HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!


POVIJESNE I GEOPOLITIČKE UVJETOVANOSTI BLEIBURGA

Dr. Petar Vučić, Zagreb

I.

S današnje (50-godišnje) povijesne distance, koju znanstvenici obično traže za znanstvenu kritičku procjenu, sa sigurnošću možemo reći da Bleiburg nije slučajna tragična epizoda u životu hrvatskoga naroda, a još manje je tek slučajna epizoda II. svjetskog rata, slučajni zločinački ispad. Bleiburg je kulminacijska točka političkog obračuna s hrvatskom državom i hrvatskom državotvornom idejom uopće, s povijesnom uvjetovanošću. Kulminaü cijska točka jednog dugog povijesnog procesa i borbe: 1. unutar samoga hrvatskog naroda između državotvorne i nedržavotvorne (resp. antidržavotvorne) politike, s jedne strane, i 2. između hrvatske državotvorne politike i državotvornih Hrvata, te nehrvata i njihove antihrvatske političke djelatnosti, s druge strane.

No, kako uopće Bleiburg može postati geopolitička tema? Nije li to samo genocid nad Hrvatima koji nisu dirali ničiju zemlju? Jer zemlja je ostala tamo gdje je i bila. Ljudi i njihova zemlja, s vlašću na njoj organiziranoj, predstavljaju tri neizostavna konstitutivna elementa svake, pa i hrvatske države. Države nema bez ljudi. Nema je ni bez nacionalne državotvorne elite koja je na Bleiburgu i u vezi s njim, stubokom stradala. A zemlja, u fizičkom smislu, kad se s nje ukloni jedan narod, ili se taj, matični narod, napravi nacionalnom manjinom (genocidom, etničkim čišćenjem i dr.) ili pak političkom manjinom kakvom je napravljen hrvatski narod poslije Bleiburga, postaje zemlja drugog naroda. Zato se s pravom može reći da je Bleiburg bio jedan od oblika srpskog osvajanja hrvatske zemlje. To je prvi geopolitički aspekt Bleiburga. Drugi, međunarodni geopolitički aspekt Bleiburgu daje interes svjetskih hegemona, a prije svih Velike Britanije, za nestankom hrvatske države i obnovom Jugoslavije. Eto, zato je Bleiburg eminentno geopolitička tema. Dakle, upravo suprotno od uobičajene tvrdnje da je Bleiburg obračun samo s NDH, a što je samo djelomična istina: Bleiburg je obračun s hrvatskom državom kao takvom, s hrvatskom državotvornom idejom, s mogućnošću da se hrvatska država uopće organizira pod bilo kakvim uvjetima i okolnostima. Eto to je trebala biti ta zapanjujuća istina poruke Bleiburga.

II.

Ali za razumjeti Bleiburg, za razumjeti geopolitičke motive za organiziranje Bleiburga (ne kažemo slučajno "organiziranje": Bleiburg je i prema njegovim organizatorima, kao što su Basta i dr. i prema drugim sudionicima kao i prema i domaćim i stranim piscima s obje strane Bleiburga on je precizno isplaniran i organiziran1), dakle za shvatiti geopolitičke interese za nestankom NDH i za zatiranjem ideje o hrvatskoj državi uopće, treba posegnuti malo dublje u povijest. Trebalo bi dati genezu rješavanja hrvatskog pitanja koje u biti nastaje gubitkom hrvatske državne samostalnosti 1102. god. i iznijeti sve one apetite stranih država na hrvatski teritorij kao i hrvatske odgovore na njih.

Hrvatsko pitanje, nastalo dakle 1102. god. imalo je i svoj važni geopolitički aspekt: borbu Hrvata za svoj državni, odnosno etnički teritorij. I upravo od geopolitičkih karakteristika hrvatskog etničkog prostora često je ovisio i način borbe za nj kao i ideje i politički pokreti kojima su se služili Hrvati u toj borbi. Tako dr. Ivo Pilar kaže: "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugim, uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera... u tom obliku (bez Bosne, prim. naša) kao narodno-političko tijelo uopće nemaju nikakve budućnosti. Ova spoznaja bila je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878. bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva".2 Time Pilar, u biti, aktualizira geopolitičku nemoć Hrvatske koja proizlazi iz njenog oblika, a što je Hrvate često tjeralo u naoko paradoksalne i štetne saveze i koalicije. Još veća nesreća proizlazi iz geopolitičkog i geostrateškog položaja Hrvatske, zemlje vrata Zapada prema Istoku, zemlje dodira dva svijeta koji ne samo da se ne podnose nego se međusobno razaraju, kaže Pilar. Pjesnik Petar Preradović je nevjerojatno pregnatno izrazio taj tragični geostrategijski položaj Hrvatske, stihovima:

Pobit će se do dva svijeta,
po prilici svoj;
Na pred stražah mi smo četa,
prvi naš je boj.

Kalkulacije s hrvatskim teritorijem počele su od samog doseljenja Hrvata u njihovu novu domovinu. Pri tome je značajnu ulogu igralo i Jadransko more čiju istočnu, atraktivniju obalu drže skoro u potpunosti Hrvati. Jadransko je more rukavac Sredozemnog mora koje je bilo najvažnija prometnica u Starom i Srednjem vijeku, sve do otkrića Amerike i puta oko Rta Dobre nade, da bi od tada pa do prokopavanja Sueskog kanala njegova važnost slabila, ali poslije toga ponovo rasla. A i iz hrvatskih luka na Jadranu najkraći je put do Srednje Europe. Otuda ta negativna, hegemonistička zainteresiranost za Hrvatsku od strane svih europskih sila. Mađarska je stvorila i hegemonistički slogan: Tengere Magjar - na more Mađari, kao promičbeno-političku lozinku za stvaranje Velike Mađarske od Karpata do Jadrana. Italija je pak, negirajući prava Hrvata na Jadranu, govorila za Jadran - il mare nostro, a Austrija je, prema nekim političkim piscima i B i H okupirala samo zato da bi osigurala i otklonila bilo čiji drugi utjecaj na hrvatskoj obali. Ruski san o izbijanju na topla mora, pri čemu je Jadran jedno od najvažnijih i najčešćih izbora, seže još od Ivana Groznog a nije presahnuo ni danas, o čemu nam bjelodano svjedoči geopolitika Žirinovskog. A da i ne govorimo o Srbiji koja zbog neimanja pristupa moru stvara klaustrofobične ali i ekspanzivne sintagme o Srbiji kao "opkoljenoj državi" i Srbima kao "uhapšenom narodu".

S druge strane, nimalo manje, i kontinentalni dio Hrvatske je bio izložen presizanjima zbog njegove geopolitičke i geostrateške važnosti. Jer, još od legendarnog Jantarskog puta Hrvatska je bila spojna i tranzitna zemlja između Zapada i Istoka. Preko nje su prelazili trgovački putovi razmjene dobara, tada, a kasnije za vrijeme Rimskog i Turskog carstva (putni pravci Carigad-Trst, Carigrad-Dubrovnik i dr.). A pošto je geopolitički položaj neke zemlje relativno geopolitička konstanta (u čemu presudno značenje ima geografski položaj), to je po geopolitičkoj izloženosti i apetitima na njen teritorij, Hrvatska zadržala iste karakteristike. I danas preko nje prelaze hegemonistički pravci širenja nekih sila iz Rimlanda i Heartlanda. Poznat je s jedne strane, njemački povijesni hegemonistički pravac Zapad-Istok, Drang nach Osten, koji ide linijom Baltik-Berlin-Bečka zavala-Zagreb-Beograd-Carigrad-Iran-Indija, s podvarijantom od Zagreba na Sarajevo-Sandžak-Skoplje-Solun.3

Drugi hegemonistički pravac preko Hrvatske, pravac Sjever-Jug, ide iz Rusije inspiriran, kako smo već rekli, traženjem toplih mora. Ovaj ekspanzionistički pravac također ima dva kraka od kojih jedan izlazi na Crno more u Bugarskoj, a drugi na Jadransko more tangirajući Hrvatsku (i Crnu Goru, Albaniju i Grčku). Ovaj ruski hegemonistički pravac za Hrvatsku je posebno opasan jer se uvijek ostvaruje osloncem na Srbiju koja tako nastoji iskoristiti rusku snagu za svoje impearijalističke ciljeve.

Treći hegemonistički pravac koji je išao preko Hrvatske, pravac Istok-Zapad, koji je toliko djelovao na političku sudbinu Hrvatske bio je onaj koji je polazio iz Turske. Taj je u međuvremenu otpao. On se prema Žirinovskom okrenuo prema istoku s ambicijom stvaranja Velike Turske od Istanbula do Altaja. A okrenuo se prema Istoku jer su ga prethodna dva pravca nadjačala i neutralizirala. (Ponašanje prema jednom od geopolitičkih zakonitosti: države najradije ostvaruju svoje ciljeve na pravcu manjeg otpora).

Stoga nije slučajno da je Supilo percipirajući ovako teško i pogibeljno političko okružje Hrvatske zaključio: "Mi Hrvati, zapravo, stojimo na putu trima idejama susjednih naroda: germanskoj ideji s maticom u Berlinu, filijalom u Beču... Druga ideja koja hoće da se preko nas proturi jest Mađarska... Treća napokon ideja koja bi se htjela raširiti preko hrvatskih zemalja jest srpska... I Srbi bi htjeli more, pak su, za sada, cijelu svoju politiku udesili tako da što više oslabe Hrvatsku". Zato on rezignirano zaključuje: "Svakome smo na putu" i "Na putu smo premnogim interesima, na pragu smo preko koga se križaju razne težnje; mnogo ih je kojima bi dobro došlo kad nas uopće ne bi bilo. Ovo je naš položaj i naša nesreća". I otac hrvatske geopolitike, dr. Ivo Pilar, tvrdio je "da u cijeloj svjetskoj povijesti nije poznat narod koji bi imao težu i opasniju situaciju od one u kojoj se nalazi hrvatski narod. Donekle bi se dao naš položaj sravniti s položajem Izraelaca... iako držim da je naš položaj još teži".

Na osnovi i radi realizacije svojih hegemonističkih interesa na račun Hrvatske, stvarani su razni savezi i koalicije na njenu štetu, a od svih su najopasniji oni srpsko-talijanski. Oni su već postali povijesna konstanta jer datiraju još iz rata s Venecijom vođenim 1356. - 1358. za Dalmaciju i u kojem je srpski car Dušan bio i ratovao na strani Mlečana.

III.

Engleski hegemonistički interes za Hrvatsku je indirektan i novijeg je datuma. On je dio geopolitičke strategije Velike Britanije održavanja ravnoteže snaga u Europi. Naime, Velika Britanija smatra da su njezini interesi i sigurnost uvijek ugroženi ako bilo koja, kontinentalna europska država kontrolira kontinentalnu Europu. Po njima, europska moć mora biti distribuirana na više europskih država tako da jedna zazire od druge, da jedna drugu ograničava i da tako nikada i nijedna ne postigne takvu snagu da može eventualno ugroziti Veliku Britaniju. Radi funkcionalizacije te svoje političke filozofije, a još više političke pragmatike, Velika Britanija je u nacionalnoj geopolitici izgradila teoriju i u Europi je ostvaruje, kao ulogu balansera a u teoriji geostrategije maksimu Two powers standard. Ostvarivanje uloge balansera provodi tako da se uvijek stavlja na protivnu stranu od najjačega u Europi. Tako je bila protiv Rusije, protiv Francuske (Napoleona), protiv Austro-Ugarske, protiv Njemačke (Hitlera) itd. Ona ima svoju topografiju i mrežu interesa na čemu je izgradila svoju poziciju europskog balansera moći.

Po geopolitičkoj logici stvari, po logici antagonističkih hrvatsko-srpskih interesa, Hrvati i Srbi biraju i saveznike suprotnih, konkurentskih interesa. Pošto je to postala već povijesna politička vertikala, suprotnost interesa Njemačke i Rusije i Srbije i Njemačke, Srbija uvijek bira za saveznika Rusiju. To savezništvo nije samo zbog pravoslavlja. Pravoslavlje je prije sredstvo nego cilj. Ciljevi su; za Ruse izlaz na toplo more i proširenje interesne sfere na Balkanu, a za Srbiju osvajanje hrvatskih zemalja, mora i dr. i kao kruna svega, stvaranje Velike Srbije. Ta podudarnost interesa dovodi uvijek, u svakoj situaciji, do istog savezništva. S druge strane, Hrvatska radi obrane mora tražiti saveznika dovoljno respektabilno jakog i motiviranog da joj može pomoći pa i zaštititi. Iz mnogih razloga, koje sve skupa nazivamo geopolitičkom kompatibilnošću između Hrvatske i Njemačke, Hrvatska se silom prilika obraća Njemačkoj. Tek se u najnovije vrijeme stvaraju neke geopolitičke pretpostavke da nam SAD postanu neki saveznik. Velika Britanija pak, u ulozi balansera, protiv Rusije igra na drugim prostorima: na Bliskom i Dalekom Istoku, na Baltiku itd. ali na Balkanu igra protiv Njemačke. I tako Hrvatska postaje usputna, neskrivljena žrtva britanskih geopolitičkih i geostrateških igara i time je objašnjiva uloga Velike Britanije u organiziranju Bleiburga. I zato Bleiburg nikako nije slučajan.

Igrajući na Balkanu protiv Hrvatske, ona to postiže, dakle, indirektno, forsirajući Srbiju kao hegemona Balkana, koji dakako, da bi bio hegemon mora biti jak. Srbiji je dakle, namijenila ulogu neutralizatora Njemačkog (vice versa austrijskog) utjecaja na Balkanu.3 Da bi pak Srbija bila jaka mora imati izlaz na more, imati veliku površinu, dovoljno gospodarski jaka za izdržavanje jake vojne sile, mora kontrolirati jugoslavenski hinterlend, a to je Bosna, i mora kontrolirati najvažnije geostrateške točke u bivšoj Jugoslaviji. S druge pak strane, Hrvatska mora biti slaba, toliko slaba da u svako vrijeme bude ranjiva (Owen) i prema tome uvijek kontrolirana od Srbije pa bila ona u zajedničkoj državi, Jugoslaviji, ili izvan nje. To je geopolitički scenarij Bleiburga, zamišljen i ostvaren pod kontrolom Velike Britanije radi ostvarenja njene interesne sfere na Balkanu.

IV.

No, ni u kom se slučaju ne smije shvatiti da smo samo mi Hrvati žrtve interesnih i utjecajnih sfera. Ne smije se nikako bježati od stvarnosti u politički misticizam, orijentirati se prema raznim teorijama urote itd. Dapače, mora se racionalno gledati na političku arenu u kojoj se najgrubljim i najamoralnijim sredstvima ostvaruju politički interesi.

Interesne sfere, ugovori i dogovori na račun trećih univerzalna su povijesna pojava: u svim vremenima i na svim zemaljskim prostorima jače države su nastojale ostvariti svoju hegemoniju nad drugim, slabijim državama, bilo u obliku utjecaja, bilo kao kontrolu ili pak kao kolonijalni odnos. To je ahistoričan, neizbježiv povijesni fenomen koji se izražava od kada države postoje, a pamtimo ga od kada imamo pisanu povijest. U povijesti Peloponeskog rata, Tukidid spominje ugovor između Atene i Sparte na račun ostalih grčkih država. Od tada pa do danas tijekom povijesti može se pratiti stvaranje interesnih sfera uvijek i svugdje, sve do Jaltanskog fifty-fifty, pa i do dan-danas. Evolucija je samo u obliku hegemoniziranja. Naime, sve manje se pribjegava primjeni grube vojne subjugacije i otvorene pljačke, a sve više finoj, sofisticiranoj tehnologiji izgradnje kulturne, gospodarske napose, tehnološke i političke ovisnosti i iskorištavanja. Zato realističnim uvidom u povijest lako zaključujemo da je povijest amoralna i da je okrutna.

No, Hrvatska niti je, niti može biti izuzeta iz te povijesne amoralnosti. Nažalost, za to imamo i previše primjera. I na račun naše domovine i prečesto su pravljeni ugovori i pregovori sve tamo od bizantskih vremena do danas. Zato i tvrdimo da je Bleiburg rezultat djelovanja tri ravnopravna čimbenika: 1. dovođenje Hrvatske u interesnu sferu, pod kontrolu svjetske hegemonije, prije svega britanske, 2. velikosrpskog hegemonizma i 3. hrvatskog komunističkog nacionalnihilizma i autogenocida.

Da to ilustriramo nekim povijesnim primjerima. Izvješćujući o dolasku Hrvata u svoju sadašnju domovinu, Konstantin Porfirogenet kaže da su došli po pozivu bizanskog cara, na bizantsku zemlju, koju oni, doduše, više ne kontroliraju vojno učinkovito ali ju i dalje smatraju svojom interesnom sferom, interesnom sferom Istočnoga Rimskoga carstva. Drugo, u Ljetopisu popa Dukljanina, priča se da su granice Hrvatskog kraljevstva utvrđivane na Saboru na Duvanjskom polju u prisustvu predstavnika bizantskog cara i Pape kao ondašnjih dvaju najvećih političkih autoriteta i velevlasti. Sjetimo se borbe hrvatskih kraljeva za dalmatinsku temu, borbe Borne i Ljudevita u povodu ostvarivanja franačkog utjecaja u Hrvatskoj, te napokom 1102. god. i potpadanja pod političku kontrolu Mađara te od 1527. i Austrije. U Austro-Ugarskoj monarhiji Hrvatska nije geopolitički subjekt nego objekt. Svi međunarodni ugovori i dogovori koji su se ticali Hrvatske, a naročito ih je bilo mnogo s Turcima, sklapani su bez obzira na volju i želje Hrvata. I što je karakteristično za sve te događaje jest to da je padu razine državne političke samostalnosti uvijek prethodio vojni poraz. Kao što je bitka na Gvozdu prethodila 1102.-oj, kao što su neuspješni obrambeni ratovi s Turcima prethodili 1527.-oj, kao što je neuspješno sudjelovanje u I. svjetskom ratu (u biti za Hrvate izgubljenom ratu), prethodilo 1. XII. 1918. tako je i izgubljeni rat 1941. - 1945. prethodio Bleiburgu, 50. godišnjem komunističkom ropstvu i podjeli odnosno ulasku Hrvatske u fifty-fifty utjecajnu zonu. Vae victis. Ove povijesne reminiscencije nam jasno predočuju da NDH nije uzrok nego povod Bleiburgu. A povod je bio zaista vrijedan zavisti.

V.

Po završetku I. svjetskog rata sile pobjednice i njihovi saveznici crtali su političku kartu Europe. Jasno je da je sudbina svakog naroda o kojemu su odlučivali ovisila prvo o tome na kojoj se je strani borio i drugo, o stanju njegove nacionalne političke svijesti i općenito od njegove ukupne snage.

Hrvati su po oba ta kriterija loše stajali: borili su se na strani poražene države (Austro-Ugarske), a njegova politička elita bila je politički zdvojna i politički neodlučna; da li osnovati samostalnu državu ili se udružiti u zajedničku državu s ostalim Južnim Slavenima. No, bilo bi sasvim netočno i neutemeljeno voluntaristički tvrditi da su se Hrvati 1918. nalazili u politički nultom stanju iz kojega su mogli slobodno i neometano birati svoju političku budućnost. To i unatoč Wilsonovih 14 točaka, među kojima je možda bila najvažnija baš ona koja je govorila o pravu svakog naroda na samoopredjeljenje (ali zato na Zapadu i tretirana kao samo humanistički idealizam i utopizam) i isto tako njegove izjave od 23. IV. 1919. god. kojom je pozvao Talijane da se odreknu Rijeke. Ostavinska rasprava iza Austro-Ugarske vodila se u Versaillesu gdje je i potpisan ugovor o poslijeratnoj Europi. Versajsku konferenciju je vodilo 27 država pobjednica a od poraženih nije prisustvovala nijedna. Sudbinu su, međutim, stvarno krojile Velika Britanija, Francuska i Italija (SAD nisu potpisale ugovor zbog neslaganja) te je tako ugovorom u Versaillesu, Sain-Germain-Leyu i Trianonu odlučena sudbina Europe.

Kako su prošli Hrvati prema tim ugovorima najbolje je okarakterizirao Seton-Watson (opet jedan Englez) koji je ocjenjujući političko-psihološko stanje Hrvata iza toga rata rekao da su Hrvati "potišteni narod" a ocjenjujući kako su prošli sa svojim državno-političkim interesima rekao da su Hrvati "zaboravljeni narod". Zaboravljeni u tom smislu da o njihovim interesima nije nitko vodio računa, da su ispali kao geopolitičke žrtve.

VI.

Kraljevina SHS, kasnije nazvana Jugoslavija, bila je u utjecajnoj zoni Velike Britanije i Francuske s tim, da je utjecaj Francuske tijekom vremena sve više slabio a britanski rastao4. (Rusija je pak, zbog Listopadske revolucije iz 1918. privremeno bila isključena iz toga utjecaja. No, uskoro se i ona preko KPJ ponovo vratila u Jugoslaviju sa svojim utjecajem). Držeći dakle Jugoslaviju svojom interesnom sferom Velika Britanija se aktivno miješala u unutarnju politiku Jugoslavije što je kulminiralo organiziranjem Simogićevog puča 27. ožujka 1941. Velika Britanija se aktivno uključila u rješavanje tzv. Hrvatskog pitanja tretirajući ga uvijek kao unutarnje pitanje Jugoslavije, a pravo Hrvata najviše do razine ograničene autonomije, što su na koncu i dobili Banovinom Hrvatskom. Treba uvijek imati na umu da je britanski angažman za rješenje hrvatskog pitanja bio inspiriran isključivo interesom stabilizacije Jugoslavije i sprečavanja širenja njemačkog utjecaja na Balkanu, a koji se sve više osjećao i u državnom životu Kraljevine Jugoslavije pri kraju njezina života.

Na međunarodnom planu Hrvatsku su predstavljale dvije političke formacije: HSS i Ustaški pokret. No i jedni i drugi iskusili su gorku istinu odnosa međunarodnog establišmenta prema Hrvatima. Razočarenje je bilo veliko jednako i za Radića i Pavelića. Pri tome, dakako, Britanci unutar svog koncepta prihvaćaju, eventualno, samo HSS kao čimbenika i pregovarača o rješavanju hrvatskog pitanja, jer je HSS pacifistička a za Mačekovog vremena i defetistička formacija reformističkog političkog programa, koja, u biti, ne dovodi u pitanje državni okvir Jugoslavije nego samo traži svoju "pravicu" u njoj. Moramo reći da je to bio čisti politički iluzionizam.

S druge strane, ustaški pokret kao hrvatski revolucionarni pokret gaji i jedini je istinski hrvatski državotvorni pokret u to vrijeme. On hoće isključivo samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Jasno, to Britanci ne prihvaćaju, to je sasvim u suprotnosti s njihovim političkim interesima na Balkanu, pa ustaški pokret nastoje i politički uništiti. Ustaše pak, nemaju izbora. Oni se mogu osloniti samo na tzv. revizionističke države tj. one koje traže reviziju nepravednih već spomenutih Versajskih ugovora. A to su bile Mađarska i Njemačka prije svih, a onda i Italija. (Ova posljednja pak s nimalo prava). Tako su dakle ustaše, koristeći interese Njemačke i Italije za rušenjem versajskog poretka kojega je dio bila i Kraljevina Jugoslavija, kao povoljan vanjskopolitički čimbenik i neslomljivu volju hrvatskog naroda za vlastitom državom, a usprkos volji i interesima Velike Britanije i drugih hegemona, uspostavili Nezavisnu Državu Hrvatsku.

VII.

NDH je ostvarila hrvatski geopolitički ideal: državu od oko 110.000 km2, s dovoljno pučanstva, s oblikom geopolitički takorekuć idealnim, (ako se uzme u obzir i akvatorij skoro oblik kružnice) i s drugim vrlo povoljnim geopolitičkim i geostrategijskim karakteristikama.5 I baš zato jer je s njom bio ostvaren hrvatski politički ideal, jer je njezina egzistsencija značila sigurnu i jaku državu hrvatsku, značila je ujedno i razmjerno umanjenje značenja Srbije, britanskoga pulena na Balkanu. Zato su bile, i ostale, zablude svih onih, bilo sa strane HSS-a ili bilo s koje druge strane da se jednostavnim prijelazom na stranu Saveznika moglo spasiti hrvatsku državu. Ne, to nije bilo moguće. Možda je time bilo moguće umanjiti žrtve, ali ni to nije sasvim sigurno kod Britanaca. Po scenariju britanskog hegemonističkog interesa Hrvatska je morala nestati s političke karte svijeta kao neovisna država, država preko koje bi, navodno, Nijemci mogli širiti svoj utjecaj na Balkanu. Tobožnja sklonost Britanije i povoljnijim rješenjima, po kojima bi bio uklonjen samo ustaški režim, ali bi ostala hrvatska država, je utopija, i samo je dio britanske ratne i pregovaračke taktike kako što prije i uspješnije dobiti rat. I ništa više od toga. 6 Tako smo, mislim, riješili i pitanje tobožnjeg nesnalaženja hrvatskog vodstva NDH (kojeg je možda i bilo) i navodnih izdaja kao uzroka hrvatske tragedije.

Također postaje jasno, ako se uzme u obzir križaljka geopolitičkih interesa na Balkanu, a posebno onih Velike Britanije, da Bleiburg kao zločin nije neki logični kraj izgubljene bitke niti pak logična posljedica izgubljenog rata. Tome se protivi moral i logika rata i ratnog prava koje ne podnosi genocid kakav je počinjen na Bleiburgu. Bleiburg se može objasniti samo političkim motivima i interesima: 1. geopolitičkim interesima pobjednika, a prije svih Velike Britanije; 2. geopolitičkim interesima Velike Srbije i 3. političkim interesom partizanskog pokreta da se oslobodi političkog takmaca za vlast u Hrvatskoj.6. Zajednički cilj pak svim trima je bio: biološkim uništenjem za trajno onesposobiti Hrvate da više ikada ne mogu organizirati svoji samostalnu i neovisnu državu. Zato je nova država Hrvatska i mogla uskrsnuti 1990. tek kad su sva tri čimbenika ili nestala - KP/SK, ili im je prestiž i faktična moć bitno oslabila - Velika Britanija, ili pak zaustavljena - Velika Srbija. No ipak, mora se imati u vidu da je Srbija u biti ostvarila jedan od svojih geopolitičkih koncepata - amputacijski koncept i zato zadovoljila, nadamo se samo privremeno, u pretežnom dijelu svoje geopolitičke interese, a posredno, time i britanske pa to sada nastoje sačuvati pregovorima. Rat u bivšoj Jugoslaviji za Srbe i Srbiju je rat za tuđu zemlju, rat za hrvatsko more, osvajački rat, a za Veliku Britaniju, Francusku i Rusiju borba za održanje utjecajnih zona na Balkanu. I upravo onoliko koliko oni ne ostvaruju te svoje planove toliko i ima Hrvatske.

VIII.

Bleiburg je simbol našeg poraza, simbol smrti. No, moguće ga je pretvoriti i u simbol uskrsnuća, nepobjedivosti, feniksa hrvatskog državotvornog genija. Tamo je privremeno poražena hrvatska državotvorna ideja. Tu je izgubila i bitku i rat. Ali i unatoč Bleiburgu, hrvatski narodni genij ukupnom nacionalnom energijom našao je rješenje, izrazio se kroz državotvornu ideju i ponovo realizirao u novoj državi Hrvatskoj.

Međutim, narod kojemu bi se dva puta u jednom stoljeću dogodio Bleiburg, zasigurno nema političke budućnosti. Zato Bleiburg treba pretvoriti u trajnu opomenu, u oprez, u stalnu budnost da se više nikada ne bi ponovio. Naš nepovoljni, teški geopolitički položaj treba nas stalno poticati na političku kreativnost, na stalno preocjenjivanje naše geopolitičke važnosti i geopolitičke moći, na stalno preocjenjivanje naših savezništava i pri tome stalno imati na umu da nema svetih savezništava i da su vječni i sveti samo hrvatski interesi.

Summary

Historical And Geopolitical Conditions Of Bleiburg

Bleiburg is not the only tragical accident in the history of Croatian people. Bleiburg is culmination of the political struggle between Croatian and different interests in the international relations.

In the geopolitical sense Bleiburg was one of the form conquering for Serbs and Serbia and for Great Britain, France and Russia it was insurance interests in the Balkan.

krvoloci.jpg (19,7kb)
Krvolok Tito sa suradnicima

1. Da je Bleiburg isplaniran i da je to bilo poznato Saveznicima, neizravni je dokaz i izvješće američke obaviještajne službe od 15. srpnja 1944. godine u kojem se kaže: "Saveznici se trebaju pobrigati da okupiraju Hrvatsku, i to na duže vrijeme, kako bi se osveta Srba nad Hrvatima onemogućila." Vladimir Dedijer, Interesne sfere, Prosveta, Beograd 1980. str. 382

2. Dr Ivo Pilar, Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, Sarajevo 1918. str. 26

3. Dakako, "ljubav" Engleske za Srbiju nije platonska. Dapače, čisto je geopolitička. Engleska je, naime, cijelo stoljeće, u procesu raspada Turskog carstva, bila protiv oslobođenja i širenja Srbije na zapad i prema Jadranu, jer je držala da tako suzbija Ruski utjecaj na Balkan. "Ljubav" se rodila tek 1908. godine kad je Austro-Ugarska anektirala BiH u čemu je Engleska prepoznala opasnost od Drang nach Osten. Listopadskom revolucijom 1918. godine u Rusiji, prekidom odnosa i nestankom Ruskog utjecaja na Srbiju (Jugoslaviju) Engleska koristi za učvršćivanje svojih interesa u Jugoslaviji i uopće na Balkanu, a za što smatra da će joj najbplje poslužiti Srbija. I tako se vidi da je "ljubav" za Srbiju u stvari čisti geopolitički interes Velike Britanije na Balkanu.

4. Odnos Velike Britanije prema Jugoslaviji može se vrlo dobro pratiti po "Godišnjim izvješćima Britanskog poslanstva u Beogradu "britanskoj vladi u Kraljevini Jugoslaviji 1921-1938, Živko Avramovski, Zagreb, Beograd, Ljubljana 1986.

5. No, kako je poznato, ni Saveznici nisu u pogledu reintegracije Jugoslavije u svemu bili suglasni. Dok su Britanci bili za reintegraciju Jugoslavije po svaku cijenu, SAD to nisu bile: "Roosevelt se protivi obnavljanju Jugoslavije, jer je pristalica neovisne hrvatske i slovenske države." Iz bilješke nadbiskupa Spaellemana o razgovoru s Rooseveltom 3. rujna 1943. godine pred Teheransku konferenciju (28. 11. - 1. 12. 1943.). Dedijer, op. cit. str. 320. To američko ispravno stajalište bilo je fundirano na dubokom poznavanju stanja stvari, točnoj spoznaji i dobrom političkom predviđanju." Ako se Saveznici namjeravaju iskrcati na dalmatinsku obalu, sadašnji odnosi u Jugoslaviji bili bi im od koristi. Jer u budućnosti ponovo će izbiti sukob između Srba i Hrvata." Dedijer, op. sit. str. 382. prema tome, ako je bilo moguće spasiti hrvatsku državu, bilo je moguće samo suprostavljajući se britanskoj imperijalnoj politici a ne u savezu s njom.

6. Povijesna politička odgovornost hrvatskog partizanskog pokreta za Bleiburg i uopće za sudbinu hrvatskog naroda i u poslije II. svjetskog rata je to veća kad se uzme u obzir spomenuta okolnost da SAD nisu bile za obnovu Jugoslavije: "Kao što je to često ponavljao, Predsjednik je potvrdio da Srbi i Hrvati nemaju ništa zajedničko i da je smiješno pokušati primorati dva naroda tako različita da žive zajedno, pod jednom vladom." Dedijer, op. sit. str. 357. - izjava predsjednika Roosevelta od 15. ožujka 1943. godine Prema tome, lako je pretpostaviti da bi da je bilo na vojnu snagu NDH dodati snagu hrvatskog partizanskog pokreta da bi to izmijenilo faktični odnos snaga za i protiv hrvatske države i da bi ona bila obranjena. Kako vidimo, odnos među Saveznicima to je dozvoljavao i nije istina da je moralo doći do obnove Jugoslavije u svakom slučaju i bez obzira na sve okolnosti.

Dr. Petar Vučić


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova