DRAGOVOLJCI DI STE - TIFUSARSKE HORDE BANDITA TITE NA BLEIBURG OPET HITE

- A nu dide što bivši prisidnik očerupane nam Hrvatske, Yusipović, zvani i Lignja, rogobori: „Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB“, da zdravom čeljadetu pamet stane, čudom se čudi mala Marica i jada didu svome!

- Eto dide moj, ču li ti ovo, priko pola milijuna Hrvata pobijenih, poklanih, masakriranih na najgrozomornije načine, usmrćenih bacanjem u jame bezdanke, zazidavanjem naše žive mladosti po slovenačkim rudarskim oknima, ognjem usmrćeni svićenici, živi pečeni na ražnju, obredno sotonski zaklani, oderane kože sveti ljudi, nevina dičica izvađenja iz utrobe majke, su sve redom za sotonske antifašiste samo „ustaški zločinci“, a sotonsko zlo, taj đavliji crveni okot, titini tifusari, anihrvatski partizani su u svom zločinu, odmetništvu, ušljivostii i odrpanosti, eto samo nevine žrtve i trudbenici mira i dobra, općeljudskih vrlina, čiji poginuli kao uzoriti virnici majke partije i ćaće Staljina zaslužuju kao misu zadušnicu i spomen na svoj zločin što im sveta Crkva Rimska, jel' te, uvik udovolji navištajući svoje Evanđelje čiji su rečeni partizani uvik bili ljuti zagovornici, dok su klali svićenike i rušili im bogomolje njihove, boreći se sotonskim marom s kapom sa tri roga protiv njihova Boga, odmah će u glavu dragovoljac Jure.

- Je, đava mu sriću odni', učene pogrde bezbožničke, tko o čemu bisna partizanija o svetoj misi k'o i Juda o odanosti, ali ne govori jado da bi je mnogi bili možda i održali, ako ćemo lagat', samo nisu stigli od titinih koljača, boljševičkih mu antifašista, jer su ih prije toga priko šest stotina brutalno pobili, zaklali, zatukli na pravdi Boga, poskakuje did od bisa pravedničkoga na novu ujdurmu yugovića biloglava. Da u crkvi Boga Trojedinoga služit misu za vraga paklenoga,e svašta umu đavlijem može na pamet pasti, otresa did kapu o kolino od zamki zloga.

- A opet dide, nadodaje mala Marica, ta pogrda bi tribala znat', kad već tako izvrće i tifusarski podvaljuje: „Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam“, k'o da je on niki virnik, a ne ateista ili agnostik, što li već, da mu se eno tako u Mrkoplju svake godine održava tzv. Memorijal mira posvećen svim žrtvama 2. Svjetskog rata i poraća te Domovinskog rata, dakle i u spomen na 26. smrznutih mu titinih partizana na Matić poljani kada bi se i održavala misa za sve poginule, nu, kako kažu ljudi, tada nisi moga' vidit ni njega ni kakvog titinog tifusara, pardon, antifašistu, ni blizu križa ni oltara, već bi po staroj navadi titinih ušljivaca čekali na kraj svete mise i na završnu akademiju kada bi slavodobitno iskočili iz busije i zapucali, ali izgleda ovaj put ne pa sada tako umisto primajući posvećenu hostiju na sv. misi besplatno se samo častiti, bolje reći davili, jelom i pićem!

- Eto vidiš, đava ih u šumu okrenija, pridruži se raspravi i baba dok odlaže vatru pod sačem, bolje im se k'o i svakoj pogrdi nažderat' i napit', jer na svetoj Misi bi ih možda uznemiravali krici i jauci iz obližnje jame Lisne, bezdanice u koju su žive, titini partizani, antifašisti, pobacali okolne cigane, Rome iz Mrkoplja i Sungera, valjda teške fašiste iz tifusarske vizure, kada su se njihovi samrtni krici čuli još danima poslije pa tako još i danas nekima odzvanjaju u glavi prilikom kakve komemoracije.

- Je baba moja, ne će pogrda komunistička o tomu, možda zato i luparda po klaviru u onim pustim stanovima da ne čuje tko zna čije krike i plač istiranih sa svoje didovine, potvrđuje did.

- I dalje, nastavi opet mala Marica, u tom intervjuu za Večernji list, od 16. ožujka, vajni agnostik nam laprda da „konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario“, s očitim gađenjem pročita mala Marica.

- Dide neka mudra glava je davno rekla „najopasnije su učene budale“, u razgovor se uključi i mali Ivo sidajući do dida uz čatrnju, a još k tomu ako su i kao lašci ispali ispod titinog šinjela onda laži i izvrtanju istine nema kraja niti to zdravi um može pojmiti.

Eto neka crvena, učena pogrda, kako ti kaza, navede po čemu je to NDH služila Hitleru i Musoliniju osim svom narodu i hrvatskom nacionalnom interesu u tom pogubnom svitskom ratu. Koji je to kolaboracionizam kojeg bi se ta crvena avet odrekla dičeći se antihrvatskim kolaboracionizmom prema ćaći Staljinu i sklapajući kao „antifašisti“ sporazume i sa Njemcima i Talijanima, a sve u cilju klanja hrvatskog naroda i rušenja hrvatske države i uspostave nove zločinačke jugotamnice zvane Jugoslavija.

Na dijelovima NDH okupiranim od Talijana ti fašisti su blagonaklono gledali i štoviše pomagali partizanske rabote i zločine protiv Hrvata i NDH sve u cilju da se uskrsla država ne stabilizira i ne povrati nasilnim ugovorima privremeno izuzeta područja, a ustaše, hrvatske nacionaliste, i hrvatski puk bi progonili i ubijali kad bi im se god pružila prilika uz bilo kakvu izliku. Toliko o fašistima i antifašistima crvena uši tužno-prisidnička, ljutit je mali Ivo.

- Očito je da je udbaška žgadija u najnovijoj ofenzivi da zacementira svoju vlast u ovoj karikaturi od Hrvatske kad su ono posli' Franjine pomirbe nakon rušenja klete Jugoslavije preuzeli uzde vlasti gore nego u titinoj papirnatoj Socijalističkoj RH, jer kako inače objasniti najnoviju odluku tamošnje katoličke crkve u Austriji, odnosno dijecezanskog im upravitelja, o svetoj misi na Bleiburgu i to sve uz orkestriranu, hinjenu, obranu svete mise od strane svakovrsnih udbaških potrkala uz neizostavno im pljuvanje po poklanoj vojsci, narodu, žrtvama zbog kojih se misa i održava, koji se u mrzilačkom napadu crvenog bisnila označavaju kao fašisti, zločinci, uz neizostavnu hvalu onima, koji genocid nad njima, nevinim Hrvatima, i počiniše, titi i jugopartizaniji, jasan je dragovoljac Jure.

Dakle, ako ovo nisu sami naručili od austrijski' komunjara i masona infiltriranih u Katoličku Crkvu, onda im je došlo kao kec na desetku pa je očito uz svu jugokomunističku gerilu, tobožnje desničare, pritajene jugoslovene, štovatelje tite i njegovih tifusara, glumljene pravaše, i sav oportunistički okot sada imamo pravu ofenzivu na Bleiburg, NDH i sve istinske vrijednosti da bi se u konačnici zadao smrtonosni udarac ideji o slobodi i nezavisnosti cjelokupnog hrvatskog naroda na području njegove domovine Hrvatske, na svim povijesnim i etničkim njegovim područjima.

Jer, uz zatiranja svega iole hrvatskoga, na sam spomen naše NDH i ideje o hrvatskoj državi na cjelokupnom povisnom i narodnom području, mimo današnje titine karikature od Hrvatske, hrvatskog jastva i sna o slobodi i blagostanju koje bi nam se moglo i ostvariti na ovom najlipšem kutku svita uz hrvatsku pamet i mišice, pogrde opet snuju da raselit nas triba da nas manje ima i tad će reći da tu nismo ni bili i da nam Hrvatska ne triba ni na papiru kad je od pada NDH nemamo ni u stvarnosti, pa ni posli' Domovinskog rata, kako u današnjoj tako i u bivšoj SRH, s Jugoslavijom i bez nje, jadni ti smo mi dide moj, zdvaja sad već ogorčeno dragovoljac Jure.

I pravo nam budi dide kada na toliko zlo umisto pravdom uzvraćamo ljubaznošću, mlakošću i zaboravom, pravo nam budi kada smo prihvatili da nas u odsudnom trenutku vodi od guja nametnuti partizanski general, koji jeste da je možda i progledao, ali on i sve da je htio nije mogao tek tako da se oslobodi one partizanske koprene iz antihrvatskih ideala svoje mladosti, pa je tako Bogu plakati da vođu nismo izabrali među tolikim hrvatskim nacionalistima, istinskim antikomunistima, koji se iskališe mučeništvom u svojoj žrtvi i borbi za svetu nam Hrvatsku, gotovo da zajeca dragovoljac Jure u svoj svojoj muci.

- Da strikane, podržava striku mali Ivo, sve ove nevolje krenuše otkad nam UDBA preuze i Počasni Bleiburški vod časne starine Petra Miloša koji se sad sigurno okriće u grobu kad vidi puste guje antihrvatske kako po njegovoj ostavštini gmižu i udbaška zmijska jaja legu.

Zar smo prije zaboravili koja guja ono prominu, Bogu hvala samo nakratko, stari natpis na spomeniku u Bleiburgu „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci – svibanj 1945“ i stavi tekst „U spomen na nedužne žrtve Bleiburške tragedije – mai 1945“, kao i umisto „Spomenik milodarima podignuo P. Miloš 1987“ napisa „Podigao Počasni Bleiburški Vod 1987“! Da smradovi su sve spremni bili učiniti da obilježavanje ovog strašnog hrvatskog holokausta svedu na gluhu Misu zadušnicu iz čega se ne će razabrati ni tko je, ni zašto, ni od koga, ni na kakve grozomorne načine i u kojem broju, blago rečeno, ubijen, a zapravo se 'oće sakriti istina o genocidu nad hrvatskim narodom posli' svršetka rata, ustajući će mali Ivo.

- Tako je srce didovo, ponosno će did gledajući u nebo sa suznim okom dok grli svoga junaka.

- Dide moj, opet će mali Ivo, kakav je to Bleiburški vod u kojem su udbaški doušnici poput Kolege, Sove il' kako se već sve zove ta ubačena vražja sorta koja nas danas, u ovoj okljaštrenoj i tobože slobodnoj Hrvatskoj, u nove okove laži i šutnje baca da bi do kraja u nama ubili Hrvatsku izručivši je potpunoj propasti vlasti bezumnih antihrvatskih moćnika, kada se i na samom Bleiburškom polju, zalaganjem onodobnih priživilih junaka poput Pere Miloša, bez straha od titinih ubojica, mogla čuti istina o stravičnom pokolju naroda hrvatskoga dok se u titinoj jugotamnici o tome nije smilo javno ni pisnuti nego samo u potaji prid najbližima, ako ti je život mio, okriće se mali Ivo prema didu svome tražeći potvrdu riči koje je od njega toliko puta sluša'.

- Tako i nikako drugčije oko moje, povrđuje did svome janjetu.

- Očito je dide da sve ovo vladajuća bagra smišljeno i prifrigano radi i da su svi uvezani i upregnuti od nikog centra moći kroz medije, kulturu, politiku, privredu, sve pore javnoga života, a priko naših izroda na vlasti i pri vlasti, do onih koje misle na vlast dovesti te onih antihrvatskih, komunističkih, masonskih i globalističkih promicatelja u inozemnim krugovima kako iz politike tako i iz crkvenih krugova osokoljenih današnjim nam nedoraslim papom Franjom, tužno će dalje mali Ivo.

- Je u pravu si braco moj, podržava ga i grli mala Marica, pa poznato je da je ovu odluku o „zabrani mise“ kako su graknuli svi mediji koji su upregnuti u kola koja spominješ donio dijecezanski upravitelj, neki jadni Engelbert Guggenberger, biskupije Gurk-Klagenfurt, jer ista nema biskupa tamo od srpnja prošle godine nego, valjda, Apostolskog Visitatora, čini mi se nadbiskupa Salzburga Franza Lacknera, što znači da je biskupija direktno pod nadzorom Vatikana i samog Pape Franje koji je, znamo, misto da proglasi našeg mučenika blaženog Alojzija Stepinca svetim u to upetljao, pod firmom komisije, svetosavsku velikosrpsku mašineriju koja je, nu čuda, trebala za to Svetoj crkvi Rimskoj dati privolu. Koja bi za svakog razumnog bila veće čudo nego uskrsnuće mrtvoga Lazara pa je ta, osporena svetost našeg mučenika, za neku vatikansku računicu bila darovana zadovoljština za neostvarenu Veliku im Srbiju.

E i vrag bi se čudio da nije iz njegove kuhinje i za njegov račun, Bože mi prosti, krsti se mala Marica dižući poput dida pogled u nebo.

Dakle, sumnjam da Vatikan za ovo nije znao i dao mig za rečeno priopćenje nakon pregovora koji su se očito događali sa HBK koji sami potvrdiše: „Predstavnici Hrvatske biskupske konferencije i Austrijske biskupske konferencije u nekoliko su navrata razgovarali o obilježavanju Bleiburške tragedije“, pa sada kao negoduju: “Dijecezanski upravitelj biskupije Gurk Klagenfurt mons. Engelbert Guggenberger, odlučio je ove godine ne dopustiti slavljenje Mise zadušnice na bleiburškom polju. Hrvatska biskupska konferencija sa žaljenjem je primila tu odluku i izražava svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje. Uskraćivanje mogućnosti molitve za žrtve te velike tragedije hrvatskoga naroda znači nepoštivanje žrtve i gubitak osjećaja za patnju nedužnih“, zaključuje opet mala Marica.

Tako uz prošlogodišnja oduzimanja zastava i znakovlja potomcima onih koji padoše na Bleiburškom polju i diljem križnih putova, od tužnih Alpa do Đevđelije, od strane redara ovakvog PBV-a dolazi ova kao eto neočekivana zabrana i onda graktanje, hinjena pripremljena zabrinutost, kako vladajućih iz čije kuhinje je sigurno sve i krenulo, tako i onih pričuvnih udbaških hijena u janjećoj koži tobožnjih desničara koji nas sad kao brane od sramotnog priopćenja i zabrane katoličke crkve iz Austrije, ne propuštajući priliku da nagaze po žrtvama, njihovim znamenjima i njihovim idejama i snovima zbog kojih padoše od strane prijetvornih Britanaca i titinih krvoloka.

Nema mise, ako ćete se glasno spominjati onih koje smo pogubili, viču gospodari iz sotonine kapele pored svete crkve hrvatske, pročitala je između redaka njihovu poruku mala Marica

Eto, ne ćemo drugi put mahati ni zastavama ni znakovljima naših poginulih, časna titova, pijonirska, samo dajte da se održi neka misica, mala, najmanja, da možemo to prodati ovim hrvatskim ovcama prid iduće izbore za Europski parlament i svi smo na dobitku, viču loše sluge goreg gospodara, ironično će mala Marica s gorkim osmihom.

Mogu se kladit' u šta 'oćete da je jadna udbaška kukavelj jedva dočekala one jadne odredbe biskupa Alois Schwarza za prošlu komemoraciju, neki kažu židova konvertiranog u katoličanstvo, pa i masona čak, kad je odredi' „da se ne nose političke oznake, da ne bude transparenata, da se ne nose odore ili odjeća koja podsjeća na odore te da se ne nosi odjeća s inkriminirajućim natpisima“, ma šta mu to značilo, ali očito Sova i Vukušić dobro znaju što sve hrvatsko komunistima smeta da mogu tako virno ka' zadnja paščad služit' bilo kojem gospodaru gazeći po vlastitom narodu i njegovim svetinjama na mistu di mu pređi krvavo skončaše, ne smiruje se mala Marica.

- Da, upravo tako, srce strikino, eno i ona Burićka, pa Njonjo, Sova i Anemija su u šoku, suza suzu goni, pa su krokodilske suze ništa koji je tek njih jad obuzeo sa ovom pridstavom jugokomunističkom u kojoj oni, eto, ljuti boj biju protiv stranih neprijatelja i domaćih izdajnika, a što je uistinu prozirno, upravo onako kako su se svi zajedno u potaji dogovorili sa sotoninim slugom koji vuče sve konce, a tobože za račun nas, valjda, nerazumne raje koja bi jadna i zatucana slavila svoje mrtve, glasno i jasno, i pri tome još neskriveno osuđujući njihova krvnika uz glasno zazivanje Božjeg imena i Njegove pravde, doda i dragovoljac Jure u Maričinu tonu s gnušanjem prema parazitima na narodnom tkivu hrvatskom.

Tako, ni krivi ni dužni, vidismo i čusmo, da je „Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković upoznat s informacijom da je Katolička crkva u Koruškoj odbila molbu Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za održavanjem mise na Bleiburgu, a kako je Sabor pokrovitelj te komemoracije, planira najprije obaviti razgovore s organizatorima te potom odlučiti što dalje i uskladiti buduće postupanje?“, pa da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić „ocijenila da je misa najbolji način da se komemoriraju žrtve iz Drugog svjetskog rata. Ne treba komentirati ono što druge države rade… za nas je Bleiburg mjesto sjećanja i komemoracije za žrtve koje su tamo bile“, pa onda Sova, ovaj, Kolega, a Bože moj šta mi je, tuče se po prsima dragovoljac Jure, onaj Vlada Šeks, kaza: „Ovo je loša poruka koja ide na ruku ekstremistima. Nešto što je zabranjeno pokušat će se napraviti i ilegalno. To nije dobro. Nastojat ćemo da se ta odluka izmijeni. Naći ćemo načina da se uskladi s austrijskim zakonima i održi komemoracija“, a onda i Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved hrabro reče „Meni je žao jer je misno slavlje najbolji korak i pristup prema žrtvama kroz molitvu i misu. Ali sačekajmo pa ćemo vidjeti“, je l' te, valjda dok ne dobijemo svoje mišljenje odozgora, uz kiseli će osmih i dragovoljac Jure.

- E strikane zaboravi' si reći da nam se tim povodom oglasila i nonina partizanka, bidna nam prisidnica, iz čijeg Ureda poručiše: “Predsjednica Republike Hrvatske ne može se miješati u odnose između crkvenih vlasti. No kao Hrvatica i katolička vjernica duboko žali zbog takve odluke mjesnog dijecezanskog upravitelja. Predsjednica Republike uvjerena je da će Hrvatska biskupska konferencija naći rješenje kako bi katolički vjernici mogli javno misom komemorirati bleiburške žrtve i žrtve Križnoga puta“, uskoči Juri u rič i netjak Luka.

- Da netjače moj dragi, neka nas Bog sačuva takvih Hrvata i katolika, bilo prisidnice il' onakvih prisidnika Sabora, Vlade i svih ministara, tužno će zaključiti dragovoljac Jure grleći malog Luku. Pored njih ne triba nam drugi' neprijatelja.

Kažu jadnici ne treba komentirati šta rade druge države, kako da ne, već triba, valjda, bespogovorno ili u dosluhu s njima prihvatiti sve njihove antihrvatske tlapnje i odredbe koje će zagorčavati život našim hodočasnicima na mistu početka Hrvatskog holokausta, triba, po toj olinjaloj bandi, prihvatiti zabranu našeg hrvatskog znakovlja, hrvatskog svetog grba i zastave za koju toliki padoše mučeničkom smrću il' priživiše najtežu kalvariju, pa onda rogobore „ovo ide na ruku ekstremistima“, i baš se javio pravi koji se k'o guja udbaška uvuče u Bleiburški vod i već prošle godine pokaza zabranama i oduzimanjem svetog hrvatskog barjaka u kom smjeru će vitrovi puhati, pa onda „sačekajmo pa ćemo vidjeti, pa naći ćemo rješenje“, da kako da ne, za svetu misu su ateisti i priučeni, ubačeni, virnici, uvik imali rišenje, krvavo znamo, zbog kojeg i idemo na Bleiburg, koluta suznim očima već dragovoljac Jure.

- Da, strikane, dobro si primitia da je sve počelo unazad nekoliko godina odkad je udbašija zajašila časni nam Bleiburški vod i ka' šta si već reka', najprvo su tili, zapravo su bili izminili, a tako bi i ostalo da se nismo na noge digli svi koji dišemo hrvatski, riči sa spomenika paloj, poginuloj nam hrvatskoj vojci, pa su onda počeli sa zabranama svega hrvatskog znakovlja, jer to kao zabranjuje Austrija, a kad su ovi rekli da oni ništa ne zabranjuju, onda su u akciju stupili i pripomogli iz austrijske BK uvjetovanjem pravila ponašanja, a to je da se ne maše hrvatskim barjacima, jel' te, ka' šta bi reka' crveni Račan, uz istovremenu halabuku antifašističke tifusarske klateži iz Austrije, nahuškane od naših titinih tifusara, o zabranama ustaškog znakovlja, kada su, nakon upornih krvoločnih optužbi za ustaštvo i fašizam, blateći ime pobijene vojske, naroda, žena, dice, mladih i starih, zaslipljujući nas iz svih medija kad bi im se u silnoj mržnji oči zakrvavile na sam spomen Hrvata sa svetog Bleiburškog polja od kuda poteče rijeka hrvatske krvi i ne zaustavi se sve do Đevđelije, evo prošle godine uspjeli kroz njihov parlament provući zakonske odredbe sa drakonskim kaznama za navedeno znakovlje, čega se ne bi postidio ni krvolok tito, pa sada kao točku na i imamo ovaj proglas, one mizerije od dijecezanskog im upravitelja, o zabrani mise na svetom nam Bleiburgu, a kao odgovor na molbu Hrvatske biskupske konferencije za njenim održavanjem, jer da sveta misa za naš pali narod i vojsku u tom hrvatskom holokaustu, kako jad kaza: „šteti ugledu Katoličke Crkve i da je postala dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti” i to sve, možeš si mislit', nakon “temeljite analize“ prošlogodišnjeg skupa kao i “brojnih razgovora“ između predstavnika austrijske i Hrvatske biskupske konferencije, u kojima su sudjelovali i vjernici hrvatske zajednice u Koruškoj kao i predstavnici austrijskih sigurnosnih organa, jadni oni ne bili, tužno opet zavapi u jednom dahu mala Marica.

- Pogrdu može biti sram i stid od Boga velikoga, ražesti se sad i did koji sve mirno slušaše dok mu tuga srce paraše spominjući se svih onih zazidanih u Hudoj jami i po rudarskim oknima diljem krvave Slovenije, cile nam osakaćene Domovine i dalje priko Srbije i Makedonije sve do Albanske granice dokle ih je vodi' krvavi Križni put!

Sveta misa mu šteti ugledu Katoličke Crkve, jadna ga mater rodila, pa crn mu obraz, je li on služi Bogu il' sotoni, pa tako nešto, na onaj sveti vapaj hrvatskih hodočasnika koji pobožno i mirno svetu misu slavi za duše svoji pobijenih pokojnika, može izjaviti samo sluga sotonina, i da ima obraza kol'ko crno ispod nokta sklopi' bi ruke i pridruži' bi se molitvi silnog mnoštva i možda bi mu se Bog i smilova' i očistio ga od sotonskog dima kojim je očito zadojen, ne smiruje se did.

- Da dide, ne smeta pogrdi kad se u Austriji na mjesnim i vojnim grobljima održavaju mise za poginule nacističke vojnike i kad ih se u molitvama spominju svićenici ili vojni biskupi, a smetaju mu molitve i misa za na našu palu hrvatsku vojsku i toliki nevini narod na krvavom polju Bleiburškom, sram ga i stid bilo, nadopuni dida svoga mala Marica.

O tim grobljima, gdje je za svakog vojnika podignut križ sa njegovim imenom, činom i datumom rođenja i smrti, skrbi Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Austrije.

- Eto vidiš dite moje, a za tog' spomenutog jadnika, kojeg instruiraju očito smradovi livičarski kojima se na sam spomen istine i pravde, pobijenih Hrvata i njihove muke i patnje kojom su bili umoreni, zakrvave oči i narastu zazubice za krvi hrvatskom, pa onda sikću poput guja sotonskih, na mistu pobijeni' anđela i svetaca na Bleiburškom polju, među okupljenim mnoštvom na sve istinski hrvatsko i u zrcalu krvave izmaglice vide zapravo svoje odraze fašizma, krvavog komunizma, kozaračkog kola nad mrtvim tjelesima hrvatskih majki i njihove umorene nesritne dičice za što nas optužuju u svojoj sotonskoj zloći i izopačenosti!

Vide krvave derneke u sumrak iz pakla izronulih titinih tifusara gladnih hrvatske krvi kojom su bili iznapijani one krvave ’45-te pa sada sotonski okot s tom paklenskom truleži potvora ilaži se nabacuje kako na sve stradale u tom strašnom genocidu tako i na potomke njihove, nas koji u miru na svetoj Misi, Bogu Velikom, u tuzi i jadu vapijemo za njihove duše na nebesima i za pravdu i istinu na ovoj planeti, krvi, plača i suza, pred carujućom laži sotone i njegovih slugu koji nas i dalje žele zarad svoje sotonske gladi prema vlasti i masti držati u pokornosti crvenih okova laži i obmana u kojima smo od nastanka krvave titine šugoslavije sve do danas, kada je banda opet u naletu i žešća neg' prije, gorko će did sa suzama u očima.

Očito se ništa nije prominilo, i ovo je samo nastavak, kako Jure kaza, jugokomunizma u novom državnom ruhu, jer smo u kandžama udbaškim cilo vrime od Domovinskog rata kad' smo opet hrabro ka' jedan, mi Hrvati potomci Bleiburga, ginuli za Hrvatsku pa do dan danas, namišća did opet kapu u svoj ljutnji.

I normalno je onda da je za one napojene sotoninim dimom, bez srca i duša za stotine i stotine tisuća umorenih Hrvata, cvita naroda Hrvatskog, spomen na rič pravedničku, na rič istinitu desetaka tisuća okupljenog mnoštva pred živim Bogom na svetoj Euharistiji međ' krvavim planinama Austrije samo „manifestacija koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti“, stišće šake staračke ojađeni did.

Misa za duše pokojnika je crvenim sotonama „politčko instrumentaliziranje“, a istina o krvavom hrvatskom holokaustu je „selektivno doživljavanje povijesti“, vrti did glavom prid ovim bezumnim potvorama vražijim.

Pa Bože dragi, Bože sveti, sklopljenih ruku upire did već plačne oči u nebo, vapeći za pomoći Božijom nad ovim zlom koje nas nepušća od vrimena krvoloka tite, svrni pogled na nas koji ti vapijemo iz ove doline laži pa nas izbavi iz ovoga zla, jer očito mi sami za to nismo kadri, izbavi nas iz zla crvenoga Gospodine, ove tame koja nam je prekrila pokorenu Domovinu Hrvatsku, daj nam snage, pošalji nam Duha Svoga, Duha Svetoga da nas učvrsti u viri svetoj i da nam snage da branimo kako ime Tvoje, tako i istinu u nama i o nama u slobodnoj nam cilokupnoj Domovini Hrvatskoj oslobođenoj od svih naplavina laži i potvora zloga i krvoločnih slugu njegovih koji nas eto blate i dan danas s nesmanjenom žestinom, zajeca u svojoj molitvi tužno did!

- Ne plači dide, doleti didu u krilo mali Luka zabrinut za dida svoga, a za njim i mali Ivo uz svoju sestricu Maricu.

- Ma zlato moje ne plače did, samo me malo uznemiriše ove pogrde šta 'no blate naše umorene, znaš, ne smimo dico moja dat da nam gaze po našim svetinjama, našim palim mučenicima vire i nacije, jer kad se to usude radit' njima mrtvima onda smo mi živi na redu, to znajte i upamtite, uzdahuje did ljubeći u čelo svoje janjce male.

Jer, dico moja draga, šta je čovik bez povisti svoje i još pogažene i lažima izmučene, neg' osuđenik osuđen na propast! Ta pisano je, Rod bo samo koji si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si štuje!

Zato dico moja rič čuvajte, rič je sve, ne gazite rič i ne dajte na rič, rič istine naše svete hrvatske, uzdiže did prst prema čelu.

- E dide dragi sad kad si malo pridoša sebi od jednih pogrda sad se pripremi na još veće, jer evo šta riče ona guja titousta, bisna Pusićka, na sve ovo na nikoj jugoteleviziji zvanoj N1, priprema dida mala Marica na nove ujdurme crvene klateži:

“Iznimno mi je žao da tu odluku nije donijela Katolička crkva u Hrvatskoj i hrvatske vlasti, nego obrnuto. Takva slika šteti i Austriji i Crkvi, i oni tu svinjariju više ne žele trpjeti. Komemoracija žrtvama Bleiburga iskorištavana je za rehabilitaciju fašizma, ustašluka, zločina i  zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Bilo bi jako dobro da je to rekla Katolička crkva u Hrvatskoj”.

- O majko mila, o čuj pogrde komunističke, čuj „svinjarija“, hvata se did za stolicu k'o da će ga ova jugovina sa nje odnit, svinjarija ti je vampirski dernek titinih tifusara u Kumrovcu, bestidnice titina, a ne sveta misa na Bleiburgu, povriđeno će did. E Bože moj, kako god sotona vidi guju na mistu di svetac vidi anđela tako i mentalni jugokomunisti na mistu svetog Bleiburga vide svinjariju titnih tifusara iz Kumrovca.

I čuj ti guje komunističke, „ustašluk“, čuj „zločinci iz Drugog svjetskog rata“, o pogrdo svinjska krvoloka tite, pa sramiš li se crne zemlje natopljene krvlju stotina tisuća Hrvata, staroga i mladoga, što skončaše pod maljem i nožem titinih ti tifusara, opet se did razjidi i rastuži od pogane riči ovih slugu sotoninih.

Eto šta sam vam reka' dico moja, vidite da je sve ovo samo nastavak njihove borbe protiv naših svetinja sada samo sa izmještenog mjesta van ove titine kifle, zvane RH, kako bi ti Jure reka', i to još i iz redova katoličke nam Crkve, jadni ti smo i žalosni.

I nu ti vidi, pogrdi ateističkoj je žaj što kardinal, valjda joj znani Boza Oplenački, takvu odluku ne donese nego su orjunaši morali aktivirati austrijsku vezu i svoje fašističke antifašiste, crn joj obraz komunistički, ne smiruje se i dalje did.

Zaista Bože dragi sačuvaj nas od učenih budala, a još više od učenih sotona u ljudskom obliku, širi did ruke prema nebesima, opet preklinjući za pomoć.

- Da dide dobro si sve zbori', ne može više durat ni dragovoljac Jure, tko to ima hrabrosti, tko to ima obraza, tko to ima toliko zla u sebi prema našim svetim žrtvama, našim mučenicima koji, svi ponavljamo, skončaše na najgrozomornije načine, da razuman i neutišan čovik nema načina, da tu stvarnost njihovih muka, muka Isusovih, ričima opiše, niti smi i da hoće sve naglas izreći pred ovom čistom i nevinom dičicom, anđelima Božijim, čiji isti takvi potomci umiraše živi crnom zemljicom zatrpani, da može takve bljuvotine iz najcrvenije srbokomunističke krvave kuhinje po njima rigati k'o da smo mi svi ludi i svezanih ruku i pameti pod njihovom čizmom k'o u najgore vrime titine strahovlade posli' svih onih klanja biblijski' razmira krvave ’45.-te, gorko će dragovoljac Jure ne mogavši da suspregne bis i suze čvrsto šake stišćući.

Pa jesmo li mi prokleti, dide moj, zar nakon što smo se goloruki suprostavili trećoj, četvrtoj vojnoj sili, kako govore, pa i dalje dopuštamo gore neg' te '91. da pljuju po nama i našim svetinjama, našim svetim žrtava, našim barjacima, našim vitezovima koji u vrtlogu svitskog rata poslin osam stoljeća od propasti Kraljevstva hrvatskoga izboriše državu i nezavisnost, da sada u ovim okovima udbaškim ne bi smili ni misu održati za duše naših pobijenih, jadni ti smo mi, i dalje će u tuzi dragovoljac Jure.

Pa dragovoljci di ste, dok ste ginuli hrabri ste bili, a sad kad nam Domovinu razbijaju i po njoj gaze sa svim mogućim blaćenjima mi šutimo i mirno gledamo ne suprotstavljajući se zlu koje nas sve više prožima jadom bezvoljnosti i beznađa. Mirno gledamo sve ove tifusarske horde bandita tite što opet prema Bleiburgu na krv hrvatsku zapinjeno hite!

Pa osvistimo se više, probudimo se, ne bojmo se, uzmimo sveti nam barjak u ruke ratničke i upravivši svoj pogled u povist našu mučeničku krenimo opet hrabro, ka' šta su to naši pređi ’41. i mi ’91., u ljuti boj i zbacimo ove krvave udbaške okove laži i beznađa i oživotvorimo novi dan slobode u kojem će zasjati naše jedinstvo, naša sloga i zajedništvo na tlu cilokupne nam Domovine Hrvatske od Sutle do Drine, od Istre pa do lipe Boke i Zemuna na slavu i dobrobit ciloga porobljenog nam i raseljenog' naroda hrvatskoga, sve u jednom dahu će dragovoljac Jure k'o da gleda rijeke dragovoljaca koje se eno slivaju podno Kamešnice planine žuboreći Za Dom spremni pod svetim barjakom hrvatskim.

- Tako je strikane obgrliše ga netjaci njegovi k'o mladi janjci što 'no pod propupalom trišnjom prvu travu pasu. Mi ćemo s tobom u boj striče, ako nitko ne će, da branimo svoj sveti dom od svi tih neprijatelja naših, tifusarskih krvavih hordi bandita tite, koji bi i nas u jame k'o i ono našu malu subraću te krvave 1945. godine, uglas će ponosno mali janjci sa srcem k'o planina Kamešnica.

- E bravo dico sveta, skriva suze dragovoljac Jure grleći janjce svoje, dok je vas, koji čuvate neumrlu rič istine hrvatske, propast ne ćemo, pašće kula udbaška koja nad Domovinom nam laž i otrov riga, nekako se oraspoloži i dragovoljac Jure i sa osmihom gleda i ljubi srdašca hrvatska.

- Tako je dico moja, oraspoloži se sad i did malo, veselo upiruć pogled u babu koja nosi tepsiju pod sač. Vidiš baba naše vojske Kamešničke, poljubi did babu u čelo, e da je 'vaka još koja bojna pa da je u Zagreb jadni pošaljemo da uvede reda hrvatskoga u tu žabokrečinu izdaje i poltronstva pa da hrvatska vlast zagospodari u Glavnom nam gradu svih Hrvata, brzo bi nas sunce Slobode ogrijalo, zamisli se did učas nad jadom koji nas mori.

- E dide moj, k'o što je ono Jure reka' da u zadnjem ratu mi imadosmo uistinu hrvatsku vlast u Zagrebu do Bugarske bismo došli, a ne bi nam se danas usred Domovine Hrvatske u Banjoj Luci četnička pisma orila nad krvavom Manjačom i još krvavijim Briševom, di kosti zaboravljenih nam mučenika počivaju dok ih životinje iz jama raznose, sa žalosti u očima dodaje baba dok sač zapreće.

- Baš tako baba moja, eno se četnici u Višegradu postrojavaju dok naše mizerije mirno na noge četnicima u Banja Luku idu di veselo slave dan zločinačke tvorevine, ter sa odobravanjem gledaše na odličja koja se pri tom dodiljuju ratnim zločincima koji nas neuspiše ovdi prigazit' one' 92. teške godine, a sad, izgleda, šutke i sa žaljenjem gledaju, gore neg' velikosrbin Vučić, presudu na doživotni zatvor zločincu Karadžiću, ocu zločinačke im tvorevine zvane Republika Srpska, s gnušanjem će dragovoljac Jure.

Velikosrpska Akademija ne sustaje neg' posli' zadnje agresije donese i Memorandum 2 i sve sad po njemu odrađuju tako da ispade da smo mi njih napali i Nišem i Požarevacem palili i žarili, klali i ubijali, silovali i sakatili, a oni naš Knin i Vukovar ni pogledali nisu.

Eto što ti je kad laž govori, a istina šuti, zamisli se dragovoljac Jure.

Oni na velikosrpskom projektu rade i ne staju, jer u prošlom ratu ne doživiše totalni poraz, a bez toga i njihove potpune katarze, mira na ovim našim prostorima, dide, nikad ne će bit', uvik će 'tit našu zemlju za sebe uz naše potpuno iskorjenjivanje s lica zemlje!

Ta to su uvik radili bez zadrške, bili oni pod kapom četničkom il' partizanskom, jugoslovenskom il' srpskom, vraga će na našem tlu tražit' dok ih potpuno ne porazimo i u Pašaluk ne suzbijemo, stisnutih će šaka dragovoljac Jure!

A naše mizerije koje im se dodvoravaju i sve im pod velikosrpskom guzicom titraju na njihovom tobožnjem europskom putu, dok nam je pola Domovine otrgnuto, samo nam novu jamu propasti ponovno kopaju.

Dokaz tomu je što velikosrbima probijaju taj takozvani europski put uz sekundiranje ovoj novoj velikosrpskoj ofanzivi starih laži o ustašama, NDH, Jasenovcu, našoj genocidnosti i zločinima nasuprot svim našim nabrojanim žrtvama, našem Hrvatskom holokaustu.

Zato smo uistinu u nezavidnoj poziciji, jer mi dan danas nemamo svoju hrvatsku vlast u Zagrebu, a onda ni nigdi drugdje, tu je naš jad i naša tragedija, opet se rastuži dragovoljac Jure dok sida na panj uz rascvalu razdeliju naslonjenu na staru čatrnju,

Pa oni su, dide, od isto tako zločinačke Međunarodne zajednice pripomognuti, gotovo i nas same uvirili, uz naše vladajuće mizerije, izdajnike jadne, da smo svi krivi za prošli rat, ako već nisu postigli da smo samo mi krivi, jer naši se osuđuju za tamo nike Udružene zločinačke pothvate, a njih se osuđuje za genocid pojedinačno, iako su bili na čelu države i vojske, naše branitelje goniše k'o ranjene zviri, njihove zločinačke generale na miru ostaviše, naše branitelje sude i o izmišljenim zločinima filmove snimaju, a njihove nositelje mržnje i zločina puštaju na slobodu da nastave zaustavljeni velikosrpski projekt, sve to dok nam se herojstva golorukih dragovoljaca i patnje poklanih u zaborav bacaju, dovodeći tako preživile, lažima, nepravdom i nebrigom do ošamućenosti, bezvoljnosti i očaja izbezumljene, da spas vide u tomu da nase' ruku dižu, zavijajući obitelji u crno, sad u miru, a rat preživiše i na svojoj žrtvi ga iznesoše, pa je l' to za Bogu plakat', pa jesmo li za to ginuli da sada bandi sva herojstva i sve muke pod noge bacamo k'o biserje prid svinje, širi ruke u tuzi dragovoljac Jure.

Eto ti naše pameti kome državu u ruke dadosmo, eto što se događa kad hrabrost i požrtvovnost, pravda i moral, dobrota i nevinost, pokleknu prid slatkoričivom učenosti dezerterstva i anemičnog rodoljublja prožetog udbaškim otrovom, prid jadom i bidom ispraznog dodvorništva bilosvitskim hohštaplerima i primitivnim četničkim gedžama, s gorčinom u duši će opet razočarani dragovoljac Jure.

- Tako je sve strikane, pritrči stricu Juri i mali Ivo koji se oko čatrnje biciklom voza' i pažljivo sve sluša', pa dovoljno je samo znati da je rat veliki posa' je li, iznimno košta, triba vojsku obut i napojit, naoružat i snabdivat, nije Amerika bez razloga velesila, značajno će mali Ivo.

I sad kako to, Srbija, Milošević, odnosno ta okrnjena Jugoslavija sa JNA se još ne osudi za zločinački pohod i za rat već pojedinci po bivšim titinim republikama k'o da su one velikosrpske paradržavne tvorevine na tlu RH i BiH bile na Marsu utemeljene i održavane bez ičije pomoći sami k'o četnik Pale na Palama, vodeći nesmiljeni rat na hrvatskom tlu protiv svega hrvatskoga, žareći i paleći sve prid sobom, s podsmihom se pita se mali Ivo.

Znamo dobro da u tim velikosrpskim tvorevinama na okupiranim područjima ništa nije radilo, nije se privređivalo, nije se porez plaćao, pa kako se onda rat financirao, kako vojska održavala, jer sama pljačka nije mogla dovik' trajati, nitko se dide ne pita, kažiprstom će mali Ivo k'o veliki.

Di su te učene glave koje nam na to osnovno pitanje odgovor ne daju nego isprazno verglaju nad očitom laži tzv. prekomjernog granatiranja Knina na koji pade po dikoja granata, a na sravnjeni Vukovar na koji dnevno padaše tisuće granata, ne birajući Bolnicu il' dičji vrtić, oni i ne ukazuju k'o da smo mi svi samo slipci i prodane duše, sram ih i stid bilo krvi naših mučenika koji za Hrvatsku hrabro padoše.

A odgovor je jasan svakome 'ko imalo mozga ima i koji nije prodana duša već ima istinu u srcu i očima pa će jasno bez straha reći „Car je gol“, Srbija odnosno ta Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore je priko osamdeset i pet posto bruto-nacionalnog dohotka, il' kako se već kaže, izdvajala za rat, a eto kriva nije i rat vodila nije, kako to nitko ne govori, značajno zaključi mali Ivo.

- Ooo srićo moja, veseli se did, ma dođi 'vamo da te zagrlim zlato moje pametno, di su te pametne glave di su ti pismoznanci koji nam ovo ne rekoše, a reče nam dite koje tek na svit progleda, e pameti luda, češe se did po glavi namišćajući kapu s malim Ivom u naručju.

E svaka ti čast dite moje pametno, a baš sam misli' šta ćeš reć, kako ih razotkrit, srce moje, pa na to ni sam nisam pomislia, e braćo moja vidiš ti to, misli se did dok ljubi svoje janjce Ivu, Luku i Maricu.

Nuder baba moja, veselo će did, dajder im svima po limunadu zaslužili su, ma zaslužili su da ih u Banske dvore i na Pantovčak pošaljemo da smine one jadne anemije i noninu partizaniju pa da vidiš što ti je Hrvatska, da vidiš kada stara slava pradidovska kroz mladost na sunce izbije, skida did opet kapu ozarena lica.

E braćo moja, od puste pogrde što nas svaki dan nasrću k'o hijene iz svake badže i iza svake ćoše, ne može čovik ni slobodno mislit i mudro razmišljati pa pravim ričima stvari imenovati i dobro utvrditi šta je uzrok, a šta poslidica, e da bi onda mogli znat' i šta nam je činit', namišća did štokrlu da se primakne kamenom stolu u ladovini stare razdelije podno čatrnje.

- Da dide, umisto da slavimo naše junake i mučenike, naše svete žrtve za narod i Dom, mi smo u stalnom grču pred sve gnjusnijim i gnjusnijim potvorama tifusarske braće krvoloka im tite, hoteć' nas tako prisiliti na obranaški stav i stalni uzmak da se ne razotkriju ni stare laži crvenih hijena, a eto ti odmah brdo novih i novijih, sve gorih i bezočnijih od prethodnih, da se ni sam đava pakleni ne bi postidio svojih đaka zla, potvrđujući će dragovoljac Jure.

A ovo dobro mali Ivo kaza, bome kad čovik dobro razmisli kako je istina jednostavna i očita kad se razbacaju naplavine velikosrpskih laži, jer došli smo tako do toga da mi šutimo o zlu koje nam učiniše, ne tražimo pravdu i kaznu za krvnika i agresora, ne tražimo odštetu za milijarde i milijarde ratne štete, a gradimo kuće za agresora i gledamo kako oni naše branitelje hapse i progone, u zatvore bacaju sa svojom nikom vražijom nadležnošću za sudski progon na našem tlu uz blagoslov naših Juda vlasti koji ih ugošćuju kao najveće prijatelje i dodvoravaju im se novim ustupcima tako da je u Hrvatskoj opet bolje biti Srbin nego Hrvat, a naši Hrvati u Srbiji su u isto vrime obespravljeni i ugnjetavani, vrti glavom dragovoljac Jure.

Opet, kako god krenemo pričat' oni dobro rade đavliji posa, a mi šutimo k'o da nas nikad bilo nije, pa se opet dokazuje ona životna „da bi zlo pobijedilo dovoljno je da dobri ljudi ništa ne čine“!

Da, na čelo države nam dođoše Jude, a takvi su i u većini ostalih stranaka u čitavoj nam mizernoj politici, da se ni sam krvolok tito ne bi posramio krvavih rezultata svoga genocida,odnosno aristocida nad hrvatskim narodom, cvijetom njegove inteligencije i cilom antihrvatskom mu ostavštinom izraslom na zločinačkom jugoslovenstvu, odnosno srbokomunizmu njegovih slugu, naših izroda.

Eto dide pogledaj sad i jadno nam pravaštvo na što spade i tko ga predstavlja sve ove tužne godine, eno se i bidni Đapić opet javlja, opet vodu muti i sprema se na novi nož u leđa pravaštvu il' sad desnici, ako zatriba vladajućima i to pričom koju bi na prvu svatko potpisa, ali upravo se tu i krije zamka vražija da te iz iste rupe ista zmija opet iznova i iznova ujde.

Isto tako, zapravo, baljezgaju čisto antihrvatstvo, s nazovi pravaštvom na usnama gaze ga na svakom koraku, tako da se u grobu okriće i sam Starčević i Kvaternik i Pavelić, posebno kad vide za što se to bori, zalaže, i na što je spalo današnje pravaštvo i kako uzurpatorske mizerije buncaju o nikakve nam dvi domovine hrvatskog naroda, kako titinu socijalističku kiflu kao karikaturu očerupane nam jedine Domovine prihvaćaju danas kao Hrvatsku od stolića sedmog, a o otrgnutoj BiH, lipoj Boki, Zemunu, Srijemu, Bačkoj ni zuc ni muc!

Pa po čemu se ti čudnovati kljunaši, a ne pravaši onda razlikuju od ove antihrvatske bratije koja ustaje protiv Bleiburga i koja Hrvate u tim otrgutim dijelovima Domovine smatraju, u svom kukavnom uprknuću izdaje, gotovo nižom vrstom i teretom za kojeg bi najradije da ih nema pa će žalit' i kleti krvoloka titu što nas sve ne pobi, jadna im majka koja ih rodi, stišće opet šake od sve muke dragovoljac Jure.

Da, braćo moja, izdadoše sve što se izdati može, za Hrvatsku prihvatiše ono što je u krvavom naumu za Hrvate namijenio krvoločni bandit tito i to im još izgleda nije dovoljno pa idu i dalje pa nas sad raseliše više nego za Tatara, Turaka i Srba kroz cilu nam povist tako da ćemo još i žalit za kletom Jugoslavijom.

Nu dide, vadi dragovoljac Jure svoju iskaznicu HSP-a još iz 90-te, nu pogledaj šta piše, nu, čita Jure, evo recimo članak 4.: „Polazeći od povijesnog hrvatskog državnog prava i prava na samoodređenje uključujući i pravo na odcjepljenje, HSP će se zalagati za hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru, bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda“, a nu iskaznice HOS-a, nu karte Hrvatske na njoj, a nu što prodane duše, poput Đapića i ostali' ubačenih parazita antipravaških, danas pričaju, rastuži se dragovoljac Jure još i više. A nekad je govori' da nije Hrvat komu Hrvatska nije Drina i Sandžak, dide moj.

- Pa i nije, dokaza je da nije, potvrđuje did, dobro je za Judine škude, sahrani' pravaštvo, mizerija jadna, nije ga stid poginulih Paradžika i Kraljevića od udbaške ruke vrlih vođa 'adezeovskih.

- Ma šta će ga bit stid dide moj, pa zar nije sam reka' da je toliko pokvaren da se sam sebi gadi, a i k'o da ga nismo iskusili, kad je rič o pravaštvu, ovdi u našem kraju, na svojim leđima, tko je i što je, i za čiji nas je račun uništia, vrti glavom dragovoljac Jure sve škrgućući zubima.

Pa onda, vidimo dalje, eto što prosvidujući na zabranu Mise u Bleiburgu reče i sadašnji prisidnik, tužnog nam, bolje reći, uškopljenog HSP-a, Karlo Starčević: „U svjetlu šokantne i neprimjerene vijesti, odbijanja koruškog biskupa da se ove godine održi misa i komemoracija na Bleiburškom polju na kojem su partizansko — komunistički zločinci poubijali desetine tisuća razoružanih hrvatskih vojnika, civila, djece, žena i staraca držimo se dužnim podsjetiti javnost da svi problemi oko ove komemoracije i mise koincidiraju s dolaskom Ive Sanadera na vlast a kulminiraju sa sadašnjim premijerom Plenkovićem i njegovim koalicijskim partnerom SDSS-om Milorada Pupovca, koji je u ovoj koaliciji neprijeporni autoritet u povijesnim i ideološkim manipulacijama. A gdje je tu Crkva u Hrvata? Nije li ova sramna gromoglasna šutnja na tragu šutnje i pljuvanja blaženoga Alojzija Stepinca? Može li lojalnost Vatikanu biti iznad opstanka vlastitog naroda?“, da bi čovik moga na prvu i potpisati da nije one šake u oko: „desetine tisuća“, pa dok se čovik pita je l' dobro čuo on podcrtava „da je tada smaknuto desetke tisuća civila – žena, djece i staraca, kao i tisuće razoružanih vojnika – bez suđenja i presuda – a što je protivno i Ženevskoj konvenciji i zdravom razumu“, baci na zemlju novine Jure i prekinu čitanje.

- Šta kažeš dite moje, pravaš pa „desetke tisuća civila“ i „tisuće razoružanih vojnika“ mu oni' šest stotina tisuća poklanih, pobijenih izmrcvareni' naši' mučenika, k'o da mi u Bleiburgu komemoriramo samo one pobijene na Bleiburškom polju, hvata se za glavu neutišni did. Možda i prije sedam stotina, jer nisu bez vraga titoisti na Jasenovac navukli onolike laži upravo da time pokriju svoj zločin nad Hrvatima, a eto bidni nam današnji „pravaši“ buncaju o desetinama tisuća, e crna zemljo otvori se, vrati nam Antu, a mizerija nas pustih oslobodi, širi ruke opet did.

- E nije tu samo riječ o Đapiću, ima tu njih još dosta, dosta je on tu spavača ostavio poput raznih Ćorića, Tepeša, Kovačevića i ostalih iz doslovce srbo-udbaškog ešalona usidrenih u pravaške redove il' poput one lažne pravašice Tomašić koja šuti o udbaškom ubojstvu viteza Ante Paradžika i za koju je, od kada je od mnogih pročitana, pravaštvo mrtvo, pa ode u konzervativce, desničare čak, majko mila, i koja poput kakve udbašice prva progobori protiv pozdrava Za Dom spremni i NDH, a izgleda da su oni još i zlatni kad eto, kad je o brojkama riječ, i kardinal Schönborn predsjednik Austrijske BK kaže: „to je bilo bolno razdoblje u hrvatskoj povijesti s mnogo tisuća mrtvih“, primjeti mala Marica vrteći glavom.

- Ma ne spominji mi ih Marice moja više, ni te uhode udbaške koji metiljaju na grbači pravaštva ni te nakaradne austrijske biskupe, koji poput antikrista blate naše svete žrtve, nek' gleda svoja posla jadni biskup, nek' se brine za svoje opustjelo stado bolje bi mu bilo, nek' se kani „elektroničkih didžej misa“, zapliće did jezikom sićajući se što mu je Marica neki dan pripovidala o nikakvim psihodeličnim „misama“ po austrijskim katedralama i crkvama da se i sam onakav Vatikan morao u sve, izgleda neuspišno, uplesti, a ne da mu se crkve rasprodaju i na misto oltara dolazi podij za tog disk džokeja, kako li se već kaže, vrag bi ih znao, poput nedavno mu prodane crkve u Grazu, a sagrađene nema ni 50 godina, ljuti se did.

- Dide, Marice, samo da dovršim, dakle, s ovim stalnim napadima jugoudbaške žgadije, ološa komunističkog svake vrste mi svi postajemo gotovo dresirani i prisiljeni na uzmak, odmičemo se od istine, štiteći istu na sve manji i manji način, tako da se sve više potvrđuje laž, poput ove Starčevića sa „desetinama tisuća“ i Schönborna sa „mnogo tisuća mrtvih“, koju nam nameću i sve smo tako bliže istoj, a to je i bandi cilj da na način kuhane žabe osvoje sve pore kako vlasti tako i javne riči i zato se i trse da uz nove đavlije kurikule „filuju“ našu dicu takvim novim i sve odurnijim lažima koje nisu takve bile ni u zadnjim danima kletog tite, jer mu je vlast popuštala bojeći se za opstanak, a mi u današnjoj, novoj staroj, titinoj kifli imamo zapravo otvorenu Jugoslaviju k'o iz crne 1947., sa odurnim partizanskim filmovima kojima nas maltretiraju danas, a nisu se usuđivali to činiti ni tamo posli' sedamdesetih, stišće šake opet ogorčeni dragovoljac Jure.

- Baš tako sinko moj, opet se pokunji did, i to što mantraju povazdan onu bez suda i presude k'o da pod krvavom tiranijom titinih tifusara to ima kakve veze i smisla, odnosno očito je da se mizerije u svojoj bijedi i kukavičluku sad prid napadima krvavog ološa vade tobožnjim Međunarodnim konvencijama da ne bi komuniste skroz povridili očitom istinom njihove strahovlade i najnižeg krvološtva, pa eto, crn im obraz pripuznički, antihrvatski, eno su nadbiskupa Stepinca ka' pravednika Božijega, živog sveca, sudili za klerofašizam i zločin i eto osudili ga, trovali i u bolesti usmrtili, eto im tu imaju sud i presudu, i je l' sad sve u redu,. gamadi đavlija, titin okote, skoči did u ljutnji i baci kapu s glave.

- Ma jasno dide, diže dragovoljac Jure didu kapu sa zemlje, to im je, od Anemije, Njone, Sove, Anke Partizanke, Kurčevića i ostale klateži antihrvatske samo pravdajuća poštapalica kojom misle da se štite od srbokomunsitičke žgadije mažući oči naivnim, hrvatskim ovcama koje misle opet priveslati za glasove na kojim slidećim izborima.

A zapravo banda i tako utvrđuje lažni mit o socijalizmu s ljudskim likom, demokraciji i zakonitosti u titinoj Jugovini, koji nam je eto dao Republiku i Ustav iz ’74.-te u kojoj smo se, rogobore vražji titini srbokomunisti, prid velikosrpskom agresijom uz pomoć UDBE i obranili, pa bez trunke srama o tomu i dokumentarne serije snimaju trseći se mozak nam isprati k'o da smo mi sve ovo vrime vesla sisali.

Pa tako onda i imamo Domovinski, Obrambeni rat sa crvenom im preambulom antifašizma u Ustavu tobože slobodne RH, a sve da se podcrta ta najodurnija laž o tobožnjoj državničkoj mudrosti i hrvatstvu krvoloka im tite, čime se, misli banda, anulira bilo kakva potreba za lustracijom zločinačkih slugu komunizma i zatornika hrvatske države, naroda i svega hrvatskoga što se moralo dogoditi da nam nije crvena banda zasila na grbaču i oduzela nam i sam naziv, jer bi to kazalo da smo bili porobljeni, i cilj Oslobodilačkog rata, oslobođenje iz jugokomunističkog ropstva, u kojem smo bili od krvave 1945. godine, i stvaranje hrvatske nezavisne države na području naše jedine nam domovine Hrvatske, podcrtava dragovoljac Jure!

Zato Anemija, tobože se suprotstavljajući napadima na Misu na Bleiburgu i odavanje tobožnjeg pijeteta, i kaže „Glavni cilj obilježavanja bleiburške tragedije mora biti komemoracija žrtava, iskazivanje pijeteta prema svima koji su tamo ubijeni bez suda i presude i zbog toga se nadam da će u dijalogu između hrvatske i austrijske biskupske konferencije biti pronađeno rješenje za primjereno komemoriranje i molitve za žrtvu“, te da ne bi bilo zabune, tko je i za koga radi, podsića „Mi vrlo jasno osuđujemo negiranje te velike tragedije hrvatskog naroda i isto tako pokušaj politiziranja komemoracije ili pokušaj relativiziranja zločinačkog karaktera ustaškog režima, tu nemamo apsolutno nikakvih dilema“, pa podcrtava „I Vlada ima potpuno jasan otklon od svakog totalitarizma, podržava politiku njegovanja kulture sjećanja na široka kršenja ljudskih prava tijekom 20. stoljeća“.

Najbrutalnija, najgrozomornija ubojstva koji ljudski mozak može zamisliti po krvoločnom sotoninu naumu nad golorukom vojskom hrvatskom, nevinim civilima, ženama i dicom, nam Anemija svodi na nepoštivanje ljudskih prava k'o da im nisu ka' narodnim neprijateljima dali da side u prvim redovima u autobusu ka' donedavno ono crncima u Americi, stupu demokracije, pa bi čovik i reka gaze im se ljudska prava, a oni nevini svit zatukli maljevima i krampovima, glave im raskolili i solju solili, vratove rezali, žive zakopavali, glave tenkovima gazili, žive razapinjali, criva vadili, oči kopali, da čovik od jada, groze, ne može ni izgovoriti koja sve zlodila, krvavi sotonin okot pod firmom komunizma i antifašizma, narodnooslobodilačke borbe, učini našim majkama i sestrama, očevima i braći, svetoj dičici s majkama njihovim, pred ovom nevinom dičicom koja sve razumiju, da bi živ čovik u zemlju od jada propa' i u tuzi skonča jadeći da se i njima, ne daj Bože, sutra isto zlo ne dogodi od današnjih kurvinih sinova zločinačkog srbokomunizma koji poput hijena samo čekaju priliku za zločinački pir, tužno će zabrinuti dragovoljac Jure.

- Jašta moj Jure, jašta mi je muka, jašta me je straj, pa uvik mi je ovo na pameti i uvik suze lijem kad se sitim ka' da su moja rođena pokazuje did ceduljicu sa ispovisti srpskog partizana, pokajnika:

„... U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku.

Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu.

Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu. Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije. Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.

Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.

Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.

Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?

A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe…”, i zasuziše se Juri oči koje rukom prikri da dica ne vide, pa stiskajući u boli zube dragovoljac Jure prigrli malu Maricu s milinom zaštitničkom ne ispuštajući iz vida ni malog Luku i Ivu, anđele svoje, da ih sve zaštiti od titinih krvoločnih ubojica sa Bleiburga.

- Da strikane, nadodaje mala Marica, ne vidivši šta did dade Juri da pročita, očito zamagljuju riči i njeno značenje da bi nas držali u pokornosti i skrili pravu istinu, jer kako se to žrtvi odaje počast, duboko poštovanje, strahopoštovanje il' pobožna odanost, ako je se u isto vrime osuđuje za njene misli, težnje, ideje i dila tako da bi je, da slučajno sad goloruka uskrsne na onom polju Bleiburškom, sa onom svojom odićom i s hrvatskim, ustaškim znakovljem, opet mučki zatukli k'o i titine horde srbokomuniste Sime i krvave Milke iz crne nam 1945.-te, il' bi ih samo zazidali u nova rudarska okna u nove Hude Jame ili samo drakonski kaznili s kojom tisućom eura i pržunom k'o i nas mlade danas ako stavimo sveti grb na prsa il' didovu kapu na glavu, ljutito dodaje mala Marica.

- Bravo oko didovo, opet se razvedri did, tako se govori jadnoj odnarođenoj klateži, bravo.

Dobro veliš dite moje, vrag će ga znati, pored onolikog austrijske policije i Sovinih redara koji grčevito na svetoj Misi traže hrvatske barjake i oznake Za dom spremni da ih sladostrasno oduzmu, koliko i koliko onda titinih tifusara u šumarcima vreba iza šmajserskih gnijezda predvođenih besnom Pusić i brkatim joj ocvalim bracom kao novim Simom Dubajićem, te bulumentom austrijskih skojevskih antifašista i u zaleđu spremnih KNOJ-evaca druga Yusipovića i tenkova Goldštajna tenkiste, da otvore vatru iz svih oružja sa spremnim maljevima i sikirama u pričuvi, ako bi naši pali mučenici, Božjom voljom, uskrsli iz krvave Blajburške poljane, vrti did glavom.

- A dide moj u koji dan to ove godine pada Misa na Bleiburgu i ja bi sa dicom išla, Jure će polako vozit', starost je, ali mora se, neka paščad bisna, šugoslovenska, vide da ima još kršćeni duša, da ima nas još Hrvata koji nismo razoreni bolešćinom srbokomunizma, dovikuje baba dok razgrće sač.

- Ma baba k'o da ne čuješ cilu graju antifašističku da ove godine nema mise, zabranio tito, podsmihuje se did od sve muke, mada ne gubi nadu, jer evo nam prisidnik Vlade zajedno s Njonjom traži rišenje kako da privlada ovi neočekivano iskrsli problem, a i eno bidna nam prisidnica zabrinuto zbori.

- Ma 'ko će nam Misu svetu zabranit, Gospe moja, pa ni tito to nije moga ako nije prij' ubi' svićenika, a da su pravi a ne priučeni kršćani, zapravo ateistička titina dica, znali bi da pričaju budalaštine i da to što taj nesritnik iz Austrije koji administrira umisto biskupa ne može Misu svićeniku zabranit nego ne daje suglasnost za Misu biskupu iz HBK, ta nisam ja luda ako su naši iz tužne nam vlasti. Čujem i ja dide šta ovi jugo mediji laju, veže baba šudar sve vrteći glavom, je li vam tako il' nije.

A Bogu 'vala imamo mi još i svićenika koji će misu na Bleiburgu držat' k'o i prije za titine strahovlade. Pa ni onda nije bilo biskupa na vidiku pa smo se održali i molili za pokoj duša naši' mučenika i snovali ka' priživili buduću borbu za slobodu porobljene nam Hrvatske ne bojeći se za svoj život imajući u vidu samo krajnji cilj, slobodu hrvatskoga naroda, ozbiljno će baba znajući da je did od sve muke malo na ironiju bacija.

Dakle molili smo i borili se ne bacajući koplje slobode u trnje, šutnju i zaborav ni prid krvavim titinim ubojicama, a kamo li ćemo sad prid anemičnim dezerterima i njihovim pripuzima i briselskim štipoguzima.

Bolje im je, jadna im nana ne bila, da se više ne igraju sa strpljenjem istinskih Hrvata koji mogu puno trpit', ali kad im strpljenje pukne buknut će oganj slobode koji će đavlu paklenom odnit sav njegov šljam koji nam Domovinu i narod u ropstvu drže, sad se i baba razljutila.

Oni će nama pričati o misi, pijetetu i odavanju počasti, ali u šutnji, pognute kičme, s glavom dolje u tišini da bi nas i dalje u ropstvu držali dok nas u novo ne uvale, opet im kažem nek se ne igraju sa hrvatskim svetinjama, sa hrvatskom slobodom i hrvatskom državom, našim svitionikom žrtve i slobode, Bleiburgom!

Nek imaju pri pameti onu duždevu iz vrimena našeg velikog kneza Domagoja: „čuvajte se onih Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih izginulih“, ja im kažem, ne posustaje baba. Da, na grobovima mučenika naših mi zavjet sveti preuzimamo i nastavljamo s njihovim barjakom, hrvatskim svitlom slobode, tamo di su oni stali, jer ih iznivirit nikad ne ćemo ka' šta ni oni nisu nas, izrodi nismo, nismo prodane duše, dostojni smo imena njihova, pređa naših i svete nam Hrvatske, kažiprstom baba upravlja prema nebu!

Znamo se mi, još da kažem kukavelji bezbožničkoj, molit k'o ni'ko na svitu, ali se isto tako znamo i boriti za istu viru i slobodu zlatnu. Nećemo mi raskopčavati lajbeke k'o kukavni jugoslaven Maček koji im je valjda uzor, neg ćemo ka' i naš Poglavnik znati na ljutu ranu stavit' i ljutu travu, odlučno će baba sva u zanosu hrvatskom.

Da je on samo, ka' ove mizerije antihrvatske, farizejski Boga moli' nikad Hrvatske ne bi bilo nit bi se u njoj slobode i sriće nauživali, neg' bi se Jugoslavija samo učvrstila i nitko je više sruši' ne bi, već je hrabro i oružanu borbu povea što naš neprijatelj najbolje razumi i što je jedina likarija za ljutu bolu našu, a tako će izgleda i opet biti kada se udbaškim spletkama nismo zla komunističkog uspili rišiti u zadnjem velikosrpskom napadaju zločinačke titove JNA i vođe im Slobodana Miloševića, stisnute će šake i baba.

- Tako je baba, samo kratko dobaci razdragani sad did da babu ne prekine u zanosu pravedničkom.

- Eto, da i to reknem, kad je i posli' koliko godina od kada imamo, kakvu takvu, hrvatsku državu koji biskup doša i služi' misu na Bleiburgu, jasno će baba.

A uostalom možemo i tribamo na misu pozvati i našu braću pravoslavce, koji isto tako k'o Hrvati hrabro padoše pod nožem krvave titine partizanije, da pošalju arhiepiskopa Aleksandra iz naše Hrvatske pravoslavne crkve da misu održi i mirna Bosna, zadovoljno će baba, pa ćemo tako, uz molitvu imama za hrvatsku braću islamske viroispovisti, dostojno obiližiti taj dan sićanja na naše mučenike i moliti se za duše njihove i tako se istinom napojiti na tom svetom mistu početka naše krvave kalvarije biblijskih razmira i hrabro nastaviti borbu za slobodu, spas i uskrsnuće hrvatske države na cilokupnom povisnom i narodnom području jedine nam Domovine Hrvatske za dobrobit i napridak ciloga nam naroda hrvatskoga, stavlja baba vruću tepsiju na stol, križajući se u to ime!

Eto to vam ja velim, pa kom' pravo kom' krivo, side umorna baba za stol brišući se ispod šudara od vrućine sača i zanosnog govora hrvatskoga.

- E baba iz tvojih usta u Božije uši, zadovoljno će did, bravo Hrvatice moja, 'jubi je did u čelo, a za njim lete i radosna unučad zajedno sa dragovoljcem Jurom.

- Tako je baba, Poglavnice naša, svi će uglas sidajući za kameni stol uz hladnu čatrnju na zasluženi obid dok ih sunce kupa kroz rascvalu razdeliju dok nad Kamešnicu se nadvijaju gotovo kišni il' olujni oblaci navišćujući možda i novu Kalvariju prid Uskrs slobode i napritka hrvatskog naroda u uistinu slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj od Sutle do Drine.

- Krsti se dide, pa da blagujemo uz Božiji blagoslov, zadovoljno će baba gledajući radosno dragu dičicu koja s divljenjem svoju babu, k'o i ono dida, slušaše, upijajući svaku rič.

I de Jure, živ bi' de donesi koju bukaru vina za tebe i dida, a mi ćemo limunade eno je na štokrli ispred kujinice pa nek nam bude u slast, jeste da je Korizma, ali je i Blagovist, a ti dide isičider to rebara i plećku, eto je ispod k'umpira, možeš tu na panju, smireno će sve baba.

- 'Oću baba, spremno će Jure dok did spremno siče janjetinu svojim anđelčićima da bi uvik bili jaki i za Dom spremni suprotiva gujama komunističkim.

- Dide, de dok ti isičeš meso ja ću izrecitirat jednu pismu u slavu nadolazećeg nam 10. Travnja, a što je spiva naš mučenik fra Mirko Validžić, ustade se ozbiljno mali Luka i poče ponosno: USKRSLOJ HRVATSKOJ

Hrvatska Majko!
Vjekove duge prognana si bila
Sa rodne grude, sa ognjišta svoga.
Neprijatelj kleti sve Ti tužnoj ote:
I kraljski vienac s bielog čela Tvoga.

Ko sirota blieda basala si mučno
Kroz guste magle i preduge noći.
Al vjera tvrda kriepila Ti grudi
I dan slobode mora jednom doći!

I svanu dan, i pukoše lanci, 
Poglavnik dođe, obasja sloboda
Tvoje lice sveto, Mučenice hrabra,
Ti si opet Majka usred svoga roda.

Hrvatska Majko!
Za devet vjekova borismo se za Te
Srčano i smjelo poput ljutog lava.
Pred očima našim lebdjelo je samo:
Uskrsnuće Tvoje, sloboda i slava!

Na vrhuncu vitom div-Velebit gore
Zidali smo marno hram slobode svoje.
U temelje tvrde spustili smo žrtve,
Da zalog budu mira sreće tvoje.

Al zavidnik stari ometo je viekom
Krvave borbe i napore težke.
Uzalud! Pade! Smrvilo ga koplje
Hrvatske ruke – desnice vitežke!

Hrvatska Majko!
Ovjenčasmo borbu, spasili smo Tebe,
Dogradismo hram Ti na Velebit-gori.
Okupljeni svi smo pod zastavu jednu, 
Evo nas k Tebi, srdce nam otvori.

Svi sinovi Tvoji i sve kćeri Tvoje
Od rieke Drave do Zvornika grada,
Od Jadrana plavog do sriemskih salaša, 
Svak Ti vjernost kliče, svak Ti pjesmu sklada.

Za Te živjet, Majko, zakletva je naša,
I djece Tvoje zavjet sveti drevni!
Ne damo tuđincu niti pedalj zemlje!
Svi smo kao jedan, svi smo za dom spremni!, u dahu će mali Luka u stavu pozor s pogledom uprtim u planinu Kamešnicu.

- Spremni, ustade ozareni did sa suzom u oku, nek nam živi vična Hrvatska, zadovoljno će did ljubeć' malog Luku u čelo sve radosno pogledajući babu!

- Spremni, svi će u glas grleći svog mezimca malog Luku.

- U slast vam, zaslužili ste, radosna je i baba.

Did Vidurina

Na Blagovist, lita Gospodnjeg 2019.

 

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna