbiji nakon Drugog svjetskog rata rušili one sinagoge koji nisu porušili srpski kvislinzi za vrijeme njemačke okupacije.

Nekadašnja Beograđanka, gospođa Ljubica Štefan, koja je vršila iscrpna znanstvena istraživanja u srpskim i nekadašnjim jugoslavenskim arhivima u Beogradu, našla je tako u srbijanskom časopisu Pogledi, u kojemu je, u istome broju u kojemu je objavljen razgovor s izraelskim veleposlanikom u Beogradu, Sasonom, objavljen i razgovor s Tomislavom Nikolićem, pravi pogled Tomislava Nikolića na vjerske slobode; u časopisu je Tomislav Nikolić najavljen kao „direktor poslovnog prostora“ u Zemunu, i zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, Vojislava Šešelja, i zastupnik u Skupštini Srbije u Beogradu, i odbornik u općini Kragujevac. Na novinarski upit „Što je sa židovskim crkvama“, Tomislav Nikolić odgovara:

„Optuživali su nas i da smo izdali židovsku crkvu, da će u njoj biti restaurant, pa smo im dokazali da to od '61. godine nije crkva, da je ta zgrada prodana općini Zemun; socijalisti je do sada nisu stavljali u pogon, nego su samo gledali kako propada, trune i ruinira se. A mi smo je izdali ljudima koji su već tri, četiri koncerta duhovne, Evergreen i Jazz-glazbe organizirali…. Biti će tu i jedan restaurant, pa što fali. Što ima kulturnije od mjesta na kojemu čovjek ruča!“ [Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik; op. a. G.J.]

Za svjetonazor Tomislava Nikolića, dakle, današnjeg predsjednika Srbije, se sinagoga naziva „crkvom“, i „židovsku crkvu“ se stavlja „u pogon“. Bravo majstore, Srbija je uz tebe!

Moram priznati da me „biseri“ Tomislava Nikolića još više uveseljavaju od Marka Lopušine.

Sjećamo se kako je Tomislav Nikolić nakon inauguracije za predsjednika Srbije izjavio, da je „Vukovar je srpski grad“. Koliko čovjek mora biti „lud“, ili ludo hrabar, i bez srama, da takvo što tvrdi? Koliko mora biti bezobrazan, da izrekne takvu laž? To bi bilo isto kao kad bismo tvrdili, da je Beograd albanski grad. Znamo da nije, ali zamislite koliko duhovne boli bi se nanijelo Srbima, da se stalno ponavlja, svugdje i na svakome mjestu, da je Beograd albanski grad; mi znamo, da je Beograd nekoć bio ugarski grad pod upravom Mađara, i u sklopu Austrijskog Carstva, sve dok ga turski sultan osmanskog Carstva, Sulejman Veličanstveni, nije osvojio u krvavom pohodu u 16. stoljeću. Beograd je postao srbijanski grad tek u 19. stoljeću odlaskom i posljednjih postrojbi osmanlijske vojske iz Beogradskog pašaluka koji je postao Kneževina Srbije, u kojoj je Ilija Garašanin 1848. napisao program o stvaranju velike Srbije, nazvan od njegova autora „Načertanije“, a na taj program se naslonio beogradski Memorandum SANU (1. i 2.) o obnovi velike Srbije.

Gospodin Lopušina, koji slabo poznaje povijest, jer, inače ne bi brkao države poput Austrijskog Carstva, i Austro-Ugarske Monarhije koja je osnovana tek 1867. godine nakon nagodbe između Beča i Pešte, ne poznaje ni kršćanske običaje i kulturu, jer inače ne bi govorio budalaštine kako „Hrvati pokrštavaju i progone Srbe“, jer ako uzmemo pretpostavku da je neki Srbin pravoslavne vjere, dakle, moguće pripadnik jedino Srpske pravoslavne crkve, inače ne bi bio Srbin, onda se zna da je kršten po pravoslavnom obredu, i u kršćanskom svijetu ne postoji institut dvostrukog krštenja, dakle, jednom kršten u pravoslavnoj Crkvi, pravoslavac ne može zatim biti kršten odnosno „prekršten“ u Katoličkoj Crkvi, i obratno. Jugoslavenski komunisti su nakon Drugog svjetskog rata izmišljali priče o nekakvom nasilnom pokrštavanju Srba u NDH, što je nonsens, jer se nikada nije dogodilo, naime, Katolička Crkva u Hrvata nije u povijesti „pokrstila“ niti jednog Srbina, jer „pokrštenje“ kao takovo ne postoji. Postoji samo krštenje, i to jednom u životu na ovome svijetu.

Za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku (i Republiku BiH), su neki samozvani predstavnici Srba u Hrvatskoj početkom devedesetih, dakle, za vrijeme četničkih pokolja i progona hrvatskog stanovništva, etničkog čišćenja hrvatskih civila od strane srpskih pobunjenika i tzv. JNA, izmišljali, odnosno ponavljali izmišljotine, da Katolička Crkva opet „pokrštava“ Srbe, što je srpske pobunjenike, četnike i tzv. JNA još više izazvalo da se „osvećuju“ Hrvatima, jer su pomislili da je to istina što tvrdi srpska propaganda. I tako se sa srpske strane vrti spirala nasilja kojoj se ne vidi kraja. Možda Tomislav Nikolić, danas predsjednik Srbije, a sutra (?), možda sutra „izdajnik“ kad se Vojislav Šešelj vrati ljut iz Den Haaga u Beograd, pa će ovaj možda zatražiti politički azil u Hrvatskoj, gdje će ga dočekati, a tko će drugi nego „nove ustaše“, kako kaže g. Marko Lopušina, tvrdi da „je Vukovar srpski grad. Postavljamo pitanje Tomislavu Nikoliću:

-Pošto je u napadu na Vukovar 1991. živote izgubilo preko sedam tisuća srpskih vojnika odnosno napadača iz redova agresora, a Vukovar je po Vama navodno srpski grad, iako u hrvatskim rukama, vjerojatno pod hrvatskom okupacijom, što mislite koliko će srpskih vojnika poginuti u slijedećoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, i koliko je Srba danas, ili sutra, spremno jurišati i dati život za „srpski Vukovar“ koji nije srpski? Koliko, 15 tisuća, 70 tisuća, ili nula, kako bi rekao naš pametnjaković od premijera?

I na kraju, konstatacija, otac od Nikole Tesle nije bio srpski svećenik, nego svećenik pravoslavne Crkve, i to ne Srpske pravoslavne crkve, i Nikola Tesla se nije izjašnjavao kao Srbin.

Šećer dolazi na kraju, naime, Teslin dnevnik, pohranjen u Beogradu, kojeg je pronašla hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, nositeljica izraelskoga priznanja Pravednice među narodima:

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski Koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapreci došli preko Novog Vinodolskog. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodolskog. Moj pradjed, stjecajem okolnosti, morao je otići u Bosansku Krajinu [„Turska Hrvatska“]. Tamo je oženio pravoslavku i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao "Tesla" prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud dolazi i moje sadašnje prezime Tesla, što je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!" (Nikola Tesla)

Na kraju, tko nam je kriv što Srbi dižu spomenik Nikoli Tesli po svijetu, i što su svoju zrakoplovnu luku u Beogradu nazvali po Nikoli Tesli, i što otvoreno govore o podrijetlu Nikole Tesle. Srbi nam sigurno nisu i ne smiju biti krivi, nego mi sami, naši loši vladari koji su kukavice, i licemjeri, i mi koji takve slijedimo kao guske u magli. Stoga su, ponavljam, tvrdnje gospodina Marka Lopušine, ne samo dobrodošle i poželjne, gotovo kao antibiotik za nas, za našu katarzu, jer koliko se sjećamo, nije nas probudio Franjo Tuđman nego Slobodan Milošević kada je počeo svoje filipike protiv svega što nije srpsko. Konačno smo se probudili tek kada su nam četnici stavili nož pod grlo, ali izgleda da nismo izvukli nikakvu pouku iz povijesti, nažalost. Zato ćemo, nažalost, biti osuđeni na ponavljanje povijesti, dakle, da nas četnici ponovo kolju i siluju, i etnički čiste, i da lažu - o nama Hrvatima.

Prof.Goran Jurišić


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova