Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!

Izdvojeno:
ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVANJ SAV!
PRISIDNICE, "ANTIFAŠISTIČKA BORBA U HRVATSKOJ" DONILA JE SMRT HRVATSKOM NARODU I HRVATSKOJ DRŽAVI!
PRISIDNICE, DOKLE ĆEMO O JASENOVCU SLUŠATI SAMO SRBOKOMUNISTIČKE LAŽI
MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!
MILANČE U EPIZODI: SVE DAM DA PRODAM, AL´ TITU NEDAM
Skupili se gadovi
Navik On živi ki zgine pošteno
PUTEM HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA
Prodane duše
Otvoreno
JAD I BIJEDA HTV
Milanče opet napada!
Barjak našega Ive

Pismo dida Vidurine

ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVANJ SAV!

- A di je did Luka moj, pita svoga netjaka dragovoljac Jure.

- A eno ga kod kukurzane, maše mali Luka takunicom.

- A šta će sad tamo, šta sad majstorija, sebi u bradu zamišljeno će Jure.

- Ma pravi grablje i onda će klepat kosu, a i reka je da ćeš ti pokosit ogradicu, viče mali Luka tražeć svrdlo u klitiću di ga je did posla.

- Šta je Jure, šta si se zamislija, koja je nivolja na vidiku, pozdravlja did Juru dok kucka po grabljama.

- E dide šta ću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante.

- Šta veliš sine dragi, opet protiv našega dičnoga mučenika, našega neumrlog Poglavnika, a di to, zašto, zabrinuto će did. Pa prošlo je,  je l’ ono dvi godine, otkad smo o tomu razglabali, kad je zadnji put o tomu ludo zboria.

- Ma ne samo to dide, vraća se mali Luka s burgijom iz klitića, nego kaže da se moramo odmaknuti i od desetog travnja i od 29. novembra, posprdno će mali Luka sidajući na didov tronožac.

- A Marice, oko didovo, deder mi donesi vodir pa ću čim ovo popravim na grabljama malo oklepat kosu, istupila se, da Jure poslin može pokosit ogradicu i bostan smješka se did Marici i gladi malog Luku po kosi, pa se okrenu prema Juri.

Šta to reče naš admiral da se odmaknemo od travnja hrvatskoga i novembra komunističkoga, vrti did glavom. Ma bolje bi bilo da se on odmakne od ludi’ gljiva ča su mu pamet pomutile izgleda, ljuti se did. Dajder mi to svrdlo Luka, namišta did grablje.

Pa zna li on šta je to 10. travanj za ‘Rvatski narod, zna li on, đava li ga lipi ne odnija, da je to najsvetiji dan u našoj povisti, dan kad je uskrisila naša ‘Rvatska, naša Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom našega dičnog Poglavnika dr.Ante Pavelića!? Najradosniji dan u našem narodu poslin 839 godina od propasti kraljevstva Hrvatskoga, žesti se did.  Radovalo se tad, dico moja, i staro i mlado, poslin tolikih lita stradanja i patnji, tolikih muka, višala i tamnica, poslin tolikih žrtava deseti travanj nam donise radost na lice svakog pravog Hrvata, radost nam donesiše ustaše našega dotura Ante koji ih je hrabro poveja u borbu protiv srbskoga terora kralja Ace.

Nije zalud bila žrtva tolike izginule mladosti od žandarske čizme i metka, nije zalud bila smrt našega mučenika Stipe Javora i tolikih znanih i neznanih koji padoše radi svete nam ‘Rvatske, ustade se did. I sad ni’ko ima obraza u današnjoj ‘Rvatskoj, poslin krvlju izborene slobode, govorit nam da se odmaknemo od tog svetog travnja i stavljat ga u istu ravan s krvničkim novembrom, rano moja ljuta. Tako pljuvat na najsvetiji datum naše novije povisti je nezamisliva ujdurma antihrvatska, stišće šaku did.

- Je dide, doda mala Marica, kaže on, koliko sam ga uspila razumit uz upadice i podržavanja Branimira Bilića u njegovoj emisiji na Radmanoviziji, baš ovako: zato se ja sada izravno obraćam gledateljima hrvatske televizije, jednom se otklonimo za sva vremena od 10. travnja i 29. novembra, znam što govorim. I Pavelić i Tito imali su istog šefa. Pavelić je imao ideju da kompromitira ideju hrvatske države i državotvornosti... ta je država između ostaloga i propala, izgubila je rat i ne možemo obilježavati nešto što si izgubio..... A onda kada je kompromitirao ideju hrvatske države onda je Tito idućih 45 godina ubijao Hrvate kako je htio počevši od Bleiburga...

- Nu mu đava jezik zaveza, tako znači kaza, a nije nas kleti Tito ubija i kla do pada NDH, nije nas napada i ubija nevini narod i svićenike naše dok još Pavelić nije kompromitira ideju hrvatske države crni admirale, ppljuuu, ražesti se did sada još više i pljujući baci kapu i kosu što ju je počea klepati!

- O jadna ti sam, šta ti je, priskoči baba, neka ga vrag nosi ka i svakog koritaša, šta ti je oćeš dite povridit sa tom kosom, šta ti je, ljuti se baba.

- O baba oprosti mi, ne ću više, Isusa mi miloga, pazim ja na janjce svoje, vidiš da su oni na sigurnom, ne ću, pazim, de, dobro je. Pa vidiš li šta kaza ono spadalo đeneralsko žesti se i dalje did. Kako ne ću beštimat, jadan ti sam, na takve ogavne potvore kojih se ne bi postidija ni Jakov Blažević kada je ono našeg nadbiskupa Stepinca bija sudija.

- Da dide, podržava Marica, samo Stepinac je bija čovik nesalomljiv i jasno je kaza svima iako mu je bio komunistički nož pod grlom: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!

- Dobro kažeš sinko, Stepinac nije ka’ šta kaza bio ništarija, ma samo smo danas bogati sa ništarijama koji pljuju po hrvatskoj istini, sida did na tronožac i namišća zgužvanu kapu.

I čuj ti ništarije jedne, Pavelić da je kompromitira hravtsku državu da nas Tito može klati. Čuj ti, pa on to pravda Titu krvavog, a Poglavnika optužuje na pravdi Boga! Jadna ti duša, jadna ti nauka crna, admiraaleee, vrti did glavom. Pa tako možemo i Isusa na križu optužit da je kriv za sva stradanja što ih kršćani, dica njegova, doživiše kroz povist kletu, jer da je šutija da nije narod bunija, i tako kompromitira ideju čovjekoljublja i bogoljublja ne bi toliki njigovi slidbenici stradali u mukama njegovim od križa do kandži lavovskih i nabijanja na kolac! Bože moj premili oprosti mi na ovim ričima, gleda did u nebo raskriljenih ruku. Pa imaš li obraza Lošo, pa kako tako možeš blatiti one koji najviše dadoše za Hrvatsku i baš njih optuživati, smiruje se nevoljko did i uze opet klepat kosu.

- I još da to kaže admiral hrvatske vojske, pa to je za Bogu plakat’, kakva vojska, kakva Hrvatska, Bože moj, razjario se i dragovoljac Jure. Triba je on u kletoj Yugi govorit odmaknite se od 10. travnja i 29. novembra pa bi sad nikom možda bija i uvirljiv, škrguće i Jure

Da odmicali su nas od 10. travnja pendrecima i livorima, milicija i udba pivajući novembru admirale. I nisu nas uspili odvojit od tog svetog travnja admirale i zato smo stvorili ovu, kakvu takvu, ‘Rvatsku i bila bi još i bolja i veća da smo odstranili odmah sve novermbaše koji su se sakrili u mišje rupe odmah na početku, moj admirale. I tko to danas ima obraza pod naletom novemberaša da nas odmiče od 10. travnja kao jedine brane opstanku Hrvatske i Hrvata!?

Dakle prozirna je to taktika!

Paveliću je šef bio samo i jedino Otac Domovine i hrvatski narod, admirale! Nije on nikad dvojio staviti glavu u torbu za Hrvatsku pred bilo kojom burom i olujom, admirale. Nije on iša u beogradske skule, admirale, nego je uvik bija uz svoj narod i od tog Beograda doživljava’ je samo smrtne prisude, admirale vajni, maše razdraženo dragovoljac Jure.

- I ako se dogodi, preuze mala Marica jer se sad i ona uzrujala nad potvorama zabludjelog admirala, da suvremenici ne shvate, ne razumiju, ne procijene i ociene kako treba pojedince, pokrete i događaje, nego ih zamagljeni, zamračeni i zavedeni bilo čim i zbog čega sude i osude - kao na pr. Sokrata, Galilea i t.d. - buduća pokoljenja, poviest priznat će im pravu vriednost, svrstat će ih u pravi red, podignuti na dostojni i odgovarajuće mjesto. Istina će pobiediti!

Tako kaza dr. Kruno Pandžić, dide, tako govori čovik koji nije koritar. A admiral danas poslije svega, umisto da poštuje žrtvu i nadu koju je Poglavnik vratio napaćenom narodu 10. travnja, blati taj sveti dan, taj sveti putokaz koji je vodio sve svjesne Hrvate kroz sve dane srbokomunizma da izdrže i ne pokleknu na putu rušenja klaonice jugoslavije i uspostave naše NDH na tlu naše Domovine Hrvatske!

Takvi ljudi su se borili i žrtvovali za Hrvatsku i na njihovoj ideologiji smo odstranili agesora iz naše Domovine, a ne na tvojoj današnjoj tlapnji kukavni admirale, ide didu mala Marica. Upravo zbog takvih koji se nisu napajali sa izvora studenca 10. travnja, a zasjeli su na čelo naše borbe, mi nismo i ostvarili ono za što smo se borili, za čim smo čeznuli, a  ostvarili smo bili pod vodstvom Poglavnika, nego nam je Domovina Hrvatska razdjeljena na dvi države i u jednoj smo robovi novemberaša, a u drugoj smo osuđenik osuđen na propast u Daytonskoj luđačkoj košulji što nam je i takvi slugani, uz bjelosvjetske hohštaplere, navukoše, stišće šake i mala Marica.

- O bravo, zlato didovo, grli i ljubi did malu Maricu odlažući oklepanu kosu, tako govori ponosna Hrvatica, razdragano će did. Jesi li vidila baba kako ti unuka zbori, poskakuje did i namišta kapu na glavi.

- Dobro dide, samo da još kažem koju od spomenutog dr. Pandžića: I uz velike nadnevke i događaje hrvatske poviestnice, od Tomislava, Krešimira, Domagoja i Svačića, od Kulina bana, Tvrtka, Hrvoja, Tomaševića i bana Pavla Šubića, uz Zrinjski-Frankopane, Cetinskig Sabora, do žalostne i tužne i sramotne godine 1918., zabilježit će hrvatska poviest zlatnim i velikim slovima:

10. TRAVNJA 1941., njezine protagoniste i posebno prvoborca toga doba

DRA  ANTU PAVELIĆA!

Ustade se mala Marica kad to reče, pa nastavi, kao što će i zlatnim slovima biti upisan i 5. kolovoza kao kruna 10. travnja, te ideje poklane generacije koju je pobjednička hrvatska vojska uvijek imala u vidu i na usnama nosila, a što se vidilo na svakom koraku pa tako i pri pobjedničkom ulasku u oslobođeni Knin sa pjesmom Juri i Bobanu, a ne kao negacija njega i novembra kao smrtnih antipidova, već kao, dakle,desetotravanjski protuotrov svakom srbokomunističkom novembru, uznosito će mala Marica!

I samo smutljivci, koji liječe svoje traume i skretanja, mogu te datume i ideje izjednačavati i kao jednake i antihrvatske ih suprotstavljati 5. kolovozu i to predstavljati kao tobožnji vrhunac i rješenje hrvatskog pitanja ostavljajući s jedne strane pola Domovine i naroda van države Hrvatske na milost i nemilost svakovrsnom neprijatelju, a s druge istu tu državu RH u rukama javnih i prikrivenih sljedbenika tog 29. novembra, podcrtava Marica!

Tako i slijepcu postaje jasno komu i zašto smeta Poglavnik i 10. travanj! Smeta svima kojima smeta potpuna sloboda  hrvatskog naroda na njegovom povijestnom i etničkom području kao što im je to smetalo za vrijeme NDH i za vrijeme ponovnog mogućeg oživotvorenja iste za Oslobodilačkog rata 1991., ljutito će mala Marica koju grli sada i mali Ivo koji ju je pažljivo slušao čim je čuo o čem je iglena.

I sad kad su gotovo ubili svaku nadu hrvatskom narodu iz naših redova nam dolaze ovakvi podmukli udarci iz potaje kao zadnji čavao na lijes poklane generacije razasutih po škrapama i jamama diljem Domovine i srboslavije i njihovoj žrtvi za ideje 10. travnja!

- Bravo Marice, srce strikino, baš tako je, tako im triba reći bez pardona! Bravo! Oni koji su bili sljedbenici krvavog novembra, dok su sljedbenici slavnog travnja krvavili za Hrvatsku, će nama određivati naše ciljeve i zatomljivati naše domete i stremljenja. Nama koji smo patili i tražili istinu o mučeništvu desetotravanjske generacije, o stotinama tisuća poklanih i mrcvarenih, starih i mladih, vojske i dice, nama koji smo sanjali i spremali pad zločinačke jugoslavije i uskrsnuće NDH dok su oni slavili 29. novembar i školali se u zločinačkoj JNA, dok smo mi sanjali slobodnu Hrvatsku, padali ispite u njihovim školama zbog hrvatstva, oni su laštili crvenu zvizdu sanjajući činove titine soldateske koja bdije na braniku krvave juge držeći sve Hrvate u sužanjstvu paklenom!

Zašto to ne reći, jer tko pobi sljedbenike 10. travnja, Pavlovića, Barešića, Paradžika, Blaževića i sudrugove kao predvodnike one Hrvatske od 10. travnja kao glavne smetnje tim priobraćenim slidnicima 29. novembra koji su nam stali na čelo i kormilo okrićali u skladu s svojom naobrazbom koja je nastala na blaćenju toga 10. travnja i svakog zdravog hrvatskog stremljenja.

I tako smo dočekali da su takvi izručili, zapravo, Hrvatsku otvorenim novemberašima glumeći žrtve takvih, a zapravo odrađuju za njih vražji posa Jude Iškariotskog, određujući nama zatomljeno hrvatstvo kao tobožnji cilj Olujnog 5. kolovoza!

E, ne će ići, admirale Lošo! Loš ti je posa’ i nema tog naivca hrvatskog koji ima i zeru hrvatstva u sebi, a koji će ti povirovat i izdat sveti slobodarski 10. travanj i sve one stotine tisuće koji za njega padoše!  Nisu to uspjeli ni za krvolokove yuge pa ne će ni danas admirale. Stoga se mani ćorava posla, to ti kažem ja koji sam usta za Hrvatsku dok si ti još gleda šta ćeš i di ćeš, škrguće dragovoljac Jure.

- Dobro je Jure moj, tako je, al’ ne jidi se, nije toga vridan, smiruje did, pusti vrime će pokazati. Eto mu, na čast mu bilo, vidija si i sam, malopri, da se grozin ovoga što govori, nego na, isprobaj kosu, jesam li je dobro oklepa, gleda did da smiri svog dragovoljca.

- Ma dosta je dide bilo, dosta je i našeg popuštanja, neda se Jure zamahujući snažni otkos. Dobra je dide, daj brus da još naoštrim, smireno će Jure pokazujuć didu da vlada situacijom. I kad smo ono, ima dva lita, na ovu temu raspravljali i onda smo popustili na sva ona okapanja kukavnog admirala protiv NDH i našeg Poglavnika, te nije agent KOS-a, te naš je, sta je na našu stranu i tako, opet nismo posa dovršili dide, višajući će Jure naoštrenu kosu na krošnju starog orasa. Deder Luka, srićo moja, de pročitaj one admiralove bljuvotine šta ih je sve sipa uokolo da se podsitimo.

- Evo strikane sad sam opet proguglao i evo ti rezutata ka’ i onda iz kuhinje vajnog admirala:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."

- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"

- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"

- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."

- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Ma dosta, Luka moj, oćeš da me kap ud’ri ka i onda, ma dosta toga, i slipac vidi da su to ogavne laži kojima je admiral nafilovan u školama JNA koje mu ne će iz glave i kad je sta na našu ‘rvatsku stranu di nami i dalje s vrimena na vrime zabija autogolove braneći nas poput slona u staklariji, đava mu jezik pogani zaveza, vrti did glavom neutješno.

Nego de, mili moj Ivane, de didu pročitaj što ono kaza dotur Antun Bonifačić da malo dođemo sebi poslin svega, sklapa ruke did upiruć pogled u nebo.

- Evo dide, kao zapeta puška čeka mali Ivo, evo šta kaže na jednom mistu poslin svega dr. Antun Bonifačić:

“...Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati.

Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara...

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući - "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu stari živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji...

... Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma, isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi…

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom...”, eto tako zbori jedan Antun koji isto nije koritar, zaključi mali Ivan okrićući se didu.

- Ja bi dide ovdi pripomenula i ono što je 1955. svima javno, kada su krenule neke druge potvore iz iste antihrvatske kuhinje protiv Poglavnika, izjavio vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan ev. Šarić:

„Kako je bilo za očekivati, neprijatelj Svete Stolice i našeg mučeničkog hrvatskog Naroda bacio se je opet protiv Vaše ličnosti, izkorišćujući težka i uznemirujuća vremena, koja trpi danas ta gostoprimiva i velika država Argentina. Ona poslovica o ribarima u mutnoj vodi je stvarna činjenica u poviesti našeg jadnog čovječanstva.

    Kao hrvatski nadbiskup Bosne i Hercegovine uzdižem svoj punomoćni glas protiv uvreda i podvala, koje spomenuti neprijatelj baca na Vaš obraz i protiv Vaše ličnosti. Za Vaše djelovanje u korist katoličanstva i svetih interesa Crkve, zalažem se kao Vaš branitelj i jamac u svako doba i pred kim bude trebalo.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

Katolička Crkva nikad nije bila tako zaštićena, te njezina nastojanja u širenju istine tako garantirana, kao za vrieme Vaše Vlade.“

- E evala ti bilo mila moja Marice, nek si i to pripomenula, jer dok mi šutimo razni smutljivci, klatež svake fele, koritari svakog vrimena potvaraju naše velikane poput kakvih mizernih firaunčeta ne prezajući ni pred istinom ni hrvatskim svetinjama. Nek se ti filozofi ugledaju na ovo što ti pročita i ono što mali Luka kaza iz usta našeg kniževnika Bonifačića. Nek' mizerije vide kako je uvik bilo uzor značajeva koji se nisu bojali silnika ovog svita i uvik su bili spremni staviti glavu na panj zarad istine i nisu se prodali za korito antihrvatskog napoja, priti kažiprstom did pogledajući sve na svoje janjce skupljene oko dragovoljca Jure.

E unučadi moja, didova janjadi, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najio bunike!

Ovako dico moja, ubuduće, poslušajte me ka i zadnji put ča sam vam reka, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više oni' njegovi' knjižurina, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene, govori did mašući kapom kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu što je upeka čak i pod starim orasom kod kukurzane.

A sad, de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči babi, vidi je l' ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog orasa ne može durat' i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, popravili smo grablje, oklepali kosu, digli glas pravednički protiv potvora admiralskih i prisitili se naših uzor pravidnika, zadovoljno se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- E dide, imali smo još šta reć, nezadovoljan je Jure što prekinuše raspravu.

- Ma nastavit' ćemo za stolom Jure moj i ja sam se sitija još nikih činjenica koje razotkrivaju admiralčetove potvore. I nemoj mili moj, poslin kad zaladi, zaboravit pokosit ogradicu, osmjehnu se did, klimajući glavom, svome Juri.

Did Vidurina

Ispod Starog orasa lita Gospodnjeg 14. srpnja 2015. na rođendan našega Poglavnika dotura Ante Pavelića

Zapisao iz glave: ing. Ante Matić od Livna

povratak na vrh


Pismo dida Vidurine

PRISIDNICE, "ANTIFAŠISTIČKA BORBA U HRVATSKOJ" DONILA JE SMRT HRVATSKOM NARODU I HRVATSKOJ DRŽAVI!

- Dideee, o didee, viče mala Marica. Di si, dideee.

- Tu sam u trapu sinko, odgovara did pružajući Marici bronzir pun krumpira.
Na, drži, oko didovo, nosi babi da iskriža za peku. Nego, šta si me zvala.

- Ma dide obistinile su se crne slutnje našeg dragovoljca Jure.

- Šta, kako, uplašeno će did sve gledajuć šta bi sad moglo bit.

- A dide znaš da je danas oni isprazni crveni praznik kada crveni fašisti, subnorovci ili antifašisti kako se sada vole zvati, derneče u šumi Brezovici lažući bez srama i stida o svojoj krvavoj prošlosti.

- Ma znam Marice moja, znam, rezignirano će did tresući kapom prašinu sa sebe misleći šta će baba reć' kad ga vidi šta je uradio od sebe. Šta nije vrag da su boljševici i danas pozvali onog srbijanskog četnika Vulina da im milozvučno blati našeg blaženika, mučenika Stepinca i našu 'Rvatsku.

- Ma, nisu dide, ima ih danas u onom Capinom šumarku dosta, sve izdajnik do izdajnika, ne znaš koji je veći firaun. Nego nije nevolja u tome nego tamo ti je i naša prisidnica!

- Kako misliš tamo je, šta poslala izaslanika!? A đavlija stvar ti je politika sinko moj, vrti did glavom, jer je već presta zvat prisidnicu svojom kad je ono napisala u Jasenovcu.

- E dide šta ti je, pa ona ti je tamo bila, tvoja prisidnica uskoči dragovoljac Jure kad ču šta Marica govori.
Govorila je dide da ni Burduš ni Lignja ne bi bolje. Kad sam ti ja govorija ti si je uvik opravdava, nevoljko će Jure dajući do znanja da mu nije drago što je opet bija u pravu.

- Ma šta mi govoriš Jure, 'oćeš reći da je prisidnica govorila na tom skupu crveni' utvara šta su narod 'rvatski u crno zavili. Pa je li to moguće!?
E stvarno smo jadni i kukavni kad nas uvik žedne priko vode privedu, đava im sriću odnija, žalosno će did.

- Tako je dide održala je govor pozdravljajući crvenu bratiju od Milančeta i one dibele potprisidnice našeg nazovi Sabora i bivših prisidnika veleizdajnika do zadnjeg "antifašiste", ka prava unuka none i nona antifašista, zajedljivo će Jure!

- Zar baš tako, moj Jure, poskakuje did gužvajući kapu.

- Tako dide, s tim da na internetu na stranici pisidničinoj, ne više onoj šta je orjunaši proglasiše najgorom na svitu nego novoj, umivenoj, reka bi crvenoj, u govoru nema pozdrava Burdušu i Lignji, ali ja sam taj pozdrav čuja na televiziji. Ponila je valjda crvena atmosfera komunističkog derneka, smješka se Jure gledajuć u daljinu.

- Da dide, side didu mali Luka u krilo. Bilo ti je to ka u onim partizanskim filmovima šta ih prikaziva Radmanovizija.
Sve vrvi od nikih riči, drugovi i drugarice, partizani, antifašisti, tako da čovik pomisli da će odnikud banuti i onaj krvolok Tito i Jovanka s njim pa da dernek bude potpun, grli dida mali Luka.

- Da, još da si sluša Milančeta šta rogobori, pa prosto svakog normalnog bude stid da ga sluša. Prisidnik Vlade, a toliki matun, ma ni Nikoletina Bursać mu nije ni do kolina, pa to je za nepovirovat dide, domeće mala Marica.

- A ona dva bivša se tope od sriće gledajuć kako crvena, krvava laž, poput zmijnog siktanja preplavljuje opet porobljenu 'Rvatsku, škrguće zubima dragovoljac Jure.
Zaista, ovo je salte mortale. Otić' na dernek crvene bande u Brezovicu, a ne otići u Bleiburg i isti dan u Jazovku i odati počast poklanim svojim sunarodnjacima, pobijenoj hrvatskoj vojsci, ženama, djeci i starcima, njima preko pola milijuna na stratištima sve do Đevđelije, e to je zaista čin dostojan Burduša!

- E dico moja sve mi se u čas priokrenu iako sam vam ja i prošli put reka' da ona više nije moja prisidnica kad je ono išla u Jasenovac, ljubi did Luku u čelo.
De Marice pročitaj nam šta to prisidnica veli da joj prokleti komunisti plješću slaveći Capin bijeg u šumarak.

- Evo dide da krenem ispočetka, namišta se Marica:

"Poštovani sudionici antifašističke borbe, veterani Drugog svjetskog rata - pripadnici partizanskog pokreta otpora,
Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,
Poštovana gospođo potpredsjednice Hrvatskog sabora,
Poštovani bivši predsjedniče Mesiću i Josipoviću,
Poštovani gospodine predsjedniče Saveza antifašističkih boraca,
Poštovani gospodine župane,
Cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo,

Dopustite mi čestitati vama i svim građanima Republike Hrvatske Dan antifašističke borbe. Srdačno vas pozdravljam na ovom važnom mjestu novije hrvatske povijesti, okupljeni u povodu proslave Dana antifašističke borbe."

- O zemljo profundaj se, puše did, pa koje antifašističke borbe majko moja mila, koje važno mjesto hrvatske povijesti jadna ne bila prisidnice, pa što taj važni dan ne slaviše u titinoj klaonici kad je bija tako važan. O jadan ti sam!
Pa šta ću sve doživit od dašnji 'Rvata majko moja. O Bože smiluj nam se, pamet nam prosvitli, skače did.

- Dide, de smiri se, ne jidi se, nastavlja Marica prisidničin govor:

"Stara je istina da je povijest učiteljica života. No ona to može biti samo ako znamo i prihvaćamo povijesnu istinu utemeljenu na činjenicama. Svaki narod ima datume i mjesta koji tu povijesnu istinu sažimaju.
Tako današnji dan i ovo mjesto - 22. lipnja u šumi Brezovica - simbolično sažimaju povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj kao jedne od važnih etapa našega povijesnog hoda ka slobodi i neovisnosti.
Povijesna je istina da su upravo hrvatski komunisti sisačkog kraja na dan njemačkog napada na Sovjetski savez pokrenuli ustanak u Hrvatskoj."

- Ha, u pravu si dide, jer ovo je j..., da ne kažem pred dicom šta, u zdrav mozak!

Reći staru da je povijest učiteljica života i da trebamo prihvatiti povijesne činjenice, a onda se na to doslovno pos..., ne smim govorit' pred dicom, nekakvom jadnom pričom da je izmišljena antifašistička borba nekakvih sisačkih jadnika, kokošara koji pobjegoše od policije u šumu, antihrvata, dio našeg povijesnog hoda, jer su na dan napada na Sovjetski Savez digli kao neki ustanak u Hrvatskoj i da je to početak oslobađanja Hrvatske je stvarno dno dna u kojem se praćaka svakakva klatež a la Burduš oli Klasić i company!

O dide, dide, a zna sam ja da će to ovako završit, nije nju džaba Sanader protežira, nije ona zaludu bila u NATO-u, misliš da Trilaterala veslo sisa, uzdahuje Jure i gura štokrlu.

- Smiri se Jure, junače moj, a šta bi ti ja drugo reka.
Mi samo jedni druge smirujemo, jer ko da ostane miran na sve ove podmukle udarce koji nam se ka' nož firaunov u srce zabija, smiruje did.
U pravu si, ka' da ja to nisam zna', nego eto tija sam da pomirujem, da slogu razvijam, da se ne dilimo nego da crvenu aždaju istramo s Pantovčaka!

- Da i šta, dide!?
Nema istine po sniženoj cijeni, nema tu mjesta polovičnosti, il jesmo il nismo!
Pa gori je bija Sanader koji je ono govorija na Rivi nego kleti Račan, pa on ne bi smija provesti pola stvari u rušenju Hrvatske koje je učinija Sanader ka' naš, Hrvat! Da je to Račan učinija, izručija generale, srušija spomenik Juri i Mili, pa narod bi se bija diga na ustanak!
I što je onda gore, da nas vodi otvoreni antihrvat ili tobožnji Hrvat!
Izdajnik je kuga, dide, ustaje se Jure uzdižući kažiprst:
Pa još je Ciceron reka da je neprijatelj pred vratima grada manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno, a izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, gdje njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
A još, dide, ako je i sam vladar taj izdajnik onda nam ga se svima jao, sjeda Jure na štokrlu što mu je doda mali Ivan koji se pridruži kad je čuja pustu inglenu na dvoru!

- U pravu si, opet ti kažem, moj Jure.
Znam i sam, život me naučija, nema pomirbe među ideologijama, nema pomirbe istine i neistine, bijelog i crnog!
Ljude možemo pomirit, ali samo oko istine. Pravi i krivi se mogu pomirit samo ako krivi prizna krivicu, kaje se i traži oprost, a pravi mu ga daje i ka braća idu putem kojim je pravi i iša kad ga je krivi zaskočija!
A ovim činom u Brezovici prisidnica daje za pravo krivom i staje na njegovu stranu uzdižući ga ka pravog i svijetlog na putu pravednom, a to je negacija istine, morala i ćudoređa, Božjeg imena!
Pa šta bi s Biblijom bilo da se u njoj izvrnuše riječi Božje i Kainu za pravo dade što ubi svoga brata Abela, prisidnice nepromišljena, vrti did glavom!?

- I sama ne znam di joj je pamet bila kad je tako počela govorit, vrti glavom i baba, pa zar nikad nije pročitala oni članak iz novina šta mi ga je mali Luka još prošle godine čita o tom izmišljenom sisačkom partizanskom odredu, đava mu sriću odnija!

- Evo ga baba, evo što kaže Lojzo Buturac iz Siska koji je sluša ća priča taj Vlado Janjić, ko iz puške će mali Luka:

Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest.
Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost.
Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja.
Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.
Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište "Šikara" smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić.
U skloništu, 500 metara dalje, "Mali Količevac", smjestio se Mika Špiljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći "španski borac" Ivan Rukavina, pa se i on pridružio Janiću u skloništu "Šikara".
Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj šumi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska krenula u akciju na Žabensku šumu. Nije otkrila "Šikaru", ali je otkrila Špiljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac.
Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se više vraćali k Janiću. Sljedeći dan, 23. srpnja, razišla se i skupina iz skloništa "Šikara". Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otišao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otišla je provjeriti zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena, te je, glumeći tešku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije više vraćala Janiću.
Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima. Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije.
U željezari i rafineriji oštetili su neke uređaje. Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku.
U Palanjku su zapalili i školu. Dana 20. rujna poslana je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na šumu Brezovica.
Ustanici su saznali za tu akciju, pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine.
Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati.
Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima, odnosno partizanima.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna istina o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno.

Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.

- Eto ti ga na, a ustanka majko moja mila, vrti glavom baba.
Prišli u ilegalu od straja da ne budu uhićeni pa pobigli u šumu di su dršćali od straja nekoliko tidana pa i otud pobigli, pa kad su se okuražili počeli izvoditi sabotaže, rušeći paleći i ubijajući iz zaside vražje, mlade, slabo naoružane i neizvježbane 'rvatske vojnike, a kad je poslin stigla Hrvatska vojska pobigli ka zečevi četnicima koji ih otjeraše i otud ih vrag odnese u Moslavinu di postadoše napokon partizani ratujuć zaplotnjački protiv Hrvatske države i naroda, maše rukama baba.
E prisidnice pa zašto s vragom tikve sadiš, ode baba naložit vatru pod sač.

- A čujte dalje prisidnicu, uskoči Marica:

"Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države, kompromitirajući je međutim predajom dijela povijesnih hrvatskih krajeva okupacijskim silama, te zločinima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, sedamdeset četiri godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških ili drugih prijepora."

- E ovo je za nepovirovati, stvarno, uzdahuje sada i mali Ivan koji se taman pridružio didovoj družini. Pa ovo mora da joj prišapnuo Klasić il Jakovina kad su bili kod none i nona na kolačima, smješka se mali Ivo.
Pa prisidnice Hrvatski narod je proglasio Hrvatsku državu ustajući protiv tamnice Jugoslavije još dok ni jedne Njemačke postrojbe nije bilo na tlu Hrvatske, a i da je bilo, to ništa ne minja na stvari, jer su razdragani Hrvati dočekali Nijemce sa cvijećem slaveći uskrsnuće svoje države nakon 839 godina od propasti hrvatskog kraljevstva!
Svatko tko je disao imalo hrvatski pozdravio je borbu Poglavnika i Ustaškog pokreta koji su donijeli slobodu hrvatskom narodu, prisidnice, i morala bi danas barem znati da je ovo što si izrekla ordinirana laž, jer Njemačka nije okupirala Hrvatsku, a mogla je!
NDH nije pružala dakle podršku nikakvoj okupaciji nego savezničkim odnosima u borbi za očuvanje svoje nezavisnosti, to što se tiče Njemačke, škrguće mali Ivo. A što se tiče fašističke Italije veliki dio povijesnih hrvatski krajeva, prisidnice, tada nikom nisu mogli biti predani jer su već bili okupirani od Italije za vrime stare Jugoslavije, prisidnice učena, podcrtava mali Ivo podižući glas!
Ono što je Poglavnik privremeno, taktički morao ustupiti 1941., jer je bio bez oružane sile, je omogućilo spriječavanje potpune okupacije od strane Italije i time predavanje Hrvatske potpuno pod četnički nož!
A 9. rujna 1943. godine upravo je Poglavnik poništenjem nametnutih Rimskih ugovora povratio te i sve ostale otrgnute dijelove Hrvatske.koji su bili okupirani od Italije!
I mene zanima kako to prisidnice kad već spominjete povijesne hrvatske krajeve da ne pustite ni suzu za povijesne hrvatske zemlje Bosnu i Hercegovinu koje Poglavnik uključi u Hrvatsku Državu, a tvoji antifašisti je otrgnuše iz krila majke Hrvatske, kao i Zemun, Boku Kotorsku, Srijem, Banat, Bačku, mila i premila prisidnice, ljubiteljice povisne istine, širi ruke mali Ivo.

- O zlato didovo, dođi 'vamo didu, dođi da te ljubim srce moje 'Rvatsko, zadovoljno se smiješi did, pogledajuć na babu što je zadivljeno slušala svoga unuka držeći sač u rukama. Ma ne ćemo propast Jure kad imamo ovakve nove ustanike, hrabri did Juru.

- Dakle prisidnice poslije 74 godine ti ka loša učenica povisti gudiš stare otrcane titoističke bljuvotine o tim sudbonosnim danima za Hrvatsku povist kada su Hrvati konačno dočekali teško zasluženu slobodu, a sav ološ, komunistički, partizanski, četnički, se uz pomoć Staljina i fašističke Italije dignuo na Hrvatsku državu i goloruki hrvatski narod koljući i paleći sve hrvatsko sa sotonskom mržnjom, a to je žalosno da ne može biti žalosnije, neda se mali Ivo pod didovim poljupcima. Dođi ovdi meni i malom Luki i Marici pa ćemo te mi naučiti ka' šta je Starčevićeva baba naučila slavoserbe i mađarolce šta je to istina, završi Ivo i poljubi dida u obraz.

- E svaka ti se pozlatila moje unuče drago, ljubi i baba.

- Bravo nećače, bodri i dragovoljac Jure.
A na potvore o progonima na rasnoj i političkoj osnovi ne vrijedi se ni osvrtati, nastavi Jure. Pa zar svi mogu raditi protiv novouspostavljene hrvatske države i hrvatskog naroda, a hrvatska vlast bi to trebalo mirno gledati il' podržavati kao ova današnja!?
E prisidnice mlada, tada su Hrvatsku vodili kremen Hrvati, a ne mlakonje i dodvorice bez imalo hrvatske svijesti i podrepaši bjelosvjetskih hohštaplera, mila prisidnice, mršti se Jure.
Ja prisidnici savitujem samo da se osvrne na to da je Židovska općina djelovala u sve dane NDH i da pročita dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Dakle, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se udomi kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama.
E prisidnice, man se priča partizanki iz Vesele sveske, man se Milančetovog tumačenja povisti, gleda u nebo Jure žesteći se.

- Tako je, nastavlja Marica s govorom dične prisidnice:

"Tužne su sudbine brojnih hrvatskih i srpskih obitelji iz Hrvatske koje i dan danas, 70 godina od završetka rata, ne znaju gdje su njihovi najmiliji završili, nemaju mjesto gdje zapaliti svijeću ili odati dužnu počast stradalima u vihoru Drugog svjetskog rata. A sudbine ljudi bile su različite i to vi - veterani Drugog svjetskog rata najbolje znate. Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili, naprosto iz razloga što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu."

- O jadan ti sam ja ne bio, upire did pogled u nebo.
Stani Marice da ne beštimam, opet pogodilo dida.
Tako pljunuti na poljustoljetni muk u titinoj klaonici nad žrtvom preko pola milijuna poklanog i na najsvirepije načine pobijenog hrvatskog naroda i stavljati to u ravan danas s izmišljenom žrtvom srpskog naroda koji da i dan danas ne zna gdje su im najmiliji završili je skandalozno do neba, skida did kapu.
I šta netko se onda čudom čudi nad baljezganjem četnika Vulina usred Hrvatske nad jamom u koju su ti najmiliji Srbi bacali goloruke Hrvate.
E majko mila što me rodi, lupa se did po prsima.

- A dide šta ti je, šta se tolko jidiš, smiruje prekorno baba.

- Ma kako ne ću, babo moja, pa jesmo li neku vičer čitali onu ispovist iz usta srpskog partizana o klanjima koja su provodili po naredbi prokletog krvoloka Tite. Ma sitim se i suze mi navru ka rijeka duboka nad tim paklenim mukama naše mladosti, dice naše, koja padoše pod mukama priteškim od titinih crvenih sotona, od ovih veterana Drugog svjetskog rata kako im tepa bivša naša prisidnica, plačno će did.

- Evo tog svjedočenja, pruža papir mali Luka.

- Ma daj to 'vamo, ljutito će did, di si to naša, to ne smiš čitat, uzrujano će did da dica ne vide šta piše.

- Ali dide pročitali smo svi kad ste ti i baba išli u crkvu, hrabri mali Luka dida koji štiti unuke od žalosne istine koja nije za dičje oči.
Znaš da smo plakali dok smo čitali i izmolili pokoj vični za duše njihove i zato dide ne ćemo se dat crvenoj sotoni u ruke, budi siguran, tapše dida mali Luka k'o da je sam Jure Francetić ustao.
- O zlato didovo, dođi da te zagrlim, dođite janjci moji, nikome vas ne dam, plačuć će did.

- Čita Jure komad papira priskakice i suza mu suzu goni:

"... U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu.
Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku.
Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha.
Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu.
Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.

- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po "propisu i kako valja"!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.

- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.

- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.

- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?

- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe…"

- Čita Jure suznih očiju i odjednom zgužva papir, kao da sebe krivi što su to nećaci njegovi morali vidjeti, da ta nevina bića dan danas moraju slušati o patnjama tadašnjih njihovih vršnjaka koji dadoše živote svoje za Hrvatsku i da bi im se žrtva koju podnesoše omalovažavala od najviše hrvatske institucije!
E jadni ti smo, Bože moj mili, uzdiše Jure.
Pa pitaj o ovome prisidnice te svoje mile veterane kojima ste rekli: Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili, pitaj ih o tomu prisidnice pa da te onda vidim, da vidim imate li dušu kad takav govor možete držati!

- Da bi razbila mučnu tišinu, Marica nastavi s ričima prisidnice:

"Brojne obitelji bile su podijeljene, narodi zavađeni, susjedi su odjednom postali neprijatelji. A sve to proizašlo je iz onog zla koje se proširilo Europom, iz zla nacizma i fašizma koji je bio početna ishodišna točka za sve nesreće i stradanja milijuna ljudi diljem Europe.
I danas kada se sjetimo tog 22. lipnja 1941., kada se okupila grupa ljudi, domoljuba, intelektualaca, radnika i seljaka koji su imali dovoljno hrabrosti i oslobodilačkog duha krenuti u borbu protiv zla, također se trebamo sjetiti i 1991. godine kada je hrvatski narod također imao dovoljno hrabrosti još jednom reći NE zlu koje je bilo u nastajanju te reći NE ugnjetavanju i tiraniji.
S posebnim ponosom danas se trebamo prisjetiti i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, generala Janka Bobetka koji je i sam bio član ovoga odreda, akademika Ivana Supeka, političara Andrije Hebranga, pisca i pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali i svih onih znanih i neznanih koji su i 41. i 91. prepoznali važan trenutak za Hrvatsku te se stavili na branik domovine."

- Bože mili pa to je nečuveno, zlo komunizma uopće ne spominje!

A uspoređivanje i u istu ravan stavljanje hrvatskih dragovoljaca koji 91. ustaše protiv Jugoslavije i srbočetnika sa istim takvima srbokomunistima koji 41. ustadoše protiv NDH i ondašnjih hrvatskih dragovoljaca je stvarni govor laži koji potpiruje antifašistički govor mržnje koji će kad-tad uroditi novim ratovima na ovim hrvatskim područjima, jer to zlo raste i dalje u onakvoj Srbiji koja nije doživjela katarzu nakon ove zadnje krvave agresije jer ostade nekažnjena i nas će dide opet dočekati isto što i tebe 41. i Juru 91., zamišljeno će mali Luka.

- Jašta me straj moj junače, jašta me mori, ljubi did u kosu malog Luku zamišljeno gledajuć čas babu, čas u Juru.

- Popuno ignorira povijesnu istinu i ovo joj je zasigurno napisao netko od ovih iz Yusipovića crvenog tabora sa lijepom kapom partizankom i to je jadnija ovakva izdaja prisidnice, jer očito je neki pakt stvoren, neka ucjena postoji, i čemu se onda možemo nadati kad HDZ opet dođe na vlast!?
Pa kako, ako ćemo već zaozbiljno uzimati što govori, može spominjati Bobetka kad je on kao pravi obraćenik izjavio javno na Hrvatskom radiju kako je sretan da se mogao u ovom Domovinskom obranbenom ratu, boreći se protiv JNA i četnika, odužiti svome hrvatskom narodu za sve zločine koje mu je učinio pri rušenju NDH, kako može spominjati otetog i u partizane odvedenog Nazora, kako može spominjati Ivana Gorana Kovačića koji pjeva:

Mrzimo vas!

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena.

Naše ljute guje
Kroz kosti će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
U crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Zaista humano poji Ivan Goran ka pravi titin glasnogovornik mržnje!

I reći za one koji su rušili i palili Hrvatsku i borili za uspostavu Jugoslavije da su se stavili na branik domovine je zaista van svake zdrave pameti i to je jasna potvrda da je tu na sceni jasno tko vlada ovakvom Hrvatskom i tko zaista vuče konce iza zastora! Nu, možda je dobro i rekla stavili su se na branik domovine, ali tamnice Jugoslavije!
Ovo je, kao i ono tobožnje uklanjanje biste krvoloka s Pantovčaka pa prenošenje iste poput mošti cara Lazara u Kumrovec, pa slikavanje s Burdušem i Lignjunom po kazalištima te sudjelovanje na feštama crvenih fašista, ustvari samo igrokaz za naivne koji poput svakog pravog, naivnog Hrvata, samo čekaju koju lijepu, prijetvornu riječ pa da poviruju svom zatorniku i zaborave sve zlo što mu ti i takvi učiniše u prošlosti zarad trenutne varljive ugode il mira do slijedećeg krvavog buđenja iz zimskog sna hrvatske šutnje i zaborava, škrguće dragovoljac Jure!

- Dobro si zaključio Jure, nema tu smisla naprezati možđane i odgovarati na sve bedastoće koje joj kleti komunisti nadrljaše na papir i tutnuše da čita ka' nekoj zatucanoj pijonirki na komunističkom derneku prije žderačine jagnjetine, gužva did opet kapu.
Nego Marice ima li toga još, jer ja više nemam živaca, a i ubi me ona tuga od malopri pa izgubih i tek, a baba sprema peku, diže se did s tronošca.

- Ma ima dide koliko oćeš, sve u istom stilu komunističke šumske škole laži k'o da ono 90. sa dolaskom slobode i slobodne Hrvatske nije šumski akademik Bilandžić reka da je sva njihova vajna nauka i pusti doktorati sada obično smeće!

Ali evo prisidnica ih vadi iz tog povijesnog smetlišta i glanca za nove ujdurme subnorovaca pa, dide da sve ne čitam, kaže:

... hrvatski komunisti i antifašisti općenito, definitvno su odbacili jugoslavenski centralizam, odlučno se suprotstavivši i četništvu...
... antifašistički pokret koji se tijekom rata legitimirao kao "narodnooslobodilački" razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi...
... na zasjedanjima ZAVNOH-a utrt je put državnosti Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu bivše Jugoslavije...
...državnopravnom podlogom tada stečenom, hrvatski je narod pola stoljeća poslije proglasio državnu neovisnost i obranio Hrvatsku u Domovinskom ratu...

- E Marice molim te stani ne mogu više od gada slušat, nemoj više čitat pa sve je to iz iste kuhinje boljševičke.
Rušit' svoju uskrslu državu na području gotovo cile domovine 'Rvatske, koljući svoj narod 'rvatski zarad vlasti i stvaranja klaonice Juge i to nazivati državnošću i temeljem za uspostavu današnje RH je izvan svakog zdravog razuma!
Suprostavili se četništvu koljući s njima sve hrvatsko i surađujći s talijanskim fašistima protiv NDH!
Crveni titoisti su bili zarad sotonske vlasti spremni na suradnju i s Njemcima kad je bilo izgledno savezničko iskrcavanje na Jadranu da im ne bi četnici prigrabili vlast, a kad je to otpalo primaju četnike u svoje redove za nastavak daljnjeg zajedničkog klanja hrvatske vojske i naroda!
E nevalja ti znanje prisidnice, a još nevaljalije ti je u jadnih savitnika i zaista bi tribalo uvesti da prisidnik ne može biti nitko bez barem 55 lita, pogleda did u babu rastežuć zgužvanu kapu.

- Evo dide pravda se ona kraju i daje koju hrvatsku rič za nas naivne i za one prijetvornike željne vlasti izmjenjujć se naizmjence s yugokomunistima na grbači hrvatskog naroda:

...Govoreći, dakle, danas o vrijednostima antifašizma, potrebno je lučiti opravdanu borbu protiv okupacije i totalitarnih ideologija fašizma i nacizma te ustaških i četničkih zločina od onoga što sav demokratski svijet odbacuje kao negativno nasljeđe totalitarne komunističke ideologije...

- Ma džaba joj to, ta dosta je više i naše naivnosti!
Te priče nek prodaje drugima, ka' da ne kažem šta pod bubrege, ljutito će did.

- Šta cilo vrime Sotonu proglašavati za uzor umisto vire Isusove i onda kad dođe sotonino na konačnu naplatu onda se distancirati od završnog pira crvenih fašista i još sve to ka niki slipi general poslin bitke, uze rič baba s žaračem u ruci.
Ma dosta je bilo i nje, pročitana je knjiga!
Dico moja ajde sidajte za stol sad ću izvadit peku, a ti Jure daj domijanu vina iz didova trapa, ajde dide mora se i jist, valja nam živit da dica imaju snage obranit nas od crvene zmije šta sikće gore neg prid kraj kletog Tite!

- Dobro veliš babo moja, ajmo, tako je. A prisidnici Bog neka pamet prosvitli!

Da je bila pametna mogla je, umjesto odlaska na antihrvatski dernek, otići u toj istoj šumi Brezovici na mjesto masovnog grobišta gdje leži pet tisuća ili u Gornju Čemernicu gdje leži 15 tisuća poklanih i pobijenih Hrvata, a koji nemaju ni križa ni drugog spomenika već im se na takvo prikriveno grobište pljuje s crvene govornice najgnjusnijim lažima o tobožnjoj antifašističkoj borbi, govori did sebi u brk!

Did Vidurina

Na dvoru kod Didova trapa, 22. lipnja 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

povratak na vrh


Pismo dida Vidurine

PRISIDNICE, DOKLE ĆEMO O JASENOVCU SLUŠATI SAMO SRBOKOMUNISTIČKE LAŽI

- A dide moj, jesi li ti vidija kud naša prisidnica 'odi i šta poručuje, smješkajući se podbada Marica.

- Ma šta, di, šta je bilo, prebire did šta bi sad moglo bit.

- E dide moj, eno što je bila s pivačima Mesićem i Porfirijem na nikoj proslavi u Zagrebu to ne ću ni spominjat, nego mislim na to što je 'odila u "Spomen - područje Jasenovac" i što je "upisala u knjigu dojmova".

- De šta, nestrpljivo će did, de reci zlato moje maleno.

- Ma dide da sad ne čitam sve, ona ti kaže...

- Marice ne, sve mi lipo pročitaj, od riči do riči, uzvrpoljio se did bojeći se da Marica ne bi ispala nipravedna prema prisidnici.

- De dobro dide, evo ti kad 'oćeš:
Upravo u ovim trenutcima, na današnji dan prije 70 godina, započeo je proboj iz jasenovačkog logora.

- O zemljo otvori se, puše did, pa koji proboj majko moja, a zašto šta im je bilo, zašto su to učinili, jel iz istog razloga što su rušili našu 'Rvatsku pa su za to tamo i dospili. Šta japanici nisu vršili proboje iz amerikanskih logora, maše did ljutito s kapom. Pa đava im sriću odnija doklin ćemo mi robovat komunističkim lažima i na njima gradit svoju budućnost. Pa kako prisidnica misli naprid, kako ostvarit ono šta je govorila u svom nastupnom govoru ako odma polazi s krive postaje, ako prihvaća komunističke laži o insceniranom proboju...

- Na to opet uskoči Marica, jer vidi kako se did uzruja, a tek je počela: Poklanjam se žrtvama i iskazujem duboko poštovanje prema ljudima koji su ovdje mučeni i ubijeni. To su ljudi koji imaju svoja imena i prezimena, koji su imali svoje obitelji i domove, svoj identitet, svoje želje i nade, svoje snove, sve ono što svaku osobu čini neponovljivom.

- Ma klanjam se i ja, uzviknu did i prekine Maricu ne mogavši više slušat. Samo komu!? Tko se ne klanja nevinoj žrtvi! Samo, tko je tu mučen, tko ubijen i kada!? Gdje su ta imena i prezimena, gdje su te obitelji koje imaju svoj identitet koje izgubiše svoje nade i snove, svoju neponovljivost, ljutio će did. Di su izvorne knjige evidencija pa da vidimo sva imena i prezimena i zašto su tu dospili i di su poslin završili!

Tako ništa napisat 'oće odma reć da se polazi s komunističkih potvorina, sa njihovim lažima o nama Rvatima i našoj Rvatskoj oli našoj NDH! Pa zna li naša prisidnica, kad ne zna šutit, kad je nasta taj Jasenovac i zašto, pita nešto mirniji did. Pa je li čula ikada da je taj Jasenovac nasta u prvom redu zbog velikih radova na isušivanju močvarnih područja...

- Ha, ha, prekinu dida susid Vlado, inače stara komunjara koja se priobratila kada je pa komunizam, pa se od toga opet priobratija na staro kada su opet komunjare zavladale. 'Oćeš reć dide, da ustaše nisu činili zločine vengo samo partizani našega maršala...

- Toga krvoloka da ovdi nisi spominja, diže prst ozbiljno did. Eno ti tamo tvoj yugović Frane pa s njim prdalači do mile volje, ali ovdi prid dicom ne ćeš rigat komunističke gadosti, je li ti jasno! Zar ti niki dan nije mali Luka iščita šta su ti radili kumpanji na Kočevskom Rogu nesrićo jedna partizanska i sad imaš obraza meni ponavljat svoje stare floskule! Ta nema ti više yuge, nesrićo pokvarena, kad si moga srat ovuda pred svima, a niki ti morali šutit. A...

- Ma dide, nisam ja tako mislija, ma šalim se, pokušava se izvuć susid Vlado koji je u prolazu na rakiju u gostionu.

- Ma znam ja šta si ti otija, nego bolje bi ti bilo da slušaš onoga koji govori istinu, a ne svoje opančare koji nam ponovno ruše sve 'rvatsko. Nego Marice, de zovni mi moga Ivana, sunašce moje malo, neka donese onu knjigu od Marijana Cote, šta si mi niki dan čitala, da nam pročita samo onaj dio o tomu šta sam poša pričat o Jasenovcu.

- Ivaaneee, oo Ivaneee, viče Marica.

- Šta je bilo, s prozora će Ivan, gledajući s zanimanjem na društvo u dvoru.

- Daj donesi onu knjigu, Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost, šta si počea čitat, 'vamo didu, brzo...

- Deder, srce didovo, de pročitaj nam onaj dio di se govori o tomu kako je nasta logor Jasenovac o kojem tolike laži i dan danas bruje, a na koje evo pada i naša prisidnica, đava joj savitnike ne prosvitlija, povisuje ton did okrićući se se prema susidu Vladi koji bi najradije da nestane prema gostioni.

- Evo dide, počne čitati mali Ivo:

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Obrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike - slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.

Inače, u NDH nikada nije postojao "logor smrti" pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o "genocidnosti" Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. ...

- De dobro, oko moje, prikinu did malog Ivu, dobro je, ko da je mene sluša, a i dosta je da se neki zamisle i promisle i počnu istraživat di je istina i tko nam cilo vrime bezočno laže, skrivajući svoje krvave zločinačke ruke, opet pogleda did susida Vladu, koji gleda u zemlju da ga did ništa sad ne priupita.

Dosta je da se niki zapitaju zašto za svoja istupanja koriste ofucane laži titinih krvoloka koji na najgrozomornije načine u smrt mučeničku poslaše tolike Hrvate, stare i nemoćne, žene i dicu, i hrvatsku vojsku, priko pola milijuna glava! Glava ljudski, a ne kupusnih, prokletinje partizanske, đava vam sriću odnija, opet se did uzruja kad pomisli na tolike pomorene hrvatske duše.

I sad niki posli svega, šta smo ka narod propatili, genocid priživili, ima obraza podupirati laži takvih čudovišta "antifašističkih" koji na tomu mitu 'oće opet držat 'rvatski narod u pokornosti i novom ropstvu za koje nam se činilo da smo ga se oslobodili! Zarad koga se klanjamo žrtvama nepostojećim, a svoje stvarne zaboravljamo i ne priznajemo ih!? Zar zarad zdravlje budaline Milančeta, štafetiste Radmantita il trilateralne bratije i ostale bagre partizanske koja žali što ne može opet klat, a malo im i fali kad opet slobodno orgijaju na svojim "antifašističkim" dernecima mržnje prema svemu 'rvatskome, prekorno će did tražeć di mu je kapa k'o da će samo s njom otjerati bandu!

- Da dide moj, ne daju se ni razumu nit slušaju onoga dotura Razuma ča kaza da nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!, dometnu sada i baba držeći kudelju i upirući vretenom u kom grmu leži zec. Ja sam i upamtila od riči do riči što kaza naš čovik dr. Stjepan Razum:

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

- Zato mu i ne daju registrirati društvo za istraživanje istine o logoru Jasenovac dopuni dragovoljac Jure. Treba čuti dide što kaza i tajnik tog društva Igor Vukić:

Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. To vas tjera da dalje istražujete, zar ne?

- Kako ne će tirat, pa eno jesmo niki dan tili vidit taj jadni popis pa nije radija taj vražji internat, đava im sriću odnija, zapliće baba nad novim izrazima...

- Ma Internet baba, ispravlja mala Marica, pala im web stranica il' su sami spriječili ulaz da ljudi ne proviravaju famozni popis.

- Dobro Marice, ti znaš bolje, ma džaba im sve te škatule kad lažu, tila sam reć jes 'no mi ti jednom čitala te navodne žrtve iz Livna pa si pročitala i niku Katu Miložu, a svi znamo da to prezime ovdi ne postoji il onu Sofiju rođenu 1909. godine, a tak'u istu si našla da je umrla u Čikagu 2003. godine, ljutito će baba. Eto kad bi svi malo zagrebli po tom nji'ovu popisu i otišli do svoji' župnika i protabirili matice ja sam sigurna da bi im se popis rastopia poput ovog prolitnjeg sniga, slavodobitno će baba preduć vunu i klimajuć glavom na Luku da klupko ne odmotava.

- E znaš ti sve, babo moja, smiruje se polako did slušajući što sve rekoše njegovi najmiliji. Nego Marice, sunce didovo, odošmo mi daleko i ne čusmo šta još reče prisidnica.

- Evo dide, samo nemoj mislit da će te nastavak umiriti, upozorava dida blago Marica:

Kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek bezpridržajno osuđujem zločine mučenja i ubijanja koja su se ovdje događala. Ideologija koja je uzrokovala ove zločine moralno je i pravno osuđena. Ta politika bila je volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu i na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskoga naroda za svojom državom.

- O zemljo profundaj se, odskoči did k'o da je sija na gladišiku, ma koja ideologija je šta uzrokovala, mila prisidnice!?

Ma koja je to ideologija i od koga osuđena prisidnice!? O kojoj politici govoriš prisidnice, prekorno će did k'o da mu je prisidnica tu pred njim! O kom nečastnom načinu zboriš prisidnice, govori did gužvajući kapu, i pitajući se zar opet izdaja, zar je moguće da nas opet preveslaše vladari svita birajući svoje marionete našim ispranim mozgovima za naše škude! Škrguće did, jer je još iz prikrajka mislija da ono sve prisidnica općenito govori i da zapravo misli na žrtve pobijene hrvatske vojske koja su u Jasenovcu vršena za titine klaonice, a sad vidi isprazno se nada.

- Ma smiri se dide, vuče dida za rame dragovoljac Jure koji se isto uznemirio slušajući nas još od kada je Marica zvala malog Ivana da donese didu knjigu o Jasenovcu. Šta ćeš pa ona ti vodi politiku onako kako zna i umije i sluša svoje vajne savitnike koji su poput indolentmih mužeka još pod dojmom titine škole i baruštine koja vlada u našoj 'Rvatskoj, a promovira je YURadmanovizija.

- A što ne sIuša spomenutog dr. Razuma, što ne sluša našeg povisničara Mladena Ivezića ća tolike knjige napisa razotkrivajući sve te laži crvene žgadije, ća ne čita Glas Koncila pa će vidit šta sve napisa oni Tomislav Vuković, ća sluša crvene guje, Jure moj predragi, ne smiruje se did gužvajući kapu!?

- Ne pravdam je ja dide, jer to je sve njena pogriška šta piše i koga sluša, ali ti 'oću reć, k'o što ti mene uvik smiruješ, da se ne jidiš i zdravlje dovodiš u pitanje zbog onih koji to ne zavriđuju nijanci malo. Jeste da pljuju po istini, ali bolje je da uzmemo lumbrelu protiv pljuvanja i iznosimo istinu na ovakve ispade nego da se zbog njih toliko živciramo na svoju štetu, iznenađujuće će smireno dragovoljac Jure.

- Bravo Jure, dobro kažeš, oni baljezgaju, a nama se tlak diže, samo nismo ni mi mlakonje, nismo bez srca, nismo mi od onih koji jednako gledaju kad 'Rvatska ide naprid i kad propada. Ta veselimo se njenom napritku i žalostimo se njenoj propasti i ustajemo u njenu obranu! Mi ka naš sin Božji jasno kažemo: DA, DA ili NE, NE! Nismo mi privrtljivci koji bi za Judine škude prodali najvridnije!

Zato nakon svega ja mogu samo reći da ona nije više moja prisidnica, instituciju poštujem, ali što je previše, previše je. I, Jure moj, izgleda mi da si bija u pravu kad si ono upozorava na nike stvari, na NATO, na Trilateralu, prije izbora...uzdiše did prevrćući očima.

- Tako je dide, potvrđuje dragovoljac Jure, pa tko je to osudio Poglavnika i njegovu ustašku ideologiju izrasloj na nauku nemurlog nam Oca Domovine i njegovoj neustrašivoj požrtvovnosti i vjeri u duh hrvatskog naroda koja nam je i podarila uskrsnuće NDH!

Zar nije i naš blagopojni kardinal Stepinac rekao na suđenju pred komunističkim zlotvorima:
Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Je li on i jednom riječju osudio ustašku ideologiju i Poglavnika na tom suđenju!
Ne on je hrabro rekao: Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.

Dalje, zar da se osvrćemo na potvore četničkih i partizanskih krvoloka koji ognjem i nožem ustaše na sve hrvatsko, paljenjem i klanjem najnevinijih poput sotoninih učenika koji i učitelja u zlu prevaziđoše. Zar da se osvrćemo na grozomorne razotkrivene laži poput one o punoj košari srpskih očiju na Poglavnikovu stolu, a zanemarujemo rijeke hrvatske krvi po šumama Slovenije i Hrvatske sve tamo do Makedonije. Tako i naša prisidnica govori o izmišljenoj osudi idelogije koja je uzrokovala izmišljene zločine.

Zar svaka država ima pravo braniti svoju opstojnost osim tadašnje Nezavisne države Hrvatske!? Što, svi su mogli na nju ustajati paleći i rušeći, zatirući njen narod, a vlast bi to šutke trebala gledati i podržavati klanje naroda bespomoćnog!? Zar samo NDH nije smjela braniti se i njene dokazane neprijatelje, zatornike i zločince suditi i u zatvore otpravljati da ih spriječi u zlu i na dobro izvede često i preblagim osudama.

Pa prisidnice zašto se ne potrudite da se razotkriju velikosrpske i komunističke laži tako što ćete osnovati nezavisno tijelo koje će istražiti sve događaje vezane uz NDH i njeno vodstvo i sve komunističke zloćine titinih boljševika!? Pa kako se ne zapitate što je sa svim svjedočanstvima onih koji su napustili Jasenovac poslije odslužene kazne, poslije odlaska na rad u Njemačku i povratka poslije rata ili poslije puštanja pomilovanjem Poglavnika povodom 10. travnja i brojnih amnestija!? Zašto nigdi nema njihovih iskaza!? Nema, jer kako bi se onda lagalo o izmišljenim ustaškim zločinima!

Što je sa inspekcijama raznih komisija koje posjetiše logor Jasenovac nakon ondašnjih potvora sluga zla. Koji su nalazi komisije Crvenog križa!? Gdje su knjige evidencije svih koji u Jasenovac dospješe!? Zašto se svi evidentni dokazi zanemaruju i tako ide na ruku onih koji na krvi hrvatskog naroda izgradiše kulu laži o logoru Jasenovac i NDH, njenoj ideologiji i njenim braniteljima! E prisidnice, nevalja ti rađa!

Nego dide, ajd' neka nam mali Luka pročita zapis o posjetu logoru Jasenovac, 6. veljače 1942., iz pera njemačkog novinara Hermana Pröbsta iz ondašnjih novina, Deutsche Zeitung im Kroatien, pa da se opet vratimo u to vrime pa da vidimo što se tamo iz prve ruke kaže, a ne da k'o idioti vjerujemo potvorama šumskih zlotvora.

- Dobro si sve reka Jure, zadovoljno će did, vidiš da možeš i sve mirno i staloženo izreć. Bravo! Tako je, brojna su pitanja na koja ne odgovaraju, a da se samo zapitaju ne bi ovako zborili i olako neprijateljima našim 'Rvatsku pod noge prostirali!

Da, de Luka moj, lulo didova, de nam donesi one novine iz babine škrinje, što sam ih krija za sve vrime titine smradije, pa nam pročitaj. Eh koliki smo straj ja i baba pritrpili da nam ih ne bi komunisti našli. Ej, dični suside, Vlado, čuješ li šta ja govorim i znaš li sad zašto ti nisam unda dava da mi po papirinama prebireš!

- Gleda susid Vlado i crveni se, jer zna šta mu did priča kad su ga ono iz komiteta svitovali šta da kod dida traži pravdajući se traženjem gruntovnih papira kod dida radi utvrđivanja kud međa iđe na kosoviću.

- Evo dide evo novina, ma samo se slabo vidi, sve izblidilo.

- A i ne vidilo se di su sve bile da ih crveno zlo ne nađe, stavlja did kapu na glavu.

- Evo ovako: POSJET KONCENTRACION0M LOGORU, JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE, čita Mali Luka naslove i nastavlja dalje: Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanog kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Samo pomisao na toplu peć i zveka praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu s uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba.

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

ŠTO JE DRAGI BOG STVORIO U SRDŽBI

Kad smo poslje tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojastva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moIoh, koji proždire novac i znoj.

zapadni-ulaz-s-osmatracnicom.jpg (24,2kb)

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da drži s uhićencima.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

Osobni podatcl onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluje prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko izmedju njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignutl položaj donosi i neke prednosti. Tako na pr. jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.

TOČNOST UPRAVE

Sve vlasničtvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, kojl se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

NEPOKOLEBIVA VOLJA ZA POŠTENJEM

U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čižme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tad započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u tvornicu lanaca, gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu.

kovacka-radionica-u-lancari.jpg (22,5kb)

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

proizvodnja-cigle.jpg (24,2kb)

Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika medju njima.

POGLED U SUŠIONICU

Divljenje pobudjuje sušionica, u kojoj vise butine i salame. U klaonicl nude nam razne kobasice. Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

NASTAJU OSNOVE ZA NASELJA

Graditelji i inženjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, medjutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer svi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije pokazuju nam neutješnu jednoličnost češkog stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga nek dobri udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 200 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.

STEGA ZA PROTUDRUŽTVOVNE SNAGE

Bile bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. Uostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavija uvodjenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u procesu rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti medju druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

- E nek si nam tako lipo sve pročita do uskraj, oduljilo se, ali neka zlato didovo, de popij malo babina soka o šipka, vidi did da se mali Luka već dobrano umorija čitajući.

- Ma nisam dide, neda se mali Luka, dok ga dragovoljac Jure razdragano u čelo ljubi.

- A je l' tebi dojadilo, je l' ti teško slušat riči iz ondašnjih novina koje nisu pod kontrolom šumskih koljača i masonske bratije, podbada did susida Vladu, koji se cilo vrime vrtija k'o da sidi na kašeti brokava, gledajuć prema gostioni pitajuć se di ga srića 'vamo međ prave Rvate uputi.

Evo dico moja, vidite da se i poslije isičaka iz ondašnjih novina može steči uvid u ondašnje stanje mada i ovaj novinar ima svojih mušica, ali su njegove riči daleko bliže istini od raznoraznih naših dasenezamirim trbuhozboraca, a o drugim komunističkim potvorama poput starih laži u novom ruhu novočetnika Pupovca i onih prodanih duša što sotonski lažu o Jasenovcu da i ne govorimo. Vidite, da se u tomu logoru odsluživalo opravdanu kaznu za protudržavni i protunarodnu djelatnost, da se radilo, da se primalo pakete, slalo pisma, lječilo, proizvodilo, odlazilo na dopust i zar se tako radi u logoru smrti!

Ja se sićam Vjesnika, partizanskog, iz 1945. kad je naša 'Rvatska pala, da se u jednom članku neki stari komunista bunija da što se preuveličava broj "ustaški zločina" kad on ima saznanja o tome, jer je bija zatočenik ka osuđeni komunista i iz Jasenovca pušten 1944., a ne zaboravimo tada se preuveličava broj od oko 10 - 15 tisuća "stradalih".

I ne znam di mi se taj članak zagubija! Tribalo bi ga pronać pa tutnut pod nos današnjim vajnim povisničarima šta istinu skrivaju i laži ponavljaju zarad svoga trbuha i Judinih škuda. A kad se sitim oni' šta su posli dopusta zakasnili i kasno se vratili, kad su logorske kapije bile zatvorene, i nisu u logor pušteni do ujutro, e onda mi prisidne sve kad pomislim šta su naši u komunističkim logorima podnili, muke Isusove, i malo ih je iz njih živu glavu izvuklo. Jer 'ko je u komunistički logor dospio, bilo vojnik bilo dite bio je i ubijen na najgrozomornije načine i podnio je muke nezamislive. Sitimo se samo Kočevskog Roga, Hude Jame i svi onih jama diljem naše krvave domovine. Tolika je naša mladost pomorena radi 'Rvatske, radi toga što se nije dala pod srpsku čižmu. Toliki muku su podnili za svoj narod, za svoj dom za koji su uvik bili spremni! 'Ko će da istinu čuje još čuje njihove krike mučeničke, suznih će očiju did!

- Ne plači dide, tare mala Marica suze didu i grli ga. Ne plači dide, ima Boga, stići će ih njegova kazna ako ne našeg izpaćenog naroda.

- Ma ne plačem Marice moja, oko moje, al' teško mi dođe kad se sitim, a o ovim potvorama srbokomunista i dan danas moramo razgovarati.
De, zlato didovo, reci mi jesi li ti sve pročitala šta je to prisidnica napisala, možda je i nešto dobro rekla, grli did svoju unučad.

- Ako oćeš i dalje plakat od jada nek ti čita, rezignirano će dragovoljac Jure koji se silno ojadio kad je vidija kako didu suze teku na spomen Isusovih muka tolikih pobijenih Hrvata.

- Ovo je stratište opomena i našem vremenu da odlučno čuvamo stečevine slobode, demokracije, ljudskih prava i uvažavanja različitosti. Republika Hrvatska s pravom se ponosi svojim postignućima u zaštiti ljudskih i manjinskih prava. Kako bismo tu visoku razinu sloboda očuvali i unaprjeđivali, posebice je važno odgajati i obrazovati mlade u ispravnom shvaćanju demokracije, za istinski humanizam, za društvo u čijem će središtu uvijek biti čovjek u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti, dovrši Marica sve pogledavajući na dida spremna prikinuti čitanje.

- Jadna nam RH koja se ponosi da manjina vlada nad većinom, vrti did opet kapom. Hrvatski narod u svojoj državi strepi od instrumentalizirane manjine koja i tako traži sve više i više, a prodane duše kao kakve sluge im sve to na pijatu pružaju gazeć prava naroda 'rvatskoga!

E prisidnice, prisidnice, a kad već pričaš o stratištu znaš li da je tamo najviše 'rvatskih kostiju koje tamo komunisti pobiše od Križnog puta pa sve tamo do pedesetih godina u titinu logoru Jasenovac! Tada je to bilo stvarno stratište, jer komunisti strojeve odvezoše u Srbiju da stvore mjesta za klanje 'rvatske vojske!

E prisidnice, najbolje bi bilo, svi lopate u ruke pa idemo kopati u Jasenovac!
Sve su kosti u zemlji, pa da vidimo čije kosti crna zemlja krije, a zovnut ćemo i forenzičara Primorca, ako je i na putu u Izraelu, da nam pomogne oko DNK analize pa da jednom za vazda zatvorimo ovu tužnu knjigu i u nju iskrenu posvetu zapišemo stvarnim žrtvama koje ćemo dostojno sahraniti!
I onih deset stražara, čiji su grobovi bili u središtu Jasenovca da ne bi komu palo na pamet da se osvećuje nad zatočenicima zbog krvaih patnji hrvatskog naroda!
E tako ćemo onda moći odgajati i obrazovati mlade vrla prisidnice R. Hrvatske!
Odgajati na istini i u istini bez srbokomunističkih laži, zaključi did ljubeći svoje male 'Rvate po godinama, a velike po svijesti ervatskoj, blago svoje, dok susid Vlado pokunjeno ode putem priželjkivane gostione da u rakiji zaboravi što mu did danas s unučadi ispripovida.

- Tako je dide, dobro zboriš, to je pravo rješenje, lopate u ruke pa u podzemne hrvatske gradove da dostojno sahranimo one koji padoše za Nezavisnu od titinih krvoloka. Kad se vidi broj tih hrvatskih kostiju, koje još vapiju u nebo od tolike nepravde koja im se i dan danas nanosi od hrvatskih četnika, ovaj, čelnika, ispravi se dragovoljac Jure, možda će tad prestati i sotonske hajke hrvatskih izdajica i zatornika i možda će Hrvatska konačno, prodisati punim plučima!

- E to i ja čekam moj dragi Jure i sve se pitam šta će biti, 'oćemo li se odhrvati laži i biti slobodni na svome i po svome! Straj me da i ova dica nevina ka' i mi stari ne dožive zlo od crvenih krvoloka, govori did zagledan u stari hrast koji kao da mu nešto govori...
E dico moja zemlju Rvatsku čuvajte.
Jer ona je mati, ona je sve!
I za nju, dico, zemlju našu,
budite spremni i život dati!

Naginje se did prema hrastu k'o da ništa slabo čuje, pa opet zatvori oči kad mu se učini da Marica nešto viče upirući rukom na krošnju...
Gledaj dide hrašće staro i
Podno njega hrašće mlado.
Ne će zaboravit ni mladi
Viruj, di padoše naši stari!

Suznim okom did sve gleda i polako snu se preda.

- De Jure, evo ti biljac pa ga zagrni vidiš da na dvoru malo zbure puše i posli ga probudi, nek malo odrima do ručka, vrti baba s kuhačom u ruci i vodi unučiće sa sobom, jer im je već stavila juhu da se 'ladi.

- Sjetno gleda dragovoljac Jure misleć bolje i ovako da smo se kroz iskrenu priču na prošlost podsitili neg da smo prid televiziju dospili pa da je did, ne daj Bože, čuja laži slavljenika jasenovačkog proboja i šta su sve rogoborili, kako li lagali i zdrav razum gadili, koje li bi boli onda bija doživija, pa srce bi ga izdalo.

E Hrvatska, Hrvatska zamrla, pa ustani više, ne daj na se, čuješ li kako ispod starog hrasta didova družba viče!

Did Vidurina

Na dvoru ispod Starog hrasta na nedilju Dobrog Pastira, 26. travnja 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

povratak na vrh


Pismo dida Vidurine

MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.

- Ma jesam dide, priko volje će Marica.
Ma, Bože mi prosti, bolje bi bilo da... (vidi Marica da će je did prikorit pa promini umisto bolje bi bilo da nisam išla u bolje bi bilo da) sam išla u Novu.
Dide bila sam na Gorici i zaboravila sam ti reć jutros, nigdi si bija izaša, da je ovu misu prinosila hrvatska televizija, jer je ovu nedilju misnim slavljem obilježen Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.
Misu ti je predvodia predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak. A bija je i naš biskup Franjo Komarica.

- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.

- E dide, imamo li mi Hrvati svoju domovinu!?

- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

- Ja, i je li ta naša domovina ima svoje ime, umiljato će Marica. Je li ta naša domovina ima svoje ime Hrvatska!?

- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?

- E pa dide, pa gleda si i sluša misu i jesi čuja šta naši biskupi govore: te Bosna te susjedna Hrvatska, te naša domovina Bosna i Hercegovina, te da se solidariziraju s nama Hrvatima ovdje u ovoj zemlji BiH naša braća iz Hrvatske i tako dalje i tako dalje k´o da smo mi tamo niko pleme u Abesiniji i šalju nam tamo nika braća iz Hrvatske milodare da nas ljudožderi ne pojidu daleko od naše rodne grude, naše daleke domovine Hrvatske, ljutito će Marica.

- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

Je u pravu si, kako da se čovik ne najidi kad naši pastiri tako govoridu i kako ćemo unda naprid, kako da domovina napriduje kad oni koji su prvi tako falidiju.
A to je vrlo važno pitanje, dico moja, šta bi niki rekli krucijalno pitanje i na njemu se vidi ´koje gori a ´ko doli, ´ko je Rvat Oca Domovine, a ´ko Rvat priučeni!

Da se razumimo nema nitko ništa protiv milodara, da se braća miđusobno ispomažu u nevolji, ta zar i mi tako ovdi ne kupimo i šaljemo potrebitima.
Ma samo su trebali naglasiti naše jedinstvo, da smo jedan narod istog imena hrvatskog i da tako imamo istu domovinu što su nan je preci naši namrli i dali joj sveto ime Hrvatska i da je domovina jedna ko što je i jedna majka i da ćemo biti jedno i da će biti naše Kroacije dok nam bije naše srce junačko.
Eto tako su tribali govorit, tako su tribali s oltara divanit i svit prosvićivati, evanđelje navišćujući, vrteći kapom će did.

- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

- Tako je dide, prikljući se dragovoljac Jure, tako je, nije to nevažno pitanje, nego je to temelj na kojem se kuća gradi.
A sićaš li se dide kad sam ono govorija na početku, kad smo kupili prvi kalašnjikov i za njega dali, jel ´no, tisuću i tristo maraka, a već su ga bili platili naši emigranti u Nimačkoj i poslali nam za obranu, da je to prvi znak da ne bude dobro izišlo kao ni to što naš Vranjo ne inzistira ne na nikakvoj konfederaciji nego na nezavisnosti i ujedinjenju naše Rvacke ka šta se ujedinila Istočna i Zapadna Njemačka.
E da smo na tome istrajali i ka takvoj nezavisnosti išli lustraciju provodeć sigurno da danas ne bi ovako završili i ovim temeljnim pitanjima raspravljali i toplu vodu otkrivali zarad dice komunizma i raznih naših mlakonja.
Ta da smo i do dan danas ratovali sigurno bi nas manje poginulo i znali bismo da ginemo za jednu i jedinstvenu i cjelovitu Hrvatsku! I kad li tad li bismo se izborili za svoje na svome za vike vikova!
A ovako vidimo što je nama naša borba dala da imamo kiflu od države Hrvatske i da smo mi ovdi u BiH ostali vanka kuće i da nas se u miru đavlijem ubilo preko tri tisuće branitelja i ne vidimo izlaz iz ove kalvarije nego je svaki dan sve gore i gore, sve je banda rasprodala i zadužila nas do sedmog kolina, sve će uzrujanije dragovoljac Jure.

- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.

- Ma nek škodi, ma neću bandi šutit, nisam ni kad je grmilo i sivalo!

- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.

- E strikane moj, zagrli i mali netijak Ivan Juru, i doda kako je sve to zabrinjavajuće kako naši vođe olako shvaćaju to pitanje domovine. Eno zar i naša prisidnica nije u nikom govoru rekla da imamo dvi domovine ka šta je i Karamarko na onim predizbornim skupovima ovdi kod nas govorija da smo jedan narod sa dvije domovine, a što sad i neki naši biskupi govore.

- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

- Da zar je niko zaboravuja da je on primija i onu limariju od zločinačke srbske tvorevine ča je zovu Ripublika iz ruku Milorada Dodika, dal ka zahvalu što su bile mirne i pokorne ovce za klanje i protjerivanje, ljutito se nadoveza dragovoljac Jure.

- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.

- Je, ma sve znam, neda se smesti Ivo, al da se vratim na domovinu, upravo je neshvatljivo da tako olako mogu oni na vrhu navoditi vodu na miln neprijatelja naših i naše domovine. Zapravo možda je bolje reći da je shvatljivo kad se zna di su se i kako neki razvijali i koliko im je Hrvatska značila.
Baš zato, zbog toga što je zbog svih dosadašnjih pripuznih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo i hrvatstvo, triba jasno i glasno reći i Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska!
Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.
Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!
Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!
Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda možemo reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!
Dakle triba jasno i glasno svima reći, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatstvo, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim, svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom!
Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštititi sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući. Jer narod bez države je u ropstvu, u okupaciji i opasnoj ovisnosti o drugim državama.

- O srce didovo održa si nam pravi govor, dođi ´vamo da te did ljubi, e di je naš Antiša da te čuje, da vidi da još ima kremen Rvata šta se ne boje reć šta je pravo pa kom drago kom krivo.
Ma dite moje triba tebe za profešura rvatstva dat ovim našim predvodnicima da se nauče ča to znači Rvat biti i za svoj rod se borit, da znaju da rod bo svoj štuje onaj ko na prošlosti budućnost si snuje, da znaju kukavice jedne da navik živi onaj ki zgine pošteno!
O di su Zrinski Frankopani di su ona Lava dva, govori did i unuke svoje ljubi, a oči mu suze u daljinu gledeć.

- Da, bravo Ivane, zagrli ga i njegov braco Luka, možemo reći, ka šta nam je govorija fra Berislav, da je domovina isto što i narod, živi narod sa svim svojim vrijednostima, uspomenama, postignućima gospodarstva, umjetnosti, znanosti i kulture, narodnim običajima, patnjama i nadama. Zapravo domovina je naša svijest, naše narodno sjećanje, povijest i stremljenje, domovina je živi narod koji zna za sebe. Ka šta pisnik poji: Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono dublje u riječi s Hrvatskom me veže i ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i di god krenem sa mnom je Hrvatska!
Narod hrvatski je, dakle, jedan i tako ima i jednu domovinu koja se zove narodnim imenom hrvatskim i tko to može zamisliti narod izvan svoje domovine!?
Tko to može reći Duvanjskom polju koje je vidilo krunidbu Kralja Tomislava da ono nije više u domovini Hrvatskoj!?
Tko to i zarad čijih interesa dijelove naše napaćene didovine proglašava posebnim domovinama dok nam je majka Hrvatska živa i za život se bori!?
Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.
To mu je i uspjelo, u najvećoj mjeri, 10. travnja 1941., jer je bio svjestan svoje jedine domovine Hrvatske. Zar tada onaj Hrvat iz Trebinja, Senja, Sarajeva, Zagreba, Banja Luke, Bjelovara… nije sa najvećom radošću dočekao ostvarenje višestoljetnog sna - uskrsnuće svoje nezavisne države na najvećem dijelu svoje Domovine.
Bi li to uspio da su mu neprijatelji nametnuli razdijeljenost i nejedinstvo s domovinama: Bosnom, Hercegovinom, Slavonijom, Dalmacijom…
Hrvatska Domovina je Hrvatska Majka i ako su nam majci otrgnuli ruku nećemo, valjda, tu otrgnutu ruku uzeti za Domovinu, pa onda dalje, kako je dušmani budu kidali, prst, nokat, što li!?
Ta i Njemačka je bila nasilno razdijeljena na dvije države i jesu li onda istočni i zapadni Nijemci živjeli u različitim domovinama ili u različitim državama?!
I u naše obrambenom Domovinskom ratu pred velikosrpskom agresijom je Hrvat iz Livna kao i iz Viteza stao u obranu svoje domovine hrvatske, jednako kao i Hrvat iz Splita i Varaždina, jer je bio svjestan da je on koji živi u državi BiH jednako u domovini Hrvatskoj, kao i Hrvat koji živi u RH.
Bio je svjestan da može živjeti u slobodi i uživati plodove svoga rada samo u svojoj cjelovitoj državi i u zajedništvu svog naroda u svojoj domovini.
Za to smo se borili, ali voljom svjetskih moćnika i domaćih beskičmenjaka i poslušnika to nismo uspjeli ostvariti, propustili smo povijesnu priliku, i danas imamo državu RH i državu BiH, i vidimo da nismo slobodni. Niti ćemo biti s obzirom kako govore o domovini niki koji nas vode kako u crikvi tako i u politici.

- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.

Eto Marice opet si ti nas uplela u još jednu hrvacku raspru, veselo će did tapšući dragovoljca Juru dajući mu do znanja da je ima onda pravo kad se i did nije sa svime slaga, jer da smo goloruki, a oni imaju sve, i ne možeš kad je svit na njiovoj strani i tako dalje đava im sriću odnija!

- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

- E srce didovo duboko oreš. A šta ću ti reć, kad i sama znaš da nas ima svakakvih i nije svak rabar, nima svak rabro srce, nima svak čistu dušu, nije svak od riči kad nas ima i potkupljivih, zasukanih, prodanih i zadrtih, kukavnih, koji zarad svoje koristi su spremni služit svemu šta im daje važnost u svitu, šta im puni korito i tako ih čini robom tila i đavla udaljujućih i od Boga i od svoje braće, svoga naroda i riči istinite.
Mnogi su se odnarodili, mnogi su zabludjeli i postali mlakonje, nemajući rabrosti reći istinu jer su mnoge ove ideje oblaćene i ozloglašene kao i oni koji su ih nekad oživotvorili tako da oni nastoje ići putem manjeg otpora ne bi li izokola došli do ovoga o čem mi pričamo.
Ali to je jalov posa, izgubljena bitka, jer kako nema kršćanstva po sniženoj cini tako i nema slobode bez žrtve! A upravo smo mi kršćani dužni širiti istinu, i mi smo dužni biti novi proroci, jer prorok je onaj koji govori istinu, podignu kažiprst did visoko!
A to što su niki dobronamirni, ne znači da ne mogu time gadno pogrišit, jer uz očenaše i puška nas je obranila. Ne znači da je pamitan onaj dobronamirnik koji se samo u očenaše uzda da će ga branit od četničkog noža, jer ne kaže se džaba pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći.
A ima i ona, srce didovo, put u paka je popločan dobrim namirama!
Oću reć, ne povodit se prema nikim nego se uzdat use, u prosudbu, savist i ono ča su nas naučili naši neumrli mučenici, oci naši koji krvcu liše zarad imena rvatskog.

- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?

Pa ja sam mislila kad je ovo država Bosna i Hercegovina da je to onda naša domovina, a oni tamo ka i moj dica u Hrvatskoj imaju svoju domovinu. Dobro da ste mi pamet prosvitlili.
E Bože, Bože moj i umrla bi a tako nisam čula da niko govori, priteže šudar susida Zora. Vala vam dico didova. Ma znaju današnja dica više nek neki naši novoviki pismoznanci.

- Ali dobro si shvatila, Republika Hrvatska je naša država, zapravo naše dice koja žive doli u Trogiru, ka šta je i naša država ova i ovakva Bosna i Hercegovina iako smo se borili za Državu Hrvatsku, ali domovina nam je svima Rvatska!
Nu, Zore, Zore da si mene unda slušala, a ne virovala prokletim komunistima davno bi znala što je država, a što je domovina i ne bi dala Janku da ono uzme crvenu knjižicu u prokletoj šugoslaviji, u partiju uđe i sve one jade nam svima priredi zbog špijanja poštenih Rvata i nako se s ljudima u selu zavadit.

- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

- Dobro, dobro, bolje ikad pameti doć nego nikada. Ja volim reć, Rvat je mio koje vjere bio, na šalu će did!
Nego, eto kud se dođe kad se ne misli svojom glavom i ne sluša narodna mudrost i pamćenje. Eto recimo ti imaš njivu preko granice i sad ti je sestra, ćemo reć u Domovini Rvatskoj, a ti ko biva u domovini Bosni i Hercegovini, a iz iste kuće ste izišli i iste njive orali dok niko nije sve crnom granicom pripolovija. Kako ti to nije čudno, kod otvorenih očiju ti viruješ što ti drugi pripovida, neprijatelj koji je gazija sve nama sveto. Zar mi nisi i unda plačuć išla dojavit žalosnu vist da je umra Tito, a ja ti radosno reka da je krepa pas krvoločni!
Znači niki su naši zemlju podilili i mi prihvaćamo to nasilje prihvaćajući njihove riči za naš razdiljeni dom.
Ženska glavo, ovo može biti naša država ako nam nije nasiljem nametnuta i ako štiti naše pravice, ali ne može biti naša domovina jer naša je domovina Rvatska.
Domovina se ne dili ka šta se ni narod ne dili.
Ka šta Ivo i Luka rekoše mi možemo imati i nemati državu il ih imati više, ali nikad ne možemo ostati bez domovine! Domovina je ka majka jedna i ne može se nikim drugim imenom zvati venga Rvatskim!
Domovina nije određena državnim granicama i srića je od Boga i sritan je narod koji uspije tako napravit državu da zaokruži državnom međom svoju domovinu . Ka šta su i Hrvati bili sretni za Kralja Tomislava il za našega Ante kad smo pod okrilje svoje države okupili najveći dio svoga naroda, svoje domovine!
I zato griše i neki naši branitelji koji kažu mi smo obranom od srpskog agresora stvorili domovinu Hrvatsku! Ispravno je reći, mi smo srušili prokletu jugovinu i ponovno stvorili državu, Republiku Hrvatsku.
Zato treba paziti što se govori. I po sto puti triba ponovit, imamo kao jedan hrvatski narod svoju jedinu domovinu Hrvatsku i imamo državu Republiku Hrvatsku i imamo i državu Bosnu Hercegovinu koja je naša država i nju ne zovemo domovinom niti govorimo da nam je država RH domovina. Domovina nam je Rvatska! Ako se čije misto našlo nesrićom vanka naše državne granice to ne znači da je vanka domovine Rvatske! Svaki narod teži tomu da ima svoju državu na tlu svoje domovine okupljajući rasuto stado, dico moja!
Samo mi lutamo i ne znamo što hoćemo i strane tutore slušamo, a o glavi nam rade.

- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

- Znam Jure, znam. Nego dajder donesi domijanu iz jatića pa nam nali u bukaru, a dici i babi i Zori donesi po malo soka od kadulje. Zaslužili smo kad smo vako proljudikali. Zore ponesi štokrlu vamo i sidi s nama za stol kad nas vako sunce lipo grije na starom gumnu
I baba kad će ručak, ti nas slušaš, a dica gladna, zadovoljno će did gladeći malog Luku po glavi.

- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

- Evala ti bilo babo moja, čuvarice naša, uzdarje moje, vidija sam ja dim kad si vatru ložila. I nisam zaboravija druge naše Rvate, ne diraj mi staru ranu, a tko je pamitan znat će da se sve ća rekosmo i na nji odnosi. Samo evo da zasad malo odmorimo, nastavit ćemo niki drugi put.

- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

- Ma jesmo zlato moje. Čak smo se i više puta ponovili, viče did za unučadi. Brzo se vratite i čuvajte se pasa dida Matiše, znate da su odvezani, zabrinuto će did vrteći glavom.
Jure, de rođeni, de dolij dok baba ode, vidiš da bukara žeđa.

Did Vidurina

Sa Starog gumna 8. ožujka 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

povratak na vrh


Pismo Dida Vidurine...

MILANČE U EPIZODI: SVE DAM DA PRODAM, AL´ TITU NEDAM

Dide, dide, trčeći viče iz svega grla Marica, evo onaj Ivkošić opet brani zločinca Titu.

- Ma kako, di, srce moje, da se nisi nešto privarila, podsmjehuje se did!?

Ma kakvi, dide moj, evo u vičernjaku od nedilje, pa znaš i sam da mu to ne bi bio prvi put! Ta spadalo je to.

- Da, ne podsjećaj me, ali mislim di sad kad gada iz Prisedničkih dvora izbacuje i naša prisednica Kolinda - uzrujano će did namištajući nakrivljenu kapu. De, srićo didova, de da vidimo šta sad piše to rodoljubno zanovijetalo šta je uvik pisa i gadija protiv našeg Ante i njegove hrabre vojske.

Evo dide, prvo spominje svećenika Božu Milanovića iz Istre kojemu da je Tito posla velike novce za sjemenište, hoteći time da nam kaže kako je Tito i bia dobar za Hrvate Istre pomažući da opstane naša katolička vira.

- E đava li mu sriću odnija, uzrujano će did skidajući kapu s glave, pa zna li on koliki su hrvatski svećenici pobijeni radi svoga hrvatstva i vire Isusove. Koliki zatučeni, koliki zaklani, pa zna li za mučeništvo zaklanog mladog svićenika Miroslava Bulešića, blaženika našega, zna li nesrića, zna li, da sad ne beštimam!?

Smiri se dide, umiruje dida mali Luka i nastavi: ma on kaže da se ta Titina "darežljivost može protumačiti činjenicom da su u to vrijeme novoj komunističkoj vlasti, koja inače nije prezala od progona Crkve u Istri pa ni od ubojstava, hrvatski istarski svećenici bili potrebni u pregovorima o razgraničenju s Italijom, u kojima su i odigrali presudnu ulogu. Ali ne mogu se, kao što to neki čine, Titu i njegovoj vlasti odreći zasluge za pripojenje Istre Hrvatskoj".

- Eto vidite unučadi moja, didovi janjci, vidite kako spadalo laže. Pa nije krvolok pripaja Istru nikakvoj Hrvatskoj, koju je đava koljući srušija, nego je to činija za prokletu Jugoslaviju i komunizam i sotona bi još više i dalje iša i sa Zapadom bi bija zaratija da ga nije zlotvor Staljin po prstima lupia da se ne zaliće i kvari mu posa.

Da dide, prekine dida Marica, perfidno nam antirodoljubno zanovijetalo podmeće tobožnje titine zasluge za vraćanje Istre hrvatskoj matici praveći se da ne zna da su svi otrgnuti dijelovi Hrvatske od talijanskih fašista, već bili povraćeni majci Hrvatskoj Poglavnikom državnopravnom Izjavom o razrješenju nametnutih Rimskih ugovora i naredbom hrvatskoj vojsci da zaposjedne okupirana područja čime su anulirani svi protuhrvatski sporazumi Italije i kraljevske Jugoslavije. Tako da je tim činom Poglavnik prvi put u povijesti pripojio Istru Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i partizani nisu nikoga oslobodili nego su kako i lešinari došli na gotovo i Istru pripojili Velikoj titinoj Srboslaviji uz klanja i progone!

Tito sa svojim zločinačkim partizanima je rušio i palio po Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koljući sve imena hrvatskog i sad kad je srušio Hrvatsku državu, poklao preko pola milijuna Hrvata, otrgnuo od majke Hrvatske Bosnu i Hercegovinu, Srijem, Banat, Bačku, Zemun, Boku Kotorsku, jadni nam Ivkošić hoće od krvnika tite stvoriti borca za Hrvatsku! E jadniče podrepaški pa imaš li imalo obraza, kako te nije stid tolikih poklanih i pobijenih diljem naše Domovine, kako te nije stid raskidane Domovine Hrvatske pod zločinačkom partizanskom čizmom - ljutito će Marica. On se borio za Jugoslaviju rušeći i ubijajući sve hrvatsko Judo Iškariotski! Je li tako pomogao i fratrima na Širokom Brijegu izrode besramni! Je li...

- Bravo, tako je srićo didova, dođi ´vamo da te zagrlim sunce moje ervatsko, veselo će did. Samo nemoj ga tako nikim ričima, pusti, eto mu savist ako je ima, mada te razumim, lipoto moja, što bi čovik drugo reka na tako olako prelaženje preko tolikih na grozomorne načine pobijenih veličanjem notornog krvnika.

Ma dide, tko će sve sad navesti što pokazuje pravu sliku satrapa tite i koliko su smiješne i pokvarene sve Ivkošićeve nebuloze. Ma jadno je da nam se sada poslije svega što je hrvatski narod pretrpio ovako baca sol na stare rane neosvećene od strane podrepaških mizerija zarad prljavih komunističkih škuda.

O, ali daj Luka, daj nastavi, nek did čuje šta dalje drobi mizerija, da ja dalje ne izgubim strpljenje i uprijebim još koju tešku rič za ovo vičernjakovo piskaralo, reče vidno uzrujana Marica.

Evo, nastavi Luka, dobro kažeš drobi, jer ni Burduš mu nije ravan, a kojemu je sad i Tuđman dobar kad treba braniti bandita Tita: "Tuđman nije slučajno zadržao Titovo poprsje u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Komunističkog diktatora smatrao je jednim od najvećih europskih političara u vrijeme Drugog svjetskog rata. Držao je da je Tito bio osviješteni Hrvat koji je težio ravnopravnosti hrvatskog naroda u Jugoslaviji, koji je, i svrstavši Hrvatsku među antifašističke ratne pobjednike, i ustrojstvom države - u kojoj je bila federalna Hrvatska, i ustavima od 1945. do 1974. godine - zaslužan za stvaranje hrvatske države."

- O stani Luka, stani ako Boga znaš, pa kap će me udrit, lupa se po prsima did. Pa stvarno dico didova nikad ne izdajte svoju Rvatsku, nikad ne pogazite ljudsko dostojanstvo, nikad ne budite ´vake izdajice istine, nikad ne budite prodane duše za prljave škude jugoslovenske! Ova njegova baljezganja su vam znak što je zlo, što mizerno pripuzništvo zarad izopačene pokvarenosti i punog korita! Tog se klonite srdašca moja.

Ha, ha čuj "najveći europski političar u vrijeme Drugog svjetskog rata", ha, ha, smije se dragovoljac Jure slušajući što Luka čita. Pa on je čitavi rat biža, ko ga je vidija i da njega nije bilo, tog izroda i krvoloka sa svojom petom parizanskom četničkom kolonom, NDH bi prošla bez ikakvih žrtava i opstala bi poslije rata i ne bi toliki izginuli niti bi bilo jugovine nit bi bilo Miloševića nit agresije. Dakle svu nesriću nam je prouzročio taj krvnik, jedan od najvećih svjetskih zločinaca mizerni Ivkošiću! Pobio i poklao hrvatsku vojsku, preko pola milijuna Hrvata, 660 svećenika, srušio i raskomadao Hrvatsku, raselio tolike Hrvate, tolike uništio, preživjelima priuštio muke Isusove i netko se danas, poslije Domovinskog rata kad smo se oslobodili jugoslovenskih smradova i imamo kakvu takvu državu Hrvatsku, usuđuje i ima obraza veličati takvog jednog zločinca kao da smo mi, ne daj Bože, maloumni ili jadne kukavice, ustajući će dragovoljac Jure!

De Luka, daj mi te papirine što novinama večernjim se zovu da sam vidim što to narogušeno piskaralo tako udbašuje. Čita Jure i škrguće zubima i vrti glavom, ma čujte ovo: "Tito i Krleža bili dovoljno inteligentni te su mogli znati da će se raspadom komunizma raspasti i Jugoslavija, pa su možda čuvali i pripremali Tuđmana za tu priliku". O pa čujete li ovo ljudi mili.

A Bože mi prosti, gleda mali Luka u nebo, tako bi neki mogli reć i da je Pilat razapeo Isusa da bi tako proširija viru Isusovu! K˙o da smo mi zaboravili onu titinu "da će prije Sava poteći prema Sloveniji nego što će Hrvati imati svoju državu i vojsku"

Da, prihvati Jure, eto što se događa kad se izvrši nakaradna "pomirba" i mi završimo u rovu, a komunistička kukavelj zasjedne na vlasti i u sve pore di parazitiraju na grbači naroda razarajući ga iz temelja. To se događa kad Hrvati ginu, a partizanska dica u ime prevarne pomirbe nam zabijaju svakodnevno nož u leđa!

Lustraciju, lustracije nam dajte, jer će nas banda u potpunoma uništit, uzvikuje Jure dajući didu novine. Na, ne mogu ja to više podnit, samo mi fali da dicu ostavim bez oca sad nakon svih muka koje preživih u Martićevim klaonicama! O Hrvatska, o Hrvatska viče Jure i baci kantu u čatrnju da zagrabi vode da se malo rashladi iako je snig u kanti bio.

- Jure ne sikiraj se, to banda i oće, tješi ga did dajući Marici novine. De srce didovo, de nastavi sad kad smo ugazili, na šalu će did.

Čita Marica u sebi i podsmjehuje se, pogledavajući čas dida, čas Luku. Ma dide, olinjalo spadalo se jadno ulizuje i podmeće novoj predsjednici da se ona još nije izjasnila da će bistu krvnika izbaciti kao da je mi nismo čuli u kampanji i ovih prvih dana kada komunisti liju suze kad je iz njezina Ureda rečeno da bista ide na smetlište. Laže nam podrepaš o onom što je jučer bilo, a kako ne bi o onom što je bilo prije pola stoljeća. To su ti mizerije dide, naše hrvatske prodane duše, koje navode predsjednicu na uzmak i pružaju joj providnu odstupnicu da promini svoju odluku. Nariče grdoba da bi predsjednica "trebala razmisliti o nekoliko vrlo nezgodnih posljedica koje bi imala ako bi Tita uklonila", jer eto ona se u kampanji snažno poistovjetila s Tuđmanom i sad bi ga izdala, "kršila njegovu volju" bacajući titu na smetlište povijesti.

- Pa on to ko i Burduš il Yusipović, s Tuđmanom bi za Titu, uzvikne did.

Da dide, nastavi Marica, evo što još bulazni: "Zašto bi uklanjanjem biste riskirala nevoljkost u nekim dijelovima Hrvatske, i zašto bi riskirala tu nevoljkost kod mnogih ljudi koji i iz drugih razloga i osjećaja imaju povoljno mišljenje o Titu? Cijelo vrijeme Tuđmanove vlasti znalo se koliko on cijeni Tita, ali mu to baš nimalo nije škodilo. Osobno sam puno puta pisao protiv Tita osuđujući njegove zločine, a i sada mislim da bi trebalo promijeniti ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Ali Pantovčak nije ni trg, ni ulica, ni škola, ni samo mjesto na kojem stoluje predsjednik države u jednom ili dva mandata, nego je i simbol države željene i stvarane stoljećima i u nesretnim, i u tragičnim, i u nimalo obećavajućim uvjetima, a određeno mjesto i ulogu i u tim stoljećima i u tim uvjetima imao je i Tito. Neki oblik Hrvatske, kao države, postojao je i u njegovo vrijeme i u njegovim ustavima, a čestitih Hrvata bilo je i u partizanima."

- Da dico moja, didovi janjci, to vam je prodavanje roga pod svijeću, to vam je proždrljivi vuk u janjećoj koži! Hoće od nas iskamčiti hvalu za mrvice sotonine, hoće, da prostite, od govana pitu napraviti, hoće od zlotvora tite sklepati borca za nekakvu nedođijsku Hrvatsku, hoće nam bezočno slagati da je u partizanima bilo i čestitih Hrvata! A takve laži može prosipati samo hrvatskim mizerijama, prodanim dušama koji su se prodali za judine škude i kojima su Hrvatska i Hrvati zadnje rupe na svirali udbaškoj!

E dide, kaže mali Luka, interesantno je da od blata vajni Milanče hoće sklepati zlatno tele, a zlato proglašava, znamo otprije, za mjed! Tako i Milanče veliča zločinca, krvoloka titu, koji se naslađivao nad klanjem hrvatske mladosti na Kočevskom Rogu, sladostrasno sotonski uživajući dok su hrvatskoj mladosti maljem razbijali glave i u mozak stavljali sol da im dok izdišu pod nečovječnim mukama, kako je urlikala krvoločna Milka, "iz glave izbiju Nezavisnu", a blati obnovitelja i uskrsitelja hrvatske države poslije 839 godina od propasti hrvatskih kraljeva, blati hrvatske borce, koji su hrabro ustali i nadčovječnim naporima branili i ginuli za opstanak Hrvatske države, proglašavjući ih za zločince iako su to bili pravi vitezovi dobra, požrtvovnosti i hrabrosti; a među partizanskim sadističkim krvolocima koji su zločinački i zaplotnjački ustali protiv hrvatskog naroda i hrvatske države hoće nasilu pronađi "čestite Hrvate"!?

E pa, malo morgen, prodana dušo! Ne će ići mizerni Milane, jer i mi dica iz prvog razreda smo za tebe čelik Hrvati i te priče partizanke možeš prodavati samo zaostalim yugovićima iz Vesele sveske il onim štakorašima koji nasrću na hrvatske invalide, na hrvatske bojovnike koji štrajkaju u Savskoj 66!

- Ma ´vamo dođi sunce didovo. Grli did svoju unučad, a dragovoljcu Juri, strikanu njihovom, suze niz lice teku...

Joj Hrvatska, uzdiše Jure, ne damo te zemljo naša krvlju mučenika natopljena!

- Marice, oko didovo, deder baci te novine na ognjišće i više mi ne donosi nikavih novina dok ne bude kakvih naših, ervatskih. I vidi jel gotov ručak pa ćemo još malo ovo raspravit, jer sam se još nečega sitija.

Tako si reka i kad smo ono o admiralovim nebuloznim ispadima raspravljali pa evo još nismo nastavili.

- Ma znam, Marice nisam zaboravija, nastavit ćemo, al eto kad uvik nešto prije ispadne iz iste yugo kuhinje, šaljivo će did gledajući di mu je kapa da baba ne bi opet galamila di je vuca...

Kod Stare čatrnje, 24. veljače 2015.

Did Vidurina

povratak na vrh


Skupili se gadovi

U šumi Brezovica, skupili se gadovi!
Za Jugom plaču, Hrvatskoj se groze.
Crni druzi, od sotone iznikli lažovi
Izrodi isti, laži stare, samo nove poze!

Rogobori skojevka nasred crvenoga luga
Za njom indoktrirani mužek bijesno lupa.
A najgori je bljedoliki, što titi nadobudno poji,
Zmija partizanska po lubanjama, razbijenim, gnoji.

Gdje ste Hrvati, pa je l` vas još ima!?
Vidite li ovo, pređe naše iznova kolju!
Zašto svojim ne vjerujete očima,
Ne dajte se novom Bleiburškom polju!

Did Vidurina

povratak na vrh


Pisma Dida Vidurine...

Navik On živi ki zgine pošteno!

Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?!

- Dide kaže naš vajni admiral i osta, začudo, živ, da su Pavelić i Tito imali istog šefa - uznemireno će Luka trčeći svom didu u krilo, koji se vidno začudi što mu to unuk upravo reče.

- Ma sinko to si ti nešto pobrka di će admiral protiv našeg Ante i pogladi svoga malog unuka po glavi.

- E dide slabo ti pratiš ove nove on-line medije, internet i to, tamo ti se puno toga objavi, a tebi promakne - dopuni Luku Marica i nastavi: Dide nije ti to njemu prvi put i prije je on priča protiv Poglavnika, protiv NDH i ustaša koje je stavlja u istu ravan s jugoslovenskim partizanima...

- A di je školovan ne trebaju nikoga ni čuditi njegove nebuloze o tomu kako je dr. Ante Pavelić radio za nekoga protiv svoga naroda - prekinu Maricu stric Jure, dragovoljac Domovinskog rata i nastavi, pa on ti je KOS-ovac to svi znaju i on i sada za nekoga odrađuje posao...

- Na to ga prekinu did, ma daj Jure za to dokaza nemaš, to da je i sada KOS-ovac! Dobro de, jeste da se školovao u vojnim školama JNA, ali sta je na našu ervatsku stranu odma na početku, glasno će did Vidurina.

- Vidno uzrujan Jure samo doda da je sve upitno, jer su mnogi poslani po zadatku i mnogi su na tu temu iznosili optužbe u javnosti o mnogim stvarima vezane za aktivnosti đenerala Loše...

- Opet ga did prekine: ma dobro de pustimo mi to nego de ti meni reci štao on to priča protiv našeg dr.Ante, to ti meni reci, je li to istina da se drznuo dirati u našeg Poglavnika...

- Dide blati dr. Antu Pavelića i bulazni kako su on i Tito radili na različitim stranama za istog gospodara, sve protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, a za Jugoslaviju! - reče Jure ne mogavši se suzdržati i glasno zapsova...

- Pa zna li on, đava mu sriću odnija, zna li on tko je dr. Ante Pavelić, zna li on da je to kremen Hrvat koji je izrasta na srčiki ovog naroda, na nauci našega Oca Domovine dr. Ante Starčevića, da je od najraniji dana upio sve boli i stremljenja našeg naroda i krenuo u borbu putem hrvatskog državnog prava stavljajući glavu u torbu i ostavljajući za sobom sve blagodati ovog svita koje je moga uživati da je bija koritaš!
Zna li on da je na tom putu osuđivan na smrt od starojugoslavenskog režima, da je osnova revolucionarni Ustaški pokret za oslobođenje hrvatskog naroda iz jugoslavenske tamnice, zna li za Velebitski ustanak, za atentat u Marseju!
Zna li za 10. travanj 1941. kada je uskrsla Nezavisna Država Hrvatska i za silno oduševljenje naroda tim činom stvaranja hrvatske države poslije osam stoljeća od propasti Kraljevstva Hrvatskog!?
Ma zna li on išta o žrtvi hrvatskog naroda u staroj jugovini koju podnesoše Hrvati, ustaše u borbi za svoju Hrvatsku, zna li što je sve Pavelić prošao na tom putu!?
I stvorio je, tako vodeći svoje ustaše, Hrvatsku državu na cjelopkupnom povijesnom i narodnom području!
E, jadna li mu nana, poskakuje did, pa zna li on da je malo takvih Hrvata kao što je bio Poglavnik naš! - govori did gledajući zamišljeno u daljinu i ne obazirući se na nas, kao da stvarno pred sobom gleda Poglavnika kako ispunjava svoje deržanstvo...

- Dide, dide, poteže dida za ruku mala Marica, ma smiri se dide, zašto te to sekira, pa zar nisi dovoljno laži čuo u svom životu o Paveliću, ustašama i NDH i zašto te sadašnji napadi raznih smutljivaca iz iste jugo kuhinje tako brinu, pa sam si reka di je svoje znanje naučio admiral!

- Ma lako mi je za njih, dite moje, ali mislija sam admiral je naš, sada imamo Hrvatsku! - zamišljeno će did.

- Imamo Hrvatsku, ponovi Jure i još se više ražesti, imamo mi sad ja ne reko šta, imamo mi komuniste i udbaše, imamo kosovce koji nam žive na grbači i još nam sole pamet!

Jesmo li mi za ovo ginuli, pitam ja vas, što nam to nisu odmah pričali kada smo krenuli u rat i pivali Juri i Bobanu, kada su pričali o pomirbi dok smo mi ginuli, a oni zauzimali pozicije i pljačkali našu Hrvatsku!
Jad i bijedu konunističku mi imamo, eto što mi imamo, di nam je Bosna i Hercegovina, zar tamo nisu naša braća, zar to nije hrvatske zemlja, e zemljo otvori se - ljutito će Jure ne mogavši da opet ne opsuje, odmah se ispričavajući Marici i Luki.

- Ma oni te laži sada šire jer upravo oni rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu juge, jer se potpuno razotkriva genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im Tite! Dakle moga bi hrvatski narod progledati i vidjeti stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi i da je današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga bi vidjeti da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast.
Mogao bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE!
Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska domovina mora biti slobodna!
Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živjeti u sreći, slobodi i blagostanju! Bez ičijeg tutorstva samo: Bog i Hrvati!

- Bravo Marice! Zaplješće Luka, a did zagrli svoju unučicu.

Tako je, nastavi Luka, briga njih za Pavelića, NDH i ustaše, boje se oni da, kao što si rekla, Hrvati ne progledaju i vrate se "ljutoj travi na ljutu ranu", Juri i Bobanu, a onda zna se, nema parazita koji će škopiti hrvatstvo već će buknuti zatomljeno hrvatstvo, buknut će narodni genij koji će opet izroditi Hrvatsku cjelovitu i nezavisnu, opet će zaživjeti stara slava pređa naših u novom životu slobode i blagostanja! Procvjetat će narodno jastvo!
Opet će živjeti Hrvatska značaj Hrvata koji će raznoj jugo kukavelji kazati ono što im je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac kazao na montiranom procesu: Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!
Dakle, udbaši kosovci, dosta je vašeg rovarenja i parazitiranja na narodnom tkivu, dosta je vaših smutnji i laži, dosta je: Hrvatska hoće živjeti bez natruha komunističkih laži u slobodi na svome svetom tlu posvećenom krvlju tolikih mučenika koje vi i dan danas blatite i međusobno suprostavljate!

- Evala ti sinko, Bog te čuja, veselo će did Vidurina poletivši prema Luki ljubeći ga u čelo.
Stvarno živjet će Hrvatska našeg Ante, jer uz ovakvu mladost partizanija Hrvatskoj istini ništa ne može. Džaba im laži, ropotarnica povijesti ih je davno progutala, krv mučenika rađa novi život pravih Hrvata - reče did i pozva sve u ladovinu starog hrasta, jer je već dobrano upeklo sunce kod stare čatrnje dok su oni bistrili vodu koju evo zamutiše mizerije i prodane duše.

- Da znaju da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti, kako reče neumrli Šufflay, i zato im smetaju, nastavi jasno i glasno Marica didova miljenica, ustaše i NDH, zato ih blate i čistu i junačku žrtvu za narod i Dom uspoređuju s krvoločnim partizanima koji pobiše preko pola milijuna Hrvata na svom putu rušenja NDH i stvaranja klaonice Jugoslavije!

Pozivati da povijest naša slavna i mučenička počinje od 5. kolovoza, a ovako pljuvati po nadčovječnoj žrtvi hrvatskog naroda za svoju NDH, za svoju slobodu i osuđivati je kao i zločin Jugoslavije, mogu samo sluge neprijatelja naših koji rušeći nam slavnu i mučeničku prošlost, umrtvljuju narodno jastvo, narodno pamćenje, ubijaju hrvatsku nacionalnu misao da naš narod tako izgubljen bez oslonca i putokaza lakše u nove okove bace! Rod bo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje!
Nu, naši velikani naše su luči koje nas vode u budućnost, bez njih mi smo u mraku i zato ovi smutljivci ovako perfidno na njih pušu da nam te sviće gase, te svjetionike u olujnim ovim burama i u nove hridi neprijatelja naših tako nas bace...

- E srce Didovo, svaka ti se pozlatila, upade joj u rič razdragani Did suznih očiju. Ma di je naš Antun da te čuje. Vratiće se vrimena ponosa i slave oko didovo. Ma svi znaju da navik živi ki zgine pošteno! Vi ste, vaše riči su dokaz da istina uvijek nađe plodno tlo u nevinim i čistim srcima!

- Neka dide, opet će Marica, a kad se prijetvorno krije iza blaženog nam Stepinca onda nek zna da je imalo bio protiv NDH to bi i rekao i ne bi pred komunističkim zlotvorima onako hrabro branio Hrvatsku, narod i vjeru ne bojeći se partizanskog noža! Ako je ustaški režim zločinački zašto ga nadbiskup zagrebački takvim nije nazvao i prozvao!

Stepinac se nije bojao reći komunističkim zlotvorima:

"I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti?
Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.
Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade.
Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945.
Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti?
To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu.
Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!"

Laž je da je Stepinac imao isti otklon i prema Poglavniku Paveliću i prema krvniku Titi! Grozomorna laž!
Zato ti ja kao Hrvatica i didova unuka, admirale, jasno i glasno kažem: SRAM TE BILO!
Ako nemaš hrabrosti izreći i svjedočiti istinu, poput nadbiskupa zagrebačkog pred komunističkim zlotvorima, danas pola stoljeća posliije velikog hrvatskog holokausta onda ŠUTI! I ne muti vodu hrvatsku!

- E bravo, prihvati dragovoljac Jure, sve potpisujem, nek si mu rekla, istinu si rekla, još jednom bravo reče ponosno Jure, grleći svoju nećakinju.

Ma sad kad se sjetim nije to njemu prvi put i prije je on izjavljivao iste optužbe u stilu ove "jedan imao zadatak kompromitirati ideju hrvatske države, a drugi - na toj kompromitaciji kasnije ubijati Hrvate".
Čovjeku s imalo savjesti pamet stane na takvo što, a napadao bi on i Stepinca tako i ne bi se prijetvorno krio iza njega da ne zna da je sada pomaknuta granica, jer imamo kakvu takvu Hrvatsku i tada bi se odmah jasno razotkrio kada bi udario i na Crkvu. Znaju mizerije dokle mogu ići, ljutito će opet uzrujani Jure.

- Jure smiri se, ne žesti se smiruje Juru netjak Luka, evo ja malo "guglam" na tvom laptopu i ima toga još iz kuhinje vajnog admirala pa krenimo redom:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."
- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"
- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"
- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."
- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Dosta, dosta, Luka moj, dosta ako Boga znaš, udarit će me kap. Ja to ne mogu od gada slušat, to su teške gadarije koje mi ubijaju možđane.
Dobro ste rekli sad kad sotona Tito nije više u modi sad opandrči i po njemu u svojim potvorama na Pavelića da se Vlasi ne dosjete!
E unuci moji, didovi janjci, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najeo bunike!
Ovako dico moja, ubuduće, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više onih njegovih knjiga, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene - govori did mašući kapom, kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu.
A sad de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči vidi jel ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog hrasta ne može durat i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, smješkajući se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- Ali dide, di ćemo sad, ne ćemo samo tako prijeći preko ovi brljotina admiralskih koje nam Luka pronađe i pročita - povika žustro Jure i pohita za didom s Lukom na ramenima.

- Ima vrimena Jure moj, čim ručamo vraćamo se s limunadom pod hrastovinu - uzvrati ozbiljno did Vidurina.

Ispod starog hrasta, lita Gospodnjeg 2013., a 24. svibnja

ZDS! - Vaš did Vidurina

povratak na vrh


Da se čovjek zamisli!

PUTEM HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA - PUTEM SREĆE I BLAGOSTANJA HRVATSKOG NARODA!

Za svjesne i misleće Hrvate nije naodmet napomenuti nešto u svezi gornjeg pisma dida Vidurine...
Naime, pismo je poslano na mnoštvo adresa za koje bi se moglo pretpostaviti da dišu hrvatski i da bi objava, kao i mišljenje nekih, valjda, intelektualaca, moglo pripomoći mnogim Hrvatima da se ohrabre i da dignu svoj glas protiv svih koji se zaplotnjački usuđuju dirati u Hrvatsku i istinske Hrvate!

Ali, samo muk!
Nitko da se javi i objavi, samo prijatelj drag, rekli bismo s obzirom da su navedeno pismo objavili samo portali Hrsvijet, Dragovoljac i Udruga-Gavran, a od ostalih nitko...
Opet se jasno potvrđuje ona o jadnom stanju u kojem se nalazi Hrvatska (očerupana u svakom pogledu) i tzv. hrvatski intelektualci koji nemaju snage i hrabrosti izdići se iznad prizemne svakodnevice i koritarske politike i ugledati se u one značaj Hrvate koje tako slatko udvornički napadaju za judine antihrvatske škude!

Nema tu Hrvata koji bi jasno i bezrezervno zastupali hrvatsko jučer, danas i sutra!
Nema ni za lijeka za umornu dušu hrvatsku!
Svi bi vodili planetarnu politiku, a ne vide dalje od korita u koji dobijaju antihrvatski napoj.
I kako od takvih očekivati da predvode Hrvate na putu hrvatskog državnog prava!?

Je li ikomu od njih i stalo za izdano državno pravo koliko i za crno ispod nokta, je li im u glavi odzvanjanju samrtni krici braće im poklane i tolikih palih za Hrvatsku i hrvatski narod!? Znači li im išta borba i žrtva tolikih Hrvata za Hrvatsku na povijesnom i etničkom području, za svu braću hrvatsku, za cijeli hrvatski narod bez razlike.

S obzirom koliko spomenuti kojima je pismo poslano drže do pisane riječi koja zastupa hrvatsku istinu može se opravdano zaključiti da niti im je stalo niti im što znači hrvatska žrtva i da za borbu nisu ni spremni i da samo šire lažnu nadu i mizerno zaplotnjaštvo, koritarstvo prodanih duša!

Zato mladi hrvatski rodoljubi učite od značaj Hrvata, odmaknite se od koritara koji blate ideju slobodne, nezavisne i cjelovite Hrvatske te krenite hrabro putem hrvatskog državnog prava, putem hrvatske povijesti, putem hrvatske istine, putem slobode, sreće i blagostanja hrvatskog naroda!

Jer navik on živi ki zgine pošteno!

Dragovoljac Jure

povratak na vrh


Svuda oko nas...

Prodane duše

Ima li nam spasa
Ima li nade za poštene
Za marne, miroljubive, požrtvovne
U ovoj poplavi jada i pokvarenosti
Kud god da kreneš, Bože mili
O hvalu pokvarenjaka se nasamo saplićeš
A u gomili od podlosti istih skriti se ne možeš
Prodane duše caruju
U jadu izdaje oni blaguju
Na muci pristojnih judine škude zbrajaju
Ta pokvarenost i podlost od hijena poodavno baštine
Jučer komunjare biše u krvi se kupaše il krvnike slaviše
A danas slave sve što treba samo da se ko uložine provuku
i na tuđu muku pristanu
Oni će vam tumačiti istinu danas
Za koju ste vi jučer glavu gubili
od njih
Od njih koji namakoše kuće, stanove, aute, plaće
Ko u vrime tite ćaće
Na jadu vašem, trudu, muci i žrtvi nevinoj
A mi šutimo
Vjerovati ne možemo
Da opet takvih izroda može biti
Bože mili
Pa dokle, dokle Bože naš
Prodane duše da caruju
Po ovoj suznoj dolini
Što krvlju prevelikom je natopljena
Zar će uvijek biti s pokvarenjakom sudbu dijeliti
Hoće li se i oni od zla i potvore umoriti
Ko pošten čovik od ponavljanja istine
Il to je istina:
Gdje pošten šuti
Laž raste
Nevini stradaju
Prodane duše zloćom kraljuju.

A.M.C.

povratak na vrh


Pisma Dida Vidurine, 11. veljače 2010.

Did Vidurina i Otvoreno

Pa ljudi moji šta je ovo došlo, zar je đava sve preuzea…

- Ma šta je dide, šta je bilo, skočismo mi da pomognemo didu svome…

Ma vićete dico moja šta je bilo…

- Evo sinoć, kako sam ono bija lano lega, ne da mi đava mira, Bože mi prosti, nešto me probada u križima pa ne mogu spavat i uključim ti ja televiziju, ništa ne sluteć, kad li tamo čujem ja spominju našeg Stepinca i odma me bola prođe, nu ne zadugo. Čim ja malo protrlja oči i vidjeh vajne goste te emisije šta Otvoreno se zove, i još čuh što zbore odma me obli ladan znoj i zamanta mi se pa sjedoh opet na otoman. Aj sad što je takve goste pozvala sluganica vladajućih partija, jadna Hloverka, i što tako zbore razne jude poput Goldštajna, nekog nazovi akademika Strčića, pa još i kakvog takvog Banca, koji se i sam fata za glavu od svakojaki nebuloza komunjarskih đaka, al čoviku Rvatu se smuči kad čuje što zbore, da ne kažem nešto drugo, katolici Rebić Adalbert i Miklenić Ivan. Ljudi moji da čovik, Rvat i katolik, u one kasne sate, ne poviruje. Te oni njihovi, antirvati, govore, a Hloki im klanjajući se do poda asistira, da Stepinac je bija naivan, ima je slabe savjetnike, upa je u žrvanj nekih pritajenih staljinista, te je on spašava neke židove ali nije osudija zločinački sustav ustaški i da ga je podržava i tražija samo neka popuštanja za neke zatočenike židove koji su kon, konve… đava ga lipa odnija …

- Ma konvertirali dide, konvertirali na kršćanstvo, uskoči nestrpljiva unučica Marica.

- Tako je zlato didovo, k o n v e r t i r a l i na kršćanstvo, jedva izreče did i nastavi, a oni ka naši, e oni ti zbore da je on govorija tako da ga ne bi crni ustaše, štono povazdan kolju i banče, skratili za glavu…reče famozni, jel se tako kaže, teolog Adalberty i osta živ.

- Ali dide on je uvaženi naš teolog pa zna on bolje o tomu, reče, podsmjehujući se, unuk mu Ivo.

Ma more on biti šta oće, al za mene čovik nije onaj ko tako laže i izmišlja, reče did tražeć uzrujano duvan iako zna da ga od babe ne smije zapalit. Jer sinko moj kako se, onda, tako naš Stepinac nije boja i komunista, staljinista kako reče onaj čiča Strčo…

- Ma akademik Strčić, prekide dida, opet, unučica Mara.

… ko da to nije isto, nastavi did, kako se on nija boja njih, koji su pobili preko šest stotina svećenika i onoliko naroda hrvatskoga, da će ga za glavu skratit kad je onako hrabro govorija o zulumima partizanskim dok je bija u njihovim lancima, a ustaša se kao boja, e…

- Bit će dide da ustaše nisu ono za što ih oni predstavljaju, pa oni su čuvali narod hrvatski pa kako nekomu može pasti da bi nešto zlo pomislili prema pastiru njegovu, a kamo li mu nešto nažao načinili, prekide ga mali Luka i reče da bi im svima bilo bolje da pročitaju onu knjigu o Stepincu što je napisa Ivan Gabelica..

Ma srce moje tako je, pogladi ga did milo po kosi, i pomisli kako bi istina lako izišla na vidjelo kad bi ovi naši jadni uglednici bili pravedni i neiskvareni poput ove male dječice koje čitaju knjige i činjenicama barataju bez podilaženja bilo kome - utonu did dublje u misli a unučad okupljena oko njega strpljivo ga čekaše da did opet svrne oči na njih i nastavi im besjediti o tomu što je još bilo u našoj NDH…

povratak na vrh


Reakcija Dida Vidurine..., 17. srpanj 2009.

JAD I BIJEDA HTV

Zaista, kod svakog imalo svjesnog Hrvata, može se javiti samo gnušanje kada vidi svo ono jadno oduševljenje HTV-a povodom dobivanja ličnih dokumenata njihove ljubimice Jovanke, udovice bandita Tite.
Plače HTV nad uvjetima u kojima živi njihova Jovanka, brigu brine kad će na ljetovanje na Brijune kao i protuha Jakovčić koji već godinama šalje komunjarske i drugarske vapaje da mu se smiluje drugarica Jovanka i da konačno dođe, i štafetu će spremiti...
Sve će se platiti samo da drugarica dođe, a i kadilak krvnikov je spreman...uglas viču brojni razdragani istrijani ...
Čudno je samo kako HTV još nije promovirao i drugaricu Jovanku za predsjedničkog kandidata kao da nema dovoljno obožavatelja i glasača sve ono što je antihrvatsko u današnjoj pokorenoj RH!
Uostalom ne berimo brigu doći će i to na red, samo ne znam đe se dede onaj Mamić i kako on onakav ne nudi stanove drugarici Jovančici...
Poslije Dnevnika i Objektiva možemo očekivati i nove specijalne emisije HTV-a na ovu njima dragocjenu temu, a i šta bi to imalo da bidne zanimljivije za prodane Hrvate, čujem ih kako govore, a za druge, one koji su uistinu Hrvati e, e za njih, po svemu sudeći, ovdje mjesta nema... eno im tamo pa nek idu u emigraciju...
E jadni ti smo i čiji smo...kad sve ovo dopuštamo na našoj didovini!

povratak na vrh


Pismo Dida Vidurine, 10.03.2009.

Milanče opet napada

Večernji list uz Milana Ivkošića na titinim stazama revolucije

Komunistički zlotvori su pobili na najgrozomornije načine preko pola milijuna Hrvata, civila, žena, staraca, djece, vojnika Nezavisne Države Hrvatske po naređenju njihova krvničkog vođe Josipa Broza Tita. To je zločin koji vapije u nebo! Istinu su znali mnogi odmah po samom događanju tih zločina nad golorukim narodom, jer čitava je Hrvatska zavijena u crno, natopljena rijekama nevine krvi.

U stvarnost današnje pokorene Hrvatske pomalo prodire dozirana istina u neslobodne medije da bi se narod držao u zabludi da vlastodršci žele istinu i na istini temeljiti svoj rad vodeći nas u svijetlu budućnost EUslavije.

I sad kada i YUHTV vidi komunističke zločine u slovenskom rudniku smrti, naravno uz pojašnjenja i objašnjenja skojevca, s kapom sa tri roga što se povazdan bori protiv Boga, Damirčeta Kajina , čovjek bi očekivao i od nekih medija, na primjer recimo od Večernjeg Lista, da će iskoristiti priliku i zaraditi brate na istini o komunističkim zločinima objavljujući feljtone o novootkrivenim slovenskim poljima smrti, ali to se ne događa jer je i od zarade na djelićima istine jača komunistička zlotvornost pa oni idu svojim uhodanim stazama titine revolucije.

Primjer komunjarske podmuklosti, po onoj staroj drž¨ te lopova, je najnoviji feljton Večernjeg lista ne o komunističkim, partizanskim, boljševičkim zločinima. . . nego feljton o komu, pa zna se o Anti Paveliću, jer i tu se može zaraditi na starim srbokomunističkim lažima, ta mnogi Hrvati ne će odmah skužiti da feljton ide onim uhodanim titinim stazama NOB-a već će jadni, naivni kakvi jesu, pomisliti da je došlo vrijeme i za istinu o Paveliću, nu kada kupe večernjak kasno će im biti da se kaju, nema povrata novca, a bit će i budala koji će popušiti koju oprobanu laž i ne će misliti o svim onim stotinama tisuća pobijenih i poklanih diljem zlotvorne im juge.

Ali ljudi ne ćete vjerovati tko im drži svijeću, na znani način: ko o čemu kurva o poštenju, ma jasno stara prodana duša, Judinim škudama plaćeno antirodoljubno zanovijetalo, spadalo i mizerija Milanče Ivkošić, glavom i svojim jadom udario na Poglavnika!
Evala ti bilo jado jadni!
Toliko od mene.
Pozdravlja vas Did Vidurina

povratak na vrh


Barjak našega Ive

Tko je moga mislit lani
Da će opet slavit partizani.
Moj Marjane usred Splita
Na žalost cilog svita
Hrvatski barjak se ne vije
A četnički se nosit smije.
Tomu se nimalo ne čude,
U glas će hrvatske jude:
Po zakonu ej neka bude.
Da bit će igre
Dok je našeg Ive,
Ta nismo mi oni
Mi smo poltroni
Uvijek prodani i
Nikad, baš nikad
Za Dom Spremni!

Did Vidurina

povratak na vrh
comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova