Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

10. travanj 2018.

HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

"Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći!"

A. Harambašić


POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Hrvati, sretan vam 10. travnja!

U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države,10. Travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu.

Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati.

Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana. Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare.

Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.

Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi. Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito.

Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine".

Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je: "U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države.

"Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti 10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. "Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi"(dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.

Šime Letina


USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Kroz tešku tamu probi se sunce, Na drvu križa umro je Onaj
Rastjera na čas oblake tek, Koji je došao spasiti nas,
Al'kratko bijaše veselje naše, Iza dugog i teškog Velikog Petka
Ropskih lanaca čuo se zvek. Uskrsne zore već sjaji kras.

Mrak opet pokri Domaju moju, Slobodna Hrvatska uskrsnut će opet,
I bura strašna širi svoj bjes, S Pobjednikom smrti slaviti pir,
Gle u daljini vidi se svijetlo, Koji iz tamnog ustavši groba
Čuje se podmuklih gromova tres. Donio je ponovno na zemlju mir.

Hrvatska vila kroz vihor kliče: Livade naše cvijećem se kite,
"Ne boj se, hrabri Rode moj, Uskrsnih zvona čuje se glas:
Iz prolivene krvi sloboda niče, Nemoj klonuti, Hrvatski Rode,
DESETI TRAVANJ blizu je tvoj. Naskoro opet doći ce Spas!"

POVODOM OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Prije sedamdeset i tri godine osvanuo je "San o Sreći" Deseti travnja 1941. Hrvatska je velikim slavljem dočekala ovaj dugo željeni dan.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

Ante Pavelić najavio je krajem ožujka i početkom Travnja preko svih krugovala a posebice preko krugovala "VELEBIT" i poručio je hrvatskim sinovima pozivom: NA NOGE, prihvatite se oružja jer dan je blizu kada ćemo se riešiti naših tlačitelja.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

I zazvoniše sva zvona hrvatskih katedrala na sam dan velikog Spasiteljeva Uskrnsuća uskrnula je i 839 godina očekivana slobodna Nezavisna Država Hrvatska.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Uz te sve ogromne patnje i mučenja nisu uspjeli naši neprijatelji uništiti narodni duh niti da rastoče hrvatsku nacionalnu sviest jer oni su išli za tim da unište hrvatsku narodnu posebnost.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

Naša je u travnju obnovljena NDH-a značila u prvom redu obnovu našeg tisućljetnog hrvatskog državnog kontinuiteta koji je bio nasilono i prevarom prekinut 1918. godine.

Ona je značila takodjer i uzpostavu teritorialne cjelokupnosti našeg hrvatskog narodnog prostora i stvaranje duhovnog jedinstva hrvatskog naroda uobće.

To je bio sveti ideal za kojim su težile mnoge hrvatske generacije i za čije su ostvarenje radilo i žrtvovali se najbolji hrvatski sinovi i kćeri.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Taj veliki poviestni dogadjaj neizostavno je povezan s imenom našeg nezaboravnoga prvog narodnog vladara, državnog poglavara, našeg Poglavnika dra Ante Pavelića.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Naš Poglavnik je ušao u poviest ne samo kao prvi vladar NDH-a, nego kao i obnovitelj hrvatske državnosti i nezavisnosti raztrganih hrvatskih zemalja i kao ujedinitelj hrvatskog naroda u domovini i emigraciji.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Ponosni smo da je hrvatski narod mogao tada svojom voljom aktivno sudjelovati u zbivanjima i skladu sa svojim osjećajima i svojom bogatom narodnom tradicijom.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

1) Mađarska 10.4.1941.
2) Njemačka 15.4.1941.
3) Italija 15.4.1941.
4) Slovačka 15.4.1941.
5) Bugarska 21.4.1941.
6) Rumunjska 6.5.1941.
7) Španjolska 27.6.1941.
8) Finska 8.7.1941.
9) Danska 10.7.1941.
10) Japan 7.6.1941.
11) Mandžurija 2.8.1941.
12) Nacionalna Kina 1.7.1941.
13) Thailand 27.4. 1943.
14) Burma 7.8.1943.
15) Filipini 16.10.1043.
Francuski Generalni Konzulat otvoren je 16.3.1942.

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Ne slušajte lažnu floskulu da je Poglavnik predao Dalmaciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

U rušenju NDH tiekom rata najveće zlo su napravili organizirani članovi Komunističke partije na čelu sa krvnikom hrvatskog naroda Josipom Brozom i to zato:

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Uz ovo ni Hitler niti Musolini nisu željeli Pavelića na čelu, ali poslije ponude Mačeku ovaj ih je odbio i onda su uvidjeli da hrvatski narod želi dra Antu Pavelića. Ali cielog rata njemački predstavnik Horstenau bio je veliki neprijatelj Poglavnika i uviek iza ledja njemu mešetario.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Kako je dobro poznata činjenica kako je zloglasnom Đilasu i ostalima naredio Tito (krvnik) 1945. g. ogavni i strašni pokolj hrvatskih ratnika, da bi mogla krvava Jugoslavija ostati. Govorio je ubijajte odreda, bez suda, bez istrage, ubijajte ih kao biesne pse.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Vidite sada što rade hrvatski sabornici, postaju izdajnici, umjesto da brane svoje oni idu ponovno u Beograd, zaboravili su rieči Stjepana Radića, jure kao guske u vodu. Opet jure u Balkansku provaliju, samo da bi europskoj mafiji ugodili. Što te prodane duše očekuju od Brisela?

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svima onima koji su 1941. ostvarili hrvatski san, donieli slobodu svom narodu i položili svoje mlade živote u borbi protiv komunističkih izdajnika.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Posebna čast i slava njemu, prvom narodnom vladaru Poglavniku i velikom mučeniku dr. Anti Paveliću, koji je ljubio svoj hrvatski narod iznad svega.

Poetessa
Mirjana Emina Majić
borac za hrvatsku istinu


Travanjska revolucija

Godina 2017. označava sedamdeset šestu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. " Nezavisni " očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: " U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : " Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. " Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji " piše ovaj prvi, " tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ". " Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija ", protestira ovaj drugi, " podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije " ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. " Najgori teror vlada u Jugoslaviji " piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da " ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. " ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. " A da bi osigurala ta prava, vlast ", nadalje govori tekst, " postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da " kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.

CVIJET HRVATA

Desetljeća prije sedam
Sretne četrdeset prve,
U knjigama čitam, gledam:
Krasni momci u rat vrve.
Prokušane junačine,
Na kapama znak hrvatski -
Stijeg, označje Domovine;
Grla kliču složno, bratski:
''ZA DOM! SPREMNI!'' Poklič djeda
Nek se slavi, nek se pamti,
Što unuku povijest preda
Nek ko baklja srcem plamti.

Uz taj poklič Zrinski mrio
''Za Dom'' pala žrtva mnoga,
Spoticanja kamen bio
Sveti pozdrav roda moga.
Tisuć' jama, tisuć uza
Natopila krv Hrvata,
Teklo more gorkih suza -
Pozdrav još se srca hvata.
Ne pobijedi vraga sila
Prkos djeda u unuku
Niti klonu naša vila
Gledeć roda tešku muku.

S Velebita glas joj ori:
Za Dom! Za Dom! Mili moji!
Zvijezda nade još sja, gori,
Još smo tu - na svome, svoji.
Kako jučer, tako sada
Mahnitaju horde divlje,
Al' što više Hrvat strada
Srce roda kuca življe.
Kuca, buja, nadima se,
Spremni! Spremni! vili vraća.
Čelik ruka ne slama se
Kad su složna mila braća.

Četrdeset prve bilo
U mislima i sad gledam,
Ono što je rod krasilo
Zaboravu otet ne dam.
U po noći, u po dneva
Kao preci složno, bratski,
Za Dom spremni nek se pjeva,
Neka raste cvijet hrvatski.

Marija Dubravac Brisbane


SPOMEN NA 10. TRAVNJA 1947. I MUČENIČKU SMRT MLADOG FRANE TENTE

Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret.
Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Jedan od manje poznatih žrava jugokomunističkih vlasti je hrvatski domoljub i politički aktivist Frane Tente iz Splita, koji je kao dvadesetogodišnjak život skončao u zloglasnoj kaznionici Lepoglava 8. studenog 1948. godine.

Frane je rođen 1928. godine, otac mu je bio financijski službenik rodom iz Mravinaca, a majka domaćica. Imao je dvojicu braće i tri sestre, a stanovali su u skromnom domu na Gripama.

Najstariji brat Maksimilijan u listopadu 1943. godine priključuje se ustašama. Odlazi u Zagreb, a potom u Stockerau gdje završava časničku školu. Vraća se u Hrvatsku, a u svibnju 1945. godine povlači se s poraženom vojskom prema Bleiburgu. Englezi ga isporučuju jugoslavenskim partizanima te je s nekoliko tisuća časnika NDH, strijeljan negdje kod Šentvida.

Godinu ranije u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, koji se krajem rata također povlači prema Bleiburgu s kolonom civila. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Akcija je izazvala neviđeni šok kod lokalnih komunističkih vlasti koji odmah pokreću opsežnu istragu. Već za dva tjedna počinju prva uhićenja, do 18. svibnja uhićeno je svih 12 „provokatora“. Skupinu su činili: Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinka (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), Tomislav Karaman (21), bogoslov, kasniji svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije, Vjekoslav Matijević (20) i Frane Tente (19). Istražni postupak je bio brz i okrutan, a presuda je uslijedila vrlo brzo. Okružni sud srednje Dalmacije u Splitu presudio je 27. svibnja. Pored vješanja zastave na teret im se stavljalo organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ, sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabava sanitetskog materijala za odmetničke bande (za to je bio optužen Pensa, student medicine), vrbovanje članova u HOP, pokušaj Jakova Kirigina da se prebaci u odmetničke bande…

Presude su se kretale od 18 mjeseci deset godina strogog zatvora s prisilnim radom. Frane Tente osuđen je na tri godine. Nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Zatim je vraćen u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.

Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od „vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna“. Franino tijelo nikad nisu vratili, pa mu se ni do danas ne zna za grob.

Sudbinu Frane Tente široj javnosti je objelodanio politolog Josip Marović koji je prije nekoliko godina objavio njegovu kratku biografiju u knjizi “Mravinski žrtvoslov”.


JE LI NDH BILA FIKCIJA? – NE, NIJE!

Borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu

Rado slušani uglednik hrvatskog kulturnog obzorja izjavio je putem HTV kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Izrečeno olako, kao poslušno ponavljanje stavova vlasti. Tom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 66 godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. U nemogućnosti repliciranja putem TV, pokušati ću ovim putem ponuditi drugačije mišljenje. Je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid…?

Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio u smislu: Dana 10-og travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-og travnja više ne. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponosnoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 90-ih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Bez patetike može se ustvrditi da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu stare slave djedovinu. A za potomke tih palih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, pobijenih i bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači novu uvrijedu i porugu.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu „veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje” (D. Bilandžić) i za koju se „hrvatski narod plebiscitarno izjasnio” (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao 12. travnja 1941. Ivanu Meštroviću „hrvatska država je tu i narod je za nju”, što je potvrdio i konzul SAD-a, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Ostala je samo nova rana. Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci, čak nije osuđena ni žigosana zločinačka ideologija nego se, naprotiv, veliča jedan od najvećih krvnika XX. stoljeća. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora. Slijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati NDH, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje isticati svoje hrvatstvo ili, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se više nikada ne bi potpuno uspravio (presuda Josipu Joeu Šimuniću novi je dokaz). Sve to kako mu ne bi slučajno palo na pamet tražiti povijesno-znanstvenu evaluaciju tih zbivanja. Ne podsjeća li to na haaške izvanpravne i unaprijed napisane presude Gotovini, Markaču, Blaškiću, Kordiću? A na Hrvate u BiH glavni udar tek slijedi.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali su ideje slobode preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran sudbinom ruskih dekabrista napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju.

Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno nalaziti mane NDH nakon što je 66 godina klevetana i blaćena. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge autore osloboditi straha od gubitka radnog mjesta i od progona, pružiti im punu materijalnu i moralnu potporu kako bi se počele ispravljati polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije? No za to je prvenstveno potrebna dobra volja vladajućih, od kojih se mnogi panički plaše pogledati istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu, kako reče ‘domoljubni’ Mesić. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna, istina nije fikcija.

Nikola Debelić


DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su – dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum – 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''– Dan hrvatske državnosti?

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan – Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu – već su sveci!

Rudi Tomić


KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

Među najvažnije događaje hrvatskog ustanka godine 1941. spadaju:

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Poziv ustaškog poglavnika dr.A.Pavelića preko Radio-postaje Glavnog ustaškog stana ''Velebit'' na ustanak hrvatskog naroda za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (05.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih pripadnika 108. i 42. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu i Bjelovaru te sastavljanje privremene vojničke vlade (07. i 08.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Preuzimanje vlasti i razoružavanje srbijanskih jedinica, koje u Zagrebu vrše ustaše, uzdaničari, jurišnici, zaštitari i redarstvenici te službena uspostava Nzavisne Države Hrvatske (09. i 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobuna hrvatske posade torpiljarke T.3 kod Šibenika, pod vodstvom kapetana Želimira Milića (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata i preuzimanje vlasti u Šibeniku (dr.A.Nikšić, 10. i 11.04.1941.) i Splitu (satnik zaštite Anton Righi i žandarmerijski potpukovnik Josip Bojić, 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Sukob ustaša i zaštitara sa srbijanskim jedinicama i zarobljavanje štaba Dravske divizije i VI. armijske oblasti u Sisku i Kerestincu (10.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Oblikovanje Hrvatskog državnog vodstva - privremene vlade u Zagrebu (pukovnik Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, Ismet ef. Muftić i drugi) - zakon o postrojavanju vojske države Hrvatske (10.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Rijeci (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Dolazak Poglavnika u Zagreb i imenovanje prve Hrvatske državne vlade (predsjednik dr.A.Pavelić, podpredsjednik dr.Osmanbeg Kulenović, 15. i 16.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, gdje padaju nekolicina prigodom srbijanskog dizanja u zrak razarača ''Zagreb'' (17.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

* Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ivan de Mihalovich-Korvin (Buenos Aires 1991)

Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.


(Krugovalna postaja Glavnoga Ustaškog Stana, 5. IV 1941.)

Poglavnik govori

Hrvatski narode!

Pred više od 1400 godina osnovali su naši pradjedovi na ovom svetom tlu svoju domovinu, svoju negda veliku i moćnu državu Hrvatsku! Na tom tlu branili su naši oci kroz vijekove svoju slobodu, hrabro i junački, a slava njihova oružja poznata je po cijelom svijetu. Svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, naši su pređi stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima.

Ali 1918. godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beograd je od prvog časa pa do danas uvađao i podržavao nad Hrvatskom najstrašniju tiransku strahovladu, koju su kroz 20 godina plaćale hrvatske zemlje, obeščašćavajući hrvatska seljačka ognjišta, a tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao, povješao i utamničio samo zato, što se oni nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Nu proti tomu zločinačkom djelu beogradskih vlastodržaca i proti njihovu naumu podigao se Hrvatski Ustaški Pokret, koji je krvavu beogradsku diktaturu krvavo srušio!

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Nažalost, našlo se u Hrvatskoj nesavjesnih, malodušnih i nestrpljivih, a najviše onih u čijim žilama ne teče hrvatska krv, pa su počeli tobože u ime hrvatskog seljačkog naroda pregovarati s najpokvarenijom beogradskom gospodom.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas.
Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Danas nitko nema ovlasti od hrvatskog naroda da njegovu sudbinu veže za strašnu sudbinu, koja čeka Beograd, Srbiju i zapadne demokracije, jer se hrvatski narod već nebrojeno puta i u svakoj zgodi otvoreno i jasno izjavio za potpuno odcjepljenje od Srbije i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske na cijelom povijesnom i neprekinutom narodnom području.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Približava se čas našega narodnog i državnog oslobođenja. Budi svjestan velikog vremena, koje proživljava cijela Europa, a s njom i mi! Budi siguran i uvjeren, da će se u najskorije vrijeme ispuniti naša zavjetna misao i da će iz krvi hrvatskih mučenika uskrsnuti hrvatska narodna i državna sloboda. Budi svjestan i spokojno čekaj, jer dolazi čas tvoga uskrsnuća!

Živio hrvatski narod!
Živila Nezavisna Država Hrvatska!


PROGLAS HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI

22. travnja 1939.

Skupštinu sveučilištaraca o Bosni i Hercegovini je 22. travnja 1939. u ime predsjedničtva udružbi priređivača odtvorio Branko Rukavina, a za predsjednika je izabran Grga Ereš. Tu su bili zastupani Hrvatski muslimanski sveučilištarci, sveučilištni pododbor ,,Matice Hrvatske'', Udruženje sveučilištarki, zatim ,,August Šenoa'' i hrvatsko katoličko sveučilištno družtvo ,,Domagoj''. Grga Ereš je prikazao svrhu i značenje skupštine. Nato su Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić predavali o zemljovladosbornom položaju ter o ulozi, koju Bosna i Hercegovina imaju u sklopu hrvatskih zemalja, zatim o značenju i obilježju tamošnjih starosjedilaca muslimanske i katoličke vjere. Iza toga je Jusuf Okić predložio proglas, koji je uz veliko odobravanje jednoglasno primljen, ter koji glasi ovako:

Teritorijalna cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja, koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.

Čitava Hrvatska - od slovenske granice uzduž Mure, Drave, Dunava, Save i Drine, pa do crnogorske i jadranske granice - pravi je i cjeloviti životni prostor hrvatskog naroda. Današnji etnički sastav ovih zemalja, kao i historička činjenica, da su tu Hrvati živjeli i u prošlosti, pa da su se tamo prostirale hrvatske državne tvorevine, - banska Hrvatska i srednjovjekovna Bosna, - neosporno dokazuju, da je ovo zbiljski hrvatski životni prostor u današnjici, kao što je bio i u prošlosti. Nije to neki prostor, koji bi tek sada trebali od drugoga svojatati, da bi osigurali mogućnost života i razvitka hrvatskog naroda. Zato je naš zahtjev za hrvatskim životnim prostorom istovjetan s traženjem ostvarenja historičkoga državnog prava i primjene načela samoodređenja naroda. U ovome leži naročita snaga našeg položaja, te opravdanost i jakost naših zahtjeva.

U sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo (zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.

Bosna s Hercegovinom je etnički (narodnosno) hrvatska zemlja. Domaće muslimansko i katoličko hrvatsko pučanstvo sačinjava većinu nad doseljenim vlaško-pravoslavnim i srpskim elementom. Baš u istočnoj Bosni snažan pojas muslimanskih Hrvata živa je granica našeg etničkog teritorija na Drini. Muslimanski su Hrvati rasno najčišći dio hrvatskog naroda. Od svoje katoličke braće samo su vjerski odvojeni u vrtlogu snažnih i krvavih historičkih zbivanja. Milijuni mrtvih i živih muslimanskih i katoličkih Hrvata najbolji su i najčvršći dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine. Duh Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Tvrtka govori danas glasom njihove svijesti i krvi.

Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od 18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske adrese, u raznim varijantama.

Mišljenje našega sabora dijelio je hrvatski narod s ove i one strane Une. Međutim je neprijatelj bio nepopustljiv, kao i u pitanju sjedinjenja dalmatinske i banske Hrvatske. Znao je, da u cjelokupnosti Hrvatske leži njezina velika snaga i životna sposobnost. Mi smo se Hrvati od godine 1918. našli u općem obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako bar u nesreći bili zajedno. Parcelacije Hrvatske i administrativne kombinacije nove vladavine nisu nas uspjele podvojiti, pa se zajedno borimo za slobodu i državnost.

Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!

* Istoga je dana ovaj proglas s izvornim podpisima predan dru Mili Budaku, kano predstavniku Ustaškog pokreta u domovini; podjedno je dostavljena vladosbornim osobama u Zagrebu i Sarajevu. Nadalje je proglas poslan nadbiskupima dru Alojziju Stepincu u Zagrebu i dru Ivanu Šariću u Sarajevu, pak reis-ul-ulemi Fehimu Spahi, upravi ,,Matice Hrvatske'', glavnom odboru ,,Napredka'', glavnom odboru ,,Narodne Uzdanice'', ter poslanstvima (njemačkom, talijanskom, englezkom, francuzkom i magjarskom) u Zagrebu.
comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova