HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Klapa Intrade
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ četrnaesti dan

Vaš mentalitet

Da biste mogli prihvatiti istinu o drugim narodima, Hrvati je moraju prije prihvatiti o sebi. Stoga ih Prorokovođa upoznaje s pogledima i mišljenjima drugih naroda o njima. Pritom im i primjerično pokazuje i povijesne likove, povijesne osobe. Opominje ih da znaju da birajući te vodeće likove, biraju i svoju budućnost, navodi osobe koje su utjecale na njihovu povijest, i posljedice njihovih djela na sudbinu hrvatskoga naroda. Tako je, duboko zamišljen, razmišljao dok je ujedno promatrao blagi let bijele golubice iznad mirne jutarnje rijeke u izmaglici. Stoga im opominjuće reče:

- O vašem mentalitetu sam vam dovoljno govorio već u mojoj poslanici Židovstvo i hrvatstvo. No, kako, izgleda, o tome niste dovoljno vodili računa, niste uvažavali tu samospoznaju i njezinu važnost za vašu političku sudbinu, primoran sam ponoviti najbitnije o tome, a više se obavijestite u spomenutoj poslanici.

Općenito, mentalitet nekoga naroda se mijenja i ne mijenja. On ovisi o nacionalnom identitetu. Postojan je koliko je postojan i supstancijalni identitet, a promjenjiv koliko i socijalni identitet. Najbolje se to razumije ako se uzmu za primjer dvije prispodobe: ona Heraklitova (i Platonova) i ona Aristotelova. Ako bi doslovno uzeli Heraklitovu gnomu da sve teče, da se sve neprekidno mijenja, da se ne može dva puta zagaziti u istu rijeku (Platon), onda današnji Hrvati s onima iz stoljeća sedmoga ne bi imali ništa zajedničkoga. Ali ako uzmemo kao istinitu Aristotelovu tvrdnju da je narod/nacija kao rijeka u kojoj voda stalno protječe, ali rijeka stalno ostaje ista, onda bi današnji Hrvati bili isti kao i oni iz stoljeća sedmoga. Naraštaji prolaze, ali nacija ostaje ista.

Ustvari, u pravu su i Heraklit i Aristotel. Supstancijalni identitet se ne mijenja, iako u sebi sadrži razvojni moment. Taj je razvoj, međutim, usavršavanje supstancijaliteta. Što se više razvija, to više ostaje isti (Aristotel). (To je adekvacija A = A1, A2...An). S druge strane, socijalni identitet naroda se mijenja, prilagođava socijalnim okolnostima svakoga vremena (Heraklit).

Ako pogledate u svoju povijest, vidjet ćete četiri glavne vrste političkoga mentaliteta, četiri mentalitetna tipa Hrvata koji su pravili vašu povijest ili su na nju utjecali. Navodim ih samo primjerično:

Prvi je herojski tip nacijalista, tip koji je najuzoritiji. To su hrvatske političke rodoljubne i domoljubne vođe: Trpimir, Branimir, Tomislav, Grgur Ninski, Krešimir IV., Ljudevit Posavski...Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević...Zrinski i Frankopani, Pavao Ritter Vitezović, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Stjepan Radić, Ante Pavelić, Franjo Tuđman... Medu ove spadaju i duhovne i intelektualne vođe kao što su Filip Grabovac, Antun Mihanović, Mihovil Pavlinović, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, Mile Budak, kardinal Alojz Stepinac i dr.

Drugi mentalitetni tip su karijeristi, nacionalni izdajice ili pak, prema prilikama, skloni, uvijek spremni napraviti nacionalnu izdaju: Zdeslav, Borna...Tito, Čergaš Haškić, Vladimir Čerina, Viktor Novak, Đuro Vilović i dr.

Treći su tip domoljubi oportunisti koji su taktizirali pred silom smatrajući da protiv nje objektivno ne mogu učiniti ništa, ništa promijeniti pa u postojećim okolnostima, bez izdaje, ali u suradnji s vladajućom silom nad Hrvatima, nastoje što više napraviti za svoj narod i svoju zemlju. Takvi su npr. bili pučki ban Ivan Mažuranić, Iso Kršnjavi, Miroslav Krleža, Vladko Maček i dr.

Četvrti su tip hrvatski zanesenjaci koji većinom postaju obraćenici. Ti su bili idealisti, zanijeti humanističkim internacionalizmom, ali u dodiru, pače u sudaru s grubom političkom 38 zbiljom interesa, nacionalnim egoizmom pripadnika drugih nacija, ili rezigniraju ili pak postanu vatreni hrvatski nacijalisti. Ako rezignirani i ostanu u javnom političkom životu, prisutni su tek u trećem planu ili pak samo statiraju. Rodozačetnik ovog tipa mentaliteta zanesenjaka jest Juraj Križanić, panslavist i kršćanski kozmopolit. Hrvatski nacionalni politički pokreti dali su dosta likova ovoga tipa. Ilirski je pokret dao Gaja i neke druge prvake toga pokreta. Likovima iz ovoga mentalitetnoga tipa naročito je bio izdašan južnoantski, kako predkomunistički, tako i komunistički pokret u Hrvata. Tu, u predkomunističkom jugoslavenskom pokretu su najznačajniji Franjo Rački, Josip Juraj Strossmayer, Ante Trumbić, Tin Ujević, Antun Branko Šimić i još neki. Komunistički je pokret dao plejadu kako nacionalnih izdajica neobraćenika (koji ne zaslužuju ni da ih se spomene), tako i obraćenika. Najkarakterističniji je slučaj obraćenika Andrija Hebrang, koji je od komunističkoga internacionalista s vremenom postao vatreni hrvatski nacijalist.

Dakako, nije uvijek moguće napraviti oštro, strogo tipološko razgraničenje, niti neke likove svrstati samo i isključivo u jedan tip. Naime, mnogi su javni djelatnici tijekom života, neki iz rodoljublja, a neki pak iz karijerizma ili druge vrste koristoljublja, mijenjali političko ponašanje, mijenjali svoj socijalni identitet i mentalitet. Ta je promjena znala biti ekstremna, ići od prvoga do četvrtoga tipa. Radi se, dakle, o svrstavanju po pretežitom, a ne cjelokupnom djelovanju likova.

Bilo je, međutim, i atipičnih slučajeva. Likova koji su silom političkih prilika bili prisiljeni ponašati se prividno ambivalentno. Takav je bio slučaj Frana Supila, talentiranog, lucidnoga hrvatskoga političara velikoga kapaciteta političkih sposobnosti. Supilo je bio postojani hrvatski nacijalist, nikada nije gubio iz fokusa svoga političkoga djelovanja osnovni politički cilj - samostalnu hrvatsku državu. On, koji je u mladosti bio vatreni hrvatski nacijalist (pravaš), pritisnut unutarnjim i vanjskopolitičkim neprilikama, u traženju najboljeg rješenja hrvatskog pitanja bio je prisiljen privremeno se prikloniti jugoslovenskoj ideji (Riječna rezolucija, 1905.). No, uvidjevši da je jugoantska ideja u biti velikosvrapska i radikalno antihrvatska, vraća se na svoje izvorno, radikalno pravaško hrvatstvo. Ali donekle i rezignira. Svu svoju političku energiju, sve političke taktičke i strategijske sposobnosti on je uporabio i podredio jednom jedinom cilju - stvaranju samostalne kravatanske države. Budući da to aktualna međunarodna konstelacija političkih odnosa nije dopuštala odmah, priklonio se mogućnosti da hrvatska država oživi u južnoantskoj konfederaciji. Za nj južnoantstvo i Južnoslavija nisu bili cilj, nego sredstvo. Zagovarajući jednu ideju želio je ostvariti drugu. Kako ni to nije uspjelo, rezignirao je.

Sličan je slučaj bio i s drugim velikim Hrvatom, Ivom Pilarom, osnivačem geopolitike kao znanstvene discipline u Hrvata. Razlika je samo u tome što se Pilar, nemajući povjerenja u južnoslavenstvo, prozrijevši ga zarana kao velikosvrapstvo, morao na kraju osloniti na Austro-Ugarsku tražeći rješenje hrvatskoga pitanja u trijalizaciji monarhije u kojoj bi Hrvatska bila ravnopravna Austriji i Mađarskoj. No, njegovi su nagovori ostali bezuspješni pa je i on pod pritiskom velikosvrapske diktature morao rezignirati, što ga je na koncu stajalo i glave.

Za osobe prve skupine, iz skupine herojskog, viteškoga tipa mentaliteta, osnovna je značajka samopouzdanje, oslanjanje ako ne isključivo, a ono poglavito na vlastite snage u državnopravnom životu, te bezuvjetni zahtjev za samostalnom hrvatskom državom. To su oni što prvi ustaše. Osnovna značajka osoba skupine drugoga mentalitetnoga tipa, tipa izdajničkoga mentaliteta jest, kako je već rečeno, karijerizam i po potrebi izdaja radi vlasti, anacionalizam, nepovjerenje i negativan odnos prema hrvatstvu. Za njih je važno da imaju vlast, bez obzira je li Hrvatska samostalna država ili je u nekoj državnoj zajednici, i bez obzira na položaj Hrvata u toj državi. Oni su uvijek saveznici vaših neprijatelja, a protiv onih koji prvi ustaše. Dobre sluge zlih gospodara.

Za treći tip, tip kmetskoga mentaliteta, karakteristično je političko ponašanje što prilježnije služiti gospodaru da bi se zaslužila eventualna milost i nagrada gospodara. Oni su bez nacionalnog samopouzdanja i ne pomišljaju za posezanjem za državnom samostalnošću. Malodušni su i kolebljivi, a u političkoj borbi i ratu se priklanjaju jačemu a ne pravednomu.

Za četvrti je tip karakteristično početno buntovničko političko nesnalaženje, kolebljivost i lutalaštvo. Veći dio ih politički rezignira, a obraćenici postaju radikalni, borbeni hrvatski domoljubi nacijalisti. Od obraćenika mnogi postaju ili saveznici ili i sami oni koji prvi ustaše.

Za navedene atipične slučajeve, koji bi inače mogli biti i poseban, peti tip političkoga mentaliteta, karakteristična je politička mudrost, duboko intelektualno shvaćanje političke sudbine nacije i aktualne političke situacije i mogućnosti koje ona pruža, ali im je nedostatak što ipak previše očekuju od neizravnoga djelovanja, od saveza i oslanjanja na drugoga.

Primjere mentalitetnih tipova dao sam vam da vidite kakvi ste. Da jedne prezrete, a druge slijedite. Da imate uzore, da znate da se možete mijenjati i ostati isti. Jer, dok je supstancijalni mentalitet nepromjenjiv, socijalni je promjenjiv, što vam omogućava da se usavršavate, ostajući isti i mijenjate da biste napredovali. Čitajte Plutarhove Usporedne životopise ili Teofrastove Karaktere koji će vam posvjedočiti da se nacionalni supsatncijalni identitet i mentalitet ne mijenjaju, ali da se socijalni mijenjaju. Ako pogledate na vaše suvremenike na aktualnoj političkoj i kulturnoj hrvatskoj sceni, lako će te ih prepoznati, lako ćete ih svrstati po mentalitetu. I lako će te ih usporedbom prepoznati s onima koje opisuju Plutarh i Teofrast.

Dakle, još jednom ponavljamo, pojednostavljamo, kao izvor svoje nesreće ne gledajte samo u vanjskim neprijateljima. Spoznajte se, zar ne vidite vaše nesreće u vašim političkim i općenito duhovnom razdorima što stvori navedeni vaš dualizam: s jedne strane su, kako rekosmo, Borna...Starčević, Pavelić, Tuđman, a s druge Ljudevit Posavski... Strossmayer, Tito, Čergaš. To su suparnici koje nikakva politička sinteza ne može spojiti. Takav razdor imate i u svim drugim oblastima života. U književnosti su to s jedne strane Kranjčević, Matoš, Milan Begović, Mile Budak... Ivan Aralica… a s druge Čerina, Bartulović Viktor Novak... Milojko Jurgović, John Kanjac, Ivan Nametljivac, Igor Tvejević, Desanka Vlaškić, Cvjetanka Poljubić. . . (Uz već spomenute povijesne navodimo i suvremenike) i drugi apostati, a između njih sva sila kolebljivaca poluhrvata, Južnoanta na čelu s Krležom. Sam po sebi taj dualizam i nije nesreća. Svaki narod počiva na tom dualizmu, na antagonizmu teze i antiteze. Svaki narod ima svoju ljevicu i desnicu. To nije zlo. Dapače, to je briga bitka da nijedna njegova strana ne bude zanemarena, zapuštena. Dakle, nije zlo, negativno u dualitetu, u antagonizmu, nego u tome što se dualne antagonističke komponente poništavaju, bez nadilaženja u pozitivnom (Hegelov aufgeheben), pa je njihov zbrojni povijesni učinak 0. One, te dualne antagonističke komponente zapravo se međusobno i ne odnose kao teza i antiteza, nego su svaka okrenuta sebi i u sebi nalazi dijalektiku i vlastitu sintezu. A oni u sredini nisu nikakva medijacija i samo su privid sinteze. Jasnije rečeno; ljevica i desnica ne nalaze sintezu u realnom političkom, u nacionalnoj državi, u naciji kao zajedničkom referencijalnom entitetu, nego se gube u irealnosti, u nedržavlju, nesamostalnosti, neintegritetu i nesuverenitetu. Od toga dualističkog izmaknuća realnog političkog, u vašoj povijesti nastadoše i bosanski krstjani (bogumili) koji postadoše muslimani i Bošnjaci kao i Alpinci, Karadag, pa, na poseban način, i Svrabi.

Vaši neprijatelji dobro poznaju vaš mentalitet, oni znaju na koga će se osloniti kada vas žele pokoriti. Kako će među vama naći izdajice koji će se dignuti protiv onih koji prvi ustaše. Oni od vaših izdajica prave tobože vašu vlast, ali to je tek fasada nacionalne vlasti koja legitimira njihovu okupaciju, osvajanja raznih oblika. Pošto je to trajalo cijelo tisućljeće, uvriježilo se kod stranaca, ali, na žalost, i kod mnogih od vas, uvjerenje da ste slab narod koji nema hrabrosti ni kvaliteta da sam upravlja sobom, da stvori i održi samostalnu i neovisnu državu. S druge strane, tome su mnogo pridonijele neuspjele pobune protiv osvajača i domaćih izdajnika te porazi koje ste doživljavali, koji su u vas stvorili vrlo kompleksno masovnopsihološko stanje, stanje s mnogo elemenata nacionalne depresije i očaja, psihološki nestabilno nacionalno stanje koje varira u krajnostima, pa se smjenjuju plima i oseka uzleta i padova. Zato, osim kritike vaših neprijatelja okrenite se i “protiv sebe”, okrenite se samokritici. Ne mazohističkoj, nego viteškoj. Istrijebite vlastite slabosti, očistite se od prizemljarstva. Nije dostatna samo kritika i stalni napad na neprijatelje vaše, jer će ih uvijek biti i previše za upoznavanje njih i njihovih slobosti, nego se okrenite i neprijatelju u sebi: usavršavajte se u mudrosti i hrabrosti da ne ostanete prizemljari. Slijedite Ispravni put, odbacite prizemljarske haljine. Uništite sve staro da bi procvjetalo novo. Da, do zbiljskog novoga početka neće doći sve dok ne razorite temelje staroga. Ali ne zavaravajte se, i ne plašite se, jer novo uvijek dolazi s boli. No, ono je ozdravljujuće.

Tako bi i prođe četrnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Zagreb, 28. prosinca 2009

GOVOR PAVELIĆ
ili: OD KHUENA DO JOSIPOVIĆA I KAKO DALJE

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!
U proteklih stotinjak godina, uz kratkotrajne euforije nacionalne sreće, Hrvatsku su pogodile mnoge nevolje, ratovi, jugoslavije... Na vlasti se izredala cijela četa istaknutih muževa, koji su, većinom i na žalost, za hrvatski nacionalno-državni interes bili štetni, pa i pogubni. Hrvatsko XX stoljeće započelo je zadnjim razdobljem u vladavini pouzdanika hrvatskoga kralja Franza Josepha I - poticatelja umjetnosti, razbijača hrvatskoga nacionalnog korpusa uz oslon na srpske petokolonaše, zdušnog provoditelja madžarizacije, člana peštanske liberalne stranke, ugarskoga diktatora nad Hrvatskom, grofa Károlya Khuen-Héderváryja. Što je nakon njegova pada 1903 uslijedilo, u bitnomu nije bilo doli, u ozračju agonije dvojne monarhije, pripravljanje još gorega potonuća Hrvatske pod, ovoga puta, srpskom diktaturom kralja Aleksandra. Veliki Aleksandrov protivnik, ali i oponašatelj, poluhrvat Tito Broz, kao uglavnom svemoćni diktator obnavlja 1945 jugoslavenski projekt i model, na štetu Hrvata kao i onaj Karađorđevićev, pa još i mnogo više.

U razdoblju između dviju jugoslavija, nakon 839 godina bezdržavlja i ograničenog suvereniteta, te nakon tribunata kontroverznoga Stjepana Radića, i Banovine polujugoslavena Vladka Mačka (a kasnije ovoj dvojici bliskoga projugoslavenskog Hrvatskog Proljeća), Hrvatsku Državu prvo obnavlja Poglavnik Ustašâ i Hrvatâ Pavelić (kojemu danas iskazujemo počast), a njegovu nacionalnu restauraciju, u novim, ali srodnim i usporedivim uvjetima, pola stoljeća potom obnavlja Vrhovnik Tuđman. Poglavnik i Vrhovnik, unatoč svojim stanovitim, manjim ili većim slabostima, kao i specifičnim unutarnjim i vanjskim poteškoćama s kojima su se njihove države morale nositi - ostat će u povijesti kao svijetli likovi narodnih vladara koji su Hrvatsku spašavali i oslobađali od jugozajedništava, te ju branili u ratu, i uspjeli ju uščuvati na životu tek dokle je trajao rat. Zato napisah svojedobno u svojoj knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana - Studija o nacionalnom usudu": Dok je rata, bit će i Kroacije!

Nakon Tuđmana, zbog nekih njegovih pogrješaka, kao i posebnih poslijeratnih okolnosti, isprogramiran je bio za nasljednika oportunist, blefer i šarlatan, Antituđman Mesić. I evo, sada je njegovoj nedostojnoj desetgodišnjoj vladavini na sramotu Hrvatske došao kraj. Ali zavedeni i zaluđeni hrvatski puk izabrao bi ga na barem još jedan mandat, samo da je to moguće. Kada je Mesić nemoguć, prema planu koalicije unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, dolazi Sivo, ili Jovo, Josipović. Ako sutra ne pobijedi u prvom krugu, pobijedit će najvjerojatnije za dva tjedna u drugom. Vrlo brzo past će sadašnja vlada, a nesretni će se puk, u nedostatku boljega, a vjerujući krivo kako su mu izbori jedina nada (no bira se uvijek samo između istog i jednakog!), ovoga puta ponovno "odlučiti" za reciklirane komuniste. I tako ćemo dobiti tandemokraciju Sivo-Zoki, dok i nju ne smaknu neki kasniji izbori, i tako dalje i tako dalje i tako dalje, sve do konačne propasti hrvatskoga naroda i države.
Pravo pitanje danas glasi: koliko je izbora još kadar podnijeti napaćeni hrvatski narod?

Dolje izbori!

Što je alternativa? Alternativa, jedina spasonosna alternativa, jest legitimna uzurpacija vlasti po autentičnim, odgovornim elitama, nacionalističkim i državotvornim. To nije samo njihovo pravo, to je i njihova sveta dužnost.

Tko su i gdje su te elite? Na koga mislim? Mislim li na Hrvatsku stranku prava, koja jest tradicionalna zastupnica hrvatskoga probitka. Ne, ne mislim. Današnje je pravaštvo, kao i ono klasično, uostalom, razbijeno na niz stranaka i strančica, na seriju krhotina koje, unatoč sličnostima, nikako da se ujedine pod jednim imenom i pod jednim vođom. Istina, stožerna Stranka prava upravo se oslobodila (ako doista jest!) karijerističko-oportunističkoga gazde koji ju je godinama kočio i poništavao skretanjem ulijevo. Ali istoga trena nastala je još jedna, ista ili slična, no svakako suvišna i svojim suvišjem štetna Stranka prava nazvana po imenu Oca Domovine, a predvođena ženom Ružom Tomašić, koja osim osobnoga poštenja nije uspjela predočiti nikakve prednosti što bi desnu Hrvatsku trebale privući upravo njoj. Jao zemlji i narodu u kojima je poštenje politička kvaliteta, u kojima narodni vođe nisu ništa doli, u najboljem slučaju, poštenjaci!

Svakako, imamo stanovitih naznaka da se tri najjače pravaške frakcije (Srbov HSP, Miljkov HČSP te Keleminčev A-HSP) žele započeti približavati i poduzimati zajedničke pothvate. No takvih je pokušaja u prošlosti već bilo bezbroj. Nadajmo se dobrom, ali ne očekujmo čuda. Pravaštvo je danas samo jedan od sastojaka hrvatske desnice. Stasaju novi pokreti, rađaju se novi ljudi. Ujedinjavati nam je ljude, ne stranke. I to je doista imperativ trenutka. Bez jake desnice nema Hrvatskoj spasa ni opstanka. Tek s njom može ona započeti Sve Novo, može biti uzdignuta na višu razinu Bitka, tek pod okriljem Desnice može zaživjeti Nova Nacija Hrvata. Ova stara je odslužila, nije više ni za što!

I tako, dakle, u ovim svetim danima Novoga Sunca i Porođenja Gospodinova, slaveći Poglavnika Ustaškog Pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, ispraćajući mrskoga nam i odurnog Fikusa Mesića, a iščekujući njegova još odurnijeg klona, čovječju ribicu Johannana ben Josepha, ostajemo ustrajni s vjerom u bolju Hrvatsku i njezine spasonosne elite!

Tako nam Svevišnji Bog pomogao!
Živjela velika i vječna Hrvatska u svojim granicama, odana samo sebi!
Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!


PETO OKUPLJANJE DOMOLJUBNIH I DRŽAVOTVORNIH HRVATA

UTEMELJENO SPOMEN PODRUČJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE I OTVOREN TRG Dr. ANTE PAVELIĆA POGLAVNIKA NDH

Danas je u Zagrebu na Splavnici (sveza Trga bana Josipa Jelačića s tržnicom Dolac) s početkom u 11 sati i završetkom u 12.30 sati održano Peto Okupljanje domoljubnih i državotvornih Hrvata. Tema je bila: "Ne daj nam Bože novog Mesića!". Govorili su: Ivo Matanović, Mladen Schwartz, Šime Tolić, Josip Kokić, Branko Stojković, Vjekoslav Škreblin i Tomislav Dragun.

Poseban gost Petog okupljanja domoljubnih i državotvornih Hrvata bio je Njegova Ekselencija Preuzvišeni g. Ivo Matanović, predsjednik Hrvatske pravoslavne zajednice. Nazočnih oko 200 sudionika toplo je s pljeskom pozdravilo njegovo izlaganje, shvativši da je došlo vrijeme kad će se hrvatski pravoslavci konačno osloboditi rasističkog pokroviteljstva "Srpske pravoslavne crkve".

Činjenica jest, Peto Okupljanje domovinskih i državotvornih Hrvata, usmjereno je bilo na štetočinsku politiku tzv. predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, ali je ipak najviše zanimanja i pozornosti izazvala objava odluke Svečane Skupštine Hrvatskog uljudbenog pokreta, održane dne 24. prosinca 2009. kojom je utemeljeno Spomen područje Nezavisne Države Hrvatske, odnosno Trg Dr. Ante Pavelića Poglavnika NDH. Citiram čl. 1. i 2. Odluke:

"Završetak Tkalčićeve ul. od Splavnice do Skalinske ul. i Krvavog mosta, ul. Splavnica i ul. Pod zidom u Zagrebu, s okolnim objektima i prostorima, proglašuje se Spomen područjem Nezavisne Države Hrvatske. Završetak Tkalčićeve ul. u Zagrebu duljine 30 m od Splavnice proglašuje se Trgom Dr. Ante Pavelića Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Na Trgu Dr. Ante Pavelića u prvom pogodnom trenutku postavit će se poprsja novijih hrvatskih velikana, naših uzora: Oca Domovine Dr. Ante Starčevića, Stjepana Radića, Dr. Vladka Mačeka(?!), Dr. Ante Pavelića, Dr. Mile Budaka, Andrije Hebranga(?!) i bl. Alojzija Stepinca."

Svečana Skupština Hrvatskog uljudbenog pokreta osnovala je i Upravni odbor Spomen područja Nezavisne Države Hrvatske s 41 članom, a od kojih su neki već sada imenovani: Ivo Matanović iz Zadra za ravnatelja, Vladimir Biondić iz Zagreba, Šime Tolić iz Stuttgarta, Mladen Schwartz iz Zagreba i Branko Stojković iz Bjelovara za zamjenike ravnatelja, Tomislav Dragun iz Zagreba za tajnika, Ana Lučić iz Zagreba za predsjednika promičbenog povjerenstva i Leo Marić iz Vinkovaca za predsjednika povjerenstva priredbi mladeži.

Prigodno je Mladen Schwartz pročitao ulomke iz govora Dr. Ante Pavelića koje je on dne 8. i 9. siječnja 1943. dao vjerskim i svjetovnim poglavarima, izaslanicima Hrvatskih oružanih snaga i članovima diplomatskog zbora.

Na Petom Okupljanju domoljubnih i državotvornih Hrvata neslužbeno je predstavljena nova naklada romana Dr. Mile Budaka, inače 1931. zabranjenog i uništenog.

Brojne redarstvene snage nisu imale potrebe intervenirati, iako su organizatori jednom opomenuti što se u cijelosti nisu držali naputaka Policijske Uprave Zagrebačke koji su im izloženi 23. prosinca 2009.

Lovorka Dragun Mirković pročitala je brzojavku poslanu hrvatskom osloboditelju i heroju Mirku Norcu, koju je sročio Tomislav Nürnberger.

Šesto i Sedmo Okupljanje domoljubnih i državotvornih Hrvata zakazano je za 27. ožujka i 24. travnja 2009. na istom mjestu. Bit će razmatrani troškovi tzv. Mesićeva predsjednikovanja, odnosno podnošenja zahtjeva Vladi RH da se iz Državnog proračuna prestanu financirati njegova megalomanska trošenje državnog novca, te oduzimanje bibliografske ostavštine velikog hrvatskog leksikografa Mate Ujevića nezakonito otuđene od strane tzv. Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Lasa Šukilo


božić.gif (123kb)

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

I

SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2010. GODINU!

želi vam

Stranka Hrvatskog Prava


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ trinaesti dan

O objedi urbanoida za ognjištarstvo

Promatrajući političke, stranačke borbe za vlast u Hrvatskoj, Prorokovođa je bio nesretan i uznemiren, zabrinut za njezinu budućnost. Kolikogod je odobravao demokraciju i višestranačje, vidio je da ih zlorabi hrvatski unutarnji neprijatelj, koji pokadšto zna biti opasniji i od vanjskoga. Unutarnji neprijatelj - peta kolona, relativno je česta politička patološka pojava kod nedovoljno homogeniziranih naroda, kod naroda koji nemaju dovoljno čvrstu i stabilnu nacionalnu svijest koja im pak omogućava da sve unutarnje društvene suprotnosti rješavaju i u oštrim raspravama, ali ne dovodeći u pitanje nacionalne interese. Unutarnji je neprijatelj ponekad glup, bornirano tvrdoglav iz zavisti što nije na vlasti, ali je ponekad i vrlo prefrigan, sofisticiran i zato destruktivno učinkovit. Prorokovođa je uvidio da u Hrvatskoj postoje obje vrste unutarnjeg neprijatelja, koji su se povezivali s vanjskima, a narodu se prikazivali kao njegovi prijatelji, spasitelji. No, oni su na svaki način nastojali objediti Hrvatsku i Hrvate, prikazati da je njihovo kraljevstvo nastalo na zločinu itd. Nastojali su po svaku cijenu podijeliti narod, uvući ga u međusobne svađe i razmirice, ne bi li izazvali građanski rat, na što bi vlast bila natjerana na uvođenje diktature i tako bila kompromitirana u demokratskom svijetu. Jedna od tih opasnih svađalačkih objeda, koja je trebala izazvati unutarnji razdor medu Hrvatima, jest i objeda za ognjištarstvo. Ocjenjujući opasnom objedu, Prorokovođa reče:

- Tobožnja objeda za ognjištarstvo jest zahtjev vaših neprijatelja da se odreknete svoga ognjišta, svoga doma, svoje domovine. Da budete internacionalisti. A internacionalizam u subjektivnom smislu, kako ga se uobičajeno rabi u politici i ideologiji, kao subjektivno političko ponašanje jest odricanje od nacije, nacionalne kulture i povijesti, zavičaja, domovine i države. U objektivnom smislu on je hegemonistička ideja. S komunističkim internacionalizmom (komunistička Jugoantija) kao hegemonizmom imate dosta iskustva, kao i sa starim monarhističkim (Austro-Ugarska Monarhija), a sad vidite i što je kapitalistički neoliberalistički internacionalizam - globalizam kao rekolonizacija, ideja osvajača svijeta. To je drugo ime za hegemonizam imperijalnoga tipa kojega su se držala sva velika višenacionalna carstva i kraljevstva tijekom povijesti od Rimskoga carstva do danas. I u jednom i u drugom slučaju, i stari i novi internacionalizam imaju isti smisao: osvajanje drugih naroda/nacija i njihovo tlačenje i izrabljivanje. Sva ta velika carstva i kraljevstva stvorena su na ideji fundamentalnog, radikalnoga nacionalizma, pa je zato najveći neprijatelj naravnoga nacionalizma. Zato budite mudri, ne dajte se prevariti od neprijatelja vaših. I umjesto za kozmopolitizam, vi se pripremajte za postliberalno-demokratsko uređenje svijeta koje će biti novi, kooperativni individualizam - osobni, nacionalni i državni, u nerepresivnoj demokraciji i slobodi.

Vaša je domovina vaše ognjište, vaš hram. Prvi moderni hrvatski ognjištar je bio Preteča. On je ljubav prema vašem ognjištu suprotstavio dvoglavoj monarhiji. Mrzitelje ognjišta nazivao je Mađarolcima i Slavoserbima, smrdljivim izdajničkim nakotom koji je uvijek Hrvatsku izdavao i koji je uvijek spreman izdati je ponovo. Taj su nakot današnji kozmopoliti, globofili i eurouniofili. To su unutarnji neprijatelji vaši. Slijedite Preteču, čuvajte njegov nauk. Jer ognjište vas čuva od rasuća, od nestanka i od gubitka identiteta. Onaj tko vam ognjište rastura, taj raskida vašu ogrlicu, taj je vaš neprijatelj. Preteča je prvi propovijedao politiku oslanjanja na vlastite snage (ni s Bečom ni s Peštom nego sami, svoji na svome). Nije to bio politički autizam ni izolacionizam, nego, pače, politički realizam koji od Hrvatske pravi samostalni i neovisni politički subjekt koji po svojoj volji, i u skladu sa svojim interesima, sklapa saveze i ugovore s drugim narodima i državama.

Dobro upoznajte neprijatelje svoje. A kad ih upoznate, shvatit ćete da objeda za ognjištarstvo dolazi od tvojih najvećih neprijatelja - od hrvatomrzaca, najcrnjih šovinista i autošovinista. Svi ti koji su vam nadjenuli, po njihovom mišljenju, pogrdno ime - ognjištari, imaju također zajedničko ime - urbanoidi. Urbanoidi si umišljaju da su urbani - kultivirani, civilizirani, što ustvari nisu, nego su primitivci iz grada, obično šovinističko i autošovinističko smeće.

Sve su to neoliberalni ljevičari različita nacionalnog podrijetla, a najopakije i najdublje hrvatomrziteljstvo, uz Svrab, potječe od oca i sina jedne nacionalne manjine. Kad kritiziraju ognjištarstvo, lukavci, oni znaju da kritiziraju hrvatsku domovinsku zavičajnost iz koje su oni isključeni. A domovinska je zavičajnost univerzalna emocija i ideja što je poznaju svi narodi svijeta. Ona je ideja ljubavi, za razliku od kozmopolitizma koji je ili naivan ili egoističan indiferentistički individualizam ili pak mrziteljski i zločinački, osvajački. Tijekom povijesti svi su osvajači hegemonisti bili mrzitelji, tobožnji humani kozmopoliti. Svi osvajački imperiji, od Rimskoga do suvremenih “demokratskih i liberalnih” imperija, promidžbeno su bili humani kozmopoliti, a u stvari zatiratelji svake slobode drugoga, mrzitelji drugoga. A one koji su se borili za nacionalnu slobodu i vlastito samoodređenje nazivali su ksenofobima - natražnjacima, ognjištarima. To sad rade zagovornici globalizacije, neoliberalnoga projekta osvajača svijeta. I vaši malograđanski političari slugani. Urbanoidi.

O tim kozmopolitima je Rousseau pisao: “Odatle se vidi što valja misliti o tobožnjim kozmopolitima koji se hvale, dokazujući svoju ljubav prema domovini, ljubavlju prema ljudskom rodu, da vole čitav svijet da bi imali pravo ne voljeti nikoga....Taj filozof voli Tatare kako bi bio pošteđen da voli svoje susjede.”

Ti hrvatomrsci, urbanoidi, svaki otpor, svaku obranu Hrvata od osvajača, tlačitelja i porobljivača nazivaju hajdučijom. Tu mržnju na otpor naslijediše od Osmanlija za koje su svi oni koji su se bunili, ustajali, oni koji prvi ustaše, bili hajduci tj. razbojnici. I bez ikakve moralne dileme, hrvatomrsci, sve hajduke, pače i one koji iz isključivo rodoljubnih i domoljubnih razloga ustaše protiv osmanlijskoga zuluma, nazvaše zločincima. Hrvatomrsci su toliko drski i cinični da domovinsku zavičajnost suprotstavljaju demokraciji i slobodi, iako je ona upravo njihovo najhumanije ozbiljenje.

Svaki narod ima epsku prošlost. Ali, reći ćete, prošlost pripada prošlosti. Da, istina je. Međutim, nikad sasvim. Ako neki narod želi trajno zadržati svoju slobodu, mora trajno zadržati epsku crtu. Jer epsko je slavljenje vrline, prije svega slobode, pravde, hrabrosti, junaštva, žrtvovanja i poštenja, ljubavi prema svome narodu i domovini. Hrvatomrsci, neprijatelji Hrvata i Hrvatske zato i mrze i stalno nalaze nove načine da ih ocrne.

Kad kritičari ognjištarstva, jer su hrvatomrsci, prebrojavaju žrtve Domovinskoga rata, prebrojavaju samo stradalu Svrab, i, dakako, brojke preuveličavaju, krivotvore, pri tome ne vodeći računa jesu li oni uperili oružje u Hrvate, a kravatanske žrtve i ne spominju. Spomenuti otac i sin toliko patološki mrze Hrvate da, iako ni jedan pripadnik njihove nacije nije stradao u Domovinskom ratu od Hrvata, dapače s njima se postupalo s posebnom brigom i pažnjom i štitilo ih se, sad žale sve i svakoga stradaloga u Domovinskom ratu, osim Hrvata. Jer oni su ognjištari, hajduci, zločinci jer se brane, jer hoće svoju neovisnu državu.

A, kad vi junake Patriotskog rata branite od zločinačkih objeda, onda vaš unutarnji neprijatelj (filozof manjinac) kaže da ste vi glup narod jer na taj način, tobože, pohrvaćujete zločin. Time izražavaju prijezir, mržnju prema vama veću od šovinizma, veću od rasizma. Oni na taj način pozločinskuju hrvatstvo. Time kažu da je hrvatstvo supsatancijalno zločin, da je hrvatski bitak zločinački. Time ste označeni kao neljudi, pače i više od toga, kao anti-ljudi. Njihov je cilj jasan: žele najprije od vas napraviti moralne zločince da bi vas lakše pretvorili u društvene parije u vašoj vlastitoj zemlji. Nije vam dopušteno ni braniti se, za vas izmisliše zločin koji čovječanstvo do sad nije poznavalo: zločin obrane. O ljudi, o Hrvati, dokad ćete trpjeti te zločince?

Prorokovođa je bio duboko povrijeđen zbog sustavnog podčinjavanja njegova naroda od urbanoida. Osobito ga ozlovolji kad vidje da na sve te objede i progone narod šuti te kliče i 36 moli Boga da oprosti njegovu neprijatelju, jer valjda ne zna kakav zločin mu čini. Smrknuta lica, na kojem se svaki mišić grčio od bijesa, ipak poslije podužeg razmišljanja smiri ga ohrabrujuća misao: previše pljuju po ovom narodu da se ne bi pobunio i opravdao svoje dostojanstvo Višega naroda, da se ne bi obranio da od njega naprave stado. Zaista, zaista previše pljuju po ovom narodu da on ne bi jednoga dana ustao i osvetio se, mislio je Prorokovođa.

Ipak, na koncu se je još jednom obrati narodu i reče:

- O smjerni, o dobri narode! Klecajte na koljena i molite Boga, ali pazite da pri tome uvijek imate pušku uza se. Ona će vam molitvu učiniti uslišanom.

O, predobri sinovi i kćeri hrvatske! Veliki se zločini prema vama čine. Dokle ćete to trpjeti, kad ćete suditi zločincima? Kad ćete, konačno, početi braniti svoje dostojanstvo? Dokle ćete dopuštati da se od hrvatomrziteljstva pravi ideologija, fašistička, i na tome gradi karijera ?

Hrvatomrsci, nezavičajnici su stranci u tvojoj zemlji. Ali nisu stranci oni inorodci koji doseliše u tvoj domovinski zavičaj, zavolješe ga punom ljubavi i tako postadoše hrvatski domovinski zavičajnici. Ti nisu stranci, nego vaši kao što je bio August Šenoa, Dimitrije Demeter i mnogi drugi poznati i nepoznati. Domaći autošovinisti se iz domovinske zavičajnosti isključuju, iako su u njoj rođeni, a inorodci hrvatomrzitelji se u nju ne uključuju. Grijeh im je jednak, premda nije i odgovornost.

Tako bi i prođe i trinaesti dan učenja Ispravnoga puta.


www.index.hr

"Autohtoni pravaši" poručuju braniteljima:
Uništite sve dokumente, Vlada želi prikazati rat kao zločinački!

"AUTOHTONA - Hrvatska stranka prava ima pouzdane izvore informacija, da se u Republici Hrvatskoj trenutno nalazi istraživački tim iz Švedske, koji traži dokaze da je Domovinski rat i rat u BiH bio zločinački", priopćili su na svojoj stranici članovi A-HSP-a koji se smatraju jedinim pravim nasljednicima ideologije Ante Starčevića.

"Autohtoni pravaši" tvrde kako je Hrvatska vlada odobrila švedskim istražiteljima pristup u arhivu Hrvatskog memorijalno - dokumentacijskog centra za Domovinski rat. "Vlada Republike Hrvatske dala im je pristup u sve dokumente pod krinkom traženja topničkih dnevnika. Švedski tim pod pokroviteljstvom stranih centri moći istražuje aktivnosti HOS-a, HV-a i HVO-o na području Bosne i Hercegovine", tvrdi A-HSP.

Posebno je istaknut završni odlomak priopćenja (koje završava pozdravom "Bog i Hrvati!"), a u kojem A-HSP poziva sve zapovjednike Hrvatskih snaga "da sklone ili unište svu dokumentaciju jer se očekuje i njihov dolazak u premetačine kuća i stanova". (J.C.)


Osniva se Hrvatska pravoslavna zajednica

- U Hrvatskoj živi veliki broj pravoslavaca koji ne žele da ih se poistovjećuje sa Srbima. Deklariraju se kao Hrvati, ima ih i drugih nacionalnosti, i traže da se nešto poduzme da budu diferencirani od Srba pravoslavne vjeroispovijesti. Njihova djeca u školama ne pohađaju nastavu vjeronauka za učenike pravoslavne vjeroispovijesti, jer ih u školi automatski drže Srbima – riječi su grupe ljudi iz Ogulina, odakle je krenula inicijativa za osnivanje Hrvatske pravoslavne zajednice.

Oni su napravili web stranicu www.hrvatskipravoslavci.com, što je službena stranica Hrvatske pravoslavne zajednice, koja je u osnivanju. Upravo zbog činjenice da još uvijek nisu imali izbornu skupštinu, na kojoj će izabrati predsjednika među više zainteresiranih kandidata, za sada ne žele iznositi imena u javnost, „jer će to učiniti predsjednik“. Međutim, Zadranin Ivo Matanović kaže da ne vidi razloga da taji da je on u inicijativnoj grupi koja je osnovala Hrvatsku pravoslavnu zajednicu.

- Mi ćemo se registrirati kao udruga. No uložili smo puno truda u našu web stranicu, na kojoj je sve objašnjeno. Naš cilj je osnivanje autokefalne crkve u Hrvatskoj, kakve postoje i u Makedoniji i u Crnoj Gori. Pravoslavna crkva u Hrvatskoj treba biti samostalna, imati svog poglavara, a ne biti vezana uz Srpsku pravoslavnu crkvu – kaže Matanović.

Iz Ureda za prosvjetu Zadarske županije dobili smo podatke prema kojima od gotovo 15.000 učenika osnovnih škola na području županije satove pravoslavnog vjeronauka pohađa 64 učenika. Od 37 osnovnih škola na području županije, u samo tri škole (Obrovac, Benkovac, Gračac) organizirana je nastava vjeronauka za djecu pravoslavne vjeroispovijesti.

Za preostale 34 škole u Zadarskoj županiji ravnatelji kažu da među učenicima nema interesa za taj predmet, iako broj djece pravoslavne vjeroispovijesti nije zanemariv. Samo u gradu Zadru živi više od 3.000 građana srpske nacionalnosti i u pravoslavnoj crkvi Svetog Ilije redovito se obavljaju službe, no u školama u Zadru za sada nema inicijative za organiziranjem pravoslavnog vjeronauka. Katolički vjeronauk imaju sve škole. Osnivači hrvatske pravoslavne zajednice u svom se proglasu pozivaju i na „bratske kršćanske narode koji su živjeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“

- Grupa entuzijasta, hrvatskih pravoslavaca, skupa sa braćom Hrvatima utemeljili su ovu Zajednicu hrvatskih pravoslavaca, u daljnjem svom punom nazivu HRVATSKA PRAVOSLAVNA ZAJEDNICA, sa željom i nakanom da potaknu i druge dobronamjerne hrvatske žitelje da nas slijede. Ovime ne vršimo nikakav pritisak niti a priori namećemo svoju volju, već istinski i dobronamjerno se obraćamo svekolikome hrvatskome pučanstvu, u prvome redu hrvatskim pravoslavcima, dakako, Hrvatima i Hrvaticama, da svojim razumom prosude nasušnu potrebu za postojanjem udruge, odnosno Zajednice koja treba zbližavati dvije vjerske istovjetne kršćanske zajednice – pišu utemeljitelji Hrvatske pravoslavne zajednice.

Autor: Lada Kalmeta/Epeha, 21. prosinca 2009.


Zagreb, 18. prosinca 2009.

TVRDI LI ZAGREBAČKA POLICIJA DA SU HRVATI GENOCIDAN NAROD?

Piše: Josip Pečarić, akademik

Policija bi u svakoj državi trebala štititi svakojake vrjednote svoje države, a prije svega bi trebala poštivati zakone te države. Ali to, nažalost, nije slučaj u Hrvatskoj. U našoj državi moguće je doživjeti da policija ne poštiva odluke hrvatskih sudova.

Znamo za pokušaje da se Marko Perković Thompson razapne na križ zato što je tijekom Domovinskog rata sa svojom pjesmom „Bojna Čavoglave“ odigrao važnu ulogu u obrani naše domovine. Izgovor im je bio što i danas pjeva pjesmu u izvornom obliku, dakle onako kakvom je ona postala dio naše povijesti, tj. što počinje starim hrvatskim pozdravom „Za dom spremni“.

To je trebalo biti prekinuto presudom zagrebačkog Prekršajnog suda, a koju navodi „Hrvatski list“, 6. kolovoza 2009.:

„ ... s obzirom na postojeće okolnosti, a te su da se radilo o koncertu na kojemu su nastupali izvođači koji su u hrvatskoj javnosti poznati i prihvaćeni kao izvođači pjesama domoljubnog karaktera, da je jedan od njih bio i Marko Perković Thompson čija je pjesma 'Bojna Čavoglave', nastala za vrijeme Domovinskog rata, uistinu počinje stihom 'Za dom spremni!', a da je to starohrvatski pozdrav, njegovo uzvikivanje ili govorenje, tim više što nije praćeno nikakvim drugim elementima, primjerice gestama ili simbolima koji bi ga eksplicitno dovodili u vezu s fašističkim pozdravom koji se u modificiranom obliku s dodatkom riječi 'i poglavnika' koristio na ovim prostorima tijekom Drugog svjetskog rata, ne predstavlja naročito drsko i nepristojno ponašanje, niti je okrivljenik izazvao negodovanje ili narušavao mir prisutnih posjetitelja koncerta, niti vrijeđao njihove moralne osjećaje.“

Međutim, Zagrebačka policija misli i tvdi da je iznad hrvatskog sudstva. Ona prijavljuje čelnika HČSP g. Josipa Miljka jer je njegova stranka na pročelju zgrade u kojoj su njihove stranačke prostorije istaknuta zastava Hrvatske čiste stranke prava na kojoj je, uz obilježja političke stranke i slogan „Za dom spremni“ uz tvrdnju:

„Navedeni slogan je simbol fašizma, a njegovo isticanje predstavlja veličanje fašizma i nacizma te ujedno predstavlja mržnju poglavito prema skupinama koje su bile progonjene tijekom II. Svjetskog rata – Srbi, Židovi, Romi, antifašisti, komunisti i dr.“

Predsjednik HČSP je regirao s dva dopisa:

Podnesak: AP-9-10-1934/41-71/91/18-11/09 U Zagrebu, 18. 11. 2009.

Republika Hrvatska MUP
PU Zagrebačka
Prva policijska postaja Zagreb
N/R načelnika: Velimir Tišma
Poštovani gospodine načelniče, dobio sam Optužni prijedlog br. 511-19-27/5-P-1-617/09 od 18. 9. 2009. po kojemu iznosite vrlo teške optužbe i kvalifikacije protiv mene, a koje zahtijevaju Vašu žurnu ispriku i povlačenje ovoga morbidnoga i u demokratskoj državi Hrvatskoj nezamislivoga i neodrživoga naloga. Vaša tvrdnja da ja, Josip Miljak, isticanjem „slogana“ „ZA DOM SPREMNI“ veličam fašizam, nacizam te da time izražavam svoju mržnju prema skupinama koje su progonjene u Drugom svjetskom ratu, Srbima, Židovima, Romima, antifašistima, komunistima i drugima, predstavlja veliku uvredu moje časti i ugleda kao legitimnoga predsjednika , legitimne hrvatske političke stranke HČSP. Vaša konstatacija da je slogan „ZA DOM SPREMNI“ simbol fašizma je sramotna i uperena protiv svih pozitivnih vrjednota koje proizlaze iz hrvatske dalje i bliže povijesti jer je pod tim sloganom država Hrvatska branjena i obranjena od agresora i pod njim su ginuli naši vojnici u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Time delegitimirate i hrvatsku vojsku, jer su postrojbe HOS-a s tim znakom ili sloganom 1992. postale legitimne postrojbe HV-a, i borile se protiv srpskoga agresora. Vaša tvrdnja je u direktnoj protimbi s sudskom praksom i presudom Općinskoga suda u Zagrebu od 14. travnja 2009. godine kojom je pravomoćno presuđeno da je pozdrav „ZA DOM SPRENI“ starohrvatski pozdrav i da kao takav ne vrijeđa nikoga. Držim da se Vi kao državni i policijski službenik morate staviti u službu zakonitosti, a ne u službu histeričnih antihrvata kojima smeta sve što je hrvatsko a ne samo pozdrav „ZA DOM SPREMNI“.

Dostaviti: Sabor RH - predsjednik

Vlada RH - predsjednica
MUP-RH – ministar
MORH- ministar
PUZ- I. Pol. Post.-načelnik
Općinski sud Zagreb – sutkinji koja je donijela presudu
HHO- predsjednik
Pismohrana – ovdje Josip Miljak, predsjednik

MUP – RH – PUZ U Zagrebu, 19. 11. 2009.

Trg J. J. Strossmayera 3
10 000 Zagreb
N/R načelnika g. Velimir Tišma

Poštovani, obraćam Vam se zbog skandaloznoga Optužnoga prijedloga br. 511-19-27/5-P-1-617/09 u kojemu iznosite proizvoljne konstrukcije u kojima mene s zabrinjavajućom lakoćom proglašavate fašistom, nacistom i mrziteljem Srba, Židova, Roma, antifašista, komunista i drugih. Takve optužbe duboko vrijeđaju mene kao osobu, kao Hrvata, kao političara i kao predsjednika Hrvatske čiste stranke prava koja u svomu programu nema ništa od toga što nam Vi imputirate. Držim da ste ovim Optužnim prijedlogom uvelike prešli granicu dobroga ukusa i uzeli u svoje ruke pravo da iznosite ove monstruozne optužbe, umjesto da ste ako smo počinili kakav prekršaj te ocjene i presudu prepustili sudu. Osobito zabrinjava činjenica da ste takvu prijavu napisali po urgenciji NN osobe, a niste uzeli za shodno da se mene pozove na razgovor i da se to razriješi i razjasni na jedan kulturan način. Upravo takvo postupanje po prijavi NN-a, Vas označuje kao ničim utemeljenog konstruktora ovih laži i objeda iznesenih u Optužnom prijedlogu. Molim Vas da mi odgovorite kako ste na osnovu prijave po NN osobi utvrdili da su time uvrijeđene ove skupine i narodi koje vi navodite u optužbi. To dokazuje da Vas je vodila antihrvatska histerija koja je zavladala i po kojoj su određene skupine, u koju i ja spadam, unaprijed krive te ih se može nazivati i vrijeđati kako komu padne na pamet, bez ikakvih sankcija. Zahtijevam od Vas da mi se javno ispričate za ovakav skandalozni Optužni prijedlog, da ga povučete, jer ću u protivnom biti primoran protiv Vas podnijeti prijavu kako bih svoju čast i ugled obranio na sudu.

Ukoliko Zakon zabranjuje natpis ZA DOM SPREMNI, a mi mislimo da ne zabranjuje, to smo spremni dokazati na sudu.

Dostaviti:
PUZ- Velimir Tišma
Pismohrana – ovdje Josip Miljak, predsjednik

Odgovore na ove dopise g. Miljak nije dobio! Napisaao mi je i slijedeće:

Joško,

bio sam na sudu po pitanju ove prijave i sudkinja je utvrdila da je ZA DOM SPREMNI hrvatski domoljubni pozdrav i nagovarala policijskoga inspektora da odustanu od Optužnoga prijedloga, ali on nije htio ni čuti. Rekao je neka institucije rade svoj posao, na što mu je sudkinja s podsmijehom odgovorila, pa ja sam institucija. Tako da sada 21. prosinca idem ponovno na raspravu pa ćemo vidjeti što će biti. Možda je netko izvršio pritisak na institucije da me se osudi pod svaku cijenu.

Pozdrav, Miljak

Zapravo, razgovor na sudu koji opisuje Miljak je takav da se možemo upitati predstoji li nam vrijeme kada će se početi progoniti i hrvatski sutci zato što tvrde da su stari hrvatski pozdravi – stari hrvatski pozdravi?
Zapravo, što nam to tvrdi Zagrebačka policija?
Jednostavno usporedbom poznate presude i njihove tvrdnje jasno slijedi da je upotreba starog hrvatskog pozdrava zapravo predstavlja veličanje fašizma i nacizma te ujedno predstavlja mržnju poglavito prema skupinama koje su bile progonjene tijekom II. Svjetskog rata – Srbi, Židovi, Romi, antifašisti, komunisti i dr.

I umjesto da policija kazneno progoni one koji na taj način vrijeđaju hrvatski narod, ona progoni one koji poštuju hrvatsku povijest iskrivljujući i lažno prikazujući tu istu povijest. Da to nije tako već bi načelnik o kome je riječ bio smijenjen, zar ne?

Zato nam ostaje jedino upitati se: „Tvrdi li Zagrebačka policija da su Hrvati genocidan narod? A možda i slijedeće: „Kako je Sveti Otac primanjem Thompsona i njegove obitelji jedan dan prije Mesića pokazaso što misli o takovim napadima na Thompsona i hrvatsku povijest, misli li Zagrebačka policija i njega tužiti sudu?“


Je li Hrvatski list hrvatski...

Vaše pismo ...

Prijatelji, kameradi, kolege!

Šaljem Vam ovu dokumentaciju, iz koje ćete vidjeti nešto o ideologiji, strategiji i taktici zadarskoga "Hrvatskog lista". Unatoč njegovoj umjerenjačkoj i oportunističkoj usmjeridbi, kao i brojnim manjkavostima (o kojima ću progovoriti jednom slijedećom zgodom), taj smo tjednik, u nedostatku ozbiljnijih i žešćih, prihvatili dok se ne pojavi nešto bolje, preporučali smo ga i reklamirali, čak sam u njemu i sâm, uz enormne, gotovo neopisive poteškoće, nastojao i surađivati. Sada su mi njegovi gazde - klevetnički mi pripisujući ni manje ni više nego sudjelovanje u umorstvu! - uskratili pravo na dostojni dementi. Ovim postupkom oni zapravo na mene huškaju ubojice, te time konačno otkrivaju svoje pravo lice. Mojoj je "suradnji" u zadarskom tjedniku kraj, a ovo što slijedi predočujem vam na znanje i ravnanje.

VUKUŠIĆ ME SPOMINJE KADA ME KLEVEĆE,
A PREŠUĆUJE ME KADA MI MORA SPOMENUTI ZASLUGE

Mladen Schwartz

Gospodine Uredniče! U drugom nastavku svojega feljtona "Bruno Bušić, vizionar hrvatske samostalnosti" (HL br. 265 = 22. X 09), autor Bože Vukušić navodi kao Brunin politički program ove teze: Nacionalno pomirenje / Općehrvatsko jedinstvo / Djelatna veza Domovine i Izbjeglištva / Razvoj hrvatskih snaga i oslon na njih / Nadideologijska nacionalna borba / Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada / Korištenje svih primjerenih sredstava borbe. Te su teze do sada često navođene, ponekad i ne posve točno, doživjele su i više verzija te komentara, a Vukušić u ovoj prigodi propušta zadnju: Solidarnost s autentičnim osloboditeljskim gibanjima u svijetu (koja je također ponekad bila krivo citirana). Te su teze poznate kao "Teze Lunda" (izvorni naslov) ili "Lundske Teze", a napisao sam ih i naslovio ja, Mladen Schwartz. Vukušić, koji već preko dva desetljeća vodi svoj ničim izazvani privatni rat protiv mene, prešućuje me kao autora te ostavlja dojam da je Teze sastavio Bruno. Istina je pak da je Bruno u ljetu 1978, kratko prije nasilne smrti, na našem zasjedanju u Lundu, zamolio mene i Zlatka Markusa da iz njegovih petnaestak ad hoc nabačenih i nesređenih programatskih teza (posjedujem rukopis), kao i temeljem drugih naših ideja, koje su se pripadnicima naše skupine iskristalizirale kao zajedničke tijekom naših susreta i razgovora, sročimo nešto suvislo. Budući sam uzvratio kako ne znam pisati u duetu, dogovorili smo se da Teze sastavim sâm, pa da suborci moj nacrt konačno dotjeraju. Međutim primjedaba nije bilo, i ove su pregnantne, dojmljive i sustavno poredane, clare et distincte napisane Teze (moram ih sâm hvaliti kada drugi ne će!) ušle u povijest u obliku u kojemu sam ih i napisao (u stanu Markusova švedskog susjeda, koji je tada bio na putu). Prvi put bile su objavljene na naslovnici našega, emigrantskog "Hrvatskog lista" za siječanj 1979. Dvadesetak puta morao sam do sada intervenirati (već mi je dosadilo!) kada bi u javnosti Teze bile pripisivane Bruni, ili bi se prešućivalo moje autorstvo. Bruno je velik i bez Lundskih Teza, a i ja sam, Bogu hvala, za ovih par desetljeća uspio složiti i poneki drugi važan tekst, manji ili veći. Ali ne vidim niti jednog ozbiljnog razloga da se prešućuje povijesna istina. Jedini, koji je u općinstvu stidljivo priznavao moje autorstvo nad Tezama, bio je Zlatko Markus, i on, uz druge (Cerovac, Mičić, Buškain, p. Lasić...), dobro znade kako su nastale. Problem je u tomu da samozvani Bušićanci (Bože Vukušića nije bilo ni blizu kada smo vijećali i odlučivali u Lundu, tek se par godina poslije pojavio u emigraciji, što je druga tema) sebe prikazuju ortodoksnim sljedbenicima Učitelja, svojatajući ga samo za sebe, pa i kada to ne odgovara činjenicama: Mi smo Brunini, Bruno je naš, a izvan te sprege nema ničega! O svemu tome i o drugome vidi i moju knjigu koja uskoro izlazi iz tiska: "Bruno Bušić: junak - prorok - mučenik"! Glede pak Bože Vukušića, on se je, uz ostalo, usudio čak i dovoditi me u svezu s ubojicama BB, skupa je s Vicom Vukojevićem otuđio najveći dio mojega udbaškog dossiera (br. 250244), gdje je riječ o mojoj intenzivnoj suradnji s Brunom, pa je onda još razmjerno mali grijeh kada mu pripisuje moje tekstove.

NISAM GUDELJA UPOZNAO S BRUNOM BUŠIĆEM!

Mladen Schwartz

Gospodine uredniče!

Vukušićeva podmetanja

Propustili ste objaviti moj uzvrat Boži Vukušiću gdje me prešućuje (zatajivši moje autorstvo nad glasovitim Tezama Lunda), pa mi barem u cijelosti objelodanite ovaj uzvrat na njegovu prozivku mojega imena u uobičajeno neistinitoj maniri (kako to i inače rado i redovito čini u svojim člancima, knjigama i na TV). Riječ je o šestom nastavku Vukušićeva feljtona o Bruni Bušiću (v. HL 269!). Tu me vaš suradnik opetovano spominje u kontekstu zadnjega razdoblja Bušićeva života te njegove smrti.

Gudelj

Idemo redom. Vukušić veli kako sam ja upoznao Petra Gudelja s Brunom Bušićem. Ta je tvrdnja netočna. Točno je da mi se je, za mojega jednogodišnjeg boravka u Heilbronnu, tamo uporno nametao rečeni Gudelj, na kojega me je, kao na iznimno sumnjivu osobu, upozorio (posjedujem dokument!) dobar, pošten i pouzdan Hrvat, pokojni Mirko Sulić, vlasnik tamošnje dvije gostionice "Dalmacija", uostalom bratić mojega suborca Velimira Sulića te Leona Sulića i Gordane Turić. Dakako da sam upozorbu shvatio ozbiljno, to više jer je i na mene Gudelj već prigodom prvoga susreta ostavio dvojben dojam svojim dosadnim propitkivanjem o Bruni i nespretnim traženjem kontakta uz odgovarajući neiskren osmjeh. Istoga dana nakon Sulićeve upozorbe nazvao sam Brunu u London, gdje je on tada boravio, iznio mu slučaj Gudelja, te ga zapitao poznaje li takvoga. Bruno je uzvratio da ima više znanaca imenom Petar Gudelj (jedan je i još živući pjesnik), pa mi o ovomu svatu ne može sa sigurnošću odgovoriti. Vidio sam, međutim, da se Gudelj s Damirom Petrićem u Heilbronnu prepoznao (doveo sam ih u kontakt kako bih upravo to ustvrdio).

S Brunom u Forbachu

Uskoro smo se mi bušićanci s Brunom sastali na većem skupu u Forbachu (njemački gradić pod francuskim zaposjednućem u pokrajini Elsaß, budući da Bruno više nije smio u Njemačku, a mi smo granicu na tomu mjestu bez problema prelazili ilegalno, ne zato što ja ili drugi ne bi imali papira, nego da nas ne prate neprijateljska redarstva Jugi sklonih demokratskih država). Iz prikrajka promatrao sam kako Bruno reagira na Gudelja, koji se je tamo - ne znam od kuda i kako - pojavio, i stekao sam dojam da normalno suobraćaju, iako to nije moralo značiti da se otprije poznaju, a još manje da su prijatelji. Budući da sam, međutim, Brunu na Gudelja opetovano već bio upozorio, držao sam da od sada, kao odrastao čovjek, sâm može o tome voditi brigu, i nisam mu više dolazio s temom Gudelj.

Ostale laži o meni i Gudelju

Razne službe, kao i Gojko Borić te njemu slični, proširile su potom lažnu verziju kako sam ja Gudelja doveo Bruni, a to se, vidimo, uklopilo i u Vukušićev program provokacija, podmetanja te djetinjastih, jalovih pokušaja kompromitacije moje osobe i djela. Ali je netočno i da sam ja Gudelja angažirao u uredništvu Hrvatskoga Lista u Mainzu (BV krivo piše "Meinz"). Gudelj se tamo pojavio mimo mene, bez mojega znanja (nikada na to ne bih pristao), i tehnički urednik Tomo Matasić objavio mu je na svoju ruku jedan ili dva polupismena člančuljka, pa se poslije tužio kako mu je Gudelj, boraveći u prostorijama uredništva, napravio astronomski brzoglasni račun. Vukušić, usput rečeno, nema nikakvo pravo prozivati Petra Gudelja za protuhrvatski zločin, budući da ga je, kao i Blagoja Zelića, oteo i danima preslušavao, da bi ih potom jednostavno pustio na slobodu, sugerirajući time njihovu nedužnost!

Brunin pokop i sprovod u Parizu

Napokon je netočna Vukušićeva tvrdnja da sam na Brunin pariški sprovod putovao s Jozom Milošem, Petrom Gudeljom i Antom Tončom Zovkom, te da sam se s njima u samovozu vraćao u Njemačku. Istina je da se Gudelj u Parizu pojavio došavši iz Amsterdama, od kuda je nekim ljudima poslao razglednice i gdje je Bruno, uz ostale, trebao prispjeti na kongres Hrvatskoga narodnog vijeća. Te mi je razglednice pokazalo njemačko redarstvo koje ih je zaplijenilo, i koje se čudilo Gudeljevim putovanjima budući da je, kao i ja, držalo da on nema putovnice. Istina je i da sam na sprovod putovao u pratnji svojega tjelohranitelja Andrije Tomana, koji me je inače i vozio, no ovoga puta za upravljačem je sjedio Andrijin čovjek, stanoviti Ivica iz Heilbronna. Po gotovo praznoj noćnoj autocesti jurili smo dobrim samovozom brzinom od skoro 250 km/h, i još u ranu zoru stigli smo u Pariz Bruni na sprovod i pokop. Zlatko Markus crnohumorno je zamijetio da će se od sada sastanci uredništva našega Hrvatskog lista održavati na spiritističkim seansama.

Jozo Miloš

Točno je da je pri povratku Miloš redarstveno zadržan, ali je to bilo u Njemačkoj (Saarbrücken), a ne u Francuskoj. Franjo Mikulić nazvao me tim povodom bi li se na Nijemce moglo utjecati da Miloša puste. Franjo u njemu tada nije vidio sumnjivca. Nijemci su ga i pustili, bez naše intervencije, ali je nesretnik pola godine poslije zaglavio u šumi kod Kölna, jer su neki Hrvati procijenili da je upravo on pucao u Brunu Bušića. Milošev otac, pošten Hrvat, najavio je pljunuti na sinov grob ako se osvjedoči da je ovaj pucao u Bušića. Bože Vukušić pak pokušao je Brunino umorstvo uvaliti Vinku Sindičiću, znajući da on nije ubio Brunu. Kada je zagrebački sud, u nedostatku dokaza, Sindičića oslobodio, pala su u zaborav sva njegova stvarna i brojna umorstva, ali i pitanje Brunina ubojice - što se i htjelo! Glede još Joze Miloša: prije umorstva Brune preslušavali smo ga Marijan Rogić (HRB) i ja u Heilbronnu, jer je trebalo ustvrditi zašto nije izvršio nalog i likvidirao jugo-konzula Vojislava Đukića. Poslije je Đukić poginuo u Madžarskoj kao žrtva prometne nesreće, ali su u Njemačkoj bili osuđeni svi sudionici neobavljene Đukićeve egzekucije (Miloš, Rogić i Vidan Korač). Ipak, okolnost da Miloš nije ubio Đukića, naravno, sama po sebi ne dovodi u pitanje njegovu ulogu atentatora na Brunu Bušića.

Vukušićeve klevete

Sve u svemu, tako mi Bože Vukušić, za nečiji račun, klevetama, intrigama i podmetanjima, nastavlja zahvaljivati za to što sam ga podupirao nazočnošću na sudu i posjećujući ga u zatvoru kada je bio upleten u umorstvo nekoga potpuno nevažnog jugo-njuškala (Jusufa Tatara), te za taj besmisleni i štetni čin zaradio doživotnu robiju; što sam mu se zdušno stavio na raspolaganje savjetima i intelektualnom asistencijom, dok je čamio na robiji (čuvam opširnu prijepisku!), te sam ga čak nesebično doveo na moje vlastito mjesto Pročelnika za politička pitanja u Hrvatskomu Državotvornom Pokretu!

*******

(I) Poštovani Ivica Marijačiću!

Niste mi objavili pismo o Boži Vukušiću i Tezama Lunda. Jasno mi je da je BV u HL moćan, ali svemoćan očito nije, ipak ste donijeli i članaka protiv njega (kao i ovaj Tome Naletilića). Vukušić me sustavno blati i preko dva desetljeća intenzivno i organizirano ratuje protiv mene žešće negoli što je ikada ratovao protiv jugovine. Ne želim za ovu prigodu ulaziti u razloge i uzroke, ali sam prije više godina primijetio da ste i sami, u nekom članku u SD ("Tjedan"), pisali protiv mene pozivajući se tek na ubogog BV kao na jedini izvor. Nisam preosjetljiv, ništa me ne čudi, i prešao sam preko toga, a pogotovu u slijedećoj fazi cijenio sam Vašu dobru volju da mi, tu i tamo, donesete u HL barem pokoji čitateljski dopis, kada je inače protiv mene zavladao manje-više potpuni embargo. Zato i ne cjepidlačim oko svakoga teksta, prepuštajući naravno Vama kao uredniku da ponešto i ne objavite. Ovoga puta, međutim, molim Vas da ovo što Vam šaljem objelodanite odmah u slijedećem broju i bez ikakvih kraćenja! Imam pravo odgovoriti javno na najgnjusniju klevetu, onu kojom me se (baš kao i u Vukušić-Vukojevićevu zloglasnom TV-uradku iz 1992) neizravno dovodi u svezu s ubojicama Brune Bušića, koji mi je bio dragi prijatelj i iskreni suborac, jedan od najvažnijih i za mene najpresudnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Ne mogu i ne želim dopuštati opskurnim mešetarima da se na ovakav način izruguju i mojoj osobi i pokojnom Bruni i hrvatskoj državotvornoj borbi. Dok smo mi s glavom u torbi rušili ogavnu tvorevinu, BV je čamio na doživotnoj robiji zbog potpuno nepotrebne i za hrvatski probitak suvišne likvidacije. Nemojte me dakle razočarati i ovo mi odmah objavite, da se opet ne natežemo iz tjedna u tjedan, jer ova je prigoda posebna. Unaprijed hvala i hrvatski pozdrav! M. Sch.

(II) Poštovani Ivica Marijačiću!

Nadam se da ne će biti problema s objavom teksta. Molim Vas da svakako uzmete u obzir verziju koju Vam sada šaljem, jer se u prvoj potkralo par pogrješaka budući da sam pisao u žurbi, a ne bi bile zgodne ni za novine - tako da ne morate sami korigirati! Hvala i ZDS! M.

(III) Gospodine Ivica Marijačiću!

Ne, na žalost ne mogu pristati na Vaš prijedlog. Lijepo sam Vas zamolio da mi uzvrat na Vukušićeve drske klevete objavite odmah i neskraćeno; u HL-u smo čitali brojna pisma koja su i puno dulja od mojega, a Vi biste htjeli da ja ovaj odgovor na najgnjusnije optužbe svedem na jednu trećinu izvornoga teksta, i to s tri tjedna zakašnjenja, kada se čitatelji više ne će ni sjećati povoda, a zakržljala verzija moje samoobrane ne će biti uvjerljiva za one koji inače bez razmišljanja vjeruju svemu što im servira BV. Pokazao sam, u povijesti svojih sveza s Vašim tjednikom, uistinu puno takta i snošljivosti. Pristao sam na nedostojnu borbu za objavu gotovo svakog pisamca koje bih Vam uputio. Pomirio sam se s tim da sam zabranjeno ime, koje ni člančića ne može objelodaniti u Listu, nego se i moje ponajbolje napise progonilo u analfabetsku rubriku, gdje utočište nalaze i notorne bedastoće ili izmišljotine, tako da je, što god ja napisao, moj tekst već unaprijed diskvalificiran kao manjevrijedan - umjesto da ste mi dali poštenu kolumnu, pa makar i neplaćenu, ponosni da uopće hoću surađivati u Vašemu dosta skromnom listiću. Čak sam prešao i preko toga da niste smogli snage objaviti prikaz mojih knjiga koje sam Vam poslao. Nakon ovoga najnovijeg ispada, međutim, odlučio sam podvući crtu. Sve ima svoje granice, pa i moje strpljenje. Premda sam načelno nesklon kompromisima, pristajao bih na njih nošen razboritom prosudbom. Ali ovdje nema kompromisa. S mojom čašću i ugledom nema kockanja, osobito kada ih pokušava ugroziti kukavna protuha, koja, uz Gojka Borića (koalicija Mosad - Cia!), očito i upravlja Vašim listićem. Inače biste mi bez natezanja i ucjena objavili barem jedan odgovor tom mangupu. Postoje načela koja su važnija od imetka i plaća, mirovina i sinekura. Biti slobodan čovjek vrijednije je od ugodnog i sigurnog života. Vaše ponašanje pokazuje da ne dijelimo taj nazor, pa je, nakon Vaše zadnje geste, svaka suradnja bespredmetna. Što se mene tiče, neka BV i nadalje vodi svoj štakorski rat protiv Mladena Schwartza; on dobro znade da sam ja neuništiv, za razliku od njega, Borića i njima sličnih, i za razliku od Vašega glasila. Budući da ste mi svojim postupkom objavili otvoreni rat, budite uvjereni da objavu rado prihvaćam i da ću rat voditi svim sredstvima. Dosta je bilo i Cije i Mosada, nisam se bojao Udbe, a ovih se bojim još manje. Nisam se borio za ovo vukušićevsko neojugoslavensko i neoudbaško smeće od pseudodržave, borio sam se i nadalje se borim za Hrvatsku Državu. Pritom me ne će pokolebati ni klevete niti nedostatak dužnog poštovanja. Ali mazohistički na njih pristajati u zamjenu za jedan teško izboreni člančić u tri mjeseca ne moram i ne ću. Naprotiv, odlučio sam okrenuti drugi list. Možete mi vjerovati na riječ da znam kako se to radi, kao što sam znao i u skoro dvodesetljetnoj emigraciji.

Mladen Schwartz


A što se od autora Četveroreda moglo i očekivati...

Sedlarov film - žali Bože truda i vremena!

Damir Pešorda u HL-u od 3. Prosinca 2009. U članku „Pavelić bez maske“ obrađuje taj Sedlarov uradak, te ga ocjenjuje korisnim djelom koje rasvjetljuje zatamnjene stvari iz novije hrvatske povijesti. Te Pešordine ocjene su neutemeljene, jer film nije ponudio ništa novoga, nego je prije nastavak negativne stigmatizacije Pavelića, ustaškoga pokreta i same NDH.

Jedina razlika koju sam ja uočio gledajući film, jest ta da nas ovaj put ne optužuju ONI, nego ako Sedlara percipiramo kao NAŠEG, da se samooptužujemo i prihvaćamo dobro poznate nametnute laži, ali ne samo laži o konkretnim događajima, nego i o suštinskim i bitnim pitanjima hrvatskoga naroda, a te optužbe same od sebe padaju u vodu ako se želi, ili ako se ima hrabrosti, objektivno razmišljati, i onda to staviti na papir ili na film. Kao gledatelj filma iste večeri kao i Pešorda, osim vrlo šture i nedorečene priče, otišao sam sa dojmom da je Pavelić progonio Židove, da je u Jasenovcu pobio 70.000 ljudi, da je prodao Dalmaciju, a kao najhrabriji potez filma jest izjava kako je u Srbiji 100% riješeno Židovsko pitanje tj. Srbija Juden fraj. To bi valjda trebala biti poruka svima da više optužuju Srbe nego Hrvate zbog progona Židova.

Ali kako je film nesuvisla priča nimalo me ne čudi prešućivanje da to pitanje nisu rješavali Srbi nego Nijemci koji su Srbiju bili okupirali, pa time krivnja Srba za progone Židove otpada. Tako da i taj „najhrabriji“ domet filma baca novu neuvjerljivost i film obilježava kao sasvim nepotreban i bez ikakve pozitivne poruke što se tiče hrvatske povijesti i nacije. Pešordina pohvala Sedlaru koja se odnosi na prikaz Pavelićeva života gdje mu tobože daje ljudsku dimenziju, pokazuje da smo mi još duboko inficirani zlogukom srbo-komunističkom propagandom. Time je valjda trebala biti demistificirana percepcija da Pavelić nije bio čovjek, da nikad nije bio dijete, da je valjda rođen kao fašist, nacist, kvisling, ubojica i sl.

Ako smo se za ovih dvadeset godina od kada je pao komunizam, pomakli samo do te crte, onda smo mi Hrvati bijedna nacija i zaslužujemo i gore stvari od ovih koje nam se događaju. Da je Sedlar htio pomaknuti stvar on je morao napraviti potpuno drukčiju i hrabriju priču od ove. Umjesto samooptuživanja trebao se više pozabaviti činjenicama, a činjenice nemaju ideološku boju, to imaju samo laži.

Trebao je navesti da je ustaški pokret nastao zbog terora prve velikosrpske Jugoslavije, da je Pavelića prva i druga Jugoslavija tri puta osudila na smrt i četvrti put (1957.) poslala atentatora da ga ubije. Nije imao hrabrosti ustvrditi da Pavelić i ustaše nisu mogli biti kvislinzi (izdajnici), jer u odnosu na Jugoslaviju Hrvat ne može biti kvisling, on to može bit samo u odnosu na svoju domovinu Hrvatsku.

Ako je Pavelić bio kvisling, onda je cijeli hrvatski narod kvislinški kada je travnjskom ratu 1941. odbio braniti Jugoslaviju. A odbijanjem obrane Jugoslavije narod je dao pravi i nepatvoreni plebiscit za uspostavom NDH. Kvisling je bio Maček koji je stalno, čak i 1945. bio za Kraljevinu, kvislinzi su bili hrvatski Srbi i svi hrvatski državljani koji su ustali protiv hrvatske (svoje) države. Oni nisu, kako tvrdi Pešorda, bili ideološki protivnici Pavelića, oni su bili protivnici hrvatske države, a tu ideologija nema nikakve veze. Moglo bi ih se smatrati ideološkim protivnicima da su oni možda htjeli drugi režim u hrvatskoj državi, ali oni su htjeli da hrvatske države nema, tako da su oni bili neprijatelji naroda a ne režima.

Uglavnom film ne bih preporučio nikomu, što bi naš narod rekao Bože žali truda i vremena. Očito će još morati proći desetljeća da se Hrvatska usudi objektivno progovoriti o svojoj povijesti. Uz dužno štovanje svih žrtava i svih progonjenih kojih ima u svim ratovima, nadam se da će neki redatelj imati hrabrosti prikazati i stradanja Hrvata, kojih je u toj NDH u nemjerljivom broju najviše poubijano, samo zato što su bili Hrvati, a ne zato što su bili drukčije ideološki orijentirani. Pogrješna je teza da su oni poubijani bez suđenja, pa tko normalan još vjeruje u pravdu komunističkih sudova, pa bi valjda nekakvo suđenje trebalo dati legitimitet tim masovnim ubojstvima.

Josip Miljak

U Zagrebu, 3. Prosinca 2009.


Prenosimo...(Vaše razmišljanje)

Treći entitet

Mislio sam da je o trećem entitetu sve rečeno, ali očito nije. Većina portala, pa gotovo isključivo hrvatskih, malo malo pa izbace neki članak ili komentar o trećem entitetu. Prebirući po njima uočavaju se nekoliko istina koje daju povoda da se napiše još jedan članak na tu temu.

Prije svega o trećem entitetu pišu znani i pozvani, laici i stručnjaci. Neovisni spisatelji i ideološki uznici. Stranačka piskarala prijatelji i neprijatelji. I na kraju idioti. Svakomu se može priznati pravo na slobodu mišljenja i izražavanje svojih stavova kada je u pitanju treći entitet, odnosno hrvatsko nacionalno pitanje u BiH. Ali idiotima nikako ne mogu oprostiti. U neku ruku oprostio bi im ako nešto napišu. A imaju i oni, jadni, pravo na svoj sud. Demokracija je to. Samo kada drugi idiot komentira stavove prvog idiota onda on postaje idiot na kvadrat.

Što je sporno? Kao prvo, navodi se da su svi Hrvati za treći entitet. da bi se na istoj stranici dalje napisalo; Posavci nisu za treći entitet. Nije li ovo idiotizam? Ili nam takvi autori žele spočitati da mi(Posavci) nismo Hrvati. Jer ne vidim drugo logično objašnjenje.

Svejedno radi se o floskuli koju samo opet idioti mogu popušiti. Hrvatima Posavine nema pravo nitko spočitavati njihovo hrvatstvo. U svojoj relativno kratkoj povijesti Posavci su uvijek bili za hrvatsku stvar i uvijek su bili prvi među jednakima. U ime hrvatstva dali su ogromne žrtve kroz sve ratove. I nikada nisu nikoga izdali, pa čak i onda kada su sami bili izdani. Ponosni su na svoj hrvatski rod i vazda mogu i vazda će moći svakom Hrvatu pogledati u oči.

Druga, sasvim kriva teza je da Posavci nisu za treći entitet. Međutim, treći entitet nije fetiš kojemu se slijepo vjeruje, nego opcija koja može biti prihvatljiva. Ako netko smatra da će Hrvati Odžaka i Orašja prihvatiti rješenje trećeg entiteta u kojem neće biti Dervente, Broda, Šamca i drugih većinskih hrvatskih prostora u Posavini, taj se grdno vara. Realno je ovakve zahtjeve smatrati u ovom trenutku pretjeranim. Ali u konačnom rješavanju etničkog i nacionalnog prostora Posavci se sigurno neće odreći cijele Bosanske Posavine.

U slučaju da Odžak i Orašje u ime Posavine prihvate glavnu pa tako i jedinu ulogu glede ulaska u treći entitet, tko im može jamčiti i na koji način da će ta dva džepa uistinu završiti u hrvatskom entitetu? Trebaju li jamstva tražiti od onih koji su bezdušno Brčko, Šamac, Modriču, Brod Derventu pa i Odžak (Odžak je vraćen po Daytonskom sporazumu) predali svojim krvnicima, bez da se počešu iza uha.

Povjerenje je definitivno izgubljeno, a inzistiranje na cementiranju statusa quo sigurno neće vratiti izgubljeno povjerenje. Onoga trena kada bude vrijedilo "in statu quo res erant ante bellum" Posavina će biti za treći bez da i trepne.

Mi Hrvati

Isto tako većina autora iz zapadne Hercegovine sa lakoćom si daju epitet "mi Hrvati u BiH". Dakle kada govore o svojim stavovima po pravilu govore da su to stavovi Hrvata u BiH. Mogli bi biti, ne sporim, ali precinično je sebe poistovjećivati sa narodom. Razumijem kada to lokal patriote svjesno rabe radi promicanja svojih interesa, ali nikada neću shvatiti one koji se uistinu tako osjećaju jer samo na taj način razmišljaju. Ako uopće razmišljaju.

Najveća moguća katarza hrvatskog naroda u BiH je ta kada danas netko, tobože u ime Hrvata, govori kako je Posavina definitivno izgubljena. Kako Hrvati nemaju što tražiti u Sarajevu i Tuzli. A one primjerice u Banja Luci ne smatra da uopće postoje. Dakle, bol, patnja i golgota hrvata Bosne se smatra svršenim činom i da je najmanji problem žrtvovati pola nacionalnog bića da bi onoj drugoj polovici bilo bolje. Smatra se da danas u BiH živi 570.000 Hrvata, a nikako manje od 470.000. Po popisu iz 1991 u Hercegovini je bilo nešto manje 174.000 Hrvata uključujući i Mostar. Spominjem Mostar prije svega što ga pola i danas visi. A samo Mostarci znaju koliko je bilo potrebno truda da se uzme jedna ulica.

Razumio bih one koji po svaku cijenu žele treći entitet da su nacisti, fašisti, šovinisti i da se bore od drugih preoteti njihovo. Ili da su nacionalisti pa da žele apsolutno sve svoje zemlje. A ove ne razumijem i ne znam kako ih nazvati jer u povijesti nikada i nigdje nije zabilježeno da se jedan narod odriče većeg dijela svoje države pa čak i svojeg etničkog teritorija da bi završio u getu. Da bi bili ono što su bili u ranom srednjem vijeku. Biskupija pod upravom kneza, odnosno Hercega. Nekako me ova želja podsjeća na onu ratnu parolu bosanskih muslimana kada su u vihoru rata poručivali ratnom vođi Aliji Izetbegoviću; "Potpisuj Alija, nek' je k'o avlija". Kako ovakav primjer nesuosjećanja prema dijelu vlastitog naroda nigdje nije zabilježen i nigdje ne postoji izraz kojim bi se takav čin mogao nominirati (ima sličnosti sa kvinslizima ali postoje neke razlike) ne preostaje mi ništa drugo nego da pobornike ideje trećeg entiteta imenujem kao "hercegoviniste" a takvu pojavu "hercegovinizam". To nikako ne znači da je izraz herzegoizam rezerviran samo za Hercegovce. Jer hercegovista ima veliki broj i u Županiji Posavskoj. Vjerujem da ih ima dobar broj i u srednjoj Bosni.

Hercegovinistima je uzor Dodik i Republika Srpska. Nisu slijepi nego su imbecili kada neće da shvate da Republika Srpska pokriva sva većinska područja gdje su Srbi živjeli. Da je samo tako, ne bi bilo vrijedno spomena. No Srbi su pored svojeg teritorija oteli hrvatske i bošnjačke zemlje (Uh što spomenu bošnjačke zemlje, time automatizmom posta Turčin). I sasvim logično brane interese te fašističke tvorevine. Hercegovinisti podupiru Dodika,a Dodik podupire njih. Budala bi bio i kada ne bi. Zato Dodik ne štedi novce nego čak financira velikohrvatske portale. On puno više brine o jedinstvu Hrvata nego sami Hrvati, tako što u toj potpori ne izostavlja ni posavske Hrvate, te i njima financira neke portale. Biznis je biznis, nema što. Tko umije njemu dvije.

Kako do trećeg

Na kraju hajde da ipak konstatiram da je treći entitet najbolje rješenje za Hrvate u BiH. Mada osobno smatram da to u ovom trenutku nije najsretnije rješenje. Ali evo pridružit ću se onim idiotima i popušit ću tezu o trećem entitetu kao najprihvatljiviju.

Kao takvom idiotu, netko će ipak morati objasniti kako doći do tog trećeg. Filozofske misli i misli drugih idiota ne prolaze. Odgovor mora biti jednostavan, da ga i oni malo tupaviji koji aplaudiraju trećem mogu razumjeti.

Prvo Srbi nam još nisu navukli gaće, a to od njih i ne tražimo. Podsjetite me ako griješim. A Turci su se povampirili. Neće da čuju za Mostar a kamo li sjevernije od Mostara. Kako će netko Hrvatima iz Žepča objasniti da će morati ostati izvan hrvatskog entiteta? S muslimanima su hercegovisti zakuhali takvu kašu da bi od njih na poklon mogli dobiti Grude, Široki Posušje Ljubuški, Tomislav i dijelove još nekih općina, možda čak i cijele dvije do tri općine. A hercegovisti to nikako ne žele. Barem sam ih ja tako shvatio ili sam uistinu idiot. Oni žele?! E to ni pametan čovjek ne može znati, a kamo li idiot. Jedni su za Banovinu Hrvatsku, drugi samo govore o ratnoj Herceg-Bosni. A najveći je broj onih koji samo govore o "ničemu". Silno žele ono što ne znaju što je. Želim i ja samo za razliku od njih ja želim znati što je to. Ako pak znaju što uistinu žele onda ja nisam možda idiot. Zamršeno da bi idioti shvatili o čemu se radi. U ostalom nisu idioti ti koji crtaju granice. To su pametni ljudi, fini i bogati. Njima odgovara treći jer će biti još bogatiji. A ako treba negdje i zapucati zbog trećeg ne bojte se. Oni svoje guzice znaju izvući, a vojska idiota je uvijek spremna.

A za novu Herceg-Bosnu, bila ona k'o avlija ili ko velika banovina trebati će pucati malo više. Samo tamo gdje je 80% hrvatsko vjerojatno neće a svugdje dalje sigurno hoće. I to onih 80% i više Hrvata morati će imati teritorijalni kontinuitet, a ako ga nemaju neće ni oni rat gledati na televiziji. Imat će ga u svojemu dvorištu. A kada medvjed igra kod komšije doći će i u tvoje dvorište. Davno su ljudi rekli. Ne mora biti medvjed može i koja mina. A mina se boje kapitalisti i tajkuni. Ne bi oni dali svoje imovine za tri Herceg-Bosne. A zna se tko danas od Hrvata ima imovinu.

Ako netko misli da će treći entitet pa i mogući krnji dobiti mirnim putem tj. pregovorima, ne znam kako taj idiot uopće može čitati ovaj tekst. Otkuda mu toliko znanje.

Što sve ovo znači? Pa može značiti samo jedno. A to je da se netko igra sa sudbinom hrvatskog naroda u BiH. Godinama mu priča šarene lage i svojom neiskrenom i promašenom politikom jedan narod tjera u propast. Nažalost moj narod. I nije mi kriv ni Srbi ni Bošnjaci. E mislili ste da ću reći Hrvati. Nisu ni Hrvati krivi. Ali jesmo jadni. Prije svega što svakomu damo da nas vuče za nos. Što Hercegovac ne može reći što misli, a da ga Posavac ne proglasi izdajnikom. Što Posavac ne može reći što on misli a da ga Hercegovac ne proglasi Turčinom. Pa tko je kriv. I Bošnjaci i Srbi ali nažalost i neki naši. Pojedinci, koji svojom strahovladom interese hrvatskog naroda podređuju svojim sitnim interesima (katkad i krupnim) i interesima drugih naroda. Idioti odmorite se malo od čitanja ovog teksta. Zamorno je za vaše mozgove bez vijuga. Ostali naprijed.

Tražiti ravnopravnost hrvatskog naroda sa druga dva naroda u BiH je realnost i na tome treba ustrajati. Ima načina da Hrvati budu ravnopravni, ali oni koji ga predvode to ne žele. Podvale oko trećeg entiteta su srpske interesne igre. Neka Srbi Hrvatima vrate samo jedno hrvatsko selo (čak ne mora biti ni u Posavini iako kao Posavac to priželjkujem) povjerovat ću u iskrene namjere zagovarača trećeg entiteta. Mi Hrvati imamo veliku želju biti svoji na svom,samo nitko da nam objasni kako to sa idejom oko trećeg entiteta provesti u djelo.

Alternativa trećem entitetu postoji. Isto treći entitet ali bitno drukčije forme od onoga koji se većini naivno uvukao pod kožu. No to je priča za drugi put. Čitamo se.

Ljudevit Posavski
e-Posavina.com


U ponoć se Bog rodi

Dragi Napretkovci, draga braćo, drage sestre, prijatelji i svi ljudi dobre volje! Bliži se Božić, dan prave radosti i veselja, radosti u Gospodinu, s njegovim evanđeljem, u milosnom sjedinjenju s Isusom Kristom.

Dana 10. prosinca po 59. put smo proslavili Napretkovu Božićnicu! Započeli smo pjesmom, nastavili s porukama i proveli večer druženjem s pjesmom i radošću. Ozarila su se naša lica i razgalila naša srca svjesna činjenice: Evo nam još jednoga Božića!- U ovo vrijeme isčekivanja, raduje se Marija. I krš hercegovački s njom. Čujem njegovo bilo. I vjetar. Čujem mu dah. I građani Mostara, i Hercegovine. Čujem njihov žamor. I dječica i odrasli. Čujem njihov pjev. I nizine, koje zelene dlanove pružaju da zora rosna kristale po njima propisa. I snježne planine – Velež – Prenj i Čabulja…, čela uzdižući; nebo, sa zvijezdama, pjevajući. Združeni u pjesmu ljubavi, radujmo se svi, novorođenom Kralju pjevajući.

- U ponoć se Bog rodi. O ti, koji se saginješ u svojoj tuzi, tražeći svoje stope, zaobilaziš kolijevku ljubavi.
- Stani! Stani preda se, u ovogodišnjoj svetoj božićnoj noći!
Razmisli, gdje si prosuo svoje korake. Pronađi, pronađi ih, pri stajičinu Svjetlu, dok ih bujica praznine ne odnese. O Isusova i naša majko Marijo, U radosnoj božićnoj noći, gledamo težinu tvoje šutnje, brigu svake majke. Kao što treptaj zvijezda dodiruje božićno drvce, neka svjetlo iz jaslica dodirne poteškoće naših majka i srce svake od njih približi k jaslicama, da ih dodirne njegovo svjetlo, da sretnu pogled Novorođenoga i komadić božićnoga svjetla ponesu, u svoj dom i u svoju obitelj! Neka čuju glas novorođenog Djetešca: Budite svjetlonosne majke!
- O, ti novorođeno Djetešce, veliki Bože, od čijega se pogleda zemlja lomi, zaustavi vjetrove, koji nam u poglede srdaca prašinu bacaju.
Zovni nas k sebi! Neka nas tvoja i naša majka Marija, mekom majčinskom rukom dovede preda te, da nam hladnu dušu zagriješ, da ti naša duša sa mnom zapjeva. - Božić je zapalio svjetlo koje nitko ne može ugasiti.

Svima vama, dragi Napretkovci, prijatelji, dobročinitelji i ljudi dobre volje, u ime 1102 člana mostarskog Napretka želim da vam zasvijetli Isus Krist i da vas njegovo svjetlo obasjava tijekom cijeloga Vašega života! - Neka se i raspjevanom porukom i obilnim Božjim blagoslovom za nastupajuće božićne blagdane i novu 2010. godinu pregriju mreže ljubavi, dobrih želja, dobrih djela i sebedarja, te neka se božanska milina razlije među ljudima – počevši od vas, dragi moji prijatelji!

Uime 1102 člana mostarskog Napretka, prijateljima i svim ljudima dobre volje, šaljem ovu čestitku. Neka nas Isus, Božja Riječ i Mudrost prosvjetljuje u našemu životu. Neka nas Novorođeni Sin Božji poživi radosne, vesele i zdrave i tijekom cijelog našeg života!

Prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik HKD Napredak u Mostaru

P.S. U 43. članku Statuta uz ostalo stoji da Sredstva za rad Društvo priskrbljuje:- prihodima od članarine, - prihodima iz proračuna HNŽ ili Grada Mostara dobivenih temeljem određenih projekata Društva;- prihodima iz međunarodnih organizacija dobivenih temeljem određenih projekata Društva; - donacijama i darovima fizičkih i pravnih osoba iz dijaspore;- darovima od fizičkih i pravnih osoba, ukoliko ne utječu na neovisnost rada Društva i njegovih članova; (…) donacijama; (…) Od aktivnosti Napretkove povijesne Zaklade.

- Svjesni da se i nakon 107 godina sami moramo brinuti za odgoj hrvatske inteligencije u Hercegovini, prilažem Vam broj žiro računa:
HKD NAPREDAK MOSTAR 33810002201980532 UniCredit bankZA - podračun 22-10-01-98-0-5 i
HKD NAPREDAK MOSTAR 7100-48-06-17093-8 SWIFT. ZABA BA 22
na koji, prema svojim mogućnostima, možete pomoći odgoju učeće hrvatske mladeži u Hercegovini (Školi računalstva, stranih jezika, grafičkog dizajna..., obnovi knjižnice, pismohrane-arhiva, folklornom društvu za nabavku narodnih nošnji...). Unaprijed zahvaljujem! Imena svih dobročinitelja bit će upisana u Spomenici.

Mostar, Božić 2009.


NISU LI NAŠI PREDCI IPAK BILI GUSKE?

Da se izjasnim odmah na početku: makar se to kosilo s Darwinovom teorijom evolucije, mislim da su bili. Jasno da je povod ovom razmišljanju upravo aktualni Arbitražni sporazum sa Slovenijom. U prilog teoriji gusaka mogu pobrojiti čitavu nisku događaja u posljednjih stotinu godina, iza kojih je uvijek slijedio gubitak teritorija i sve manji broj stanovnika.

Već nakon Prvoga svjetskog rata bili smo u prilici ostvariti samostalnu državu, no na prvoj sjednici Hrvatskog sabora, 29. listopada 1918., nakon što su raskinute veze s Austrijom i Ugarskom, odlučilo se za novu zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca od Soče do Soluna. I tada je skupina hrvatskih intelektualaca upozoravala, kako bi se hrvatski narod mogao izvući iz neprilike u koju je bez potrebe zapao prenaglim zaključkom Hrvatskog sabora. Argumenti za stvaranje vlastite države nisu uvaženi i nakon mjesec dana uvjeravanja, 24 delegata - pardon, gusaka - otputovali su u Beograd i predali Hrvatsku na milost i nemilost srbijanskom regentu Aleksandru.

Bio je to prvi i odmah krivi korak naših političara na početku dvadesetog stoljeća, čije smo katastrofalne posljedice trpjeli i proživljavali do zadnjih godina proteklog stoljeća. Da je tada uvaženo stajalište pametnih ljudi, koji su bili svjesni povijesnog trenutka, naša povijest išla bi drugim putem, vjerojatno bez ogromnih žrtava Drugoga svjetskog rata, a Domovinski rat se ne bi niti dogodio.

Sljedeća amputacija hrvatskog teritorija - Istra, Zadar i otoci - dogodila nam se Rapallskim ugovorom 1920. godine kao žrtva na oltar dobrosusjedskih odnosa Italije i Jugoslavije. Četiri godine kasnije, umjetno stvorena Riječka država ušla je u sastav Kraljevine Italije.

Mjesec dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, tzv. Rimskim ugovorima tobožnji hrvatski saveznik, fašistička Italija, ucijenila je tek stvorenu državu i uzela dobar dio Dalmacije. A kao tobožnja saveznička vojska i vlast postali su poznati po teroru prema domicilnome hrvatskom puku, pomagali i naoružavali četnike, te opstruirali djelovanje hrvatskih vojnih i civilnih vlasti.

Komunistički nas je režim, uza sve zločine počinjene tijekom rata i poraća osakatio i za dio Srijema i Boku te kod Neuma prepolovio cjelovitost hrvatske obale.

Tijekom Domovinskog rata i stvaranja neovisne Republike Hrvatske ukrali su nam svi susjedi, osim Mađara, barem nešto. Hrvatski narod je protjeran s vjekovnih ognjišta iz Bosanske Posavine i Lašvanske doline, uz pristanak i potpis naših političara na Daytonski sporazum.

I tako smo danas na početku 21. stoljeća jedan od malih europskih naroda nastanjen na ostatku teritorija što su ga čitavo stoljeće unazad «grickali» svi susjedi, uz zdušnu podršku svjetskih sila, zvale se one sile Antante, Osovine ili Europska unija.

Na kraju se pitam, kako to da se u proteklih sto godina mi nismo proširili na račun bilo kojeg od naših susjeda niti za jedan četvorni metar?

Alfred OBRANIĆ, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvanaesti dan

Još o neprijateljima vašim

“Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.
Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?
-------------------------------
Ne može dobro stablo roditi zlim rodom,
a zlo stablo dobrim rodom.
Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom,
siječe se i baca u oganj”.
Matej, 7, 16-20.

Rano ustavši, Prorokovođa je uživao šetati po rosi. Tog jutra rosa je bila obilna, kao da se nebo svu noć mučilo pa se jako oznojilo. Uživao je u prizoru svjetlucanja rose na travi i orošenoga proplanka. Osvježavao ga je i poticao na razmišljanje o potrebi poznavanja neprijatelja, pa zaključi:

Nedovoljno poznavanje neprijatelja svojih, a posebno površno poznavanje, poznavanje po tome što neprijatelj o sebi govori i kako se predstavlja, zna biti kobno za svaki narod, poglavito u slučaju rata. Znajući to i poznavajući lakovjernost njihovu, Prorokovođa je htio Hrvatima skrenuti pozornost na to i upozoriti ih da je lažno predstavljanje dio političke i ratne strategije i taktike. Jer lukavi se neprijatelj ponekad napuhuje, najčešće kad je stvarno slab ili pak zato da zastraši, pravi se jačim nego što jest, a ponekad da bi onoga kojega želi napasti, da bi ga uvukao u avanturu rata, pravi se slabiji nego što jest. Cilj mu je steći aureolu žrtve i tako od svijeta sebi napravti i saveznika, a protivniku neprijatelja. To je umjetnost služenja obmanama i prijevarama protivnika. Tu strategiju, i političku i vojnu, uporabila je Svrab u Patriotskom ratu, međutim neuspješno, jer ih je Drugi nadmudrio, jer ih je poznavao.

Kad ga prvaci opaziše, narede trubaču da trubeći u rog obavijeste narod da se okupi. Od tada je trubač svako jutro, trubeći u rog, obavještavao narod da se okupi slušati Prorokovođin govor. Kad se okupiše, znajući dakle od kolike je važnosti poznavati neprijatelje svoje, Prorokovođa nastavi jučerašnji govor i reče:

- Kolikogod je važno da se samospoznate, toliko je važno da dobro upoznate i neprijatelja svojega. Njegove mane i vrline. Njegov mentalitet, navike i običaje. Prije svega trebate upoznati Svrab - svoga stvarnog neprijatelja. Kad ga bolje upoznate, shvatit ćete da ste vi dva tako različita naroda da vaš zajednički život apsolutno nije moguć i da je svakome pametnome bilo predvidivo da vi u državnoj zajednici ne možete živjeti zajedno. Jer, kolikogod si ti narod rigorozne savjesti, toliko je taj narod bez savjesti. Kolikogod se ti realno ocjenjuješ, toliko se on umišljeno, bezumno precjenjuje. Kolikogod si ti viteški hrabar, toliko je on podmukao i kukavica; kolikogod si ti narod jačega djela, toliko je on narod jače riječi; kolikogod si ti narod istine, toliko je on narod laži; kolikogod si ti ratnički narod s viteškom čašću, toliko je on (lešinarski) narod podvala i prijevara; kolikogod si ti u miru gubitnički narod - što u ratu dobiješ u miru, u diplomatskim igrama uglavnom izgubiš - toliko je on u miru dobitnički narod; sve što u ratu izgubi u miru diplomacijom dobije.

Sad, kad znaš mentalitet toga naroda, trebaš pronaći najbolju protustrategiju postupanja u odnosima s njime. Jer, na žalost, on ti je zemljopisni susjed, i to takav da drži dosta tvoga ozemlja koje ti na lak način neće vratiti. Zbog međunarodne zajednice najprije pokušaj izravnim pregovorima s njim, a zatim posredništvom drugih država ili međunarodnih tijela riješiti sve sporove s njim. Međutim, sasvim je malo ili nema nikakvog izgleda da sporove s njime razriješiš na miran način. Jer Svrab je kukavički i strašljiv narod s mnogo samoizgnaničkoga u sebi, ali upravo ta njegova plaščjivost uvjetuje njegov agresivan mentalitet. Upoznaj ga dobro da bi znao koristiti njegove mane i slabosti te da bi iznašao 31 sredstva protiv njegove otrovne podmuklosti i podvala. On je narod agresivnog i prividno hegemonističkog vladalačkog mentaliteta. On je sjeo na tvoju zemlju jer ga južni susjedi stalno potiskuju na zapad. Iako o sebi ima visoko mišljenje kao osvajačkom narodu, on je tek parazitski narod koji u svakom ratu čeka da netko drugi za njega dobije rat, a da on kao lešinar onda to iskoristi. U Prvom ratu to su za njega napravili poglavito Karloviti, u drugome komunistička šizma pomognuta saveznicima. U Patriotskom ratu i uz pomoć Albiona, Indiocida i Polovaca, koji, međutim, nisu izravno ratovali, ti si ga pobijedio. Na koncu su mu opet Albion, Indiocid, Karlovit i Polovci pomogli da zadrži veliki dio tvoga ozemlja.

Radi se, dakle, o barbarskom narodu, ali za tvoju sreću i o mentalno nedovršenom narodu. Iako je taj narod agresivan i destruktivan, on je ujedno i autodestruktivan. Sve što izgrade, uskoro sami i ruše. Istina, oni imaju i kulturnu, političku i drugu elitu, kao i svaki drugi narod. Međutim, u javnim poslovima taj narod uvijek vodi masa. Njihova elita pada pod utjecaj mitova stvorenih od mase, tako da se provodi politika neobrazovane i primitivne mase a ne elite, pa im i sudbinu određuje masa.

To što su mitomanski narod, jedan od najmitomanskijih naroda uopće, od osobite je važnosti za ocjenu toga naroda, kao i za određivanja strategije odnosa prema njemu. Velemajstori su u pravljenju mitova i legenda o svojoj veličini i svojoj žrtvi, svojim zaslugama za Zapad u obrani od Osmanlija itd. Istina, većina njihovih mitova i nije proizvod njihova duha nego prvenstveno Karadaga, ali ih oni lako usvajaju i slijede. A narodi se međusobno bore i mitovima i legendama kao svojim istinama. Zato je vrlo važno da stalno pratiš i racionalno obezvrjeđuješ njegove mitove. No, samo rušenjem njihovih mitova nećeš dobiti promidžbenu bitku. Moraš stvarati i svoje mitove i legende, dakako, zasnovane na što više povijesne i psihološke istine. Skloni su krasti ne samo ozemlje, nego i kulturne, duhovne proizvode drugih naroda. Nemaju izvorne stvaralačke snage u kulturi, ali su zato vrlo spretan imitatorski narod. Oni i tvoga nobelovca Ivu Andrića, sve dubrovačke pisce kao i mnogo hrvatskoga narodnoga stvaralaštva kradu i pripisuju sebi, uključujući i hrvatski književni jezik. I samu akademiju znanosti i umjetnosti osnovao im je Hrvat Josip Pančić, čije ime oni pišu kao Josif i time prikrivaju njegovo hrvatsko podrijetlo. U krađi i lažima su uporni, a budući da su narod prijetvoran, s vrlo razvijenim glumačkim talentom, jaki na frazi i općenito na riječi, vrlo su uspješni u promidžbi i uvjeravanju međunarodne javnosti. Istina o njihovom agresivnom ratu na Hrvatsku, skupa s Karadagom, izašla je u svjetsku javnost samo zahvaljujući javnim medijima, prvenstveno televiziji. Tako ih je istina pobijedila, a inače da ne bi svjetskih medija pobijedili bi oni u promidžbenom ratu.

Tako, budite uvijek oprezni prema Svrabu, (a i Karadagu), jer su uvijek spremni na krađu, prijevaru i podvalu. (Uostalom, podvala je izvorno njihova riječ, nastala iz njihove prljave prakse kako međusobnog, tako i odnošenja prema drugim narodima.). Nikad i ništa ne vjerujte tom prijetvornom narodu! Vidite li kako su u agresivnom ratu pred očima cijeloga svijeta opljačkali vaša dobra, ali ih odbijaju vratiti. Ako prema njima budete oprezni, pobijedit ćete ih i u miru i u svakom ratu. Neka vas ne zaplaše njihove velike, gromke i agresivne riječi, ni agresivni čini. Kako rekoh, oni su barnumski napuhan narod koji čim naiđe na čvrst otpor ispuhne i povlači se. Tvoja je velika prednost upravo u tome što si realističniji i inteligentniji. To su tvoja najjača oružja. Sjeti se omjera snaga u živoj sili i oružju u Patriotskom ratu. Oni su po toj sili bili treća ili četvrta sila u Europi, pa si ih ti upravo svojom realističnošću, inteligencijom i metodičnom upornošću pobijedio. No, to je Svrab doživjela vrlo teško, ponižavajuće, a oni su sujetan narod. Ponizio si ih pred cijelim svijetom, i to baš u ratničkom natjecanju u kojemu je bio glavni sadržaj njihova umišljenog junaštva i ratničkog ponosa. Zato Patriotski rat nije posljednji rat, ne samo zato jer si ti geopolitički nedovršena zemlja pa se moraš dovršiti, što vjerojatno bez novoga rata neće ići, nego i zato jer se Svrab s nanesenim ratnim porazom i poniženjem neće lako pomiriti. Htjet će se revanširati i dokazati svoju tobožnju ratničku i nacionalnu veličinu. Njima treba mit o sebi kao ratničkom narodu, pa 32 budite sigurni da će ga nastojati obnoviti. Stoga se djelatno pripremajte za novi rat s njima. A kada ga pobijediš, poruši sve hramove njegove. Povijest nije stala, niti ikada staje. I prijestolje mu poruši.

Svrab se i sama hvali da je narod laži, lažljiv narod, nalazeći u laži svoju istinu, svoju bit. Tako njihov najveći intelektualac, romanopisac Zlica Ćusić u svom romanu Podjele za Svrab kaže: “Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga, lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu. Lažemo iz ljubavi i čovječnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našega patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” Dakako, on je Svrabin pa laže i kad laže, jer oni zaista lažu sebi, ali samo zato da bi se što bolje pripremili, izvježbali u laži tako da bi bili što uvjerljiviji kad drugima lažu. I kad, tobože, govore istinu o svojoj laži, oni zapravo i tada lažu. Ne lažu da bi utješili drugoga, nego da bi mu uvećali bol, ne lažu iz samilosti, nego iz okrutnosti i bez imalo sućuti s mukama drugoga. Istina je da lažu da ih nije strah jer su zaista strašljiv i paničan narod, lažu da sakriju svoju bijedu, jer su zaista sama bijeda. Ne lažu oni iz ljubavi i čovječnosti jer to nije moguće, jer se to čini samo istinom, nego lažu iz mržnje na svakoga i iz svoje neljudskosti. Lagati se ne može iz poštenja, nego samo iz nepoštenja, a istina je da lažu zbog svoje slobode jer do nje na pošten način i poštenim sredstvima ne mogu doći. Da, istina je, laž je vid njihovoga patriotizma i zaista lažu stvaralački, maštovito, inventivno. U laganju su zaista vrlo uspješni, lažju stječu sve: tobožnju hrabrost, junaštvo, da su najjači narod na Brdu, da imaju najveću kulturu, da imaju najveće pisce, znanstvenike i filozofe, a u biti su sve pokrali: diče se tvojom kulturom, vašim piscem nobelovcem kao svojim piscem, vašim dubrovačkim piscima kao svojim, vi ste im osnovali akademiju znanosti i umjetnosti, vi ste ih takoreći opismenili. Oni su vam, njihov “intelektualac” Vukodlak, pokrali i kao svoje prikazali vaše narodno blago, narodne pjesme, oni su vam slobodu i državu ukrali 1918. i ponovo pokušali 1990., itd. Nije moguće ni nabrojiti što su sve od vas pokrali, jer ste bili naivan i pošten narod, lirski blag i božanski istinoljubiv, pa niste ni očekivali da uopće postoji narod koji bi mogao tako bezočno lagati i svojim lažima drugome donositi nesreću. Na koncu je to Svrab mogla jer je lažan, prividan narod, jer uopće nije narod nego divlja masa, ista onakva kakva je bila 1172., kako ju je istinito prikazao Helmodi von Lübeck u svojoj Kronica Slavorum, koju je napisao putujući Brdom. On kaže: “...nenen sich Serben, Teufelesöhne, ohne Gotesgesetz, obszön und uners''ttlicih und, schon dem Namen nach, dienen jedem Schmutz lebend in ihren Ortschaften bestialischer, als wildesten Tiere.” tj. “... zovu se Svrab, đavolji sinovi, bez zakona Božjega, besramni i lakomi, već svojim imenom, služe se svakim gadostima, žive u svojim nastambama bestijalnije od najdivljijih zvijeri.”. (Napomena: “...već svojim imenom...” autor hoće reći da njihovo narodno ime Servi znači robovi, a što se očituje u njihovom značaju, mentalitetu.) . A nisu samo spretni lažljivci, nego su oduvijek i spretni lupeški krivotvoritelji. U nedostatku izvornog tvoračkog uma i energije, kradu i krivotvore sve do čega stignu. Jer, kako je rečeno, da ćete svakog pojedinca prepoznati po njegovom rodu, t.j narodu, njegovu karakterističnom mentalitetu, tako i rod po njegovom vladaru, Svrab ćete lako prepoznati po njihovoj krađi, laži, krivotvorenju i svakom drugom nepoštenju, što je već uočio Dante i karakterizirao Svrab po njegovom vladaru, kralju Stefanu Urošu II. Milutinu (1276.-1321.), kada je u XIX. pjevanju Raja napisao: ... “i taj kom Raška služi, što na zlo vidje žig mletskog metala”, što zapravo znači, da je krivotvorio mletačke zlatne dukate lažno im prispodobljujući svoje nevrijedne groše, čiji je promet bio kazneno djelo i za čiji je promet bio osnovan poseban sud u Veneciji koji je kažnjavao njegove raspačavače. Eto, vidite, njihovu moralnu vertikalu od Milutina preko Vukodlaka do Ćusića: uvijek su isti, zato to držite nepromjenjivom genetskom konstantom njihova mentaliteta.

Tako vidite da je to masa s više “identiteta”. Još je najbolje njihovo “višeidentitetsko” biće okarakterizirao njihov pisac Mile Avić u svom Rječniku kad je rekao da oni: “lažu na vlaškom, šute na grčkom, broje na cincarskom, u crkvi pjevaju na ruskom, najmudriji su na turskom, a samo kad hoće da ubiju, progovore na svom materinskom - svrapskom jeziku”.

Njihova tobožnja snaga i nepatvorenost nije ništa drugo do sirovi primitivizam koji ižarava samozaljubljeni zoološki nacionalizam. S takvim značajkama su hvaljeni (u biti podcjenjivački ocrnjeni, ali oni to ne razumiju) samo od anglosaksonskoga hegemonizma, njihova geopolitičkog interesa pothranjivanog vjerskom netolerancijom prema katolicima.

Međutim, u Patriotskom ratu lažnost njihova nacionalnoga bića je demaskirana: zahvaljujući medijima, poglavito svjetskim, cijeli se svijet uvjerio u lažnost njihova bića, u njihov neprosvijećeni, primitivni nacionalizam zamaskiran lažima, pa se ono što oni tvrde uzima s rezervom, a tzv. “svrapska istina” kao eufemizam za svrapsku laž.

Tako bi i prođe i dvanaesti dan učenja Ispravnoga puta.


O smrti Gvozdanskoga dne 13. siečnja 1578.

Na Božić 25. prosinca 1577. oko grada Gvozdanskoga okupilo se pet tisuća osmanskih vojnika i vlaških martoloza. Ferhad-beg je pozvao branitelje na predaju, što su oni odlučno odbili. Osmanci im tada otrovaše posljednja dva tvrđavska psa čuvara, pa su sasvim ostali bez hrane. Ferhad-beg ih ponovno pozove na predaju. Očekujući dolazak kraljevske vojske, branitelji mu poručiše, da više vole svi izginuti nego se osramotiti.

Prvi obći juriš na grad naredio je Ferhad-beg 10. siečnja 1578., ali ga branitelji junački suzbiše. Jednako tako bijahu suzbijeni osmanski juriši 11. i 12. siečnja. U gradu je ostalo samo dvadesetpet do trideset živih branitelja, a i ti su bili izmučeni glađu i žeđom, mnogi od njih vjerojatno i ranjeni. Nov obći juriš na grad odredio je Ferhad-beg za noć od 12. na 13. siečnja. No, oko ponoći u gradu se utrnuše sva svjetla i stražarske vatre. Tada je jamačno poginuo ili umro od zadobivenih rana i posljednji branitelj. Misleći, da se radi o varki, Ferhad-beg je odgodio juriš za jutro. U ponedjeljak 13. siečnja 1578. osvanulo je hladno zimsko jutro. Osmanska vojska i vlaški martolozi željni pljačke i pliena pripremiše se za juriš i polako se približavahu gradu, derući se i halakajući. No, u gradu bijaše sve tiho: niti je puška planula, niti se koji branitelj pokazao na gradskome zidu. Napadači razbiše gradska vrata i provališe u sam grad. Našli su se u mrtvu gradu punom razvalina. Po dvorištu, triemovima i odajama ležala su mrtva tiela hrabrih branitelja, ogreznula u krv od zadobivenih rana. Tiela onih, koji poginuše od gladi, žeđi i težkoga napora, bijahu čitava, no blieda i suha bez daha i života. Neprijatelji u gradu nisu našli ni malo hrane niti kapi vode.

Pavao Ritter Vitezović u svojoj Kroniki je zapisao: "Gvozdanski grad, na početku ovoga leta 1578., Turci zadobili su, poklam Junaki vu njem obsedjeni tritjedne vitežkise braneći od Glada, i seje vsi pomerli, i oslabili." Strašan prizor mrtvih branitelja u mrtvu porušenu gradu toliko je dirnuo Ferhad-bega, da ih je dao pokopati po kršćanskom običaju.
Izvadak iz poviestne razprave Mate Marčinka GVOZDANSKO, Zagreb, 1999.

GVOZDANSKO: zrinska tvrđa te istoimeno selo uz cestu Glina - Dvor

* * *

GVOZDANSKO

POZIVNICA

Poput Sigeta 1566., Zrina 1577., Odžaka 1945. i Vukovara 1991.
- za Hrvatsku i kršćansku Europu -
odolievaše turskomu zlu do 13. siečnja 1578. zrinsko Gvozdansko,
do smrti ranjenih, izgladnjelih i zaleđenih branitelja hrvatskih.
A 1941., 1943. i 1991. gori četnici ubiše Gvozdansko i Zrin opet.
Stoga u znak vječne počasti gvozdanskim junacima i mučenicima,
jer umrieše, da Dom obstane i jednom uzkrsne u cjelovitoj slobodi,
udruge
* HVIDR-a Zagreb * Bosanskohercegovački HRVATI Zagreb *
* HOZ JAZOVKA * HRVATSKI ZBOR * MACELJ 1945. * HOR *
služeći obćemu Dobru djelom za Dom - pozivaju na hodočašće

1. SPOMEN-POHOD U GVOZDANSKO

dne 10. siečnja 2010. (nedjelja)

za Zdrug udruga
Branimir Petener, HOR

U Zagrebu, dne 11. prosinca 2009

Upute i prijave: HOZ Jazovka, gđa Vera Vukelić, 091-9003317; radnim danom: 10.00 do 17.00 sati do 9. siečnja 2009.


Paris, 10. prosinac 2009.

Korupcija leži i tamo gdje se to nikada ne govori
Korumpirana Hrvatska raj za još korumpiraniju Europsku Uniju

Piše: Christophe Dolbeau

Međunarodni mediji naširoko su prenijeli silne prodike, koje su sve više prijeteće, a koje stalno prenosi Europska unija : Hrvatska boluje od korupcije. Suprotno onom što se tu i tamo spominje, kao nesretnom posljedicom jugo-komunističkog mentaliteta, taj problem nalazi se u središtu interesa njezinih građana. Možemo čak kazati da je iskorijenjene korupcije želja velike većine Hrvata, što se pak vidi u pojačanim kaznama. Ima tome nekoliko tjedana, nekolicina šefova HEP-a maknuta je s dužnosti. Nakon njih to su bili kadrovi tvrtke koja gradi autoceste (HAC). Javnost je prozvala nekolicinu pohotnih profesora, dok je jedan bivši ministar obrane optužen, a jedan zamjenik premijerke prisiljen da odstupi. Bez dvojbe, mnogo toga se još treba učiniti, no pospremanje kuće je u tijeku. Čini se da je neprimjerno prozivati Hrvatsku kao arhetip balkanskog zvjerinjaka.

Cijeli taj rusvaj koji su orkestrirali mediji glede teme korupcije, jako vara. Kao prvo, vrijedno je spomenuti da ako već Hrvatska nije oličenje poštenja, nisu to ni države koje nju kritiziraju. Na rang listi koju sastavlja udruga Transparency International , Hrvatska se nalazi na 66. mjestu, Grčka na 71. mjestu, Italija na 63. mjestu, Poljska na 49. mjestu, Španjolska na 32 mjestu, a Francuska na 24 mjestu.

Neki bi, dakle, trebali čistiti ispred svojih vrata, prije negoli počnu sa svojim prodikama drugima.

Velika iluzija u cijeloj toj priči je pomisao da će ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju svi ti problemi čarobno nestati. Upravo tu leži jedna vrsta utvare, pa čak i prijevare, što se uočava kratkim pogledom na stanje stvari u Europskoj Uniji. Koliko god to nije drago " europeistima", Europska unija, nema u biti baš ništa idilično od zemlje Arkadije, o čijim nam se zaslugama govori .

Zaboravimo na trenutak kroničnu nezaposlenost, na tisuće ljudi bez krova nad glavom, na galopirajuću imigraciju i pogledajmo samo na korupciju . Na tom polju Europski ured za borbu protiv lopovluka (Office Européen de Lutte Anti-Fraude-OLAF), ima još jako mnogo posla. Samo na polju utaje poraza i pranja prljavog novca, a to treba naglasiti, Europa pruža ogromne mogućnosti jer je ona udomila polovicu fiskalnih rajeva koji postoje na kugli zemaljskoj !

Ne samo što Europska Unija nije rajsko mjesto reda i moralnosti, kao što ju neki opisuju. Europska Unija mora se gombati s istim problemima kao i Hrvatska. U Njemačkoj je nedavno izbila na svjetlo dana afera mutnog novca i mita, i to kod firmi Siemens, Volkswagen i Aegis Media. Na većem broju renomiranih fakulteta kupovali su se doktorati, a stotinjak profesora je pod krivičnom istragom. Konačno, nema tome tako dugo kako je jedan trgovac oružjem, Karl Heinz Schreiber, diskretno financirao političke stranke. A u Belgiji za nekolicinu se suca sumnja da su u sukobu interesa, dok je, pak, u Španjolskoj, Ministarstvo pravosuđa otvorilo 730 dosjea protiv političke korupcije (Cijela afera stajala je državu u zadnjih 10 godina 4 milijarde eura).

U Velikoj Britaniji laburisti su nagradili svoje širokogrudne donatore podijelivši im titule "lordova" ( afera poznat kao Cash for Honours), što je dovelo do policijske neugodnosti za bivšeg premijera Tony Blaira. Kasnije su mediji potvrdili kako je država nadoknađivala troškove najma pornografskih filmova koje je koristio muž ministrice Jacqui Smith. Glede, pak, državnog tajnika u Ministarstvu pravosuđa, Shahida Malika ( velikog zagovornika potpune islamizacije Velike Britanije), on je kupnju svoje fotelje za masažu i svoje nove televizije stavio na državni račun… A konačno, u Francuskoj, zloporaba društvenih dobara, pronevjere, otvaranje fiktivnih radnih mjesta i nepotizam, uobičajene su stvari. U Toulonu, direktor univerziteta je suspendiran jer je njegova institucija prodavala diplome Kinezima koji ne znaju niti riječ francuskog jezika. Krupne afere stalno vode i pred sud i visoke ministre (Alain Juppé, Roland Dumas, Charles Pasqua, Dominique de Villepin, itd ). A i sam Jacques Chirac danas je u tijeku sudske istrage.

U Francuskoj, kao i u ostalim zemljama, politička korupcija i financijska malverzacija nalaze se u društvu s kriminalnom delikvencijom, a taj se koktel može pokazati i pogubnim. 2009. godine, samo se na Korzici (dva francuska departmana) broj ubojstva popeo na 24, dok se broj sveukupnih atentata ( jedan podmetnutom bombom u automobilu, a drugi pucnjavom iz bazuke!), popeo na 28. Evo, to nam govori da glede korupcije i nereda, članstvo u Europskoj Uniji nije lijek koji sve liječi.

Mogli bismo navesti još tisuću primjera. Ako bismo samo zavirili u ono što se zbiva u Bugarskoj, Rumunjsko ili na Cipru (tri zemlje Europske Unije), u usporedbi s njima Hrvatska sliči na raj na zemlji.

Glede korupcije i financijskih prijevara, trebamo navesti da i same institucije Europske Unije nisu izvan svake sumnje. Dobar je primjer famozna "Zajednička Agrarna Politika" ( PAC), sustav koji teoretski ima zadatak pomoći poljoprivrednicima putem subvencija njihovih proizvoda. Ali u praksi, više je nego očito da cijeli taj mehanizam skreće u korist ljudi koji su jako daleko od rada na zemlji. Tako na prvom mjestu rang liste korisnika subvencija nailazimo na jednu tvrtku iz Katalonije koja proizvodi šljunak i asfalt (1, 59 milijuna eura) ; zatim njemačkog proizvođača slatkiša Haribo ( 332 .000 eura), ili venecijanskog dostavljača restoranima Ligabue Catering, koji dostavlja kutije šećera i krema, a koji se isporučuje zrakoplovnim kompanijama i luksuznim turističkim brodovima (148.000 eura ). U pravilu, mali zemljoradnik, koji je u stisci, nikada ne vidi boju euro novčanice. No zato je kraljica Elisabetha II, koja je jedna od najvećih vlasnika nekretnina u Engleskoj, dobila 2008. godine, 530. 000 eura za svoju farmu u Sandringhamu, Njezin sin, princ Charles, dobio je 181. 485 eura za svoj farmu u Cornwallu..

Možda tu nije riječ o korupciji jer sve je to legalno, ali vrijedno je upitati se o ispravnosti takve začuđujuće podjele subvencija..

Korupcija je rak rana protiv koje se bori većina normalnih država. Hrvatska treba svakako voditi tu bitku, ali ona to treba činiti sama i radi sebe same budući da u cijeloj toj stvari, baš kao i u ostalima, Europska Unija je samo veliko zrcalo koje daje lažnu sliku stvari.

Christophe Dolbeau

Preveo: dr. T. Sunić

C. Dolbeau je književnik i autor. Između ostalih knjiga objavio je La Croatie: Sentinelle de l'Occident (1990) i Face au Bolchevisme: Resistances nationales ? l'Est de l'Europe, 1917-1989 ( 2003). Surađuje sa časopisima Rivarol i Ecrits de Paris.


"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ jedanaesti dan

Samospoznaja

Pošto je ocijenio da je njegov govor ostavio dubok i snažan dojam na narod, Prorokovođa ga nastavi ohrabrivati i poučavati. Bi mu, naime, jasno da se ovaj narod mora suočiti sa sobom ako misli postati viši narod:

- Ne bojte se svoje povijesti. Ni budućnosti svoje. Ali, znajte da niste mnogo bolji nego bijahu vaši očevi, niti ste mnogo gori nego će biti sinovi vaši. Jer zajedničko i isto je vaše vrijeme, iako vi to ne znate. Zato poštujte svoje očeve i volite svoje sinove. Zaguslite i zasvirajte u frulu kad želite prizvati duh očeva svojih i zasvirajte klavir i harmonij kad sinove svoje zaželite. Jer, znajte, vi ste sad kao ona voda što upravo rijekom proteče. Samo ste dio rijeke. Ali ste i cjelina cjeline i cjelinu živite. Svako pokoljenje naroda je cjelina svoje prošlosti i svoje budućnosti. Zato slikajte likove otaca svojih, dižite im spomenike, ako želite znati kakvima će vas slikati vaši sinovi. I kipove vam podizati. Jer tako počinjete sebe spoznavati. Iz cjeline koja ste i sami. Tako ćete spoznati svoju sudbinu i ne ćete trebati pružati dlan gatari. Da, na vašim dlanovima je ispisana vaša sudbina, ali vam je ciganka ne zna pročitati. Sami je morate dokučiti. No, to nije lako. Ali, ako se obazrete iza sebe u povijest i pogledate svoje djelo, na njemu ćete pročitati tko ste. Sve vaše pogreške, zablude i mane, kao i sve vaše vrline i odlike na njemu su zapisani i vi samo trebate imati hrabrosti i pročitati ih. Svoj ćete zajednički karakter spoznati, a spoznat ćete i svoju budućnost i sudbinu.

Ono što je zapisano na vašem djelu, kao vaš mentalitet koji vam određuje sudbinu, teško je mijenjati. Narodi uglavnom nisu ili su slabo poučljivi. Ali vi više nego drugi narodi imate razloga da budete poučljivi iz svoje prošlosti, jer mnogo pogrešaka, pa i nedjela, protiv sebe počiniste. Prečesto si bio malodušan, napravio mnogo samoizdaja tako da sad među tobom ima mnogo onih što uzgajaju samomržnju kao najljepši cvijet kulture, civilizacije i napretka. To nazivaju kulturom i ljubavlju prema svim ljudima svijeta, a ljubav prema svom narodu nazivaju natražnjaštvom, nekulturom i ognjištarskom zaostalošću. Ti zlodusi što poznaju tvoje mane, ističu ih za tvoju sramotu, a ne za tvoju pouku. Oni te posramljuju veličinom, snagom i kulturom drugih naroda, a preuveličavaju tvoje grijehe i mane. To je velika zamka što te u jamu bezdanicu vodi. Teški je to jaram što ti ga tvoji odrodi nameću. Taj korov ćeš morati iščupati iz vlastitih njedara, ma koliko ti teško bilo. Morat ćeš oplijeviti svoj vinograd. No, ima u tome zlu i nešto dobra: to još više uveličava lik onih što prvi ustaše...

Kad se samospoznaš, znat ćeš da je najbolji dio tebe tvoj ratnički i pjesnički dio. Zato se za rat pripremaj i ni u šta se drugo ne pouzdavaj. Odbaci ostan, kolovrat i tkalački stan. Napusti oranice, urede i tvornice i pripaši mač. Narodi koje ćeš osvojiti neka ti služe. Jer ti si ratnički, a ne ratarski ni trgovački narod. Narod si koji najljepše pjesme u ratu ispjeva. Jer ti si narod vladalački, a ne radnički, i neka ti osvojeni narodi služe. Od naroda koje osvojiš uzimat ćeš sve što ti treba, a nećeš ni raditi ni trgovati, jer to nije dostojno tebe. Nisi za to odabran.

Duga nit tvoje prošlosti, duboka i tamna kao bezdan, vrijeme je tvoga postanka i tvoje povijesti. Ne boj se po toj niti u bezdan spustiti. Jer kad se do dna u bezdan spustiš, bit ćeš bogato nagrađen. Bit ćeš okićen kao najljepši mladenkin svat. Bit ćeš nagrađen samopouzdanjem, snagom i nepobjedivošću. Okićen vrlinom, ljubavlju za se i ponosom. Nagrađen najvećim darom što ga bogovi odabranim narodima svojim daju - samospoznajom ćeš biti nagrađen. I tek tada ćeš spoznati da si odabran. Tada će se sve muke, sve patnje u radost i u veselje pretvoriti. A okrvavljene noge i izranjavani bokovi bit će zaboravljeni. Bit će i gorkih plodova samospoznaje. Mnogi likovi iz tvoje prošlosti će potamnjeti, a mnogi će drugi zasjati kao ono zlato iz zemlje iskopano što ga lupeži i zlotvori u zemlju zakopaše da vam ono od koristi ne bi bilo. Htjeli su zauvijek tvoje putovođe zatrti. Zato ćeš neke slike sa zidova svoga hrama slobode i časti morati ukloniti, a na njihovo mjesto stavljati neke druge. Neke kipove ćeš morati razbijati, a nove podizati. Spaljujte likove. I ne boj se prigovora da si zato barbarin. Ne, nisi zato barbarin, nego se time samo svojim zabludama osvećuješ; pokazuješ da si samospoznajom postao hrabar narod. I da si nacija napretka. Zato skidaj slike i razbijaj kipove nedostojnih. Inače nikad nećeš pronaći vrata budućnosti. Jer tvoja samospoznaja ti je već dojavila: nisu ni sve slike ni svi kipovi dostojni tebe samospoznatog i samopouzdanog, tebe slobodnoga. Ne daj im da ti smućuju um i zasljepljuju vid. Tako vježbaj svoju volju tvoračku. Ona nije tvoračka ako ništa ne razori. U razaranju je njezina snaga, u građenju je njezina vrlina. Volja ti je dana kao slobodna i svojom slobodnom voljom čini sve. Tako da ti samo ona granice postavlja. Nitko drugi. Budi viši čovjek, budi viši narod slobodne volje.

Vi, kao istinoljubiv i povijesno nevin narod, povijesna ste žrtva, pa nemate potrebu krivotvoriti svoju povijest kao neki drugi narodi. Ti narodi pišu “korisne” a ne istinite povjesnice, i takvim krivotvorenim povjesnicama odgajaju svoje naraštaje i na njima grade njihovo domoljublje. Jer, kako da razvijaju rodoljublje Indiocidi ako u svojoj povjesnici istinito prikažu kako su napravili genocid nad Indijancima, da su linčovali crnce i klali Vijetnamce? Kako da Britanci (pretežno perfidni Albion) razvijaju domoljublje i izgrade moralne jedinke ako napišu makar i dio o svim svojim zločinima u Indiji, Kini, Južnoafričkoj Republici (u kojoj prvi u povijesti podigoše koncentracijske logore), bombardiranjem nevojnih ciljeva u Alemaniji i sadističko ubojstvo stotine tisuća nevinih civila krajem Drugoga rata, kao i inače tijekom povijesti diljem svijeta? (Njihov premijer, Čerečitelj, za počinjene je ratne zločine u Drugom ratu dobio i Nobelovu nagradu za književnost.). Kako da budu civilizirani počinitelji zločina nad Ircima, koji čine sve do danas. Kad ih skoro polovicu pomoriše glađu, a i danas u Sjevernoj Irskoj čine zločine protiv njih! Kako Turci za genocid pokoljem milijun i pol Armenaca? Kako Karloviti poslije pokolja hugenota, poslije Bartolomejske noći, kako poslije zločina u Alžiru itd., kako Polovci sa svojim gulazima i sibirskim gubilištima, istrebljivanjem, etničkim čišćenjem Čečena već tri stotine godina, Belgijanci, Španjolci, Nizozemci, Nijemci ... i svi drugi kolonizatori i robovlasnici? Zato, dragi sinovi i kćeri hrvatski, ne vjerujte u “povijesne istine” jer su sve to korisne laži kojima te žele obmanuti.

Osvajači svijeta krivotvore svoju povijest. Izmišljaju političke i kulturne događaje kao napredne, kao poželjne, pa ih legendaziraju i to im je povijest. Izmišljaju legende o humanim osvajanjima, a skrivaju potoke krvi što ih proliše u tim osvajanjima, genocidu i etničkom čišćenju, i to prikazuju kao kultiviranje i civiliziranje barbara. Kad u kući primitivnog, nepismenog sirovog kauboja vidiš na filmu kako taj isti svira klasičnu glazbu na klaviru, jasno je da je u pitanju stvaranje legende o kulturnom mesijanstvu, retroaktivno stvaranje povijesti, naravno izabranoga naroda.

A kako vi pišete svoju povijest? Tako da sumnjate u sve što je u vašoj političkoj i kulturnoj povijesti bilo veliko, vrijedno. Dopuštate da vam stranci, kao što je metek Vizantolog, i autošovinisti pišu povijest, koji unose sumnju i u samo postojanje vašeg srednjovjekovnoga kraljevstva, u sve knezove, bane i kralje, sumnjate i u primarne i u sekundarne izvore i potvrde vaših povijesnih događaja i osoba. Pa gdje je vaš legendary koji bi bio usporedan legendariju drugih naroda? Jer i vi svoju povijest trebate, osim znanstveno, pisati i kao legendarij - kao Legenda aurea crotica. Neka vam za opomenu služi Patriotski rat i istina o njemu. Istina koju osvajači svijeta pretvoriše u laž. Znajte da se narodi međusobno intelektualno bore lažima, legendama i mitovima kao najjačim intelektualnim, ideološkim oružjem. Po legendama i mitovima narodi su sveti ili pogani, veliki ili ništavni, izabrani ili odbačeni, kulturni i civilizirani ili barbari...I to nije neka nova intelektualna izmišljotina, već je od početka povijesti. Zar ne znate da su mitizirani i legendizirani životi ne samo svjetovnih ličnosti nego i svih religija, da su legendama protkane i Ilijada i Odiseja, Gilgameš, Biblija, Mahabharata, Ramajana, Tripitaka, Zend-Avesta, Shu jing, Kuran i dr. Legende su nastale o mučenicima, pustinjacima itd., a najpoznatija je Legenda aurea. Legendizirani su i stvarni, ali i sasvim izmišljeni događaji. Narodi su, naime, kao i sami 29 čovjek-pojedinac; i iracionalna bića i iracionalnostima se bore. Zato te tvoja do mazohizma samozatajna povijest neće uzvisiti iz prizemljarstva u viši narod. Da bi se to dogodilo, moraš ponovo pisati svoju povijest i legendizirati ju, heroizirati.

Ako tako budeš postupao, bit ćeš na Ispravnom putu. Ispravni put vodi u središte.

Narod je već navikao na Prorokovođine govore te ga je pažljivo slušao. Na kraju svakog njegovog govora narod bi burno odobravajući gromko zapljeskao. Izgubio se svaki trag rezerviranosti i opreza. Od ovoga dana Prorokovođa je držao govore izjutra, prije nego se narod ode vježbati u ratnim vještinama, proučavati ratnu taktiku i strategiju, svoju povijest i povijest onih zemalja koje mu nekad pripadaše i koje je odlučan vratiti pod svoju vlast. Dakako, nastavnici, učitelji su im bili oni koji prvi ustaše. Oni su taj Prorokovođin nauk još davno prije prihvatili i bili njegovi sljedbenici.

Tako bi i prođe i jedanaesti dan učenja Ispravnoga puta.


Bern, prosinac 2009.

P R O G L A S
povodom predsjedničkih izbora 2009/2010

Najavljeni predsjednički izbori su nas, hrvatske iseljenike, koji desetljećima živimo u švicarskom demokratskom okružju, potakli na promišljanje o našoj domovini Hrvatskoj s kojom smo sve ove godine dijelili nadu i strepnje, tugu i radost, robovanje i slobodu.

Predsjednik Republike Hrvatske je državni poglavar sa svim obvezama i častima koje su propisane Ustavom. Nama se čini u ovom trenutku ne manje važnim naglasiti, da osim ustvanih odredbi hrvatski narod ima povijesno pamćenje, višestoljetnu tradiciju i kulturnu baštinu. Don Miho Pavlinović je davno prije postojanja hrvatske države formulirao valjani odnos prema narodu: "Narodnost je život i pravica, ona je vesela kao mirna duša, bistra kao istina, mila kao prirodna ljubav".

U vrtlogu vremena, ratnim vihorima i neprirodnim savezima naš narod nije imao puno prilika u 20. stoljeću birati svoje istinske predstavnike. Od 1945. do 1990. godine hrvatski je narod mogao samo glasovati. Od 1990. godine naovamo može naš narod doduše birati, ali na izbornim listama stoje uglavnom kandidati odgojeni u komunističkom i jugoslavenskom duhu ili takvi koji su se u odrasloj dobi sami odlučili za komunističku tiraniju. U ovih skoro 20 godina demokracije rijetko se za važniju poziciju u državi pojavio kandidat s prošlošću kakvu smo sami i većina hrvatskog naroda imali: nepokolebivo hrvatstvo i kršćansko ćudoređe!

Naše je uvjerenje da hrvatski narod svoja prava može ostvariti samo u suverenoj i demokratskoj državi - Hrvatskoj. Ta je država krvlju i zajedničkim snagama domovinskih i iseljenih Hrvata izborena. S pravom nam se, međutim, nameće pitanje, nakon demokratskih iskustava, jesu li svi visoki hrvatski dužnosnici svjesni svoje odgovornosti!? Moramo već jedanput prekinuti s pokajničkom "naknadnom pameti" - a da smo znali - kao što smo to radili nakon svih prijelomnih povijesnih trenutaka.

Hrvatskoj treba državni poglavar koji će provesti bezuvjetnu lustraciju. Pod tim ne mislimo da se bivše protuhrvatske djelatnike kažnjava, nego da ih se javno prokaže kao nedostojne za državne službe i obnašanje javnih dužnosti. Lustracija je zapravo samo moralna i vrijednosna osuda. Nju su provele bivše komunističke države Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, Poljska, Madžarska, Bugarska, Albanija i sad je provodi Makedonija. Sad je trenutak da provedemo lustraciju i našem narodu zajamčimo konačno pravednu Hrvatsku!

Ne dopustimo da bude uzaludna opomena velikog hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša koju je izrekao prije stotinjak godina: "Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravljajući da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Tako je i u našoj ekonomskoj politici. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski i nastavnički proleterijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti."

Danas, više nego ikada u povijesti hrvatski je narod podjeljen, hrvatska rasprodana, ali još uvijek nije kasno, da se okrenemo našem povijesnom uzoru i da oslušnemo iskusni glas vjetra sa dubrovačkog Lovrijenca i Mičete koji nas još od davne 1482 prati porukom i uporno upozorava:
"Non bene pro toto libertas venditur auro" .

Kako bez Hrvata nema Hrvatske, tako bez demokrata nema demokratske Hrvatske niti bez slobodnih Hrvata slobodne Hrvatske. Oslobodimo sebe i našu jedinu Hrvatsku nepotrebnih protunarodnih okova svojim promišljenim glasom za predsjednika Republike Hrvatske!

Pro Croatia


ŽELJKO TOMAŠEVIĆ
Lanište 17, 10 020 Zagreb

URED PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE
n/r Predsjednika gospodina Stipe Mesića
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
n/r Predsjednika gospodina Luke Bebića
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
n/r Predsjednice gospođe Jadranke Kosor
DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE
n/r Državnog odvjetnika gospodina Mladena Bajića
DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU
n/r Državne revizorice gospođe Šime Krasić
PUČKI PRAVOBRANITELJ REPUBLIKE HRVATSKE
n/r Pučkog pravobranitelja gospodina Jurice Malčića
MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE
n/r Ministra gospodina Bože Biškupića
MINISTARSTVO FINANCIJA REPUBLIKE HRVATSKE
n/r Ministra gospodina Ivana Šukera
HRVATSKI RESTAURATORSKI ZAVOD
n/r Ravnatelja gospodina Ferdinanda Madera
DELEGACIJA EUROPSKE KOMISIJE U RH
n/r Šefa Misije Nj.E. Paula Vandorena

PROSVJEDNO PISMO

zbog protucivilizacijskog čina Vlade Republike Hrvatske počinjenog odobrenjem obnove spomenika četničkom fašističkom zločinu genocidnih razmjera započetom od četničke rulje u Srbu 27. srpnja 1941., i nezakonitosti Rješenja Vlade Republike Hrvatske o izdvajanju novčanih sredstava na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2008. u svrhu financiranja obnove spomenika u Srbu.

OBRAZLOŽENJE:

Potaknut vijestima koje se šire u hrvatskoj i inozemnoj javnosti o obnovi i državnom financiranju obnove spomenika u Srbu, na koju obnovu i financiranje da je Vlada Republike Hrvatske pristala na ultimativni zahtjev potpredsjednika Vlade Slobodana Uzelca koji da je time uvjetovao ostanak stranke SSDS u vladajućoj koaliciji, a pozivom na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, Vladi Republike Hrvatske sam 04. studenog 2009. postavio sljedeći upit:

1. Na kojoj je sjednici Vlade Republike Hrvatske od strane potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske Slobodana Uzelca odnosno SSDS-a podnijet (po našem mišljenju kažnjivi i za svaku javnu moralnu osudu) prijedlog odnosno zahtjev za donošenjem Odluke o obnovi i financiranjem obnove spomenika tobožnjem "antifašističkom ustanku naroda Like" u Srbu 27. srpnja 1941. godine?;

2. Na kojoj Sjednici je Vlada Republike Hrvatske usvojila prijedlog i donijela Odluku o obnovi i financiranju spomenika tom tobožnjem "antifašističkom ustanku" u Srbu?

3. Kolika su financijska sredstva u ukupnom iznosu i po stavkama odobrena u svrhu obnove i ponovnog otkrivanja spomenika "ustanku" u Srbu i sa koje stavke Državnog proračuna za 2009. ili 2010. godinu?;

Umjesto konkretnog odgovora Vlade RH o svom aktu kojim je odlučila obnoviti i financirati obnovu spomenika, Vlada Republike Hrvatske svojim me dopisom KLASA:008-02/09-01/387, URBROJ:50402-01-09-02 od 11. studenog 2009. obavijestila, da je zahtjev proslijedila Ministarstvu kulture uz sljedeći tekst:

Poštovani gospodine Biškupić, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine" 172/2003), članak 13., stavak 1., u privitku dopisa ustupamo Vam na mjerodavno postupanje zahtjev g. Željka Tomaševića radi ostvarivanja prava na pristup informacijama. S poštovanjem, Zamjenica predstojnika ureda za odnose s javnošću i službenik za informiranje Vlade RH Martina Banić". (Dopis Vlade RH dostavlja se i u privitku ovog Prosvjednog pisma).

Dopisom Ministarstva kulture Republike Hrvatske Klasa: 008-01/09-01/0014, Urbroj: 532-02-01/1-09-02 od 17. studenog 2009, a zaprimljenim 25. studenog 2009., obaviješten sam sljedeće:

Poštovani, temeljem Vašeg zahtjeva za ostvarivanjem prava na pristup informacijama, i postavljenih pitanja dajemo sljedeći odgovor: Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 19. prosinca 2008. godine donijela rješenje o odobrenju sredstava na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2008. godinu. Na teret posebnog dijela Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2008. godinu (Narodne novine, broj 28/2008 i 82/2008), Razdjela 025 - Ministarstvo financija, Glave 02506 Ministarstvo financija - ostali izdaci države, Aktivnosti 539019 - Proračunska zaliha, računa 3851 - Nepredviđeni rashodi do visine proračunske pričuve, odobrava se Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu, iznos od 1.000.000,oo kuna, za obnovu spomenika u Srbu. S poštovanjem, DRŽAVNI TAJNIK Zoran Šikić. (preslik u privitku).

Iz postupanja Vlade Republike Hrvatske koja je kao prvonadležna o svom aktu izbjegla izravno dati točan odgovor u zakonskom roku od 15 dana (Zakon o pravu na pristup informacijama) te citiranog odgovora Ministarstva kulture RH, očevidno je da je Vlada Republike Hrvatske pri donošenju akta o pristanku na obnovu i financiranju iz Državnog proračuna postupala nezakonito, slijedom čega se u njezinom postupanju ostvaruju sva bitna obilježja kvalificiranog kaznenog djela, zbog čega se ovaj dopis dostavlja na nadležno razmatranje i postupanje i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Državnom uredu za reviziju te Pučkom pravobranitelju Republike Hrvatske, budući se ovdje raspolaže sredstvima poreznih obveznika.

Članak 30. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (N.N. broj 101/98, 15/00, 117/01, 199/03, 30/04), određuje da:

"Vlada donosi odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koja se ne uređuju uredbama.

Odlukom se uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis.

Zaključkom se utvrđuju stajališta Vlade u pitanjima provedbe utvrđene politike te određuju zadaće tijelima državne uprave.

Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima te o drugim pojedinačnim stvarima iz djelokruga Vlade."

Dakle, Vlada Republike Hrvatske ovim Zakonom nije ovlaštena rješenjem odlučiti o uređenju pojedinog pitanja, kao što je u ovom slučaju bilo uređenje pitanja obnove i financiranja obnove spomenika u Srbu s iznosom od 1.000.000,00 kuna na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna RH.

Rješenje je akt niže pravne snage čak i od zaključaka kojim se samo utvrđuju stajališta Vlade, a ne rješavaju pitanja iz nadležnosti Vlade, niti određuju mjere.

Rješenjem je zakonito odlučiti jedino o imenovanjima i razrješenjima odnosno o drugim pojedinačnim pitanjima, dakle pitanjima koja se tiču statusa pojedinca/aca, a takva rješenja imaju pravnu narav upravnog akta protiv kojih je između ostalog dopuštena žalba, a nikako riješiti o raspolaganju sredstvima Državnog proračuna, i to još sa Zakonom namjenski određene osnove Proračunske zalihe. Svaki korisnik Državnog proračuna dobro zna, da mu Vlada RH može odobriti, bilo posebno jednogodišnje, bilo višegodišnje financiranje određenog projekta, jedino posebnom Odlukom Vlade RH!

Nadalje, i odredbom članka 4. Poslovnika Vlade Republike Hrvatske kao provedbenog akta niže pravne snage (N.N. broj 138/99, 16/00, 36/00, 105/00, 107/00-pročišćeni tekst, 24/01, 22/05, 68/07, 10/08), određeno je u kojim je jedino slučajevima Vlada ovlaštena odlučivati rješenjem:

Članak 4.
Vlada, kad je ovlaštena i u granicama svojih ovlasti:
1. donosi uredbe i druge propise;
2. donosi upravne akte;
3. donosi akte u vršenju vlasničkih ovlasti koje ima Republika Hrvatska;
4. donosi akte poslovanja;
5. donosi rješenja o imenovanju i razrješenju dužnosnika i državnih službenika, te članova drugih tijela koje imenuje i razrješava Vlada; …

Prema citiranom odgovoru Ministarstva kulture Republike Hrvatske, očevidno je i da je Vlada nezakonito odobrila novčana sredstva za obnovu spomenika u Srbu na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna RH za 2008, budući je odredbama Zakona o proračunu (N.N. broj 96/03, 87/08) jasno određeno za što se isključivo smiju koristiti sredstva Proračunske zalihe. Odredbe članaka 45. do 48. ovog Zakona tako određuju:

PRORAČUNSKA ZALIHA
Članak 45.
(1) U proračunu se utvrđuju sredstva za proračunsku zalihu.
(2) Sredstva proračunske zalihe koriste se za nepredviđene namjene, za koje u proračunu nisu osigurana sredstva, ili za namjene za koje se tijekom godine pokaže da za njih nisu utvrđena dostatna sredstva jer ih pri planiranju proračuna nije bilo moguće predvidjeti.
(3) Sredstva proračunske zalihe koriste se za financiranje rashoda nastalih pri otklanjanju posljedica elementarnih nepogoda, epidemija, ekoloških nesreća ili izvanrednih događaja koji mogu ugroziti okoliš i ostalih nepredvidivih nesreća, za izvršavanje sudskih odluka i nagodbi za isplatu naknade i rente te za druge nepredviđene rashode u tijeku godine.
(4) Sredstva proračunske zalihe iz stavka 2. i 3. ovoga članka mogu iznositi najviše 0,50 posto proračunskih prihoda bez primitka.
(5) Visina sredstava proračunske zalihe iz stavka 4. ovoga članka utvrđuje se zakonom, odnosno odlukom o izvršavanju proračuna.
(6) Sredstva proračunske zalihe ne mogu se koristiti za kreditiranje.

Članak 46.
(1) O korištenju sredstava proračunske zalihe iz članka 45. ovoga Zakona odlučuje Vlada, odnosno poglavarstvo do određenog iznosa, predsjednik Vlade, odnosno predsjednik poglavarstva i ministar financija. (2) Visina korištenja sredstava iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje se zakonom, odnosno odlukom o izvršavanju proračuna. (3) Ministar financija obvezan je svaki mjesec izvijestiti Vladu, a predsjednik poglavarstva poglavarstvo o korištenju proračunske zalihe iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 47.
Vlada, odnosno poglavarstvo obvezno je polugodišnje izvijestiti Sabor, odnosno predstavničko tijelo o korištenju proračunske zalihe iz članka 46. ovoga Zakona.

Članak 48.
Ako se tijekom godine, na temelju propisa, smanji djelokrug ili nadležnost proračunskog korisnika, zbog čega se smanjuju sredstva, ili ako se ukine proračunski korisnik, neutrošena sredstva za njegove rashode i izdatke prenose se u zalihu proračuna ili na proračunskog korisnika koji preuzme njegove poslove. Nadalje, Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2008. godinu (N.N. broj 28/08, 82/08), odredbom članka 8., određen je iznos planiranih sredstava i iznos dopustivog raspolaganja proračunskom zalihom: 1. U proračunu su planirana sredstava proračunske zalihe u svoti od 467.683.00 kuna.
2. korištenju sredstava proračunske zalihe odlučuje Vlada.
3. Predsjednik Vlade može raspolagati sredstvima proračunske zalihe do pojedinačne svote od 500.000,00 kuna.
4. Ministar financija može raspolagati sredstvima proračunske zalihe do pojedinačne svote od 100.000,00 kuna.
5. Neutrošena sredstva iz ovog članka korisnik je dužan vratiti u proračunsku zalihu.

Iz citiranih odredbi Zakona o proračunu i Zakona o izvršavanju Državnog proračuna RH za 2008. godinu, očevidno je da je Vlada RH, sredstva Proračunske zalihe nezakonito prenamijenila za svrhu potpuno drugačiju od Zakonom striktno određene, i još k tome u iznosu koji znatno nadilazi Zakonom dopušteni iznos raspolaganja (Predsjednik Vlade do 500.000,00 kuna, ministar financija do 100.000,00 kuna!).

Međutim, ovim se prosvjednim pismom nadležnim tijelima Republike Hrvatske i drugim primateljima pisma ne ukazuje samo na navedeno nezakonito, proizvoljno te stoga nesporno kažnjivo odlučivanje Vlade Republike Hrvatske, očevidno usmjereno u cilju javnog zatajenja odluke o odobrenju obnove i uvjetima i načinu financiranja obnove spomenika u Srbu, a koje zatajenje ne bi u tolikom stupnju moglo biti moguće, u slučaju zakonitog odlučivanja Odlukom Vlade RH koja podliježe javnoj objavi te tako postaje dostupna javnosti. Ova je istinita činjenica na žalost potvrđena i postupanjem Vlade RH povodom postavljenih upita o obnovi spomenika u Srbu o kojima Vlada RH svojim dopisom od 11. studenog 2009., nije željela izravno odgovoriti?!

Ovim se prosvjednim pismom prije svega ukazuje, kako tijelima Republike Hrvatske tako i međunarodnoj zajednici čijim će nadležnim tijelima biti dostavljeno (UN, EU), da je Vlada Republike Hrvatske pristankom na obnovu spomenika ustanku u Srbu 27. srpnja 1941. i dodjeljivanjem novčanih sredstava iz Državnog proračuna u tu namjenu, počinila nedopustivi te od hrvatskog društva i svjetske zajednice civiliziranih naroda neprihvatljiv protucivilizacijskog čin obnove spomenika genocidnom četničkom zločinu započetom u Srbu 27. srpnja 1941. i okončanom potpunim istrebljenjem, potpunim "etničkim čišćenjem" svega nepravoslavnog puka istočne Like i jugozapadne Bosne i zatiranjem zemljišnih međa i knjiga njihove privatne imovine!

Budući Vladi RH takva genocidna narav "ustanka" u Srbu nije i ne smije biti nepoznata, ovakav civilizacijski sramotan i nedopustiv, kažnjiv čin Vlade RH, razlog je i "tajnovitosti" postupanja Vlade RH.

Nadnevka 27. srpnja 1941. u mjestu Srb u Lici nije došlo do bilo kakvog antifašističkog ustanka ugroženog srpskog (pravoslavnog) puka protiv bilo kojih naoružanih vojnih ili redarstvenih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske, niti protiv okupatorskih talijanskih vojnih postrojbi, niti protiv oružanih postrojbi bilo koje druge države članice tzv. "Sila osovine". Tog je zlosretnog 27. srpnja 1941., započeo pokolj svega nepravoslavnog (nesrpskog) puka istočne Like i jugozapadne Bosne (katolika i muslimana), organiziran od pripadnika četničkog pokreta Draže Mihailovića, a u čijim su redovima u to vrijeme uistinu bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Citat jednog od sudionika i organizatora pobune Gojka Polovine (Svedočenje, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str. 340. I 342.): "Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu...ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena".

Tog zlosretnog 27. srpnja 1941., nisu "ustali" narodi Like, Hrvati, Srbi i drugi narodi Like, gospodo iz Vlade RH, kako se to zločinački podlo pokušava iskazati nazivom spomenika "spomenik ustanku naroda Like"!, već su tog dana, uistinu sotonskom mržnjom prema hrvatskom narodu i svakoj hrvatskoj državi ispunjeni, monstruoznim zločinom "ustali" jedino srpski četnici, a protiv svekolikog hrvatskog civilnog puka toga kraja, smjerajući istrebljenje hrvatskog naroda u cjelini te protiv postojanja i obstanka bilo kakve hrvatske države!

Pokolj koji se nakon jugosrbske hegemonističke povijesne torture od 1945. do 1995., njoj unatoč i danas ponovno pokušava podvesti pod "antifašistički ustanak", započeo je gospodo iz Vlade RH, postavljanjem balvana na prugu (jednako dakle kao i 1990.!) i zaustavljanjem vlaka s civilima hodočasnicima muževima, ženama, djecom, starcima, svećenikom, te oružanim napadom na te nenaoružane hodočasnike koji su od svega "oružja" imali samo krunice i molitvenike, a zajedno su sa svojim župnikom Waldemarom Maximilianom Nestorom, svi pobijeni i bačeni u jamu Golubinjaču i tako postali prve žrtve tog četničkog "antifašističkog" pokolja (tako svjedoči partizan Stevo Babić u knjizi "Drvar 1941-1945 - Sjećanje učesnika", Drvar 1972, II svez., str. 207-208: "...grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubinjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala.").

A primjerice tamošnjeg katoličkog župnika Gospodnetića rodom s Brača, "uhitili su 27. srpnja 1941. u 10 sati, sazvali zbor Srba ispred katoličke Crkve Sv. Ilije. Nabili mu na leđa magareći samar i jašili ga i to ispred njegove majke. Naložili su veliku vatru. Nabili ga na ražanj i pekli, te između ostaloga uz silnu kriku i viku pjevali..." (Ante Mile Krvavica, "Svjedok sam četničkih zločina u Grahovu..." Nedjeljna Dalmacija, 10.08. 1995. Str. 15).

Ovim prosvjednim pismom nije moguće, ali ni potrebno bilo kome navoditi sve činjenično utvrđene zločine i potvrđene organizatore i sudionike tog četničkog fašističkog, a ne antifašističkog ustanka u Srbu 27. srpnja 1991., budući za to postoji dovoljno dostupnih povijesnih izvora, a da se ne prigovori bilo čijoj pristranosti, i svjedočenja Titovih generala i "narodnih heroja" o toj srpskoj pobuni.

Svakako nije samo za napomenuti, već uistinu za iz svega glasa vrisnuti, da jama Golubinjača, pa jama u Dabinu vrhu kod Brotnja kod koje je poklan i u jamu bačen cijeli rod Ivezića (do tada je u tom selu živjelo je oko 70 obitelji Ivezića!), kao niti druge brojne kraške jame tog i drugih područja (do sada je popisano oko 1300 jama i masovnih grobišta!), jame pune nevinih civila mučenika, te duboke jame-grobnice djece, žena, mladića, očeva i staraca, žrtava mučkog četničkog pokolja ili "antifašističkog ustanka", koji bi se po stranci SDSS, ali na žalost i po sramotnoj, nezakonitoj i kao takvoj, kažnjivoj rješidbi Vlade RH, nečuveno trebao slaviti i častiti monumentalnim spomenikom, još do danas nisu naravno istražene, jer ove su žrtve trenutnim političkim strukturama očevidno nedostojne spomena, a kamoli novčanih sredstava iz Državnog proračuna!. Ne samo da dostojanstvom svakog civiliziranog naroda i čovjeka, Vlada RH ne istražuju takva masovna grobišta te dostojanstveno pokapa posmrtne ostatke žrtava i žrtvama podiže dostojanstvene spomenike, nego kako vidimo, Vlada RH nečuveno, za civiliziran i demokratski svijet sablažnjivo, odlučuje i financira podizanje spomenika njihovim zločincima!

Ukazujući i uvažavajući nesporne povijesne činjenice potvrđene vjerodostojnim pisanim dokumentima, da je samo s područja istočne Like južno od Udbine, u potpunosti istrijebljeno oko 21. 000 tisuća Hrvata katolika, da su njihova sela i Crkve gotovo do temelja uništeni, zemljišne međe preorane, a zemljišne knjige uništene (spaljene) u cilju zatiranja svakog traga njihova življenja na tom prostoru i njihova mogućeg kasnijeg povratka, što sve rezultira ne vraćanjem im njihove imovine do današnjeg dana i nemogućnošću povratka potomaka tih sasvim nevinih i izbjeglištvom srećom spašenih žrtava na svoja ognjišta, četnički ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. uistinu je zločin genocidnih razmjera, čina i naravi.

Stoga najsnažnije iz dubine duše prosvjedujem, držeći da je s gledišta očuvanja i promicanja sveopće prihvaćenih civilizacijskih vrijednosti koje živi i želi živjeti i promicati današnja svjetska zajednica naroda, a koje nadam se i želim u to vjerovati, jednako tako žele promicati i hrvatske državne strukture u Europskoj zajednici naroda, vrijednosti utemeljenih na jasno usvojenim i snažno čuvanim prirodnim ljudskim pravima poput prava na sam život, slobodu i privatnu imovinu, kao i jasnu zabranu i osudu svakog nedemokratskog sustava ili snaga i veličanja bilo kojeg mirnodopskog ili ratnog zločina protiv čovječnosti, podizanje spomenika tobožnjem "antifašističkom" ustanku, a uistinu četničkoj agresiji koju su 27. 07. 1941. započele četničke barbarske horde (uz neskrivene prema hrvatskom narodu teritorijalno jasne simpatije i oružničku potporu talijanskih fašista) zvjerskim pokoljem vjernika hodočasnika i njihovih svećenika, a okončale mučkim istrebljenjem svekolikog do tada živućeg nesprskog puka na tom području te pljačkom i otimanjem im njihove imovine do današnjeg dana, duboko anticivilizacijski čin Vlade Republike Hrvatske, čin za svaku domaću i inozemnu osudu!

Hrvatsko društvo kao nesporno drevni baštinik najviših europskih i svjetskih uljudbenih vrijednosti i dosega, a posebno i kao skori dionik i baštinik takvih najviših društvenih vrijednosti Europske zajednice naroda, ne može i ne smije biti talac obstanka na vlasti bilo koje političke stranke ili vladajuće koalicije u Republici Hrvatskoj, ako joj se takav obstanak uvjetuje nedopustivim protučovječnim, protucivilizacijskim, kako domaćim tako i međunarodnim pravom kažnjivim, ultimativnim uvjetom bilo kojeg koalicijskog partnera, a u ovom slučaju stranke SDSS.

Stoga se ovo prosvjedno pismo dostavlja i nadležnim tijelima EU i UN-a, a od Vlade Republike Hrvatske se traži, da žurno razmotri povijesne činjenice glede četničke agresije u Srbu 27. srpnja 1941. (osnivanjem nepristranog Povjerenstva povjesničara) te donese Odluku o povlačenju odobrenih novčanih sredstava odobrenih iz Državnog proračuna i zabrani obnovu spomenika u Srbu, kako nakon Republike Srbije i Republika Hrvatska ne bi obnovom ovog spomenika službeno rehabilitirala četništvo i četnički pokret Draže Mihailovića kao antifašistički pokret, a sav svoj prestrašno mučenički pobijen nevini civilni puk istočne Like i jugozapadne Bosne proglasila fašistima.

Obnovom spomenika u Srbu toliki bi mučenički pobijeni, nevini i nenaoružani pravednici iz ljeta 1941. bili oglašeni fašistima, a njihovi ubojice, mrzitelji sotonskih čudi, nagona i nedjela antifašistima, a hrvatskom bi se narodu i svakoj hrvatskoj državi, slikovito rečeno zabio ne "nož u leđa" nego "nož u srce", jer ako se dopusti da hrvatski civil, nenaoružan seljak, žena, dijete, starac, suprug ili mladić iz 1941. postane fašist, onda je svaka dosadašnja ali i buduća agresija na hrvatski narod i hrvatsku državu ili sam spomen njezina postojanja dopuštena. Upravo tako su se takvi "srbski antifašisti" i ponijeli i odnosili prema samom spomenu i postojanju slobodne hrvatske države sve do 1995. godine! Jednako kao i oni "antifašisti" iz odreda "Dušan Silni", koji su u zapadnoslavonskom selu Donji Mosti započeli prve pokolje hrvatskih civila već 08. travnja 1941, dakle i prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske koja im je uvijek služila kao "alibi" za četničke pokolje, istrijebljene i protjerivanje hrvatskog naroda, dok je istinski razlog njihovih pokolja bila upravo sotonska, iracionalna mržnja prema hrvatskom narodu i uspostavi hrvatske države.

Razmatrajući i podsjećajući sve i na zlokobni upit SDSS-ovog zastupnika Milorada Pupovca: "A što vi to danas slavite?", koji upit imenovani svake godine upućuje hrvatskoj javnosti povodom obilježavanja Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti 05. kolovoza, hrvatski bi narod mogao očekivati, da bi sljedeći čin Vlade Republike Hrvatske u cilju održanja koalicijske Vlade na vlasti pod bilo koju cijenu, mogao biti podizanje spomenika "antifašističkim ustanicima balvan revolucije" iz kolovoza 1990, odnosno 1991. godine. Koalicijski partner bi ih u takvu nužnost mogao s lakoćom uvjeriti, jer ako im kao antifašizam bude priznata četnička fašistička agresija započeta u Srbu 27. srpnja 1941. kada bili "prisiljeni ustati" nožem, puškom, ražnjem i ostalim oruđem i alatom protiv svojih nesrpskih susjeda, nenaoružanih seljaka i svećenstva, ali naravno fašista, kako im onda "ustanak" 1990/91. ne bi mogao priznat i slavljen i čašćen kao antifašistički ustanak, a u tom su "ustanku" od 1990/91. do 1995. primjerice na Plitvicama i u Borovu Selu, bili "prisiljeni ustati" snajperima i noževima protiv tijela, grla i očiju nesporno naoružanih redarstvenika, a ne više civila kao 1941. godine.

Potkrijepi takvog zahtjeva, očekivano će svesrdno doprinijeti i zastupnica Vesna Pusić, koja je također nazočila ovogodišnjem obskurnom okupljanju u Srbu, svojom ničim i nikad kažnjenom izjavom "da je Republika Hrvatska nastala na zločinu". Ako je Republika Hrvatska nastala na zločinu, civilizirano je i obvezujuće žrtvama podići dostojni spomenik!

Tako ćemo po Miloradu Pupovcu, Slobodanu Uzelcu, Vesni Pusić i Vladi RH, poučeni o pravim, a ne pogrešnim nadnevcima narodnog i državnog slavlja, moguće uskoro ponovo slaviti 27. srpnja, i novo 17. kolovoza kao dane "antifašističke borbe", a spomenike umjesto žrtvama, podizati četničkim "antifašističkim" zločincima u slavnome Zrinu, Gvozdanskom, Španovici i drugim mjestima iz kojih je živući puk pobijen, ili prognan ako je uspio preživjeti pokolj, a mjesta razorena do temelja te naseljena Srbima!

Podsjećajući i na riječi zastupnika koalicijske stranke SDSS Milorada Pupovca izgovorene upravo na tom obskurnom i nekažnjenom okupljanju u Srbu 27. srpnja 2009. "da se krik naroda s ovog mjesta mora čuti", poručujem Vladi RH i drugim primateljima ovog prosvjednog pisma, da se krik pobijenog mučeničkog naroda-pravednika toga kraja, vapijuće čuje i stalno sluša savješću svega čestita svijeta, a doprijet će i do savjesti "gluhih", doprijet će i do Vaših ušiju, gospodo iz Vlade RH! "Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! (Sveto Pismo)"

U tom pouzdanju želim vjerovati da Vlada Republike Hrvatske, poštujući zadane i obvezujuće vrijednosti današnjeg civiliziranog svijeta, svoje domaće i međunarodne obveze, ne će dopustiti obnovu i ponovno otkrivanje spomenika četništvu u Srbu pa gradeći time hrvatsko društvo na povijesnoj laži, a ne na povijesnoj istini, i ohrabrujući time očevidno nikad savješću ne pročišćena i ne okajana srca jednog dijela hrvatskih državljana i pothranjujući im nadu u prvoprigodni novi zločin, ponovo posijati i obilato nahraniti sjeme razdora i budućih sukoba, kako među državljanima unutar Republike Hrvatske tako i među državljanima šireg prostora!

Uvažavajući navedene tvrdnje, zahtijevam žuran i pravičan odgovor Vlade Republike Hrvatske, kako na dio neodgovorenih upita od 04. studenog 2009., tako i o ukupnoj osnovanosti i zakonitosti odlučivanja Vlade RH o pitanju obnove i prenamjene sredstava Državnog proračuna za 2008. u svrhu obnove spomenika zločinu u Srbu.

Privitak:

1. Dopis Vlade RH od 11.11.2009.
2. Dopis Ministarstva kulture RH od 17.11.2009.

U Zagrebu, 26. studenog 2009.

Željko Tomašević, dipl.iur.


Zagreb, 4. prosinca 2009.

VELIKI EKSPERIMENT S HRVATIMA?(1)

1. Uvod

Čini se da je sve što se dešava na Sudu u Haagu dio velikog eksperimenta s Hrvatskom i Hrvatima. Ako je to tako, onda je sud u Haagu najznačajnija poluga u tom eksperimentu. Eksperiment je vrlo značajan za svjetske moćnike, jer će njegov uspjeh pokazati da ih nitko ne može zaustaviti u ostvarenju apsolutnoj vlasti u svijetu. U Hrvatskoj je prvi koji je, koliko ja znam, pisao o Domovinskom ratu u kontekstu borbe svjetskih moćnika za ostvarenje svjetske vlasti bio Marko Matić. Radi se o tekstu "Sionisti", "Hrvatsko slovo", 11. rujna 1998. Iako je u samom tekstu Matić definirao što su njegovi "sionisti": "tako nazovimo one koji misle da su oni bogovi Zemlje", a samu definiciju "sionista" g. Matić daje u sklopu rečenice u kojoj spominje i "svjetsku trilateralnu vladu (SAD, Japan i Europa)", i on i "Hrvatsko slovo" bili su napadnuti zbog navodnog antisemitizma. Ta hajka je dovela do smjene karizmatičnoga glavnog urednika Dubravka Horvatića.(2) Nepunih pet godina kasnije Josip Jović je napisao knjigu "Život po protokolima" u kojoj zapravo opisuje naš život u vremenu od dolaska na vlast "trećejanuarske" vlasti i ona je dragocjeno svjedočanstvo eksperimenta nad našim narodom o kome govorim.(3) Konačno, niz izvanrednih članaka i knjiga o ovom pitanju napisao je admiral Davor Domazet Lošo. Naravno i drugi autori su pisali na ovu temu i dali izvrsne raščlambe. Spomenut ću samo Emila Čića i prof. dr. sc. Zdravka Tomca.

2. Osnova eksperimenta

Svaka borba za prevlast je neka vrsta rata. A poznato je da je najbolje djelo o umjeću ratovanja napisao kineski filozof Sun Tzu.(4)
Osnova eksperimenta svjetskih moćnika je njegova tvrdnja:

"Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu [...] Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje [...] Poništavajte sve vrjednote. Budite velikodušni u ponudama i darovima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate."

Dakle treba nekoj zemlji, koja se ili uz pomoć svjetskih moćnika ili sama dovede na vrhunac svoje povijesti, tj. ostvari trenutke najvećeg ponosa i dostojanstva, uz pomoć "najodvratnijih ljudi" sve to uzeti.
Idealna zemlja za ovaj eksperiment bila je Hrvatska.
Zašto?
Bog je Hrvatima, kako kaže priča, dao dio zemlje koji je za sebe sačuvao, ali ih je upozorio i da će biti okruženi narodima s kojima bi jedino on znao izaći na kraj.
Hrvati su se kroz cijelu povijest pokazali kao sjajni ratnici, ali u isto vrijeme - kako kaže Matoš - imaju više izdajica nego svi ostali europski narodi zajedno - imaju više "najodvratnijih ljudi" od svih europskih naroda zajedno..
Sami su se i nametnuli svojom stoljetnom težnjom za slobodom.
Povjesne okolnosti su itekako pogodovale: pad Berlinskog zida u urušavanje višenacionalnih država.
Postojao je i čovjek koji je bio u stanju ostvariti tu njihovu težnju za slobodom - Otac hrvatske države Franjo Tuđman.(5)
Hrvatska je bila u Jugoslaviji, dakle u zemlji čiji je hegemon bila pouzdana poslušnica svjetskih moćnika - Srbija. Poznato je iz povijesti da Srbi nisu nikada dobili niti jedan rat koji su sami vodili. Spremni su za ostvarenje ciljeva svjetskih moćnika žrtvovati dobar dio svoga naroda. Gubitnici u ratu, uz pomoć svjetskih moćnika, uvijek su pobjednici u miru! Nisu svi Srbi bili zadovoljni takovom ulogom svoga naroda u velikom eksperimentu s Hrvatima.

Srpski akademik Vaso Čubrilović(6) upozorio je Slobodana Miloševića:

"Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima jer ćeš taj rat izgubiti". Slično je Miloševića - izgleda - upozoravao i Milovan Đilas. Svjetski moćnici nisu mogli ništa izgubiti u prvom dijelu svoga eksperimenta. Ako Srbi pobjede po prvi put u ratu - odgovara im. Ako ne, eksperiment ide dalje!

3. Niz apsurda

Sama ideja da se može neki narod koji pobjedi u pravednom oslobodilačkom ratu, dovesti u stanje u kome bez problema biraju na izvorima "najodvratnije ljude" i da se stide svojih najveličanstvenijih trenutaka u povijesti i onih koji su najzaslužniji za te trenutke čini se apsurdna. Ali veličina eksperimenta je upravo u tome. Pri tome se sama realizacija eksperimenta sastojala od cijelog niza sličnih apsurda. Ovdje ćemo spomenuti samo tri.

3.1. Embargo na uvoz oružja

Hrvatska je prvo zahvaljujući radu "najodvratnijih ljudi" razoružana. Međutim, svjetskim moćnicima nije bilo ni to dovoljno pa je UN donio čuvenu rezoluciju o Embargu na uvoz oružja svim zaračenim stranama. Zar nije apsurd u ratu razoružanog naroda protiv jedne od najopremljenijih vojski na kontinentu uvesti embargo na uvoz oružja - svojevrsno ukidanje prava na samoobranu jednom narodu. Pa svakoj budali je jasno da u takovoj situaciji oružje treba samo strana koja ga nema, zar ne?

S jedne strane, svjetski moćnici time pokazuju kako ne vjeruju da Srbi mogu i protiv razoružanih Hrvata ostvariti pobjedu u zadanih petnaestak dana. S druge strane mnogi Srbi vjeruju da nema sumnje u konačnu pobjedu, pa je njihova potpora agresiji još veća. Čubrilovićev zahtjev lakše je zaboraviti, zar ne?

Rezultat znamo: pobjeda Hrvata je time još veličanstvenija, a od svjetskih moćnika očekivani konačni pad bit će još drastičniji.

3.2. Vukovar

Kada je pao Vukovar jedan poznanik iz Srbije me je pozvao telefonom da bi se narugao mojoj tj. našoj boli. Rekao sam mu:

Da smo mi imali polovicu vašeg oružja sada bi smo mi bili u Zemunu, a vi na Bugarskoj granici. I koliko smo mi Hrvati glupi rekli bi vam: "Pa gdje ste pobjegli toliko daleko. Pa naše je samo do Zemuna!"

Zapravo o apsurdima oko Vukovara pisao sam još 1996.(7) Naime, crnogorski nezavisni tjednik "Monitor" povezao je Vukovar i Galipolje. Na Galipolju su Englezi žrtvovati Australce i Novozelanđane. Gubici među njima su bili ogromni - naravno ne i među Englezima. A Vukovar je srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako je, kako piše crnogorski tjednik, "za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncentrirala oko grada snage jačine 30.000 do 50.000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1500 i 1800 ljudi. Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100:1. POBJEDA, uz ovakav odnos snaga - čude se u "Monitoru" - uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVIJETLIM PRIMJEROM." "Monitor" piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon "svijetle" pobjede.

Smatrao sam to čuđenje u "Monitoru" neopravdanim pa sam napisao:

Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko "pobjeda" na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama bi išli predati se svojoj "braći". A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se Monitor čudi slavljenju "pobjede" u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime onda da se pohvale. Pa u Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odoljevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis! (8) Naravno, vidjeli smo i kako izgleda kada Hrvati imaju polovicu srpskog naoružanja. Sjećam se kako sam kolegama u Australiji komentirao hrvatske pobjede. Rekao bih im:

Sjećate se kako je srpska vojska trebala tri mjeseca osvajati praktično razoružani hrvatski grad Vukovar kojega je branila šačica branitelja. Iz dana u dan dobijali ste vijesti o tim napadima. A vidite kako izgleda kada Hrvati napadaju. Prva vijest koju dobijete o napadu na neki grad jest: Hrvatska vojska osvojila je taj i taj grad! (9)

3.3. Navodna podjela BiH

Sigurno je jedan od velikih apsurda priča o tzv. podjeli BiH. Svjetski moćnici su u ostvarenju oduzimanja Hrvatima oreola "žrtve" organizirale rat između Hrvata i Muslimana. Za sakrivanje tog apsurda poslužila im je apsurdna priča o podjeli BiH od strane Tuđmana i Miloševića. Apsurdna tim više što je njima itekako bilo poznato ono na što stalno upozorava predsjednički kandidat prof. dr. sc. Miroslav Tuđman.

To je sporazum o načelima ustavnog uređenja BiH, sporazum koji su potpisale sve tri strane u ožujku 1992., kao uvjet za međunarodno priznanje BiH. U tom sporazumu, poznatom kao Cutilleirov plan stoji: "BiH će biti država sačinjena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima …".

Poznato je kako su "najodvratniji ljudi" organizirali napade na dr. Tuđmana, koji je želio da se dogovoreno i ostvari, kroz priču o navodnoj podjeli BiH između Hrvatske i Srbije.

Poznata je i uloga lorda Ashdowna i famoznoj "Tuđmanovoj salveti", a koju je razobličio u svojoj knjizi upravo Miroslav Tuđman.(10) O tome piše i akademik Aralica u svojoj najnovijoj knjizi "Život nastanjen sjenama". (11)

Zapravo, cijela konstrukcija je jedan veliki apsurd. Tako sam je i opisao u trenutcima kada se pojavila, bolje reći kada su "najodvratniji ljudi" počeli svoju igru s njom. Pretpostavljam da je već dobro poznata moja "Priča o dobrom čoveku Slobi". Priča je nastala 1995. godine i govori o tome kako sam reagirao na nečiju tvrdnju kako su u Karađorđevu Tuđman i Milošević dijelili Bosnu (12):

"Dakle i Vi tvrdite da je Milošević dobar čovjek. Naime,Vi vjerojatno susret u Karađorđevu zamišljate ovako: Milošević kaže Tuđmanu: "Znaš Franjo, mi imamo toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova , toliko i toliko teških topova , toliko i toliko.... . A vi Hrvati imate tisuću kalašnjikova , isto toliko lovačkih puškica i dva topa. Ali, bre, Franjo , ja sam ti bre dobar čovek. Evo ruke - pola Bosne meni - pola tebi". (13)

Kada sam to uradio prošle godine u Adelaideu, poslije nekoliko dana moja domaćica - Hrvatica mi je ispričala kako se susrela s jednim našim čovjekom koji je napadao Tuđmana zbog Karađorđeva. Ona će njemu: "Znaš, da je tu sada ovaj profesor, koji stanuje kod mene, on bi Ti rekao da tvrdiš da je Milošević dobar čovjek." Možete zamisliti koliki je to šok izazvalo kod njega. Začudio sam se, jer nije bila u društvu koje je raspravljalo o politici."Točno, ali ja sam slušala sa strane, malo razmislila i rekla sama sebi: Čovjek ima pravo."
Hrvatica je malo razmislila i shvatila ono što mnogim našim političarima ni danas nije jasno.

Spomenut ću da je prof. dr. sc. Miroslav Tuđman jedini koji je u svojim javnim nastupima koristio i ovu moju priču. Zanimljivo, ali ne i slučajno! Zar ne?

4. Sud u Haagu kao glavna poluga u eksperimentu

Sam Sud u Haagu nastao je u svijetlu apsurda.

Osnovan na zahtjev i želju Hrvatske da se po međunarodnom pravu sudi ratnim zločincima. Međutim, UN ga osniva s apsurdnim Statutom u kome se ne spominje glavni zločin - zločin protiv mira, tj. zločin agresije!

Tim činom omogućeno je da sam Sud postane ono što jest: Teatar apsurda. Za hrvatski narod je zbog svog učinka to zločinački sud, a na našim skupovina dan je niz apsurda ovog suda. Zato ću ih ovdje spomenuti samo nekoliko:

- od žrtve se pravi zločinac, a od zločinca žrtva;
- ne sudi se agresorima zbog agresije, ali u svim optužnicama protiv hrvatskih branitelja postoji optužba zbog izmišljene agresije;
- mimo međunarodnog prava, po kome su ratni zločinci oni koji su agresori, sada su i branitelji ratni zločinci. Najodvratniji ljudi u Hrvatskoj pokreću pravi linč protiv predsjednika Vrhovnog suda dr. Milana Vukovića koji upozorava na međunarodno pravo o tome, a Mesić i o tome govori neistine u Haagu
- sudi se čovjeku koji je spriječio najveći zločin. Naime, da general Gotovina nije spriječio Srbe u osvajanju Bihaća tamo bi se dogodio pokolj veći od onog u Srebrenici. Čak su i Amerikanci bili zgroženi željom njihovih europskih saveznika da se taj zločin dogodi, tj. činjenicom da im je bio poželjan jer bi poslije njega mogli proglasili Srbe pobjednicima u ratu;
- Mesić - glavni svjedok izmišljene agresije na BiH, zapravo zahvaljući tom lažnom svjedočenju, postaje predsjednik Hrvatske;
- Račanova Vlada predaje Sudu u Haagu pravo na suđenje hrvatskim braniteljima;
- Obrana domovine postaje zločinački pothvat, a oni koji su obranili svoju domovinu - zločinačka organizacija;
- unatoč odluci samoga suda da se od Hrvatske ne može tražiti na stotine tajnih dokumenata, on ih šalje - mimo zakona - mnogo, mnogo više. Ima i očito falsificiranih, ali Sanaderova Vlada tada priskaće u pomoć predsjedniku krivokletniku i potvrđuje autentičnost očito lažnih dokumenata.

Iako je niz lažnih dokaza, konstruiranih u samom Sudu i za koje je to i pokazano, i dalje se sudi hrvatskim generalima u Haagu. U Hrvatskoj najodvratniji ljudi jedva čekaju presude, da bi po njima mogli pisati lažnu povijest.

Ovih dani svjedoci smo još jednog apsurda, tzv. priče o topničkim dnevnicima. Poznato je kako je u granatiranju Knina poginuo samo jedan srpski civil, pa je apsurd nad apsurdima inzistirati na važnosti topničkih dnevnika u procesu protiv hrvatskih generala. Pa svakoj budali je jasno kako je činjenica da je poginuo samo jedan civil samo sjajan pokazatelj kako je Hrvatska vojska gađala samo vojne ciljeve. Jedini logičan razlog u inzistiranju na tim dnevnicima je rasističke naravi: jedan poginuli srpski civil im je mnogo vrijedniji od tisuće poginulih Hrvata u sa zemljom sravnjenom Vukovaru i u drugim granatiranima hrvatskim gradovima. (14)

Naravno, mnogim je stručnjacima, koji su radili u tom sudu, postalo jasno o kakvom se sudu radu pa su ga napustili. Jasno im je postalo da će rad u takvom zločinačkom političkom sudu biti tamna mrlja u njihovim biografijama. Zbog struke žrtvovali su sjajne karijere u takvim bogato nagrađenima projektima svjetskih moćnika - kakav je i Veliki eksperiment s Hrvatima, o kome govorimo u ovom tekstu.

5. Jesu li Thompson i Miroslav Tuđman jedina prepreka završetku Velikog eksperimenta s Hrvatima?

Ostvarenje projekta po kome je agresija dobrodošla, a obrana malih naroda zločin je još jedna prednost koju donosi Veliki eksperiment, a izravna je zasluga Suda u Haagu.
Imam rijetku prigodu ponešto napisati za hrvatske novine. Evo moga pisma kojega sam napisao poslije objave jednog "mog" teksta:

Poštovana glavni uredniče "Slobodne Dalmacije", Zamoljen da za vaš list napišem komentar o prošlotjednim događanjima, to sam i učinio. Rečeno mi je da napišem 20 redaka. Međutim, u "Slobodnoj Damaciji" od 21. 11. 2009. godine objavili ste samo prvih 8 redaka moga teksta.

Šaljem vam svoj tekst (potcrtano je ono što ste skratili).
---------------------------------------------------------------------------------------------
Lech Kaczynski: Poljska ne da križeve
JOSIP PEČARIĆ, akademik, Zagreb: Od prošlotjednih događaja u svijetu pažnju mi je privukla reakcija poljskog predsjednika Lecha Kaczynskog na odluku Europskog suda za ljudska prava, po kojoj se moraju ukloniti križevi iz škola u Italiji. "Neka nitko ne računa da bi se u Poljskoj takav nalog mogao prihvatiti", rekao je on. "Drugdje je to moguće, ali u ovoj zemlji nikad". Svijet je povezan i događaji u jednoj zemlji zrcale se i drugdje. U Poljskoj, recimo, kao i u Hrvatskoj, ima 90 posto katolika. Predsjednik Kaczynski tako je zorno pokazao kako tu sličnost prestaje. Zašto? Francuski biskup Michel Dubost rekao je u Lourdesu da se divi Hrvatima, jer još njeguju vrjednote koje Europa gubi, iako bez njih ne može. Prva je: sloboda. Oni, koji su protiv nje u Europi, žele je "ubiti" i u nama, što je zadaća Haaškog suda i njegovih hrvatskih poslušnika.
Drugo: istima smetaju i kršćanski korijeni Europe, o čemu svjedoči i ovaj europsko-poljski prijepor. Zato je Papa nedavno u Vatikanu upozorio Predsjednika RH na potrebu očuvanja katoličke tradicije u Hrvata (očito vezano uz Mesićev poziv na uklanjanja križeva iz javnih institucija). Još je značajnija poruka koju je Papa odaslao preko Marka Perkovića Thompsona, koji pjeva o ljubavi prema obitelji, domovini i Bogu. Zato ti isti priječe Thompsonu ulazak u nju, ali ga i zato, dan prije Mesića, Papa prima u privatnu audijenciju.
Na kraju "kreativnog čitanja" te vanjskopolitičke vijesti koja se tiče i nas: Thompson je dolaskom u dvoranu Lisinski na skup potpore prof. Miroslavu Tuđmanu, pokazao koja je to politika. Uostalom, Tuđman je jedini od predsjedničkih kandidata potpisao pismo potpore hrvatskih intelektualaca Thompsonu. Mediji u Hrvatskoj gotovo odreda su ignorirali ili iskrivljavali njegovu posjetu Papi i nazočnost skupu u Lisinskom. Jasno je i zašto, zar ne? --------------------------------------------------------------------------------------------- (15)

Vrijednosti o kojima pjeva Thompson, su u suprotnosti s vrijednost koje su poželjne u svijetu koji se ostvaruje i pomoću Velikog eksperimenta s Hrvatima. A Thompson ne pjeva samo o spomenutim vrjednotama. U nedavnom intervjuu Thompson je rekao da je prestao pjevati u Kninu na Dan domovinske zahvalnosti kada su zatražili od njega da ne pjeva "Bojnu Čavoglave" (16) i (što je mnogo znakovitije) pjesmu "E, moj narode". Jasno je i zašto. U toj pjesmi on pjeva i o najodvratnijim ljudima, njihovim gazdama i onim što zajednički rade s nama, ali i što mi trebamo uraditi da bi se od toga obranili. (17)

Da, "vražje sili, antikristi i masoni, komunisti ovi, oni" su opjevani u Thompsonovoj pjesmi. A to znači da će Thompson i dalje biti na udaru i najodvratnijih ljudi i njihovih gazda.

Kako je sam Thompson prepoznao, ono što i niz hrvatskih intelektualaca, da je prof. dr. sc. Miroslav Tuđman jedini koji je danas u Hrvatskoj sposoban da se suprostavi Velikom eksperimentu s Hrvatima, naredni izbori će nam dati odgovor na pitanje:
Jesu li Thompson i Miroslav Tuđman jedina prepreka završetku Velikog eksperimenta s Hrvatima?

Akademik Josip Pečarić

Bilješke:

1 Osmi stručni skup o temi Haaški sud - "Zajednički zločinački pothvat" - što je to?, Zagreb, 4. prosinca 2009.

2 Reagirao sam tekstom: "Fenomen članka Sionisti", "Hrvatsko Slovo", 25. rujna 1998. (vidjeti također: Testimonia Croatica, časopis hrvatskih sjećanja, svjedočenja i dokumenata Godište I., Broj 2, Matica Hrvatska Split, 1998., str. 171-174.) dokazujući koliko su besmislene optužbe za antisemitizam.

3 Knjigu sam imao čast predstaviti u Mostaru (prvo njeno predstavljanje) i u Zagrebu.

4 Umijeće ratovanja je djelo koje je, prije dobrih dvije tisuće godina, sastavio tajanstveni kineski ratnik-filozof, Sun Tzu. To je u svijetu još i danas najprestižnija i najutjecajnija knjiga o strategiji

5 To je najbolje opisao jedan drugi hrvatski velikan Bruno Bušić. Jednom je vani, kada se polemiziralo o mogućnosti ostvarenja slobodne Hrvatske, jedan naš emigranat tvrdio kako "taj Tuđman govori isto što i svi ostali", Bruno Bušić rekao "Upamtite jednu stvar, Tuđman govori to što govori, ali dobije li priliku, dobije li samo tri sekunde taj će napraviti Hrvatsku."

6 Iz Wikipedije (na Srpskom): Dr Vaso Čubrilović (14. januar 1897, Bosanska Gradiška - 11. jun 1990, Beograd) je bio srpski akademik i istoričar. Za vreme gimnazijskih dana je postao član organizacije Mlada Bosna. Bio je učesnik u atentatu na prestolonaslednika Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Zbog njegove maloletnosti, sud ga je poštedeo smrtne kazne i osudio na 16 godina teške tamnice, koju je izdržavao u Sarajevu. Posle raspada Austro-Ugarske monarhije, krajem 1918. oslobođen je i odlazi u Srbiju. Po završetku rata, diplomirao, a kasnije i doktorirao istoriju na Beogradskom univerzitetu. Do početka Drugog svetskog rata radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 1930. godine. Na tom mestu, sa kraćim prekidima za vreme rata, ostao je punih 40 godina. 7. marta 1937. objavio je svoje delo "Isterivanje Albanaca". Po izbijanju rata i okupacije Jugoslavije, počeo je da propoveda antinemačku propagandu, odbio da prihvati mesto na Beogradskom univerzitetu za vreme okupacije, pa je zato uhapšen i odveden na Banjicu. Pušten je krajem 1943. godine i ostao je u Beogradu. Po formiranju prve privremene vlade DFJ, kao ugledni naučnik, zauzeo je mesto ministra poljoprivrede (1945). Prestao je biti član Zemljoradničke stranke i prihvatio je liniju NKOJ-a i postao član KP Jugoslavije krajem 1945. godine. Po oslobođenju Beograda, Vaso Čubrilović je postao dekan Filozofskog fakulteta. Takođe je bio i član Komisije za obnovu Univerziteta i komesar za Filozofski fakultet. Po formiranju Vlade FNRJ, Vaso Čubrilović je bio ministar poljoprivrede (1945-1946) i ministar šumarstva (1946-1950) Osnivač je Balkanološkog instituta u Beogradu 1970. i bio je redovni profesor na katedri Istorije Jugoslavije, zajedno sa njenim osnivačem dr Jovanom Marjanovićem. Dobitnik je Oktobarske nagrade i Sedmojulske nagrade.

7 "Vukovar i Galipolje", Dom i Svijet, informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 111, Večernji list (inozemno izdanje), 3. lipnja 1996.

8 U tekstu je komentirano i ponašanje Australaca i uopće svjetskih moćnika.

A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi i kao "Srbi ne znaju da rade, ali znaju da bježe". Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. "Krajine" bježi zajedno s narodom. Ipak tu se radi samo o "Krajini", dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine.

A ovdje u Australiji 25. travnja svake godine je dan sjećanja na galipoljske žrtve. Mimohodi su vojnika ulicama australskih gradova. Očekujem i pobjednike iz tog I. svjetskog rata: Srbe. Prošle godine je cijeli svijet vidio njihov kukavičluk, a oni će opet marširati. Naučili ljudi "pobjeđivati". Kao u Vukovaru, ako imaju sve a protivnik ništa. Ili kao u Kninu kada su snage izjednačene! Vjerojatno je, mislim, Australcima neugodno što će i oni biti tamo. Ali varam se. U povorci su i četnici. Nose transparente s imenima Draže Mihajlovića i Ravne Gore. U prvi moment pomislim: Zar je moguće da idu četnici, da idu i oni koji su poslije "sjajne pobjede" u Vukovaru, a kojoj se ruga i Monitor, pjevali ulicama razrušenog Vukovara:

"Slobodane, pošalji salate,

Bit će mesa, klat ćemo Hrvate".

i to prenijele televizije širom svijeta! Zar je moguće da Australci na taj način skrnave svoje mrtve iz Galipolja? Jest. Još doznajem da su Hrvati grada Melbournea prosvjedovali s 17.000 potpisa ali bez uspjeha. Vjerovali ili ne!

Jedino racionalno objašnjenje koje mi pada na pamet je da možda Australci misle da su Englezi u II. svjetskom ratu izigrali Srbe na sličan način kao i njih na Galipolju. Naime, engleske tajne službe su organizirale puč i velike demonstracije u Beogradu 27. ožujka 1941.

Rezultat je bio opet jedan rat koji je vodila sama srpska vojska (jer svaka Jugoslavija je Srboslavija) i opet je rat izgubljen za nekoliko dana. I kralj se našao u Engleskoj. I dok Nedić surađuje s Nijemcima, dotle kraljev general Draža surađuje i s jednima i drugima (knjiga dokumenata suradnje četnika s Njemcima beogradskog profesora Marjanovića može se naći i ovdje u Australiji). Čeka, po starom srpskom običaju, pobjednika kome bi se na kraju priključio. A usput vrše velika zvjerstva. Ali Draža se nije uspio uključiti u pobjednički tabor. Nisu ga htjeli saveznici. Ali ne zbog zvjerstava koja su četnici počinili nad Hrvatima (i katolicima i muslimanima), već iz jednog drugog razloga, veoma praktičnog. Saveznicima su trebale snage koje će se boriti s njima protiv njihovih neprijatelja. Jasno je da oni dobro znaju da od Srba to nisu mogli očekivati.

Da su njima dali oružje, tada ne tako moćno kao u vrijeme Vukovarske bitke, pa šta bi takvi vojnici, ako ih tako smijemo i nazvati, tada mogli nekome napraviti. Samo bi još više ratovali protiv nemoćnih, žena i djece. A Njemačka je sredinom rata još uvijek bila moćna, pa su Saveznicima zaista trebali stvarni saveznici. A na tom prostoru su postojale zaista samo dvije vojske koje su to mogle. Obje hrvatske: ustaše i dalmatinski partizani. Europa dobro zna i pamti hrvatske ratnike. Pa nisu oni iz čista mira donijeli odluku o embargu na uvoz oružja, u stvari na naoružavanje Hrvata. A znaju i malo povijest. Znaju da su Turci bili u Budimpešti, ali ne i u Zagrebu. Znaju Hrvate i iz Tridesetogodišnjeg rata. Znaju i što je Napoleon mislio o hrvatskim ratnicima. I zato je saveznička odluka da oružjem pomognu partizane, koje u svojim dokumentima i nazivaju hrvatskom vojskom, a ne srpsku vojsku, tj. četnike, bila izuzetno racionalna odluka. A srpski interes je zaštićen jer je Tito, nakon što je, opet veoma brzo, porazio četnike, njih sve primio u partizane. To je i bio početak pretvaranja partizana iz hrvatske vojske u ono što je postala JNA 1991. godine. Naravno, mala je vjerojatnost da su zato četnici marširali ulicama australskih gradova i ovog ANZAC DAYA. Vjerojatnije je da Australci i danas, kao u Galipolju, slijede englesku politiku. Politiku koja je u ovom ratu, kao nikad u povijesti, pokazala svijetu svoje pravo lice. Sjećam se da sam upravo u Melbourneu, o toj politici, o tzv. novom svjetskom poretku rekao na hrvatskom radiju. Naime, govoreći o njihovoj podršci takvim zločincima kakvim su se Srbi pokazali cijelom svijetu u ovom ratu rekao sam: "Kao da kažu: Pa to su, pobogu, učinili naši prijatelji. Pa kako netko može i pomisliti da ih treba kazniti!"

To bi izgleda trebao biti taj NOVI SVJETSKI POREDAK; njihovi prijatelji mogu činiti i vršiti genocid, a oni drugi se ne smiju ni braniti. Pitam se samo što je NOVO u tom Novom svjetskom poretku." Marširanje četnika australskim gradovima nam pokazuje da oni nisu odustali od takvog shvaćanja Novog svjetskog poretka. Nisu oni bez razloga spriječili kažnjavanje Srbije za učinjeni genocid. I još su ih nagradili. Ali krila su im dobro podrezana. Hrvatska je i te kako mnogo doprinijela tom podrezivanju.

9 Tada mi je jedan australski kolega dao i najveću pohvalu. Komentirao je: "Doista, ova hrvatska vojska brza je kao Pečarić u matematici!"

Zanimljivo je kako se u priču kasnije doista upleo i Zemun. Znamo što su nazočni na Splitskoj rivi odgovorili Predsjedniku kada ih je poslije Oluje upitao što im još treba obečati. Tada se u Beogradu pričalo, da su nazočni vikali "Zemun, Zemun,…", a ne "Vukovar, Vukovar,…". I što se dogodilo? Zabilježen je veliki pad cijena nekretnina u Zemunu!

10 M. Tuđman, "Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti" (Zagreb, 2003.),

11 U intervjuu s Aralicom ( "Hrvatski listu", 26. studenog 2009.) spominje se i taj dio iz knjige:

Poglavlje o Ashdownu i famoznoj Tuđmanovoj salveti toliko ironizirate da situaciju dovodite gotovo do praga apsurda. Uz ironiju kada govorite o Ashdownu, unosite i jedan zanimljiv element kao što su narodne kletve s posebnom opservacijom o njima. Zbivanja kada se stavljaju u hambar našega sjećanja osamostale se od vremena kada su nastala. U slučaju ove ja bih rekao Ashdownove salvete mi to svi manje-više znamo, ali smo zaboravili da se to dogodilo upravo kada je počela Oluja. I to nije nikakva slučajnost i kada se njegova izjava o salveti stavi u kontekst u kojem ona nastaje, dakle dok traje Oluja, onda ne možete, a da ne vidite svu njezinu žalost i bijedu, i, naravno, posao jednog profesionalnog obavještajca. Kada sam to pročitao u meni se otvorila literarna slika kao kod slikara koji slika sliku, i onda sam to poglavlje ispisao na taj način na koji sam ga napisao.

Iz samog intervjua izdvojen je slijedeći dio o britanskom lordu:

Ogorčen izjavama britanskog političara Paddyja Ashdowna koji je nakon tri mjeseca od eventualnog događaja na konferenciji za novinare u vrijeme Oluje iznio tezu o tome da je Tuđman na salveti podijelio Bosnu i Hercegovinu, što je izazvalo polemike kako u europskoj međunarodnoj zajednici, tako i u Hrvatskoj te dovelo do niza optužaba na račun prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Aralica se, kako bi kazao što misli o tome britanskome lordu i njegovim tvrdnjama, poslužio hrvatskim narodnim pjesmama u kojima se koriste kletve, pa Aralica u knjizi kaže:
Rekli smo da ne ćemo, ali kad bismo ga kleli, opravdano, onda bismo mu ovakvu narodnu poeziju recitirali:

"Bog mu dušu s paklom sastavio!

I duša mu raja ne vidjela!
Zemljica mu kosti izmetala!
Kroz kosti mu trava pronicala!.....
(Tko nas rastavi, Mihovil Pavlinović: Hrvatske narodne pjesme)

12 Tekst koji je u rujnu 1996. poslan Hrvatskom Slovu. Nije tiskan.

13 Priču "Dobar čovjek - Slobo" Nisam uspio tiskati u Hrvatskoj do 2000. godine kada je reakcija bila i u Hrvatskoj slična onoj u Australiji. Tada je tiskana u - Hrvatskom Slovu! Inače prvi put je tiskana u Spremnosti 1999.

14 U svezi s ovim apsurdom, je i kolumna koju je Aralica posvetio u svojoj knjizi nekadašnjem mirovnom posredniku Europske unije u bivšoj Jugoslaviji Nilsu Danielu Carlu Bildtu. I o tome je bilo rijeći u spomenutom intervjuu u "Hrvatskom listu":

… Na dan "Oluje" Carl Bildt je izrekao ono što nas i danas tuče po glavi. Prvi je kazao da je Knin pretjerano granatiran i da treba predsjednika Tuđmana i sve ostale proglasiti zločincima i dovesti na Haaški sud.

Za Bildta u svom romanu još kažete da je neobrazovan, pijanac i da se na važnim političkim pozicijama nalazi zahvaljujući svom bogatom podrijetlu.
Ni te podatke nisam izmislio. Sve te podatke sam pročitao u novinama i zauzeo stav o tome.

15 Nastavak pisma:
O čemu se tu radi?
Ne vjerujem da bi bilo gdje u svijetu na ovakav način skratili tekst jednom članu njihove nacionalne akademije znanosti i umjetnosti i tako pokazali svoje nepoštovanje te organizacije. Radi li se o odnosu Vaših novina prema meni? Istina u prošlosti je bilo slučajeva kada sam se pozivao na zakon o medijima, a Vaše novine mi nisu objavile moja reagiranja. Istina je također da ste prošle godine izvjestili o međunarodnoj konferenciji "Mathematical inequalities and applications 2008" u Trogiru i pritom niste stavili da je konferencija na kojoj je bilo nazočno 135 matematičara iz 26 zemalja bila posvećena meni povodom 60-e obljetnice moga rođenja. Po vašim novinama slučajno se dogodilo da sam ja na konferenciji proslavio rođendan (konferencija je bila u lipnju dok je moj rođendan u rujnu). A to doista nije moglo biti slučajno. A to jest žalosno. Pa te godine je i međunarodni časopis "Banach journal of mathematical analysis" posvetio jedan broj meni. Ugledni svjetski matematičari bili su pozvani i objavili su svoje radove s posvetom meni, a broj je završen s intervjuom koji je glavni urednik napravio samnom. Taj časopis je nadavno uvršten i u SCIE i CC liste i to od njihova prva broja, što svjedoči o snazi samog časopisa (dakle, uključen je i taj broj posvećen meni).
I na kraju, kao najgora mogućnost: Radi li se o nekakvoj cenzura zbog sadržaja izbačena teksta?
Ipak se nadam da se radi o tehničkoj grješki i pozivam vas da moj prilog objavite u cjelosti.
S poštovanjem,
akademik Josip Pečarić

16 Bio sam u Beču s Thompsonom. Tamošnjim vlastima stigle su mnogobrojni srpski protesti zbog njegova koncerta. Rekao sam našim ljudima tamo: "Iskažete Srbima sućut i kažite da Vi razumijete njihov strah koji izaziva "Bojna Čavoglave"! Kad su je slušali za vrijeme rata sigurno im se ledila krv u žilama. Oni se dan danas boje kad čuju tu pjesmu, pa je normalno da pišu proteste."

Kada sam gostovao u emisije "Oči u oči s Zdravkom Tomcem" rekao sam i slijedeće:
"Nije normalno kad to rade ovi iz Hrvatske. Novinari! Na Thompsonovom portalu spominju tko je pisao Beču iz hrvatskih novina, tko je tražio zabranu njegovog koncerta. Tako da sad imate situaciju da danas vani samo jugoslaveni iz Hrvatske i Srbi protestiraju protiv Thompsona. Ma ovi jugoslaveni, Vi znate jednu moju pitalicu o njima?
Tomac: Ne, recite.
Pečarić: Znate li koja je razlika između jugoslavena i četnika. Pa četnik je pošteni četnik, a jugoslaven je pokvareni četnik."!
Zapravo, moj odgovor i nije bio najpravedniji. Ako sam razumio četnike, zašto ne i pokvarene četnike? S istim objašnjenjem!
I doista, nedavno su u jednom društvu sa zgražanjem komentirali vijest da su na 54. medjunarodnom beogradskom sajmu knjige Predrag Lucić i Boris Dežulović svoju predstavu "Melodije Bljeska i Oluje" u kojoj oni navodno pjesmom, poezijom i ironijom napaju primitivizam, nacionalizam, licemjerje, kleptokraciju i slične sitne boljke moderne Hrvatske. Rekao sam im:
"Meni se čini da se oni zapravo rugaju Srbima. Kao rugaju se nama, a zapravo se rugaju njima podsječajući ih na njihove velike poraze. Kao da im kopaju po živoj rani, zar ne? Možda Lucić i Dežulović na kraju postanu Hrvati :!"

17 Marko Perković Thompson:
E, moj narode

Od vremena još od Krista

Nova lica, scena ista
Vražje sile se trude
Da nas ne bude

Antikristi i masoni
Komunisti ovi, oni
Šire sotonske fraze
Da nas poraze
E, moj narode, e, moj narode

A mi gluhi, nijemi, slijepi

Svatko u svom mraku strepi
Narod biran od Boga
Guši nesloga

Iz povijesti naše slavne
A i ove ne baš davne
Sve smo što nam je vrijedno
Stekli zajedno
E, moj narode, e, moj narode
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
Ni ja više tako nemogu ni neću
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
E, moj narode, e, moj narode

Generacije junaka

I pobjednička vojska jaka
Još se brine i gine
Zbog Domovine

S nebeskih tih visina
Daj nam Bože opet sina
Da nas vodi iz bijede
Sve do pobjede…e, moj narode

Uzmimo u ruke sudbinu i sreću

Ni ja više tako nemogu i neću
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
E, moj narode e, moj narode


"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"
Kralj Tomislav


Pariz, 3. prosinca 2009.

Četiri godine otkako je zatvoren pravedni hrvatski general Ante Gotovina

PROCES koji zbunjuje i posramljuje svijet!

Već je prošlo 4 godine kako se Antu Gotovinu drži u zatvoru Scheveningena. " Četiri godina se može odvaliti i na jednoj nozi ", kažu ponekad prepredeni kriminalci. A njima, dabome, to nije nikada teško, jer to je dio njihove profesije. Ali za jednog časnika koji je samo ispunjavao svoju zadaću i sjajno služio svojoj zemlji, to je sasvim drugačija priča. U tom slučaju, zatvor - bez obzira kakav bio komfor u njemu - pravi je pravcati skandal.

Optužen za imaginarne zločine od strane jednog ilegalnog suda i pristranih sudaca, Ante Gotovina posebna je žrtva ogromne političko-diplomatske urote, čiji moralni alibi ne smije nikoga zavarati. U biti, taj časnik i njegove kolege osuđeni su samo zbog toga što Hrvatska nije smjela proglasiti svoju samostalnost, a osobito nikada dobiti rat. A da je kojim slučajem izgubila rat, cijeli svijet bi prosuo krokodilske suze ( kao što je to bilo 1971.), ali sve bi ostalo i dalje kao i prije. I to jako mirno. To što časnici čame u zatvoru, to je i zbog toga što Hrvatska treba dobro osjetiti svoj novi jaram koji si je sam stavila za vrat.

Ne, to nije više Beograd koji drma : to su Europska Unija, NATO, MMF, itd. A cijela haaška stvar samo je jedan kamen koji se treba progutati da bi se ušlo u zapadnjački klub. Bez dvojbe, ta " normalizacija " ostavit će jedan opor okus u ustima…

Pored ljigavog karaktera cijelog manevra, ono što šokira u postupku protiv hrvatskih generala, činjenica je da taj manevar ima upravo za cilj blaćenje svega onog što generali simboliziraju. Ono što čami u zatvorima Scheveningena upravo je vojska Domovinskog rata čiji je najveći simbol upravo Ante Gotovina.

Stavljajući tog čovjeka izvan rešetaka, to je cijela vojna institucija koju žele kriminalizirati, a time se upravo želi navesti i cijeli narod da u nju počinje sumnjati. Uostalom nije nikakva tajna da " Gotovina i društvo " (Gotovina et consorts )-a to je upravo izraz Haaškog suda, čine prepreku svemu onom što se iz Hrvatske "želi " učinit.

U očima mnogih stranih komentatora, bivši postupci generala u obrambenom ratu, upravo kao i njihova pomalo tobože zastarjela (domoljubna, reakcionarna) načela, puna su opasnosti. " A što bi htjeli " ? U trenutku općeg slizavanja, klanjanja, kompromisa i raznoraznih " kombinacija " kao i sitnih dealova svih mogućih vrsta, njih vrlo zabrinjava da ima ljudi tu i tamo koji se pozivaju na čast, na hrabrost, na poštenje i na lojalnost. A ljudi od oružja , bilo da je riječ o Legiji stranaca ili o Hrvatskoj vojsci - nisu nikako " kompatibilni " s izvjesnim političkim uzusima !

Nakon 8 godina postupka i preko dvanaest izašnjavanja o inkriminacijama, moramo konstatirati : cijela je optužba nelogična, a iz svih brda koja su se tresla rodio se samo jedan miš ! Kad se samo sjetimo medijskog lupetanja, govorancija i prijetnji gđe Carle del Ponte kao i bujica laži bačenih na Antu Gotovinu i njegove suoptuženike - stvarno ostajemo zbunjeni.

Evo već 4 godine da glavni optuženik, opisan kao vrsta vraga, čami u zatvoru. Evo već godinu u pol dana što je " njemu suđeno " i sve što se pronašlo je da se "in extremis" zbraja - broj ispaljenih granata na Knin. Scenarij je nadrealističan.

Nema niti jednog jedinog dokaza, niti jedne ozbiljne pretpostavke. Hoće li će cijeli slučaj " Gotovina i društvo " završiti oslobađanjem ? Od samog početak deplasiran, a ima tome već 4 godine, cijeli taj igrokaz već je bio unaprijed smišljen te se postavljaju I mnoga pitanja za haaške suce. Iza međunarodnih kulisa neki su već to diskretno rekli. Zahvaljujući generalu Rondotu i gđi Alliot-Marie, pogađa se što misli francuska vlada. A što se tiče Amerikanaca, veleposlanik Galbraith dao je do znanja što oni misli. Njegove riječi nisu slučajne i haaški sud ih treba logično uzeti u obzir.

Christophe Dolbeau

Preveo: Dr Tomislav Sunić

* * *

I ovom prilikom zahvaljujemo francuskom književniku g.Christophe Dolbeau na njegovom članku i suradnji!
ing.Ante Matić, predsjednik SHP


Vaše pismo...podsjetnik

Film "Pavelić bez maske" očekujem s interesom i neizvjesnošću

U Hrvatskom Listu od 25. lipnja o.g. objavljen je razgovor s g. Jakovom Sedlarom, autorom filma "Pavelić bez maske", navodno prvom biografskom filmu o Poglavniku dr. Anti Paveliću.
S obzirom što je sve autor o filmu rekao, dakako, dočekujem ga s posebnim interesom.

S interesom i nekom neizvjesnošću, koja ima svoga razloga, a evo zbog čega:

U dubokom sjećanju mi je, naime, ostao njegov film "ČETVERORED", kojeg je snimio po Araličinom romanu istog naziva. Aralica se u Vjesniku od 21. siječnja 2000. poziva na 50 svjedoka čija je navodna sjećanja koristio, pa tako spominje i neke moje prijatelje i suradnike iz emigrantskih dana, od kojih su neki već mrtvi, a za koje sam uvjeren da mu ovakva svjedočenja nisu dali.
Povlačenje iz Zagreba film prikazuje kao stado raspuštenih ovaca.
Hrvatski vojnici idu bez ikakvog reda, svaki peti ima puščetinu na ramenu, nose razne odore, a svi mogući rodovi vojske su ispremiješani.
Dakle, totalno rasulo.
Istina je pak da smo napuštali Zagreb naoružani u vojničkim formacijama - vodovi, satnije, bojne, na čelu sa svojim časnicima i zapovjednicima. Aralica, a s njim i Sedlar su željeli prikazati sve strahote partizanskih zločina u čemu su djelomično i uspjeli, ali da im se ne bi reklo…, potražili su zločince i na drugoj strani. Izmišljen, lažan i perverzan je moment gdje ustaški časnik traži od domobranskog da sa svoje kape skine domobranski znak i stavi ustaški, što ovaj odbija, jer se je pod tim znakom borio četiri godine u obrani Hrvatske.
Poslije kratke prepirke, ustaški časnik iz samokresa ubija domobranskog!

A što tek reći za one u crnim odorama, koji panično bježe na kamionima te pucaju u zrak rastjerivajući kolonu civila, vičući : "Mjesta, mjesta!"? Istini za volju treba reći da su se baš te jedinice povlačile sporednim cestama i obroncima slovenskih brda kako bi zaštitile kolone civila, stupajući u okršaje s partizanskim jedinicama, koje su nas prestizale u namjeri da unište i pobiju sve do čega stignu.

Tu su zadaću časno izvršile do kraja, te civile dovele do Bleiburškog polja.
Umjesto hvale, film na te ljude pljuje i grubo ih ponižava.

U onom vremenu sveopćeg meteža i nadiranja boljševičkih jedinica prema Zapadu, u bijegu su bili vojnici i civili ostalih zemalja, poput Nijemaca i drugih, s željom da se čim prije domognu Angloamerikanaca i njima se predadu. Rusi su ih prestizali, nezaštićene ubijali i gazili tenkovima, a jedino je hrvatska vojska ostala svome narodu vjerna do kraja, štiteći ga od crvenih osvetnika.

Po izvršenoj predaji vojnika i civila partizanskim hordama nastaje masakr, što je film samo djelomično vjerno prikazao.

Naime, film želi pokazati da su pokolj izvršili samo Srbi, što proizlazi iz načina njihovog ekavskog govora.
Istina je, međutim, drukčija. Nas nisu ubijali Srbi. Nas su ubijali komunisti, kako srpski tako i hrvatski i tu nije bilo razlike. Mi smo tada za njih bili fašisti, sluge okupatora i klasni neprijatelji i kao takve nas je trebalo uništiti.

Našem narodu moramo govoriti istinu pa makar ona nekada za nas bila i neugodna, jer samo istina će mu pomoći da u budućnosti izbjegne slične tragedije.

Eto, radi toga film očekujem s interesom i neizvjesnošću.
Dao Bog da se varam!

Možda bi bilo dobro da pročitate članak francuskog književnika i publiciste Christophea Dolbeau "Ante Pavelić: izuzetna sudbina", koji bi vjerujem interesirao vaše čitatelje

Želim vam puno uspjeha uz srdačan pozdrav.

Nikola Mulanović, Mokošica


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../deseti dan

Priprema

Prethodni dan bijaše težak, izazva potištenost, pa Prorokovođa pozva prvake i naredi im da narodu dadu dan odmora. Tako i bi, a kad se narod ponovo okupi, Prorokovođa vidje da se narod sasvim oporavio od jučerašnje melankolije i depresije. Vidje da se probudio iz mrtvila, da prikuplja svoju snagu, da mu odlučnost raste. Odluči se zato da narodu otkrije konačnu istinu, svoje konačne namjere:

- Vježbajte duh, ali i tijelo svoje. Jer, evo dolazi dan kad ću vas suočiti sa smrću. Suočit ću vas s neprijateljima vašim. I neka to bude posljednje suočenje, posljednja bitka ovoga petstogodišnjega rata. Istrijebit ćete neprijatelja iz zemlje svoje i neće mu više biti povratka. Ni uho njegovo urotničko ne smije ostati u vašoj zemlji. I tada kad dođe dan obračuna, neka je tvrdo vaše srce i čvrsta mišica vaša. Jer, zapamtite; ako vi ne istrijebite neprijatelja iz svoje zemlje, on će istrijebiti vas; izvršite temeljitu, posvemašnju desvrabizaciju svoje zemlje. Pa on to čini već petsto godina! Još i sad stradate zbog njega i njegovih zločina. Zbog njihova grijeha vi progonite svoje pravednike, izručujete zločinačkim sudovima i tako činite zločin nad pravednicima. To će vam biti oprošteno samo ako ih osvetite. Ali zato se ne pozivajte na pravdu osvajača i gospodara svijeta. Drugi je već sebi prigrabiše i ocrniše je. Ona vam pomoći neće. Pomoći će vam samo tvrdo srce, odlučna volja i čvrsta mišica! Ako budete tako postupali, pravda će od vaših neprijatelja pobjeći, zastidjet će se svoga crnoga obraza i k vama će pribjeći. I hvalit će vas i laskati vam. Hvalit će vas kao pravednike. Kao samilosne i čovjekoljubive. Ali samo ako protiv vas ne bude svjedoka. Samo ćete tada steći nedužnost. I ako se opet ne prevarite i pravdu ne budete tražili na sudovima neprijateljskim. I pazite: ne budite slabi, ne pozivajte se na svece, oni nikada na zemlji nisu vladali. Tko se na svece poziva taj je slab, taj unaprijed gubi. Kad vas takve samilosne misli obuzmu, sjetite se onoga habsburgškoga cara i kralja, Karla, kojega sad za sveca proglašavaju zbog njegove dobrote, njegove svetačke neratničke naravi i zalaganja za mir. Njegovo zalaganje za mir nagradi ga raspadom njegova carstva i kraljevstva. U isto vrijeme, iste godine bezbožni Atatürk od propaloga carstva, kojega se sultan odreče i potpisa kapitulaciju, iz pepela podiže carstvo i stvori novu, modernu tursku državu. Sjetite se kako pobijedi ne samo Grke, nego i veliku vojsku združenu od Albiona, Karlovita, Prekomoraca. I tko veće, tko bogougodnije napravi djelo? Onaj tko se u moć nije pouzdavao, ili onaj tko pouzdavši se u moć pobijedi u ratu i mir uspostavi?

Dakle, tko se na svece poziva taj sebe slabim čini, jer svoju sudbinu predaje u ruke drugome. A i oni uvijek rade za jačega. I upozoravam vas, nemojte ajmekat; malo nas je, malo nas je. Ne, ne, i previše vas je. Slabih. Ne bojte se. Ne budite malodušni pa će vas biti mnogo. Kad se mačevima opašete gore će propjevati, šuma će vas plesom pozdraviti.

Vaši će se mrtvi iz grobova dići i s vama će se boriti. Vaša hrabrost učinit će vas nepobjedivima. Jer, zar se ne sjećate: kad onaj kojega poslah prošli put da vas povede u rat za oslobođenje, zar i onda ne bijaste sami? I onda su malodušnici govorili, malo nas je, nemamo mačeva, svi su protiv nas. Zar niste usprkos svemu pobijedili neprijatelje svoje. No vi sluganski je ne sačuvaste nego se predadoste u ruke neprijatelju. Da vam je neprijatelji čuvaju od vas. O bezumnici!? Predadoste svoju sudbinu u tuđe ruke, a izdadoste moga izaslanika. Izdaste njegovo djelo i djelo onih koji prvi ustaše. Zar vam to nije bila dovoljna pouka: tko u drugome snagu za se traži, taj svjedoči da vlastite nema.

Što, zar ne vidite da je vrijeme mučeništva i otkupljenja ponovo došlo? Samo svojom vlastitom krvlju svoju slobodu možete otkupiti !

Slušajući ga, narod se ohrabri. Bodrio je jedan drugoga i poticao na samopouzdanje. Onima koji prvi ustaše Prorokovođa naredi da sutrašnji dan provedu s narodom u vježbanju. Da im i tijelo i duh očvrsnu.

Tako bi i prođe i deseti dan učenja Ispravnoga puta.


26. studeni 2009.

Brammertz i fantomski dnevnici

Piše: Christophe Dolbeau

Mitski Jason u Antici tražio je Zlatno runo. Allan Quatermain tražio je Salomonove rudnike. Filmski Indiana Jones tražio je izgubljenu Arku. Puno skromniji od njih, Serge Brammertz ima pak samo jednu opsesiju. Kako stavit šape na hipotetske topničke dnevnike Hrvatske vojske. Ti dokumenti vjerojatno nisu nikada postojali. U svakom slučaju njih se ne može pronaći, a upravo to strašno smeta najmoćnijeg tužitelja Haškog tribunala, koji se ponadao da će ih moći iskoristiti protiv Ante Gotovine i njegovih kolega.

Vjerovalo se - a to je i gospođa Carla del Ponte toliko i toliko puta ponavljala - da je predmet optužbe savršeno zapakiran, " blindiran " i totalno nedostižan. Eh, nije baš tako. Pa upravo stoga treba sada pronaći žurno nešto opipljivo, jer na kraju godine i pol sudskoga procesa, bijeda i nelegitimnosti optužba postala je više nego očita. Nepravedna i tendenciozna cijela optužba izlazi sada na svjetlo dana kao vrsta obične maskarade, koja kako se čini, zbunjuje njene glavne pokretače.

Vrlo svjesni cijelog debakla i neozbiljnosti, protagonisti se sada žure i traže spasonosni pojas izmišljajući jednu veliku zaobilaznicu, a čiji je cilj dakako isti : našteti Hrvatskoj. Dakle, ako se već ne može "dokazati" prevrtljivost vojnika, treba zato ponovno početi sa ucjenama Europom - i to putem fantomskih "topničkih dnevnika".

U cijeloj toj strategiji, uloga Serge Brammertza je kapitalna. Više je nego očito da taj gospodin ne voli Hrvate, osim ako njih smatra primitivnim plemenom kojeg treba tjerati štapom za krave. Dakle kada njegove službe traže famozne "topničke dnevnike"- ne pitaju to oni na pristojan način, nego "naređuju" da im se dadu.

G. Brammertz je dugo vukao svoje skute u Darfuru i Bejrutu i među Bantu crncima u Kampali, odakle se prepoznaju njegove metode. Ako već ima pravnika koji rade sa punom finese, to svakako nije njegov slučaj. Taj je Belgijanca veliki pobornik karatea, neka vrsta grčke božica Temis, sa lažnim sjajem jednog Chucka Norrisa…

Nešto manje arogantniji od svoje prethodnice, glavni tužitelj smatra de cijeli sudski proces generalima mora dati do znanja Hrvatima ono što se stvarno desilo kod njih 1995.g. Drugim riječima, taj retardirani narod nije ništa niti vidio niti ništa naučio. Hrvatima se lagalo. Aleluja ! Mudraci iz Haga - jedan Holandez, jedan Letonac ( bivši sovjetski tužitelj) i jedna žena iz Zimbabvea - trude se da mu otvore oči. Za doba boljševika Višinskog, govorilo se o " reedukaciji "..

A pored tih anegdota neprijateljstvo tog suca stvarno je zapanjujuće. Svakako, uloga koja mu je zapala od strane velikih "kumova" Haškog tribunala zahtjeva i dozu agresivnosti , no red je da se čovjek ipak zapita ima li tu možda i drugih stvari. Poput svog kolege Jean-Louis Franeaua ( koje se nedavno spominje u crnoj kronici Belgije) nije li on možda i slobodni zidar ?

Jer konačno ta svinjarija vrvi u visokom pravosuđu Belgije kao i u sudnici Haškog tribunala. Možda to i djelomično objašnjava meteorski uspon tog sitnog pravnika iz Ardennea, kao i njegovog hrvatožderskog instinkta . Jer u ložama "Fils de la Veuve" Hrvati nisu jako omiljeni.

Kako god bilo, epizoda topničkih dnevnika samo je kamuflaža koja loše govori o " europskoj " budućnosti Hrvatske. Nakon ekspediranja generala u Haag, nakon afere sa ZERP-om, nakon Piranskog skandala, pitanje se postavlja koja dodatna vrsta klečanja i koja dodatna vrsta ispovijesti čeka još Hrvate?
Postavlja se i pitanje o mjestu kojeg će dobiti Hrvatska ako se Europska Unija slučajno ipak oduči da joj odškrine vrata za nuždu ...

Christophe Dolbeau

(Preveo: Tomislav Sunić)

* * *

Ovom prilikom zahvaljujemo g.Christophe Dolbeau na njegovom članku i suradnji!
ing.Ante Matić, predsjednik SHP


KRUG ZA TRG

Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora maršala Tita najavljuje da će se sljedeći javni prosvjed Kruga za trg održati

u četvrtak, 10. prosinca 2009. u 11.00 sati
na zapadnoj strani Kazališnog trga,
s obiju strana tramvajske pruge.

Stojeći s našim znakovima na pločnicima, uz kolnik,
još ćemo jednom zatražiti da se ime jugoslavenskog komunističkog zločinca
ukloni iz Zagreba i Hrvatske.

Obvezuje nas trajno sjećanje i privrženost prema ljudima
koje je Titov režim izložio patnjama i smrti.


"SVINJSKA GRIPA" - GLOBALNA ZAVJERA

OJAČANI VIRUS I POLICIJSKA DRŽAVA

Piše: David Icke

Godinama upozoravam da je globalni fašistički program koji nas čeka neizbježan. Usprkos buđenju mnogih u posljednjem desetljeću bilo je jasno da će većina ljudi trebati vidjeti, dotaknuti, pomirisati, čuti i okusiti fašizam prije nego li čak i započnu prihvaćati činjenicu da on doista postoji. Ovakav masovni nedostatak volje da se prepoznaju znakovi i da se u vezi s njima poduzmu potrebni koraci uvijek će ljude osuditi na određenu razinu orvelovskog sustava kontrole prije nego li mu se naposljetku stane na kraj. Naglašavam da će mu se stati na kraj, ali ne prije nego još bitno više uznapreduje.

Pitanje nikada nije bilo hoćemo li uspjeti izbjeći policijsku/vojnu državu. O tome nikada nisam gajio iluzije. Pitanje je bilo, i još uvijek jest, u kojoj ćemo si mjeri dopustiti da nas to zlo kontrolira, a na njega odgovor mogu dati dva druga pitanja: Kada će se dovoljan broj ljudi u potpunosti usmjeriti na njeno svrgavanje? Kada će servilni administratori, pojedinci u tamnim odijelima te oni u uniformama javno izraziti neslaganje, i to zbog vlastitih obitelji i svih nas? Ostaje nam da saznamo.

CJEPIVO KAO GRANICA OSVJEŠTENOSTI

Cjepivom protiv "svinjske gripe" došlo se do granice koja će nam nedvosmisleno pokazati gdje smo što se tiče osvještenosti i snage volje. Pokorimo li se krotko ovom eklatantnom pokušaju masovnog zadiranja u naše tijelo iskreno i zaslužujemo ono što nam se događa. Nitko ne može reći da nije upozoren ili da nije imao pristupa informacijama o onome što se događa. Svatko tko kaže da nije znao dovoljno da cjepivu kaže "ne" laže sam sebi ili odvraća pogled na drugu stranu. Čak i srednjostrujaški mediji u nekim svojim dijelovima naglašavaju potencijalne opasnosti svega ovoga, usprkos kratkovidnoj perspektivi iz koje promatraju svijet. Godinama već ističem da se nalazimo na raskrižju i da više ne možemo samo gledati u kartu i ne donositi odluke. Cjepivo protiv svinjske gripe upravo je ta odluka. Odluka da se krene u potragu za slobodom i snažnijom osvještenosti značit će, bez sumnje, i neke izazove, ali posljedice odabira neznanja i pokornosti za sve one koji to učine potencijalno su katastrofalne. Dogodit će se nešto doista veliko. Ne mogu točno reći kada, ali u pitanju su mjeseci, ne godine. Dugo je vremena sve smišljano i slagano komadić po komadić dok je stanovništvo gledalo utakmice, kvizove ili sapunice, a o onima koji su upozoravali što se sprema govorili kao o zaluđenicima teorijama zavjere.

Do potpune slike o nečemu uvijek možete doći na temelju njezinih sastavnih dijelova. Tako sam i ja posljednjih nekoliko tjedana pozorno pratio radove na zgradi koja nosi naziv Westridge Centre, u neposrednoj blizini mog doma na otoku Wightu u Engleskoj. Cijelo su ljeto radnici ondje izvodili radove na gornjem katu zgrade, pri čemu im je rečeno da za dovršetak radova nipošto ne smiju probiti strogo zadani rok do srpnja. Postali su sumnjivi kad su za različite faze radova dovođene različite skupine radnika, što je značilo da nijedna od tih skupina zapravo nije znala što gradi. Prema ljudima koji u toj zgradi rade, lokalne su građevinske radnike u završnim fazama zamijenili ljudi u bijelim kombijima bez ikakvih oznaka. Na temelju svih tih detalja postalo je očito da sve to ima veze s "pandemijom svinjske gripe" koju luđaci žele proizvesti u sljedećih nekoliko mjeseci. Pozivajući se na Zakon o slobodi informiranja, poslao sam upit gradskim vlastima što se ondje radi.

Prije nekoliko dana stigao je odgovor, koji nije nimalo iznenadio, nego samo potvrdio ono što je sada već posve jasno:
Poštovani g. Icke,

UPIT NA TEMELJU ZAKONA O SLOBODI INFORMIRANJA O PLANIRANOJ NAMJENI GORNJEG KATA WESTRIDGE CENTREA BLIZU RYDEA - CRM šifra: IW09/8/24953

Zahvaljujemo Vam na Vašem zahtjevu za informacijom datiranom 17. kolovoza 2009. koji je, budući da ga upućujete na temelju Zakona o slobodi informiranja, proslijeđen meni kao pročelniku Odjela za informiranje o strateškom upravljanju.

Ovim putem Vam mogu potvrditi da se radovi na gornjem katu Westridge Centrea izvode kako bi se omogućilo učinkovito korištenje tog prostora za potrebe ureda Gradske uprave i kao kriznog centra za slučaj katastrofe. Radovi uključuju ostvarivanje poboljšanog interijera otvorenog tipa te instalaciju dizala i WC-a u skladu sa Zakonom protiv diskriminacije invalidnih osoba.

Kakve li slučajnosti da se baš sada osniva "Krizni centar za slučaj katastrofe" sa strogo zadanim rokom za dovršetak radova! Naravno, uopće nije riječ o slučajnosti. Slični su centri nikli u svakom okrugu Ujedinjenog Kraljevstva. Izvori bliski jedinoj zračnoj luci na otoku Wightu s asfaltiranom pistom govore i o tamošnjoj, odjednom povećanoj prisutnosti vojske s helikopterima.

Otok Wight možda je tek maleni otok kod južne engleske obale, ali ta njegova veličina omogućuje vam da vidite stvari koje bi vam u velikom gradu ili metropoli promakle. Ono čemu svjedočimo ovdje manja je verzija onoga što se tajno zbiva posvuda: u Europi, Americi, Kanadi itd. To je mikrokozmos unutar makrokozmosa.

VIRUS ZA DUGOROČNU SELEKCIJU STANOVNIŠTVA

Virus H1N1 naziva se "svinjskom gripom", ali riječ je ustvari o kombinaciji svinjske, ptičje i sezonske gripe kreiranoj u laboratorijima kako bi se opravdao globalni program masovnih cijepljenja koji će inokulirati ojačanu verziju virusa s ciljem kratkoročne i dugoročne selekcije stanovništva. Istraživači kažu da ovaj tip gripe potječe od dr. Jeffreyja Taubenbergera i tima genetičara i mikrobiologa s Američkog vojnog instituta za patologiju u Ft. Detricku u Marylandu, koji su koristili superračunala da rekonstruiraju, odnosno "obrnutim inženjeringom" dođu do tipa gripe koji je 1918. usmrtio na desetke milijuna ljudi.

Tvrdi se da je ovaj virus potom dan farmaceutskom divu Novartisu u Baselu u Švicarskoj, koji je nekoć pripadao nacističkom farmaceutskom kartelu IG Farbenu. Upravo je Farben bila kompanija koja je upravljala koncentracijskim logorom u Auschwitzu i bila od presudne važnosti za nacistički ratni stroj. Ako je riječ o "svinjskoj gripi", zašto uopće ne pogađa svinje? Navodili su nas da vjerujemo da je bolest izbila na jednoj farmi svinja u Meksiku, ali osim idiotske naredbe egipatske vlade da se svinje masovno pobijaju, mali se roktavci otad nigdje ne spominju. Ako se ne radi o svinjskoj gripi, a ne radi se, kako se mogla pojaviti na svinjskoj farmi u Meksiku? Agencija za hranu Ujedinjenih naroda objavila je da nema razloga za pokolj svinja ili ograničavanje njihova kretanja zato što ne postoje dokazi da ovaj virus pogađa svinje ili da njihovo meso čini opasnim po zdravlje. Da, baš tako, zato što on nema nikakve veze sa svinjama jer je proizveden u laboratoriju.

Britanska vlada procjenjuje da će ove zime oko 65.000 ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu umrijeti od "svinjske gripe". Kako mogu dati takvu procjenu kad se zna da su simptomi "svinjske gripe" kod većine ljudi bili iznimno blagi, a brojke oboljelih krajem ljeta rapidno padaju, usprkos nastojanjima da ih se promijeni i javnosti podastre lažna slika. Broj navodno zaraženih "svinjskom gripom" u ogromnoj je mjeri napuhivan lažnim dijagnozama, zbog čega je Svjetska zdravstvena organizacija preporučila da je se treba dijagnosticirati na temelju simptoma, a ne testiranja. Ovo je za posljedicu imalo slučajeve da djeca umiru od meningitisa koji je dijagnosticiran kao "svinjska gripa" i da ljudima koji boluju od bolesti kao što je upala pluća nestručni i neizučeni ljudi iz javnosti koji rade u "pozivnim centrima za svinjsku gripu", komičnim kreacijama britanske vlade, bez testiranja govore da boluju od "svinjske gripe". Neki od tih koji postavljaju telefonske dijagnoze imaju samo 16 godina.

Inače, pozivni su centri osnivani i davno prije izbijanja "svinjske gripe" u Meksiku, u travnju. Ponavljam, sve je to već dobrano unaprijed isplanirano. Vlasti nam govore što se planira sve otkad je laboratorijski proizvedena "svinjska gripa" lansirana u Meksiku. Predstavnici vlasti i medicinske znanosti u Britaniji, Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje vrlo su rano upozoravali da bi virus tipa H1N1 najesen "mogao ojačati" i to je upravo ono što i planiraju učiniti. Žele imati pristup svakom ljudskom tijelu na Planetu kako bi u njih mogli uštrcavati niz otrova i razarača imunološkog sustava - nesumnjivo i nanotehnoloških mikročipova - a trenutno u tome neće uspjeti. Previše je skepticizma u javnosti i o potrebi za cjepivom protiv H1N1 i njegovoj sigurnosti. Kako stvari sada stoje, ogroman broj ljudi odbijat će primiti cjepivo ili dati cijepiti svoju djecu. Ispitivanje provedeno među britanskim liječnicima pokazalo je da polovica njih neće uzeti cjepivo, a drugo je ispitivanje pokazalo da i 30% medicinski sestara zauzima sličan stav. Za to su zaslužni sve veća svijest o stvarnim zbivanjima oko nas i fantastičan trud velikog broja onih koji šire istinu o "svinjskoj gripi" i cjepivu protiv nje na internetu. Ukratko, kako trenutno stvari stoje, elitne obitelji koje stoje iza zavjere o svinjskoj gripi, u prvom redu Rothschildovi i Rockefelleri, neće dobiti ono što bi htjeli. Oni to znaju pa je stoga plan promijeniti takvo stanje stvari.

Ovi izrazito bolesni ljudi planiraju pojačati snagu virusa "svinjske gripe" kako bi nametnuli ostvarivanje svoga "proročanstva" o žrtvama i dramatično povećali strah kojim se želi slomiti otpor ljudi prema prihvaćanju cjepiva za njih i njihove obitelji. Svjetska zdravstvena organizacija, ta rothschildovsko-rockefellerovska tvorevina, inzistira na tome da cjepivo sadrži živi virus "svinjske gripe" i vrlo je vjerojatno da će to raširiti bolest putem cijepljenja kojima bi se ljude trebalo od nje zaštititi. To se može učiniti izravnom inokulacijom virusa i fenomenom poznatim kao "izbacivanje", pri kojem virus prelazi kroz primatelje cjepiva putem izmeta, urina, sline i sluzokože na druge ljude. Oralno polio cjepivo povučeno je u Sjedinjenim Američkim Državama baš zbog tog problema, ali se još uvijek koristi u takozvanim zemljama u razvoju. Živo oralno polio cjepivo ljudima može dati polio u obliku bolesti koja je poznata kao s cjepivom povezani paralitički polio, a živi polio virus pronađen je u izmetu beba i do šest mjeseci nakon cijepljenja. Nad ovime se doista treba zamisliti kad se zna da se djeci do druge godine života daje oko 25 cjepiva i kombinacija. Želi li tko promijeniti pelenu?

PLANSKO ŠIRENJE VIRUSA

Genetski materijal iz virusa ospica pronađen je u urinu i do dva tjedna nakon cijepljenja; živi virus rubele otkriven je u nosu i grlu i do 28 dana nakon ubrizgavanja cjepiva i može se prenijeti majčinim mlijekom. Pokazalo se da se vodene kozice izazvane cjepivom repliciraju u plućima i mogu se prenijeti raznim putevima. Cjepivo FluMist koje se spreja u nos sadrži žive viruse gripe i dokazano je da ih primatelj može prenijeti na druge ljude. Govori se da su necijepljena djeca opasnost za cijepljenu, ali vidimo da je zapravo suprotno. S obzirom na ovu pozadinu, postoji li učinkovitiji način širenja ojačanog virusa "svinjske gripe" od programa masovnog cijepljenja? Jasno je da je baš to, uz još mnogo toga drugog, ono što se planira učiniti. Postoje i drugi načini širenja virusa.

Svjetska zdravstvena organizacija u srpnju je objavila: "S obzirom na očekivanu ograničenu raspoloživost cjepiva na globalnoj razini i moguće potrebe za zaštitom protiv "izmijenjenih" tipova virusa, preporuča se pojačana proizvodnja i upotreba cjepiva kao što su ona koja su formulirana s ulje-u-vodi adjuvantima i živim atenuiranim cjepivima protiv gripe." Ova je izjava preuzeta iz davno napisanog spisa na koji se baš sada ponovno poziva.

Termin "atenuiran" znači da je virusu smanjena snaga, ali ga to ne zaustavlja da zarazi primatelja cjepiva ili da se raširi među stanovništvom. "Ulje-u-vodi adjuvanti" službeno se koriste za pojačavanje djelovanja cjepiva stimulacijom snažnije reakcije imunološkog sustava. Adjuvant koji se koristi u cjepivu protiv "svinjske gripe" zove se skvalen i može povećati djelovanje "atenuiranog" živog virusa "svinjske gripe" i dovesti do mnogih drugih razornih posljedica. Dr. Joseph Mercola na stranici Mercola.com objašnjava djelovanje skvalena: "Vaš imunološki sustav prepoznaje skvalen kao molekulu ulja koja je sastavni dio vašeg tijela. Može se naći posvuda u vašem mozgu i živčanom sustavu. Ustvari, skvalen možete konzumirati u maslinovu ulju i ne samo da će ga vaš imunološki sustav prepoznati nego ćete imati i koristi od njegovih antioksidacijskih svojstava. Razliku između "dobrog" i "lošeg" skvalena čini put kojim dospijeva u vaše tijelo. Injekcija je abnormalni način ulaska koji potiče vaš imunološki sustav na napad na sav skvalen u vašem tijelu, a ne samo na adjuvant iz cjepiva. Vaš će imunološki sustav pokušavati uništiti molekulu gdje god na nju naiđe, uključujući na mjestima gdje se prirodno pojavljuje i gdje je od vitalnog značenja za zdravlje vašeg živčanog sustava." Skvalen u cjepivu protiv antraksa usko je povezivan sa "zagonetnim" izbijanjem sindroma Zaljevskog rata među veteranima tog rata poslije 1991. Studija provedena na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Tulane pokazala je da gotovo svaki vojnik sa sindromom Zaljevskog rata ima antitijela protiv skvalena, što pokazuje da je njihov imunološki sustav na njega reagirao. Trupe koje nisu patile od sindroma Zaljevskog rata nisu imale antitijela protiv skvalena.

Dr. Viera Scheibner, bivša znanstvenica iz New South Walesa u Australiji, provela je godine i godine proučavajući razorne učinke cjepiva. O skvalenu je izjavila sljedeće: "… ovaj adjuvant [skvalen] doprinio je nizu reakcija poznatima kao "sindrom Zaljevskog rata" koje se mogu vidjeti kod vojnika koji su sudjelovali u Zaljevskom ratu. Simptomi koje su razvili uključivali su artritis, fibromijalgiju, limfadenopatiju, osipe, fotosenzibilne osipe, malarne osipe, kronični umor, kronične glavobolje, abnormalan gubitak dlaka na tijelu, nezacjeljujuće kožne povrede, ulcere u ustima (afte), vrtoglavicu, slabost, gubitak pamćenja, konvulzivne napade, promjene raspoloženja, neuropsihijatrijske probleme, probleme sa štitnjačom, anemiju, povišen ESR (stopu sedimentacije eritrocita), sistemski eritemski lupus, multiplu sklerozu, smrtonosnu amiotrofičnu lateralnu sklerozu, Raynaudov fenomen, Sjorgrenov sindrom, kroničnu dijareju, noćna preznojavanja i slabije groznice." Potencijalne opasnosti cjepiva protiv "svinjske gripe" pokazuju iskustva iz Sjedinjenih Američkih Država nakon programa masovnog cijepljenja 1976. godine. Kao "opravdanje" za njega poslužila je smrt jedne jedine osobe, vojnog novaka u Fort Dixu u New Jerseyju. Tada je stvorena panika na temelju činjenice da je umro od tipa svinjske gripe navodno sličnog onome koji je ubio na desetke milijuna ljudi 1918., što je također bila katastrofa izazvana cjepivom. Kasnije je utvrđeno da je novak preminuo jer je "normalna" gripa prerasla u upalu pluća pogoršanu dehidracijom i teškim fizičkim naporima. Kolabirao je za vrijeme jutarnjeg trčanja. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) priznali su da nije potvrđen nijedan slučaj svinjske gripe. Nakon smrti ovog novaka uslijedila su masovna cijepljenja protiv "svinjske gripe" i kod stotina ljudi dovela do razvoja Guillain-Barreova sindroma - autoimunog poremećaja koji djeluje na živčani sustav i dovodi do paralize nogu, gornjih udova i lica te onemogućenog disanja. Umrlo je najmanje 25 ljudi, a s vremenom bi ta brojka bila i daleko veća. Farmaceutske kompanije i Svjetska zdravstvena organizacija uvjeravaju nas da je cjepivo protiv "svinjske gripe" sigurno, a otkriveno je da je 600 stručnjaka neurologa u Ujedinjenom Kraljevstvu zaprimilo tajna pisma od čelnika Vladina zdravstvenog resora u kojima upozoravaju na nadolazeći porast slučajeva Guillain-Barreova sindroma kao posljedice cijepljenja protiv "svinjske gripe". Pismo je stiglo iz Agencije za zaštitu zdravlja, službenog tijela koje nadzire javno zdravstvo: upozorava neurologe "da budu na oprezu zbog porasta moždanog poremećaja pod nazivom Guillain-Barreov sindrom (GBS), do kojeg dotično cjepivo može dovesti". Jedan je neurolog, kako je prenio londonski Daily Mail, izjavio sljedeće: "Ne bih primio injekciju protiv svinjske gripe zbog rizika od Guillain-Barreova sindroma."

Sjajno, zar ne? Vladina Agencija za "zaštitu zdravlja" informira 600 neurologa o očekivanim učincima, ali ne i javnosti. Centri za kontrolu bolesti (CDC) u Sjedinjenim Američkim Državama službeno su predvidjeli 30.000 ozbiljnih i potencijalno fatalnih reakcija na cjepivo protiv H1N1, istovremeno tvrdeći da će ono biti djelotvorno u svega tri od svakih deset primatelja. Za ljude starije od 65 godina taj je postotak još i manji.

UBIJANJE LJUDI - NAJVEĆI BIZNIS

Mogli biste reći da je ovo ludost. Na jednoj razini i jest jer su ljudi koji stoje iza globalne zavjere po svim kriterijima krajnje ludi. Međutim, ovdje nije riječ o birokratskom ludilu, osim u smislu načina na koji se ono koristi putem korisnih idiota. Ovo je u svojoj biti hladno, proračunato i ubijanju blisko ludilo. Kao što već godinama naglašavam, jedne te iste obitelji na čelu s Rothschildima i Rockefellerima stvorile su i kontroliraju Svjetsku zdravstvenu organizaciju, Centre za kontrolu bolesti te Upravu za hranu i lijekove (i njihove ekvivalente diljem svijeta), kao i farmaceutski kartel, tj. Big Pharmu. Ova se tijela možda doimaju međusobno nepovezanima, ali sva ona pripadaju istoj ekipi i odgovaraju istim nadređenima.

Direktori farmaceutskih divova Baxter Internationala, Novartisa i GlaxoSmithKlinea sjedili su u odboru Svjetske zdravstvene organizacije za procjenu cjepiva koji je u srpnju preporučio masovna cijepljenja. Svi oni nastupaju kao jedno. Otkriveno je da je Baxter International iz Illinoisa u veljači kontaminirao cjepiva živim virusom ptičje gripe koja su poslana na 18 lokacija. Virus je nabavila Svjetska zdravstvena organizacija i pomiješan je s virusima sezonske gripe kako bi se proizvela potencijalno smrtonosna kombinacija.

Ova "pogreška" (o da, kako da ne!) otkrivena je tek kad je pripravak u jednom češkom laboratoriju testiran na tvorovima koji su svi odreda uginuli. Sada se na desetke milijardi dolara, funti i eura dodjeljuje mutnim korporacijama poput Baxter Internationala i Novartisa za masovno cijepljenje globalnog stanovništva. Bez obzira na ekonomsku situaciju, novca nikada ne nedostaje kad je u pitanju plan za ostvarivanje interesa, bilo da je riječ o novcu masovna krvoprolića u ratovima ili masovna krvoprolića u sklopu programa cijepljenja. Ubijanje ljudi veliki je biznis - pitajte samo proizvođače oružja. Austrijska novinarka Jane Bürgermeister podnijela je tužbu FBI-ju protiv Svjetske zdravstvene organizacije, Ujedinjenih naroda, Baracka Obame, Rockefellera, Rothschilda i drugih nakon što je razotkrila plan da se stanovništvo pobije cjepivom protiv "svinjske gripe". Rekla je da su ptičja i svinjska gripa razvijene u laboratorijima i puštene među stanovništvo s ciljem masovnog ubijanja cijepljenjem. U dokumentu koji je priložila, Dokazi o bioterorizmu, ona ispravno tvrdi da su Svjetska zdravstvena organizacija, Ujedinjeni narodi i proizvođači cjepiva poput Baxter Internationala i Novartisa dio jednoga sustava pod nadzorom središnje zločinačke skupine koja je "financirala razvoj, proizvodnju i distribuciju umjetnih virusa kako bi se opravdala masovna cijepljenja sa supstancom koja se koristi za biološko oružje, a sve s ciljem likvidacije stanovnika SAD-a i preuzimanja nadzora nad resursima i prednostima koje nudi Sjeverna Amerika. "Središnja zločinačka skupina" o kojoj govori Jane Bürgermeister mreža je krvno ispremiješanih obitelji, kao što su obitelji Rotschild i Rockefeller, poznati kao Illuminati. Zavjera o kojoj ona govori svjetskih je razmjera i nije ograničena samo na Sjedinjene Američke Države. Novartis i Baxter International prijavili su patent za ovo cjepivo davno prije izrežiranog travanjskog "izbijanja" zaraze u Meksiku. Novartis je svoju provizornu prijavu patenta napravio 2005., a odobrena mu je u veljači ove godine. Baxter International prijavio se za svoj patent u kolovozu 2008. i dobio ga u ožujku, neposredno prije nego li je virus pušten u Meksiku kako bi zavrtio čitavu ovu priču.

Scenarij je sljedeći: patentiraj cjepivo; pusti među stanovništvo laboratorijski stvoreni virus "svinjske gripe" u Meksiku; upotrijebi kontrolirane i patetične medije za podizanje panike među ljudima zbog "smrtonosne" svinjske gripe; reci Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da proglasi pandemiju i zatraži cijepljenje čitavog čovječanstva; proširi ojačani virus u cjepivu i drugim putevima kako bi došlo do zastrašenosti i histerije koji će ljude poslati u redove za injekciju živog virusa. E da, i pobrinite se da vam vlada osigura imunitet od kaznenog progona zbog učinaka koje sa sobom nosi vaše cjepivo. Farmaceutske kompanije ne bi tek tako hladnokrvno krenule u pokolj i sakaćenje golemog broja ljudi. Molim??? Pa to im je posao. To čine već godinama otkad je John D Rockefeller osnovao Big Pharmu, perjanicu dinastije Rothschild.

Shane Ellison radio je za farmaceutske kompanije Array BioPharma i Ely Lilly kao stručnjak za medicinsku kemiju, ali je naposljetku dao otkaz zbog gađenja nad onime što je ondje otkrio. Sada promiče prirodne lijekove pod nazivom "The People's Chemist". Ovog je tjedna u jednom članku izjavio sljedeće: "Kao mladi kemičar zaposlen u kemijskim laboratorijima američkih kompanija promatrao sam kako se lijekovi koji uzrokuju rak reklamiraju kao lijekovi protiv njega (tamoxifen). Svjedočio sam i tome kako mediji u službi farmaceutske industrije uvjeravaju ljude da je depresija bolest i da vam je potreban antidepresiv Prozac da je izliječite. Počeo sam se pitati: 'Koliko su mase lakovjerne?' Reakcija na zastrašivanje svinjskom gripom dala mi je odgovor na to pitanje." Američki istraživač Patrick Jordan razotkrio je dopise Svjetske zdravstvene organizacije iz 1972. godine, u kojima se objašnjava kako ljude ubijati cjepivima i potkopavanjem njihovog imunološkog sustava, ubrizgavanjem virusa te izazivanjem imunološke reakcije koja je toliko burna da ubija tijelo. Ovo je poznato kao citokinska oluja. Počeci širenja AIDS-a u Sjedinjenim Američkim Državama odgovarali su lokacijama na kojima su se vršila probna cijepljenja protiv hepatitisa B u homoseksualnim zajednicama, a njeno izbijanje u Africi podudaralo se s lokacijama na kojima su vršena masovna cijepljenja protiv boginja po nalogu Svjetske zdravstvene organizacije cjepivom koje je navodno dao Novartis. Big Pharma i Svjetska zdravstvena organizacija su strojevi za ubijanje, groblja širom svijeta prepuna su njihovih žrtava. Lakovjernost doista zna biti smrtonosna.

VELIKOM BRZINOM PREMA POLICIJSKOJ DRŽAVI

Strah i lakovjernost pobrinut će se za to da ogroman broj lakovjernih ljudi koji ne postavljaju pitanja pojure na cijepljenje u tjednima i mjesecima koji slijede. Međutim, svijet danas zna mnogo više o onome što se zbiva nego prije pet, deset ili dvadeset godina i mnoštvo je ljudi u stanju prozreti laži. Ovdje nastupa policijska država sa svojim planom da cjepivo proglasi obveznim. Već se velikom brzinom krećemo u tom smjeru, a ono što se sada događa u američkim saveznim državama poput Massachusettsa model je koji vrijedi za sve.

Senat države Massachusetts donio je zakon S 2028 o pandemiji gripe, koji nameće fašistički režim kad god guverner to poželi nakon pandemije gripe - poput, kao što znate, onog koji planiraju uvesti. Zakon ovlašćuje državnog povjerenika za zdravstvo, provoditelje zakona te medicinsko osoblje da:

- Cijepe stanovništvo.
- Ulaze na privatne posjede bez naloga.
- Zatvaraju u karantenu ljude protiv njihove volje.
- Uhite bez naloga svakog za koga policijski dužnosnik procijeni da je prekršio pravila o izolaciji ili karanteni.
- Pošalju u zatvor ili kaznom od 1000 USD dnevno kazne svakog tko počini takav prekršaj.

Slične odredbe o izlaciji provode se i u Floridi, Washingtonu, Iowi i Sjevernoj Carolini. Ostale će ih države slijediti, a diljem svijeta se planira to isto, ako se za to zauzmemo.

Na vidjelo je izašao interni dokument francuske vlade u kojem se iznose pojedinosti o tajnim planovima da se u Francuskoj svi, bez iznimke, cijepe, s početkom 28. rujna pa sve do mjeseca siječnja. Dokument je datiran 21. kolovoza i potpisuju ga Rosaylne Batchelot-Narquin, francuska ministrica zdravstva, te Brice Hortfeux, francuski ministar unutarnjih i prekooceanskih teritorija. Dokument je poslan čelnicima francuskih "obrambenih zona" te ovlaštenima za provođenje zakona i regionalno zdravstvo. Neke od njegovih glavnih stavki uključuju i sljedeće:

- Medicinsko osoblje, studenti medicine i medicinsko osoblje u vojsci može biti prisiljeno dati cjepivo ili u protivnom kazneno odgovarati.
- "Centri za provedbu cijepljenja" osnovat će se u "sigurnim objektima" u svim regijama zemlje i neće uključivati medicinski establishment i liječnike opće prakse.
- Školsku djecu u školama će cijepiti posebne mobilne ekipe za pandemijsko cijepljenje
- Javnost se neće "informirati" o ovome sve do kraja rujna.

Slični dokumenti cirkulirat će i u ostale 194 zemlje članice Svjetske zdravstvene organizacije jer svime se ovime koordinira iz središnjice. Iz dokumenata i izjava koji su se pojavili tijekom godina jasno je da zavjernička skupina Illuminati i njihove obitelji žele dramatično reducirati svjetsko stanovništvo, možda i na brojku od samo 500 milijuna, što je više od 6 milijardi manje nego sada.

Od tih "elitnih" obitelji koje stoje iza masovnih cijepljenja protiv "svinjske gripe" potekla je eugenika o "vrhovnoj rasi", s Adolfom Hitlerom kao najistaknutijim zagovornikom. Obitelj Rockefeller, podređena Rotschildovima, financirala je Hitlerovog stručnjaka za "čistoću rase" Ernsta Rudina na Institutu Kaiser Wilhelm u Münchenu i mnoge druge vodeće eugeničare.

Rudin je bio predsjednik Međunarodnog saveza eugeničkih organizacija i globalna figura u eugeničkom pokretu, koji je zagovarao - i još uvijek zagovara - odstranjivanje "inferiornih" ljudi putem segregacije, sterilizacije i istrebljivanja s ciljem stvaranja "bolje" ili "vrhovne" rase. Likvidatori stanovništva čine pokretačku snagu iza programa cijepljenja protiv svinjske gripe. Predsjedničko savjetodavno vijeće za znanost i tehnologiju u Sjedinjenim Američkim Državama ovog je tjedna izdalo upozorenje da je svinjska grupa "prijetnja našem narodu" i procijenilo da bi od nje moglo umrijeti 90.000 ljudi te izjavilo da se svi moraju cijepiti. Na čelu ovog savjetodovnog vijeća je John P Holdren, šef Ureda za znanost i tehnologiju Bijele kuće. Holdren je 1977. bio suautor knjige pod nazivom Ecoscience, u kojoj se daju prijedlozi za masovnu sterilizaciju stanovništva ubacivanjem medikamenata u hranu i vodovode, nametanje režima prisilnih pobačaja, Vladino oduzimanje djece rođene izvan bračne zajednice i obvezne implantate koji bi sprječavali trudnoću.

Holdren je tu knjigu napisao s dvoje zloglasnih, ekstremnih pobornika kontrole broja stanovnika, Paulom i Anne Ehrlich, i takvi se planovi o sterilizaciji nesumnjivo provode već dugi niz godina: broj spermija je od 1989. pao za trećinu, a za polovicu u posljednjih 50 godina. Holdren nakon nedavnog otkrivanja sadržaja knjige Ecoscience očajnički pokušava poreći da je zagovornik prisilne kontrole broja stanovnika. To je, međutim, vrlo teško nakon što ste kao suautor napisali knjigu od 1000 stranica u kojoj se zagovara upravo to.

Plan je uvesti obvezno cijepljenje i prema tom se cilju postupno i ide: ovog je tjedna najavljeno da će biti obvezno za sve zaposlene u vojsci i da će započeti u listopadu. Otpor javnosti prema obveznom cijepljenju daje još više smisla priči koju sam objavio 2008. o tome kako se policijski službenici u svim okruzima u Ujedinjenom Kraljevstvu pripremaju za "nadolazeći rat" i masovne javne prosvjede na ulicama. Osobno ne sumnjam da je rat u planu u neko doba, ali je jasno da ova priprema uključuje i reakciju javnosti na obvezna cijepljenja. To je pak u vezi s osnivanjem "Centara za oporavak od katastrofa" u svakom okrugu. Jedan od takvih policijskih službenika koji se "pripremao za rat" rekao je svom prijatelju (koji je kontaktirao mene) da se pripremaju na to da vojska bude na ulicama s policijom i obračunava se s masovnim prosvjedima. Drugi uniformirani kadar, poput privatnih zaštitara, prometnih policajaca i nadglednika, obavljao bi druge policijske dužnosti dok bi se policija posvećivala masovnim prosvjedima, izjavio je policijski službenik. To se događa i s prometnim policajcima, koji su se nekoć bavili samo prekršajima parkiranja, a sada ih se naziva "civilnim službenicima za provođenje reda" i daju im se ovlasti koje su nekoć pripadale isključivo policiji. Britanska je vlada također najavila i uvođenje nove oznake "akreditirane osobe" - privatnih zaštitara, nadglednika itd., kojima će se dodijeliti i neke ovlasti policijskih službenika. Pentagon je nedavno od Kongresa zatražio dopuštenje da uputi gotovo 400.000 vojnih dužnosnika po čitavim Sjedinjenim Američkim Državama u slučaju "izvanrednih situacija" i "velikih katastrofa", a sve to pod kontrolom Sjevernog zapovjedništva ili "NorthComa". Velik broj pripadnika ovih trupa ustvari ni neće biti Amerikanci. Vojska je gradila vojsku sačinjenu od stranih trupa za patroliranje američkih ulica znajući da mnogi američki vojnici neće htjeti otvarati vatru na vlastiti narod.

NorthCom je domaća vojna operacija stvorena po načelu 'problem-reakcija-rješenje' nakon terorostičkih napada 11. rujna za "zaštitu" "domovine" od "terorista" (Mi, narod). NorthCom je odgovoran i za "suradnju na području sigurnosti" s Kanadom i Meksikom. Ovaj narod voli svoj orvelovski jezik. General Victor Renuart, čelni čovjek NorthComa, izradio je plan suradnje vojske s FEMA-om, Federalnom agencijom za upravljanje izvanrednim stanjima, doista opakom organizacijom Illuminata, u slučaju ozbiljnijeg izbijanja svinjske gripe i sada očekuje dopuštenje od Busheva i Obamina tajnika za obranu Roberta Gatesa. Razumije se da će ga i dobiti.

Renuart je u ožujku javno svjedočio, mjesec dana prije izbijanja "svinjske gripe" u Meksiku, da se NorthCom pripremio za izbijanje gripe koja je krenula iz Meksika. Rekao je da je NorthCom usredotočen na "razvoj i unapređenje postupanja u slučaju potencijalno katastrofalnih događaja, kao što je pandemija gripe…" Je li on bio prorok? Ne, nije, samo je znao što se sprema. Ne mogu sa sigurnošću reći kada će sve ovo ozbiljno otpočeti, ali vidite da se dijelovi plana velikom brzinom slažu na odgovarajuće mjesto. Cijepljenja će krenuti za nekoliko tjedana i sve će se nakon toga u mjesecima koji slijede odviti po zacrtanom planu. Moramo biti snažni i udruženih snaga. Što znači nečija vjera, boja kože, visina prihoda ili seksualnost pred ovakvim sotonskim planom? Ovdje se ne radi o ubijanju i sakaćenju bijelaca, crnaca, muslimana, hinduista ili Židova. Ovdje je riječ o napadu na zdravlje i slobode sviju nas, tako da se toj prijetnji moramo suprotstaviti kao Jedno. Moramo zajedno nastupiti i međusobno se podržavati s neslomljivom odlučnošću i snagom volje koja ne jenjava.

Bez obzira kako nas zastrašivali, moramo odbiti cijepljenje za sebe i svoje obitelji i učiniti vlastima što je težim moguće nametanje njihove volje. Reagiraju li ljudi nasilnim prosvjedom, sve će adute dati policijskoj državi. Ne trebamo nasilan odgovor već mirnu masovnu kampanju za odbijanje suradnje. Sustav kojim upravlja nekolicina ne može funkcionirati ako mase s njime ne žele surađivati. Smirenost je od ključne važnosti jer u protivnom prestanemo misliti zdravom pameću, a nikad nije bilo bitnije upravo razmišljati čiste glave nego u mjesecima i godinama prije nego li se ovom sustavu kontrole stane na kraj. Hej, vi na srednjim i nižim razinama uprave u vladama i njihovim agencijama; vi u uniformama, bilo da je riječ o vojnim, policijskim, nebitno… Pa što to, dovraga, radite? I vi imate djecu i unuke. Što, dovraga, radite?

Probudite se, odrastite, informirajte se i pokažite da se ne slažete prije nego li nametnete zatvorsku državu vlastitim obiteljima. Ovo nije vrijeme da srca klonu… tu smo da se riješimo ove fašističke gluparije i doći će i vrijeme kad ćemo u tome uspjeti. Suočimo se stoga s tim izazovom i pogledajmo mu u oči umjesto da pobjegnemo u potragu za skloništem.

Jedna rečenica može poslužiti kao sažetak:
LJUDSKA RASO, NE KLEČI I USTANI.
Hajde, krenimo.


Prenosimo...

Rudnik sv. Barbare rov u Hudoj jami (kod Laškog) - grobište

Zasavske gore se protežu sjeverno od rijeke Save u kvadratu od Zagorja, Trbovlja, Hrastnika, Laškog pa sve do celjske padine. U Zborniku "Tudi smo umrli za domovina", koji je preveden iz slovenskog na talijanski jezik pod nazivom "Anche noi siano mort per la Patreia", izdana 2000.g. gdje su opisana grobišta nastala poslije drugog rata za to područje. Popisano je 29 grobišta.

Grobišta su bila sakrivena i prekrivena zemljom i drugim materijalom, zasađena šumom a poznate su nam ove lokacije: 3 grobišta u šumi Podmeja (Marija reka), grobište ispod brda Jelenca, grobište iza kapele iznad Starog Hrastnika, grobište napušteni rudnik u Novom Dolu, grobište u Rajskoj dolini, Grobište na Marnem, grobište pored Save kod mosta u Hrastniku, grobište iza spomenika "Flosarjem", grobište "Deželakov graben" uz Savu (tu su pobijeni njemački vojnici), grobište "Klembesov kamenolom", grobište iza tvornice vapna u Zidanem mostu (tu je bio prvi krematorij na slovenskom tlu), grobište "Rošev kamenolom", grobište na Visokem, Galetovem i Špicbergu, grobište iznad sela Prapretno, grobište iza kapele u zaselku Prapretno, grobište "Rudniški kamenolom" iza crkve Sv. Valentina, grobište "Zelena jama", grobište u Šajn Ani, 4 grobišta u kanjonu Boben uz potok te grobište rudnik Svete Barbare rov u Hudi jami kod Laškog. U nabrojanim grobištima prema našim ocjenama ima 40 - 42 tisuće žrtava, među njima oko 30 tisuća hrvatskih izbjeglica iz kolone od Zidanog mosta do blokade kod zaselka Košnjice malo prije Celja. Izbjeglička kolona civila kretala se na vlakovima upregnuta konjima i pješice. Vozila i konje su partizani uzeli a sve ljudi su pobili. Nitko nije preživio taj masovni pokolj.

Veliki dio hrvatskih izbjeglica je bio na livadi iznad Brnice (kod Hrastnika) gdje je bilo nekoliko tisuća ljudi. Te ljude počeli su ubijati 13. svibnja. Vodili su ih po grupama po 500 ili više prema "Pustovem kozolcu" (škednju) u zaselku Brnica. Tu su morali odložiti stvari i skinuti se. Vodili su ih u šumu na brdu udaljeno oko 800m, gdje su ih sve pobili i bacali u rudarske jame, koje se još danas mogu vidjeti. Koliko je žrtava u tim rudarskim jamama neće se nikada saznati. Govori se da bi moglo biti 4-5 tisuća slovenskih domobrana. Te ljude su kod "Pustovog kozolca" sve skinuli i vezali ih. Društvo je postavilo križ i obnovilo kapelu. Grobišta su oko 100m iza kapele.

Rudnik Sv. Barbare rov, koji je bio otvoren za komisiju opet je zatvoren. Kapelu tim žrtvama "Društvo za ureditev zamolčanih grobov" postavilo je 1997.g. U tim rudarskim rovovima - šahtovima, je najviše Hrvata i to staraca, žena i djece. Početak ubijanja je bio 14. svibnja a završio je 19-20. svibnja. Starije ljude, žene i djecu dovozili su u rudarskih vagonetima, dok su drugi dolazili pješice do rudnika. Ubijali su ih rukama i bacali ih u duboki šaht, sumnja se, da su ih ubijali rudarskim kladivom ili su ih žive bacali u šaht. Strijeljanje u rudniku je bilo nemoguće.

Istina je drukčija: poslije 1942 ovdje su mnogi poslije "simbolične" godišnjice zatvaranja rudnika odradili čitavi radni vijek za svoju rudarsku mirovinu - a nisu smjeli znati što se krije iza pregrade. U kapeli na lijevoj strani piše (prijevod!) : "U šaht Sv. Barbare rov padali su bataljuni i živi trunuli na kupu u dubini tame". Franc Perme. Sa tim riječima izrečeno sve. Kada je šaht bio napunjen ljude su ubijali vani ispred rudnika. Žrtve su na kamione naslagali njemački ratni zarobljenici, kuda su odvozili te žrtve još se ne zna.

Po završetku ubojstava u rudniku pobili su još oko 600 slovenskih domobrana i više civila dovezenih sa Teharja te iz celjskih zatvora. Rudnik Sv. Barbare rov je bio blokiran sa dva pregradna zida a između njih je bilo sve napunjeno zemljom. Pogled na kosture u rovu je bio zastrašujući. Komisija sumnja, da su zadnje žrtve bile žive zatvorene u tom jednom rovu. Zna se da ima 4 rova sa ljudskim kosturima.

Kod otvaranja rudarskog šahta komisija je naišla baš na te žrtve. Mediji su objavljivali, da su to Njemački SS vojnici, ustaše i slovenski domobrani (narodna vojska). Tih žrtava moglo bi biti tisuću ili više. Kada je komisija došla do prvog okomitog šahta veličine 6,5 x 6,5 m, ustvrdila je, da na visini jednog metra ima oko 200 žrtava, dok je taj šaht dubine 45 m. Drugi šaht je manji i još nije otvoren. Komisija je sa radovima prekinula.

Govori se, da su u tom šahtu došli do dječjih lubanja, što im je bilo upozorenje, da će se pred javnošću i pred svijetom teško obraniti prijašnjim tvrdnjama, da je tu bila pobijena samo vojska.

Dali će komisije nastaviti radom, to će vrijeme pokazati. U Zborniku "Tudi mi smo umrli za domovino" je zapisano izmenu ostalog, da samo u tom rudniku počiva oko 12 tisuća žrtava i to najviše starci, žene i djeca te oko tisuću Njemačkih vojnika, 4 tisuće Hrvata i Slovenaca. Ako će se nastaviti sa radovima na otvaranju i drugih šahtova, znat će se, koliko je stvarno žrtava u rudniku Sv. Barbare rovu. Neka za sada ostaje brojka prema našem Zborniku 12 tisuća žrtava.

Kapela postavljena tim žrtvama ostat će svima spomen Abelu i opomena Kajinu jer drugog spomen obilježja tu neće biti.

Autor: Franc Perme
Prijevod : Dragutin Šafarić

Ljubljana, 02.11.2009.


Vaše pismo..., 22.11.2009.

Poziv na ujedinjenje hrvatskih nacionalista

Globalizacija sve više napreduje, i njen konačni cilj nova svjetska država je sve bliža, ona korak po korak ruši sve za što vrijedi živjeti, kao našeg trojedinog Boga, naciju i obitelj. Klasičnu obitelj sa muškarcem, ženom i djecom, žele uništiti time što zakonom izjednačuju istospolne i heteroseksualne brakove, što potiču na pobačaj, i veličaju nemoral.

Idealni globalizirani čovjek kojeg sanja internacionalna liberal-masonerija u novoj svjetskoj državi će biti materijalist i egoist, njegov novi Bog će biti novac, i samo za to će živjeti. Komunizam je nekada ubijao tijelo čovjeka, liberalizam mu ubija duh i čini ga "sretnim" robom materije.

Hedonistička zapadna Europa propada, kao što je nekada propalo Rimsko carstvo, koje je se odalo nemoralu i što je pustilo barbarske narode u carstvo. Zapadna Europa je žrtva onoga što je nova ljevica 1968 započela od kada je počela rušiti europsku kršćansku kulturu i civilizaciju pod kojom je Europa postala najbogatiji i najrazvijeniji kontinent svijeta. Destruktivni rezultat nove ljevice je nova Europa bez ideala i identiteta. Takvu Europu će lako osvojiti narodi sa idealima i identitetom kao što su narodi Islamskog svijeta.

Globalizaciji ide na ruku što se istinski domoljubi, nacionalisti i desničari ne mogu složiti, egoizam i osobni interes je toliko jak da im je čak i iznad nacije i naroda.

Zato pozivam sve vodje hrvatskih nacionalističkih i desnih stranki i pokreta da napokon prestanu biti egoisti, da prestanu misliti samo na sebe, sebe i samo sebe! Osobni interes treba odbaciti, i napokon stati u službu naroda, svijet nije vidio državu sa 4,5 milijuna stanovnika a da ima 10 desnih stranki, Njemačka ima 82 milijuna stanovnika i samo tri desne stranke, imenom NPD, DVU i Republikance.

Trebamo se "odreći" sebe i napokon ustati u obranu domovine, prije nego što ju globalizacija proguta. Potrebna nam je jedna jedina jaka stranka koji bi se mogla zvati "HRVATSKA DESNICA" ili "UJEDINJENI HRVATSKI NACIONALISTI", u takvu stranku bi se trebale priključiti sve desne i nacionalne struje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a to su po meni HSP, A-HSP, HČSP, HSP 1861, HSP- dr. Ante Starčević, HOP, SHP (Stranka hrvatskog prava), HPB (Hrvatsko pravaško bratstvo), Jedino Hrvatska, Nacional demokrati, NHD (Nova hrvatska desnica) i ljudi kao Marko Francisković, Emil Čić, Tomislav Dragun, Ivo Matanović, Vjekoslav Škreblin, Ante Rokov Jadrijević, Damir Hodžić i ostali istinski rodoljubi.

Moramo se ujediniti, pružiti ruku bratsku jedni drugima, kršćani smo, vrijeme je da se oprosti i gleda u budućnost za novu ponosnu, jaku, bratsku i nezavisnu Hrvatsku! Ustanimo radi naše djece, ne smijemo dozvoliti da ih odgaja masonska internacionala u anti-kršćanskom duhu.

Dokažimo da smo se mi Hrvati opametili, i da više nikada nećemo dozvoliti da nas tudjin na koljena baci, novi tudjin je Europska unija, a taj anti-kršćanski monstrum može jedino pokoriti jaka hrvatska desnica!

Šime Tolić
Dopredsjednik glavnog stožera Autohtone - Hrvatske stranke prava
Bog i Hrvati!


Stranka hrvatskog prava, sukladno svom razlogu osnivanja, pozdravlja i podržava ovu inicijativu za ujedinjenjem, jer je naše zajedništvo jamstvo i uvjet uspjeha naše borbe za slobodu i nezavisost hrvatskog naroda i države...
Isto tako napominjemo da u toj jedinstvenoj stranci - pokretu članovi SHP ne traže nikakav čelni položaj za sebe ...

Ante Matić, predsjednik SHP


Hrvati!

Vi koji odišete istinskim hrvatskim duhom,
Vi koji osjećate i trpite nepravdu,
Vi koji vidite jad i bijedu u kojem se nalazi hrvatska politika,
Vi koji ne želite više podnositi nepravdu koja je nametnuta hrvatskom narodu,
Vi koji ste i goloruki bili spremni onda kada je velikosrpski agresor krenuo uništiti hrvatski narod

Ne posustajte!

Vi ste nada za spas hrvatskog naroda i Domovine!
Pridružite se svojim istomišljenicima.

STRANKA HRVATSKOG PRAVA
se bori za oživotvorenje neotuđivih prava hrvatskog naroda!

BOG I HRVATI!

"…Hrvatski narod je prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom. Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini. Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu."

"Da bi smo učinkovito i ispravno pronosili pravašku ideju potrebno je znanja, umješnosti i požrtvovnosti. Posebno je to potrebno danas, kada ima toliko stranaka koje nose pravaško ime i onih koji se "vole" nazivati pravašima. Potrebno je, dakle, stalno i dosljedno naglašavati što je uistinu pravaštvo i pravaški nauk. Jer, krijući se iza pravaškog imena, mnogi čine stvari koje su u suprotnosti s pravaštvom i tako stvaraju krivu sliku u javnosti i nanose pravaštvu teško popravljivu štetu."
ing. Ante Matić

Javi se, učlani se, budi na pravoj strani!


Malodušje

“Sad ne daj da te sumnja svlada,
malodušje neka ovdje umre svako”!
Dante Alighieri

No, Prorokovođa je znao da za zadaću koja stoji pred Hrvatima nije dovoljno oduševljenje samo onih koji prvi ustaše. Srce cijeloga naroda mora biti oplemenjeno, svi moraju primiti novu vjeru samopouzdanja, časti i ponosa. Uostalom, radi ostalih je i došao, jer oni koji prvi ustaše, ionako su puni samopouzdanja, spremnosti za rat, žrtve i pobjede. Stoga odluči najprije narod postidjeti njegovim slabostima. Okrenuvši se licem prema okupljenom narodu, reče:

- Što je malodušne oholice, što ste jutros namrgođeni. Što to od mene krijete u vašoj prozebloj duši? No, znajte, još prije nego ustadoste, ja sam zavirio u vaša srca i u njima vidio onu provaliju u kojoj sve do sad bijaste i u koju bi da se vratite. Vidio sam uzrok i vaše namrgođenosti. U vašim srcima sam vidio vašu sumnju u mene kao vašu veliku sumnju u sebe. Vašu zlokobnu sumnju što okova vam krila i što utege na noge vam navuče i dušu vam sape da ne možete poletjeti. I zaista se pitam jeste li vrijedni moga truda, jeste li vrijedni moga svetog poslanja. Vi, nedostojna sumnjala što nastojite zaboraviti da ste vi, a ne netko drugi, kopali onu jamu u kojoj sve do sad bijaste i u koju biste da se ponovo vratite. I sad iz svoga nevjernoga srca svoju sumnju na me prenesoste. Da biste pred sobom stekli nedužnost za sve što učiniste protiv sebe. Za sve vaše grijehe, za vašu propast.

Prvo na što vas vaše malodušno srce jutros nagovori, o oholice, bijaše da mi spočitnuste da sam star. Da sam senilan i onemoćao, pa kako ću vas voditi. Ta je misao plod trenutka vaše velike slabosti. Iz mraka vaše sudbine ona dolazi. Već pomislih da vas je napustila, da sam je odagnao od vas, ali se prevarih. Ali vi, malodušne oholice, i ne znate što je starost. Vi ne znate da je starost samo u pamćenju. I, zaista, vi ne znate da sam ja star koliko i vaša povijest. I još stariji. Ja sam stariji i od vašega sjećanja koje je, kako vidim, vrlo kratko i slijepo. Obnevidjelo od samozaborava i sumnje koja ga rodi. Pa zar vi ne znate da je narod vječna mladost, jer je on vječno rađanje. Ovo vam ne govorim kao zagonetku da je odgonetavate, nego da od sad zauvijek to pamtite i da ovu misao postavite za stražara pred vašu sudbinu. Jer sam ljubav, ja sam vječno mlad. Ali me vi ne vidite, a da me vidite, vidjeli biste da sam kao dijete neiscrpna ljubav i mladost. Ne vidite me jer su između mene i vas zavjese. Ali, evo, ja dođoh da ih raskinem.

Prorokovođa je govorio tihim, ali odlučnim glasom. No, vidjelo se da je duboko tužan i povrijeđen zbog sumnje naroda. U govor se toliko zanio da ni primijetio nije što se oko njega događa. Kad popi čašu vode, radi osvježenja i okrijepe, ogleda se oko sebe i vidje njemu toliko drag prizor: vidje da su se oni što prvi ustaše opasani mačevima postrojili u bojni red. Stajahu u urednom vojničkom poretku spremni na svaku njegovu zapovijed. To ublaži njegov gnjev, bi oduševljen te reče:

- Neka su blagoslovljene utrobe vaših matera koje vas na svijet doniješe. Neka je blagoslovljeno mlijeko kojim vas podojiše. Neka je blagoslovljena ona kolijevka koja vas je odnjihala. Vi ste vječna mladost moja. Plamen neugasivi. Slava neuništiva.

Oni koji prvi ustaše toliko ga oduševiše da nastavi govor. Okrenuvši se prema narodu, reče:

- Vi, sumnjala, gdje vam je vjera otačka! Zar ne znate, vi malodušnici, da narodi sumnje nemaju budućnosti. Da svi takvi izumriješe. Da samo narodi vjere i hrabrosti imaju budućnost. Da je samo tim narodima dopušten prilaz hramu slave. Da je samo tim narodima 22 darovana vječnost. Gdje vam je ona vjera otačka što kraljevstvo zasnova, a kojega vi ne bijaste dostojni jer ga pokloniste tuđinu. Kad dopustiste da jedna strana princeza vaše kraljevstvo svome bratu, tuđinu kao dotu odnese. Samo onaj što s vojskom svojom izgibe na Željeznoj Gori braneći vas sumnjala, samo on ga bi dostojan, ali mu ga vi odrekoste, vi nedostojni. I od onoga dana do danas služite tuđinu. Pred svakom hrđom prigibaste koljena i klanjaste se. I kad tuđin nesta s vaših očiju i iz vaše zemlje, osta vam u duši i u plašljivom, ropskom srcu vašem. Onom srcu što ralo i volove goji i hvali, a odbaci mač ognjeni, mač osvetnički. Tuđin se u vama zauvijek nastani te vašu krotkost i poslušnost hvali, vi ropski nakote! Pa i kad ga ono iz svoje zemlje kao granom otjeraste, on se brzo iz vaše duše u vašu zemlju vrati, useli u vaše spaljene kuće. Maslinovom granom svoje kukavištvo prikrivate i neprijatelju se dodvoravate i udobrovoljavate ga, a oni vašu djecu, vaše potomstvo u roblje pretvaraju. Samo oni što prvi ustaše dostojni su kraljevstva otačkoga. Jest, izgiboše mnogi od njih, ali slavu sebi i vama među narodima pribaviše. Ali vi se i te slave odrekoste i s neprijateljem svojim na njih hulite. Ali znajte, oni će baštiniti kraljevstvo koje ću s njima obnoviti. Oni i oni od vas koji se njima prdružite! Nemojte lagati svojim unucima govoreći im: “Ja ne bijah tamo u ono vrijeme kad udjel se u slavi žrtvom zasluživao, kad uloge u drami se dijeliše”. Ne, nećete moći lagati jer ću ovaj dan na najvišem i najvidljivijem mjestu u živac kamen upisati, jer ću spomen na ovaj dan pticama na krila upisati da ga raznesu po cijelom svijetu. Da se podmićeni svjedoci ne bi svojim lažnim svjedočenjima okoristili i nezaslužnima slavu ishodili.

Narod ga je postiđeno slušao pa se ozlovolji. Okretahu se jedan dugome i jedni drugima u očima nađoše da Prorokovođa govaraše istinu. Tada se počeše međusobno dogovarati kako da se s njim izmire, da ih pod svoje zapovjedništvo primi. Uto ih prekinu žalobna pjesma što se izvi iz grla triju seljanki u crnu, crnim rupcima podbrađene i s crnim pletovima preko glave. One tužaše tužaljku za kraljem svojim. Čuvši prve stihove njihove tužaljke, sav narod na zemlju kleče i pognute je glave slušaše, a mnogi gorko zaridaše.

Tužaljka za kraljevima hrvatskim

O božanski kraljevi hrvatski
Kamo nestadoste? čija prokleta ruka
Vas uništi.
S vama nesta i sva slava naša
S vama nesta sve dobro naše –
kraljevstvo naše...

Vi dođoste sa sjajem božanskim

Vi dojahaste na konjima bijelim
Vi dođoste putem Ispravnim
Što vam ga Prorokovođa pripravi.
Iz dalekih hladnih krajeva
U zemlju našu nas vratiste.
Donesoste zlatne krunu, palij, žezlo
i mač zlatni
I zlatnim mačem nas opasaste.

U vas bijaše snaga stvarateljska
On vam dade snagu i um uređivalački
Da nered, da kaos između nas uklonite.

I vi sagradiste kraljevstvo hrvatsko

I bi red po vama postavljeni
I red i pravedni mir među nama zavlada.

Ali, jao, vaše sjeme istruni
Vaše se stablo osuši
Ugasi se vaša sveta snaga
I mi udovički narod postadosmo.

Tad crni ratnici dođoše
Crnu smrt po kraljevstvu sijaše
Lelek i pustoš po njemu sijaše
Sav narod ispod jarma tuđinskoga morade proći
Jer mu teljuge na vratove namakoše.

Oni nam sunce zakriliše
Ni ševa ni slavuj u kraljevstvu ne zapjeva
A pijevac zauvijek umuknu.

Stranac nam hrabrost i slogu oduze
Naše junake ponizi i iz kraljevstva otjera.
U naše stablo smrtonosno zasiječe.

Ne bi štita da nas brani
Ne bi koplja ni mača da stranca
Nasrtljivog iz svoje zemlje istjeramo.

Presušiše naši izvori
Zamrznuše naše rijeke.

Mrak, crni mrak
Na naše kraljevstvo je pao.

Ispjevana tužaljka za kraljevima i kraljevstvom hrvatskim i na Prorokovođu ostavi dubok i težak dojam, dojam tragedije. Na nj tim više jer je i sam poznavao sve hrvatske kraljeve, s njima proživljavao njihovu slavu i njihovu tragediju. Stoga ga je svako podsjećanje na njihovu slavu i veličinu bodrilo, ali i podsjećanje na tragičan kraj mnogih od njih i njihova djela, duboko ga se dojmi, rastuži ga. Na koncu se pribra, a tužni prizor potištenosti ga nagna na razmišljanje o ljudskoj sudbini, sudbini malih i velikih, o sudbini naroda i njihovih kraljeva. I njihova djela. Poslije podužega razmišljanja reče potištenom narodu:

- Nikoga kruna ne učini kraljem. Ni kraljevske insignije. Niti se ono kraljevsko može komu u nasljedstvo ostaviti. Kralj se kraljem rađa. I rađa se jednako u kolibi i u palači. Zar ne reče i vaš pjesnik: Nije visok tko na visu stoji, Nit je velik tko se velik rodi, Već je visok tko u nizu stoji, I visinom nadmaša visine, A velik je tko se malen rodi, Al kad pane golem grob mu treba(I. Mažuranić). Rodi se sa zvijezdom sudbonositeljicom koja s njim hodi i prijestolju ga dovodi. Ona ga iskušava, isprobava i provjerava vrline kraljevske, poglavito one najveće i najvažnije - hrabrost i mudrost. I samo ako kao zlato u vatri ne izgubi svoja svojstva, ako ostane vjerodostojan u svim pogibeljima, prijestolju ga privodi. Tako ga sudbina prepoznaje. On zatim pred narodom i pred njegovim vremenom hodi, te svojom voljom, svojim mislima i djelom narodom zavlada. Mjera je njihova i među njima ne može biti veći od njih. Vrlinom osvaja njihova srca, on njihove snove dosanjava. Svojom hrabrošću razmiče granice, narodu i državi slavu namiče. Svojom vrlinom on sve nadmaši, i one iz carske i one iz kraljevske palače; narod im krune s glave skida i na njegovu je stavlja. On sve takmace nadmaši.

Ali i on ostaje u ruci sudbine, koja mu često sklona nije. Toliko sam puta svjedokom bio propasti kraljeva i njihova djela. Djela sazdana na veličini pravde, istine i morala. Toliko puta sam svjedokom bio njihove klonulosti, ophrvani sumnjama u se i svoje djelo, pa i u narod koji toliko ljubljaše. Ja bih svjedokom tolikih izdaja, prijevara, zločina, krivokletstava i gaženja zadane riječi, nepoštivanja obećanja, saveza i ugovora.. Koliko puta sila i nepravda pobijediše i najčasnije i najveličanstvenije djelo kraljevo uništiše...

Iako čvrst, tisućljetnim iskustvom tvrdo iskovan, Prorokovođa se rastuži, popusti i proplaka. Ali svoju slabost, svoje suze od naroda sakri. No, prije nego se od naroda udalji, još jednom se okrenu i reče: “A vi koji narodu pjesme kazivate, ne plačite dok pjesmu pišete”.

Kad završi tužaljka i Prorokovođin govor, narod bijaše pod teškim dojmom tragičnoga kazivanja. Uto se i smrači, pa se raziđoše po kolibama svojim. A oni koji prvi ustaše, postaviše straže oko tabora. Straže se izmjenjivahu i danju i noću.

Tako bi i prođe i deveti dan učenja Ispravnoga puta.


Vaše pismo...

Otvoreno pismo Zuroffu II

Mladen Schwartz

PROSLOV za hrvatskoga te inog čitatelja:

židov Ephrajim Zuroff, jedan od najustrajnijih i najozloglašenijih hrvatskih neprijatelja, nasljednik "lovca na naciste", hohštaplera i varalice Wiesenthala, ne spava i ne miruje: vrag mu ne da mira. Prati on, prati, do u pojedinosti, stanje "židovskih prava" u RH, ne bi li u redovitim razmacima u toj zemlji dijagnosticirao kakav novi simptom "antisemitizma", tako potreban židovskim šovinistima i gospodarima svijeta za lakši obračun sa svojim arijskim žrtvama. Pritom mu je pouzdano pri ruci partizan Stjepan Mesić, Zuroffov marljivi teklič još od vremena kada je iz ruku svojega gazde Ephrajima dobio, te iz Jeruzalema u Zagreb prenio, ljutu optužnicu protiv časnoga ustaškog borca Dinka Šakića.

U času najnovijega Zuroffova ispada, partizan Mesić boravio je u svojemu četvrtom (!) posjetu židovskoj uzurpatorskoj državi na tlu arapske Palestine. To je imao biti nekakav oproštajni posjet dragoj mu zemlji, prije mirovine, u trajanju od puna četiri dana; inače se danas državni posjeti odvijaju munjevito i traju dan, najviše dva. Mesić je taj boravak, po svojoj skandaloznoj navadi, iskoristio da iz inozemstva, uporabom hrvatskih TV-kamera, šalje packe hrvatskoj politici, osim toga je, uz prigodne antifašističke bljuvotine te najave nove rasprodaje hrvatskih ostataka židovima, posadio već drugo drvce u židovskom holo-svetištu "jadvašem", a vjerojatno je dio vremena potrošio i na prigodnu krađu kamenja sa svete utvrde Masade (židovski Gvozd i Siget ujedno!), čime se je već za prvoga posjeta bio proslavio. Naravno da je sa židovskog tla i ovoga puta zdušno blatio Nezavisnu Državu Hrvatsku, ponavljajući bedastu mantru po kojoj ona tobože nije bila ni nezavisna ni država, a niti Hrvatska, nego su u njoj, umjesto hrvatskoga naroda, glavnu riječ imali "razbojnici". Zaključio je da hrvatskim školama treba više nastave povijesti. A mi smo upravo mislili da mesićevci povijest hoće prepustiti povjesničarima. Jest, onu hrvatsku i hoće, ali hrvatski đaci morali bi dobiti u izdašnijim porcijama mitološki židovski "holokaust". Holo, ne Bleiburg! Kao prokušani kurir šovinističkog mešetara Zuroffa, zacijelo je Mesić svojemu gospodaru i ovoga puta dojavio ono što je Zuroffa potaknulo na histeričnu reakciju, a mene na slijedeće Otvoreno pismo istomu.

Nu prije pisma još par bilježaka. Za Mesićeva boravka u Izraelu (predsjednika je, uostalom, kući dovezao privatnim zrakoplovom neki židovski tajkun, jer se predsjednički "avion" pokvario!) tamo je bio i bivši RH-ministar "obrazovanja" (sic!), Dragan Primorac. Tvrdeći kako mu je cionistički premijer Netanyahu prijatelj, vukao je uporno za rukav ostarjeloga i očito senilnog predsjednika Pereza, koji ga ali nije ni primjećivao. Primorac je, kako veli, od Izraela dobio "potporu za svoju predsjedničku kandidaturu"! To je po prilici kao kada bi neki Šlomo Aušvic, ili Izrael Holokaust, sav sretan i ponosan dojurio u Jeruzalem iz Hrvatske, hvaleći se da ga Hrvatska podupire u njegovoj kandidaturi za predsjednika Erec Israela! Ne, nije poznat usporediv slučaj političara koji hoće postati šefom svoje države, pa za to traži potpore u inozemstvu, još k tomu neprijateljskom, a ujedno spremnom na notorno miješanje u unutarnje stvari strane zemlje!

Treba li za ovaj uvod još svinjarija židovskih i židoljubnih? Dok pišem, židovskom protektoru RH Slavku Goldsteinu u New Yorku izlazi prijevod njegove zloglasne protuhrvatske knjige "1941 - godina koja se vraća", s poznatom porukom da je 1941 bila zločin, te da se zločin, pokapanjem i druge jugovine, ponovio 1991. I taj uspjeh židovskoga mešetara provincijalni hrvatski mazohisti proslavljaju kao da je napravljeno nešto dobro za Hrvatsku! U isto vrijeme, punom parom zahuktao se nekakav "centar za istraživanje antisemitizma", koji je uzurpirao pola berlinskoga Tehničkog sveučilišta, onako kako je zloglasni i ogavni holomal, spomenik navodnim židovskim žrtvama "nacizma", zaposjeo umalo pola područja grada Berlina. Razmahao se taj "centar" (koji uhljebljuje čitavu jednu pacifističku vojsku germanoždernih nacional-mazohista, filosemitskih fanatika i/ili profitera) kojekakvim semestralnim ponudama, seminarima, kolokvijima i predavanjima, projektima, konferencijama i priredbama, radom ljetnoga sveučilišta za novačenje svježih židoljuba, publikacijama, časopisima, izdanjima knjiga, i sve to uz potporu goleme knjižnice i pismohrane... (By the way, ne paliti! - ima i važnih desnih materijala!) Neka Hrvatica, Zadranka Vulesica (Marija), tu je zadužena za prekopavanje po cro-antisemitizmu, pa budimo budni...

Nu ni to još ne bi bilo sve: nakon po zlu zapamćenoga ambasadora Meiroma u Zagreb je nastupio novi Erecov poklisar, neki Yosef Amrani, čija je prva izjava bila da je "ugodno iznenađen ljepotom Zagreba". A što je drznik očekivao, da ga je gradova ljepota morala iznenaditi? Što li mu je ispričao predšasnik?!

Dalje: Budući da židovima još uvijek nije vraćeno što ultimativno i ustrajno zahtijevaju (njihova navodna imovina), sada su se, preko svoje masonske lože B'nai B'rith, obratili njemačkoj kancelarici Angeli Merkel, eda bi Njemačku, kao najpouzdanijeg i najpokornijeg židovskog vazala (koji je židovima istu odštetu za nepočinjeno isplatio barem već deset puta), iskoristili da od Hrvatske zatraži blago. Njemačka je, naravno, obećala pritisak na RH, u kojoj nikomu ne pada na pamet istražiti podrijetlo navodne židovske imovine, ali i istražiti hrvatsku lojalnost predaka pohlepnih tražitelja, prije negoli bi se uopće i pomišljalo na njezin "povrat".

Da bi se još jedanput sve te židovske intervencije, sve te izlete u tuđe poslove, koji ih se nimalo ne bi smjeli ticati, istaknulo i opravdalo, Javier Solana, vodeći eurobirokrat u judeo-masonskoj službi, podsjeća usred Jeruzalema, nagrađen frenetičnim pljeskom okupljenih židova i židoljuba, kako je Erec Israel član "europske unije" i bez formalnoga članstva! Eto tako, isto kao što se židovske nogometne momčadi, kojekakvi azijatski izraelski makabiji, natječu po euro-ligama, kao što izraelski azijatski hermafroditi sudjeluju na natječajima za pjesme Europe... Izrael je dijelom Europe, gospodo, ta ne potječu li siroti holokaustirani židi iz Njemačke i Poljske...?! Ali bi onda članicama EU morale postati i Argentina i Sjedinjene Američke Države i Južna Afrika, čije talijansko, španjolsko, englesko, nizozemsko i kakvo sve ne pučanstvo također korijeni u našemu starom kontinentu bijele rase!

Židovski Talmud poučava:
Nežidovska je duša od nečista duha, te se nežidovi nazivlju svinjama.
Nežidov je kao pas. Nežidovi nisu ljudi nego zvjeri.
Nežidov je u usporedbi sa Židovom kao majmun prispodobljen čovjeku.
Kršćane ne zovite ljudima.
Židove, uvijek nastoj prevariti kršćana! Trgujte s kršćanima jer imaju novca.
Nežidov je stvoren da služi Židovu. Nežidovu se smije činiti nepravda. Dužnost je prevariti i opljačkati nežidova.
Sva zemlja ima pripasti nama Židovima. Židovi imadu pravo podčiniti sebi ostatak čovječanstva.

I napokon, uvodno o povodu pisma Zuroffu: Hrvatski uljudbeni pokret pod vodstvom dr. Tomislava Draguna najavio je za konac prosinca 2009 da će u središtu Zagreba, kako se i doliči, otkriti dostojni spomenik velikom obnovitelju Države Hrvatske nakon skoro jednoga tisućljeća, Poglavniku Anti Paveliću. I eto, vijest došla do Mesića, a od Mesića nije dalek put dežurnom protuhrvatskom mrzitelju, istražitelju i veleinkvizitoru Zuroffu. Nije proteklo dugo, a on se oglasio drskom izjavom objavljenom u židovskom dnevniku "The Jerusalem Post" u članku nekoga Briana Blondyja (Blondie je, koliko pamtim, bilo i ime Hitlerova psa ovčara). Zuroff po običaju blati NDH i pripisuje joj megazločine prepisane iz srpske propagande. Pavelićevu Hrvatsku ne zaboravlja označiti kao "najkrvoločniju zemlju osovinskoga saveza". Na članak toga lista reagirao je u svojemu dopisu hrvatski desničar prof. dr. Tomislav Sunić, ali je istoga dana TJP objelodanio i pismo telavivske RH-ambasadorice Marice (Matković), koje je više negoli sramotno. Zuroff, dakle, ponavlja srpske laži o Jasenovcu i njegovim stotinama tisuća nedužnih žrtava, Hrvatsku naziva "najkrvoločnijom saveznicom Osovine" i nada se da će "zdravi ljudi" onemogućiti podizanje Pavelićeva spomenika u Zagrebu. Tom Sunić na ovo je uglavnom dobro uzvratio: da je bilo oštrije, židovski mu list ne bi pisma niti donio. Sve u svemu, Sunić poučava židovskoga čitatelja da je u Poglavnikovoj vladi bilo i muslimana i židova, da je Tito likvidirao stotine tisuća Hrvata i Nijemaca nakon rata, pa predlaže da se Zuroff i kompanija malko pozabave jugokomunističkim zločinima. Nu, dok ovako odgovara hrvatski nacionalni intelektualac, inače također u hrvatskoj diplomatskoj službi, ambasadorica Marica piše kao da i ne predstavlja Hrvatsku, nego pokojnu jugovinu. Ona, uime svojega ministra Jandrokovića (koji je nedavno tek malo osvijetlao obraz prosvjedujući zbog švicarske diskriminacije pjevača Thompsona), u najponiznijem podaničkom tonu uvjerava židovske gazde kako je podizanje Pavelićevih spomenika u RH zabranjeno (kojim to točno zakonom?!) te da ne će biti tolerirano ni od države, a niti od građana (je li ih intervjuirala, provela anketu?! hoće li građani spomenik srušiti?!). Slijede najljigavija uvjeravanja o tomu da RH oštro osuđuje sve moguće diskriminacije, galama protiv povijesnog revizionizma, te skandalozna tvrdnja da je Hrvatska nastala s partizanskim "zavnohom", a NDH je bila "takozvana". Tako se ponaša predstavnica RH u stranoj državi, a dužnost bi joj tek bila zapravo osuditi petljanje izraelskih građana i općila u nutarnje stvari suverene hrvatske države!

Mladen Schwartz Ephrajimu Zuroffu

Ephrajime Zuroffe! E moj nesretni Zuroffe!
Što to čujem? Opet Ti vrag ne da mira! Opet se petljaš u nutarnje stvari hrvatske države! Ne sviđa Ti se da je netko od naših domoljuba najavio kako će, na obljetnicu njegove smrti, u dane kršćanskoga blagdana Božić, otkriti skromni spomenik velikom obnovitelju hrvatskoga suvereniteta i slobode, Poglavniku Anti Paveliću. Zar je doista tako lijepo u koži lažljivca, obmanjivača, opsjenara, hohštaplera i profesionalnog mrzitelja, osvetnika Wiesenthala? Zar Židov ne može nad Talmud? Jesi li vjernik? Držiš li da je Tvoj židovski narod izabran među svima, nad sve druge narode? Je li on to samo vjerski, ili i politički? Prisvajate li si pravo, legitimaciju, za doslovnu prevlast nad svim narodima, da svima sudite, sve pokoravate, sve moralno i novčarski izluđujete i iznuđujete? Jer, ponašate se kao da ste neupitno i bezostatno već ozbiljili cilj Sionskih mudraca, da već sada vladate čitavim svijetom! Uspostavljate svjetsku državu s braćom vam masonima (ne-židovskim židovima), gradite države u državama svojih gojskih žrtava, veliki njemački narod sveden je na marionetu židovske nadvlade, čak je i velevlast Amerika pod vašom komandom, a izraelska uzurpatorska država na tlu arapske Palestine predstavlja osebujnu naddržavu, za koju ne vrijede pravila takozvane "međunarodne zajednice", uostalom fantomske tvorevine koju ste prizvali u život tek kako bi držali pod nadzorom arijske nacije, koje vidite kao kukavno, manjevrijedno gojsko roblje.

Nije mi jasno zašto bi Tvoj mitološki "holokaust" bio veća katastrofa negoli moj Bleiburg. Ili uistinu mniješ da su svi mučki likvidirani Hrvati bili zlotvori, dočim su Tvoji mrtvi Židovi svi odreda pripadnici anđeoskih legija! Ne sviđa Ti se moj Poglavnik. Valjda je terorist, monstrum, nečovjek. Ali Ti ne smeta Tvoj cionistički kolovođa David ben Gurion, koji poziva na genocid nad palestinskim Arapima sredstvima terora, otimačine, izgladnjivanja... Ne smeta Ti cionistički terorist Menahem Begin, koji diže u zrak jeruzalemski hotel King David sa stotinom Engleza, među kojima ženama i djecom. Ne smeta Ti "Arik" Sharon (koji sada već godinama leži u komi, a nazvao je, cinično, psa mojim imenom!) sa svojim masakrom tisuća civila u logorima Sabra i Šatila (pri čemu si mu, mlad i nadobudan, zdušno asistirao)! Čak nisam zapazio da dižeš glas protiv onoga krila cionizma koje je izravno kolaboriralo s mrskim Ti Adolfom, ne samo radi savezništva protiv Engleza, ne samo radi dogovora o razdvajanju od Nijemaca i iseljavanju iz Njemačke, nego i temeljem iskrenih političkih simpatija za nacional-socijalizam. Židovi imaju pravo na političke preferencije, pače na zločin, na pokolj, na masakr, a Hrvati nemaju pravo ni na slavljenje svojih neupitnih veličina! I to samo zato jer se Židovu prohtjelo da im to pravo uskrati!

Koga, Zuroffe, predstavljaš? U čije to ime govoriš? U ime židovske religije, izraelske države, judeomasonske internacionale...? U ime cionističkog pokreta? Zašto bi sve to trebalo uopće biti relevantno za Hrvate, za njihovu samosvijest i savjest, za način na koji oni uređuju stvari svojega nacionalnog opstanka? Zašto bi se nas uopće trebalo ticati što Ti i Tvoji zadrti, umišljeni, talmudski šovinisti držite o onomu što mi radimo kod svoje kuće?

Ti si svakako demokrat, kao i svi vi židovski radbi gospodari svijeta, koji nam pokušavate nametnuti taj najneljudskiji i najtiranskiji među političkim ustrojima, liberalnu demokraciju, eda biste čim djelotvornije i uspješnije vladali nižim rasama. Ali kao demokrat moraš biti svjestan da Tebe i Tebi slične hrvatski narod nikada, ni na kakvim izborima, nije birao, ni za predsjednika niti za guvernera, za tutora ili protektora. Zato, čovječe, shvati da Ti nismo dali riječ, ovdje nemaš pravo glasa! Zato konačno zašuti! Stranac si, nepozvan si, neprijatelj si, i zato - dalje ruke od Hrvatske, dok o tomu još smiješ slobodno odlučivati!

Tvoj cionistički šef generalštaba Gabi (sic!) Ashkenazi upravo usred židovskoga protektorata Njemačke posjećuje tamošnji (!) holo-muzej, i s toga mjesta poručuje da će "Židovi sami nadzirati svoju budućnost". Dakle svoju, a ne njemačku, ne hrvatsku! Također: sami, a ne preko drugih. To hoćemo i mi: sami nadzirati svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Stoga, bavi se židovskim ratnim zločinima i židovskim zlikovcima, napadaj umjetnu, uzurpatorsku, terorističku, rasističku, genocidnu državu Izrael, brini se o spomenicima što ih se podiže i otkriva u Tel Avivu, a Hrvatsku i Hrvate, naše svetinje i spomenike, naše ratove i našu politiku, zaboravi jednom zauvijek! Jer, hrvatska je povijest samo hrvatska stvar, i nad hrvatskom prošlošću, njezinim tumačenjem i prosuđivanjem, ima suverenitet samo hrvatska država i hrvatska nacija!
Dolje židovski šovinisti i mrzitelji Hrvatske Države, izvana kako i iznutra!
Živjela slobodna, suverena, samostalna, nezavisna Hrvatska Država!

Mladen Schwartz
Vođa Nove Hrvatske Desnice
mschwartz@inet.hr

U Zagrebu, dne 20. studenoga 2009


Vaše pismo...

RELATIVIZAM NAŠ SVAGDAŠNJI

Gledamo promidžbene spotove, čitamo reklame … Slušamo predizborne kampanje, čitamo i gledamo vijesti i informacije i ne možemo biti posve sigurni što je istina, što poluistina, a što je laž. Svjedoci smo da u današnjem svijetu ima mnogih koji žele vladati, gospodariti, biti nad drugima da bi došli do fotelja s malo posla a mnogo novaca, da bi bili primjećeniji od drugih, da bi bili veći i bolji, imali bolju ideju.

Pojavljuju se nove religije koje izobličuju istinu, nude se stari i novi idoli, a od kršćana se traži da budu snošljivi do te mjere da više ne smiju crno nazvati crnim, a bijelo bijelim. Čudom se čudimo, ali se postupno, neprimjetno prilagođujemo i gubimo osjećaj za istinu i laž, za ono što je pravo i ono što je krivo.

Zagrebački kardinal Josip Bozanić upozorio je kako hrvatska kultura bez Kristova križa i uskrsnuća tone u bezličnost. "To promiče ideologiju relativizma u kojoj je naizgled sve spojivo, u kojoj su svi jednako dobri i jednako loši, u kojoj se zlo ne smije nazvati zlom da ne bi povrijedilo one koji zlo čine, u kojoj se više ne pita o uzroku i posljedicama", rekao je u propovijedi kardinal Bozanić te je dodao kako je bezličnost opasnost sadašnjeg trenutka.

Današnjem čovjeku u biti sve je relativno, činio dobro ili zlo, svejedno je. "Ako čovjek ima jasnu vjeru, koja se temelji na Crkvi, danas je označen kao fundamentalist. Jedino što danas vrijedi je relativizam koji čovjeka baca tu i tamo. Približavamo se diktaturi relativizma, koji ništa ne priznaje i glavni mu je cilj vlastiti ego i vlastite želje", rekao je Papa Benedikt XVI.

Je li moguće da na neki način volimo da nam govore slatke laži koje nas uljuljaju i koje nam oduzimaju dragocjenu slobodu? Još je prorok Jeremija rekao da je laž, a ne istina, prevladavala na zemlji. "Jedan drugoga varaju, istine ne govore, privikoše jezik da govori laži" (Jer 9,2-4) "Obmanjujete narod moj koji rado sluša vaše laži", govori Bog po proroku Ezekijelu (Ez 13,19)

Postoji laž u riječima, a postoji i egzistencijalna laž koju se živi cijelim životom: kada niječemo pravoga Boga. Neki će otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima, a sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti piše Sv.Pavao Timoteju. (1Tim 4,1)

Mi živimo u jednom demokratskom društvu kako se to danas govori i naglašava, osobito ovdje na našem portalu. I u tom demokratskom društvu i u ovome našem svijetu govore da mora postojati pluralizam mišljenja. Istina, svaki čovjek ima pravo na svoje vlastito mišljenje i ne možemo nikome ništa silom nametati. Mi kršćani to prihvaćamo jer je Bog čovjeka stvorio kao osobno i slobodno biće, te je svaki čovjek različit i izuzetan; svaki čovjek ima pravo ići svojim vlastitim putem jer Bog vodi svakog čovjeka njegovim vlastitim putem, ali ga vodi do samo jedne Istine.

Jer, ako postoji pluralizam mišljenja, onda sigurno ne postoji pluralizam istine, jer je Istina samo jedna, a to je ona vječna, božanska, utjelovljena istina u Isusu Kristu koja je ušla i obilježila našu povijest. Eto baš tu istinu koju smo mi upoznali, koju smo mi prihvatili po svom krštenju, tu istinu u koju mi kršćani vjerujemo, moramo ne samo govoriti, ne samo navještati, ne samo propovijedati, nego tu istinu i po toj istini moramo živjeti, svaki dan i na svakom mjestu, u crkvi i u svom domu, u školi i na svom radnom mjestu, na ulici, kad je to zgodno i kad nije zgodno; da nas Krist ne bi morao upozoriti i ukoriti, ako što to čini u Evanđelju: "Oni govore, ali ne čine".

Neki bi Boga htjeli protjerati u najdalju daljinu od sebe, zatvoriti ga iza crkvenih vrata, obljepiti crkvene prozore i vrata da se slučajno ne bi čula Njegova riječ. Drugi bi ga pak doveli u najbližu blizinu, ali ni jedni ni drugi nisu u pravu kad tako jednostrano misle. Ali, ako prihvate da je Bog istodobno i najdalje i najbliže od svega i uvijek iznad svega, onda imaju pravo.

Najvjernija slika Božja je Isus iz Nazareta jer je bio Bogočovjek. Herod je upao u poteškoću što bi mislio o Isusu. E moj Herode, kad bi se ta dvojba odnosila samo na Isusa, i to samo u tvoje vrijeme, onda On ne bi morao niti dolaziti u ovaj naš svijet. A kako pomoći ovim pustim današnjim Herodima i Herodijadama koji jedanko tako nemaju pojma što bi mislili o Isusu.

Trenutak u kojem živimo možemo usporediti s kućom iza potresa. Razne krize potresaju svijet, kriza moralnih, etičkih vrednota, kriza obitelji, kriza mladenačkih ideala, razne društvene i političke krize, ekonomska kriza, evo i najnovija kriza sa svinjskom gripom, a sve te krize proizlaze iz samo jedne krize, a to je kriza vjere kako nam poruči još davno Pavao VI.

Mnogi žive izvan svakog oblika vjerskog života, a kada se u duši ugasi vjera, ako smo prekinuli vezu s Bogom, tada je čovjek kaže II Vatikanski Koncil, ranjen u svom najuzvišenijem ljudskom dostojanstvu. Tada je odmaknut od Istine. A ako ne živi istinu, živi laž. Problem je što mnogi toga nisu svjesni, već s pozicije svoga lažnog stanja, čvrsto grle i brane laž, pljujući i napadajući sve što je svijetlo, sve što je sveto, sve što je ona jedna Istina. Kada čovjek izgubi vjeru, onda živi laž, preostaju mu nerješive zagonetke života i smrti.

Vjera nije nešto nebitno i nevažno u čovjekovu životu. Jedino u svjetlu vjere svaka stvar dobiva svoje mjesto. Zato i mi moramo moliti kao i apostol: "Gospodine, umnoži nam vjeru". Kako bismo izišli iz tame laži i sačuvali svjetlo vjere najpotrebnija je: MOLITVA! Isus nas sam uči primjerom, često se povlačio na osamljena mjesta kako bi molio, razgovarao, slušao i čuo Oca Nebeskoga. Svaki čovjek u sebi nosi težnju da povremeno bude sam, ali je upitno hoće li tu samoću ispuniti monologom ili dijalogom.

Ako tu samoću ispunimo monologom, razgovorom sami sa sobom, onda nikada nećemo naći odgovor na temeljna pitanja ljudske egzistencije života i smrti, ostajemo u najmanju ruku u poluistini, često u tami laži i neistina. Tajnu svog vlastitog života možemo rješavati samo pred tajnom Vječnoga Boga. Bez njega ćemo se naći u situaciji iz Krležina romana: "Ja sam sam, posve sam, luđački sam". Iz takve situacije može nas osloboditi jedino dijalog s Bogom, a to je molitva.

Molitva nije znak našeg siromaštva, nego bogatstva jer nas povezuje s Bogom koji je jedini neiscrpivi izvor bogatstva, svijetla, istine i milosti. Molitva otvara vidike, molitva rasvjetljuje tamu, a na svijetlu se bolje vidi nego u mraku. Na svjetlu vidimo čovjeka onakvim kakav jest, bez okvira koje pokušavamo nametnuti na tu živu sliku Božju. Samo u svjetlu Božje istine možemo sagledati čovjeka ne dvodimenzionalna i ne trodimenzionalna, nego baš onakvog kakav jest, sa više vidika i više strana.

Svaki je pojedinac izvorna slika Božja, a opet je svaki drukčiji od drugih. Nikomu ne odgovara tuđi okvir, iako su svi ljudi slike istog Originala. Upravo nam dostojanstvo dolazi od te izvornosti u ozračju molitve, a različitost od naše jedincatosti koja je toliko zanimljiva da je zavrijedila pozornost i poštovanje.

Vratit ću se ponovo na Heroda koji je spontano priznao da ga zanima kako Isus izgleda te je tražio prigodu da ga vidi. No tu njegovu spontanu znatiželju da upozna Isusa pa i svoju nekakvu dobrohotnost prema Ivanu, pobjedio je obzir pred sustolnicima, te je zbog toga poslao krvnike u tamnicu gdje Ivan ostade bez glave. Jer je Herod prihvatio tuđu krivu sliku, tuđu "slatku laž" o Ivanu, sliku koju je imala njegova žena jer joj je Ivan uznemirivao savjest zbog nedopuštena i poročna života.

Popustio je Herod, a popustio je kasnije i Pilat, dva su čovjeka nedužna nastradala. I što se zbiva dalje, što se zbiva danas i u svijetu i ovdje kod nas? Uvijek se javlja spontana čovjekova sklonost za dobrotom i istinom, ali se i dalje iz obzira i bezobzirnosti snagom relativizma zatomljuje glas savjesti te i dalje stradavaju nedužni ljudi. Zabrinjavajuće je i to što se tijekom povijesti Herodi i Pilati stalno pojavljuju, evo i danas ih gledam, ali je isto tako utješno što se imaju na kome iskaliti. Jer uvijek se iznova također pojavljuju ljudi koji ne odustaju od iskonske sklonosti ka dobru i istini. Bez ustrajnosti ovih drugih svijet bi davno propao. Vjernici drže da Evanđelje neće biti glazba samo za gluhe, već da će svijetom hodati sve vjernije slike Božje. Slike koje se ne daju sabiti čizmom u crkve, slike koje glasno progovaraju i spremno trpeći navještaju Evanđelje.

Gospodine, priznajemo da naše riječi nemaju uvijek opravdanje i svjedočanstvo našeg života. Ti nas pozivaš na govor osobnim primjerom. Molimo Tvoju ruku na naše uši, jezik i oči da čujemo ozdravljujuće riječi: "Effata … Otvori se!" (usp. Mk 7,33) I tada ćemo biti osposobljeni čuti, govoriti i svjedočiti Tebe i za Tebe na stazi svojeg života.

Teo Antunović


Split, 17. studenoga 2009.

SRAMOTNI SABOR I KORUMPIRANI PREDSJEDNIK RUŠE TEMELJE HRVATSKE

U komunističkoj Hrvatskoj crveni su i dalje na vlasti, prerušeni u vlasnike i menadžere. Dobro su raspoređeni u vodstvima svih parlamentarnih stranaka a posebno u financijsko medijskim institucijama. Dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida 9. studenoga trebala bi biti prigoda za promišljanje da li je komunizam pao ili živi kroz prilagođene i kamuflirane komuniste.

Najstrašniji zločinački sustav u povijesti čovječanstva koji je odnio stotine milijuna ljudskih života, usprkos rušenja Berlinskog zida, svih deklarativnih osuda i deklaracija živi i dalje i to ne samo u glavama domaćih nostalgičara. U Hrvatskoj se pritajio samo za vrijeme Domovinskog rata, ali se zato provokativno razgoropadio poslije rata. Hrvatski komunisti se i dalje javno ponose svojim zločinima dok prkosno slave i glorificiraju svoje zločince. Satrap i krvnik Tito izdiže se opet na pijadestal svetosti. Obilježavaju se na vrlo provokativan način uz partizanske pjesme i crvene zvijezde obljetnice partizanskih komunističkih pokolja i tzv. oslobođenja gradova koja su partizani u pravilu oslobađali od slobode i Hrvata.

U glorificiranju komunizma prednjači trenutačni predsjednik. Čovjek kojemu uskoro istječe rok trajanja, pa su mu zaštitnici i obožavatelji u ozbiljnoj dvojbi, kamo s njime? Gdje ga odložiti, kako ga zaštititi, konzervirati i skloniti od bijesa poniženih građana gladnih pravde. Istekom službenog roka trajanja, sada već vidljivo pokvareni predsjednik i sam osjeća svoj skori kraj, pa dosljedan sebi opet mijenja stavove ne bi li još malo politički preživio. Pravda se odjednom Gotovini, a ničim izazvan najavljuje pomilovanje Norca, priželjkujući da mu se ovaj obrati.

Kako se odjednom jadno ulizuje, on koji se predstavljao kao moralna vertikala i zaštitnik tzv. demokratske i građanske javnosti. On, katastrofa od čovjeka, moralna ništica i beskičmenjak bez trunke stida zaboravlja kako je prije nekoliko mjeseci oduzeo Norcu sve počasti i time namjerno ponizio ne samo njega nego Alku, Sinj, Cetinsku krajinu. Sada na odlasku opet se želi prikazati drukčijim pa dijeli milost. Kao prozirni, dvolični i podli kameleon opet mijenja mišljenja, strane i stavove kao čarape. Uzda se u naivnost i kratko pamćenje naroda svjestan kako ga sustižu mnoge afere i kriminalne djelatnosti kojih je bio pokrovitelj.

U aferi Podravka Mesić je zvao za kredit SMS- u, pa nije zvao, pa je opet ipak zvao. Taj čovjek je oduvijek nekažnjeno lagao pa i dalje olako laže nadajući se opet brzom zaboravu. Sustiže ga Pirovac s kojim čas ima veze pa opet nema veze, a u slučaju Badel je utjecao pa nije utjecao, cementare ima pa nema, direktor INE jeste ili nije njegov, Petrača poznaje pa ne poznaje…Usprkos mnogih dokaza Bajić i dalje mudro šuti i čeka nalog politike a Karamarko ga otvoreno štiti jer ga je Mesić zato i postavio. Srećom vrijeme mu ističe. Rok trajanja mu je pri kraju. Uskoro će jadni, stari, tužni, nemoćni, zločesti i pokvareni predsjednik zauvijek biti odbačen na smetlište povijesti i tako napokon doći pred sud pravne države na koju se tako često pozivao.

Budući predsjednik mora biti sve ono što nije sadašnji , mora biti njegova potpuna suprotnost kao što je to rečeno na skupu potpore Miroslavu Tuđmanu. Umjesto o tome kakav bi trebao biti budući predsjednik, mediji lažno i senzacionalistički javljaju kako se ekipi koja je prikupljala potpise za predsjedničkog kandidata Miroslava Tuđmana očigledno omakla neopreznost, pa su umjesto hrvatske na štand objesili zastavu s grbom NDH. Za redikule koji se nazivaju novinarima svaki hrvatski grb koji počinje bijelim poljem je ustaški . Neznalice, manipulatori, plaćenici i lažljivci prevladavaju u našim vodećim medijima.

Zanimljivo tim najčešće priučenim polupismenim medijskim lešinarima koji se predstavljaju vitezovima demokracije i koji stalno traže nepostojeće ustaše niti malo ne smeta crvena zvijezda kao simbol zločinačkog komunizma. Ne smeta im ni zvijezda pod kojom je sravnjen Vukovar ali se svi dignu na zadnje noge na pozdrav Za Dom Spremni pod kojim su obranjeni i Vukovar i Hrvatska. Stoga je dobro da osim spomenute sorte postoje na političkoj sceni i za dom spremni pošteni rodoljubi.

Na žalost poštenih rodoljuba očito nema u Hrvatskom saboru gdje prevladavaju guske koje su glasovale za još jednu nacionalnu izdaju. Usprkos snažnih i jasnih prosvjeda Crkve i prvi put intelektualaca različitih svjetonazora a i šire javnosti protiv prodaje teritorija saborski zastupnici su osramotili Hrvatsku a posebno njene branitelje. Tužno je i sramotno što korumpirane i kompromitirane vrhuške braniteljskih udruga kukavički šute na nacionalnu izdaju, zbog svojih privatnih privilegija. Slovenski predsjednik javno kaže kako arbitražni sporazum omogućuje Sloveniji postizanje nacionalnog cilja, što je osiguravanje "teritorijalnog kontakta s otvorenim morem". Slovenci ipak organiziraju referendum o hrvatskom teritoriju, a Hrvati se spremaju opet izabrati izdajnika za predsjednika.

Luka Podrug


Vaše pismo ...

Djela veleizdaje

1. Mate Granić Sloveniji poklanja pojas do austrijske granice u debljini od 2 kilometra: gubimo direktni kontakt s Austrijom. Nitko nema pojma da je to hrvatski teritorij: opće neznanje Hrvata.

2. BIH na poklon dobiva 116 kvadratnih kilometra zajedno s cijelim bihačkim aerodromom (pola je naše)

3.BiH na poklon dobiva Neum i prolaz do mora (nije muslimansko, a do oko 1964 to je bio teritorij Socijalističke Rep. HR).

4. Slovenija na poklon dobiva šest Hrvatskih sela uz granicu, koje Slovenski parlament proglašava svojima

5. Zadnjim ustupkom Slovenija na poklon dobiva više od stotinu kilometara na moru koji joj ne pripadaju.

6. "Hrvatska vlada" ne pokušava vratiti Svetu Geru

7. Prevlaka je vraćena Hrvatskoj po morskoj granici ne zato jer je to učinila hrvatska Vlada, koja je dopuštala crnogorskoj policiji da uđe na hrvatsko more, već zato jer su Amerikanci naredili Crnoj Gori da popusti, jer granica po sredini mora u Boki Kotorskoj ruskim ratnim brodovima ne dopušta prolazak bez suglasnosti hrvatske vlade ( a mi smo u NATO paktu, pa to ne dopuštaju Ameri ).

8. Hrvatska vlada Srbiji prepušta dunavske ade, plodno tlo koje je bilo lovno područje: ondje su četnici strojnicama postreljali hrvatski fond ood 400 jelena. "Hrvatska vlada" ne poduzima ništa oko odštete.

9. ...


Gospodari Svijeta kroje nove granice?

U organizaciji Citroen Francuska, 24.06.2009 u Parizu, održana je prezentacija novog modela Citroen C3 na kojoj posjetitelji iz raznih krajeva Europe dobijaju Citroenov prospekt (By the end of 2010. 500 citroen business throughout europe centers) u kojem se nalazi i sljedeća karta:

karta.jpg (16,6kb)

Francuzi ovu kartu nisu mogli kopirati iz ničega, pa sada..ili se radi o sabotaži ili ljudi "imaju viziju" za kraj 2010.?!


Podsjetnik ...

IMAJU LI HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI ALTERNATIVU?

Već više od jednog i pol stoljeća, Bosna i Hercegovina je ključna točka hrvatskog pitanja. Ne računajući razdoblje NDH, kad se činilo da je ta zemlja napokon ušla u sastav hrvatske države, što je – objektivno gledano – državnopravno, nacionalno, politički i psihološki trebalo imati puno veću specifičnu težinu od (zbog niza razloga neminovno privremenoga) gubitka dijela Dalmacije i Gorskoga Kotara, čitavo to stoljeće i pol karakterizira nazadak hrvatske državne i narodne misli u BiH.

Ako se hrvatsko-muslimanski sukob 1993./94. može ocijeniti razdobljem najveće kušnje, a kasnije batrganje od Washingtona preko Daytona do tzv. hrvatske samouprave samo pokušajem samozavaravanja s pogubnim posljedicama uzmicanja s dostignutih pozicija, onda su ovogodišnji izbori nepobitan dokaz da je ono što nazivamo hrvatskom politikom u BiH dotaknulo samo dno. Hrvatskim je članom Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, Sarajlija hrvatskog podrijetla, koji svoj jezik naziva bosanskim, koji nikad nije bio članom nijedne političke stranke s hrvatskim predznakom, koji kao ateist ne može u potpunosti shvaćati potrebe svojih pretežno katoličkih sunarodnjaka u jednome društvu koje je snažno konfesionalno obojeno, i koji čak ni iz posve pragmatičnih razloga nikad nije poželio zatražiti hrvatsko državljanstvo i hrvatsku putovnicu, pokazujući tako da ničim ne želi deklarirati svoju pripadnost hrvatstvu.

Uznemirenost izborom Komšića

Iako je posve jasno, da je uloga Predsjedništva BiH vrlo ograničena, simboličko je i političko značenje ovog izbora strahovito veliko. Radi toga, nema skoro ni jednoga društvenog čimbenika u hrvatskome korpusu, koji nije izrazio uznemirenost Komšićevim izborom.

I kardinal Vinko Puljić, kojega se nipošto ne može nazvati zagovornikom radikalnih koraka ili pobornikom politike podjele BiH, bez oklijevanja je dao snažnu političku izjavu: i ako se priznaje legalnost Komšićeva izbora, malo tko mu nije osporio legitimitet, budući da je izabran pretežno bošnjačko-muslimanskim glasovima. Već sama činjenica da je pripadnicima jednog naroda omogućeno presudno utjecati na izbor predstavnika drugog naroda, u nepomirljivom je sukobu s duhom i logikom Daytona, koji je – unatoč bastardnoj strukturi jedne države s dva entiteta i tri naroda - impostirao nacionalno predstavništvo («nacionalni ključ») kao ključni kriterij opstanka BiH. Jer, koja je uopće svrha hrvatskog predstavnika u saveznim, nadentitetskim strukturama, ako tog predstavnika ne biraju (samo) Hrvati, i ako, slijedom toga, brojniji narod može malobrojnijemu nametnuti njegova predstavnika. Drugim riječima, današnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH izbor je primarno bošnjačko-muslimanskoga izbornoga tijela, a ne predstavnik Hrvata, koji mu uostalom i nisu dali dovoljan broj glasova.

No, stvar je ipak složenija nego što se čini na prvi pogled.

Ponajprije, ne bi se reklo da u muslimansko-bošnjačkome izbornom tijelu, bar zasad, doista postoji tendencija utjecanja na izbor predstavnika drugog naroda. To je izborno tijelo još uvijek okrenuto sebi i svojim predstavnicima, tim više što je posljednjih godina i u muslimanskome političkom korpusu primjetno snažno raslojavanje, a dosad neosporno najjaču političku snagu, Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije, potresaju unutarnji nemiri i rascjepi. Drugim riječima, Muslimani-Bošnjaci u ovom trenutku imaju prečih briga, iako možda među njima ima skupina, koje bi te brige rješavale slabljenjem hrvatskog čimbenika. Makar je zamjenik reisu-l-uleme Mustafe Cerića, dakle, drugi čovjek Islamske zajednice, naibu-reis Ismet ef. Spahić jednu budalastu provokaciju, poput noćnog napada na jednu mostarsku džamiju, nazvao hrvatskom osvetom za to «što su ih Bošnjaci izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH porazili na izborima» (i time doveo u pitanje ocjenu, da Komšićev izbor nije plod neke protuhrvatske muslimanske strategije), ipak bi staloženija analiza pokazala, da je Komšićev izbor posljedica niza drugih okolnosti.

To je u prvom redu tužni finale jedne nedosljedne hrvatske politike, a ne plod paklenoga plana drugih naroda.

Hrvatska, nažalost, nikad nije bila spremna bezuvjetno braniti hrvatsku misao u BiH. Kao što pozlata ne može promijeniti bit neplemenite kovine, tako ni poneka usput popabirčena Starčevićeva misao nije mogla prikriti avnojsko-zavnohovske naslage koje su definirale hrvatsku politiku devedesetih godina. Moglo bi se, dakako, na prvi pogled za takav pristup naći isprika u teškim okolnostima u kojima je sama (uža) Hrvatska bila. Agresija i nametnuti rat, okupacija skoro trećine zemlje, nerazumijevanje međunarodne javnosti, embargo na uvoz oružja, borba za međunarodno priznanje... Sve su to, doista, važne okolnosti o kojima je tadašnje hrvatsko političko vodstvo moralo voditi računa.

«Sedam sekretara SKOJ-a» na vlasti u Herceg-Bosni

Istodobno, s muslimanske strane nije bilo dovoljno spremnosti za suradnju. Koliko god između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića postojalo osobno nepovjerenje, pa i animozitet, uzroci neslaganja puno su dublji. Dok je Tuđman 1990./91. taktizirao prijedlozima o konfederalizaciji jugoslavenske države, Izetbegović i krug oko njega imali su drugačiju stratešku orijentaciju. Oni nisu željeli raspad Jugoslavije. Izetbegović je, i nakon rata, u više navrata ponovio, kako raspad Jugoslavije nije bio u interesu Muslimana-Bošnjaka, i kako je njihovo intelektualno i političko vodstvo u svakom trenutku moralo voditi računa o Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji.

Tu, dijelom nedorečenu misao, posve je jasno konkretizirao svojedobni najbliži Izetbegovićev suradnik, Adil Zulfikarpašić, koji je još u emigraciji zagovarao protuhrvatski sporazum sa Srbima. Nije se radilo samo o potrebi zaštite Muslimana izvan BiH, nego i o njihovu velikome demografsko-političkom značenju: za manje od 50 godina u jednoj bi reformiranoj Jugoslaviji Muslimani postali većina. To su, uostalom, bili presudni motivi tajnih muslimansko-srpskih pregovora, koji su iza leđa Stjepana Kljuića i družine, započeli u ljeto 1991. Uz Izetbegovićev su pristanak – da stvar ostavi dojam još veće drskosti i bezobzirnosti – započeli u zgradi Predsjedništva u srcu Sarajeva, a nastavljeni su u Beogradu, dok se Izetbegović tajno sastajao s Blagojem Adžićem u Ohridu.

Nema sumnje, da je takvo ponašanje motiviralo i dijelom opravdavalo centrifugalne tendencije među Hrvatima u BiH, tim prije što oni – posve razumljivo – svoje duhovno i političko središte nikad u povijesti nisu vidjeli u Sarajevu. Proces hrvatsko-muslimanskog udaljavanja 1990.-1992. dodatno je obilježila činjenica, da su kritičari ubrzanih priprema za samoobranu i institucionalno samoorganiziranje Hrvata u BiH pretežno dolazili iz jugonostalgičarskih i neokomunističkih krugova, koji ni danas ne žele pojmiti, da su tajni muslimansko-srpski pregovori započeli pola godine prije formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, i da je Hrvatsko vijeće obrane ustrojeno punih deset mjeseci nakon što je 10. lipnja 1991. pod okriljem SDA formirana Patriotska liga, kao oružana formacija za zaštitu samo muslimanskog naroda. Kritika iz hrvatskih državotvornih, nacionalističkih redova, bila je mlaka i svodila se na pojedince, uglavnom bez većeg utjecaja na javno mnijenje. I, povrh toga, ona se svodila na argumentaciju koja na terenu očito nije funkcionirala: Muslimani su se konstituirali kao nacija, a podsjećanje, recimo, na zajedništvo iz doba NDH, više je štetilo nego koristilo, jer je otklon od hrvatstva bio jedan od važnih konstituensa nove nacije, a jugoslavensko-komunistički dril o zločinačkom značaju ratne hrvatske države zavukao se duboko pod kožu.

Zašto su hrvatski nacionalisti šutjeli, i danas je nemoguće sa sigurnošću reći. Jesu li presudili nedostatak političkoga (i vjerskog, uostalom) odgoja, unutarnji problemi (jer smo BiH već u komunizmu navikavani promatrati kao vanjski problem!), velika karizma i popularnost predsjednika Tuđmana, ili svi ti čimbenici pomalo, danas je uglavnom svejedno. Ostaje činjenica, da je odricanje od muslimanske komponente hrvatskoga nacionalnog bića (ukoliko se Muslimani već nisu prethodno odrekli hrvatstva) prošlo bez ikakvih zapaženijih potresa. I da se sve zaustavilo na tome, taj proces – u svjetlu stvaranja samostalne države - ne bismo smjeli nazivati tragičnim, makar bi on kod mnogih nacionalista ostavio trajno gorak okus u ustima.

No, problematično je, da usporedno s tim cijepanjem nacionalnog bića traje proces negativne selekcije unutar hrvatskoga političkog i kulturnog prdstavništva. Prelistamo li po sudbinama ljudi koji su nakon Drugoga svjetskog rata održavali luč hrvatstva u BiH (ostatci nacionalističkog pokreta, svećenici i redovnici, politički uznici) i ljudi koji su u praskozorje demokracije prionuli obnovi hrvatskih kulturnih udruga i osnivanju političkih stranaka, lako ćemo uočiti da su oni već 1992. skoro u cijelosti marginalizirani. Na površinu su – u politici, vojsci i uopće u javnom životu, pa čak i u crkvenim redovima - isplivali bivši pouzdanici KOS-a i UDB-e, dojučerašnji partijski sekretari, komunistički istražitelji i javni tužitelji, pa nije ni slučajna ni pogrješna duhovita doskočica, da je Herceg-Bosnom vladalo «sedam sekretara SKOJ-a».

Takva je vladajuća struktura, koja je svoje novopronađeno «hrvatstvo» dokazivala konjunkturnim radikalizmom i podrepaštvom, generirala nove metastaze. Zahvaljujući ratu, izbjegličkom valu i teškoćama s opskrbom, kriminalci svih boja – obično zaogrnuti povećim barjakom - našli su izvrstan poligon za bogaćenje. U podlozi većine slučajeva ratnih zločina, «etničkog čišćenja», otvaranja logora i protjerivanja ljudi, stoje zapravo partikularni interesi kriminalnih skupina, a ne nekakva promišljena (pa makar promašena) nacionalna politika. Upućeniji će znati, da većina Hrvata u BiH nije simpatizirala s tim pojavama, kao i to, da ta ostapbenderovska struktura nije iz službenog Zagreba dobivala nadahnuće, makar je tamo prečesto nalazila opravdanje.

Je li razlaz morao dovesti do sukoba?

I opet se valja upitati: zašto? Povijest će pokazati, da Tuđman nije želio ni rat ni zločine, da je uvijek u prvi plan stavljao političko rješenje, i da je hrvatsko nacionalno biće doživljavao integralistički. No, među Hrvatima u BiH zarana se pojavila tendencija, da se definira, pa čak i naglasi, različitost interesa Hrvata u Hercegovini, od «ostalih» Hrvata u zemlji. Da sama blizina i naslonjenost na Republiku Hrvatsku tomu nije glavni uzrok, jasno pokazuje činjenica da su Posavljaci zapravo najsnažnije i najdosljednije oponirali grudskomu modelu rješenja hrvatskog pitanja.

Ali, politički Gruđani su u političkom Zagrebu imali snažnije zagovornike i zaštitnike. U svoj toj igri vješto je korišten Tuđmanov autoritet i njegova karizma. Tzv. predsjednički transkripti jasno pokazuju kako se Tuđmanu prešućivalo, ali i to, kako ga se dalo uvjeriti, samo ako se stvar prikaže tako, da ju se može svrstati u nacionalne interese. Pred predodžbom da se radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, prvi je hrvatski predsjednik uvijek rado polagao oružje. To su, uostalom, lukavo koristili i predstavnici tzv. međunarodne zajednice, čija će sramna uloga u izazivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba tek u budućnosti, u slobodnoj Hrvatskoj, biti predmetom istraživanja.

Jednim dijelom izravnim djelovanjem na terenu, a drugim dijelom načinom na koji su vođeni politički pregovori, međunarodna je zajednica poticala konfrontaciju između Hrvata i Muslimana. Istodobno je vrbovala svoje pouzdanike u najvišim strukturama, pa je jednom prigodom u Hrvatskome državnom saboru, doduše u drugome kontekstu, zastupnik Ivan Milas otvoreno kazao, kako je očito da Britanci, Francuzi, Amerikanci i drugi, imaju svoje ljude u hrvatskoj vladi, pa se valja upitati, imaju li svoje ljude tamo oni, koje bi ta vlada trebala predstavljati – Hrvati!

Tuđmana se, pak, s jedne strane ucjenjivalo sprječavanjem reintegracije okupiranih područja (plan «Z4», Holbrookove prijetnje oko Podunavlja), a s druge strane, podilazilo mu se pripovijestima o «sukobu civilizacija», o Hrvatskoj kao «regionalnoj sili» i o misiji Hrvatske, da štiti zapadnu uljudbu i amortizira navodnu islamističku opasnost u Bosni. Uglavnom, na nj se svaljivala odgovornost, i većina je nepopularnih odnosno problematičnih poteza prikazana tako, kao da ih je Tuđman povukao po svojoj volji i vlastitoj ocjeni.

Hrvatska je tako, kroz Tuđmana, postala krivac za teritorijalne ambicije prema BiH (Tuđman je govorio o Hrvatskoj do Drine i još 1990. uvjeravao Izetbegovića da su Muslimani zapravo Hrvati), a onda je kriva za dijametralno suprotan plan – skrivila je podjelu te zemlje. Hrvatska je kriva što je oružjem pomogla obraniti Hercegovinu i Srednju Bosnu, jer je to faktično agresija na susjednu državu, ali je kriva i za to, što nije oružjem spriječila pad Posavine i što nije oslobođena Banja Luka, jer to ne bi bila agresija na BiH. I tako dalje. A onda se u Korizmi 1994., dok su se drugi odricali mesa, vina ili cigareta, Tuđman preko noći odrekao Herceg-Bosne. Kao utjeha, ponuđen mu je nacrt konfederalnog ugovora, a tko god je htio, mogao je svega nekoliko dana nakon Washingtona dobiti – inače tajnu - raščlambu Izetbegovićeva američkoga pravnog savjetnika, prema kojoj Federacija BiH faktično biva podvrgnuta Republici Hrvatskoj. Put do Daytona bio je ravan i popločan. Kad se nedavno govorilo o reviziji toga nesretnog ugovora, jedan od njegovih tvoraca, Richard Holbrooke, otvoreno je ponovio ono što već jasno stoji u njegovim memoarima: Hrvati nemaju pravo tražiti reviziju Daytona i eventualno stvaranje trećeg entiteta, jer su se toga u Daytonu odrekli. Nagrada koju je Tuđman tražio za svoju pomoć u okončanju rata, bila je mirna reintegracija Podunavlja.

Ima li alternative?

Naravno, ta je američka (Holbrookeova) ocjena nužno privremenog značenja, i može funkcionirati samo u sadašnjem odnosu snaga. Ona uvelike podsjeća na svojedobne, dvadesetak godina stare kvaziustavnopravne prepirke o tome, je li pravo na samoodređenje «konzumirano» odnosno «potrošeno». A ne treba nam budućnost da bismo vidjeli kako politički odnosi u BiH nisu definirani i kako su sve tamošnje strukture u snažnom previranju. Jedni smatraju, kako je akumulirana tolika količina nacionalne mržnje, da bi – u slučaju odlaska stranog protektora – uskoro izbio novi oružani sukob. Drugi vjeruju u postupne političke promjene koje bi dovele do stvaranja trećeg entiteta, što bi, po njima, bila pretpostavka stabilizacije, a treći misle, da će gospodarska i prometna integracija dovesti do unifikacije zemlje.

U tom je svjetlu Komšićev izbor višestruko važan, pa je uputno analizirati ponašanje političkih čimbenika, koji su do njega doveli.

Na najnižoj razini, on detektira podmuklost Zlatka Lagumdžije i bosanskohercegovačkoga SDP-a (kojemu je, nemojmo to zaboraviti, Račan sa svojom svitom čestitao izborni uspjeh). Iako sva istraživanja pokazuju, da su među pristašama i biračima SDP-a u Federaciji BiH Hrvati razmjerno najmalobrojniji, ta je stranka faktično istaknula kandidaturu za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije se upuštala u slabljenje bošnjačkoga korpusa, nego u dodatno razbijanje najslabijega, hrvatskog.

Važnije je, međutim, upozoriti na ulogu međunarodne zajednice. Njezini se namjesnici u Sarajevu već godinama izravno pačaju u personalnu politiku političkih stranaka, pa su tako u više navrata utjecali na smjenjivanje prvaka i tamošnjega HDZ-a. Da se razumijemo, Hrvati ne bi imali zašto žaliti za Antom Jelavićem, koji je od prosječnog oficira JNA, za svega nekoliko godina upravljanja logistikom HVO-a, stasao u pravoga Kreza, a ni za Draganom Čovićem, također moćnim biznismenom u balkanskom smislu te riječi, i svojedobnom ujdijevskom vedetom, koja je svoju odanost bratstvu i jedinstvu još uoči samog početka rata dokazivala ćiriličkim potpisima. Problem je u tome, što te predstavnike Hrvata – ma kako skandalozna bila činjenica da su u tu poziciju uopće došli – smjenjuje netko drugi, netko tko za to nema nikakva, a ponajmanje demokratskog mandata.

Nasrtaji tzv. međunarodne zajednice na HDZ BiH posljednjih su se mjeseci zaoštrili, a ključna je njihova uloga razbijanje tzv. nacionalnih stranaka. Zubakova Nova hrvatska inicijativa stasala je na prividnome Zubakovu otporu dejtonskom žrtvovanju Posavine, ali je trajno ostala na političkoj margini. Kao bivši pravovjerni komunistički tužitelj, Zubak je i sam bio previše duboko upleten u negativne pojave u HZ HB, da bi mu puk to mogao oprostiti. Hrvatska stranka prava pokazuje znakove napredovanja, ali svoj utjecaj još uvijek ograničava na dijelove Zapadne Hercegovine, otvoreno se oslanjajući na neke tužne i još tužnije stranice nedavne ratne povijesti (Blaž Kraljević i HOS). Đapić-Jurišićeva stranka ipak nije u stanju definirati svoja gledišta o ključnim pitanjima nacionalnog opstanka, nego koketira sa svim, počesto suprotstavljenim opcijama.

Hrvatski je favorit, dakle, ostao HDZ BiH, više po inerciji, nego po izgrađenosti programa i kakvoći vodećih ljudi. Radi toga ga je trebalo skresati.

I dok je trajala ta operacija, u isto su vrijeme sa Zapada dolazili impulsi o potrebi revizije Daytona i stvaranju trećeg entiteta. O tome su odjednom počeli govoriti i ljudi, koji su se svojedobno žestoko opirali hercegbosanskom rješenju, poput Franje Topića, prvaka Napredka, koji se na nekim drugim područjima djelatnosti redovito pokazuje spretnijim, nego na političkome poprištu.

Jedva tri mjeseca prije izbora utjecajni je Financial Times objavio opširan članak o ustroju Europe za dvadesetak godina, u kojemu je predviđeno postojanje, ni manje ni više, nego – Herceg-Bosne. Bio je to izravan poziv na radikalizaciju hrvatskih zahtjeva. No, da se stvar ipak ne bi izjalovila, uz blagoslov i poticaj Sanaderova HDZ-a, osnovan je HDZ BiH s dr. Božom Ljubićem. Ljubić je svojedobno, krajem devedesetih, predstavljan kao Tuđmanov kandidat za čelnu poziciju HDZ BiH, ali ga je na izbornome saboru glatko pobijedio tadašnji njegov suparnik, Jelavić. Nasuprot predstavi za javnost, tadašnju su Jelavićevu pobjedu izrežirali tobožnji Tuđmanovi izaslanici i prividni Ljubićevi podupiratelji. Osim što je sebe odveo na optuženičku klupu, Jelavić je uskoro odveo Hrvate u tzv. samoupravu, uslijed koje su napuštene tisuće radnih mjesta u vojsci i državnoj upravi. Kriminal je, kao i obično, vješto prikriven borbom za nacionalne interese, bez obzira na posljedice koje su se mogle predvidjeti.

Scenarij je sada bio nešto drugačiji. Više se nije moglo javno podupirati jednoga, a tajno raditi za drugoga, nego se išlo na otvoreno razbijanje stranke. Time se ujedno na BiH prenijela i stranačka polarizacija iz Republike Hrvatske. Iza Čovića i njegova štićenika, Ive Mira Jovića, svrstale su se – tobože nacionalističke – oporbene skupine iz Republike Hrvatske, a svima je moralo biti jasno da stvaranje frakcije odnosno paralelne stranke u izbornoj godini programirano vodi u – poraz.

HDZ BiH je taj poraz i doživio, HDZ 1990. i nije stvoren da pobijedi.

Rezultat? Premijer Sanader je pozvan u Washington, gdje ga je srdačno dočekao George W. Bush, jedan od najnepopularnijih i najmračnijih američkih predsjednika u novijoj povijesti. Svoju ulogu u «regiji», Hrvatska opet dokazuje pacificiranjem svojih sunarodnjaka i njihovim dodatnim političkim cjepkanjem. To je kontekst u kojem je izabran Željko Komšić. A u toj situaciji, postavlja se pitanje, koje mogućnosti ostaju Hrvatima u BiH.

Jedna je, da ponovno očekuju političku pomoć iz Zagreba, koju – ako pogledamo vladajuću strukturu i ono što joj se nudi kao alternativa – ne će tako skoro dočekati i koja, kad bi i došla, nije nužno od koristi, kao što smo vidjeli prethodnih godina. Druga je, da konačno preuzmu odgovornost za vlastitu sudbinu u svoje ruke. No, hoće li u toj drugoj varijanti izabrati politiku jačanja ili slabljenja BiH, posve je druga stvar. Ako se okrenu prema jačanju, moraju tražiti suradnju s Muslimanima-Bošnjacima. U tome im, nesumnjivo, od koristi može biti ponašanje predsjednika Mesića (da, eto, i on jednom bude od nekakve koristi!), kojemu će povijest nesumnjivo u zasluge upisati nastojanje da se kako-tako održe korektni odnosi između Hrvata i Bošnjaka. Ako se, pak, odluče na slabljenje BiH, moraju biti spremni na daljnje produbljivanje regionalnih razlika i interesa u hrvatskome korpusu, a onda i na političko mrvljenje i demografsko slabljenje, što bi u konačnici – uz žrtve - moglo dovesti do narodnosno-teritorijalne homogenizacije, koja bi omogućila stvaranje trećeg entiteta i, u perspektivi, miran razlaz konstitutivnih naroda i njihovih jedinica.

Izbor ni u kojem slučaju nije lak. No, ako ga usporedimo s duhovno-političkom klimom u kojoj su djelovali hrvatski političari početkom XX. stoljeća, izvući ćemo dalekosežnu pouku. Svi oni koji su tada napustili čvrsto uporište u pravaškoj, starčevićanskoj misli, hoteći biti pragmatični i mudri, objektivno su djelovali protiv Hrvatske, pa i onda kad su mislili i htjeli djelovati u interesu Hrvata. Neki su skrenuli umom (Supilo), neki su se pokajali i bar pred smrt vratili bistromu izvoru (Trumbić), a neki su - preko ministarskih fotelja - sletjeli ravno na smetlište nacionalne povijesti (Smodlaka, Drinković, Anđelinovići).

Ako, dakle, ne znamo puta, vratimo se pouzdanu putokazu – Starčeviću: «Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah, neka ih to pet bude slobodno i sretno». To je jedini savjet na kojega mi, Hrvati iz Republike Hrvatske, imamo pravo...•

Tomislav JONJIĆ


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...

Oda ratu

Poslije održanoga govora osjeti veliki umor te potraži prenoćište pod najvećim hrastom, pod vedrim nebom. Prije sna reče onima koji prvi ustaše da se ne će s njima pozdravljati jer će im sutra nastaviti govor. I doista, bez drugoga uvoda sljedeće jutro im reče:

- Vaše ime zabranjivahu, zločincima vas nazivahu. S vašim imenom djecu plašiše. Vas, nevinu djecu Božju, vas kap pravednosti koja se niz dugu i niz zraku sunca spusti na zemlju. Bijaste prognani među strane narode, zatvarani i ubijani sve zbog mene i zbog ljubavi prema istini i slobodi. Zato ću vam, iako je u srcu prepoznaste, ali je nikad ne čuste, povjeriti istinu o ratu spjevanu od vaše srčanosti, ali i od vaše klonulosti kad vam neprijatelji vaši ukradoše izvojevane pobjede.

Pjesma o ratu

O rate, ti što slavljahu te
toliki bezumnici
tko posla te na svijet –
Bog ili đavo?
I zašto?
Tko te priziva –
mudrac ili luđak?
Tko ti jesi? Il' mudri
sutrašnji dan,
Il' pakao si jučerašnji?
Tko si ti: rušitelj ili
graditelj.
Zašto slavio te mudri
Heraklit Mračni
a sveci te proklinjali,
zašto hvalio te Hegel, Nietsche
i toliki drugi mudraci
ako samo zlo na svijet donosiš?
Zar samo zato što duši
polet daješ,
zar samo zato što sve
slavom mjeriš, pobratimljuješ nas,
što u društvu s tobom
s bogovima se izjednačujemo
jer o životu i o smrti
odlučujemo?

Razaraš li ili gradiš,

ili jednima činiš jedno
a drugima ono drugo?
Ili svijetu tako
mjeru tražiš:
od velikoga i od
preteke oduzimaš
a malome dodaješ?
Ti koji toliko majka
uplaka,
koji toliko očeva posijedi i ostari,
koji toliko udovica ucrni i
toliko djece osiroti,
zašto te ipak prizivamo i
slavimo?

Zato o neznalice,
zato o malodušnici
jer vas činim većima
od vas,
zato jer vas i nad zemlju
i nad nebo nadvisujem.
Zato jer ja sam ono tvoračko,
jer sam prapočelo svemu,
jer iz praha ovoga svijeta
novi svijet pravim,
svijet vedrine i slave.
Svijet vječnog pijanstva slave.

Zato jer od vaših mrtvih snova

pravim život pravi.
Zato jer bez mene bi ionako umrli
ali bez znaka na grobu.
Bili bi samo humus na pustopoljini
i loša hrana lešinaru, hijeni i krtici,
zato jer vas vodim u maštu
djevojačku,
zato jer od vaše smrti pravim
uspomenu veću od vas,
i gradim vam slavoluke
pod kojima nikad nećete umrijeti.

Da, mene slave jer bez mene
svijet gubi ciljeve i ostari,
ciljevi bivaju zaboravljeni
a ono što treba doći
nikad ne dolazi.
Bez mene vam drugi
nevjestu ugrabi
maslinovom granom vas ubi.

Zato da se nova kuća sagradi

kad stara postane tijesna,
zato jer vinograd ne rodi
dok ga vrtlar ne oplijevi.
I zato, evo ja odabrah vas
kad vi nemaste hrabrosti
odabrati mene,
jer vam je srce plaho
i ustrašeno,
bojite se i moje ime
spomenuti.
Zato dođoh da vas ohrabrim,
da vas oslobodim.

Oni koji prvi ustaše s ushićenjem su slušali Prorokovođinu pjesmu, a kad on završi, usklicima ga pozdraviše. Obradovani, ozarenih lica u zboru nekoliko puta otpjevaše Prorokovođinu pjesmu o ratu.

Prorokovođa ih je zamišljeno promatrao, a zatim reče: zaista je rat krvava terapija u narodnom samonalaženju: kao nacije, kao homogenog političkog subjekta. On je istina pojedinca i naroda. Koliko tko vrijedi, u ratu se najbolje vidi. Smisao je rata da vam održava životnu, nacionalnu vitalnost, a pobjede u ratu da vam donese slavu u slobodi, pravdu i vlast vrlina.

Tako bi i prođe i osmi dan učenja Ispravnoga puta.


BLEIBURG I HAAG - P. S.

(Govor na predstavljanju knjige
"Bleiburg i Haag - Kako propadaju hrvatske države"
Zagrebačka HVIDRa, 6. XI 2009)

Mladen Schwartz

(PRVI DIO)

Hrvatska braćo i sestre!

Pred nama je moja nova knjiga "Bleiburg i Haag ili Kako propadaju hrvatske države", i da je ona ugledala svjetlo dana u ovim našim olovnim vremenima, moram za to izraziti zahvalu nizu ljudi, bez kojih je ne bi bilo; uz dragoga Boga i svoju inspiraciju, eto, ovim našim suvremenicima: Zvonku Maštroviću kao financijeru i organizatoru, tiskari Parvus i Stjepanu Ocvirku koji je stvar računalno obradio, kolegi Kujundžiću, i jednom prijatelju koji želi biti anoniman, na ustupanju silne literature, Robertu i Zdenki Sertić na priskrbi potrebne aparature, Ani Lučić na logističkoj potpori, našim dičnim predstavljačima, gospodi Kujundžiću, Miljku i Horvatu-Milekoviću, napose čelniku naših junačkih ratnika, gospodinu i kameradu Ivanu Pandži - Orkanu, koji nam je velikodušno ustupio ove lijepe prostorije za današnju prikazbu moje knjige. Nije u naše dane uopće lahko u Zagrebu, u Hrvatskoj kakva jest, naći utočište za pothvate ove vrsti; da navedem tek primjer zagrebačke knjižnice Ugrizović, mi je zovemo "Mile Budak", ali ništa od toga, tamo su došle židovske intervencije, i Zrinke Vrabec Mojzeš ("radio 101"), i nekoga srpsko-židovskog fizičara Saše Blagusa, i sličnih, i nakon dvije moje tamo prikazane knjige imamo dakle "zabranu lokala".

I postupak odabira današnjih predstavljača prošao je stanovite peripetije. Mate Kovačević ispričao se jer je ovih dana morao pripraviti predstavljanje nove knjige Benjamina Tolića ("Sanaderova dionica"), a Josip Jurčević jer ne smije, kao predsjednički kandidat, biti pristran. (Nadam se da će mi predstaviti slijedeću moju knjigu, o Bruni Bušiću, nakon što postane Predsjednik Republike.) Stjepan Šulek pak odustao je kada mu je prijatelj u Koruškoj iznenada dobio rođendan, pa su ga očekivali tamo.

Poslije objave (u vrijeme ovogodišnjega hodočašća na Bleiburg), knjiga je već doživjela različitih ocjena: usmenih, jer one pisane su pod embargom. Budući da su mi važne i pohvale i pokude, evo nekih od iznešenih mnijenja: Dakako, i opet je bilo prigovora zašto nisam pisao o ovom ili onom (a što ne spada u temu). Ali, kada čovjek piše o primjerice François Villonu i pjesnicima - zločincima, neumjesno je prigovarati mu da u knjigu nije uvrstio ništa o slavonskoj kuhinji i letećim tanjurima. Jedan čitatelj spočitava mi da ne može, kako ja to tražim, na Bleiburške komemoracije dolaziti ustaška vojska u odorama. I ne može, rebus sic stantibus, kako sada stoje stvari. Ali ja sam pisao o onomu što bi trebalo biti i što bi moglo biti, da imamo državu. Čulo se je i da nisam trebao Simu Dubajića nazvati "nesretnim". Ali ta riječ u surječju ne izražava sućut, ona je ovdje tek istoznačnicom za "bijedni", kukavni" ili "ubogi". Netko je pak jednu slučajnu tipkarsku pogrješku (u Hrvata uobičajenom hiperinterpretacijom) ushtio shvatiti kao "nečiju žestoku podvalu". Jest, podvalu vražića Titivila, na koju ću još doći. Za nekoga, knjiga je "propaganda", "katastrofalna". Ali kaže i: Sve si ih razgolitio. Drugi je pak pohvalio moju povijesnu rekapitulaciju, a ostalo u knjizi da je "za vječnost". Treći veli: "odlično" (hoće reći - izvrsno). Četvrti: genijalno. Peti: izvrsne formulacije. Šesti: Mladene, dijamante moj! Neki svjedoče kako su je "pročitali u dahu". Jedan od naših predstavljača: Knjiga potiče na razmišljanje o tomu zašto Hrvati gube države. Jedan gospodin: Ne ću auktora hvaliti da se ne bi uzoholio. Drugi gospodin me ipak hvali: Točka na "i", u pravo vrijeme, ljjepo, točno, pametno itd. A jedna gospođa: Gospon Mladen piše brže nego što ja čitam. Druga međutim gospođa veli da napadam Crkvu, pa da zato knjigu ne će kupiti. Još jedan gospodin: Zašto nisam u fusnoti spomenuo da je o Bleiburgu najviše pisao Vinko Nikolić? Pa to se vidi u bibliografiji! Nisam trebao, veli još on, na jednom mjestu uz neko ime napisati "židovljev"; možda je to osjetio pogrdnim, jer, kaže, ima i dobrih židova. Pa valjda ima.

Zanimljiva je osoba spomenuti vražić Titivil (vrag je u detalju), koji je u Srednjemu Vijeku prepisivačima stvarao velike nevolje, uvaljivao im pogrješke, koje bi onda u vrećama nosio sv. arkanđelu Mihovilu da im to na Sudu upiše u grijeh, i tako im produlji boravak u Čistilištu. Danas je Titivil proširio svoje djelatnosti: on se klonira i reciklira, ima moć bilokacije i polilokacije i multiplikacije, i odgovoran je za skoro sve naše spisateljske pogrješke tipa lapsus calami, lapsus mentis, tipkarske, tiskarske i ostale, i protiv njega nema lijeka doli poštenog egzorcizma, ili tradicionalnih ceduljica Errata - corrige, kakvu sam jednu i ja prilijepio u primjerke ove knjige da sve bude čisto i jasno.

Sada ćemo ovako: dajem riječ našim današnjim predstavljačima, ovim redom: prof. dr. Nedjeljku Kujundžiću, predsjedniku Hrvatske Čiste Stranke Prava kameradu Josipu Miljku, te napokon Marijanu Horvatu-Milekoviću, našem uglednom spisatelju i jezikoslovcu. Na kraju ću još jednom dati riječ samome sebi, i dopustiti si par dodatnih natuknica o Bleiburgu i o onome gdje smo i što smo u ovim dakle olovnim vremenima.

(DRUGI DIO)

Hrvatska braćo i sestre!

O Bleiburgu je pisano mnogo; ono bitno nadam se da sam popisao u svojoj bibliografiji, u Knjigopisu u završnom dijelu ove knjige. Tamo ćete naći mnoga imena, a najvažnije naslove svakako su napisali velečasni Ivan - John Prcela, profesor Josip Jurčević i još neki. Budući je literatura vrlo opsežna, mojom nakanom, a niti mojom zadaćom, nije moglo biti već tako brojnim historiografskim izdanjima pribrojiti još jedno takvo, iz iste ili slične vrste. Htio sam, kako i ističem u Proslovu, donijeti, uz sažetak povijesnih podataka, zapravo svoj stav o odnošajima spram Bleiburga, kritično i aktualno, kakvi oni jesu, kakvi nisu, a kakvi ne bi trebali biti.

Moja knjiga o Bleiburgu pojavila se je tamo 15. svibnja ove godine, ali se netko, srodan spomenutom vražiću Titivilu, pobrinuo da se protiv nje nahuška redarstvo zemlje Austrije, čudne po mnogočemu zemlje, ali ne ću sada o tome. Na uobičajenoj je komemoraciji ove godine, kao zvijezda, nastupio Antifa... pardon, Andrija Hebrang, koji je nedvojbeno respektabilan muž, ali se ne može oprostiti da je, u svojemu nastupu, i on uz tolike druge (pišem o tomu u knjizi!) još jednom misterij i mistiku Bleiburga trivijalizirao sumnjivim pričama o "svjetonazornom sukobu" (po prilici: na Bleiburgu su ljevičari posmicali desničare, u kakve se i on, ne znam zašto, svrstava), o "nesuglasju političkih svjetonazora", kao da tamo nije bio srpski genocid nad Hrvatima! Hebrang nije židov, jer se takvim ne smatra i to je njegovo suvereno pravo. Ipak, u društvu židova kakav je Slobodan Lang (koji je držao prikladnim u Bleiburgu objesiti na vrat golemu Davidovu zvijezdu! - to tamo nije zabranjeno znakovlje!), i Hebrang banalizira i razvodni sveto Bleiburško mjesto te učini sve da se demontira, dekonstruira Bleiburška istina sve do neprepoznatljivosti. Vrhunac je ova dvojbenost dosegla najavom o podizanju Bleiburškog spomenika za valjda tisuću žrtava, da se realne brojke umanje; o tomu će još biti riječi. Dodajmo tu i mantru, što je Hebrang ponavlja s nizom drugih površnika, da su naime Bleiburške žrtve ubijene "bez suda". Da ih je dakle osudio Titov sud, sve bi bilo u redu! A o ravnovjesju u prikazu "komunističkih" i "fašističkih" zločina, ravnovjesju koje i Hebrang zastupa - baš kao da su isto uzrok i posljedica - da sada doista više ne govorim!

Neopartizanski poglavica Mesić nakon svega ovoga došao je samo na gotovo, prikazavši Bleiburške komemoracije kao "dernek". I to, viče on histerijom antifašističkog pravednika, "dernek" koji plaća, zamislite, Hrvatski sabor! Koji se, voljom Mesića i sličnih, više ne smije niti nazivati državnim. Mesić se razgalamio kako bi državni dužnosnici morali napustiti takav "dernek". Za Mesića je Bleiburg bio i ostao "politizirani mit", sveta nacionalna zbilja za njega je politizirana i mitološka, dakle upravo ono što predstavljaju njegov "jasenovac" i subrat mu židovski "holokaust", kojemu se i sam Mesić, kao marljivi teklič židovskoga protuhrvatskog mešetara Zuroffa, prokušao u svojstvu jednoga od najprominentnijih prvosvećenika.

Da se partizan Mesić već praktično preselio u Jasenovac, to više nikoga ne čudi. Malo je tamo, malo u židovskom jadvašemu. Začudnije je, da se na tom mjestu velikosrpsko-židovske laži, u jasi, nakon tako upornog i trajnog i vrlo opravdanog otpora Katoličke crkve u Hrvata, sada nedavno pojavio i njezin prvak, kardinal Josip Bozanić. (Taj svat očito voli kriva mjesta, sjetimo se za ovu prigodu tek njegova svojedobnog kleknuća u grobnici Karađorđevića na srpskomu Oplencu!) Zagrebački je nadbiskup na jasenovački dernek dovukao ne manje negoli 350 svećenika. Ljevica je, židoljubna i židovska, trijumfirala, premda ne bez neizbježivih zanovjetanja: zašto ne prije, zašto ne pred samim Cvet-od-Kamen itd. i tsl. I u jasi Bozanić je zastupao Crkvi tako dragu teoriju ravnovjesja: Bleiburg jednako Jasenovac! Istini za volju, barem je zatražio da se konačno podastru brojke Jasenovca, ne priznajući nekakvih navodnih 72 ili koliko već tisuća, koje su mu tamo ritualno uvalili. Ali nije propustio ustvrditi kako su tamo, uz sirote, po definiciji nedužne židove et al., stradali i "Hrvati drugog političkog mišljenja". Rušiti, u stanju najteže ugrozbe, morem krvi obnovljenu vlastitu državu - to se dakle u žargonu prvoga čovjeka Crkve u Hrvata zove - pravo na drugačije političko mišljenje! Nije loše, pa i ako je od zadrtih drugokoncilaša!

Jedni revno ravnovjese i relativiziraju, drugi i nadalje cmizdre i moraliziraju (klaumata! - vidi moju knjigu!), treći pak Bleiburg punom parom "demitologiziraju". Natuknuh već, radi se užurbano na pretvaranju Bleiburškoga grobišta u spomen-groblje koje tisućice tamo, na licu mjesta, likvidiranih hrvatskih ratnika. Tako bi se, dok jasenovačke brojke opet rastu u nebesa, Bleiburg sveo na mali broj žrtava, sve što je poginulo izvan Bleiburga i na susljednom Križnom putu, potonulo bi u mrak zaborava, jaso bi ponovno skočio do milijuna, a Bleiburg zakržljao do šačice poginulih. Tada bi mogla i prestati redovita proljetna hodočašća, a za poimence navedene mrtve neka prigodice dolaze pokloniti im se njihovi bližnji, rodbina i nepopravljivi jučernjaci.

Novom, neopartizanskom, posthrvatskom minimalističkom statistikom smrti tako bi se širom otvorila vrata i izravnoj zabrani Bleiburških okupljanja. A da se na tomu zdušno radi, govore nam i nedavna divljanja koruških titovaca (svatko se tamo pojedinačno predstavljao novinarima kao Josip, ili Josipa, Broz!), koji su se, uz treštanje barbarske glazbe jugoslavena Bregovića, divljačkim terorom usprotivili odvijanju redovite ovogodišnje komemoracije za mrtve austrijsko-njemačke ratnike pripadnike SS-postrojbi na Ulrichbergu, što se tradicionalno odvijala pod pokroviteljstvom austrijskoga ministarstva obrane. (Jest, kako rekoh, čudna zemljica Austrija!).

Spominjem ovo stoga jer su teroristi najavili kako će ubuduće na sličan način zapriječiti i održavanje hrvatskih sjećanja na Bleiburgu. Lijepo se sve to slaže, opet je na djelu koordinirana kolaboracija unutarnjeg i vanjskog neprijatelja! Usporedno s posvemašnjom destrukcijom i samih ostataka ostataka (reliquiae reliquiarum!) hrvatske države, samosvijesne, ponosne i dostojanstvene hrvatske nacije - sada smo dobili i prijetnju: od partizana Mesića, od falsifikatora Bleiburških ploča kakav je izrod Bože Vukušić, te od austrijskih ljevičarskih terorista, da će nam naprosto zabraniti i ukinuti Bleiburg. Ali, ja mislim, dok je i mala Božja četa na braniku Kroacije, taj se nije rodio kome će to uspjeti! Uostalom, vrijeme je da i Hrvat na Bleiburgu progovori drugim jezikom, umjesto da samo mekanci i malograđani trabunjaju o ravnovjesju, pa i da se sramežljivo i pojedinačno paradira u odorama one mrtve vojske, odorama u koje bi svi nazočnici morali biti odjeveni kako bi odali čast svojim tragičnim herojima: tamo nisu ginuli ni partizani ni Englezi, ni zločinci niti žrtve kakve prometne ili meteorološke nevolje - tamo je ginuo cvijet hrvatske mladosti, tamo su ginuli hrvatski ratnici, tamo je ginula Hrvatska!

I danas gine Hrvatska, Bleiburg se nastavlja, drugim sredstvima. Već je sam Bleiburg kao genocidna katastrofa doprinio opadanju Hrvatstva u susljednim razdobljima; ne samo numerički, nego i rasno, kako podsjeća hrvatski desničarski pisac, socio-biolog Tomislav Sunić. Pogibijom najboljih, srozala se rasna substanca. Bleiburška je nepravda još neispravljena, zločin neokajan, a nastrani hrvatski odnošaj spram Bleiburga samo pridonosi bleiburškom kontinuitetu.

Ja u svojoj knjizi, uz ostalo, nastojim usporediti propast Nezavisne Države Hrvatske 1945 i propast Republike Hrvatske 1995 godine. Sličnosti su velike, upadne, zastrašujuće. Ali ima i razlika. Kada je propala Poglavnikova ratna Hrvatska, bilo je to dojmljivo, uvjerljivo, dramatično, svima bjelodano; još je u čast te kataklizme svečano posmicano pola milijuna Hrvata. Slijepac to ne bi opazio. A 1995? Republika, država, naša Kroacija - šaptom pade... Pade neprimjetno, uz uščuvanje iluzije da je stvorena, da je opstala, da je neuništiva. A gdje je danas Država Hrvatska, kada se Bleiburg dekonstruira, kada se pobjednička vojska uništava i osuđuje, vani i doma, kada se predaje negdašnjim alpskim Hrvatima dio svetoga hrvatskog tla, samo kako bi ova karikatura od hrvatske države osvojila pravo na konačnu propast u superjugovini EU?! Stik k odprtomu morju - to je ovih dana ključ hrvatskoga opstanka ili smrti. Gdje smo mi to, kakva su to vremena, što je nastalo i što je ostalo od hrvatskoga naroda, kako dalje?!
O tomu u drugi čas, na drugom mjestu!

Hvala Vam na odazivu, na strpljenju, na pozornosti! ZA DOM!


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...

Govor onima koji prvi ustaše

One koji prvi ustaše pozva da se izdvoje od ostaloga naroda, da njima posebno govori. Da im kaže one riječi i otkrije one misli koje dođoše do vrata njihove kuće, ali u kuću ne uđoše. Koje dođoše do njihovih ušiju i oni ih čuše, ali im smisao potpuno ne razumješe. No, oni za njih bijahu sasvim pripravni, sasvim spremni. Kad se okupiše, Prorokovođa im reče:

- Vi ste oni koji ste me tako dugo i željno čekali. I ne zaboraviste mi imena. Vaša ljubav i vaša vjera me svih ovih 1 000 godina tako krepko snažila. Vi ste ono ozimo sjeme što jaro budi i polet mu daje. Što nicavost održava duže nego lotosovo sjeme. U vama je budno prebivala naša spasonosna ideja koja se svakog proljeća pokušavala otresti od snijega i pospanosti, pa je i održala jednu veliku svetkovinu, svetkovinu onoga Velikoga Proljeća. Vi bijaste budni sve ove godine, i zato naš narod s ushitom reče: oni prvi ustaše. Vi ste jedini istinski poznavali neprijatelje svoje i tako sveto ih mrzili i prije nego ih sretoste, prije nego ih u bitci upoznaste. Vaša uzvišena ljubav za naš narod, i vaša tako krepka mržnja na barbarske naše neprijatelje, održale su ono sveto sjeme naše nade i naše budućnosti. Zato samo vi možete sa mnom voditi ovaj narod. Jer, jedino vi čisto i otvoreno srce ljubavi i krepku mišicu imate, jedino vas veseli potok čežnje za propašću i smrti neprijatelja našega. Jedino vas ne mogu zaplašiti potoci krvi i brda leševa neprijateljskih. Zato jer prvi ustadoste, bit ćete prvaci u svoj mojoj vojsci. Jedino vama, koji ovih 1 000 godina stražariste pred vratima slobode naše domovine, povjeravam vođenje našega naroda. Vi neustrašiva srca i nikad zatajene ljubavi, vi jedini možete dosanjati san našega naroda, vi zaljubljenici u vječnost Hrvatske.

Drugi put ću vam reći kamo ćete ga voditi.

Tako bi i prođe i sedmi dan učenja Ispravnoga puta.


"Uvijek je pravo vrijeme da se uradi ono što je ispravno"
Martin Luther King, Jr.


Hrvatsku čine ne samo teritorij, nego i ljudi

Poštovani,

Nadam se da ćete se složiti da Hrvatsku čine ne samo teritorij i granice, nego i ljudi: kako oni rodjeni, tako i oni nerodjeni. Život svakog čovjeka, pa i onog malog, tek začetog, sitnijeg od točkice, vrijedniji je od teritorija. A onaj tko se je u stanju odreći života nerodjenog djeteta, taj se je u stanju odreći i hrvatskog teritorija. Hrvatska vlast se je odrekla života stotina tisuća nerodjene djece i osudila ih na smrt. Neće biti ništa čudno ako se zakulisnim igrama pojedine osobe u hrvatskoj vlasti odreknu i hrvatskog teritorija.
Prilažem Vam jedan svoj tekst protiv nemoralnog odgoja, pod naslovom "Podrška biskupima".
Molim Vas, zauzmite se oko poštivanja života svakog čovjeka, sve od trenutka začeća do prirodne smrti i do vječnih i nepromjenjivih etičkih načela kojima nas uči Katolička Crkva. To znači da trebamo biti ne samo protiv ubijanja, nego i protiv kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji, predbračnog i izvanbračnog seksualnog života, protiv nemoralnog odgoja i protiv svih drugih grijeha. Zbog grijeha ljudima propadaju ne samo duše, nego umiru i tjelesno. Čak se zbog nekih grijeha pojavila opasnost biološkog nestanka brojnih naroda.
Pozdravlja Vas iz Požege

dr. med. Antun Lisec


Vaše pismo ...

TUDI TUKAJ JE HRVAŠKA!

Drugovi sabornici (čast iznimkama) koji ste glasovali: ZA potpisivanje Arbitražnog sporazuma s Republikom Slovenijom zaboravili ste nešto jako, jako važno da: Vox populi - vox Dei!
Mi s Vama ne želimo ići čak niti u Crkvu, a kamoli u Europu (koja je izbacila i Boga iz vlastitog Ustava!), mi ostajemo u Hrvatskoj!
Zaboravili ste i još nešto zbilja prevažno: da parafraziram nestašnog provokatora Joška Jorasa, slovenskog državljanina, koji ima obiteljsku kuću u zaseoku Mlini, na teritoriju Republike Hrvatske… da se zemlja kojoj Vi radite o glavi zove (vjerovali ili ne!) Hrvatska: TUDI TUKAJ JE HRVAŠKA!
Ne bilježim se s poštovanjem jer ga od mene, a vjerujem ni od kojega istinoljubivog Hrvata u RH (ili bilo gdje na kugli zemaljskoj!) uopće i ne zaslužujete!
Uz drugarski pozdrav

Petar Vulić


OVO JE PODJELA NA ONE KOJI VOLE ZEMLJU U KOJOJ ŽIVE I NA IZDAJNIKE

IZBOR JE VAŠ!
(NEMOJTE POSLIJE REĆI: NISMO ZNALI, MI SMO MISLILI…)

Činjenice su:

1. Sloveniji ne treba pravo prolaza kroz Hrvatske teritorijalne vode. Ona na to ima pravo (po međunarodnom pravu)
2. Slovenija nema (i nikad ne smije imat, a tu ona traži) pravo na eksplataciju, upravljanje i kontrolu hrvatskih teritorijalnih voda.

I ne zaboravite:

1. Granice Hrvatske sa Slovenijom su se već mijenjale ne štetu Hrvatske (od 1945. do 1991.)
2. Slovenija NIJE platila nadoknadu za neisporučenu el. energiju (od 1991.se dogovora) a Sabor je to "blagoslovio"
3. Hrvatska se odrekla primjene ZERPa, na svoju štetu a na korist Slovenije.
4. Ljubljanska Banka je još uvjek dužna tisućama hrvatskih štediša.
5. Sveta Gera je još uvijek okupirana.

GDJE JE OVOME KRAJ I ŽELITE LI BITI DIO OVOGA? IZBOR JE VAŠ!

I ne nasjedajte na floskule o "strateškim intersima RH i ulasku u EU". Mislite li da EU (jednoglasno, nije Rhen EU!) podržava one što traže tuđe i ODBACUJU ARBITRAŽU MEĐUNARODNOG SUDA (Slovenija)? Ja ne (a da vjerujem, meni bi se ta EU gadila, i ne bi htio u nju). A Vi!?

S poštovanjem

Mladen Zelić dipl. ing. elektrotehnike, prof. matematike i fizike, Split


VRIJEME HEROJA I VRIJEME "GUSAKA"

Povijest hrvatskog naroda uči nas da nam se povremeno događaju kratki i burni periodi kada se u malo vremena sažimaju desetljeća, pa i stoljeća. Tada na scenu dolaze heroji i državnici. Najvrsniji u ovom narodu nakratko se dignu i otvore hrvatskom narodu oči, ukažu na nacionalne ciljeve i put kojim treba poći. Ali onda se u gačućim jatima sa svih strana sjate poslovične hrvatske političke "guske", nadglasaju heroje te hrvatski narod odvedu u kojekakve "magle" i na razne sluganske stranputice. I tako, nakon kratkog vremena heroja, dođe desetljećima dugo vrijeme "gusaka" i korumpiranih komedijaša.

Zbog najslavnijeg herojskog vremena u našoj povijesti, kada su se u samo nekoliko godina borbe za samostalnu i slobodnu Hrvatsku sažela stoljeća htijenja hrvatskih mučenika i sanjara, to jadnije izgleda ovo današnje vrijeme "gusaka".

Najnovija "magla" natkrila je Savudrijsku dragu i hrvatsko-slovenske odnose. Od prijepora koji se trebao riješiti bez povišenih emocija pred jedinom mjerodavnom sudbenom institucijom - Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda, stvoren je teren za netrpeljivost između dva naroda. Na slovenska posezanja za tuđim teritorijem, naše se "guske" natječu tko će brže ratificirati i "ispregovarati" nešto o čemu se ne pregovara. Tako će, u znak izrugivanja poginulim herojima za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, hrvatske saborske "guske" donositi odluku o "čerupanju" hrvatskog mora baš na Dušni dan! Bit će to ujedno i dar Sloveniji u znak zahvale za "dobrosusjedsku" blokadu pristupnih pregovora s Europskom unijom. U tom famoznom sporazumu naloženo je arbitražnom tijelu da Sloveniji osigura pristup "otvorenom moru". Tako dvije zemlje ulaze u zanimljiv omjer rizika i dobiti pred neutralnim sudom. Slovenski "rizik" je u tome da možda ne dobiju hrvatsko more, a slovenska dobit je u tome da možda ipak dobiju tuđe more. Naš rizik je u tome da možda izgubimo dio svojega mora, a naša je "dobit" u tome da možda ipak Slovenija ne dobije naše more!!!

Dobije li Slovenija dio hrvatskog mora na krajnjem sjeveru, tko će jamčiti da takav "rizik" neće poželjeti i Crna Gora na jugu? Tako će hrvatske "guske" otvoriti mogućnost da država koja je u Jugoslaviju ušla bez Boke Kotorske, a iz nje izašla s Bokom, još zatraži i komadić Prevlake! Pa Bosna i Hercegovina, pa Srbija za prekodunavske hrvatske džepove? Kao da je Hrvatska torta od koje si svatko za poslasticu može odrezati "rizični" komadić.

A hrvatske "guske" trebaju znati samo to da se svi međugranični prijepori trebaju i mogu mirno riješiti pred za to nadležnim međunarodnim sudovima, na temelju prava i samo prava, bez ikakvih maglovitih političkih "spinova". A susjedima kojima pravo i samo pravo ne odgovara, nego bi u ime milozvučne "pravičnosti" htjeli zavući ruke u tuđi džep, to se ne smije dopustiti. A da nije u pitanju nikakav "sporazum" pokazuje i mizerna jednostrana hrvatska izjava kakvu samo političke "guske" mogu potpisati, nakon što su se s drugom stranom suglasile da nijedan jednostrani dokument donijet nakon 25. lipnja 1991. za arbitražno tijelo neće biti važeći! Jamstveni supotpis nekih velesila na toj jednostranoj izjavi politički jalovo podsjeća na isto takvo jamstvo ponuđeno prigodom odlaska prve skupine Hrvata na Haaški tribunal. (Jamčeno im je "brzo i pošteno suđenje". A onda se ono "pošteno" svelo na to da je Dario Kordić dobio dvadeset pet godina, a Biljana Plavšić jedanaest. A ono "brzo" se svelo na to da je Biljana Plavšić za najteže zločine puštena nakon odsluženih "dugih" šest, a Kupreškići su pušteni kao nevini nakon "brze" četiri godine suđenja, bez ikakve isprike suda!!!)

Još je znakovitiji odgovor Slovenije na jamstva za hrvatsku jednostranu izjavu. Ako velesile jamče Hrvatskoj da neće izgubiti teritorij, Slovenija neće potpisati sporazum! Pa tko je tu u "riziku", a tko u "magli"?

Dobije li Slovenija ovakvom arbitražom dio hrvatskog mora, tko će preuzeti odgovornost što se nakon toga može otvoriti neprijateljstvo između Hrvata i Slovenaca? Tko se ima pravo poigravati takvim "rizikom"? Dokle će hrvatske političke "guske" voditi Hrvatsku u razne opasne "magle"? Odgovornost za ovaj "sporazum" i njegove posljedice za Hrvatsku, ako se ne pruži građanima mogućnost da se o njemu izjasne na referendumu, ne smije otići u zastaru, kao ni kriminal u privatizaciji.

Posljednji je čas za naraštaj novih hrvatskih političara-heroja s misijom da demokratskom borbom napokon u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj trajno stanu na kraj hrvatskim političkim "guskama"! Pozivamo hrvatski narod da na svim budućim izborima vrijeme "gusaka" zamjeni vremenom heroja. (Zagreb, 2. studenog 2009.)

Obiteljska stranka


Politička kultura

Dokle će Hrvatska dopuštati da joj Slovenija potkrada Istru?

Ne smije se ponoviti izdaja iz 1955.

O slovenskim ucjenama i pretenzijama za hrvatskim državnim teritorijem od 1991. do 2009. zna se gotovo sve, ali čini se da to svim dosadašnjim vladama u Hrvatskoj nije bilo dovoljno da shvate u kakvu se labirintu nalaze i ništa nisu poduzele da zatraže povrat oteta državnog teritorija. Stoga želimo javnost upoznati kako je Slovenija nakon Drugoga svjetskog rata političkim pritiscima i drugim makinacijama pod jugoslavenskim komunističkim patronatom dobila mnoga hrvatska sela u Istri i krađom došla do teritorija u dolini Dragonje koji je pripadao Hrvatskoj, a sada pripada Sloveniji. Tko se pokušao usprotiviti slovenskim otimačinama hrvatske Istre ili uvođenju slovenskog jezika u hrvatske škole ili župe završio je u zatvoru. To su bili, koliko smo uspjeli istražiti, uglavnom svećenici.

Msgr. Božo Milanović (1890.-1980.), član jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946., ostavio je važan dio svjedočanstva koje govori o teškim mukama koje su prošli istarski svećenici što su radili na očuvanju hrvatskog jezika u školama i crkvama u hrvatskim selima te se usprotivili da ona budu priključena Sloveniji.

Prve nevolje počele su za vrijeme njemačke okupacije, kada su hrvatska sela Pregara, Črnica i Gradina kod Buzeta preko noći postala slovenska. O tome je Milanović napisao: "Ta tri sela, uvijek prije hrvatska, pala su za vrijeme narodne borbe zajedno sa okolicom pod Sloveniju. Tada su partizani u hrvatskom dijelu Istre mobilizirali mladiće i muževe dok u Sloveniji toga još nije bilo. Zato su se seljaci u spomenutim krajevima, upitani (dakako na želju Slovenaca), da li žele spasti pod Sloveniju ili Hrvatsku, odlučili su se za Sloveniju. Učinili su to radi toga da ne bi bili mobilizirani i prisiljeni ići u šumu. Kad su nešto kasnije i slovenski partizani proveli mobilizaciju, već su Gradina, Pregara i Črnica spale pod Sloveniju te su ostale u njoj također i poslije oslobođenja. Slovenci su razvijali ondje među pučanstvom živahnu propagandu. Govorili su da će oni koji ostanu pod Slovenijom ići u Kopar i ondje prodavati svoje proizvode, a možda da će biti priključeni Slobodnom tršćanskom teritoriju. Za povratak tih sela zauzimao sam se više puta kod viših hrvatskih rukovodilaca, u prvom redu kod V. Holjevca, zapovjednika Vojne uprave u Opatiji i kod predsjednika vlade u Zagrebu dr. V. Bakarića. Njima i ministru unutrašnjih poslova I. Krajačiću, kao što također predsjedniku Sabora Sremcu i Oblasnom odboru za Istru u Labinu, poslao sam (20. I. 1947.) stručno izrađeni referat (sa geografskom kartom), koji je sastavio prof. Nikola Žic zajedno sa prof. Josipom Ribarićem. Sve je to zauzimanje napokon dovelo do toga, da su hrvatski rukovodioci dogovoreno sa slovenskim priključili spomenuta mjesta Hrvatskoj" (Istra u dvadesetom stoljeću. Rat i oslobođenje, Pazin, 1996). To područje, osim Črnice, državno i crkveno ponovno je pripojeno Sloveniji.

Povjesničari za onesviještene Slovence

"Slovensko primorje, jugoz. mediteranski dio SR Slovenije. Sastoji se od 21 km duge obale (sloven. dio Istre) i zagore između Tršćanskog zaljeva. Obalni se dio proteže do Lazareta na Miljskom poluotoku (talijansko-slov., odnosno jugosl. granica) do utoka u Dragonju u Piranski zaljev (slov-hrv. granica)." (Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1981). Slovenski pisci i znanstvenici pisali su znatno ranije o spomenutoj granici; Simon Rutar u knjizi Samosvoje mesto Trst in mejna grofija Istra (Ljubljana, 1896) piše da je bilo hrvatskih sela i sjeverno od rijeke i doline Dragonje, a slično je pisao Milko Kos u raspravi O starejši slovenski kolonizaciji v Istri (Ljubljana, 1950).

Iz Hrvatske otrgnuto 27 sela i pripojeno Sloveniji

Umjesto da se usliši volja hrvatskih svećenika i stanovnika u Istri da se u Pregari i Gradini uvedu hrvatske škole, što su svećenici Božo Milanović i Srećko Štifanić napisali u pismu predsjedniku vlade Vladimiru Bakariću, doživjeli su razočaranje. Milanović, koji je 1966. postao član Matice hrvatske, u knjizi Moje uspomene (Pazin, 1976) piše: "Međutim, kad se broj općina smanjivao, održana je u Gradini narodna skupština za one krajeve. Narodu je predloženo da dade izjavu želi li biti priključen općini Buzet, Umag ili Kopar - bez obzira na narodne granice. Seljaci su se tada izrazili u prilog općine Kopar i to stoga što su se nadali da će se ondje moći u većem broju zaposliti. Na temelju toga, Hrvatski je sabor dne 15. XII. 1955. odobrio prijedlog da se iz NR Hrvatske izdvaja osam sela (stvarno ih je bilo 25) u župama Pregara, Gradina i Topolovac. Slovenske škole uvedene su još šest mjeseci prije odluke iz Zagreba i Beograda."

Narodne novine broj 1 od 1956. objavile su da su NR Sloveniji pripojena sela Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradina, Koromači-Boškini, Močenigi, Bregara i Sirči, a Vjesnik tek 8. ožujka 1956. da je Republičko vijeće NR Slovenije donijelo odluku o izmjeni granice između NR Slovenije i NR Hrvatske kojom se devet sela u općini Buje, kotar Pula, odvajaju od NR Hrvatske i priključuju NR Sloveniji. Međutim, svećenik Antun Hek u kalendaru Istarska danica (Pazin, 1995) priredio je tekst Sjeverna granica hrvatske Istre Bože Milanovića, u kojemu je objavio kako je Sloveniji priključeno trinaest sela: Sv. Šimun (Brežani), Brežinari, Krstija, Reparac, Buželi, Tuniši, Pavelići, Rosići, Stara Mandrija, Kaline, Jarkani, Škrlji i Dugobrdo te da je od Hrvatske odvojeno 21 selo. Iznio je i podatak da su prije toga Sloveniji priključeni Topolovac, Žrnovac, Dragonja, Hrvoji, Šemi i Škrljići, što je ukupno 27 sela. Iako Milanović, Hek, Narodne novine i Vjesnik nisu objavili iste podatke o broju sela, najvjerojatnije je riječ o 27 ili 28 sela, jer neki drže da su Koromači-Boškini jedno selo.

Iako su se istarski svećenici 1. veljače 1956. dopisom obratili Saveznoj narodnoj skupštini u Beogradu, ona je donijela konačnu odluku. Drugo se nije ni moglo očekivati kad je Sabor NR Hrvatske svojom sramotnom odlukom 15. prosinca 1955. kapitulirao, što je ravno izdaji domovine! Uostalom, još 20. listopada 1954. narodni poslanik kotara Buzet Srećko Štifanić i predsjednik Društva istarskih svećenika Božo Milanović obratili su se Predsjedništvu Sabora i Izvršnom vijeću NR Hrvatske u Zagrebu da se poduzmu potrebite mjere za priključenje Topolovca Hrvatskoj, ali odgovor nisu nikad dobili! Tako je hrvatskim žiteljima u osobnim iskaznicama u rubrici o narodnosti precrtana hrvatska i upisana slovenska, pa su Hrvati postali Slovenci i nisu ni nacionalna manjina. Kao u doba vladavine fašističke Italije, s tom razlikom što je Hrvatima i Slovencima napisano da su Talijani. Jedino su u župama Gradina, Pregara i Topolovac s okolnim selima imali hrvatske svećenike i hrvatski jezik, a u školama se govorilo slovenski. Ali kad je Koparska crkvena administracija preuzela župu Pregara, slovenski je svećenik 1974. u crkvama uveo slovenski jezik. Milanović navodi više sela koja su "već pod Austrijom dospjela pod upravu Slovenskih općina, tako da su dobila slovenske učitelje i svećenike", ali "za ta je sela rekao Kardelj da moraju ostati slovenska u zamjenu za kajkavsku Buzeštinu, koja je već od prije bila hrvatska".

Svećenik Kalac u zatvor jer nije pristao da hrvatske škole postanu slovenske

Prvi je na vlastitoj koži osjetio nepravdu samo zato što se usprotivio jugo-slovenskoj politici hrvatskog odnarođivanja, 26-godišnji svećenik Vjekoslav Slavko Kalac, rođen 7. travnja 1920. u Starom Pazinu, upravitelj župe Pregara, kojega su pripadnici Ozne uhitili 10. lipnja 1946. godine i odvezli u zatvoru u Kopar. Suđenje je održano u rekordno kratku vremenu, pa je Kalac već 12. lipnja te godine u Okružnom sudu u Kopru osuđen na deset mjeseci zatvora i desetogodišnji gubitak građanskih prava. O tome je Milanović u knjizi Istra u dvadesetom stoljeću napisao da je razlog zatvaranja Kalca vjerojatno što je bio na putu poslovenjivanja hrvatske župe i da je svećenik priznao neke protupartizanske ispade, ali da je većina od osamdesetak optužbi izmišljena ili iskrivljena. I Frano Glavina u Glasu koncila (18. siječnja 2009.) iznosi da je javni tužilac u Kopru Ivan Cerkvenič napakovao Kalcu svega i svačega: da je u crkvi propovijedao da je škola prokleta i izazivao mržnju između slovenskog i hrvatskog naroda. Optuženi se branio da se ne smatra krivim i da je kao učenik u sjemeništu u Kopru bio protiv fašizma i šest se godina borio za narodne ideale te da su mu dva brata i sestra bili partizani i zbog toga je bio uhićen i zatvoren u njemački zatvor. Istaknuo je da je prije oslobođenja potpisao za priključenje Jugoslaviji, ali nije pristao da se u škole južno od Dragonje uvede slovenski jezik, jer je to hrvatsko područje.

Pazin, Rovinj, Cres, Lošinj i Krk u Sloveniji

Da je slovenska vlast nakon završetka Drugoga svjetskog rata započela smišljeni plan kako prigrabiti što veći dio Istre, koji su znatno prije proglasili Slovenskim primorjem, dokaz je izrada mnogih zemljovida Slovenije na kojima je granica bila na polovici Istre i u kojima su bili ucrtani čak Pazin i Rovinj te otoci Cres, Lošinj i Krk. Oni su najvjerojatnije izrađeni po uzoru na romantičarski i nostalgičarski zemljovid slovenske dežele koji je 1853. nacrtao Peter Kozler, po kojemu velikoj Sloveniji pripadaju Istra, Rijeka, otoci Cres, Lošinj i Krk te Gorski kotar, čime se i danas nadahnjuju slovenski nacionalisti i kartografi. No Slovenci su još 1946. pokušali potkupiti msgr. Božu Milanovića, ali on nije izdao hrvatski narod. O tome u knjizi Moje uspomene piše: "Začudio sam se kad me u ono doba posjetio prijatelj Janko Kralj, gorički Slovenac, te mi je ponudio veliku svotu ako javno izjavim da bi Istru trebalo priključiti slovenskoj republici. Ja sam to odmah odbio."

Na red su došli talijanski fratri benedektinci u Dajli kod istarskog gradića Novigrada, koji su u dolini Dragonje imali 175 hektara plodnoga zemljišta, pola solana i samostan s poljoprivrednim zemljištem u Sv. Onofriju iznad Sečovlja u Sloveniji. Da bi se svega toga Slovenci jednoga dana domogli - neki tvrde da je u tome glavni ideolog bio svemoćni Edvard Kardelj, kao i poslije pri stvaranju lažne slovensko-hrvatske granice na kanalu Sv. Odorik - najprije su 1947. uhitili fratre benediktince i optužili za nedopuštene špekulacije i gospodarske sabotaže. Kako je suđenje trebalo organizirati po kratkom postupku, Okružni narodni sud u Kopru premješten je u Buje. Sudsko je vijeće 5. ožujka 1948. donijelo presudu kojom su petorica fratra osuđena na ukupno jedanaest godina prisilnog rada i gubitak građanskih prava svaki na godinu dana. Presudom je zaplijenjena imovina benediktinaca. Oni su, međutim, rehabilitirani revizijom Županijskog suda u Puli 17. veljače 1997. Sud u Puli donio je odluku da se presuda Okružnog narodnog suda u Kopru od 5. ožujka 1948. stavlja izvan snage.

Benedektinski samostan u Italiji svoje je posjede 1975. darovao Župi Dajla, a župnik Božo Jelovac plaćao je porez Općini Piran u Sloveniji, iako su poljoprivredna dobra, pola solana i dio zračne luke Portorož na hrvatskom zemljištu. No Slovenci su to prisvojili kad su stvorili novu, umjetnu granicu. Naime, 1953. provedeni su radovi na prokopu kanala Sv. Odorika da bi se u njega prelio višak vode iz rijeke Dragonje kako ne bi došlo do poplava solana. Na projektu su radili i stručnjaci iz hrvatske Istre, pa znaju što se tada i poslije dogodilo, ali se o tome dugo godina nije smjelo pisati. Slovenci su taj dio prisvojili sa zemljištem i solanama u dolini Dragonje, a kanal Sv. Odorik smatraju granicom između Slovenije i Hrvatske. Ipak, Porečko-pulska biskupija u Poreču odlučila je pokrenuti postupak radi povrata imovine Župi Dajla i neki korisnici dijela nekretnina priznaju njihovo pravo. Slovenska pak država ne priznaje pravo vlasništva pravnoj osobi koja nema sjedište u Republici Sloveniji pa Porečko-pulskoj biskupiji predstoji trnovit put do pravde. (Vijenac, broj 393, 26. ožujka 2009.)

Armando Černjul


SLOBODNOJ DALMACIJI

Cijenjeno uredništvo,

Smijemo li se nadati da ćemo, kao apsolutna većina hrvatskog naroda, koja je stvarala ovu zemlju, mnogi davši svoju krv, doživjeti dan koji je normalna stvar u svakoj civilizaciji kršćanskog podrijetla pa da ne ćemo morati stalno čitati ili slušati neistine, laži, podvale, antipismenost svim neprobojnim štitovima zaštićene manjine. U polustoljetnoj crvenoj diktaturi su bili slični plovećoj santi leda - pripadahu, u najboljem slučaju 12% broju pučanstva i sve je bilo u njihovim rukama. Kako onda tako i sada. U našoj SD imamo šest gojenaca crvene petokrake koji kada ne znaju kako osigurati dnevnicu hvataju se Crkve. Jedan od njih nas je počastio gostovanjem starog prekaljenog komuniste, vjerojatno i antifašiste - Zdenka Svete. Pisca članka ovaj put ne komentiram, ali zato najkraće postavljam pitanja drugu Sveti:

1. Kako to da niste imali u rukama pismo partizanskog heroja druga Ante Jurjevića Baje od 25.10.1944. koji između ostalog, u strahu da ne uspiju pobiti sve koje su odlučili (kakvi sudovi, kakvi bakrači?), a 'među njima je i 8 popova odnosno fratara…mi smo nakon streljanja (sic!" ja potcrtao!) objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost, a potpisali smo sud…' Druže Svete, nigdje riječi o sucu Sesardiću. I ako je taj drug u svojstvu predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske izbjegao suditi Dražena Budišu, jer nema dokaza kako to da je Budiša ipak osuđen?

2. Ono sve što drug Svete tvrdi da je Bozanić izrekao u Jasenovcu moram mu na žalost reći da zahvali Bogu što Tuđman nije izveo lustraciju, jer onda, ako ni radi čega a onda radi laži i bljuvotina boljševičko-staljinističke stvarnosti trebao bi imati odmor - ne na Daksi, ali svakako u Lepoglavi. Umjesto da drugovi Svete i Goldstein lažu narod trebali su se pridružiti tog nezaboravnog dana onima kojima je istina ne samo u srcu, pa bi vidjeli što su laži samo npr. brojeva žrtava od onih isticanih od službene vlasti 1945. i 1948. Za Jasenovac i Staru Gradišku - malo manje od 50 000. Kojom 'moći' je to naraslo do 1,7 milijuna?

3. Kao rijetko povlaštena osoba drug Svete, kao jugoslavenski ambasador i na najpoznatijim mjestima zemaljske kugle, zanima nas, kolikim se je brojem žrtava služio kada je govorio o ustašama? Za jednu brojku iz njegovih rimskih dana ne mora se mučiti. Čuo sam je na svoje uši! Kako bi veliki bili ljudi i Goldsteini i Svete kada bi kleknuli pred žrtve i tražili oproštenja u 30 čak 40 puta uvećani broj žrtava?!

4. Odgovorite mi kako bi Bozanić prošao da su još ovo vremena simbola koji nas je u crno zavio - zvijezde petokrake? Svakako ne bolje od njegova dalekog predšasnika Alojzija Viktora Stepinca.

5. U jednoj se stvari potpuno slažem. Doista je promašeno izjednačavati Jasenovac i Bleiburg. Jasenovac je žalosni i krvavi plod nad nevinim žrtvama u ratu, koje su ubijane više puta i s kojima se ubijalo više puta. Druže Zdenko, 1 700 000 nikada nije bio isto što - sada kažu - 71 000. Bleiburg je klaonica, zločin, genocid izvršen nad jednim dijelom hrvatskog naroda nakon rata i zato je doista nepošteno to dvoje izjednačavati. Ipak se u nečem složismo.

6. S drugom Svetom se slažem da je KPJ pomagao oslobodilačkim kolonijalnim pokretima, a u isto doba je držao u gore od kolonijalne podčinjenosti svoje narode, naročito one koji nikako nisu mogli prihvatiti oslobodilački zagrljaj zvijezde petokrake.

7. Spominjete druže Zdenko, neke dobre stvari komunističkih pokreta. Odgovorite mi gdje je komunizam došao na vlast voljom naroda, demokratskim putem? Ondje gdje je došao koliki postotak ljudi je pobio? Malo sam mlađi od vas, ali sam deklamirao srcedrapeteljne pjesme drugu Staljinu za kojega sovjetske enciklopedije tvrde da je dao smaknuti između 30 i 50 milijuna svojih 'neistomišljenika'. O Pol Potu, Mao ce Tungu, svim biserima komunističkih zemalja Europe ima li smisla gubiti vrijeme?

8. U čemu griješi Bozanić kada trpa u istu vreću komunističke vođe pa i samog Tita? Pročitajte malo njegovih najnovijih biografija!

9. Teško mogu vjerovati da drug Svete tvrdi kako je 'naš hrvatski katolicizam sve pogrešno radio, osim donekle kardinala Šepera'. Ovdje uzimam sebi za pravo prozvati druga Svetu i zamoliti ga da bude, ipak u sumrak života toliko pošten pa da objavi knjigu svojih zapažanja u i o Vatikanu. Ne ono što je objavio, nego ono dragocjenije. Drago mi je da lijepo misli o kardinalu Šeperu, ali se pitam zašto ga nije uzeo u obranu kada je tužitelj kardinala Stepinca Jakov Blažević napao Šepera što posjećuje u Austriji svog svećenika Vilima Cecelju?

10. Koliko je jugoslavenski samoupravni socijalizam bio pošten odgovorit će mi drug Svete. Recite mi, cijenjeni druže, koliko je u diplomatskim predstavništvima, kada ste vi vedrili i oblačili, bilo Hrvata i katolika, odnosno koji su smjeli ispovijedati svoje katoličanstvo, a nije ih UDBA verbovala da glume kako su slobodni? Nemojte se čuditi nismo i u tom pogledu napravili veliki iskorak. Stoga napravite kip do neba prvom predsjedniku Hrvatske što nije proveo lustraciju.

11. Na kraju - ali ne manje važno. U vrijeme dok ste vi širili slavu Jugoslavije u rimskoj diplomatskoj službi imao sam tu čast da jednu večer budem na večeri s velikim prijateljem hrvatskog naroda i kardinala Šepera - kardinalom Paolom Bertoli. U tijeku večeri došli ste na tapet. Na moje riječi o vašoj uglađenosti i diplomatskim manirama reče mi kamerlengo sv. Stolica. 'Guardati bene. E un furbo! - Dobro se pripazi, jer je - reklo bi se kod nas - premazan svim mastima.' Kardinal Šeper se je nasmijao i prokomentirao: 'Nemam što dodati'. O vašoj slatkorječivosti kod ređenja dubrovačkog biskupa dra Želimira Puljića drugi put. I tamo sam bio.

Želim vam da se 'zarazite' istinom i da se ne ponavljaju laži kako Bozanić nije molio u Jasenovcu. I te kako, ne samo u crkvi nego i na prostoru logora. Samo istina spašava.

Prof. dr. sc. don JOSIP ČORIĆ


Vaša obavijest ...

POZIV

NA PREDSTAVLJANJE NAJNOVIJE KNJIGE

MLADENA SCHWARTZA:
BLEIBURG I HAAG - KAKO PROPADAJU HRVATSKE DRŽAVE!

PREDSTAVLJANJE ĆE SE ODRŽATI:
U PROSTORIJAMA HVIDRE GRADA ZAGREBA ZAGREB, SLOVENSKA 21
U PETAK, 6. STUDENOGA 2009. S POČETKOM U 19 SATI

O KNJIZI ĆE GOVORITI:

prof. dr. NEDJELJKO KUJUNDŽIĆ, nacionalni publicist
JOSIP MILJAK, predsjednik Hrvatske Čiste Stranke Prava
MARIJAN HORVAT - MILEKOVIĆ, jezikoslovac i književnik
MLADEN SCHWARTZ, auktor

JAVITE I DRUGIMA!
POVEDITE PRIJATELJE!
VESELIMO SE VAŠEMU DOLASKU!



Prethodne početne stranice:

Arhiva Naslovnica

e-pošta


SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stranka Hrvatskog Prava 2005 - 2009. Sva prava pridržana