HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum

POSTANAK I PRIZNANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Piše: prof.dr. Tihomil DREZGA

Slijedeći članak Dr. Tihomila Drezge, sveučilišnog profesora za međunarodno pravo na zagrebačkom Sveučilištu i Pročelnika Pravnog Odjela Ministarstva Vanjskih Poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvi put je objavljen u časopisu «Spremnost», broj 163 i 164, u Zagrebu, na Uskrs 1945. godine, kao odgovor onima koji su s pravnog stajališta osporavali legitimitet postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Isti je članak zadržao aktualnost i u novim okolnostima, te je bez ikakvih ispravki objavljen u broju 7 – 8 emigrantske «Hrvatske» u Buenos Airesu 1953. godine. Članak ponovo izlazi u zborniku «Poviest» izdanom povodom stogodišnjice rođenja Ante Pavelića, 1989. godine u Španjolskoj, te u hrvatskom izdanju istog zbornika 1995. godine. Argumenti današnjih osporavatelja legitimnosti postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske vrlo su slični argumentima onih koji su tu državu i rušili, te je i odgovor Dr. Tihomila Drezge na te napade aktualan i potreban i danas.

Obstojnost Hrvatske Države nije u neskladu s medjunarodnim pravom, nego bi njezino niekanje značilo povredu tog prava.

Prošle su četiri godine, odkad je uzpostavljena unitarna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Stečena je vremenska udaljenost, iz koje se mogu sine ira et studio prosudjivati zamjerke i primjetbe, koje su novom članu europskog družtva stavljene sa stanovite strane. Ima prigovora, koji padaju sami od sebe. Od ostalih mnogi idu u sferu politike. Ovdje će se ogledati i ocieniti samo oni, koji bi trebali pripadati pravnom području.

Nu ne samo da se još jednom pokazuje, kolika je granica izmedju prava i politike mjestimice slabo vidljiva i težko odrediva, nego se politički motivi svjestno zaodievaju u pravno ruho (Stimson – ova nauka, Budimpeštanska interpretacija Kellog – ova Pakta); pravne ustanove zlorabe se kao politička sredstva (priznanje, intervencija); pravna načela i vriedeći propisi (legalitet, ratno pravo) tumače se na način s kojim logika, i materijalna i formalna, nemaju ništa zajedničkoga.

Današnja je dužnost razkrinkati takve prerušene i zvučne doktrine; vratiti pravnim institucijama pripadajuće značenje i dohvat; odkriti sofizme u pozivanju na navodne vječne principe.

Prije ulazka u stvar sjetiti se je, da je do sada uviek u medjunarodnoj poviesti fenomen osnivanja novih i uzkrisivanja starih država izazvao reakciju i negaciju, prigovore i protustavove. Karakteristični aspekt poviesti postanka država znači u glavnom poviest ražčišćivanja s protivnicima. Nema slučaja u diplomatskoj praksi, da bi novi član medjunarodne zajednice bio od ostalih članova jednodušno primljen (priznat) ili od svih jednako povoljno gledan. Osim manjih država južnoameričkog kontinenta i jugo – iztoka Europe tokom 19. stoljeća prošle su tim križnim putom i države, koje su danas moćne velesile: Sjevero – Američka Unija koncem 18. stoljeća i Sovjetska Unija u razdoblju poslije Prvog Svjetskog Rata.

Diplomatski podatci

Nije stoga toliko uočljivo, da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja. Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja. Stoji zanimljiva činjenica, da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske, kao najnovijem obliku one države, koja u svom neprekinutom poviesnom kontinuitetu pripada par exellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je vjekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država bilo uobće prigovora. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom:

Magjarska 10. travnja 1941., Njemačka 15. travnja 1941., Italija 15. travnja 1941., Slovačka 15. travnja 1941., Bugarska 21. travnja 1941., Rumunjska 6. svibnja 1941., Španjolska 27. lipnja 1941., Finska 3. srpnja 1941., Danska 10. srpnja 1941.

Zatim s Vatikanom (izmjena posebnih stalnih delegata), s Francuzkom (gospodarski ugovor 10. rujna 1941., generalni konzulat u Zagrebu, recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu), sa Švicarskom (gospodarski ugovor 16. ožujka 1942., generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zurichu, imovinsko – pravni zahtievi), - podržavaju se odnosi, koji u medjunarodnom pravu znače implicitno priznanje, tako zvano priznanje konkludentnim činima. Praksa ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti.

S azijskim kontinentom postoji odnos priznanja izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Japana 7. lipnja 1941., Mandžurije (Manchoukuo) 2. kolovoza 1941., Nacionalne Kine 1. srpnja 1941., Thailanda 27. travnja 1943., Burme 7. kolovoza 1943., Filipina 16. listopada 1943.

U taboru nepriznavatelja nalaze se u glavnom Velika Britanija, Ujedinjene Države Amerike i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ostali su povučeni njihovim stavom. Što se tiče Sovjetske Unije poznato je, da se njezina koncepcija medjunarodnog prava razlikuje od klasičnog nazora one medjunarodno – pravne zajednice, kojoj pripada i Hrvatska Država. Za medjunarodno pravo sovjetskog uzorka predpostavke, mjerilo i ocjena jedne novoosnovane države ne mora biti ista kao u medjunarodnom pravu europskog tipa. Stoga se njezin stav u pravnom pogledu ne može prosuditi.

Prigovori nepriznavatelja – način postanka države

Ostaje dakle za izpitivanje, kao jedina možebitna relevantna, samo kritika predmnievana ili izrečena u anglo – američkom taboru. U čemu je ona?

U notama, koje su vlade Londona i Washingtona primile u svibnju 1941. i kojima se prosvjeduje proti osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kaže se na prvom mjestu, da je taj čin usliedio « protiv volje hrvatskog naroda». O ovoj bezsmislici nije vriedno trošiti ni jedne rieči. Samo nepozvani odvjetnik, in concreto bio je Srbin, može napisati, da je obstanak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.

Ozbiljnije izgledaju daljnji argumenti prosvjeda. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć Njemačkog Reicha. U drugom se kaže, da je čin od 10. travnja u neskladu s medjunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacionog prava.

Na navod, kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske, kojim se dakle načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovničtva, odgovor je jednostavan: u svakoj početnici medjunarodnog prava stoji jasno i glasno, da je legitimističko načelo zastarjelo, da se danas ne može iztraživati i ne smije ocjenjivati način rodjenja države. To je pravilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.

Ovdje je mjesto citirati rieči, koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku Države SHS – Srba, Hrvata i Slovenaca - svojedobno (1921.) napisao srbski profesor Slobodan Jovanović, ne radi nekog autoriteta, jer tu dogmu zasvjedočuju najveći njemački, francuzki, anglo – američki pravni pisci, koliko da se zabilježi upravo providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde, koju nisu spoznali bezpomoćni sastavljači svibanjskih protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu učitelja i primieniti drugu, kad se radi o Hrvatskoj Državi. Jovanovićev passus glasi:

«Nova država, uopšte, i ne može postati pravnim načinom nego faktičnim... Ima država, koje su postale ne samo faktičnim, nego čak i nasilnim načinom, koje su, drugim riečima, izišle iz rata ili revolucije, i kojima to nikako ne smeta da pravno postoje... Kod države mi se ne pitamo, da li je postala faktičnim ili pravnim načinom; glavno je da je postala, pa da smatramo da s pravnog gledišta postoji».

Tako se srbski profesor, uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osudjenog načina rodjenja Države SHS, pozvao na jedno proceduralno pravilo, kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova, kojeg Država SHS nije imala. Hrvatski pravnik mogao bi sada istim oružjem uzvratiti. Nu, to bi bila pretjerana skromnost. Hrvatskoj tezi stoje naime na razpolaganju svi oni naslovi (poviestni, državnopravni, etnički, narodnosni, samoodredjenje, pravni i kulturni efektivitet, pozitivni doprinos zajednici), koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije bio primjenjiv na slučaj Države SHS. Uopće, uzporedba Države SHS s Nezavisnom Državom Hrvatskom pokazuje veoma vidljivo i poučno, s jedne strane nepravilan i protupravan, a s druge strane valjan i sa medjunarodnim pravom skladan tip i primjer države.

Jer, iako je istina da država može postati nasilno, medjunarodno pravo se tu ne zaustavlja nego pita dalje, tko je taj, koji može državu oživotvoriti silom te zatim, na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, drugo narodna volja. Dakle narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tudjoj sili, nego na volji naroda. Tri aspekta: način (sila), subjekt (narod), podloga (narodna volja).

Poznato je, da je u evoluciji mjerila za zakonitost konkretne vlasti, stari dinastički princip ustupio tokom 19. stoljeća mjesto novom načelu narodnosti. Ne legitimitet vladara, nego legalitet naroda. Ne probitci dinastije iz doba Svete Alianse, nego dobrobit nacije u eri nacionalnih revolucija.

Ovaj u modernom pravu jedino vriedeći legalitet nije u slučaju Države SHS uobće bio ostvaren. Nije hrvatski narod sudjelovao u stvaranju i vršenju nove vlasti. Jedan od glavnih činbenika vlasti je dakle manjkao. Vlast se temeljila na nečemu, što nije ona prava tekovina, kojom se medjunarodno pravo diči, nego na narodu tudjoj političkoj kombinaciji. Legitimirani subjekt je mimoidjen.

U travnju 1941. sve je drugčije. Legalitet ovlaštenog subjekta je uzpostavljen. Pravi, autentični legalitet hrvatskog naroda naprama dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.

Zakonitost obstanka države

Što se tiče nadalje causae efficientis, na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države, i koja in ultima linea, ne formalno nego metaformalno, daje začetak, rodjenje i život državi, to se ima tražiti u političkoj sviesti, državnoj misli i državotvornoj volji naroda. Prema tome, ako je istina, da država nastaje činjeničnim putom, nekim metajuridičkim nastupom u život, u čemu se odrazuje poviestno – socialni lik države, istina je isto tako, da je narav države dvostrana, višestrana, te ako se dogodi da se činjenice nadju u sukobu s bitnim aspektom državne naravi, na primjer s pravnim, onda država iako se pojavila, ne će u pravnoj zajednici, kakva je europska zajednica država, moći obstojati. Ona je prolazna pojava, materijalno – pravno neobstojeća.

Što je pak taj materialni postulat, iskonski prauvjet i neobhodni pravni temelj države? To je volja odnosne političke skupine, kažu državoslovci i internacionalisti.

« Država pravno počiva na svojoj vlastitoj volji. Nju ne može pravno stvoriti nikada druga država, pa kakav god bio udio druge ili drugih država u poviestnom procesu tog stvaranja» (Jelinek).

«Rodjenje nove države predpostavlja narodnu volju kao neobhodni činbenik» (Erich).

«Rodjenje nove države u medjunarodnoj stvarnosti ovisi jedino o njezinoj vlastitoj volji» (Cavalieri).

«Država mora posjedovati volju – sjetimo se Renanovih rieči, da narod znači plebiscit svakog dana – za okupljanjem svojih snaga u nacionalnu nezavisnost» Bilfinger).

Od Hegela do Stahla, od Jelineka do Verdrossa, provlači se temeljni aksiom, da država, taj tajanstveni i zamršeni organizam, ima svoju neobhodnu podlogu, da ona bez obzira na način oživotvorbe, nije samovoljni i umjetni proizvod, nego odraz nečeg nuždnog i objektivnog. Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probudjene misli etničke zajednice, ostvarenje narodne volje.

U tom smislu mogao je Poglavnik, na sjednici Hrvatskog Državnog Sabora od 28. veljače 1942. opravdano reći, da je: «znajući, da politička sredstva, koja stoje narodu na razpolaganju, ne mogu dovesti do izražaja volju naroda, stvorio sam hrvatski oslobodilački ustaški pokret». Ustaški pokret imao je dakle pridonieti, da hrvatska država dobije onaj neobhodni princip valjanosti, onaj bitni stvaralački prauvjet, koji se sastoji u tome, da volja hrvatskog naroda dodje do izražaja. Ustaški pokret je tu zadaću i izvršio. Njegova uloga u ostvarivanju Nezavisne Države Hrvatske mogla bi se sažeto ovako prikazati: osnutkom ustaškog pokreta nedvojbeno je i neprieporno zasvjedočena zbiljska, skrajnja i nezatomljiva volja hrvatskog naroda za posjedom hrvatske države u unitarnom obliku. U ustavu ustaškog pokreta i u njegovim načelima oblikovana je i izrečena ta volja. Radom i politikom ustaškog pokreta bila je ta volja provadjana, a pobjedom ustaške borbe i postignućem tražene države ona je djelotvorno ostvarena i konačno izpunjena.

Na nazočnosti ove bitne komponente, na imanentnosti narodne volje, najbolje se očituje sva prednost slučaja Nezavisne Države Hrvatske nad slučajem Države SHS. Sad postaje nadasve jasno, zašto je u poviest ušla uzrečica, da je Jugoslavija umjetna tvorevina. Ona je onaj neprirodni produkt, lutka, homunculus, kojemu manjka sklad izmedju oblika i sadržaja. Država SHS predstavlja se medjunarodnom družtvu kao unija Hrvata i Srba (u svom glavnom dielu). To je ona formalno i optički bila. Trebalo bi dakle očekivati, da su konstituirajući narodi imali i izrazili volju za osnivanjem baš takvog tipa države. Da li je srbski narod imao takovu volju, nije za hrvatsko gledište relevantno. Nu da je hrvatski narod nije imao, činjenica je, koja se kroz 23 godine svakog dana jasno očitovala. Hrvatski narod je trajno neprekidno i uporno izticao baš suprotnu volju za razkidom takvog državnog saveza, volju za posjedom posebne hrvatske države.

Tako je Državi SHS, koja se godine 1929. prozvala Jugoslavijom, ab initio manjkao glavni uvjet životnosti, volja glavnog njezinog člana. Da je uzprkos tome njezinim tvorcima uspjelo prokriumčariti takav lik bez duše u medjunarodnu zajednicu i tamo steći formalnu pristupnicu, dokazom je, da se i u životu država može dogoditi ono, što i u životu posebnika, naime, da se mrtvorodjenče podmetne kao živo i da do odkrića prevare uživa svojstvo pravne osobe.

Nu ako pravni poredak može zabludom podieliti svojstvo pravnog subjekta, život se može steći i zadržati jedino iz vlastitih snaga. Tako i država svoje životne korjene vuče iz volje naroda. Tu volju ne može nadomjestiti tudja volja. S ovom istinom i Jellinekovim riečima, da državu pravno stvoriti ne može nikad druga država, uzporedjena izjava Pašića (u Radikalskom Klubu, veljače godine 1923.): « ovu je državu, ovakva kakva je, stvorila volja zapadnih velikih sila... t. zv. narodna vieća i Skupštine nisu za stvaranje ove države, imale nikakvog značenja», znači najpravomoćniju osudu, koja je ikad nad Državom SHS izrečena.
Tako, eto, izgleda «legitimnost» Jugoslavije naprama zakonitosti Nezavisne Države Hrvatske.

Rat i rodjenje države

Drugi temeljni prigovor, koji je stavljen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jesu ratne okolnosti postanka, tvrdnja, da se za vrieme rata ne mogu osnivati države, da ratno pravo zabranjuje mienjanje vrhovničtva.

I ovdje se može unapried reći «si tacuisses philosophus mansiesses». I ovdje će analiza prigovora donieti posljedke porazne za prigovaratelje.

Tri pitanja treba lučiti: radi li se o okupatoru ili o drugoj pravnoj osobi? Zar zaista u ratu ne mogu nastati države? Je li za Nezavisnu Državu Hrvatsku bio odlučan tudji rat ili njezina nacionalna revolucija?

Protivnički prigovor brka dva pravna stanja, istovjetuje dva razna subjekta. Ne poriče se, da prema vriedećem pravu vojnički pobiednik ne može povećavati svoju državu na račun pobiedjene države. Zaposjednuto područje, etnički i poviestno tudje područje, ne može biti predmetom inkorporacije. Ali ovdje se ne radi niti o zaposjednutom tudjem području, niti okupatoru. Područje je hrvatsko, područje je ne samo nezaposjednuto, nego od 15. travnja 1941. medjunarodno – pravno neosporno podvrgnuto vrhovničtvu Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt, koji se koristio izmjenom vrhovničtva nad tim područjem, nije Njemački Reich, nego Nezavisna Država Hrvatska.

U tom pogledu pak ne postoji nikakvo ni pozitivno ni doktrinarno pravilo ratnog ili obćeg medjunarodnog prava, po kojemu za vrieme rata narodi ne bi mogli izstupati iz neželjenih državnih zajednica. Poviest naprotiv pokazuje, da je rat par excellence glavni način nastajanja država, a svakako jedini za ostvarivanje nacionalnih država. Ove su skoro sve prodrle u ratu ili povodom rata, koji je vodilo više zaraćenih stranaka, od kojih su neke podupirale oslobodilačke aspiracije dotičnih naroda. (Sjevero – američke kolonije, pokrajine Južne Amerike, Grčka, Italija, tolike balkanske zemlje). Ovakvi precedensi ne samo da nisu neprikladni, nego su precedensi u pravnom smislu, može se reći de lege lata. Medjunarodno pravo (barem u fazi prije Drugog Svjetskog Rata) vidi u konačnom i obćenitom oživotvorenju izključivih i čistih nacionalnih država zadnji i idealni cilj razvoja medjunarodne zajednice.

Spomenuti precedensi ostaju u sjećanju naroda kao naslov slave i ponosa i za štićenika i za štitnika, od njih nastaje herojska poviest, sjajna tradicija, legende i junačtva. Ako je sve to toliko boguugodno i dično za ostale narode, zašto ne bi bilo i za hrvatski narod? Zašto drugčijim mjerilom mjeriti, kad se radi o hrvatskoj državi?

Neprimjenjivost Stimson-ove nauke na Nezavisnu Državu Hrvatsku

Na to pitanje prigovaratelji odvraćaju: u ovom ratu to više ne vriedi. U ovom ratu ne može se mienjati medjunarodni status; promjene, koje neprijateljski tabor izvrši, ne mogu se priznati. Nu tko je postavio takvo pravilo; je li ono obavezno i je li od samih prigovaratelja poštivano?

To navodno pravilo poznato je pod imenom Stimson – ove doktrine. U siečnju godine 1932. uputio je sjevero – američki državni tajnik za vanjske poslove Stimson, japanskoj i kinezkoj vladi note, u kojima izjavljuje, da vlada Sjedinjenih Država Amerike ne će priznati nikakvo stanje, ugovor ili sporazum, koji budu postignuti postupkom protiv Kellogg – ovu paktu. Analognu rezoluciju doniela je skupština Družtva Naroda u ožujku iste godine.

Jednodušno je mišljenje nauke, da Stimson – ova norma ne spada u kogentno medjunarodno pravo. A nadovezujući zaključak Družtva Naroda nije nešto novo, on je obećanje i opetovanje nečega, što je već postojalo. Po njemu naime, zanimane države mogu (ali ne moraju, jer bi se to kosilo s načelom suvereniteta) ne priznati položaje i ugovore, koji su im na štetu. A to su mogle i prije!

Što se tiče same djelotvornosti Stimson – ovih načela u praksi izmedju 1932. i 1939. te za vrieme Drugog Svjetskog Rata, ona su bila tada nemoćna i neprimienjena 8 slučaj Abesinije), a sad ih gaze baš učestnici bloka iz kojega potekoše (Velika Britanija u Sredozemlju i Iztoku, Sovjeti u Europi).

Konačno je upućenima već davno bilo jasno, da pitanje, tko je povriedio Kellogg - ov Pakt i kad će se primieniti Stimson – ova misao, idu u sferu čiste politike i ratne promičbe. Jer uza sve frazeološko osudjivanje rata i odricanje od rata, Englezka i Francuzka su još za vrieme sklapanja ugovora pridržale pravo na vodjenje rata za svoje probitke, kolonije i saveznike. Druga, u današnjoj strukturi medjunarodnog družtva težko ukloniva smetnja, jest problem obranbenog rata. Stara je (a i neizbježiva) norma, da je takav rat bez ograničenja dozvoljen. Nu svi podpisnici Kellogg – Briand – ova Pakta naglasili su i ostali kod neizkorjenjive zablude (začete i posvećene još u Srednjem Vieku jednom čudnom deformacijom Augustin – ove misli), da ocjena o tome, kada rat ima defenzivan značaj, pripada diskreciono samoj dotičnoj državi.
Još se može dodati, da i bez svega toga, ne bi Kellogg – ov Pakt imao veliko značenje. U njemu, naime, nisu za slučaj povrede predvidjene nikakve sankcije. Dopunitbeno tumačenje, kojim je godine 1934. u Budimpešti Internacional Law Association pokušala tu prazninu ukloniti, ne dolazi uobće u obzir kao obvezan propis.

Iz svega ovoga sliedi, da je teza, koju protivnici temelje na Stimson – ovim i analognim argumentima, već u obćenitoj interpretaciji neodrživa. Nu sve, kad bi i ona bila sastavni dio pozitivnog medjunarodnog prava, ne bi se na slučaj Nezavisne Države Hrvatske mogla primieniti. Jer Nezavisna Država Hrvatska nije i ne može po hipotezi biti posljedak nekog postupka protivnog Kellogg – ovu Paktu ili Paktu Družtva Naroda. Treba strogo lučiti poviestnu prigodu, izvanjski okvir, u kojemu se jedna država javlja, od dubokih istinskih uzroka njezina bića. Ovi potonji su već utvrđeni, onaj prvi je europski ili svjetski rat. Zato je jedino točno reći, da je doduše Nezavisna Država Hrvatska nastala u okolnostima jednog rata, da je taj rat za to izkorišten, ali ona je i de facto i de jure plod vjekovne borbe hrvatskog naroda. Nezavisna Država Hrvatska ne rezultira dakle iz povrede Kellogg – ova ili kojeg drugog pakta, nego je onaj nuždni završni čin narodne revolucije, ona je spontani izvorni proizvod konačne faze hrvatskog nacionalnog ustanka, konac vjekovnog rada «okrunjen posljednjim naletom ustaštva», kako je rekao Poglavnik u prošlogodišnjoj Poslanici od 10. travnja.

Na ovakav slučaj se Stimson – ova doktrina očito ni po duhu ni po slovu ne može primieniti. Ovog su mišljenja i njezini najgorljiviji pristaše. Tako je Sir John Fischer Williams, koji je inače u tu novu t. zv. nauku ne – priznavanja polagao najveće nade, smatrajući ju epohalnom i predvidjajući joj budućnost sjajniju od Monroe – ve, napisao još godine 1933. rieči, koje su najbolja apologija pravilnosti i zakonitosti postanka Nezavisne Države Hrvatske. On kaže doslovce:

«Uostalom , ako nova država uspieva čvrsto obstojati, ne može se ignorirati ju beskonačno. Osim toga, ako ne – priznavanje treba biti sankcija za povredu medjunarodnog prava, ne smije se zaboraviti, da u slučaju, kad je povredu počinila treća vlada, kaznu ne ispašta sila, čiji je čin po hipotezi uzrok rodjenju nove države, nego nova država sama. Tako je samo nova država pogodjena, iako prema hipotezi nije postojala u času kršenja pakta, te prema tome nije skrivila nikakvu nepravilnost. Ne – priznavanje nove države prebacuje na diete posljedice dogadjaja, koji se zbio prije njegova rodjenja.

Stoga, ako nova država svoje podrietlo vuče iz spontanog ustanka svoga pučanstva, njezino rodjenje nije proizišlo iz kršenja pakta, te se nova nauka ne će primieniti».

Što znači priznanje države?

Stojeći na ovom odlučnom uporištu može se pristupiti daljnjem razvijanju problematike u obliku sliedećeg pitanja: ako se Stimson – ova koncepcija u objektivnoj interpretaciji ne može primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, na čemu onda oni još riedki renitentni mogu temeljiti uzkratu priznanja. Zar na klasičnoj nauci o priznanju?

Moramo pogledati redom što znači priznanje za novu državu i je li ono pravno potrebno u svakoj varianti; kojoj varianti pripada postanak Nezavisne Države Hrvatske; koje su predpostavke za stjecanje priznanja.

Uzporedo s revizijom poviestnog i genetičkog problema medjunarodnog prava izvršena je u znanosti i revizija o pravnoj naravi instituta priznanja. Vladajuća nauka zabacila je onaj nazor, po kojem bi medjunarodno – pravna zajednica počivala na slobodnom ugovoru država članica. Družtvo država naprotiv je nuždno društvo, vezano dubokim organskim i dalekim predajnim vezama, pokoravajući se neminovnim zakonima kao svaki živi organizam. Dosljedno, ne može postupak i čin priznanja imati atributivnu, stvaralačku funkciju. Priznanje samo registrira, konstatira. Netočna je teza konstitutivne škole, da tek priznanje daje novoj državi medjunarodno – pravnu osobnost, nego je država subjekt medjunarodnog prava od onog časa, kada je stekla podpuni učin (Tatbestand),kad je združila sve elemente činjeničkog stanja, koje daje državu. Kad je tomu tako, čemu onda priznanje? Stručnjaci na ovo pitanje odvraćaju, da priznanje, iako ne nosi bitnog pravotvornog učinka, imade primarnu praktičnu važnost. Ono je svjedočba, kojom se izvan sumnje i spora stavlja, da su ostvareni svi uvjeti medjunarodno – pravnog učina «države» (Verdross).

Kad je potrebno priznanje?

Iz toga jasno sliedi, da je pravna neobhodnost priznanja još manje ondje, gdje je dokaz presumpcije ili notornosti olakšan ili nepotreban. Ima slučajeva, kad priznanje ni kao puka formalnost nije nuždno. Mogli bismo problem svesti na ove četiri varijante:

1. Osniva se država, koja prije kao država nikad nije obstojala, i to na odsjeku, koji ne spada u prvotno područje medjunarodno – pravne zajednice. Takvoj je državi priznanje neobhodno, jer ona nije automatski postala članom zajednice družtva.

2. Osniva se država, koja u prošlosti nikad nije bila država, ali na starom području medjunarodnog prava. Ona je eo ipso subjekt medjunarodnog prava, nu priznanje joj je potrebno, da to svojstvo neprieporno zasvjedoči.

3. Obnavlja se država, koja je nekad bila samostalna. Ona je još u povoljnijem položaju. Priznanje, koje će joj se jedva moći uzkratiti, značiti će samo potvrdu članstva s odredjenim, možda sad nešto promienjenim sastavnim elementima.

4. Uzpostavlja ser prvotni, unitarni (inokosni) oblik jedne države, čiji kontinuitet kao države nije nikad bio prekinut. Ona je do sada živjela u raznim inačicama državnih unija. U ovakvom slučaju posebno priznanje nije uobće potrebno: dovoljna je notifikacija o razvrgnuću zajednice (Fenwick, Holtzendorf). To zato, jer takva država u času razrješenja unije, t. j. u času vraćanja jednočlanom (unimembris) obliku, stječe in actu onu medjunarodno – pravnu osobnost, koju je do tada posjedovala in potentia.

Nezavisna Država Hrvatska je školski primjer četvrte hipoteze. Kontinuitet i karakter države dokazan je obilno u našoj pravnoj, poviestnoj i političkoj književnosti. Osobito je to za fazu 1868 – 1918. Pliverić, u znamenitoj izmjeni misli s Jellinekom stavio izvan svake razprave. Glede razdoblja 1918. – 1941. Kaufmann je, uz većinu europskih pravnika izveo, a Lorković novim razlozima podkriepio, da sa gledišta medjunarodno – pravne znanosti spoj Hrvatske i Srbije predstavlja kategoriju unio aequali iure. (Takav je barem formalno – pravni aspekt. S njim se ne mora podudarati socialna zbilja i politička stvarnost. Iz takvih nesklada i nastaju medjunarodni konflikti).

Nezavisna Država Hrvatska posjeduje sve predpostavke

Ni na ovom stupnju argumentacije, gdje smo dokazali, da hrvatska država u travnju 1941. nije s pravnog gledišta trebala posebnog priznanja, ne ćemo se zaustaviti. Ne ćemo zato, da ne bi ostala ni najmanja sumnja o konkretnom posjedu predpostavaka, koje su nuždne za priznanje. A ni zato, što je dokaz o tome, da je Nezavisna Država Hrvatska te predpostavke posjedovala, najlakši i najzahvalniji dokaz.

Priznanje je formalni postupak, kojim se utvrdjuje, da je kandidat – država zaista država u smislu medjunarodnog prava. Koje zahtjeve za to postavljaju medjunarodno pravo, praksa država i kvalificirani učenjaci? Naravno, da u prvom redu moliteljica mora posjedovati bitne sastojke pojma države: zemljište, pučanstvo, vlast. Ti elementi sastavni su dio glavne i temeljne predpostavke, t. zv. efektiviteta. Taj uvjet efikasnosti vlasti, djelotvornosti pravnog poredka, koji se u dugoj evoluciji mjerila za pripadnost medjunarodnoj zajednici izkristalizirao kao jedini bitni, predpostavlja, da nova državna vlast zaista vlada, da stvarno postoji, da je dala red, doniela zakone i izpostavila posluh. Dakle, ne samo proglas nezavisnosti, nego i fakticitet državnog života, unutarnjeg i vanjskog. Vanjski se pak efektivitet odrazuje u prihvatu i sposobnosti primjene obćih norma pozitivnog medjunarodnog prava.

Političkom i pravnom efektivitetu treba dodati kulturni. Ovaj traži od nove države, da prakticira jedan minimum uljudbe, da se drži stanovite razine državnog i medjunarodnog ćudoredja. Moralni i pravni efektivitet bio je u prvim stoljećima medjunarodne zajednice (Respublica Christiana) subsumiran u kriteriju kršćanstva. Danas je obuhvaćen u pojmu europejstva.

Tako se dakle sve predpostavke za stjecanje priznanja dadu svesti na jedinstveni pojam efektiviteta, stvarnog i duhovnog.

Nezavisna Država Hrvatska je kroz četiri godine intenzivnog državnog i medjunarodnog života taj efektivitet pokazala u nebrojenim obličjima. Od efikasne vojničke, redarstvene i političke do grozničave zakonodavne, upravne i kulturne djelatnosti, od živahnog diplomatskog saobraćaja 8 poslanstva, konzulati, razna izaslanstva) do bogatih ugovornih medjunarodnih odnosa (preko stotinu medjunarodnih ugovora, medju kojima neki kolektivni veoma značajni, bilo tehnički bilo administrativni, bilo ideoložki), očitovala se aktivnost Nezavisne Države Hrvatske baš u onim emanacijama, koje su eminentna obilježja vrhovničtva, neoborivi dokaz fakticiteta vlasti i efektivnosti države.

Nu, osim toga, diplomatska je poviest za efektivitet Nezavisne Države Hrvatske pružila i svoj formalni dokaz. To su uvodno nabrojena priznanja, koja (kako je pokazano) znače svjedočbu nepriepornosti o tome, da država posjeduje sva svojstva djelotvornog člana zajednice suverenih država.

Kad je tomu tako, na čemu onda oni riedki renitentni još temelje uzkratu priznanja? Da li je ta uzkrata još uobće pravno relevantna?

Pravno govoreći ničija uzkrata priznanja nema danas utjecaja na već izgradjenu individualnost Nezavisne Države Hrvatske kao člana europske zajednice suverenih država. Vriedi naime pravna presumpcija, izpoviedana od najkritičnijih teoretičara priznanja, da priznanje podieljeno od velesila ili od većine država, uključuje priznanje i ostalih država (Cavalieri). Nezavisna Država Hrvatska, pripadajući europskom krugu medjunarodnog prava, neprieporno je u Europi takav omjer zadobila.

Nedozvoljena intervencija protiv Nezavisne Države Hrvatske

Konačno, u pogledu načelne utemeljenosti uzkrate, istina je, da se medjunarodno pravo ne nalazi još u fazi, koju je propoviedao parižki profesor Lapradelle i u kojoj bi priznanje prestalo biti političko sredstvo, zadržavši isključivo pravni značaj, pa bi u danom slučaju bilo obavezno. Ali je s druge strane istina i to, da neutemeljena uzkrata priznanja graniči s nedozvoljenom intervencijom. Zanimljivo je, da su se i načelo priznanja stvarnih i postojećih vlada i država, kao i načelo intervencije, koja potječu još od Monroe – a, pojavila na istom onom kontinentu, u istoj onoj zemlji, koja ih danas na stvarnu hrvatsku vladu i na obstojeću hrvatsku državu oklieva primieniti.

Može biti, da se pasivni način intervencije, koji se sastoji u protupravnom nepriznanju Nezavisne Države Hrvatske, ne čini svakom nepobitan. Ali naličje toga, aktivni stav, koji se očituje u priznavanju i pomaganju tudjinskih zahvata na području Nezavisne Države Hrvatske, svakako je nesumnjivi primjer zabranjenog miešanja u poslove Hrvatske Države. Američki specialist za problem intervencije Pittman B. Potter, proučavajući motive medjunarodne ingerencije, kategorički odbacuje miešanje u političke svrhe. Nema intervencije za primjenu nekih medjunarodno – pravnih načela. Statuti medjunarodnoga družtva, t. j. medjunarodno pravo, nisu takve delegacije nikom podielili. Potter izričito zabacuje kao u pozitivnom pravu nepostojeću mogućnost priznanja i podupiranja pobunjeničke djelatnosti, osobito onda, kad se krije pod plaštem navodnog prava protu – intervencije za sprječavanje predhodne neke intervencije. Ni u Fauchille – ovom izcrpnom nabrajanju nema ni u jednoj točci opravdanja za intervenciju, koju u spomenutom djelatnom obliku protiv Nezavisne Države Hrvatske vrše neke strane sile.


Navik on živi ki zgine pošteno!

broj posjeta