HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Jesmo li zaboravili...

Deset Božjih zapovijedi

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva!
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!


Mostar, 20.3.2014.

Nad Hrvatima u BiH počinjen je genocid

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine započeli su 20. ožujka u Biskupskom ordinarijatu u Mostaru svoje 60. redovno zasjedanje, pod predsjedanjem banjolučkog biskupa Franje Komarice, predsjednika BK BiH. Na zasjedanju sudjeluju svi članovi Biskupske konferencije BiH: kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup metropolit, mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, te mons. dr. Pero Sudar i mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskupi vrhbosanski i banjolučki. Od početka na zasjedanju sudjeluju biskupi delegati: Hrvatske biskupske konferencije mons. Nikola Kekić, križevački biskup, Međunarodne BK sv. Ćirila i Metoda mons. Ivan Penzeš, biskup subotički, i Albanske BK mons. Lucjan Avgustinij, biskup Sape.

Riječi dobrodošlice svima je izrazio domaćin biskup Perić, podsjećajući da su se okupili po 60. put na svom redovnom zasjedanju, što znači da je najmanje 20 zasjedanja održano upravo u Mostaru. Biskup Komarica u pozdravu podsjetio je na riječi hvalbenog himna iz poslanice Efežanima sv. Pavla koji se "danima i mjesecima nalazi zatočen među nemilosrdnim zidovima tamnice u kojoj je okovan". "Očigledno je da je dovoljan povod pismo jednoj udaljenoj, nepoznatoj zajednici Kristovih vjernika, da je dovoljna pomisao u zajedničku vjeru, pa da duša jednog svetog Pavla bude preplavljena zahvalnošću i blistavom radošću. Za očekivati je da i mi, draga braćo u biskupskoj službi kojima Bog 'nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora', imamo barem dio od Pavlove neuništive radosti vjere, koja iz skromne, sive svakodnevnice, pa čak i iz svakovrsnih aktualnih nevolja – koje nas udaraju - rađa jasnim svjedočanstvom da je naša pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi upravo u ovom povijesnom trenutku i u ovom našem zemljopisnom okruženju istinski življeno Evanđelje", kazao je biskup Komarica. Pozdravljajući delegate susjednih biskupskih konferencija, napomenuo je da je njihova nazočnost "izraz otvorenosti djelovanju Božjega Duha kao i njihovog osobnog truda da se među nama svima kao članovima iste Kristove Crkve sačuva jedinstvo Duha svezom mira". Na kraju se ukratko osvrnuo na dnevni red zasjedanja.

Vladika Kekić pozdravio je skup uime HBK "liturgijskim pozdravom u grkokatolika: Krist među nama!"
"Radujem se što sam opet s vama ovdje u Mostaru, prijestolnici mostarske biskupije, kao gosti mjesnog biskupa Ratka, s kojim me inače vežu nezaboravne rimske godine studija i druženja", kazao je biskup Kekić, podsjećajući da je ovo dijamantno zasjedanje Biskupske konferencije BiH.
"To je dijamantno slavlje crkvenog zajedništva na ovim prostorima, gdje se katolički živalj i hrvatski narod kroz burna prošla stoljeća borio za opstojnost. Pod stoljetnom osmanlijskom vlašću narod je sačuvao svoju katoličku vjeru i svoje hrvatsko biće, a onda krajem 20. stoljeća đavao razdora i sijač smrti zavladao je dušama pojedinaca i njihovih sljedbenika i krv tolikih nevinih ljudi natopila je kao nikad Bosnu i Hercegovinu. Dogodio se pravi genocid nad Hrvatima katolicima. Posebno Katolička Crkva i hrvatski narod u ovoj zajedničkoj državi doživjeli su svoju Kalvariju. Još dan-danas kao da odjekuju riječi 137 psalma: 'Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se našega Siona' – spominjući se naših župa, crkva i kapela, naših kuća, polja, livada i šuma. Jest teško je vama pastirima sada maloga stada, ali tješimo se ipak riječima sv. Pavla 'Domovina je naša na nebesima'. Naše osobne i narodne patnje uvijek trebamo povezivati s Križem i Uskrsnućem. Onako kako će vjernici Grkokatoličke Crkve sljedeće nedjelje pjevati: 'Križu se tvome klanjamo, Vladaru, i sveto uskrsnuće tvoje slavimo'", rekao je biskup Kekić. Istaknuo je da će u Tjednu solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH "katolici i drugi ljudi dobre volje i otvorena srca u Hrvatskoj sljedeće nedjelje misliti na Katoličku Crkvu u BiH i njezine materijalne potrebe".

Pozdrav uime predsjednika i svih članova Međunarodne BK sv. Ćirila i Metoda uputio je biskup Penzeš, koji je u kratkim crtama upoznao nazočne biskupe sa složenošću djelovanja te konferencije koja obuhvaća četiri zemlje s različitim stvarnostima. Osvrnuo se na proslavu 1700. obljetnice Milanskog edikta prošle godine u Nišu, gdje je sudjelovao velik broj vjernika iz Subotičke biskupije, posebno mladih.

S posebnim zanimanjem biskupi su saslušali biskupa Avgustinija koji je, nakon što je prenio pozdrave sedmorice albanskih biskupa na čelu sa skadarskim nadbiskupom koji je predsjednik Albanske biskupske konferencije, ukratko predstavio Crkvu u Albaniji koja, "nakon strogog, željeznog, diktatorskog komunizma i povratka vjerske slobode", nastoji "polakim ali sigurnim koracima oživljavati one duhovne i ljudske vrijednosti koje su bile gotovo potpuno razorene", uvijek gradeći na Isusu Kristu, ugaonom kamenu i čvrstom temelju. Spomenuo je da u Albaniji postoje dva nadbiskupijska odnosno metropolijska sjedišta (Tirana-Drač i Skadar-Pult) te tri biskupije i jedna apostolska administratura. "Što se tiče ekumenskih i međuvjerskih odnosa, Albanija je primjer zajedničkog života i međusobne suradnje s Pravoslavnom albanskom Crkvom, koja spada pod carigradskog ekumenskog patrijarha, s ostalim kršćanskim zajednicama, a također i sa Židovima, kojih je malen broj, te muslimanima", rekao je biskup Avgustini, iznoseći statističke podatke prema kojima u Albaniji živi između 18 i 20 posto katolika, 22 do 25 posto pravoslavnih, 40 do 42 posto muslimana uključujući Bektaši muslimane koji imaju središte u Albaniji a kojih ima 10 do 12 posto te između 10 i 12 posto ateista. Spomenuo je i da s državom još nisu uspjeli urediti pitanje povrata oduzete imovine kao ni pitanje osiguranja vjerskih službenika.


KRONIKA KOMUNISTIČKO-ČETNIČKOGA ZLOSILJA

TKO JE ČUVAO STRAŽU ZA “ĐENERALA” DRAŽU?

Dana 2. kolovoza 1941. partizani su napali sela Krnjeušu i Vrtoče u zapadnoj Bosni. Sravnili su ih sa zemljom i ubili 80 hrvatskih seljaka, među njima, primjerice, cijelu obitelj Matijević i šestero njihove malodobne djece. Katoličkom svećeniku Krešimiru Bariću Titovi su partizani odrezali prste, oderali kožu s lica, iskopali oči i još živog ga bacili u zapaljenu crkvu. Mjesnom hrvatskom gostioničaru i trgovcu partizani su odrubili glavu i nabili je na kolac i tako slavodobitno nosili po zapaljenu selu

Nakon svojedobnog nastupa bivšeg Miloševićeva ministra Aleksandra Tijanića u emisiji HRT-a "Nedjeljom u 2" i njegova pozitivnog prikaza uloge četničkog vođe Draže Mihajlovića za vrijeme Drugog svjetskog rata (zbog čega je uslijedio prosvjed s potpisima najuglednijih hrvatskih javnih i kultumih djelatnika, a koje je HS objavljivalo u nekoliko nastavaka), te nakon nastupa bivšeg pukovnika JNA, Dušana Bilandžića, tjedan dana kasnije u istoj emisiji i njegove relativizacije uloge vođe jugo-komunista, Josipa Broza Tita, slobodni smo dati prikaz povijesne uloge obojice de facto ratnih zločinaca i masovnih ubojica, Tita i Draže. Prije toga, međutim, jedna kratka digresija: Zanimljivo je, naime, kako si hrvatski narod dopušta da mu njegovi neprijatelji usred Zagreba objavljuju rat, poput primjerice u srpskom članku "Do istrage vaše ili naše", objavljen 1902. u Zagrebu u srpskom listu "Srbobran" koji je navijestio istrebljenje Hrvata od strane velikosrpskih agresora. Istrebljenje Hrvata se djelomično i ostvarilo u Drugom svjetskom ratu, a isti plan stvaranja "Homogene Srbije" provođen je i tijekom hrvatskog Domovinskog rata za nezavisnost i slobodu 1991. godine.

Paravojne srpske trupe i četnički eskadroni smrti pod zapovjedništvom “đenerala” Draže Mihajlovića pobili su nakon kapitulacije Jugoslavije 18. travnja 1941. godine do kraja te prve ratne godine na hrvatskom ratištu izmedu Sutle i Drine sustavno i planski preko 10 tisuća hrvatskih državljana, većinom bosanskih civila muslimanske vjeroispovijedi. Prvi četnički pokolji, palež i teror nad hrvatskim civilima započeli su 13. travnja 1941., tri dana nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, u okrugu grada Mostara i čapljinske općine,. u selima Ilići i Cim kada su srpske trupe zapalile 85 seoskih kuća i gazdinstva i ubile 25 hrvatskih nenaolužanih seljaka. U slijedećim napadima srpskog topništva stradala su sela i mjesta Struga, Grabovina, Celjevo, Radičić, Međugorje, Gabela, Trebižat, Gradec, Domanović i Pješivac, također u Hercegovini. Srpski napadi uslijedili su bez i jednog povoda ili provokacije s hrvatske strane, a svi podmukli napadi na hrvatske civile u Hercegovini 1941. uslijedili su u vrijeme kada su hrvatski seljaci radili na poljima i obradivali zemlju, ili noću.

Povijesna znanost je dokazala da su svi maloprije navedeni napadi srpskih četnika provođeni po planu “generalštaba” vojske Srbije nakon Prvog svjetskog rata kada je izrađen plan o dizanju ustanka za slučaj situacije okupacije Srbije i sloma srbijanske države. Godine 1941. je od njenačke vojske okupirana Srbija, nestala je i Jugoslavija, velikosrpski režim i srpska dominacija. Srbima se srušio cijeli svijet, ali ne i volja za teroriziranjem hrvatskog stanovništva, isto kao između 1918, i 1941. godine. Iza pokolja i paleža hrvatskih mjesta u Hercegovini uslijedili u i srpski napadi na hrvatske civile u okrugu grada Knina, Grahova i Sinja u kojima je tijekom 1941. ubijeno preko 100 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Samo u Gornjem Erveniku su srpski četnici pobili i zaklali 30 stanovnika. Četnici su od 1941. do 1945. u samom gradu Kninu pobili 297 hrvatskih civila, među njima i djeca i žene.

Dana 28.6.1941. četnici su u selu Avtovac kraj Gackog zaklali 27 zarobljenih seljaka muslimanske vjeroispovjedi.

Teror nad nenaoražanim hrvatskim seljacima

Dana 2. kolovoza 1941. partizani su napali sela Krnjeušu i Vrtoče u zapadnoj Bosni: pod crvenom zastavom komuizma je oko 1000 partizanskih “junaka” sravnilo oba sela sa zemljom i ubilo 80 hrvatskih seljaka, među njima, primjerice, cijelu obitelj Matijević i šestero njihove malodobne djece. Katoličkom svećeniku Krešimiru Bariću su Titovi partzani odrezali prste, oderali kožu s lica, iskopali oči i još živog ga bacili u zapaljenu crkvu. Mjesnom hrvatskom gostioničaru i trgovcu partizani su odrubili glavu i nabili je na kolac i tako slavodobitno nosili po zapaljenu Krnjeuši.

Dana 18. kolovoza 1941. četnici su zauzeli Srebrenicu i tijekom nekoliko tjedana okupacije ubili preko 1000 stanovnika. U gradu i okrugu Višegradu Mihajlovićevi su “junaci” pobili 1941. preko 6 tisuća civila. Dana 28.11.1941. četnici su u bosanskom selu Koraj zaklali preko 200 zarobljenih seljaka muslimanske vjeroispovijedi. U Foči je od dana pada tog grada u srpske ruke, 5. prosinca, do Božića 1941. zaklano preko 500 stanovnika, među njima djeca i žene. U Foči je prvi dan okupacije strijeljano 60 zarobljenih hrvatskih branitelja oružanih snaga NDH. O masovnom pokolju u Goraždu 1941. od strane četnika svjedočio je Srbin Vlado Milanović. U selu Rudo, u kojemu je osnovana partizanska 1. proleterska brigada četnici su nakon odlaska partizana silovali sve zatečene djevojke i žene. Nakon što su partizani od četnika preuzeli Vlasenicu u istočnoj Bosni oko 500 muslimanskih seljaka pobjeglo je u Foču. (Kada su četnici zauzeli Foču, prvo su pobili zarobljene hrvatske vojnike, i izbjeglice iz Vlasenice.) Postavlja se pitanje je li Titova “narodna. vlast” bila narodna ili protunarodna kada pred "narodnom vlašću” ljudi bježe glavom bez obzira.

O partizanskom teroru u Derventi tijekom prve polovine 1942. svjedočila je srpska partizanka Mara Došen iz Sanskog Mosta koja je svoje svjedočanstvo predočila u Prijedoru 24.7.1942. pred sudsko-liječničkim povjerenstvom iz Zagreba: skupine od po 40 do 60 zarobljenih uglednih građana hrvatske nacionalnosti (i katoličke vjere) iz Dervente partizanske su okupacijske vlasti odvodile u srpsko selo Kamenica kraj Dervente i masovno strijeljale. Po istom obrascu su srpski partizani s Kozare strijeljali tijekom svibnja 1942. 400 građana Prijedora, muslimana i katolika, i bacili ih u četiri unaprijed iskopane masovne grobnice. Dvije masovne grobnice ostale su “neiskorištene”, jer partizani uslijed oslobodilačke akcije hrvatske vojske nisu uspjeli grobnice popuniti nevinim žrtvama. Bitka na Kozari u lipnju 1942. uslijedila je između hrvatskih i jugoslavenskih snaga nakon što je Tito iz Srbije i Crne Gore u zapadnu Bosnu ubacio pet partizanskih proleterskih brigada, koje su potom potpuno i razbijene, ali su se spasile bijegom prema Grahovu jer oružane snage NDH nisu smjele stupiti na teritorij u zoni pod kontrolom fašističke talijanske okupacijske II. armije, koja je u Dalmaciji hranila i naoružavala srpske četnike i partizane.

Četnici i partizani 1941. ruku pod ruku

Tito je u ljeto 1941. digao u zapadnoj Srbiji ustanak protiv njemačke okupacijske vojske. Partizanima se nakon dva sastanka s Titom pridružio Draža Mihajlović sa svojim četnicima. U zajedničkim partizansko-četničkim akcijama oslobođen je grad Užice gdje se nalazila tvornica oružja i streljiva. Iz Užica je sve do proljeća 1942. odlazilo oružje i streljivo Titovim partizanima na Romaniju i srpskim četnicima u istočnu Bosnu. Dana 1. listopada 1941. partizani i četnici su u selu Drinjača potpisali sporazum o osnivanju zajedničkog “operativnog štaba”. Dok su Mihailovićevi četnici klali u podrinjskim gradovima, Titovi partizani su im na Romaniji štitili leđa od mogućeg napada ustaša. U proljeće 1942. zaista je i uslijedila ofenziva hrvatske vojske u organizaciji šefa obavještajne službe NDH, Dide Kvaternika, i zapovjednika, ustaškog pukovnika Jure Francetića. Oko 3000 ustaša pobijedilo je oko 10 tisuća četnika vojvode Jezdimira Dangića, i spasilo muslimansko pučanstvo u dolini Drine od daljnjeg genocida.

Povijesna je istina da su Titovi partizani na Romaniji 1941. godine čuvali stražu za “đenerala” Dražu dok su četnici klali muslimanske civile u istočnoj Bosni. Kako su partizani klali, etnički čistili, mučki napadali bosanska sela 1941., pa tako sve do kraja Drugog svjetskog rata, tako je mučki napadala i Titova JNA 1991. godine. Masovna strijeljanja u Bleiburgu i na Križnom putu, kraj Maribora, Krapine, Dravograda i drugdje, samo su krvavi nastavak partizanskog terora s početka rata, iz 1941. godine. Partizani i četnici nisu imali hrvatskih zarobljenika jer su ih odmah likvidirali. Jedan od gnjusnih primjera je primjer zaklanog hrvatskog domobranskog vojnika, Mehmeda Alije Djedovića, koji je nakon napada na domobransku postaju u Maljevici zarobljen, i odmah potom doslovno zaklan. Međutim, niti to ubojstvo s predumišljajem nije bilo partizanima dovoljno pa su žrtvi stavili u ruke tamburicu, "kao da svira”. (Hrvatsko slovo, 2005)

Goran JURIŠIĆ, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.


Antifašisti prije i poslije Bleiburga...

Ivan Goran Kovačić

Mrzimo vas

(Objavljeno u Građi za kulturno-ujetnički rad iz 1943. godine)

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu
utrobe svih žena.

Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Pjesma srpskog pjevačkog društva Šiltovi iz Gline 1991. god. :

Krajišnici,
gdje ćemo na klanje,
Na Hrvate il na muslimane?
Bit će klanja, bit će klanja,
Bit će silovanja!


Da se ne zaboravi...

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivalo od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu - vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim historičarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o oko 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski Kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: "To su Hrvati, pa ne morate znati". Dr. Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova - Grozote u Odesi.

Tada mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajednićčku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.

(Miroslav Krleža)

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916 do 1995,g) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916 i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri se u hrvatskom narodu vrlo rijetko rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu..

Sloboda je poput beskrajnog mora u koje smije ući svako ljudsko biće, i stvarati i brati u njoj plodove svojih ruku i svoga uma. Povijest nas uči da se sloboda oduzima ne samo pojedincima već i cijelim narodima. Svaki narod koji nema slobodu je kolektivni sužanj, ali i svaki njegov pripadnnik ponaosob. Sloboda naroda se najčešće gubi zbog zablude njegovih političara. Sloboda je najljepši dar kojeg ostavljamo svome potomstvu. Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima.

Događaji u Odesi iz 1916 i 1917 moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja.

Mile Prpa


Da se ne zaboravi: Domovinu imam ...

DOMOVINA JE KAO MAJKA, A PRAVA MAJKA JE SAMO JEDNA

(Osvrt na govor dr. Drage Štambuka, predstavnika Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, na radnom zasjedanju Glavnog odbora Hrvatskoga svjetskog kongresa u Sarajevu, objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 30, od 25. srpnja 2004.)

Uvod

Dr. Drago Štambuk je u svome govoru ustvrdio, pomalo na pjesnički način, da mi Hrvati imamo dvije domovine, Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa čak i treću domovinu, iseljenu Hrvatsku. Uza sve dužno poštovanje prema dr. Dragi Štambuku, kao i prema svakom čovjeku, ne mogu se, glede broja hrvatskih domovina, složiti s njim. Budući da na tome planu vlada zbrka u glavama mnogih hrvatskih ljudi, pa i istaknutih političara, želim iznijeti svoj stav, kao rezultat jednog logičnog razmišljanja, a i poznavanja osnovnih činjenica iz toga područja. To činim, osim zbog objektivnog povijesnog stanja, također i iz čisto pragmatičnih razloga. Na temelju i takvih izjava bosanskohercegovački muslimani, koji sebe u najnovije vrijeme nacionalno nazivaju Bošnjacima, a od 1945. g. po tko zna koji put mijenjaju svoje nacionalno ime, mogli bi ustvrditi, a to i čine, da je Bosna i Hercegovina samo njihova nacionalna domovina, jer mi Hrvati imamo drugu domovinu, a oni druge nemaju. Do 1945. nije bilo tako. Muslimanski intelektualci i politički prvaci, a preko njih i ostali, znali su tko su nacionalno bosanskohercegovački muslimani i koja im je domovina. Za tu zajedničku hrvatsku domovinu i oni su u velikom broju svoju krv prolijevali i svoje glave gubili. Samo na križnim putevima, i prema njihovim izvorima, stradalo ih je oko pedeset tisuća.

Istaknut ću samo jedan primjer muslimanske ljubavi za Hrvatsku sa kraja Drugog svjetskog rata.
Nakon 15. svibnja 1945. g. hrvatski branitelj Mešaga Džubur sa svojom muslimanskom satnijom još je branio Fazlagića kulu u istočnoj Hercegovini.
Partizanski napadači, opkolivši kulu, poručili su zapovjedniku obrane: "Predaj se Mešaga, nema više NDH, pala je Hrvatska!"
Mešaga im odgovara: "Kako je bolan pala Hrvatska, kad nije pala Fazlagića kula?"

Takvih bosanskohercegovačkih muslimana dobar broj je branio hrvatsku domovinu, Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, skupa sa Hrvatima katolicima, i tijekom Domovinskog rata. Ako su se neki bosanskohercegovački muslimani danas odrekli svoje zajedničke povijesne majke domovine, oni ne mogu prisiliti nas Hrvate katolike da se odreknemo srca svoje domovine, Bosne i Hercegovine.

Najveća ljubav za majku i domovinu

Kao što je naravno i normalno, to jest Bogom dano, da muškarci i žene u partnerskoj ljubavi privlače i vole jedno drugo, da roditelji vole svoju djecu, a djeca roditelje, bake, djedove i rodbinu, isto je tako naravno da ljudi vole svoj zavičaj, u kojem su se rodili oni i njihovi preci, da vole svoj narod i domovinu, gdje su ponikli i rasli, radili i borili se oni i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, i sačuvali to sveto tlo za njih i njihove potomke. Naravno je da svi zajedno vole i da su uvijek voljeli Boga Stvoritelja, koji je iz ljubavi sve stvorio i neprekidno stvara ljude u sustvarateljstvu s ljudima, te očekuje i da se svi ljudi i narodi, kao braća i sestre, međusobno vole, pomažu i poštuju. Osobita ljubav veže sve ljude za majku, pod čijim su srcem rasli i razvijali se od samog začeća. Takvu ljubav, do polaganja svojih života, osjećaju svi duhovno i moralno zdravi ljudi i za svoj zavičaj i domovinu, s kojom su povezani svim nitima i genima kroz stoljeća i tisućljeća. Stoga nije ništa neobično ni čudno da se domovina jednoga naroda uspoređuje sa rođenom majkom. Samo duhovni i moralni bogalji mogu raditi protiv svoga naroda i domovine. Da bi takvih bilo što manje, potrebno je djecu i mlade odgajati u ljubavi prema narodu i domovini, kao i prema svim ljudima i narodima. Jedno od osnovnih ljudskih prava je i pravo svakoga čovjeka da zna tko je i gdje pripada, te da upozna povijest i kulturu, a u prvom redu i vjeru svoga, ali i drugih naroda, te da sve voli i poštuje, a posebno da voli i štiti svoj narod i domovinu od svake neistine i nepravde. Kao što je rođena majka samo jedna, tako je i nacionalna domovina samo jedna.

U okviru svoje domovine svaki narod treba imati i svoju državu, kako bi organizirano i usklađeno promicao i štitio svoj narodni život i razvitak. Ono što je stan ili kuća za obitelj, to je država za narod!

Bilo bi poželjno da se država jednoga naroda poklapa sa njegovom nacionalnom domovinom, ali, na žalost, zbog raznih povijesnih okolnosti, to nije uvijek moguće.

Za nas Hrvate, već blizu četrnaest stoljeća, jedna i jedinstvena nacionalna domovina je: današnja Republika Hrvatska sa pripadajućim joj Jadranskim morem, Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska, Srijem i Bačka.

Iako je broj Hrvata u Boki Kotorskoj, Srijemu i Bačkoj od 1918. g. nasiljem i genocidom drastično smanjen, a isto se pokušava i u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod se nikada u svome srcu ne smije odreći tih povijesnih hrvatskih zemalja. Mi Hrvati želimo u miru i poštovanju živjeti i sa drugim ljudima i narodima, ali također želimo da i drugi poštuju nas.

Uz nacionalnu hrvatsku domovinu, gdje Hrvati kao autohtoni narod žive već 14 stoljeća, postoje i građanske domovine pripadnika hrvatskoga naroda, bilo da Hrvati u tim domovinama žive grupno ili pojedinačno, dulje ili kraće vrijeme. Njihove su to nove domovine, ali samo u građanskom, a ne u nacionalnom smislu. Oni nemaju pravo te domovine nacionalno svojatati, ali ih trebaju voljeti i izgrađivati s ljubavlju, jer od njih žive i oni i njihova djeca. No nikada ne bi smjeli zaboraviti ni prestati voljeti i pomagati u potrebi svoju jedinstvenu nacionalnu domovinu. Kao pošteni ljudi, uvijek su sve i činili i čine za svoju nacionalnu domovinu Hrvatsku, ali ni domovina ni matične države ne smiju zaboraviti njih.

Zaključak

Hrvatski narod ima jednu nacionalnu domovinu i dvije hrvatske države: Republiku Hrvatsku i državu Bosnu i Hercegovinu.

Republika Hrvatska je nacionalno suverena hrvatska država, a u Bosni i Hercegovini hrvatski narod dijeli svoj nacionalni suverenitet sa još dva naroda. Hrvatska dijaspora nisu Hrvati izvan Republike Hrvatske, nego svi Hrvati izvan cijele hrvatske domovine. Dakle, Hrvati koji žive u BiH, kao ni Hrvati u Vojvodini i Boki Kotorskoj, nisu dijaspora, nego su u tim zemljama autohtoni narod.

Republika Hrvatska nije Hrvatima izvan nje matična domovina, nego im je samo matična država, posebno ako imaju državljanstvo Republike Hrvatske, na što svi Hrvati imaju zakonsko pravo. Hrvati koji imaju državljanstvo države BiH i koji su tu rođeni, također im je BiH matična država. Znači, Hrvati imaju jednu jedinstvenu nacionalnu domovinu i dvije matične države.

Nacionalna manjina su Hrvati u Austriji, Mađarskoj, Italiji i Rumunjskoj, jer u tim zemljama, na određenom teritoriju, doseljeni kao veća grupa, žive već više od četiri stoljeća. U tim državama trebaju imati, i uglavnom imaju, svoja manjinska nacionalna prava, prema univerzalnim standardima, ali ne mogu svojatati dijelove tih zemalja u kojima žive, što naravno Hrvati i ne čine. Hrvati u Boki Kotorskoj i Vojvodini, iako, kao što smo već rekli, autohtoni narod, u državi u kojoj jesu ne samo da nemaju nikakva narodna prava, nego, na žalost, nemaju čak ni manjinska. U ostvarenju svih prava hrvatskoga naroda u okviru hrvatske nacionalne domovine ili izvan nje, jasno je da na prvome mjestu treba pomoći suverena matična država hrvatskoga naroda, Republika Hrvatska, na što je prema svome ustavu, a i moralno, i obavezna.


Uz stotu godišnjicu smrti A.G.Matoša

Matoš – hrvatski heroj svoga vremena

Na dan Sv. Patrika, zaštitnika Irske, Božjom odlukom ovaj svijet napustio je jedan od najsnažnijih hrvatskih umjetničkih i ljudskih karaktera novije hrvatske povijesti – Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. VI. 1873. - Zagreb, 17. III. 1914.). Intuitivni i razumski prorok hrvatske budućnosti, idealni uzor i otac probuđene hrvatske intelektualne mladeži, nakon Oca Domovine Ante Starčevića, Matoš na tragu Starčevića nastavlja buditi i obnavljati hrvatski narod. Uz dr. Ante Starčevića, dr. Milana plemenitog Šuffflaya, dr. Izidora Kršnjavog i potom vlč. dr. Filipa Lukasa, Antun Gustav Matoš predvodnik je obnove nacionalnog i kulturnog identiteta hrvatskog zapadnjaštva i graditelj duhovnih temelja Hrvatske kao neovisne države, vjekovnog ideala hrvatskog plemstva i samog naroda. Od svih imenovanih jedino Antun Gustav Matoš nema titulu doktora ili magistra, ali po svojim dostignućima, sveukupnim sabranim djelima, Matoš je nesumnjivo na razini pravog hrvatskog akademika, koji je u svome vremenu za Hrvatsku učinio više od svih članova Jazu/Hazu, koji su uglavnom činili ideološku štetu. Jer, u vremenu pred izbijanje I. svjetskog rata zamalo cijela hrvatska inteligencija bila je zaluđena idejom jugoslavenstva, vjerujući da je to za Hrvate nekakva bolja opcija, a Antun Gustav Matoš cijeloj toj ludosti davao je smjer buđenja: on je živio u Srbiji, vjerujući u nekakvo bratstvo sa Srbima i iz prve ruke vidio je s kim ima posla i kamo sve to vodi. Cijela hrvatska Moderna bila je zagađena umjetničkom dekadencijom i političkim jugoslavenstvom, i to ne bilo kakvim jugoslavenstvom: U ovim događajima tragična okolnost bila je to što su «modernisti» koji su predstavljali skupinu «mladih» ujedno bili i zagovornici ideje da su Hrvati i Srbi jedan narod: oni su rušili tradicionalni okvir nacije, zajedno s tradicionalnim shvaćanjem književnosti. Matoš se cijeloj toj zbrci usprotivio i udarao kontra-struju: kao književni kritičar rastakao je i izrugivao estetske zablude, upozoravao na estetsku i etičku nevaljalost mnogih djela i, konačno, kao pravaški intelektualac politički je djelovao i razobličavao sve tendencije i političke izdaje koje Hrvate vode u moguću propast.

Moramo istaći da Moderna u umjetnosti i u svojoj lartpulartističkoj estetici nije bila bez utjecaja ideologije i vjere: s filozofskog stajališta, koje polazi od Boga i sve promatra u Bogu, modernizam je pažnju čitateljstva odvlačio od vjerskih sadržaja i usmjeravao na estetiku svakodnevnice i k stanju ateizma. Prije je središte svega bio Bog – a Moderna je odražavala stanje metastaze raspadanja zapadne kulture i civilizacije, mnoštvo različitih pravaca bezidejnosti, slike slomljene slike svijeta. Kako u pisanoj književnosti tako i u dramskoj književnosti one estetski i etički destruktivne ideje koje su tada prevladavale u Europi dobivale su prostora i u književnosti, stoga uznemirenost kršćanskih krugova na prijelazu XIX. u XX. stoljeća nije bila bezrazložna. Antun Gustav Matoš u svojim je kritikama većinu hrvatske produkcije svoga vremena naprosto zgazio i proglasio bezvrijednom. Ne bez razloga: iako moderan u izrazu duševnosti, Matoš nije bio besadržajan, a držao se i čvrstih načela etike, estetike religioznosti i domoljublja. Za kršćanskog čitatelja, koji traži vrjednije sadržaje, spoznaju i pouku izrečenu u sjajnome stilu, suvremena književnost je uglavnom isprazna, zato jer je premalo estetična, premalo etična kao i zbog toga jer je nedovoljno poučna. A Matošu nije manjkalo ni poučnosti, ni vrsnog stila, a bogme niti domoljublja.

Matoš je nedvojbeni hrvatski nacionalist, koji se bori za hrvatsku slobodu. Njegovu strašnu izreku "Slobode kod nas nema bez vješala" nalazimo u kritici pjesništva hrvatskog pravoslavnog Hrvata, starčevićanca, u članku «August Harambašić» (Donji Miholjac, 1861. - Stenjevec/Zagreb, 1911.), (SD VII., 167-187) Ondje Matoš veli: «…Talent je onaj koji više može no što zna, a ne onaj koji samo zna. Takav bijaše Harambašić, poput Burnsa i Jakšića. Po Spinozi je upoznavanje prirodnih prividnih pojava put k upoznavanju božanstva, naime onog svjetskog principa jedinstva i cjeline što se u nama javlja baš u obliku nagona simpatijskog, pa je i znanje simpatija. Pjesnik dakle, imajući kao Harambašić u najvećoj mjeri taj dar simpatije, otkriva nam neposredno, putem inspiracije umjesto naučnog istraživanja, svjetove viših istina pred kojima nema zavjese samo za pjesnike jer sama priroda u njima besjedi, jer osjećanjem dolaze do onoga do čega drugi mučnim i dugotrajnim procesom mišljenja, jer su vates, vidoviti. No ta vidovitost ljuto im se osvećuje. Stvoreni za život idealan, nemaju obično smisla za život realan. Što su više poetični, manje su kritični. Don Kihoti, Wertheri, Hamleti, miješaju li se u život akcije, u politiku, nerealni, nepraktični kao Bayron, Hugo i Lamartine. Zna da slobode kod nas nema bez vješala. Vješala traži za igračku svome sinu i za svoju nadgrobnicu umjesto križa, nego ipak vjeruje u konačno oslobođenje naše, i ta nepokolebljiva vjera je najdragocjeniji, najpozitivniji elemenat njegove poezije, jer je od svih vjera – vjera u pravdu, u oslobođenje čovjekovo najuzvišenija. Kako da se boriš ne vjeruješ li u konačni uspjeh…»

To je Matošev politički motiv: vjera u hrvatsku slobodu. Ali, pjesnik je i vidovit ('vates'), pa je tako i Matoš vidovit poput Harambašića: Hrvatska se za svoju slobodu borila – preko vješala, preko svojih mučenika. Takvu ju je u budućnosti vidio i Matoš – na vješalama. I bio je u pravu: nakon smrti Matoša uslijedila je veleizdaja ideje Kraljevine Hrvatske, zatim dvije velikosrpske krvničke Jugoslavije, milijun ubijenih Hrvata i na stotine tisuća iseljenih, Bosna posrbljena i balkanizirana, a preostala Hrvatska opet je "reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae " ostaci ostataka, u novom izdanju – s cca pedeset posto teritorija i pedeset posto slobode.

Pa, nije li Hrvatima pjesma 1909. ujedno i strašno proročanstvo? Ne podsjeća li nas to na bleiburški pokolj, ovdje prorečen? Nije li nam povijest izgledala (i još uvijek izgleda) baš ovako?

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Sadašnjost se osjeća toliko snažno da je uslijed toga jasna i budućnost: mnoštvo mediokriteta koji su činili korpus veleizdajnika pripremao je teren za dolazak tuđinskog gospodara, za nehrvatsku vlast i nehrvatsku državu, a takva je iznova proizvodila genetski okot narodnih izroda i 'kozmopolitskih' veleizdajnika. Lustacija ne može riješiti problem nasljedne genetske ljudske pokvarenosti, loših rodova, koji na vlast donose nove skupine narodnih izroda, razbojničkih ubojica i izdajnika. To može riješiti samo Bog, a i On ima problem.

Matoš je donekle sagledao izvor iz kojega je dolazila snaga i motivacija običnog naroda, ali i snaga i motivacija izroda i narodnih otpadnika. Za to je tzv. hrvatska inteligencija bila slijepa: odnarođena, svačija i ničija, ona je stvarala umjetničke surogate koje je Matoš izlagao poruzi. Matoš uočava da «…Lovor, sveto drvo, dade vijenac grčkim dobitnicima i rimskim carevima, renesansi i modernoj humanističkoj prosvjeti, ali drvo javorovo bijaše vjekovima u nas kao ono proročko klasično drveće, što je kao dodonski hrast, dubovi Djevice Orleanske i mitsko drvo Igdrazil postalo živo, postalo čovjek i narod i onda kada je narod, čovjek i život naš zapao u poluživot vegetativnog bitisanja…(…)» Matoš ulazi u simboliku pojedinih narodnih motiva, a kako je živio u Parizu, nema sumnje da mu je pristup temi bio obogaćen iskustvom poznavanja francuskog simbolizma. Matoš u odnos dovodi drvo javorovo i Djevicu Orleansku, te tako u javoru nalazi simbolički izraz narodne težnje za slobodom. Naime, znamo da je Djevica Orleanska u šumi čula glasove koji su joj govorili proročke riječi o francuskoj slobodi, a Matoš sličan odnos između šume i naroda nalazi u drvu javorovu.

A u Hrvatskoj? U Hrvatskoj prva četnička Jugoslavija ubija Stipu Javora, prvog istaknutog hrvatskog političkog mučenika: i Matoš kao da je znao – izrekao je ime Javor, simbol slobode. A Stipi Javoru komunisti 1945. i kćer ubijaju, te tako pada i Djevica Orleanska. Slučajno, ili ne tako je bilo kako je Matoš rekao – 'Hrvatsku mi moju objesiše'…. I Hrvatska nam visi i danas, ali na drugi način… (Opširno o tome mojoj u knjizi "Religijsko-filozofski aspekti u književnosti A. G. Matoša".)

I tako – ostala nam svjetla uspomena Antuna Gustava Matoša, koji je budući generacijama dao primjer kako se karakterom i perom treba boriti za neovisnu i integralnu Hrvatsku.

Pa, dok je srca – bit će i Kroacije!

Hrv. akademik Emil Čić


Banana Republik...

HRVAT U HRVATSKOJ KAŽNJEN ZBOG HRVATSKOG POZDRAVA: ZA DOM SPREMNI!

Jedan od najboljih hrvatskih nogometaša, član reprezentacije, Josip Šimunić kažnjen je na kaznu od 10 utakmica suspenzije s natjecateljskih utakmica hrvatske reprezentacije. I još mu je tome pridodano 30.000 kazne u švicarskim francima! Tu drastičnu kaznu izrekla mu je Fifina komisija za žalbe, tako da Šimunić ne će igrati za hrvatsku reprezentaciju u Brazilu. Ovaj vrhunski športaš kažnjen je, jer je nakon (dakle, nakon!) utakmice za odlazak na Svjetsko prvenstvo između Hrvatske i Islanda skandirao – "Za dom!" Dakle, on nije vikao "Za dom – spremni" što mnogi smatraju ustaškim pozdravom, nego je jednostavno glasno uzvikivao – "Za dom". Skupina navijača na to je s tribina odgovarala – "spremni".

Šimunić je kažnjen kao nitko na svijetu od te Fifine komisije samo zbog toga što je: prvo Hrvat, a zatim što iznad svega voli svoju Domovinu Hrvatsku. Što bi primjerice bilo da je viknuo "ubijte?". S tribina bi možebitno neki gromoglasno odgovorili: "srbina", "roma, "mamića" ili tako nekako, pa bi opet taj koji je to izgovorio bio drastično kažnjen. Dakle, i Nijemac, i Francuz, i Španjolac, i Grk, ili Srbin također bi mogao jasno i glasno reći – "Za dom", što u "prijevodu" znači da je – "Za dom", za – Hrvatsku, kao što bi ovi nabrojeni ali i drugi bili za svoj DOM! Šimunić je kažnjen, a stotine navijača koji su vikali "spremni" – nisu. Gdje je tu pravda? Ako se kaznilo ovog uzornog hrvatskog športaša, onda se u isto vrijeme trebalo kazniti i te koji su vikali "spremni", tim prije što na zagrebačkom stadionu, gdje se to dogodilo, na svakoj, ali baš na svakoj utakmicu rade video kamere, a ima i na stotine tajnih i inih policajaca, doušnika i sličnih, koji sigurno, ako treba uvijek su spremni izdati one koji su kao u ovom slučaju vikali "spremni". Osim toga, nevjerojatno je da se s tom kaznom "složio" i Hrvatski nogometni savez, da toj Fifinoj komisiji nije znao obrazložiti da je Šimunić vikao samo i isključivo "Za dom", a ne "Za dom – spremni", što je ipak velika razlika. Ali, ako te hoće kazniti, onda te kazne, pa to nije ništa drugo nego najobičnija politička (i sramna) odluka ili kazna. Riječi "Za dom" nisu iste kao i za "Za dom-spremni", ili u ovom slučaju – jeste.

Pojedini lijevi, ili crveni hrvatski komunisti već su toliko izludili svijet da ni nakon 23 godine od stvaranja hrvatske države, i dalje ne smijemo pisati veliko "U", a još manje iznijeti svoje prigovore o jasenovačkim i inim žrtvama, jer oni u tome odmah vide "povratak fašizmu", kao što to vidi i Fifina komisija kad netko, kao Šimunić, samo vikne "Za dom". Odmah im se "tresu gaće", a uz to su ravnodušni na sve žrtve, boli i patnje nevinih Hrvata u Domovinskome ratu! Naime, s 30.000 švicarskih franaka, da se malo našalimo, nisu kažnjeni ni oni četnički "pjevači" koji su nakon 18. studenoga 1991., poslije obilnog klanja po Vukovaru ulicama toga grada pjevali: "Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!".

Da, ali oni nisu bili nogometaši, oni su bili nešto drugo, pa je eto i presuda izostala, sve do današnjih dana.

Možda nije za usporedbu, ali tako je – kako je!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Podsjetnik...

Tvrtko Dolić: Istina o Jasenovcu

Ostat će zakopana, zajedno sa žrtvama. Još dublje nakon jučerašnje komemoracije povodom Proboja, kada su neki idioti zviždali kao da su na nogometnoj utakmici. Jeli Jasenovac bio najveće svjetsko stratište ili običan pržun, kako svjedoče preživjeli logoraši i aktivisti Crvenog križa? Jedna logorašica reče na TV da je dvije noći čula krikove! U čemu je tajna? Pa, nije Jasenovac bio dobro mjesto za život, nego je glede Holokausta kasnio. Fašizam se valjao već dva desetljeća. Mene zapravo smeta ta činjenica, jer potvrđuje da su jame bile i ostale ružna strana Balkana. Na zasjedanju najvišeg nacističkog vrha, donesena je odluka da Jasenovac može biti i radni logor. Kamo sreće da je Jasenovac bio samo radni logor. Proizvodni pogoni poput Kožare osigurali su kvalificiranijim Židovima bolji život u odnosu na robijaše sabirnih logora.

Kompletan I/O Jasenovca kontrolirali su Nijemci, koji su direktno nadzirali željezničku prugu. Iz nekog razloga prešućuje se prisutnost Nijemaca u samom logoru. U Jasenovcu su ostali uglavnom bolesnici i starci - njemačka organizacija TODT izdvajala je zdrave i sposobne za prisilan rad u Njemačkoj. Nacistička je komisija konstatirala u tom logoru između savskih močvara loše higijenske uvjete. Sve do proljeća 1942. logor se bavio kontrolom Save i gradnjom nasipa, u čemu je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Hvala ti Bože, od zaraznih bolesti u Jasenovcu umirali su i čuvari. Znamo da su neki čuvari strijeljani. Od novijih saznanja najviše intrigira učestalo bombardiranje Jasenovca od strane Saveznika tijekom ožujka i travnja 1945. To se pokušava prikriti nekakvim tezama o selektivnim ciljevima, ali preživjeli logoraši tvrde suprotno.

Nažalost, nikoga ne zanima istina o Jasenovcu. Da se tamo dogodio zločin u kontekstu europskog nacizma. Uvijek će živjeti politička laž, koja postavlja političke ciljeve:

(F1) Hrvatski narod je genocidan
(F2) Europa je bila zaluđena Hitlerom, a Hrvati su prirodno genocidni.
(F3) Ustaše su autonomni hrvatski nacisti
(F4) Autonomni velikosrpski nacisti su antifašisti
(F5) Srbi su žrtve istraga i progona
(F6) Židovi su progonjeni samo u Trećem Reichu, odnosno NDH
(F7) Prva Jugoslavija bila je prisiljena na pakt sa fašističkom osovinom
(F8) Holokaust počinje 1941.
(F9) Mnogostruko uveličavanje broja žrtava.

Istina stoji nasuprot svim tim tezama, koje zapravo relativiziraju nacizam i omogućavaju da se ponovi, što neki današnji događaji u svijetu već potvrđuju.

(T1) Hrvatski narod ne djeluje autonomno od kralja Zvonimira.

(T2) Skandinavske zemlje nastavile su politiku rasne čistoće i nakon Drugog svjetskog rata. Sterilizirano je na desetke tisuća žena.

(T3) Ustaški pokret formiran je u Italiji, nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu. Nema tih emigranata koji će ugroziti domovinski režim bez asistiranja neke sile. Lenjin je došao u Rusiju iz Berlina, a Homeini u Iran iz Pariza.

(T4) Srbi su formirali svoju državu krajem 19. stoljeća i ušli u velikosrpsku ekspanziju kroz balkanske ratove i dva svjetska. Imali su plan Srbije na tri mora: Crno, Jadransko, Egejsko. Srbija je preostale Židove dijelom istrijebila, a dijelom poslala u sabirne logore.

(T5) Kada su strateški odnosi nepovoljni, Srbi potiču sukobe i čekaju novu povoljnu priliku. Radije su ušli u rat sa Austrougarskom, nego da Bosnu prepuste Hrvatskoj. Pamtimo povlačenje srpske vojske na Krf, kao i ne tako davni organizirani odlazak Srba iz RH prije Oluje. Kako nazvati stratišta Ovčare i Srebrenice. Koji bi kontekst trebala dobiti Srebrenica, ako ne genocid? Na kraju se Srbi mudro priklone novom pobjedniku i iskamče novi teritorij. Tako su dobili Vojvodinu, pa onda držali Crnu Goru i Makedoniju, a danas imaju Republiku Srpsku u BiH. Vojska RS tretira se u BiH kao braniteljska!

(T6) Židovi su tijekom svoje tragične povijesti doživjeli brojne progone. Staljin je likvidirao "klasne" neprijatelje bez milosti. Austrougarska je donijela više antižidovskih zakona, Beograd također. Pakt Beograda i fašističke osovine bio je prirodno finale antižidovske politike u prvoj Jugoslaviji, koja je donijela segregacijske zakone protiv Židova.

(T7) Beograd je ponudio pakt Hitleru, a ne obrnuto. Ugovorom je dobio Solun! Prevrat od 27.03.1941 nisu organizirali narod i/ili Partija, nego engleska tajna služba preko svoje trgovačke mreže! Vladimir Bakarić je o tome javno progovorio, navodeći suzdržanost Partije/NKVD, koja nije mogla predvidjeti kuda to vodi. Zapravo je puna istina još gora. Hitler je tada surađivao sa Staljinom, pa su komunisti podržali pakt s Hitlerom, kao i agresiju Hitlera na Jugoslaviju, nakon što se pakt nije održao. Reakcija četnika u Hrvatskoj interpretira se kao komunistički ustanak, koji je uslijedio tek nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Tito je usko surađivao s Talijanima, možda u većoj mjeri nego Pavelić.

(T8) Glede nacizma, Jasenovac je "kasnio". Posljedica je reokupacije Druge zone od strane Italije u ljeto 1941. - "autonomni" Pavelić u punom svjetlu. Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) počela je funkcionirati kao radni logor krajem 1941. godine, kada su počeli radovi na nasipu. Sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Većina zatvorenika bili su Hrvati, a u pogonima su radili slobodnjaci iz jasenovačke okolice. U ožujku 1942. iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček. Kao posljednji normalan Hrvat prebačen je u kućni pritvor. Najveća strahota bile su jame: ustaške, četničke i partizanske. Uz sve navedeno, Jasenovac ima za funkciju prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, pa i poslijeratne likvidacije. U Jasenovcu su ukopane mnoge žrtve komunističkog režima. Kako mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Prijepori oko Jasenovca imaju za funkciju produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Hrvati su izloženi najgrubljim napadima kada polemiziraju u svezi Jasenovca. Bruno Krajski (Židov) napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer, onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tko se usudi u Hrvatskoj nešto slično izgovoriti bilo kome? Kako vrijeme odmiče, Hitler i Mussolini su komične lutke, a smrtonosno ozbiljan je samo Ante Pavelić.

(T9) Milko Riffer u svojoj knjizi Grad mrtvih: Jasenovac 1943 u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je bila zabranjena) naveo je brojku od 2500-3000 zatvorenika u Jasenovcu. Stostruko uveličavanje broja logoraša nije se provodilo samo zbog ratne odštete. Licitiranje s brojem smaknuća u Jasenovcu započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadeset tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti sabirnog logora. Što učiniti ako nas čuvari tuže za prekovremene noćne sate? Srbi u pravilu svoje stradale množe s hiljadu, a hrvatski "znanstvenici" udaraju deset posto na četničku brojku. Dok polemiziramo oko broja žrtava, žrtve su u drugom planu, obična statistika, a tako će biti doživljen i ovaj tekst. Netragom su nestali statistički pojmovi stope rasta i biološkog gubitka. Imali smo pokolj kod Bleiburga, masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca, iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije, iseljavanje Židova, umiranje zbog starosti, bolesti i gladi. Zbog potreba interpretera Jasenovca, načinjen je žrtvoslovni nered u staroj Poljičkoj Republici. Primjerice, zanimljiva je reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine: "Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis". Protestirali su i mještani Siverića zbog stavljanja na popis 42 njihova sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na jasenovački popis.

Prisjetimo se i "najgoreg razdoblja Jasenovca", tog kobnog ljeta 1942. godine, nakon što su ustaška vlast i srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu. To nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su partizani prebačeni sa "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Počinili su pokolj u Prijedoru i prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je ponavljao već potvrđenu taktiku. Zakuhaj, pa natrag pod talijansko okrilje. Posijao je strah na sve strane, a onda pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije, koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke te djece uputio na rad u Njemačkoj, koji su one mlađe i zdravije preživjele.

Nastao je kaos, koji se zlonamjerno pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu. Djeca su prošla pakao. Na sramotu Titu i "antifašističkim" bukačima, reagiralo je ustaško Ministarstvo udružbe. Preuzelo je 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski crveni križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.(*)
Prema dostupnim saznanjima, spašeno je oko deset tisuća djece. Raspodijeljena su u bolnice i dječje domove, pa i u zagrebačke obitelji, ovisno o njihovom zdravstvenom stanju. Protuhrvatska propaganda tvrdi da su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Neki se moraju odlučiti što je teza: da djeci nitko nije pomogao ili je njihov bosanski naglasak iritirao zagrebačku gospodu? Masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek nakon WW2, u njegovom komunističkom pogonu.

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju, a sve ostalo mora u novu znanstvenu reviziju. Nadnevka 22.04.1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Navodno je od njih 600 proboj preživjelo samo 107, a od 176 zatočenika Kožare spasilo ih se samo 11. Deset dana kasnije u Jasenovac su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. NOB-udarne divizije. Žalosno je koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola. I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376. Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu, koja se opet ne smije koristiti za marginaliziranje jama. Dakle, ako se znanstvena revizija WW2 izrodi, pa netko osramoti slavni Jasenovac kao običan balkanski kazamat, to ne znači da se Hrvati glede zločina nisu autohtono izrazili, poput svih europskih naroda.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

Krivotvorine su odvele viktimologiju u slijepu ulicu. Beograd glede Jasenovca nastavlja po starome. Polemike u Srbiji svode se na to jeli bilo 1.700.000 ili "samo" 700.000 žrtava. Neki srpski intelektualci brane to nekakvom tradicijom u načinu na koji Srbi doživljavaju Jasenovac. Kao, pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove. Glede onih bih-Hrvata koji žure biti poslušnici Banja Luke, kao što su nekada slušali Zagreb, moraju imati na umu da i Republika Srpska ima svoj komad Jasenovca, svoje brojke, svoje mitove i mitovima referentne ciljeve. Da se nije dozvolilo to masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo imali more dokaza da je Jasenovac bio nacističko stratište. Baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, koji su htjeli "dobronamjerno" pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod hrvatski autohtoni rasizam, relativizirali su evidentan zločin. Što se tu trebalo naglašavati? Jasenovac je bio sabirni i radni logor u NDH, odnosno Trećem Reichu. Zar sama ta konstatacija nije dovoljna? Što je tu trebalo krivotvoriti? (tvrtkodolic.bloger.hr, 19.4.2010.)

* Istinska heroina Drugog svjetskog rata, austrijska humanitarka Diana Budisavljević (1891-1978), supruga Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, odigrala je najznačajniju ulogu u spašavanju tisuća pravoslavne djece. Izradila je kartoteku za njih 12.000, čime je omogućila da se sačuva njihov rodoslovni identitet i kasniji povratak obiteljima. Njezina akcija bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci koji su bili prihvaćeni/smješteni u ekonomijama Jasenovca. U svome dnevniku pohvalila je pomoć Alojza Stepinca. "Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci", piše 23. siječnja 1943.

Tvrtko Dolić


Mala riznica hrvatskoga identiteta

Ljubo Karaman, Živa starina – Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, HIBZ, Zagreb, 1943.

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

Mate Kovačević


Pravaštvo jučer...

PRAVAŠTVO DANAS

Kako bi se jasnije mogla uobličiti pravaška politička misao u današnjemu vremenu te pokušala razjasniti njezina uloga i zadaća i tako raščistiti je li uopće moguće u današnjemu globaliziranom i potrošačkom društvu u znatnijoj mjeri implementirati pravaštvo kao politiku koja bi imala stvarni i prijeko potrebni utjecaj u hrvatskom društvu, nužno je prije toga navesti neke najosnovnije crtice iz povijesti pravaštva.

Pravaštvo je postojalo i prije Sabora 1861. godine

Kao ideja, ono svoje korijene ima u razdoblju koje prethodi njegovu otvorenom i službenom nastupu što se dogodio na zasjedanju Sabora Trojedne kraljevine 1861. godine. Pravaštvo proizlazi iz narodnoga i nacionalnog bića te povijesno utemeljenog i zasluženog prava na državu. Dr. Ante Starčević je, duboko osjećajući bilo hrvatskoga naroda, izradio cjelovit program pravaške državotvorne ideje još i prije 1861., a kao uporište mu je poslužila 1848., kada je ban Josip Jelačić spasio Austriju od mađarskog imperijalizma, a i samo prijestolje u Beču, ali je kasnije propustio provesti sjedinjenje hrvatskih zemalja iako se tada ukazala vrlo povoljna prigoda za to.

Starčević je «svoj program (…) javno iznosio još kao veliki bilježnik Županije riječke, veljača 1861., kroz svoje znamenite predstavke, zbog kojih je kasnije izgubio službu, a 1863. odležao je zbog tih predstavki mjesec dana u zatvoru, okovan lancima. Hrvatski sabor je 1848. iznio zahtjev za sveukupnošću hrvatskih zemalja tj. zatražio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Sabor je te 1848. godine održan u zgradi današnje Gradske skupštine grada Zagreba.»(1) «U svom glasovitom govoru na Saboru 26. lipnja 1861. Starčević je podržao prijedlog Eugena Kvaternika. Kvaternikov prijedlog je u odnosu na ostala dva prijedloga koje su izložili Mažuranić, Rački i Strossmayer te predstavnici Mađaronske stranke, sadržavao neodvisnost hrvatske krune od Ugarske» (2) Oko ovoga Kvaternikova prijedloga pristajali su Starčević i saborski zastupnik Petar Vrdoljak.

To je bila okosnica i polazišna točka za utemeljenje Stranke prava, iako ona tada nije spomenuta kao takva. Prvi spomen Stranke prava datira iz 1865. godine, ali se zbog događaja iz 1861. ta godina uzima kao polazišna i utemeljiteljska. Tadašnji Sabor naravno nije prihvatio Kvaternikov prijedlog, nego prijedlog Osrednjeg odbora narodnjaka, tj. Mažuranićev, Račkoga i Strossmayera koji se zalagao za to da Hrvatska stupi s Ugarskom u uži državnopravni savez. Gotovo istovjetan prijedlog narodnjačkomu ponudila je i Mađaronska stranka. Ali nakon svega Sabor je odbio poslati izaslanike u Carevinsko vijeće (Reichsrat), zbog čega ga je Franjo Josip I. raspustio 8. studenog 1861.

Nu, pravaštvo se nije temeljilo samo na 1848., nego i na cjelokupnoj hrvatskoj povijesti «od stoljeća sedmog». Svi državnopravni akti kroz povijest, koji nepobitno dokazuju da je Hrvatska sačuvala svoj državno-pravni kontinuitet, uzimaju se kao prvorazredne isprave koje jamče hrvatsko povijesno državno pravo ili pravo na državu. To povijesno državno pravo Hrvatima nitko nije darovao te im ga slijedom toga nema pravo ni oduzimati. U slučaju nasilnoga oduzimanja državnoga prava Hrvatima, pravaštvo zagovara uporabu sile i oružja i to smatra potpuno legitimnim sredstvom borbe, kako bi se to pravo obranilo i sačuvala državnost. Po tomu je pravaštvo i revolucionarni nauk, ali revoluciju predviđa kao krajnju mjeru, tek onda kada su sva druga sredstva isprobana. Stoga pravaštvo ne priznaje prijenos dijela suvereniteta na druge države i narode, u tadašnjem slučaju na Austriju i Ugarsku, a sve one koji to zagovaraju bez suzdržaja naziva izdajicama domovine.

«Međutim tada Hrvatima nije nedostajalo neprijatelja, već tada se provodila srbizacija pravoslavnoga pučanstva u Hrvatskoj, te se Kvaternik 3. prosinca 1861. obraća banu Šokčeviću sa zahtjevom da se utemelji patrijarhat Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se zaustavilo posrbljavanje grkoiztočnjaka.» (3) To isto će 1909. predlagati dr. Josip Frank, predsjednik Čiste stranke prava, što je objavljeno u glasilu stranke.(4)

Jedna od temeljnih pravaških odrednica jest ostvarenje hrvatske države na cijelome povijesnom i etničkom hrvatskom prostoru. Zbog toga je pravaštvo u sukobu sa svima koji se tomu protive, što osobito dolazi do izražaja kada se Hrvatskoj nameće ideja jugoslavenstva, koja po svojoj naravi u potpunosti negira hrvatsku samobitnost. Stoga je od 1918. na ovamo borba protiv jugoslavenstva, jugounitarizma i velikosrpstva nešto što poprima trajnu i nepromijenjenu odrednicu pravaške borbe. «Kao zakonski okvir pravne države, pravaštvo ne drži ništa do zakona koji se ne temelje na prirodnom, običajnom pravu i koji su u protimbi sa zdravim razumom i moralnim normama, te je protiv bilo kakve samovolje zakonodavca i zakona za dnevno-političke potrebe. Štuje se samo ono što jamči slobodu svakoga čovjeka i svakoga naroda. Zakone koji nisu uređeni po prirodnom pravu, razumu, moralu i povijesnom temelju, Starčević naziva mnoštvom izreka i poriče im svojstvo zakona. Za njega su pravda i sloboda nužno povezani.» (5)

Veliko razočaranje Starčević doživljava 1866., kad je nasuprot pravaškom programu prihvaćen prijedlog Mažuranića, Račkog i Strossmayera da se Hrvatska podjarmljuje Ugarskoj, što je bio uvod u čuvenu Nagodbu iz 1868. Koliko je Starčević duboko proživljavao sudbinu hrvatskoga naroda, te izdaju Mažuranića, Račkog i Strossmayera, govori činjenica da je u noći 12. na 13. veljače 1866. u potpunosti posijedio. Možemo samo pretpostavljati dubinu emocija, jada, ljutnje, nemoći i svih mogućih osjećaja koje je tu noć proživljavao, ali ne samo tu noć, to će utjecati na njega cijeli život. To je na žalost kontinuitet hrvatske politike i dan danas, kada su snage koje žele služiti stranim gospodarima daleko brojnije, a usudio bih se reći i jedine zastupljene u Hrvatskome saboru.

Izborni zakon za izbore 1867. bio je namješten tako da je pogodovao unionistima banskog namjesnika Levina Raucha, a Starčeviću je bilo onemogućeno i samo kandidiranje. Tako “izabrani” Sabor prihvatio je 26. rujna 1868. famoznu Hrvatsko-ugarsku nagodbu.

Nagodba nije jedino zlo koje su proizveli Mažuranićevi narodnjaci, 11. svibnja 1867. svalili su takav teret na hrvatska pleća, koji ćemo kasnije plaćati u krvi i velikim žrtvama pa i genocidom nad hrvatskim narodom. «Odlukom Sabora od 11. svibnja 1867., koju su zagovarali i isposlovali Mažuranić, Rački i Strossmayer priznati su u Hrvatskoj Srbi kao istovjetan i ravnopravan politički narod s Hrvatima.»(6) To je u dubokoj protimbi s pravaškim naukom, koji kao i sav normalni demokratski svijet, priznaje samo jedan politički narod, na jednome državnom teritoriju. Sve drugo je uvod u sukobe i ratove, to donosi nesreću i jednom i drugom narodu. Eugen Kvaternik, u očaju zbog takve neshvatljive i pogubne politike, 8. listopada 1871. podiže čuvenu Rakovičku bunu, koja ubrzo skončava njegovom likvidacijom, koju su 11. listopada 1871., izvršili Srbi Miloš Kosanović i Maksim Momčilović.

Od raskola do uspostave države

Cjelokupno pravaško djelovanje sve do 6. siječnja 1929., kad je uvedena diktatura kralja Aleksandra (prvog i posljednjeg, kako ga je nazvao dr. Ante Pavelić) gotovo je u dlaku slično ovim događajima. Jedina razlika je u samim raskolima među pravašima koji su poslije uslijedili, a koje možemo svesti pod zajednički nazivnik “Folnegovićev sindrom”.

Prvi raskol pravaša se dogodio 1895., kada je Starčević utemeljio Čistu stranku prava, koja je opstala do kraja ali pod drugim imenima (Stračevićeva hrvatska stranka prava do 1919., pa Hrvatska stranka prava do zabrane 1929.), a nakon toga su uslijedili brojni raskoli i osnivanja novih pravaških stranaka, koje su sve završile na Folnegovićev način, tj. ogrezle u jugoslavenstvu, izuzevši jedino Čistu stranku prava, koja se tada već zove Hrvatska stranka prava (HSP).

Razloge za tolike raskole među pravašima treba tražiti i u samoj čvrstini pravaške ideje, koju su neki počinjali doživljavati utopijom i u praksi neostvarivom, ali još više u konformističkim pobudama i mrvicama vlasti zbog kojih su mnogi odustajali od pravaške ideje te se priklanjali hrvatskim porobljivačima. Još jedan veliki razlog zbog koga pravaši nisu nikada preuzeli vlast i na miran način ostvarili svoje ideje u praksi, jest diskontinuitet političkoga djelovanja, što se odnosi na razdoblje od 1929. do 1941., a posebno se to odnosi na razdoblje od 1945. do 1990., kad su stasale potpuno nove, dakako antihrvatske političke snage, a pravaška misao je bila strogo zabranjivana i kažnjavana ubojstvima, progonima i zatvorskim kaznama.

Najteži udarac pravaškom korpusu dogodio se genocidom na Bleiburgu i Križnom putu, kad je doslovce masakriran cvijet hrvatske inteligencije i mladosti, a oni koji su preživjeli završili su u progonstvu. Na taj način komunističko-partizanska diktatura je trajno osakatila Hrvate, odstranivši najsvjesniji i najvitalniji dio stanovništva.

Nakon zabrane svih političkih stranaka pravaštvo ne prestaje s djelovanjem, nego slijedom novih okolnosti ono prelazi na ilegalno djelovanje te dr. A. Pavelić 7. siječnja 1929. utemeljuje u skladu s pravaškim programom revolucionarnu organizaciju UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija). Glavnina organizacije u početku djeluje izvan domovine, ali s vremenom se organizacija širi i u domovini. UHRO je za kratko vrijeme postao jedina organizirana sila koja se suprotstavila diktaturi i zločinstvima kralja Aleksandra. Spletom povijesnih okolnosti i ustrajnom borbom 10. travnja 1941. dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, te se na taj način potvrđuje opravdanost revolucionarne komponente pravaškoga programa, bez koje očito nema ni države.

Pravaštvo u doba NDH

Nakon proglašenja države dolazi do izražaja sva pogubnost koju su nam u amanet ostavili Strossmayer, Rački i Mažuranić, a nakon njih Trumbić, Supilo, Pavle Radić i Ante Pavelić zubar, koji su Srbe u Hrvatskoj proglasili zasebnim političkim narodom s jednakim državnim pravima na hrvatskom državnom prostoru kao što ga trebaju imati i Hrvati. A ovi zadnji su bez pristanka naroda i uveli Hrvate u Kraljevstvo SHS, prvu jugoslavensku državu.

Srbi su odmah ustali protiv NDH, još i prije samoga proglašenja, a službeno 27. srpnja 1941. što se danas slavi kao antifašistički ustanak srpskoga naroda u Hrvatskoj, a u stvarnosti je to bio notorni četnički ustanak protiv hrvatske države.

Međutim, ratna je hrvatska država imala i drugih, unutarnjih porođajnih muka. Poglavnik je 16. travnja 1941. promijenio naziv UHRO u UHOP (Ustaški hrvatski oslobodilački pokret), jer je držao da u svojoj državi ne treba imati revolucionarnu organizaciju, nego sada ipak oslobodilačku. Kako je sama pravaška ideja tvrda za mnoge koji ne mogu slijediti njezina načela, što je i potpuno razumljivo zbog ljudske prirode, tako je bilo gotovo nemoguće ustrojiti državu po ustaškim načelima, koja su zahtijevala najveću disciplinu i život po visokim moralnim standardima. «Obnoviti i preporoditi hrvatskoga čovjeka u duhu, časti, poštenju, pravednosti i ljubavi». «U svoje članstvo primati samo, poštene, ćudoredne nepokvarene ljude, te dobre i čestite Hrvate.» «Odgajati u hrvatskom društvu čelik značajeve, ljude časti i poštenja, ljude ponosa, te jake narodne i državne sviesti». Ovi su citati preneseni iz Propisnika Ustaše koji sadrži 37 stranica teksta, a koji 11. kolovoza 1942. potpisuje po odredbi Poglavnika, doglavnik-postrojnik, Dr. Ljudevit Šolc, ministar (7)

Svi koji su tada masovno pristupali ustaškom pokretu morali su položiti prisegu koja je za kršenje ustaških načela uključivala smrtnu kaznu, a prisega se nije mogla samoinicijativno opovrgnuti. Pavelić je uvidio teškoće koje stvara takva stega, pa je uveo mogućnost prisege pristaša ustaškog pokreta. Pristaše su imale pravo razvrgnuti prisegu bez posljedica, ali uz obrazloženje, a imali su daleko manja prava i obveze od pravih zaprisegnutih ustaša. Pavelić je držao, što je potpuno točno, da je velikosrpska jugoslavenština zatrovala i pokvarila hrvatskoga čovjeka, donijela jedan nama do tada potpuno stran mentalitet balkanizma, nemorala, nereda i nerada te je pokušavao to ispraviti.

Zadaća pravaštva

Ovdje se ustaški pokret suočio sa sličnom situacijom koja prati pravašku ideju kroz cijelo vrijeme, a to je primjena te ideje u praksi.

Postavlja se pitanje, na koji način učiniti pravašku ideju prihvatljivom za široke slojeve, a da ona ipak zadrži svoje glavne komponente. Starčević je odlično poznavao ljudsku prirodu i bio je svjestan svih ljudskih slabosti i mana, a znao je da je velika većina ljudi prosječna te da ih zanima samo vlastiti život i egzistencija. U trenutcima ljutnje on za njih nije imao lijepih riječi te ih je uspoređivao s najobičnijom živinom, a kumice na placu je proglašavao inteligentnijima od ondašnje inteligencije. Kako su temeljna pravaška načela nezastariva, izuzevši neka programska koja se nužno moraju mijenjati zbog promjene okolnosti, tako je i ljudska priroda ista kao onda.

Tako i sada pravaška ideja ima iste probleme kad želi društvo urediti po pravaškim načelima koja zahtijevaju visoke moralne i druge norme ponašanja. Da bismo razriješili dilemu, što onda napraviti s pravaškom idejom danas, dovoljno se osvrnuti na sve ove teškoće koje je pravaštvo imalo kroz povijest. Što je bilo njegovo glavno djelovanje i način rada?

Temeljna zadaća pravaštva jest težnja za uspostavom države, i ono odlično funkcionira kada svoje djelovanje usmjerava prema oponentima i osporavateljima te naše državnosti. Kada se ima jasan i plemenit cilj, onda je lakše homogenizirati i mobilizirati pristaše, a osobito onda kada nemaju što izgubiti, kad je teror okupatora prevelik i trajan. Da bi pravaška ideja u sadašnjem vremenu ostala neokrnjena i dostojna nauka Oca domovine ona sada prema vanjskim utjecajima mora zadržati punu državotvornost te sačuvati državu od kolonijalnog statusa koji joj je namijenila aktualna vlast, a prema unutarnjem uređenju treba se prilagoditi društvenim slobodama i normama koje proizlaze iz nesavršene ljudske prirode i potreba modernoga čovjeka. Modernoga u civilizacijskom smislu, jer smo već utvrdili da se temeljna čovječja ćud ne mijenja.

To je potpuno u skladu s pravaškim naukom jer kako i Starčević 1870. reče: «Ne daj nam, Bože, pasti u ludost u kojoj bismo rekli da je narod pristao uz naš program, uz našu politiku. To ne, nego mi smo naš program, mi smo našu politiku iscrpili, složili iz prava, ćudi, duha, koristi, iz potreba naroda hrvatskoga, te nije čudo, što je sav narod za svoje.» (8) Slijedom toga ni pravaštvo nema pravo mijenjati čovjeka niti to može, nego se mora prilagoditi tom čovjeku i njegovu stvarnom životu. Usrećenje svih i savršen život ne postoje. To ipak ne znači da ne treba težiti što je moguće moralnijem i poštenijem društvu, ali to je dugotrajan i suptilan posao, i tako mu treba pristupiti, jer svaka nasilna stega je uvod u diktaturu, a to onda odvraća ljude od pravaške ideje i oni se priklanjaju drugim strujama koje ga mame lažnim obećanjima i vode u sigurnu propast.

Upravo je tu i glavna varka sadašnje politike, ona podilazi pojedincu, a s druge strane vrši potpunu destrukciju države u cjelini. Drugačije kazano, pojedinac je tobože slobodan, ali je cijeli gospodarski potencijal države zarobljen od stranaca i nije u službi toga pojedinca i naroda, nego potpomaže gospodarstva zemalja iz kojih dolaze ti “dobrotvori”.

Sada dolazimo do obrnutoga procesa u odnosu na onaj kada je težnja pravaštva bila uspostava države, tu dolazimo do spominjanih promjena okolnosti koje onda uvjetuju i promjenu načina pravaškoga djelovanja. U uređenju društva ne postoji jedna jedinstvena čvrsta odrednica, kao u slučaju borbe za samu uspostavu države. Tu se dolazi do čitavoga niza kompliciranih ljudskih i društvenih odnosa, a u slučaju Hrvatske tu je i vrlo jaka unutarnja komponenta koja svim silama nastoji ponovo zatrti hrvatsku državu. Tako se dolazi do jedinstvene situacije gdje se borba za očuvanje vlastite države ne usmjerava samo prema vanjskim čimbenicima, nego i prema unutarnjim sluganima ili slavoserbima kako ih je zvao Starčević.

Postavlja se pitanje, što pravaštvo koje je sada potpuno marginalizirano, može učiniti kako bi hrvatsko društvo krenulo putem ozdravljenja, a država postala stvarni a ne samo deklarativni okvir hrvatskoga naroda. Mnogi su razlozi zbog kojih je pravaška ideja u hrvatskoj politici doživjela marginalizaciju. Uz osobne pogrješke, svađe i lutanja pravaških prvaka, držim da su ipak tu odlučujuću ulogu odigrali drugi čimbenici. Hrvatska država je stvorena zahvaljujući pravaškoj ideji, od čega se nitko relevantan ne ograđuje, a utemeljitelj nove hrvatske države dr. Franjo Tuđman se otvoreno pozivao čak i na NDH, kada je izjavio na Saboru HDZ-a 1990, da je NDH bila izraz vjekovnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom, čime je dobio kritičnu masu za pobjedu na prvim izborima. Međutim, njegova kasnija najava da je ZAVNOH temelj hrvatske države, dala je već tada naslutiti kobni i potpuno krivi smjer kojim će Hrvatska ići. Država je bila utemeljena i to je shvaćeno kao ispunjenje pravaške ideje u cijelosti, što će se kasnije pokazati teškom pogrješkom i zabludom.

Tu, dakle, konačnom uspostavom države, dolazi do preklapanja pravaških i državotvornih ideja s tadašnjom HSP, te se njoj na taj način značajno suzio manevarski prostor. Značajnija gibanja su se događala za izbora 1992., kada je Tuđmanova politika postala dosta konfuzna, a narod još svjež i poletan, pravaški politički skupovi su bili daleko najposjećeniji te je izgledalo da će HSP dobiti jako veliku potporu birača. Tada se sumnjalo na izbornu krađu, jer je broj glasova Stranke prava bio daleko manji od pokazatelja s masovnih skupova. Podsjećamo da je tada HSP, unatoč svemu, s dobivenih 180.000 glasova bio treća stranka sa pet zastupnika, a SDP je imao samo tri.

Ono što je kasnije uslijedilo, nikako nije stvar slučaja nego jednoga smišljenog plana za koji kao paradigmu možemo uzeti ZAVNOH-ašku Hrvatsku te nedonošenje Zakona o lustraciji i dekomunizaciji Hrvatske. Svi ti kadrovi su nakon prvotnoga šoka zbog ostvarenja hrvatske države i očekivanih smjena s položaja koje su izostale, počeli s polaganim preuzimanjem hrvatske države u svoje ruke. Sve to je pratilo smjenjivanje i udaljavanje domoljubnih kadrova, a neki su u svojoj naivnosti i sami odstupili, s uvjerenjem da je država sada tu, da su oni svoje obavili. Vrata za učvršćenje udbaških kadrova bila su time širom otvorena. Politika koja je uslijedila, počela je polako ali sigurno stvarati nezadovoljstvo i podjele u narodu, da bi rezultirala potpunim preuzimanjem zemlje od strane ljudi koji tu Hrvatsku nikada nisu željeli, a sam Tuđman je na posljetku u svemu tomu od stvaratelja hrvatske države proglašavan despotom i diktatorom, koji vodi državu u crnilo, mrak i izolaciju.

Sada, kada je Hrvatska već bila potpuno preuzeta od protuhrvatskih agentura, našli smo se u situaciji sličnoj onoj u kojoj je djelovao i Starčević. Imamo prividnu državnost, a vlast koja vlada nikako nije i ne može biti prohrvatska, nego je u službi stranaca i stranoga kapitala kojemu su oni zbog mrvicu vlasti, izručili Hrvatsku. Pravaši su pretvoreni u neku vrstu unutarnje emigracije. Opet smo na početku.

Kako dalje?

Držim da sva pravaška lutanja i pogrješna nastojanja nisu uzrokom njegove marginalizacije, nego je to upravo ova situacija u kojoj se Hrvatska ponovno našla, u kojoj je pravaška ideja opet “opasna” i nepoželjna, jer jedino ona jamči zaustavljanje pljačke i otimačine koja se svakodnevno nemilice provodi. «Kada taj cilj bude postignut, (hrvatska država, op. a.) ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskoga naroda te se boriti za to, da u Hrvatskoj državi uvijek bude vladao samo hrvatski narod, te da on bude podpunim gospodarom svih tvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu ustaških načela.» (9) Ovaj izvadak iz ustaškoga Ustava je potpuno u skladu s pravaškim naukom, a on je i glavna smetnja svima onima koji žele porobiti Hrvatsku. Nigdje ne ćete naći kritike za ovakvu odrednicu Ustava, jer je to cilj svih normalnih država i naroda, ali ćete zato i dan-danas stalno slušati o ustaškim zločinima, kako bi se Hrvate trajno i nepovratno stigmatiziralo, te tako stvorilo nelagodu zbog toga što uopće imamo državu.

Svjedoci smo i danas kako se laže o Domovinskom ratu, te se ide u toliku krajnost da je i ova Hrvatska nastala zahvaljujući zločinačkom pothvatu. Dok nas “zabavljaju” takvim lažima, ubacujući novo sjeme razdora među Hrvate, oni rade ono što njih jedino zanima, a to je otimačina hrvatske imovine. Tako da sa stopostotnom sigurnošću možemo tvrditi, da je najveći hrvatski krimen upravo iskazan u ovomu izvatku ustaškoga Ustava, a to je da mi želimo upravljati svojom imovinom i omogućiti da od nje žive Hrvati, a ne stranci.

Kakvog uopće smisla ima država ako nije u stanju zaštiti najelementarnija prava svoga naroda, i država koja je u stalnom strahu da svojim postupcima ne bi nekoga diskriminirala, osobito srpsku manjinu. Država jednoga naroda upravo to i jest, diskriminirajući faktor za sve one koji nisu njezini državljani ili koji se iz nekog razloga ne osjećaju takvima, oni svoja državna prava ostvaruju u svojim matičnim državama.

Današnja politika je narod ponovo dovela u stanje potpune pasivizacije i on nemoćno promatra što mu se radi od domovine. Raskole među sadašnjim pravašima također treba tražiti u ovim razlozima, jer ih težina situacije prisiljava na različita tumačenja i način izlaska iz nje, ali ne treba isključiti ni druge čimbenike, poput animoziteta pojedinih pravaških prvaka te liderskoga sindroma ili je to pak traženje besprijekornog vođe poput Starčevića. Treba podsjetiti da su ti bezprijekorni Hrvatima uvijek dobri tek kada umru, a za života se s njima u većini slučajeva ismijavaju. S druge pak strane imamo situaciju da nam vječno zbog takvog cjepidlačenja, vladaju najherdjaviji među nama, pripravni na svaku izdaju.

A pravaši pojedinci koji nisu ni u jednoj stranci, ne želeći u svemu aktivno sudjelovati, dok se situacija ne popravi, doprinose potpunom uobličenju toga začaranoga kruga. Da ne govorimo o intelektualnim elitama koje se priključuju tek kada osjete izglednu korist za sebe i svoju karijeru. Situacija se ne će sama od sebe popraviti, tako da je pasivizacija takvih pojedinaca direktan doprinos narodnoj nesreći. Stoga nije korektno za sve nevolje optuživati samo one pravaše koji su stranački organizirani te koji nastoje naći put kojim bi se pravaštvo ponovno uzdiglo na pijedestalu hrvatske politike.

«Prvo uznemirenje do kojega je došlo na tzv. desnom dijelu političkog spektra, pokazuje da je krug sljedbenika pravaške ideologije i dalje širok, da i dalje postoji solidan dio biračkoga tijela, koji smatra da je misao slobode pojedinca, skupina i naroda, kako ju je definirao i prije stoljeće i pol razradio dr. Ante Starčević, živa i u suvremenim prilikama, ne kao dogma, nego kao pouzdan putokaz i temelj za snalaženje u dvojbama i izazovima 21. stoljeća. To znači, da smo suočeni ne toliko s krizom pravaške misli, koliko s krizom organiziranog pravaštva» (10) U ovoj rečenici, koja govori o krizi organiziranog pravaštva, leže odgovori o putu ka njegovu oporavku.

Pravaška misao nikada nije bila upitna ili poljuljana da ne bi imala odgovore na sve moguće situacije u kojima se narod i država mogu naći. Ključni problem jest njegova organizacija na terenu. Najbriljantnije misli, načela i programi ne vrijede ništa ako ih se ne može provesti u djelo.

Hrvati, a izgleda i pravaši, profunkcioniraju tek onda kada je nevolja velika, trajna i teška, te kada se nema što izgubiti doli vlastitih okova. Ono što je pravaštvu godinama bila mana i slaba točka, razjedinjenost, sada se može iskoristiti kao prednost, u smislu pozitivnoga šoka. Mnogi ne izlaze na izbore jer nemaju za koga glasovati, jer su pravaši razjedinjeni, a ako i daju glas nekoj pravaškoj stranci, on u pravilu propada. Zajedništvom pravaških stranaka se svi ti glasovi stavljaju na jednu hrpu, a treba računati na one koji ne izlaze na izbore, jer će oni sada imati komu dati glas a da taj glas ne propadne i d’Hondtovom metodom pripadne stranci koja je dobila najviše glasova.

Teška situacija u domovini mogla bi odigrati ključnu motivirajuću ulogu i kod pravaških birača, a treba očekivati i podosta razočaranih birača vladajuće garniture, koja je upropastila zemlju. Prvo značajnije okupljanje pravaša dogodilo se 1994., a kao okosnica toga okupljanja bila je HSP Ante Đapića i HČSP Ivana Gabelice. Dne 21. veljače te godine potpisana je povelja o ujedinjenju tih stranaka. Tu su još spominjane HDSP Krešimira Pavelića i HNDL Bosiljka Mišetića, ali one su na kraju otpale. HNDL – Hrvatska nacional-demokratska liga nipošto nije bila pravaška stranka, ali je bila u opciji jer se željela stvoriti što šira fronta prema vladajućoj stranci. Za kratko vrijeme ona se stopila s HDZ-om, kao i mnoge instant stranke, za dnevno-političke potrebe.

«Okosnica ujedinjenja jest teza koju iznosi Ivan Gabelica da smo četiri godine nakon prvih demokratskih izbora opet na početku, srušili smo komunizam, ali sada moramo srušiti komuniste». Postignuto je također suglasje oko politike prema Bosni i Hercegovini, u smislu da se Bosna ne smije dijeliti, te da je ona u cjelini hrvatska. HSP kojega sada čine te dvije stranke, također traži reviziju privatizacije i pretvorbe koja je generator korupcije te slabi zemlju za vrijeme rata. (11) Nakon dvije godine, 1996., također u veljači, dolazi do raskola među pravašima, te HČSP obnavlja svoj rad, a Gabelica je u razdoblju 1996.–2000. zastupnik stranke u Hrvatskom državnom saboru.(12)

Nakon ovoga dvogodišnjeg “zajedništva” značajnijih pravaških snaga, uslijedila je dugotrajna razjedinjenost koja je bila cementirana programskim lutanjima stožerne pravaške stranke. Ali ta lutanja nisu bila samo programskoga karaktera nego i kadrovskoga, što će pravaštvu zadati težak udarac, koji je kulminirao na izborima za Sabor 2007. godine, kad se dogodio konačni krah pravaštva koje je spalo na samo jednoga zastupnika. «U potonje dvije operacije utrošeno je nekoliko posljednjih godina i potrošeno nekoliko isluženih, po habitusu posve nepravaških političara, koji su se – umjesto da posluže Stranci – Strankom htjeli poslužiti za vlastito uskrsnuće, poput dr. Slavena Letice i dr. Mate Granića. Sve je bilo motivirano pogrješnim shvaćanjem da je sudjelovanje u vladi jedini smisao političkog djelovanja, i da se tom cilju – težnji da stranka postane regierungsfähig – mogu i moraju podrediti ne samo taktički potezi, nego i stranački program i načela.»(13)

Ovakvim operacijama Stranka je sama sebi najviše naštetila, jer se pretjeranim “umivanjem” gotovo poistovjetila s programom HDZ-a, a birači s,u prepoznavši sve to, onda radije glasovali za pravi HDZ. Pravaši uvijek moraju imati na umu misli S. S. Kranjčevića koje glase: “Ako želiš visoko se dići, na jednom stanovištu budi, i tu stani poput čvrste stijene, znaj da nije običaj kod ljudi, mijenjati svoje uvjerenje”.

Komunistička partija iz prve lige (u drugu ligu te partije spada HDZ), preobučena u celofan SDP-a, zbog svoje je dosljedno antihrvatske i odnarođene politike, s tri zastupnika iz 1992., do 2007. narasla na 56 zastupnika, što je zastrašujući podatak, ali i činjenica da se dosljednost nagrađuje vjernošću i stabilnošću biračkoga tijela. Drugi dio biračkoga korpusa, koji je većinom još uvijek HDZ-ov (ne zbog toga što su zadovoljni politikom koju ta stranka provodi, nego dobar dio njih je još uvijek sklon opraštanju toj stranci zbog njezinih povijesnih zasluga), te se nju još uvijek percipira kao stvarateljicu hrvatske države, tj. državotvornu, iako je ona sada sve samo ne državotvorna stranka.

Prema tomu, negdje postoji veliki politički prostor, koji čeka na pravaše, ali i oni moraju odraditi svoj dio posla. «Najodlučnije tvrdim da je kroz demokratski sustav, ali samo pravilno shvaćen, moguće ostvariti hrvatske državne i narodne interese, ali to mogu samo autentične političke elite koje će isto tako demokratskim putem doći na vlast.

A takvi mogu doći samo iz pravaških redova. Ali isto tako sam siguran da će takvi odmah biti proglašeni nedemokratskom vlašću, makar bili izabrani na najdemokratskiji mogući način. Ali to nas ne smije ni najmanje pokolebati, moramo biti spremni na to i testirati taj svjetski demokratski poredak, pa da vidimo dokle seže ta po njima bezgranična sloboda. Gdje je granica kada bi nas oni ponovno okupirali ovim suptilnim ili onim bučnijim metodama i nametnuli ponovo svoju „apsolutnu“ ili bolje rečeno apsolutističku demokraciju s namjesništvom koje mi zovemo hrvatska vlada. Ali moram naglasiti, mi znamo gdje je i ta granica, ona je ondje gdje se počinju preklapati naši interesi sa njihovima a koji su vezani za ovo područje. Ali ta granica je ipak jako daleko od ove koju na jedvite jade doseže ova pripuznička i izdajnička vlast. Upravo od toga njihova dosega koji je na graničnoj crti da se uopće možemo smatrati državom, i do krajnje granice koju je moguće dosegnuti, smješten je ogroman prazan politički prostor koji može i mora zauzeti pravaška ideja. A takva politika se zove politika s kičmom, politika bezkompromisne borbe za svoje, ali i politika koja poštuje tuđe. Mi ne želimo biti politika koja kupuje lažno poštovanje prodajama i izdajama svoga.» (14)

Ono što pravaši sami moraju odraditi jest njihovo zajedništvo, kako bi zauzeli ovaj prazan politički prostor, a koji je u praksi najvidljiviji po potpunoj pasivizaciji biračkoga tijela. Tu se opet vraćamo na 1994., kada je okosnica toga okupljanja bila HSP i HČSP, a takva situacija je i danas. Ne trebamo podsjećati na brojne pravaške, pa i demokršćanske stranke koje su prodefilirale na marginama politike od 1990. do danas, a koje su sada jednostavno potpuno iščezle s političke scene. Tako da sada otpada i često rabljena teza kako postoje mnoge pravaške stranke. HSP, HČSP i A-HSP u ovom trenutku vode vrlo intenzivne pregovore oko zajedničkoga izlaska na sljedeće parlamentarne izbore.

Ti su pregovori olakšani vraćanjem stožerne pravaške stranke na izvorna pravaška načela, te za sada između te tri stranke postoji velika doza razumijevanja i suglasja. Uskoro bi trebalo uslijediti i formaliziranje svega u obliku potpisivanja predizbornoga koalicijskog sporazuma. HSP-u i HČSP-u je trebalo četrnaest godina da se ponovno sjedne za isti stol, toliko je trebalo da zaborav prekrije sva razilaženja, sve netrpeljivosti, a za što uopće nije bilo potrebe. Stoga, zbog takvih, očito do sada nepremostivih razloga, držim da nikako nije potrebno osnivati još jednu pravašku stranku, koja je utemeljena u listopadu 2009., jer će se tu svi ti procesi ponoviti, i trebat će vremena i vremena da se izglade animoziteti između tih osnivača i stranke iz koje su izašli. Time se opet stvara privid razjedinjenosti pravaškoga korpusa, a to nikomu više nije potrebno.

Kao kuriozitet koji se redovito javlja kada se osniva nova pravaška stranka jest pozivanje na zajedništvo i ujedinjenje. Ako je nekomu doista do ujedinjenja pravaša, onda je potpuno besmisleno osnivanje novih stranaka, jer to nije doprinos ujedinjenju, nego je doprinos razjedinjenju. A očekivanja da će se stranke koje egzistiraju dvadeset godina odmah ugasiti i prijeći u tu novu stranku, antologijska su politička glupost, pa čak i bezobrazluk. Kako god završilo najnovije približavanje pravaških stranaka, na pravaškim je glasačima da oni sami procijene gdje je glavnina pravaških snaga i za koga treba glasovati, i kakvu god oni odluku donesu, svi mi je moramo poštivati i prihvatiti. (Politički zatvorenik, br. 217., travanj 2010.)

Josip MILJAK

BILJEŠKE:

1. Josip HORVAT, Ante Starčević. Kulturno povijesna slika, izd. Antun Velzek, 1940., pretisak, Matica hrvatska, ur. Dubravko Horvatić, Zagreb, 1990.
2. Lovre KATIĆ, Pregled povijesti Hrvata, Zagreb 1938., 235.
3 .Cherubin ŠEGVIĆ, Drugo progonstvo Eugena Kvaternika, Zagreb, 1907., 10.
4. Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973., 360.
5. Pavo BARIŠIĆ, Filozofija prava Ante Starčevića, Zagreb, 1996., 11.-19.
6. Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske – I. dio, Zagreb, 1990., 189.
7. Hrvatski državni arhiv (HDA), Fond GUS-249/1, Propisnik Ustaše, str. 1. čl. 1. st., g), str. 3. čl. 9. st. (a), str. 4. čl. 10. st. (a).
8. Goran ROHAČEK, Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća, Čakovec 2009., 233.
9. HDA, Fond GUS-249/1, Ustav “Ustaše” – Glavni stan 1. lipnja 1933., prijepis 16. travnja 1941., potpisao dr Ante Pavelić, str. 1., st. 2.
10.Tomislav JONJIĆ, “Kriza pravaštva ili kriza Hrvatske stranke prava”, Politički zatvorenik, 17/2007., br. 189, 4.-5.
11.G. ROHAČEK, nav. dj., 55.
12. G. ROHAČEK, nav. dj., 149.
13. T. JONJIĆ, nav. dj.
14. Josip MILJAK, Govor na Saboru HSP-a, 7. studenoga 2009., izvadak.


Na znanje "Acinoj eu-kakovitarpuše-pravašici" Ruži Tomašić

Tako je govorio Poglavnik

Rekli smo, da samo borbom, teškom i krvavom borbom možemo uspjeti. Čeka nas teška i krvava borba. Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati, pa makar nas stajalo i života.
Hrvatska je vječna, ona ne može propasti dok ima sinova, koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi.
Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu, nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti. Izabiremo put časti, put ponosa, put borbe. Započinjemo naš križni put, koji nas nije mogao mimoići.

Dr. Ante Pavelić

Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda!

On je bio jedan od najvećih sinova Hrvatske, i on bi nam trebao biti uzor, jer je cijeli svoj život dao za Hrvatsku, za dobrobit svoje obitelji i svoga naroda, do smrti su mu na umu bili Bog, obitelj i Domovina, jedine tri stvari o kojima Hrvat treba razmišljati.
Njegovo ime će zauvijek ostati sinonim za hrvatstvo.

Bog i Hrvati! Za Dom spremni!


BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

Did Vidurina


Nešin i Milankin krimen nije usporediv s Ivinim kriminalom, ali...

Nakon sudske trakavice duge dvije godine izrečena je i nepravomoćna presuda ali ne samo Ivi Sanaderu nego i stranci koju je vodio. Presuda stranci, kažu pravni stručnjaci, sudski je presedan dosad nezabilježen u sudskoj praksi demokratske Europe. Stižu komentari sa svih strana a posebno zlurad komentar je onaj koji stiže od žučljivog potpredsjednika Sabora, Nenada Stazića; njemu bi vjerojatno i smrtna kazna strijeljanjem za sve HDZ-ovce bila pravedna. Doduše ne traži on strijeljanje kako su činili genetski mu preci, zahtijeva on političku eutanaziju odnosno 'gašenje' svih dvijestotine tisuća pripadnika te po njemu 'zločinačke' stranke, generalno: „Mislim da bi HDZ trebao prestati funkcionirati bez obzira na to kakva će biti konačna presuda. U obrazloženju presude navodi se da su oni (dakle, HDZ generalno, nap. a.) s 'Fimi medijom' od 2003., odnosno odmah kad su stupili na vlast. Dakle, oni su imali plan. Oni su se borili da dođu na vlast da bi mogli pljačkati zemlju. To je prestrašno! Takva stranka se treba ugasiti!“

Uza sve to što je Mladen Barišić, krunski svjedok a lažljivi i promućurni pokajnik, 19 puta dao 19 različitih verzija Sanaderove lopovštine, nema sumnje da je bahati Ivo dobar dio 'prihoda' strpao u svoj džep što je za svaku osudu. Nanio je time veliku štetu ne samo državi nego i stranci koju je vodio. Prema imovini i velebnim umjetničkim djelima koje je na taj način 'stekao' mora se ipak priznati da je to radio sa stilom pravog hohštaplera koliko god to bizarno zvučalo. Ali, također se mora priznati da to nije radio manirom sitnog političkog lopova odnosno jeftinog 'grebatora' kakav je primjerice Nenad Stazić koji je prije nepune tri godine na Titinim Brijunima proveo čak 49 dana dokonog ljenčarenja; za to je morao platiti uistinu smiješnih 343 kune odnosno sedam kuna po danu-pun pansion!? Druže Neša, nije li to prestrašno, bili i tebe trebalo politički eutanizirati 'ugasiti' za sva vremena!?

Tako bagatelno ljetovanje 'sitni grebator' Nenad Stazić, inače vice-predsjednik 'časnog doma Sabora', uspio je nečasno ostvariti zahvaljujući hrvatskom 'domoljubu', Radi Šerbedžiji koji ga je tih 49, eto, na 'crno' angažirao kao stručnog umjetničkog savjetnika za vjekovječnu predstavu 'Kralja Leara'! Iste te godine Nenad Stazić i ministrica socijalne politike i uzor mladima, Milanka Opa(n)čić, priuštili su si i krstarenje Brijunskim akvatorijem i to vojnim gliserom koji im je bio na raspolaganju po odobrenju, valjda, vrhovnog zapovjednika (raz)oružanih snaga, Ive Josipovića. „Nismo išli na kupanje, nego (službeno?) pogledati Tito/Jovankinu rezidenciju na otoku Vangi“ - rekla je tada naša gđa ministarka Milanka Opa(n)čić. Dakako, Šerbedžijin Teatar 'Ulysses' i dalje ima čvrsti ugovor s MORH-om za besplatno korištenje broda pa je moguće da će vojni gliser opet nekoga iz Nešine grupe SDP-'grebatora' voziti na izlet - besplatno.

Bizarno bi bilo uspoređivati štetu državi i stranci koju je počinio gramzivi Ivo Sanader sa štetom državi počinjenom od sitnog lopova Nenada Stazića, ali, postoji i nešto drugo što se zove moralno ljudska vertikala ili politička odgovornost posebno kad se radi o političkoj 'eliti'. Izuzev Ane Stavljenić-Rukavina iz Račanove vlade i Mirele Holy iz Kukuriku vlade, u Hrvatskoj nitko od političkih glavešina ne pozna ili se sprda s pojmom 'moralne ostavke' ili metaforički rečeno 'ostavke uzrokovane grižnjom ljudske savjesti'; većina tih 'glavešina' bukvalno rečeno nema ni političkog morala a ni ljudske savjesti!

Pomanjkanje etike ili lijepog ponašanja kod Nenada Stazića očito je posljedica lošeg kućnog odgoja ili jednako takve partijske edukacije. U Europi, u demokratskom svijetu bogatih zemalja, stvari stoje malo drukčije nego što je to slučaj u kukavnoj Hrvatskoj. Navedimo samo neke primjere koji bi trebali biti uzor Nenadu Staziću i brojnim jednako lakomim kreaturama: švedska ministrica Maria Borelius svojevoljno je napustila vladu kad se otkrilo da je zaposlila dadilju 'na crno' a jedna je druga, također švedska ministrica, dala ostavku jer je kupila dječje pelene na službenu 'karticu'; trošak je odmah podmirila ali je ostavku morala 'zadržati'. Za razliku od Hrvata kakvi su Milanka i Neša, za prebogate Šveđane i to je varanje države; krajnje nemoralno i kažnjivo. A što tek reći o Velikoj Britaniji? Jacqui Smith je dala ostavku jer je njezin muž na trošak države pogledao dva 'pornića'!? Kasnije će se još dodatno utvrditi da je zbog putnih troškova prijavila i lažno stanovanje.

Kaljanje ugleda se ne oprašta ni u Francuskoj: ministrica vanjskih poslova osjećala se dužnom podnijeti ostavku kad se saznalo da se s ljetovanja iz Tunisa vratila privatnim avionom tuniškog predsjednika; i to u vrijeme demonstracija, poslije kojih je isti svrgnut. Eto, a 'naš' drug Neša ljetuje za sedam kuna dnevno i s drugaricom Milankom se mukte vozika po moru vojnim gliserom Ive Josipovića odnosno Rade Šerbedžije; a ostavka, sudski progon? 'Ma, tko vas šljivi, nitko nema pravo nama suditi jer mi priznajemo samo sud naše Partije'!

Nego, gledajući i slušajući saborsko kokodakanje uhvati nas strah kad iz saborske klupe drug Neša podigne svoju palicu s natpisom 'replika'. Mrka pogleda ustaje on iz klupe a doima se poput opakog jastreba-kopca posebno velikog 'kljuna'. Mi, gledatelji i slušatelji, napeto čekamo samo trenutak kad će odnekud izvući skriveni samokres pa ispaliti cijeli šaržer po političkim neistomišljenicima-protivnicima njegove 'svete' Partije poput Puniše Račića u beogradskoj skupštini! Stazićeva anarhistička retorika u Saboru osim zlobe ne nudi nikakav iole pozitivan ili konstruktivan prijedlog općem boljitku naroda a o spremnosti za dijalog ne treba ni govoriti. Njegova izlaganju su beskoristan splet gorke žuči i zajedljivog sarkazma, konglomerat mržnje i uvreda a na njegovu licu još nikad nismo vidjeli osmijeh zdrava čovjeka. Stiče se dojam kao da 'do podne mrzi samog sebe a poslije podne cijeli svijet'!

Damir Kalafatić


POZIV NA PROMOCIJU KNJIGE:
„HRVATSKI VOJNIK MIRO BAREŠIĆ“

dana 17.03.2014 (ponedjeljak)
18:00 sati
dvorana A–HSP
Zagreb, Ilica 31/3

Knjigu će predstaviti autori Stipe Jukić i Mario Barešić.
Knjiga, puna dokumenata i slika, govori kako je metkom u leđa od strane hrvatske ruke ubijen Miro Barešić.
DOĐITE!

Dražen Keleminec


POZIV
na stručni skup pod nazivom:
I dok je srca bit će i Kroacije!

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio epitet najznačajnije osobnosti hrvatske moderne. Književna struka jednoznačna je u ocjeni kako bez Matoševa stvaralaštva na području kritike, proze i poezije hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu ju danas poznajemo.

Upravo je Matoš, uz Eugena Kumičića naš najznačajniji francuski đak druge polovice 19. i početka 20 st., bio taj koji je hrvatsku književnost lišio uskogrudnog provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem kojega je svojedobno imao dr. Ante Starčević, čiji je Matoš bio vjerni sljedbenik.

Iako je uglavnom poznato da je Matoš bio izrazito domoljubnog, nacionalističkog usmjerenja – pa tako vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što su „1909" ili „Pri svetom kralju" – njegove opservacije o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi nešto su slabije poznate širemu čitateljstvu. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak, Matoš je bio utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskog nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.

Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik.

Svaki hrvatski povjesničar i političar danas bi morao pročitati Matoševa djela, njegove političke eseje i članke, da bi ispravno razumio i tumačio našu povijest toga vremena. Ove godine, 2014. u ožujku, navršit će se sto godina od Matoševe smrti. U njegovu rodnome Tovarniku obnovljena je njegova rodna kuća, Odbor koji je taj posao prije desetak godina inicirao i organizirao želi da tu kuću do kraja iduće godine uredi kao memorijalni spomen-dom A. G. Matoša kojim bi se dostojno i trajno obilježilo mjesto rođenja ovoga velikog našeg književnika, jednoga od najvećih koje smo imali.

Sukladno svemu navedenom "Građanska inicijativa za istinu i afirmaciju hrvatskih vrijednosti" u povodu stote godišnjice smrti A.G.Matoša organizira 17.03.2014. godine, ponedjeljak, stručni skup pod nazivom: "I dok je srca bit će i Kroacije!"

Na skupu će sudjelovati ugledni hrvatski, pjesnici, književnici i profesori.

S poštovanjem,

Voditelje građanske inicijative
Damir Jakeljić


Hrvatski velikani...uz stotu godišnjicu smrti A.G.Matoša

Trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio epitet najznačajnije osobnosti hrvatske moderne. Književna struka jednoznačna je u ocjeni kako bez Matoševa stvaralaštva na području kritike, proze i poezije hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu ju danas poznajemo. Upravo je Matoš, uz Eugena Kumičića naš najznačajniji francuski đak druge polovice 19. i početka 20 st., bio taj koji je hrvatsku književnost lišio uskogrudnog provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem kojega je svojedobno imao dr. Ante Starčević, čiji je Matoš bio vjerni sljedbenik.

Iako je uglavnom poznato da je Matoš bio izrazito domoljubnog, nacionalističkog usmjerenja – pa tako vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što su „1909" ili „Pri svetom kralju" – njegove opservacije o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi nešto su slabije poznate širemu čitateljstvu. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak, Matoš je bio utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskog nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.

Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik. Upravo zbog aktualnosti, poučnosti i svježine koju misli legendarnoga AGM-a i danas imaju, odlučili smo na našemu PortaluSuvremene idejeKao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik objaviti maleni dio iz te nepresušne duhovne riznice.

U nastavku se može pročitati trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša, koje donosim na temelju knjige „Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša", koja je 2004. objavljena u nakladi Školske knjige. Knjigu su uredili velikani hrvatske kulture dr. Mate Ujević i akademik Dubravko Jelčić.

O domovini

„Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda. Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje. Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta. Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje" (str. 101.).

O Europi

„Vi dobro znate, da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode, pa ako danas slušamo s poštovanjem svaki novi zvuk te velike kulturne simfonije, ne radimo li isto, što su činili najbolji naši literarni prethodnici? Mi nismo samo Hrvati; mi smo i Evropljani, i kad je najveća Europa upravo ona, koja je manje Kina u kulturnom pogledu, što da mi svoju glupost i indolentnost upašemo manastirskom ekskluzivnošću? Zar nije i domovina obrazovanja g. Šegvića izvan Hrvatske, u antinacionalnom, papskom, latinskom Rimu? Nije li Carlyle đak njemački, Nietzsche francuski, Taine engleski kao Voltaire, Montesquieu i Lessing. Nisu li književne struje u Evropi, o kojima tako prezrivo besjedi naš kritičar, cirkulacija evropske krvi, putovanje velikih misli iz naroda u narod? Nijesu li i naši 'stari' imitatori i učenici Evrope, većinom Njemačke, đaci Evrope drugoga ranga, dok mi, upravo ja, više simpatišem Francuskoj i Engleskoj" (str. 120.).

Europski narodi i sloboda

„Jest, i proti Hrvatskoj je organizovana statička sila u svim modernim oblicima tiranije i korupcije, proti nama je militarizam, kapitalizam i antinacionalna organizacija proleterskih radničkih udruženja, ali mi, vjerujući u etične vrijednosti savremene Evrope, znamo da su pokojna vremena kada je Karlo Veliki mogao raseliti, iskorijeniti Sase, kada je austro-rusko-pruski apsolutizam upropastio Poljsku, jer danas, barem u Evropi, i najsurovije sile imaju samo dotle pravo postojati dok su etične, braneći interese više kulture i civilizacije. Veliki kapitalizam postoji samo kao pogodba konkurencije, natjecanja, bez kojega nema velikog napretka. Militarizam postoji, po (malo licemjernom) priznanju najmoćnijih njegovih reprezentanata, samo kao čuvar evropskog mira i reda. Teorijski internacionalizam socijalista u praski je svuda – osim kod nas – nacionalističan. Veliki imperijalizmi, malim narodima kobni, nalaze uspjeha samo u barbarstvu neevropejskih kolonija, dok se može predviđati vrijeme kada će zbog ekonomskih konkurencija, kao što je npr. sjeveroamerička, Evropa malo po malo morati ulaziti u ekonomski savez koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika sve više i više se demokratizuje, i pobjeda demokracije u Evropi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i naš. Austro-ugarsko pitanje može se bez velike svoje štete razviti samo u pravcu najpotpunije narodnosne samouprave, kao savez helvecijskih općina. Na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu evropska politika mora se riješiti spona neriješenih nacionalnih problema, pa i problema hrvatskoga, koji je vrlo važan u austrijskom i balkanskom pitanju. Uskrs Lazara talijanskog, grčkog, rumunjskog, srpskog i bugarskog, ujedinjenja Njemačke i mirno odjeljenje Norveške od Švedske, neuspjelost većih tiranija da slome duh poljski, češki, irski, finski i madžarski jamče nam da se nalazimo u vremenu sveopćeg evropskog narodnog oslobođenja. Hrvatske svijesti neće slomiti ni mnogo veća sila od antidemokratskog, neplodnog, nasilnog, kulturno nerazvijenog i korumpiranog mađarstva" (str. 121).

Glupani su u većini

„Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima" (str. 152.).

Hrvatsko ime nije kompromitirano

„Ne, ne, g. profesore, ni nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac 'barbar'. Rimski građanin, izvan Italije, je sasvim polatinjen" (str. 175.).

Hrvati okrivljuju druge za svoje nedaće

„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, 'barbarskih' Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas" (str. 175.-177.).

Nesposobnost u domovini

„Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas (str. 177.).

Sužanjstvo

„... Koliko nas ima, recite po duši, u kojima se stidi Evropljanin, da je kao Hrvat sužarij, kukavica, rob, izmet, sramota ljudskog roda, parodija kulture i modernih načela slobode, - u kojima se stidi Čovjek da kao današnji Hrvat mora biti sluga u vlastitoj kući i rob, sinji rob u divnoj zemlji, gdje svaka travka, svaki vjetrić, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora pjeva kao Gundulićeva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi, gdje nauku slobode, zaboravljenu u narodu i popljuvanu u kaputašiji, besjedi, propovijeda i na sve četiri svjetske strane pjeva tek pitomi, zdravi sklad hrvatskih krajeva, hrvatskog pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje?" (str. 177.-178).

Informiranje stranog svijeta

„Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i uslijed oskudice svakog narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog-te-pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi (str. 178.-179.).

Hrvati i Srbi dva naroda

„... Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima (Cincarima i Grcima). Nije čudo, te su ti tuđi elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda (str. 179.).

Zašto Hrvati zaostaju za drugim narodima u Europi

„Ne, mi nismo posljednji narod u Evropi jer smo maleni i jer tobože nemamo ljudi. Norveška, Belgija, Danska i Švicarska nisu veće domovine od ove naše zemlje. Najveći moderni narodi nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera. Mi smo posljednji narod u Evropi jer imamo zemlje, ali nemamo naroda, jer imamo reprezentanata, ali nemamo publike. Zagrebačka je klasična u tom pravcu, pa ne moramo na daleke putove, to manje što je ta zagrebačka publika, publika našeg narodnog središta, kvari i truje lošim svojim primjerom vascijelo hrvatsko općinstvo, demorališući tako cijeli naš narod. Neka nam se zbog tih gorkih ne rekne da grdimo Zagreb. Ne, mi volimo Zagreb, ali ne marimo Zagrepčana. Mi ne volimo Zagrepčana zbog Zagreba. Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo.

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema" (str. 182.).

Hrvatska

„Domovino, lijepa naša domovino,Dva narodaSada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!" (str. 183.).

Vjerujte u Hrvatsku

„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo?" (str. 190.-191.).

Povijest

„Povijest ove naše starodrevne kuće hrvatske, rušene, paljene, pretvorene iz kraljevske palače u banski dvor, ta dugačka i tragična priča je historija našeg naroda. Ali pored sve domaće nesloge i spoljnih udaraca, ta stara i slavna kuća, kraljevina Hrvatska, nikada ne bješe sasvim razorena kao Bugarska i Srbija, i na gostoljubivom njenu ognjištu nikada ne presta gorjeti sveta vatra hrvatske nezavisnosti!" (str. 191.).

Budućnost

„Jer samo slobodna kuća je kuća, a naša hrvatska kuća danas nije slobodnija no u doba kad je bila bedem zapada i evropske civilizacije protiv bizantinskog formalizma i azijskog barbarstva. Jednu polovinu drži Nijemac, drugu Mađar. Njeni zadrugari su tuđi sluge. Neka se odabrane duše naše spreme na žrtve (kao one dobre duše u Zidanju Skadra). Jer se ni danas tako visoke i tvrde kule slobodi ne podižu bez smrtnih muka koje pretvaraju mučeničke dojke u vječni vrutak života. Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! Jedan će tanki prozor gledati na grad duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog Istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se sa jednostavnošću latinske Dalmacije, sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila. A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku. Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo! (str. 191.-192.).

Hrvatska i Srbija

„Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rasine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Stevana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš, htio bih biti Drašković). U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uvijek raja. Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njegova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljaci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patrijarhalne veličajnosti oranja kao pokojno Milovan Glišić, u Prvoj brazdi. Nas još uvijek tišti spahiluk, latifundij; u Srbiji ga nema, i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Evropi. Šumadija je raj seljački kao Radićeve – samo njemu korisne – utopije; Zagorje je odvajkada seljački pakao. Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija lani dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na 'minderluku' i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda apsolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj, tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenui, mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić, toliko demokrat da mu katkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi – srećniji" (str. 192.-193).

Hrvatska zemlja

„No ako se momentalno malo brine za sebe sam narod hrvatski, nas više od nas samih brani Domovina, i krasni naš geografski položaj. Naša domovina pritisnu cijelo primorje i tek naša zemlja omogućuje monarhiji velevlasni položaj. Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. Mi smo samo na jednoj strani izloženi direktno susjedstvu tuđe jake rase, ali ugarska ekspanzivnost ne može se zamisliti bez ustavnog uređenja hrvatskog pitanja, jer je Mađarska geografskim svojim položajem više upućena na Hrvatsku no obratno. Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatske je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se pedalj zemlje hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatske umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlju svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih poruka! (str. 193.-194.).

Hrvatstvo

„Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička u tolikoj mjeri da je njegova politika često jednostavno moralisanje, slično politici Sokrata, Muhameda i puritanaca. Politika, apelujući samo na etiku, odviše je idealistična, jer političar ne zastupa samo moralnih interesa naroda i jer se masa nikada ne može dovinuti do etične visine izabranih pojedinaca. No, premda naš vijek nije vijek isključivog moralisanja, kao doba Tacitovo i docnijih religioznih epoha, premda moralna energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca je i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom, nemajući – poput Izabranog Naroda – za sebe ni moći zlata, ni broja i oružja, unoseći u borbu brutalnom silom samo one idealne energije, neoslabljene i danas, kojima je neukost dvanaestorice apostola slomila najveću dojakošnju političku silu: Rimsko carstvo" (str. 194.).

Hrvatski idealizam

„Politika nam je – ili bi trebala da bude – borba idealistična, borba žrtvovanja i prijegora, borba borbe radi – „l' art pour l' art". Mi smo idealiste, jer ne branimo samo kesu od kulturnih kesaroša i lupeža, jer se ne borimo samo za ekonomske probitke, nego i za ugroženi nam jezik i očuvanje mučenice duše hrvatske. Idealiste smo, jer smo nacionaliste, narodnjaci i Hrvati, i jer se borimo sa bogatijim, jačim protivnikom kojemu bismo odmah podlegli da se njegovoj 'realističnoj' politici kupovanja savjesti, da se politici punijeg našeg korita ne odupremo svojski i složno – ne samo ekonomski, nego budeći u narodu one neslomljive otporne i pasivne sile koje dadoše srušiti gordi Rim dvanaestorici palestinskih seljaka i koje stvaraju danas u južnoj Africi nove Leonide i Witte (str. 199.).

Hrvatska inteligencija

„To je ona žalosna naša inteligencija bez inteligencije, koja puni kuću kod operete, ostavljajući je praznom kod 'literata' kao Shakespeare, Ibsen i Moliere. To je ona elita hrvatska što širi žargon bečkih Židova i berlinskih kaplara, nemajući pojma o narodu i o zemlji koja je rodi. To je ona hrvatska inteligencija od koje bježi glavom bez obzira jedan Meštrović i Budmani, koja ima smisla samo za tuđinsku kulturu u formi romana Karla Maya i feljtona Maya Nordaua, koja ne zna za izdanja književnika i naše Akademije i zbog koje je njemškutarski Zagreb postao mjestimice ruglo hrvatskog centra i polukulturno gnijezdo, živeći od otpadaka švapskih novina, od trača, a često i od naordinarnijih hohštaplerija, kao što je baš g. Treščec to dobro u svom zagrebačkom romanu prikazao. To je ona elita kojoj je Evropa u granicama Austrije i Njemačke, koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljakom – ona vajna elita koja samo uzima, nikad ne daje i koja smatra rad i trudni posao sramotom, a nehaj, anacionalizam, frivolnost, neznanje i parasitsku lijenost prerogativama aristokratizma. To je ona talmi-elita zbog koje Zagreb nema pravog hrvatskog salona, pravog hrvatskog društva, pravog 'velikog svijetla' i prave aristokracije narodne. Ta elita možda zna obući i nositi smoking, ali to zna i svaki konobar. Smoking i štirkana košulja mogu doduše 'napraviti čovjekom' i polučovjeka, mogu prikazati aristokratom i hohštaplera, ali te stvari nisu nužni atributi najboljeg društva iz tog prostog razloga jer ih nalazimo vrlo često u najgorem društvu (str. 203.).

Zavisnost inteligencije

„Najveća je naša nesreća te nemamo slobodne inteligencije. Činovništvo i svećenstvo je zavisno – zavisnije od svega nego od narodne misli. Potpuno nezavisnih i naobraženih imamo tako malo da gotovo iščezavaju među pukom i plaćenicima" (str. 204.).

Hrvatski jezik

„U vašem programu vidim mnoge egzotične predmete, ali ne vidim jednoga koji bi trebali učiti đaci svih fakulteta: hrvatskog jezika. Vjerujte, da ga neće naučiti do groba: tako je bogat i težak. – Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što 'kolo vode' kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući'" (str. 216.-217.).

Narodna književnost

„Naša lijepa knjiga mora prije svega biti narodna, jer je narodna pjesma, temelj naše pismenosti, estetična kao djela najpomirljivijeg artizma. Duh hrvatski je par excellence i od rođenja estetičan. Naša knjiga mora biti u čistom hrvatskom duhu, tj. u čistom hrvatskom slogu, a čistoga hrvatskoga stila nema bez čistoga hrvatskoga jezika. Narodne kulture nema bez prirodnog razvitka, dakle bez slobode. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišći zatočnik hrvatskog jezika i hrvatske slobode" (str. 241.).

Hrvatska zemlja

„Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nenapisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. Čista, etnografski je čista Hrvatska na selu, na najmanje tuđinskom selu naše otadžbine; idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekog dobrog demona, nekake milostive žene – lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja, pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom lijevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nađite, stvorite srce hrvatsko (str. 247.-248).

Hrvatska povijest

„Praktična, 'pozitivna', realna snaga povijest baš i stoji u tome što je historija vrsta štedionice drevnih energija, koje se baš njenim posredovanjem kao žive sile predaju potomstvu. Sve renesanse, svi preporodi su plod historijskih studija, pa zato ih i mi preporučamo kao glavno sredstvo hrvatskog preporoda. Jer samo ona snaga umire koja je bez povjesničara. Hrvatska povijest nije mrtvo slovo i dok je nje, mi smo nasljednici ne samo bolova već i kreposti naših otaca. U hrvatskoj povijesti nije ostao neplodan uzdah Katarine Zrinjske, a budemo li slušali njenu nauku sloge, požrtvovanja i rodoljublja, svaki od nas će imati pravo biti spasiteljem od grozne kletve Zvonimira, svetog kralja" (str. 460).

Slava

„Slava je danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svoga trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal, pa finije duše kao Taine kriju detalje svog privatnog života, dok ih barnumi kao D' Annunzio otkrivaju pred prostačkom gomilom. Tako dođosmo dotle, da pravi velikani nisu poznati po svojim djelima, već po svojim velikim tricama i nedjelima" (str. 525).

Starčevićanstvo

„Starčevićanstvo je sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje:'Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu'. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu" (str. 554.).

Hrvatski umjetnik

„Naš narod, umjetničkim darom jedan od prvih u Evropi, nadaren u najvećoj mjeri talentom pjesničkim, muzikalnim i plastičnim, u umjetnostima kunatori i kuburi, jer mu je u životnoj opasnosti sam njegov jezik i narodni život. U takvim užasnim prilikama treba da je svaki Hrvat, dakle i svaki umjetnik, branilac časti i sudbine svoje domovine, jer samo oslobođena otadžbina može biti pogodna za slobodnu narodnu umjetnost. Interes slobodne umjetnosti hrvatske nameće dakle svakom našem umjetniku patriotizam kao prvu i najsvetiju dužnost, a opominje li naša kritika umjetnike na tu dužnost nad dužnostima, ne griješi proti načelima slobodne umjetnosti, već ih – naprotiv – brani" (str. 600).

Hrvatska i europska umjetnost

„Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropejskijeg sadržaja. Samo slabi dusi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posežu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma" (str. 603).

Grad Zagreb – središte Hrvatske i hrvatstva

„Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se ponižava do ranga provincijskog gradića, da se čak i sistematski kleveće i napada. Bilo je dobrijana koji su Rijeku, grad tuđinske sfere, pokušavali dizati na trošak Zagreba. Dragi, živući tu među nama i dijeleći s nama sve dobro i zlo, napadahu Zagreb, kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti" (str. 643.-644.).

Davor Dijanović


Pantovčak je najjače uporište Srbije, jače i od njihove ambasade

Predsjednik Ivo Josipović mora podnijeti ostavku!

Da je predsjednik RH Ivo Josipović za svoga glavnog analitičara uzeo izdajnika pisali smo godinama na portalu Hrvatskoga fokusa. Pisali, ali bez odjeka. No, napokon smo pobijedili. Mi pobijedili, a Ivo Josipović izgubio. I to izgubio uz „pomoć“ braće iz Beograda. Time se dogodio najteži pad aktualnoga hrvatskog predsjednika.

Naime, prvi čovjek srbijanskoga pravnog tima, Saša Obradović, na usmenoj raspravi o tužbi Srbije za genocid Srbije u Den Haagu koristio je stavove i napisane riječi Dejana Jovića, savjetnika/glavnog analitičara predsjednika Republike Ive Josipovića. Radi se o Jovićevim napisima u njegovim knjigama i drugim „znanstvenim“ radovima, u kojima je Josipovićev „glavni analitičar“ tvrdio da je tvorac obnovljene hrvatske države dr. Franjo Tuđman bio „prvi separatistički nacionalist koji je došao na vlast u bivšoj Jugoslaviji“, a da je tek onda na scenu stupio Slobodan Milošević i njegova politika "svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi".

Dakle, „separatist“ Tuđman je 1990. izazvao reakciju miroljubiva Miloševića 1987., 1988. i 1989.! Ludost do ludosti. Saša Obradović je tako u Den Haagu poentirao zahvaljujući Josipovićevom glavnom savjetniku i analitičaru: „Tko optužuje Srbe za veliku Srbiju? Prema dr. Dejanu Joviću, glavnom aanalitičaru i posebnom koordinatoru Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Tuđman je bio prvi istinski separatistički nacionalist koji je došao na vlast u Jugoslaviji“.

I što sada? Josipović šuti. Već odavno ušutkani mediji šute. Cenzura vlada Hinom, JUL-om, Slobodankom, Novim listom..., na Prisavlju... Svi šute!

Jedino ne šute portali i komentatori u Večernjem listu „Ne koristi Srbija stav Dejana Jovića nego valjda Dejan Jović Srbije. Što ćeš sad Dejane, kako se opravdati“, pita se komentator u mrežnom izdanju Večernjega lista. „Ha, ha, na kraju se srpska obrana svodi na izjave i stavove Josipovića (već su prije njegovu izjavu stavili kao dokaz) i njegovih savjetnika.

Takvog predsjednika bi svaka zemlja poželjela“; dodaje drugi komentator. „Tuđman je kriv zato što se dogodila Hrvatska. I to nije stav samo nekakvog Jovića. To je stav 98 posto medija Hrvatske, to je stav lijeve demokratske elite izrasle iz demokratske KPJ ili KPH. A sa situacijom kakva je od tih medija i lijevih elita stvorena u društvenoj klimi Hrvatske, situaciji kad je mržnja prema Hrvatima katolicima i Hrvatskoj tako velika, da je se može dotaknuti i s dlanom, postavlja se pitanje komu uopće treba Hrvatska i jesu li Hrvati uopće zaslužili da imaju vlastitu državu“, pita se treći komentator i sam sebi odgovara: „Nisu je zaslužili i ne trebaju je niti imati. I za vrijeme Turaka, Austrijanaca i Srba, Hrvatska je postojala.

Danas je s posijanom mržnjom koja se širi u lijevoj i crvenoj Hrvatskoj poput kuge više nema. I ne trebaju se izgovarati sa Sanaderima i HDZ-om. Narod koji dozvoljava da mu vladaju Josipovići, koji dozvoljava da ga vode Milanovići, a kroje mu sudbinu Jovići ili Stazići i Pusićke, nije niti ništa drugo zaslužio.

Kao što kaže sljedeći komentator na mrežnoj stranici Večernjaka „u normalnoj državi ovo bi bila prva vijest na javnoj TV, a novinari bi čupali grkljan Joviću i Josipoviću...“ A ono ništa! Cenzura u medijima. Cenzura u našim glavama. Zato za kraj evo još dva komentara u Večernjaku: „Pantovčak je najjače uporište Srbije, jače i od njihove ambasade“ i „Trenutačno najopasniji čovjek za sigurnost hrvatske je Josipović i njegova srbska bratija Jović i Tatalović pogurana od sina ubojice domoljubnih Hrvata Saše Perkovića.

Zrinko Horvat


hrvatski-fokus.hr

Srbija je počinila genocid u Hrvatskoj!

Prilog zasjedanju ICJ-a u Den Haagu

'Jedinstvo kroz rat': od 'zelenog svijetla' za srbo-četničku agresiju do etničkog čišćenja i genocida! 'Jugoslavija', 'Srbija i Crna Gora', 'Srbija' puki su sinonimi za djecu iste majke, 'Velike Srbije'!

Uvod: 'Srbi svi i svuda', doktrina Stevana Moljevića, lajtmotiv je svih ratova koje je Slobodan Milošević započeo na prostorima trule yu-lešine, od Slovenije preko Hrvatske i BiH pa sve do Kosova, 1999. ali ne s ciljem očuvanja 'Yuge' nego stvaranja unitarne, etnički pročišćene države svih Srba! Konačno Milošević je crnogorski a Veljko Kadijević hrvatski Srbin dok je Ratko Mladić Srbin-bosančeros koji je 'blistavu' ratnu karijeru započeo klanjem u hrvatskoj Škabrnji i razaranjem na hrvatskoj Peruči, nastavio pokoljem sve do bosanske Srebrenice i završio kao 'penzioner' srbijanske JNA, skriven u Srbiji!

Kako je sve počelo? Dana 21. lipnja-nekoliko dana prije proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske američki ministar vanjskih poslova James Baker posjetio je Beograd i učinio posljednji pokušaj 'proboja' s neuspjelom politikom „jedinstva kroz demokraciju“ u situaciji u kojoj je jedini moćni igrač na lokalnoj pozornici, Slobodan Milošević, jasno nudio „jedinstvo kroz rat“. U zasebnim sastancima s jedanaest najvažnijih aktera Baker se zalagao za svoj koncept, kritizirao Miloševića i ostvario najveći pritisak ali na Sloveniju i Hrvatsku! Nakon što je otišao potpuno obeshrabljen („Nemamo pseta u ovoj utrci“) u Jugoslaviji je bila zapamćena jedino njegova javna izjava ponovljene podrške SAD-a jedinstvu i teritorijalnom integritetu Jugoslavije, što je općenito protumačeno kao zeleno svjetlo Jugoslavenskoj armiji da krene i djeluje, dakako, na Miloševićevoj strani.

Srbija je dobro shvatila što znači Bakerova podrška jedinstvu i teritorijalnom integritetu u cilju očuvanja Jugoslavije, ustvari Velike Srbije: Borisav Jović otvoreno priznaje agresiju za razliku od Pusićke i Josipovića!? Srbijanski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ i tadašnji vršitelj dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika“ (Beograd, 1995., str. 349.) zapisao da su 5. srpnja 1991. on i predsjednik Srbije Slobodan Milošević saveznom sekretaru za narodnu obranu SFRJ ('ministru odbrane') Veljku Kadijeviću sasvim otvoreno „postavili niz zahtjeva vezanih za ulogu JNA, koje je on prihvatio bez pogovora“: „Slobodan i ja zakazali smo s Veljkom Kadijevićem razgovor koji smatramo odlučujućim“, piše Jović i nastavlja sasvim jasno i nedvosmisleno: „Od Veljka odlučno tražimo sledeće: ...Glavne snage JNA koncentrisati na crti: Karlovac-Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci-Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta (doktrina Stevana Moljevića o 'Homogenoj Srbiji' ili: 'Srbi svi i svuda', nap. a.)... Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske“!

Dakle, već u ljeto 1991. JNA se pretvorila u etnički čistu, srbijansku soldatesku svesrdno pomažući pobunjene 'Krajišnike' a za prljave poslove etničkog čišćenja i genocida koristila razne 'Arkanovce', 'Bele orlove', 'Šešeljevce' i inu četničku bagru sastavljenu od svirepih ubojica, silovatelja, pljačkaša i palikuća… dao general Zvonko znakovitog prezimena Jurjević - 'pljunuti Hrvat', govori i procjena pojedinih stranih vojnih analitičara da hrvatski branitelji ne će uspjeti izdržati više od dva tjedna. Agresivna strategija Veljka Kadijevića, danas ruskog Imoćanina ili imotskog Rusa! U svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ (Beograd, 1993., str. 135.) general Kadijević iznosi veoma precizni strateški plan napada (tada u potpunosti srbijanske, Miloševićeve) JNA na Hrvatsku u jesen 1991.:

-„Potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora;
- Smjerove napada glavnih snaga JNA što izravnije vezivati uz oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatskoga teritorija.
- U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na pravcima: Gradiška-Virovitica, Bihać-Karlovac-Zagreb, Knin-Zadar, Mostar-Split.
- Najjačom grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije.
- Istodobno jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar-Split;
- Nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske;
- Za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili 'domobiliziranih' jedinica kao i njihovo dovođenje na planirane pravce uporabe potrebno je 10-15 dana, zavisno od stupnja 'borbene gotovosti' jedinice i njene udaljenosti od pravca uporabe.“

Što to Srbe danas 'žulja' na ICJ-u u Haagu? Žulja' ih zečje kukavstvo kojeg su krajiški Srbi pokazali u Oluji, dakako, pred kojom su krajiški gubernatori naredili etničko čišćenje ali ovaj put svojih 'zemljaka' s dojučer okupiranog prostora 'Krajine'! Evo kako je tu okupiranu i etnički očišćenu 'Krajinu' prema govoru Slobodana Miloševića iz 1995. godine branio JNA - general Mile Mrkšić, inače hrvatski Srbin, citat: „….Pitanje je ko je, zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?! Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazuduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu ni branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, gradjana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju!...“

Od 'prekomjernog granatiranja' Knina poginula je jedna jedina osoba i to vojnik 'Krajine' u civilu s oružjem u ruci a sad pročitajmo i sljedeće: Poslušajmo kako je naš pametni profesor filozofije, Žarko Puhovski svjedočio u Haagu, veljača 2009. godine, uz napomenu da je tada bio i predsjednikom HHO-a! Ponajprije, Puhovski je potvrdio kako je planirana 'bežanija' Srba iz 'Krajine' bila 'unaprijed organizirana i dogovorena' ali je (samo)ostavila dojam etničkog čišćenja! „Ako je pritom postojao i nekakav dogovor Zagreba i Beograda, podržavam ga, jer je smanjio broj žrtava“, izjavio je na sudu pod prisegom plemeniti Puhovski.

Luka Mišetić je tada u haaškoj sudnici pustio autentične snimke o pregaženoj koloni civila kod Dvora na Uni (sektor sjever, ali je relevantno jer su izbjeglice kretale i s juga). Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi Koste Novakovića u povlačenju gazili kolonu izbjeglica prema BiH, Puhovski je potvrdio da je od kolega iz Helsinškog odbora 'Republike srpske' 1996. dobio podatke da se radi 'o incidentu gdje su stradala 82 srpska civila'; 'mini-genocid' nad vlastitim narodom u naloženom bijegu!?

Zaključak: Dakako, iz svega navedenog i notornoj budali je jasno da je navedeni 'pakleni plan' Veljka Kadijevića (danas Putinova azilanta) bio plan okupacije cijele Hrvatske uz neminovno etničko čišćenje i istrjebljenje - genocid svih 'neSrba' (samo je iz Vukovara 'očišćeno' njih 22.000) te njezino pretvaranje u nekakvu vazalsku srbijansku guberniju na čelu koje bi bio srpski gubernator - četnički vojvoda u liku Martića, Babića, Hadžića, Šešelja a možda i Voje Stanimirovića ili Milorada Pupovca, zašto ne!

Damir Kalafatić


samotnjak.com

REVNIM CRVENIMA

Ante Čavka
PRIMORSKI DOLAC
P.n.
HINI, Sveukupnoj hrvatskoj i svjetskoj javnost, Komunističkoj partiji, SKOJU, SUBNORU, Pionirskom savezu, Zločincima i Pravednicima.

Predmet: Čekam plodove skojevske savjesnosti. Read More

Nacionalsocijalizam i komunizam dva su krila istoga đavla. Odavna to znam, ali me naljutila bjesomučna dreka novovjekih skojevaca od Slobodne Dalmacije do posljednjeg pionirčića iste družine, ma gdje bili i kako se zvali, sručena na časna mladića Kostelića i na tu pametnu i marljivu obitelj. Göbelsovom metodom: ponavljaj laž, to će postati istina, obitelj Kostelić mora nužno postati fašistička iako je normalnu čovjeku, čim čuje što je to mladić s nešto više od dvadeset godina rekao, posve jasno kako je ta izjava "bez veze" i kako samo zlobnici mogu u svemu vidjeti "fašizam".

Preosjetljive skojevske savijesti, tako budne u nadzoru nad svakom pojavom fašističkog vjetra, da troše dane i dane, članke i članke, teme i teme, emisije i emisije nad "ničim", morale bi biti savjesne u svim segmentima svoje savjesnosti. Zato ću ih i staviti na kušnju. Javno ću ih pozvati na mjesto jednoga drugog, znatno drugačijeg zločinstva, puno konkretnijeg od "zločinstva" jednog u govoru nespretna mladića. To što govorim usko je vezano uz fašizam i isto tako uza šport. Još više uz govor o pravdi i istini.

Gospodo, skojevci! Na nogometnome igralištu u Drnišu, valjda znadete gdje je Drniš, partizanska vojska 5. 12. 1944. godine izvršila je nevjerojatno podal ratni zločin nad njemačkom vojskom. Bez provjere i suđenja utjerali su vojsku, najmanje pet stotina ljudi, u podzemno sklonište, a onda ih žive zatrpali miniranjem ulaza. Do danas nitko groba nije otvorio iako svi europski vrapci znaju za to mjesto.

Da vam bude laganija istraga to je napravila 26. brigada, osmoga korpusa, na čijem su čelu bili: Božo Božović, Miloš Uželac, Boško Šiljegović i kao politički "komesar" Miko Tripalo.

Jedan od generala ove vojske i danas vam je glasoviti "antifašist" i često polaže vijence u pratrnji splitskih gradonačelnika.

Ratni zločin ne zastarjeva: ni ovaj. Gospodo novinari, glasnici demokracije i pravde: Klauški, Krile, Blaževićko, Laušiću, Đuričiću, Maroviću, Ljubičiću... Gospodine Puhovski, Pusiću, gospodo iz Haaškoga suda za ratne zločine, Gospođo Krizmanić, Pusić, vi svemoćni sociolozi, akademici, zaštitnici svih ljudskih prava i revni glasnici istine... Vi od hrvatskih vlasti, stanovnici banovina ili vi od Pantovčaka ...

Čekam kad ćete otkopati ovaj grob i kad ćete omogućiti drniškoj mladeži ne igrati nogometa na tuđim kostima. Čekam istragu i razlikovanje, imenom i prezimenom tko je antifašist, a tko zločinac. I brojim: članak po članak, temu po temu, emisiju po emisiju, što ćete ih utrošiti na rasvjetljavanje ovoga zločinstva.

Javnost vam je u rukama. Puno ste obrazovaniji od Ivice Kostelića. I Janice. Imate pred sobom policijski aparat, imate sudstvo, nevjerojatno moćne mogućnosti. Možete tako lako pokrenuti i svjetsku javnost. Možda tako donesete mir onima što već šezdeset godina tragaju za mrtvim sinovima i muževima.

Nemojte reći kako to nije važno i kako je to već daleka prošlost. I nemojte ovo prešutjeti. Budete li šutjeli ovo će pisanje biti potvrdom kako vaše skojevske duše i viču samo "držte lopova" kako se normalni ljudi ne bi dosjetili vašem vikanju zaviriti u dubinu i vašoj istini zakucati na vrata.

Čekam. Prelistavajući uglavnom skojevske uratke i tražeći tragove istinskoj pravdi, slobodi i mudrosti.


BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

Did Vidurina


ILI ONI ILI MI

Još je jednom, konačno i napokon došlo vrijeme borbe, pa i rata za Hrvatsku Državu! Za Državu svih Hrvata. Državu, u kojoj će na vlasti biti Hrvati, koji će novoizglasovanim hrvatskim zakonima, a i mogućim novim Hrvatskim Ustavom, koji će se temeljiti na Hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, služiti i poštivati svaku pojedinu Hrvaticu i Hrvata ponaosob.

Naša je Hrvatska Država rođena i ponikla iz Hrvatskog Domovinskog obrambenog rata 1991. godine. Nikakve mi, državotvorni Hrvati, poveznice nemamo s okupatorskom partizanijom zločinca Tita, kao niti s NOB-om, SUBNOR-om , AVNOJ-em, ZAVNOH-om, te svim inim zločinačkim „antifašističkim" skraćenicama.

O tome već pisah, no jedina nam je, nametnuta, poveznica zločinačka sljednica, koja sebe naziva Socijaldemokratskom partijom i već drugi Veleizdajnik koji stoluje na Pantovčaku i koji bi još jedan mandat, kako bi produljio vladavinu svoje Udbe i svojih udbaša, ne bi li se zagrcnuo u krvavom novcu otetom i pokradenom od umirućih i mrtvih Hrvata, a i onih koji su tek rođeni i koji još uvijek žive.

Veleizdajnik koji stoluje na Pantovčaku, kao i njegov prethodnik, kao i cijela premrežena udbaško-zločinačka SDP, sa svim njihovim pupavcima i pusičketinama, otvoreni su neprijatelji svakog, pa i još nerođenog državotvornog Hrvata i Države Hrvatske kakva bi trebala i kakva će tek biti.

Ukoliko itko rabi govor mržnje, onda je to Veleizdajnik što stoluje na Pantovčaku i svaka je njegova riječ, rečenica, pogled, gesta, namjera, ne samo govor već i čin mržnje naspram Hrvatske, koji je umotan u celofan „ udbaške pravde i pravednosti".

Svi „zakoni" i sve „mjere" koje nam izriče saborska većina, tek su „ govor mržnje" i represije umotan u zakonske okvire.

Lustrirani smo, zasada, samo mi Hrvati. Dobro je to. Znademo, kao i u ratu, tko je tko i tko je na čijoj strani.

Ili si naš ili si njihov!

I svi „neopredjeljeni" i „nesvrstani", opredjeliti i svrstat će se morati ovako ili onako!

1991=2014

Rat, naime, još uvijek traje. Podmukao, tih, zloguk!

No i udbaški ubojica zdravko mustač će, izgledno je, doživjeti izruku Njemačkoj. Kakvu će sudbinu imati elizabeta gojan, koja je orgazmički ugostila četničku kurvetinu brenu i svi oni koji su kumovali najezdi po-četničkih pjevača, novinara i inih mrzitelja Hrvatske, na javnom, pa i medijskom prostoru, koji bi trebao biti Hrvatski, tek je za vidjeti. Jer tu su bili, već spomenuta četnička radodajka, pa neka novinarka kod dežurnog aleksandra stankovića, pa bajaga, pa kornelije kovač, a sve u cilju velikosrpstva i doskočice „ko nas bre zavadi".

A, sve se to događalo u prvom tjednu iznošenja dokaza protiv srbije za genocid.

Udbaška štafeta od gorana radmana, sa svojim novinarskim pionirima, malenim glasnogovornicima njihove vlastite udbaške štafete smrti, nam u istoj večeri, kad na Novoj tv gospođa Doris Pack u svojoj izjavi izrijekom potvrđuje kako će gospođa Ruža Tomašić biti na listi Hrvatske demokratske zajednice za predstojeće Europske parlamentarne izbore, tvrdi preko dragana nikolića (vidi ti novinarskog imena) kako po „njegovim informacijama iz dobro obavještenih izvora, Ruža Tomašić neće i ne smije biti na listi HDZ-a"! radman i društvo žive, ne u osamdesetim, već u šezdesetim, kada je bio jedan Dnevnik dnevno, a zločinac tito bio u naponu snage.

Da vas „skratim" esdepeovci, naša pobjeda, pobjeda hrvatskih državotvornih Hrvata je nadohvat ruke.

Jer...

dok je srca, bit će i Kroacije"

Božidar Alić


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Evo t´ naške domovine!

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Marin Bego, Hrvatska mladost, broj 4-5.
Zagreb, prosinac - siječanj 1943 - 1944.

"Liepa naša domovina" himna Hrvatskog naroda plamti divnim zanosom, kojim vanredna ljepota Hrvatske zemlje napunja dušu čovječju. U srdcu Europe, u žarištu njene kulture, kao golemi nasip prema Jadranskom moru strši Dinarsko gorje - Slikovito gorje prema moru pada strmo i sliči fantastičnim kazalištnim kulisama, pripremljenim za neku čudesnu priču. S druge strane, prema kopnu, veličanstvene planine, obrasle šumama, spuštaju se u osam gorskih tala sa sve niže i niže, što dublje ulaze u kontinent, gdje se drobe u tisuće sjenovitih brežuljaka preko ciele Bosne i Hercegovine sve do Hrvatskog Zagorja, da se konačno smire i uztupe mjesta bezkrajnim žitorodnim ravnicama Hrvatske, Slavonije i Sriema.

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

Ali, kao što je raslinje pod južnim podnebljem bujno i raznoliko, tako se i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske razlikuju po ćudi i temperamentu, po navikama i sklonostima, akoprem ih izta krv, izti jezik i vjekovna sudbina, spaja u jednu nerazdjeljivu zajednicu, koju nikad ni najezde divljih horda, ni družtvovni kataklizmi, ni najveće nesreće, nisu mogli razbiti.

PRIMORSKI KRAJ:

Primorski Hrvati, u neprestanom dodiru sa kulturnim svietom tipični su predstavnici uljudbe i pozitivnih vrjednota Hrvatskog naroda. Nije bez važnosti, da je najmoćniji Hrvatski kralj Petar Krešimir (1058.-1074.) upravo iz Dalmacije proširio svoju vlast na Neretvansku nizinu i Bosnu i tako već sredinom jedanaestoga stoljeća pod svojim žezlom zahvatio cieli teritorij, koji je danas priznat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve, što je Hrvatski narod dao u kulturnom i družtvovnom pogledu, sve njegove težnje i nastojanja kroz dugi niz vjekova, najbolje se odrazuju na Primorju, u Istri i Dalmaciji, posebno u Splitu i Dubrovniku kao središtima Hrvatskog Primorja.

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

U drugom središtu Hrvatskog primorja, u Dubrovniku, osjeća se bilo cielog Hrvatskog naroda, od onog vremena, kad je taj narod došao u ove krajeve. Na negda goloj litici, pred licem bezkrajne površine morske, podigoše Hrvati grad, kojemu je po ljepoti težko naći premca, ogradiše ga visokim mirima, tvrđama i kulama, zasadiše u njemu i oko njega sve cvieće i južno raslinje tako, da se on danas izdiže kao iz velike cvjetne bašte vanredan i divan u živoj izmjeni boja. Svaki stil i svako novo nastojanje na polju arhitekture zastupano je u Dubrovniku. Na polju privredne aktivnosti i kulturnog stvaranja Dubrovnik je postigao vrhunac još u doba renesanse (oko god. 1500.), Hrvatska književnost cvala je tu u XVI. stoljeću i takmi čila se najnaprednijim narodima. Marin Držić još prije Moliera pisao je svoje drame, koje su i danas na razporedu; Ivan Gundulić spjevao je prvi epos slobodi. Tisuću godina samostalnog života dokaz je izvanredne diplomatske vježtine i državničke mudrosti, a veliko bogatstvo i sjaj, plod su zamašitih pomorskih podhvata i uzpješnog trgovanja po svim morima svieta.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

Hrvatski pomorci odlikuju se vedrim pogledom na sviet, hitrim mišljenjem, duhovitošću, oštroumnim zapažanjem, odlučnim i sigurnim nastupom. Imaju svoje određeno naziranje na sviet i njegove probleme. Svoju Hrvatsku domovinu, a napose svoj primorski krš, koji rodi izvrstnim vinom, maslinom i svakojakim južnim voćem, vole iznad svega. Hrvati iz ostalih krajeva obično smatraju primorje siromašnim, budući je u narodu 80% poljodjelaca, oni bogatstvo ocjenjuju prema plodnosti zemlje u žitaricama. Primorci naprotiv drže svoj kraj najbogatijim, obzirom na neizmjerne privredne i ekonomske mogućnosti, koje daje more.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Prielaz iz Primorja u Liku po strmoj gorskoj kosi Velebita nije lagan; krajobraz se mienja, ali ipak osjeća se blizina mora. Primorci i Ličani, po prirođenoj bistrini duha, oštroumlju, razvi jenoj osjećajnosti i odlučnosti, sasvim su slični. Ali Ličani razlikuju se od Primoraca upornošću, većim samoodricanjem i odlučnom voljom, koja ja nepokolebiva kao masiv Velebita.

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

S druge strane, čednost i skromnost njihovih žena pojačava kod njih ljubav za obitelj za ognjište. Kod Ličana je ognjište podignuto na oltar veće svetinje od ove on nepozna. Nema sumnje, da idilična tišina Velebitskog gorja, neobična šumovitost i izvanredna romantičnost Plitvičkih jezera utječu na ćud i karakter Ličana.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Bosanski i Hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rieke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dielu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugniezdio se na visokom, šumovitom briegu između rieke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orientalni karakter. Nekoć je bio priestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rieka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se medu zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote.

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći Hrvatski elemenat. Romantičnost Bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama". Takove tankoćutnosti, takovog ljubavnog zanosa nema u svietu. Sladka omama završava podpunom predanošću sudbini, pokornošću Bogu i višim silama "kismetom", da opet odjednom plane neviđenom preduzimljivosti i skrajnom odvažnosti u slučaju rata. Vojničke vrline Bosanaca i Hercegovaca nadaleko su poznate disciplina i poslušnost, uztrajnost, neograničeni samopriegor i požrtvovnost uz prirođenu inteligenciju i žarko rodoljublje čine od njih vojnika, pred kojim svaki neprijatelj drhti i sve zapreke padaju.

HRVATSKO ZAGORJE:

Jesu li mali, ubavi brežuljci Hrvatskog Zagorja oni, koji su se najdalje odkotrljali od Velebitskog masiva ili pripadaju srednjeeuropskom subalpinskom gorju, težko je u prvi mah odgonetati. Svakako oni su vrlo liepi i vrlo plodni. Rode obilato grožđem, svakojakim voćem i povrćem. Posvuda žubore brzi gorski potoci, obilja vode natapa gredice u polju i vrtovima, gdje je savka stopa zemlje brižno obrađena Zagorje je najnapučeniji kraj Nezavisne Države Hrvatske, dapače jedan od najnapučenijih krajeva Europe.

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Ljeti, kad voćke dozrievaju, vide se posvuda ljudi u polju: među zelenim granjem, koje se savija pod težinon ploda, kao da su se zapleli veliki bieli leptiri.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Velebno primorsko i velebitsko gorje, prašume, tisuće zelenih brežuljaka, čarobna jezera, vodopadi rieka i brzih gorskih potoka odpjevali su svoju pjesmu, tlo zemlje spustilo se i smirilo zauviek. Iztočno od Zagreba pa kroz cielu Slavoniju i Sriem, prostiru se nepregledne žitorodne ravnice, kojima nema ni kraja ni konca. Ova plodna najbogatija nizina, žitnica je Hrvatske. Rubom nepregledne ravnice teče s južne strane rieka Sava, sa sjeverne strane Drava, koje obe utječu u središnju europsku rieku Dunav.

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Čitava putanja sunca, kad jutrom izađe na jednoj strani, dok uveče zapadne na drugoj, kreće se na njoj. Za dugih ljetnih dana sve se privida kao u snu: neosjetljivost tvrdih predmeta unaokolo, titrava izmjena boja i zvukova, plača i smieha. U tom prostranstvu svrt naše tuge i žalosti, sve brige i obziri morali bi izgledati bezkrajno smiešnim, ali nije tako. Pustopašnost, širo kogrudnost i ekspanzivna suosjećajnost Slavonaca prelazi kadkad u slabost, koja je bez sum nje odraz bezkrajne jednolične nizine, što sve daje, a ništa ne traži. Samo kad popodnevni vjetrić uzbiba valove dozrelog žutog klasja, sumorni pogled oživi i zadovoljno kruži u nedo gled po bezkrajnoj ravnici, koja se sva prenemaže od težkog ploda ...

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Ne, ni plodnost zemlje,
ni obilje, ni lagodan život,
ništa ne može odviknuti od borbe onoga,
koji se borbi raduje,
jer ju je u krvi nasliedio i na nju navikao.

"Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
to je naša domovina!"


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


Najnovije nebuloze s dnevno.rs, pardon dnevno.hr

... Je li NDH uspostavila Hrvatska vojska, ustaše, ili Njemačka vojska, ista ona koja je uspostavila vlast u Beogradu, Ljotića i Nedića? Pa Pavelić i ustaše su u NDH došli tek nekoliko dana po njenoj uspostavi! ...
Marcel Holjevac

...

Što reći, nego, daleko im lepa kuća - udbaška!


Podsjetnik...

KUDA IDE HRVATSKA POLITIKA IVE SANADERA?

Čitajući članak, u zadnjem broju Hrvatskog Slova, g. Domagoja Ante Petrića: "U EU ispunjavanjem nacionalnih preduvjeta", ostadoh, kao stalni čitatelj HS, nemalo iznenađen. Naime, i dosada smo, u zadnjim brojevima HS, mogli pročitati: "Račanova oporba i tzv. hrvatska desnica imaju jedan politički cilj i program: rušenje Sanaderove vlade pod svaku cijenu"(D.Margetić), te "Iluzorno je zanositi se neutralnošću…I tu se sve više pretvoriti u ničiju zemlju…Hrvatska treba zaštitu NATO-a i EU…"(S.Šulek).

I, evo, sada nam D.A.Petrić, začuđeno, otkriva "da u društvu postoji nepovjerenje prema Europskoj Uniji". Ali, ne lezi vraže, ni to nije dovoljno, već sada "ultranacionaliste" vode, nitko drugi, do li njihovi najveći neprijatelji "Balkanci brijunske linije", jer čitamo: "Balkanci brijunske linije, preko tzv. ultranacionalista, nastoje to nepovjerenje pretvoriti u otpor prema EU, kako bi tek prekriveno, zapravo ojačali svoj balkanski projekt". Zaista, svašta. Pa zar upravo europski birokrati ne koriste i nameću pojam "Zapadni balkan", a po ovome bi da su u sukobu s "Balkancima brijunske linije".

Ali vratimo se na početak priče i upitajmo se otkud sad to najednom. Zar opet, ti "nazadni" Hrvati, nacionalisti, "ultranacionalisti" čaak; opet, dakle, oni remete planove naših "europejaca", kojima, dok nas vode u svijetlu budućnost Europe (koja nas ništi na sve načine, a balkanci, svih linija, plješću), oblaci magluštine, sastavljeni od ne brige za nacionalno dostojanstvo i stvarni nacionalni interes, ne daju da osluhnu bilo hrvatskog naroda koji ih je izabrao da dokinu komunjarsku ne brigu i upropaštavanje svega hrvatskog. Nu, ipak, ja bih volio znati, na koga D.A.Petrić misli pod pojmom "ultranacionalisti".

Jesu li to oni koji zastupaju, jasno i nedvosmisleno, hrvatske nacionalne interese bez obzira na one koji bi najradije da Hrvatske i hrvatskog naroda nema, kao što su to neki europljani otvoreno i rekli biskupu Franji Komarici za Hrvate u BiH. Jesu li "ultranacionalisti" oni koji su s puškom, dakle, riječju i djelom dokazali svoju spremnost da brane sve hrvatsko i koji nisu šutjeli onda kad je "grmilo i sivalo", pa to neće ni sada, jer su uvidjeli da su opet izigrani za volju svjetskih moćnika čije zahtjeve nova vlast nekritički i bezpogovorno provodi. A, izgleda, trebali bi šutjeti, jer to, kao, remeti planove za "napredak" Hrvatske, pa zato i pokušaji "prokazivanja" i ušutkavanja pod krinkom "ultranacionalisti", " tzv. hrvatska desnica"itd. Dakle, ako su to hrvatski "ultranacionalisti", onda g. Petriću mogu reći: neće ići, zapravo "uzaludan vam trud svirači", jer ima nas, još Hrvata!

Zaista, nisam mogao vjerovati da će se na stranicama HS, na ovakav način, zapravo braniti ona politika koja je do jučer htjela uništi svako hrvatsko dostojanstvo (državnost, Tuđman, Bobetko, generali…pa i HS), a samo zato jer se sada s Mesićem i svjetskim moćnicima sve usuglašava ili je usuglašeno. Ta, do jučer smo svi napadali takvu antihrvatsku politiku i zato je na izborima i srušili, a sada su, gle čuda, opet neprijatelji "ultranacionalisti", jer su, kao, upregnuti "prekriveno" u "Balkanski projekt". Zaista, prozirno. Prije će biti da gorljivim braniteljima svakog "europskog" Sanaderovog poteza smeta što se "ultranacionalisti" ne daju upregnuti pod parolu koja se izrodila iz one: "Pokrenimo Hrvatsku" u zapravo: "Pokrenimo Haag i Beograd". Zaista, sve se više može reći: "car je gol". Dalje, upitajmo se kada se to hrvatski narod, jasno i glasno, izjasnio, odnosno gdje je stavio taj bjanko potpis, za neizostavni ulazak u ovakvu EU i ovakav NATO. Upitajmo se kada je to hrvatskom narodu predstavljen i objašnjen taj projekt, iz svih kutova prednosti i mana, od strane kompetentnih stručnjaka.

Pa, zar nismo na stranicama HS čitali da se ni jedan stručnjak, kojem je Hrvatska na srcu, nije neizostavno nekritički izjasnio za Europsku Uniju, za razliku od nekih političara kojima su puna usta EU i za koje je "jasno" da će, čim bez kičme, pameti i dostojanstva uđemo u EU, za nas teći med i mlijeko. Baš kao i "onomad" u bivšim Jugoslavijama. Zar nije baš HS na svojim stranicama promoviralo kritičko promišljanje neutralnosti Hrvatske od svih saveza i blokova, pa tako i od EU, da bi to sada bilo proglašavano pukim tlapnjama.

Isto tako, upitajmo se onda, je li po tome, možda, i g. Zvonimir Šeparović "ultranacionalist", koji baš na stranicama HS kaže: " Strijele koje upućuje Haaška tužiteljica sramotne su za uljuđeni svijet. Hrvatsku se mora energičnije braniti. Ne brani se istina samo pred sudom, već ovdje, u Hrvatskom Saboru i Vladi". Uostalom, kako to da "balkancima brijunske linije" odgovara Sanaderova politika koju, po njima, koče oni HDZ-ovci koji se još nisu reformirali. Bit će da im se sviđa zbog toga što bi ta politika i Tuđmana da je živ otpravila u Haag da tamo na miru objašnjava svoje "zločinačke pothvate", sa svim svojim generalima, prema napaćenom i mirnom srpskom narodu u "RSK" i "RS". Zapravo, čim i Sanader malo više zagrabi u istinu o komunjarama, doživi napad da se nije reformirao i eto nam opet hrabrog uzmaka. Dakle, problem su "ultranacionalisti", jer bi mogli narodu, konačno, otvoriti oči da vide da, zapravo, "infranacionalisti" opravdavaju politiku za koju smo vjerovali da je srušena 23. studenog 2003. godine. Podsjetimo se i na Splitsku rivu i pitanja izručenja naših osloboditelja, naših branitelja, naših generala. Što se to dogodi da po onoj "šaptom Bosna pade" i sada "šaptom generali padoše" pred Haaškim kazamatima.

Sjetimo se i "gospodarskog pojasa" i zahtjeva za referendum, a sada se odustaje i od primjene one "muljaže" od "ribolovno-ekološke zone" dok ne budemo punopravni članovi EU. Gdje nestadoše one "krokodilske suze" za svakim pedljom hrvatskog suvereniteta. Jesu li sada i naši ribari, koji prosvjeduju, zapravo ispružena ruka "balkanaca brijunske linije".

U vrijeme ponovne Račanove komunjarske ekspanzije, čini mi se da sam i ja na stranicama HS izjavio da je HS rijetka luč hrvatske misli koja se zalaže za istinski hrvatski probitak, a sada se te stranice koriste za izmišljanje neprijatelja i među onima kojima je Hrvatska na prvom mjestu. Zar nije jadno da mi danas nemamo nijedne dnevne novine koje dišu jasnim hrvatskim duhom i interesom za hrvatski napredak. Nemamo ni takvu televiziju. Od tjednika evo pade i Fokus i ostade opet samo HS, ali evo niče Hrvatska smotra. Zar nije jadno da mi u RH još uvijek nismo slobodni i ne možemo voditi svoju hrvatsku politiku. Zločinci i svjetski hohštapleri nam još uvijek kroje povijest, kočopere se nazivima trgova i ulica po našim gradovima, dreče iz novina i tv ekrana, dok oni koji su bez suda i sudišta pobijeni na najgroznije načine, od djeteta u utrobi majke do najstarijih i nemoćnih, nemaju još svoj mir u dostojno obilježenom svom grobištu. Stotine tisuća pobijenih vapi za istinom i slobodom koju bi mi trebali uživati, jer su i oni pali za nju, ali ne, nama se još uvijek cementira najgnusnija laž kao povijesna istina. Najcrnji komunistički fašizam se i dan danas prodaje pod antifašizam, a jasni hrvatski nacionalizam, kojem je i komunizam i fašizam radio o glavi, se blati kao fašizam; karikatura Hrvatske se prodaje kao "Velika Hrvatska"; sa "RS" se njeguju dobrosusjedski odnosi kao između od davnina susjedskih zemalja, a ne vidi se da je to zločinačka tvorevina na tkivu Hrvatske Domovine. Liju se suze na laži Jasenovca i Šakić je drakonski osuđen, a partizanski zločinci uživaju visoke mirovine i dobivaju državna odličja bez da ih tko upita koliko su Hrvata poklali, koliko su Hrvatsku unazadili po svakoj osnovi. Čak njihovi sljedbenici plešu vampirski ples i traže uklanjanje svakog spomena na naše junake koje su svih ovih desetljeća zločinački ubijali u našem pamćenju. Vidimo što se događa sa zahtjevima za uklanjanje spomenika vitezu Juri Francetiću, koji nije dao da zaslužena kazna stigne i uhvaćene zločince od strane preživjele žrtve, a kamoli da ima nešto drugo na duši. Mi smo dužni Juri Francetiću, uzor Hrvatu, podignuti pravi spomenik, a ne "kamen" pored puta, jer je s iznimnom hrabrošću, požrtvovnošću, žarom i sposobnošću žrtvovao svoj život sa slobodu hrvatskog naroda i države. I, ne samo njemu! A, uostalom, zašto se to sve ne bi događalo, kada se i današnji hrvatski branitelji ozloglašavaju ka zločinci, a stvarni zločinci ulaze u Hrvatski sabor i u Vladu.

Dalje, dopušta se da nestane hrvatski narod u BiH i spomen na hrvatsku povijest tog prostora. Zaboravlja se da je hrvatsko pitanje kroz povijest neriješeno i zbog otrgnuća Bosne i Hercegovine iz nacionalnog tkiva.

Isto tako, po nekima, ne treba nam naša hrvatska vojska, ne treba nam naše zrakoplovstvo, ne treba nam mornarica. Ta, što će nam, pa imamo EU, imamo NATO da nas brani. Od koga?! Nije valjda od naših "prijatelja" preko Drine. Ili, možda, od onih kojima, velikodušno ih primajući natrag, obnavljamo domove i vraćamo stanarska prava, primamo u vojsku i policiju, da sve to "dokusure" kad već nisu uspjeli u ratu. A tko će nas obraniti od učinkovitosti NATO-a koju smo iskusili na svojoj koži, kad nam je zaštita bila najpotrebnija, kad se radilo o našem opstanku.

Ali, vratimo se još jednom u nizu "bisera" g.D.A. Petrića: "Hrvatska može postati nepovjerljiva i skeptična, tek ne bude li sama svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti, ne kako bi se dublje poklonila nadnacionalnim strukturama, nego kako bi u velikoj Zajednici europskih demokratskih nacija zauzela ono mjesto koje će joj omogućiti ostvarenje nacionalnih prava i interesa". Pa g. Petriću ja ću opet, jasno i glasno, reći da Hrvatska mora "postati nepovjerljiva i skeptična" upravo zato, jer vidi da se "svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti" otklizava u ponor beskičmenjačkog poklonstva "nadnacionalnim strukturama" u kojem će " ostvarenje nacionalnih prava i interesa" biti moguće kao i u staroj ili novoj Jugoslaviji. Tu će se moći "ostvariti" ne nacionalna prava jednog Oca domovine dr. Ante Starčevića, već "nacionalna prava" jednog Mačeka ili Bakarića, odnosno Prodija.

Zaista, ne srljajmo, opet, kao guske u maglu, jer hrvatsko nacionalno pitanje neće biti riješeno dok se ne riješi pitanje Bosne Hercegovine. Tu je ključ svega i ono se neće riješiti koliko god naši "europejski" nojevi budu zabijali glave u pijesak od tog problema. Zato, gospodo "europejci" okrenite glave od Bruxellesa ne ka Zapadnom balkanu, već ka braći u Bosni i Hercegovini, baš kao što smo se ono svi bili gledali u obrani svoje jedine i jedne hrvatske domovine, u vrijeme srpske agresije, koja se tada, u našim srcima, nije prostirala na području Titine kifle, pa zašto bi to prihvaćali danas. Gospodo tu je ključ hrvatskog prava, hrvatskog interesa i hrvatskog napretka. Sve ostalo je "europejska" magluština koja će krvavo završiti kad to svjetskim moćnicima bude odgovaralo.

Da pojasnim, rat u BiH je zaustavljen nepravednim Daytonskim diktatom i sigurno je da će diktatom, vidljivim ili nevidljivim, ponovno i otpočeti čim to svjetskim moćnicima bude odgovaralo u nakani da ostvare svoje naume. Uostalom, nepravedni mir je gori od rata (u kojem smo se oslobađali i imali povijesnu šansu da se potpuno oslobodimo i ujedinimo u svojoj domovini)!

Konačno, ono "blejanje" koje "ide prema Europskoj Uniji" neće nadjačati "jauk" vapijućih koji se upinju "da očuvaju suverenost u savezništvu" svih hrvatskih rodoljuba i domoljuba, jer su ti "jauci" znak da smo ispravno prepoznali naše "povelje koje jamče ljudska, nacionalna i građanska prava" hrvatskog naroda u njegovoj domovini, dakle, u RH i BiH. Taj "jauk" pokazuje da su riječi poput: "velika većina Hrvata želi što brži ulazak u EU", samo puste tlapnje onih koji bi da "jauci" Hrvata u BiH što prije nestanu, jer su im ti Hrvati samo teški uteg oko nogu njihovih "europskih" sanjarija. Uostalom, kao i Domovinski rat, branitelji, generali, gospodarski pojas, nacionalni interesi, jer za to se treba boriti i izboriti, ali onda nema gospodskog "europejskog" uživanja po europskim predvorjima i pred europskim blicevima, nema "dvanaest sastanaka i četiri intervjua" našeg ministra vanjskih poslova u jednom danu sa europskim birokratima koji nas vole koliko i crno ispod nokta.

Da, kako to da mi prihvaćamo sva ta ponižavanja europskih birokrata kad, valjda znamo, da su nam i do jučer radili o glavi stojeći iza srpske agresije i onemogućavanja naše obrane prilikom oslobađanja od srbokomunističkog jarma. I sada, kada smo se donekle oslobodili, neki objeručke prihvaćaju zakukuljene zamke, za koje samo slijepci ne vide da su postavljene u cilju našeg podjarmljivanja - naroda i domovine.

Zašto. Zato što goje, valjda nam je jasno s kojim ciljem i za koga, našu najveću boljku, a to je, kako reče neumrli Otac domovine: " Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja".
Zato, braćo Hrvati, držimo se kako valja! HS vrati se korijenima.

Ante Matić

U Livnu 3.6.2004.

( Hrvatsko Slovo, Hrvatska Smotra)


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset šesti dan

Vremena propadanja

Tu noć Prorokovođa je opet slabo, nemirno spavao. Tek je u zoru nakratko usnio. Teški su ga snovi mučili, povremeno se u trzajima budio i napokon odluči da više ni pokušavati usniti neće, jer san mu je činio teži umor nego nespavanje. Zato ujutro rano ustade, pozove stražu onih koji prvi ustaše, (jer oni su vječni stražari), i reče im da okupe narod jer mu želi govoriti. Stražari su bili malo zatečeni i iznenađeni što on tako rano ustade, no kako u njih pogovora nema, brzo okupiše sav narod.

Kad se narod okupi i ugleda Prorokovođu, sav se zaprepasti. Prorokovođa bijaše iscrpljen, tužna, upala i izmučena lica, mutnih i tužnih očiju, a odjeća na njemu stajaše kao da nije njegova; visjela je na njemu. Narod se zaprepasti kad ga vidje takvoga. No, poreda se u poredak pa zatim posjeda na zemlju i šutke čekaše Prorokovođinu riječ. A on bez ikakvoga uvoda reče:

- O, nesretna Hrvatska, moraš li još jednom propasti da bi ponovo oživjela!
I je li to posljednji put da propadaš? Ako nije, hraniš li se ti to svojom propašću? Zaista, moraš li se kao i toliko puta do sad dizati iz pepela. Zaista, što je to u tebi toliko krhko, tako slabo, mlitavo, toliko trulo da stalno ponovo propadaš? Zašto konačno ne skončaš kad nisi sposobna za čvrsti život! Zar još imaš volje za život, unatoč tome što te toliko tvojih sinova mrzi! Jedino što je na tebi odgovarajuće, što ti pristaje, to je tvoje ime. A dobila si ga po užetu što ga pod vratom vežeš, nesretna Kravatanijo. Uže sebi oko vrata vežeš i zaista svako malo vremena se njime ugušiš; objesiš se njime, nesretnice. Objesiš se za drugoga, iz čiste igre, tek toliko da te nema. Tako naivno i ludistično se objesiš tek radi tuđeg zadovoljstva, tuđega dobra. Da ti nitko ne kaže da si egoistična, da si nacionalistična. Radi veselja i lijepog druženja, radi prijateljstva i širenja mira među ljudima i narodima. Ti hoćeš biti svetica medu razbojnicima što se tvojim mesom i tvojom krvlju hrane! O, naivko, ti si zaista samo za onaj, a ne i za ovaj svijet. Ti si kao i oni Indijanci koji za šaku dolara prodaše svoju zemlju pa sad uzaludno pravdu i zemlju traže natrag. I vi ste već nekoliko puta bez prisile i bez nužde prodali svoju zemlju, uvijek tražeći izliku za to, iako je nikad nije bilo, niti je za takav posao može biti.

O, nesretna, neposvećena, nepriznata i uzaludno prolivena pravednička krvi onih koji prvi ustaše! Od vaše krvi pocrveni sva zemlja vaša, sve kraljevstvo vaše, cijela Kravatanija. I bi vaša zemlja crvena, krvava pola stoljeća, dok ja ne poslah Drugoga koji vas izvede iz ropstva svrapskoga, iz zagrljaja barbarina istočnoga. Oslobodi vas stida zbog samoskrivljenoga ropstva i vrati dostojanstvo na lice vaše. Da u svojoj zemlji ne hodate plašljivo, sa strahom kao lane u šumi lavova i janje u šumi vučjoj. Ali uzalud i njegovo, i djelo Drugoga propade. A zašto, zašto sad svoju zemlju, opet bez nužde, prodajete Svrabu i strancu? Zar opet za dobro i zadovoljstvo njihovo...?

Svi ljudi osjećaju vrijeme propadanja osjećaju, ali mu samo najumniji poznaju uzroke.

Propadanje narodu oduzima nadu i snagu. A heroju je daje. Sva snaga i nada na nj prelazi. Zato je to vrijeme umnika i heroja-vođe. Proroci ga najavljuju, umnici mu uzroke istražuju i spoznaju, a heroji-vođe ga pobjeđuju.

Propadanje dolazi tiho i nevidljivo. Kraljevstvo, kao i čovjek, ne gine samo od mača vidljivoga, nego i od onog skrivenoga, nevidljivoga. Ne gine samo od lava veličanstvenoga, nego i od crva podmukloga, crva podzemnoga, žiloždera što mu korijenje pod zemljom izgriza.

U vremenu propadanja seljak zamrzi svoju njivu i svoj trud, učitelj nastavu drži beskorisnom, očevi u sinovima ne vide budućnost, a majke oplakuju svoju djecu u kolijevci. Proriču im sudbinu tešku i mučnu. Teško je i beznadno vrijeme propadanja. Narod tada živi na najnižem stupnju svoje snage. Izgleda kao staro izrabljeno kljuse koje samo što nije lipsalo. Proroci mu liče na dosadna kreketala, umnici na sumnjive zavjerenike, a junaci na uzaludne bundžije. Kao zvona bez tučka, bez odjeka, bez svoje svrhe. Teško je to vrijeme sumnje i nevjere.

Sav narod je umoran i bezvoljan, svatko samo hladovinu traži i u hladovini stoput prepričava ispričane priče. I oko njih se svađaju. Sve stoji, sve miruje, sve propada. Sve je dosadno i bornirano, nikome ništa nije uzbudljivo. A onda odjednom, jednoga dana svetačnoga sve se probudi, sve oživi. Neobjašnjiva radost, vika i zbrka predznaci su tome. Što je tome uzrok, što ih oživi, što ih pokreni, nitko zapravo ne zna. Učinak, lepet leptirovih krila, tek lepet jedan? Ili bučna lavlja rika? Koja nepravda pojedinačna ili pak nepravda cijela?

U toj se zbrci tek jedno ime i jedan poziv raspoznaje. To je ime njegovo, to je poziv njemu. Vođi. Vrijeme je za vođu došlo. To je poziv njemu da pobijedi vrijeme i propadanje. Da oživi kraljevstvo...

Sad već vidim da ti nema spasa. Propast ćeš jer živiš u Drugobitku, kako reče filozof povijesti Ivan Pandžić.

Čujem vaše glasove negodovanja, čujem što govorite. Govorite: mi nismo krivi, oni, prvaci naši nas prodaju, oni nas izdadoše. Da, znam da govorite istinu, da vas prvaci vaši izdadoše. Vi sad ni vladara nemate. Umjesto vladara vi imate “građanina-glavara”, koji je po svojoj bitnosti tek aktivni savjetnik. Tako je vaše Nad ja palo ispod vas samih, a država ostade bez političkog dostojanstva subjekta; ustvari je sama za sebe supstancijalitet.

I zato ću vas još jednom, i to posljednji put, spasiti, oživjeti. Poslat ću vam Trećega kojega ćete Stijenom zvati i na njemu ću izgraditi vaše kraljevstvo. Obnovit ću kraljevstvo vaše, ali ne u granicama odgrižene jabuke, nego u granicama vaših očeva i djedova. U granicama od rijeke zapadne do rijeke istočne. Obnovit ću vam Teodozijevu granicu da uzmognete ovjekovječit vašu odvojenost od Svraba. Vašu duhovnu odvojenost od Svrabi morate osigurati i fizički. Da oni slabi medu vama skloni padu ponovo ne padnu pod njihov utjecaj i tako budu trajno izgubljeni. Zato nije dovoljno imati vizni režim sa Svrabom: od Svraba se morate razgraničiti nerazorivim zidom. Neka za vas taj zid bude kraj svijeta na istok. Ako SAD ima moralno opravdanje izgradnje zida u dužini od 1.222 km prema nedužnim Meksikancima, koji se u SAD useljavaju u potrazi za komadom kruha, i ako Izrael može graditi zid prema Palestincima, kako vi ne biste imali moralno opravdanje za gradnju zida prema barbarskom i zločinačkom Svrabu koji ti toliko zla nanese. To vam obećavam i to ću ispuniti. No, ako me ponovo napustite, napustit ću i ja vas, i to će biti vaša konačna propast.

II.

No, ni vrijeme propadanja nije gospodar svega vašeg vremena. Evo, dolazi mu kraj. Iz staroga trsa udara nova mladica. Jer vrijeme propadanja je i vrijeme novoga klijanja. Iz pepela, iz humusa propaloga hrani se i jača nova mladica. Mnogima od vas mladica ne obećava mnogo i mnogi govore; tko će dočekati opojno vino od ove mladice što srce krijepi!? Zaista, tko će to od nas dočekati?! Zar nisu svi protiv nove mladice! Jest, istina je: od vremena klijanja do vremena zrenja i ubiranja plodova dugo je vrijeme, treba dugo čekati. No, budite sigurni, ljubljeni sinovi i kćeri moje, da će ono doći. I jest, zaista, mladica je u opasnosti od propadanja, od uginuća, jer su brojni njezini neprijatelji. To su oni što žive od propadanja Kravatanije. Ali, eno, prežderali su se od vaše krvi, nezasitne ih hvata vrtoglavica i već se sunovraćuju i padaju u grobove što ih vama iskopaše. Istina, oni neće svi odjednom umrijeti, što obeshrabruje vašu nadu. U dugom vremenu propadanja u mnogima od vas umire nada. Ali tamo gdje vi izgiboste, tamo na tom bojnom polju, iz vaše prolivene krvi izrastoše crvene ruže 82 novoga života i nade, ruže ljubavi i junaštva. A i oni u kojima nada umire, kad istekne vrijeme propadanja i dođe vrijeme oživljavanja, s vama će ustati i zajedno s vama pokopati trule jabuke.

Ne gubite vjeru u onu braću i sestre vaše što prerano izgubiše nadu, jer nadi treba dugo da zagospodari srcima onih koje već davno napusti. Vi, u kojima nada nikad ne umire, podržite u vjeri onu braću i sestre vaše u čijim su srcima vjera i nada tako nestalne i krhke. Ne zatvarajte srca svoja pred njima, ne osuđujte ih nego ih hrabrite, ne uskraćujte im svoju ljubav da prerano ne uvenu. Znam da vama što prvi ustaše to i ne treba posebno govoriti. Vas ništa ne ubi, nego vas vaša stradanja i vaše mučeništvo za naciju ojača. Vi najvjerniji, vi najnadareniji nadom, vi ste i Drugoga za vođu uzeli, iako on isprva vas i Kravataniju zataji. No, on se pokaja, zavoli vas i Kravataniju tako žarkom i moćnom ljubavlju da je oživi. Velika je, neugasiva i nenadmašiva ljubav vaša za Kravataniju. Veličanstvena je postojanost vaša. Jedino se vi u prastaroj vjeri i nadi rađate, jedino vi u svakom novom naraštaju iznova ne započinjete graditi vjeru od razočaranja i zabluda vaših otaca.

Jedino ste vi stari koliko i ja. Jedino vi znate za naše prokletstvo što od našega kralja Trubljomira do danas traje. Ono prokletstvo po kojem svaki novi naraštaj našega naroda biva od tuđina, ali i od sebe prevaren u svojim nadama i idealima. I da mnogi tek na samrti ime Kravatanije uzmogoše izgovoriti. Oni tek na samrti požališe i poželješe svoje korijene, koje za života tako bešćutno prodavaše tuđinu.

Zato, kako već rekoh, na najvišoj gori Kravatanije podignite velebni spomenik. Spomenik viši od svih spomenika, koji će biti vidljiv sa svakoga mjesta u Kravataniji. Spomenik vječne vjernosti Kravataniji. Neka vas on vazda podsjeća na zablude svih dosadšnjih naraštaja, i opominje da ono što ovaj put izgradite nikad više u pitanje nećete dovesti. Spomenik protiv ponavljanja zabluda, samozataja i samozaborava. Njemu svaki naraštaj već u mladosti treba hodočastiti tako da nitko ne bude imao isprike za svoje zablude i svoj grijeh protiv svoje domovine. Spomenik koji će biti stražar pred sviješću i razboritošću vašom, da vam se više nikad ne dogodi da za prvake i vođe svoje birate one koji vas u propadanje vode, kao što vas je vodio lažni branitelj - Tito, ubojica i zatiratelj naroda kravatanskoga, kao i Čergaše, Maljenke, Pretrgače, Saranseke i dr. ogavne likove.

S tom opomenom Prorokovođa završi govor.

I tako bi i prođe i dvadeset šesti dan učenja Ispravnoga puta.



Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.

Stina hrvatskih pradidova


Podsjetnik...


Podsjetnik...

SOKOLI SE PAMTE

kvaternik.jpg (17,9kb)

U nedjeljno jutro 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik je ušao u Rakovicu. Tri dana kasnije bio je mrtav. Revolucionar, neustrašivi borac i lucidni intelektualac pao je za hrvatsko pravo. Prozvali su ga izdajnikom, neprijateljem cara i države, odmetnikom. Dvjesto godina prije, u Bečkom Novigradu, pale su glave Zrinskom i Frankopanu. I oni su bili izdajnici, neprijatelji cara i države. 25. rujna 1931. u smrt su na vješalima otišli mladi Marko Hranilović i Matija Soldin, teroristi rekli bi danas, neprijatelji kralja i kraljevine. Pet godina kasnije, u kazamatu Srijemske Mitrovice izdahnuo je neustrašivi Stipe Javor, tuđe kraljeve i kraljice On nije priznavao.

javor.jpg (9,59kb)
Mučenik Stipe Javor

Stotinu i šest godina nakon Rakovice, 16. listopada 1978., trubač sa Seine je utihnuo. Krv Brune Bušića je natopila ulice Pariza. Još jedan narodni neprijatelj je nestao, debeli Maršal je odahnuo. 31. srpnja 1991. pao je veliki Miro Barešić, prozvani međunarodni terorist, državni neprijatelj, mnogi su u sjeni nazdravili. Dvadeset godina nakon Mirinog odlaska, u Haagu, državi Nizozemskoj, viteški generali Ante Gotovina i Mladen Markač su osuđeni, proglašeni zločincima i kriminalcima.

Državni neprijatelji, izdajnici careva i kraljeva, teroristi, zločinci, nazivali su ih svakako. Iskreni, pravedni, pošteni, nisu bili podobni. Tko se borio za Hrvatsku, taj je osuđen! Oni nisu šutjeli, oni nisu priginjali glave pred kraljevima. „ Ruke na leđa, glavu dolje ", tu devizu oni nisu prihvaćali. Oni nisu ljubili stope tuđim kraljevima i maršalima. Oni su padali ničice pred samo jednom kraljicom, pred Domovinom. I zato su bili prognani, osuđeni, ubijeni. U svima njima gorio je plamen buntovništva, nacionalne revolucije. Svakim udarcem, svakom osudom njihov je inat postajao veći. U njima je živio duh Domagoja i Tomislava, Petra Krešimira i Petra Svačića. Oni su radili, oni su se borili, oni su ginuli. Odustali nisu, jer odustati je gore od smrti. Oni su znali da se bore za budućnost. Oni su znali da će njihovi napori uroditi plodom.

I urodili su, bljeskovima i olujama! Ante Gotovina i Mladen Markač još se bore. Protiv svjetskih sila i domaćih guja, pravednošću i istinom. Dva sokola protiv guja i miševa! Nadamo se, iščekujemo, tu i tamo prosvjedujemo. Možemo li više? Ne sjećamo se imena Svačićevog ubojice, niti krvnika Zrinskog i Frankopana, niti Javorovih mučitelja. Nisu ostala upisana nigdje. Narod ih ne pamti, kao da tih miševa i guja nije nikada niti bilo. Sokole, sokole pamtimo, sokoli narodu već tisuću godina pokazuju put, sokoli s neba nad narodom bdiju. Od Gvozda preko Rakovice do kninske oluje, tu sokoli su gnijezda svili. Njihova imena znamo, njihova imena su nam putokaz u mračnim noćima. I svaki put kad padne mrak na hrvatstvo, sokoli mu pokazuju put kojim treba ići. Put časti, put žrtve i borbe! Tisuću godina sokoli su i na vješalima i u tamnicama pobjeđivali, a miševi nestajali, imena guja se zaboravljala.

Stoga nemojmo strepiti, imamo uzore, imamo sokole koji nad nama bdiju, imamo sokole koji još boj biju. Stanimo uz njih, prihvatimo njihovu borbu, svatko na svoj način i u svojim mogućnostima. Uzmimo svoju sudbinu u svoje ruke. Možda se boj sad ne bije oružjem, bije se radom, bije se djelovanjem, političkim, prosvjetiteljskim, rukama i umom. Sad carevi i kraljevi stoluju u Bruxellesu, u svjetskim centrima moći i globalnim korporacijama, guja i miševa još uvijek ima među nama, a i oni dvoglavi orlovi još uvijek sikću s desne obale Drine. Imamo snage, dokazali smo to devedesetih, imamo li volje za borbom i pobjedom? Neka nam naši sokoli pokazuju put, put k slobodi, put k sreći, put časti i dostojanstva. Potpuna sloboda, potpuna nezavisnost i samostalnost, sreća i blagostanje naroda, zdrava i jaka Hrvatska i hrvatska Hrvatska, to su nam ciljevi.

Svačić, Zrinski, Frankopan, Gubec, Kvaternik, Starčević, Hranilović, Soldin, Javor, Bušić, Barešić, oni su s nama! Stražarske vatre Gvozda i Rakovice još uvijek gore! Njihov plamen je još u nama, osjećate li ga? Branitelji, gardisti, domobrani, hosovci, osjećate li ga? Rasplamsajmo ga! Vinimo se u visine! Hrvatska mladosti, osjećaš li plamen svojih pradjedova, osjećaš li ponos svojih očeva? Nemojmo klonuti duhom, primimo se posla, izgrađujmo Lijepu Našu, čuvajmo ju. Neka nam svaki trenutak bude prožet našim hrvatstvom. Neka nam svaka žilica u tijelu titra od hrvatskog ponosa. Neka sve što radimo, radimo za Hrvatsku. Budimo se i liježimo s mišlju na Hrvatsku i njenu budućnost. Nije Kvaternik pao da bi mi odustali! Rezultati neće izostati. Znamo da ni njihove osude neće izostati, ali kako li je slatko nositi pečate tih osuda kad znamo tko je sve njima žigosan.

Hrvatska mladeži, Ti si uvijek nosila luč hrvatstva, Ti si uvijek stupala u prvim redovima, Ti si dizala ustanke i potpaljivala ugaslo ognjište kad bi se stariji umorili, na Tebi je ponovno najveća odgovornost. Hrvatska mladeži, uzmi hrvatsku baklju u svoje ruke i povedi borbu, kao što si vjekovima činila. Na poslu, u školi, u javnim poslovima, političkim strankama, medijima, u udrugama, svugdje i uvijek, borba za Hrvatsku je tek počela! I ako te osude za to, sjeti se Kvaternika, sjeti se Zrinskih i Frankopana, sjeti se Soldina i Hranilovića, i njih su osudili. Ima li išta veličanstvenije nego li biti nalik njima. Ne pamte se miševi i guje, pamte se sokoli! Ne će se Carla Del Ponte pamtiti, po Anti i Mladenu će majke djecu nazivati.

Josip Medak


R. Hrvatska je bolesna država

OPASNO GUBLJENJE VREMENA

U svim svojim sferama Hrvatska je bolesna. Bolesno je društvo, ekonomija, gospodarstvo…

Kako ju liječiti i izliječiti?

Bez ispravne dijagnoze nema ispravnog liječenja. Da bi Hrvatska ozdravila prije svega treba uspostaviti društveni poredak siguran od šokova i kriza, a za to je potreban Ustav koji je u Hrvatskoj tek lažni dokument. Potreban je pravi ustav kojim bi se ostvarila načela poretka ravnoteže vlasti, istinske slobode i iskrenog poštivanja prava. Novi Ustav kao pravi strateški plan socijalnog, ekonomskog i političkog razvoja za nadolazeće dekade, kao kotač zdravog razvoja gospodarstva i političke demokracije s osloncem na vladavinu prava.

Da bi Hrvatska ozdravila treba učiniti napore i korake prema oživljavanju i razvoju, a prvi koraci su vezani uz poništenje privatizacije i pretvorbe te ostalih mjera koje su vezane uz tu problematiku, a o kojima je već bilo govora.

Hrvatsku razdiru mnoge boleštine i zla a jedno od njih je kriminal u svim njenim sferama. Uzeo je velikog maha dok se praktički ništa ne poduzima. Da bi se s kriminalom moglo uspješno obračunati potrebno je obračunati se s njim u korijenu. Gdje je i kako je nastao u RH, tko su glavni akteri, i tako dalje, bit će govora u ovom tekstu.

DRUGI O KRIMINALU U HRVATSKOJ

U Hrvatskoj su gotovo sve društvene i političke sfere inficirane elementima kriminala koji uništava egzistenciju, ipak u najvećem dijelu, većine poštenih i moralnih ljudi. Nositelji takvog stanja su čvrste, homogene i beskrupulozne i nedodirljive strukture koje upravljaju hrvatskim financijskim sektorom, gospodarstvom, politikom, državnim i javnim tvrtkama ( odnosno svime onime što nije pod direktnom kontrolom međunarodnog financijskog kapitala). Te strukture su društva- pojedinci i obitelji proizašli i određeni političkom diktaturom HDZ-a i SDP-a. Kriminalna društva premrežila su državu i kontroliraju sve njezine vitalne funkcije i institucije. Stoga su iste potpuno neefikasne i nemoćne u bilo kakvom njihovom procesuiranju, eliminiranju, odnosno obračunu s najvećom organiziranom formacijom koja je ikada postojala u Hrvatskoj.

Organizirani kriminal u Hrvatskoj nepogrešivo pronalazi područja u kojima se ostvaruje ogromna financijska dobit i razorna premoć nad društvenim institucijama i pravnim poretkom. U Hrvatskoj, kao i drugdje, postoji trajna povezanost većeg broja osoba, plansko izvođenje kriminalnih djelatnosti i hijerarhijska unutarnja struktura. Akteri organiziranog kriminala u Hrvatskoj raspolažu velikim količinama novca, što je posljedica organiziranog kriminalnog djelovanja koje je istinska opasnost za državu jer se, s jedne strane, investira u legalne gospodarske tokove, a ujedno i “pere“ nezakonito stečen novac. S druge strane otvoren je veliki prostor za korupcijske radnje u koje su uključeni svi segmenti države i društva.

Kad se govori o količini novca s kojom raspolaže kriminalni milje u RH tu se radi o deset-cima milijardi u EUR-ima. Ono što je poznato, a po procjenama američkog senata, i drugih organizacija, iz Hrvatske je u periodu 2001-2010 izneseno oko 15 milijardi američkih dolara. Prema procjenama iz 2005 godine iz RH izvučeno je ukupno oko 35 milijardi dolara na tajne i skrivene račune, a prema novijim procjenama koje su rađene oko 2008 godine taj je iznos povećan na astronomskih 50 milijardi dolara. ( S. Radović: “ Tko je jamio, jamio“). Senat također raspolaže podacima o fiktivnom dugu RH kojim se zadužuje zemlja, a krediti završavaju na privatnim računima hrvatskih političara.

Faze pljačkanja države i građana

Prema pisanju istinskih i slobodoumnih hrvatskih intelektualaca od osamostaljenja do danas ima nekoliko fazi pljačke hrvatskog društva i države koja se odvijala pod pokroviteljstvom političke oligarhije. Sredstva su se otimala izravno od hrvatskih građana ili iz državnog proračuna uz posredstvo posebnih programa i projekata koji su bili prezentirani kao “nacionalni interesi“.

Prva faza pljačke

koja je istovremeno bila probni balon i veliki test funkcioniranja pravosuđa i pravne države odnosila se na “financijski inženjering“ Privučeni enormnim mjesečnim kamatama građani su ulažući u agencije, koje su se bavile financijskim inženjeringom, izgubili 500 milijuna dolara. Do danas se ne zna gdje su sva pokradena sredstva završila. Projekt financijskog inženjeringa u RH pokrenut je iz hrvatske Vlade a model je preuzet iz ranijih slučajeva koji su zabilježeni u svijetu. Ključna osoba za pokretanje financijskog inženjeringa u RH bila je Vesna Pavković. Predsjednici vlada bili su Josip Manolić, Franjo Gregurić i Hrvoje Šarinić.

Na vrhu piramide uz Vesnu Pavković bili su: Đani Jašarevski, Željko Mesec i Jadranko Smoljan. Drugu grupu sačinjavali su Đurđa Maček, Branka Jandrašek, Krešimir Frize, Nada Šelendić, Goran Potkonjak, Nada Gregurić…. Iz vrha politike tu se spominju još i Josip Boljkovac, Valentić, Škegro, Prka dok se sumnja da su Nikica Valentić i Hrvoje Šarinić izravno umiješani u nezakonito poslovanje agencija za financijski inženjering.

Druga faza pljačke

Druga faza pljačke i kriminala odvijala se za vrijeme rata i karakterizira je ratno profiterstvo. U toj fazi ratni profiteri u sprezi s politikom i državom zarađivali su na više načina. Kriminal je počeo kada je iseljena Hrvatska doznačavala novac za kupnju oružja. Hrvatskoj javnosti nikada nije položen račun za prikupljena sredstva niti se ikada doznao prikupljeni iznos i trošenje sredstava. Tim novcem mnogi su se okoristili a uslijedile su i tužbe iseljenika ( R. Smokvina iz Švicarske). Vezano uz iseljenički novac spominju se imena Jozo Martinović, Hrvoje Šerinić i Ivić Pašalić. Novac od hrvatskih iseljenika kao i onaj iz državnog proračuna korišten je za kupnju opreme i oružja u inozemstvu na crnom tržištu. Naoružanje je nakon kupnje preprodavano Hrvatskoj, ali po višestruko većim cijenama.

Za vrijeme rata zarađivalo se i prodajom oružja i nafte protivničkim stranama ( u posao oko prodaje nafte Srbima bio je uključen i general I. Čermak, a za sve operacije znali su i zapovjednici Vojne policije Mate Laušić, Ivan Jarnjak kao i najodgovorniji ljudi iz hrvatske Vlade), a pred završetak rata oružje je prodavano u inozemstvo (afričke zemlje i terorističke organizacije). Sredstva su završila na privatnim računima organizatora u zemlji ili u inozemstvu, ili su investirana u nekretnine ili poduzeća u svrhu pranja novca. Jedan je tjednik objavio 52 trgovca oružjem, a od poznatih imena tu se spominju: Ivan Čermak, Zvonko Zubak, Đuro Dečak, Goran Štrok, Josip Gucić, Ante Jelavić, Ante Roso, Ljubo Ćesić….. Od mnogih makinacija s oružjem spominje se i povlačenje 15 tenkova M-48 s bojišta istočne Slavonije i njihova prodaja Kuvajtu. Posao je obavio pomoćnik ministra obrane za logistiku Ivan Čermak.

Od ostalih aktivnosti valja spomenuti pranje jugo-dinara u BiH. Osobe koje su sudjelovale u transportu i distribuciji spominju se: Luka Rajić, Marinko Filipović, Lijanovići i mnogi drugi. Nikada nitko nije doznao koliko je zamijenjeno novčanica, po kojem tečaju i gdje je novac završio. Valja spomenuti i uvoz i trgovinu drogom u redovima hrvatske vojske i društva. Tu su glavni organizatori bivši oficiri UDBE, a kasnije se u taj posao uključuju hrvatske tajne službe, odnosno ljudi iz SIS-a, HIS-a i SZUP-a.

Pravo leglo kriminala je i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Tu je u igri trgovina s oružjem(najčešće su u igri generali), drogom ( Andabak), nabavkom hrane i opreme te krađom i preprodajom automobila gdje je organizirano nekoliko skupina iz MORH-a. Sprega države i kriminala ostala je i nakon promjene vlasti 2000 godine. Primjera je mnogo a ističe se slučaj “Viktora Lenca“ gdje su Račan i njegovi ljudi davali državna jamstva za kredite kao i kredite HBOR-a bez odobrenih državnih jamstava.

Treća faza pljačke

Treća i najveća faza pljačke hrvatskog društva i države je pretvorba i privatizacija. Tu su sudjelovale brojne hrvatske institucije i tijela koja su koordinirala rad prema naputcima od strane države. Pljačka je izvršena uz pomoć banaka, fondova, državne vlasti i kriminalnih sfera koje su putem pretvorbe trebale oprati novac. Sve je bilo politički kontrolirano i rezervirano za odabrane. Štetu je teško procijeniti jer devastacija još nije završila budući da se privatizirana poduzeća i dalje gase i prodaju kako bi se unovčile atraktivne lokacije tvrtki kao građevinske. Organizirani kriminal u državnoj režiji obilježili su tajkuni. Njih je određivala politika. Prvo HDZ a poslije SDP.

U prvoj grupi nalazili su se pojedinci koji su radili na povjerljivim i prljavim poslovima za Vladu i HDZ, odnosno SDP U drugoj grupi nalazile su se osobe koje su bile zadužene za pranje novca za stranku na vlasti i izvlačenje sredstava iz poslovnih banaka i državnog proračuna. I na kraju u trećoj grupi su oni pojedinci koji su sudjelovali u financiranju stranaka na vlasti i koji omogućavaju njihovu vladavinu. Velemajstora pretvorbe je mnogo. Najuspješniji su Ivica Todorić za kojeg se danas zna da taj tajkun financira sve stranke koje pretendiraju biti parlamentarne, te Anđelko Leko.

“Poker“ najjačih tajkuna sačinjavaju poduzetnici koji su bili u vrlo bliskim odnosima s vladajućima. U prvu grupu ubrajaju se Ivica Todorić, Miroslav Kutle, Luka Rajić, i Josip Gucić. U drugu grupu spadaju: Marijan Filipović, Antun Novalić, Ivan Radošević, Dragutin Biondić. U trećoj grupi su manji poduzetnici koji su pokušavali konkurirati prethodnom osmercu. Inače je svako mjesto imalo svog tajkuna. Uz domaće tu je bilo i onih iz inozemstva kao što su: Kovačević, Radošević, Lukšić, Rizvanbegović, Godecky, Mogiljević, Dodder, Subotić… Većina današnjih uspješnih menadžera(tajkuna) i biznismena obični su prevaranti, kriminalci i pljačkaši, a što je najstrašnije upravo ta vrsta su gospodari Hrvatske.

Četvrta faza pljačke

Četvrta faza pljačke koja još uvijek traje, je izvlačenje novca iz državnog i lokalnih proračuna. U ovoj fazi sredstva iz proračuna završavaju na računima privatnih tvrtki koje dobivaju poslove na namještenim natječajima, da bi se kasnije novac dijelio autorima projekta. To su danas najunosniji poslovi, budući da je država koliko toliko siguran platiša. Grad Zagreb po ovom je pitanju posebno problematičan zbog koncentracije velikih sredstava na jednom mjestu i centraliziranog odlučivanja, a putovi javne nabave i načini dobivanja poslova daleko su od transparentnih.

U petoj fazi pljačke hrvatska politička oligarhija odlučila se na prisvajanje nacionalnog bogatstva (šume, zemljišta) i rasprodaju strateških industrija i prirodnih resursa. I na kraju, u šestoj fazi, uz pomoć zakonskih smicalica oduzima se zemlja od privatnih vlasnika i lokalne uprave i poklanja se odabranim koncesionarima.

Inozemni dug od oko 40 milijardi Eura, koliko je RH trenutno dužna, također ima elemente kriminala u sebi, jer je taj dug velika ekonomska nepoznanica. Ako se zna da je Hrvatska u trenutku osamostaljenja bila dužna svega 2,7 milijardi dolara, nejasno je kako smo došli do sadašnjeg pozamašnog broja od 60 milijardi dolara. Pretpostavlja se da je dio tog duga završio na privatnim računima naših političara. Kod ovog manevra koristio se novac iz kredita koji je prebacivan u inozemne banke kao depozit na novi kredit. Autori napominju da ovaj popis “privatiziranog“ novca hrvatskih građana i države u nikojem slučaju nije konačan i da tu nije uključeno još mnogo toga.

Gubljenje vremena

Krajnje je vrijeme kad treba poticati i raditi na otklanjanju zla koje se zove kriminal. U interesu je budućnosti svih hrvatskih građana i države neizbježan obračun s kriminalom. Nužan je povrat opljačkanog novca, otetih tvrtki i privatiziranog nacionalnog bogatstva.

Međutim nema naznaka da će se sa tim zlom koje razara nemilosrdno i odlučno obračunati. Istražni i pravosudni organi ne vrše progon. Politika danas tom zlu se ne želi oduprijeti a kako i bi kad je upravo politika u temelje hrvatske države ugradila sve elemente i ratnog profiterstva i ogromnog kriminala. Hrvatska se ne može liječiti i ozdraviti dok je takva politika na vlasti, odnosno dok su SDP ili HDZ na vlasti. Jedni i drugi su opasno gubljenje dragocjenog vremena. Vrijeme će prolaziti a kriminal će samo multiciplirati što će u konačnici dovesti do još teže pozicije od ove u kojoj se zemlja nalazi. Umjesto da Milanović danas obračuna s tom opakom bolešću ,što bi u državi trenutno trebalo biti najveća obveza zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti , mi danas svjedočimo eskalaciji svih vrsta kriminala. Rađaju se afere jedna za drugom.

S kriminalom neće, ako dođe na vlast, obračunati ni “Nova snaga“ Tomica Karamarko. Jer otkako je preuzeo kriminalnu, izdajničku i zločinačku organizaciju HDZ on nije pokrenuo ni jednu inicijativu obračuna s kriminalom. Kako i bi kad bi time gotovo cijeli vrh, i onaj u “mirovini“, i ovaj aktualni, morao strpati u zatvore. Stoga je Tomica Karamarko i njegov izbor također opasno gubljenje vremena. Valja reći kad se govori o HDZ-u da se pod tom organizacijom podrazumijeva njeno vodstvo,vrh. Sve ostalo je HDZ samo na papiru. Sve ostalo su statisti koji niti o čemu odlučuju niti imaju pravo glasa. ( Karamarkov pobočnik Vaso Brkić poručuje članovima HDZ-a: Ili ćete šutjeti ili letite).

Dakle imaju pravo dati glas kriminalcima na izborima i time im osigurati legitimitet. Svi pošteni domoljubi trebali bi se maknuti od tog zla koje je upropastilo narod i državu. U suprotnom vrijedi narodna: “S kim si takav si“. To vrijedi i za SDP-ovce

HDZ je danas opasno gubljenje dragocjenog vremena. Treba se okrenuti drugim ljudima i strankama koji su spremni funkcionirati na drugačiji način. Koji su spremni biti u pravom i punom smislu narodna vlast. Vlast koja postoji radi svog naroda, koja obavlja svoju dužnost na dobrobit cjeline naroda i svih građana, a ne pojedinih kriminalnih skupina i pojedinaca.

Mirko Omrčen


Basel, 8. ožujka 2014.

Idejni tvorac komunizma Židov Karl Marx je projektirao genocid na Hrvatima

Ova istina o masovnom genocidu na Hrvatima nalazi se u izvornim djelima Židova Karla Marxa i u svima prijevodima pa je dostupna svakome čovjeku i ovdje je nepotrebno trošiti slova na nju. Svaka Hrvatica i Hrvat neka si pročitaju taj dio negativnog judaizma ili marxizma o planu i potrebi uništenja Hrvata jer je to najuvjerljivije čitati iz izvornika.

Ovdje valja istaknuti ono najvažnije iz judaizma ili komunizma Karla Marxa, da su komunisti pod vodstvom marxista Josipa Broza Tita, kojemu pripisuju hrvatsku nacionalnost masovno ubijali Hrvate jer su ovi, makar i u teškim ratnim uvjetima pokušali stvoriti svoju državu.

Da nije bilo ustaša marksisti i srpski četnički fašisti bi izmislili neki pojam, pod kojim bi sprovodili genocid na Hrvatima.

Ovdje treba dodati iskreno hvala ustašama jer su oni svojim životima, svojom žrtvom poput Isusa Krista spasili Hrvatski narod od genocida komunista i fašista. Da nije bilo ustaša i uz njih domobrana, danas na bi bilo Hrvata jer bi nas sve poubijao srbski četnički fašizam pomagan od talijanskog fašizma i Titov genocidni marxizam. Hrvatski narod su spasili od marxističkog i fašističkog genocida ustaše i domobrani.

Država je temeljnica obstanka i razvoja naroda

Znade se bez ulaženja u teorije i duge opise da je samostalna država temelj obstanka i razvoja svakog naroda pa tako i Hrvata, a to se je protivilo genocidnom planu za Hrvate od Židova Karla Marxa preko Tita i od genocida srbskih fašista - četnika Draže Mihailovića...

Da bi se ta ideja i sprovedba ostvarenja države Hrvatske, nazivane tada Nezavisna Država Hrvatska spriječila trebalo je masovno i bez suda ubijati mlade hrvatske vojnike ustaše, koji su se najistaknutije, najhrabrije i najodlučnije borile za ostvarenje, obstanak i razvoj države Hrvatske.

Marxizam pod vodstvom i sprovedbom Josipa Broza Tita bio je genocidno usmjeren na sve Hrvate, ali je najradikalnije nastupao prema mladim Hrvatima - ustašama. Marxizam kroz Titove partizane poubijao je hrvatsku mladost - mlade ljude pa se nakon toga marxističkog genocida Hrvatski narod nije ni do danas demografski obnovio i ojačao. Slijedi jedan umetak:

Kratki odgovor prijatelju, koji mi je poslao strašne slike marxističkog ubijanja Hrvata

Ovo, što mi šaljete, upravo do pišem ovaj uradak znadem je dobro. Ove strašne i još strašnije slike u svima oblicima komunističko-partizanskog mučenja: Strijeljanje i vješanje Hrvata od titovaca nakon mučenja je bila "milost". Vidio sam ja toga obilno u Slunju od "oslobođenja" 14.11.1942. nadalje. Mi smo morali pojedine scene mučenja i ubijanja ljudi obvezno gledati...

Čak bacanje živih ljudi u vatru je bila "milost". Najgora je bila prisila ljudi (Hrvata) na skok u neku provaliju i tu se je žrtva mučila do izdaha. Zatim vezanje kamana oko tijela žrtve i bacanja u duboku vodu... Najstrašnije je bilo bacanje živih ljudi u bezdane. Još strašnije je bilo zazidavanje ranjenika u prostoriju bez svijetla i zraka, dok ne izdahnu. Osobno sam vidio 22 mlada ranjenika nakom mjesec dana, kad su ih mrtve ukočene izvadili iz zazidane prostorije u dvorištnoj zgradi Nikole Neralića i prisiljavali Slunjane da ih vide.

Ja sam vidio sve vojske u ratnom ponašanju, koje su se zatekle u Slunju.

Sve su vojske pravile zločine u ratu (najmanje domobrani i ustaše!!!, ali ni oni nisu bili anđeli!!!). Nijedna vojska nije toliko strašno mučila nedužne i "po potrebi" obtužene žrtve prije smaknuća, kao što su to činili Titovi marxisti. Oni su bili specijalisti za mučenja ljudi prije ubijanja, ako žrtva nije izdahnula već u mučenju.

Svaki Hrvat bi trebao znati da je prvi genocid na Hrvatima planirao Židov Karl Marx, a marxisti - titovci su sprovodili marxizam na Hrvatima i to na najstrašnije načine. Marxizam = genocid!!! Židov Marx je rodio Lenjina i Staljina, Tita i Beriju, Mao tse Tunga i Pol Pota i sve druge marxiste i marxistiće. Na mustru ovih okotili su se i njihovi - marxistički takmaci: Franko, Mussolini, Hitler i svi Hitlerići. Počelo počela marxizma = genocida, u 20. stoljeću jest autor - Židov Karl Marx. D.H.

Ja se pitam, zašto vi mladi birate u vlast marxiste i potomke marxista, udbaša, mučitelja i ubojica Hrvata?! Takvi mučitelji bili su marxisti čak u mirno doba na Golome otoku, Glavnjači, Foči, Mitrovici, Zanici, Rijeci "Via Roma nikad doma!"... Eichmann Golog otoka je bio otac Ive Josipovića, a vi mladi u Hrvatskoj (Stid vas budi!) dajete Ivi Josipoviću - agnostičkom marxistu najveći broj pozitivnih bodova. "Iver ne pada daleko od panja!" - stara je hrvatska pouka, koje se vi mladi ne džite. Umjesto pozdrava, trebalo bi vam govoriti barem: Stid vas budi! (Svaka čast iznimkama, na koje se ovo "Stid vbas budi" ne odnosi).

Za dom i domovinu Hrvatsku, za pošteni i domoljubni Hrvatski narod - uvijek spreman! Dragan Hazler - hrvatski djelatnik (Završetak umetka i slijedi nastavak prema naslovu D.H.)

Ispustimo u daljnjem pojam judaizam - židovstvo Marxovog tipa jer se je isti usmjerio u drugo djelovanje za državu Izrael, a zadržao je samo mržnju na Hrvate. Zar trebamo tražiti bolji primjer judaističke mržnje na Hrvate, nego židovsku mržnju na zagrebačkog nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, koji je masovno spašavao Židove, ali je bio pobornik države Hrvatske i marxisti - Židovi ga mrze. Dodajmo još samo hrvatomrzitelje Goldsteine. Jedan od njih piše povijest pod naslovom "Zagreb Holokaust", a poznato je učinkovitije spašavanje Židova u Zagrebu, nego u bilo kojem velikom gradu u državama "Osovine Berlin - Rim". Nota bene!

Uz marxizam genocid na Hrvatima planirali su srpski i talijanski fašisti

Srbi i Talijani su vjekovni pohlepnici na hrvatsko kopno i more, a da bi to ostvarili progonili su i ubijali Hrvate. Neke su iz "milosti" denacionalizirali, na primjer u Istri, Rijeci, Zadru i otocima...

Posvetimo se najprije Srbima jer su oni stariji i bolji specijalisti za genocid na Hrvatima, nego njihovi učitelji Talijani.

Umjesto dugog popisa i opisa evo povijesnih naslova i podnaslova iz knjige Zvonimira Despota i Danijela Tatića: Ideja Velike Srbije od Ilije Grašanina do Tomislava Nikolića - Izvori velikosrpske ideologije, politike i agresije:

- "Načertanije" Ilije Garašanina - prvi politički program Velike Srbije.Dodajem u novije doba!
- "Srbi svi i svuda" Vuka Stefanovića Karadžića.
- "Do istrage naše ili vaše" Nikole Stojadinovića proglašene u Zagrebu 1904/5.
- "Crna Ruka" - "Ujedinjenje ili smrt" Dragutin Dimitrijević Apis, 1903. (Sarajevski atentat).
- Antropogeografija Jovana Cvijića - Srbi najznačajniji narod na Balkanu s pravom na Jadran.
- Iseljavanje Arnauta" Vase Čubrilovića - radikalnim mjerama etničkog čišćenja.
"Homogena Srbija" Stevana Moljevića - poubijati sve Hrvate, a 200.000 denacionalizirati.
- Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti 1986.

Srbsko osvajanje Hrvatske ima dugu povijest i nastavlja u budućnost, napose kroz SPC

Treba ovdje dodati da je srbsko osvajanje Hrvatske i ugrožavanje Hrvata započelo s ratovima cara Dušana samozvanog "silni" u 14. stoljeću.

Najuspješnije ugrožavanje Hrvata vršila je državna ili nacistička Srpska pravoslavna crkva kroz čitavu povijest, uključujući i danas. Iz Zagreba vlada Hrvatskom, Slovenijom i vascelom Italijom. Ovakovoj okupaciji nema ravne u svijetu. Podsjetimo se samo na najistaknutije patrijarhe, koji su od Hrvatske stvarali Srbiju: Pećki Makarije i Arsenije Čarnojević: "Seoba Srbalja". Po Arseniju, brojni sabornici RH i Vladini dužnostnici nose ime Arsen. Neka se imenom znade "Tko smo i za koga radimo!"

Nacističko-državna SPC je prisilno prevodila katoličke Hrvate u Bosni kroz pravoslavlje u Srbe. O tome postoje dokumenti u povijesnim djelima Dr. Dominika Mandića. To isto je učinila SPC u Hrvatskoj denacionalizacijom svih pravoslavnih Vlaha i pravoslavnih Hrvata u Srbe. Čak ženidbom katolika Hrvata s prevoslavnom osobom obvezno se postaje Srbin.

Iz poraza od Hrvata, Srbi nisu ništa naučili

I nakon Memoranduma SANU 1986. godine Srbi pod Miloševićem, Šešeljem, Mladićem i raznim Srbima petokolonašima u Hrvatskoj - Raškovićima, Babićima, Martićima, Stanimirovićima, Miklenićima, Vasiljkovićima (kapetan Dragan)... vršili su najstrašniji genocid na Hrvatima: progonom, mučenjem, silovanjem, ubijanjem i čak spaljivanjem živih ljudi... Uz to Srbi su popljačkali trećinu Hrvatske i posijali po Hrvatskoj ubitečne mine, što je trajni genocid. Iako su izgubili svoj okupacijski i genocidni rat na Hrvatsku, oni i dalje kroz Memorandum II i kroz četničkofašističko srbovanje Tomislava Nikolića, onog što se tropoljubcima ljudi s Ivom Josipovićem i Vesnom Pusić sanjaju o vladavini nad Hrvatskom.

Talijanske fašiste i okupatore Istre, Rijeke... Hrvati su zaboravili

Uz spomenute Titove genocidne marxiste i srbske fašiste - četnike Draže Mihailovića, ubojice i progonitelji Hrvata bili su talijanski fašisti. Zar smo zaboravili povijesnu pohlepu Talijana na Jadran, Dalmaciju i pribalnu Hrvatsku. Jesmo li zaboravili denacionalizaciju Hrvata u Istri, Rijeci, Zadru i otocima - živih i mrtvih na nadgrobnim spomenicima. Uz denacionalizaciju i zabranu hrvatskog jezika, čak u obiteljima sprovodili su Talijani progone i ubijanje Hrvata.

Zanimljivo je da su se Talijani i Srbi odlično slagali, kad se je radilo protiv Hrvata

Zanimljivo je i to, da suvremena država Hrvatska, njeni komunistički duh najistaknutije oprašta sva zločinstva upravo Talijanima i Srbima.

Nije li to na djelu ujedinjeni ostatak komunizma i fašizma: Taj ostatak komunizma u Hrvatskoj proglašava aboliciju i amnestiju srbskim fašističkim četnicima. Talijanima, potomcima fašista u Istri daje više sveukupnih prava, nego ih imaju Talijani u Italiji.

Istra je postala najtipičniji primjer bratimljenja potomaka talijanskog fašizma i doseljenog srpskog fašističkog komunizma.

Do 1948. godine u Istri nije bilo Srba, a sada ih je više od prosjeka U RH

Titov slugančić Aleksandar Ranković, Srbin obojen komunizmom i četničkim fašizmom progoni iz Istre Hrvate i naseljuje od 1948. nadalje Srbe, kojih dotada nije bilo u Istri. Jedni i drugi su odlični saveznici i aktivno djeluju na separaciji Istre od matice Hrvatske i protive se regionalizaciji Hrvatske, prema kojoj bi Istra, Gorski Kotar i Lika bile u istoj regiji s glavnim gradom Rijeka. Treba to biti Istra i periferna potalijančena i posrbljena Pula s carem Kainom!

Vlasti u Hrvatskoj ne stoje iza Hrvata, nego iza Srba koji su ubijali Hrvate!

U Hrvatskoj se događaju brojne protuhrvatske aktivnosti jer dvije protuhrvatski nastrojene manjine: srpska i talijanska imaju sveopća prava veća nego matični narod Hrvati. Svoja uporišta imaju u potomcima komunizma i fašizma, koji kroz marxistički SDP=KPJ i Srbe fašističko-četničke sljedbe vladaju u Hrvatskoj.

Glavno pitanje jest ovdje: Kada će Hrvati kao matični narod postati i biti vladari Hrvatskom, kao što su to svi suvereni narodi Europe u svojim državama. U nijednoj europskoj niti američkoj državi na vladaju nacionalne manjine, napose ne one s neprijateljskim apetitima.

Kada će se u Hrvatskoj nacionalne manjine integrirati i asimilirati u matični narod kao što je slučaj u svima državama svijeta, samo u Hrvatskoj i u nekoliko njoj sličnih nazovi država je drugčije.

Pisatelj ovog uradka je švicarski potomak, rođen, odrastao i posve integriran u Hrvatski narod u Hrvatskoj i po tome pitanju sam sretan i zadovoljan. Zašto se tako ne ponašaju druge nacionalne manjine u Hrvatskoj, izuzev Roma, koji nemaju svoju državu?!

Ako netko napušta svoju iskonsku domovinu i dolazi u Hrvatsku, onda je red da se odluči za hrvatstvo, a ne za dvostoličarstvo. Nacionalne manjine su guzicom na dvije stolice.Nota bene!

Uz pozdrav: Za dom i domovinu Hrvatsku - Spreman!

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik - Hrvat sa švicarskim genima.


Titini izrodi jašu Hrvatskom

Gojazna Betika ugostila Brenu-radodajku u Radmanovu TV kupleraju!

Danas neki politički kripto-analitičari poput TV komentatora prof. Žareta i onog očnog doktora Gabrića - komunističkog pedigrea, svim silama nastoje prikazati kako je Hrvatska oštro podijeljena na klerofašiste i boljševike!? Klerofašisti mahom počivaju na miru u brojnim Kevinim jamama a hrvatskom državom danas drma družba reciklirane boljševičke kopiladi kojoj su sloboda i neovisnost ove zemlje uvijek bile 'zadnje rupe na svirali'. Ruku na srce, mora se priznati kako je 'bljedoliki poglavica' s Pantovčaka ispunio svoje predizborno obećanje i zacrvenio Hrvatsku 'do kosti' odnosno do sramote. A od tobožnjih klerofašista, ustaških zmija, nama poštenim nacionalistima, ostadoše samo 'za dom spremni' Joe Šimunić i trn u oku povampirenim crvendačima, državni neprijatelj br. 1, Marko Perković Thompson.

Naš dragi Marko 'služi' partijskoj Radmanovoj televiziji samo kad je u pitanju brojenje nekoliko ustaških kapa u dvoranama dupkom punim domoljuba ili na prepunim nogometnim stadionima! Ali, ima i Radman svoje konje/kobile za trku pa će nam umjesto Marka za inat ponuditi muslimansku četnikušu Lepu Brenu ili nekave 'bajage', 'joksimoviće', 'balaševiće', 'mice trofrtaljke', 'cece arkanovke' i ine 'folk-cajkaše' s Istoka!

Javna, pogotovo ako je i državna televizija a još uz to i hrvatskog predznaka, koja živi od Uredbom nametnutog harača, trebala bi biti 'javni servis' svojih građana. Umjesto toga ovaj tobožnji 'građanski servis' prometnuo se u opskurni kupleraj yugo-orjunaške, srbo-četničke propagande, par exellence. Ne treba se tome ni čuditi kad tom, uistinu javnom kućom upravlja posljednji nositelj 'Titine batine' (mrtvom drugu Titi!?), komunistički aparatčik komu je 'Račanova demokratska partija' velikodušno podarila partijski leno, resort-hotel u obliku ladanjske kuće na Bohinjskom jezeru! Od hrvatskog u nazivlju te kuće ni 'H' nije ostalo!

Prije neki dan... Nakon partizanske Sutjeske i Neretve, Boška Buhe, kurira Mirka i Slavka, Lurdan Zafranovićevih yugo-nostalgičnih Titinih testamenata, gojazna Betika (Elizabeta) u 'Daminom gambitu' dovede nam i tu 'četničku rospiju' na Radmanovu kratkovidnicu. U uistinu blaziranom, 'kafanskom' intervjuu propustila ju je samo priupitati koliko je ta radodajka Arkanovih 'pušaka' u Brčkom očistila!? Ustvari trebalo bi upriličiti jedan koncert ove muslimanske četnikuše na livadi podno rezidencijalnog Pantovčaka uz milozvučnu klavirsku pratnju bljedolikog ZAMT-muzičara i nazočnost probrane publike njegovih savjetnika i prijatelja, raznih 'jovića', 'tatalovića', lončara', 'perkovića'... i sličnih im zagovornika yugo-komunističkog režima, koji ponovno guraju Lijepu našu u zlokobnu tamu balkanske krčme.

Kao što je na prvim demokratskim izborima, 1990., Baja mlađi u hotelu 'Marjan' u Splitu izvodio svoj znakoviti yugo-show euforično plešući kozaračko kolo uz nostalgičnu melodiju 'Od Vardara pa do Triglava', tako bi isto ova 'pesma' četničke 'pevaljke' Lepe Brene i danas bila melem za 'njihova', nikad isprana (lustrirana) 'jugoslovenska' ušesa:

…Oči su mi more jadransko
kose su mi klasje panonsko
setna mi je duša slovenska, jer
ja sam Jugoslovenka…

Kad je ova balkanska cajka-primadona toliko popularna mogao ju je Radman ugostiti i 'doma' u svom raskošnom-partijskom hotelu/ladanjskoj kučici na Bohinju kojeg je, eto dementan, zaboravio prijaviti u inače zakonski obveznoj imovinskoj kartici!

Usput: Ja nisam vlasnik nikakvog hotela, rezolutno izjavljuje (laže k'o pas!) Goran Radman, žestoko odbijajući da bi bilo koja od mnogih afera koje su se u posljednje vrijeme za njim nanizale mogla biti razlogom za povlačenje s mjesta glavnog ravnatelja HRT-a. U intervjuu Večernjem listu Radman, dakle, tvrdi da nije vlasnik nikakvog hotela, ali već u sljedećoj rečenici priznaje da je vlasnik tvrtke u čijem je portfelju i sporni hotel u Bohinju. „Tako je, hotel je u vlasništvu moje tvrtke, ali ja u toj tvrtki nemam nikakve izvršne ovlasti“, dodaje. Nije šija nego vrat! Bajiću, Cvitane, jaaavite se, evo vam još jedne ali 'političke kurve'!

Damir Kalafatić


Zagreb, 07. ožujka 2014.

Vesna Pusić još jednom potvrdila da je dostojna nasljednica svojih orjunaških predaka

Današnja izjava ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, oslikava svu težinu i zloćudnost neokomunističkoga režima u Hrvatskoj.

Kako prenosi index.hr ona je izjavila: “Oduvijek znamo da u nekim dijelovima svijeta postoji ekstremistička emigracija, da su viđeni prostori u kojima postoji slika kvislinškog vođe Ante Pavelića. To je naprosto stvar života, činjenica je da takve organizacije postoje. Što se tiče Hrvatske, ona ima svoje izabrane institucije i predstavnike. Oni ju predstavljaju i zastupaju bilo gdje na svijetu i naravno, ne mogu se posebno obazirati na politički ekstremizam gdje god se on pojavljivao”.

Ovo je doista nevjerojatna konstatacija ministrice, da i dan danas nakon 23 godine demokratske Hrvatske postoji „ekstremistička“ emigracija. Ako doista postoji ekstremna hrvatska emigracija, onda po sili logike ne postoji hrvatska država. U odnosu na što je ta emigracija ekstremna? Prema službenim podatcima ministarstva na čijem je ona čelu, ta emigracija broji preko tri milijuna Hrvata, a ta je brojka zasigurno i veća od službene. Veliku većinu tih Hrvata je upravo komunistički teror natjerao na napuštanje vlastitoga doma, i oni su bili za komunističke vlasti tretirani kao ekstremna emigracija. U prijevodu to znači da su bili za hrvatsku državu, a protiv diktature i ideologije kojoj nepovratno pripada Vesna Pusić i cijela sadašnja vlada. Treba obratiti pozornost na njezine riječi „oduvijek znamo“, i to dokazuje da se za Pusić 1991. ništa nije promijenilo.

Još jedno u nizu blaćenja Hrvata u iseljeništvu, koristi se isključivo za prizemne politikantske svrhe, kako bi se pokušalo ublažiti potpuno ignoriranje Zorana Milanovića od strane naših iseljenika za posjete Australiji. Tako je preko trideset hrvatskih iseljeničkih „ekstremističkih“ klubova odbilo primiti predsjednika hrvatske vlade u svoje prostorije. To je samo po sebi velika pljuska premijeru, jer takvu situaciju će teško moći objasniti službenoj Australiji. Ne samo da su ga odbili primiti, nego se pripremaju i veliki prosvjedi protiv Milanovićeve strahovlade. Zar će i službenim australskim vlastima, poput Vesne Pusić, uzorne i radišne Hrvate, australske državljane i on proglasiti ekstremistima, kako bi pokušao prikriti stvarne razloge takvoga ponašanja naših iseljenika?!

HČSP u potpunosti podržava odbijanje gostoprimstva Milanoviću od strane naših australskih Hrvata, jer su nam više nego dobro poznati razlozi zbog kojih oni to čine. Takvo ponašanje iseljenika je najbolji indikator i pokazatelj do koje je razine došla neokomunistička diktatura u Hrvatskoj. Umjesto da se vlast zamisli nad time, oni i dalje najvrjednije i najiskrenije rodoljube, nazivaju ekstremističkom emigracijom.

To je ta bolesna komunistička ideologija Kevine jame, nisu krivi oni koji su tu jamu napunili, nego su krivi oni koji su nevini i bez suda bačeni u jamu.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Braniteljski radio

OD STOLJEĆA SEDMOG

NEPREKIDNA VJERNOST HRVATA SVETOJ STOLICI OD KNEZA BRANIMIRA DO DANAS

Knez Branimir novoizabrani vladar Hrvatske i ninski biskup Teodozije obavještavaju Svetu Stolicu da je dio Crkve koju je Zdeslav bio stavio pod Bizantsku upravu vraćen u krilo Katoličke crkve, što je obradovalo papu Ivana VIII., koji odmah odgovara i jednom i drugom.

U pismu Branimiru papa piše: “Dragom sinu Branimiru......Na Spasovdan, za vrieme svete Mise, koju smo služili nad grobom Svetog Petra, uzdignuvši ruke prema nebu, blagoslovismo tebe, sav tvoj narod i svu tvoju zemlju.”

Od tada Branimirovo ime se nalazi u Evanđelju sv. Marka u Čedadu, zajedno s imenom njegove žene Maruše, te još u dva nadpisa iz vremena njegovog vladanja. Jedan, točno datiran godine 888., nalazio se u crkvi Blažene Djevice Marije u Gornjem Muću kraj Splita, koju je on sagradio, a drugi se nalazio na ulazu u crkvu u Sopotu kod Benkovca. Jesu li još i danas tamo ili su ih uništili partizani i četnici to će najbolje znati ljudi iz tih mjesta.

Godine 881., papa u Rimu posvećuje “Hrvatskog biskupa” Teodozija.

Radost Hrvata koji su se tada našli u podpunoj nezavisnosti dijelio je i papa Ivan VIII., pa je stoga “Uzvišenom vladaru Branimiru”, milom svom sinu”, te kleru, županima i cijelom hrvatskom narodu poslao pismo u kojem ih opominje, “da uztraju u vjernosti do kraja i da uvijek ostanu mili sinovi i kćeri svete Crkve pod okriljem i obranom sv. Petra i Rimske Stolice, koja će vazda uz pomoć Božju i svetih apostola činiti što će biti za njihov spas i korist”. Na papin zahtjev, po Teodozijevu povratku u Hrvatsku, Hrvati u Rim šalju poslanike, a papa u hrvatsku šalje svoje. Bizantski car Bazilije naređuje dalmatinskim gradovima koji su mu do tada plaćali danak, da ga od tada plaćaju Branimiru. Bazilije se time odreče svake vlasti nad tim hrvatskim gradovima i Branimirova Hrvatska postade podpuno suverena i nezavisna država.

S tim uređenjem odnosa između Hrvatske i Bizanta najviše su bili nezadovoljni Mlečani. Zbog toga mletački dužd Pietro IV. Candiano ujesen 887. navali na Hrvatsku. Branimir sa svojom mornaricom dočeka Mlečane i do nogu ih potuče, u posljednjoj bitci na moru izpred Makarske 18. rujna te godine pogiba i sam dužd, a ostatak Mlečana se dade u bijeg. Mlečani poslije toga traže primirje kojim se ponovno obvezuju plaćati Branimiru danak koji su prije njega plaćali njegovome ocu. Ovdje je važno shvatiti podjelu i odnos Zapadnoga i Iztočnoga Rimskoga Carstva.

U početku ta podjela je bila čisto administrativna, a car Dioklecijan ga je 287. g. prvi podijelio iz državno-političkih razloga. Konačno je i za uvijek bilo podijeljeno poslije smrti cara Teodozija 395. godine. Vjekovna granica između ova dva carstva bila je na rijeci Drini.

Bez obzira na sva osvajanja, previranja i prekoračivanja raznih ozvajača, ta granica na Drini zauvijek će ostalti nevidljivi ali nepremostivi bedem između dvije različite civilizacije i dva različita pisma Poslije Branimirove smrti 892., njega je naslijedio Trpimirov sin Muncimir ( neki povjesničari navode da njegovo ime bilo Mutimir ) otac kralja Tomislava.

Od dolazka u današnju domovinu oko 626. g. do proglašenja Hrvatske kraljevinom 925. g., Hrvatskom su vladali knezovi ili, kako su ih većinom zvali, banovi.

Tomislav je bio posljednji ban. On od Bijele Hrvatske, kojom je poslije smrti svoga oca kao ban vladao od 910. do 925., kad je okrunjen za kralja, uspio stvoriti jaku silu na Jadranu. Nu i prije nego što je postao banom on je poveo hrvatsku vojsku protiv Mađara koji su sa sjevera provalili u Posavsku Hrvatsku, potukao ih i protjerao preko Drave.

Pop Dukljanin piše kako je .... ‘ugarski kralj Arpad krenuo s jakom vojskom protiv Tomislava, ali ga je Tomislav, koji bijaše snažan mladić i hrabar ratnik, prisilio na bijeg...’. Po svoj prilici to se dogodilo 907. godine, jer te godine (vjerojatno u toj bitci) ‘umro’ je (poginuo ?) Arpad. Nu kako izgleda, Mađari se s tim porazom nisu mogli pomiriti pa su opet 920. g. pošli u osvajanje Hrvatske.

I ovaj put Tomislav ih potuče i protjera preko Drave. Od tog vremena Drava je postala stalnom granicom između Hrvatske i Mađarske.

U Kongori na Duvanjskom polju 925. godine (neki povjesničari tvrde 923.) Tomislav se okruni za prvog hrvatskog kralja i pod svojim žezlom ujedini sve hrvatske zemlje.

Za vrieme Tomislava Hrvatska postade jednom od najvećih sila ondašnjeg svijeta.

Prema zapisima bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta, u to vrieme Hrvatska je mogla dići vojsku od 60.000 konjanika, 100.000 pješaka i 180 ratnih brodova.

Ta vojska bila je u svakom času spremna braniti i obraniti Hrvatsko kraljevstvo.

To će se pokazati 927. godine kad je radi zaštite koju je pružio izbjeglim Rašanima (kasnijim Srbima) Tomislav razljutio bugarskog cara Simeona Silnoga. Pod zapovjedništvom svoga vojskovođe kneza Alogobotura , Simeon na Tomislava šalje silnu vojsku.

KRIVOTVORENJE HRVATSKE POVIJESTI

Današnji “hrvatski povjesničari”, razni strani uljezi i domaće tuđe sluge, stavljaju upitnik na sve što bi hrvatsku prošlost moglo prikazati onakvom kakva je uistinu bila kažu da je Porfirogenet (valjda samo za njih) “poznat po tendecioznosti i da je nelogično i nemoguće da je Hrvatska mogla imati toliko jaku vojsku, jer bi to Hrvatima dalo vojnu snagu poput Franačkog Carstva na vrhuncu s daleko manjim područjem....”.

A za Tomislavovu pobjedu nad Bugarima za njih “nema dosta izvora”, ali ima izvora da je do pobjede ( za koju isto tako nisu sigurni) došlo zato što je za vrieme bitke “Simeon umro pa Bugari nisu mogli poslati snažniju ekpediciju”.

U svojim negiranjima i falsifikatima ti nadripovjesničari također navode odmah poslije Simeonove smrti u Bugarskoj došlo borbe za prijestolje, što je podpuna glupost. U svim povijesnim zapisima stoji da je, ‘kad je izgubio bitku Simeon, posredovanjem papinskih poslanika s Tomislavom sklopio mir, a poslije njegove smrti, bez ikakvih trzavica i problema, Simeona je naslijedio njegov sin Petar, koji je vladao Bugarskom od 927. do 968. godine’.

Iako bi se u svakoj polemici s takvim stvorovima svaki imalo pametan čovjek trebao držati one poslovice koja veli - Ne ulazi u razprave s idiotima jer oni će te povući dolje na svoju razinu i pobjediti svojim iskustvaom, ipak na te njihove tako plitke i blesave argumente mora se ponekad odgovoriti argumentom;

Naprimjer - Vojna sila Kanade (druge najveće zemlje na svijetu s s površinom od skoro 10 milijuna kvadratnih kilomatara (9.776.137) sastoji se od svega oko 60.000 aktivnih i 93.000 rezervnih vojnika.

Izrael s površinom od 26.000 kilometara kvadratnih (362 puta manji od Kanade i blizu 4 puta manji od Tomislavove Hrvatske) ima stalnu stajaću vojsku od 120.000, a po potrebi iz rezervnoga sastava može još mobilizirati 530.000 vojnika. Izraelska ratna mornarica na 48 ratnih patrolnih brodova i 3 podmornice ima 6.500 aktivnih mornara i 11.500 rezervista.

U Zračnim snagama Izrael ima 35.000 aktivnih i 57.000 rezervnih vojnika, 454 aktivna i 250 rezervnih zrakoplova, te 135 bojnih helikoptera ( popis iz 2002. g.).

Ali eto, kako na internetu kažu jugo-hrvatski “povjesničari”, u Tomislavovu državu s površinom od blizu 100.000 kvadratnih kilometara nije moglo stati 180.000 vojnika.

Biti će da su Hrvatsku od Tomislava pa sve do smrti Zvonimira (160 godina), Bizant Franci, Mađari, Mletci, Bugari i svi drugi ostavili na miru iz velike ljubavi i milja prema Hrvatima.

Pa dobro, ako radi manjka prostora Tomislav u svojoj državi nije mogao imati 180.000 vojnika kako to da u ovu današnju Hrvatsku ( po veličini negdje pola one Tomislavove) uz kojih 250.000 stvarnih branitelja može stati još toliki broj onih fantomskih među kojima su, siguran sam, najbrojniji baš ti “povjesničari”, njihova rodbina, suradnici i istomišljenici?

Nu nije se tome čuditi kad se zna da su od smrti kralja petra Svačića na Gvozdu 1097. g., a naročito poslije nagodbe ‘Pactae Conventae‘ 1102. hrvatsku povijest pišu stranci i njihove sluge hrvatski odrodi.

Od Tomislava do Petra Svačića Hrvatska je imala još deset kraljeva. To razdoblje nije uvijek bilo mirno, najviše radi bugarskih napada na hrvatske iztočne granice i privremeno zauzimaju Bosnu i neke hrvatske pogranične župe, nu 960. g. kralj Krešimir II. ih oslobađa i vraća u sastav Hrvatske.

Bugarski car Samuilo 996. g. polazi na osvajanje Bizanta. I dok Bizant nikad nije pomagao Hrvatskoj u obrani svojih zemalja, Hrvatska stupa u savez s Bizantom i ratuje protiv Samuila.

I tako će se to nastaviti do današnjih dana, posebno poslije smrti kralja Petra Svačića. Nikad neće biti rata gdje nije Hrvata, koji će se, uzgred rečeno, najviše boriti za tuđe, a najmanje za svoje interese.

Stoljećima će se redati bitke koje hrvatski ratnici, vitezovi i vojskovođe sa svojim četama vode protiv;, avarskih, mongolskih, turskih i raznih drugih najezda na “svetu vjeru” i “civilizirani Zapad” dok taj isti Zapad svim silama radi na uništenju njih i njihove domovine.

Tijekom niza stoljeća u tim bitkama izredat će se stotine hrvatskih vitezova i vojskovođa, među kojima su najpoznatiji; Nikola Šubić Zrinski, njegovi potomci ban Nikola i ban petar Zrinski, Nikola Jurišić, Josip Jelačić, Josip Filipović i stotine drugih.

Neki će, poput Nikole Zrinskog zajedno sa svojom vojskom u tim bitkama junački pasti boreći se do zadnjeg ratnika, a mnoge od onih preživjelih “Kršćanski Zapad” će bogato nagraditi. Bana Nikolu Zrinskog zato što je desetljećima junački branio njihovo carstvo Austrijanci će 1664. g. iza leđa ubiti na njegovom posjedu u Čakovcu. Za iste zasluge njegovom bratu banu Petru i Petrovu šurjaku Franu Krsti Frankopanu će 1671. u Bečkom Novom Mjestu odrubiti glave. Josipa Jelačića će, poslije sjane pobjede koju je izvojevao nad Mađarima, koji su se bili ustali protiv njihove Krune, proglasiti luđakom.

Računajući da je konačno došao čas da se, poslije nekoliko stoljeća turske vladavine hrvatske pokrajine povijesne Bosna i Hercegovina ponovno pripoje matičnoj zemlji, generalpukovnik Josip Filipović 1878. guši pobunu odrođenih hrvatskih muslimana vjernih turskome sultanu. Kako bi ironija bila što veća, vođa pobunjenih muslimana bio je beg Filipović.

Ali, aneksijom ovih hrvatskih povijesno-etničkih pokrajina 1908., u strahu od jake Hrvatske i svojom umišljenom veličinom zaslijepljeni car Franjo Josip odbija zahtjev Hrvatskoga Sabora da se te pokrajine pripoje matičnoj zemlji Hrvatskoj. To ide na ruku velikosrbskim političkim vođama u Srbiji i prosrbskim Vlasima u Bosni i Hercegovini koji to vide kao otvoren put k ostvarenju Garašaninova nacrta.

Jedina zapreka njihovim planovima bio je austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand koji je, nasuprot caru, bio suglasan da se Bosna i Hercegovina pripoje Hrvatskoj i da u budućem uređenju monarhije Hrvatska bude jedna od tri ravnopravne jedininice..... Kad se s pomoći Grčke i Bugarske (a sve tri s pomoći engleskoga imperija) tkzv. Balkanskim ratom 1912. g. Srbija napokon oslobodila skoro 5 stoljeća duge turske okupacije, apetiti srbskih vođa ne zadovoljavaju se s prostorima koji su Srbiji stvarno pripadali, od njezina postanka do turske invazije. Uz Francuze, u svemu tome umješani su prsti engleskih imperijalista, mutikaša poznatih po trgovini s tuđim zemljama. Kako bi proširili svoj imperij na jug i iztok Europe oni već više od 100 godina rade na rušenju dava carstva koja im stoje na putu - Tursko i Austrougarsko. Sad kad je tursko carstvo defacto nestalo, moralo je pasti i austrougarsko.

Posljedica tih anglo-francuskih intriga bio je ‘Sarajevski atentat’ kojim je prouzročen 1. svj. rat. I u tom ratu hrvatske divizije i pukovnije vode bitke od Pijave i Soče do Galicije, Bukovine i Besarabije i pod zapovjedništvom feldmaršala Luke Šnjarića, generala Stjepana Sarkotića i niz drugih visokih hrvatskih častnika odnose pobjedu za pobjedom. Ali, sve je uzalud kad je zajedno s carem i carevina već bila dotrajala i trula.

Padom Austrougarske monarhije nije pala i hrvatska vojska. Pojedine postrojbe još su bile donekle kompaktne i pripravne braniti Hrvatsku. Ali bez čistog nacionalnog političkog vodstva, koje je u tom času trebalo izkoristiti priliku i uzpostaviti hrvatsku državu, ona je bila obezglavljena i neefektivna. I ne samo to. Političko vodstvo koje se tada naguralo na pozornicu u Hrvatskoj bio je tkzv. Jugoslavenski odbor sastavljen od grupe najvećih izdajnika koje je Hrvatska ikad imala. Oni, u savezu s velikosrbskim ideolozima, a pod pokroviteljstvom anglo-francuskog imperijalizma, već su imali skrojen plan za uzpostavu nove državne tvorevine Velike Srbije čijim stvaranjem nestati hrvatsko ime bez obzira na onaj blesavi i prozirni akronim SHS u kojem je tobože postojalo nekakvo hrvatstvo zakukuljeno u onu Vuka Stefanovića Karadžića - “naša srpska braća rimske vere”. Ali, da bi se to postiglo Hrvatska vojska je morala nestati - milom ili silom.

Kad nije išlo milom onda se to učinilo silom kad je 18. prosinca 1918. na pobunjene hrvatske vojnike koji su mirno demonstrirali protiv nasilnog guranja Hrvatske pod srbijansku šajkaču, po naredbi brata djeda Zorana i Vesne Pusić,Grge Anđelinovića, na Trgu Bana Jelačića otvorena strojnička vatra. I tako prvi put u kojih 1.300 godina ona prestaje postojati. Ali privremeno. Deset godina kasnije, kad su velikosrbska krvava orgijanja prešla sve granice dr. Ante Pavelić u domovini osniva Hrvatski revolucionarni pokret Ustaša, a po odlasku u emigraciju odmah osniva jezgru buduće hrvatske vojske koja će ‘Velebitskim ustankom’ 1932., a posebno atentatom na velikosrbijanskog tiranina - kralja Ciganina u Marseilles-u 1934. temeljito uzdrmati temelje velikosrbske države i poručiti svijetu da se - Hrvatska vojska opet diže za slobodu vodit rat i dok ne stigne sve do Drine - nit’ će klonut, nit’ će stat!

To obećanje izpunilo se proglašenjem uzpostave Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. Od tog dana kroz 4 godine rata postrojbe Hrvatske vojske, predvođene najhrabrijim vitezovima, hrabro i uporno je branila svoju državu . Među onim najhrabrijim iztakla se Crna Legija na čelu s Jurom Francetićem, odvažnim ratnikom i vitezom koji je bio strah i trepet četničkim i komunističkim bandama. U odlučnim podvizima koje je poduzimao diljem Bosne iza njega su ostajale hrpe leševa čupavih četnika i ušljivih partizana, a ne garišta s mrtvim ženama i djecom, kao iza Dražinih i Titinih koljačkih bandi.

U svojoj knjizi “Kozara” srbski pisac Mladen Oljača o Francetiću piše ovo: “Hitar i neustrašiv, stekao je ugled oficira koga kuršum mimoilazi, a možda i nemože da obori. On je u boju zaista prkosio. Vodeći svoje dječake iz okršaja u okršaj, danonoćno na nogama i pod oružjem i mjesecima u borbama ulazio je u pjesmi, kako gazi Drinu vodu i bori se za slobodu. Njegova slava i priče o podvizima njegove vojske osvojiše Bosnu i Hrvatsku.” U neprestanim ljutim borbama u obrani svoje domovine, uz Juru Francetića proslaviše se i; Eduard Bona-Bunić, Rafael Boban, Vjekoslav ‘Maks’ Luburić, Frane Sudar, Zdenko Begić, Ibrahim Pjanić, Avdaga Hasić, Krune Devčić, Stjepan Fištrović, Petar Rajkovačić i niz drugih. U svim tim bitkama hrvatska vojska u mnogo navrata zadala je okupatorskim i izdajničkim trupama smrtne udarce.

Uz one Francetićeve, Bobanove, Sudarove i druge, najpoznatija je bitka na Lijevče Polju, niže Bosanske Gradiške, gdje je između 30. ožujka i 10. travnja 1945. general Luburić podpuno uništio vojvodu Pavla Đurišića s njegovih oko 4.000 četnika kojima su Nijemci garantirali slobodan prolaz preko Hrvatske. Kad je bitka završena niti jedan četnik nije ostao na životu. Ono što nije palo od tanadi ustaških strojnica i od bajuneta utopilo se u Vrbasu. Tu Hrvatsku vojsku nitko nije uspio pobjediti, a najmanje ušljivi čopori Titinih boljševika. Ali, od perfidnih Engleza na prevaru razoružana i predana na srbokomunističku klaonicu ona je 1945. nestala, a kako ono reče Milovan Đilas, ona je morala nestati da bi Jugoslavija mogla živjeti.

Nu ušljivi zlikovci nisu se nadali da će iz krvi ove ponosne junačke i vojske kad tad niknuti nova hrvatska vojska. I ona je konačno nikla 1991. godine, ustala se u obranu svoje domovine i kroz ponovne 4 godine rata s istim okupatorom i njegovim eksponentima unutar Hrvatske zadavala im udarac za udarcem i na koncu ih porazila Ali, ni ovoga puta, ne krivnjom vojske nego loše politike, rat nije priveden kraju. Nije se obračunalo s domaćim izdajnicima.

Dok do toga ne dođe u Hrvatskoj ne može biti slobode. Nadajmo se da će do toga uskoro doći. Da će se u hrvatskom narodu naći vođa koji će s njima znati postupiti isto onako kako su to u davna vremena učinili Domagoj i Branimir.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Neoslobođena Hrvatska!

Kada se malo bolje pogleda stvarnost današnje Hrvatske može se slobodno izjaviti da je Hrvatska neoslobođena. Platili smo stotinama tisuća novih žrtava hrvatskoga naroda, što poginulih, što ranjenih, što protjeranih sa svojih ognjišta iz Bosanske Posavine kao i srednje Bosne.

I nedavno je pokušano prijaviti doktorsku disertaciju na jednom fakultetu pod ovim naslovom "Neoslobođena Hrvatska", sa svim podacima, koju odgovorni nisu dopustili, što također ide u prilog tome nazivu "Neoslobođene Hrvatske".

A u toj disertaciji se navode potkrijepljeni argumenti sadašnjeg stanja u Republici Hrvatskoj te se navode redom imena sadašnjih vlastodržaca čelnika RH u kojoj su svi redom bili komunjare i udbaški partijci na vlasti.

Polazi se od predsjednika države dr. Ive Josipovića za kojega se iznašaju svekoliki antihrvatski podaci njegove obiteljske biografije. Na drugome je mjestu Josip Leko sa isto sličnim podacima pripadništva jugokomunističkoj partiji iz mladih dana. I onda također ime predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića. A polazi se i od svekolikih istaknutih osoba iz tiskovno-elektronskih promidžbenih sredstava u RH.

Svi su oni bili pripadnici SKJ ili SKOJ-a. Navode se spomenici po RH od Kazališnog trga u Zagrebu gdje je ime jednoga do najvećih ubojica u povijesti hrvatskoga naroda, do Kumrovca stjecišta svekolikih jugokomunističkih zloduha koji svake godine orgijaju sa imenom toga zločinca, i onda diljem domovine RH kao i BiH do Boke Kotorske kao i povijesnog Hebrangovog Srijema.

Svekolike institucije RH preplavljene su jugokomunističkim biografijama. Javno se napada sve što je bilo hrvatsko tijekom NDH sve do Domovinskog rata koji je samo prividno pobijedio u oslobodilačkoj olujnoj ofenzivi. Još nitko nije osuđen za genocidne zločine počinjene nad hrvatskim narodom poslije Drugog svjetskog rata. Oni slobodno uživaju Hrvatskom uz najveće mirovine. A to se isto ponavlja i sa ubojicama hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu.

Sve ih nagrađuju za zločine nad Hrvatima. Pupovci su vladali prije Domovinskog rata, Pupovci vladaju i nakon Domovinskog rata, podižući četničke spomenike na pokolju naroda Hrvata i u ovoj avnojevskoj RH. I što je dobio hrvatski narod Domovinskim ratom.

Sadašnja Vlada RH ni po čemu se ne razlikuje od one iz vremena titoističke jugotvorevine. Jedino to što se ne proganja ljude za verbalni delikt kao onda. I ulaskom RH u EU ništa se ne mijenja. Opet se provodi četničko engleska strategija za novu jugosferu na hrvatskim prostorima, bez Slovenije sa Albanijom.

Srbi imaju sada veća prava od Hrvata u Hrvatskoj. Glavni savjetnici Vlade RH su Žarko Puhovski, Milorad Pupovac i Damir Kajin. Još nije oslobođena ni pulska Arena jer u njoj ne smije pjevati jedan od sigurno najpopularnijih branitelja Domovinskog rata Marko Perković Thompson za razliku od srpskih jugonarodnjaka kojima je sve dozvoljeno.

Mate Ćavar


August Harambašić (14. srpnja 1861. – 16. srpnja 1911.) bio je hrvatski pjesnik, pravnik i publicist. Pravoslavni vjernik, sljedbenik pravaštva i zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru, Harambašić je za života bez ikakve dvojbe bio najpopularniji rodoljubni pjesnik, čije su pjesme prožete motivima borbe za nacionalnu slobodu i spas domovine. Uređivao je nekoliko časopisa te prevodio s nekoliko europskih jezika. Haramabašićeve pjesme često su se inspirirale hrvatskom poviješću i njezinim velikanima.

Zrinjski-Frankopanka

Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;
Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje - prezrev nas!

Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;
Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.

Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

August Harambašić, „Pjesme i proza", Zora - Matica hrvatska, Zagreb, 1966., str.34.-35.


NEMA 'NOVOG' DRŽAVNOG ODVJETNIKA

S jaši Kurta da uzjaši Murta, eto, to se dogodilo nakon što je mjesto glavnog državnog odvjetnika namjesto Mladena Bajića preuzeo Dinko Cvitan, njegova dojučerašnja desna ruka i "projekt" na kojem je radio zajedno s pokojnim Lazom Pajićem.

U PR–ovskom članku o Cvitanu pod naslovom "Zovu ga nepopustljivi" u jednoj od Pavićevih tiskovina koje čine osovinu aktualne prorežimske propagande, imamo klasičan primjer farbanja biografija u kojima dobivamo portrete ljudi s naglaskom na nebitne istine i bitne neistine, s mnoštvom rupa u biografiji.

Prodanović progonio Kustića

Spomenuti članak prestao sam tako čitati već nakon rečenice u kojoj se tvrdi da je g. Cvitan, "novi" državni odvjetnik, ozbiljnu karijeru počeo u bivšem totalitarnom sustavu radeći u Zagrebu od 1986. godine zajedno s Čedom Prodanovićem, Jadrankom Sloković i Antom Nobilom u Odjelu za gospodarski kriminalitet. U toj informaciji nešto ozbiljno ne štima. Danas, kada se "ugledni odvjetnici" koji su bili dio represivnog aparata komunističkog režima predstavljaju u javnosti, nitko od njih nije radio na političkim procesima protiv neprijatelja režima nego su se svi bavili "gospodarskim kriminalitetom" . E, pa neće biti. Ako je Čedo Prodanović zajedno s "novim" državnim odvjetnikom Cvitanom radio na suzbijanju "gospodarskog kriminaliteta" u komunizmu, a ne u politički montiranim procesima, kako objasniti činjenicu da je Čedo Prodanović negdje u to vrijeme (1987. godine) progonio don Živka Kustića i patera Ljudevita Maračića zbog izvještavanja o euharistijskom kongresu? Vjerojatno se tu radilo o gospodarskom kriminalitetu, a ne političkom procesu , jer su možda švercali hostije za misu iz Italije, umjesto da je nabava išla preko CK SKH? Zahvaljujući Čedi Prodanoviću, don Živko je tada dobio 4 mjeseca zatvora, a pater Ljudevit 2 mjeseca zbog, valjda, "gospodarskog kriminaliteta". Cvitanov prethodnik Bajić, koji je u slučaju Perković kao tužitelj preuzeo poziciju obrane, poziciju još jednog "uglednog odvjetnika" koji se u komunizmu očito također bavio "gospodarskim kriminalitetom", Ante Nobila, postao je time svjetski pravni fenomen. Dok je Bajić je u komunizmu bio zamjenik okružnog tužitelja u Splitu, Nobilo je zamjenik okružne tužiteljice Grada Zagreba zadužen za političke procese, pardon, za "gospodarski kriminalitet".

Stari represivni aparat

Hrvatska, dakle, ne samo da nije dobila "novog" državnog odvjetnika nego je dobila sve staro. Svi su oni bili dio starog totalitarnog represivnog aparata, kao i Nino Pavić medijskog, kojega je ova vlast upravo spasila od propasti u predstečajnog nagodbi. Zašto? Vjerojatno zato da bi i metode odvjetnikovanja ostale iste kao i za Bajića: Pavić njima PR, oni njemu informacije koje ne cure ni iz DORH-a ni iz USKOK-a, dakako, pri čemu se suđenje iz sudnica seli u režimske medije. Takvog sustava i takvih ljudi mene je strah, jako strah. Strah me njihove umreženosti, njihovih metoda, njihovih biografija i njihove borbe protiv "gospodarskog kriminaliteta" od komunizma naovamo. Otima mi se naivni vapaj: Europo, pomozi, oni su, doista, nepopustljivi! (Glas Slavonije)

Ivica Šola


Istina o Krunoslavu Draganoviću

Enigma Draganović

Don Krunoslav Draganović – osoba godine (prof. Marijan Krmpotić, Zagreb):

Odazivam se na poziv Hrvatske kulturne zaklade i pitam "Zar nemate baš nikog drugog osim njega" da 2013. godinu proglasite njegovom JUBILARNOM GODINOM kako dne 28. prosinca 2012. piše HRVATSKO SLOVO, a podpisuje prof. Josip Jurčević, navodeći da se Draganović nije vratio u Jugoslaviju svojom voljom – što nije točno. Krunoslav Draganović vratio se dragovoljno i pod zaštitom Udbe (cit. 1).

PRISTUP

Premda đeneral Draža Mihailović zna da komunistička zadana riječ ne vrijedi ni pišljiva boba, ipak je na komunističkom Sudu priznal svoju kolaboraciju s njemačkim okupatorom, jerbo mu je s najvišeg vrha bilo obećano da ne će biti osuđen na smrt – ako prizna! Zapravo, osuđen je na smrt 17.7.1946. i odmah iza ponoći strjeljan. Prema knjizi "Sudija smrti" sudca Miroslava Todorovića, Dražu su smaknuli u beogradskom kraju zvanom Lisičji potok, nedaleko od Bijeloga Dvora tako da je drug Tito mogao čuti rafal. Josip Broz je, svakako, htio biti siguran da krunskog svjedoka o porazu komunističkog ustanka u Srbiji 1941. i u Užicu zbog njegove, Brozove, krive procjene političke situscije u Srbiji 1941. - više nema među živima. Pače, bilo mu je to jako važno, jerbo drug je maršal bil vrlo tašt glede svojeg ugleda pobjedničkog vojskovođe! Poslije su Dražino tijelo odnieli na Adu Ciganliju i pokopali. Uz ostalo Miroslav Todorović tvrdi i da je beogradski odvjetnik Dragić Joksimović, koji je branio Dražu Mihailovića, nedugo prije svog uhićenja, većoj skupini kolega spomenuo i imena nekih visokih Partijskih glavešina koji su bili nazočni Dražinu pogubljenju. Po njemu to su bili - od Srba Aleksandar Ranković, Slobodan Penezić i Svetislav Ćeća Stefanović; od Hrvata Ivan Stevo Krajačić i Josip Manolić; od Slovenaca Eduard Kardelj i Edo Brajnik; od Crnogoraca pukovnik Bogdan Vujošević koji je i ustrjelio Dražu. MiroslavTodorović je još rekao, da je svoju knjigu "Sudija smrti" poslao jednom od živih s tog popisa Josipu Manoliću, s molbom da prokomentira Joksimovićevo kazivanje, na što mu je Josip Manolić odgovorio: "Nemam nekih suštinskih primjedaba." (cit. 2, 3).

JBTito mogao je odahnuti, ali kano da se bojal i mrtvog Draže, naredil je da ga se pokopa na tajno mjesto. I srbijanski radikali još mu grob traže - da ga dostojno pokopaju. Uzto, da mu velikosrbska čaršija lakše oprosti pogubljenje njihova voljena đenerala Draže – JBTito odlučil se na starozavjetnu igru: "glavu za glavu". Naime, čim je London pristal Beogradu izručiti Dr. Antu Pavelića dok je još u Rimu, JBTito odlučio je da za glavu Draže Mihailovića Srbijancima na pladnju servira glavu ustaškog Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića.

Za otmičara koji će na prevaru Pavelića štakorskom vezom umjesto u Južnu Ameriku prebaciti avionom u Beograd, Britanci su odredili ucjenjena agenta svoje obavještajne službe, bivšeg ustaškog častnika u mantiji katoličkog svećenika, poznatog kao organizatora prebacivalja hrvatskih izbjeglica u Južnu i Sjevernu Ameriku u dosluhu sa zapadnim obaviještajnim službama u koga dr. Ante Pavelić ne će ni u snu posumnjati da mu radi o glavi – don Krunoslava Draganovića.

Da bismo bolje upoznali popa Krunoslava Draganovića i odkuda on tih poratnih godina u Rimu, moramo se vratiti puno godina unatrag. Bje to ovako. Čim su se Saveznici izkrcali na jugu Italije, došal je k svojem školskom kolegi visokom ustaškom dužnostniku Vjekoslavu Vrančiću s prijedlogom kako bi bilo dobro da on don Krunoslav Draganović iz Vatikana zastupa hrvatske probitke kod Saveznika kad zaposjednu Rim. Kad je Vjekoslav Vrančić izvjestil Poglavnika o želji dr. Krunoslava Draganovića da ode u Rim u ljeto 1943., Poglavnik ga je upital: "Gdje si tog našao? Nemaš, baš, nikog drugog osim njega?" Vrančić je odgovoril: "Poglavniče, nije to moja zamisao, nego Draganovićeva. I nisam ja njega našao, nego on mene! " . Sapienti sat!

Draganović je u Rimu 1945. gdje uzpostavlja preko Vatikana veze s britanskim i američkim predstavnicima za pomoć kako bi pomogao izbjeglicama iz Hrvatske koji su se povlačili preko Austrije u Italiju. Obilazi logore po Italiji popisuje imena zatočenih Hrvata i koliko može obskrbljuje ih putovnicama Međunarodnog Crvenog Križa i UN za raseljena lica. I komunistički tisak u Jugoslaviji sve više piše o popu Krunoslavu Draganoviću kao voditelju "štakorske veze"– organizacije u Vatikanu za prebacivanje bivših ustaških častnika i dužnostnika u prekomorske zemlje.Tako je i otmica dr. Ante Pavelića trebala biti organizirana "štakorskom vezom" u koju nitko ne će posumnjati. I Krunoslav Draganović dolazi sve češće k obitelji Ante Pavelića s obavijesti da je gotovo sve spremno da Poglavnika zrakoplovom prebaci iz Rima u Južnu Ameriku. Na rimskom uzletištu čekat će ih zrakoplov pod stražom talijanskih karabinjera, zrakoplov koji će umjesto u Južnu Ameriku sletjeti s dr. Antom Pavelićem u Beograd.

Nu, Ante Pavelić koji je veći dio života proživio kano politički emigrantski lisac, od dolazka u Rim stanuje odvojeno od svoje obitelji. Znao je iz iskusva da Krunoslav Draganović po prirodi posla kojim se bavi mora biti upetljan u veze s raznim savezničkim tajnim obavještajnim službama koje vrebaju na njega kano kapitalni ulov, pa je bio oprezan i glede svojega odlazka iz Rima "štakorskom vezom Krunoslava Draganovića ". Zato Pavelić nikada nije dao popu Draganoviću znati gdje se nalazi u Rimu i vezu s Draganovićem održavao je izključivo preko svoje supruge Mare. Prije dana uglavljena za Poglavnikov odlazak, učestale su posjete sve nervoznijeg Draganovića obitelji Pavelić radi dogovora o prebacivanju Poglavnika u Južnu Ameriku. O tom je obitelj Ante Pavelića, upozorila otca. Bo, kako bi pop Draganović bil siguran da će mu Poglavnik doći na uzletište, javil mu je preko supruge Mare da mu prije puta mora dati novu putovnicu, jerbo stara kojom ga je obskrbil po dolazku u Italiju – više ne vriedi! Nevaljala je i opasna. Rekao je. Dakako, dr. Ante Pavelić ne vjeruje u Draganovićevu priču o opasnoj putovnici. I nije došao na uzletište po novu. I iz Rima nije odputoval zrakoplovom prema Draganovićevu planu. K tome nekoliko talijanskih prijatelja već su bili upozorili dr. Antu Pavelića da talijanska policija zna da Draganovićev avion leti u Beograd. Pouzdan Pavelićev predratni prijatelj Talijan dr. Alinei potajice, čak bez znanja Poglavnikove obitelji, svojim je samovozom, zaklonjena među članovima svoje obitelji, prevezal dr. Antu Pavelića do Napulja. U Napulju je Poglavnik u putničkoj agenciji kupil kartu za Argentinu. I sa starom nevaljalom putovnicom Internacionalnog Komiteta Crvenog Križa – koju je dr. Draganović tražil da mu je Poglavnik vrati jerbo je "nevaljala i opasna"– dr. Ante Pavelić pod imenom Aranyoš Pal ukrcal se bez problema 13.10. 1948. na talijanski brod "Sestriere" i bez ikakve smetnje sretno stigal u Buenos Aires 6.11. 1948. odakle se javil obitelji. Kad je u dogovoren dan svećenik dr.Krunoslav Draganović došal k obitelji po Poglavnika s novom putovnicom da ga vodi na uzletište, Poglavnika više nije bilo u Rimu! Vidjevši, da mu je Poglavnik izmaknul izpred nosa, dr. Krunoslav Draganović napravil je takav prostački izpad da su Poglavnikova supruga i djeca ostali zabezeknuti tolikim prostačkim psovkama i kočijaškim rječnikom iz usta jednog katoličkog svećenika (cit. 4).

Ostavši bez lovine i da se izkupi pred naredbodavcima dr. Krunoslav Draganović, moral je nakog toga, kano osoba na koju opet nitko ne će posumnjati, organizirati atentat na dr. Antu Pavelića čim dozna gdje u Argentini Poglavnik prebiva i tamo odvesti dvojicu atentatora (hitmena) jugoslavenske tajne policije iz Beograda (cit. 10), a budući da oni Poglavnika nisu poznavali, pop Draganović im je moral Antu Pavelića prstom pokazati dok se vraćal kući s posla. Jedan od njih 10.4.1957. kukavički s leđa puca u Pavelića i težko ga rani. Pavelić se u strahu, da će se atentatori vratiti i pokušati ga dokrajčiti kad u Beogradu čuju da nije izdahnuo, sklonil se kod prijatelja Hrvata u Punta Arenas na Ognjenoj Zemlji dok se nije dostatno oporavil da odputuje u Madrid.

Vratimo se popu Draganoviću! Nu, odjednom 10. 9.1967. puče vijest da je nekadašnji organizator ozloglašene ustaške "štakorske veze" katolički svećenik i ustaša dr. Krunoslav Draganović u društvu s još dvojicom suputnika, pod nerazjašnjenim okolnostima, prešal samovozom jugoslavensko talijansku granicu negdje iznad Trsta i vratil se u Jugoslaviju! Je li zalutal cestom ili je dragovoljno došal ili je otet? Sproveden je u Sarajevo u pratnji dvojice udbaša gdje je preslušan i salušan, ali nikada obtužen, a kamoli suđen. Dok su neki ustaše emigranti glavom platili i mnogo manji grijeh, ustaškom častniku i katoličkom svećeniku, organizatoru poznate "štakorske veze" u Rimu 1945. ni dlaka nije pala s glave u Jugoslaviji. Dapače, on sam izjavljuje da se s njim postupalo kano s uvaženim gostom. Dr. Krunoslav Draganović umro je u Sarajevu 5.7.1983 u 80. godini života. Do smrti se bavio crkvenom poviješću i predaval je na Visokoj bogoslovnoj školi. Koliko ga je jugokomunistička vlast držala uvaženim gostom potvrđuje i vijest o boravku dr. Krunoslava Draganovića u Zagrebu, pa u Večernjem listu 13.11.1967. u podlistku piše: Na današnji dan »Dr. Krunoslav Draganović poslije 22 godine emigracije sam se vratio u zemlju. U Sarajevu je izrazio želju da vidi glavni grad SR Hrvatske. Želja mu se jučer ostvarila. Jedno od odkrića bilo mu je Radničko sveučilište "Moša Pijade"«.

Nakon smrti dr. Krunoslava Draganovića 1983. o njegovu zagonetnom povratku u Jugoslaviju 1967. pod "tobože" nerazjašnjenim okolnostima svašta se nagađalo i puno toga razriješilo. O njem se otvoreno počelo pisati tek nakon Domovinskog rata. Dr. Miroslav Akmadža napisal je o njemu i knjigu (cit. 5). Tiskana je tek 2010. Sadrži izjave nekih njegovih najbližih suradnika u izseljeničtvu i uglavnom izkaze samog Draganovića pred iztražiteljima Udbe po povratku u Jugoslaviju. A po njegovim svjedočanstvima, uz samoizticanja o svojem u humanitanom radu, nije težko reći što se odprilike zbivalo sa dr. Krunoslavom Draganovićem poslije atentata na dr. Antu Pavelića, premda u istinitost Udbinih zapisnika nitko ne vjeruje. Napisani su uviek po uobičajenu Udbinu složencu sa 70% istine ili poluistine o nevažnim i provjerljivim podatcima i s 30% izmišljotina o važnom i neprovjerljivom.

Tako s obzirom na sve okolnoti, pravi razlog povratka dr. Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju može se popabirčiti čitajući pomno i između redaka njegovih objavljenih izkaza pred iztražiteljima Udbe i nekih njegovih privatnih izjava zabilježenih u knjigama. Uglavnom, iz njih možemo prosuditi da je po povratku u Rim don Krunoslav Draganović živio obuzet sve jačom strepnjom da će se bilo kad doznati za njegovu upletenost u pokušaj izručenja Ante Pavelića Beogradu i u atentat. Kasnije, kad je počeo omekšavati odnos Beograda i Vatikana, zbog svoje prošle djelatnosti don Krunoslav Draganović u Vatikanu više nije bio rado viđen. Dali su mu do znanja i da mora otići iz Zavoda Sv. Jeronima.

U to vrieme među političkom emigracijom već ima ubačenih katoličkih svećenika doušnika Udbe. I s te strane Draganović je upozoren da se miče iz Rima nekamo gdje ga nitko ne pozna, jerbo nakon preminuća dr. Ante Pavelića 1959. ustaška će mu se emigracija osvetiti zbog atentata na Poglavnika. I doista dr. Krunoslav Draganović bježi iz Rima i Italije. Živi u Austriji u zabačenu mjestancu Pressbaum blizu Beča 4 godine. Tu nije izložen kao smetnja glede nekih interesa Vatikana u crkveno-državnim odnosima (cit. 6), i visoki crkveni krugovi taje njegovu prošlu špijunsku djelatnost.

U Austriji se bavi iztraživanjima o Bleiburgu sve do 1967. Kako je pravi razlog bijega popa Draganovića u Austriju bio strah od ustaške osvetničke ruke, čim je načuo da su ga neki ustaše odkrili i u Austriji, Krunoslav Draganović jedini način da spasi živu glavu vidi u povratku u Jugoslaviju. Dogovoril ga je s pukovnikom Udbe Omanom Bijedićem, bratom Džemala Bijedića, s kojim je već neko vrijeme u velikoj tajnosti bil u dosluhu (cit. 7). Kano kidnapovat će ga u samovozu dva udbaša, zapravo stražari i osiguranje: Asim Šahinpašić i Ivo Galić koji je i upravljao samovozom. "Taj Galić ga je doveo do talijansko-jugoslavenske granice, gdje je u crkvici Draganović rekao sv. Misu. Iza toga je Draganoviću prišao jugo-pukovnik Bijelić iz Bosne. Zagrliše se, poljubiše se i odoše u Jugovinu" (cit. 9). Kad mu je bio dopušten susret u javnosti s novinarima Krunoslav Draganović je na njihov upit odgovoril da se ne namjerava vratiti u Austriju, jerbo sad ima mnogo neprijatelja u inozemstvu i da se u Jugoslaviji osjeća kano ospite di lusso".

Izvorni citati:

1. ENIGMA DRAGANOVIĆ – "Za koga su još udbaški agenti enigma?" Prema knjizi: Marijan Krmpotić: 'Istina će navik na svitlo'.
2. V. Vjekoslav Vrančić: "Branili smo državu", II. str. 373.
3. v. Vjekoslav Vrančić: ibid.,
4. Prema osobnom svjedočanstvu gđe Višnje Pavelić, Poglavnikove starije kćeri. Spis u pismohrani pisca.
5. Miroslav Akmadža: " Krunoslav Draganović", izkazi komunističkim iztražiteljima; nakladnik Hrvatski intitut za poviest, Zagreb 2010.
6. Miroslav Akmadža, ibid. str.26.
7. Miroslav Akmadža: Krunoslav Draganović, Izkazi komunističkim iztražiteljima; Zgb. 2010. s.33.
8. Miroslav Akmadža, ibid. str. 34.
9. Miroslav Akmadža ibid. str. 48.

POMNJA!

10: U Večernjem listu 10. ožujka 2009. objavljena je slika don Krunoslava Draganovića u mantiji s atentatorima u Argentini. Kada je pisac ovih redaka bio član uredničtva časopisa Kanadskih Hrvata 'Nezavisna Država Hrvatska', objavili smo tu istu sliku s pitanjem: "Tko pozna ovu dvojicu mladih ljudi s dr. Krunoslavom Draganovićem?" Dakako, nitko se nije javil, izim glasa s Kaptola koji nas je upozoril da se u to ne pačamo, jerbo to još nije sređeno. (sic!) Prema onom što je prof. Josip Jurčević napisal o don Krunoslavu Draganoviću u HS 28.12.2012., Kaptol još nije sredio Draganovićev slučaj i ne će. I Krunoslav Draganović ostat će za Hrvatsku javnost i dalje Enigma Draganović radije nego da u povijesti Crkve u Hrvata ostavi crnu ljagu kano udbaškobritanski agent ...

ZAGLAVAK

Enigma Draganović – udbaški agent u popovskoj mantiji što me je zaintrigiralo.
- Iz UVODA za knjigu ISTINA ĆE NAVIK VANKA NA SVITLO

Poslije rata u komunističkom tisku čitao sam o t.zv. štakorskoj vezi, organizaciji koju iz Vatikana vodi don. Krunoslav Draganović. Onda 10.9.1967. puče vijest da se Krunoslav Draganović vratio u Jugoslaviju. Glasine: otet?. Komunisti mu nisu sudili, ni glavu odkinuli. Kolko se čulo, nakon zatvora, preslušavanja i iztraga – pustili su ga na miru i umro je u svom krevetu u Sarajevu 5. srpnja 1983.. To mi je bilo neobično jerbo su istovremeno narodni neprijatelji i antikomunisti i u zemlji i u inozemstvu, bili na meti Titinih likvidatora. Stoga sam se , nakon upozorbe s Kaptola "da se u to ne pačamo", zainteresirao tko je bio taj ustaša u popovskoj mantiji koji se iz političke emigracije predao u ruke Titine Udbe, a da mu pri tom, tako rekuć, nije pala ni vlas s glave. Pače, dopustili su mu da predaje povijest na Bogosloviji u Sarajevu i izdaje knjige. Kako često lijevi nadrinovinari svašta na granici senzacionalizma izmišljaju za novine u vlastničtvu tuđinskog kapitala kako bi povećali nakladu i istodobno manipulirali s neukim čitateljstvom glede istine o NDH i Poglavnikovoj sudbini nakon 1945. – počeo sam skupljati podatke za knjigu o tim dogođajima i o ustaši u popovskoj mantiji - Nu, čini se, nitko od režimskih novinara iztraživača ili istoriografa ne zna točno sve o Poglavnikovu bijegu nakon odlazka iz Zagreba pa do Punta Arenasa i Madrida. Gospođu Mirjanu, mlađu kći Poglavnika i suprugu Srećka Pšeničnika, kada nas je posjetila u našem domu, zamolio sam da mi kaže sve što zna o vlč. Krunoslavu Draganoviću. Nešto mi je natuknula kako Poglavnik nije imal puno povjerenje u nj i da iz Italije odputoval suprotno Draganovićevim uputama. Ter da je Draganović pače bil umiešan u atentat na Poglavnika. To bi sve! Reče k tome da ona još svašta zna, ali se boji reći!

Međutim, kada sam se obratio gospođi Višnji Pavelić u Madrid ona se nije bojala i od nje sam dobio izcrpne podatke iz prve ruke glede odlazka njezina otca iz Italije u Argentinu.

Onda mi je g Srećko Gabrilovac član HOP-a donio preslik pisma vlč. Josipa Borošaka od 15. 11.1983. g. Gadjija u Argentinu u kojem mu piše o Draganoviću (izvadci):

"Imao je gotov rukopis o Bleiburgu. Po Draganoviću za Bleiburg svu odgovornost snosi u I. redu Poglavnik (o tom je uvijek trubio na sva usta u Italiji), u II. redu Amerikanci i Englezi, a onda tek... neovlašteni Titovi partizani. Da je htio izručiti pok. poglavnika Englezima i potom Titu u to nitko tko je poznavao Draganovića i njegovu mržnju na poglavnika, ne sumnja.
Znao je govoriti: "Zašto da cijeli jedan narod strada radi jednog zločinca i krvnika hrv. naroda".

Poglavnik nije imao povjerenja u Draganovića.

Dan prije odlazka Poglavnika u Argentinu, Draganović dođe u logor Bagnoli, gdje sam ja bio kapelan, te mi reče: "Sutra ukrcavam veliku ribu".
Ja mu kažem: sretno. On meni... "On je kriv ovoj katastrofi".
Ja njemu: dakle svi su nevini i Tito, i Englezi i Srbi i Amerikanci, jedino Pavelić je kriv samo zato što je stvorio državu.
On mi reče: "Vi i Cecelja ste nepopravljivi ustaše".
Ja mu odgovorim: ja nikada nisam bio ustaša, nit nisam nikad nosio ustašku uniformu kao Vi, a da ne dam reči da je Pavelić najveći krvnik hrv naroda to mi je sveta hrvatska dužnost, a Vi me svojim izjavama kao Hrvat profesor i intelektualac upravo sablažnjujete.

Drugi dan na večer, eto Draganovića opet u logor, te mi reče, a bio je ljut ko ris: "Eto kog je hvatski narod služio i kome je vjerovao".

Što se dogodilo: upitam. On meni: "Znao sam da je Pavelić pokvaren čovjek, preko svojih veza on je jučer odputovao".
Ja njemu: imao je pravo, jer u Vas se nije mogao pouzdati, Vi bi ga izručili Englezima...
Šutio je i još ljući otišao, jer mu je velika riba umakla.

Auktoriziran izvorni članak: Marijan Krmpotić, prof. Zagreb, Ulica grada Vukovara 239a


GLADNI TITOVI PROLETERI U BOSNI I EPH MEDIJSKE PROSTITUTKE

Obrana i zaštita: Dalmatinska (i druga) medijska 'zelena partizanija' u redovima bosanske antibirokratske revolucije

Bosna je sada, kao u slavnoj i nedohvatnoj poslovici, mirna - nakon što je tjedan dana u njoj divljala muslimanska 'antibirokratska revolucija', slična velikosrpskoj Miloševićevoj s kraja osamdesetih (Hercegovinu ne spominjemo jer je tamo, s izuzetkom jednoga šolevićevskog upada iz istočnoga u zapadni Mostar, nije ni bilo).

Sarajevski 'građani' sada zasjedaju u 'plenumima' kao kakvi nostalgični jugo-šamani koji zazivaju mitska okupljanja voljenoga Tita i Partije, kad su zeničke tvornice rigale dim po sretnim samoupravljačima, a tamošnji bajbok bio pun hrvatskih 'klerofašista' na 20-godišnjim robijama.

Zeleni jugovići

Ovaj predah pred nove pothvate nekadašnje 'sarajevske raje', toga moćnog jugo-brenda - raja se u međuvremenu 'pograđanila' pa viče u jednom dahu i 'Živio Tito' i 'Allahu ekber' - zgodan nam je da se podsjetimo na učinak njihovih suboraca s ove strane Save i Une, često i zadrtijih od njih izvornih. Oni su u Hrvatskoj na vlasti od 2000. godine, a glavni 'Bosanac' ili 'zeleni Jugović', Stipe Mesić, bio je u dvama mandatima i predsjednik ove čudne i 'slučajne' zemlje.

Istina, u ovoj turi 'pobune protiv foteljaša' (čitaj: hrvatskih županija) redovi su im se ponešto osuli: Zoran Milanović čak je, u jednom od svojih zaumnih časovitih uzbuđenja, otišao u Mostar i neoprezno pomogao tamošnjim 'klerofašistima' (ali sve će on to brzo i višestruko nadoknaditi!). Čak se i slavni novinarski tajkun Bule iz Yutarnjega malo odmaknuo od mesićevskoga bosanskog pravovjerja.

Napisao je 10. veljače da se 'nije prosvjedovalo u Republici Srpskoj, kao ni u hrvatskim krajevima (BiH)', a da je upad demonstranata iz muslimanskoga u hrvatski dio Mostara 'užasno opasna činjenica', koja 'može dovesti do hrvatsko-bošnjačkih konflikta'. Možda je nanjušio da ni EU ne će braniti Titovu Bosnu do posljednjega daha. Ipak, rekao je odlučno 'ne' i pomislio na stvaranje trećega (hrvatskog) entiteta.

Bule, novinska institucija teška stotinjak tisuća kuna mjesečno, rekao je svoju riječ. Ona je jeknula hrvatskim pustopoljinama i bosanskim gudurama, kao gromak plinski odušak nakon obilne večere uz bočicu najboljega 'krauthakera' u zagrebačkoj 'Cantinetti'. Ali za razliku od (polu)prodanoga Buleta, glavnina onih koji (bosanski i proleterski) pale i žare po kaurskoj Hrvatskoj i stranim 'avazima' za njezinu raju i fukaru, ostala je postojana kano klisurine.

Najžešći su i najbrojniji - kao i u svakoj dobrovoljnoj radnoj akciji protiv Hrvatske i Hrvata - bili orjunaši iz slavnoga splitskog biltena mosorske partizanije i mjesnoga rotaryja, tzv. Slobodne Dalmacije. Proleterski komentatori ovoga lista toliko zdušno su i uvjerljivo suosjećali s onima koji 'nemaju što za jesti' (Davor Krile) da bi čovjek pomislio kako su i sami na režimu pučkih kuhinja, a ne dijelom kolonijalne medijske agenture EPH-a u kojoj - objelodanjeno je ovih dana - mjesečne plaće glavnih terminatora idu od 30 i 50 do navodno čak i 100.000 kuna mjesečno!

„Tuđmanist" Milanović

Opći ton dao je ostarjeli rokerski skojevac Damir Pilić koji je još 9. veljače, kroz usta prodavača na Baščaršiji, građanski i demokratski uzdahnuo: 'E, da je Tito živ, ne bi nama trebali protesti!'. Već sutradan, 10. veljače, apokaliptičnim glasom progovorio je Boris Dežulović: 'O da, gospodo nadvijat će se onda gusti crni dim nad Zagrebom, i nad Rijekom, i nad Splitom, i nad Osijekom... gorjet će lijepe austrijske banke, lepršat će zrakom nagorjeli bezvrijedni papiri...' Razlog je, kaže, jasan: 'gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana'.

Kako i ne bi bio i sam bijesan, 'osiromašen' i 'sjeban', kad je samo šest dana prije Croativ.net objavio da mu matični EPH duguje čak jednu mjesečnu plaću od samo 48.003,75 kuna - tko će, ako ne on, razumjeti gladne Titove proletere?! Istina, nije sasvim sigurno da Dežulović spada u titoiste: u svojedobnoj bratskoj svađi(ci) vladajućih titoista na čelu s Velimirom Viskovićem i četnikolikih simpatizera Draže Mihajlovića predvođenih Miljenkom Jergovićem Dežulović je bio na strani ovih drugih.

Potom je 15. veljače Davor Krile - revolucionarni kadar još iz studentskih dana kada je za račun britanskoga operativca Sorosa rušio prvoga i jedinoga hrvatskog predsjednika na demonstracijama za Radio 101 - ozbiljno upozorio svoga socijaldemokratskog predsjednika vlade Milanovića da 'korača Tuđmanovim stopama'. Stoga mu je, kako sam kaže, 'emotivno' i u dvopjevu s Jasmilom Žbanić, vlasnicom muslimanskoga filmskog etno - i pedo-biznisa na hrvatski kunski pogon, poručio: 'Mrš iz Bosne!'

Istoga tog 15. veljače opet se, ali sada iz Mostara, oglasio Pilić trijumfalnom objavom o uspješno provedenim paljevinama zgrada i opreme (uključujući i raspela) od ruke 'bošnjačkih i hrvatskih proletera' dokazuje 'lažnost teorija o tobožnjem bosanskom unitarizmu'. Već na sljedećim dvjema stranicama nakon duže stanke izronio je, očito zbog veličine i težine sugovornika, drugi najmoćniji čovjek Slobodne Dalmacije - središnja vlast u njoj još od Račanova državnoga udara na ovaj list od svibnja 2001. - Dražen Gudić, dajući riječ službenome partijskom sociologu i društveno-političkome radniku Zoranu Malenici.

Naslov preko deset stupaca bio je više nego rječit: 'Hrvatski entitet nije rješenje za BiH!'. Hrvati su, naime, previše nepouzdani, pače i prirodno genocidni, da bi im se prepustio i djelić vlasti u državi koju su na referendumu stvorili, obranili i u kojoj su konačno svojim oružjem i životima prekinuli rat i donijeli mir (a zauzvrat dobili ono mitsko, bosansko i odmjereno do lakta, uključujući i počasnu titulu agresora i duge haaške robije njihovim vojskovođama).

Antu Tomića ostavili smo za kraj jer on je ipak unikat koji zaslužuje širi multidisciplinarni pristup i angažman odgovarajućih stručnjaka različitih profila. Njega čak ne vrijedi ni citirati, niti prepričavati - dovoljne su natuknice da bi se objasnilo o kakvome je to i kolikome slučaju (u poodmakloj fazi) riječ: 'druga socijalistička internacionala', 'njemački buržuji', 'klasna borba', 'proleteri', 'nacionalisti', 'klasno jedinstvo'...

On je doista svojevrstan izvanzemaljac: čovjek koji je nekim čudom ili holivudskim sci-fi trikom teleportiran iz svoje podoficirske škole JNA, u kojoj je stjecao znanja o svijetu, u 21. stoljeće – a mogao je danas biti vrstan zastavnik slavne Titove armije da nije bilo 'zločinačkoga Tuđmanova režima'. Ovako kao 'Pale sam na svijetu' zaprepašteno gleda oko sebe, ne vjeruje onome što vidi i samo uspijeva procijediti: 'Proleteri su, na žalost, nacionalisti!'

Kada pak progovori o utjecaju vjerskoga čimbenika - 'vojnih kapelana', 'popova i hodža' - na sva ova zbivanja, onda shvaćamo da on zapravo umno nije stigao ni do podoficirske razine, već je 'devoluirao' do vremena i lika slavnoga Nikoletine Bursaća, kad je on svečano objavio svojoj staroj i zblenutoj materi: 'Od danas, majko, više nema Boga!'

Medijske prostitutke

Burgijali su ovako - u stilu 'to će nama Bosna da zameni Jugu' - i brojni drugi u današnjoj socijalističkoj jugo-republici Hrvatskoj. Ladislav Tomičić u Novom je listu od 16. veljače napisao da je Milanović 'dao povoda da ga se prikaže kao nedonošče zločinačke politike Franje Tuđmana prema BiH' te da ga je 'Jasmila Žbanić dočekala kako je zaslužio - Marš kući!'.

Javljale su se u ovome duhu cijele nametničke nakupine na hrvatskome proračunu - tzv. nevladine udruge - skupine 'viđenih intelektualaca' iz svijeta... Josip Juratović, prolupali ljevičar hrvatskih korijena iz njemačkoga Bundestaga, brine se o položaju manjina i viče da 'Europska unija ne će dopustiti promjene granica'! O kakvoj to promjeni granica Hrvati govore - oni traže treći entitet, ono što postoji u Švicarskoj, Belgiji i drugdje!

Iz ovih primjera moglo bi se pomisliti da je riječ o mahnitanju ljevičarske multi-kulti dogme, koja jednostavno ne želi vidjeti, koja je slijepa na sada već desetljeća podjarmljenosti Hrvata u BiH - naroda kome niječu vlastito ozemlje, nameću marionetske predsjednike, ruše gospodarstvo, uskraćuju medije, otimaju vlast ondje i gdje su većina (u Mostaru). Juratoviće, domaće i iseljene, brine što Albanac ili Ciganin ne može postati predsjednik BiH, a ne brine ih što su im vlastiti sunarodnjaci najporobljeniji narod u Europi!

Ali po svemu sudeći, nije posrijedi ni ta multi-kulti nastranost - jer, uostalom, odrekli su je se i najmoćniji europski državnici kao Angela Merkel, a svojevremeno i Nicolas Sarkozy. Čak i ta ideološka nastranost 'plemenita' je u odnosu na ono o čemu je doista riječ. Rečeni Bule iz Yutarnjega, recimo, u svome je tekstu napisao: 'Bosna i Hercegovina se, iz objektivnih geopolitičkih razloga, naprosto ne smije raspasti' - pri čemu ovo 'objektivni' treba pročitati kao 'britanski'.

Hrvati pak i s ove i s one strane granice, nakon svih ovih godina, trebali bi barem pokušati provjeriti što je to u ovoj vitalnoj nacionalnoj stvari doista 'objektivno' i što se doista 'smije', a što 'ne smije'. Takve odgovore od 'medijskih prostitutki' (prema engleskome izvorniku Marija Proface, 'media whores'), navedenih u ovom tekstu, iluzorno je očekivati, ali zašto ovako dugo i uporno šuti sam narod i oni koji su uza nj, potpuno je neobjašnjivo.

Petritschu, vrati lovu otetu Hrvatima!

U Dnevnom Avazu Fahre Radončića, svjetskoga rariteta - istodobno medijskoga mogula i ministra sigurnosti koji, umjesto da suzbija, sam predvodi (!) rulju koja pali i razbija - 21. veljače muslimanskim antibirokratskim revolucionarima dao je potporu još jedan svjetski 'kampijun': Austrijanac Wolfgang Petritsch, nekadašnji 'visoki predstavnik' još više 'međunarodne zajednice' u BiH. I sam je slučaj za Guinnessa - kad se, eto, već nije našao nitko da ga za zasluge strpa na dugu robiju kao organizatora svjetski jedinstvene NATO-ove oružane pljačke Hercegovačke banke 6. travnja 2001.

Njegove najnovije lucidne i, kao i dosad, spasonosne zamisli donosimo samo u natuknicama: 'Gladni smo na tri jezika', kaže. Ovo su bili 'socijalni protesti', nakon kojih 'Bosna i Hercegovina više nikada ne će biti ista', jer je konačno 'počela govoriti jednim jezikom'. BiH 'treba biti decentralizirana', ali pod jednim 'građanskim vodstvom'.

Prikladan odgovor ovim frazama, koje on i slični mu tipovi verglaju desetljećima, mogao bi glasiti: 'Petritschu, pljačkašu banaka, opljačkao si hrvatski novac da bi slomio Hrvate, ojačao njihove neprijatelje i usput instalirao i svoje austrijske banke. Vrati oteto pa onda drži propovijedi!' (Hrvatski tjednik)

Joško Čelan


Mjesečna plaća krvnika Tite iznosila 280.000 njemačkih maraka

Prema dostupnim podacima, posljednja plaća bandita Josipa Broza Tita, u 1980. godini, iznosila je 4,5 milijuna dinara, ili prema tadašnjoj vrijednosti oko 280.000 njemačkih maraka, što preračunato iznosi oko 140.000 eura.

Beogradska Politika otkriva kako je tolika plaća „ljubičici bijeloj“ isplaćivana na temelju odluke Kadrovske komisije Predsjedništva SFRJ o visini plaće koju je Tito dobivao od 1945. godine. Ta odluka, naravno, bila je službena tajna.

Međutim, danas su ostale špekulacije gdje je zapravo završio taj silni novac. Navodno je dio tog novca davao Jovanki, koja će se tek 1985. godine izboriti za mjesečnu naknadu u visini od 1352 njemačkih maraka. Dio novca išao je sinu Žarku i kćerki Zlatici, a pretpostavlja se kako je najveći dio novca Broz zadržavao za sebe.

Na što je sve jugoslavenski diktator trošio taj novac još uvijek nije poznato, kao što, uostalom, još uvijek nije poznato koliki su novčani iznosi potrošeni za financiranje komunističkih revolucija i crvenog terora širom svijeta.

Poznato je jedino da su titinu plaću, svakog prvog dana u mjesecu, na njegovu beogradsku adresu u Užičkoj 15., dostavljali pripadnici KOS-a JNA, u dvjema bakrenim kutijama...


Jučer u Beograd, danas hrvatski jugokomunisti idu u London po savjete

Na dan 23. veljače u emisiji "Nedjeljom u 2" jasno se očitovala svekolika zločinačka klika hrvatskih jugosferaša koji po treći put žele obnavljati jugosferu na ovim hrvatskim prostorima. Otkuda i po čemu Hrvatska spada u njihovu "zapadnobalkansku sferu". Sada plus Albanija bez Slovenije. Zašto bi Hrvati pripadali balkancima bez Slovenaca, kada nemamo nikakvih civilizacijskih veza s Balkanom, već smo zemlja katoličke uljudbe? Mi smo Srednja Europa s kojom smo neprestano bili sve do engleske strategije na ovim našim hrvatskim prostorima.

Upravo sada Republikom Hrvatskom vladaju engleski agenti, izdajnici hrvatskog naroda, jugosferaši, petokolonaši, što se jasno vidjelo i po ovoj nedjeljnoj emisiji gdje je gost bio hrvatski sudac Mislav Kolakušić koji je cijeli jedan sat vremena govorio o podlo smišljenim zakonima kojima se uništava Republiku Hrvatsku kao državu. On jasno govori kako se radi o stručno podmukloj uroti protiv Hrvatske kojom se kriminalizira preko pedeset milijardi kuna što je suma ravna onoj ratne pretvorbe koja je također bila iznuđena od istih engleskih stratega. I odmah sutra u ponedjeljak gostovao je na Hrvatskom radiju glavni engleski strateg ministar Slavko Linić koji na sve načine obmanjuje hrvatsku javnost u ispravnost njegove "predstečajne nagodbe" u kojoj on i njegova Kukuriku vlada odlučuju koga će se tom predstečajnom nagodbom oslobađati dugovanja u milijunima i milijardama kuna, što je već iskoristilo skoro tisuću dužnika.

A toga istoga ponedjeljka u London su pozvani svi zapadnobalkanski čelnici među kojima i hrvatski Zoran Milanović da im drži predavanje o hrvatskoj ulozi u formiranju nove treće jugosfere prema engleskoj strategiji na ovim hrvatskim prostorima. Engleski politički zlodusi se ne mogu osloboditi svojih kolonijalnih strategija na hrvatskim prostorima još od onoga Prvoga svjetskog rata sa Germanima i svekolikih zločina nad Hrvatima nakon Drugoga svjetskog rata koji su stjecajem borbe za svoju državu bili na strani Germana i srednjoeuropskih naroda. Zoran Milanović je s Ivom Josipovićem i Stipom Mesićem glavni pristaša te engleske strategije nad Hrvatskom koja je za oslobađanje ispod jugosfere i Srbije prolila potoke krvi. Dok je danas Njemačka ponovno najjača gospodarska sila ona je obični politički patuljak koja još uvijek ne smije niti podignuti desnu ruku u zrak. A također se Vesna Pusić istog ponedjeljka našla u Beogradu da im se ispričava za hrvatsku tužbu protiv strašnog genocida nad Hrvatima u njihovoj zadnjoj agresiji. Zauzvrat je dobila fotografije hrvatskih prostora koji su pored ostalog opljačkani tijekom srpske agresije. I to bi bilo sve za sada jer u Srbiji ostaju još tisuće hrvatskih dragocjenosti koje se ne vraćaju Hrvatskoj i Hrvatima. Zato bi bio red da Engleska ukloni svoje strateške pipke sa hrvatskih prostora i da Hrvate i Hrvatsku jednom ostavi na miru u našoj slobodnoj domovini Hrvatskoj.

Mate Ćavar, SSH


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd


Ante Tomić i Miljenko Jergović nas napuštaju...

Odjeci od eksplozije nedavnoga splitskog, policijski neprijavljenog umjetničkog performansa s Antom Tomićem kao glavnim likom, se ne smiruju. Njegov debelo-crijevni kolega Miljenko Jergović ovih dana samouvjereno grmi poimenično na sve državne moćnike, zašto ne otkriju i imenuju anonimnog umjetnika. Nije niti svjestan, da su oni u stanju, zbog prevelikog brbljanja, i njemu nabiti lonac govana na glavu, kao što su, sve su prilike, učinili i Tomiću, pa onda osumnjičiti desnicu.

Zar nije Ivica Račan mogao ukokati kao zeca koga je god htio, kako je to izjavio Tonči Vrdoljak - kao potencijalni zec. Zar nisu diverzije ispred Židovske općine i na Mirogoju imale za cilj zaustaviti demokratske procese i ostvarenje vječite narodne težnje za državnom slobodom? Zar nisu Tomićevi i Jergovićevi učenici, povodom Tuđmanove komemoracije, na Mirogoju i Trgu uredno prijavili, dobili dozvolu, i Ostojićevo protuekscesno policijsko pojačanje, za izvođenjem umjetničkog performansa - paljenja hrvatske zastave, i s komadom iste, brisanja debelog crijeva. Nisu bili sigurni u policijsko pojačanje, pa su u zadnji moment od toga odustali.

Povrijeđeni Tomić prijeti napuštanjem Hrvatske. Baš s takvom karikaturom, sa spakiranim koferom ga je predstavio Jergović. Kamo sreće da obadvojica otputuju tamo daleko. Srbija ih zasigurno ne bi prihvatila. Ima ona dosta i svojih izdajnika. Nisu nama problem ustaše. Nama su problem naši jugosloveni, govori se u Srbiji. Njihovom debelo-crijevnom kolegi Goranu Babiću, koji se upisao u, isključivo srpsku književnost, ipak ne dozvoljavaju da u Beogradu vodi bilo kakvu srpsku politiku. Tunguzija bi bila prava zemlja za njih. Sva njihova dosadašnja nenarodna laprdanja i škrabanja bi s njihovim koferima, završila u tunguzijskoj povijesti novinstva i književnosti.

Njihova idejna sestra, koja je 90-ih godina, sa cvijećem u rukama očekivala jugosrpske tenkove, i koja kao takva petokolonaška igračica, nikada nije željela slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, Jelena Lovrić, ovih dana s cvijećem u rukama očekuje nekakve kordone oko biskupa Košića i Karamarka,a koji kordoni asociraju na 70-e godine, i na Bakarićeve, Bilićeve, Milkine i Josipovićeve brkate tito-pendrekaše, uvezene s područja današnjega Dodikova pašaluka. Geostrateg i analitičar Davor Domazet-Lošo zna reći, da naš problem nisu četnici nego jugoslaveni, a akademik Josip Pečarić je više puta ponavljao da je četnik pošteni četnik, a da je jugoslaven pokvareni četnik.

U pravu je onaj tko jače galami, rekao je još davno jedan mislilac. Pametniji popušta, ali na živcima, rekao je drugi mislilac. Tko u svojim rukama ima medije, on preko njih galami sa svojom lažnom istinom, mada mu je istina samo datum na prvoj stranici. Naša dužnost je sve to znati i boriti se prema postojećim mogućnostima, preko Bogom danih slobodnih portala. "Ja sam kao mali crv. Uporno grizem grizem, i debelo stablo jednoga dana mora pasti." Baš tako je na njemačkom sudu, zbog protujugoslavenske djelatnosti izjavio hrvatski mučenik, kolega po domoljubnom peru, Nikola Aljinović, kada ga je njemački sudac upitao. Pa na koji način vi mislite srušiti jugoslaviju koja ima toliko moćan represivni aparat.

Žarko Marić


PRISEGA HRVATA

Sin sam drevnih ratnika, banova i kneževa, Višeslava, Ljudevita, Domagoja, Trpimira i Branimira, slavnih kraljeva Tomislava, Petra Krešimira i Zvonimira, Petra Svačića i svih plemenitih Kačića, Kotromanića, Kosača i Šubića, Zrinskih i Frankopana.

U mojim venama teče plava krv tisuću naraštaja hrvatskih kraljeva, vitezova, banova, hajduka i mornara, konjanika i uskoka, graničara i domobrana.

Ja sam Hrvat plemenitog roda, moji djedovi su bili vladari i gospodari, nikada sluge.

Moja Domovina su jadranski otoci i uvale, slavonske i srijemske ravnice i zagorski brježuljci, velebitski klanci i istarske šume, bosanske gudure i hercegovački krš, obale hladne Drine moja su sveta granica.

Moj je narod raseljen na sve četiri strane svijeta, svaki raseljeni Hrvat moj je brat.

Hrvatstvo je moje ime, moje prezime, moja prošlost, moja sadašnjost i moja budućnost.

Ne priznajem gospodara do Gospoda Boga, u svojoj Domovini ja sam jedini gospodar.

Rođen sam slobodan, slobodan ću i umrijeti.

Prisežem krvlju svojih pradjedova, djedova i očeva da ću čuvati svoj Narod i svoju Domovinu do zadnjega daha. Do zadnje kapljice krvi boriti ću se protiv svih izdajica i stranih osvajača.

Svehrvatstvo, sloga i jedinstvo mog naroda sa sjevera i juga, zapada i istoka, moj je zavjet.

Tako mi Svevišnji Bog pomogao!

Što Bog da i sreća junačka!

Ricardo Gambino, PHN


O, NEZAHVALNOSTI, BAKIR IZETBEGOVIĆ TI JE IME!

(Povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, 1. ožujka 2014.)

Uz spomendan na referendum, 29. veljače 1992. godine, o cjelovitosti i samostalnosti, i Dan državnosti BiH, 1. ožujka, osvrnula bih se na ekskluzivni interview Bakira Izetbegovića bošnjačko-muslimanskog člana Predsjedništva BiH, Večernjem listu od 17. veljače 2014. godine, dan novinaru Jozi Pavkoviću.

U Večernjem listu piše "bošnjačkog člana Predsjedništva BiH", a meni je, kao Hrvatici rođenoj u Hercegovini i drugoj hrvatskoj državi Bosni i Hercegovini, neprihvatljiv naziv "Bošnjak" kao nacionalno ime za bosansko-hercegovačke muslimane, jer je "Bošnjak" pokrajinski naziv za sve osobe rođene u Bosni, prvenstveno za katolike Hrvate, pa zatim i za Muslimane i Srbe, nego smatram da uz "Bošnjak" treba dodati i "musliman". Također želim naglasiti da jedino katolici bošnjaci imaju vrlo često prezime Bošnjak, a nisam čula da takvo prezime nosi bilo koja obitelj Muslimana ili Srba.

No, interview Bakira Izetbegovića odnosi se uglavnom na nerede u BiH, koji su krenuli iz Tuzle, kao socijalni bunt, a pretvorili se, planirano iz pozadine, u unitarističko velikomuslimansko rušenje kakve-takve federacije i decentralizacije, na štetu i ono malo preostalih županijskih prava hrvatskoga naroda u BiH. To se najbolje vidjelo 7. veljače 2014. godine u Mostaru, gdje su muslimanski huligani došli iz istočnog Mostara, te divljali po zapadnom Mostaru, razbijajući kipove Gospe, paleći hrvatske zastave i grbove, paleći zgrade županijskih i stranačkih institucija, te pišući grafite "Rat još nije gotov!".

Bakir Izetbegović kaže: "Neredi u BiH bili su planirani pokušaj državnoga udara". Vjerojatno misli na tajkuna Fahrudina Radojčića, bivšeg KOS-ovca, koji je kao ministar unutarnjih poslova Federacije BiH, podržavao takozvane socijalne prosvjednike i blokirao policiju, boreći se za prevlast unutar muslimanskih vladajućih struktura u Federaciji BiH.

Nadalje, Bakir Izetbegović se obrušava na sve što je hrvatsko unutar BiH, kao i u Republici Hrvatskoj.

U Sarajevu vladajuće muslimanske strukture neće prihvatiti nikakve ustavne promjene, kako bi se osigurala ravnopravnost Hrvata u Federaciji BiH, a smeta im i rezolucija Europskoga parlamenta o BiH od 6. veljače 2014. godine, u kojoj se sugerira federalizacija cijele BiH i ravnopravnost sva tri naroda, uz smanjenje velikoga broja lokalnih administrativnih uprava i vlada, tj. ujedinjavanje kantona prema nacionalnoj većini pučanstva.

Bakir Izetbegović kaže: "Bošnjacima je sigurno neprihvatljivo ujedinjavanje koje bi stvaralo neku hrvatsku grupu kantona, unutar koje bi oni bili manjina". Zaista, nevjerojatno! Zašto je njemu normalno da Hrvati budu manjina među Muslimanima, a nije mu normalno da negdje budu Muslimani manjina među Hrvatima? Zar nije logično da jedni i drugi, pa i treći, kao i svi ostali, svugdje u svojoj državi budu jednako ravnopravni i poštivani, bez obzira gdje žive i tko većinski obnaša vlast?

Zar katolici Hrvati, koji su, prema svim objektivnim povijesnim izvorima, temeljni, prvi i najstariji narod u Bosni i Hercegovini, otkad ona postoji kao zasebna državna jedinica, odvojivši se od Hrvatske, odnosno hrvatsko-ugarske personalne monarhije i zar nisu svi vladari, banovi i kraljevi Bosne i Hercegovine, počevši od prvoga, Kulina bana (1180.-1204.), do posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića, kome Turci okupatori na prijevaru odrubiše glavu u kraljevskome gradu Jajcu 1463. godine, bili katolici Hrvati? Zar nisu Muslimani za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine nastali od kršćana, katolika i bogumila? Ovom prilikom neću obrazlagati razloge, ali nikoga ne osuđujem, jer ne poznajem ničije osobne razloge ni okolnosti, iako mi je draže da islam nisu prihvatili baš moji preci, ali i da jesu, mi, današnji potomci, bili bi to što jesmo i trebamo se poštivati kao ljudi i sunarodnjaci, a razumjeti i svoje pretke, koji su postupili kako su najbolje mogli i znali u datim okolnostima. Čestitih ljudi muslimana, kao i katolika, je bilo uvijek i ima ih veliki broj i u današnje vrijeme. Zadržali su u BiH zajednički hrvatski jezik i zajedničke običaje.

Mnogi muslimani intelektualci su itekako znali svoje hrvatsko podrijetlo i osjećali su se i osjećaju se Hrvatima. To su prenosili i na svoje manje obrazovane suvjernike, koji su se isto tako osjećali i osjećaju do najnovijih vremena. Samo neprijatelji su među nas unosili razdor radi svojih interesa.

Volimo Bosnu i Hercegovinu!

Mi Hrvati katolici svim srcem volimo svoj zavičaj Bosnu i Hercegovinu, kao dio svoje hrvatske domovine. Slažemo se da u svojoj drugoj državi, Bosni i Hercegovini, dijelimo svoj suverenitet sa druga dva, stjecajem okolnosti formirana naroda, Muslimanima-bošnjacima i za vrijeme turske okupacije doseljenim pravoslavnim Vlasima, koji su pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve postali Srbi. Naravno, vjerujem da Bosnu i Hercegovinu vole i Muslimani-bošnjaci, jednako kao i mi katolici.

Interesantno je da ti Srbi u Bosni i Hercegovini otvoreno ne vole Bosnu i Hercegovinu, nikako je ne prihvaćaju, nego im, pod utjecajem Beograda, služi samo kao objekt proširenja Srbije preko Drine i stvaranja Velike Srbije na tom teritoriju, što nikada u povijesti, do ove posljednje srbijanske agresije, nije bilo. Pri agresorskom širenju Srbije, na žalost, nisu prezali ni od najgorih zločina prema muslimanskom i katoličkom hrvatskom pučanstvu, radi potpunog etničkoga čišćenja, a što im je, nevjerojatno, priznala Daytonskim sporazumom i Međunarodna zajednica, davši im, čak nakon genocida, pola etnički očišćene Bosne i Hercegovine, pod zlim nazivom "RS".

Referendum u BiH

U vrijeme raspada zločinačke Jugoslavije i velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, mi Hrvati katolici BiH apsolutno smo bili za cjelovitu samostalnu i suverenu BiH. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je bio nedvojbeno i odlučno također za samostalnu Bosnu i Hercegovinu.

Na referendumu 29. veljače 1992. godine, mi Hrvati katolici smo bili za odvajanje od Srbije i Jugoslavije, a tako je mislila i najveća većina bosansko-hercegovačkih muslimana, dok su Srbi bili apsolutno protiv i nisu uopće sudjelovali na referendumu.

Sami muslimani, iako su bili i jesu najbrojniji, bez nas katolika Hrvata, ne bi uspjeli! Taj referendum je imao najveće značenje za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Predsjednik Tuđman, na čelu Republike Hrvatske, prvi je priznao državu BiH, već 7. travnja 1992. godine, a zatim su je priznale, ubrzo, i sve zemlje Europske unije.

Otac Bakira Izetbegovića, Alija Izetbegović, kao predsjednik BiH, izjavio je 23. veljače 1991. godine da više nema SFRJ, te da će Bosna i Hercegovina biti bliže Srbiji nego Hrvatskoj! No, na Skupštini BiH, 25. siječnja 1992. godine, većina parlamentaraca, među kojima i Mate Boban, kao i drugi Hrvati, bila je za raspisivanje referenduma o samostalnosti i suverenosti BiH.

Alija Izetbegović je izričito govorio da su on i svi njegovi rahmetli preci bili Srbi, a to je, naravno, mislio i Bakir Izetbegović. Zapravo, nije ni davno otkad su oni, kao srpski muslimani, spašavajući glavu, pobjegli iz Beogradskog pašaluka u Bosnu. Nakon Prvog i Drugog srpskog ustanka, 1801. i 1815. godine, protiv "Turaka", kako oni uvijek zovu muslimane, a zapravo protiv srpskih dahija i begova. Tada su sve svoje muslimane pobili i poklali, pod vodstvom Đorđa Petrovića - Karađorđa i porušili sve džamije, a neki malobrojni su uspjeli pobjeći u Bosnu. Tako se Bakir Izetbegović s jedne strane boji srpskih zločinaca, ali im se podsvjesno i divi, te pati od krize identiteta. On nikako ne zna bi li bio Srbin ili Musliman-bošnjak.

Ne usudi se biti protiv Srba, jer ih se boji. Zbog strašnih srpskih pokolja muslimana, a i katolika Hrvata u Bosni i Hercegovini, posebno u vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogim Muslimanima je ostao strah u kostima od Srba, pa se, pod utjecajem svojih vođa, kao Alije i Bakira Izetbegovića, nisu usudili ni ratovati protiv Srba, nego bi im rađe prepustili cijelu Bosnu i Hercegovinu i bili žrtve pokolja, ubijanja i istjerivanja sa svojih tisućljetnih ognjišta.

Kada se formirala administrativna jedinica Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane, u kojem je bilo dosta i muslimana, zaustavljeno je daljnje srpsko osvajanje Bosne i Hercegovine. Muslimanski prognanici iz istočne i zapadne Bosne, njih oko 300.000, našli su utočište u Republici Hrvatskoj. Primljeni su, kao i hrvatski prognanici iz okupiranih krajeva Republike Hrvatske, tako da je mala i agresijom napadnuta Republika Hrvatska, morala jedno vrijeme brinuti čak za oko milijun prognanika i izbjeglica.

Muslimanski prognanici iz BiH bili su opskrbljeni kao i hrvatski prognanici, a čak su imali i škole za svoju djecu.

U to vrijeme se formirala i Armija BiH, koja se naoružavala iz Hrvatske i preko Hrvatske. No, na žalost, ta armija se nije okrenula protiv srpskog agresora, nego je, po nagovoru moćnika svijeta i neprijateljskih tajnih službi, okrenula oružje protiv Hrvata. Na radost srpskog agresora, žrtve su se borile međusobno. Stradalih je bilo puno i na jednoj i na drugoj strani. Sukob je završen Washingtonskim sporazumom, 18. ožujka 1994. godine, no, deblji kraj su izvukli Hrvati. Gotovo su nestali iz srednje Bosne, zbog Armije BiH, kao i iz Posavine, stradavši od Srba, a prethodno su već bili prognani od Srba iz istočne i zapadne Bosne, a posebno iz Banjalučke biskupije, gdje uopće nije bilo oružanoga otpora, a pobijeno je preko 900 civila Hrvata.

Prema posljednjem popisu stanovništva, 2012. godine u BiH ima 3.791.662 stanovnika, što je 585.000 manje nego je bilo prije rata. Od toga broja, 360.000 je manje Hrvata. Od 800.000, koliko ih je bilo u BiH 1991. godine, sada ih je ostalo 440.000.

Bakir Izetbegović, u interviewu za sebe kaže: "Smeta mi sve što nije istina, i o meni, i o svemu i svakome drugome u BiH. Neistina stvara konfuziju i nepotrebno nepovjerenje." Ne kaže ni riječi protiv takozvane republike srpske, ali zato kaže: "Tuđman je izborio nezavisnost Hrvatske, ali je unesrećio Bosnu i Hercegovinu, Bošnjake i Hrvate u njoj. Ne očekujte od mene da ne pozdravim haašku presudu (šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata), koja je njegovu ulogu u našoj tragediji nazvala pravim imenom, da ne pokažem ljutnju kada je u pitanju sve ono što je urađeno u Mostaru i Mostarcima, da ne osudim svu tu kratkovidnost koja je bez potrebe zavadila dva naroda i dovela do toga da je pola milijuna Bošnjaka i stotine hiljada Hrvata iselilo iz zemlje u kojoj su rođeni."

Ovo je stvarno strašno, da normalnom čovjeku pamet stane! Tuđman je unesrećio BiH valjda zato što cijela BiH nije takozvana republika srpska i što je itko od Muslimana-bošnjaka i katolika Hrvata ostao u njoj, kao što vidimo da je situacija u daytonskoj republici srpskoj, kriv je što je primio stotine tisuća muslimanskih prognanika i izbjeglica, što je naoružavao Armiju BiH i što je liječio u hrvatskim bolnicama stotine muslimanskih ranjenika! Ne, to sigurno ne misli većina Muslimana-bošnjaka, a mnogi su Muslimani-bošnjaci hrvatskoga nacionalnog osjećaja branili i Republiku Hrvatsku od srpskog agresora, a više od 1.000 ih je dalo i svoj život za obranu Republike Hrvatske.

Bakir Izetbegović očito nema veze sa duhom i osjećajima većine Muslimana-bošnjaka, čestitih ljudi koji sigurno ne mogu biti nezahvalni Hrvatskoj.
On samo koristi privilegije tobože predstavnika Bošnjaka-muslimana!
Zaista, ako ništa za njih ne osjeća i ako zbog tolikih dobročinstava nije zahvalan, mogao bi biti zahvalan Hrvatskoj bar zbog toga jer su mu u najtežim vremenima za BiH u Hrvatskoj najbolje bila zbrinuta djeca i žena, kao i druga bliska rodbina.

No, kao što reče Goethe: "Nezahvalnost je oznaka slabih. Još nikada nisam vidio da je pravi čovjek nezahvalan!", ili kao što rekoše stari Rimljani: "Ako si rekao 'nezahvalan' - sve si rekao!"

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

Did Vidurina


VELEIZDAJNIK STOLUJE NA PANTOVČAKU

Petokraki Ljigavi Lignjun je mozak ovog Zla. Kriminalac koji je, okruživši se četničkim, udbaškim istomišljenicima na Pantovčaku, uzurpirao instituciju Predsjednika!

Usprkos i unatoč svim vašim težnjama i nastojanjima, ne bi li se tužba Hrvatske protiv srbije za genocid, povukla, te usprkos i unatoč svoj vašoj veleizdajničkoj ljubavi prema agresoru, tj. prema srbiji i srbima, a u isto vrijeme mržnji i gađenju naspram hrvatskog naroda, Hrvatske Države, kojom trenutno i još vrlo kratko vladate, ipak je započet vaš kraj. S, makar djelomičnom, istinom o srbiji kao genocidnom agresoru na Hrvatsku i nas Hrvate, polako, ali sigurno nestajete i vi koji sebe nazivate hrvatskom Vladom, sa sinom udbaškog ubojice koji sebe naziva trećim hrvatskim Predsjednikom, a obični je egzekutor Londona i Beograda.

Petokraki Ljigavi Lignjun je mozak ovog Zla. Kriminalac koji je, okruživši se četničkim, udbaškim istomišljenicima na Pantovčaku, uzurpirao instituciju Predsjednika! Njegova nova „pravda i pravednost" tek je, nadam se i vjerujem, posljednji prikriveni, no tim agresivniji nasrtaj na samosvojnost Hrvatske Države.

Veleizdajnik stoluje na Pantovčaku!

Ništa manje učinkovita nije niti pusičketina, a niti ostala ćirilićna ministarska potrčkala. Jedan do drugog natječu se tko će više i učinkovitije unakaziti, razdrobiti, smrviti i poniziti lice Hrvatske Domaje, a uz svesrdnu vojsku zločinačke Partije koja broji nešto više od četrdesettisuća članova sa svim pederima i njihovim protuhrvatskim udrugama, za koje nema recesije.

Ako ne prije i drugačije, izborima ih treba smaknuti i samim time maknuti i pokopati jednom zauvijek, za svagda.

Veleizdajnik stoluje na Pantovčaku!

I on, kao i pusičketina , boji se istine „kao vrag od tamjana" i pokušava joj izmaći, nastojeći sve relativizirati, izjednačavajući srbijanskog agresora i Hrvatsku Žrtvu, govoreći o građanskom, a ne hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.

Istina će ih ubiti!

I poradi Njih i Njihovih će pravorijek međunarodnog sudišta, sa svim svojim posljedicama imati smrtni učinak. Iskrenoga srca i radošću razdraganosti djece naše, a poradi njihove budućnosti, želim Im kratku, bolnu i trenutačnu političku smrt.

Veleizdajnik stoluje na Pantovčaku!

Pusičketinu i Veleizdajnika smeta „govor mržnje" ... ma, smeta im Hrvatska!

Ukoliko im nije jasno u kojoj će jami završiti, „Kevinoj ili Ćaletovoj", mogu im samo priopćiti kako će skončati u zajedničkoj, neoznačenoj jami veleizdajnika političke povijesti.

Mržnji su život svoj posvetili, Mržnjom su odgojeni i Mržnju žive!

Kada bi sve laži o broju stradalih srba u Drugom svjetskom ratu, Jasenovcu, Nezavisnoj državi Hrvatskoj i Hrvatskom Domovinskom obrambenom ratu, bile istinite i točne, ne bismo imali koga tužiti, jer niti srbije, a niti srba ne bi bilo.

Kad bi barem...

Jer...

dok je srca, bit će i Kroacije"

Božidar Alić


Tako je govorio Poglavnik

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.

Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!

Mate Kovačević


Obrati se čovječe, dok još imaš vremena!, 5.3.2014.

Pepelnica ili čista srijeda

Poruka Pepelnice s kojom počinje preduskrsno pokorničko vrijeme dade se sažeti u jednoj rečenici: "Obrati se čovječe, dok još imaš vremena!"

Poziv na obraćenje, s kojim se često susrećemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsjeća na to, da ne možemo vječno računati s vremenom. Naš zemaljski život je ograničen, on je poput leta zrakoplova pokraj nas.

Zato moramo koristiti vrijeme: činiti dobro, odbacivati zlo, živjeti tako, da se svidimo Bogu. Tako promatrana, Pepelnica je ozbiljan dan-dan hitne opomene, i mi razumijemo, zašto je ona zajedno s Velikim petkom glavni dan posta Crkve.

Na drugoj strani upravo smo čuli Evanđelje, da nemamo povoda pokazivati žalosno i kiselo lice i biti potišteni. Zašto ne? Jer poruka o obraćenju, kajanju i pokori je radosna vijest, utješna poruka. Nama je rečeno: svejedno gdje stojiš, možeš početi nanovo, možeš pokušati ponovno sa svojom vjerom, s nasljedovanjem Isusa.

Bog čeka na svakoga, i spreman je, svakoga koji se njemu okreće i čini korak prema njemu, prihvatiti. Bog je pun spremnosti na pomirenje, on je kako smo čuli u čitanju: "nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali" (Jl 2,13).

Mi smo doduše često slušali, da trebamo s novim ušima slušati i primjetili, da sve ipak nije tako jasno.

Pepelnica (korizma) poziva nas: zgrabite šansu, pomirite se s Bogom i vašem životu dajte novi pravac!

Najvažnije je kod toga, ako se slijedi taj poziv, da je namjera unutrašnje odluke: Da, ja hoću nanovo početi, svjesnije živjeti s Bogom i u vjernosti prema njegovim zapovijedima.

Budući je čovjek biće od krvi i mesa, važno je da se unutrašnje uvjerenje konkretizira prema vani, da se očituje u konkretnom ponašanju. I tu u igru ulaze tri klasične upute za Korizmu:

Post – Molitva – Milostinja

Post:

Nametnuti sebi odricanje tjelesnih užitaka i to ne radi vitke linije, nego za Boga: kao znak pokore, dobre volje, u svijesti da Bog vidi to što mi u tajnosti činimo. Manje jesti značilo bi odricanje od mesa, alkohola, slatkiša. Možda i pitanje: Koji odnos prema sebi moram odbaciti, a na koji sam navikao.

Molitva:

to je duša vjere. Kod toga želim dati dva poticaja: Molitvi ne pripada samo govorenje, nego i slušanje. Gdje slušamo Boga? Prije svega u riječi Svetoga pisma, ako uvijek iznova koncentrirano čitamo jedan odlomak i o njemu razmišljamo i pitamo se: Koja riječ posebno meni govori?

Zajedničku molitvu, svetu misu ponovno ozbiljno primiti k srcu. To znači, na prvom mjestu posjećivati nedjeljnu misu, a može značiti i svakodnevno biti na misi, na euharistijskom klanjanju, krunici, sudjelovati u pobožnosti križnog puta.

Za sve to vrijedi riječ sv. Arškog župnika: "Privatna molitva: slamka; molitva zajednice: moćni plamen".

I konačno: milostinja: jednom se odijeliti od novca u korist drugoga. Kao mjerilo za to mogla bi nas podsjetiti Isusova riječ: "Kako dajete, tako će se i vama dati; mjerom kojom mjerite, i vama će se mjeriti".

Korizma:

vrijeme, koje traži nešto od nas-ali puno više: velika šansa, šansa za religoznu i ljudsku obnovu. Mi ne možemo ništa razumnijega i sadržajnijeg učiniti, nego zgrabiti ovu šansu. Amen

******

Korizma - 40 dana pripreme za Uskrs

40 dana, vrijeme promišljanja, pokore, nove orijentacije i pripreme za Uskrs. Od Pepelnice ili Čiste srijede do Velike subote, izuzevši nedjelje, traje Korizmeno vrijeme, koje se oslanja na 40 dana koje je Isus proveo posteći u pustinji.

Pravo govoreći, od Pepelnice do Velike subote je 46 dana, ali se nedjelje ne broje, jer dan Gospodnji ne trpi posta. S Korizmom počinje vrijeme spoznaje samoga sebe, promišljanja, odricanja i nove orijentacije prema Bogu.

Sjećanje na prolaznost života

Obraćenje je odlučujuća misao Pepelnice. Vanjski znak obraćenja je znak križa od pepela. Pepeo je dobiven od spaljenih blagoslovljenih palminih ili maslinovih grana prethodne godine. Svećenik označava vjernika križem od pepela govoreći: "Spomeni se čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš". (Usp. Post 3,19) Druga rečenica glasi: "Obratite se i vjerujte Evanđelju". Obraćenje ne znači bezuvjetno 180 stupnjeva zaokreta, nego puno više korekturu puta, čiji cilj treba biti Bog kojeg ponovno treba staviti u centar vlastitoga života.

Pepeo podsjeća ljude na njihovu vlastitu prolaznost. Pepeo je već u Starom zavjetu znak pokore, kajanja i poniznosti. U knjizi Joninoj kaže se što je kralj Ninive iskusio kroz četrdeset dana nakon što mu je najavljeno rušenje grada: "Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo" (Jon 3,6).

U vreći i pepelu

Običaj korizme nastao je u četvrtom stoljeću. Propis pepela za Pepelnicu ili Čistu srijedu što ga dobivamo od palminih ili maslinovih grana prethodne godine potječe iz dvanaestog stoljeća.

Dugo vremena korizma se svetkovala velikom strogošću. Tako su primjerice vjernici prvog tisućljeća koji su počinili teški grijeh, morali provesti Korizmu izvan zajednice a u ekstremnim slučajevima samo u vreći i pepelu. Tek na Veliki četvrtak opet su bili primljeni u zajednicu.

Razmisliti o starim navikama

Do Drugog vatikanskog koncila post u katoličkoj Crkvi bio je obvezujući. Trebalo se odreći mesa, mliječnih proizvoda, vina i jaja. Danas su samo Čista srijeda i Veliki petak obvezni dani posta, a za vrijeme između post se svakako preporuča.

Promijenio se i način odricanja. Meso u današnjem društvu nema više onu vrijednost kao ranijih stoljeća i za ljude više ne znači nikakvo odricanje. Mnogi su umjesto toga razvili druge oblike posta. Mnogi se katolici danas odriču kave, alkohola i vrlo često slatkiša. Također su svakidašnje navike kao televizija, kompjutorske igre ili vožnja autom ograničene u Korizmi. Tako imamo u Austriji od 2007. akciju autoposta.

Korizma treba doprinijeti da razmislimo o starim navikama i eventualno ih promijeniti. Da se od loših navika pravo očiste, katolici trebaju za vrijeme Korizme kao pripremu za Uskrs, također i sakrament pomirenja ili ispovijedi.

Fra Jozo Župić


Najodgovorniji za zločine 23 godine bez optužnice

U povodu početka suđenja u Hagu gdje je započela glavna rasprava, na kojoj će Hrvatska na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) iznositi argumente protiv Srbije koju optužuje za genocid nad hrvatskim stanovništvom u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika želi upoznati javnost o počinjenom ratnom zločinu i genocidu u Tovarniku 1991., te da su najodgovorniji za zločine 23 godine bez optužnice.

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku.

Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su, da poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu - bijele krpe kao znak predaje. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za smrt 75 osoba osuđeni ukupno na sramotnih 41 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima.

Sramotno je da optužnica nije uključila i odgovorne zapovjednike tzv. „JNA“ i milicije tzv. „SAO Krajine“, prije svih pukovnika. Dušana Lončara, zapovjednika 2. Proleterske mehanizirane gardijske brigade „JNA“, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegovog zamjenika Savu Ivanovića, mučitelja Stevu Kerteza, Vojislava Stanimirovića, Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.

Antun Ivanković


"Lepa Breno - marš kući!"

HTV i pevaljka: "Budite Jugoslaveni"

Gostujući u nedjeljnoj tv-emisiji HTV-a "Damin gambit" Elizabete Gojan bivša folk zvijezda Lepa Brena iliti Fahreta Jahić uz ostalo je izjavila da je – Jugoslavenka. Na tu njezinu sramnu izjavu voditeljica nije reagirala, već je bila sva "očarana" što je uspjela dovesti u goste pjevačicu koja je u BiH, u vrijeme rata, podržavala srpske četnike, oblačila se u njihovu odoru i zabavljala ih dok su oni "plesali krvavi pir". Rekla je da je to učinila da u Brčkom spasi svoga oca, odnosno obitelj. Pobjegla je iz Brčkog, umjesto da je ostala u svome gradu, kao što su to uradili i mnogi drugi.

Međutim, ako je tada bila Jugoslavenka, što je u "prijevodu" četnikuša", i ako je znala i vidjela sve strahote koje je od Jugoslavenskih ili bolje rečeno četničkih ruku učinio srpski i crnogorski narod (od kojeg je navodno branila i svoju obitelj) kako ta "pevaljka" može i dalje biti Jugoslavenka, kad smo se svi mi borili i protiv četnika i protiv Jugoslavije? Kakvu je uostalom ona, putem HTV-ove emisije, poslala poruku mladima u Hrvatskoj? Da i dalje budu Jugoslaveni?! Tom svojom izjavom uvrijedila je i ponizila stradalnike hrvatskog Domovinskoga rata i sve hrvatske branitelje, koji su ginuli rušeći Jugoslaviju. (Ministre Jovanoviću, što se u vezi toga ne javljaš?). Zamislite da je u Izraelu izjavila da je ona i dalje Njemica, da voli Njemačku koju je vodio Hitler! A tko je vodio Jugoslaviju? Zločinac Broz i zločinac Milošević!

Lepa Breno, marš kući!

Stoga, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.), zajedno sa drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, predlaže da se "zabavni spektakl godine", kako ova Jugoslavenka naziva svoj koncert, a koji će se 8. ožujka 2014. održati u "cirkuskom šatoru" na nogometnom igralištu Krnjak pokraj Karlovca bojkotira te da ne odlazi slušati i gledati ovu "jugoslavensku zvijezdu", koja će s veseljem pjevati i pjesme u kojima veliča Jugoslaviju, a takvih ima nekoliko na repertoaru. Ne tražimo da se njezin koncert zabrani, ali neka prođe barem slično kako je prošao nedavni nastup Doris Dragović u Beogradu, kad je ova "diva" za hrpu eura gotovo pjevala "sama sebi".

Karlovac i njezina okolica prošli su pakao u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata i nisu zaslužili da ih baš za Dan žena zabavlja Jugoslavenka, ili "četnikuša". Sjetimo se samo kako je nedavno neka redateljica Jasmila Žbanić poručila hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću kad je posjetio Mostar – "Marš kući", pa zašto i mi ne bismo rekli Jugoslavenki to isto: " Lepa Breno-marš kući!", i pjevaj i dalje onima koje si zabavljala i kojima si s haljinicom do gaćica "cupkala" i u ratu.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Pismo iz Australije...

KOMU MILANOVIĆ IDE U AUSTRALIJU!?

Ne mogu Vam dati moje puno ime i prezime, zbog straha od Udbe koja još vlada u Hrvatskoj, a ja često dolazim na godišnji odmor na moje lijepe otoke u Hrvatskoj.

No, sve što se navodi u ovom dopisu može se slobodno provjeriti. Sve je 100 posto istina. Ja sam možda i malo preblag prema oštrom raspoloženju većine hrvatskih iseljenika u Australiji prema sadašnjoj vlasti u Hrvatskoj, premijeru Milanoviću, predsjedniku Josipoviću, Vesni Pusić i koaliciji SDP – HNS.

Mogući prosvjedi hrvatskih iseljenika protiv Milanovića. Njegov posjet Australiji bit će sramota i protiv interesa Republike Hrvatske i hrvatskih iseljenika u Australiji. Evo zašto:

U priopćenju Vlade o RH, od 26. veljače, o posjetu premijera Zorana Milanovića Australiji, pokušava se zavarati hrvatska javnost o važnosti posjeta Milanovića Australiji i njegovoj dobrodošlici od strane hrvatske dijaspore u Australiji. Nažalost, činjenice su sasvim drugačije i vrlo poražavajuće, kako za SDP tako i za Milanovića, a posebno za ugled RH u Australiji.

1. Predsjednik Vlade Australije odbio je primiti Milanovića.

2. Ako bude imao neke poluslužbene sastanke, onda će to biti s drugorazrednim političarima u saveznim državama, kao kod nas da se sastaje sa županima.

3. Potpuna je neistina (laž) da će se Milanović sastati s hrvatskom dijasporom u Australiji. Od oko 30 hrvatskih iseljeničkih klubova u Australiji niti jedan nije odgovorio pozitivno na molbu hrvatskog veleposlanika u Australiji Damira Kusena da primi u svoje prostorije premijera Milanovića. Tu molbu su čak odbili i hrvatske župe tj. svećenici u Melbourneu koji imaju velike i luksuzne dvorane za razne javne prijete i sastanke.

4. Milanovića nisu htjeli u svoje prostorije primiti ne samo oni hrvatski klubovi u kojima na zidovima stoje slike Ante Pavelića, nego ni brojni klubovi u kojima nema tih slika.

5. Milanović će se zapravo skrivati od 99 posto članova hrvatske dijaspore. Sastanci s dijasporom svedeni su na nekoliko ručkova i večera s osobama hrvatskog podrijetla koje se nikada nisu izjašnjavale Hrvatima i koje nisu nikada pripadale Hrvatskoj iseljeničkoj zajednici.

Veleposlanik Kusen u Canberri i konzulatu RH u Sydney i Melbourneu molili su utjecajne članove hrvatske zajednice u Australiji da financiraju ručkove i večere za Milanovića, jer diplomacija u Australiji je u strašnom stanju i nema novaca. Naravno, zbog odnosa prema Milanoviću i SDP-u, a posebno negativnog odnosa prema ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, iseljenici su kategorično odbili sudjelovati u donacijama za večere hrvatskog premijera. Treba reći da su neki istaknuti članovi zajednice, pa i onog najradikalnijeg dijela, u dobrim odnosima s predstavnicima hrvatske diplomacije u Australiji, zato što oni posjećuju sve hrvatske klubove, ali ni to nije pomoglo da diplomat nagovora iseljenike da podrže posjet Milanovića Australiji.

6. Nije isključeno da dođe i do nekih manjih javnih prosvjeda protiv Milanovića tijekom njegovog boravka u Australiji. No, za sada se u strogoj tajnosti pokušavaju zadržati detalji gdje će Milanović boraviti i nastupati u Australiji. To je sve zbog velikog straha od dijaspore. No, posebna je uvreda za Republiku Hrvatsku da Vlada i premijer Australije odbijaju primiti u posjet predsjednika Vlade države iz koje je u Australiji došlo koji 300 tisuća doseljenika i koji su inače u Australiji vrlo cijenjeni. No, i Vlada Australije je vrlo dobro upoznata s raspoloženjem hrvatske dijaspore prema Milanoviću, pa joj je važnije zadovoljiti svoje građane nego jednog nevažnog premijera strane države. ...

Hrvatski iseljenik i domoljub iz Sydneya


Hrvatski mučenici...

K A C A N

Karlo Brkljačić "Kacan"

Nakon Velebitskog ustanka godine 1932. u Lici je nestalo radikalnih Hrvata, jer ih je dio preko Zadra i Rijeke pobjegao u Italiju k ustašama, a najviše ih je dospjelo u tamnice. Od mora do Otočca i Gacke doline rijetko je koja hrvatska obitelj bila pošteđena od velikosrpski nadahnutih žandara, koji su u Liku i podvelebitsko primorje radi gušenja ustanka bili dovedeni čak i iz Srbije. Borbu Hrvata u Lici protiv jugoslavenske tiranije nakon Velebitskoga ustanka vodila je uglavnom HSS, čiji su glavni predstavnici u Gospiću bili seljak iz Gospiću obližnjega Trnovca Karlo Brkljačić Kacan i Ivica Murković, staroaustrijski časnik i gospićki posjednik.

Na svibanjskim izborima godine 1935. i u Lici hrvatski narod je znao da se opredjeljivanjem za Mačeka za Hrvatsku opredjeljuje. Murković i Kacan su na izborima pobijedili i prvi je postao narodni zastupnik za izborni kotar Gospić, a drugi za izborni kotar Perušić i na parlamentarnom planu kao narodni tribuni oni su predstavljali hrvatske interese.

Krvoproliće u Gospiću

Srbima nije odgovarala izborna pobjeda HSS-a, pa ni od krvoprolića nisu oklijevali u namjeri da ju ospore. U izbornoj jedinici Klanac u kotaru perušićkom, pod koju su spadali i sela Žitnik i Pazarišta, čuvari kutija krađom glasačkih spisa krivotvorili su rezultate izbora. Zbog toga je 6. svibnja 1935. nekoliko stotina seljaka iz Pazarišta, Klanca i Žitnika krenulo u Gospić da to Okružnom sudu prijave. U tom su ih, međutim, spriječili žandari, koji su ih na dojavu gospićke četničke organizacije dočekali skriveni iza živice uz cestu na početku Pazariške ulice usred Gospića, nekoliko stotina metara od Općine i nad njima nezaštićenima izvršili masakr. Tom prilikom žandari su ubili 36 godina staroga Martina Starčevića iz Velikog Žitnika i 70-godišnjega Josu Markovića iz Velikog Žitnika, a teško su ranili žitelje iz Klanca: Peru i Luku Butorca, Josu i Juru Lulića, Ivana Šnarića, Milu i Nikolu Milinkovića, Stipu Markovića i Ivana Župana, i lakše još 28 neevidentiranih žitelja iz spomenutih naselja. Martin Starčević je bio sin-jedinac Mate Starčevića, posljednjeg od živih sinovaca Oca domovine dr. Ante Starčevića, a iza sebe je ostavio bolesnu udovicu Katu s petero nejake djece. Zajedno s Josom Markovićem pokopan je u Gospićkom katoličkom groblju.

Također su nakon izbora u predvečerje 5. svibnja 1935. hrvatski mladići u Karlobagu pjevali hrvatske pjesme, a to je revoltiralo četnički nastrojenoga šefa karlobaške šumarije, pravoslavca Milana Obradovića, koji je na njih pucao iz samokresa i ranio Milu Šikića, studenta prava.

No nije svibanj 1935. bio krvav samo u Gospiću, jer su hrvatske glave padale i u drugim dijelovima Like i Dalmacije, gdje su 94 nevina Hrvata ubijena oko izbora te godine.

Za nepunu godinu uz grobove hrvatskih mučenika iz Žitnika u gospićkom katoličkom groblju pokopan je i Ilija Žaja, 26 godina star sin-jedinac staroga oca, koga su na pravoslavni Badnji 6. siječnja 1936. na Udbini noževima ubili zloglasni srpski razbijači i provokatori Spasoje Đukić i Ilija Majstorović, a nakon 2 godine tim grobovima pridružili su se i grobovi Senjskih žrtava: djevojke i šest mladića iz Gospića, koje su 9. svibnja 1937. u Senju ubili žandari, dočekavši ih u zasjedi nakon velikoga svehrvatskog zbora. Uzalud su bile Murkovićeve i Kacanove apelacije, uzalud i memorandum koji je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer uručio prvom čovjeku u Kraljevskom namjesničkom vijeću, knezu Pavlu za posjeta Beogradu 25 svibnja 1935. Uzalud njihovo pozivanje na ustav i na potrebu pravde, uzalud ukazivanje na bezakonje i na srpski dušmanluk prema Hrvatima u Jugoslaviji, koja je bila tamnica stvorena zato da se u njoj utope i nestanu misao i narod hrvatski.

Neukrotiv bunt u srcima ličkih Hrvata

I sad u proljeće 1936. stenjali su Hrvati pod četničkom čizmom u Gospiću i oko njega. Stenjali, ali se nisu ugibali, jer bunt u hrvatskim srcima upaljen hicima srpske soldateske godine 1918. na Jelačićevom placu u Zagrebu i podgrijavan četničkim torturama, i osobito raspaljen događajima vezanim uz Velebit godine 1932. i uz izbore godine 1935. nije se mogao riješiti nasiljem. Dapače, nasilja četnika i žandara taj su bunt jačali u ličkim Hrvatima, kojima ni udarci, ni batine, ni stalne premetačine i tamnice nisu uspijevali iz srca izagnati duh hrvatski. To je srce hrvatskim otkucajima osobito živnulo kad je hrvatstvo dobilo organiziraniji ustaški oblik, pa je i u hrvatskoj Lici “ŽAP!” postala učestala politička parola i Bog zna koliko je Ličana zbog nje u kaznionici u Gospiću i po okolnim selima dobilo po glavi i po leđima. Čak su se i hrvatski osvješteniji i radikalniji među HSS-ovcima zanosili tom parolom, iako se nisu njom busali i pred žandarima. ŽAP se svako toliko čuo po gospićkim birtijama i ulicama, i svako toliko osvanjivao po zidovima kuća i svuda gdje je mogao poslužiti za provociranje žandara, i sve to, usprkos torturama i odmazdi kojom su četnici pokušavali ukrotiti samovolju i neslomljivost Hrvata. Zapadna Lika je oduvijek bila čisti hrvatski i katolički kraj u kom su živjeli potomci Hrvata Bunjevaca koji su iz ovog kraja sami prognali Turke potkraj 17. stoljeća i na ovom komadu hrvatske zemlje nastanili se kao svoji na svom. I danas je tu pod visovima Velebita etnički najčišći dio hrvatske Like, tu gdje je radila najstarija hrvatska tiskara, gdje je zavičaj hrvatskoga državotvornog genija dr. Ante Starčevića i gdje je neustrašivi pop Marko Mesić gonio Turke s Raspelom i posjeklicom u rukama. Tek manji dio u smiljanskom Podbogdaniću bio je nastanjen s nekoliko pravoslavnih obitelji, no i ti su pravoslavci mirovali mir sa svojim hrvatskim susjedima i međusobno su jedni s drugima, pravoslavni i katolici, izmjenjivali čestitanja i ugošćivali se prilikom krsne slave, Božića i Uskrsa, i nije bilo razloga za sukobe.

I bi tako, i dobro bi za ovaj živalj, sve dok zlo nije u taj kraj dovelo za paroha popa četnika Matiju Stijačića, koji je počeo i u Smiljanu širiti velikosrpske ideje. Da li je, ili nije Matija Stijačić bio pop, jer se više bavio politikom nego vjerom, i često je odlazio u Gospić, na sastanke s četnicima, koje je predvodio njihov vojvoda, ravnatelj bolnice u Gospiću Dr. Petar Zec, senator i nakon smrti kralja Aleksandra Karađorđevića u Kraljevskom namjesničkom vijeću zamjenik hrvatskog bana dr. Ive Perovića. Paroh Matija Stijačić nikuda nije išao bez puške i bez revolvera, a u posebno nategnutim odnosima bio je sa smiljanskim katoličkim župnikom Blažom Tomljenovićem, koji je bio osviješteni Hrvat starčevićanskog kova, zbog čega su ga sljedbenici popa Stijačića pod četničkim kokardama kao župnika u Hrvatskom Blagaju godine 1942. živoga rasjekli, poput govečeta. Popovi Tomljenović i Stijačić bili su u posljednjim godinama Kraljevine Jugoslavije antipodi političkih zbivanja u Smiljanu i sve trzavice između pravoslavnih i katolika tu su se odvijale preko njih kao glavnih protagonista. Gospićki četnici, i među njima i pop Matija Stijačić, bili su u Gospiću i u njegovoj okolici pokretači četničkih akcija i glavni inspiratori zla koje su Hrvati u Lici podnijeli od velikosrpskoga jugoslavenskog režima. A da bi mogli lakše djelovati koristili su i pojedine hrvatske izrode, od kojih se u zlu istakao Smiljančanin Stipe Pejnović Balijan, zvan Pejina, koji je radi razbojstva i umorstva već bio odležao na robiji u Lepoglavi 10 godina. Njega su godine 1936. gospićki četnici potkupili da radi protiv Hrvata, te ga je pop Matija Stijačić i na pravoslavlje preveo i dao mu ime Stevina. Pejina je cinkario svoju hrvatsku braću i četnicima dojavljivao namjere Hrvata.

I tako su prolazili dani i tekle godine, a nad hrvatskom sudbinom u Gospiću i njegovoj okolici poput aveti lebdjeli su istaknuti gospićki Srbi i s njima Pejina, te iznad svih njih dr. Petar Zec. O njihovim prohtjevima ovisilo je tko će od viđenijih hrvatskih seljaka u okolici Gospića prenoćiti bos na smrznutim trnovačkim i brušanskim barama i kad će koji od njih biti u gospićkoj kaznionici izudaran i okretan na “srpskom ražnju”, uz prisilno ispijanje žandarske mokraće koju su zvali “srpski čaj”. To su bila uobičajena sredstva kojima su dr. Petar Zec i četnička grupa oko njega kao ispružena ruka beogradskoga velikosrpskog režima “rješavali” hrvatsko nacionalno pitanje u Lici u ono doba.

Najpopularniji i najomiljeniji hrvatski pučki političar

U tom vrtlogu izrastao je u ličkoga hrvatskog tribuna seljak iz Trnovca kod Gospića Karlo Brkljačić Kacan, koji se upornim mirotvornim radom za zaštitu Hrvata pročuo daleko od svoga trnovačkog zavičaja i postao najpopularniji i najomiljeniji hrvatski pučki političar svoga vremena. Bio je osobni prijatelj s vođom HSS-a Stjepanom Radićem, a svoja hrvatska razmišljanja objavljivao je i u novinama, jer se znao koristiti perom, a diktiralo mu je srce puno ljubavi za Hrvatsku. Kao pravi Hrvat i kao katolik svoju vjeru u hrvatsku budućnost gradio je na čvrstoj vjeri u Boga i poslovično se pročuo po uzrečici “Bog će Hrvatskoj pomoći!” Vjera u Boga i hrvatska seljačka sloga bila je bit njegova političkog programa.

Hrvatski crni Uskrs

No što je jače Kacanovo srce kucalo za Hrvatsku, to je bila jača četnička mržnja prema njemu, koja nije jenjavala dok je to srce kucalo. U proljeće 1936. gospićki su četnici svojim hrvatskim susjedima isplanirali crni uskrsni scenarij, po kom su na uobičajen srpski način trebali biti na prepad iza leđa ubijeni istaknutiji gospićki Hrvati: Karlo Brkljačić Kacan, Ivica Murković, župnik u Smiljanu vlč. Blaž Tomljenović i trgovac iz Gospićke Kaniže Ivica Kolačević. Za glavnoga egzekutora imenovan je izdajni Hrvat Stevan Pejnović Pejina, koga je u Smiljanu vrbovao i obradio paroh Matija Stijačić.

Oko 5 sati toploga proljetnog popodneva na Veliki Četvrtak 9. travnja 1936. vraćao se kući umorni stari Kacan sa svoje njive u trnovačkom Gornjem selu, gdje je pohodio svoje usjeve. Put ga je vodio ispred kuće Brace Vilina i Lejine i još stotinjak metara, pa ga eto u središtu Trnovca, odakle će uz župni dvor uzbrdicom na Priviju i potom prečicom kući u Donje selo…

Karlo Brkljačić, narodni zastupnik, umoren 9.4.1936. u 17 sati u Trnovcu
(na mjestu zločina)

Trnovački župnik, vlč. Cizl zatekao se pred crkvom kad je pred Lejinom kućom zagrmilo iz revolvera. Hitac, dva, tri...ljudi su skočili, žene su vrištale, djeca se posakrivala, dok se 74-godišnji Kacan borio sa smrću pokošen Pejinovim mecima. Na seoskom putu u prašini koju je krv poškropila ležao je najpopularniji hrvatski pučki političar onog doba. Pokosila ga crna ruka u nesustajućem stvaranju velike Srbije ispružena do Velebita.

Pejina je upopriječio preko bara na banket brušanskim žandarima, koji su ga uz jelo i pilo slavili kao svog heroja. Ni slutio nije da je hicima u Trnovcu otpilao svoju granu i da će ga se gospodari na brzu ruku riješiti, kad ga ne budu trebali. Na Okružnom sudu u Gospiću dobio je doživotnu robiju, a godine 1941. zagonetno mu se u zatvoru u Lepoglavi ugasio život.

Veličanstven sprovod

Na Veliku subotu 11. travnja 1936. oko 10 tisuća Hrvata pridošlih iz svih hrvatskih krajeva u veličanstvenom sprovodu ispratili su Kacana na vječni počinak, a katoličko groblje na Priviji pod Velebitom u Trnovcu, desetak kilometara zapadno od Gospića, ušlo je u hrvatsku povijest, jer u njemu veliki pučki tribun i hrvatski mučenik Karlo Brkljačić Kacan čeka uskrsnuće i hrvatsku slobodu.

Kad je u travnju 1945. u Trnovac stigla prijevarna sloboda Kacanu se u grobu pridružio i njegov sin Antona, koji se pred rata iz Kanade vratio kući, gdje su ga nakon rata ubili Titovi “antifašisti”, jer se nije početkom rata odazvao pozivima da im se priključi, budući da je prosudio da bi time učinio izdaju očevih ideale i svoje Hrvatske. Netrpeljivi spram katoličkoj vjeri i velikanima u hrvatskoj povijesti ti su “antifašisti” srušili i veliko Raspelo koje su Hrvati u Trnovcu podigli u čast Kacanu na mjestu gdje su ga velikosrpski prethodnici tih “antifašista” ubili.

Tek u oslobođenoj Hrvatskoj Podružnica HSS-a u Gospiću na tom mjestu podigla je Kacanu spomenik. (croatia.ch)

Mr. sc. Nikola Bičanić, prof.


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


LIJEPA JE PLAVKA SIMBOL SLOBODE

Pročitaj ovo izvarani hrvatski narode,
Lijepa je Plavka bila simbol slobode,
Pisao ju je čovjek u tamnici grada Torina,
Al u srdcu njegovom je bila majka Domovina.

On je duhovno napajao hrvatske mučenike,
Koji su bili siti prljave srbske politike,
On je hrabrio zatočenike Mitrovice i Lepoglave,
Neka se nadaju jer doći će dani stare slave.

Stoga širite svuda ovu stvarnu hrvatsku istinu,
Ovo neka je zadatak svakoj kćeri i sinu,
Mi smo dužni čuvati čast svojih slavnih pređa,
Ne dajte da Vam izdajnici laži trpaju na leđa.

Promičbom istine, događaja u ono vrieme,
Kada je hrvatski narod nosio krvavo breme,
Kada su u Liki za porez Hrvatima sjekli glave,
I po kazamatima vješaju, zemlja je puna strave.

Stoga budi uvijek na oprezu hrvatski Sine,
Masoni, izdajnici, pljačkjaju sva dobra Domovine,
Dokazali smo dušmanima da nismo tamburaši,
Već hrabri Sokolovi kao što bjehu predci naši.

Mirjana Emina Majić


Tako je govorio Poglavnik

"I, braćo, i svatko od nas mora biti prototip marljivosti, svaki od nas mora biti poput mrava, svaki od nas mora biti sabran, promišljen i požrtvovan, mora biti velikodušan, čestit i moralan.
Tko po birtijama, tko po gostionicama i kavanama banči, taj u Ustašku organizaciju ne spada.
Tko slavi slave, tko šegluke pravi, tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša, taj je neprijatelj hrvatskog naroda, jer taj truje njegovu krv, i njegovu dušu."

Dr. Ante Pavelić


Kralj Tomislav

Kneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav koji je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio.

Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.

Ta je pobjeda bila veoma važna za naš hrvatski narod, jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se je prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Hrvatska je tada imala 119 823 kvadratnih kilometara.

Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.

U knjizi je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.

Zbog snažne države i vojske, te velikog rasta osobne moći i ugleda, mudri vladar Tomislav odlučuje kneževinu pretvoriti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako je 925. okrunjen za hrvatskg kralja (rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X.

Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.

Kralj Tomislav je napravio velike stvari za hrvatski narod; osigurao je narodni i državni opstanak Hrvata, učvrstio je i ojačao razvitak trgovine i gospodarstva, te je snažno privukao dalmatinske gradove i otoke koji su se tako brže pohrvaćivali. Također je mudro sredio unutrašnje probleme, kad je čvrsto stao iza donesenih zaključaka o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji.

Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II.


Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju.

Einstein


Izjava Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve Sisačke biskupije

Ured za promicanje socijalnog nauka Crkve Sisačke biskupije povodom održanog kolokvija "Za budućnost Hrvatske" u Sisku 01.03.2014. godine, na kojem je otvoren dijalog između znanosti, struke, politike, civilnog sektora i zainteresiranih pojedinaca o pitanjima važnim za budućnost Hrvatske, a oko kojih je nužno postići suglasje, donosi slijedeću izjavu:

Recentne demografske trendove u Hrvatskoj nemoguće je zaustaviti i preokrenuti u pozitivnom smjeru bez promišljene sustavne dugoročne državne intervencije, od lokalne zajednice do središnjih državnih institucija. U Hrvatskoj treba postići opće suglasje glavnih političkih, gospodarskih, društvenih i vjerskih aktera oko dugoročne politike razvoja stanovništva koja bi bila obvezatna za sve nositelje političke vlasti.

Usvajanje jasne populacijske, obiteljske i socijalne politike preduvjet je ravnomjernog regionalnog razvoja. Današnji stanovnici sela suočeni su s visokom nezaposlenosti, lošom infrastrukturom te općenito lošijim životnim uvjetima u odnosu na grad. Novi egzodus stanovnika sela može se spriječiti jedino povećanjem zaposlenosti i povećanjem kvalitete života na selu.

Poljoprivredna obiteljska gospodarstva proizvode hranu na tradicionalan način čija je samodostatnost temelj suverenosti svake države. Oni čuvaju hrvatski prostor živeći i radeći na selu, ali čuvaju i obitelj na kakvoj je sazdano hrvatsko društvo, stoga zaslužuju posebnu potporu i zaštitu države.

Relativno dobro očuvan okoliš, visoka kvaliteta pitke vode, najčišće more na Mediteranu strateške su prednosti Hrvatske za njen budući razvoj. Zalažući se za stavljanje prirodnih resursa u funkciju razvoja ali se pri tom protiveći njihovoj privatizaciji, Hrvatska ima priliku razvoj bazirati na svojim prirodnim posebnostima i poticanju onih gospodarskih aktivnosti koje otvaraju nova radna mjesta, štite socijalnu sigurnost zaposlenih i štite okoliš.

Nužno je osigurati zakonske okvire koji će spriječiti da Hrvatska ostane bez svojih šuma i šumskog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta, javnih cesta i javnog vodnog dobra, te nepokretnih kulturnih dobara jer su one vlasništvo hrvatskog naroda.

Prioritet hrvatske vanjske politike, prije i više od svih, mora biti konkretni napor - u bilateralnim odnosima, u institucijama EU i multilaterali svijeta - za očuvanjem opstanka hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i za obnovom Države i Društva u čitavoj i cjelovitoj BiH, za što je potrebno osigurati sva nacionalna i ljudska prava autohtonih stanovnika BiH, koji su prije rata u razdoblju 1992.-1995. tamo živjeli, posebno hrvatskog naroda koji je najugroženiji u BIH, te provesti temeljite izmjene nepravednog Daytonskog ustava i diskriminacijskih zakona.

Vodeći računa o vlastitoj odgovornosti za svoj narod i svoju zemlju, Hrvatska kao punopravna članica Europske unije dobila je novi politički i gospodarski okvir djelovanja u našoj tisućljetnoj pripadnosti europskom kulturnom i civilizacijskom krugu u kojem treba promicati zaštitu općeljudskih vrijednosti.

Zaštita obitelji i prava roditelja na odgoj djece u skladu s kršćanskim vrijednostima, zaštita braka između muškarca i žene, zaštita života od začeća do smrti te sloboda govorenja i djelovanja u skladu sa vlastitom kršćanskom savješću moraju biti naša trajna briga.

Vukovar zbog svoje žrtve u Domovinskom ratu mora biti trajna svetinja prema kojem se hrvatska država i čitavo hrvatsko društvo trebaju odnositi na poseban način, štiteći ga i poštujući njegove žrtve.

Imajući na umu sve one čiji su životi ugrađeni u temelje neovisne i samostalne RH, političke snage koje stavljaju na prvo mjesto dobro ljudske osobe, svih ljudi i svakog čovjeka, opće dobro vlastitoga naroda, morale bi na ostvarenju zaštite nacionalnih interesa dijalogom pronalaziti najbolja rješenja.


Homilija na misi za Domovinu - Sisak, 1. ožujak 2014.

Sinovi udbaša i najgorih zločinaca i dalje vladaju Hrvatskom i zavode narod

/Misna čitanja: Jak 5,13-20; Mk 10,13-16/

Draga braćo i sestre, cijenjeni sudionici ove mise za Domovinu i nakon nje kolokvija koji nosi znakovito ime „Za budućnost Hrvatske“!

Kad kažemo „domovina“, nama je jasno da je to naš zavičaj, da je to zemlja u kojoj smo rođeni, da je to „lijepa naša“ Hrvatska. Na žalost, naš je narod – kao malo koji na svijetu – imao tu nesreću da je nakon prvih stoljeća neovisnosti i samostalne države, bio stoljećima pod tuđinskom vlašću: 1102./1202./1463./1527./1918./1945. – godine su koje spominju državne saveze, nakon izgubljene samostalnosti, sa susjednim državama: Mađarskom, Venecijom, Turskom, Austrijom, Srbijom i Slovenijom, te Jugoslavijom. Sjećam se riječi Jurja Križanića (+1683.), velikog hrvatskog mislioca, vizionara i stradalnika, ali i autora značajne knjige „Razgovori o vladateljstvu ili Politika“, u kojoj on jadikuje tvrdeći da je najgore na svijetu onom narodu koji u svojoj zemlji ima tuđinca za vladara te u čijoj zemlji red zavodi tuđa vojska. Našem narodu – nakon prvih pet samostalnih stoljeća, od sedmog pa do dvanaestog stoljeća, točnije od prvog spomena u sadašnjoj domovini, tj. od 641. pa do 1102. – slijedilo je pokoravanje tuđincima kroz mučnih više od 8 stoljeća, da bi tek 1990. Hrvati ponovno dobili svoju vlastitu državu. Zapravo čim je ona zaživjela, 1991. bila je vojno napadnuta i njezina trećina okupirana od susjedne Srbije, da bi u Domovinskom ratu branjena od dragovoljaca i Hrvatske vojske koja se tek stvarala u jeku rata u konačnoj oslobodilačkoj akciji „Oluja“ 1995. bila oslobođena, a tek 15. siječnja 1998. RH je integrirala čitavo svoje međunarodno priznato područje, prije svega Vukovar, simbol otpora i najveće žrtve za slobodu Hrvatske.

Premda su toliki životi – njih preko 15 tisuća – pali za slobodu Domovine, premda još uvijek mnogi zarobljeni i ubijeni nisu pronađeni, jer Srbija ne želi dati te informacije, mnogi su poginuli još neidentificirani i premda su ogromni prostori bili opustošeni i razrušeni toliki domovi, škole, bolnice, katoličke crkve i kapele, obnova je poslije 1995., odnosno 1998. krenula s velikim entuzijazmom. Danas smo međutim, gotovo 20 godina poslije, ponovno u velikim problemima, dapače, kao da se čitava nacija nalazi u nekom stanju beznađa i kao da smo zalutali na neki „slijepi kolosjek“. To se vidi u sve većoj apatiji, u odlasku mladih školovanih ljudi iz Domovine, drastični pad rođene djece, odgađanje mladih stupiti u brak, velika nezaposlenost, neorganiziranost u sustavu zapošljavanja gdje je bitno imati vezu s vladajućom, bilo državnom bilo lokalnom političkom elitom, što sve rađa nezadovoljstvom i gotovo beznađem.

Pitamo se kako je to moguće? Kako je moguće da se to dogodilo nama koji smo s toliko žara svi bili ujedinjeni u Domovinskom ratu i dali sve najbolje što smo imali i mogli za njezinu slobodu i napredak? Očito, osim plemenitih namjera mnogih domoljuba, prije svega branitelja i tihih molitelja, postojala je i postoji i tzv. Peta kolona, tj. oni koji nikad nisu željeli slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, pa su oni već u jeku rata, a također i poslije, i do današnjih dana, umjesto zajedničkih interesa gledali i ostvarivali samo svoje vlastite, upuštajući se u kolektivnu otimačinu i uništavanja nacionalnih bogatstava i ostvarivši preko noći ogromne ničim stečene privilegije, kako u upravljanju zemljom, tj. stjecanju pozicija moći, tako i u materijalnom smislu, velikim bogaćenjem, što je ujedno uzrokovalo silno osiromašenje velikog broja naših ljudi.

K tome, još veću duhovnu pustoš prouzročili su političari koji nisu istinoljubivi, koji ne samo da ne vole ovu zemlju, nego bezočno izvrću istinu: od pobjednika u Domovinskom ratu oni su se spremni ponižavati pred još uvijek prisutnom i nikad odbačenom politikom teritorijalne pretenzije i otimanja hrvatskih prostora, hrvatskih kulturnih i znanstvenih genija i postignuća.

Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju, obećavaju im velikodušno pomagati u napredovanju za članstvo u EU, ne tražeći nikakvu ni ratnu odštetu za silna razaranja u Domovinskom ratu, ni poštivanje granica, ni odricanje od totalitarne ideološke matrice.

Što je još neshvatljivije, mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani.

Zemlja nije provela lustraciju, sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske.

Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti.

Međutim, mi kršćani nikada ne zdvajamo. Naša je nada u Gospodinu. I samo kada smo u povijesti bili uz Gospodina, kada je naša vjera bila jaka i kad smo vjerno išli za Gospodinom, braneći istinu i pravdu, boreći se protiv laži i nepravde, moleći se Bogu i zagovoru Presv. Bogorodice, mi smo uspijevali i pobjeđivali. Nismo li se zato i danas, braćo i sestre, okupili ovdje u Sisku, u gradu hrvatskih pobjeda, u našoj Katedrali da bismo u molitvi i slušanju Božje Riječi, u daru Euharistije i u zajedništvu s Bogom i s braćom i sestrama pronašli putove nade koji i nas osobno i naš narod mogu izvesti iz mraka na svjetlost? Sjetimo se samo krunice koju su nosili naši branitelji, koja je bila simbol i vjere u Boga i zagovora Gospe u ratnim opasnostima. Sjećam se što je napisao gosp. Karlović kojeg su zarobili u Vukovaru, te ga svezana noću neprijateljski stražari vodili pokraj Veleprometa. Prolazeći kraj te jedne hale zastali su te je jedan od stražara rekao: „Mi ovaj rat ne možemo dobiti, jer ovaj se narod moli Bogu.“

Sjetimo se i molitve za naše generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Premda su i sa samog vrha naši političari poručivali da se na tom sudu presuda ne donosi na temelju molitve, nego pravosuđa, ipak ništa nije moglo slomiti pouzdanje vjernika koji su znali da se mole za ispravnu stvar i da će Bog uslišiti iskrene molitve. Danas smo čuli u odlomku iz Poslanice sv. Jakova apostola rečenicu: „Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ (Jak 5,16) Još dodaje primjer kako je Ilija, „koji bijaše čovjek baš kao i mi“ (ib.,17) usrdno molio i izmolio da nije bilo kiše tri i pol godine, te također na njegovu molitvu Bog je opet dao kišu svome narodu. O koliko nama treba rose Tvoje nebeske, Gospodine Bože! Koliko milosti Duha Svetoga, koliko mira i strpljivosti, mudrosti, razuma, savjeta, jakosti i znanja, pobožnosti i straha Božjega!

U Evanđelju Isus prima djecu u naručaj, i kori učenike koji roditeljima brane da mu donose dječicu: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!“ (Mk 10,14). Zaista, kako preokrenuti to usmjerenje prema smrti koje trenutno vlada u našem narodu i dopustiti da dječica dolaze na svijet, da pristupe Kristu i upoznaju ga te postanu živi i aktivni članovi Crkve i društva u našoj Domovini? Nije li potrebno nešto bitno promijeniti u našem mentalitetu, da se ne bojimo života, da ohrabrujemo mlade roditelje da prihvaćaju djecu, da država i društvo ulaže u povlastice mladim roditeljima koji bi željeli imati više djece, te nagrađujući njih osigura tako budućnost čitavom narodu?

Molimo Gospodina da obnovi nadu u našoj Domovini, da državljanima Lijepe naše podari hrabrost života, da svima otvori srce za ljubav i mir, da se naša Hrvatska otvori za putove budućnosti i napretka.

Amen.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački


POROBLJENA RH

Najomraženija žena Hrvata je ministrica vanjskih poslova RH. Samo kakva je to tragedija hrvatskog naroda, nakon pobjedonosnog Domovinskog rata. Vesna Pusić je zakleta neprijateljica svega što je državotvorno hrvatsko!

Ona je tražila ostavku Tuđmana u jeku rata, ona je uzvikivala da je RH nastala na zločinu. Ona po Beogradu izjavljuje da je srpska agresija bila građanski rat.

- Sramotno ponižavanje hrvatskih pjevačica zabavne glazbe po Beogradu kao što je Tereza Kesovija, Doris Dragović i svakako Severina Vučković koja je svoje tijelo iznajmila javnom bludu. Gdje su izjave Tereze kako neće odgovarati za svoje postupke ako sretne njezine palikuće, kojima ponižavajući pjeva kao "Starim prijateljima". Prodaju se za Judine škude - srbo-dinare.

- Zašto se vlastodršci RH toliko plaše Kevine jame, iako su je njihovi punili nedužnim Hrvatima i sada na veliko galame protiv toga tragičnog imena i te jame, za koju kao nekakvi antifašisti traže svoje opravdanje i nose odličja.

- Otkuda Srbi traže povratke u hrvatske zemlje koje su čistili od Hrvata i za vrijeme najnovije okupacije kao i pri njihovom Vlaškom naseljavanju tih hrvatskih predjela po kojima su zločinački čistili hrvatske starosjeditelje i u vrijeme njihova naseljavanja početkom 17 stoljeća. Oni su prisvajali hrvatske prostore koje nazivlju srpskom zemljom, kao da su je donijeli na opancima.

- Kada će lustracija udaljiti bivše jugokomunjare, koji nisu promijenili svoja titoistička mišljenja. Zar će RH i u Europskoj uniji biti u istom položaju kao i u Jugoslaviji. Zbog čega smo ratovali za slobodnu državu Hrvatsku, uz tolike žrtve, ako će i dalje Hrvatima vladati jugokomunističko četnički zločinci...

- Kada će Hrvatska postati slobodna zemlja bez maršalova trga u Zagrebu i četničkog spomenika u Srbu, nad poklanim hrvatskim žrtvama hodočasnika na svetkovinu Svete Ane, kao i spomenika zločincu Titi u Kumrovcu. Sve dok se ne uklone zločinački spomenci po Hrvatskoj nema slobode narodu Hrvata. To bi trebali znati svi Hrvati domovine kao i cijeloga svijeta.

- Kada će se omogućiti povlastice svim Hrvatima svijeta za ulaganja u RH i u njihovu izvornu domovinu Hrvatsku, bez kojih se ne bi mogli osloboditi srpske agresije. Vrijeme je da Hrvatska postane vlasništvo svih Hrvata!

- Može li na sljedećim izborima pobijediti Tuđmanov HDZ na čelu sa Mesićevim Karamarkom, koji se nikako ne želi od njega ograditi!

- Dana 1. ožujka u Zagrebu je uz veliko mnoštvo nazočnih predstavljeno grandiozno djelo prof. dr. Zvonimira Šeparovića "Hrvatska tužba". Pravo djelo u pravo vrijeme, budući da 3. ožujka počinje sudska rasprava o ratnim štetama srpske agresije na Hrvate i Hrvatsku, koja izravno iznosi 37.119. 679.000.- USD a neizravno se penje i do 400 milijardi dolara, prema stručnim procjenama dr. Andrije Hebranga.

Mate Ćavar


Braniteljski radio

OD STOLJEĆA SEDMOG

Hrvatska vojska uvijek je bila glavni nositelj borbe za utemeljenje svake hrvatske države, branitelj njezinih granica i garant njezine slobode. Ona je uvijek bila straža koja je osiguravala narodu mir, sigurnost, i mogućnost da na čvrstim temeljima sebi i svojim pokoljenjima izgradi sretniju i stabilniju budućnost u kojoj će imati sve ono što imaju i svi drugi slobodni narodi.

Za razliku od mnogih drugih, hrvatska vojska nikad nije bila osvajačka nego uvijek obrambena i kao takva nikad nije jednu nepravdu izpravljala drugom nepravdom.

Ali, isto tako, za razliku od drugih naroda, poslije svih bitaka i pobjeda nad stranim osvajačima, sve negdje od 874. godine jedino Hrvati nikad nisu bili kadri obračunati se s unutrašnjim izdajnicima. Jedino Hrvati ne samo da su uvijek ostavljali i ostavljaju slobodne ruke svojim izdajnicima nego im dozvoljavaju da raznim manipuliranjima i s pomoći hrvatskih neprijatelja zauzmu vlast i proizvoljno nad narodom vrše svakovrstna nasilja.

Kroz svoju povijest Hrvati su dobivali i gubili ratove i mnogo puta su bili prisiljeni iznova oblikovati svoju vojsku koja je, prema prilikama vremena, nekad bila vrlo jaka, a nekad slaba.

Pri dolasku na današnje prostore početkom sedmoga stoljeća Hrvati su imali vrlo jaku vojsku koja je u jakim i precizno organiziranim udarima razbila avarska, i druga azijatska divlja plemena koja su poslije propasti Zapadnog rimskog carstva bila zaposjela zemlje između Drave, Dunava, Save Drine, Sutle i cijele obale Jadranskoga Mora, od Istre do Valone u današnjoj Albaniji. Na tim prostorima Hrvati uzpostaviše svoju novu državu.

Iako ih je na koncu pobjedila, u dugotrajnim borbama s Avarima i drugim, hrvatska vojska je dosta oslabila, a kako bi se zbrinulo brojno pučanstvo koje je s vojskom došlo sa sjevera, poslije završetka svih ratova trebalo je pristupiti izgradnji svega što su Avari porušili i popalili, te radovima na poljoprivredi, ribarstvu i drugim radovima neobhodnim za obstanak u ovoj novoj zemlji.

Uza sve to, radi stalnih najezda raznih osvajača sa svih strana, moralo se uvijek imati dobro ustrojenu vojsku koja će u svakom momentu biti spremna stupiti u obranu svoje novouzpostavljene države.

Kako su u ona vremena politički vođe, knezovi, kraljevi itd. ujedno bili i vojnički zapovjednici koji su ne samo zapovijedali vojskom nego su u slučaju rata uvijek bili u prvim redovima, normalno je da je vojska imala odlučujuću ulogu i u nekim državnim poslovima.

Iako su tijekom burne povijesti hrvatske vojske nestajale, one su opet u raznim oblicima nastajale. Stoga kontinuitet hrvatskog vojništva nikad nije bio prekinut tako da i dan danas u našim vojničkim postrojbama imamo nazive koji se od iskona prenose s jedne hrvatske generacije na drugu. Tako knez Budimir 753. g., postrojava jaku vojsku s precizno razrađenim odredima. Budimir je svoju, u to vrieme modernu, vojsku svrstao u odrede po stotinu vojnika. Taj odred jednostavno je nazvan “stotnija” , današnja satnija. Dobro organizirana Budimirova vojska uspješno odbila je nekoliko napada na njegovu kneževinu.

Nu jedan od najpoznatijih hrvatskih knezova i vojskovođa u ona vremena bio je svakako knez Višeslav koji je vladao Dalmatinskom Hrvatskom od 785 do svoje smrti 802. godine. Iako je Višeslav vladao s blagoslovom tadašnjega Pape, do dana kad je postao knezom on je bio prisiljen braniti svoju kneževinu od raznih osvajača, više puta od onih koji su kao i on imali painu podporu.

U ona vremana, kao i danas, veliki narodi koji su nasilnim osvajanjima tuđih zemalja postali veliki, uvijek su imali “malo veću prednost” od onih malih koji su ostali mali jer nisu grabili tuđe. Pa čak iako su bili iste vjere, veliki su smatrali da je njihova vjera bolja i superiornija što će se pokazati u prvom franačkom pohodu na Hrvatsku u jesen 799. godine. Iako su skoro svi Hrvati već bili prešli na kršćanstvo franački markgrof Erih od Furlanije, u jesen 799. g. sa svojom silnom vojskom polazi u osvajanje Hrvatske pod izgovorom da “pokrsti te divljake” i privede ih pod žezlo franačkoga cara Karla Velikog.

Taj njegov pohod i bitku s “mrkim vukom starim knezom Višeslavom” lijepo je opisao hrvatski pjesnik u pjesmi “Boj Hrvata s Francima”, gdje veli:

“Markgrof Erih mačem vitla i kune se iza glasa,
Pokorit ću, pokrstit ću rod hrvatskih gorskih pasa!
Proširit ću vjeru svetu i moć Karla silnog kralja,
preko cvijetne Dalmacije i hrvatskih svih zemalja!
Vojsku kupi pa se krade. Na granicu neznan stiže,
Al’ na međi budna straža - kameni se kaštel diže.

Višeslavova vojska sastojala se većinom od plemića i njihovih, da tako kažemo, privatnih vojnika koji su kao i oni Budimirovi prije njih uz radove na svojim posjedima bili obvezni i vršiti stalne vojničke vježbe, držati neprekidne straže i u svakom času biti spremni latiti se oružja i stupiti u obranu domovine. Tako i ovoga puta, u utvrđenom Trsatu, hrvatski vojnici sačekaše franačku vojsku, i svi kao jedan uhvatiše se u ljuti boj s neprijateljem - i do nogu ga potukoše.

Dok sam još u mom ranom djetinjstvu čitao ovu pjesmu koja opisuje boj drevnih branitelja naše domovine Hrvatske od stranih osvajača, uvijek se u meni budio neki silan osjećaj. Osjećao sam da se u meni nekako mnemonički bude sve generacije mojih junačkih predaka. Moj duh bio je pun divljenja i ponosa što sam potomak takvih vitezova, pa s vjerom da će iste takve osjećaje probuditi u našim mladim ljudima, osjećam dužnost da je i ovdje ne recitiram, pa evo kako pjesnik dalje opisuje ovu bitku:

“Iznenađen stoji Franak, traži da mu grad se preda,
A kaštelan mirno kaže da mu gradske ključe ne da.
“Kao lopov i razbojnik na međe si naše pao,
Zašto nisi kneza našeg ti na megdan prije zvao?”
Na kaštel je gordi Franak jurišao dana mnogo,
Grad je tvrd, a srce hrabro, pa ga uzet nije mog’o.
Al’ kad pomoć gradu stiže - sve po izbor muške glave,
Vođa im je mrki vuče stari kneže Višeslave.
Protrnuo drski Franak, mraz mu ledni snagu lama,
a ne smije da se vrati, od poruge i od srama,
Nego zbori: “Pokleknite ! i svima će dobro biti!
Od dušmana kralj će Karlo da vas moćnom rukom štiti.
Al’ s klisure kroz smijeh gorak odgovara stari kneže:
“Od dušmana nas siguraš a veriga da nas veže.
Ne boji se Hrvat vraga. Mir je sladak kad se steče,
Vjera koju kopljem nosiš nikom dobra donijet neće!”
Mahnu rukom stari kneže, zazvizdaše strijele lake,
Sraziše se dvije vojske i omasti krv junake.
Knez Višeslav vojsci kliče: Eriha mi paz’te samo,
Hoću da se nas dvojica na megdanu ogledamo!”
Pa kada se ugledaše kroz gomile krče pute,
Pogledi im munje žive, a riječi zmije ljute...
Srnu Franak, ali pravda strasnu knezu daje snagu,
Sjevnu mačem i on skide sa ramena glavu vragu.
Predaju se plaho Franci, il’ borbi strašnoj ginu,
Iz tisuća grla pjesma Perunu se silnom vinu.
A Francima zarobljenim knez Višeslav zbori tiho,
Hajte kući s vašim grofom, nek se priča gdje je bio.
Mač Erihov tu u zemlji nek znamenje vječno bude,
Hrvat svoju zemlju brani, nije gladan tuđe grude...!”

Eto, kako i povijest kaže: “Uz mnoštvo Franaka u boju pade i njihov vojskovođa grof Erih Furlanski, a svi koji ostadoše živi položiše oružje. Višeslav ne dade niti jednoga od njih pogubiti, niti u robstvo odvesti, već im reče neka uzmu svoje oružje i tijelo svoga vojskovođe i neka ga ponesu sa sobom u Furlaniju”.

Nu i poslije toga, a pogotovo poslije ove pobjede, u Rimu, Aachenu i Carigradu nastavljaju se tajni pregovori i svakojake intrige na račun Hrvatske. Nešto poslije godinu dana od franačkog poraza kod Trsata, na sam Božić 800. godine, u bazilici Sv. Petra u Rimu papa Lav III. kruni franačkoga kralja Karla Velikog krunom “Cara Rimljana” (Ipmperator Romanorum), a ovaj odmah poslije toga stupa u pregovore s biznatskim carem Nikeforom I. gdje se pokušavaju nagoditi o razgraničenju nihovih imperija, kojim bi između sebe podijelili Hrvatsku. Nu dok god je Višeslav bio živ nijednome nije uspjelo Hrvatskoj nametnuti svoju vlast. Čak i kad je Hrvatska Višeslavovom smrti, 802. godine, ostala bez svoga jakog i hrabrog vođe, veliki carevi još se nisu usudili ići u osvajanje Hrvatske. Tek tkzv. Nikeforovim mirom (Pax Nicephori) 803. g. Hrvatska je bila prisiljena pristati na ograničenu franačku i bizantsku prevlast.

Kao i uvijek tako i ovaj put, perfidni Mlečani za svoje gospodare birali su sad jednoga sad drugog, prema tome od kojega su imali veću korist. Kad je ovim Nikeforskim ugovorom većina Dalmacije spala pod franačku dominaciju, kako bi imali slobodu plovitbe po jadranu, Mlečani, koji su do tada bili vazali Bizanta, pokušavaju na sve načine promijeniti vrhovnoga gospodara. Koristeći se neprekidnim natezanjima između ove dvije sile Mlečanima negdje između 803. i 806. g. uspjeva preći pod franačku dominaciju.

Nu njihov problem je bio taj što je to njihovo tradicionalno prevrtanje “vjernosti” sad jednome sad drugom gospodaru (što će, kako znamo zauvijek ostati talijanska vrlina) imalo sasvim obrnut izhod od onoga kojem su se nadali, tako da je umjesto mira između njih i Hrvata sad došlo do naglog porasta sukoba diljem iztočnog Jadrana.

Poslije smrti Nikefora i Karla Velikog Mlečani su od pape tražili (i dobili) neke izmjene (amandmane) Nikeforskog ugovora koje će im ‘legalnim putem’ dati prevlast na Jadranu. U Hrvatskoj se mijenjaju knezovi za čijeg vremena nije bilo nekih velikih promjena sve do 845. g. kad je na vlast došao knez Trpimir I., koji će isto kao i Višeslav morati braniti Hrvatsku od najezda stranih osvajača, samo umjesto sa zapada ovaj put osvajač dolazi s iztoka. U širenju svoga carstva bugarski car Boris I. 854. g. zauzima Rašku i napada Hrvatsku. Nu Trpimir ga s jakom vojskom presrete negdje kod toka donje Drine i porazi ga. Poražen, Boris Trpimiru šalje darove. Trpimir mu uzvrati i njih dvojica sklopiše mir koji će između Hrvatske i Bugarske trajati sve do 927. godine.

U Hrvatskoj poslije smrti kneza Trpimira I. 864. g., vidjevši da njegovi sinovi Petar, Zdeslav i Muncimir ne samo da nisu sposobni oduprijeti se mletačkim presizanjima nego sve što rade rade u njihovu korist, stari iskusni ratnik knez Domagoj preuzima vlast u svoje ruke, a ovi bježe u bizantski Carigrad. Domagoj, kako bi se odupro neprekidnim mletačkim, franačkim i bizantskim nasrtajima, odmah organizira jaku vojsku, posebno mornaricu. Njegovi brodovi krcati satnijama njegovih poznatih strijelaca umjesto obrane prelaze u ofenzivu. Učestalim odvažnim napadima na ratne i trgovačke brodove duž Jadrana podpuno paraliziraju mletačku trgovinu za što će Domagoj od Mlečana dobiti naziv “Strašni knez”, a u njihovim crkvama će moliti “Sačuvaj nas Bože gladi, rata i Hrvata”.

A dok Bizant mirno promatra, Arapi poslije zauzimanja i pustošenja Kotora, Kišana i Budve 866. g., obsjedaju Dubrovnik i Domagoj je prisiljen s Mlečanima podpisati nagodbu kojom obećava da neće napadati mletačke brodove na Jadranu. Hrabri Dubrovčani 15 mjeseci su branili svoj grad-državu i na koncu ga obranili. Koristeći se saracenskim napadima na dalmatinsku obalu mletački dužd Orso I. Participazio sa svojom mornaricom napada Hrvatsku.

Povrh toga Domagoj je suočen s unutrašnjim pobunama koje su podpirivali Mlečani i pristaše Trpimirovih sinova. I poslije bitke za Bari u Italiji 871. gdje su Domagojeve, dubrovačke i franačke mornarice potukle Arape oni su još predstavljali određenu opasnost za Hrvatsku, ali podmukli Mlečani su uvijek bili onaj glavni neprijatelj Hrvata, koji i ovoga puta koristi priliku za iznenadni napadaj Hrvatsku.

Dok su hrvatski ratni brodovi s velikim dijelom vojske bili u ratu kod Barija Mlečani pomažu i bune svoje pristaše koji unutar Hrvatske dižu ustanak protiv Domagoja, a njihovo brodovlje vrši iznenadne napade na hrvatske priobalne gradove. Mudri ratnik Domagoj zna što mora činiti. On zna da, kako bi uspio potući vanjskog, najprije se mora riješiti unutrašnjeg neprijatelja. Zato je, kako bi mogao obračunati s izdajnicima opet prisiljen s Mletcima sklopiti privremeni mirovni ugovor. I, odmah po povratku vojske iz Barija, Domagoj je s izdajnicima obračunao onako kako su zaslužili - na hitan i okrutan način. Odmah, čim se obračunao s izdajnicima, Domagoj udara na Mlečane, do nogu ih potuče i prisili na sklapanje novog ugovora kojim će mu za odštete hrvatskih gradova plaćati danak u tada vrlo skupim kunećim krznima. Zato je 1941. godine posebnom odredbom današnji hrvatski novac dobio ime KUNA.

Ali ni onda , kao ni dan danas, nitko nije trpio jaku Hrvatsku, iako ona nije išla u osvajanja tuđih zemalja i nije na bilo koji način ugrožavala nikoga osim onih koji su na nju vršili agresiju.. Bez obzira na sve to, svi su izgleda drhtali pred jakom Hrvatskom ma koliko god ona bila pravedna i mirna. A Domagojevo vrieme? Uz stalnu opasnost od mletačke, franačke, arabske i bizantske agresije, bio je to i zeman vrlo zakulisnih intriga, prepucavanja i takmičenja između Svete stolice u Rimu i Vrhovnog patrijarhata Grčke Crkve u Carigradu. Iako će do konačne “šizme” između ove dvije kršćanske Crkve doći tek za kojih 180 godina, u to vrieme između Rima i carigrada vodile su se vrlo vruće bitke za absolutnu vlast nad “Jednom Univezalnom Apostolskom Kršćanskom Crkvom”, kako su je zvali i papa i patrijarh.

Strategija Sv. stolice je bila što više uvećati svoj upliv u dijelovima jugoiztočne Europe, a umanjiti onaj carigradskoga patrijarha. Kako je dio Domagojeve države (Dalmacija) bio ono što se danas zove “no man’s land” između Rima i Bizanta, papa sada intezivno intervenira u Moravskoj, Bugarskoj i Dalmaciji. U pismima između prosinca 872. i svibnja 873. papa Ivan VIII. tuži se Domagoju na samovolju i tvrdoglavost carigradskog patrijarha Ignacija, koji je ‘uzkratio jurisdikciju Rima nad Bugarskom i postavio šizmatika za njezina nadbiskupa’.

“Razlog za papino dijeljenje njegove zabrinutosti s Domagojem je taj što je Hrvatska u današnjoj Bosni tada graničila s Bugarskom”, kaže jedan zapis na engleskom.

U drugom pismu koncem 874., ovaj put hrvatskome kleru, papa osuđuje smrtnu kaznu koju je Domagoj izvršio nad pobunjenim zavjerenicima, jer su , kako papa kaže: “...bili pod zaštitom papinskoga legata Ivana i da Ivan nije s njima imao ništa zajedničkog, pa mu Domagoj treba dozvoliti da idalje vrši svoju dužnost”. Papa također napominje da je jako zabrinut radi gusarstva. Domagoj je bio okrivljen da su njegovi “gusari” napali brod u kojem su bili papinski legati koji su se sa zasjedanja Osmog katoličkog ekumenskog viječa vraćali u Rim, pa papa Ivan VIII. moli Domagoja da “kao kršćanin obuzda gusare koji u njegovo ime haraju Jadranom i napadaju kršćanske (mletačke) mornare”.

Nu kad njegove molbe nisu postigle željene rezultate, papa Domagoja naziva Slavnim knezom (Domagoi duci glorioso), ali mu se istodobno prijeti da ga neće smatrati nevinim ako gusarenje ne prestane. Zabrinuti sve većim uplivom Bizanta u iztočne krajeve Dalmacije Franci 876. g. sve više pokušavaju Domagoju nametnuti svoju vlast.

Domagoj protiv njih podiže ustanak i jakom mornaricom napada i uništava njihove utvrde u Istri; Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj i oslobađa Hrvatsku od franačkog vrhovništva. Uskoro poslije te pobjede Domagoj umire. Poslije njegove smrti, sad osugureni Mlečani nazivaju ga “pessimus dux Sclavorum” (najgori knez Slavena)

Dvije godine kasnije 878. g. s bizantskom mletačkom pomoći Trpimirov sin Zdeslav vraća se iz Carigrada gdje je bio pobjegao od Domagoja, protjeruje Domagojeve sinove i zauzima vlast i, kako kažu “povjesničari” poput raznih današnjih Goldsteina, Jakovina i drugih, ponovno uzpostavlaj mir između Hrvatske i Venecije. Ustvari obnavlja svoju servilnost Bizantu i Veneciji.
Nu njegova vladavina nije bila dugoga vijeka.
Samo godinu dana kasnije (879.) po hrabrosti pravi nasljednik svoga oca Domagojev mlađi sin Branimir ustade protiv izdaje, pogubi Zdeslava i sve izdajnike, prekida sve veze s Bizantom i dio Crkve, koji je Zdeslav bio prepustio pod bizantsku upravu, povrati u krilo Katoličke Crkve.

Kako se vidi naša se povijest stalno ponavlja samo onda kad se radi o izdajnicima, a rijetko kad nam je davala one koji će se poput Domagoja i Branimira s njima znati propisno obračunati...

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Tko ne brani interese države koju zastupa – IZDAJNIK je!

Reakcija na izjave ministrice Vesne Pusić

Slijedom izjava ministrice Vesne Pusić nakon službenog posjeta Beogradu upozoravamo na nastavak strategije kojom se nedvojbeno narušava diginitet Domovinskoga rata pokušavajući izjednačiti žrtvu i agresora, te narušava ugled Republike Hrvatske na međunarodnom planu. Skandalozno je govoriti o uvjetima koji bi trebali biti ispunjeni kako bi Hrvatska povukla tužbu za genocid protiv Srbije dok sa suprotne strane trpimo stalne provokacije. Skandalozne i licemjerne su izjave kako prošlost treba obvezno zaboraviti. Ministrica očigledno zaboravlja činjenicu da bez prošlosti ne bi bilo ni sadašnjosti, odnosno u svojoj strategiji vanjske politike prema Srbiji iskrivljuje povijest i bezosjećajno zaboravlja na kojim i kakvim temeljima je stvorena država u kojoj živi pa tako i tko je tu državu stvarao. To je nedopustivo.

Obzirom da je Srbija potpisala predpristupni ugovor za ulazak u EU savjetujemo ministrici Vesni Pusić da svoje obveze moralnog i službenog predstavljanja Republike Hrvatske uzdigne iznad osobnih emocija i želja, te da ne zloupotrebljava svoj položaj na štetu građana RH i same RH. Razgovori s predstavnicima vlasti Srbije, a čija rješenja bi i trebali biti uvjeti za prijam Srbije u EU od strane jedne susjedne države, prvenstveno se trebaju temeljiti na stvaranju bilateralnih sporazuma i ugovora vezanih za reciprocitetni odnos prava hrvatskog naroda u Srbiji i srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, rješavanje problema granice između dviju država jer još uvijek postoje hrvatski teritoriji koje susjedna zemlja svojata kao svoje, pronalasku nestalih osoba iz Domovinskog rata čija se tijela nalaze na teritoriju Srbije, a čime su upoznati Uredi za nestale osobe obje države.

Također se treba inzistirati, a što se naročito spočitava Ministarstvu vanjskih poslova, Vladi RH, kao i predsjedniku RH da nisu učinili ništa, na isprikama, ne samo za počinjene ratne zločine od strane pripadnika srpskih paravojnih dobrovoljačkih vojnika nad civilima i braniteljima grada Vukovara, sustavnom i do potpunog uništenja prekomjerenom granatiranju Vukovara od strane JNA. Licemjerno je prešutjeti izjave aktualnog predsjednika Srbije da je Vukovar srpski grad čime nedvojbeno ukazuje kakvu politiku vodi u uskoj sprezi sa gradonačelnikom grada Vukovara. Također se navedenima, prvenstveno Vesni Pusić kao ministrici vanjskih poslova spočitava i nereagiranje na izjave srpskog akademika Jovana Deretića da je i Zagreb srpski grad.

Svojom šutnjom svi navedeni dužnosnici RH izrazili su slaganje s predsjednikom susjedne države, kao i navedenog akademika. Obzirom da je izjava o srpskom gradu Vukovaru došla od strane najvišeg dužnosnika jedne države težina skandalozna je šutnja hrvatskih vlasti. Žalosno je da se jednog visoko pozicioniranog dužnosnika Vlade RH mora upozoravati da neprestano radi na štetu ugleda RH kao europske države, kao što se upozorava ministricu Vesnu Pusić. Opravdavanja da nije upućena u određene izjave srpskih dužnosnika, kao i zanemarivanje činjenice da su u Domovinskom ratu postojale žrtve i agresori apsurdne su izjave. Obzirom da je navedena već u nekoliko navrata propustila postupiti u zaštiti interesa i ugleda RH, kao i njenih građana, krivom tumačenju činjenica vezanih za prošlost i nastanak države Hrvatske, vrijeme je da gospođa Pusić podnese neopozivu ostavku.

Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara


118. Obljetnica smrti Oca Domovine, 28. veljača 2014.

OTAC DOMOVINE

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a danas se slavi 118. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.

Rodom iz Velikoga Žitnika u Lici, još kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin žitničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duševnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih šala po kojima je bio poznat u cijelome Žitniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz Široke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.

Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu - što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.

U domu Starčevića živjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj ženi, sa zanosom i vjernošću. Dakle, još u Žitniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem Šimom, gdje mu stric pruža svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, poštovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom višem stupnju od stričeva i steći sklonost prema književnosti. Od strica stječe i prve šire pojmove o narodu, njegovim težnjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome što je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom životu. Naime, stric Šime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim težnjama, protivnicima, o tome što je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.

Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.

Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doživljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome životu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno mišljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).

Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava - neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio "sveti cilj". On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran...


Siromaštvo je posljednje i najubojitije oružje

Siromaštvo je neimaština najosnovnijih životnih potreba, zbog čega se ljudi ne ustručavaju mašiti se za najubojitije sredstvo da se održe u životu, jer gladan želudac ne drhti od straha prijeteće zakonske opasnosti. A kad je još u pitanju obitelj, gdje gladne oči djece bulje u roditelje, a roditelji bespomoćno škripe zubima, stisnutih šaka užimlju ramenima. U nevolji ljudi tražiti lijek. Nema sile koje može zaustaviti gladnu masu svijeta.

Siromaštva mogu biti uvjetovana prirodnim nepogodama: velike poplavi, jake suše, proljetni mlaz, insekti koji opustoše poljoprivredna imanja i cijela naselja ili pokrajine postaju siromašna poprišta. U modernoj urbanizaciji, u pretvaranju sela u gradove ljudski životi vezani su uz poslodavce. Ako čovjek izgubi radno mjesto on je osiromašeni bijednik koji postaje ovisan od minimuma socijalne pomoći od koje ne može živjeti.

Ako se, odnosno kada se udruže sirotinje iz sela i grda – eto jada za državu. Svjedoci smo mnogi prosvjeda u svijetu, gdje su ljudi izišli na mirne prosvjede, koji su se kasnije pretvorili u krvave okršaje i izgon vlastodržaca s vlasti. Najnoviji narodni bunt u Ukrajini otjerao je s vlasti predsjednika Viktora Janukoviča i vekilorusku vladu. Janukovič će vjerojatno biti uhićen i osuđen za zločine nad prosvjednicima.

Vlada u Republici Hrvatskoj, u posljednje dvije godine, od kada je na vlasti, gospodarski je upropastila Hrvatsku, osiromašili su narod u materijalnom pogledu, posrbili hrvatsku kulturu, degradirali nacionalnu samobitnost i obeščastili vjerske vrednote. Dotjerali su narod na rub ljudske strpljivosti, pa je samo pitanje vremena kada će se na Markovu Trgu i na Pantovčaku okupiti nezadovoljnici i osiromašeni bijednici. Opći štrajk solidarnosti, održan 25. 02. 2014., od 12 do 12 sati diljem Hrvatske samo je bio pokusni balončić, onom što slijedi… Quid multa?

Oglasi tuge

Mučnina me spopala nakon što sam pročitao oglas tuge: ''Za 50 kuna prodajem Spomenicu Domovinskog rata, može i zamjena za hranu!'' Hrvatski branitelj Borna Deus kaže: ''Ja sam čistio ulice i skupljao smeće, a profesor sam. Tek sada, kad sam dotaknu dno, prodajem spomenicu domovinskog rata jer, eto.. ne znam… nemam izbora. Ne osjećam se dobro, što ću ovako javno ispričati svoju priču. Nisam sretan što prodajem svoje odličje. Ali, moram. Prije dvije godine ostao sam bez posla, moja supruga i dvoje djece više su gladni nego siti.'' Žalio se Borna da mu 'gori pod nogama' zbog dugovanja, ali kako mu financijska pomoć nije dugoročno rješenje, već – posao. (www.dnevno.hr)

Ne može se također ničim opravdati ponižavajući i samosmrtni položaj hrvatskih branitelja, koje se progoni u Hrvatskoj, u državi koju su oslobodili – kao ratne zločince. A ratni zločinci: Srbija, Srbi iz RH, četnici iz Jugoslavije i svijeta, partizani, komunisti i Jugoslaveni, odnosno etički Hrvati protiv koji su se branitelji borili - uživaju sve blagodati, kao partizani nakon ''oslobođenja'' u Jugoslaviji. (izvađeno iz 'hrvatskog Evanđelja' po Hazleru)

Niti jedan 'prvoborac NOB-a' nije imao potrebu brinuti se za svoju egzistenciju, jer je 'narodna vlast' osigurala njihove mirovine i mnoge druge privilegije: stanove u luksuznim zgradama, odmarališta u lječilištima i na plažama. Nakon sloma Jugoslavije, u oslobođenoj Republici Hrvatskoj, svim 'prvoborcima iz NOB' i jugoslavenskim oficirima ostale su netaknute mirovine, a nekima su čak ostale i 'zaslužne' privilegije u državi koja nije njihova.

Drugi primjer tuge, još tužniji - jer je drastičniji. Darko Butina poslao je Vladi otvoreno pismo u kojem traži da mu odmah vrate natrag njegov život. Od kako su prije tri godine on i supruga ostali bez posla u tvornici, radio jer različite poslove, a posljednji mu je gazda ostao dužan sedam plaća.

''Nemate pojma kako je to uzeti zadnje kune iz kuće kako bih otišao na posao od kojega na kraju nemam ništa. Ako smatrate da nisam zaslužio svoj život, pozivam vas da me javno pogubite. Nakon toga povadite i rasprodajte moje organe i tako se pobrinite za mog desetgodišnjeg sina '', poručio je Butina ministrima (www.večernji.hr)

U jednim dnevnim novinama objavljen je oglas: ''Hrvati evo prilike. Nijemci traže 16.000 vozača autobusa…'' Opet se Hrvate gura u pečalbare u Njemačku, a posljedično tome Hrvatsku će napustiti 64.000 Hrvata, jer ljudi će sa sobom povesti i svoje obitelji, a u prosjeku obitelj ima najmanje dvoje djece: uz svakog iseljenog Hrvata RH gubi još četiri stanovnika.

Strpljenju je došao kraj

Srbin Željko Jovanović tiska udžbenike za obrazovanje hrvatske mladeži, koje je provjerio i odobrio Beograda; Srbin Milorad Pupovac daje političke (velikosrpske) smjernice u Hrvatskom saboru i u Europskom parlamentu; Posrbljeni Žid Željko Puhovski predaje 'hrvatsku' povijest na hrvatskom sveučilištu i kao 'politički analitičar' tumači hrvatska povijesna zbivanja na svjetskim učilištima sukladno srpskim 'povjesničarima' i četničkim vojvodama.

Srpska nacionalna manjina u RH postala je vladajuća politička stranka u Hrvatskoj. Posebno su se angažirali oko Vukovara, grada hrvatskih vitezova, u kojem nasilno uvode ćirilicu i provode etničko čišćenje Hrvata iz tog grada. Primjera radi ''Veleučilište koje nosi ime Lavoslava Ružičke, u toj se školskoj ustanovi ubrzano provodi se etničko čišćenje Hrvata, pa je tako među njezinim zaposlenicima uz asistenciju ministra Željka Jovanovića, zastupnice Biljane Borzan pa i sestre predsjednika Josipovića, za godinu dana od 40 posto Srba među zaposlenima taj broj porastao na 90 posto, od pet članova Upravnog vijeća četiri su Srbina, a od tri pročelnika ureda njih su dvojica, dok je pročelnica također iste nacionalnosti.

Šalju mirovine pobunjenicima u Srbiju, izdvaja značajna sredstva za stambeno zbrinjavanje onih koji su pobjegli iz državnih stanova u gradovima izvan ratnih djelovanja, financira nimalo prijateljske novine, a ministar Jovanović svojim kolegama u Beograd šalje udžbenike povijesti na recenziju.'' (pročitaj: 'Što je Hrvatskoj Srbija?', Josip Jović, dnevno.hr)

Ima li išta lijepog u Lijepoj našoj?

Vjerojatno ima. Ali, ali to nisu senzacionalna zbivanja koja bi bila zanimljiva čitateljstvu. Medijska sredstva priopćavanja skandale, objavljuju imena osoba kojima se pripisuju milijunske krađe, pljačke ustanova i pronevjere, ali nikoga se ne poziva na odgovornost – niti itko vraća ukradene milijune!

Republika Hrvatska je postala 'javna kuća' u koju dolaze i neprijatelji hrvatskog naroda sa svih strana, posebice istočni susjed. Hrvatska je ugostila četničke iz Vlade u Srbiji, a predstavnici vlasti u RH idu u takoreći dnevne posjete Beogradu. Došla je u Zagreb i Lepa Brena, koju su dočekali s najvećim počastima i poljupcima uprava i osoblje HTV-a. Nakon Breninog dolaska u Zagreb i prijma kakvog je imala, upućen je poziv i drugima, koji su se borili protiv uspostave hrvatske države, da i oni mogu doći, jer Vlada u RH nema nacionalnog ponosa i nije joj stalo što sa svojim postupcima vrijeđaju najosjetljiviju bit hrvatskog suvereniteta.Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju. (Einstein)

Ovakvu vlast, kukuriku koaliciju, ne može se srušiti nikakvim slobodnim izborima, jer oni će biti on koji će prebrojavati glasove, stoga treba njih istjerati iz Banskih dvora, pa tek onda ima smisla izići na izbore. Počela su pregrupiranja na (nazovimo!) desnici, ali nema političke niti nacionalne osi oko koje bi se okupili i ujedinili svi fragmenti političkih stremljenja i njihovih čelnika u zajedništvo za spasenje hrvatske države. Hrvatska je u gorem stanju nego što je bila devedesetih, jer onda smo imali vanjskog agresora, kojeg samo pobijedili, ali nije uništen komunizam koji je ojačao je petu kolon, koja ima vlast u državi. Za ovakvo stanje u RH najodgovorniji su oni koji podržavaju ovakvu Vladu, pa i oni dobri ljudi.

Konačno se nešto lijepog dogodilo u Splitu. Hvale vrijedan je postupak jednog čovjeka, koji je u ime svih oni na koje se već godinama s… Ante Tomić iskrenuo kantu izmeta. Ante se je oprao od g....., ali ne može se oprati od srama i kad ga ljudi budu sretali na ulicama vjerojatno će simbolično začepiti nos. Nešto se slično može dogoditi i drugima, koji smrde u Hrvatskoj. Tko može biti siguran od 'uglednika' da ne će biti počašćen fekalijama uz kavu - kao Ante Tomić?

Rudi Tomić


BRANITELJ SE ZAPALIO JER NIJE MOGAO PLATITI DUG DRŽAVI, A LINIĆ KAPOM I ŠAKOM OTPISUJE MILIJUNE PODOBNIM I NESPOSOBNIM!

Oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili hrvatsku državu, na žalost, i dalje ne zanimaju aktualnu hrvatsku Vladu, koja, na čelu s ministrom Slavkom Linićem, bez nekih jasnih kriterija, ovim putem preko Zakona o predstečajnoj nagodbi, odnosno Zakona o legalnoj pljački državnog proračuna i malih poduzetnika, kako ga sve više nazivaju pojedini mediji, određenim tvrtkama ili bolje rečeno podobnim pojedincima, otpisuje milijarde kuna nepodmirenih potraživanja.

Popisa onih kojima je država i na ovaj način pogodovala, naravno, nema, ali smo posve sigurno da su i ovog puta, kad "crveni" dijele, hrvatski branitelji ostali kratkih rukava. Ako je primjerice netko od ljudi koji su puškom branili i obranili hrvatsku državu, u želji da svojim radom pokrene neki obrt ili tvrtku, a nakon toga došao je u iznimno teške financijske i druge probleme, svi su mu okrenuli leđa, pa su mnogi od takvih brzinom munje završili na sudu, a nemali broj i na robiji.

Sjetimo se samo onog nesretnog hrvatskog branitelja Dragana Prebega (35), oca šestero djece, koji se usred Zagreba zapalio u svojem osobnom vozilu jer nije bio u mogućnosti platiti 12.000 kuna poreza! Nakon ovog strašnog čina, iz Porezne uprave su mrtvo-hladni poručili da mu nisu mogli stornirati dug za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, koje nije uplaćivao, iako je otvorio obrt za trgovinu, koji nikad nije proradio. Nije znao da ga mora i zatvoriti kako ne bi morao plaćati doprinose. Draganova sestra koja je iz neposredne blizine promatrala kako se njezin brat pretvara u buktinju, dotrčala je do njega i uzviknula: "Izgubila sam muža, zar moram i tebe?" Država mu jednostavno nije željela izaći u susret (što na žalost nije jedini takav slučaj) dok danas ministar Linić i njegovi kompanjoni, pravdajući se da otpisom dugova pretežno određenim hrvatskim tajkunima, po prijateljskoj i političkoj vezi, otpisuju milijunske dugove.

Ako se već i na taj način željelo pomoći vlasnicima pojedinih posrnulih tvrtki, onda je kriterij za sve trebao biti jednak, a prvenstvo su trebali imati ljudi koji su došli u probleme, a stvorili su hrvatsku državu. Eto, jedan tajkun kakav je Todorić (ali i ne samo on), od države neprestano prima iznimno velika financijska sredstva, za razne poticaje i slično, jer ima na tisuće zaposlenih. Kad mu jednog dana država zatvori "pipu", pa kad mu prestane darovati milijune i milijarde kuna, on će vjerujte pod hitno otpustiti veliki broj radnika, pod izgovorom da je želio sve najbolje, ali eto, država ga ne želi pomagati, odnosno ne želi i dalje uzdizati njegovo enormno bogatstvo koje je stekao u vrijeme kad je krv tekla našom Hrvatskom, a on se nije javio niti je bio pozvan na branik Domovine, već je u to najteže vrijeme, na ovaj ili onaj način stjecao bogatstva, kakva u jednoj Americi ili Njemačkoj ne bi mogao ostvariti da je živio tristo godina! Pa, kad se već toliko obogatio, mogao je barem svojim novcem sagraditi, ako ništa drugo jednu bolnicu za ljude koji su umjesto njega bili prvi kad je trebalo, koji su dali krv za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Ali ne, to njega ne zanima, baš kao ni jednog Ivića Pašalića, koji je za razliku od raznih todorića čitavo vrijeme na početku stvaranja države bio na i oko vlasti. Naime, ovih se dana pojavila vijest da "Kapital konzalting", tvrtka u vlasništvu ovog "nacionalnog" i velikog Hrvata, unatoč bokadi računa još od srpnja 2012. i obvezama od 257 milijuna kuna, ne će završiti u stečaju, što je također rezultat predstečajne nagodbe. Čak 147,6 milijun kuna Pašalić će vratiti Hypo kojem je dužan prepuštanjem (čujte sad ovo!) svojih 250 neprodanih nekretnina, od toga 192 stana sagrađena u naselju O2 u Odranskoj Zavrtnici pokraj Zagreba. Ondje je ovaj liječnik, koji je sve do 1991. jedva sastavljao kraj s krajem (bio je "seoski" liječnik u bolnici Klenovnik pokraj Varaždina), sagradio ukupno 340 stanova, od kojih je prodao manje od pola. I umjesto da završi u Remetincu, da ga netko pita: "Kako si gospodine Pašaliću stekao prvi milijun eura?", uskoro će se nastaviti baviti prodajom drvenih paleta (na kojima zarađuje čak 25 milijuna kuna godišnje!), te nekakvom energetskom obnovom.

A branitelj Prebeg se za 12 tisuća nepodmirenog državnog duga zapalio i umro u najtežim mukama. Gdje ste tada bili razni todorići i pašalići, gdje ste bili svi vi linići, koji toliko skrbite za hrvatske radnike, što niste pomogli jednom hrvatskom branitelju u vezi iznosa kojeg vi i vama slični vjerojatno potrošite za neki osrednji ručak s svojim kompanjonima? U velikim dugovima je i tvrtka Europress Holding, medijsko carstvo nekakvog bivšeg partijskog kadra Ninoslava Pavića. Ali, ne brinite, i on će se izvući, i njemu će država i drugi pomoći, otpisat će mu nemale dugove, ali za hrvatske branitelje i stradalnike hrvatskog Domovinskog rata nema oprosta, kao što nema oprosta ni pomoći za tjednike poput "Hrvatskog slova" i slične, koji njeguju hrvatsku kulturu. Država više daje za Pupovčev tjednik "Novosti" čija je glavna zadaća "uništi sve što je hrvatsko", nego za one koji se i dalje bore za očuvanje i nezaborav hrvatske povijesti.

S druge pak strane, kad su hrvatski branitelji u pitanju, njima se, kako rekosmo, gotovo ništa ne oprašta (Veljko Marić je i dalje u srpskom zatvoru.). Tako imamo najnoviji primjer da su ovih dana Županijsko državno odvjetništvo i Županijski sud u Osijek abolirali srpskog četnika Slobodana Jurišića, koji je na zgražanje Udruga proisteklih iz hrvatskog Domovinskog rata, oslobođen progona prema Zakonu o općem oprostu, umjesto da odgovara za ubojstvo dvaju hrvatskih vojnika. I dok se četnici iz 1991. aboliraju od kaznenog progona, istovremeno se protiv hrvatskih branitelja vode procesi – na svim razinama.

Kakva je to politika i zašto se to radi?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Ivo Josipović je neprocjenjivo zlo

Bliže se izbori za novi mandat predsjednika RH, i opet se za taj položaj priprema Ivo Josipović sin zloglasnog udbaša Ante Josipovića, za kojega Ivo tvrdi kako je ponosan na svojega oca, koji je sudjelovao u teškim ratnim zločinima protiv katoličkih svećenika u hrvatskome narodu. Primjerice, na Širokom Brijegu je njegova partizanska jedinca 7. veljače 1945. mučenički likvidirala sve zatečene svećenike, pljačkala i palila crkvu pilajući ruke Gospinom kipu. Ivo Josipović se iskazao prvim mandatom kao nepodoban za taj položaj, lažno optužujući Hrvate kao agresore na BiH pri prvom posjetu sarajevskoj skupštini kao predsjednik RH.

On se neprestano zalaže za nekakvu treću jugosferu ljubeći se sa četničkim vojvodama. On je pri posjetu Izraelu u Knessetu tražio toljage za nekakve ustaške zmije po RH kojoj je predsjednik. On je uzvikivao kako će RH sva pocrveniti na čemu neprestano radi vraćajući RH u prethodno stanje. On je nazivao sve one koji nisu glasovali za njega pogrdnim imenom kaljuža. On za vrijeme svojega mandata ništa nije učinio za RH niti na jednom području osim što je neprestano tužakao RH pred svima ostalima izjednačavajući ratnu krivnju sa srpskim agresorom na hrvatske prostore. Njegova pristranost vladajućoj Kukuriku koaliciji je očita i svakodnevno se iskazuje.

On se ne smije birati za predsjednika RH i po drugi put jer je RH sada članica Europske unije u kojoj se mora provesti lustracija svih zločinaca pristaša jugokomunizma u RH. Niti Ivo Josipović niti bilo tko drugi od njegove jugoudbaške pasmine se ne bi smio birati na bilo koji položaj. Ivo Josipović dogovara nekakve engleske strategije na ovim prostorima. On je uvjereni jugosferaš obzirom i na podrijetlo i njegovu bračnu tazbinu. Njegovom prethodniku Stipi Mesiću članu one zločinačke organizacije moraju se oduzeti sve povlastice koje uživa nakon nove pobjede vladajućih struktura. Kandidat Savjeta Slobodne Hrvatske je dr. Andrija Hebrang istaknuti čelnik saniteta Domovinskog rata i sin titoističkih žrtava svojih roditelja. Njemu treba omogućiti položaj predsjednika RH kojega zaslužuje svojim životnim radom i kojemu je po svemu istinski dorastao. Zato smo za kandidata Andriju Hebranga koji je kadar pobijediti u prvom krugu. Također napominjemo kako se ne bi smjelo birati osobe koje su idejni nasljednici jugokomunističkih zločinaca, ma bilo gdje se oni nalazili od Istre do Baranje, od Međimurja do Boke Kotorske. Hrvati glave gore i ne dajmo da nas i dalje maltretiraju nasljednici onih koji su nas genocidom uništavali više od pola stojeća, ubijali, zatvarali i proganjali u milijunskom broju.

Mate Ćavar, SSH


Što je HAARP?

Ultimativno oružje (toplinsko, klimatološko, geofizičko, psihološko i gensko) za masovno uništenje

Chemtrailje kemijski vlaknasti trag gotovo nepoznatog bio – kemijskog sastava – kancerogene aluminijske čestice, soli barija itd. koji ciljano iza sebe ostavljaju mlazni avioni) u kombinaciji sa sustavom američkog HAARP-a (High Frequency Active Auroral Research Program – Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije) zaokružuje program apsolutne kontrole nad fizikom i metafizikom „ljudskog korova“. Naime, aluminijske čestice chemtraila stvaraju fine vodljive slojeve kako bi se elektromagnetski signali HAARP-a mogli bolje prenositi i usmjeravati na pojedina područja. Praktički, operacija chemtrail potrebita je kako bi se sa što manje energije postigao što veći učinak. Sustav HAARP-a radi s jakim elektromagnetskim signalima od par milijuna vati, izrazito niske frekvencije kako valovi ne bi „probili ionosferu (ionizirani sloj u planetarnoj atmosferi koji sadrži elektrone i pozitivne ione na visini od 50-600 km) i otišli u svemir.

Što je ustvari HAARP? Pravim imenom to je ultimativno oružje (toplinsko, klimatološko, geofizičko, psihološko i gensko) za masovno uništenje. Projekt radi na principu istraživanja Nikole Tesle o prijenosu energije ionosferom. Službeno to je sasvim nešto drugo! Projekt HAARP-a predstavljen je 1992. godine kao jednostavna znanstvena stanica u kojoj će se preko radio valova istraživati područja visoke atmosfere (ionosfera i magnetosfera), nešto slično onome što ima i Rusija te europske zemlje članice konzorcija EISCAT (European Incoherent Scatter Radar), čija je stanica smještena u Norveškoj. Zanimljivo je da je sustav tog demonskog čuda „predvidio“ punih dvadeset i pet godina ranije Isaac Bonewits (1949.-2010.). Bonewits je bio jedini koji je priznat kao magičar na službenoj akademskoj razini sveučilišta u Berkeleyu, a u svojim radovima je sintetizirao znanost s magijom.

Stanica je izgrađena daleko od očiju javnosti, na planini okruženoj bujnom šumom u mjestu Gakona na Aljasci. Na prostoru od 13 hektara izgrađeno je 180 visokih aluminijskih stupova i šest generatora ukupne snage od preko tri milijuna vati. Na stupovima su postavljene goleme dvostruke antene za niske frekvencije od 2,8-7 megaherca i visoke od 7-10 megaherca. Zbog svoje velike snage ove antene mogu emitirati elektromagnetske valove do visine od 350 kilometara. Danas diljem Planeta postoji oko 150 stanica HAARP-a. Jedna je u Srbiji, u selu Beljina, pedesetak kilometara od Beograda.

Federacija američkih znanstvenika pod pritiskom javnosti morala je priznati da se sustav HAARP-a pored proučavanja polarnih komunikacija i istraživanja aurore borealis (polarne svjetlosti) koristi i u vojne svrhe, ali ne kao razorno oružje (?). Službeno su nabrojani „obrambeni“ ciljevi SAD-a u koje se svrhe rabi HAARP: komuniciranje s podmornicama na ekstremno velikim dubinama pomoću radijacija ekstremno niske frekvencije (ELF valovi), prodiranje u zemljino tlo radi pretraživanja skrivenih tunela ili podzemnih skrovišta, zaštitite SAD-a od zrakoplova i interkontinentalnih balističkih raketa, uništenje neprijateljskih satelita, raspoznavanje vrste projektila koji se približavaju američkom teritoriju, ometanje i onemogućavanje bilo kakve komunikacije na određenom području itd.

Pored ovih općih „obrambenih ciljeva“, superiorna rasa eugenika sustavu HAARP-a namijenila je i druge zadaće. Jedna od ključnih stvari u postojanju programa HAARP-a je upravo zagrijavanje atmosfere, jer se zagrijavanjem mijenja provodljivost ionosfere i utječe na njene prirodne električne struje. Naime, emitiranjem signala u više slojeve atmosfere (100-350 km) dolazi do zagrijavanja ionosfere. Zagrijana ionosfera postaje divovski ekstraniskonaponski (ELF) radio odašiljač, a sustav HAARP-a prekidač atmosferskog elektriciteta kojeg se poput dugmeta može isključiti ili uključiti. Što to ustvari znači? Elektromagnetski valovi odbijanjem i povratkom na Zemlju iz pregrijane atmosfere imaju penetracijski učinak koji može izazvati različite klimatske pojave: plimne valove, uragane, oluje, orkane i sl.

To znači da „Veliko oko“ utječe na klimatske nepogode, kada i gdje to poželi. Postoje indicije da je uragan Katrina 2005. godine radi određenih pokusa namjerno pojačan i skrenut s prirodne putanje da bi pogodio New Orleans. Slične opravdane sumnje vrijede i za uragan Sandy u 2012. godini. Teoretičari urota tvrde da je pomoću HAARP sustava od obične tropske oluje, točno u vrijeme velike plime kako bi posljedice bile katastrofalnije, stvoren razorni uragan koji je pogodio istočnu obalu SAD-a. Postoje dva razloga zašto je umjetno isprovocirana ta superoluja koja je ostavila pustoš u utvrdi republikanaca, New Jerseyu. Prvi je da potakne gospodarsku aktivnost u SAD-u jer ulagači s Wall Streeta te oni iz MMF-a i Svjetske banke moraju nekud sa svojim novcem! Drugi je razlog političke naravi. Očito su se „crni vračevi“ u posljednji tren predomislili glede izbora za predsjednika SAD-a. Bolje je da na prividnom čelu SAD-a bude Kissingerov „lutak na koncu“ Barack Obama nego već pomalo „paunasti“ i sebeljubivi mormon Mitt Romney. Izjavama kako će „jako i brzo“ pomoći svojim sunarodnjacima nastradalim u uraganu izvrsno se snašao „brižni“ Barack Obama i dobio naklonost „hipnotiziranih“ američkih birača…

Kao što se utječe na klimatske pojave u atmosferi, moguće je utjecati i na određene poremećaje pod zemljom. Zbog sposobnosti ciljanih elektromagnetskih valova niske frekvencije da prodru u „utrobu zemlje“, kao i duboko ispod vode, pronalazeći „neprijateljske“ bunkere, podzemne instalacije, raketne sustave i dr., sustavom HAARP-a omogućeno je izazivanje određenih ciljanih tektonskih poremećaja, potresa i sl. (potres na Haitiju 2010., potres na Novom Zelandu 2011., potres u Iranu 2012. godine, itd. najvjerojatnije su izazvani sustavom HAARP-a.). Ako već, oponašajući Boga, gospodari „života i smrti“ pokušavaju HAARP sustavom rukovoditi procesima u atmosferi i ispod zemlje, možemo samo zamisliti što sve čine na zemlji. Kuda usmjeravaju kemijske oblake koje formiraju svojim djelovanjem te druge industrijske zagađivače? HAARP-om se upravlja biološkim procesima na zemlji, a tako i zdravljem planetarnog puka.

Osim što HAARP vrlo učinkovito djeluje u suradnji sa operacijom Chemtrail, on je i vrlo moćan okidač raznih živih virusa pohranjenih u „ljudskom korovu“ bilo vakcinacijama ili zaprašivanjima. On ima i vrlo moćno psihotronsko djelovanje koje se zasniva na interferenciji sa signalima ljudskog mozga. Američki znanstvenik hrvatskog podrijetla Andrija Puharich (1918.-1995.) otkrio je da ako ljude izložimo frekvenciji od 7,83 Hz, frekvenciji kojom prirodno vibrira Zemlja, ljudi imaju normalne osjećaje tipa „osjećam se dobro“. Međutim, ako ih izložimo višoj frekvenciji (10,8 Hz) izazvati ćemo nasilno ponašanje, dok niža frekvencija (6,6 Hz) provocira depresiju. To praktički znači da „Veliko oko“ putem elektromagnetskih valova iz sustava HAARP-a utječe na središnji živčani sustav te dirigira raspoloženje „ljudskog korova“ na Zemlji. Cjelokupne narode stvaraju depresivnim i letargičnim, agresivnim i buntovnim ili pak radosnim i zadovoljnim (lako je prepoznati kakav je hrvatski narod). Stvaraju žive mrtvace – zombije. Svakom prema „potrebi i zasluzi“! [Korišteni dijelovi iz knjige Eugenia i ljudski korov (2013.)]

Mladen Lojkić


Predstečajna nagodba je prozirna krinka za pljačku stoljeća!

Plaće se smatraju nagradom za uloženi rad pa je odgovor na gornje pitanje jednostavan - EPH je moćniji od vlasti! Plaća, primjerice medijskog lažova Davora Butkovića iznosi 138.802,50 kuna bruto mjesečno a on je tek zamjenik glavnog urednika EPH-ovog 'Morgenblatta'! Mjesečnica premijera je mizernih 39.850 bruto, okruglo 3,5 puta manja od 'Buline'. Dakako, financijski gledano i predsjednik RH-apsurdistana prema ovom EPH-piskaralu pravi je 'pikzibner'; i to ne ponižava niti smeta ni jednom ni drugom, ni Ivi ni Zoranu!? Netko će kazati kako je EPH - Europapress Holding većim dijelom privatna tvrtka u rukama tuđinca pa može nagrađivati svoje djelatnike kako god hoće. Međutim, EPH itekako bezobrazno, neometano i nekažnjeno muze ovu državu i njezine institucije. U svezi s tim dovoljno je pročitati slijedeće.

Prema službenom dokumentu Financijske agencije (FINA), ukupan iznos prijavljenih tražbina prema prijavama vjerovnika u (po dužnike spasonosnoj 'Linićevoj') predstečajnoj nagodbi Europapress Holdinga iznosi 1.984.975.472,83 kuna. U svojim financijskim izvještajima EPH je iskazao ukupan iznos dugovanja prema svim vjerovnicima 1.778.859.748,37 kuna. Nije li to dovoljno za Remetinec kako bi se Ninu Pavića fizički odvojilo od svjedoka/jataka? Ostatak od dvjestotinjak milijuna odnosi se velikim dijelom na one koji još uvijek nemaju pravomoćnu sudsku presudu u imovinsko-pravnom postupku protiv EPH pa ne mogu (niti će ikada moći) iskazati svoja potraživanja. Dakle, za takve dužnike vrijedi ona narodna 'pojeo vuk magarca' jer njihovu gorku sudbinu isključivo kroji autoritarno Ministarstvo financija Slavka Linića od milja zvanog 'Stečajko' (taj nadimak nosi on još iz prvog mandata)!

Pljačka je to stoljeća, dabome!

U svom nastupu na HRT-u vrsni i pošteni sudac Mislav Kolakušić kategorički tvrdi da je Linićev 'Zakon o predstečajnom postupku' izrazito protekcionaški skrojen za dužnike EPH-kategorije: „zakon je vrlo lukav te je savršen sustav prijevare za koju nitko živ ne odgovara.“ Kolakušić smatra da se radi o 'sofisticiranoj' prijevari većoj od legendarne privatizacije, pače radi se o pljački stoljeća, te je još dodao kako vlada mora donijeti zakon kojim će se utvrditi gdje je nestalo 50 milijardi kuna. „Milijarde nisu nestale, isparile, one se nalaze u nečijim vikendicama, stanovima, jahtama... taj novac je tu negdje“, rekao je javno Mislav Kolakušić.

Uostalom, dovoljno je uzeti olovku i papir u ruke te izračunati što financijski znači, primjerice, plaća Davora Butkovića od 138.802,50 kuna mjesečno, doduše bruto, pa to pomnožiti s 12 i doći do vrtoglavog iznosa od oko 1.666.000 kuna (okruglo milijun kuna neto, godišnje!). Kad se taj iznos pomnoži s godinama takvih fenomenalnih prihoda lako ga je pretvoriti u virtualne jahte, kuće, stanove…, a takvih 'butkovića' samo u EPH-u ima više od dvadeset; 20 u 'Morgenblatt'-u i 4 u 'Globusu'. Gdje su još uz to troškovi putovanja, bakanalija, 'jića i pića' teško je kazati, može se tek pretpostaviti. Na kraju krajeva svu tu, eto, legalnu pljačku platit' će nitko drugi nego osiromašeni hrvatski puk a EPH je tek jedan od mnoštva sličnih primjera koji zajedno čine 'pljačku stoljeća'!?

A što narodu preostaje? Pa, uzeti u ruke kantu ili noćnu posudu s fekalijama i zaliti po glavi ne samo bivšeg JNA-zastavnika Antu Tomića nego i jednake mu EPH-ovce i slična protuhrvatska piskarala ali i djelatnike 'uskočkog represivnog aparata' na čelu s Mladenom Bajićem koji pljačku stoljeća godinama pasivno promatraju umjesto da lopove hitno smjeste u adekvatnu im ustanovu, u Remetinec kako ne bi ponovili kaznena djela!

A što se našeg 'Stečajka' tiče taj goropadnik je oduvijek bio sklon oderati kožu sirotinji i podariti bogate. Prisjetimo se samo kako je velikodušno ali ne svojim nego državnim novcem pomagao svom kućnom prijatelju iz Rijeke, glavnom menadžeru tvrtke 'Viktor Lenac' koja je tada bila u vlasništvu tuđinca, i to ne samo kreditom od 68 milijuna dolara nego i oprostom duga u svojevrsnoj 'predstečajnoj nagodbi'. Dug je bio velebnih 1,4 milijarde kuna; a taj Lenčev 'money-žder', Damir Vrhovnik danas je jedan od najvećih 'tajkuna' pocrvenjele Rijeke i šire! Usput: elitna Villa Anna u vlasništvu spomenutog gospodina 'teška' je 3,5 milijuna eura ima vlastiti perivoj, bazen, fitness, saunu, sobu za masažu. Tu su i lovačka soba, vinoteka, sunčalište, energana, sustav održavanja zelenih površina...

Treba li i spominjati 'uspješnu' preprodaju 'Riječke banke', malverzaciju tešku sto milijuna dolara, pod tepih zaborava gurnute sukobe interesa oko riječke 'Tržnice', svojedobnu ali veoma podozrivu prodaju 25 % dionica INA-e za smiješnih 505 milijuna dolara itd., itd.? Ali treba svakako spomenuti najnoviju Stečajkovuovu financijsku vratolomiju kojom ćefakulteti, dakle ionako zapuštena hrvatska znanost, ostati bez velikog dijela svojih prihoda koji su procijenjeni na milijardu i 600 milijuna kuna. To je zgrozilo redom sva hrvatska sveučilišta. Nemilosrdni Stečajko je rekao da gospoda profesori i tako imaju prevelike plaće za svoj (nikakav!?) trud a na računima sveučilišta, fakulteta i instituta nalazi se 1,6 milijardi kuna koje se ne koriste, pa ih, PREMA TOME treba jamiti za krpanje šupljeg proračuna! U toj njegovoj izjavi ništa sporno nije vidio ni onaj 'ministar-kočijaš', riječki 'čika Jovo', sic!

PS.: Na SDP-ovoj promidžbenoj konvenciji '(ne-)RED, (ne-)RAD, (ne-)RAST' umjesto da po protokolu sjedne u prvi red rezerviran za visoke partijske funkcionare, naš Stečajko je sjeo u zadnju, dakle, magareću klupu. Javnost se pita je li to bilo po kazni šefa Partije ili je to on sam izabrao shvaćajući da mu je to adekvatno mjesto s obzirom da je i opet 'uspješno' namagarčio poreske obveznike!?

Damir Kalafatić


Janukosipović

Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah.

Jedino za što ste sposobni jest veleizdaja. U svakom pogledu. Jedino što ispunjava vaše isprazne živote jest služenje velikosrpskoj politici , a sve u svrhu potpunog i posvemašnjeg poništenja Hrvatske i Hrvata! Da, točno je ustvrdila neškolovana, četnikuša od srbijanske gospođe ministarke Zapadnog Balkana, kako je ovo najuspješnija Vlada. Ustvrdila je to s udbaškog, rashodovanog, zločinačkog skupa, okupljenog u ime svih mrzitelja jedine nam Domaje. Da, kao što već rekoh, točno je kako je ta vrsta kreatura sposobna jedino i samo za veleizdaju. Ponaosob i kolektivno.

Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo riješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.

Dok se podla baba od četnikuše i ujedno nepismene gospođe ministarke, u beogradskom pašaluku triput liže sa svojom četničkom subraćom, žaleći što ne može povući tužbu protiv srbije za genocid, a sve to ugledavši se na, po lažnim ispitivanjima javnog mijenja, najpopularnijeg Janukosipovića, kojemu nije dosta i koji bi još pet godina uzurpirao instituciju Predsjednika Republike Hrvatske, dotle kretenoidni Fićfirić u Londonu, tajno primivši naredbu i „zapoved" kako do kraja sjebati mrsku im Hrvatsku, bulazni o plimi, poplavi, oseki , brodovima i tsunamiju. Sva se ta buncanja odvijaju " pod visokim pokroviteljstvom" engleske masonerije, ne bi li nas opet i ponovno gurnuli u blato i gnjilež nekakvog „novonastalog Zapadnog Balkana".

Veleizdajnici putuju o našem trošku na relaciji Zagreb-London-Beograd, Živka Sekulić (marina lovrić merzel) pluta u našim pokradenim kunama, branko šegon sa svim svojim ortacima nam se zlurado smije ne plativši ni lipe turističke pristojbe, a još neuhvaćena lopina nad lopinama, mirko i slavko linić kao povrijeđena mlada sjedi u zadnjem redu, dok Janukosipović obilazi svoju Petu Kolonu uredno smještenu diljem Hrvatske, tvrdeći kako Ukrajini želi sve najbolje, no da se ne bi miješao u njihove probleme. Nije se on miješao niti 1991.u Hrvatski obrambeni rat, već je negdje zaudarao po jadnom glasoviru, pipkajući kao i danas slučajne nadošle maserke.

Hrvatska počinje ključati!

Dok dežurni četnički profesor pupavac preko udbaške dalekovidnice hrt-a lamentira o mogućim „interpretacijskim sukobima" te, naravno, izjednačavajući svoje sučetnike i agresore s Hrvatskom Žrtvom, istiha kvarno zboreći, kako se „borimo za istine u kojima smo samo izgubili", a mladi (ne bi on izustio Hrvati) da misle kako je veće stradavanje bilo na Ovčari nego u Jasenovcu, što je za njega poražavajuće, a za nas istina, usput tvrdeći kako je jednak broj nestalih Hrvata i srba, u tom za njega nepotrebnom ratnom vihoru, dotle drugarica regionska ministarka pusić „dvoji o uzrocima i karakteru rata" !

Što je previše, previše je.

Polupismena fekalija od ante tomića je dobila svoju prvu kantu govana na splitskoj rivi.

Malo je to.

Nezaposleni, gladni Hrvati vriju!

Ukoliko se sve nastavi, kao što je krenulo i Mi ćemo krenuti!

Dogodit će se Jelačić Majdan trg!

Jer ...

"dok je srca, bit će i Kroacije"

Božidar Alić


tinolovka-news.com

Der Untergang ili propast Njemačke, dio 2.

Tko baš nije naučio povijest u školi mogao je u kinodvorani pogledati odličan njemački film 'Der Untergang' koji govori o propasti Njemačke 1945. i posljednjim danima njemačkog vođe Adolfa Hitlera u bunkeru ispod novog sjedišta njemačke vlade u Berlinu, baš onako kako mu je nagovijestio cionistički pokret u Sjedinjenim Američkim Državama koji je Njemačkoj najavio rat nekoliko tjedana nakon dolaska na vlast 1933., i pozvao na bojkot njemačke robe i industrije (čak tada službeno 3. Reich još nije postojao nego Weimarska Republika). O tom ratu koji je Svjetski židovski kongres objavio Njemačkoj 1933. je njegov predsjednik Theodor Herzl rekao 7. kolovoza 1933. u izjavi za 'The New York Times' slijedeće:

„Ovaj rat protiv Njemačke, koji smo prisvojili, je sveti rat, rat protiv Njemačke koji se ima voditi do samoga kraja, do uništenja.“

U svojim memoarima je Otac cionističkog pokreta [pokreta za osnivanje židovske države i Velikog Izraela] Theodor Herzl napisao 1895. – 1904. ove retke:

„Važno je da se povećaju patnje Židova … One će pomoći ostvarenju naših planova. Imam jako dobru zamisao … Upregnuti ću anti-semite u našu politiku, da oni oduzimaju židovsku imovinu. Anti-semiti će nam pomoći, da se poveća progon Židova. Anti-semiti će postati naši najbolji saveznici.“

Tako je Hitler preko zapadnoga bankarstva upregnut u anti-semitsku politiku sa ciljem uništenja Njemačke preko izazivanja novog svjetskog rata u Europi, dok je, naravno, bio uvjeren u „Konačnu pobjedu“ Njemačke nad Sovjetskim Savezom.

Arnold Leese je u 'The Jewish War of Survival' najavio 8.11.1935. novi svjetski rat, dakle, četiri godine prije nego je počeo, i objavio slijedeću najavu:

„Drugi svjetski rat se mora voditi za obranu židovskih temeljnih načela.“

Adolf Hitler je pak u svom govoru u Reichstagu od 20.1.1940. godine, dakle, nepunih pet mjeseci nakon njemačko-sovjetskog napada na Poljsku, i britanske i francuske objave rata protiv Njemačke zbog napada na Poljsku, (London i Pariz nisu tada objavili rat Moskvi, iako je SSSR isto napao Poljsku), izrekao svjetskoj financijskoj eliti na Zapadu slijedeće upozorenje:

„(…) Ako će međunarodnom financijskom židovstvu u, i izvan Europe uspjeti da narode gurne još jednom u jedan svjetski rat, onda rezultat toga neće biti boljševizacija Zemlje, i time pobjeda židovstva, nego uništenje židovske rase u Europi. (…)“

Ovdje treba reći, da je Hitler ostvario svoju prijetnju izrečenu urbi et orbi nakon pohoda na Poljsku, a prije preventivnog rata protiv Francuske i ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, što je europski rat, i rat u Aziji, pretvorio u Drugi svjetski rat. Naime, uništio je židovsku rasu u Europi, i to je u povijest ušlo pod nazivom „holokaust“ ili hebrejski „šoa“, i predstavlja genocid, ili ubojstvo židovskog naroda.

Pri tome je malo vjerojatno da netko poput Adolfa Hitlera, kod kojega do njegove 30. godine života nema zapisa o njegovome anti-semitizmu; naprotiv, u svome bečkome životnome razdoblju se druži sa Židovima, a na koncu Prvog svjetskog rata čak sudjeluje u državnom udaru i pokušaju boljševičke revolucije u Münchenu koju predvode Židovi, i kandidira za sovjetska vojna vijeća, nije razlikovao židovski narod od zapadne financijske elite („Wall Street“) u kojoj prevagu imaju vodeći bankari koji su židovskog podrijetla, tzv. aškenazi ili njemački Židovi, koja predstavlja zločestu elitu i apsolutnu manjinu društva, međutim ipak je Hitler u Drugom svjetskom ratu uništio židovsku (aškenazijsku) populaciju, što ima više veze s oportunizmom i karijerizmom nego sa stvarnim uvjerenjem da Židovi predstavljaju opasnost za njemački narod, (iako je tako glasila službena agitacijska propaganda u Hitlerovoj Njemačkoj), jer isto tako nitko ne poistovjećuje talijansku zločinačku organizaciju (MAFIA) s talijanskim narodom. Priča o „judeo-boljševičkoj opasnosti“ i antisemitizam služila je Hitleru u njegovoj osvajačkoj politici kao gorivo za propagandu o jednom neprijatelju s kojim se plaši njemački narod koji se tako uplašen stavlja pod zaštitu svog „zaštitnika“ i vođe Adolfa Hitlera, ali taj neprijatelj je u biti bio fiktivan, jer kakve veze ima pobožni židovski narod sa zapadnom financijskom elitom koja je židovskog etničkog podrijetla, i k tome još i borbeno-ateistička, isto kao i Hitlerov režim? A da je zapadna financijska elita gurnula narode u Drugi svjetski rat to je jasno, i temeljeno na povijesnim činjenicama, kao i da je surađivala s Hitlerovim režimom, ali i s drugim zaraćenim stranama.

Nakon što su se Sjedinjene Američke Države našle nakon napada na Pearl Harbor također u ratu protiv Njemačke kao i Velika Britanija, predsjednik Svjetskog židovskog kongresa, Chaim Weizman, dakle, cionističkog pokreta kojeg je osnovao Theodor Herzl, a financirao bankar Rothschild iz Londona, rekao je prilikom svoga govora u New Yorku, 8. prosinca 1941. godine, dakle, u vrijeme objave rata Japanu:

„(…) Nije samo u tome da ćemo ovom ratu posuditi sva naša financijska sredstva. Pobjeda se temelji na slabljenju protivnika, na njegovom uništenju u njegovoj zemlji, u njegovoj vlastitoj tvrđavi. Mi smo trojanski konj u neprijateljskoj bastilji. Tisuće Židovi koji žive u Europi su glavni čimbenik u uništenju neprijatelja. (…)“

Zapadna svjetska financijska elita je prouzročila i Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat, i to s motivom profita, i nametanja svog utjecaja u svijetu.

Kao između dva svjetska rata je svijet međunarodnog bankarstva nakon Drugog svjetskog rata putem Međunarodnog monetarnog fonda prouzročio raspad bivše Jugoslavije, i slom istočnoeuropskih socijalističkih zemalja i Sovjetskog Saveza, sa ciljem širenja tržišta, i povećanja profita, stavljanjem podjarmljenih zemalja pod svoju kontrolu pod izgovorom navodne demokracije i slobode. Četvrt stoljeća nakon pada Berlinskog zida vidi se da je zapadna svjetska financijska elita dovela do ekonomskog kolapsa sve zapadne kapitalističke i demokratske, i bivše komunističke anti-demokratske zemlje, i to preko korupcije vladajućih političara i državnika, a na osnovi kriza poput one u Siriji, ili Iranskog pitanja, i krize u Ukrajini nastoji se veliku krizu riješiti ratom, što znači i atomskim ratom u slučaju slučaja, što vodi u Treći svjetski rat.

Rusija se za vrijeme zimske Olympijade u Sočiju 2014. nalazi pod žestokim udarom i napadom zapadnih liberalnih medija koji je demoniziraju, i to u trenutcima dok liberalni Zapad izvršava državni udar u Ukrajini čime se kompenzira poraz Washingtona u Siriji; pad Ukrajine i njezine nezavisnosti značilo bi smrtni udarac Rusiji, tako da bi apsolutnoj hegemoniji Washingtona u sjevernoj hemisferi na putu stajala samo još Kina.

Ujedno je potpuno u krivu admiral u mirovini Domazet Lošo koji kao rješenje za Hrvatsku vidi u priklanjanju američkoj politici, odnosno odmak od britanske politike, s obzirom da su američka i britanska politika vezane pupčanom vrpcom u anglo-američkoj osovini, tako da se kao jedini put Hrvatske koji joj jamči opstanak na geo-političkoj karti svijeta nalazi u politici nezavisnosti i neutralnosti u odnosu na NATO i Rusiju. Na primjeru Daytonskog ugovora se vidi kako je američka politika dugoročno naštetila hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti, jer je legalizirala srpska osvajanja, i genocidnu tzv. Republiku Srpsku u BiH, a BiH de facto podijelila i učinila je invalidom. Ulaskom Hrvatske u NATO i EU je Hrvatska postala samo još jedna u nizu zemalja za obračun s Rusijom u korist međunarodnih bankara u New Yorku, a sama Hrvatska kao država je time likvidirana, i to ponajprije zbog naivnosti Hrvata koji u Zapadu vide spas umjesto da opstanak, a time i spas vide u svojoj samostalnosti i nezavisnosti.

Povijest se ponavlja, ali ne zato što vladajući političari ne bi znali povijest, nego zato što znaju istinu ali je prešućuju pošto su podmićeni i ucijenjeni, i to sustavno manje-više u svim zemljama Europske unije i u Sjedinjenim Američkim Državama.

S nestankom Hitlera nestala je i Njemačka koja će se nakon Drugog svjetskog rata pojaviti okupirana, podijeljena, i ponižena, sa stranim postrojbama na svome tlu koje se tamo nalaze i dan-danas iako se Crvena armija povukla nakon pada Berlinskog zida i ponovnog ujedinjenja Njemačke, ali ostale su američke i britanske baze. Kako je rekao bivši ministar financija u vladi kancelarke Merkel, Wolfgang Schäuble, „Njemačke nije suverena država“. Umjesto nezavisnosti Njemačka ima najsnažnije gospodarstvo u Europi i jedno od najsnažnijih u svijetu, ali to je samo privremeno, i predstavlja iluziju dok ne doživi svoj novi „Untergang“ koji je skrojen u inozemstvu, kako to već biva kada jedna zemlja nije suverena, onda o njoj odlučuju stranci. Tako će Njemačka opet pasti, ali ovaj puta ne u borbi nego šaptom kao što je i Bosna svojedobno šaptom pala.

Povijesna znanost dala je svijetu dokaze o umiješanosti liberalnog Zapada i financijskog svijeta Wall Streeta i lodonskog Cityja u propasti Njemačke između dva svjetska rata kada su zapadne privatne banke u vlasništvu tzv. međunarodnih bankara uskratile ključnim austrijskim i njemačkim bankama kreditne linije da potaknu gospodarstvo na oporavak nakon sloma wallstreetske burze 1929. godine, koja je doživjela slom samo iz jednog jedinog razloga, a taj je da njemačke banke dožive slom, i automatski time i njemačko gospodarstvo, i to sa ciljem da se otvori radikalni put za Njemačku, a taj je vodio preko Hitlerovih nacista koje su zapadni bankari izabrali za svoje favorite koji će im namaknuti ostatke ratne odštete ugovorene diktatom u Versaillesu 1919. godine, i otplate lihvarske kamate na kredite za otplatu ratne odštete koja je bila najviša u povijesti čovječanstva. Kad je Hitler došao 1933. na vlast, srdačna suradnja liberalnog Zapada s Hitlerom je nastavljena iz razloga profita, odnosno novac i dobit je pokretač bešćutnosti zapadne politike kojom upravljaju bankari i korporacije.

Zapad je stvorio fašizam, kako u Italiji, tako i u Njemačkoj između dva svjetska rata, a ne kako lažno tvrdi svjetska marksistička ljevica da je Vatikan stvorio fašističke zemlje.

Naravno, autor ovog teksta ima vlastiti mozak i razmišlja samostalno i autonomno, tako da njegovo mišljenje proizlazi iz informacija pohranjene u njegovoj svijesti, što znači da kada tvrdi da Njemačka stoji pred totalnom propašću, onda zna što govori, unatoč tome što je Njemačka svjetski rekorder u izvozu, i predstavlja gospodarsku lokomotivu Europe.

Njemačka kancelarka godinama ponavlja nužnost da se EU centralizira, i da se još više prava zemalja-članica prenesu na Bruxelles, kao da nije dovoljno briselske birokracije i plutokracije, te ukidanje građanskih prava, potiskivanje slobode javne riječi, i potkopavanje demokracije, i suvereniteta zemalja-članica.

Njemačka je svjetski rekorder u izvozu, i Savezna Republika Njemačka bilježi posljednjih godina, dakle i u vrijeme krize u euro-zoni, najveći izvoz u svojoj povijesti, a opet s druge strane njemački državni dug dostiže također nove povijesne rekorde, čime je izvoz praktički poništen. Državni dug nastaje zbog utjecaja međunarodnih bankara koji preko Europske banke kontroliraju narodne banke zemalja-članica EU, a predsjednik Europske centralne banke dolazi iz Wall Streeta, dotično iz banke Goldman-Sachs. Kako netko uopće pod takvim uvjetima može pomisliti da će kriza u euro-zoni završiti pozitivno? Izvršno tijelo međunarodnog bankarstva, privatna organizacija Bilderberg, postavlja svoje ključne ljude na položaje u briselskoj birokraciji, tako da je svako rješenje bilo koje krize vezano za planove Wall Streeta. (Početkom 2014. je Bruxelles, inače, svečano objavio da je euro-kriza prošlost.)

U krivu su oni koji misle da će Njemačka izvući EU iz krize, bez obzira na snažno njemačko gospodarstvo, jer će Njemačku uništiti centralizacija Europske unije ako bude provedena do kraja onako kako se predlaže na razini Europske komisije s planom o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država u kojima bi zemlje-članice dobile status bivših jugoslavenskih administrativnih republika.

Mnogi gube iz vida da je trenutno njemačko gospodarsko čudo stvoreno posljednjih godina na besramnom ukidanju radničkih i socijalnih prava, i uvođenjem sektora minimalne plaće, kao i drastičnom štednjom u svim sferama društva, i privatizacijom svega i svačega. U stvaranju privida njemačkog gospodarskog čuda pripomogla je ne samo politika nego i tako zvani liberalni mediji koji su odigrali veliku ulogu u uništenju Njemačke, proces koji je u tijeku, i koji će završiti istim scenarijem kaosa na ulicama njemačkih gradova kao i u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, i Francuskoj. Posebno mediji svojom cenzurom stvaraju u percepciji javnosti lažnu sliku o aktualnom stanju u Njemačkoj, jer se stanje prikazuje kao da teku med i mlijeko, iako milijuni djece u Njemačkoj žive na rubu siromaštva, a milijuni kućanstava ostali su bez struje.

Sjedinjene Europske Države ili neka vrsta centralizirane sjedinjenje europske zemlje mogu biti ostvarene samo s uništenim zemljama-članicama EU.

Njemačka će biti uništena svojom tradicionalnom ulogom dežurnog platitelja koji plaća sve troškove u Europskoj uniji.

Da bi Njemačka tu ulogu depresivnog samoubojice odigrala do kraja, Njemačku se mora uništiti iznutra, a to se čini uvođenjem gender rodne ideologije, i podjelom društva koju uvođenje ove ideologija izaziva, a što se vidjelo i u Hrvatskoj gdje su ljudi bili podijeljeni na ZA i PROTIV. Uz to se njemačko školstvo već dulje vrijeme uništava zaglupljivanjem učenika, jer neobrazovana i neinformirana populacija je najlakši plijen za grabežljivce. Samo neobrazovano stanovništvo ne vidi uništavanje vlastite zemlje. Zato se uništenje Njemačke i dalje nesmetano odvija, jer nema odlučujućeg otpora koji bi trebao doći iz središta naroda. Srednja i intelektualna klasa je u Njemačkoj obrazovno uništena; vlada glupost, bedastoća i dezinformiranost – točno po željama međunarodnih bankara i svjetske financijske elite. (Zaglupljivanje hrvatskih učenika je također nedavno započelo kao prije davnih godina u Njemačkoj.) Istovremeno sa sniženjem obrazovnog standarda rastače se kultura njemačkog naroda, a time i identitet građana.

Nedovoljna obrazovanost i nedostatak jedne kulture koja povezuje ljude bila je plodno tlo za uvođenje tako zvane političke korektnosti u Njemačkoj, koja u prvom koraku predstavlja proces u kojemu stanovništvo misli jednom glavom, dakle, svako pojedinačno mišljenje je nepoželjno, i likvidira se pluralizam mišljenja, što se već dogodilo, a u slijedećem koraku predstoji totalna podjela društva koje postaje nezaštićeno. Kad se njemačko društvo bude međusobno sukobljavalo na ulicama njemačkih gradova, i kad prođe val nasilja, njemački narod biti će spreman na bespogovornu integraciju u centraliziranu Europu. Onda je markiranje ljudi, odnosno implantacija micro-chipa pod ljudsku kožu samo logičan slijed.

Njemačko stanovništvo poput dvorske lude se trenutno zabavlja vježbanjem političke korektnosti i gender-rodno-ideološkom studijom, i dok se grči da održi svoj još relativno visoki životni standard koji stoji na klimavim nogama, Njemačka je kao svjetski izvozni rekorder došla, zahvaljujući svojoj naoko kršćansko-demokratskoj vladi, u ovisnost o Europskom stabilizacijskom mehanizmu za spašavanje eura, čime se Berlin obavezao na plaćanja bez limita, odnosno Njemačka je dobila zadatak koji ne može ispuniti, jer će sve skupa biti na kraju uništena pošto će sve što bude privredila, eksportirala i zaradila, uplaćivati u blagajnu briselskih birokrata koji su instrument u rukama međunarodnih bankara.

Trenutno se, dakle, provodi završni finalni udarac protiv Njemačke u kojemu sudjeluje izdajnička njemačka elita, jer je korumpirana i ucijenjena. Čak su bivši komunisti u Njemačkoj upozorili svoju vladu da je vrijeme da Njemačka vrati natrag svoj suverenitet, vjerovali ili ne.

Kao alternativa ovakvom jadnom stanju Njemačke pojavila se nova politička snaga koju predvode istinski konzervativci na čelu s bivšim predsjednikom Saveza njemačke industrije, koja zahtijeva izlazak Njemačke iz euro-zone, i vraćanje natrag njemačke marke, međutim, liberalni mediji su je već proglasili i etiketirali „neofašističkom alternativom“. (Na posljednjim nacionalnim izborima je Alternativa za Njemačku, AfD, ostala za 0,1 posto ispod izbornog praga.)

Profesor Goran Jurišić


Tko je Marcel Lefebvre i Svećenička Družba Sv. Pia X.?

Nakon pomalo nepriličnog napada jednog dijela katoličkih progresivnih (reformskih) vjernika na moj članak Zašto sve više katoličkih vjernika želi njegovati tridentsku Liturgiju na jednom hrvatskom kršćanskom portalu nužno je dati dodatno pojašnjenje. Apsolutno se slažem da se naš Svevišnji u Liturgiji može slaviti na više načina te Ga i osobno redovito slavim prema postkoncilškom Obredu. Članak nedvosmisleno govori što tradicionalisti (konzervativci) zamjeraju postokoncilškoj Liturgiji u kojemu u većini teksta nije decidiran moj osobni stav već se jasno navodi da tako misle, tvrde ili vjeruju tradicionalisti.

Začuđuje vokabular objeda na moj članak od pojedinih „dobronamjernih“ postkoncilških modernista. Zbunjuje svakog razumnog katolika, zašto ti isti modernisti imaju bezgraničnu toleranciju prema raznoraznim pustolovnim igrarijama prigodom Liturgije koje Koncil nije ni u kom slučaju odobrio, a samo osudu prema tradicionalnom misnom Obredu kakav se služio gotovo dva tisućljeća? Upravo o tome sam na kraju svog teksta citirao tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinal Josepha Ratzingera , što su moji žestoki kritičari zanemarili.

Očito da je pristup ekumenizmu kod većine progresivaca pomalo „osebujan“. Postalo je pravilo da mnogi od tih progresivaca (vjerujem da se to ne odnosi na moje kritičare) gaje apsolutno nekritički ekumenski dijalog prema protestantskim zajednicama, ali i prema nekršćanskim religijama, iako je njihovo dogmatsko vjerovanje u velikom raskoraku s naukom Katoličke crkve, dok im je silni otklon prema onim „bogohulnicima, neposlušnicima, koji su na rubu da sami sebe izopće“, odnosno prema konzervativcima koji nisu protiv niti jedne dogme Učiteljstva Katoličke crkve, već samo neblagonaklono gledaju na nekoliko odluka Drugog vatikanskog sabora.

Jedan od tih progresivnih mislilaca mi prigovara da sam prešutio da je Marcel Lefbevre osuđeni izopćenik Crkve. To je potpuno neutemeljen objed pošto niti jednom riječju, niti imenom ni prezimenom, nisam u tekstu spomenuo nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Samo sam citirao jedan njegov članak kako citiram i mnoge druge autore, a da ih osobno ne spominjem. Ako je netko nešto prešutio onda je to upravo taj gospodin. Istina je da je Marcel Lefebvre 1988. godine ekskomuniciran iz Crkve kao i cijela Svećenička Družba Svetog Pia X. zbog zaređenja četiri biskupa bez odobrenja pape Ivana Pavla II., a ne zbog svog djelovanja i osnivanja Družbe. Radi cjelovite informacije onda je gospodin trebao i spomenuti da je papa Benedikt XVI. 2009. godine ukinuo ekskomunikaciju toj četvorici biskupa.

Upravo stoga potrebno je nešto reći o „kontroverznom“ nadbiskupu Marcelu Lefebvreu. Je li on bio zadrti i sablažnjivi neposlušnik, ultrakonzervativni i antisemitski nazadnjak ili pak čvrsti čuvar vjere i Tradicije Crkve? Svakako se danas, 23 godine nakon Lefebvreove smrti može o tome razumnije raspravljati. Zasigurno, nije uvijek baš sve crno – bijelo…

Iz razloga što je Drugi vatikanski sabor svojim proglašenim dokumentima „jasno napustio stajališta“ od kojih je polazila enciklika pape Pia X. Pascendi u kojoj je Papa osudio modernizam, agnosticizam i imanentizam, najveći kritičari Koncila ostali su do današnjeg dana sljedbenici nadbiskupa Marcela Lefebvera, tzv. tradicionalisti.

Tko je ustvari, za mnoge kontroverzni, Lefebvre? Marcel Francois Maria Joseph Lefebvre (1905. – 1991.) rodio se u uzornoj francuskoj katoličkoj obitelji (pet od osmero djece postali su svećenici ili časne sestre) u mjestu Tourcoingu. Njegov otac Rene Lefebvre ubijen je 1944. godine u njemačkom koncentracijskom logoru u istočnom Branderburgu. Za svećenika je zaređen 1929. godine, a kao redovnik misijske družbe Duha Svetoga (spiritanci), bio je četrdeset godina misionar u Africi i Latinskoj Americi. Godine 1955. postao je prvi nadbiskup Dakara u Senegalu, vjerovjesnik i otac vjere za stotine tisuća afričkih vjernika. Jedanaest godina je msgr. Lefebve bio apostolski delegat za cijelu frankofonsku Afriku. Godine 1962. postao je biskupom, ali s osobnim nazivom nadbiskupa, francuske biskupije Tulle, zatim vrhovni spiritanski poglavar i rektor francuskog kolegija u Rimu.

Nadbiskup Lefebvre, kao sudionik Drugog vatikanskog sabora, bio je najčvršći branitelj Tradicije Crkve i najžešći protivnik novom modernitetu kojim je Koncil težio prema krilatici pape Ivana XXIII., aggiornamento, tj. posadašnjenje Crkve. Duboko potresen donesenim nekim dokumentima na Koncilu nastavio je svoju borbu protiv tih „izdaja“. Smatrao je da je Koncil izdao Svetu Crkvu na tri linije. Prva izdaja bila je izdaja s masonima. Tvrdio je da je postojao sporazum prije Koncila i tijekom Koncila, kroz ljude opunomoćene od Crkve (kardinal Bea, msgr. De Smedt, msgr. Willebrands itd.) koji su preko Tajništva za jedinstvo kršćana surađivali sa židovskom ložom B'nai B'rithom kako bi se usvojile „vjerske slobode“. Usvajanje vjerskih sloboda prema Lefebveru znači u načelu „prava čovjeka unutar Crkve“. Druga i treća izdaja, prema Lefebvreu, također se odigrala preko istih opunomoćenika. Druga izdaja je bila izdaja s protestantima, što je dovelo do promjene u Konstituciji i Liturgiji. Treća izdaja je bila s komunistima, što se prema njemu jasno vidjelo pošto Koncil nije osudio ateistički komunizam.

Obično se misli, a tako i mnogi pišu, da je msgr. Lefebvre globalno odbio cijeli Koncil. Istina je da on nije prihvatio samo tri dokumenta od šesnaest, ona tri koja nije potpisao. U prvi mah isto bi se tako moglo pomisliti da nije potpisao konstituciju o Liturgiji Sacrosanctum Concilium pošto je u njoj Koncil učinio najviše vidljivih ustupaka, jer je on kao i njegovi sljedbenici ostao vjeran starom obrednom pretkoncilskom bogoslužju. Međutim, nadbiskup Lefebvre potpisao je i tu konstituciju, a nije potpisao sljedeća tri dokumenta:

1. Dignitatis humanae, deklaracija o vjerskoj slobodi. To nije potpisao jer je držao da je tom deklaracijom u Crkvi uneseno prvo načelo Francuske revolucije: Liberte. Poznato je da su sva katolička Tradicija, svi Pape i svi Koncili do II.Vatikanskog sabora naučavali da samo istina može imati prava u društvenim ustrojstvima, dok se neistina u njima može samo tolerirati. Pojam prava na opstanak i djelatnost Crkve vezivala se isključivo na istini, a ne na dostojanstvu ljudskog bića. Stoga, Katolička crkva, vjerujući da ona ima jedinu istinu o Bogu i čovjeku, do tada je naučavala da ona ima jedino pravo na opstanak i djelatnost, dok se druge kršćanske konfesije i religije mogu samo tolerirati. Međutim, Drugi vatikanski sabor donio je deklaraciju Dignitatis humanae, što prema mišljenju Marcela Lefebvra, podsjeća na usklik francuske revolucije Liberte. Praktički je to bilo usvajanje „vjerske slobode“, odnosno „prava čovjeka“ na slobodu svake religije, sada na dostojanstvu ljudskog bića, a ne više na pravu istine. Znakovito je da su msgr. Bea i msgr. De Smedt ispred Tajništva za kršćansko jedinstvo istu deklaraciju pet puta nosili na Koncil, pet puta se ista shema odbijala i pet puta donosila nazad, dok konačno nije bila izglasovana.

2. Christus Dominus, dekret o pastoralnoj službi biskupa. Nije ga potpisao jer je držao da je, prihvatom načela biskupskog kolegijaliteta, u Crkvi uneseno drugo načelo Francuske revolucije: Egalite. Bio je to dekret o pastoralnoj službi biskupa, ne u potpunosti onakav kako je predlagao kardinal Bea i „njegovo“ Tajništvo, ali u svakom slučaju znakovit. Radi se o „biskupskom kolegijatu“, o ekleziologiji koncentričnih krugova, odnosno o skupnoj odgovornosti svih katoličkih biskupa za cijelu Katoličku crkvu. Poznato je da su biskupi prije Francuske revolucije u srednjoeuropskim zemljama (Austro-Ugarskoj i Njemačkoj) sve do završetka Prvog svjetskog rata bili zavisni od Pape samo u dogmatskim stvarima, ali njihova znatna samostalnost nije bila utemeljena teološki već državno-pravno. Poslije Francuske revolucije, odnosno poslije Drugog svjetskog rata biskupi su postali Papinim prefektima, što je utemeljeno i Prvim vatikanskim saborom. Sve do Drugog vatikanskog sabora se držalo da se biskupski kolegijalitet i zajednička odgovornost za Crkvu ostvaruje samo na ekumenskim koncilima, dok je cijelo vrijeme između ekumenskih koncila ekleziologija bila piramidalna: na vrhu Papa, pod njim kardinali, pa nadbiskupi, pa biskupi, pa svećenici i redovnici, pa redovnice, pa bogoslovi, a na dnu „obični vjernici“. Ovim koncilskim dekretom biskupski kolegijalitet i skupna odgovornost postali su stalnost.

3. Nostra aetate, deklaracija o odnosu Katoličke crkve prema nekršćanskim religijama, posebice prema Židovima. Lefebvre nije bio zadovoljan kompromisom prema kojemu je donijeta deklaracija gdje među ostalom stoji kako Židovi „…ostaju vrlo dragi Bogu čiji su darovi i poziv neopozivi“. Tu deklaraciju nije potpisao jer je držao da je prihvatom te deklaracije u Crkvi uneseno načelo Francuske revolucije: Fraternite. (O događanjima i „borbama“ između crkvenih otaca na Drugom vatikanskom saboru koje su prethodile donošenju deklaracije Nostra aeata autor ovog teksta posvetio je cijelo poglavlje u knjizi Tko želi razoriti Crkvu).

Sva ta tri načela – Liberte, Egalite, Fraternite (sloboda, jednakost, bratstvo) – msgr. Lefebvre smatrao je masonskim načelima, načelima modernog liberalizma. Svoje stavove msgr. Lefebvre temeljio je na tome što niti jedan Papa od Francuske revolucije da Drugog vatikanskog saborskog nije revidirao niti poništio nauk Katoličke crkve protiv temeljnih načela Francuske revolucije, niti jedan Papa nije ukinuo ili reformirao Silab Pia IX. u kojemu se osuđuju sva antikršćanska i antikatolička strujanja. Stoga, svaki razboriti kršćanin ne treba samo tako slušati glas masonskih misionara u Crkvi, konformističkih i poslušnih biskupa koji puštaju da im biskupije preplavljuju otpaci protestantizma i „neokarizmatična“ grupnosolipsistička samovolja, i koji će msgr. Lefebvra nazivati sablažnjivim i zadrtim neposlušnikom, već se treba zamisliti da li njegovi razlozi otpora i njegov neposluh ipak imaju solidan crkveni temelj u vremenu teološkog glavinjanja, kronolatrije i ponovnog javljanja arijanske hereze? ( Smiljana Rendić: Mon Englise…,Izvod iz pisma koje je S. Rendić uputila 1987. godine Radovanu Grgecu, Marulić, br, 4., 2002.)

Nezadovoljan „modernističkim“ Vatikanom, nadbiskup Marcel Lefebvre sa svojim istomišljenicima 1970. godine osnovao je Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pija X. (Svećeničku Družbu Svetog Pia X.), koja djeluje do današnjeg dana. Družba zastupa stajalište da Drugi vatikanski sabor ne stoji u Tradiciji Crkve. To se poglavito odnosi na, već rečeno, izričaje o ekumenizmu, slobodi vjere i slobodi savjesti jer se tim dekretima daje mogućnost spasenja izvan Katoličke crkve. U vrlo kratkom roku u Družbu Sv. Pija X. msgr. Lefebvre po katoličkoj Tradiciji zaredio je po tridetinskom obredu oko 500 novih svećenika, a njihove župe brojale su uskoro preko 100 000 vjernika u šezdesetak zemalja svijeta.

Liturgijsku reformu Svećenička Družba Sv. Pia X. smatra izrazom „protestantizacije“ Mise. Prema njihovom mišljenju u Svetoj Misi se nakon Drugog vatikanskog sabora previše snažno naglašava karakter gozbe (gozba – pričest nije bitna za euharistiju, nego je plod sakramenta), dok se karakter žrtve izgubio. Stoga se striktno odbacuje primanje Pričesti stojeći i na ruku. Osim toga, iako je msgr. Lefebvre potpisao koncilski dekret o Liturgiji, pripadnici Družbe Svetu Misu slave isključivo u pretkoncilskom obliku. Ovdje treba istaći i to da pripadnici Družbe do danas rabe molitveni zaziv Velikog petka iz starog Obreda kojega je papa Ivan XXIII. ukinuo. Samo tim činom Družba (posebice msgr. Lefebvre) je na sebe navukla nezapamćeni bijes judeo - masonstva i njenih medijskih poslušnika (vojnika) sklupčanih oko antibiblijskog materijalističkog „mesijanizma“, etiketirajući je kao ultrakonzervativnu, nazadnjačku, antisemitsku i sl. Istina je da Svećenička Družba ni u kom slučaju nije antisemitski nastrojena, već je prožeta snažnim teološkim antijudaizmom koji se temelji na uvjerenju da i Židovi, da bi se spasili, moraju priznati Isusa Krista za svog Mesiju. Budući da je i dalje ustraju u svojoj zabludi njihova krivnja je zato jako velika. ( Thomas Bermer: Najnovija događanja ojo Svećeničkog bratstva Pija X., Crkva u svijetu, 44. (2009), br. 2, str. 243.).

U svojim publikacijama pripadnici Družbe čak dvoje je li nova Liturgija Katoličke crkve uopće valjana, odnosno u najmanju ruku sumnjaju u to. Osim „nekatoličkih“ promjena u Liturgiji što široka javnost najviše prepoznaje, pripadnici Družbe smatraju da je Drugim vatikanskim saborom Crkva napravila preokret, napustila svoju Tradiciju, stvorila nešto novo što više nije katoličko i upustila se u nepojmljivi razgovor s modernom. Drugim riječima, prema njima, Drugi vatikanski sabor je jedna velika urota judeo – masonstva na kojemu je naneseno više štete Katoličkoj crkvi nego sa svim dosadašnjim liberalnim, ateističkim i heretičkim pokretima i revolucijama. Prema Svećeničkoj Družbi Sv. Pia X. „Rim“, dakle cijela Katolička crkva na čelu s Papom, zabludila je te se mora vratiti na pravi put. Navodno je jednom prigodom msgr. Lefebvre dva sata obilazio Trgom Svetog Petra u Rimu i molio egzorcizme…

Pošto je otac vjere crne Afrike, msgr. Lefebvre, 21. studenog 1974. godine u listu Itineraires izjavio kako on ne prihvaća modernistički Rim u kojemu masonstvo ima svoje prste, već vječni Rim, msgr. Lefebveru i njegovim sljedbenicima Crkva je zabranila slavlje Sakramenata (suspensio a divinis). Crkva je međutim i dalje tolerirala da u njenom krilu postoji određena zajednica koja ima „poteškoća“ s Drugim vatikanskim saborom i sadašnjim životom Crkve. Razgovori i pregovori između Svete Stolice i Svećeničke Družbe su se dodatno intenvizirali. Sastajao se Papa i njegovi posrednici (kardinal Šeper, kardinal Ratzinger) s nadbiskupom Lefebvreom. Papa je i dalje iskazivao žaljenje što Družba ne prihvaća odredbe Koncila jer nije samo tako u vremenu opustjelih sjemeništa 500 svećenika „baciti preko palube“. Razmišljao je čak da se Družbu prevede na maronitski obred, koji nije bio „razoren“ postkoncilskom liturgijskom reformom kao tridentski i sl.. Nadbiskup Lefebvre bio je čvrst u svojim pregovorima. Iako je i dalje dolazio u Rim za kojeg je držao da je sjedište kršćanstva i da bez Rima ne može biti nikakve Katoličke crkve, inzistirao je da se „Rim mora obratiti“.

Gledajući realno, Svećenička Družba Sv. Pia X. nije nikakav fenomen. Gotovo da su nakon svakog ekumenskog koncila nastajali određeni prijepori oko njegove prave interpretacije. Nakon Prvog ekumenskog sabora održanog u Niceji 325. godine koji je praktički formulirao kršćansku vjeru, prevladao je najprije arijanizam koji je bio osuđen na Koncilu. Desetljećima iza Koncila arijanci su bili većina među biskupima, a njihova vjera je neko vrijeme i bila vjera Rimskog Carstva. Trebalo je proći vremena da takvo teološko razmišljanje iščezne iz povijesti. Također i nakon Prvog vatikanskog sabora 1870. godine, Katoličku crkvu je zahvatila velika kriza iz koje je proizašla Starokatolička crkva. Vremenom se Starokatolička crkva konsolidirala i danas je pouzdan partner Katoličkoj crkvi u ekumenskom dijalogu. Dakle, svi protivnici koncila, od arijanaca do starokatolika, tvrdili su da su oni očuvali katoličku Tradiciju, a da ju je „koncilska Crkva“ navodno velikim dijelom napustila. Sličnih fundamentalističkih skupina kao što je Družba Sv. Pia X., kojima je zajedničko da određeni fundament vjere smatraju nepromjenjivim, ima i u drugim religijama (u dijelovima današnjeg pravoslavlja, poglavito u Rusiji, među evangelicima, muslimanima, Židovima itd). Posljedice toga su hermetički stav prema van i snažna homogenizacija prema unutra. Tako je bilo i u odnosu Katoličke crkve i Svećeničke Družbe Sv. Pia X.. ( Thomas Bermer: Najnovija događanja ojo Svećeničkog bratstva Pija X., Crkva u svijetu, 44. (2009), br. 2, str. 240 i 241.).

Međutim, 1988. godine nadbiskup Marcel Lefebvre je s pomoćnim biskupom Castrom Mayerom zaredio za biskupe četiri svoja svećenika (Bernard Fellay, Bernard Tissiera de Mallerais, Richard Williamson i Alfonso de Galarreta) bez odobrenja pape Ivana Pavla II.. To je značilo nepoštivanje autoriteta rimskog biskupa koji treba odobriti i potvrditi svako ređenje za biskupe prema kan. 1382 Codicis iuris Canonici (Zakoniku kanonskog prava) iz 1983. godine. Nakon bezuspješnih pregovora između msgr. Lefebvera i prefekta Kongregacije za nauk vjere, kardinala Josepha Ratzingera, pripadnici Svećeničke Družbe Sv. Pia X. ekskomunicirani su iz Katoličke crkve. Bilo je to prvi puta u povijesti Crkve da se iz njenih redova izbacuju tradicionalisti – oni koji su ostali vjeri fundamentu crkvenog nauka, a ne heretici. Nakon ekskomunikacije Papa je utemeljio povjerenstvo Ecclesia Dei koje je skrbilo za one članove Družbe koji su htjeli ostati u zajedništvu sa Svetom Stolicom. Samo neki od njih su pristupili Svećeničkom Bratstvu Svetog Petra koje je u zajedništvu sa Svetom Stolicom, dok ih je većina ostala vjerna svojoj Družbi. Nadbiskup Lefebvre više nije poduzimao daljnja ređenja.

Znakovito je da u Katoličkoj crkvi postoje različite „hijerarhijske istine“. Naime, Crkva isključuje iz svoga zajedništva samo one koji niječu temeljne istine kršćanstva ili u potpunosti ugrožavaju život Crkve. Iz toga proizlazi da rediti biskupe koji sakramentalno predstavljaju Isusa Krista, tj. sakramentalno uprisutnjivati zajedništvo s Trojednim Bogom i Crkvom, bez zajedništva s Papom je puno teže i opasnije od nijekanja ili relativizacije određenog nauka vjere. Primjerice, usporedimo taj slučaj s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, koji nikada nije prihvatio, niti priznao dogmu o Papinoj nezabludivosti s Prvog vatikanskog sabora (1870.). Papa Pio IX. nije tada ekskomunicirao biskupa Strossmayera. ( Ivica Raguž: Benedikt XVI. protiv ekumenizma?; O licemjernom ekumenizmu, Udruga katoličkih intelektualaca, http://www.uki.hr)

U Papinom apostolskom pismu, (motu proprio) Summorum Pontificum iz ljeta 2007. godine Benedikt XVI. smanjio je ograničenja na slavljenje „stare“ latinske mise prema tridentskom obredu kakav se koristio prije Drugog vatikanskog sabora. To ne samo da je za tradicionalne kršćane značilo vračanje digniteta svećenika koji će na taj način obnašati Obred misnog slavlja već i ponovni uzvišeni mistični ugođaj te duboku duhovnu kontemplaciju tijekom Liturgije. Družba Pia X. pozdravila je i taj Papin čin, ali to još izdaleka nije dovoljno za Družbu. Crkva se za Družbu još nije posve „obratila“. Družba je priznavala Benedikta XVI. legitimnim Papom, spominjala ga je i u Liturgiji, ali se nadala da će upravo on dokinuti sve „novotarije“ kojih još ima u Crkvi. Tim papinskim tekstom razumni kršćani bi mogli reći da se Družba nije približila Crkvi, već obrnuto, Crkva se je približila Družbi, ali jasno, za Družbu još nedovoljno.

Još se nešto vrlo važno dogodilo na Veliki petak 2008. godine kada je papa Benedikt XVI. na molitvi izmolio stari tekst (ne izvorni tekst kako i dalje moli Svećenička Družba Sv. Pia X., već malo „umiveni“, ali je Družba i to pozdravila) molitve koji se redovito molio na svaki Veliki petak do pape Ivana XXIII. koji ju je uklonio, a glasi: „Molimo za Židove, gospodine Bože naš, prosvijetli njihova srca da bi spoznali Isusa Krista spasitelja svih ljudi“ Osude od strane židovskih rabina, cionista, masonskih jurišnika i svjetskih medija pljuštale su na sve strane, zahtijevajući da Papa povuče kontroverznu rečenicu, smatrajući ju uvredljivom, antisemitskom. Pogledajmo ipak istini u oči. Sporna molitva pod pritiskom utjecajne židovske elite, izbačena je iz redovne molitve Velikog petka uoči Drugog vatikanskog koncila kada se, prema Družbi, masonski duh ušuljao u samu Crkvu.

Budući da je upravitelj Svećeničke Družbe Sv. Pia X., biskup Bernard Fellay, izrazio veću spremnost za dijalog sa Svetom Stolicom, u samoj molitvenoj osmini papa Benedikt XVI. je 21. siječnja 2009. godine ukinuo ekskomunikaciju četvorici biskupa, kao i cijele Družbe. Iako je biskupsko ređenje pred dvadeset godina značilo opasnost šizme u Crkvi, taj akt pape Benedikta XVI. svakako je akt milosrđa i ekumenizma. Samim dokidanjem izopćenja prvi puta je u povijesti nastala situacija da se izopćenici ponovo primaju u Crkvu a da pritom ne moraju priznati nauk Crkve. Činjenica je u tome da se nepriznavanje Drugog vatikanskog sabora sastoji u tome da ga se shvati kao pastoralni koncil koji nije formulirao niti jednu dogmu i stoga i uživa „ograničeni suverenitet“. Stoga je Družba smatrala da se kao katolik koncilske izričaje može prihvatiti ili odbaciti, da oni nisu obvezujući. Svakako da predstoji predmet daljnjeg razgovora između Crkve i Družbe u smislu: Budući da Koncil nije nužan za spasenje Družba ga i ne mora priznavati.

Nakon tih ekumenskih događanja nije čudno što se mnogim tradicionalističkim katolicima postavlja pitanje, nije li msgr. Marcel Lefebvre novi Atanazije. Atanazija Aleksandrijskog (298.-373.), kršćanskog biskupa i patrijarha Aleksandrije danas i Katolička crkva i Pravoslavne crkve časte kao svetca. Međutim, biskup Aleksandrijski je svojedobno ostao praktički sam u crkvenoj hijerarhiji u obrani pravovjerja, a protiv Arija, također biskupa iz Aleksandrije i njegove hereza nakon Prvog nicejskog sabora. Poglavito su se na kršćanskom istoku vodile žestoke rasprave o Svetom Trojstvu, od čistog arijanstva, preko poluarijanstva do nicejske vjere koja je potvrdila savršenu jednakost Oca i Sina, homoousios (istobitan).

Sve do 362. godine zbog svoje predanosti Nicejskom vjerovanju Atanazije Aleksandrijski doživio je pet izgona od rimskih careva, Konstancija II. i Julijana Apostate. Papa Liberije također ga je pod pritiscima careva privremeno ekskomunicirao što je vjerojatno razlog što je Liberije prvi Papa u povijesti koji nije proglašen svetim. Atanazije je često bio od svih napušten što mu je i donijelo naziv Athanasius contra mundum (Atanazije protiv svijeta). Usprkos svemu Atanazije je 363. godine uspio u Aleksandriji sazvati veliki sinod Istočne Crkve na kojemu je definirana prava vjera, te su potvrđene odluke Prvog nicejskog sabora. Praktički, istinski nauk Crkve je bio obranjen upravo zahvaljujući neposluhu biskupa Atanazija!

Je li to slučaj i s biskupom Lefebvreom, opet će se pitati neki? Kako god bilo, jedno je sigurno da bi pokojni Lefebvre mirne duše stavio glavu na panj pritom pjevajući Te Deum (Pjesmu Crkve) za svaku, i najmanju katoličku dogmatsku definiciju, za svaki nauk crkvenog Učiteljstva koji je u skladu s apostolskom Tradicijom. Bi li glavu na panj stavili i oni drugi, modernistički konformistički biskupi? ( Smiljana Rendić: Mon Englise..., Izvod iz pisma koje je S.Rendić uputila 1987. godine Radovanu Grgecu, Marulić, br. 4., 2002.).

Sigurno je jedno. Duh Sveti nije ostavio svoju Crkvu na Drugom vatikanskom saboru kao siročad. Najsnažniji dokazi tomu upravo su dolazili sa suprotne strane, iz masonskog svijeta. Očito da postavljena stupica Katoličkoj crkvi nije uspjela. Koncil nije razorio apostolski nauk Crkve, nije Crkva postala uslužni masonski servis, nije postala duhovno ministarstvo „nevidljivoj“ jednosvjetskoj vladi masonskih eugenika, kako je taj svijet pomno planirano. Najbogatiji, najutjecajniji i najmoćniji čovjek na Planetu, David Rockefeller, lider masonskih elitnih organizacija: CFR-a, Bilderberga, Trilateralne komisije i dr., nakon Koncila, vidno razočaran je rekao: „Drugi vatikanski koncil nije ispunio moja očekivanja...“ Nakon toga on počinje graditi Temple of World Understanding (Hram svjetskog razumijevanja), općesvjetsku sinkretističku pseudocrkvu prema matrici sotonske metafizike masonskih okultista, koju on naziva „crkvom svih naroda“. Istodobno na drugoj obali Atlantika, veliki meštar Velikog Orijenta Francuske, Jacques Mitterand, brat bivšeg predsjednika Francuske, Francoisa Mitteranda, izjavljuje: „Mi se ne zadovoljavamo time da budemo unutar naših hramova tajna Republika; mi smo u isto vrijeme Protu-Crkva.“

S druge strane, treba biti krajnje obazriv prema „ekumenizmu“ slobodoumnih teologa na čijem je čelu glavni brodolomnik Petrove lađe, Hans Küng. Što je ustvari ekumenizam za sve te postkoncilijaške moderniste kojima su puna usta ekumenizma, tolerancije i ljubavi? Za njih nije ekumenizam tzv. „ekumenizam povratka“, povratak izgubljenih ovaca u Katoličku crkvu, kao u slučaju Družbe Pia X. Za njih je to neprihvatljivo neekumensko djelo neekumenskog Pape. Za te tobožnje ekumeniste, ekumenizam je samo dijalog između različitih vjerskih zajednica, ali ne da se priznaju određene različitosti u zajedništvu Crkve s jednim njenim pastirom kao što je i krajnji cilj Svete Stolice, već priznavanje razlika zbog razlika, a to znači bez ikakvog budućeg sjedinjenja i zajedništva. To je taj licemjerni ekumenizam koji priznaje ekumenizam samo u jednom smjeru, ekumenizam „s figom u džepu“ u kojem se želi Katoličku crkvu poistovjetiti s dvjestotinjak raznorodnih raskolničkih protestantskih vjerskih zajednica. Upravo je papa Benedikt XVI. milosrdnim činom skidanja ekskomunikacije nad četvoricom biskupa pokazao što je istinski ekumenizam koji će samo osnažiti ekumenski duh među svim istinskim kršćanima u budućem zajedništvu. ( Ivica Raguž: Benedikt XXVI. Protiv ekumenizma; O licemjernom ekumenizmu, Udruga katoličkih intelektualaca, http:///www.uki.hr).

Očito da je zlouporaba famoznog „koncilskog duha“ otišla predaleko. Zato završavam ovaj članak ponovo s papom Benediktom XVI. Svojedobno je još kao kardinal Ratzinger jednom prigodom rekao biskupima u Čileu: „Premda ovaj konkretan Koncil nije proglasio niti jednu novu dogmu i namjerno se zadržao na umjerenoj razini čisto pastoralnog koncila, svejedno su ga mnogi pretvorili u neku vrstu nad-dogme koja poništava važnost svih ostalih“.

Korišteni dijelovi iz knjige Tko želi razoriti Crkvu

Mladen Lojkić


OŠTRO REAGIRANJE AKCIJE ZA BOLJU HRVATSKU POVODOM IZJAVA VESNE PUSIĆ

Koliko bi riječi trebalo upotrijebiti za istup Ministrice vanjskih i europskih poslova, dopredsjenice Vlade i predsjednice HNS-a, Vesne Pusić, za njene izjave prilikom posjeta u R Srbiji. Izjednačavanje agresije i zločina na prostorima samostalne i neovisne države Hrvatske, dotična si dopušta da za nama sveti Domovinski obrambeni rat okrivljuje istom mjerom i Hrvatsku i Srbiju, odnosno ranih devedesetih ondašnju Jugoslaviju.

S kojim pravom i u čije ime ona govori? Hrvatska narodna stranka- HNS, barem bi u svom naivu trebala dati svoj smjer, hrvatski interes i interes naroda, ovim istupom pokazuje da je samo stranka.

Govori li Vesna Pusić u ime preko 16 000 poginulih na strani Hrvatske, od toga preko 400 djece, govori li u ime preko 200 000 tisuća prognanih ljudi, govori li o razaranju naših gradova. Očito njezino (upitno) naukovanje u Americi, nije ju puno čemu naučilo. Da je Hrvatska bila napadnuta zemlja i da su se Hrvati kao i svi oni kojima je Hrvatska domovina branili, branili svoje živote, živote svoje djece, da su branili svoja ognjišta, sve ono što je hrvatski narod stvarao. Škole, bolnice, crkve, koji su to važni vojni ciljevi? Zaboravlja mržnju Slobodana Miloševića, koji je sve što počinje sa slovom „H“ pretvarao u ustaštvo, isti koji je raspirivao mržnju Srba prema svim nesrpskim narodima. Tko je onda kriv za rat u Sloveniji? Opet Hrvati?!

Očito je gospođa, ako ju se tako može nazvati, zaboravila povijesne činjenice, a posebice sada uoči obilježavanja obljetnice početka Domovinskog rata, odnosno prvog organiziranog oružanog sukoba na području Pakraca i Lipika. Zaboravlja dotična napad na Policijsku postaju Pakrac, odvođenje hrvatskih redarstvenika iz iste postaje, kada je tamo osnovana SAO Krajina Zapadna Slavonija s Veljkom Džakulom na čelu, istim onim koji danas slobodno šeta po razorenom Pakracu, istim onim koji zapovijedao da se to učini, istim onim koji odgovoran za nekoliko stotine ubijenih u logoru Bučje.

Odustajanje ili povlačenje tužbe za genocid počinjenog od strane četnika i tzv. JNA i agresorske Srbije, ne da je suludo, već degutantno. Odustati od tužbe, odustati od naplate ratne štete, dok je Hrvatska istovremeno skoro svima odbjeglima Srbima obnovila kuće i osigurala stanove, koji će opet završiti na prodaji, jer Srbi se nemaju namjeru vratiti u Hrvatsku. Jedino što imaju namjeru redovno je primanje hrvatskog novca kojeg troše u toj istoj Srbiji, koja je izvršila agresiju na Hrvatsku.

Ne radi se ovdje o gafu već o osmišljenom cilju stvaranja neke druge, nove Srboslavije. Poistovjetiti jednu Ovčaru, te još s 193 (za sada) poznate masovne grobnice, dok se još za mnogo nestalih traga i ne zna se jesu li kao Veljko Marić u nekom srpskom kazamatu ili im se ne zna za grob. Da, po njoj, bila je to plemenska bitka tamo negdje na brdovitom Balkanu. Je li ista svijesna, a očito nije, da je ovakvom izjavom i istupom povrijedila mnoge državljane Hrvatske, ali i one koji su se borili za stvaranje samostalne države Hrvatske. Zazire li to ona od „šahovnice“, pa joj draža zvijezda petokraka, očito da da.

Optužujući nekadašnje vodstvo Hrvatske i Srbije za rat u Hrvatskoj nije svijesna ili možda je i čak joj to namjera, da ponižava i neutralizira sve što se dešavalo u Domovinskom ratu. Sad kad smo za naše generale Markača i Gotovinu dobili(konačno) oslobađajuću presudu, i kad ne postoji nikakav udruženi zločinački poduhvat, gospođo Pusić ili učite povijest ili posjetite specijalista za Vašu traumu gubitka nekadašnje „sfrnjot“. Hrvatska se nije borila na području Srbije, ali zato je Srbija sa svojom regularnom i ne regularnom vojskom, četnicima, izvršila agresiju na Hrvatsku.

Može li gospođa Pusić odgovoriti tko je granatirao Zagreb i koji je bio strateški cilj tog napada? Prvu puta trebalo je ubiti predsjednika dr. Franju Tuđmana, drugi puta iz osvete i pomućene pameti Mile Martića. Tko je iz Crne Gore razarao Dubrovnik? Zašto su „Banjalučki“ i „Prijedorski“ korpus, zajedno s „Belim orlovima“ razarali Pakrac i Lipik? I da ne nabrajam više, jer toga je previše, što je jugo soldateska učinila zajedno sa četnicima na području Hrvatske.

Gorčina jednog hrvatskog branitelja je ogromna čim se spomene povlačenje tužbe za genocid, noto ne znači da se mi mrzimo nego znamo tko je krivac za rat na području Hrvatske . Krivac je Srbija i za to mora snositi sankcije te platiti odštetu za sve razrušene gradove i sela. Mrtvena žalost ne možemo oživjeti ali njihovim obiteljima treba ublažiti bol, što gospođa Pusić sigurno ne čini ovakvim neprimjerenim izjavama i to u službenom posjetu Beogradu?

Nastaviti dalje apelirati na zdravi razum Vesne Pusić suludo je gubljenje vremena, no ipak podsjećam članstvo HNS-a, da gube pravac i smjer, i da njihova stranka više nema niti hrvatski niti narodni interes. Hrvatski narod ne smije niti može oprostiti agresoru koji je počinio stravične zločine u Hrvatskoj.

Dražen Šemovčan, dopredsjednik ABH-a


Nitko od saborskih politikanata nije se založio za Darka Pajičića

Dvanestoga studenog 2013. sin srpskog agresora, policajac u hrvatskoj odori Saša Sabadoš, brutalno je, bez upozorenja gotovo na smrt pretukao civila, maloljetnog hrvatskog branitelja i zatočenika srpskih logora Darka Pajičića. Dok je naš Darko ležao u vlastitoj krvi, sin srpskog agresora, policajac u hrvatskoj odori Saša Sabadoš ponovno ga je gotovo usmrtio braneći da mu se pruži prva pomoć. Darko Pajičić, čudom Božjim preživio je frakturu lubanje i izljev krvi u mozak ali će imati doživotne posljedice. Odstranjen mu je veliki dio lubanje.Ima stalne epileptične napade, a čudnom skrbi u bolnici je slomio kuk.
Tražili smo pokretanje smo kaznene prijave protiv sina srpskog agresora, policajca u hrvatskoj odori Saše Sabadoša radi uporabe prekomjerne sile, prekoračenja ovlasti i ometanja pružanja pomoći unesrećenome tražili smo i tražimo njegovu trenutnu suspenziju te ostavku ministra Ranka Ostojića.
Ostojić i ostatak Vlade Republike Hrvatske stali su u zaštitu srpskog agresora: Ostojić se rugao govoreći u kamere da je za sve kriva rakija, u Saboru je verbalno napao i brutalno vrijeđao Pajičića, koji je u to vrijeme ležao u komi i borio se život.

Nitko od saborskih politikanata nije svjedočio istinu.
Nitko od saborskih politikanata nije zatražio hitnu raspravu o sijanju kaosa u Vukovaru.
Nitko od saborskih politikanata nije došao u Vukovar biti podrška obitelji Pajičić i nama, hrvatskim braniteljima koji smo u ovim napadom ponovno proživljavali nasilje koje smo prolazili u krvničkim, srpskim logorima.
Nitko od saborskih politikanata nije došao u Vukovar i na glas svjedočio istinu da Vlada postavljanjem ćirilićnih ploča krši Ustav, zakon, tolerira i podupire falsificirani popis stanovništva.

Nitko od saborskih politikanata nije došao u Vukovar i na glas, pred kamerama i mikrofonima rekao istinu kako je Vlada spremna ubijati, masakrirati, sakatiti hrvatske branitelje kako bi očuvala protuustavno i protuzakonito, te na temelju falsificiranog popisa stanovništva, postavljene ćirilične ploče u Vukovaru. Kada je u pitanju istina, zaštita branitelja i žrtve Vukovara ne čuje se ni glas s Pantovčaka!
Mi smo govorili i govorimo ali se naš glas ne pušta u eter.
U medijskoj smo blokadi.

Zorane Milanoviću, Ivo Josipoviću, Josipe Leko - na duši imate maloljetnog branitelja i zatočenika srpskih koncentracijskih logora! Još jednog!

Želite kaos, ali ga u Vukovaru ne ćete dobiti.
Ne ćete nas dokrajčiti i ne ćete uspjeti svoja zlodjela podvaliti bilo kome, a najmanje nama.
Ima Boga! Molite mu se da vam hrvatski narod oprosti. Vama, svima vama, po Hrvatskoj lijepimo fotografije našeg brata Darka da vidite što ste mu napravili i zašto. Da ne možete okrenuti glavu.

Dragi sugrađani, Hrvati u zemlji i diljem svijeta - "Akcija Pajičić - do istine" večeras je službeno otpočela.
S vjerom u Boga i hrvatski narod

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara


Da se ne zaboravi ...

NAŠ NACIONALIZAM

KAKO TREBA SHVATITI NACIONALIZAM

Iz samog pojma nacionalizma proizlazi i njegovo temeljno obilježje, a to je briga i ljubav za narod (naciju), i to samo za jedan narod, samo za svoj narod. Prema tome u praksi i ne postoji nacionalizam, nego nacionalizmi, jer svaki osviešten i kulturan narod ima svoj vlastiti nacionalizam, koji je, uzevši dosljedno, zapravo jedino njemu od koristi. Dakle primjena ne poznaje nekakav obćeniti nacionalizam, koji bi bio upotrebljiv i koristan za sve narode bez razlike. Takav obćevaljani nacionalizam može postojati tek u teoriji, kao ideja, kao skup svojstava i oznaka, koje su svim nacionalizmima zajedničke.

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.

Za nas Hrvate sve je ovo od osobite važnosti. Jer mi smo stoljećima trpjeli od neuviđavnosti drugih naroda, i to ne samo velikih, nego i takvih, koji brojčano niti kako drugojačije uobće nijesu prelazili naše snage. Oni su samo bili spretniji, drzkiji i neuzporedivo manje pošteni od nas. Mi smo na svoju štetu upoznali mađžarski, austrijski, talijanski i, posebno, srbski šovinizam. Mi smo upoznali vjerski fanatizam Turaka, koji uostalom nije bio ni bez nacionalno-šovinističke primjese.

Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.

Onda je suvremeno družtvovno-političko zbivanje, najviše pod utjecajem Židova, donielo i drugo zlo - internacionalizam. Prvi su mu propagatori bili slobodno zidarstvo i demokracija (jedno i drugo zakonita djeca židovskog duha), a iz njihove je kombinacije proizašao marksizam sa svim svojim preoblikovanjima: socializmom, komunizmom i boljševizmom. Marksizam je ubrzo postao i politička sila (najizrazitije u Sovjetskom Savezu) i pretvorio se u borbeni/agresivni internacionalizam.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Odkad boljševička Rusija ratuje, mi u Hrvatskoj osjećamo pojačan pritisak sa strane njezinih plaćeničkih četa, t. zv. partizana. Tako nam se, i preko naše volje, ali u posljednjem redu ipak za našu korist, pružila prilika, da poslije šovinizma okolnih naroda, kojega su nam toliko dali okusiti, osjetimo sada i učinak djelatnosti zavojevačkog internacionalizma.

Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.

Po tome je za nas neupotrebljiv i fašizam i svaki drugi oblik nacionalizma ostalih europskih naroda, jer svi oni nose u sebi nešto specifično za taj dotični narod, po čemu nuždno dolaze u stanovit sukob s tuđim nacionalizmima. Ne znači to ipak, da ne može postojati međusobna suradnja i da nije dopušteno od stranog nacionalizma preuzeti ono, što je dobro i napredno i što se u duhu obće izmjene kulturnih dobara dade posve prilagoditi vlastitome narodnom biću. Ali to preuzimanje ne smije nipošto biti jednostavno oponašanje; ne smije na kraju iz toga izpasti takva prerađevina, koja nosi sudbinu svih surogata: da su i onda, kad su najuspjeliji, ipak samo - nadomjestci.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje mržnju na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Nacionalizam treba shvatiti jedino kao službu svome narodu. A njemu služi samo onaj, tko je počeo s osobnim poštenjem, nastavio s dubokim i nepokolebljivim nacionalnim osvjedočenjem, a svršio s neograničenom požrtvovnošću. To je tek podpun čovjek, podpun Hrvat i zato podpun nacionalist. Ništa se drugo od njega ne traži. Osobno pošteni, nacionalno osvjedočeni i istinski požrtvovni ljudi rodoljubi su par excellence. Samo oni čine usluge Državi i narodu, samo oni ih mogu spasiti.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

Tko god nacionalizam drugačije shvaća, krivo ga shvaća. Tko drugojačijim prikazuje hrvatski nacionalizam, kleveće ga. Mi nijesmo šoveni, ali isto tako nijesmo ni internacionalci. Mi smo Hrvati. Naše želje i naši zahtjevi počinju i prestaju s Hrvatskom, integralnom, slobodnom i samo našom Nezavisnom Državom Hrvatskom. ...

Danijel Crljen


Predstavljen projekt Prve hrvatske obiteljske televizije

Prva hrvatska obiteljska televizija – Laudato TV, televizija koja će promicati kršćanske i tradicionalne obiteljske vrijednosti, ljubav prema Bogu, čovjeku, Crkvi i domovini, program planira početi emitirati uoči Božića ove godine, rekla je direktorica Ksenija Abramović u nedjelju 23. veljače na katehezi za studente i mlade koju je pod nazivom "Vjera moja nosi me" u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci organiziralo Povjerenstvo za sveučilišni pastoral Riječke nadbiskupije na čelu s povjerenikom vlč. Velimirom Martinovićem i u suradnji s tom župom. Predstavljanju je nazočio i riječki nadbiskup Ivan Devčić.

Obiteljska televizija će svaki dan od 18 do 23 sata emitirati raznovrstan program uz reprize, a programska shema bit će temeljena na prenošenju istine i potpunog uvida u društvena zbivanja, najavila je, među ostalim, na riječkom predstavljanju ovog zahtjevnog i skupog projekta njegova inicijatorica i voditeljica, zagrebačka poduzetnica Ksenija Abramović.

Osvrćući se na naziv kateheze, Abramović je o budućoj televiziji govorila svjedočeći da je ideja potekla, razvijala se i razvija iz njezine vjere, iz ora et labora, molitve i rada. Izdvajajući i svojevrsnu misao vodilju, riječi sv. Pavla "Dok imate vremena, činite dobro", kao i česti poziv pape Franje "Dopustite da vas Gospodin iznenadi", rekla je za ovaj projekt: "I mi mu dopustismo".

Ova televizija će u Hrvatskoj emitirati putem IPTV i kabelskih mreža te kroz mrežu operatora digitalne zemaljske televizije, a izvan granica Hrvatske osigurat će satelitsku distribuciju signala. "Poteškoće postoje, ali imamo i jako puno podrške.", rekla je zamolivši Riječane za podršku molitvom. Dodala je da projekt obiteljske televizije, među ostalima, podrškom pozdravljaju HBK-a i redovničke zajednice u Hrvatskoj, a da će ga financijski pomoći, podržati investitori, donatori Američka BK, Renovabis, Kirche im Not, Hrvati koji žive u inozemstvu te da je osnovana i tvrtka Laudato televizija. Nedavno je potpisan i ugovor suradnje s Vatikanskim televizijskim centrom te da će slijedom njega već na Pepelnicu, od 10 do 12 sati, na Laudato.hr biti izravan prijenos iz Vatikana. (M.B./hrsvijet)


Tiskan preslik knjige 'Apokaliptični dani' autora fra Janka Bubala

Prije nekog vremena je, u izdanju Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, Matice hrvatske Čitluk i Gradskog kulturnog središta Vrgorac, izišla knjiga fra Janka Bubala Apokaliptični dani.

To djelo objavljeno je 1992. u nakladi Matice hrvatske Zagreb i fra Janko je tada bio živ. Da bi se očuvala izvornost, sada je uz uvodne tekstove napravljen preslik knjige, uz piščevo ime dodano »fra« i dodan je njegov novi životopis. Knjigu je uredio fra Miljenko Stojić.

Fra Janko Bubalo rođen je 31. siječnja 1913. u Turčinovićima (Široki Brijeg). Nakon pučke škole pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu, a zatim studij bogoslovije u Mostaru i Bratislavi. Još kao gimnazijalac iskazivao je iznimnu sklonost prema pisanoj riječi te je kao mlad pjesnik objavljivao u nekoliko časopisa. Koncem Drugoga svjetskog rata prestao je s pisanjem i uništio sve svoje rukopise, a ponovno je počeo pisati sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fra Janko je sustavno pratio i događanja u Međugorju te je izdao i dvije knjige na tu temu. Prvi je svećenik koji je primljen u Društvo hrvatskih književnika, a za književni rad i domoljublje primio je i odličje prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Knjiga Apokaliptični dani govori o fra Jankovom viđenju događaja u Hercegovini i šire koncem i nakon Drugog svjetskog rata. Knjigu je posvetio: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset i pete.« U knjizi otkriva kroz što je sve prolazio tih godina, ali i razloge svoje duge književne šutnje. Nadnevka 6. veljače 1945. vidio je prolazak partizana prema Širokom Brijegu te je taj dan u Vitini uhićen i odveden u tamnicu u Ljubuški. Na temelju tog boravka u tamnici fra Janko je ostavio vrijedno svjedočenje koje je pomoglo u rasvjetljavanju događaja vezanih za smrt nekoliko fratara. Između ostaloga, u knjizi spominje kako je u tamnici vidio fra Martina Soptu i fra Slobodana Lončara, koje su komunisti ubili na lokalitetu Tomića njiva u Ljubuškom. Tijekom zadnjih godina pronađeni su i identificirani, zajedno s još nekoliko civila, te su 7. veljače 2014. pokopani u širokobriješkoj samostanskoj crkvi. (J.V./hrsvijet)


Podsjetnik...

"Hrvatski antifašisti?"

U emisiji Otvorene televizije, Dvogled, koju vodi "demokrat" svježe preobraćeni komunist - reklo bi se nov kao ispod čekića, ali ne onog čekića kojim su Tomčevi drugovi-komunisti razbijali lubanje drugim i drugačijim Hrvatima - Zdravko Tomac, gost u utorak 9. lipnja je bio Josip Jurčević, poznati viktimolog i povjesničar.

Uglavnom se razgovaralo o monstruoznim zločinima Titovih partizana, koje su ovi počinili nakon rata nad hrvatskim civilima i vojnicima, nemoćnim i nezaštićenim muškarcima, ženama i djeci; i o nastavku četokomunističkog terora nad Hrvatima u idućim decenijama. Nažalost, mnogi (bilo ih je previše) Hrvati su se pridružili srpsko-vlaškim koljačima, što je nedopustivo. Sve je bilo dobro dok Tomca i Jurčevića nije zagolicao Đavao, to jest dok im crv nije počeo rovati po mozgu i tražiti "hrvatske antifašiste".

Da, upravo tako reče Jurčević, da "treba afirmirati istinske hrvatske antifašiste i istinski hrvatski antifašizam". Tuđmanovi hrvatski "desničari i demokrati" podsjećaju me na onog Pavlovljevog psa, koji je lučio želudčanu kiselinu dok je Ivan Pavlovič puhao u trubu. Naime, veliki Pavlov je hranio psa i pritomu trubio. Tako je navikao psa da poveže hranu s trubljenjem trube, i pas je lučio želudčanu kiselinu bez hrane, a na zvuk trube. To je pavlov nazvao uvjetni refleks.

Tako i hrvatski desničari, čim se spomene onaj strašni građanski i antihrvatski rat u Kraljevini Jugoslaviji (1941. - 1945.), odmah im proradi uvjetni refleks, kao da je zatrubila truba kod Pavlovljevog psa, i odmah luče "antifašiste". Oni, ovi vrli "hrvatski građanski demokrati", su na višem stupnju "antifašizma", oni ne će boljševičke partizane i četnike: vlaške koljače, crnogorske hajduke, slovenske podlace, srbijanske solunaše, hoće "istinske hrvatske antifašiste".

Tako mnije i melje Jurčević govoreći da su "istinski hrvatski antifašisti Istrijani i Dalmatinci". Nu!
Pa da vidimo taj njihov, i Jurčevićev, antifašizam.

Istra

Nakon pada Italije i njezinog povlačenja iz rata, svi talijanski fašisti i doseljenici u Istru iz razdoblja 1922. - 1943. vratili su se u Italiju bojeći se slavenske krvoločne osvete. Ostali su oni koji nisu počinili nikakvo zlodjelo. I pogriješili su. Ni do dan danas nije nikada ustanovljeno koliko su "istarski antifašisti" pobacali talijanskih civila u kraške jame, foibe. Uz Mesićevu podršku tvrde da su kažnjeni samo krvnici koji su to isto radili. Naravno, da to nije istina. Ponavljam, krvnici su izmaglili na vrijeme i bili su nedostižni, a i nesrazmjer žrtava je bio velik. I talijanski fašisti, to nitko ne poriče, su "infojbirali" Istrijane, ali zar je to razlog da se Istrijani ponašaju kao talijanski fašisti, ili je to sve isto?

Samo jedan primjer: u Rimu se vodilo suđenje stanovitom Ivanu Matiki (Motiki) sve do njegove smrti oko 2000. godine. Taj Istrijan, s dva razreda osnovne škole, iz 45. radio je kao sudac u Zagrebu!! Dakle, taj Motika je s društvom došao u kuću jednog Talijana u jednom istarskom selu, sitnog vlasnika i malog trgovca. Taj Talijan nije bježao, nije imao zbog čega, nije ništa nažao učinio "Zlavima" (Slavenima). Nije pomoglo. Rečeno društvo, kao u jednoj Pirandellovoj noveli L'altro figlio - koju nisu zasigurno čitali -, je domaćinu odsjeklo glavu i njome igralo nogomet. Kasnije je budući zagrebački sudac stavio glavu "podruku" i pješice pošao jednom zlataru u Kanfanar, da mu iz mrtve žrtvine čeljusti izvadi zlatne zube. Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".

Dalmacija

Dalmacija i Dalmatinci u tragičnom Građanskom ratu u Kraljevini Jugoslaviji (1941. - 1945.) su posebna priča. Čitav niz mitova je povezan s događajima u tim Južnim krajevima. Najveći i najtvrdokorniji mit je, svakako, onaj da je "Pavelić prodao Talijanima Dalmaciju i da su zbog toga Dalmatinci masovno išli u borbu protiv 'fašizma'"!?

Koliko je ukorijenjen taj mit jasno je već po tomu da se ne želi vidjeti da je upravo Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (kasnija Jugoslavija), i njezina vlada na čelu s Nikolom Pašićem, 12. studenog 1920. u talijanskom ligurskom ljetovalištu Rapallu, prodala (predala) Istru, Zadar s okolicom i čitav niz hrvatskih otoka ITALIJI. Jugoslovensku delegaciju je predvodio njezin ministar vanjskih poslova, koji je ugovor i POTPISAO, Dalamtinac ANTE TRUMBIĆ.

Pavelić, sasvim nemoćan pred fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom, bio je prisiljen potpisati Rimske sporazume od 18. svibnja 1941. u nadi da će anektirane prostore vratiti Hrvatskoj u povoljnom trenutku. Zašto se nije odmah uključio u antifašistički front, nije jasno.

Drugi mit, da su se Dalamtinci išli boriti protiv fašizma, ne stoji. Zašto se oni, Dalmatinci, nisu borili protiv talijanskih fašista u DALMACIJI? Zašto su ostavili (prepustili) Dalmaciju talijanskim fašistima i otišli u Bosnu, te se pridružili Titovim srpskim (većinom) gerilcima, koje je Draža potjerao iz Srbije, u borbi protiv Hrvatske Države? Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".

Još jedan podatak, koji nigdje historiografija nije zabilježila, ali koji sam čuo od sudionika, ili njihovih sinova, je taj da se jedan dio (ne znam koliko ih je bilo, ali ih je bilo) zarobljenih Dalmatinaca-partizana u bosanskim gudurama nakon zarobljavanja izjasnio pred Nijemcima kao "hrvatski državljani", i da su do kraja rata proveli na seljačkim imanjima u Austriji i Njemačkoj kao radna snaga. Njihovi sudruzi, Srbi, su išli u njemačke konc-logore gdje su mnogi skončali!

Dalje, u završnim "operacijama Drugog svjetskog rata", formirana je nekakva 26. Divizija, sastavljena od dalmatinskih (proleterskih, udarnih) brigada u kojima GOTOVO DA NIJE NI BILO SRBA. Ta je divizija na svojem "revolucionarnom putu" (Dalmacija, Lika, Cres, Istra, Trst, Austrije /Bleiburg/, Slovenija) počinila čitav niz stravičnih zločina. Posebno u Lici, nad hrvatskim civilima i Trstu i okolici, nad talijanskim življem i izbjeglicama. Danas su procjene da su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" pobacali u kraške jame (foibe) u Trstu gotovo 10.000 ljudi!? Pod pritiskom Engleza morali su napustiti Trst, i poslije su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" u Austriji i Sloveniji počinili stravične i masovne zločine nad hrvatskim civilima i vojnicima u povlačenju pred srpsko-komunističkom ruljom.

I što da se kaže? Bolje ništa, bolje je šutjeti jer su vremena (ponovno) opasna. I to od tada kada smo se uzaludno ponadali da će se nešto promijeniti. Rabi Akiba bi rekao: Nema ništa novog pod suncem! (En kol hadaš tahat hašemeš!)

Talijani su prije nekoliko godina snimili film (Il cuore nel pozzo, Srce u bunaru) u duljini od gotovo pet sati, o krvavim događajima u Istri i tršćanskoj krajini tih godina, u režiji jugoslovenskih antifašista. Zanimljivo je da nigdje se u filmu ne spominju Hrvati kao zločinci, nego "zlavi". Talijani za Slovence i Hrvate rabe ime Slavi (izgovara se "zlavi") - Slaveni. Doduše, u filmu ne spominju izričito ni Slovence, međutim prema imenima zločinaca se dade zaključiti da se radi o upravo o Slovencima, jer su SVA IMENA SLOVENSKA (Janez, Matjaž itd.) a čak je bio i jedan NEMANJA.

Nakon prikazivanja filma na RAI u tzv. Hrvatskoj se digla strašna halabuka, iako nigdje izričito se ne spominju Hrvati. (U Sloveniji se s pravom dizala buka i negodovanje.). Počeo je Mesić i prihvatili su sve njegovi saveznici. Denis Latin je čak posveti veliku emisiju toj temi. Zašto su se oni bunili, kada ih nitko nije spominjao?

U nastavku je fragment iz jednog eseja Claudija Magrisa, talijanskog pisca, o ponašanju Titovih komunista. Magrisa se nipošto ne može optužiti da je antikomunist ili antijugosloven.

prof. dr. Marko Obućina, Sveučilište u Konjskom Brdu (lipanj 2009.)


PROMIJENITI SVIJET

Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada.

Prorok je vikao i vikao i poprilično mnoštvo je dolazilo da ga čuje, iako više iz radoznalosti negoli zbog istinskog zanimanja.
I prorok je svaki dan stavljao svoju dušu u svoje riječi i u svoj nastup, tražeći promjenu navika i običaja.
Ali, kako su prolazili dani, tako je bilo sve manje onih radoznalih koji su okruživali proroka.
Na kraju ni jedna osoba nije se činila spremnom na promjene u svom životu.
Ali prorok nije posustajao i nastavio je vikati.
Sve dok se više nitko nije zaustavljao da posluša njegove riječi.
Ali i dalje je prorok nastavio vikati u samoći na velikom trgu.
I prolazili su dani.
I prorok je i dalje vikao.
I nitko ga nije slušao.

Ipak, jednog dana netko mu se je približio i upitao ga:

- Zašto i dalje vičeš? Zar ne vidiš da nitko nije spreman da se promijeni?

- I dalje vičem - odgovorio je prorok, - jer ako ću zašutjeti, oni će promijeniti mene!


Prevjeravanje bosanskih katolika

(Istinita pripovjest)

Ovaj događaj seže negdje na početak 18. stoljeća, kada se u Travniku prvi put na vezirskom stolcu našao zlokobni Ali-paša Hećimović. Taj osmanski ratnik, Hećim-oglu, kako kažu osmanski izvori, rođen je 1689. u Istambulu i, dalje kažu izvori, otac mu je porijekla sa "Zapada". Možda je došao iz Like, gdje i danas u okolici Perušića ima Hećimovića? Možda, a zašto da ne? Njega spominje i srpski pisac Andrić, u Travničkoj hronici, kao strašnog Ali-pašu, na čiji pomen samo imena drhtali su bosanski ajani. On je kako-tako zaveo red u kaotičnoj Bosni. A čuo sam da ga ni danas u Bosni ne vole. Bio je mršav, tamnoput i plavih očiju, neženja a ni harema nije imao. Samo mu je na pameti bila borba i dobrobit Osmanskog carstva.

Osmansko carstvo je bilo ustrojeno u tzv. "miletski" sustav (tur. milet - narod) tako da je svaki (priznati) nemuslimanski narod imao svoju unutarnju autonomiju, a prema islamskom pravu, kao zimije-štićeni, imali su sultanovu "zaštitu". Bosanski katolici (Hrvati) nisu imali nikakvu zaštitu, jer nisu imali druge države (i bolje da nisu, danas se vidi koliko ih "štiti" njihova matična država - Hrvatska), s tim, gore po njih, da im je vjerski poglavar bio rimski biskup. Naime, rimski biskup - Papa - imao je vojsku i aktivno je ratovao protiv osmanske države. Tim gore po bosanske katolike.

Tako da su ondašnji pravoslavci, današnji Srbi, često posezali za prevjeravanjem bosanskih katolika, kako bi od katolika ubrali vjerski porez, što im je sultanov ukaz (miletski sustav) dopuštao. Stanovit broj katolika je spontano, a i pod pravoslavnom propagandom, prešao na pravoslavlje 1583. u vrijeme korekcije kalendara pape Grgura VIII. Naravno, Hrvati su već tada pokazali crte ludosti: radi kalendara mijenjati vjeru!?

Omiljeni posao pravoslavnih vladika je bilo da tuže katolike lokalnom kadiji, da je to ista vjera (katolička i ortodoksna) i, budući da je ista vjera, dužni su prema miletskom sustavu plaćati vjerski porez lokalnom vladiki. Još su tvrdili da su oni, katolici, tek otpadnuti od pravoslavalja.

I tako se jedan vladika zvornički, porijeklom Grk, jer su u to vrijeme pravoslavnom crkvom upravljali većinom Grci, uputi u Travnik na noge kadiji, tužiti i dobiti parnicu da katolici plaćaju porez. I iskoristio je dolazak novog kadije, kojeg je iz Sirije doveo strašni Ali-paša Hećimović, da ušićari štogod.

Saslušao kadija vladiku i pozvao fratre iz obližnjeg čuvenog samostana, na čelu s poglavarom. Razlika između katoličke i pravoslavne vjere je u nekim dogmatskim sitnicama i tek teolozi mogu shvatiti i objasniti razliku. Jedna od najveći je što kod katolika Duh sveti prelazi i na oca i na sina, dok kod ortodoksa Duh sveti prelazi prvo na oca te s oca na sina. Nu, tko će u paklenoj Bosni misliti na "prijelaze" Duha svetog.

Parnica teče, kadiji dosadno da mora slušati nevjernike. Potjerao bi on njih sve, ali boji se Ali-paše koji uvijek krvoločno čeka kakav prekršaj kod svojih podređenih.

Fratri, sve sami doktori rimski upinju se dokazati kako to nije ista vjera, isti narod. Jok! Kako se parnica giba kraju, vladika je sve življi, već mu "latinski" dukati zveče u kesi.

Jednog dana kadija obavijesti da sutradan donosi presudu. Fratri su znali da su izgubili, da je narod izgubljen. Vladika likuje, zajedno s onom šačicom travničkih vlaha kod kojih je odsjeo. Navečer u blagovaonici sjede fratri pokunjeni, nujni, pokisli - ni takli nisu jelo. Šute i gledaju se.

Oko stola ih dvori jedan laik, neki Petar, izbjeglica iz Like. Valjda je tamo neko nedjelo učinio, zbog čega je morao bježati. U samostan su ga primili i svoje poslove laika obavljao je poslušno i smjerno. Uvijek je bio tih i šutljiv.

Pita ih laik, hoće li jesti - iako vidi da nisu takli jelo. Oni rekoše neka nosi i dalje ostaše sveudilj šuteći sjedjeti u ćenakolu.

Kada je Petar odnio posuđe s jelom, uredio blagovaonicu, evo ti ga opet. Naravno, on je sve slušao i sve je znao. On će:

- Čujte, biste li vi mene sutra poveli na sud, da ja kažem koju riječ kadiji i da nešto priupitam vladiku?
- Ta, dobri Petre, kako ćeš se ti, tako neuk i nepismen, parabočiti s kadijom, kada mi, u Rimu školovani, nismo uspjeli?
- Pa baš zato, nemamo što izgubiti!
I fratri pristadoše.

Eno ih ujutro u Travniku, na šerijatskom sudu, i vode i Petra, obučenog po fratarsku. Vladika ulazi u sudnicu, gleda s visoka, sav naprndačen, naduven kao sultanov paun i ne vidi u svojoj oholosti novog "fratra".

Kadija otvori parnicu pitanjem, ima li tko što primjetiti prije nego donese presudu. Vladika odmah veselo kaže da nema. Samostanski prior iziđe pred kadiju i reče:

- Časni kadijo, noćas nam je s nauka iz Rima stigao naš subrat fra Petar i on se želi s nekoliko riječi obratiti sudu i tužitelju.
- Može, fratre, ali brzo.

Iziđe pred kadiju laik i okrenu se vladiki i ovako ga upita:

- Vladiko, znaš li mi reći koliko ima Apostola?
- Budalo, latinska, pseto rimsko, tko to ne zna: ima ih dvanaest.
- Dobro. Vidim da znaš. A možeš li mi ih imenovati, spomenuti imenom, jednog po jednog.
- Kako da ne, pseto latinsko: Simon zvani Petar, Andreja, Mateja, Jakov, Jovan....
I nabroji ih vladika sve, bogme sve. Kad, na to će laik iznenada:
- A Muhamed?
Na spomen Muhamed, poluuspavani kadija se trgnu i naćuli uho, nikad se ne zna, treba biti oprezan. I zaptije se prenuše, za svaki slučaj.
Na to će vladika, ne sluteći Petrovu zamku, oholo nastaviti.
- Muhamed, kakav Muhamed?
- Pa, vladiko, lijepo si ti meni nabrojao dvanaest Apostola, no nisi među njima spomenuo Muhameda, džele šanuhu-a!

Kadija se pretvorio u uho. Zaptije su već na nogama, njuše krv. Vladika zaslijepljen latinskim dukatima, zaboravi namah gdje i pred kim se nalazi. Te osorno nastavi:

- Pseto latinsko, vasceli svet zna da Muhamed nije nikakav Apostol, Muhamed je lažni prorok, varalica, lopov i bludnik. Eto, to je Muhamed.

Kad to ču kadija travnički, skače na noge, zove zaptije. Udare vladiki dvadeset udaraca na svaki taban, osude ga na globu sa sto dukata i bace ga u tamnicu dok ne donesu dukate. Fratre otpravi u samostan.

I tako laik Petar svojim umom spasi travničke katolike da ne postanu Srbi.

Jusuf Ali Hećimović


hrsvijet.net

Kako pornografija utječe na djecu i mlade

Četvrti modul Zdravstvenog odgoja (koji je prema prošlogodišnjoj odluci Ustavnog suda trebao biti povučen iz škola, ali se voljom MZOS-a i dalje predaje) predviđa da nastavnici s djecom razgovaraju o pornografiji. Kurikul prema pornografiji zauzima neutralan stav.

O tome kako pornografija doista utječe na djecu i mlade govori knjiga koja je prije nekoliko godina potresla Njemačku: „Deutschlands sexuelle Tragödie: Wenn Kinder nicht mehr lernen, was Liebe ist“ (Seksualna tragedija Njemačke: kada djeca više ne uče što je to ljubav)“ autora Bernda Siggelkowa i Wolfganga Büschera iz Berlina.

Knjiga opisuje dvanaest pojedinačnih slučajeva u kojima su djeca i mladi poslije konzumiranja pornografije u ranoj mladosti vrlo rano počeli skupljati seksualna iskustva u kojima su išli sve dalje, postajali sve izopačeniji i stalno mijenjali partnere.

Kršćani koji su upozoravali na opasnosti od konzumiranja pornografije, zbog svojih su stajališta dugo vremena bili predmet ismijavanja od strane starih šezdesetosmaša i drugih navodno „bolje prosvijetljenih“ ljudi. Ljude koji odbijaju pornografiju smatralo se ukočenim čistuncima.

Prof. Jakob Pastötter (njemački seksolog, antropolog i od 2006. predsjednik Njemačkog društva za društvena istraživanja spolnosti) poziva na stvaranje novih etičnih mjerila. Poziva medije i Crkve da se uključe u zaštitu djece i mladih. Kaže da su mediji izbjegavali tu temu da ne bi ispali čistunci. Skrivali su se iza lakonskih izjava liberalnih seksologa, koji su se držali pravila: „Pustite djecu, neka isprobaju!“ Ne treba zaboraviti ni to, da je maloljetnicima zakonski zabranjen pristup pornografiji.

Tobias-Benjamin Ottmar je posjetio terapijsku zajednicu njemačke Evangeličke crkve u Neukirchenu i upoznao desetero djece kojima je jedno zajedničko: već su u djetinjstvu seksualno zlostavljala drugu djecu. Razlog: bili su i sami zlostavljani, a već prije desetog rođendana masovno su konzumirali pornografiju. Sada prolaze kroz jednogodišnji terapijski program koji bi im trebao pomoći da se to ne ponovi. Do sada je osamnaestero djece završilo taj program i dogodila se samo jedna recidiva. Životne priče većine od te djece su slične: bračni sukobi među roditeljima koji si ne uzimaju dovoljno vremena za djecu. Većina dolazi iz slabijeg socijalnog statusa, ali ih ima i iz „pristojnog srednjeg sloja“. Imaju neograničen pristup medijima, neki provode do deset sati dnevno pred računalom. Zapušteni su, imaju poteškoća s vezivanjem. Roditelji imaju vrlo labave predodžbe o seksualnom moralu.

Psihologinja Elisabeth Raffauf iz Kölna tvrdi da djeca i mladi ne znaju kako se odnositi prema pornografiji. Oni misle da je život takav. Iz toga proizlaze fatalni pogrješni zaključci koji na njih vrše snažan pritisak. Ako ih k tome još i roditelji zapuštaju, ako imaju nedovoljan osjećaj vlastite vrijednosti ili probleme s prijateljima, vjerojatnost da će rano stupiti u seksualne odnose je visoka.

Dok odrasli mogu bolje preraditi pornografske slike – što ne znači da konzumacija pornografije za njih nije problematična – djeca su sklona isprobavati ono što vide. To ima dramatične posljedice, napose zato što se u pornografiji seksualnost prikazuje kao posve odvojena od međuljudskih odnosa. Odlučujući faktor je prije svega odnos moći: žene bezvoljno čine ono što muškarci od njih traže, a muškarci se ne mogu oduprijeti privlačnoj snazi žena.

Ruedi Mösch, voditelj stručne službe za zaštitu života, seksualnu etiku i međuljudske odnose (Dürrenäsch, Aarau, Švicarska), tvrdi: Tko rano konzumira pornografiju postaje rano seksualno aktivan. Mladi u dobi od 14 do 17 godina danas su seksualno aktivniji nego prije deset godina. Do toga dolazi zbog ranog seksualiziranja mladih, zbog pritiska okoline i nedostatka zaštite u obitelji. Posljedica: tko rano počinje, njemu je teže trajno se vezati uz jednog partnera. Mladi postupaju impulzivno. Zaljube se, stupe u spolne odnose i rastaju se nakon nekoliko tjedana.

Je li to krivnja roditelja? Većina roditelja je prestrašena kada shvati što su njihova djeca u toj dobi već učinila. Tek malena manjina roditelja ne smatra da je tragično ako njihova djeca gledaju pornografske filmove. Najveći problem roditelja nije ravnodušnost nego neznanje. Zato se roditeljima savjetuje da s djecom razgovaraju o seksu i da dobro paze kako djeca postupaju s medijima.

O tome bi trebalo jasnije govoriti i u župnim zajednicama, a ne zatvarati oči kada roditelji zapuštaju djecu. Roditelji bi se trebali pobrinuti da na njihovim kućnim kompjutorima budu instalirani programi koji filtriraju sadržaje.

Lidija Paris


Zašto Hrvatska ne progoni i 'srpske Denzigere'?

Eto, nam opet teme koja nas vraća u daleku prošlost. Sada se većina medija u Hrvatskoj bavi nekakvim Jakobom Denzigerom, koji je navodno bio jedan od tisuće Hitlerovih čuvara logora u Auschwitzu, koji je imao američko državljanstvo, tamo je nakon rata i živio, a posljednjih 24 godine proveo je u Osijeku (rodio se u Čepinu). Hrvatsko državno odvjetništvo dobilo je podatke o ovom čovjeku od Njemačkog specijalnog tužiteljstva za istraživanje zločina nacional-socijalizma (devedeset mu je godina tek!), pa će ga zbog sumnje da je sudjelovao u počinjenju ratnih zločina tijekom Drugog svjetskog rata tek sada početi progoniti.

I što je tu sporno? Pa, sporno je i neshvatljivo to (da ti pamet stane!) da Hrvatska, odnosno Državno odvjetništvo sada progoni čuvare Hitlerovih logora, a ne progoni brojne čuvare srpskih i crnogorskih logora iz vremena srpske agresije nad Hrvatskom, što nije bilo tako davno, od 1991.-1996., a koji su još živi, slobodno se šeću od Vukovara, Tovarnika, Županje, Knina, Pakraca, Lipika, Karlovca, Gospića, Bučja, Stare Gradiške, Osijeka, Vinkovaca i niza drugih gradova i mjesta gdje su srpski i ini agresori učinili najstrašnije zločine nakon II. svjetskog rata u srcu Europe!

Postoji niz živih svjedoka, ali i fotografija i video zapisa u kojima je "crno-na bijelo" vidljivo tko su bili čuvari srpskih logora u kojima su u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, pa i Bosni i Hercegovini srpski ini zločinci mučili, ubijali, masakrirali, silovali i maltretirali na desetine tisuća nevinih Hrvata. Zar među njima nema ni jednog Jakoba Denzingera? Kad ste čuli da je Državno odvjetništvo RH pokrenulo i privelo pravomoćnoj presudi nekog od srpskih agresorskih čuvara logora?

Ako Njemačka, Izrael i druge države mogu "do kraja života" proganjati i čuvare logora iz II. svjetskog rata, što čeka Hrvatska, koja je proživjela srpsku agresiju, srpski fašizam, zar nama nije stalo da i čuvari srpskih logora budu procesuirani? Možda će ih Hrvatska početi proganjati tek kad ti ljudi budu imali poput Denzingera 90 i više godina? Netko očito u Hrvatskoj (bivši Udbaši, a tko drugi) opet preokreće stvari, pa umjesto da se piše i uhićuje u ovom slučaju srpske čuvare logora, oni nam namjerno "podmeću" nekakve navodne Hitlerove čuvare od prije 70 i više godina. Nemamo ništa protiv, dapače svatko za ratni i ini zločin treba odgovarati, ali zbog čega baš na ovom primjeru Državno odvjetništvo RH i drugi nadležni organi šute, zašto ne proganjaju razne "srpske Denzingere", koji se, kako rekosmo, slobodno šeću Hrvatskom, ali i ostalim bivšim državama u našoj regiji?

Bojimo se da je "slučaj Denziger" jedino izmišljen iz razloga da se prikriju srpski zločini, poglavito pred tužbom Hrvatske za genocid protiv Srbije. Dakle, tražimo od Hrvatskog državnog odvjetništva da nas ponukani ovim slučajem odmah izvijesti koliko je do sada srpskih čuvara logora iz vremena hrvatskog Domovinskoga rata uhićeno i suđeno, odnosno zašto se u vezi toga ništa konkretno ne poduzima?

Mladen Pavković


hrsvijet.net

Broz je nadilazio i Staljina

Prikaz knjige: Vladimir Geiger, Josip Broz Tito i ratni zločini - Bleiburg, Folksdojčeri, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013.

U knjizi kroz pet samostalnih cjelina, koje povezuje uz ratne zločine tek lik Josipa Broza Tita, povjesničar Vladimir Geger istražuje kroz masovna bleburška smaknuća i poratnu sudbinu podunavskih Švaba, odnosno Folksdojčera, ulogu jugoslavenskoga komunističkog samodršca Josipa Broza Tita u masovnim ratnim zločinima. Geiger podsjeća kako u pitanjima partizanske i komunističke represije i zločina, odnosno tzv. obračuna s narodnim neprijateljem u Hrvatskoj ne postoji znastveni dijalog, što po njegovu mišljenju otvara prostor manipulacijama. Po broju pak ljudskih gubitaka, Geiger smatra kako su slučaj Bleiburg i sudbina Folksdojčera ogledni primjeri partizanske i komunističke represije i zločina. Nije se teško složiti s navedenim tvrdnjama, nu prije njihovih prihvaćanja, valja podsjetiti, kako unatoč nastojanjima pojedinaca, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji politička volja za sustavnim istraživanjem jugokomunističke represije i masovnih zločina.

Jednako tako ne postoji politička volja, a kod jednoga dijela povjesničara prevladao je i strah od propitivanja bivših jugoslavenskih komunističkih dogmi, koje su uglavnom počivale na velikosrpskoj prevlasti u određivanju broja ukupnih ratnih žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i sastavu nacionalne strukture tih žrtava. Uostalom i sam se Geiger, kad piše o broju ukupnih žrtava, služi Kočovićevim i Žerjavićevim procjenama, koje, uza sav respekt, ipak ne možemo prihvatiti kao objektivna istraživanja. Naime, i jedna i druga procjena počivaju na već stvorenim stereotipima o krivnji hrvatskoga naroda za raspad Jugoslavije i negativnijm optužbama zbog stvaranja vlastite samsotalne države, što je u predvečerje obneve hrvatske državne samostalnosti, potkraj osamedesetih i početkom devedesetih, trebalo u međunarodnoj javnosti potaknuti protuhrvatsko raspoloženje i silnice koje su se opirale raspadu jugoslavenske države. Uostalom, oni koji se sjećaju različitih međunarodnih izvješća s hrvatskih bojišta, nisu zaboravili nepregledno mnoštvo pristranih i protuhrvatskih izvješća temeljenih upravo na stereotipima o "zločinačkim" Hrvatima, a poneki domaći tvorci stereotipa još i danas u međunarodnoj javnosti promiču tezu kako je današnja Hrvatska, upravo onakva kakvom su hrvatsku državu u poraću pa sve do propasti komunističkoga sustava oslikavali njezini jugokomunistički protivnici.

S obzirom na sustav komunističke revolucije i način podizanja ustanka, valja podsjetiti kako su se sve do ranih pedesetih godina, dakle i pet godina nakon završetka rata, komunistički aparatčici javno hvastali po zagrebačkim kavanama, da su oblačeći ustaške odore upadali u pravoslavna sela i činili zločine, kako bi seljake potaknuli na bijeg u šume, dok su istodobno, oblačeći četničko ruho, na istovjetan način upadali u katolička sela i na isti način stravičnim metodama poticali Hrvate na priključivanje svome boljševičkom pokretu. Uostalom i danas će se poneki svježjega pamćenja sjetiti Kate Pejnović, partizanske narodne heroine, koja se, unatoč svim položajima i časti u Totovoj državi, svojim susjedama žalila kako su joj četnici ubili pet sinova, premda je službeno i javno morala govoriti da su joj djeca bila žrtve ustaškoga terora. Sve su to segmenti jednoga složenog zločinačkoga režima koji zahtijevaju bar temeljito historiografsko istraživanje. Ne mislim, dakle, ovim tvrdnjama nijekati počinjene zločine na prostoru nekadašnje NDH, nu procjene spomenutih istraživača (Kočović i Žerjavić) kreću se ipak u jugoslavenskim političkim koordinatama pa se prema njima tako treba i odnositi. Pitanje pak žrtava komunističke represije i masovnih jugoslavenskih partizanskih zločina u Hrvatskoj očito nije moguće otvoriti kod nas, jer su još uvijek živi počinitelji ili pak nositelji zločinačkoga komunističkog sustava. Uostalom, pokazuje to i slučaj sukoba sadašnje vlasti s Europskom komisijom na primjeru Josipa Perkovića, inače jednoga od čelnih ljudi bivše jugoslavenske tajne policije - Udbe. Giger podsjeća kako se Josip Broz Tito nalazio tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću na vrhu piramide vojne i civilne vlasti te je objedinjavao najvažnije položaje i dužnosti u Komunističkoj pratiji i njezinoj bivšoj jugoslavenskoj državi. Tako je, smatra Geiger, Tito bio osoba neosporna autorita pa u skladu s načelom da je svatko odgovoran onoliko koliko je imao utjecaja ili pak mogao utjecati na događaje, toliko bio odgovoran i za masovne zločine. Geiger to upravo i pokazuje u svojim tekstovima, a posebice valja istaknuti njegovu izvrsnu raščlambu historiografskoga rada Ive Goldsteina i njegovih partizanskih sljedbenika, koje ne pate samo od ideološke obrane Brozovih zločinačkih postupaka, nego i cijeloga niza materijalnih previda.

Na profil Josipa Broza Tita kao jednoga od najvećih zločinaca 20. stoljeća utjecalo je niz okolnosti, a koji se izravno ne spominju u Geigorovoj studiji. Ustroj i hijerahiju moći u svojoj komunističkoj satrapiji Broz je preslikao iz Sovjetskoga Saveza, a po uzoru na Staljina, u mnogim je dikatorskim metodama nadišao svoga učitelja. Naime, Broz je još u ruskom zarobljeništvu 1915. postao suradnikom ruske tajne policije Ohrane, što svjedoči njegovo slobodno kretanje i ženidba s Pelagijom Beleusovom u Omsku. Kad ga Ohrana šalje u Petrograd da prati bolješvike, Broz im se nakon procjene da će boljševici pobijediti pridružuje. Godine 1920. sa suprugom Pelagijom poslan je u Hrvatsku, a sljedećih osam godina skita se po jugoistočnoj Europi. Nakon sudskoga procesa 1928. zatvoren je do 1934., a nakon toga postaje uzima ime Walter, odnosno TITO, što je kratica za Tajnu internacionalnu terorističku organizaciju. Godine 1935. boravi u Moskvi kod NKVD-a, a 1937. odlazi u Pariz, gdje sa skupinom svojih međunarodnih istomišljenika priprema organizaciju za pljačku kraljevskoga blaga iz španjolske riznice.

Kao suradnik NKVD-a sudjeluje u likvidaciji Gorkića, a u razdoblju od 1943. do 1945. kao šef jugoslavenskih komunista ima status savjetnika NKVD-a. Na području koje nadzire tijekom rata osniva Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), a iz njegovih elitnih dijelova 13. svibnja 1944. formirat će OZN-u, kasniju Udbu, koja će u razdoblju 1944./45. obavaljati masovna smaknuća budućih neprijatelja komunističkoga režima. Masovni progoni, stradanja, zatočenja i smaknuća različitim će intenzitetom trajati sve do tzv. Brijunskoga plenuma 1966. na kojem je smijenio Rankovića i poslao u mirovinu 12600 službenika Udbe. Sve ovo navodim kako bi se mogla vidjeti sukladnost Brozova djelovanja sa sovjetskim terorom. Nakon što je boljševička partija u Rusiji formirala svoju obavještajnu službu Čeku 20. prosinca 1917., koju je vodio Feliks Dzeržinski, 1922. je pretvorena u NKVD, a 1954. u KGB. zanimljiva je podudarnost sovjetskih s titoističkim čistkama. Naime, nakon što Genrih Grigorjevič Jagoda obavio velike čistke (1934.-1938.) za nagradu je bio ustrijeljen, kao i njegov nasljednik Nikolaj Ježov, kojeg je također nakon obavljena posla dao ustrijeliti njegov budući nasljednik Lavrentij Berija, a Beriju su nakon Staljinove smrti smaknuli 1953. te njegovu desnu ruku Abakumova 1954.

To je bio svijet komunističke vlasti, u kojoj su se dizali nepoznati ubojice, a nakon masovnih zločina i sami su postajali žrtve režima kojem su služili. Jednako u SSSR-u kao i u Titinoj SFRJ pa ne može biti, a kod razborita svijeta i nema dvojbe da je jugoslavenski maršal Josip Broz Tito jedan od najvećih masovnih zločinaca 20. stoljeća. Premda se u ocjeni Brozove odgovornosti za masovne zločine nije teško složiti s Geigerom, ipak se ne mogu složiti njegovom ocjenom kako u Bleiburgu nije bilo genocida. Dapače, većinu oružanoh sukoba jugoslavenski komunisti su vodili na hrvatskom državnom području. Ona je na kraju i pala zahvaljujući niihovu rušenju, a maosvna smaknuća i protjerivanje najvitalnijega dijela pučanstva svjedoče kako se htjelo uništiti nositelje hrvatske državnosti. Odnosno hrvatski narod.

Mate Kovačević


Priča se...

JE LI HIJENA NEŠTO DRUGO AKO PROMIJENI IME

Žarka Sekulić se sada zove Marina Lovrić-Merzel,
Miralem Mrsić se sada zove Mirando,
Mara Antičević se sada zove Ingrid,
Zoran Jovanović se sada zove Šprajc,
Jovan Kuga se sada zove Vanja Sutlić,
Emir Tahirović je Goran Beus Richemberg,
Jadranka Kosor - (nastavi niz...)


Srpska politika je neprijatelj Hrvata

Odkad povijest piše o ova dva susjedna naroda, nažalost više je među njima neprijateljstava, nego obratno. Radi istine, koja se čita iz povijesti i iz poznavanja odnosa Hrvata i Srba, odnosno Srba i Hrvata, u najvećem broju prijateljskih odnosa prema Srbima nastupali su Hrvati, a u najvećem broju neprijateljstava prema Hrvatima nastupali su Srbi. Evo samo po jedan primjer iz ranije povijesti: Hrvatski kralj Tomislav je spasio Srbe od ondašnjih neprijatelja: Bizanta i Bugara. Srbski vladar, car Dušan “silni” je mačem osvajao Hrvatsku i ratnim načinima zlostavljao Hrvate, pljačkao i uništavao hrvatsku imovinu ( grad Ston).

U svakom međusonom negativnom odnosu Srbi su uvijek bili prvi, ratovali su u Hrvatskoj protiv Hrvata u savezu s Turcima ili sami. Hrvati nisu nikada inicijativno ratovali protiv Srba u Srbiji, nego su se uvijek od njih branili u Hrvatskoj. U svakome ratu bio on napadački ili obranbeni svaka strana pravi zločine.

Kod Hrvata vlada opraštajući, čak i pokajnički odnos prema napadačkim Srbima, ali kod Srba nema ni priznanja pogreške ni pokajanja ni opraštanja, nego se Srbi smatraju nedužnom žrtvom i na sve načine okrivljavaju Hrvate i svoje “nedužne” i nedužne žrtve pretrpljene od Hrvata brojno multipliciraju.

U ratnim osvajanjima, pljački… i razaralaštvima svekolike hrvatske imovine, nema u Europi gorega naroda prema Hrvatima, nego su to Srbi – bili, jesu i ostaju takvima.

Srbi i sada pišu SANU-memoradume, četničke genocidne planove i spsko-pravoslavna osvajanja hrvatskih prostora do zadnjeg srpskog groba. Analogno i slično se ne ponašaju Hrvati prema Srbima i nijedan narod u Europi.

Ostalo iz odnosa Hrvata i Srba, odnosno Srba i Hrvata bit će natuknički i nepodpuno spomenuto iza ovih predstavljanja Srba i Hrvata u elektroničkim medijima.

Postoje u Hrvatskoj knjige i razni medijski i srodni uradci, koji uglavnom obrađuju pojedina stradanja Hrvata – masovna ili grupna kao na primjer ovdje ću spomenuti nepodpuno i bez striktnog kronološkog reda: Ubijanje domobrana u Zagrebu već 5. prosinca 1918. godine, Atentat u beogradskoj skupštini na hrvatske zastupnike, Ubijanja hrvatskih seljaka u svima hrvatskim krajevima tijekom Kraljevine SHS i Jugoslavije, Žandarmerijsko ubijanje nedužnih hrvatskih seljaka u Brodskom kraju i u Podravini na što je prosvjedovao nadbiskup Bauer kod kralja Aleksandra, Četnički napadi na Hrvate u Hrvatskoj početkom Drugog svjetskog rata, primjerice: Slunj, Zrin, Hrvatski Blagaj, Srb, Veljun,Bleiburška tragedija, Dravograd, Mariborski rovovi, Kočevje, Macelj, Kozjača, Suđenje na smrt Kavranovim ustašama, Strijeljanje Dubrovčana na Daksi, Jazovka, masovna strijeljanja Hrvata u “oslobođenom” Zagrebu 1945. i nadalje, Partizansko strijeljanje oko 800 ranjenika u Slunju (po komunističkoj dokumantaciji), Ubijanje i mučenje redovnika na Širokom Brijegu, Drinske mučenice, Strijeljanje Hrvata u Gospiću nakon “oslobođenja” 1945. i nadalje…

Te zločine nad Hrvatima: civilima, ženama djeci i nemoćnim starcima komunisti nazivaju antifašizam. Povijesna literatura o Drugom svjetskom ratu spominje oko 700 masovnih grobnica Hrvata u Sloveniji, desetak u Austriji, oko 1800 odkrivenih ili poznatih u Hrvatskoj, procjenjuje se isto toliki broj (1800) masovnih grobnica Hrvata u BiH, a u Vojvodini, Srbiji i Makedoniji ne ćemo nikada znati, koliko tisuća Hrvata je poubijano.

Ima u Hrvatskoj masovnih grobnica nedužnih Hrvata, za koje znadu stariji ljudi koji izumiru, a grobnice nisu službeno registrirane niti obrađene jer je komunistička vlada Ivice Račana 2000. godine zabranila rad Saborske komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Iz vrlo brojnih takovih masovnih gorobnica.Današnja vlast ide račanovim putem.

Dragan Hazler


BETWEEN A ROCK AND A HARD PLACE

Kad se netko nađe u vrlo teškoj situaciji u Americi i kanadi kažu da se našao - Between a rock and a hard place (između kamena i tvrdoga tla). Kroz povijest Hrvatska je mnogo puta bila u takvoj situaciji. Jedna od tih situacija zasigurno su bili tkzv. Rimski ugovori. Najviše rabljena poštapalica jugokomunističkih izdajnika u Hrvatskoj kojom već više od 70 godina pokušavaju opravdati svoje odmetništvo i zločine koje su počinili - i još čine, protiv hrvatskoga naroda jest “prodaja Dalmacije”. Prema onom njihovom izvornom načelu - laži, uvijek laži, jer što god više laž ponavljaš to će više zvučiti kao istina.

Kako bi oni kojima taj pojam “prodaje Dalmacije” još nije jasan saznali istinu o čemu se zapravo tu radi i koje su bile stvarne posljedice tkzv. Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941., te kako bi se dobila točna slika onoga što je uslijedilo poslije tih ugovora dosta je samo pogledati zemljovidnu kartu Nezavisne Države Hrvatske između tih ugovora i 8. rujna 1943. godine.

Zelenom bojom označen je teritorij koji je pripao Italiji Rapalskim i Rimskim ugovorima

Kad je već riječ o dijelu Dalmacije koji je tim ugovorom pripao Italiji treba znati slijedeće:

Poslije tih ugovora (kako je nedavno naveo i g. Tomislav Đonlić) Od ukupno 3.668 kvadratnih kilometara Dalmacije, Italija je pripalo svega 368, što znači jedva 10%. Ali, kad se izuzme Zadar s okolicom i neki otoci koje je Italija dobila Rapalskim ugovorom 1920. godine, onda Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. Italija je dobila svega pet ili šest posto Dalmacije.

Eto, to bi bila ta grandiozna “prodaja” koja je sve njih natjerala u Titine boljševike kako bi palili, žarili, klali i ubijali sve što je hrvatsko.

Najprije pogledajmo što se sve odigravalo prije, za vrieme i poslije tih ugovora.

IZMEĐU KAMENA I TVRDOGA TLA

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske koji su nakon ultimativnog zahtjeva Italije sklopljeni 18. svibnja 1941., nisu bili prvi takvi “ugovori”.

Italija je, s pomoći i “darežljivosti” Engleske i Francuske, još prije nekih 20 godina prigrabila velike dijelove hrvatskoga teritorija. Ovim, ustvari trećim po redu, “ugovorom” Italija je zahtjevala slijedeće:

1.) Stvaranje carinske zone i monetarne unije između Italije i NDH.
2.) Personalna unija pod zajedničkim (talijanskim ) kraljem.
3.) Stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske.
4.) Priključenje ( aneksija ) Italiji širokog pojasa polovice Hrvatske uključujući svu obalu od Rijeke do Kotora.

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a talijanske teritorijalne zahtjeve uspio je svesti na jedan mali dio srednje Dalmacije. Rimski ugovori bili su na snazi do 8. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razriješenju Rimskih ugovora” anulirani.

Fašistička Italija, tada vojna sila s 8 milijuna vojnika ili, kako se Mussolini znao hvaliti, osam milijuna bajuneta, forsirala je sklapanje tih ugovora u najnepovoljnijem trenutku za Hrvatsku, kad su njezine oružane snage bile još u povojima, znajući da u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, bilo kakav njezin oružani odpor nije bio moguć.

Ne obzirući se na te, niti na bilo koje od niza problema s kojima je tek uzpostavljena NDH bila suočena, tkzv. Hrvatska historiografija pod utjecajem velikosrbskog i jugoslavenskog agitpropa odmah je te ugovore etiketirala “prodajom Dalmacije”.

To je bilo u skladu s jugokomunističkim jednoumljem koje je silom nametnuto hrvatskoj historiografiji. Zato su neki dijelovi ovog napisa ekstezivnije obrađeni, kako bi se slušatelji upoznali s istinskim informacijama za koje možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u svezi s Rimskim ugovorima jesu:

1.) Hrvatsko-talijanski odnosi nakon pojave talijanske iredente.
2.) Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove emigracije?
3.) Dilema dra. Pavelića uoči sklapanja Ugovora.
4.) Stajalište njemačke diplomacije u svezi s talijansko-hrvatskim odnosima.
5.) Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941. u Ljubljani.
6.) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7.) Podpisivanje Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. u Rimu.
8.) Izjava dra. Pavelića i njegovih suradnika nakon sklapanja Ugovora.
9.) Anuliranje Rimskih ugovora 9. rujna 1943.

Nu najprije pogledajmo kakvi su bili hrvatsko-talijanski odnosi i što se sve događalo prije sklapanja Rimskih ugovora 1941. godine.

RAPALSKI UGOVOR

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra, i Dalmacija spale su u sferu otvorenih talijanskih interesa. Ulazak u rat na strani Trojnoga sporazuma ( Engleska, Francuska i Rusija ) 1915., Italija uvjetuje zhtjevom da joj se dodijele Istra s otocima, te Dalmacija do Neretve, sa svim dalmatinskim otocima.

Predstavnici Engleske, Francuske i Rusije talijanski memorandum s tim zahtjevima podpisali su 26.travnja 1915. u Londonu.

Istra s otocima je koncem 1. svj. rata darovana Italiji dok druge odredbe Londonskog ugovora nisu stupile na snagu sve do 12. studenog 1920., kad je u Rapallu kraj Genove u Italiji podpisan tkzv. Rapalski ugovor.

Ovaj ugovor trebao je riješiti do tad sporna pitanja o razgraničenju Italije i novonastale tvorevine tkzv. Kraljevine SHS.

Italiju u ovim pregovorima predstavljali su premijer Giovani Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić (Srbin),ministar vanjskih poslova Ante Trumbić (“hrvat”) i ministar financija Kosta Stojanović (Srbin).

Razočaran, Trumbić je odmah poslije tog ugovora dao ostavku, a kasnije (1938.)izvršio je samoubojstvo. (Jedini od onih iz Jugoslavenskog odbora kog je radi zablude jugoslavenstva pekla savjest. nap. a. )

Znači, dok još nije bilo ustaša, tri Talijana, jedan Jugoslaven i dva Srbina pregovaraju o razdjeli Hrvatske!

Pregovori su se odvijali u nekakvom znaku diplomatske premoći Italije koja je smatrala da ima podporu Engleske i Ftancuske, pa su njezini predstavnici inzistirali da se Italiji pripoje sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom.

Ali ove sile, plus Rusija, istovremeno su podupirale i Srbe pa im je bilo svejedno koji će od njih što odkinuti od Hrvatske.

Normalno da se Srbi talijanskim zahtjevima nisu previše opirali jer se nije radilo o diobi njihove nego tuđe zemlje.

Kad je ugovor završen Italiji su pripali: Trst, Gorica i dio Kranjske, Istra, otoci Cres Lošinj, Unije i Susak, te Zadar sa zaleđem, otoci Lastovo, Palagruža i neki manji otoci.

Rijeka s okolicom proglašena je nekakvom slobodnom državom, nu dolazkom na vlast u Italiji 1922. godine Mussolinijeva vlada uspjeva izvršiti reviziju Rapalskog ugovora u svoju korist i Rijeka je propojena Italiji.

PRVI RIMSKI UGOVORI

Ovi prvi ugovori ( radi se ustvari o dva ugovora, poznati i pod nazivoom “Pakt o prijateljstvu i srdačnoj saradnji” i “Sporazum o Rijeci”, podpisani su u Rimu na blagdan Sv. Save, 27. siječnja 1924. godine.

U ime vlade Kraljevine SHS podpisali su ih predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Italije sam Benito Mussolini.

Za “izkazanu saradnju i darežljivost” u pitanju Rijeke, Italija zauzvrat Kraljevini SHS daje u zakup bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Riječ iredenta je prije svega talijanska kovanica koja je nastala negdje 1880ih kad su s neki, poput kasnijeg Mussolinija, napuhani Talijani počeli Italiju smatrati nasljednicom nekadašnjega Rimskoga carstva, pa su počeli vjerovati da sve zemlje koje su nekad pripadale tom carstvu trebaju sad pripasti Italiji. Zato, kako bi sami sebe uvjerili u valjanost tog njihovog suludog uvjerenja, izmislili su kovanicu “Italia irredenta” što bi značilo - neoslobođena Italija ili neoslobođeni dijelovi Italije. To njihovo mišljenje podpuno se poklapa s još jednom iredentom koja se temelji na teoriji o “Srbima svim i svuda” i “svim srpskim zemljama”.

JE LI dr. PAVELIĆ IMAO OBVEZU PREMA ITALIJI IZ VREMENA EMIGRACIJE?

Nigdje ne postoji niti jedan dokaz da je dr. Pavelić za vrieme boravka u Italiji ikome dao ikakvo obećanje o teritorijalnim ili bilo kakvim ustupcima Italiji. Insinuacije o tkzv prodaji Dalmacije je jugokomunistička izmišljotina kojom su na početku rata obmanjivali pučanstvo kako bi ga pobunili protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Kako bi vidjeli o kakvoj se “prodaji” radilo pređimo na ono što se dođalo uoči i za ovih vrieme ugovora.

Nakon prvih spoznaja o talijanskim teritorijalnim zahtjevima, dr. Pavelić se našao pred vrlo teškom odlukom - podpuno odbijanje talijanskih zahtjeva, što bi značilo kraj Nezavisne Države Hrvatske, okupaciju i aneksiju pola hrvatskog teritorija od strane Italije, ili ići u pregovore i spasiti što se spasiti može.

Izborom pregovaranja, dr. Pavelić je poslije žilavih natezanja s Talijanima njihove pretenzije na aneksiju širokog pojasa zacrtanog od Rijeke preko Karlovca i Mostara pa sve do Kotora uspio svesti na malo područje u srednjoj Dalmaciji - i spasiti državu.

Zanimljivo je, kako je zapisao novinar Matija Kovačić koji je bio prisutan na tim ugovorima, da je dr. Pavelić na putu nazad u Hrvatsku rekao da će trebati oko dvije godine da se izgubljene hrvatske teritorije oslobodi.

Ustvari, rekao je: “Morali smo spasiti državu. Jedino tako ćemo imati priliku da stvorimo jaku vojsku koja će za koje dvije godine biti kadra baciti Talijane u more i osloboditi sve naše krajeve”.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije za odpor protiv talijanskih zahtjeva. U to vrieme fašistička Italija imala je u Hrvatskoj više o 250.000 vojnika.

Relevantna okolnost u to vrieme zbog koje su Nijemci izbjegavali bilo kakav sukob s Italijom bila je činjenica da je Njemačka tada bila u završnoj fazi pripremanja za udar na Sovjetski savez. Unatoč simpatijama nekolicine njemačkih vodećih ljudi i dužnostnika, podpora Njemačke je izostala.

Na bečkom sastanku ministara vanjskih poslova Italije i Njemačke, Ciana i Ribbentropa, 21. - 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku pokazivao puno razumijevanja za talijanske pretenzije na hrvatske zemlje.

Hitller, koji je u to vrieme već bio podpuno zaokupljen planom “Barbarosa” (plan za napad na Sovjetski savez ), izjavio da Njemačka nije zainteresirana za hrvatske probleme i preporuča direktne pregovore između Hrvatske i Italije.

PRELIMINARNI PREGOVORI U LJUBLJANI

U takvoj za Hrvatsku podpuno nepovoljnoj atmosferi, došlo je do sastanka između hrvatske i talijanske delegacije 25. travnja 1941. u Ljubljani. Hrvatsku delegaciju činili su dr. Ante Pavelić, dr. Mladen Lorković, dr Edo Bulat i još neki drugi.

Kako reče pisac koji je u emigrantskom tisku detaljnije opisao sve ono što se u tim po Hrvatsku vrlo opasnim danima događalo - ovdje je potrebno navesti prikaz dr. Ede Bulata iz jedne njegove knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata čiste nacionalne orientacije.

Prije nego što prieđem na zapise dra. Bulata najprije želim napomenuti da je dr. Edo Bulat bio prvi tajnik “Organizacije jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA) osnovane u Splitu 1921. godine. Nu uskoro je došao do spoznaje kud je taj put vodio i priključio se Ustaškom pokretu.

U svojoj knjizi “Kroz borbe i izkušenja” dr. Bulat detaljno je opisao pod kakvim uslovima se odvijao taj sastanak u Ljubljani gdje kaže da je dr. Pavelić najprije neki sat vremena sam razgovarao s talijanskom delegacijom, pa dalje kaže:

“Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz ranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na niže. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrati od tog udarca.

S lijeve strane sobe amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih i prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah do samog središnjeg stola vižlasti i mladi Ciano ( Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova nap. a. ), u crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svietlim čizmama i jako ibočenim čeljustima. Svi stoje i šute gledajući ponešto u nas pridošlice ali najviše u Poglavnika koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva da se smjestimo pred njim. Zaokrenut je prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastrebova treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plien.

Poglavnik uzima riječ i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.

Kaže nam odprilike ovo:

“Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje” i pokaza nam rukom na kartu. Nadalje je rekao g. Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da snjom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj. Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano skupa sa prisutnim generalima iztakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži. Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste. Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja. Ja sam mu na to odgovorioslijedeće: Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na tkvom temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći - i to s nama”

Drugi dan, njemački veleposlanik u Hrvatskoj, Sigfried Kasche, izvještava njemačko ministarstvo vanjskih poslova da zastanak u Ljubljaniprotekao bez rezultata, jer da su talijanski zahtjevi odbijeni od strane dra. Pavelića.

Vidjevši da pokušaj intimidacije pompoznim showom njihovih krivonogih i trbušastih generala nisu uspjeli uplašiti Hrvate, perfidni Talijani se pokušavaju služiti raznim “velikodušnijim” ponudama kao onom da će pristup na more izpod Velebita proširiti na 80 km ako Hrvatska prihvati pristup, najprije u personalnu,a onda u carinsku i privrednu uniju s Italijom, te podređenost hrvatske vojske talijanskoj komandi, što je dr. Pavelić smjesta odbio.

O ovim i svim drugim pregovorima i ugovorima na koje su vođe malih naroda prisiljeni posebno u ratnim vremenima,niije potrebno više govoriti.

Samo još želim napomenuti onima čije se ocjene o Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i o NDH uobće, temelje na raznim kukavičkim jajima iz jugokomunističke i velikosrbske košare, da prije donošenja svojih sudova malo promisle što bi oni učinili da su bili na njegovom mjestu.

On se je, još dok je hrvatska vojska bila u povojima svoga nastanka, bez ičije pomoći, odlučno suprostavio skoro svim pretenzijama moćne Italije, tako da se ona umjesto kojih sto tisuća kvadratnih kilometara hrvatskoga teritorija konačno morala zadovoljiti s nešto više od dvjesto km. I taj dio, zajedno s onim što je Italija kao nagradu dobila Rapalskim i Rimskim ugovorima poslije završetka 1. svj. rata, povraćen je 8. rujna 1943. godine.

Dr. Pavelić je stjecajem svakome poznatih okolnosti izgubio rat. Za to i iz tih razloga najlakše je krivnju za sve što se događalo prije i poslije tog gubitka baciti na njega.

Dr. Franjo Tuđman je dobio rat, pa to ipak ništa ne pomaže da ga isti ti, sada kad ga više nema, okrivljuju da je; pregovarao s Miloševićem, da je izvršio nekakvu agresiju na Hrvate u Bosni i Hercegovini, da je obranom domovine počinio zločin, da je bio agent CIA-e i niz drugih absurda.

Ipak, svi znamo da je u Hrvatskoj i izvan nje, dosta onih koji vjeruju u takve budalaštine.

Je li dr. Pavelić je imao mogućnost izbjeći podpisivanje Rimskih ugovora? Jest, isto onako i onoliko kao i dr. Tuđman onih Daytonskih. Ustvari, još puno manje.

Sve što govorim i pišem nije temeljeno na nikakvoj pristranosti nego rezultat neprekidnih metodičkih iztraživanja raznih izvora kroz više od 50 godina moga emigrantskog života.

Kako bih bio što objektivniji u svojim zaključcima o tome što je istina a što fabrikacija, sve što sam tijekom tih godina našao u pojedinim, barem donekle nepristranim, američkim, njemačkim ili engleskim vojnim, političkim i drugim zapisima i dokumentima, ili čuo od preživjelih sudionika u uzpostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske, kad god je to bilo moguće, pokušao sam ih uzporediti s onim velikosrbskim i jugokomunističkim.

I, bez iznimke, uvijek sam našao da sve što ovi potonji pišu i govore o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, pa i o samim sebi, nisu ništa drugo nego podle fabrikacije onih čiji su ciljevi i namjere uvijek bili puno gori i opasniji od svih, pa i od onih fašističke Italije.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio subota 15. veljače 2014.


HRVATSKE ZEMLJE U MAGLI IZDAJE

Bosanski lonac vrije li vrije. U njegovu vruću čorbu, ovih dana upadoše i dvoje ambicioznih pjevača. Jugoljubni, titoljubni i srboljubni pjevač Milanović, kojeg li čuda, osjeti potrebu skoknuti u povijesnu Hrvatsku zemlju, zemlju svojih korijena, i napregnutih vratnih žila, visokodecibelno zagangati.

Evo braće, evo rođenije, nijedan se poturčio nije. Baš ovako je njegovu pjesmu razumjela kolegica Jasmila Žbanić, zemljakinja iz iste spomenute povijesne zemlje, i odgovorila mu svojom pjesmom, koju su mnogi razumjeli ovako. Pliva patka, pliva guska, ova zemlja bit će Turska.

U mojem tekstu, Vjesnik, 24.1.2000.god. "Ne treba vjerovati onima u BIH kojima je građanstvo nacionalnost", stoje vječite istine da građanska opcija, kako na nivou Jugoslavije tako i na nivou BIH, tjera vodu na mlin najbrojnijega, a Hrvatima preostaje samo nominalna ravnopravnost. Priznavanjem bošnjačkog neprirodnog etnikuma, stanje postaje sve gore i gore. Jer je hrvatska rijeka u BIH dogurala do potoka, a bivši " rukavac od te rijeke" (Meša Selimović) se neprirodno prelio preko brda i potekao kao nova rijeka.

Još neprirodnija rijeka u BIH je srpska, nastala od srbijanskih potočića, kojima su tok prema BIH usmjeravali i korita kopali, turski okupatori sa potkovanim konjima i oštrim sabljama. Otac etnobošnjaštva Muhamed Filipović je nedavno, pod stare dane, javno na televiziji priznao da je njegov šukundjed, Hrvat, zagrebački kanonik, koga su Turci zarobili i preveli na Islam.

Ne samo da je osmanlijski okupator donijevši sa svojom prtljagom i svoju vjeru, ni krivu ni dužnu, (džamija u ruksaku) postepeno islamizirao pokoreno hrvatsko stanovništvo, nego je istovremeno, i krivolovac Sveti Sava, svojom pravoslavnom udicom, iz hrvatske rijeke krao ribe i prebacivao ih u srpsku rijeku. ( Više na www.hrvatski-fokus.hr , 18.2.2011.)

Ako i jedni i drugi, kao proizvodi silovane povijesti, žive na povijesnoj hrvatskoj zemlji, a ne žele prihvatiti konfederativni odnos sa obnovljenom RH, kako je to predviđao i Washingtonski sporazum iz 90-ih godina, i što bi bilo najprirodnije rješenje, onda onima koji su kroz sva iskušenja sačuvali svoje ime i identitet, danas ne preostaje ništa drugo nego da svoj gore spomenuti potok, od presušivanja, spašavaju trećeentitetskom zaštitom.

U europskom parlamentu je, kritikom separatizma i unitarizma u BIH, već zaživjela rezolucija o federalizmu, što je zeleno svijetlo za treći entitet, koga se, niti po cijenu života, deklarirani Hrvati BIH ne smiju odreći, kako se to čulo ovih dana na jednom znanstvenom skupu u hramu Hrvatske kulture u Zagrebu.

U BIH ovih dana će stići i visoko rangirana politička djelatnica iz evropskog parlamenta po imenu Katarina. Prilika je to da joj se dodijeli kakvo odlikovanje njene imenjakinje bosanske kraljice Katarine, i da joj svečana večera bude obogaćena nastupom kulturnoumjetničkog društva spomenutog imena.

Žarko Marić


hazud.hr

Dok god se javno slavi osnivanje bilo kojeg jugoslavenskog odreda, dotle postoji opasnost od Jugoslavije

Vinko Vukadin član HAZUD-e, analizira često naše političke odnose i zavrzlame, uvijek u inicijativama koje nude smirujući poglede na naše svadljivo društvo, školovan na Karl-Franzens-Universitat Graz, danas se bavi edukacijama, investicijskim fondovi, financijama, a politološke obrade tema naše političke stvarnosti su mu uvijek zanimljive, zbog vidljivo bolesnih odnosa u hrvatskom društvu.

Vaš pogled na hrvatsko društvo?

Moj pogled na hrvatsko društvo je predodređen mojim životnim putem. Mladost sam proveo u komunističkoj Jugoslaviji, u Hercegovini i Zagrebu, a nakon toga u Austriji pa povratkom u Hrvatsku od 1992. godine sam pratio i pratim zbivanja iz dvije perspektive. Upravo te dvije perspektive su možda odlučujuće, da ja na hrvatsko društvo gledam kao na podijeljeno po nekoliko crta. Najprije je to podjela na siromašne i malo bogatije, te one stvarno bogate. Osim toga hrvatsko društvo je podijeljeno po raznim politčkim crtama, kao i druga društva, ali je ono podijeljene dublje nego recimo meni domicilno austrijsko. Hrvatske socijalne podjele u društvu su uglavnom slične podjelama u drugim društvima i narodima uz dodatnu dozu gorkog okusa zbog bogaćenja i siromašenja nekih slojeva baš za vrijeme osloboditeljskog rata. Ako tomu pridodamo nekoliko podjela koje zadiru u samu srž, kao podjela naroda nakon komadanja države od strane komunističko partizanskih zločinaca, te podjelu na poražene i ponižene i one koji su iz šume izišli da bi zavladali i stvorili državu najgoreg terora, onda imamo izrazito duboke podjele koje se ne mogu prebroditi pukim ponavljanjem, da se okrenemo budućnosti. Koliko god dobrohotni ljudi htjeli zaboraviti partizansku prošlost i komunizam, to jednostavno nije moguće i nije ni preporučljivo. Hrvatski narod nosi strašne ožiljke, koji još uvijek ne smiju biti ni pokazani, a kamoli da se nekoga zbog toga proziva. Ta duboka podjela je za vrijeme komunizma narod tjerala u ilegalu, u nijekanje svoje povijesti i svoje odgovornosti. Narod je morao živjeti šizofrenično da bi preživio. Takav stil života se prenio i u sadašnjost uz dodatnu podjelu iz osloboditeljskog rata, koja je imala više odlike socijalne podjele nego političke, jer je hrvatski narod bio jedinstven u odluci da se bori protiv okupatorske tvorevine Jugoslavije i njezinih jurišnih postrojbi, koje su se usput borile i za neku vrstu Velike Srbije. Nakon dobivenog rata nastaju nove podjele. Uglavnom na one kojima je rat bio brat i one kojima je bio tat. U kompletnu priču se naravno upetljala i stara komunistička struktura sa svojim elitama, koje su imale interesa da stvaranje hrvatske države proglase nekom vrstom neočekivane nezgode. Toj svojoj teoriji oni su pridodali priče o udbaškom stvaranju države, podijelili su narod na branitelje i nebranitelje, a sve s ciljem razjedinjavanja. Tako je došlo do situacije da više od milijun Hrvata iz dijaspore nije našlo svoje mjesto kao branitelji, iako su aktivno sudjelovali u ratu, ali ne u postrojbama. Taj diobeni trik je izveden jednostavno. Umjesto da se razlikuje između ratnika i branitelja, sve su strpali u branitelje i tako jednim jedinim, naoko korektnim potezom, izbacili ogromnu količinu iseljene Hrvatske, bez koje rat nebi bilo moguće dobiti. Ta podjela se trenutno osjeća najviše, jer je jedino hrvatsko iseljeništvo u stanju obnoviti Hrvatsku gospodarski, a bivše elite čine sve da do toga ne dođe. Iseljeništvo se povlači, malo uvrijeđeno u ćošak, Hrvatska propada, narod se iseljava, BiH Hrvati nemaju perspektivu. Kao u nekom filmu, koji nismo htjeli gledati. Hrvatsko društvo je dakle bolesno podijeljeno i ta podjela koristi onima koji su stvarali Jugoslaviju i nisu ju još uvijek izbrisali sa svojih ciljeva. Spoznaja da u dubini postoji ta podjela, a da se ona stalno niječe, dovodi do velikh frustracija. Narod vidi da još vladaju bivši komunsiti, sinovi partizana i jugoelite, isti oni koji su sve činili da ne dođe do stvaranja hrvatske države. No to je proskribirano gledanje na stanje, to je zabranjeno, jer je narod još uvijek u jednoumnoj matrici diktature.

Čeka li nas joj jedna godina apsurda milanovićeve vlade?

Mislim da ova vlada ne će odstupiti, jer ona nema niti intelektualnu, niti nacionalnu, niti ljudsku veličinu da prizna, kako nema pojma, kako riješiti probleme države. Umjesto toga oni se, kao u živom blatu, još više koprcaju, udaraju oko sebe i tako nas sve ukopavaju još dublje i dublje. Osnovna karakteristika Milanovićevih ministara i njega jeste samodopadnost i agresivna bahatost u paru s neznanjem i djelomičnom mržnjom na političke protivnike. Ako tomu dodamo izrazitu lukavost u kadroviranju na svim mogućim pozicijama, onda možemo reći, da će oni učiniti sve da ostanu do kraja mandata. Oni od toga žive i nadaju se, da će uskoro, kao što reče Josipović, obojati Hrvatsku u crveno. To crveno je krv naroda, koji malo pomalo crkava od gladi i birokratskog terora. Hrvatska javnost je puna vijesti o lopovluku, zatvaranjima i korupciji. Smeće se trpa u glave i osjećaje i onda je normalno da ljudi postaju bolesni. Ta bolest međutim koristi navodnim liječnicima, nadrispasiteljima, koji jedino spašavaju sebe. Mislim da ćemo morati izdržati ovu nepoštenu, nenarodnu i izrazito bahatu vlast.

Što je trulo u zemlji Hrvatskoj?

U Hrvatskoj i hrvatskom narodu je trulo puno toga, a ponajviše je nestala nada, vjera i ljubav prema svojoj državi i običnim ljudima. Truli lažni komunsitički moral se uvukao u sve pore. Hrvatski narod je uvjeren, da se može napredovati samo ako si korumpiran, ne vjeruje više da ima poštenog načina preživljavanja i da je moguće uspjeti, ako nisi krao. Hrvatski narod je izložen sustavnom trovanju, ubijanju nade i vjere. Ratnici, koji su svojim životima iznijeli slobodu se ubijaju, jer osjećaju tu trulež i bespomoćnost. Ja sam uvjeren da ta trulež dolazi od onih, koji svim silama žele spriječiti nepovratno osamostaljivanje hrvatskog naroda. Ja ih zovem tifusarimi i partizanima. To je za mene simbolika za onu kastu koja je stvarala Jugoslaviju, a danas nam tumače da su oni i ratnici osloboditeljskog rata iz 19911-1995. godine isti. To je perverzno i trulo. Takve ideje truju samu bit čovjeka, one ga čine bespomoćnim i rugaju se zdravom razumu. Nažalost mnogi te ogavne ideje prihvaćaju, jer dolaze iz najviših usta nekadašnjih vladara. Samo zato jer ti elitni partizani danas sviraju klavir, jer su uljudni i jer su navodni intelektualci. Takve ideje truju, jer se rugaju ratniku koji je sve izgubio dok su se te elite posložile. Narod truju i stalna prozivanja zbog navodnih zločina i stavljanje u istu ravan hrvatskih pojedinačnih zločina s masovnim zloinima okupatorske jugovojske. No tu je malo i narod kriv jer je prihvatio tezu da su nas ubijali srbočetnici, a ne jugoarmija. Pametan trik onih kojima je stalo da glavni izvor truleži: jugoslavenska ideja opstane.

Kako nas percipiraju vani?

Danas je Hrvatska smiješna zemlja, kao što je stranim političarima smiješan naš premijer. Lijeva javnost nas percipira kao notorne desničare, jer smo razrušili njihovu najdražu pokaznu lutku: Jugoslaviju, a konzervativna javnost nas ne shvaća. Osim toga Hrvatsku u svijetu predstavljaju neautentični političari, karijeristi uglanjcanih cipela i članovi VIP klubova, kojima je Hrvatska samo odskočna daska za jeftin provod. Naše gospodarstvo ne postoji, jer glavnu igru vode ekonomisti socrealističke provenijencije i birokracija izrazito rigidne austrougarske i komunsitičke povijesti. Ako tomu dodamo razaranja, onda možemo reći da smo mi u očima stranaca predivna zemlja na kojoj stanuju slučajni prolaznici.

Kako riješiti problem Bosne?

Pregovorima i povezivanjem hrvatskog naroda na rješavanju tog problema. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila kolijevka hrvatskog naroda i države. Negirati tu povijest je danas suvremeno, ali potpuno promašeno. Bosna i Hercegovia bez Hrvata gubi svoje korijenje i zato će uvijek biti izložena tragedijama. Rješenje je u dijalogu, iskrenom dijalogu. Primarno između katolika i muslimana, a onda i sa pravoslavcima. Za taj razgovor je međutim bitno da svi imaju pravo odabira i zaštite svojih prava. Ja bih rekao da je konfederacija sa zabranom odcjepljenja moguće rješenje. Neka vrsta Švicarske. Hrvati imaju izraziti interes da se Bosna ne dijeli. Oni koji Bosnu i Hercegovinu dijele ne osjećaju je svojom zemljom, a oni koji bi od nje napravili neku vrstu bošnjačkog carstva nemaju pojma niti o njezinoj povijesti, niti o korijenima. Bosna i Hercegovina mora postati u politici ono što je u stvarnosti: podijeljena i jedinstvena. Paradoks koji zaslužuje malo više vremena i analaiza. Jedno od mogućih rješenja bi bilo pristupanje EU.

Čeka li nas rat u Bosni i podjela?

Ako se nastave lažni nepolitički nemiri podjele su neizbježne. Nažalost rat je još uvijek opcija koju mnogi vide kao rješenje. Uglavnom se radi o elitama koje su i u Jugoslaviji imale istu poziciju vladara. Problem leži u srpskoj odbojnosti prema svakoj Bosni i Hercegovini, jer Srbi očito nikada tu zemlju nisu doživjeli kao svoju. Uzimaju što su osvojili. Bošnjaci su novopečeni identitet ,koji svim silama u katoličkoj prošlosti traži svoje korijene, a definiraju se prije svega preko vjere koja je u totalnoj suprotnost s tim korijenima. Tako imamo paradoks da je osnovna karakteristika Bošnjaka islam, a njegov osnovni korijen na kojem on gradi svoj idnentite je katolička svetica kraljica. Hrvati imaju najveću snagu za održavanje Bosne i Hercegovine kao države, jer su jedini sretni da imaju svoja prava, da prežive kao narod i da se država ne raspadne. Mnogi Hrvati i muslimani su stjerani u ćošak i ne postoje. Oni su zabranjena vrsta, socijalno nepoželjna kasta koja šuti. Takvo stanje je uvijek na granici eksplozije u kojoj bi mogla nestati ne samo ovakva država nego i većina naroda. Geografska podjela i odcjepljenje je nešto što Srbi žele, a i pristupanje EU je za Srbe neprihvatljivo, jer time gube svoju državu koju su oteli.

Kažu da je Herceg Bosna bila greška Franje Tuđmana?

Franjo Tuđman je imao dosta pogrešaka, ali mislim da Herceg Bosna, nije neka pogreška u odnosu na tadašnje stanje na terenu. To je bio jedini model da Hrvati prežive, jer je došo do sukoba s muslimanima. Nažalost tu je počinjen niz pogrješaka na obje strane. Tuđman je bio tu najmanje odgovoran. Uostalom on je činio sve da pomogne Bošnjacima i Hrvatima. Nažalost Bošnjaci su, barem javno, uzvratili nevjerojatnim optužbama koje nisu zasnovane na dokumentima. Herceg Bosna je bila nevolja koja je mogla u datom trenutku spriječiti potpuni nestanak. U budućnosti bi upravo Herceg Bosna mogla postati neka vrsta rješenja, jer ne vjerujem da će ikada više unutar bošnjačkog korpusa prevladati onaj hrvatski dio, koji zna da smo istih korijena i da se treba okrenuti zajedničkome. Taj dio bošnjačkog naroda mi se čini potpuno izgubljen. Agresivnost i pogreške na obje strane su tako ostvarile ono što Srbi nisu mogli.

Zašto bošnjačka elita omalovažava hrvatsko oslobađanje BiH i zbrinjavanje izbjeglica?

Zato što je njihova elita uglavnom jugoelita ili nepismeni potomci agresivne mladeži, koja nema pojma o svojoj prošlosti i ne podnosi Hrvate, jer ih stalno podsjećaju na ono što oni ne žele biti. Bosna i Hercegovina je u svim časopisima bila najjugoslavenskija, jugopropaganda je najviše radila na indoktriniranju muslimana, jer je to bio jedini put da opravdaju svoje komadanje hrvatske države nakon pokolja koje su počinili. Iz te ideologije su Hrvati postali ustaše i koljači, što je bosanska elita preuzela i primjenila kao da su i dalje u Jugoslaviji. Kad se malo popričamo s tim predstavnicima elite onda ćemo lako pronaći nekog pretka, koji je bio član hrvatskih obrambenih snaga i borio se kao ustaša. Ta elita svim silama želi to zamagliti, ako je potomak tih obitelji, a ako su potomci partizanskih obitelji, onda je logično da treba negirati pozitivnu ulogu Hrvata, za njih ustaša. Mene to ne čudi, samo me rastuži jer imam jako velik broj prijatelja muslimana, Hrvata i Bošnjaka, koji znaju što je bilo. Mislim da je to za Bošnjake jedan od slijedećih izazova, jer u islamu je zahvalnost jako visoko pozicionirana, tako da ove elite čine ogromnu štetu svojem narodu. Iskreno se nadam novim pomacima u tom smjeru.

Stvara li se nova Jugoslavija?

Ne formalno, ali ideološki da. Mi smo svjedoci promoviranja jugoslevenskih ideja i obljetnica, filmova i susreta, koji nas bacaju u ta vremena. Mi smo valjda jedina država, koja službeno slavi pokolje svojeg naroda od strane okupacijske vojske koju elite nazivaju našom, iako su stvarali tuđu državu iz koje smo krvavim ratom izlazili. Jugoslavija je ideja koja ne umire, jer sugerira bratstvo i slogu. U kriznim vremenima ljudi tomu teže i skloni su zaboraviti da je jedinstvo u diktaturi jedinstvo progona i smrti. Jugoslavija je za Hrvate bila velika klaonica, ali nažalost i potomci onih koji su ubijani se s nostalgijom sjećaju navodno dobrih dana, jer su bili mladi i imali posao. Za razliku od Židova, koji su politiki pismeni, mi smo još politički analfabeti i zato mislim da je Jugoslavija u nekom svom obliku još uvijek prijetnja. No to ovisi o nama, koliko smo spremni razotkrivati zločinački karakter takvih ideja. Ako mogu Nijemci stalno trubiti o opasnosti nacizma, možemo i mi o opasnosti Jugoslavije. Ne smijemo se umoriti, jer je ova sloboda plaćena tisućama života. Mi smo vodili rat protiv Jugoslavije, no to nam se sustavno zamagljuje. Dok god se zakonski ne zabrani promoviranje partizanije i komunizma, dok god se javno slavi osnivanje bilo kojeg jugoslavenskog odreda, dotle p0stoji opasnost od Jugoslavije.

Igor Drenjančević


Tko je Robert William Seton-Watson (1879.-1951.) - pravi otac Jugoslavije?

Seton-Watson se rodio u Londonu u škotskoj obitelji, od oca Williama Livingstone Watsona, trgovca čajem u Calcuti i majke Elizabeth Lindsay Seton. Njegovo naslijeđeno bogatstvo u Indiji omogučilo mu je visoki položaj u aristokrackom društvu. Školovao se u Winchesteru i Oxfordu i diplomirao 1902. godine. Na sveučilištu u Oxfordu tajna elitistička masonska organizacija Milner Group, upravljana iz Velike lože Engleske, ga unovačuje po principu „provjerenog podrijetla, rodbinskih veza i depotizma“ u sastav svoji mladih jurišnika, popularno zvanih Milner“s Kindergarten. Milnerova grupa će se od 1909. godine preoblikovati u britanski judeo-masonski „trust mozgova“ zvani Okrugli stol.

Ta masonska „crkva“ služeći se teorijom kako samo britanske elitne nadrase mogu vladati svijetom postala je temeljac za sve kasnije osnovane elitističke asocijacije. Sukladno Protokolima sionskih mudraca postavila si je tri cilja: preuzetu apsolutnu kontrolu nad politikom, odgojem i novinarstvom, za početak na britanskom govornom području, a potom i nad cijelim svijetom; za taj posao regrutirati odabrane studente iz oxfordskog sveučilišta; i ostati daleko od očiju javnosti.

Godine 1905. Seton-Watson došao je u Beč s željom da napiše povijest Austrije od stupanja na prijestolje Marije Terezije. Zanimljivo je da u svom početnom razdoblju boravka u Austrougarskoj Monarhiji Seton-Watson zastupao tezu o potrebi austro-ugarsko-britanskog političkog približavanja, baš kao i nekada kad su te dvije zemlje bile saveznica u mnogim ratovima. Smatrao je da Dunav daje zemljopisno jedinstvo Monarhiji, a da joj povijesnu sankciju daje slijed događaja od kada su Turci stekli uporište u Europi. To se kosilo s mnogim britanskim masonskim ideolozima koji su težili potpunoj destrukciji Monarhije, što je najzornije iskazao masonski okultist i engleski ministar George Canning u engleskom parlamentu 1828. godine: „Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve narode na poklić „Živjela sloboda“ i srušiti sve stare monarhije“.

Steton-Watson je u višenacionalnoj Monarhiji vidio branik pangermanizma, i njenim nestankom bi se otvorio put velikonjemačkom ekspanionizmu i njenom prodoru na jugoistok Europe. Mora se napomenuti da se englesko masonstvo stoljećima hranilo pomalo benignim strahom od buduće uloge ujedinjene Njemačke u svijetu, od njenog strateškog predvodništva u Europi. Isto takvu pogibelj uočio je u Rusiji i mogućem rastućem panslavizmu, ukoliko Rusija okupi slavenske narode na istoku Europe. Rješenje južnoslavenskog pitanja vidio je u udruživanju svih južnoslavenskih naroda, uz dvojbu, da li treba to riješiti unutar Austrougarske Monarhije ili izvan nje.

Vrlo brzo taj proengleski Škot pod utjecajem Milnerove grupe iz temelja mijenja svoju politiku prema slavenskim narodima, kao i prema ostalim narodima u Monarhiji. Djelomični razlog je i to, što se u Beču sprijateljio s dopisnikom Timesa, poznatim okultistom Henry Wickham Steedom, i češkim filozofom i političarom Tomašom Masarykom. Obojica ove masonske braće bili su za bezuvjetnu razgradnju Austrougarske Monarhije, jer prema njima, Austrougarska je oduvijek bila u službi pangermanizma i nikako ne može biti brana njemačkom hegemonizmu. Osnovni razlog Seton-Watsonovog zaokreta je bio osmišljeni program Milnerove grupe o potpunoj restauraciji starog svijeta kojime će iza kulise zavladati anglosaksonske i judejske masonske elite, i u kojoj nije bilo mjesta za katoličku dinastiju Habsburga i pravoslavnu Romanovih.

Carski dvor Romanovih su početkom 20. stoljeća počeli planski opsjedati najpoznatiji okultisti i ezoterici, magi i kabalisti, rozenkrojceri i martinisti. Judeo - masonstvo je plelo svoju mrežu oko carskog dvora i razradilo detaljan plan o uništenju carizma u Rusiji. Po predlošku „znanstvenog socijalizma“ Karla Marxa to će revolucijama 1905. i 1917. godine i potvrditi. Austrougarsku Monarhiju kao veliku katoličku državu u kojoj je njen monarh nosio naziv „apostolski“ rasklopiti će se drugom metodom, općesvjetskim ratom.

Seton-Watson, kao buldog Milnerove grupe, postao je tvorac potpunog uništenja Monarhije i arhitekt novih slavenskih država Čehoslovačke i Kraljevine SHS. Na narode u Monarhiji i izvan nje počeo je gledati svojim osebujnim mjerilom. Na Mađare koji su rušili Austriju je gledao kao na vrlo dragi narod sklon Britancima. Češki narod je smatrao kao slavensku naciju koja također ima snažnu protestantsku tradiciju, odnosno podjednako intelektualno iskustvo kao zapadne nacije i zbog toga njoj su namijenjena vrata izmijenjenoj Rusiji prema zapadnom svijetu. Česi su stoga pogodni za stvaranje mosta između Zapada i Istoka, odnosno između Velike Britanije i Rusije. Želio je novu Rusiju preko Češke dovesti u Europu kako bi se uništio opasan raskol između slavenskog i bizantskog istoka i latinskog i teutonskog zapada. Učinivši kod sebe radikalni misaoni obrat Seton-Watson zastupao je tezu kako Rusi i ostale slavenske nacije mogu uspostaviti ravnotežu europskih sila protiv militantne Njemačke.

Na Hrvate, kao također slavenski narod, Seton-Watson gledao je sasvim drugačije, kao na katolički narod koji je 1848. spasio Monarhiju, kao na vječnog Njemačkog saveznika, kao na korov kojega se treba uništiti i nikada mu ne dozvoliti samostalnu državu. Jer eventualnim stvaranjem hrvatske katoličke države presjekla bi se britanska žila kucavica koja preko hrvatskog Jadrana vodi na Daleki istok.

Opredijelivši se za potpunu demontažu Austrougarske Monarhije, glede južnoslavenskog pitanja Seton-Watson postupno se okreće Kraljevini Srbiji i srpskom narodu kojega je nekada smatrao divljačkim i okrutnim. U Srbiji prepoznaje masonske saveznike Britanskog imperija, te toj maloj državici namjenjuje teritorijalnu ekspanziju na račun austro-hrvatskih katoličkih zemalja. Srbija je za Veliku Britaniju postala „najveća karta za igru“, tako da je Seton-Watson smatrao pravednim dati Srbiji izlaz na more. Čak je nakon Balkanskih ratova, kada se Srbija znatno proširila na Balkanu, „ukorio“ srpskog ministra Nikolu Pašića, da oči Srbije trebaju biti uprete više prema zapadu, nego prema Balkanskom poluotoku. Bilo je doba kada je u anglosaksonskom masonstvu postojala još dvojba, je li bolje u potpunosti rasklopiti Austrougarsku Monarhiju ili ju eventualno ostaviti krnjeg teritorija kao bedem njemačkom hegemonizmu. U kontekstu toga ponudio je Pašiću zapadnu granicu Srbije na relaciji Virovitica – Karlovac - Karlobag. Ovo je važno imati na umu, jer granica Virovitica – Karlovac – Karlobag nije velikosrpski projekt četničkog vojvode Vojislava Šešelja, već je ona osmišljena gotovo stoljeće ranije u Velikoj loži Engleske. Ta granica se u budućoj Srboslaviji (Kraljevini SHS) još više pomaknula k zapadu.

Nužno se podsjetiti da su Srbi već u 19. stoljeću prošli kroz proces potpune nacionalne homogenizacije kada potpomognuti Rusijom, kao i već izrazito snažnim masonstvom u Velikoj Britaniji i Francuskoj, stvaraju vlastitu državu. Znakovito je to da su svi vođe srpskog ustanaka bili slobodni zidari. Kod Srpskih ustanaka prvi puta u povijesti može upotrijebiti pojam „etničkog čišćenja“ pošto su stotine tisuća albanskih, turskih i bosanskih muslimana zvjerski izmrcvareni ili protjerani iz nastale kneževine. Ostalo stanovništvo je posrbljeno. Utjecajni ministar Kneževine Srbije Ilija Garašanin donio je 1844. godine ekspanzionistički program daljnjeg širenja srpske dominacije na područja koja Srbi uopće nisu nastanjivali, ili su predstavljali neznatan broj pučanstva, pod nazivom Načertanije.

Srpska nacionalna samosvijest Balkanskim ratovima pretvara se u masovnu psihologiju dominantnog naroda, naroda koji prije svega zna što je to vlast i što je to država, državotvornog naroda s izrazitim smislom za vladanje. Balkanskim ratovima Srbija pripaja Kosovo, Makedoniju, dijelove Bugarske, dobiva moćne zapadne saveznike u Velikoj Britaniji i Francuskoj kojima su također uzmičuće Osmanlijsko carstvo i konzervativna Austrougarska Monarhija bili politički neprijatelji. Masonstvo na velika vrata ulazi u Srbiju kao vodilja srpskim nacionalistima u stvaranju Velike Srbije, prelasku Srbije preko tisućljetne granice svjetova (Arkadijeve linije) u hrvatske zemlje i uništenje hrvatskog nacionalnog bića. Kreator te politike bio je upravo Robert William Seton-Watson.

Trebalo je još samo srušiti katoličku dinastiju Habsburg, inscenirati rat i posložiti karte. Taj zadatak je Milnerova grupa (Okrugli stol) povjerila, sada već strastvenim srboljupcima, Robertu Williamu Seton-Watsonu i Henryju Wickhamu Steedu, koji su kao advocati diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Čuvena dvojka je osnovala u Srbiji središnju masonsku ložu Ujedinjenje, koja je uskoro preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt, osnovane 1909. godine, poznatije pod imenom Crna ruka. Crna ruka je u Bosni i Hercegovimi formirala svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna kojoj su pristupili mladi srpski nacionalisti (među njima i jedan Hrvat, nobelovac Ivo Andrić), mahom masoni ili masonski kandidati. Sve pretpostavke su izvršene za ubojstvo katoličkog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, i rat je mogao početi.

Početkom Prvog svjetskog rata Seton Watson sa masonskom braćom Arthurom Evansom i Bertramom Christianom osnovao je 23. rujna 1914. godine u Londonu, moćnu organizaciju za promicanje srpskih ciljeva Serbian Relief Fund. Utemeljitelji Fonda osnivaju 1916. godine Kossovo Day Committee sa zadaćom širenja spoznaje o Srbiji i učvršćivanju srpsko-engleskih veza. London opsjedaju srpski masonski emisari stvarajući koncept Velike Srbije, među kojima je svakako najimpozantniji bio vladika (kasnije episkop) Srpske pravoslavne crkve Nikolaj Velimirović. On je diljem Londona održavao Svete mise za britanske i srpske vojnike, u crkvi Sv. Margarite u Westminsteru, kapelici Kuće Milosrđa, u katedrali Sv. Pavla, itd. Velimirović je naglašavao kako su Srbi stoljećima trpjeli strašne represije i da joj se konačno mora dopustiti neometan razvoj. Cijelu povijest Srbije stavio je u konteks borbe između svetaca i grješnika (jasno tko su bili sveci). Cijeli London je tijekom rata bio oblijepljen plakatima na kojima je pisalo: Mislimo na Srbiju, Molimo za Srbiju, Obnovimo Srbiju, i sl. Posvuda se čitala Seton-Watsonova prosrpska brošura Serbia Yesterday, Today, and Tomorrow, britanska su djeca u školama pisali eseje o bitki na Kosovu, o srpskom junaštvu i dr.

Koristeći se svojim razgranatim mrežama u Češkoj (Tomaš Masaryk i Edvard Beneš), kao i među južnim Slavenima (Pašićeva vlada i hrvatski smušenjaci iz Jugoslavenskog odbora koji su u srbo-hrvatstvu naivno vidjeli pragmatično sredstvo za izlaz iz austro-ugarske potlačenosti) Seton-Watson u Londonu 1915. godine u brošuri What is at Stake in the War oblikuje matricu nove Europe. Sva tri carstva, Austrougarsko, Njemačko i Tursko nužno će biti baciti na koljena i na njihovim ruševinama stvoriti novu Europu. S obzirom da je talijansko masonstvo, na čelu s Židovima, Velikim majstorom Ernestom Nathanom i ministrom vanjskih poslova Sidney Sonninom, u svojoj zemlji izvršilo politički prevrat i Italiju dovelo u krug zemalja Atante, Seton-Watson aktivno arbitrira u razgraničenju dviju država, Italije i buduće Kraljevine SHS. U svakom slučaju Britanskom Imperiju je zajamčena mediteranska žila kucavica koja preko Jadrana vodi na Bliski i Daleki istok.

Članovi Jugaslavenskog odbora, u kojemu su većina bili masoni (Meštrović, Hinković, Potočnjak, Trinajstić, Županić, Vošnjak, Stojanović, Srškić, Petrović i dr.) i koji su često obitavali u Londonu, za Seton-Watsona su bilo obične „lutke na koncu“. Za njega nije postojala nikakva Hrvatska, nikakav problem talijanskog posezanja za Istrom i Dalmacijom, već isključivo samo Srbija i srpsko-talijanski sporazum o graničnom području.

Najosebujniji odnos je Seton-Watson imao s hrvatskim izdajničkim političarom Franom Supilom. To je vrlo zanimljivo, ako znamo da je Supilo osim moralnog defekta imao i simptome luesa kao posljedice sifiličnog meningitisa, a bolest se razvija godinama i trajno je oštetila mozak. Supilo je umro 1917. u Londonu, a njegova medicinska dokumentacija do danas je nedostupna. Siptomatično, ali čovjeku pomračena uma, a koji je odlučivao o sudbini Hrvatske, Seton-Watson je prigodom smrti napisao nekrolog: Frano Supilo: A Southern Slav Patriot, The New Europe.

Evolucija britanskih odnosa s neponovljivom svjetskopovijesnom Monarhijom u kojoj se ispreplelo multikulturalno i multikonfeksionalno društvo raznih naroda, kultura, povijesti i običaja, od sredine19. stoljeća do 1918. godine je završena. Politički i znanstveni arhitekt Robetrt William Seton-Watson, izvršavajući program anglosaksonske masonske darwinističke nadrase okupljene u Okruglom stolu, odradio je svoju zadaću. Preskočena je još jedna stuba u stvaranu Novog svjetskog poretka.

Između dva svjetska rata Seton-Watson se slavi diljem istočne Europe, u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, u Rumunjskoj zbog dobivanja Transilvanije postaje počasni građanin, u Jugoslaviji, koje li ironije, dobiva počasnu diplomu doktora na Sveučilištu u Zagrebu itd. Svojedobno je dezorijentirani Stjepan Radić, uvidjevši sramotnu obmanu hrvatskog naroda u zloglasnoj Karađorđevićevoj Kraljevini, zatražio od Seton-Watsona pomoć u Londonu. Ovaj ga je podrugljivo poslao kući pošto ni u kom slučaju nije htio čuti za hrvatski separatizam. Pritom je „dobronamjerno“ savjetovao Radiću da svoj problem riješi u Beogradu, da u Narodnoj skupštini poradi na rješenju „hrvatskog pitanja“ te da se sporazumi s „poštenim Srbijancima“, istaknutom masonskom braćom, Ljubom Davidovićem, Jocom Jovanovićem Pižonom i dr. Poznato je kako je Radić završio u toj skupštini!

Seton-Watsona Drugi svjetski rat zatekao je na mjestu šefa sekcije za Jugoistočnu Europu u novinskoj istraživačkoj službi Foreigin Officea. Od listopada 1941. godine premješten je u Political Warfare Executive (Glavni stožer za politički rat), gdje pomno prati događaje u Jugoslaviji, i vrlo rano iz pragmatičnih razloga daje prednost Titovim partizanima u odnosu na Mihajlovićeve četnike. Budući da je „teror“ metoda rada u britanskoj tajnoj službi pomoću kojega su Britanci djelovali u sastavu četnika i partizana, a pošto samo teror može dovesti do masovnog ustanka Seton-Watson po nalogu svog mentora Winstona Churchila organizira oko osamdesetak terorističkih misija kod partizana (terorističke akcije i zločini koje su partizani izvodili u tuđim odorama pripisivani su suprotnoj strani). Osim toga on učestvuje i u organizaciji kolektivnog „brijanja brade“, kada je krajem 1944. godine preko 100 000 četnika preko noći došlo u sustav partizanskih jedinica. Ne treba posebice ni naglašavati da je ponovo taj „stručnjak“ upleten u novo poslijeratno razgraničenje Italije i Jugoslavije.

Britansko masonstvo nikada se nije odreklo niti skrbništva nad srpskim četništvom smatrajući ga kompatibilnim s jugoslavenskim partizanima. Poznato je da je 1941. godine sklonilo srpskog kralja i političko vodstvo u London i ondje je osnovalo izbjegličku vladu. Slijedom te sveze, krunskom kraljeviću Aleksandru Karađorđeviću, sinu izbjegličkog jugoslavenskog kralja Petra II., koji se rodio 1945. godine u Hotelu Claridge u apartmanu koji je britanska vlada proglasila jugoslavenskim ozemljem, krsna kuma je bila sadašnja britanska kraljica Elizabeta II. Kraljeviću je nakon školovanja na Britanskoj kraljevskoj vojnoj akademiji uslijedila karijera u britanskoj vojsci. Kasnije se Aleksandar Karađorđević s osobitim kraljičinim vezama posvetio poslovnoj karijeri, tako da danas obitelj Karađorđević pripada masonskom nadzirućem Komitetu 300, udruženju tri stotina najbogatijih obitelji na svijetu koje kontrolira rad svih službenih i elitističkih svjetskih organizacija.

Svoju plodonosnu karijeru Seton-Watson završio je na mjestu predsjednika čehoslovačkog studija na Oxfordu i predsjednika Kraljevskog povijesnog društva. Ostavio je povijesni neizbrisivi trag u sistematskoj destrukciji hrvatskog nacionalnog bića, njegovog minoriziranja, izoliranja i uklanjanja.

Sveza britanskog i srpskog masonstva, ponajviše zaslugom našeg „junaka“ Roberta Williama Seton-Watsona, nakon Drugog svjetskog rata postajala je svakim danom sve čvršća, Srpski masonski lobi u Britaniji u mirnodopskom razdoblju srastao je kao prst i nokat s britanskim teokratskim sustavom kao i sveza između obje Jugoslavije i Velike Britanije. Pošto je u obje Jugoslavije časnički, obavještajni i diplomatski kor bio pretežito srpski, stvorila se kultura bliskosti između Engleza i Srba. To visokopozicionirano srpsko masonstvo stoga je vrlo lako u središtu europske masonerije, u Londonu, stvorilo neslomljivu percepciju o Srbima kao narodu koji je u oba svjetska rata bio na savezničkoj strani, naspram genocidnim Hrvatima koji su čvrsto stajali uz Austrijske i Njemačke osvajače.

Danas je u Velikoj Britaniji između 50 i 70 tisuća Srba, uključujući i njihove potomke, naspram manje od 10 tisuća osoba drugih naroda s prostora bivše Jugoslavije (pretežito Bošnjaka). Najveća emigracija zabilježena je poslije Drugog svjetskog rata. Naime, Britanci su pod svojim nadzorom poslije Drugog svjetskog rata imali u logoru u Eboliju, u južnoj Italiji, preko 20.000 četnika. Premda su četnici službeno svrstani u neprijateljsko osoblje, na njih se gledalo kao na probritansko orijentirane ljude. Jasno je da niti jedan nije izručen Titovim egzekutorima kao što su izručene stotine tisuće Hrvata u Bleiburgu. Više od 8.000 njih nakon kratkog plandovanja u Eboliju je potražilo utočište u Britaniji.

Svi ti bilingvalni Srbi gotovo su srasli s donjim domom Britanskog parlamenta, s britanskim torijevcima, laburistima, a poglavito s medijima. U sprezi s britanskim masonstvom koje je jedina velevlast u Velikoj Britaniji, dočekali su raspad Jugoslavije, Domovinski rat, rat u Bosni i Hercegovini, slanje mirovnih snaga na okupirana područja i sl. Konzervativni prvak i osobni tajnik princa Michaela od Kenta, John Kennedy (rođen kao Radoje Gvozdenović); John (Jovan) Zametica s Međunarodnog instituta za strateška pitanja, inače predavač na Westminsterskom sveučilištu; časnik Mike Stanley (Miloš Stanković), sin četničkog izbjeglice, kao glavni časnik za vezu između UN-a i bosanskih Srba i mnogi drugi srpski lobisti švrljali su zajedno s britanskim lordovima Carringtonom i Owenom, političarima, ministrima i „mirotvorcima“, i ostalim masonskim službenicima po prostorima bivše Jugoslavije, obilato novčano nagrađivani od Miloševićevog i Karađićevog zločinačkog režima. Kako se rat razbuktavao, postajalo je sve teže razlikovati politička stajališta britanskih političkih misionara od apologeta režima u Kninu i na Palama.

Britanska mediteranska žila kucavica na kratko je prekinuta dolaskom na vlast u Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana koji je usprkos silnom otporu anglosaksonskog masonstva stvorio suverenu hrvatsku državu. Hrvatska država se u masonskom svijetu doživljavala kao neželjeno čedo, crni čir koji se čim prije mora ukloniti. Kao što je samostalna Hrvatska izazvala surovu sablazan u tom svijetu, njen predsjednik dr. Tuđman doživljavan je kao mračna avet prošlosti. Slijedio je zastrašujući teror pritiska i izolacionizma na Hrvatsku o čemu je autor ovog teksta puno pisao u svojim knjigama.

A danas? Seton – Watsonovo sjeme je obilno urodilo plodom. Ovi naši sadašnji vodeći hrvatski političari, među kojima zasigurno Diogen sa svijećom ne bi našao vjernika, postali su jadni slugani londonskog „Velikog oka“. Baš kao pravi „mali od palube“ za svaki politički savjet hitaju k krsnoj kumi kraljevića Karađorđevića i njenim emisarima među kojima se posebice ističe „uskrsli Vladimir Velebit“, odnosno stanoviti Dejan Jović.

Stoga nikoga ne treba čuditi to novo naprasito srpsko – hrvatsko bratstvo i jedinstvo te na medijski pompozno poticanu neraskidivu ljubav naroda „regiona“ (jasno da se pod pojmom „region“ nikada ne misli na Mađarsku, Austriju i Sloveniju, pa ča niti na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Makedoniju, već isključivo na Srbiju). Promotrimo samo tko su ti što su na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. U Srbiji se ništa nije izmijenilo u više od sto godina. Vladaju Pašićevci i četnici. Čak su četnici službeno tretirani kao antifašisti i saveznici u Drugom svjetskom ratu. Niti jedan ozbiljniji srpski političar nije nikada pokazao niti najmanji žal za stravične zločine Srbije pod vodstvom svog vožda Miloševića nad hrvatskim narodom. Kod njih postoji žal na Miloševića, ali onaj što Milošević nije osigurao Seton – Watsonovu granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag!

A u Hrvatskoj? Ili su na vlasti negdašnji mladi skojevci ili partizanski sinovi ili pak oni koji su u najmanju ruku potiho koketirali sa zloglasnom UDBA-om. Zato nas taj ljubavni zanos između hrvatskih i srpskih političara ne treba čuditi. Pa zar partizani i četnici nisu u mnogo čemu „kompatibilni“, zar nisu tijesno surađivali u Drugom svjetskom ratu, što javno, što tajno, što izravno, što posredno… Pa što se ustvari slavi 27. srpanja 1941 u Srbu?

Korišteni dijelovi iz knjiga Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske

Mladen Lojkić


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije


"Republika srpska" nastala je na krvavom zločinu!

Ako je išta nastalo na zločinu, na ovim hrvatskim prostorima, onda je takozvana "republika srpska". Neka se predsjednik Milorad Dodik ne uvrijedi ali o nastanku "RS" može se govoriti samo kao o zločinu! Sa toga prostora cijelo vrijeme zadnje agresije na hrvatske prostore gađalo se svim ratnim sredstvima - raketama, topovima, snajperima kako po Sarajevu i ostaloj Bosni tako i po hrvatskim predjelima Slavonskoga Broda, Županje i ostalih gradova i naselja u njihovom dometu. Banjolučki korpus bio je strah i trepet za sve susjedne stanovnike. Muslimani i Hrvati pod srpskom vlašću su hametice pobijeni i protjerani s tih svojih povijesnih prostora. Kuće su im srušene sa svim vjerskim i nacionalnim objektima. To se može jasno vidjeti na svakome zaraslom dvorištu bivših stanovnika Posavine kao i drugih pustih predjela u koja se još ne vraćaju starosjeditelji Hrvati a i muslimani.

Zašto su Hrvati pristali na Daytonski sporazum nije dovoljno niti jasno niti poznato. Vjerojatno iz razloga što su i Gojko Šušak i Franjo Tuđman bili bolesni te su željeli da se rat završi za vrijeme njihova života. Daytonski sporazum je samo bio važan za prekid rata a ne za pravedan mir u kojemu su Srbi dobili polovicu Bosne i Hercegovine i nastavili živjeti u entitetu kojega su nazvali "republikom srpskom". I sada je vrlo važno pitanje zašto većina Hrvata podržava jednoga Milorada Dodika koji istini za volju govori i o pravima Hrvata na svoj entitet hrvatsku Herceg Bosnu koju su obranili tijekom rata i čiji čelnici leže u Haagu čekajući svoje presude.

Milorad Dodik i u najnovijim intervjuima jasno govori o novoj federalnoj Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj državi Hrvata, Srba i Muslimana što je jedino pravedno rješenje za BiH. Ali s time da se "RS" odrekne svoga imena i da sva tri naroda nazovu svoje entitete regijama po svojim vjerama ili nacijama. I tu je neupitna podrška Hrvata Miloradu Dodiku za kojeg njegovi susjedi tvrde kako je hrvatskog podrijetla, uostalom kao i većina njegovih sunarodnjaka a i poturčenih muslimana koji su bili Hrvati prije dolaska Osmanlija. Ta cijela povijest BiH govori samo o hrvatskim vladarima katoličke vjere sve do sječe glava posljednjem vladaru Bosne Stjepanu Tomaševiću 1463. godine pod kraljevskim gradom Jajcem. Uostalom zar kraljica Katarina Kosača nije ostavila oporučno BiH svetim rimskim Papama. Sada je vrijeme da BiH postane trodjelna država. Inače, Milorad Dodik tvrdi da je ovo sve što se sada zbiva po muslimanskom dijelu Bosne sasvim organizirano tvrdnjom: "Vrlo se jasno vidjelo da je u svemu tome bilo plaćenika. Mi točno znamo da su oni koji su sve pokrenuli u Brčkom, Sarajevu i Tuzli u jednoj nevladinoj organizaciji u Beogradu samo prije nekoliko dana dobili novac da bi to napravili!"

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


hum.ba

Revolucija nam je itekako potrebna

Dođe mi da zapjevam neki od monumentalnih hitova o nesretnom životu i kletoj sudbi. Ali ne bih sad to. Predizborna godina je, nažalost, neizbježno razdoblje u kojem se redovito dogodi nešto što uzdrma temelje ionako klimavog državnog aparata.

Revolucija nam je itekako potrebna, budući da ovaj ekonomsko-politički sustav nije sustav za ljude nego za pojedince. Revolucija nam je itekako potrebna ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični. Potreba za glasnom i jasnom artikulacijom svog očaja jest bila itekako potrebna, ali prosvjedi nisu imali jasan cilj, pa se svi ljudi nisu mogli s njima u potpunosti poistovjetiti. Ako se još uzme u obzir da su plemeniti prosvjedi kasnije poslužili kao sredstvo političke manipulacije, onda puno toga pada u vodu.

Sve ovo što se izdogađalo proteklih dana jest poraz jednog normalnog društva, ali budući da mi ni po čemu nismo normalni, tako je i ono što se dogodilo shvaćeno kao nešto jako pozitivno. Uništavanje zajedničkog dobra, manijačko djelovanje pod krinkom borbe za kvazi-zajedničku bolju budućnost te kukavička pljačka ne razlikuju „prosvjednike" od onih protiv kojih se bore. Sudeći po načinu djelovanja, zar ne dođemo na isto?

Umjesto (r)evolucije, dobili smo bezobrazluk, brbljariju i nedoučenost. Svi se pozivaju na "građanstvo" te svoju anarhiju nazivaju "građanskom revolucijom", a ponašaju se kao horda pijanih Čečena usred Moskve.

„Fašistički komunizam"

Bosni i Hercegovini je potrebna građanska, a ne kvazi-građanska revolucija. Čitao sam neki dan manifest ili ti proglas "Slobodne BiH" i citiram ovdje neka zanimljiva očekivanja.

Oni očekuju ostavke Bakira Izetbegovića i Nebojše Radmanovića te da Željko Komšić preuzme svu vlast. Da je riječ o nekome tko je politički „nevin", možda bih lako i progutao ovaj „zahtjev". Ali praviti revoluciju slobode i blagostanja, a na čelo te revolucije staviti osobu koja simbolizira svu nedemokratičnost ove države - ogroman je paradoks!

Dalje... Oni žele „izgradnju Bosanskohercegovačkog građanskog identiteta umjesto identiteta narodnosti". Što je s nama koji već imamo svoj građanski identitet? Zar nije čisti fašizam nametati nekome nešto što netko ne želi? Zar ja moram postati Bosanac da bih bio ravnopravni građanin ove države? E, ne bi ovo išlo...

Šlag na kraju: „Ostavka svih nacionalno-religiozno opredijeljenih političara." Zar ovo nije kršenje ljudskih prava? Zar jedan političar ne smije biti vjerski opredijeljen? Zar jedan političar ne smije biti ponosan na svoju naciju?

U zahtjevima prosvjednika lako se mogu primijetiti odlike fašizma, što mi je jako čudno jer su i sami na početku naglasili da se bore protiv svakog oblika fašizma. Ono što su Francuzi napisali prije par stoljeća zove se Deklaracija o pravima čovjeka i građana, a ne Deklaracija o pravima Francuza. I ako već ovi naši žele ljevičariti, neka se onda drže Francuske deklaracije. U njoj barem nema fašizma. Ali opet...

Teško je, nažalost, danas polemizirati o ovome s ljudima koji malo čitaju. Ako želite, dakle, dizati revolucije, onda čitajte. Ali, ako organizacije koje stoje iza ovih prosvjeda zaista uspiju u svojim namjerama, onda će stara Europa biti ponosna što na svom kontinentu ima pionirsku državu čiji bi se društveni model mogao komotno opisati kao „fašistički komunizam".

HDZ kao generator hrvatske političke krize

Nasilje nikad nije rješenje, jer zlo se ne može pobijediti zlom, niti se tama može "rasvijetliti" - tamom. Uzrok problema hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je vječita potreba da bježimo od sebe te da svoj spas tražimo u drugima. Hrvatski narod živi u mentalnoj diktaturi HDZ-a koji je, ruku na srce, i kriv za 20 godina konstantnog tapkanja u mraku. HDZ je uvelike potpomogao društvo koje promovira mito i korupciju i tu istu korupciju čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koji je ljudima u BiH uništio i nadu i samopouzdanje. Ako već HDZ i dalje namjerava vladati hrvatskim korpusom u Bosni i Hercegovini, onda su mu potrebne nova vizija i novi politički programi, koji pretpostavljaju nove, kvalitetne i neiskvarene ljude.

Što se tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini, već se više od dvadesetak godina BiH Hrvatima, poput hamletovskog „biti ili ne biti" pitanja, uporno nameće pitanje nacionalnog jedinstva, koje se kasnije pokazalo kao puka borba za održavanje HDZ-a na vlasti. Evo HDZ je i nakon ovih prosvjeda (još jednom) naglasio kako je ovo borba protiv Hrvata.

(Zlo)upotrebljavanje medija

Tako se naša monolitna politika svela na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom „Jedinstvo Hrvata" s formulom jedan narod - jedan teritorij - jedna stranka - jedan vođa, pri čemu su političari očigledno dobro proučili i crkvenu hijerarhiju i načine udvaranja crkvenim velikodostojnicima. Pri tom ti dojučerašnji komunisti, danas smješteni u prvim redovima novoizgrađenih crkva, gdje ih kamera snima kako se nespretno pokušavaju prekrižiti, nisu pošteno ni prelistali Bibliju u koju se toliko kunu. Još uvijek živimo u klasičnoj diktaturi. Narod ništa ne zna. Televiziju skoro pa i nemamo, a dnevnim novinama upravljaju političari preko svojih marioneta. Uzet ću samo primjer portala Dnevno.ba koji je zaista dobro obavljao svoju medijsku dužnost, ali kad sam saznao da je Živko Budimir „kupio" portal kako bi (i on) imao svog konja za predizbornu trku, onda sam se zapitao postoji li uopće ijedan objektivan i neovisan medij na ovim prostorima i tko tu koga da ne kažem što?

Politička nomenklatura u BiH je, kao što i sami možete primijetiti, koncentrat postojeće ponude (bolje nemamo) te posljedica biračke potražnje (mi smo ih izabrali). Odraz volje većine ovdašnjih konzumenata biračkog prava i uzaludno je zavaravati se iluzijom da narod zaslužuje bolje, poštenije, odgovornije, kompetentnije političare od onih koje ima. Dobro smo i prošli. Vjerojatno zaslužujemo i gore. Jer, oni, narodni zastupnici, reflektiraju stanje svijesti i razinu temeljnih društvenih vrijednosti u zemlji ma koliko mi šutjeli o tome. Zar to nije bilo očito u paležu i uništavanju zajedničke imovine?

Revolucija znanjem i kvalitetom

Naš je problem zapravo strukturalne naravi. Mi smo zemlja koja je zapela u svojoj post-socijalističkoj preobrazbi i pati od kroničnog nedostatka ljudskog kapitala - sposobnih, visoko obrazovanih i moralnih ljudi. Nedostaje nam razvijena građanska inteligencija i visoko profesionalan stručni kadar. Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je čitav niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti na bolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti.

Kratki vodič za pravu revoluciju

Evo na koncu i jedan dodatak s konkretnim koracima kako se to zapravo diže revolucija. Ovo je memento za one koji će, za promjenu, znati za što se bore.

1. Znati svoj cilj - to je srce svake revolucije. Ako revolucija nema svog cilja, samo će pogoršati stvari.
2. Okupiti ljude, imati podršku i konsenzus, jer, da bi revolucija uspjela, cilj mora biti zajednički.
3. Edukacija. Revolucija se diže knjigom i znanjem, a ne kamenom i molotovljevim koktelom.
4. Znati konstruktivno usmjeriti bijes i očaj ljudi koji se upuštaju u revoluciju, a ne ga zloupotrijebiti.
5. Preuzeti odgovornost, a ne se skrivati iza maskirnih kapa ili šalova.
6. Borba za slobodu i prava svih ljudi, a ne samo pojedinih grupacija.
7. Pojedinac nikad ne može biti središte revolucije nego uvijek ideja. I to ideja koja doprinosi svima, a ne samo pojedincima.
8. Konačni produkt svake revolucije mora biti sloboda.

fra Dado Milas


Je li postignut dogovor između HDZ-a i SDP-a!?

U Den Haagu 3. ožujka ove godine počinje rasprava o hrvatskoj tužbi i srbijanskoj protutužbi za genocid. Postavlja se pitanje hoće li se Haaški sud ozbiljno pozabaviti tim tužbama budući da se hrvatska strana, odnosno sve Vlade od 2000. godine do danas nije ni potrudila procesuirati stotine srpskih ratnih zločinaca diljem Hrvatske koje i dan danas uzaludno prokazuju pouzdani svjedoci i preživjele žrtve zvjerskih zločina i genocida.

Nije se potrudila ni za tisuće žrtava likvidiranih i pokopanih u jamama diljem nekada okupiranih hrvatskih teritorija te teritorija Srbije. I dan danas se na nekada okupiranim područjima Republike Hrvatske ne stvaraju uvjeti povratka izbjegloga autothonog hrvatskog stanovništva u svoja naselja.

Još je sramotnije i užasavajuće je da su europski zastupnici Karamarkove državotvorne Hrvatske Demokratske Zajednice, pri nedavnom glasovanju u Europskome parlamentu, zajedno s SDP-om, projugoslavenskim »reformiranim« komunistima, glasovali ZA početak predpristupnih pregovora sa Srbijom u kojoj su i danas na čelnim pozicijama osobe koje su devedesetih godina izravno sudjelovale u genocidu u Bosni i Hercegovini, Kosovu i na teritoriju Republike Hrvatske.

Kolika je to količina prijezira i mržnje tih spodoba prema svom narodu pokazuje i odnos koji imaju prema stotinama tisuća hrvatskih građana, većinom civila, nemilosrdno likvidiranih i pokopanih četrdesetih godina prošlog stoljeća u tisućama masovnih grobnica diljem Srbije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije... Nema naselja u Hrvatskoj i bivšoj zločinačkoj Jugoslaviji gdje nisu pokopane njihove žrtve a da se njihova rodbina i dan danas ne usudi ih iskopati i dostojno ih javno i sa svim počastima pokopati na mjesnim grobljima.

Genocid nad hrvatskim narodom traje već više od jednog stoljeća a provode ga sustavno i kontinuirano sve dosadašnje „hrvatske“ vlasti prisiljavajući našu mladež na odlazak u strani svijet trbuhom za kruhom. Od 1940. godine do danas broj stanovnika u Hrvatskoj se nije promijenio. Još uvijek nas je samo 4 milijuna, za razliku od Alžira, koji je šezdesetih godina imao isti broj stanovnika da bi Alžir danas imao 40 milijuna stanovnika. Isto tako Francuska je u razdoblju od pola stoljeća povećala broj stanovnika sa četrdeset na 65 milijuna!

Slovenija nam je deset godina, radi Savudrijske vale i Ljubljanske banke, sprječavala ulazak u Europsku uniju a mi širom otvaramo vrata Srbiji na putu u EU, državi koja je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku te još i danas ne priznaje našu suverenost i teritorijalni integritet. Ovom potporom hrvatskih eurozastupnika ulasku Srbije u Europsku uniju, hrvatski zastupnici izdali su i osramotili hrvatski narod. Danas doznajem da je HDZ dogovorio s SDP-om povlačenje tužbe protiv Srbije za počinjeni genocid i diskretno oslobađanje iz hrvatskih zatvora svih pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca i ubojica srpske nacionalnosti i to na bazi Zakona o oprostu!!!

Referendumskom revolucijom i osnivanjem „Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara“ i “Saveza za Hrvatsku” hrvatski narod je krenuo u novi, nadam se zadnji, „Domovinski rat“. Na simpatizerima, članovima i čelnicima HDZ- a je da smognu hrabrost, pročiste svoje redove i priključe se hrvatskom narodu.

Marin Tomulić


Jadna naša Hrvatska!
glas-slavonije.hr

Da nam nije pseće hrane, sin, unuka i ja već bismo odavno umrli od gladi

Gladni smo i željni svega. Da nam nije pseće hrane koju dobivam od udruge za zaštitu životinja za četiri psa koja sam udomila, ne bismo preživjeli - počela je svoju potresnu ispovijest 67-godišnja V. K. s josipovačke pustare, gdje živi s unukom i bolesnim sinom te psima koji su tko zna odakle dolutali do njezine kuće. I njih je ta dobra duša prihvatila jer zna što je nevolja.

“Da ne uzimam od pasa pseću paštetu, crijeva i iznutrice, svi bismo troje već odavno umrli od gladi”, kaže nam u razgovoru koji smo vodili u humanitarnoj udruzi “Rijeka ljubavi” koja će toj obitelji nastojati pomoći koliko god bude mogla. Onaj jedan obrok iz Pučke kuhinje, na koji naša boležljiva i skromna sugovornica ima pravo, ali često ne može otići po njega jer nema kako i čime, mora podijeliti na tri dijela.

- Da mi nije unuke, već bih se ponovno pokušala ubiti. Zakoniti sam joj skrbnik jer su mi sina branitelja prevarili pa je ostao bez svega, čak i bez djeteta. Naime, unuku sam uspjela izvući iz doma gdje ju je država bila smjestila pa smo sada ipak sretni što smo, čak i ovakvi jadni kakvi jesmo, ponovno zajedno i živimo opet kao obitelj. Samo da mi Bog da još toliko da poživim dok unuka ne završi te dvije-tri godine škole koliko joj je ostalo do kraja da može početi raditi. A onda neka i umrem, neće mi biti žao. Zapravo, ovako gladna, sita sam svega, nije mi do života. Negdje sam vidjela da se ljudi ubijaju tabletama i alkoholom pa sam i ja pokušala isto, ali su me spasili - jecajući priča V.K. dodajući da svaki ručak, ako ima što u lonac staviti, “zasoli suzama”.

Prevrćem i po kontejnerima

- Plačem jer ne mogu ništa priuštiti ni sebi ni unuci, ne idem ni k liječniku jer što ću kad nemam novca da doplatim lijek koji mi prepiše. Jako volim svoje pse i da mi redovito ne donesu za njih hranu kojoj je prošao rok trajanja, naš bi tanjur bio poprilično prazan. Na jelovniku su nam pseća pašteta s majonezom, gulaš od životinjskih crijeva, iznutrice na sve načine... - priča Josipovčanka.

Kaže da ima i nešto vrta, ali tek toliko koliko može sama okopavati. Od toga si pripremi nešto za zimu.

- Tavu imam, ali već odavno ničim nije bila zamašćena. Kod nas se na šporetu i u stanu odavno nije osjetio miris pečenog mesa. Ne pamtim kad smo ga jeli. Meni, doduše, meso i ne treba, kao ni bilo što drugo. Moj je život gotov, moram jesti samo da smognem snage pomagati svojim ukućanima. Prevrćem po kontejnerima, neke je to stid, ali samo da znate da nađem ponekad i dobru hranu. Čovjek pojede svašta kad nema što drugo. Na pijaci između nogu piljarica često znam pokupiti i lišće kelja ili nekog drugog zelenila. One bace, neke me i kinje što skupljam... No meni i to valja za ručak pa šutim i plačem u sebi radosna jer ću opet imati nešto svojima staviti skuhano na stol. Krivo mi je što me ismijavaju, pa ne kradem, nego ih pitam - govori V.K. Skromno kaže da kad pomisli što bi najradije pojela ako bi joj netko ponudio da joj ispuni tu želju, ponajprije pomisli na mlijeko i sir.

- I jogurt bih rado popila. Ponekad si kupimo nekoliko litara mlijeka, a i to nam je previše za ovo malo novca što dobijemo. Pokupim negdje pokoju bocu, to nam bude za kruh. Nekad sam znala nešto prodati i na pijaci, ali nemaju ni drugi novca pa se ništa ne trguje. Vučem torbu do pijace i natrag, a novčanik ostaje prazan - priča naša sugovornica.

Grijalicu ne smijem upaliti

- Dobili smo tri metra drva za cijelu zimu. Hladno nam je, dolje nam je goli beton, nemamo ni namještaja u tih 28 kvadrata. Grijalicu na struju ne smijem ni pomisliti upaliti, jer tko će mi, zaboga, platiti tu struju? Ni od rodbine nema nitko da nam pomogne, a neki od njih još me i kude što sam preuzela brigu o djetetu i sinu na sebe. Nisam valjda dijete trebala ostaviti u domu ili na ulici?! Pa to je dijete jako dobro i pažljivo i prema tati i prema meni. Skromna je, ni telefon nema kao drugi, a kamoli kompjutor. Nema ona uvjete ni da piše zadaću normalno, a kamoli tehničke novotarije. Pitam se je li došlo vrijeme da nikome ni do koga drugog nije stalo. Nije to prije tako bilo! A sada, da mi nije u pomoć pritekla 'Rijeka ljubavi' i Štefica Čučak, svisnuli bismo već odavno. Hvala im na svemu. Sad se i sin malo smirio. Ne pokušava se više ubiti, a grozim se od pomisli na koje si je sve načine do sada htio skončati život - vješao se pa su ga spašavali, polio se benzinom jednom, ali su ga u zadnji tren zaustavili da se ne zapali... Jao, meni! Pa policija je svako malo dolazila dežurati oko njega da si nečim ne naudi - priča V. K. dok joj se grlo steže.

S ljubavlju priča i o svojim psima, kojima je nadjenula imena nakon što ih, kaže, udruga nije mogla uzeti u azil, ali su joj umjesto toga ponudili sterilizaciju kuja i hranu za njih. “Dok je meni moje Višnjice, koja je slijepa, dvije Curice (obje se kujice odazivaju na to ime), Kuki i Lile, bit će valjda i njima i nama nešto pojesti”, tužno zaključuje Josipovčanka koja sa svojom obitelji živi tu, pokraj nas.

Darko PEJIĆ


Prenosimo...

Apel: Obitelj Penava treba našu pomoć!

Vrijeme u kojem živimo, ali i aktualna ekonomska kriza sa sobom su donijeli puno toga negativnog. Užurbanost, manjak vremena, a time i otuđenost. Sve manje vremena imamo za sebe, a za one oko sebe da i ne spominjemo. Takav način življenja od mnogih ljudi napravio je „slijepce“ za one koji su u puno lošijoj situaciji od njih samih. Nerijetko, jednu nedaću prati cijeli niz drugih.

Obitelj Penava (Marko i Ljubica) s Maglica (Gornja Rama) život nije mazio od samog rođenja pa do starosti. Kao djeca, Marko, Ljubica i Kata (sestra koja je umrla prije nekoliko godina) nastradali su igrajući se minom zaostalom iz Drugog svjetskog rata. Marko i Kata su teško ozlijeđeni i oboje je ostalo bez jednog oka, a Ljubici su ozlijeđene ruke.

Kako je vrijeme prolazilo, taj događaj i njegove sudionike prekrio je zaborav. Dok su bili mlađi i koliko-toliko zdravi, sami su zarađivali za život, ali godine su sa sobom donijele cijeli niz bolesti, a time i brojne probleme među kojima i one financijske. Kao civilne žrtve rata u bivšoj državi redovito su dobivali pomoć, ali njenim raspadom to se promijenilo. Marko je vrlo lošeg zdravlja i korisnik je socijalne pomoći, a Ljubici je oslabio vid i sada samo djelomice vidi na jedno oko, i samo povremeno prima socijalnu pomoć.

Zbog teške bolesti, Marko je prije dvadesetak dana morao ići u bolnicu gdje se i sada nalazi i životno je ugrožen. Ljubica je sada ostala sama kod kuće, uz loše zdravlje, njena materijalna situacija nije nimalo dobra.

Ovih dana, posjetili smo Ljubicu i sami se uvjerili u stanje Ljubičinog zdravlja, ali i u njeno materijalno stanje. Želeći pomoći barem na neki način, odlučili smo se na organiziranje humanitarne akcije za pomoć obitelji Penava.

Unatoč činjenici da je materijalna situacija kod mnogih teška, uvjereni smo da još uvijek ima ljudi koji žele i mogu pomoći onima kojima je najpotrebnije.

Ovom prilikom molimo sve one koji mogu i žele pomoći da se obitelj Penava ne osjeća napuštena od svih da se uključe u akciju i svoj prilog uplate na račun otvoren u Unicredit banci na Ljubičino ime ili da ga osobno uruče Ljubici.

Svaka humanitarna akcija koju smo do sad pokrenuli, bila je uspješna, nadamo se da će uz pomoć dobrih ljudi biti i ova!

Račun na koji se može izvršiti uplata za obitelj Penava:

Ljubica Penava
Unicredit bank d.d. Mostar, poslovnica Prozor-Rama
Broj računa: 45216357000
Transakcijski broj: 3382102502556705 - uplata u Konvertibilnim markama
IBAN: BA393382102862439897
SWIFT CODDE: UNCRBA22


O Jasenovcu...

LAŽU DESETLJEĆIMA

Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta. A ne bi bilo iznenađenja da su mnoga imena naprosto izmišljena – rekao je Igor Vukić, novinar, publicist i istraživač, u intervju koji je objavljen u knjizi Ivice Radoša Hrvatske kontroverze u izdanju Večernjeg lista.

‘Kuhinja’ obavještajaca

Prema Vukiću, “realna slika Jasenovca jako odudara od toga što su nas učili u školama”. Naime, političke i obavještajne strukture komunističke Jugoslavije, odnosno velikosrbi i unitaristi u tim strukturama, dugo su vremena potpuno svjesno preuveličavali broj žrtava u Jasenovcu. Službeni Beograd je preko mita o Jasenovcu nametnuo kolektivnu krivnju hrvatskome narodu. No, istraživač Igor Vukić, novinar “Privrednog vjesnika”, već se godinama intenzivno bavi “tabu temom” Jasenovac. Vukićeva istraživanja imaju težinu budući da je on srpske nacionalnosti i zbog toga što su članovi njegove obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata prošli kroz logor Jasenovac, nakon bitke na Kozari. Prema Vukićevim istraživanjima, jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku, a neki čak i u Norvešku.

– Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku – kaže Vukić.

Prema njemu, na popisu JUSP-a Jasenovac ima dosta ljudi koji se vode da su ubijeni u Jasenovcu, a umrli su od neke bolesti u Slavoniji ili drugdje. Vukićeva istraživanja temelje se na objavljenim izvorima, arhivskoj građi i stotinama izjava preživjelih zatočenika. Ti su podaci i izjave u neskladu i sa sadašnjom službenom verzijom događaja u Jasenovcu.

– Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje – kaže Vukić.

‘Mirna godina’

– Godinu 1943. povjesničari nazivaju “mirnom”, bez masovnih ubojstava, a na službenom popisu JUSP-a Jasenovac je imao 3893 žrtve. Kakva je to “mirna godina”? Prema iskazima ljudi koji su tamo bili, te su godine strijeljana petorica zatočenika, i to po nalogu Zagreba – kaže Vukić.

Stepinac je prvi reagirao na nehumane uvjete zatočenika

Stepinca je o zbivanjima u Jasenovcu informirao Židov Hahn, koji je u kasnu jesen 1941. pobjegao iz logora i kojega su pripadnici židovske zajednice tajno odveli na Kaptol. Nadbiskup odmah piše pismo Paveliću i traži da se poprave uvjeti života u logoru. Potom je naručeno i montirano šest novih montažnih baraka koje su izrađene u Njemačkoj. I već 6. veljače 1942. dolazi međunarodna komisija koja provjerava stanje u logoru. U logor dolazi i tajnik legata Marconea, Stepinčev tajnik Stjepan Lacković i drugi. Zatočenici nakon toga mogu dobivati pakete i dopisivati se s rodbinom. U njihovim izvješćima koji se nalaze u Hrvatskome državnome arhivu piše da se zatim popravilo stanje s odjećom, obućom i prehranom.

Petar Grubišić/VL


hrvatski-fokus.hr

Postoji li crkveno masonstvo?

Razumni katolički vjernik koji je ipak uspio shvatiti da Sotona osvaja suvremeni svijet, a da pritom Crkva i dalje samozatajno i konformistički živi u svom spokoju, postavlja si pitanje je li Sveti Otac Franjo s Rimskom kurijom kadar izbaciti hetorodoksiju i razna pseudoteološka glavinjanja nastala zlouporabom „koncilskog duha“ iz Crkve, ili se sotonin dim masonstva odveć uvukao u napukline Crkve da ga je nemoguće istjerati van? Poznato je da se papa Benedikt XVI. oštro suprotstavljao toj progresevističkoj heterodoksiji i svim onim kvazikoncilskim stečevinama „slobodoumnih teologa“, ali očito da zbog starosti i pomanjkanja snage časno je odstupio. Jer ako postavimo hipotezu da se judeo-masonstvo snažno ukorporiralo u samu Crkvu, pri tom ne misleći na pojedinačne poznate prelete, da je tzv. crkveno masonstvo postalo odlučujući čimbenik u vrhu crkvene hijerarhije, onda je posve razumljiv crkveni konformizam.

Postoji veliki raskorak između nekritičkog stava Crkve prema masonstvu, kao izvorištu Zla, i onoga što mnogi vjerski karizmatici navješćuju. Podsjetimo se na jednog od njih, na don Stefana Gobbija (1930.-2011.). Don Stefano Gobbi je 1972. godine tijekom molitve u Kapelici ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi za svećenike, koji ne samo da su osobno htjeli iznevjeriti svoje zvanje, nego su se pokušavali okupiti u udruženja nepokorena Crkvenoj vlasti, čuo nutarnji govor (locutio interna). Don Gobbi zamolio je tada Gospu da mu dade neki mali znak potvrde, što mu je Ona isti mjesec u Nazaretu i potvrdila. Gospa se od tada redovito obraćala don Gobbiju.

Od bojažljivog početnog susreta u molitvi don Gobbija s tri prijatelja svećenika nastao je Svećenički marijanski pokret sa sjedištem u Milanu, koji danas okuplja oko četiri stotine kardinala i biskupa, sto i trideset tisuća svećenika i desetine milijuna vjernika na svih pet kontinenata (autor ovog teksta je ponosan što je jedan od njih). Od 1974. godine započeli su i prvi Cenakuli molitve i bratstva između svećenika i vjernika koje su se proširilo po cijelomu svijetu. Iako Kongregacija za nauk vjere nije zauzela službeni stav glede autentičnosti don Gobbijevog unutarnjeg glasa, odnos don Stefana Gobbija s papom Ivanom Pavlom II. bio je vrlo blizak, poglavito i s razlogom što znamo Papinu naklonost marijanskim pobožnostima. Papa je svojim apostolskim autoritetom zaštićivao Svećenički marijanski pokret, koji je uvijek ponizno pristajao uz hijerarhijsko Učiteljstvo Crkve, a don Gobbiju je jednom prigodom rekao: „...a tvoja župa je cijeli svijet“.

Nutarnji glas fatimske Gospe tijekom svih tih godina govorio je karizmatičnom don Gobbiju: o krizi vjere koja danas uzima sve više maha, što je već najavila Gospa prigodom ukazanja u Fatimi; o širenju zabluda u svim dijelovima Katoličke Crkve; o velikom otpadu u kojem živimo, a o kojem piše Sv. Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima; o crkvenom nejedinstvu koje prouzročuje osporavanje Pape i odbijanje njegovog Učiteljstva itd. U tim porukama jasno su istaknuta apokaliptičnost vremena u kojemu živimo, što možda i mnoge sablažnjava, ali iščitajmo i prepoznajmo znakove vremena i oni će nas uvjeriti upravo u to.

Fatimska Gospa govorila je don Gobbiju i o glavnom uzročniku zla, o crkvenom masonstvu. Spomenimo bar dio tog javljanja:

- U Valdragonu (San Marino), 29. lipnja 1983. godine nutarnji glas Gospe među ostalim je govorio kako se masonstvo infiltriralo u Crkvu gdje ju napada, ranjava i pokušava razoriti svojom podlom taktikom.

- Na obljetnicu drugog ukazanja u Fatimi u Dongu (Como), 13. lipnja 1989. godine, nutarnji glas Gospe upozorava don Gobbija kako crkveno masonstvo djeluje podmuklo i đavolski kako bi sve dovelo do apostazije. Njihov je cilj da nalazi opravdanje za grijeh, da ga predstavi ne više kao zlo, nego kao nešto vrijedno i dobro. Na taj način se grijeh preporučuje kao jedan način zadovoljavanja potreba vlastite prirode te ga više nije potrebito ispovjediti. Pogubni plod tog zloćudnog raka koji se rasprostranio po cijeloj Crkvi je nestanak osobne, pojedinačne ispovijedi, po cijelom svijetu.

- U Rubbiou (Vicenca), 31. prosinca 1992. godine, nutarnji govor ukazuje na lažne učitelje i čuvene teologe koji više ne naučavaju evanđeoske istine, već pogubna krivovjerja, što dovodi do gubljenja prave vjere i širenja otpada od vjere. Gospa upozorava da će tek doći još veći lažni proroci koji će zavesti mnoge.

- Tijekom Cenakula sa svećenicima i vjernicima 11. ožujka 1995. godine u Fatimi, nutarnji glas Gospe preko don Gobbija proriče kao će se u Crkvi privesti veliki otpad koji će se proširiti na cijeli svijet, a u nju će ući nečisti čovjek koji će se suprotstaviti Kristu i koji će u Crkvu unijeti odvratnu pustoš, ostavljajući strašno svetogrđe o kojemu je prozborio prorok Danijel.

- Svojom zadnjom porukom u Milanu, 31. prosinca 1997. godine, Gospa među ostalom don Gobbiju govori kako je čovječanstvo palo pod moć Sotonine velike sile koju provode sotonske i masonske snage, a Crkva je zamračena njegovim dimom koji je u nju ušao. Jasno da na kraju nutarnji glas Gospe govori o konačnom trijumfu Njenog Bezgrješnog Srca i o slavnom trijumfu njenog sina Isusa Krista, ali Gospa traži od vjernika svoje glasonoše, apostole ovih zadnjih vremena. (Svećenicima Marijinim predragim sinovima, Svećenički marijanski pokret, Palmotićeva 33, Zagreb, 2009., str. 8., 275., 457., 561., 633. i 717.)

Prepoznatljiva „Plava knjiga“ s Marijinim porukama don Stefanu Gobbiju, koju je odobrila Sveta Stolica, tiskana je u milijunskim primjercima na mnogim jezicima svijeta (u Hrvatskoj je izišlo desetak izdanja). Za vjerovati je da svaki laik, član tog karizmatičnog bratstva posjeduje „Plavu knjigu“. Isto tako nadati se da je svatko tko je dobio knjigu (knjiga se ne prodaje već se daruje tijekom Cenakula uz primanje milodara koji vjerojatno pokrivaju troškove tiskanja slijedećeg izdanja), da ju je i pozorno pročitao. No ostaje dvojba, jesu li čitatelji „Plave knjige“ osposobljeni da shvate poruke, pa makar i hipotetski? Prepoznaju li apostazu i otpadništvo u Crkvi, lažne proroke, moć Sotone i masonsku snagu, te sotonin dim koji je zamračio Crkvu, kako je poručila Fatimska Gospa?

Čitajući Ivanovo Otkriće (Otkrivenje je pogrješan prijevod Srbijanca Đure Daničića) vjernik koji je spoznao svu silinu urote masonstva protiv Crkve s pravom se upita tko je druga Zvijer koja izlazi iz zemlje („I vidjeh: druga jedna Zvijer uzlazi iz zemlje, ima dva roga poput jaganjca, a govori kao Zmaj“, 13, 11)? Jesu li ta dva roga poput jaganjca povezana sa svećenstvom? Znamo da je vrhovni svećenik Starog zavjetanosio kapu s dva roga. Mitru nose i biskupi Crkve kako bi označili puninu svoga svećenstva. Pitajmo se, predstavlja li druga Zvijer s dva roga koja liči janjetu masonstvo koje se uvuklo u vrh Crkve, odnosno tzv. crkveno masonstvo?

Nužno je danas da se Crkva ozbiljno suoči s možebitnim crkvenim masonstvom, kao podzemnom crkvom koja na najtermitskiji način želi urušiti temporalnu vlast Svete Stolice. Za početak je možda i dovoljno priznati da ono postoji, ako zaista postoji. Ne se zakukuljiti u mističnu ljušturu, zatvoriti oči i misliti kako će se taj zagušljivi dim molitvom, kontemplacijom i evanđeoskim milosrđem istjerati iz Crkve, a one koji malo slobodnije govore o tome izolirati iz crkvene javnosti.

Gordijski čvor treba što prije presjeći. Ako stvarno nema crkvenog masonstva, teološkog progresivističkog avanturizma, antidogmatizma, heterodoksije i krivovjerja u Crkvi, onda Crkva treba drugačije gledati na karizmatične pokrete, poput Svećeničkog marijanskog pokreta, jer u tom slučaju „Gospa ne govori istinu“, i tko je onda uopće taj nutarnji glas koji je govorio karizmatskom don Gobbiju?

Ako pak Crkva daje potporu takvim pokretima koji upravo govore o apostazi i otpadništvu u Crkvi, tada Crkva mora priznati da je sotonin dim ušao među njene zidine, i nužno joj se suočiti s crkvenim masonstvom te sa svim lažnim „prorocima“ u Crkvi. Tada će Sveti Otac, uz potporu cijele Crkve, moći uspješno replicirati super moćnoj masonskoj vrsti prema van, koja gradi, ne Kristovu globalnu državu, već razvratni novi Babilon, jednosvjetsko sotonino kraljevstvo – Novi svjetski poredak. Treće opcije nema, izuzev konformizma kao „samouništenja“ Crkve. (Korišteni dijelovi iz knjige Tko želi razoriti Crkvu)

Mladen Lojkić


Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo, već da se svaki put kad padnemo podignemo.

Konfucije


Podsjetnik...

Sudbina Poglavnika dr. Ante Pavelića i njegove obitelji

Ovih dana iz tiska je izašla knjiga Branimira Kovačevića Bilo nam je suđeno. Radi se o petoj Kovačevićevoj knjizi od koje se ne zna koja je bolja, odnosno koja je bolje obogatila hrvatsku povijest iz razdoblja posljednjih sedamdesetak godina.

Prve četiri knjige Branimira Kovačevića (Karlovac, 1933.), čovjeka koji je cijeli radni vijek proveo u kultnom Vjesniku na poslovima novinara i urednika, mogu se svrstati u autorovu autobiografiju kao i nesumnjivi doprinos povijesnoj znanosti XX. stoljeća do danas. Prva njegova knjiga Suza za Bleiburg (2003.) temeljena je na rezultatima njegova višegodišnjeg novinarsko-istraživačkog rada i razgovora s preživjelim sudionicima bleiburške tragedije i križnih putova. Druga knjiga Plavi dječaci (2004.) je autobiografskog sadržaja, dok trećom knjigom Ljudi moga vremena (Suza za Bleiburg – 2) (2007.) sadržajem i porukama zaokružuje započetu temu u prvoj knjizi Suze za Bleiburg i drugom Plavi dječaci. Stoga ove tri knjige čine svojevrsnu trilogiju s ratnom i poratnom tematikom. Četvrta Kovačevićeva knjiga, Karlovac naše mladosti (2009.), prikazuje život Karlovca i Karlovčana poslije Drugoga svjetskog rata sve do Domovinskoga rata.

Najnovija knjiga Branimira Kovačevića Bilo nam je suđeno – Sudbina poglavnika, njegove obitelji i države... (Vlastita naklada, Zagreb, studeni 2012., str. 338) svojevrsni je autorov dug prema Hrvatima da im objasni ono što je desetljećima bila jedna od najvećih tabu tema. A to je obnovljena hrvatska država 10. travnja 1941. – NDH – u kojoj je on bio dionikom nekih veoma važnih događanja. Naime, kao osmogodišnji dječak početkom 1942. upućen je u Dječački zavod na Paunovcu u Zagrebu. Kako su tadašnje hrvatske vlasti pravilno nagovještavale pad države, Zavod je 1944. premješten u Ramsau pokraj Schladminga u Austriji, a ti tzv. plavi dječaci koncem 1946. prebačeni su u logor za raseljenu djecu u Leobenu, odakle su početkom 1947. repatrirani u Hrvatsku.

U vrijeme boravka u Zavodu na Paunovcu, dječak Kovačević upoznao je Poglavnika Antu Pavelića kao brižnoga obiteljskog čovjeka kojemu je i na krilu sjedio. To ga je nagnalo da svima nama podari neka svoja iskustva i napiše ono o obitelji Pavelić što nikada nitko nije napisao. No, ovo nije knjiga o politici ili o obitelji Pavelić kroz politiku. U ovoj knjizi autor ide od pojedinačnog k općem. Tako knjigu i započinje - daje čitatelju na uvid svakoga člana obitelji, muža Antu, ženu Mariju i troje njihove djece - Velimira, Mirjanu i Višnju). U knjizi imamo priliku saznati gdje su živjeli, što su imali, što su izgubili, što im je oteto, a što vraćeno, kao i što im nikada nije vraćeno. Kako je autor bio u ne tako davnom kontaktu s Pavelićevim kćerima Višnjom i Mirjanom, imao je priliku čuti od njih o obitelji Pavelić. Na uvid je dobio i obiteljske fotografije, neke nikad dosad objavljene dokumente...

Branimir Kovačević kroz knjigu i kroz osam poglavlja (Obitelj, U ilegali, Tko je što (bio), Prije početka... poslije svršetka, Bijeg, atentat, smrt, U prošlosti... O budućnosti..., U Labirintu povijesti i A danas?) priča o jednoj obitelji, obitelji Ante Pavelića, o njezinoj povijesti od početka do utrnuća, o obitelji koja je nošena vihorom (ne)vremena i u XX. stoljeću uskovitlala i naciju i državu. Piše o obitelji koja je bila proganjana ali i proganjala, koja je gospodarila vremenom, prostorom i događajima, ali su i drugi gospodarili njome, koja je branila svoju domovinu... Autor nudi, kako sam kaže, „objektivni nepristrani pogled na stoljeće koje je iza nas“ i poziva druge novinare i povjesničare istraživače da nastave tamo gdje je on stao.

Knjiga se može nabaviti kod autora po povoljnoj cijeni od 100,00 kuna na broj telefona 385 01 2301 717 ili na adresu e-pošte: administrator@hrvatski-fokus.hr

Zrinko Horvat


Monstrum Tito je izvršio najveći genocid nad Hrvatima

Najveći neprijatelj hrvatskog naroda koji se ikada pojavio na hrvatskom prostoru

Najveći povijesni genocidni monstrum koji je ikada vladao Hrvatskom je Josip Broz Tito. Sada pri nekakvom slavlju sedmog korpusa u Zagrebu jadaju se partizanski govornici kako ih se sada sve više smatra zločincima u RH. Na žalost sve dok se nalaze Titina imena po trgovima Zagreba ili spomenici po Kumrovcu Republika Hrvatska nije slobodna zemlja. To neka je jasno svim braniteljima Domovinskoga rata. Tito je najveći neprijatelj hrvatskog naroda koji se ikada pojavio na hrvatskom prostoru.

Tito je iz Srbije prešao među NDH i u Rudome otpočeo svoj krvoločni pohod na Hrvate. Sva njegova "antifašistička" borba svela se na borbu protiv Hrvata i NDH. Tijekom rata jugopartizani su bili uz četnike Draže Mihailovića daleko najkrvoločniji nad Hrvatima. Njima niti jedan drugi narod nije smetao osim Hrvata. Tito je provodio velikosrpsku politiku još od njihove agresije na ovim prostorima. Tijekom rata oni nisu imali nikakve logore. Njihovi su logori bili stratišta po NDH. Sve moguće zločine izmišljali su i prebacivali na branitelje NDH. Tako su uz pomoć neprijatelja Hrvata Engleza lansirali kante srpskih očiju u Poglavnikovu stožeru. Oni su smišljeno radili na provođenju svoje zločinačke politike protiv Hrvata u NDH.

Preko stotinu tisuća Hrvata stradalo je tijekom partizanske gerile u Hrvatskoj. Jedan Ilija Gromovnik, kako su zvali svoga partizanskog zločinca minirao je preko tisuću i pet stotina mostova i prometnica na prostoru NDH. Titu je glavni zadatak bio uništenje NDH. Zar J. B. Tito nije tražio savezništvo sa Hitlerom 1943. protiv NDH kada se plašio da se savezničke trupe neće iskrcati na hrvatskom Jadranu da bi opstala NDH. Ta kopija toga tajnoga pisma objavljena je prije par godina i u Večernjem listu. Niti jedan drugi narod nije imao zločinca Tita kao što su to imali Hrvati. Sva tri ordena "narodnog heroja " Tito je dobio na rušenju NDH. Prvi za ustanak drugi za Bleiburški pokolj i treći za rušenje Hrvatskog proljeća.

On je osobno zapovjedio likvidaciju polumilijunske vojske naroda NDH. On je uzvikivao da se gvozdenim vilama očiste "Hapijeve štale" po Zagrebu i Hrvatskoj. On je uzvikivao kako će prije Sava poteći prema Ljubljani nego što će Hrvati dobiti svoju vojsku. On je uzvikivao kako mu Jugu čuvaju sa istoka Srbi a za zapada Slovenci. On je likvidirao sve koji su se osjećali Hrvatima od branitelja NDH do hrvatskih komunista kao što je bio Andrija Hebrang. Tito je na devetom mjestu zločinaca dvadesetoga stoljeća. Slovenci ga odbacuju pa čak i četnički Srbi ali Titu još jedino slave u RH izrodi hrvatskoga naroda. Pa neće valjda Hrvatska sa zločincem Titom u Europsku uniju!

Mate Ćavar


Podsjetnik...

Nastanak jugoslavenske himne

Negdje je valjda objavljen podatak, vjerojatno u podosta masovnom mediju: da su komunisti ukrali hrvatsku pjesmu i uz neke korekcije proglasili ju jugoslavenskom himnom. Ne bih reagirao da me u zadnjih mjesec dana nije priupitalo nekoliko mlađih ljudi je li to istina ili izmišljotina nekih Hrvatina.

Istina je. U "Hrvatskoj pjesmarici" tiskanoj na Sušaku 1881. objavljeno je stotinu dvadeset pjesama – "otačbeničkih", ljubavnih, napitnica itd. Među prvima je i pjesma "Oj Hrvati". Tekst : Oj Hrvati jošte živi / Rieč naših djedova, / Dok za narod srce bije /Njihovih sinova/ Živi, živi duh hrvatski/ Živit će vjekovma /Zalud ponor prieti paklu/ Zalud vatra groma.

Znači – sve je preuzeto u himnu "Hej Slaveni" samo što su Hrvati preimenovani u Slavene, a duh hrvatski u duh slavenski. Druga strofa (i početak treće) pjesme "Oj Hrvati" nije bila podobna jer se spominje Bog (koji nam dade dar slobode), te se veli da nam nitko ne smije ugrabiti to blago makar na nas navalile svega svijeta čete jer "Bog je s nami, tko proti nami/ S njime hajd pod pete".Tako su komunisti preskočili spominjanje Boga i slobode , u skladu s naravi svoje vladavine.

No uzeli su svršetak treće strofe, s neznatnim ispravkom. Ti stihovi u pjesmi "Oj Hrvati" glase: Mi stojimo postojano/Kano klisurine/Bio proklet izdajica/ Svaki domovine! Nije pjesma "Oj Hrvati" jedina koju su nam oteli i preradili ili čak u silnoj neoriginalnosti preuzeli bez previše pitanja i bez srama. A najveći broj pripadnika "jugoslavenskih naroda i narodnosti" nije imao pojma da pjeva staru hrvatsku pjesmu. Pa ni većina Hrvata.

Toliko o tome. Za one koju su znali bit će zgodno podsjetiti se, za one koji nisu znali – eto lijepe anegdote.

Hrvoje Hitrec


HČSP podnijela kaznenu prijavu protiv Pusića, Teršelić i Jakovčića

Državnom odvjetništvu RH podnosimo kaznenu prijavu zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela. ODO Kutina je odbacilo kaznenu prijavu Zorana Pusića i Vesne Teršelić protiv Josipa Miljka i HČSP-a zbog kaznenih djela prijetnje i javnog poticanja na nasilje i mržnju, koju su podnijeli iako su znali da ta djela nisu počinjena. Za Zorana Pusića, Vesnu Teršelić i Eugena Jakovčića tražimo maksimalnu kaznu od tri godine teške robije, koliko propisuje Zakon za inkriminirano djelo.

Državno odvjetništvo
Republike Hrvatske
Gajeva 30a
10 000 Zagreb

KAZNENA PRIJAVA

Protiv: Zorana Pusića i udruge Građanskog odbora za ljudska prava, Eugena Jakovčića, Vesne Teršelić i udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Protiv navedenih osoba i udruga podnosim kaznenu prijavu zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela po čl. 302. stavak 1., jer su isti protiv mene i političke stranke HČSP, Općinskom državnom odvjetništvu u Kutini podnijeli kaznenu prijavu iako su znali da nisam počinio kazneno djelo za koje me prijavljuju.

Imenovani su protiv mene podnijeli kaznenu prijavu zbog kaznenih djela prijetnje i javnog poticanja na nasilje i mržnju, iako su znali da je policija PU Sisačko moslavačke već utvrdila da u poruci koju sam poslao ravnateljici JU Jasenovac Nataši Jovičić, nema elemenata kaznenog djela, te da ja nisam poruku dostavio javnosti nego samo gđi. Jovičić. Oni su unatoč tim saznanjima protiv mene i HČSP-a podnijeli kaznenu prijavu. Dokaze o tim njihovim saznanjima prilažem uz prijavu.

O tomu da je moj mail dospio u javnost, izvijestio me novinar HTV-a Tomislav Kalousek SMS porukom s mobitela broj: 099-000-0000, koju mi je poslao 01.12.2013. u popodnevnim satima na moj broj mobitela: 091-000-0000, i potvrdio da je on poruku dobio od Nataše Jovičić.

ODO Kutina je u svomu priopćenju od 19. veljače 2014. izvijestilo na svojoj službenoj stranici da se njihove kaznene prijave protiv mene odbacuju, te su se time stekli uvjeti iz kojih nedvojbeno proizlazi kaznena odgovornost navedenih osoba i udruga.

Stoga smatram da su prijavljeni počinili kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela, te predlažem da nadležno Državno odvjetništvo poduzme zakonom predviđene radnje i protiv osumnjičenih pred nadležnim sudom pokrene kazneni postupak kako bi oni bili proglašeni krivima i kažnjeni s maksimalnom kaznom od tri godine zatvora kako propisuje Zakon, a meni i političkoj stranci HČSP bila nadoknađena materijalna, moralna i politička šteta koju su nam svojim protuzakonitim radnjama prouzročili.

U Zagrebu, 19. veljače 2014.

Josip Miljak, predsjednik

Prilog dokaza:

1. Fotokopija članka - civilnodrustvo.hr – „Nedosljednost policije“
2. Fotokpija članka – Documenta – „Otvoreno pismo ministru Ostojiću i Mladenu Bajiću…“
3. Fotokopija obavijesti ODO Kutina od 19.02.2014.


POMOĆ ZA VELJKA MARIĆA

Kako evo već treću godinu vodimo razne bitke vezane uz našeg Veljka Marića, otetog i protupravno zatočenog u srbijanskom kazamatu, osuđenog na 12 godina u montiranom sudskom procesu, pojavila se potreba za prikupljanjem novčane pomoći obitelji VELJKA MARIĆA u svrhu plaćanja računa advokata Đorđa Dozeta, koji je branio našeg Veljka i provodio sudbenopravne postupke.

Molio bih sve koji su u mogućnosti, da pripomognu sa uplatom koliko mogu i to isključivo na račun OBITELJI MARIĆ (supruge Marijane) kako bi time pripomogli da obitelj plati troškove advokata, kada već to ne čine institucije za svog Državljanina, Dragovoljca DR, HRVI, Hrvatskog Branitelja.

Stoga Vas molim da pripomognete uplatom na račun obitelji Marić,

Uplatite DIREKTNO NA RAČUN OBITELJI MARIĆ

PRIVREDNA BANKA ZAGREB

Marijana Lončarević-Marić Račun br: PBZ 3213562912

Adresa:
Marijana Lončarević-Marić
Ivana Nepomuka Jemeršića 48
43290 Grubišno Polje
OIB: 80713617069

U prilogu: Račun advokata Đorđa Dozeta iz Beograda koji je branio Veljka Marića u sudskim postupcima i provodio sudbenopravne radnje.

S poštovanjem,

Ante Jurić
Predsjednik Udruge Branitelja
Policije i Vojne Policije iz DR


republikahrvatska.com

Molitva propovjednika

[Usp. Lk 5, 1-10; Mt 4, 18-22]

Gospodine Isuse Kriste, učini da žudno hitam slušati riječ Božju,
a one koji hitaju da ne otjeram;
da stojim pokraj jezera,
a ne u bari tašte slave;
da se popnem u lađu poslušnosti,
a poniznošću da siđem;
da mreže propovijedanja i dobrih djela operem od svake gramzivosti,
tašte slave i laskanja;
da ih popravim složnošću nauke;
da ih osušim jasnim izlaganjem,
da ih smotam razboritošću,
a ne vođen lijenošću;
da ih ne razderem neslogom;
da lađu redovničkog života udaljim od zemaljskih briga i da u njoj boravim u miru.
[Učini da] druge poučavam primjerom,
da izmjenjujem kontemplaciju i akciju,
da vodim [slušače] u dubinu kontemplacije,
propovijedanja, bogoštovlja;
da na tvoju riječ što nadahnjuje - a ne u noći grijeha ili neznanja - bacim mreže kako bih kao ulov izvukao živa djela;
da u vodama kušnji zahvatim obilno mnoštvo unutarnjih pohoda i utjeha,
tako da se duša divljenjem raširi i zatraži pomoć od svojih bližnjih i od svojih podložnika.
Neka napune obje lađe strpljivosti i poslušnosti,
neka u poniznosti padnu pred Isusom na koljena da time,
izvukavši lađe na zemlju živih,
postignu vječne nagrade.
Amen.

[Sv. Albert Veliki: izd. Borgnet, t. 13, str. 379]


Hrvati u jugoslavenskoj tamnici

Osvrt na knjigu Matijasa Hrvatinića, Srpska nacionalna i vjerska nastranost – Hrvati u jugoslavenskoj tamnici, svojoj samostalnoj državi i srbokomunističkoj klaonici, Escuela de Artes Graficas „Federico Grote“, Buenos Aires, 1973.

Iza pseudonima Matijas Hrvatinić skriva se ime hrvatskoga političara dr. Mate Frkovića (1901.-1987.), koji je u opsežnoj knjizi (651 str.), nakon uvodne studije o političkom mentalitetu srpske vlasti, temeljito i podrobno raščlanio položaj hrvatskoga naroda u razdoblju velikosrpskih režima od 1918., odnosno nakon stvaranja Kraljevstva SHS pa sve do propasti Hrvatskoga proljeća 1972., s posebno vrijednom studijom o stvaranju, trajanju i borbi za opstanak Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.).

Premda se nakon Pilarevih, Šufflayevih i Mandićevih istraživanja Hrvatinićeva studija o srpskom političkom mentalitetu čini nedostatnom, ona u kontekstu svoga vremena i prostorno raspršena hrvatstva nakon Drugoga svjetskog rata ima posebno značenje, a kontinuitet zločinačke, podmukle i prevarantske velikosrpske politike još ni danas nije ništa izgubio na svojoj aktualnosti. Ona je prostorno usredotočena na prostiranje nekadašnje obnovljene Pećke patrijarhije unutar Osmanskoga carstva, a njezin glavni nositelj je, kako utvrđuje Hrvatinić, Srpska pravoslavna crkva, koja je tijekom 19. stoljeća različite nesrpske skupine, a posebice one vlaškoga pravoslavnog pučanstva uspjela uklopiti u sastav srpske nacije, koje su onda cijelo 20. stoljeće bile uzrokom različitih osvajačkih ratova, u kojima su uglavnom stradali susjedni narodi.

Tako su Srbi sustavnim progonima i pokoljima zaposjeli Makedoniju, jugozapadnu Bugarsku, albansko Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, na sjeveru Madžarima uzeli Bačku i Banat, a Hrvatima Srijem. Na jugu su pak zaposjeli Crnu Goru, a na zapadu ostale hrvatske zemlje. Nu problem srpske ekspanzije nije bio samo u zaposjedanju područja, nego ponajprije u nastojanju da se ta područja posrbe, što je u katoličkim i muslimanskim sredinama uglavnom značilo promjenu vjere, odnosno prijelaz u pravoslavlje, a u slučaju otpora slijedili su progoni i čišćenja terena.

Hrvatinić navodi podatak kako je za 23 godine prve Jugoslavije na pravoslavlje prešlo oko 200 tisuća katolika, koji su onda svoju pravovjernost morali dokazivati, poput književnika Milorada Pavića, posrbljivanjem hrvatske kulture. Kao paradigmatičan primjer prozelita na pravoslavlje slovio je povjesničar Viktor Novak, koji je vlastitu frustraciju prikrivao protukatoličkom i protuhrvatskom propagandom uvezanom u znamenitoj knjizi "Magnum krimen". Upravo je taj propagandistički uradak u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata služio za progon Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i kao javna optužnica protiv hrtvatskoga naroda, što je stratezima velikosrpske politike poslužilo i devedesetih godina kao ideološka podloga za srpsku agresije na Hrvatsku i BiH.

U otimačini kulturnoga blaga, koja se manifestirala i tijekom nedavne srpske agresije na Hrvatsku, sudjelovali su, kako auktor navodi, i pojedini europski znanstveni auktoriteti poput Jiričeka, Šafarika, Dobrowskoga, Kopitara i Kalaya, a o čemu se tek u novije vrijeme piše i u Hrvatskoj. Osim toga, kao čuvari velikosrpske politike u Hrvatskoj posebno su se isticali domaći pravoslavci, koji su kao oružnici, zatvorski čuvari i mučitelji političkih zatvorenika gotovo cijelo stoljeće određivali sudbinu hrvatskoga čovjeka.

Hrvatinić je posebno istaknuo ustrajni hrvatski otpor velikosrpskom centralizmu u politici Stjepana Radića i njegove republikanske Hrvatske seljačke stranke, koji je nakon mnoštva upozorenja Ligi naroda i mjerodavnim međunarodnim čimbenicima na kršenje ljudskih i nacionalnih prava hrvatskog naroda morao promijeniti svoju dotadašnju republikansku politiku i iz taktičkih je razloga zamijeniti parlamentarnom borbom protiv korupcije, što ga je nakon atentata u beogradskoj Skupštini stajalo života.

Sliku položaja hrvatskoga naroda u prvoj Jugoslaviji najbolje ilustriraju podatci, koje auktor navodi za razdoblje od početka srpske okupacije 1918. do smrti kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Tako su samo sudovi Hrvatima izrekli 19 smrtnih osuda, koje su bile izvršene, 76 Hrvata je bilo ubijeno u zatvorima, 30 smrtnih osuda bilo je promijenjeno u doživotnu robiju, 85 smrtnih osuda izrečeno, ali su osuđenici bili izvan države, 146 osuda na 20 godina teške robije, 484 osude na 10 do 20 godina teške robije, 962 osude na 5 do 10 godina teške robije, 2035 osuda na jednu do pet godina teške robije te 15 tisuća osuda na jedan mjesec do jedne godine robije. Dok su Hrvate zatvarali, po Hrvatskoj su naseljavali tzv. solunaše, a samo u istočnim hrvatski dijelovima naselili su oko 60 tisuća Srba, kako bi hrvatsku granicu pomaknuli što dalje na zapad.

Hrvatinić je osim teškoga političkog stanja, raščlanio i gospodarski položaj, u koji je beogradska čaršija pljačkom, porezima te zamjenom krune u dinare osiromašila hrvatski narod, koji sve i da je htio nije imao drugoga izbora nego boriti se za vlastitu samostalnu i neovisnu državu. Upravo je u takvim okolnostima, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj Skupštini, zastupnik Hrvatske stranke prave Ante Pavelić organizirao ustaški pokret, kojem je jedini cilj bio, svim sredstvima razbiti Jugoslaviju i uspostaviti nezavisnu hrvatsku državu. Hrvatinić jasno dokumentira kako su u predvečerje Drugoga svjetskog rata demokratske zapadne sile bile protiv razbijanja Jugoslavije, jednako kao i Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva fašistička Italija. Približavanje Stojadinovića i njegovih pristaša Hitleru te i nakon njegova pada pristupanje vlade Cvetković-Maček Trojnom paktu zatvorilo je sva vrata hrvatskim težnjama za nezavisnom državom. Tek nakon Simovićeva puča i napadaja Njemačke na Jugoslaviju otvorena je i mogućnost za rješenje hrvatskoga pitanja, što su iskoristili hrvatski nacionalisti.

Auktor je detaljnije obradio odnose Hrvatske s Italijom i Njemačkom potvrdivši teze i mlađih domaćih povjesničara kako su hrvatski pregovarači s Italijom u datim okolnostima izvukli teritorijalni maksimum, nu njemačko prepuštanje hrvatske sudbine Talijanima omogućilo je stavranje tzv. okupacijskih zona, a posebice tzv. druge zone u kojoj su Talijani naoružavali četnike te ih poticali na pobunu protiv hrvatske dražve. U toj su zoni kasnije operirali i Titovi partizani, što je auktora navelo na zaključak da se ni partizani u Srbiji, kao ni četnici nisu borili protiv njemačkoga okupatora, nego su, bez obzira na svoje ideološke razlike, zajednički rušili hrvatsku državu.

Impresivan je popis srpskih zločina, koji počinju još 8. travnja 1941. u bjelovarskoj okolici, dakle još prije službenoga proglašenja NDH, pa su tvrdnje kako je navodno ustaško nasilje izazvalo srpsku pobunu tek zaostatak srpske propagande, koju bi trebala raskrinkati novija historiografija. Posebno vrijedne studije su o tzv. prekrštavanju Srba, kojima se i danas manipulira te pozadina komunističkoga ustanka, koji je uslijedio tek nakon Hitlerova napadaja na SSSR. Poziv pak vlasti NDH da se vrate na katoličku vjeru bio je upućen onima, koji su prisilno ili iz koristoljublja tijekom karađorđevićevske vlasti prešli na svetosavlje.

A kako je u novonastalim okolnostima i dio pravoslavnih pokušao iskoristiti prigodu za učvršćivanje vlastitoga položaja nastao je spomenuti problem oko navodnoga prijelaza na katolištvo, što je propagandno koristila Srpska pravoslavna crkva, bojeći se prvenstveno gubitka svojih pristaša iz one brojke od 200 tisuća prozelita s katolištva, koji su joj bili najpouzdaniji nositelji svetosavske i patrijaršijske ideologije. Polustoljetni prekriveni zločini koje su počinili jugoslavenski komunisti nad hrvatskom vojskom i izbjeglicama, a o kojima dokumentirano piše Hrvatinić, nijemi su svjedoci genocida tzv. jugoslavenske zajednice nad hrvatskim narodom. Istodobna pak dreka o navodnim srpskim žrtvama trebala je skrivati pravo lice jugokomunističkih gospodara života, koji su likvidacije Hrvata izvodili sve do 1989.

Za razliku od mnoštva drugih radova Hrvatinić je dao i sliku kardinala Stepinca u svoj njegovoj vjerskoj, ljudskoj, ali i hrvatskoj veličini. Presjek pak hrvatske sudbine u razdoblju od 1945. do 1972. i danas bi mogao izdržati ozbiljnu kritiku, premda je pisan iz rakursa hrvatskoga političkog emigranta.

Mate Kovačević


Podsjetnik...

TKO SU "BOŠNJACI" I ČIJE ZEMLJE SU BOSNA I HERCEGOVINA?

U srbijanskom "Kuriru" 25. lipnja 2011. objavljen je članak pod naslovom "Kanađani tvrde: Bošnjaci i Crnogorci su Hrvati" gdje piše slijedeće:

Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancoveru u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cieloga svieta (genebase.com) objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana s Bošnjacima i Crnogorcima.

Haplogrupa 1, koja se uzdigla prije odprilike 25.000 godina na Balkanskom poluotoku za vrieme posljednjeg ledenog doba, ekskluzivno je povezana s hrvatskom populacijom. Po prvi put u ljudskoj povijesti, u mogućnosti smo odkriti svoju povijest s 100 postotnom preciznošću tako što se oslanjamo na redoslied DNA koda koji postoji u svakom živom biću na našoj planeti.

Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografski orijentirani i koriste se za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podjeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i malo više od pola Crne Gore.

Odkad su se pojavila istraživanja može se predložiti da su Bošnjaci i većina Crnogoraca po svim genetičkim podatcima - etnički Hrvati. Mapa pokazuje genetički marker 12a2 ograničen na Hrvatsku (32 posto), Bosnu (40-50 posto), na ostok Hvar (66 posto), Korčulu (52 posto), Brač (36 posto) i Krk (9.5 posto). Odemo li sjeverno (prema Sloveniji) vidimo da marker nestaje i postaje slabiji. Isti fenomen nastaje i ako pogledamo prema Ulcinju, lociranom u Crnoj Gori, te ako pogledamo u Albaniju i Srbiju. Prije 25.000 godina Haplpogrupa 1 pojavila se iz Haplogrupe 1J, zajedničkog predka Haplogrupe 1 i Haplogrupe J.

Haplogrupa 1 smatra se ekskluzivnim hrvatskim markerom prema genebase.com i autoru dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi Genetičko podrijetlo Hrvata napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati "Hrvatski marker". Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske i širila se iztočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obje zemlje sličnima.

Haplogrupa 1J došla je iz Haplogrupe F, te je mutirala u Haplogrupu 1 u današnjoj Hrvatskoj (predpostavlja se da je nastala na području oko grada Splita). Haplogrupa F nastala je u Africi prije odprilike 50.000 godina i širila se sjeverno, prema Bliskom istoku, mutirala i promienila se u 1J, popraćena nastankom Haplogrupe 1 u Hrvatskoj, prenosi ljubuski-online.info.

Treba li Bošnjake smatrati Hrvatima?
To je za neke političko pitanje, a ne naučno. Nauka ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimjetni. Oni, zajedno s polovinom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod, ali kulturno? To je drugo poglavlje i nije vezano za nauku. Prema genetici, neki Bošnjaci imaju više hrvatskih markera nego neki Hrvati iz (R.)Hrvatske.

Kako je to moguće? Još jednom, nauka ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star tisuće godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno etnički Hrvati. Na primjer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički Hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički Hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) osobna deklaracija i osjećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg osobna deklaracija ne može utjecati.

Tako Srbi pišu u "Kuriru".

Za Hrvate koji makar malo poznaju povijest, pa bili oni po vjeri kršćani, muslimani ili bilo što drugo, ovo nije nikakva novost. Svi,pa tako i Srbi, uvijek su znali da su do dolazka Turaka 1463., Hercegovina i Bosna bile čisto hrvatske zemlje i da je do toga doba njihovo stanovništvo bilo je 99% hrvatsko.

Da ne ulazim u detalje o tome što se sve događalo u 400 godina turske vladavine u ovim hrvatskim krajevima, jer o tome smo već u nekoliko navrata govorili, dosta je napomenuti da se useljavanjem Vlaha i drugih nomadskih plemena s iztoka kroz ta 4 stoljeća turske okupacije demografska slika Hercegovine i Bosne stalno mijenjala na štetu domicilnog hrvatskog stanovništva. Turci vrše silan pritisak na katoličku vjeru domaćeg pučanstva pa, iako postupno, mnogi primiše "tursku viru", ali ne i na tursku nacionalnost.

Skoro svi plemići i velika većina običnoga puka ostadoše vjerni svojoj hrvatskoj naciji sve do dolaska Tita i njegovih boljševika 1945., kad je svakog muslimana koji bi u Bosni i Hercegovini izjavio da je Hrvat Ozna skratila za glavu. Onaj koji bi se iz bilo kojih razloga izjasnio da je Srbin bio je nagrađen.

Bosna i Hercegovina grcale su u krvi. Pod silnim velikosrbskim pritiscima Hrvati islamske vjere su se izjašnjavali, neopredjeljenima, Jugoslavenima, neki čak i Turcima a vrlo, vrlo rijetko Srbima.

I tako sve do 1974. kad je Tito za njih izmislio muslimansku naciju.
Ni to nije dobro zvučalo, pa su 1992. Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, "Tunjo" Filipović, pukovnik Ozne Adil Zulfikarpašić, Mustafa Cerić i drugi, crveni i zeleni, islamisti izumili bošnjačku naciju. Od tada ti novi "Bošnjaci" žive u nekoj vrsti alternativne stvarnosti koja je samo njima jasna.

Nu što je žalostno jest to da su eto i velikosrbi, nakon 175 godina (od vremena Garašaninivog "Načertanija") prisiljeni priznati istinu, a naši "Bošnjaci", nešto radi svoje vjerske pripadnosti, a najviše radi svoje neukosti, još to nisu kadri skužiti.

Nekadašnji Crveni Hrvati, današnji Crnogorci, su druga pjesma. Oni su žrtve jedne specifične osobine jednog jedinog naroda na svijetu koji njih (Crnogorce) smatra Srbima za to što je u 13. stoljeću jedan njihov vlastelin, Hrvat katolik Stefan Nemanja zauzeo Rašku, postavio sebe najprije za velikog župana ( naziv koji je čisto hrvatski ), a kasnije(1166.) za kralja i od bizantinskih kmetova Rašana stvorio novu srbsku naciju. Poznato je da Nemanja uobće nije radio na posrbljavanju ondašnjih Zetana. Nasilno posrbljavanje počelo je tek 1918. kad je Srbija izvršila anschluss Crne Gore. Tad su, prema srbijanskom rezoniranju, svi Crnogorci morali biti Srbi, ako za ništa drugo, onda za to što se njihov "kralj" Čika Pera Kara-Đorđević oženio "Zorkom Crnogorkom", kćerkom knjaza Nikole Petrovića, kojeg su njegov zet Pera i unuk Aca iztjerali iz njegove knjaževine.

Ukratko, uzprkos svim prošlim i sadašnjim osvajanjima pojedinih hrvatskih krajeva i raznim povijestnim i geografskim revizijama, Bosna, Hercegovina i veliki dio današnje Crne Gore, od stoljeća sedmog bile su čisto hrvatske zemlje, što svjedoče mnoge stare zemljovidne karte , koje nisu pravili hrvatski nego strani kartografi.

Uvijek smo dobivali bitke, a gubili ratove

Ali, za mnogo toga što se s nama događalo u prošlosti, a posebno za ovo što nam se danas događa, krivi smo sami mi jer smo, kako netko davno reče, uvijek bili glupi vitezovi ili vitežki glupani.

Ovoga puta smo izpali najveći glupani jer smo protiv vanjskog neprijatelja dobili i bitke i rat, ali smo zaboravili razčistiti račune s domaćim izdajnicima. Da smo to učinili onda kad smo lako mogli, ne bi danas morali sanjati o izgradnji mostova preko kojih bi mogli nesmetano prelaziti iz jednoga dijela Hrvatske u drugi. Mostove preko čisto hrvatske zemlje, koju smo u prošlome ratu krvlju svojih sinova oslobodili od ortaka i gospodara ovih koji opet zajašili na vlast da nastave s uništenjem i ovoga jadnog ostatka ostataka Hrvatske.

Trebalo bi izpitati genetičku pripadnost tkzv. hrvatskih Srba. Vjerujem da bi rezultat bio vrlo zanimljiv.

Za Dom Spremni ! Ja sam Zvonimir Došen

Hrv. Inf. Radio Program u Torontu, 3. veljače 2013.


«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu (dr. Mile Budak kasnije je samo za dlaku izbjegao Šufflayev scenarij!), dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti. Nije pritom Šufflayu nimalo pomogla činjenica što je bio žrtvom monarhofašističke Jugoslavije, protiv koje su službeno istupale i komunističke vlasti. Monarhofašistiški i komunistički režim imali su zajedničku poveznicu - jugoslavenstvo, dok im je Šufflayev nacionalizam i beskompromisna borba za hrvatsku stvar predstavljala zajednički trn u oku. Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu:» Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje:»Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe:» Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».

Za Šufflayev svjetonazor karakteristična je izrazita zapadnjačka orijentacija.

Jednom prilikom tako umuje:

»(...)Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad».
I zato je hrvatskoj naciji «mjesto na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv».
«Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena».
Hrvatskoj je, dakle, mjesto na Zapadu, a nikako na Balkanu; tko Hrvatsku gura na Balkan nužno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
«Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, potpuno adaptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za - čovječnost».
Hrvatski nacionalizam, koji je uvijek bio i ostao obrambena kategorija (Korsky), za Šufflaya je pozitivan jer «ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu».

Šufflay je narod shvaćao organički, smatrajući da kao ljudska tvorevina podsjeća na organizam. Tri bitne oznake naroda prema Šufflayu su: srodna krv (rasni faktor), plastika tla (geografski faktor) i zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija (kulturno-historijski faktor). Na jednome mjestu Šufflay u tom smislu piše:» Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece». Glavne značajke hrvatske nacije prema Šufflayu su ove: zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest «starih pravica», «bogonosilaštvo», čovječnost i prije svega «graničarstvo».

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo. Objašnjavajući u historiografiji nedovoljno istražen i mitovima obavijen pokušaj osnivanja Hrvatske radikalne stranke Šufflay kaže:» Politička smrt svim Slavosrbima svih dlaka i patentiranim Jugoslavenima može nastupiti tek onda kad bi se sreli srpski frankovci i hrvatski radikali (...) Jer jedno je nepobitno (...) i frankovci i radikali neprijatelji su jugoslavenske nacionalne ideje». Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku - protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «... mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo 'Jugoslavije'. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritiziraosve nedostatke tadašnjeg versailleskog poredka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («... Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.

Iako po zanimanju nije bio književnik, Šufflay je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti. Pisac je povijesnog romana «Kostadin Balšić» (1920) i pisac uopće prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana «Na Pacifiku godine 2255.» (1924). Kao povjesnčar uglavnom se je bavio poviješću srednjeg vijeka, a veliku je pozornost posvetio proučavanju albanskog naroda. Smatra ga se najvećim albanologom prve trećine dvadesetog stoljeća.

Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poredka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije. Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku. Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya. Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima trasferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne?

Davor Dijanović


Pletenje sudbine hrvatskih emigranata

Osvrt na knjigu: Ante Pavelić, Liepa plavka – Roman iz borbe hrvatskoga naroda za slobodu i nezavisnost, Uredila Višnja Pavelić, 3. izdanje, Domovina, Madrid, 1969.

Povijest, ma kakva god ona bila, ne može se izbrisati. Treba ju istraživati u svim njezinim protežnostima, kako bi razboriti ljudi izbjegli opetovanje zlodjela, promašaja, pogrješaka te gubitak individualne i nacionalne slobode. Ona se također ne može oblikovati po željama različitih režima, čime su ovi opravdavali svoje nečovječne postupke, kako se to radilo tijekom svih sedam desetljeća postojanja dviju jugoslavenskih država.

Trebalo je proteći više od šezdeset godina da bi se na historiografskoj pozornici pojavila američka povjesničarka Esther Gitman, koja je svojim istraživanjem pobila prevladavajući interpretativni diskurs jugoslavenske i komunističke historiografije o genocidnosti hrvatskoga naroda. Gitman je, naime, utvrdila kako je uza svu tragediju židovskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, na području Nezavisne Države Hrvatske od sigurne smrti ipak spašena jedna trećina hrvatskih Židova te da su u njihovu spašavanju, a Gitman je i sama bila spašena, sudjelovali svi slojevi hrvatskoga naroda, ali i pripadnici različitih političkih pokreta, koji su, između ostaloga, i međusobno ratovali.

O ustaškom pak pokretu i hrvatskom nacionalnom otporu te borbi za stvaranje slobodne i nezavisne države historiografski su uglavnom sudile jugoslavenska, velikosrpska i komunistčka ideologija pa su kao nepomirljivi ideološki i državnopravni protivnici nastojali ozloglasiti sve što su napravili hrvatski nacionalni borci. Tako je gospođa Gitman uz američkoga povjesničara Jamesa Sadkovicha i francuskog Dominiqua Vennera među prvim auktorima, koji su višeprotežno zašli u složenu problematiku hrvatske povijesti 20. stoljeća. O nepomirljivosti hrvatskih narodnih boraca protiv monarhofašističke diktature kralja Aleksandra vrlo je dojmljivo iz vlastitoga iskustva pred sam početak Drugoga rata pisao HSS-ovac Ivan Bernardić u knjizi „Život iza željeznih rešetaka“.

Za drukčiji vid otpora velikosrpskoj diktaturi, dakle, silom na tiraninovu silu, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj skupštini 1928., odlučio se utemeljitelj ustaškoga pokreta i bivši zastupnik u toj skupštini odvjetnik Ante Pavelić. Vrijeme organizirane nacionalne borbe protiv srpskoga kralja i njegove diktature sve do njegova smaknuća u Marseilleu 1934. Pavelić je literarno obradio u svom romanu „Liepa plavka“ (1935.).

Srž romana čini priča o odnosu hrvatskoga emigranta Krunoslava Dulibića s mladom stanodavkom, lijepom plavkom, inače službenicom jednoga bečkog poduzeća, koje se bavi uvozom i prodajom sirove kože. Radna vještina, povjerljivost i poznavanje jezika mladu će Bečanku odvesti na neizvjestan put u Zagreb. Redarstvena bezobzirnost prati je od prelaska tadašnje austrijsko-jugoslavenske granice pa sve do Zagreba. Posjeti pak zagrebačkom redarstvu u Petrinjskoj ulici, skinut će joj koprenu s očiju i otkrit svu okrutnost diktatorskoga režima prema zatočenicima. Zato se povezuje sa skupinom hrvatskih ilegalaca. Odbivši udvaranje sina bogatoga tvorničara, koji ju zbog toga žandarima optužuje za špijunažu, upast će kao bogati plijen u ruke karađorđevićevske policije. Uz pomoć članova pokreta otpora bježi u predvečerje samoga uhićenja te prije polaska iz zemlje polaže prisegu pa i sama postaje pripadnicom ustaškoga pokreta. Dvije godine provodi u konspirativnom radu izvan domovine te doprema naoružanje u Marseille, kojim je ubijen tiranin Aleksandar Karađorđević.

Auktor je oko kralješnice ove priče ispleo sudbinu hrvatskoga političkog emigranta tijekom cijeloga 20. stoljeća, a karakter doušnika koji su uredovali po jugoslavenskim veleposlanstvima nije se mijenjao sve do stvaranja hrvatske državne nezavisnosti 1990. S druge pak strane naturalističke slike redarstva u Petrinjskoj te mučenja osumnjičenika predstavljaju položaj cijeloga hrvatskog naroda u karađorđevićevskoj državi, u kojoj prevladava tek primitivni duh nasilja i velikosrpstva. Na društvovnoj pak pozornici figuriraju moralno sumnjivi tipovi, koji su se preko noći obogatili u sprezi s diktatorskim režimom te se bahatim razbacivanjem novca uspinju na režimski poželjnoj društvenoj ljestvici. Epizodni pak likovi figuriraju kao kamenčići mozaika u strukturi opće slike nasilničke tvorevine, a njihova imena, pokreti, manire i ponašanje pravi su kontrast uljuđenim predstavnicima zaposjednuta i obespravljena naroda.

Vrlo je umiješno provedena karakterizacija likova, koji u romanu predstavljaju različite društvene slojeve. Živim dijalozima otkriva svu društvenu napetost, dok pak u pojedinim monolozima slika ne samo psihološki profil svojih likova, nego i onu tajnu stranu diktatorskoga režima. Jezik mu je jednostavan i razumljiv, nu ne i siromašan što ga stilski diže na višu razinu. Nekoliko esejističkih izleta kroz usta Krunoslava Dulibića romanu daje i svojevrsnu nit modernosti. Kompozicija romana ustrojena je s tijekom njegove radnje, a složeniji kompozicijski zahvat sukladan je tek konspirativnoj temi romana. Moglo bi se čak zaključiti da je auktor majstor prijelaza iz jedne radnje u drugu, a brza izmjena slika kao da podsjeća na slikopisni zaslon, što je u doba nastanka „Liepe plavke“ bila jedna od značajki većih proznih tekstova.

Tematski pak roman daje presjek života hrvatskoga društva u razdoblju od ubojstva skupine hrvatskih poslanika u beogradskoj skupštini 1928. do ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Slika surovoga i okrutnoga, jugoslavenskoga zločinačkog režima posvuda je nazočna, a njoj kao kontrapunkt figurira otpor cijeloga hrvatskog naroda, koji se bori za svoju slobodu. Roman „Liepa plavka“, kao što je i razumljivo tijekom jugoslavenskih okupacija hrvatske države nije bio dostupan hrvatskoj javnosti, a o njem su ponešto znali tek hrvatski emigranti.

Premda se radi o relativno dobru, zanimljivu pa čak u hrvatskoj književnosti jedinstvenu romanu, o njem je malo pisano, a tek u jednom od kasnijih izdanja objavljen je kao predgovor tekst književnika Antuna Bonifačića. Nedostupnost romana širem krugu čitatelja i oblikovanje povijesti i zbilje za potrebe komunističkoga režima omogućili su, između ostaloga, i razvoj monstruoznih crnih mitova o hrvatskom narodu. „Liepa plavka“ skida jedan sloj te laži o Hrvatima.

Mate Kovačević


SEDAM 'SMRTNIH GRIJEHA'
Uništiti nas mogu samo:
- politika bez načela,
- znanost bez čovječnosti,
- bogatstvo bez rada,
- užitak bez savjesti,
- znanje bez karaktera,
- poslovanje bez morala,
- vjera bez požrtvovnosti
Mahatma Gandhi


Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...

hrperoistine.wordpress.com

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?

Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.

Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.

Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.

Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg.

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi, a stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.

Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.

1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.

Bio sam 72 dana u zemunici

U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.

Ne mogu opisati taj j... strah

Došla je večer, a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako, a stražari naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart, Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.

Najljepši i najsretniji dan

Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)

Uredio Franjo J. Ćehić


Zarobljenici zločina...

Uz zapaljene gume pjevali 'Druže Tito mi ti se kunemo'

Kreatori kaosa iz Sarajeva ne biraju sredstva kako bi revolucionarni zanos prenijeli i na ona područja BiH gdje nemaju nekog osobitog političkog utjecaja.

Nakon terorističkog djelovanja 07. veljače, kada je uvezene skupine huligana spalile nekoliko institucija u zapadnom djelu Mostara, zanimljiva i ne baš vješto izvedena scenografija dogodila se i jučer u Mostaru.

U trenucima dolaska dopredsjednika SDP-a BiH i Federacije BiH Svetozara Pudarića na partizansko groblje u Mostaru, praćenog kamerom i stotinjak pripadnika partizanskih boračkih udruga iz Sarajeva, pored glavnog ulaza na partizansko groblje u Mostaru iznenada je buknula vatra.

Iz snimke tog događaja vidljivo je kako su snimatelj i čelnik SDP-a prvi došli na lice mjesta, zatičući tek zapaljene gume, što samo po sebi dovoljno kazuje o nakanama kreatora ovog igrokaza.

Pokušavajući ugasiti tek zapaljene gume, Svetozar Pudarić i njegova pratnja su zapjevali „Druže Tito mi ti se kunemo“.

U izjavi za medije, Pudarić je ovu scenografiju okarakterizirao stanjem “zarobljene svijesti jednog dijela građana Mostara”.

-U toj zarobljenoj svijesti nažalost žive i neki mladi ljudi širom BiH. Meni je njih žao jer oni žive u crnom, mračnom svijetu iz kojega ne vide izlaza pa se izražavaju isključivo nasiljem. Korijen tog nasilja je strah, kao što je u korijenu svake mržnje strah; strah od toga da niste sposobni, strah od toga da niste poželjni, da samo u grupi možete postići nešto te da kao pojedinac nemate nikakve kvalitete. Zbog toga mladima što prije treba pomoći da izađu iz tog stanja zarobljene svijesti i postanu normalni građani ove zemlje – istaknuo je Pudarić.

Međutim, za nasilje koje se dogodilo tjedan dana ranije osumnjičeni su njegovi istomišljenici, što Pudarić pokušava zataškati.

U vrijeme ovog igrokaza nekoliko mostarskih fratara i članovi HKUD Rodoč odavali su počast i zapalili svijeće na Čekrku, mjestu ubojstva šestorice mostarskih fratara, koje je navečer 14. veljače 1945. iz mostarskog samostana odvela skupina partizanskih vojnika na čelu sa Brankom-Branom Popadićem, povjerenikom OZNA-e u 12. hercegovačkoj brigadi.

Podsjetimo, partizansko groblje u Mostaru napravljeno je na jednom od najvećih stratišta u ovom gradu.

I.Pehar


Počinjem sanjati Hirvatistan sve do slavnog Mosta Mehmed paše Sokolovića na Drini

Nekako sam osjećao da će nam prisjesti invazija turskih sapunica. A baš sam se navukao. Austrougarski muhamedanci, Titini Muslimani, Jugoslaveni islamske vjere i novokomponovani Bošnjaci najedanput žele biti samo građani BiH i ništa drugo. Zar nije zgodno da se u tom slučaju predstavljaju kao Gradišćani? Realno gledano, svi smo mi Bosanci. Svima je dosta tog bosanskog cirkusa, a mene je najviše strah konačnog rješenja.

Naše obavještajne službe ponovno su zakazale. U Hirvatistanu, kako Turci zovu Lijepu Našu, velika je kriza, pa je blagajna obavještajne operative potrošena na burek. Slična "spontana" Burek revolucija u Bosni odvija se na visokom organizacijskom nivou. Režije se ne bi posramila niti Jasmila Žbanić. Kulturna bosanska policija kulturno se izmakla u stranu. Naravno, gorile su samo županijske institucije. Posve je normalno da plamen guta drvene križeve. Predivno je za vidjeti koliko se mudžahedini i vehabije kontroliraju i drže po strani, čuvajući se za završne uloge. Jesmo li svjedoci islamske teologije oslobođenja, ili "bošnjački program unitarne BiH" ulazi u početnu fazu: "unitarna Federacija", koja je proturječnost, pa može biti samo prelazni oblik prema građanskoj BiH, koja će realno nametnuti dominaciju teološkog i praktičnog islama.

Hoće li u tom slučaju bosanski muslimani reći svoje historijsko "Ne" ćirilici? U današnjoj Turskoj službeno pismo je latinica! Arapsko pismo zabranjeno je u javnoj upotrebi! Nasuprot zadovoljnim pravoslavcima, uglavnom podrijetlom iz Turske, obespravljeni katolici izgubili su svaku nadu, ostavljeni od svih, pa i od Zagreba, koji je tu samo kada katolike treba odgovoriti od bilo kakvih zahtjeva. Stotinama godina katolici u BiH trpe nesreću, neimaštinu i sramotnu diskriminaciju. Kada su rahmetli Franju Tuđmana natjerali da ukine Herceg-Bosnu i potpiše Republiku srpsku, učinio je to pomalo osvetnički, predviđajući današnje događaje. Koja korist od toga? Katolici su potisnuti na svim nivoima, a federacijsku zastavu zamijenila je zastava Armije BiH. Vezanje bošnjačke, srpske i hrvatske zastave zapravo je fikcija Slavoja Žižeka, koji vidi Bosnu kao Kambodžu. Kao u Arapskom proljeću, iza socijalne pobune krije se dolazak islamske vojne hunte.

Velika se povika digla protiv Zorana Milanovića, koji je svojim odlaskom u Mostar spriječio izbijanje međunacionalnih i vjerskih sukoba. Drsko je i bezobrazno organizatorima pokvario krvavo finale. Milanović se našao na udaru i Europske komisije, zato što nije išao preko Sarajeva. A federalna vlast nalazi se u blokadi. Smeta me taj iskvareni politički pragmatizam zapadne elite, koji javno poziva na mir a tajno sije nered. Svi smo znali da Dayton vodi u novi i još tragičniji rat na ovome prostoru. Je li Hrvatska 1995. trebala deblokirati Bihać ili dozvoliti da se ponovi Srebrenica. Jesmo li ranih 90-trebali primiti izbjeglice iz BiH i priskočiti u pomoć bosanskim muslimanima, ili dozvoliti potpuni genocid. Pragmatičari bi pustili da se Srbi nepovratno zamjere svim muslimanima, ali je meni osobno drago da smo pomogli, makar se Ahmići i Stupni Dol spominjali do kraja svijeta. Bezobrazno je kada bosanki muslimani kažu kako im ništa dobro nije došlo iz Hrvatske. Takvima treba odgovoriti da je srednjevjekovna islamska invazija razbila hrvatski korpus i da su iz Bosne kretali brojni turski vojni pohodi na Hrvatsku.

U Bosni je Austrougarska (i Hrvatska) u 30 godina napravila više cesta nego Turska za pet stoljeća. Znakovito, za aktualnih prosvjeda, stvarno i simbolički, stradao je arhiv austrougarske zaostavštine. Okolnosti se opako vraćaju na one pred Prvi svjetski rat. Baš ove godine imamo opominjuću stotu obljetnicu Velikog rata. Srbi slave sarajevski atentat i svog Gavrila iz Crne ruke, a ostale dvije nacije/vjere podignut će spomenik velikosrpskoj žrtvi, Ferdinandu Habsburškom. Možete misliti što priprema Emir Kusturica. Ista "socijalna pitanja" u BiH prevladavala su i prije stotinu godina.

Iskreno mi je žao što nas je Jasmila Žbanić sve osramotila, svojim povikom "Milanoviću, marš kući!" Milanović je kratko napomenuo da je "u Hrvatskoj dobila 3,5 milijuna kuna za film koji će vidjeti 100 ljudi". Kada su se te 2011. neki hrvatski filmaši pobunili zbog protežiranja komšiluka, Hrvoje Hribar je ispred HAVC-a upozorio na prebrojavanje krvnih zrnaca, iako problem nije bio u tome. Kad ono najedanput, Jasmila prebrojava krvna zrnca. Žene su u Sarajevu još uvijek tiho, ali kada stignu u Hrvatsku, bolje vam je ne naći se na njihovom putu. Društvo hrvatskih filmskih redatelja prozvalo je Zorana Milanovića! DHFR deklarira filmski rad Jasmile Žbanić kao umjetnost, a samu Jasmilu kao umjetnicu svjetskog ugleda! Iz BiH je u Hrvatsku stigao niz jako sumnjivih insana, koji su sjeli na naš proračun i kvote EU-a za Hrvatsku. Koji drže da umjetnici postaju samim izborom svoje profesije.

Znamo da su spaljivanje prostorija lokalne samouprave u BiH proveli politički performeri, ali to ipak nije umjetnost. Moramo biti jako oprezni prema prebjezima svih vrsta, koji su doma bili tiho a kod nas arbitriraju i zijaju na sve strane. Komunizam je formalno pao, a hladnoratovske podvale nesmetano se nastavljaju. Kako očekivati nešto dobro od Jasmile, kada se u ovim dramatičnim događajima ne snalazi Vesna Pusić, koja se sklonila u Bruxelles, dok furtutma ne prođe. Po tome što će izjaviti Catherine Ashton, visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, znat ćemo koliko je Pusićka u Bruxellesu zastupala svog šefa Milanovića i Hrvatsku. Pusićka se ponaša kao stvarni namjesnik RH, pa za BiH, bez konzultacija sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem, s cijelom Vladom RH i s nizom referentnih stručnjaka, predlaže pet entiteta. Federacija bi se razdvojila na bošnjački entitet, na hrvatski entitet i dva građanska. Reklo bi se, sve samo da Republika srpska ostane nedirnuta. Zašto se BiH ne smije sastojati od tri entiteta/etniteta/konfesije: bošnjačko-muslimanski, srpsko-pravoslavni i hrvatsko-katolički? Pusićka mora odgovoriti na pitanje zašto se zalaže za etnički čiste entitete? Znači li to da je u Republici srpskoj provedeno konačno rješenje?

Teško nama sa ovakvim hrvatskim predstavnicima, teško nama sa ovakvim komšijama u ovom nesretnom vilajetu. Slovenija se zabila u Hirvatistan s nuklearnom elektranom kao svojom stalnom prijetnjom, a Republika srpska širi prljavu rafineriju u trbuhu Hrvatske. Jedan bošnjački kanton je odmah tu, sedam metara južno od Zagreba. Herceg-Bosna je trebala biti hrvatska minimalna opcija i ne vidim zašto su Hrvati pristali na manje. Muslimani mogu svoj dio Federacije postaviti na strogo unitarne temelje ili formirati stotinu kantona i stotinu dodatnih vlada, ako će to svijet financirati. U cijelom ovom neredu, vedrinu nam donosi Ivica Vrkić, gradonačelnik Osijeka. Brine ga gori li blok Branimira Glavaša u Mostaru. Prznica Vladimir Šišljagić po Hirvatistanu formira koalicije, umjesto da u BiH vadi gazdu iz pržuna.

Slijedeći projekt Jasmile Žbanić mogao bi biti posvećen Branimiru Glavašu: "Marš van iz našeg Alcatraza!" Bošnjaci gladuju, a Glavaš dnevno kreše tri obroka o državnom trošku. Jeste li primijetili da sliči na logoraša Trnopolja? Možemo li uskoro očekivati jednog od najpoznatijih hrvatskih političkih zatvorenika na uvjetnoj slobodi? Na užas Vrkića. Postoji li slična nada za Ivu Sanadera u RH? Učinilo mi se da sam na jednoj snimci iz BiH prepoznao zakrabuljenog Glavaša, kako po zapadnom Mostaru pali prostorije hrvatskih stranaka, 5 do 12. Snimatelj je ponovno Drago Hedl, njegov hodajući nekrolog. Zamislimo mogućnost da se Glavaš probije na čelo "socijalne pobune" u BiH, a Vladimir Šišljagić zasjedne u Banskim dvorima ispred hrvatske "domoljubne koalicije" i kroz "demokratske institucije RH". Počinjem sanjati Hirvatistan sve do slavnog Mosta Mehmed paše Sokolovića na Drini. To što Turci sagrade, to traje.

Tvrtko Dolić


hrvatski-fokus.hr

Židovski Buda(j)laš bestidno pljuje po hrvatskim svetinjama!

...

Parafr.: 'Psi laju ali karavana istine svejedno prolazi': hrvatski blaženik - Alojzije Stepinac uskoro će biti proglašen i svetim! Međutim 'pseće lajanje' nikako da prestane pa žutokljuni hrvatski čifut (jevrej, židov), Alen Budaj, vanjski agent poznatog Centra Simon Wiesenthal u Hrvatskoj smatra da sve bivše zemlje SFRJ, posebno Srbija, moraju uložiti oštar prosvjed zbog namjere Vatikana da Alojzija Stepinca proglasi svetim. Protukatolički huškač Alan Budaj smatra da diplomatski prosvjed treba uložiti Vatikanu, čak i pod cijenu da to dovede do prekida diplomatskih odnosa, javlja beogradski B92. 'Nadam se da će to učiniti i SPC, jer ova odluka Vatikana potkopava i ekumenske odnose dviju crkava', rekao je Budaj istaknuvši da bi trebao hitno i najoštrije reagirati i Izrael, kao i mnoge židovske institucije na području bivše SFRJ.

'Proglašenje svetim osobe koja je sudjelovala u kreiranju i provođenju politike fašističke ustaške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nije i neće dobiti priznanje pravednika među narodima Yad Vashema nikada', kazao je taj cionistički provokator, koji je i direktor židovske nevladine organizacije 'Margelov institut' iz Zagreba. I tko će mu reći: marš kući, smeće jedno čifutsko, najprije pometi ispred svog praga!? Nedavno je sa svim državničkim počastima pokopan za Židove, valjda, pravednik, bivši predsjednik Ariel Sharon zvan buldožer poznat po zločinu iz Sabre i Shatile: Ariel Sharon utjelovljuje čisto nepatvoreno zlo cionizma. Bio je ratni zločinac, terorist, masovni ubojica, mučitelj. Primjenjiv je i termin –genocidan.

U svom intervjuu koji je svojedobno dao 'Amosu Ozu', na hebrejskom, Sharon je otvoreno kazao u stilu pravog naciste:„I danas volontiram odrađujući prljavi posao za Izrael ubijajući onoliko Arapa koliko je potrebno, deportiram ih, proganjam i palim, da bi me svi mrzili. Stavljam tepih ispod nogu Židova iz dijaspore, kako bi mogli doći k nama plakati. Pa čak i ako moram spaliti i koju sinagogu, ne marim. I nemam ništa protiv da mi nakon obavljenog posla sudite i čak osudite na doživotnu kaznu. Objesite me ako želite kao ratnog zločinca... Ono što vaš soj ne razumije je da prljavi posao cionizma još nije završen, daleko od toga“.

Intervju je objavljen na hebrejskom i u izraelskim novinama „Davar“, 17. prosinca 1982., a kasnije objavljen u knjizi sa Sharonovim citatima.Tada je Sharon bio smijenjen s mjesta ministra obrane radi pritiska zgrožene međunarodne javnosti nad neviđenim masakrom više od dvije tisuće ljudi ali i žena i djece u logorima Sabra i Shatila; GENOCID!? A sad, evo kako Židovi poput pravih mletačkih trgovaca kupuju časnu titulu 'pravednika među narodima': turski odvjetnik je nedavno izjavio da je Izrael, kako bi riješio sudski proces protiv izraelske vojske i 'očistio savjest' zbog počinjenog zločina, ponudio novčano obeštećenje od šest milijuna dolara nedužnim žrtvama izraelskog napada na tursku flotilu s humanitarnom pomoći koja je plovila za od Izraela blokirani Pojas Gaze. Viši izraelski dužnosnik, koji nije želio biti imenovan, rekao je međutim da Izrael, pošto je lani naznačio da je spreman obeštetiti žrtve bez priznanja krivnje, nije ponovio ponudu. Napomena: tursko-izraelski odnosi izrazito su se pogoršali 2010. godine kada su izraelski komandosi napali teretni brod 'Mavi Marmara' s humanitarnom pomoći provodeći pomorsku blokadu potpuno izoliranog Pojasa Gaze i u sukobima s humanitarnim aktivistima ubili devet nenaoružanih Turaka.

Za kraj: Uistinu, teško je razumjeti ovog balavog čifutskog Buda(j)laša koji traži pomoć u Beogradu prvom (glavnom) gradu Europe kojem su upravo njemački nacisti 1942. podarili počasnu titulu 'JUDENFREI' a bestidno pljuje po hrvatskom blaženiku Alojziju Stepincu koji je spasio brojne Židove - njegove sunarodnjake! S druge strane nije li žalosno što nitko od domaće 'političke elite' ne reagira na ovakve sramotne provokacije? Ma, nije to nikakvo čudo jer za njih, deklarirane ateiste, agnostike i dosljedne čuvare Titine baštine, blaženik Alojzije Stepinac je i danas, valjda, po Jakovini Blaževiću osuđeni ratni zločinac a ustašku zmiju po pravednom nam predsjedniku Ivi Josipoviću treba zgaziti makar i mrtva bila; sram vas bilo izdajnici hrvatskog naroda!

Damir Kalafatić


Arkzin u ulozi velikosrpstva

Hrvatska i Hrvati sve su izloženiji velikosrpskim, jugonostalgičarskim i bjelosvjetskim napadima. Napadi dolaze sve češće i sve organiziranije. Sve monolitnije. Napadaju se temelji hrvatske državnosti. Nesposobna protunarodna Milanovićeva vlast to im dodatno pomaže, dok se lignja s Pantovčaka stavila na čelo te protuhrvatske kolone. Da to nisu isprazne i izmišljene priče, pogledajte kako se najavljuje ARKZIN.

"Ponovno na kioscima!
Vratile se devedesete! Vraća se i Arkzin!
U Hrvatskoj se ponovno mahnito uvježbava monolitni poredak 1 države, 1 nacije, 1 crkve, 1 jezika i pisma, 1 braka, 1 ekonomskog uređenja. Iznova se sniva hrvatski san o nepomućenom jedinstvu i čistoći. Vratile se devedesete!
…vrijeme je da se vrati i Arkzin! Jednokratno, kao medijska akcija, Arkzin se idućih dana na kioske vraća zajedno s Novostima (22. 11.), Le Monde diplomatique (25. 11.) i Zarezom (21. 11.). Dok je fašizacija sve izraženija a politički i kulturni život sa svih strana ostaje paraliziran fatamorganom osvajanja središta, nužno je reaktualizirati bastardnu arkzinovsku formulu koja pogađa ideološku srž poretka: Ne, ne volim Hrvatsku!
Arkzin na kioscima 2013. godine – to znači afirmirati intelektualni gard bez povjerenja u milost države & društva. Arkzin će biti!
Za Arkzin pišu i govore: Boris Buden, Dejan Kršić, Borislav Mikulić, Rada Iveković, Milorad Pupovac, Srđan Dvornik, Ada Beier, Boris Rašeta, Dejan Jović, Srećko Pulig, Obrad Savić, Đole Balašević …
Arkzin & Multimedijalni institut
* pored novinskog izdanja separatno štampamo i DVD sa skeniranim svim brojevima Arkzina (DVD će od 25. 11. biti besplatno dostupan u MaMi)"

Tako se najavljuje Arkzin, za koji pišu navedena braća pronađena duboko u talogu hrvatskoga društva „i šire“. Ovakav objavljeni pamflet u svakoj demokratskoj državi, u kojoj vlada red, rad i domoljublje, zaslužuje makar poziv na razgovor u određenu državnu instituciju. Kod nas niti riječi od vlasti – zakonskih čuvara svoje države.

Vid Hinković


Svečano obilježena 54. obljetnica smrti bl. Alojzija Stepinca

Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda

U Splitu je i ove godine svečano obilježena 54-a obljetnica smrti najvećeg (ikada rođenog) hrvatskog Sina, nezaboravnog zagrebačkog Nadbiskupa i hrvatskog Kardinala, Bl. (uskoro Svetog!) Alojzija Stepinca, na doličan način je obilježena diljem Domovine (i cijeloga svijeta), pa tako i u svim crkvama južnohrvatskoga glavnog grada Splita. Nu, najdojmljiviju, najiskreniju i (usuđujem se reći) najpošteniju Propovijed o našem velikom blagopokojniku izrekao je u splitskoj prvostolnici (katedrali posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu poznatijoj kao Katedrala sv. Dujma - sv. Duje) ovdašnji katedralni dekan i župnik Don Tomislav Čubelić, koji u Božjem puku slovi kao veliki propovjednik (usuđujem se reći tik do svog /negdanjeg/ častnog predšasnika blpk. Don Mladena Alajbega!).

Svetu Euharistiju, tj. sv. Misu zadušnicu, valja reći, uveličao je (posve dolično) mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem mo. Šime Marovića.

Snažna Ćubelićeva propovijed izrečena u prigodi Stepinčeva ostavila je vrlo jak i dubok dojam među svim okupljenim vjernicima, pa je po završetku iste, župnik 'nagrađen' velikim pljeskom nazočnih Božjih (i Blaženikovih) prijatelja. U nastavku donosimo najvažnije važnije dijelove Ćubelićeve propovijedi sa željom da ista ostane trajno upisana u memoriji hrvatskog naroda, jer sve ono što nije zapisano, kako to netko lijepo kaza, nikad se nije ni dogodilo.

Iz Propovijedi Don Tomislava Čubelića o Bl. Alojziju Stepincu

"Što da kažemo o novom nadbiskupu koadjutoru? On je skroman čovjek i teško bi podnio i jednu riječ hvale. Iako je dosta u mladoj dobi, a ono ima mnogo iskustva u životu. U nekoliko godina proživio je ono, što drugi proživljavaju decenijama i decenijama. Odlikuje se milostivim i dobrim srcem. Išao je po periferiji grada od jedne siromašne kućice do druge, od jednoga stana siromašnoga do drugoga i svuda donosio utjehe i pomoći, držao je o karitativnom radu predavanja kod svih zagrebačkih katoličkih organizacija. On ih je oduševljavao, bodrio na rad za bližnjega."

"Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast."

Dana 18. rujna 1938. današnji blaženik Alojzije Stepinac na misi u Biskupiji kod Knina između ostalog obratio se vjernicima ovim riječima: "Dragi moj hrvatski puče, ova spomen crkva, danas je posvećena i glas njezinih zvona kad čuješ, podsjeća na dvije stvari: - prvo da budeš zahvalan Bogu za prošlost i za bezbrojna primljena dobročinstva, drugo, da ti je samo u njemu spas u budućnosti!"

Vidi blaženi Alojzije Stepinac kako se njegov narod odnosi i prema vjeri i prema državi i prema njemu.

Krajem ožujka 1941. u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, ondašnje prilike opisao ovako: "Plaćena štampa, frivolni filmovi, raspojasana umjetnost, ciničko izrugivanje istina vjere, mlitavost odgovornih faktora u suzbijanju destruktivnih pojava u javnome životu, sve to djeluje na dušu čovjeka našega doba". Zar se danas sustavno ne pokušava zavesti, poljuljati i dezorijentirati katoličke vjernike izrugivanjem vjerskih istina. Tko je u ovom društvu odgovarao ili bio prozvan za vrijeđanje vjere, Crkve, Krista i vjernika? Naprotiv dobiva nagrade i prva mjesta.

Stepincu se imputirala 'protunarodna djelatnost'. On je tu laž na suđenju 3. listopada 1946. razotkrio ovim riječima: "Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. (O blaženiče koliko ništarija ima u hrvatskom narodu – sam Bog zna.) Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost zašto bi se to onda branilo hrvatskom narodu?"

Ako treba trpjet, trpjet ćemo; ako u zatvor - u zatvor; ako umrijeti - umrijet ću, ali sotoni popustiti ne. Ali ako Partija misli, da je mojom osudom i zatvorom dovršena njihova pobjeda, onda su plitki i ludi, baš kao i komunizam. Pa tko sam ja? - kaže Stepinac? Zar je neprilika Gospodinu Bogu naći čovjeka koji će me zamijeniti?" "Mnogo se, istina govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj, već zato što koristi njihovu džepu. Drugi opet da pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog čovjeka i katolika ljubav prema domovini nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ljubav prema domovini moralna i etička dužnost". (Hrvatska straža, 29. III. 1938.).

A što je najveće dobro pojedinca i naroda - ono bez čega mu nema trajne egzistencije? To nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera, moral, obraz i poštenje." (29. III. 1938.).

"Imam jedinu želju, da koristim Katoličkoj Crkvi, a po njoj i hrvatskom narodu, iz kojega sam nikao.

Ja sam uvjeren, da će ruka Božja sačuvati hrvatski narod, koji nikome ništa ne otimlje, nego traži da se poštuje njegovo."

A znademo vrlo dobro gdje je taj novčani izvor i za našu domovinu za propagandu komunizma. Taj novac nije u našoj domovini, što je dosta da znadete što imaju očekivati Hrvati. ...to su oni koje na vrh nije dovela ljubav prema sirotinji, nego pohlepa za vlašću. (28. IV. 1940.).

"Plaćenim agentima koji truju naš narod neka kuća bude daleko!"(Čazma, 21. VII. 1940.).

Pred ovim čovjekom, koji je popljuvan, kojega se vrijeđalo u novinama, crtalo na karikaturama, što vulgarnije to su komunisti smatrali uspješnijim, pred čovjekom čija je Kalvarija, znoj i trajali dugo... pred njegovom hrabrošću vjere pala je komunistička ideologija da se rastoči Kristova Crkva, da se vjera u Boga zastre i uništi... zahvaljujući njegovoj hrabrosti i vjeri svijest o hrvatskom narodu nije izbrisana.

Ja vjerojatno ne ću doživjeti slom komunizma, ali Vi hoćete sigurno" rekao je svome župniku u Krašiću 4. XII. 1957.

Osuda ga je teretila krivnjom 'protiv naroda i države' u trajanju od 16 godina, te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.

Ovako je Stepinac to protumačio: "Proglasili su me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na "narodnim sudovima".

"Ako ste žedni moje krvi, eto me!", rekao je Stepinac 18. rujna ujutro kad je po njega došla narodna milicija, a Zagreb bio u opsadnom stanju.

Zamislite straha - jedan čovjek ima sebe i vjeru u Krista i stavljaju Zagreb pod opsadno stanje. Oni se boje, a ne Stepinac.

Partijski valjak ga nazvao gledajmo ovo koljačem, ustašom i ratnim zločincem. Za osuđene u Nürnbergu su samo govorili da su ratni zločinci, a za Stepinca su izmislili tri kategorije.

Godine 1940. u kolovozu u svome dnevniku Stepinac je napisao: "HRVATSKI NAROD U SVOJOJ POVIJESTI NIJE PROŽIVLJAVAO TEŽIH I SUDBONOSNIJIH ČASOVA. ON NEMA NIGDJE NI JEDNOG ISKRENOG PRIJATELJA KOJI BI MU MOGAO POMOĆI, OSIM BOGA NA NEBU I SVETE STOLICE NA ZEMLJI. I ZATO JA MOLIM SVAKI DAN BOGA: DAJ NAM GOSPODE, POMOĆ U TJESKOBI, JER JE UZALUDNA LJUDSKA POMOĆ!"

Kakva je to lekcija ondašnjim i današnjim vlastodršcima. Te u ime Staljina, te u ime bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda, pa u ime komunističke ideologije i ondašnje i današnje, pa u ime monetarnih potkosurivanja, globalizacije. Nađite jedan politički sustav kojemu je Stepinac odgovarao? Niti jedan! Smetao svima. Jer je svjedok istine i ljubavi prema svome narodu. A takve se svjedoke i onda i danas guši, vrijeđa, zatvara. Stepinac je 'najsvetiji lik' kako je rekao Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici. Dajte nam odozgor pomozite. Komunisti i ideolozi vam ne mogu ništa. Oni su nemoćni za učiniti dobro, a raspoloženi za zlo.

"Katolička Crkva ne boji se niti jedne sile na zemlji dok se radi o obrani prava čovjeka. Tko će odsad govoriti da kršćani šute? Kad bi oni šutjeli, kamenje bi vikalo!" Bl. Alojzije Stepinac.

"Svaki dalje čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripao, bez obzira da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lova za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava koja mu se ne smije oteti ili ograničiti samovoljno ni jedna ljudska vlast." Bl. Alojzije Stepinac.

Petar Vulić


hazud.hr

Hrvatska i pitanje Zapadne civilizacije

Ono što me neugodno pogađa jest činjenica da znatan broj Hrvata ne pozna kulturni krug u kojem je ponikao: stoljeće srpske balkanske okupacije od 1918. i ratova do 1995. onemogućilo je slobodno kruženje obrazovnih informacija i, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, okupatorske četničke (1918.-1945.) pa zatim komunističko-četničke silnice (od 1945. do danas) svojom promičbom oblikovale su masovno uvjerenje o pripadnosti Hrvatske balkanskom kulturnom krugu, pa je znatna masa Hrvata u tu glupost i povjerovala.

Obrazovni sustav u oslobođenoj Hrvatskoj nakon 1995. g. hrvatskoj mladeži propustio je naglašavati da je Balkan u stvarnosti krug koji je bio pod osmanskom okupacijom, te je cijeli taj krug na kulturnom Zapadu, posebno u Austro-Ugarskoj, bio poznat kao Bliski Istok, a Bliski Istok je u duhovnom smislu oznaka islamiziranog duhovnog prostora u kojem je razvoj kulture i civilizacije zastao na jednoj nižoj razini duha, preko koje nije mogao ići, jer mu religijski temelj nije dopuštao unutarnji, veličanstveni razvoj Duha kakvog pozna samo Zapad.

Cijela hrvatska književnost i umjetnost, bila to arhitektura, likovnost ili glazba, prošla je razvojni tijek duha europske kulture: srednji vijek, renesansa, barok, rokoko, klasika, književni realizam Šenoe (i mnogih drugih), likovni i glazbeni romantizam i Matoševski modernizam, bez prekida se razvijaju u duhu latinske kulture Zapada. Veliki pravaški mislitelji i ideolozi – Matoš, dr. Milan pl. Šuffly i dr. Filip Lukas naglašavaju Hrvatsku kao zemlju kulture Zapada, a ne Balkana. Otac razvoja hrvatske kulture dr. Izidor Kršnjavi na prijelazu XIX. u XX. st. osniva hrvatsku gimnaziju koja Europa oponaša (Vidi: “Zapisci”, I. Kršnjavi)! Ili kako je rekao Šufflay: ” Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad! (Hrvatski Uskrs, časopis “Hrvatska misao”, 1924.).”

Na kopnu Hrvatska je srednjoeuropski Zapad, a na moru Hrvatska je Mediteran prožet Zapadom, kojeg Hrvati izgrađuju zajedno s ostalim zapadnim narodima: renesansna arhitektura Dalmacije originalni je proizvod nacionalnog stvaralačkog duha Juraja Dalmatinca i drugih velikana!

Pa ipak, današnji Zapad je veliko razočaranje za Hrvate, i to nije isti onaj Zapad kojem smo po kršćanstvu kulturno pripadali. Današnji Zapad predstavlja degeneracijski proces raspadanja duhovne supstance, same biti europske kulture, koja počiva na latinskom kršćanstvu. Današnji Zapad je kulturno-civilizacijski antizapad.

Zabunu o Zapadu u današnjoj Hrvatskoj pričinja činjenica da većina Hrvata nije željela pristupiti Europskoj Uniji, te je referendum na kojem je sudjelovala ispodpolovična manjina prisilno priznat kao legalan, unatoč protuustavnosti takvog akta. Sentiment stanovništva uglavnom je postao antieuropski, jer je postalo jasno da novi svjetski poredak ne donosi nikakav viši standard, već otima i ono što smo stekli u borbi za slobodu. Ta mega-okupatorska državna tvorevina nije bila dio projekta hrvatskih narodnih otaca od Juraja Rattkaya do Ante Starčevića. Jedino o čemu su Hrvati sanjali kroz povijest bila je državna neovisnost, sjećajući se moćne države hrvatskih kraljeva, u jednom povijesnom trenutku glavnih srednjovjekovnih suverena Europe (Npr. Tomislav, pa Petar Krešimir IV.)! Međudržavni savezi s mađarskim Kraljevstvom (unija jedne krune) i Habzburzima temeljili su se na političkim nedaćama od kojih su neke dolazile upravo s Balkana: Osmanlije na vratima države dovode Hrvate do nužnosti povezivanja s Habzburzima, ali ta mini (srednje-) europska unija u XIX. stoljeću nekim bitnim nepravdama Hrvate dovodi do pokretanja ilirskog preporoda i potom ideologije pravaštva koje zahtijeva poštivanje narodne individualnosti i konačnu državnu neovisnost.

Što je u Hrvatskoj bit kulture Zapada? Duh Zapada u svojoj biti izrasta iz kršćanstva i katoličke vjere. Hrvatska je od početka katolička zemlja i svi kulturni procesi koji su se odvijali na kršćanskom Zapadu i na novosnovanim katoličkim sveučilištima u srednjem vijeku, paralelno su se odvijali i u Hrvatskoj. Sveti Jeronim koji djeluje u kasnoantičkom Iliriku, u isto vrijeme dok živi Sv. Augustin (s kojim se dopisuje), ostavlja trag na duh lokalnog stanovništva, a taj duh se ne prekida, već se prenosi na nova pokoljenja Hrvata u novostvorenom srednjovjekovnom Hrvatskom Kraljevstvu. Prvi redovnici Bendiktinci nisu se zaustavili na granicama Hrvatske, već su postali njezin duhovni dio, koji ju uzdiže. Svi prosvijećeni katolički redovi u Hrvatskoj djeluju odmah po svom posvećenju u Rimu. Barokni i klasični duh Austrije i potom Austro-Ugarske dio je Hrvatske: isti državni krug je isti kulturni i civilizacijski krug. Hrvatski katolički Dubrovnik od samog početka razvija se kao dio zapadne civilizacije, a na tlu Boke Kotorske nalazi se prva hrvatska katedrala (akademik Pečarić, Kotoranin). Narod koji se uzdigao iznad folklornih običaja, koje i nadalje njeguje, ujedno je i narod koji ima kapacitete Zapada, a sve su to u povijesti bili Hrvati.

S kim je Hrvatska vodila petstogodišnji rat doli sa Istokom? Nakon petsto godina borbe protiv Turaka, Hrvatska Vojska pobjednički ulazi u Bosnu i Hercegovinu i 1878. uspostavlja hrvatsku vlast. Zapad je tada trijumfirao: borio se protiv prodora civilizacijskog istoka i Hrvatska je u svoj civilizacijski krug vratila svoju zemlju Bosnu, čiji su kraljevi – među ostalim – u svoj heraldici imali i grb s ljiljanima, tipičan za katolički Zapad. Međutim, sile zla potrudile su se 1914. g. da balkanizacija u Bosni nadjača kulturu Zapada, te je sve vraćeno na početak civilizacijskog uništenja Bosne.

Što je Balkan danas? To je plemenska ideologija kulturno zaostalog organizma i vjerskog organiziranja bez duha spoznaje Zapada, sila koja se pokušava nametnuti i Hrvatima. Logika balkanstva je logika snage nasilja, a ne logika priznavanja dokumentirane istine. Kultura balkanstva je supkultura kavanske orijentalne glazbe koja se iživljava u primitivnom pijanstvu jedne civilizacijski zaostale i banalne svakodnevnice. Balkanstvo je sinteza stvaralačke nemoći i razbojničke odlučnosti da se civilizirani svijet baci na samo dno postojanja. Balkanstvo je opijenost emocionalnim fanatizmom koji ne poznaje razumske razloge i ne uvažava kulturno-povijesne činjenice. Balkanstvo je danas imperij besramnog nasilja koji traži svoje pravo na postojanje i nametanje u duhu svojih nekulturnih potreba. Politički to je masa kojom zlonamjerne snage Zapada uspješno manipuliraju, gurajući ju u samo uništenje.

Jednom riječju balkanstvo je bolest, koja je svojim nasilnim širenjem zahvatila i Hrvatsku, a Hrvatska će se od te balkanizacije oporaviti tek onda kada s vlasti skine zagovornike balkanstva i Balkana, koji su ju i doveli do ruba sloma.

Emil Čić


KOMU SMETA SLIKA POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

Slobodna Dalmacija
GLAVNI UREDNIK:
Krunoslav KLJAKOVIĆ
glavniurednik@slobodnadalmacija.hr
redakcija@slobodnadalmacija.hr

Ovim pismom želimo izraziti prosvjed protiv pisanja u vašim novinama. Uzeli ste sebi za pravo odlučivati o tome koje slike i fotografije smijemo držati u našim hrvatskim klubovima u Australiji.

Tko ste vi, dame i gospodo, koji biste iz Hrvatske htjeli upravljati našim navikama i našim životima? Nije vam smetalo kada smo pod tim istim slikama prikupljali pomoć koja je u velikoj mjeri bila zloupotrijebljena. Ne smeta vam ni to što su u vašoj tvrtki plaće bespravno visoke dok veliki broj Hrvata u domovini živi na rubu egzistencije.

Mi znamo tko ste. Vi ste ostaci komunističkog jednoumnog sustava i licemjeri koji prosvjedujete protiv jednog autoritarnog režima a veličate drugi u kojem je bez suđenja pobijeno stotine tisuća Hrvata. Naposljetku, Ruža Tomašić je naša gošća i ni na koji način nije mogla utjecati na činjenicu koje će slike i fotografije biti u našim domovima. Kad biste imali barem malo dobre volje i opće kulture, da i ne spominjemo dobre namjere, ne biste ni pisali o tome. Naime, bavili biste se stvarnim i realnim problemima hrvatskog društva o kojima, nažalost, pišete i izvješćujete ispod svake novinarske razine.

Hrvatski su domovi uređeni u skladu sa zakonima države Australije i u našim nas domovima već desetljećima ( dom je osnovan 1957.) posjećuju i posjećivali su nas kako premijeri Australije tako i razni ministri svih političkih opcija.

Australsko Hrvatsko Društvo-Geelong su posjetili svi dosadašnji diplomatski predstavnici Republike Hrvatske (veleposlanici i generalni konzuli) od 1992. do danas.

Stoga u duhu ljudske tolerancije, nepristranog izvješćivanja i poštivanja slobode onih medija koji zbore i pišu istinu - nadasve poštujući nas Hrvate koji živimo u Australiji, koji neizmjerno cijenimo i volimo svoju domovinu Hrvatsku i koji uvijek bivamo dobri domaćini svojim sunarodnjacima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine - molimo da primite na znanje ovo naše negodovanje i ovaj naš prosvjed.

S poštovanjem,

Upravni odbor
Australsko Hrvatskog Društva -"Geelong"


Bosna i Hercegovina

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


ŠIROKOBRIŠKI SVECI

Kao i svaka druga prosinačka večer. Hladna. Did je ložio cjepanice u peći nasred dnevnog boravka istovremeno »bacajući« okom na televizor, dok je 13-godišnji unuk, kojeg je did uvijek čuvao u odsutnosti roditelja, »surfao« po internetskim bespućima.

Scena bi ostala ista tu večer da nije nestalo struje. I dok did pokušava naći šibice kako bi zapalio svijeću, unuk je ljut jer mu je baš tada trebalo nešto važno obaviti na internetu. Did ne mari previše zbog nestanka struje i tješi svoga unuka govoreći mu kako on kao mali uopće nije znao za struju.

Unuk začuđeno priupita: »A kako misliš da nije bilo struje kada si bio mlad?«

»Čuj kako, pa tada još struja nije bila u našem selu«, odgovori did spremno.

»Nemoguće«, začuđeno će unuk, »pa što bi radili kada padne mrak, zacijelo vam je bilo jako dosadno?«

»Dosadno?! Svašta!« začudi se did pa nastavi, »Upalili bi fenjer, svijeće, što bi već imali, pričali, kartali, zezali se, išli na silo kod cura, slušale bi priče naših didova i baka«.

»A što je tebi tvoj did pričao navečer«, radoznalo će unuk.

»Eh, tvoj pradid je bio jako zanimljiv svat, uvijek je imao jako puno priča, navodio bi neke smišne događaje, viceve, priče sa sila, ali te nije baš pričao prid babom, baba bi digla nos zabacivši onu svoju šarenu krpu, ma... žene ko žene«, veselo će did dok su mu sve one slike iz mladih dana prolazile pred očima kao da se upravo događaju.

»Priče iz rata«, zamišljeno će unuk, pa nastavi »imaš li ti nekih priča iz rata dide?«

»Tko se sića, davno bilo.« kratko će.

»A daj, moraš se nečega sjećati, nemoj biti kao tata, on nikad ne priča o tome«, reče mu.

»Mali, dobro ti ćaća govori, to je za tvoje dobro, neke stvari nisu još za tebe«, ljubazno će did.

»A kako ću ja znati svoju povijest, nastavnik je rekao da se povijest ponavlja zato što ju ne znamo dobro i da nas upravo zbog toga uvijek snađe ista nevolja, zato bi ti bolje bilo ispričati mi kad već želiš sve najbolje za mene«, uporno će unuk didu.

»Pa šta bi ti tio čut«, popustljivo će.

»Evo, samo ću jednu stvar, zašto su partizani ubili fratre na Brigu, samo to?« umiljato će.

»E sad bi ti ja moga tu dvi knjige napisat mali, puno pitaš, ali mudrica si ti, dobro je pokojna baba govorila, od početka si to mislio pitati, priznaj?«, reče did malom mudracu.

»Jesam, šta ću kad imam biti na koga pametan, a sad mi odgovori kad si rekao«, uporno će mali.

»Sinko moj, teško ti je to odgovoriti, ne možeš ući u tuđu glavu pa vidjeti zašto je to učinio. Veliko je to zlo, veliko zlo mora ući u čovika, da prava i zdrava čovika ubije, nizašto, ništa im nisu bili krivi«, gorljivo će did radoznalom unuku.

»Je zlo, ali zašto, zašto bi ih oni htjeli ubiti, jesu li im nešto uradili?« zapita opet.

»Čudno je to vrijeme bilo. Tih se dana napetost osjećala u zraku. K'o da se neki nevidljivi tamni oblak nadvio nad našom Hercegovinom, nad našim kamenjarom. Svi su predosjećali kako stvari ne mirišu na dobro. Ali opet nitko nije mislio da će izać na ovo. Sve se brzo zbilo, iznenada. Ma sićam se svega mali k'o da je jučer bilo. Kad su javili da partizani idu od Gruda, pokušali smo ih zaustaviti, nismo mogli. S Briga smo pobigli za Mostar, kol'ko su nas noge nosile. Ja tio ostat. Ali fratri ne daju, kažu da bižimo. Da spasimo svoju glavu. Da sam znao kako će zlo biti, uf, samo da sam znao«, pomalo živčano će već did.

»Zato bi baka Ljuba govorila da od Gruda idu samo partizani i nevrime. Nego, šta je onda bilo, staješ u pola priče, taman zanimljivo...«, nestrpljivo će mali.

»Šta će biti, došli u Mostar k'o bez duše, sletili niz onu strminu k'o niz livadu tek pokošenu. Računam, ne će njima ništa biti, nisu oni ništa krivi, ne će narodu ništa. Ali mi nešto nije dalo zaspat tu večer, uzvrtio se, pola noći prosidio. K'o da sam znao, ma nešto mi govorilo da ne će to na dobro izaći. Sutra jedan naš sreo nekog što je tek banuo sa Širokog, kaže bižat će za Slavoniju, jer u Širokom pobili fratre, sve do jednoga, nitko u mjestu ne poviruje iz kuće, sve se pripalo. Pripali se da će udarit i po narodu. U tom ja dozva prijatelja Matu i direkt na misu. Tamo fra Leo, jedva misu otrpili, k'o da sam crve ima. Upitah ga poslije šta je bilo, je li čuo išta. Kaže, čuo je i on, ali to da ne može biti, što bi netko to uradio, svakakvi glasovi se šire, zlo je doba, ali da ne brinemo«, did će već orosilih očiju.

Kad je did zastao, primijetio je kako unuk nijemo i pozorno prati njegovu priču, i odluči nastaviti, makar kanula koja suza izdajica.

»I tako dan za dan prolazi. A oni dan k'o godina, sunce k'o da ne zalazi, a kad zađe još gore, tek tada vičnost triba da osvane. Svašta već narod priča, sve računam dobro je, smišlja netko te priče, ne more bit, ne more«, nastavi did.

»I što je bilo s njima, kad se saznalo?« priupita unuk ne odvajajući pogleda od naboranog staračkog lica.

»Tek poslin sam sve sazna. Kad sam se oporavio od Bleiburga. Rekla mi žena Antina, sve što je čula od kume s Briga. I ona je jadnica svašta propatila. Naši ljudi u to vrime su bili u šoku i nevjerici, cili im se svit izokrenija. Kaže da su sve fratre postrojili odmah. Rekli im da bune narod, da rade proti njih i ostavili ih u nekoj sobi. Tek kasnije ih pobili, zapalili u ratnom skloništu. Sve njih, ništa ih nisu pitali. Ni sudili ih nisu, samo ubili. Ali znali su oni tko je pravi i jedini Sudac, zato se nisu imali čega bojati«, na tren zastade pa nastavi, »Teško je to shvatiti. Ubiti tako čovika. To nije od čovika, čovik to ne može sam uraditi, to neko zlo mora uć u njega. Nisu ni mogli znat šta će ih snać, ni pomislit, kakvo teško zlo, ali sad su na dobru mistu«, zaključi did.

»A zašto samo njih, ima tu nešto«, reče unuk.

»Samo zato što su dobri bili. Jer im je narod virova, svaku rič upija. A to im nije bilo dobro, jer svaki kojeg narod sluša nije im bio dobar. Baš zato su se oni njih htjeli riješit, nema druge tu. Morali su narod obezglavit, ostavit bez ikoga, da ga lakše slome poslije«, reče mu.

»A jesu li imali velik sprovod, kažu kad umre velik čovik velik je i sprovod?« radoznalo će unuk.

»Ma kakav sprovod, kažu kad su ih našli, došla vojska i sve zatrpala, nitko nije smio blizu pristupit. Nisu se mogli pošteno pomoliti za nji. Ali da znaš, oni njih nisu ubili, oni su njih učinili besmrtnima. Njihova tjelesa su pala kao pokošena ili su spaljena, ali njihova djela i riječi će živjeti vječno jer su prerano otišli, jer su nepravedno otišli, jer su ih ubili oni koji su najgori od nas. Narod nikad ne će zaboraviti i oni će se jednog dana svecima zvati, i svi ćemo biti ponosni jer su sinovi i braća naša. Dolazit će rijeke ljudi na naš Brijeg i na svako drugo mjesto gdje su nepravedno pali. I klanjati će im se, moliti ih za pomoć na svom životnom putu.«, reče mu pa nastavi, »Knjige će se pisati, zapamti šta ti je did reka, vidit ćeš da će tako bit. I reći će kako su pali. I samo najbolji od nas će ići u fratre, znajući šta ih može snaći, ali isto tako znajući kako dobro uvik pobjeđuje, ali baš uvik.«

»Pa tko je poslije držao svetu misu, kako su se ljudi ispovjedali«, začuđeno će unuk.

»Tko je priživija, a malo ih je. I fra Lea su poslije ubili, i puno njegovih u Mostaru. Neke su u Neretvu bacali. A lipo ih primio. Kažu da ih je ugostio kad su došli u Mostar, ne sluteći šta su već napravili, nije ni mislija da bi mogla biti istina što narod priča. A oni njega prvog svezali. I onda, to malo što je ostalo fratara, neki su se i preplašili, ali radili su kako su znali, mogli, nešto ih pobiglo, di je k'o moga, di su ga noge nosile. Ali vira u naroda ostala jaka. Crkva je u svakom čoviku, svaki čovik je Crkva, i ne mogu ubit je. Dok jedan gazi, ima Crkve, uvik bi mi ćaća govorio. A narod, narod je tvrda koliba, što ga više gaziš, on jači. A njih što su ubili, pa njih će svatko znati, ljudi im se mole, priporučuju im se, traže ih milost i zagovor kod Boga, jer su dali sebe za viru Božju. Kad si vidio da nema nitko da kleči i moli, vazda neko. I još kad budu blaženi, kad svi čuju za njih, i neki naši će tek progledat, jer ne znaju svi, ne će da znaju koliko su napravili za nas. Nisu se prodali. A one što su ih ubili, pa njih se i njihov rod srami, ne pamti ih ni zemlja više, bar ne po ničem dobrom«, završi did.

»A partizani, jesu li i oni bili Hrvati?« upita.

»Jesu na papiru, i nikako drukčije!« zaključi did.

»Pa zašto će oni ubijati svoj narod, ne valja nikoga, ali svoj narod, to nema smisla«, reče zbunjeno unuk.

»Čudno je to, bili su zavedeni komunizmom, a tko i nije bija, mora je ić, puno Dalmatinaca nije tilo ić, al' moralo, silom. Niko se nije smio pobunit, poslije su govorili da su neki radili sve da ih ne pošalje na Hercegovinu, možda su i znali kakvo se zlo sprema, ma mora da su to osjećali«, zamišljeno će did. »Ali«, nastavi did nakon kraće stanke, »triba njih žaliti više nego fratre«.

»Kako sad to dide, to nema smisla«, sad već prilično zbunjen zapita.

»Eto tako, fratri su sad u raju već, a ovi zlotvori, nadajmo se da nikad ne ćemo saznati gdje su sad i kako im je«, odgovori did.

»A kako ti tako možeš biti siguran da su oni u raju«, upita unuk.

»Mogu, kako ne mogu«, ne dade se smesti did, »oni su poginuli za viru svetu, davno je rečeno "Na vik živi onaj ki zgine pošteno", a stare mudrosti se uvik pokažu točnima. Pa i da nije nijedna, ova ne može biti pogrešna. Mučenici uvik idu u raj, to je jasno svima. Stjepan prvomučenik je u raju, a nisu mu ni oni sada daleko.«

Zanesen pričom, did nije ni primijetio kako je već vrijeme za spavanje mladom slušatelju. A njemu nije bilo ni na kraj pameti da mu napomene. Ipak, unuk nije htio odbiti poslušnost, pa krenu na spavanje, uz didovo obećanje kako će mu nastaviti s pričom, već ujutro poslije svete mise. Znao je i did kako mu treba nastaviti priču, kako je njegova dužnost da prošle događaje prenese mlađim naraštajima.

Stipan Zovko


Otrovani smo komunizmom više nego ijedan drugi narod

Nešto s nama nije u redu: prepune su crkve vjernika i prepuni zatvori kriminalaca

Politički život u Hrvatskoj opterećen je lošom prošlošću, koja postaje preprekom odlučnijemu demokratskom iskoraku. Nameće se novo jednoumlje, Hrvatska se dijeli po starom obrascu na 'lijevu' i 'desnu', jačaju jugotendencije, glas nezavisnih intelektualaca gotovo je zamro, sve sliči na teatar apsurda. O tim i drugim pitanjima, uzrocima takva stanja, razgovarali smo s akademikom Dubravkom Jelčićem.

• Poznata je Vaša izjava da je Hrvatska posljednja komunistička država u Europi. Na kojim razlozima temeljite takvu tvrdnju?

- Mogao bih Vam odgovoriti protupitanjem: čime možete dokazati da nije tako?

• To bi bilo teško dokazati, želio bih čuti Vaše dokaze...

- Možda time što ni do danas nije procesuiran ni jedan komunistički zločinac, pa ni onaj paradigmatični 'proslavljeni' kordunaški 'narodni heroj', general iz negdašnjega Vrginmosta, koji se javno hvalio kako je 1943. u Žumberku ubijao seosko pučanstvo? U Državnome odvjetništvu godinama su ležale brojne kaznene prijave protiv njega, ali on je i umro nekažnjen. Formalno je i danas pravednik. Ili time, što se i po nekoliko puta godišnje, raznim povodima i prigodama, kao nedavno na Bundeku, sastaju kojekakvi skupovi jugokomunističkih nostalgičara, koji nose partizanske odore i na kapama crvenu zvijezdu sa srpom i čekićem, izjavljujući da je ta kapa časna i da ju nose s ponosom, ignorirajući tisuće i stotine tisuća zločina koji su učinjeni pod tom kapom i tim znakovljem, kao da ih nikada nije ni bilo?

• Ali to nije sve...

- Možda time, što u Zagrebu i danas postoji 'Trg maršala Tita' (upravo tako, maršala Tita, što implicira i počast onoj vojsci kojoj je on bio maršal, a ta je vojska, niste valjda i vi "zaboravili", okupirala veliki dio Hrvatske, zločinački haračila po njoj, ubijala Hrvate u njihovim domovima i razarala je od 1990. do 1995.!), a ulice s njegovim imenom još postoje i u nekoliko drugih hrvatskih gradova? Recite mi, ako znate, koja to tranzicijska, postkomunistička zemlja u Europi još i danas veliča svoga komunističkog diktatora? Jesu li Wilchelm Pieck ili Walter Ulbricht u istočnom dijelu Njemačke, odnosno u bivšoj DDR, i danas slavljene veličine, ima li Klement Gotwald i danas trg u Pragu ili ulicu u bilo kojem češkom gradu, je li Mađarima i danas Matyas Rakosi uzor kojemu se dive i kojemu zahvaljuju svoju slobodu? IIi Janos Kadar? (Druge komunističke slobodoumnike i 'demokrate' ne ću ni spominjati.) Možda time što, sjetite se, pojedinci koji se smatraju hrvatskom političkom elitom zlorabe svaku priliku, pa i pravoslavni Badnjak, za promicanje protuhrvatske, velikosrpske politike, a sve to uvijek pod maskom antifašizma - dakako komunističkoga, brozovskog antifašizma.

• Antifašizmom se mnogo toga pokriva?

- Ali taj 'antifašizam' nije vjerodostojan. Takozvana NOB nije bila motivirana demokratskim antifašizmom. To je bila borba protiv jednoga (nacističko-fašističkog) totalitarizma za vlast drugoga (komunističkog) totalitarizma. To je bila borba dviju totalitarističkih ideja i političkih koncepcija iz konkurentskih razloga: tko će zavladati svijetom. Da njegova borba ima upravo taj smisao i jedino taj cilj, dokazao je sam Broz. U jeku rata u Hrvatskoj, 1943., šalje on u tri navrata svoje opunomoćenike Milovana Đilasa, Koču Popovića i Vladimira Velebita na pregovore s Nijemcima, dva puta u Gornji Vakuf, a treći put u Zagreb, gdje su bili pod zaštitom njemačkoga opunomoćenog generala u NDH Glaisea von Horstenaua, s kojim su i pregovarali. Izjavljuju da se oni ne bore protiv hrvatske države (sic!) nego protiv četnika, izlažu mu svoj prijedlog da će oni, partizani, obustaviti ratne sukobe s Nijemcima te da će se zajedno s njima boriti protiv zapadnih saveznika, Britanaca i Amerikanaca, ako oni izvedu invaziju na hrvatskoj jadranskoj obali (o čemu se tada na sva usta govorilo kao o vrlo realnoj i očekivanoj mogućnosti). Zašto naši "antifašisti" uporno prešućuju tu činjenicu, iako o njoj postoje vjerodostojni dokumenti? (Vidi knjigu Pere Simića i Zvonimira Despota Tito - strogo povjerljivo, izd. Večernji posebni proizvodi d.o.o., Zagreb 2010., str.104-108.)

• Kakav je to antifašizam po Vašem sudu bio?

- Nije to dakle bio antifašizam degaulleovskoga nego staljinističkoga tipa. Taj okrutni, beskrupulozni, krvavi 'antifašizam' pobio je u Hrvatskoj, na razne načine, nekoliko stotina tisuća velikim dijelom nedužnih Hrvata, a u Europi više nevinih ljudi nego i hitlerovski nacizam i mussolinijevski fašizam zajedno. Danas ta preživjela 'antifašistička' klika, kamuflirana globalističkim gestama i frazama, nameće nama u Hrvatskoj novo - ustvari staro, totalitarističko, komunističko – jednoumlje. Njezinoj volji i njezinim odlukama podčinjeni su svi informativni mediji, tiskani i elektronički, osim rijetkih iznimaka i iznimnih pojedinaca u iznimnim slučajevima. Suprotna su mišljenja blokirana i u njima ne mogu doći do izražaja.

• Suprotna mišljenja podvodi se pod nazivnik 'desnica', time se praktično eliminira dijalog...

- Tu 'desnicu' ovi lijevi 'demokrati' žele pod svaku cijenu isključiti iz političkoga života, iako je desnica legitimna opcija u svim demokratskim sustavima na svijetu. Dosta je podsjetiti na stanje u redakcijama Hrvatske televizije. Svoju 'desnu' oporbu pokušavaju oni kompromitirati i diskreditirati optužbom da je opterećena političkom hipotekom, naime nekakvim davnim paktom s nacistima, kao da i oni sami nisu kudikamo više opterećeni svojom nedavnom aktivnom pripadnošću zločinačkim jugokomunističkim ideološkim i represivnim strukturama čije kriterije i metode prakticiraju i danas.

• Znači li to da se 'sto krvavih godina', što je naslov jedne od posljednjih Vaših knjiga, na svojevrstan način prelilo i u XXI. stoljeće?

- Na žalost. Promijenile su se neke okolnosti, a s njima i neki oblici, ali bit je ista.

• Suočeni smo s kontinuitetom političke laži, podjelom Hrvatske, jačanjem jugotendencija, kao da se sve to naslanja na srbijanski Memorandum 2.

- Sve se to najviše naslanja na našu političku nepismenost. Ne trebaju nama ničiji memorandumi, mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Hrvati su kulturno razvijen i kreativno sposoban, ali politički neobrazovan i lakovjeran narod. Lijepom riječju svatko nas može prevariti. Kad to shvatimo, bude prekasno. Koliko puta nam se to dogodilo u povijesti, i još uvijek nam se to ponavlja. Ništa ne naučimo ni iz vlastitoga, a kamoli tuđega iskustva. A svi se bavimo politikom, ali ništa ne čitamo i ništa ne pamtimo. Na trenutke se trgnemo, probudimo, osvijestimo, znamo što hoćemo, pokazalo se to na referendumu o samostalnosti prije 22 godine, ali onda se opet opustimo i nasjednemo tuđim podvalama.

• Koji su razlozi tome?

- Otrovani smo komunizmom. Možda i više nego ijedan drugi narod, mi proživljavamo ozbiljnu krizu identiteta. Tradicionalno smo katolički narod, nekadašnje predziđe kršćanstva, ponašamo se danas posve nedostojno, posve nekatolički. Kako inače protumačiti tolike pronevjere, krađe, pljačke, lopovluke i korupcijske afere? Svakodnevno se otkrivaju nove, jedna veća od druge. I to od najnižih do najviših političkih razina. Nešto tu s nama nije u redu: prepune crkve vjernika i prepuni zatvori kriminalaca! Licemjerje? A najgore je to što nismo sigurni da se još za mnoge zna, ali se iz tko zna kakvih razloga još uvijek štite i skrivaju.

• Spominjete referendum, ali zar Kukuriku koaliciji ne obezvrjeđuje 750.000 potpisa u svrhu raspisivanja referenduma za izmjenu Ustava o definiciji braka, a s druge strane, nepripremljeno i ne bez zadnje namjere pristupa izmjenama Ustava?

- Ne govori li i to u prilog moje stare tvrdnje o kojoj smo govorili na početku našeg razgovora? To je tipična komunistička praksa: niti im što znači ne znam koliko stotina tisuća potpisa, ako su protivna njihovu mišljenju, niti im i sam Ustav znači išta više od fasade i formalnosti. Pričao mi je svojedobno jedan slušatelj Visoke partijske škole, kasnije progonjen zbog hrvatskoga nacionalizma, da je njima 1946., kad se donosio jugoslavenski Ustav, koji je bio doslovna kopija sovjetskoga, staljinskoga, nitko drugi nego Edvard Kardelj jednom prilikom, kad se debatiralo o de facto demokratskim načelima u njemu, rekao da je taj Ustav obična kamuflaža. Doslovce, da je taj Ustav pisan 'za gospodina Churchilla i zapadnu reakciju, dok za nas vrijedi samo partijska direktiva'. Sva je prilika, da se tom načelu priklanjaju i naši vladajući 'antifašisti'.

• Kako okarakterizirati duhovnu situaciju u Hrvatskoj?

- Depresivna, defetistička i besperspektivna, zaslugom više-manje svih vlada od 2000. do danas, ali Hrvatska mora naći u sebi snagu da joj se odupre i da je izmijeni. Kako je moguće da kod nas ama baš ništa ne funkcionira uredno, da nam ništa ne uspijeva? U svijetu smo poznati kao uspješni i poduzetni ljudi, a kod kuće ne znamo ništa i ne uspijevamo ni u čemu, od zdravstva i školstva do kulture i gospodarstva? Ne mogu se oteti dojmu da smo žrtve svjesne, organizirane destrukcije, da ne kažem sabotaže i da postoji, Krleža bi rekao, 'Nepoznat Netko', koji je plaćen da to osmisli i organizira.

• Spomenuli ste kulturu, o njoj se najmanje govori, kao da nas ona sve manje zanima?

- Jest, u ovo komercijalizirano doba sve nas je manje koje ona zanima, a i to je znak naše opće nezrelosti. Kultura je integralni, neodvojivi dio povijesti svakoga naroda, a hrvatskoga i više nego mnogih drugih, jer nam je ona u najtežim razdobljima naše prošlosti zamjenjivala državu koju nismo imali, a njezini prvaci djelovali su i kao slobodni nacionalni političari. Oni su artikulirali hrvatsku politiku i hrvatske političke ciljeve često jasnije i uvjerljivije, pa i utjecajnije nego tadašnji hrvatski političari. Matoš, primjerice! Svaki hrvatski povjesničar i političar danas bi morao pročitati Matoševa djela, njegove političke eseje i članke, da bi ispravno razumio i tumačio našu povijest toga vremena. Iduće godine, 2014. u ožujku, navršit će se sto godina od Matoševe smrti. U njegovu rodnome Tovarniku obnovljena je njegova rodna kuća, Odbor koji je taj posao prije desetak godina inicirao i organizirao želi da tu kuću do kraja iduće godine uredi kao memorijalni spomen-dom A. G. Matoša kojim bi se dostojno i trajno obilježilo mjesto rođenja ovoga velikog našeg književnika, jednoga od najvećih koje smo imali. U toj bi se kući smjestila kompletna književno-povijesna građa o njemu, a permanentnome multikulturalnom djelatnošću (izložbe, predavanja, koncerti, kazališne predstave, književne večeri...) trajno bi se čuvala tradicija njegova stvaralaštva i njegova javnoga djelovanja uopće. Ali naišli smo na zapreku koja dovodi u pitanje cijeli taj projekt.

• Gdje je zapreka?

- Ne biste vjerovali: ona je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske! Njih taj projekt ne zanima, on nije njihov prioritet. Ministarstvo kulture slobodne Hrvatske nema ni jedne kune za čuvanje uspomene na najslobodoumnijega hrvatskog književnika! A sad mi recite čije je to Ministarstvo kulture? Hrvatsko sigurno nije!

• Izostaje li jači glas intelektualaca, je li njihova odgovornost adekvatna situaciji u kojoj se nalazimo?

- Očito mislite da se njihov glas ne čuje dostatno, ni izdaleka onoliko koliko bi i današnja situacija i njihova odgovornost za sudbinu i naroda i države zahtijevali, i ja sam posve suglasan s Vama. I ovaj primjer to dokazuje. A on je samo jedan od stotine mogućih. Ali i to je jedna od starih hrvatskih navada i zabluda: imaš o svemu svoje mišljenje, ne slažeš s postupcima (ove ili bilo koje druge) vlasti, ali se drži po strani i ne petljaj se ni u što. Čuvaj svoju poziciju, kakva god ona bila da bila, jer... i tako dalje. Uvijek se javlja strah, koji čuči negdje u vama i onesposobljava vas za bilo kakvu aktivnost. I to je posljedica jugokomunističkoga mentaliteta koji još živi u mnogima od nas, a vlast naših 'antifašista' ga svojim postupcima još i stimulira.

• Predsjednik je nedavno na predavanju u Vatikanu ponudio jednu prijepornu podjelu suvremene Hrvatske?

- Da je Hrvatska danas opet podijeljena, to je istina i to Predsjednik ima pravo, ali valja nam odmah reći da je podijeljena na dva nejednaka dijela, koje ne bih nazvao onako kako se to kod nas konvencionalno naziva ljevicom i desnicom, nego nacionalnom hrvatskom i anacionalnom antihrvatskom opcijom. Pritom nisu svi 'ljevičari' anacionalni ni svi 'desničari' nacionalni. Znam osobâ koje su istinski, uvjereni socijalisti, ili socijaldemokrate, dakle lijevo su orijentirani, a nose u sebi živi nacionalni osjećaj hrvatski i žele graditi hrvatsku državu, samo što oni na žalost nisu politički organizirani pa ne mogu biti ni djelotvorni čimbenik na političkoj sceni, a znam i formalnih ljevičara, a stvarnih desničara, ekstremnih, radikalnih i represivnih, dakle nedemokratskih desničara, koji de fakto i nisu desničari nego orjunaši, ostatci zlikovačke orjunaške ideologije, koji su preživjeli i nadživjeli svoju neprirodnu državnu tvorevinu, a sada novim žarom priželjkuju njezinu obnovu zajedno s komunističkim nasiljem u njoj. Ogromna je manjina potonjih, a neusporediva većina onih prvih, ali je ova manjina agresivnija pa ima više utjecaja na javni život i danas, zahvaljujući našoj već spomenutoj lakovjernosti, zauzima vodeće uloge u slobodnoj Hrvatskoj. Očekujem da će se istinski domoljubi lijeve orijentacije napokon jasno očitovati i distancirati od onih svojih nevjerodostojnih lijevih suputnika koji su na suprotnoj strani. I da će to učiniti stvarno, praktično, otvoreno i uvjerljivo, ne samo riječima. Res, non verba! ... (Marko Curać, Hrvatski tjednik)


slobodnadalmacija.hr

PERKOVIĆ ZNA TKO JE UBIO BAREŠIĆA

Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten - tvrdi Marijo Barišić, napominjući kako je osobno spreman odazvati se pozivu bilo suda u Njemačkoj ili Hrvatskoj i iznijeti saznanja i dokumente do kojih je došao istražujući, kako kaže, likvidaciju Mira Barešića.

Izručenje bivšeg šefa Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj, temeljem Europskog uhidbenog naloga, kako bi mu se sudilo zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, moglo bi otvoriti i neke druge, godinama brižljivo čuvane, tajne iz obavještajnog miljea. Moglo bi, između ostalog, i rasvijetliti okolnosti pod kojima je krajem srpnja 1991. godine, kod Miranja Donjih, nedaleko od Benkovca, ubijen još jedan hrvatski emigrant, Miro Barešić.

Tomu se posebno nada Marijo Barišić, bivši vojni policajac, koji je nakon dugogodišnje opsežne istrage, zajedno s kolegom Stipom Jukićem, napisao knjigu koja problematizira Barešićevu “likvidaciju” na 224 stranice, a uskoro će biti i javno promovirana u Zagrebu.

- Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten - tvrdi Marijo Barišić, napominjući kako je osobno spreman odazvati se pozivu bilo suda u Njemačkoj ili Hrvatskoj i iznijeti saznanja i dokumente do kojih je došao istražujući, kako kaže, likvidaciju Mira Barešića.

Atentator na Rolovića

- Naš cilj s ovom knjigom nije praviti heroja od Barešića. Svjesni smo potpuno činjenice da je zbog terorističkog čina, atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971. godine, odležao višegodišnju kaznu u zatvoru. Ali, odslužio je svoju kaznu i u Hrvatsku došao kao slobodan čovjek, gdje je mučki ubijen, tijekom navodne gerilske akcije, u smišljenoj zavjeri, i to od ruke vlastitih suboraca - tvrdi bivši šibenski vojni policajac, koji je prije pune dvije godine podnio i kaznenu prijavu protiv navodnih počinitelja ubojstva, ali nikad ga nitko zbog toga nije pozvao, niti od njega zatražio bilo kakav iskaz. Ista je skupina, uglavnom pripadnika Hrvatskog državotvornog pokreta, koja je, ponavlja više puta izrečenu optužbu Barišić, odgovorna i za ratne zločine u Lori i na Kulinama i za ubojstvo Mira Barešića.

Marijo Barišić: Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten

U svojedobnoj istrazi koju je proveo Županijski sud u Zadru, temeljem prijave Nikole Majstrovića, poznatog po filmu o ubojstvu Mira Barešića, zadarski državni odvjetnik Ivan Galović utvrdio je kako se radilo o zasjedi “martićevaca”, odnosno srpske specijalne policije, u koju je upala Barešićeva grupa kod Miranja Donjih, pri čemu je Miro pao od neprijateljskog metka u rafalnoj paljbi.

Martićeve specijalne postrojbe navodno je vodio Goran Opačić, koji je, inače, osuđen i za masakr u Škabrnji. No, Barišić takav epilog istrage odlučno odbacuje, pozivajući se na dokumentaciju “srpske strane” pronađenu tijekom Oluje u Kninu.

Sporno izvješće

- Ta priča kako se naša grupa našla okružena s 400-500 “martićevaca”, četnika, da su bili žrtve izdaje, prokazani neprijatelju koji ih je čekao u zasjedi, sve je to notorna laž. Toga dana, u vrijeme Mirova ubojstva, s druge strane naših, bilo je samo sedam srpskih mještana raspoređenih na noćnoj straži. Ti su ljudi i danas spremni svjedočiti na sudu o onome što su te noći vidjeli i što se zbilo.

Zahvaljujući njihovim iskazima, Barišić i Jukić su i rekonstruirali ubojstvo hrvatskog emigranta Barešića, koji se u Hrvatsku vratio radi obrane zemlje uoči izbijanja rata. Službeno izvješće sudionika akcije u Miranjama Donjim napisano je, tvrdi šibenski vojni policajac, upravo na zahtjev Josipa Perkovića, a indikativno je da se to izvješće piše 14 dana nakon događaja, kao neka vrsta alibija Perkoviću koji se time htio zaštititi od bilo kakvih implikacija događaja.

U spornom izvješću se navode jake neprijateljske snage koje su okružile grupu hrvatskih “gerilaca”, a zapravo se radilo o sedam srpskih seljaka na straži. Pišu o kiši metaka koja je pljuštala, a zanimljivo, Miro Barešić je poginuo od jednog metka u leđa, a svi ostali su prošli “lišo”. Kako je to moguće?! Srećom, postoji dokumentacija sa srpske strane, iz nje je sve jasno, a k tome još su živi i svjedoci - govori Marijo Barišić.

Ispričat će nam i kako su od njega prije tri godine tražili da dio kninske dokumentacije preda policiji u Zadru, on je to učinio, da bi mu kasnije vratili kopije, a ne originale...

Ne radi se ovdje samo o ubojstvu Mira Barešića - veli Marijo - nego i o drugim zločinima iza kojih su stali pripadnici HDP-a, a o čemu je bio informiran i Perković.

- Miro Barešić je likvidiran jer je previše dobro poznavao prilike u hrvatskoj emigraciji, znao je tko su i što su tzv. veliki Hrvati, a mnogi od njih su bili suradnici Udbe, odgovorni i za ubojstva emigranata. Zbog toga je Miro predstavljao opasnost i trebalo ga je što prije “ušutkati”, pa je zato i izgubio glavu prije negoli je rat i počeo - tvrdi Marijo.

Nestali CD i USB stick za tiskaru

Građa za knjigu prikupljana je 15 godina, a njezino se tiskanje stalno odgađalo jer su mnogi izdavači držali da za nju još nije vrijeme. Dogodilo se, priča Marijo, i da je u tiskaru stigla oštećena koverta bez CD-a i USB sticka, što smo prijavili policiji. Srećom, nisu to bili jedini primjerci... Sve se činilo da knjiga nikad ne izađe, kao što se sve činilo, zaključuje, da se Perković nikad ne izruči. Ali, kad tad to se moralo dogoditi, pa će i knjiga “Hrvatski vojnik Miro Barešić”, ipak, uskoro iz tiskare u javnost...

Davorka Blažević


Drugo memorandumsko "dejstvovanje" Zrinke Vrabec Mojzeš

Ljudi moji, ja mislio da sam došao u Zagreb. Baš tako je svojima pričao Hrvat iz unutrašnjosti, koji je prije desetak godina u Zagrebu naletio na skup na kome se nagledao i naslušao puno toga protuzagrebačkog i protuhrvatskog. Bio je to skup sa svijećama, koji je otrovno zmijskim jezikom vodila ekstremno lijeva radio novinarka Zrinka Vrabec. Kasnije je kao takva završila u šumi Pantovčak, u kojoj šumi je nastanjen, kako su pisali mediji, i kokardo zvizdasti poskok.

Poslije dugo vremena, za nju smo čuli, opet, preko svijeća. Ovoga puta su to vukovarske svijeće s kojima se teška srca morala suočiti, a koje zapaljene svijeće su pred njezine oči položile vukovarske majke u crno odjevene. U funkciji II. memorandumskog dejstvovanja, ovih dana se našla i u Vukovaru na potpuno nepotrebnom i štetnom, tko zna od koga plaćenom skupu, koji skup je vrijeđao otvorene vukovarske rane, jer u svom programu nije predvidio nikakvu minutu šutnje za vukovarske žrtve velikosrpske agresije niti postavljanje državnog znakovlja u dvorani.

"Kako je lijepo što ste došli u Vukovar i zapalili svijeće. Dođite što češće. Dođite 18. studenoga kada cijeli grad plamti od svijeća". Baš tako je govorila tužna Marija, preživjela djelatnica Vukovarske bolnice Vupikovih hangara i četničkih logora. S drvene klupe, preko bijelog križa, iz tihog i širokog Dunava, po tko zna koji put je čitala tužnu i slavnu Vukovarsku knjigu. Baš zbog tih spomenutih plamtećih svijeća, 18. 11. 2013. godine, naše odnarođene i nenarodne vladajuće garniture, koje će u povijesti biti zapamćene kao ćirilićne garniture se nisu željele uključiti u, od 100.000 hodočasnika sastavljenu, tužnu vukovarsku kolonu.

Vukovar je grad heroj. Vukovar je grad posebnog pijeteta. Vukovar je i grad svijeća. Zar ne?

Žarko Marić


Razbio sam ćiriličnu ploču jer smatram da ćirilici nije mjesto u Vukovaru

Razbio sam ćiriličnu ploču jer smatram da ćirilici nije mjesto u Vukovaru dokle god se ne riješi pitanje tisuće ubijenih i nestalih, i dok se ne kazne krivci počinjenih ratnih zločina. Ovo sam, kao i mnogi moji suborci, nekoliko puta izjavio u medijima, ali mediji ne prenose istinu. Teško je ostati sabran, jer mediji ne prenose istinu.

Dana 29. siječnja 2014. godine odlučio sam razbiti ploču ćiriličnog natpisa na Policijskoj postaji Vukovar iz razloga što sam u par navrata dao izjavu u nekoliko vodećih medija u Hrvatskoj po pitanju ćirilčnih ploča i isti su odbili to objaviti. Izjavio sam da su ćirilične ploče u Vukovaru podsjetnik na strahovita stradanja Vukovara i da nije vrijeme da se postavljaju. Kako hrvatski mediji to nisu htjeli prenijeti javnosti bio sam primoran na ovaj čin dignuti svoj glas. Smatram da ćirilici nije mjesto u Vukovaru dokle god se ne riješi pitanje tisuće ubijenih i nestalih, i dok se ne kazne krivci počinjenih ratnih zločina.

Razgovarati o problemima ćirilice u Vukovaru na način da premijer da izjavu kako će ploče biti postavljene ne želeći poslušati drugu stranu nije ni demokratski ni ljudski nego nasilnički čin močnika i diktatura. Svojim činom nisam htio nikoga uvrijediti niti dizati tenzije već upozoriti da nas ima koji drugačije razmišljamo, mislimo i osjećamo. (http://youtu.be/R8Rwp4OCYvU)

Predrag Mišić, hrvatski branitelj srpske nacionalnosti i dragovoljac Domovinskog rata HRVI-ja 50-postotni, zatočenik srpskih koncentracijskih logora devet mjeseci


Modernizam ili moderna su masonski proizvod

Najsuptilniju eroziju stanja čovjekovog bitka, odnosno kontrole uma čovjeka, sotona provodi preko umjetnosti. Ne samo da je njegova vojska demona nadahnjivala velike svjetske umjetnike, ona je nekima u potpunosti ovladala. Budući umjetnost nije suverena u svom vlastitom području i nije podređena nijednoj krjeposti, niti razboritosti, ni umijeću, često umjetnikovu inspiraciju koja nije podložna nekim zakonima i nedostatcima udahnjuju duhovi „odozgor i odozdol“. Ovdje treba naglasiti da demoni, a tako ni anđeli, kao stvarna bića božanskog, nebeskog podrijetla, ne mogu na čovjeka djelovati protiv njegove volje. Nužna je stoga umjetnikova dispozicija, spremnost da ga nadahne zlo ili dobro, te da padne pod utjecaj demona ili anđela. Tu su demoni u prednosti jer čovjek je po svojoj naravi grješnik, u njemu su grješne sklonosti i grješne pohrane. Nije stoga čudno što su tijekom povijesti veliki umjetnici dobivali atribut „genija“. Genij (lat. genius) je ustvari poganski duh zaštitnik – demon.

Kao što je rečeno, umjetnik stvarajući svoje djelo može biti pod dobrim pobudama, pod utjecajem anđela koji će ga štititi od loših inspiracija, a isto tako može biti nadahnut zlom i lošim demonskim pobudama. Metaforički gledano, umjetniku dok stvara svoje djelo na desnom ramenu mu sjedi anđeo čuvar, a na lijevom demon štete, i svaki od njih čeka da da svoj obol u obliku „svijetlih“ ili „mračnih“ inspiracija. Slobodna ljudska volja najveći je naravni Božanski dar i umjetnik sam odlučuje o prihvaćanju dobrih ili zlih iskušenja.

Lom u umjetnosti dogodio se kada je osmišljeno „mnogoglavo čudovište“ u umjetnosti pod imenom modernizam. Modernizam ili moderna (kasnije poznati pravci: avangarda, kasna moderna i postmodernizam) nikako nije samonikli antitradicionalni odgovor protiv akademske i kršćanske tradicije kasnog XIX. stoljeća, već višeznačna kulturna pojava poticana i stvarana u laboratorijima masonske elite u kojoj se pod floskulama inovativnog, modernog, novog, naprednog itd., počelo stvarati u umjetnosti sve ono što nije kršćansko i katoličko. Umjetnici su postali bezobzirni, radikalni i oholi sijači kulture smrti - ložači pakla, poticani i promicani od svojih mecena- masonskih eugenika („crnih vračeva“). Zato ćemo u vrtlogu raznoraznih umjetničkih pravaca moderne pronaći kolažni ideološko-filozofski opus, od anarhizma, socijalizma, pozitivizma, relativizma, pa sve do antičkog poganstva, renesanse, spiritizma, alkemije, istočnjačkih religioznosti itd.

Pozornost ipak treba posvetiti pravoj naravi suvremene umjetnosti. Kontinuitet umjetnosti od moderne do postmoderne, ne podvrgavajući se prirodnim zadanostima danima nam od Stvoritelja, fantastično se uklopila u sekularizirani svijet koji svojim zakonodavstvom dopušta blasfemiju, ali kažnjava ugrozu te „slobode govora“. Bog je u toj umjetnosti odavno mrtav, a kršćanska etika i estetika nemaju pravo javnog izražavanja u sekularističkom svijetu upravljanom od „Velikog oka“ iz razloga što svojim djelovanjem jedino kristologičnost čovjeka može učiniti slobodnim. Postmoderna je samo zabila zadnji čavao u lijes Nietzscheovog „mrtvog Boga“. Ovo postmodernističko stanje „Božje smrti“, stanje je kada se na Krista gleda kao na još jednog mrtvaca na križu, ovo je stanje gdje je Krist, kao i Njegova Majka Marija, ponižen i prognan iz svijeta (Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 544. i 545.).

Došlo je vrijeme kada je nadahnitelj s lijevog ramena preuzeo prevlast u motiviranju i nadahnuću umjetnika. Iz te demonske inspiracije, fantazije i opsjene, često pospješene i raznim opojnim i omamljujućim sredstvima, izrođuje se suvremena magija umjetnosti koja proizlazi iz tvorevine oblika, riječi, boja, linija, zvuka, pokreta - koje u čovjeku izazivaju određena duševna raspoloženja, često nalik transu (enstazi). Budući da je i konzument umjetnosti pod prismotrom i u programu „crnih vračeva“ stvara se paradigma „obojenih naočala“. Konzument kroz programirani „filter“ vidi svijet isto kao i umjetnik. U stanju „omamljenosti“ i transa, u svom onkološkom svijetu i sam vrlo lako dolazi u dodir sa izravnim uplitanjem demona. To i je cilj „crnih vračeva“, da kroz demonski nadahnuto umjetničko djelo stvaraju inverznog čovjeka- sužnja đavla.

Suvremena umjetnost u kontekstu sociologizirane demonologije je programirana inverzija svih vrjednota, pa tako i estetske. Znajući da je estetika jedno od šest područja (uz religiju, moral, društveno uređenje, industriju i politiku) na koju je usmjereno djelovanje okultnih i magijskih centara moći, nije čudno što je ta naopaka estetika suvremene umjetnosti postala organizirana pobuna protiv svakog ustaljenog reda, protiv Boga i čovjeka. Dijabolička jednadžba ružno= lijepo dovela je u umjetnost „estetiku ružnog“, ludog, sablasnog, vampirskog i zvjerskog (Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 282.).

Negacija umjetnosti kao „estetike lijepog“ ne može se odnositi na sve suvremene autore. No i kod umjetnosti anđeoskog nadahnuća velika je razlika između tog suvremenog djela sa srednjovjekovnim ili baroknim djelom. Najlakše to možemo utvrditi kod „umjetnosti oka“ (arhitektura, slikarstvo, kiparstvo). Zasigurno mnoge poznate suvremene slikare i kipare u njihovom umjetničkom izričaju vodila je ruka dobre inspiracije. Njihova djela, iako modernističkih formata, ostavljat će iza sebe estetsko udivljenje. No, kako se ti umjetnički uradci uklapaju u sakralnu umjetnost pošto u svom prikazu ne mogu dokučiti božansko, niti sveto, niti uzvišeno? Kod vjernika djela suvremene umjetnosti koliko god zračila ljepotom mogu samo izazvati estetski doživljaj, mogu poslati jasnu poruku, mogu čak pobuditi i religiozne osjećaje, ali dalje od toga ne. Pred tim kipovima i slikama, bili oni u crkvi ili u galeriji, niti jednom vjerniku neće se sama od sebe prigibati koljena jer neće doživjeti mistični prizor u likovima Isusa Krista i svetaca te svoje duhovno preobraženje. Ne će u tim djelima osjetiti bogoslužni čin, element transcendentalne objave i otajstvo kršćanske vjere kao u klasičnoj umjetnosti srednjeg vijeka. Vjernik prema suvremenom sakralnom djelu može biti u najboljem slučaju samo zanosni motritelj, ali nikako ponizni klanjatelj.

Kako onda prepoznati u umjetnosti djelo demonskog nadahnuća? Nekada i vrlo teško. Osnovno gledište mora se temeljiti na analogiji lijepog kao iskonske božanske ideje, a ružnog kao njezine negacije. Ljepota je, kako je davne 1917. godine rekao krčki biskup Antun Mahnić, sjaj istine. A istina se opet svodi na Boga kao uzorno prapočelo. Pošto je Bog istina, a i bit religije, spoj između lijepe umjetnosti i religije sačinjava istina. Drugim riječima, lijepo predstavlja sklad, harmoniju, cjelovitost, uzvišenost, spokoj duše, dok ružno počiva na potpuno suprotnom, disharmoniji, necjelovitosti, napetosti, nemiru, užasu itd. Lijepo umjetničko djelo zato je povezano s dobrim, koje teži moralnom cilju prema kojem je usmjereno. Ono vapi prema konačnoj svrsi, a to je uspon prema Bogu kao konačnom Dobru.

To ne znači da umjetnik lijepim djelom ne smije prikazivati zlo kao suprotnost dobru, ružno kao negativnu projekciju ljepote, kao kanon mjere, simetrije. Ljepota svijeta izgledala bi manja ukoliko zlo ne bi bilo umjetnički prikazano kao suprotnost dobru. No, kod estetskog izražavanja ružnoga treba znati razlučiti radi li se o dobrim nakanama umjetnika ili o demonskom nadahnuću, neljudskom, čudovišnom i dekadentnom, kao radikalnoj apstrakciji čovječnosti. Primjerice, Quasimodo u Zvonar crkve Notre Dame Victora Hugoa nije čudovište, nego samo nakazni lik u smislu negativne projekcije ljepote, a ne negacije dobra.

Jasno je da će kod demonski nadahnute umjetnosti, „estetike ružnog i zlog“, njezino djelovanje na čovjeka biti loše, što je sukladno demonskim nakanama. No, kako prepoznati, prema izvanjskom obliku, savršeno umjetničko djelo koje također demon može oponašati? Demon može obdariti lijepim oblikom umjetničko djelo da bi kroz to savršeno djelo promicao loš sadržaj. Stoga je nužno da se prigodom prosuđivanja umjetničkog djela uz važnost razlikovanja duhova kod inspiracije obvezno uzima u obzir dostojanstvo ili nedostojanstvo umjetnika. Međutim, često se i lakovjerni dostojanstveni umjetnici prigodom nadahnuća, bujne fantazije, neke vrste „transa“, bezbrižno prepuštaju svim inspiracijama kad također mogu biti izloženi demonskim utjecajima. Što je najgore, ne će razlikovati utjecaj anđela od utjecaja demona tako da će tijekom opijenosti istinskog umjetničkog oduševljenja, iz umjetničke mistične ekstaze lako upasti u svojevrsnu demonsku enstazu. U svojoj posljednjoj Božićnoj poruci papa Pio XII. je među ostalom i upozorio: „Zlo može biti predstavljeno u svijetu istinske umjetnosti“. (Egon von Petersdorff: Demoni, vještice, spiritisti,Verbum, Split, 2003., str. 195., 197., 199. i 204.)

Međutim, nije dovoljno za sotonu da umjetničko djelo bude samo demonski inspirirano, nužna mu je moćna infrastruktura svojih apostola, crnih vračeva masonstva, koja će planetarnom pučanstvu „implantirati zametak“ kako je upravo to djelo, koje ne nudi niku blagost duši već šokira i uznemiruje, najveće umjetničko dostignuće, kako se tom djelu treba diviti, kako to djelo treba slaviti, kako u tom djelu treba živjeti. Stoljećima sotonini apostoli preko intelektualne i umjetničke elite cijeli svijet zavodljivo vuku u tamu, u zastrašujuće koketiranje s okultizmom. Najveća je njihova opsjena teza kako je takav diskurs i estetika dokaz intelektualne slobode, pobune, kidanja okova s tradicijom, napretka i intelektualne samosvijesti.

Jer ne zaboravimo, Isus je sotonu definirao kao lašca i ubojicu od početka. Sotona laže da ubije Boga u čovjeku i zato nikad ne djeluje pod vidikom zla, nego pod vidikom dobra, koji čovjeku prividno uvijek nudi nešto još bolje. Upravo zato će „crni vračevi“ od svjetonazorno i ćudoredno sumnjivog umjetnika, čiji su poganski ideali nespojivi s kršćanskim naukom, s metafizičkim bitkom čovjeka kao transcendentalnim Božjim horizontom, učiniti lažnog idola, super-zvijezdu, kojoj će se pokloniti lakovjerni i prostodušni puk.

Pomoću lažne mistike u umjetnosti i refleksije intelektualne oholosti zapletene u dijaboličke sljeparije, „Veliko oko“ gura zombizirani puk u ponor beznađa. Inverzijom ljepote i dobra koriste alegorijsku sliku grubog kamena kojeg klešu da bi postao kubičan, ulašten, prilagođen njihovom ravnotežom i „ljepotom“. Kako koriste inverziju Križa kao sjecište horizontalne linije (biće uči vladati samim sobom) i vertikalne linije (biće se uzdiže na duhovnu razinu), gdje je slobodni zidar u sjecištu dvaju osi kao ruža smještena na križu, tako preobražavaju ljudsku vrstu inverzijom umjetnosti. Nijemi jezik đavolje inverzije koji govori svakom labilnom srcu i duši koja želi dokučiti njihov misterij preko simbola u umjetnosti isprepleo je cijeli Planet. Nasljednici graditelja Salomonova hrama putem simbola u elementima prirode, kozmosa i ljudi stvorili su proporcije i volumene građevina, arhitektonski „sklad“ u kojem linije „sugeriraju i uravnotežuju“. Živom mistikom brojeva, harmonijom boja, ritmovima zvukova, itd. izgradili su živi temelj svoje inicijacije.

Na taj način „crni vračevi“ pretvaraju ljudsku vrstu u ljude kontroliranog uma ushićene magijom umjetnosti i obično nakaznim uradcima inverzije dobra i zla, u lutke na koncu koje bespogovorno slijede svoje programere, u zombije kao ljude izbrisanih metafizičkih samobitnosti. Posthumanim dobom kiborgizacije i nastupom „genetičkog genija“ isparit će i transcendencija čovjeka. U perspektivi automata, privida i klonova koji će „zamijeniti“ ljudsku vrstu sve manje će se moći govoriti o savjesti, o božanskoj inspiraciji, o ljudskosti u umjetnosti. Nestajat će u potpunosti iz umjetnosti dodira Boga i čovjeka kao u najuzvišenijoj slici u povijesti umjetnosti, Michelangelovoj alegorijskoj freski Stvaranje Adama iz Siktinske kapele u Vatikanu. Dodir neposredne komunikacije i iskonskog povjerenja i bliskosti, istodobno tako različitih, a tako sličnih, zamijeniti će interaktivna virtualna stvarnost, neljudsko, nehumano i čudovišno stanje u umjetnosti.

Činilo bi se da pred umjetnosti nema budućnosti. Ono što je nekoć pripadalo Bogu, metafizici i prorocima preotela je tehno-znanstvena igra „crnih vračeva“. Inverzija s umjetnošću, kao i sve druge tehnike superiornih eugenika o sveopćoj zombizaciji planetarnog puka zalaze u završnu fazu. No, kada sve bude izgledalo izgubljeno, sve će biti spašeno! Stoga, ljudska civilizacija kad-tad će krenuti putem ozdravljenja kada će ponovno zaživjeti prava umjetnost koja sada još živi u egzilu stvaralaštva, a tada će buknuti nova inspiracija ljepote, dobrote i Istine... (Dijelovi iz knjige Magija umjetnosti, 2013.)

Mladen Lojkić


Došli smo do ruba sloma

Masoni pripremaju Treći svjetski rat i uklanjanje Hrvata. Ušli smo u eru svjetskih ratova. Ona počinje s XIX. stoljećem i nastavit će se u sadašnjem kao i u idućem (XXI. st., prim. E.Č.). To označava prijelaz iz svijeta države osamnaestog stoljeća u Imperium mundi (svjetski imperij). Cilj rata je smanjenje populacije, kroz masovna razaranja i nakon toga stvaranje nove svjetske države: jako je teško ujediniti cijeli svijet, bez otpora pojedinih država. Svaka jača država poput Kine ili Rusije teško može poželjeti da svoj suverenitet preda nekakvim Ujedinjenim narodima, stoga će upokoravanje najvećih protivnika ići preko masovnog razaranja i slamanja. Da bi do toga došlo neprekidno se stvaraju konfliktne situacije među državama, koje će do sukoba i dovesti.

Za Hrvatsku opasnost je višestruka. Kao prvo, narod je ogoljen do kostiju, uništena mu je proizvodnja hrane, nestale su sve velike rezerve pšenice, koje smo nekada imali. Zbog gušenja poljodjelstva, mljekarske proizvodnje sa oko 50.000 na 5000 mljekara, uništenja vlastitih krava i redukcije stoke Hrvatskoj u tom ratu Hrvatima prijeti smrt glađu. Prosvjedi seljaka u Hrvatskoj nisu bili neopravdani: seljak od svog rada više ne može živjeti, osim možda za vlastite potrebe, ali opterećuje ga porezni sustav i tako je nacionalna proizvodnja prehrane uništena. Druga opasnost u Hrvatskoj je činjenica da Hrvati ne smjenjuju neodgovornu vlast. Za bilo kakvu bolju budućnost Hrvati se moraju reorganizirati već sada, a to se ne događa. Zbog toga će posljedice biti izvanredno teške. No, u ruke Božje, došli smo do ruba sloma, no za bližu budućnost Bog vjerojatno ima neka svoja nama nepoznata rješenja.

Zašto mediji nemaju isti tretman prema Pravoslavnoj i Katoličkoj Crkvi, točnije na pretenzije pravoslavlja prema Hrvatskoj? Dovoljno je pogledati tko u tzv. hrvatskoj vladi vlada Hrvatskom. Mediji su u rukama vlasti i njoj sklonih skupina, radi čega sam ja 2000. godine dao doživotnu ostavku na članstvo u udruzi novinara. Vladavina komunističkih Slavosrba iliti Jugoslavena ide za obnovom Jugoslavije na ovaj ili onaj način. Mi smo već u ovom trenutku UDBAška Jugoslavija u malom, a ne slobodna Hrvatska, u kojoj Hrvat smije reći "Za Dom", bez političkih posljedica.

Zbog slavosrpskog jugoslavenstva četničkoj Srbiji udvara se na sve moguće načine, da bi se kroz financiranje srpskih privilegija ojačalo velikosrpstvo, kojim se postiže jačanje jugoslavenstva. Srpstvo u Hrvatskoj je neprirodna pojava koja se održava preko velikosrpske četničke SPC, osnovane u Hrvatskoj od godine 1920. kada je došlo do spajanja pravoslavnih crkvenih pokrajina u Hrvatskoj na nalog srpskoga kralja. Podržavanje postojanja i aspiracija SPC-a u Hrvatskoj jedan je od načina da se obnovi iluzija Jugoslavije, a sve to svojim mrežama podgrijavaju Englezi.

Hoćemo li opet biti brana u zaštiti Vatikana od strane masona? Iako situacija izgleda vrlo pesimistično, ostaje mi da se nadam ostvarenju poruke koju je Bogorodica uputila Hrvatima godine 1996. preko talijanskog svećenika don Stefana Gobbija u kojoj stoji "ne boj se malo stado. Ja ću pobijediti preko vas..." Ako poruku iščitamo u sadašnjem svjetskom političkom kontekstu, to bi značilo da će se Hrvatska u vremenu kolonizacije i dekristijanizacije svijeta u jednom trenutku podići na oružje i krenuti u Križarski Rat u suradnji s Bogom, u obrani kršćanstva, Petrove Stolice i Domovine. Ako je to doista tako, onda Hrvati imaju mesijansko poslanje spašavanja i buđenja dekristijanizirane Europe, a nakon tragedije novoga Svjetskog Rata, to bi trebalo dovesti do promijene u cijelom svijetu. Masonerija će uspjeti srušiti sve velike sustave i nitko i ništa im ne smije stajati na putu, stoga su pripremili uvjete da s puta uklone i Hrvate.

Hoće li uspjeti uništi i mali narod koji će slijediti novozavjetnu poruku "Ako je Bog s nama, tko je protiv nas?" Osobno u to ne vjerujem, ali cijena pobjede će sigurno biti visoka.

Emil Čić


hazud.hr

Pokrenuto pitanje Marka Franciškovića u Saboru

Gotovo pet mjeseci je prošlo od prosvjeda pred vladom RH u svezi maltretiranja člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori ( HAZUD); Marka Franciškovića, u zatvorima naše zemlje, zbog verbalnog delikta. Tada se ispred Vlade okupila skupina zviždača, Vesna Balenović, Miro Matijević, Natko Kovačević, Živi zid, predsjednik A-HSP-a Dražen Keleminec i upozorila na apsurd verbalnog delikta u demokraciji. Francišković je rekao ministru Ostojiću sve ono što je Ostojić rekao Franciškoviću, uvreda za uvredu. Danas je Ostojić ministar u truloj demokraciji, a Francišković propada u Zatvorskoj bolnici, zbog izgovorenih rečenica. Sabor do sada nije vidio ovaj slučaj kao kršenje ljudskih prava.. Ljudska prava kod nas nisu presudna za opstojnost društva.

Članica HAZUD-i Emilija Herceg je ovako protumačila tamničenje Marka Franciškovića;

-Ako je prekršio zakon na bilo koji način, postoji procesno formalno pravo, koje bi ga sudilo održavajući njegova materijalna prava, a to su prava čovjeka. U slučaju Marka njegova prava su ugrožena, a trebala bi biti zastićena Konvencijom koja je IZNAD gledajući juristično. Nedopustivo je iskorištavanje psihijatrije, kako bi se obračunali s pojedincima, nedopustivo je nasilno pumpanje lijekovima. Slučaj Francišković se može riješiti, samo na način, da mu se omogući formalno, dakle procesno pravo i vodi dalji postupak za koje se sumnja ili imaju dokaza da je kriv. Ta psihijatrica je zaslužila oduzimanje prava rada kao liječnik, a tko će nadoknaditi štetu nanesenu njemu, njegovoj djeci i obitelji? Aproksimalnu štetu je nemoguće iznijeti u novcu, prevelika je. Hoće li Marko imati posljedice? Tko će za to odgovarati? Odgovara li u Hrvatskoj netko na funkcijii za nešto ili se to zataškava ispod tepiha? Kako će reagirati institucije EU, koje će dobijati sve više slučaja znanstvene fantastike iz Hrvatske?-završila je Herceg.

Ipak neko svijetlo se vidi, saborska zastupnica Marijana Petir odlučila je pokrenuti slučaj Marka Franciškovića. Hvale vrijedna inicijativa, nakon toliko dana zatvorskih trauma.

-Danas sam na Odboru za ljudska prava otvorila pitanje Marka Franciškovića, koji je uhićen zbog burne prepiske s ministrom Ostojićem, po kratkom postupku, okarakteriziran kao lud temeljem mišljenja jedne jedine psihijatrice i poslan na prislino liječenje. Čovjeka ne poznajem i ne znam ništa o njemu, no psihijatrica je zaključila da je lud kada je pročitala njegovu knjigu. Zanimljivo? Nije li možda trebalo provesti nezavisno vještačenje? Postavlja se pitanje kako je moguće nekoga prislino hospitalizirati zato što kritizira rad Vlade? Upozorila sam da je zakonska regulativa manjkava i da je riječ o kršenju ljudskih prava, te da se prislino zatvaranje i hospitalizacija koriste u nekim slučajevima kako bi se ušutkalo neistomišljenike. Sjetimo se supruge jednog uglednog urednika tjednih novina, pa potom supruge jednog suca a onda i ovog slučaja. Ne bi se smjelo dopustiti da se zloupotrebljava psihijatrijska struka, kako bi se diskreditiralo neistomišljenike. Ovo je kršenje ljudskih prava.- rekla je Petir.

Na koji otpor će naići ova inicijativa svi pretpostavljaju. Sdepeovski ešalon verbalnog delikta zaostao iz titovog režima ima još svojih poklonika. Ostojić kao ministar policije podiže postupak protiv čovjeka koji je verbalno isprovociran reagirao isto kao i Ostojić. Tragikomična situacija, ministar policije se boji, a mi bi sa njim na čelu policije trebali biti sigurni!?

Igor Drenjančević


hkv.hr

Hrvoje Hitrec: Dnevno.hr je jugoslavenski projekt

Na portalu Dnevno.hr pojavila se vijest da je potpisnik ove rubrike, to jest Hrvoje Hitrec, stari partijac. Da je bio član Komunističke partije.

Rečeni portal ne pratim. Kupio sam doduše prvi broj tiskanog oblika (7 Dnevno) i o njemu pisao u ovoj rubrici – ne posebno oduševljeno, što je gospodu moglo rasrditi pa mi se nevješto osvećuju. No to vjerojatno nije pravi razlog.

Poslao sam zahtjev uredništvu da objave moj demanti ili će se naći na sudu. Ondje će dokazivati nedokazivo i morat će se javno ispričati za klevetu i tešku uvredu. Dok ovo pišem, demanti još nije objavljen. U međuvremenu zaključujem: taj me portal podsjeća na one provokatore koji su se javljali među hrvatskim iseljenicima i bili najgrlatiji, a imali su posebnu zadaću da difamiraju neupitne Hrvate, izazovu zabunu i kaos.

Tako je i s ovim slučajem, bez obzira što je pravi cilj napisa bio destrukcija stranke Hrast. (I jedna napomena: među kolumnistima i inim novinarima Dnevno.hr ima i vrsnih ljudi, poput Hodaka i Zovka koji se potpisuju stvarnim imenima, za razliku od onih drugih koji se skrivaju iza infantilnih pseudonima.).

Dnevno.hr je jugoslavenski projekt. Njegova braća pod istim imenom djeluju u Srbiji i Bosni i Hercegovini (ba) gdje bez žacanja objavljuju slične napise kao i Dnevno.hr – samo s drugim predznakom, privlačnim Srbijancima i muslimanima – Bošnjacima, uvijek naoko ekstremni, ali se ispod te slike lako čitaju prave namjere, da ne velim Yutelovske. Još jedan dokaz kako se na sve strane radi na "mirnoj reintegraciji" Hrvatske.


ZAŠTO JE HRVATSKA TRN U OKU

Hrvatska koja je u povijesti kao zadnji bedem kršćanstva odigrala ključnu ulogu na ovim prostorima krvareći u obrani zapadne civilizacije u jednom trenutku je istoj toj civilizaciji postala teret. Očito je kako su velike sile (čitaj – Engleska) odlučile, da im na ovom prostoru kao predvodnik više odgovara Srbija od Hrvatske. Pri favoriziranju Srbije nisu birani načini za ostvarenje ovog cilja. Temelji tog puta udareni su već u i svjetskom ratu, a nastavak te trase u njegovom poraću, te tokom II svjetskog rata.

Svim zemljama koje su se borile na njemačkoj strani dopušten je prijelaz prije kraja rata na stranu saveznika, osim Hrvatskoj. Mislim, kako je nepotrebno spominjati opće poznatu sramotnu izdaju Britanaca i predaju hrvatskih vojnika i civila u Bleiburgu suprotno svim propisanim ratnim konvencijama. Ovaj čin urodio je egzodusom hrvatskog naroda ravnom židovskom holokaustu. Nakon II svjetskog rata krvoproliće hrvatskog naroda „uspješno“ je nastavljeno putem najopakijih komunističkih metoda na koje „zapad“ nikad nije intervenirao.

Raspadom istočnog bloka jedino Hrvatskoj nije dopušteno, da se na miran način razdruži sa ostalim republikama u Jugoslaviji i postane samostalna država, već je morala krvavim ratom izboriti svoju samostalnost ostajući pri tom bez velike površine svog povijesnog teritorija. No dok su hrvatski domoljubi bili na prvoj crti fronte, komunisti su uz svesrdnu pomoć evropskih institucija zauzeli sve ključne pozicije u državi opljačkavši pri tom imovinu cijelog naroda.

Svaki protest protiv ovih postupaka ušutkivan je iz inozemstva uz prijetnje i optužbe za genocidno ponašanje. Temelj za optužbe protiv hrvatskog naroda predstavljala je njegova tzv. fašistoidnost koja je posebno izražavana za razdoblje Nezavisne države Hrvatske od 1941. – 1945. I dok se Srbija hvalila, kako je „Juden frei“, to jest zemlja očišćena od židova, Hrvatska je iako je u to vrijeme bila jedina država u Evropi u kojoj je bila zabranjena fašistička stranka optuživana za fašizam i ljudske progone.

Smatram kao opće poznato, nepotrebnim isticati, što su sve Engleska i Francuska radili u svojim kolonijama, a da zato nikad nisu prozvane. Naprotiv tomu, Hrvati koji u cijeloj svojoj povijesti nikad nisu vodili osvajački rat niti su imali robovlasnički sustav proglašavaju se genocidnim narodom.

Svakodnevni napadi na našu zemlju potpomognuti razno raznim veleizdajničkim nastupima hrvatskog vodstva i bezbrojnim falsifikatima vape za protestom. Kao jedan od brojnih primjera falsifikata hrvatske povijesti obrazloženje je FIFE prilikom izricanja kazne Josipu Šimuniću u kojem je navedeno kako su za vrijeme NDH Hrvati u Hrvatskoj bili manjinski narod koji je u tom razdoblju likvidirao veliki broj većinskih Srba, Židova i Roma. Ponovno su nebrojeno puta uspkost svih relevantnih dokaza umnožavane žrtve Jasenovca i isticane brojke o 700.00 ubijenih Srba što je čista laž i falsifikat. Međutim, prema podacima prof.dr. Jurčevića o dosada istraženim zločinima II svjetskog rata i poraća 88,52% žrtava su žrtve jugokomunističkih vlasti, a samo 0,13% žrtava su žrtve NDH.

Potpuno neutemeljen napad na hrvatskog domoljuba Josipa Šimunića i na njegov povik ZA DOM, samo je kap koja je prelila čašu žući. DOM koji je za svakog pravog Hrvata uz vjeru u Boga najveća svetinja, oskvrnut je na najpodliji i najbezočniji način. Dom koji predstavlja životnu toplinu, blagoslovljeni mir, to mjesto uspomena na niz dobrih, dragih i nikad zaboravljenih osoba doživio je napad tzv. kulturnog, demokratskog i civiliziranog svijeta.

Postavljamo si pitanje – Kako nakon ovoga krenuti u sutrašnji dan i što učiniti za punu afirmaciju ovog Božjeg naroda?

Za Hrvatsku akademsku zajednicu
„Kralj Tomislav“
Član Predsjedništva
Vladimir Biondić
Akademik HAZUD


POŠTOVANA GOSPODO, FIFA-ČI!

Sa snebivanjem smo pročitali onaj šokantni pasus-aneks vašoj odluci o kazni našem nogometašu Josipu Šimuniću zbog pokliča 'Za dom' (spremni) kojom ste mu presudili apstinenciju od deset utakmica neigranja za Hrvatsku kao i zabranu pristupa utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije te novčanu kaznu od 30 tisuća švicarskih franaka.

Dragi FIFA-či, u tom pasusu vi navodite za nas Hrvate bolnu istinu koja nam je kao neupućenim naivcima dosad bila, eto, sasvim nepoznata; jednostavno rečeno, vi ste nam navedenim citatom jednog obožavatelja Slobe Miloševića otvorili oči:

'Hrvati su za vrijeme NDH na današnjem teritoriju Republike Hrvatske bili nacionalna manjina, a tu su živjeli milijuni Srba, Židova i Roma. Hrvati su na području koje su kontrolirali ubili oko 700 tisuća Srba.'

U prvi mah nismo mogli povjerovati da su naši preci, inače mirni i tolerantni Hrvati, bili takvi koljači ali obzirom da od naših trenutno vladajućih političkih glavešina nitko ni riječju vašu tvrdnju nije ni pokušao opovrgnuti sve više smo uvjereni kako ste potpuno u pravu.

Tim više što je i trenutni hrvatski predsjednik-pravedni antifašist, prilikom svoje državničke posjete prijateljskom nam Izraelu jasno i glasno izjavio kako se ustaška zmija opet migolji i ponovno ugrožava njegovu lijepu partizansku kapu, to istinsko oličenje mira i ljubavi.

Ustvari, po završetku presudne utakmice s Islandom vaših promatrača, dragi FIFA-či, više nije ni bilo na Maksimiru pa je sva sreća da se naš nadobudni ministar obrazovanja dosjetio da vam obznani što se na terenu događalo nakon utakmice; njemu je kao Srbinu podrijetlom sasvim svejedno jeli Josip Šimunić digao lijevu ili desnu ruku…mogao je diči i lijevu nogu!

E sad, nakon kazne koju ste 'pošteno' odmjerili, mi Hrvati svakako ćemo doživjeti katarzu suočavajući se s našom koljačkom prošlošću.

Ali ta kazna je tek simbolična opomena u omjeru prema veličini zločina kojeg smo, kako navodite, prema nevinim Srbima počinili u vrijeme dok smo na ovim prostorima bili tek nacionalna manjina,

Stoga vam, moji dragi FIFA-či, predlažem da našu reprezentaciju u potpunosti suspendirate s prvenstva svijeta u nogometu a umjesto nje da pozovete nogometnu reprezentaciju Srbije kako bi tim plemenitim činom, mi ustašoidni Hrvati, barem malo kompenzirali našu genocidnu hipoteku!

I za kraj:

Vjerojatno su neki od vaših savjesnih delegata, FIFA-ča, bili prisutni i na utakmici Srbija-Hrvatska na beogradskoj Marakani pa su poput našeg navedenog ministra obrazovanja mogli zapaziti-a nisu, kako se već tradicionalno, ritualno pali hrvatski stijeg!?

Zanimljivo, nikog niste kaznili niti ste ikoga barem pismeno opomenuli, jer to je po vama i po našem ministru obrazovanja sastavni dio benignog srbijanskog folklora; ma gonite se u …… skupa s našim praznoglavim glavešinama!

Za Dom spremni, vaš
Damir Kalafatić


Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)


Crvena diktatura...

SLUČAJ FRANCIŠKOVIĆ

To što se dogodilo Marku Franciškoviću ničim se ne može opravdati. Zašto Ranko Ostojić nije smijenjen? Ako zanemarimo nasilje države nad Franciškovićem, Ostojić mora otići već zbog primitivizma i prostačenja koje je iskazao u jednoj javnoj polemici, koja je baš zbog Ostojićeva neprimjerenog rječnika dobila kvalifikaciju nepristojne svađe. Francišković je završio na prisilnom psihijatrijskom tretmanu, s dva moguća raspleta: ostat će žrtva komunizma i time simbol slobode i nacije, ili će preživjeti i jednog dana postati hrvatski predsjednik ili premijer. Jesu li svi naši predsjednici i premijeri bili žrtve mentalnog nasilja? Čudimo se odsutnosti Ive Josipovića i Zorana Milanovića iz realnog života, a oni su "izliječeni" još za komunizma. Grdo se varaju svi oni koji misle da je o Franciškoviću sve rečeno i sve napisano. Potrebito je češće pisati o psihijatrijskom tretmanu pojedinih osoba i cijele nacije, jer još uvijek ima građana RH koji ništa od toga nisu prepoznali.

Sramotimo se na svim razinama

Kako jenjava slučaj Perković, u svjetskim medijima sve se više nas prezentira slučaj Francišković. Komentari nam ne služe na čast. Ništa povoljno za Hrvatsku ne događa se niti na subverzivnoj sceni, koja se kod nas najčešće sramotno svrstava uz vlast. Na kontroverznoj internetskoj Metapediji pojavio se prilog o neokomunističkoj crvenoj Hrvatskoj. U verziji teksta na engleskom jeziku spominju se psiho-politički konclogori. Tko se suprotstavi neokomunističkoj okupaciji završava u dijelu društva koji praktično funkcionira kao koncentracijski logor za progonjene i obespravljene. Svako suprotstavljanje vladajućoj vrhuški gleda se u okvirima naslijeđene komunističke psihijatrije, koja očigledno nastavlja svoju opaku misiju, pa se buntovnici proglašavaju duševnim bolesnicima.

Francišković je prezentiran kao mladi hrvatski ekonomist koji je na facebooku i u svojim knjigama kritizirao lijevu vlast u Hrvatskoj za iracionalnu ekonomiju i zbog toga zatvoren. I podvrgnut medicinskom tretmanu za duševne bolesnike, koji uključuje i trovanje tabletama za teže psihičke bolesti. Iako ispravno interpretira slučaj Francišković, prilog u Metapediji trebamo uzeti s određenom rezervom, jer je kompromitiran nekim prejakim izrazima, nepotrebnim digresijama i upitnom napomenom da je "obitelj-klan Goldstein glavni savjetnik crvene vlade" i da ima monopol nad našom kulturom, poviješću i jezikom. Je li taj prilog načinjen da pomogne Franciškoviću ili da mu našteti?

Koliko znam, ministar je taj koji mora paziti što govori. U internetskoj svađi s Franciškovićem, Ostojiću su se omakle zaista ogavne riječi, za koje nisam vjerovao da ih može napisati bilo tko. Jedan od Ostojićevih komentara (uz njegov avatar) sadržavao je rečenice tipa "Tebe ni tata više ne će" i "Vas ni u ispovjednici više ne će". Na tome nije ostalo - poniženi Francišković hitno je prebačen u represivno-popravne institucije, u kojima je Ostojićevo posredno "guženje" (navodi baš taj izraz) posve izvjesno, i praktično se već dogodilo kroz cijelo to nasilje sudskog, policijskog i zatvorskog sustava. Ostojić se istresao i mirno pričekao da komunistička mašinerija proradi. Činjenica da nije presjekao tu blamažu, ukazuje na njegove osobne moralne nedostatke. Homofobno intonirano "guženje" bacilo je veliku sjenu na proklamiranu podršku SDP-a prema gay populaciji. Sve to ima šire implikacije na sveukupan dojam predstavnika SDP-a, koji se ponašaju kao da su preskočili partijske tečajeve. Premijer je u Saboru od Gordana Jandrokovića prozvan kao skorojević, koji je više puta iskazao mržnju i govor uličnog huligana. Temeljne civilizacijske vrijednosti ozbiljno su narušene. Tamo neki Dejan Jović iz ureda predsjednika Ive Josipovića hvali knjigu koja negira genocid nad muslimanima Srebrenice! Možemo reći da se primitivci kad-tad razotkriju.

Let iznad kukavnog partijskog legla

Prestrašno je to (neo)komunističko nasilje. Na odabranu žrtvu najprije se provede udar represivnih institucija, a onda se čeka učinak stresa, koji onda potvrđuje dijagnozu da je riječ o duševno poremećenoj osobi. Svaki je činovnik u referentnom lancu represije dao određen doprinos da se Franciškovića zatvori, čime je generiran njegov emocionalni stres i posve opravdan šok, koji se onda koristi kao povod za njegov psihijatrijski tretman. Kao u filmu "Let iznad kukavičjeg gnijezda" Miloša Formana, žrtva u svojoj nemoći počinje prosvjedovati, otimati se, organizirati pobunu unutar represivne institucije, pa onda kreću psihijatrijske kure i elektrošokovi, da bi na kraju poremećeni psihijatar pokazao javnosti s kakvim se "luđakom" bori. "Vrijeme će učiniti svoje, cilj je da izađem naoko zdrav a da jednostavno ne ću biti u stanju suvislo se izražavati" - kaže nam Francišković.

Spomenuo je nešto nevjerojatno. Liječnici dijagnosticiraju da je bolestan njegov politički program, pa je formalno njegov program završio na psihijatrijskom tretmanu. Zoran Milanović nagovijestio je prije dvije godine da je njegova prva zadaća ideološki promijeniti naciju, ali da će Vlada koristiti umobolnice, to se nitko nije nadao. To je velika sramota za liječničku struku u RH, velika sramota za Hrvatsku. I sve će to prije ili kasnije uznemiriti europsku i svjetsku javnost, i osramotiti Hrvatsku koliko i slučaj Perković. Prema izjavi Franciškovića, upleteni liječnici postavljaju se kao ovozemaljski bogovi, koji određuju što je zdravo a što je bolesno, bez obrazlaganja svog mišljenja. Recimo, za njih je bolesno zagovaranje poništenja privatizacijske pljačke. Bolesnim se kvalificira Franciškovićevo zagovaranje nacionalizacije banaka, otpis svih dugova i ulazak novca u distribuciju bez kamata. Psihijatrica dodaje da su to njegove sumanute ideje. Liječnicima je bolestan i švicarski koncept naoružanog naroda, koji Francišković zagovara.

Franciškovićevo zalaganje za uvođenje smrtne kazne interpretira se kao dokaz njegove agresivnosti! U paketu je proglašen bolesnim i Franciškovićev zahtjev za suverenom Hrvatskom, koja ne će biti dio unija i vojnih saveza, koja ne će sudjelovati u imperijalističkim ratovima, koji po svijetu šire neimaštinu i glad. Koja će proizvoditi zdravu hranu i zabraniti onu genetski modificiranu. "Liječnici" konstatiraju da je sve to Franciškovićevo odstupanje od realiteta. Istina, to se ne će dogoditi, ali zbog toga možemo samo žaliti. U svojim špekulacijama posve izvan struke, isti likovi Franciškoviću prigovaraju mesijanstvo, konstatirajući njegovo pozivanje na Sveto pismo, Božje zakone i Evanđelje! Sve po psihijatrijskom naputku iz vremena komunizma. Zaključeno je da Franciškovića treba prisilno liječiti. Vrijeme je da hrvatsku medicinu vratimo travarima.

Ovdje promatramo stradanja budućeg nacionalnog vođe

Hrvatski branitelj Marko Francišković krenuo je putem koji ga nužno čini protagonistom. Da vlast i poltroni nisu opstruirali njegovu pobunu u okvirima važećih zakona, probio bi se u ovakve strukture RH, bilo na nivou države ili na zagrebačkoj lokalnoj sceni, koja je na neki način državna. Zbog aktualnog "liječenja" Francišković će preskočiti izbore za Parlament EU-a i ovogodišnje izbore za predsjednika RH, ali će se za koju godinu probiti prilično visoko. Imamo priliku skoro uživo promatrati kako se formira nacionalna karizma. Glavni mediji slabo to koriste, a sutra će istraživačko novinarstvo prekopavati ono što može danas direktno snimiti. Posebno je smiješno nezainteresirano držanje Milanovića i Josipovića, kojima će jednog dana značaj određivati upravo Francišković. To je to samoispunjavajuće prokletstvo - Francišković je najavio da će suditi osobama poput Milanovića i Josipovića, i to će se zaista dogoditi.

Ranko Ostojić je u svemu tome nebitan, zanemariv, slučajan. Franciškovića možemo uspoređivati samo s premijerom RH i s predsjednikom RH. Prije nego što su došli na vlast, obojica su retorički preuzeli dio Franciškovićeva programa, samo što su svoje javno izrečene zavjete opovrgli odmah po dolasku na vlast. Zoran Milanović je u komunikaciji nešto glasniji od Franciškovića, ali nije završio u Zatvorskoj bolnici. Valjda su njegove poruke manje domoljubne od onih Franciškovićevih. U žurbi da dotuku osobu koja narušava aktualnu podjelu plijena, režimski liječnici Zatvorske bolnice nesvjesno su proglasili bolesnim neke najave iz Plana 21 vladajuće koalicije Kukuriku. Nema tu traga psihoanalizi ili znanstveno utemeljenoj psihijatriji. Koji su to jadnici! Kada vas takvi "znanstvenici" dohvate, bolje vam je da se niste rodili. Isto tako, glede određene društvene dominacije kroz prezidencijalnu liniju, tijekom predsjedničkih izbora 2009. Josipović je kopirao Franciškovićevu koncepciju Pravednika u narodu, baš onu koju je Francišković iznio prilikom najave svoje osobne kandidature. Francišković je član Pravednika, udruge za zaštitu ljudskih prava.

Kristocentrična ekonomija

Za suđenja Marku Franciškoviću 12. studenog prošle godine jedan njegov prijatelj požalio se da je za komunizma mogao nazočiti suđenju Marku Veselici, ali danas njemu i mnogim drugim građanima nije dozvoljen ulazak u sudnicu, pod izgovorom da je netko posljednji put neovlašteno snimao suđenje! Sudac Marko Benčić pustio je nekoliko građana koji su vidjeli dio suđenja da čekaju u hodniku, za vrijeme glavne rasprave. Francišković je dobio šest mjeseci prisilnog liječenja u zagrebačkoj Zatvorskoj bolnici. Navodno je Miroslav Rimarchuk (77) nadnevka 6. rujna 2013. pritvoren zato što je nagovijestio financiranje Franciškovićeve obrane.

Prilikom predstavljanja svoje kandidacijske liste za gradsku skupštinu grada Zagreba početkom prošle godine, na njegovu izrečenu tvrdnju o razbojničkoj i veleizdajničkoj naravi ovog režima u Hrvatskoj, odmah su skočili dežurni režimski cenzori i nasilno prekinuli Markovo predstavljanje za izbornu listu br. 6. "Koji govor mržnje? Zašto Milanovića ne prekinete kada je njegov govor mržnje?" - pitao je Francišković. Režim je počinio veleizdaju, dodao je Francišković u ponovljenom snimanju. "Promijenit ćemo Ustav i uvesti smrtnu kaznu, tako da će ovi koji su ovaj narod cijelo ovo vrijeme pljačkali, lagali, varali i ubijali dobiti zaslužene kazne. To se odnosi na Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Jadranku Kosor, Ivu Sanadera, Zorana Milanovića i sve one koji su njima asistirali u ovoj veleizdaji." Navodno spomenutu petorku namjerava postaviti da čiste minska polja. Spomenuo je Gorana Radmana kao potrčka Billa Gatesa i suradnika KOS-a.

Diplomirani ekonomist Marko Francišković zainteresirao je javnost sa svojom "kristocentričnom ekonomijom" koju je prezentirao u svojoj "Hrvatskoj knjizi opstanka". Godine 2009. najavio je svoju kandidaturu za predsjednika RH. "Kandidiram se za predsjednika kako bih ovoj zemlji ponudio svoje znanje i snagu budući da je naša domovina Hrvatska u opasnosti prije svega zbog vlastite promašene politike." Tražio je nacionalizaciju banaka, prekid politike bankrota i prekid rasprodaje nacionalnog suvereniteta. "EU nije u interesu hrvatskog naroda, već nekolicine političara koji o tome odlučuju". Protivio se regionalnim integracijama, razdoru između ljevice i desnice, ateista i vjernika, bogatih i siromašnih, mladih i starih, zdravih i bolesnih. "Nedvojbeno je jasno da ovu sadašnju katastrofalnu politiku možemo pobijediti samo ako pobijedimo ljude koji ju vode".

Tvrtko Dolić


hrsvijet.net

Pobili su mi cijelu obitelj i kako biti ravnodušan prema ćirilici?

Dok su Hrvati oplakivali svoje mrtve i molili za pokoj njihovih duša, 2. studenog 1991. godine, dogodio se pad Lušca

Postrojbe tzv. JNA, potpomognute srpskim paravojnim formacijama "Beli orlovi", više ih se pamti kao "Arkanovci", presjekli su 2. studenog '91. obranu grada Vukovara na dva dijela. Dogodilo se to na središnjoj crti obrane grada u gradskoj četvrti Lužac. Tog kobnog 2. studenog 1991. godine dogodio se, više nego siguran, pad hrvatskog grada na Dunavu. Početak pada Vukovara dogodio se već 16. listopada, kada je junački poginuo zapovjednik obrane u Borovu naselju general bojnik Blago Zadro. U ovom reportažnom prikazu razgovaramo sa sudionikom tih povijesnih događanja hrvatskim braniteljem Tomom Gršićem. Donosimo i neke događaje koji su našoj javnosti manje poznati.

Upravo na dan pogibije general bojnika Blage Zadro, 16. listopada '91. , JNA je potpomognuta svojom bradatom bratijom "Arkanovcima" krenula svom žestinom i na Lužac, ali je taj napad uspješno odbijen, prenosi mi moj sugovornik Tomo Gršić, isto kao i onaj na Borovo naselje. Neposredan povod za konačni proboj obrane grada duž čitave obrane bilo je zarobljavanje trojice pripadnika JNA i gubitak dvaju tenkova, te pogibija i jednog njihovog generala. Zapovjednik Specijalne policije Mato Džigumović, zajedno sa svojim dečkima, zarobio je trojicu golobradih mladića pripadnika JNA dok su lumpovali u jednom podrumu na brdu iznad crkve sv. Petke, na vukovarskoj Adici. Radilo se o golobradim mladićima. Navodno je jedan od njih bio i Hrvat. Sva trojica su unovačena u hrvatske postrojbe. Vaš izvjestitelj se osobno uvjerio, gledajući uradak novosadske televizije, da su oficiri JNA zapovijedali napadom, a "Arkanovci " su bili samo izvršitelji. Iz tog televizijskog priloga može se vidjeti i čuti kako taj oficir izdaje naredbu Željku Ražnjatoviću zvanom "Arkan" da u čišćenju ubijaju sve što se miče kao odmazdu za izgubljenog generala, njihova dva tenka i zarobljavanje trojice vojnika, "koje se ustaše masakrirale!" Padom središnjeg dijela obrane grada izbili bi na Dunav i na taj način presjekli obranu grada na dva djela.

Pobili su mi cijelu obitelj

Tomo Gršić je Vukovarac po izboru i hrvatski branitelj. Lakše je ranjen na nekoliko mjesta, ali srećom ne radi se o težim povredama. Više ga muče duševne boli koje je podnio i još uvijek podnosi.

"Najradije bih se odselio iz ovog grada, a što sam onda napravio? Zašto i za koga sam se borio?" - razmišlja sasvim glasno naš sugovornik.

Razgovaramo u krugu njegove obitelji u Ličkoj ulici. Kćerka Marija, jedinica, neke pojedinosti iz očeva života još nije čula. One se iznose samo prigodičarski i samo povjerljivim osobama. Stoga je sasvim razumljivo da ju majka Jelka poziva neka posluša istinite životne priče iz usta svog oca. One se pamte čitavog života i ne smiju se zaboraviti.

Tomo je malo zastao, stekao sam dojam kao da mu je spontano došlo da zaplače, ali se ipak pribrao da bi nastavio iznositi svoju životnu priču. Valjda se sjetio kako heroji nikad ne plaču! Više je za povjerovati da je želio ispustiti zatomljeni pelin i otrov koji se već godinama taloži u njegovoj duši. Kad se malo pribrao ponovno podcrtava da ga više muče duševne nego tjelesne boli.

"Još nisam bio niti punoljetan, a otac je napustio mene i majku i otputovao u Ameriku. Ratne '91. postao sam punoljetan. Majka se, pred sami rat, ponovno udala i zatrudnjela s mojim poočimom. Ja sam bio na bojišnici, a roditelji su ostali u vukovarskom prigradskom naselju Lužac. S obzirom da sam izučeni automehaničar na ramenu sam nosio pušku, a u drugoj ruci nosio sam kutiju sa alatom za popravak vojnih vozila. Još dok sam bio u Zagrebu brinuo sam se, kao pripadnik specijalne policije, za sigurnost, između ostalih, i osobnog automobila prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i predsjednika tadašnje Vlade Nikice Valentića. Doveo sam u ispravno stanje i ona dva tenka što su ih naši zarobili. To znači da sam bio osoba od povjerenja. Iz pouzdanih izvora sam čuo da su me domaći Srbi tražili pod kodnim imenom "Mali sa Salaša!" Život sam spasio u proboju zajedno sa još 17 mojih prijatelja pripadnika specijalne policije. Probijali smo se dva dana i dvije noći da bi došli do slobodnog Nuštra. Kad im nije pošlo za rukom da se meni osvete, osvetili su se mojoj majci, koja je bila u visokoj trudnoći i mojemu poočimu, ubivši ih sa još 57 drugih Luščana koje su zatekli po podrumima. Srpska vojska ih je zakopala u masovnu grobnicu. Prilikom ekshumacije majku sam prepoznao po suknji, a i očuha sam uspio pronaći zato što su imali dokumente uza se i pokopati ih u obiteljsku grobnicu."

I na kraju našeg višesatnog razgovora pitao sam ga što misli od ćirilici u našem gradu? Nakon što sam sve prošao i doživio, a samo dio sam ovdje iznio, pametnome dosta! Ćirilici u Vukovaru za još 50 godina nema mjesta! Tko istinski pozna dušu Vukovaraca za njega je ovo zločin što nam se sada događa!

Vjenceslav Janjić


"Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda."
Šufflay


Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

Davor Dijanović


"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"
Kralj Tomislav


Stepinčevo u Krašiću

Na 54. obljetnicu smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca, svečano euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću u koncelebraciji s tridesetak svećenika predvodio je postulator kauze za proglašenje svetim Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja.

Propovijed mons. dr. Juraja Batelje:

Draga braćo i sestre!
Poštovani gledatelji Hrvatske televizije i slušatelji Hrvatskoga radija!

1. Evanđelist Ivan govori o proslavi Sina Čovječjega. Tko je Sin Čovječji?, pitali su Grci apostole. Čuvši to, Isus se očitovao da je on Sin Čovječji, i da će ga uskoro vidjeti podignuta na prijestolje križa!

Blaženi Alojzije Stepinac riječju i životom uči da je Sin Čovječji, Isus Krist, Sin Božji, koji je po Duhu Svetome radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom, prošao zemljom čineći dobro, trpio, umro na prijestolju križa i uskrsnuo. Štoviše, on uči da »Isus svoje vjerne štiti, Isus svoje vjerne brani, Isus svojim vjernima pomaže, Isus svoje vjerne tješi«.1 »Zato je Isus«, nastavlja blaženi Alojzije, »kroz čitav život naš program, Isus naša lozinka, Isus naš cilj, Isus naše sve. A kad se odlučimo za Isusa, onda to znači biti potpun kršćanin.«2

Dakle, naš nam Blaženik poručuje da je Krist, Sin Čovječji, pobijedio zlobu i zloću, laž i mržnju te uskrsnućem od mrtvih svim ljudima omogućio pristup slavi Božjoj. Isus Krist je stijena na kojoj je sagrađena sveta Crkva Božja, ne građevina od kamenja, nego od jedinstva srdaca učvršćenih Duhom ljubavi i mira, da bude »stup i uporište istine« (1 Tim 3,15). Zato joj je on dao cjelov žrtve svoga života govoreći: »Samo Bog je velik i njegova Crkva!... Što duže živim, to te više ljubim, Crkvo sveta Božja ... Bijedni ovaj život rado dajem. Kad bih mogao, dao bih i sto života, samo da živi Crkva Božja.«3

2. Čuli smo Isusove riječi: »Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod.« U kolika je ljudska srca zasađeno zrno Božjeg izabranja, ali je bez svjetlosti, bez Božje milosti, to zrno istrunulo, nestalo bez ploda. Mi danas, okupljeni oko oltara Gospodnjega i žrtve života jednog Hrvata, kardinala Katoličke Crkve, pokušavamo otvoreni Duhu Božjemu razumjeti logiku umiranja na zemlji da bi se živjelo u vječnosti. Uočavamo potrebu smrti i njezino značenje. Kad sijač baca zrno u zemlju, raduje se jer sluti obilan rod. I Isus umire! Bio je to čas pun svjetla, plodnosti i radosti. Pao je u zemlju i bio uzdignut sa zemlje. Logika je to koju ljudski um teško shvaća, ali poučen vjerom spremno prihvaća. Bijaše tako i u životu bl. Alojzija Stepinca. Iz vjere u Sina Čovječjega trpio je i blagoslivljao, sabirao pozitivne smjernice života i nadvladavao negativne, osvjedočen da su vrijednosti vječnoga života vrjednije od pratećih boli.

3. Stoga kršćanske duše Kristovim povjerenjem vrednuju i samu činjenicu smrti. Poučen Evanđeljem, blaženi nas Alojzije uči ovako: tko živi pošteno i čestito, ne treba se Boga bojati ni strepiti pred ljudima ni pred smrću. On je u Lepoglavi osluškivao iz susjednih ćelija jecaje i bolno stenjanje zatočenih ljudi. Jednom, nakon što je vidio kako odnose na ukop mrtve zatvorenike, pohodila ga je njegova sestra Štefanija, udana Štengel, i predala mu buket ruža. Pod dojmom nepravednih i prinudnih udaraca kojima su ubijani zatočenici reče joj: »Ovamo ne spadaju ruže, već trnje!« Štefanija svjedoči: »Rekla sam mu: 'Šalju ti ih oni koji te vole i koji misle na te.' Uzvratio mi je: 'Ako se dogodi da ja ovdje padnem, da ti ne bi palo na pamet da me preneseš jer hoću da ležim na robijaškom groblju, među robijašima, jer na dan suda digao se ja iz kraljevske zlatne grobnice, iz dna oceana ili središta robijaškog groblja, pred Boga ću donijeti samo svoja dobra djela.'« 4

Iz toga sučeljavanja sa smrću naš je Blaženik po nunciju Hurleyju poručio papi Piju XII.: »Sveti Oče! Spreman sam umrijeti za Crkvu Katoličku ne samo općenito govoreći, nego za svaki kanon svete Majke Crkve!« A danas nam bezbožci podmeću Crkvu bez kanona i zakona, po svojoj mjeri i naumu, s ciljem da je unište. Zato nećemo ni danas otići iz Krašića, a da ne obnovimo vjernost i ljubav papi Franji kakvu je naš Blaženik posvjedočio papi Piju XII., jer u konačnici tu ljubav i vjernost ne iskazujemo ljudima nego Sinu Čovječjemu, Kristu Gospodinu, nebeskom Zaručniku Crkve koju on u kupelji krštenja i u sakramentu ispovijedi pročišćuje da bude čista i sveta, bez ljage i bore.

4. Dragi vjernici! Još nam u ušima odzvanjaju Isusove riječi: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.« U svim razdobljima svoga zemaljskog života Alojzije Stepinac poistovjećivao se s Kristom patnikom i s njegovom proslavom, jer tko se s njime ne poistovjeti, ne može ući u kraljevstvo nebesko. Tko nije kadar piti kalež muke Gospodnje, nije pripravan da sjedne za stol vječne gozbe Jaganjčeve. Ovih se dana raspisalo po novinama da je Udba sačuvala »Stepinčev kalež«. Koliko je poznato, posuđe za svetu misu u Lepoglavi doneseno mu je iz kapele Nadbiskupskog dvora u Zagrebu. Misno vino slao je po stražaru lepoglavski župnik, još živući, Mato Repić. U sakristiji pavlinske crkve nije bilo crkvenog posuđa. Gdje je Udba zaplijenila spomenuti »Stepinčev kalež«? Zašto ga je zaplijenila? Ono što je vraćeno sluzi Božjemu Franji Kuhariću kao »kalež« ne rabi se za misno slavlje, nego za čuvanje sv. hostija. Bio je to običan ciborij. No, simbolika spomenutog kaleža sadrži bolnu istinu progona Katoličke Crkve i njezinih duhovnih pastira. To nije nikome za pohvalu. To je za osudu! Govor o »Stepinčevu kaležu« oživljava rane pravnog i fizičkog ubojstva ne samo jednog nevinog čovjeka, blaženog Alojzija Stepinca, nego desetaka tisuća onih koji su radije pošli u smrt za Isusa Krista, Sina Čovječjega, nego se poklonili bezbožnom i nasilnom simbolu crvene zvijezde.

Zašto se istovremeno iz udbaških redova aktualiziraju Nadbiskupovi dnevnici koje je Udba bez potvrde zaplijenila i na 55 godina otuđila? I ne samo dnevnike. Zagrebačka nadbiskupija ni danas nije dobila objašnjenje što je s dokumentima koje je Udba zaplijenila zajedno s Nadbiskupovim dnevnicima. Štoviše, Udba je te dnevnike neovlašteno prepisivala, filmirala, uništavala, iz njih otuđila izvorne dokumente, a u nj uvrstila fotokopije sa svojim oznakama. Pri tom je ignorirala njihova zakonitog vlasnika i prekrajala njihov sadržaj s jedinom nakanom da ponizi Blaženikovu osobu. Kakve li bezočnosti! Htjeli su tim dnevnicima napakostiti blaženom Stepincu i što crnjim velom šutnje zaodjenuti papu Pija XII. jer su otpalom svećeniku Falconiju s đavolskim nakanama davali preslike iz spomenutih dnevnika, ali samo pomno biranih dokumenta! Kako ih je Bog postidio! Obistinila se riječ bl. Stepinca o tim dnevnicima: »Nadam se da će dnevnici opet doći na svoje mjesto. Pitat će se jednog dana za njih. Možda bude netko sretan da ih može vratiti. To je kulturna i moralna sramota. To je najsramotnija otimačina. Takva što ne bi se dogodilo u jednoj kulturnoj zemlji.«5 Kako je proročkim duhom naš Blaženik predvidio vrijeme u kojem živimo! Nažalost, ima i danas ljudi koji si tom otimačinom i sramotom žele osvjetlati lice.

5. A imamo li pravo kao vjernici, kao slobodni građani u slobodnoj Republici Hrvatskoj, postaviti i ovo pitanje: Gdje su tisuće pisama kojima su vjernici svome, mržnjom i trpljenjem okovanom, nadbiskupu Alojziju Stepincu u Lepoglavu slali potporu, utjehu, ohrabrenje, stvarajući molitvenu povezanost i gradeći duhovno zajedništvo? Što su sve pretrpjeli oni koji su ta pisma poslali? Nažalost, ni jedno od tih pisama nije našem Blaženiku uručeno. Dok ih je Udba u Zagrebu otvarala i provjeravala, istodobno je komunistički režim pred novinarima i stranim svijetom glumio pravdu i humanost. Gdje su pisma i stvari koje je Udba na putu ili u svom sijelu na Zrinjevcu otuđila krašićkom župniku Josipu Vranekoviću svukavši ga do gole kože i zaplijenivši mu pisma ili darove koje je nosio za zatočenog Kardinala? Zašto ta pisma nisu vraćena zakonitom nasljedniku? Što je bila i što jest sudbina tih pisama? A ona su nama drago sjećanje, neuništivo kao i Stepinčevo srce koje je Udba zaplijenila i spalila. Neuništive su u kostima blaženog Stepinca ostale i otrovne supstancije kadmija, kroma, olova i arsena, koje su uništile njegovo tijelo, ali ne i ljubav.

I mi vjerom u Isusa Krista Sina Božjega opraštamo sva ta bezakonja jer je ljubav neuništiva, jer »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8). Ali ne možemo i nemamo pravo zanijekati istinu što i kako se dogodilo. Sveto pismo nas uči »istinovati u ljubavi« da bismo prispjeli do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega (usp. Ef 4,15). I blaženi Alojzije nas opominje da je Isus u najtežoj muci molio za svoje mučitelje i one koji su mu se rugali: »'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!' Mi ne bismo bili dostojni učenici svoga Učitelja kad ga ne bismo nasljedovali i u ljubavi prema neprijateljima. Njima je vodič i lozinka mržnja. Nama mora biti ljubav koja ostaje i preko Groba, kad nema više mjesta vjeri i ufanju, jer ćemo biti u posjedu Onoga koga sad vjerom i ufanjem tražimo.« 6

6. Braćo i sestre! Kao sinovi i kćeri Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda s pravom ponavljamo Isusovo pitanje: »Zašto, Oče, ova gorka čaša boli?« Zašto se katoličke vjernike opet ponižava tutorstvom onih koji su im radili o glavi? Proničući zloću svojih progonitelja i uzimajući u ruke kalež muke Gospodnje, blaženi je Stepinac posvjedočio: »Nije nama zabranjeno težiti za slavom jer je ta težnja srasla s našom dušom. Ali tražiti slavu mimo volje Božje, tražiti slavu izvan Boga, tu se skriva grijeh i čudnost!« 7 O divne li nauke! O sretnog li naroda kojemu predvodnici u vjeri utiru staze vječnosti pijući kalež muke Gospodnje, ne iz metalnog posuđa, nego iz izvora probodenog Isusova Srca koje, umirući poput zrna, donosi plod, život uskrsnoga jutra.

To će iskusiti svi koji mu nastoje biti vjerni. Suočen s takvim iskustvom blaženi je Alojzije posvjedočio: »I mene su sudili – u ime naroda, ali [je] glav no da nisam osuđen u ime Presvetoga Trojstva za izdaju Crkve!« 8 To je potvrdio i 31. srpnja 1952. rekavši: »Proglasili me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se da imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na narodnim sudovima.« 9

7. Čuli smo Isusov vapaj: »Oče, izbavi me iz ovoga časa« (Iv 12,27). Nije riječ o tragičnoj molbi, nego o potvrdi gorčine časa čija je tragičnost nadvladana molbom: »Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12,28). Ova nas evanđeoska poruka stavlja pred dvije činjenice: čas i proslavu Sina Čovječjega, još više čas i proslavu njegova učenika, svakoga vjernika, Alojzija Stepinca napose. Što je bio njegov čas? On je, naime, 20. veljače 1958. rekao župniku Vranekoviću sljedeće: »Ako naglo ne svrši moj život, vidim da ću mnogo patiti. Počela me boljeti i desna noga. Ali strpljivi moramo biti sve do prolijevanja krvi. Da, ali to je kod mene malo drukčije, i nasmiješi se rekavši: 'Sveci su prolili pet litara krvi – i u raju su, a ja već trideset litara i još sam jadni grešnik i borim se... Gospodine, zašto si to učinio? – to ne smijemo pitati!'«10

Slično svjedočanstvo nalazi se zapisano u pismu p. Ivanu Kukuli, provincijalu Družbe Isusove: »Ne sumnjam da će doći dani kada će za Crkvu Katoličku svanuti sigurna i potpuna sloboda, pa makar i ja morao umrljati svoj kardinalski grimiz vlastitom krvlju.« 11

Što je bio Alojzijev čas? Zašto je krvarilo njegovo srce? Bio je prvak Katoličke Crkve i svjestan Hrvat u vrijeme kad su komunistički prvaci nakon školovanja u Rusiji, nakon Staljinove škole mržnje i smrti, prema svjedočanstvu Ivana Supeka provodili svoj strateški plan: »Na brzinu u Hrvatskoj iskorijeniti radićevsku, [to znači narodnu, seljačku] i katoličku tradiciju.«12

Što je bio njegov čas? Iskorjenjivanje poganskih običaja ubijanja nerođene djece, pijanstvo, proždrljivost, nezakonito i protunaravno suložništvo, idolopoklonstvo.

Što je bio njegov čas? Zapostavljenom narodu pružiti utjehu i ponos. Potpora izdanju „Hrvatske enciklopedije“, povratak Višeslavove krstionice u domovinu, podizanje domova za bolesnu i nezbrinutu djecu, hrvatsku, židovsku i srpsku: Sv. Male Terezije na Vrhovcu u Zagrebu, u Poredju, u Klinča Selu, u Šestinama, dom Gospe Lurdske u Zagrebu, internat Hrvatskog radiše u Zagrebu, paviljon Bolnice milosrdnih sestara u Vinogradskoj, Zakladna bolnica Rebro, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke; svijest je to ljubavi prema hrvatskom narodu koja nadilazi političke zamisli i nacionalističke okvire svjestan da ga je tu u Brezariću, u Krašiću, rodila Hrvatica majka i usadila mu u dušu ljubav prema svome narodu, katoličkoj vjeri i božanskoj istini, zasvjedočenoj u krašićkoj himni: »Čuvaj, Bože sa visine, ovu grudu djedovine, / Ovdje se je mnogo dalo, za istinu umiralo.«

Što je bio njegov čas? Djelima ljubiti Boga i bližnjega svoga. Spašavati srpske prognanike, poljsku djecu i stradalnike u Crikvenici i diljem hrvatske domovine, zauzimati se za Židove i njihove bračne drugove katolike i nekatolike, uzdržavati uz pomoć Caritasa više od 50.000 izbjeglih slovenskih svećenika i vjernika, štititi komunističke prvake i njihove simpatizere, ideologe i diverzante. Četiri puta je intervenirao za oslobađanje komunističke djelatnice Branke Nemet, zaručnice inženjera Goldsteina.

Što je bio njegov čas? Čuvati Božji zakon i jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom u Rimu. Prosvjedovati protiv vođenja naroda i države u propast, protiv jugofašita i bezbožnih komunista, protiv nerazumnog ubijanja svećenika i vjernika, uvijek braneći vjeru u Sina Božjega, Sina Čovječjega, osvjedočen »kad se s Isusom trpi onda sve biva lako«.13

A što je naš čas? Danas, kad nas bezbošci žele učiti ljubiti Crkvu, kad nas agnostici poučavaju kako slušati papu, kad nas zabludjeli u kršćanstvu upućuju što i kako treba vjerovati, kada nas pritajeni i razotkriveni komunisti žele poučiti koji socijalni nauk zastupa Evanđelje. O tempora, o mores! Ne veličaju oni papu da uzdrže ljubav prema njemu, nego da pridonesu podjeli Crkve nastojeći učiniti razdor između pape i biskupa. Dakle, naš čas je Stepinčeva oporuka: čuvati živu vjeru u Sina Božjega i do groba vjernost Crkvi Katoličkoj, u zajedništvu s biskupima na čelu s papom.

8. Stepinčev čas nedjeljiv je od Isusova časa. I naš čas nedjeljiv je od Stepinčeve žrtve. U svim kušnjama i strahotama progona srce mu se ispunjalo utjehom pomisli na Boga. Taj njegov stav davao je snagu obespravljenim vjernicima i svećenicima logorašima koji su zbog vjernosti Crkvi, svome svećeničkom pozivu i služenju, čamili u Staroj Gradiški, Srijemskoj Mitrovici, na Golom otoku i u tolikim mjestima što ih je Udba osmislila s nakanom izbrisati Božje ime na zemlji, poniziti svećeničko zvanje, katoličku vjeru, dostojanstvo ljudske osobe. Taj čas zagorčivao je režim neljudskim postupcima prema svećenicima i vjernicima okivajući ih u lance, prisiljavajući ih da leže prostrti na goloj zemlji ili betonu, u čamotinji vlažne paučine i ljudske izopačenosti, mjesecima bez danjeg svjetla, danima bez hrane, pod prisilom saslušavani i psovkama vrijeđani jer su odbili pjevati pjesme svojim krvnicima.

Jačani Kristovom milošću i Stepinčevim primjerom izdržali su čas kušnje. Sačuvali su čast svoga zvanja, vjernost Krist Gospodinu i Crkvi njegovoj. Znali su da je njihova muka olakšana znojem Isusovim, njihova čast uvećana bičevanjem Isusovim, njihov ponos ovjenčan trnovom krunom Isusovom, njihovo trpljenje olakšano križem Isusovim, njihova patnja olakšana kaležom muke Isusove.

Njima i nama ovdje okupljenima naš Blaženik dovikuje ohrabrenje kojim je ójačao vlč. Živka Mihelića, upravitelja župe u Cerovcu, 11. srpnja 1955. kad je, služeći se mišlju sv. Bernarda, uskliknuo: »Bog skriva ulje svoga milosrđa u posudici ‘pouzdanja’. Dakle, pouzdanje, pouzdanje!« 14 Živio je ono što je molio: »In Te, Domine, speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam!«

9. Za blaženoga Alojzija sve bijaše Božji dar i Božja milost. Zato ga živom vjerom u Sina Božjega prepoznajemo kao prijatelja Božjega, zaštitnika opće Crkve, ali i odvjetnika hrvatskoga naroda jer je on naš ponos, naša svetinja, putokaz kojim putem i na koji se način u protivnostima svijeta čuvaju vjera, Crkva, obraz, ponos, čast, čistoća, obitelj, narod i domovina.

On je, videći himbu režima i pokušaje da ga privole na promjenu stava, govorio: »Mislili su da će time porasti u meni neka težnja za njihovom slobodom ... No što je najvažnije: Što bi meni govorila moja savjest, kako bi bolno bilo Svetome Ocu kad bih na neki način izdao Božju stvar... A nema druge nego trpjeti i moliti. Tako je volja Božja. Ako treba, bolje je časno poginuti nego sramotno ostati.« 15 Hvala Ti blaženi Alojzije za ovaj nauk vjernosti Bogu do smrti, do prolijevanja krvi. Koliko li si puta kao sužanj, ovdje u Krašiću, krijepio taj nauk vapajem: »Majko Božja, pomozi mi u ovaj čas!« ili ovim uzdahom: »Kako će žalostan biti svršetak onih koji vrijeđaju Tebe, Majku Spasitelja svijeta!« A mi slaveći ovaj blagdan s pravom govorimo: Blagoslovljen će biti svršetak zemaljskoga života onih koji su se poput Alojzija, živo i neustrašivo, uzdali u Boga živoga!

Braćo i sestre! Sabrani na ovom svetom mjestu i u slavlju Kristove žrtve poslušajmo kako je na današnji dan, pred 54 godine umro onaj koji se uzdao u Boga, naš blaženi Alojzije. Župnik Vraneković svjedoči: »U taj čas, bilo je oko 14 sati, opazim kako mu je pogled umoran i oči ne gledaju više onako svježe kao do tada. Pet minuta za redom je ponovio: 'Deo gratias! Bogu hvala...' Pogledao je, pritom se uspravio na rukama, malo podigao prema slici Gospinoj i glasno rekao: 'Blagoslovljeno Božje ime', a onda: 'Fiat voluntas tua! – Oče, budi volja Tvoja!' Čvrsto je prihvatio upaljenu svijeću, ali jer je klonuo, prišao sam da mu podržavam svijeću. Sestre mole... plaču... On nas pogledava kod pune svijesti. Moli: 'Oče, budi volja tvoja!' Bila je to zadnja riječ što sam od njega čuo. Još tri ili četiri bolna uzdisaja i ispustio je dušu.

– Ovo je smrt Pravednika! – svi tu ponavljamo: 'Bogu hvala!' – 'Blagoslovljen Bog u svojim svecima'.

Kroz punih jedan sat držale su časne sestre naizmjence goruću svijeću u mrtvoj ruci onoga, čija je duša već tada – uvjereni smo – gledala puno svjetlo, koje označuje goruća svijeća. Ostali smo klečati i moliti.«

Braćo i sestre! I mi smo došli moliti i proslaviti Boga. Radosno kličemo sa župnikom Vranekovićem: Blagoslovljen Bog u svojim svetima! Blagoslovljen Bog u blaženom Alojziju Stepincu! Molimo i vjerujemo da će Bog providjeti da ga što prije možemo blagoslivljati i po svetom Alojziju Stepincu. Stoga zahvalnog srca prihvatimo Alojzijevo iskustvo vjere i života: »Pečat i znamen križa uvijek je oznaka svih pothvata Božjih«,16 a »poteškoće se mogu nadvladati vjerom u Raspetoga Krista«.17 Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

dr. Juraj Batelja, postulator

1 Himan u čast Imena Isusova
2 Blaženi Alojzije STEPINAC, Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini, 1. dio, Zagreb, 1957., sv. XXVII., propovijed XIII., str. 46.
3 Josip VRANEKOVIĆ, Vranekoviev dnevnik, Zagreb, 2011., sv. I, str. 150; usp. isto mjesto, sv. II, str. 96, 146, 236; sv. III, str. 62; sv. IV, str. 92s., 95; sv. V, str. 32s.
4 Juraj BATELJA, Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., str. 256.–257.
5 VRANEKOVIĆ, 23. prosinca 1951., str. 52.
6 Pismo Josipu Gjuranu, Krašić, 19. rujna 1953.
7 Homilije za sve nedjelje i blagdane kroz godinu, sv. II., str. 109.
8 VRANEKOVIĆ, str. 194.
9 VRANEKOVIĆ, str. 109.
10 VRANEKOVIĆ, str. 600.
11 Pismo Ivanu Kukuli, Krašić, 13. prosinca 1952,
12 Ivo SUPEK, Krivovjernik na ljevici, Bristol,1980., str. 152.
13 Katehetske propovijedi, sv. 1., Zagreb, 1956., str. 1086v.
14 CP, sv. XII., str. 332.
15 VRANEKOVIĆ, str. 56.
16 Pismo s. Tereziji JADRO, provincijalnoj glavarici ss. karmelićanki Božanskog Srca Isusova, Krašić, 16. kolovoza 1955., u: PISMA, str. 137.
17 Usp. Pismo Srećku MAJSTOROVIĆU O.F.M., Krašić, 1. listopada 1954., u: PISMA, str. 95.


Stepinčevo, 10.2.2014.

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem. Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći. Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine.Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su, evo, njegovom beatifikacijom 1988. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:

Grob njegov bit će slavan

OVJENČAN đerdanima
i smaragdnim tropletnim krunama
cvast će grob pravednika
razorene crkve zemlje.
Čovječanska rijeka suza
ispod vodotočnih oblačnih trepavica
presušit će. Ropski život ispod sivoga kraka obzorja
minut će. Božanska i plava čarnost vremena zasjat će.
Trobojna barka sunca nebom će da plovi,
a pod nebom himan pjevati zemaljski korovi.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

" Prekrštavanje" pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

" Zločin" - vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Prava hrvatskog naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

(Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.").

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika?
Državni tužilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj državi.
Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate **

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Vjerska nauka napadana

Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

(Javni tužilac primjećuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija".)

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Komunistička partija

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A to se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."


Umro Nediljko-Nedo Vegar, jedan od zaljubljenika u Hrvatsku

Dugogodišnji hrvatski emigrant, dragovoljac Domovinskog rata i svojevrsni zaljubljenik u Hrvatsku pukovnik Nediljko-Nedo Vegar umro je u petak 7. veljače u Zagrebu.

Rođen je 1952. godine u Vašarovićima kod Ljubuškog. Kao brat Pave Vegara, jednog od vođa Skupine Fenix '72, još kao mladić se našao na udaru jugoslavenskih tajnih službi pa je bio prinuđen otići u inozemstvo, gdje je postao jedan od suradnika Brune Bušića.

U Domovinu se vratio sredinom 1991. i odmah pristupio ZNG-u. Ostatak rata proveo je u bojni Zrinski Frankopan i 4. Gardijskoj brigadi HV-a.

Za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio je nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a 2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske.

- Moji ideali su ispunjeni jer je stvorena hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih hrvatskih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima – riječi su Nediljka Vegara izrečene jednom prigodom o procesu stvaranja hrvatske Države.

- Dobro se on pripremio za smrt. Nije bio bogat u materijalnim stvarima, ali je posjedovao veliko blago principijelnosti, hrabrosti, velikodušnosti, lojalnosti prema prijateljima, a najvažnije prema svojoj domovini Hrvatskoj. Nije pao ni na jednom ispitu, nego je uvijek dobio čistu peticu, iako su prepreke bile velike – napisala je o Nedi jednom prigodom Julie Bušić, udovica Zvonka Bušića.

Posljednji Ispraćaj Nediljka Vegara s Mirogojskog groblja u Zagrebu biti će u utorak, 11. II. 2014. u 12 i 30 sati. Pokopni oproštaj biti će u srijedu 12.II.2014 u Vašarovićima - općina Ljubuški, u 15.00 sati.

R.H./hrsvijet.net


S ČIME JE SVE BILA SUOČENA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Naučio sam mrziti sve izdajnike i ne postoji zaraza na koju više pljujem od izdaje
- rekao je pred 2500 godina za one koji su služili okupatoru, grčki pisac Aiskulos.

U prošloj emisiji razmotrili smo neke povijestne istine o prijesnoj suradnji vođa Hrvatske Seljačke Stranke s velikosrbskim okupatorom Hrvatske od smrti Stjepana Radića do konca 1943. godine. U današnjoj emisiji govorit ćemo o njihovoj suradnji s Titovim boljševicima. 0d 1943. do 1945.

Vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke u izbjeglištvu: dr. Juraj Krnjević, dr. Juraj Šutej, dr. Ivan Šubašić sa svojim pomoćnicima dr. Milanom Martinovićem,Ilijom Jukićem, ing. Franjom Gaži i dr. Rodolfom Bičanićem nije htjelo ni čuti za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a kamoli zalagati se za njezin obstanak. Njima nije bilo jasno da se s raznim režimima ne moramo slagati jer oni su privremeni i prolazni, njih se može, a ponekad i mora mijenjati, ali država jednoga naroda mora biti vječna i nju se ne može u nikojem slučaju poistovjećivati s bilo kojim režimom. To su svetinje kojih se svaki pošteni čovjek mora pridržavati. Ne, to za Krnjevića i vodstvo HSS-e nisu bile svetinje, što je Krnjević jasno dokazao u svojim “dodatcima” deklaracijama jugoslavenske vlade, čiji sadržaj je u svojim govorima i pismima dužnostnicima HSS-a stalno ponavljao.

Tako u svojim govorima na “ sednici ministarskog saveta” na 2. i opet na 6. srpnja 1943., on podvlači: “Najodlučnije osuđivati sve one koji rade protiv uspostave Jugoslavije, kao i one koji šire razdor između Srba, Hrvata i slovenaca, ili koji direktno ili indirektno saradjuju s neprijateljem i njegovim kvislinzima”. Iz ovog njegovog govora jasno se vidi da su za njega “kvislinzi” svi koji se bore protiv njegove Jugoslavije.

Uz ovo tu je još nešto vrlo jasno. U svojim “dodacima” i govorima Krnjević govori o “uspostavi Jugoslavije”, što znači da je i njemu jasno da ona više ne postoji, jer ne može se uzpostavljati nešto što već postoji, ili je to zato što je već počeo raditi na uzpostavi nove, boljševičke Jugoslavije. Pokazalo se da se radilo o ovom potonjem, što svjedoče njegovi dopisi s dužnostnicima HSS-a u domovini.

U jednom dopisu s Z. Rastekom on, između ostalog, kaže: “.....mi cijenimo narodno-oslobodilačku borbu i dajemo joj priznanje, kako ju ide....”, a u dopisu s Petrom Radićem: “...što ste podupirali otpor predvodjen po Titu, protiv toga ne da nema niko ništa, nego je to pohvale vriedno....”. Krnjević, u svojstvu “bivšeg podpredsjednika Jugoslavije, glavnog hrvatskog zastupnika u inozemstvu i uime hrvatskog narodnog zastupstva” kako se on tada podpisivao, u pismu od 26. prosinca 1944. Winstonu Churchillu i 10. rujna 1945. njegovom ministru vanjskih poslova, Ernestu Bevinu, uporno traži da “porade kod Tita da se HSS prizna partnerom Narodno-oslobodilačkog Pokreta u oblikovanju bolje i zdravije poslijeratne Jugoslavije”.

U pismu od 26. prosinca 1944. Krnjević kaže: “Hrvatska Seljačka Stranka pozdravlja interese koje su posuzeli Veliki Saveznici u oblikovanju bolje i zdravije poslije rata Jugoslavije. Nitko ne stavljau pitanje važnost Narodno Oslobodilačkog Pokreta, ali ne može ozbiljno da tvrdi da je on sveobuhvatni predstavnik njezinih ( misli na Jugoslaviju ) sastavnih naroda ”. On sigurno nije predstavnik većine u hrvatskom narodu”.

Ove Krnjevićeve tvrdnje, posebno ova zadnja, podpuno su točne, samo je zaboravio navesti da kao i Titova komunistička partija, ni on i njegova stranka nisu, u nikom smislu, predstavljali tu ‘veliku većinu hrvatskoga naroda’.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske za tu veliku većinu hrvatskoga naroda, koja se dragovoljno uključila u njezinu obranu, Mačekova HSS je defacto prestala postojati, a komunistička partija kao tuđa protuhrvatska ateistička i teroristička formacija, u širim slojevima hrvatskoga naroda imala je sasvim neznatnu podršku.

Kao takva ona je bila podpuno suprotna svim njegovim osnovnim i nacionalnim interesima. Zato, kako bi ojačala svoj zločinački pokret Partija je tražila vezu s onim krugovima čiji su ideali i interesi bili oprečni onoj većini koja se uključila u borbu za obstanak Nezavisne Države Hrvatske. Zato, nije nikakvo čudo što je suradnju zatražila s onim krugovima koji su bili za istu državu, iako s drukčijim političkim uređenjem.

U časopisu tkzv. narodno-oslobodilačkog pokreta “Slobodni Dom” Vladimir Bakarić piše: “ ....Ne bismo imali prava, kad već ovdje ne bismo kazali da HSS ipak igra - i to ne baš malu ulogu u pripremi naroda za njegovu današnju borbu”.

Andrija Hebrang u glavnom listu Komunističke partije Hrvatske “Naprijed” u poruci vodstvu HSS-a blago kudi one koji “...dosad pa su još i sad izvan i protiv narodne borbe”.

Uza sve to, proces privlačenja šireg članstva HSS-e išao je dosta sporo najviše radi toga što je uzpostavom NDH velika većina “običnog” članstva odbacila Mačekovu politiku integralnog jugoslavenstva i uključila se u obranu svoje države Hrvatske.

Ipak, neki od onih “školovanijih” članova HSS-e koji su vrlo dobro znali da su Maček i njegovi najbliži suradnici Hrvatsku mogli zamisliti jedino u jugoslavenskom kontekstu, o svemu tome su šutjeli sve do sedamdesetih kad je u vodstvu emigrantskog HSS-a ( a duge nije ni bilo ) došlo do raskola. Tad je fakcija koju je poveo dr. Mladen Giunio Zorkin odgovornost za sve antihrvatske radnje počela prebacivati na Krnjevića i njegove adherente, a ovi na Zorkina i njegove, a jedni i drugi su štitili Mačeka kao da on nije s ničim imao nikakve veze. Ako se išta što je izišlo iz ove svađe može nazvati pozitivnim jest to da su na vidjelo izašli mnogi detalji do tada nepoznati većini hrvatskog naroda. Tako je, između ostalog, objavljena i priča Tomislava Baburića, sina zastupnika HSS-e u vladi Cvetković.Maček za kotar Bjelovar gdje piše slijedeće: “Slučaj s mojim ocem bio je drugačije naravi nego što je to bio slučaj kod drugih zastupnika iz redova HSS i to iz slijedećih razloga.

Narodno-oslobodilačka borba imala je najviše problema na području Korduna i Banije, kao i većim dijelom Pokuplja. Sam stav naroda u Kordunu bio je u većim pogledima pro-kraljevski (četnički), kod pravoslavnih, a čisto radićevski kod Hrvata. Tako da ćelije NOB-e koju su u ono doba zastupali članovi Izvršnog vijeća Centralnog Komiteta; Većeslav Holjevac, Čanica Opačić i Gojko Nikoliš nisu mogle doći do izražaja kod širokih slojeva naroda, nego su tek imale djelomičnu podršku od pravoslavnog stanovništva. Kontakti moga oca sa Izvršnim tijelom NOB-e za Hrvatsku koji su bili vođeni u Topuskom završili su bez uspjeha. Tu se radilo o prihvaćanju plana koji je izradilo vodstvo HSS-a u Zagrebu. Taj plan predložio je ing. August Košutić podpredsjednik HSS-a.

U toku tih pregovora bilo je od Centralnog komiteta dostavljeno Čanici Opačiću, koji je tada bio na dužnosti komandanta Kordunaške proleterske brigade, da na svaki način poradi da moga oca uvede u redove Narodnooslobodilačke borbe......”. Sve u svemu, kako piše Baburić, radi nekih nesuglasica oko podjele vlasti, njegov otac je odbio ući u službu komunistima.

Zato mu je, kad su partizani zauzeli Bansku Selnicu ujesen 1944., zaplijenjena sva imovina. On se u to vrieme skrivao kod nekih prijatelja. U proljeće 1945. bio je uhićen i osuđen na osam godina robije, “radi sabotaže Narodnooslobodilačkog fronta”. Kako piše jedan od razočaranih članova HSS-e, - Partizani su u procesu privlačenja pristalica HSS-a u opći tok “Narodnooslobodilačkog fronta” počeli formirati tobože vojne jedinice Hrvatske Seljačke Stranke kojima su davali imena “Matija Gubec”, “Braća Radić” itd. A što se događalo s tim jedinicama najbolje svjedoči jedan od brojnih “slučajeva”.

U jesen 1943. Hrvatska Seljačka Stranka je stupila u vezu s partizanskim jedinicama u centralnoj Slavoniji ( u Virovitici ) radi ‘brze i aktivne suradnje’. Pomoću zastupnika HSS-e onoga kraja, pristaša HSS-a domobranski konjički satnik Mato Cerić započeo je tajne pregovore s partizanima u svrhu osnivanja vojnih jedinica HSS-e u okviru “Narodnooslobodilačke vojske”.

U tim pregovorima partizane su zastupali; Dušan Brkić (četnik iz Obrovca, sada član Centralnog komiteta komunističke partije, kasnije proglašen kominforbirovcem i poslatn na Goli Otok), nekakv Tehek i “komandant VI. korpusa” ( kasniji komandant Jugoslavenske ratne mornarice) Mate Jerković iz Novog Sela kod Petrinje. Cerić im je prenio neke “specijalne priedloge” koje je dobio od člana vodstva HSS-e u Zagrebu Ivana Farolfija. Jedan od glavnih zahtjeva vodstva HSS-a bio je da, kad Cerić pređe u šumu i formira partizansku jedinicu HSS-e, uz jednog komunističkog polit-komesara bude i jedan komesar HSS-e.

Perfidni boljševici, kako bi se što lakše domogli oružja i druge opreme Cerićeve bojne, izjavili su da oni odustaju od svoga komunističkog komesara i da će komesar HSS-e biti podpuno samostalan u odgajanju svojih jedinica u “duhu narodnooslobodilačke borbe”. Za početak, HSS je odmah u šumu morala poslati 160 dobro naoružanih Cerićevih domobrana “kako bi se uvježbali u vođenju gerilskog rata” poslije čega će postati organizatori jedinica HSS-e u šumi i provesti mobilizaciju oko 15.000 seljaka pristalica HSS-e. Cerić je u listopadu 1943. pod punom opremom poslao svoju bojnu u šumu, a sam je još dva dana ostaou Virovitici kako bi nadzirao prievoz ostale opreme. Kad je dva dana kasnije Cerić stigao u šumu našao je čemu se nije nadao.

Svi njegovi vojnici bili su razoružani i zarobljeni. Za nekoliko minuta i on se našao među njima, a stranački funkcioneri koji su u šumu pristigli na “organizirani tečaj” smjesta su pokupljeni i poslani na najopasnija mjesta u prvim borbenim redovima. Većina njih je odmah u prvim danima izgubila život, rijetki su preživjeli. Pošto je izvršio najgore izdajstvo, prevareni Cerić nije se mogao vratiti natrag. I on je tobože kao “operativni oficir” poslan u prvu liniju, ali dok su partizanski vođe uvidjeli njegovu vojničku sposobnost, bio je zatvoren i osuđen na smrt kao reakcioner, jer se usudio kritizirati partizansku taktiku, koja uobće nije štedila ljudske živote što za njega nije imalo ništa zajedničkog s vojničkom taktikom. Nakon dva mjeseca bio je “pomilovan”, da bi opet ubrzo bio strpan u zatvor gdje je bio strašno mučen.

Kad je vlada NDH proglasila amnestiju za sve domobrane koji se vrate iz šume, Cerić je pomoću stražara koji su bili pristaše HSS-a pobjegao iz zatvora i predao se zapovjedništvu I. Domobranskog Gorskog Zdruga, a ovi su ga, prema propisima, predali vojnoj policiji.

Sad su Mačekovi i Krnjevićevi ljudi počeli s pričama o njegovim “mučenjima u ustaškim zatvorima” navodeći kako mu se: “glasom amnestije nije smjelo ništa dogoditi” - što nije istina, jer iako se u amnestiji kaže “svim domobranima” to se nipošto nije odnosilo na one koji su dogovarali, organizirali i izveli njihovu defekciju u uneprijateljske redove, a najmanje na one koji su predajom tako velike količine ratnoga materijala silno pomogli komunističkoj bandi da što efikasnije izvrši pokolj nad hrvatskim narodom.

Bez obzira na sve, oni su bili toliko zaslijepljeni svojim modelom “hrvatstva unutar jugoslavenstva” da nisu bili u stanju vidjeti da je za hrvatski narod taj njihov model bio poguban jednako kao i onaj koji su propovijedali komunisti.

Uzto su još bili i glupi, što svjedoči i to da je poslije svega što im se događalo u trgovini s “drugovima u šumi”, sam podpredsjednik stranke August Košutić odlazi u šumu kako bi s komunistima utanačio kakvu pogodbu. Odmah je strpan u zatvor gdje je pod batinanjem proveo tri i pol mjeseca. Unatoč svemu tome, ni u ono ratno vrieme kad se su sve zaraćene strane strijeljale i za pokušaj izdajstva, naveliko razvikana “zločinačka država” NDH iako je imala nepobitne dokaze o njihovoj izdajničkoj raboti, nije dala pogubiti ni Cerića, ni Farolfija, ni Košutića, ni Mačeka, niti ijednoga od njih. Svi vodeći ljudi HSS-a, uključivši i Mačeka, umrli su prirodnom smrću - kao jugofili do zadnjega daha.

Nu i među vodećim ljudima HSS-e našao se barem jedan koji je imao pravilno mišljenje o komunistima i njihovoj “narodnooslobodilačkoj borbi”, ali tek poslije što su ih ovi više puta naveli na tanak led, kao u slučaju Cerić. To se dade zaključiti iz pisanja komunističkog “Slobodnog Doma” gdje se pod naslovom “Prava slika gospodina Pernara” opisuje razgovor nekog Marka Matka, seljaka iz Đurđenovca s drom Ivanom Pernarom, jednim od zastupnika ranjenih u atentatu na hrvatske zastupnike u Beogradu 1928. godine. “Bilo je to prošle jeseni nekako krajem kolovoza 1943.” Kaže Matko. “Sreo sam se u Zagrebu s drom Ivanom Pernarom, kojega sam od prije poznavao.

Prvo što me upitao bilo je da li ima kod nas partizana i kakvo narod ima mišljenje o njima. Odgovorio sam da ih ima, da ih seljaci upravo vole i da ih pomažu hranom jer su pošteni prema ženskom svijetu, naročito pristojni i neće da se opijaju. Klijeti koje su prije bile često provaljivane sad su kao posvećene.

Taj moj odgovor debelog je gospodina upravo razljutio i on srdito odgovori, - ‘Vidiš kak si bedast. I ti se daš zavaravati. Oni su sada zato pošteni jer je to njihova taktika da narod predobiju za sebe. Ali vidio bi ti da dojdu na vlast. Onda ćete vi seljaci videti kak će vam biti. Ti trebaš narod odgovarati od njih ako si pošten čovjek, a mi se trebamo organizirati.” “Dobro, upitam ga, a je li vi ne vidite da će Njemačka izgubiti rat?”

Pernar mi na to odgovori: “Pa to je gotovo, ali mi moramo primiti vlast u svoje ruke. Evo ja ću ti dati letaka koje nastoj umnožiti i razbacaj po šumi, da se vrate kući partizani koji nisu komunisti. A ovih će malo ostati, pak će ih ustaše i Švabe pomlatiti. Koji ostanu te ćemo mo razoružati.” Nu, kako se vidi i Pernaru je glavni cilj preuzimanje vlasti, samo izgleda ni njemu nije jasno koji su to trebali biti “mi” i na koji način će preuzeti vlast.

Kako bi u “Novoj Jugoslaviji” dobili udjela u vlasti s Titovim komunistima i poslije svega ovoga vođe HSS-e, kako oni u inozemstvu tako i oni u domovini, s njima idalje surađuju kad god im se za to pruži prilika. Iako su stalno izticali kako su oni antikomunisti vidi se da im je spas Jugoslavije, u bilo kakvoj formi, bio pono važniji od svih drugih međusobnih ideoloških razmimoilaženja. Ustvari, komunizam je bio samo jedan mali iritant u njihovom brandu jugoslavenstva.

Sve u svemu, oni su bili toliko zaslijepljeni svojim modelom “hrvatstva unutar jugoslavenstva” da nisu bili u stanju vidjeti da je za hrvatski narod taj njihov model bio puno poguban jednako kao i onaj koji su propovijedali komunisti.

Nažalost, ni oni koji su pisali ustav današnje Hrvatske nisu ništa iz svega toga naučili. Dok su narodu govorili o njihovom razkrštavanju s Jugoslavijom i komunizmom oni,kako u svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” piše dr. Zdravko Tomac, pod pritiskom samo dvojice bivših komunista, u ustav unose da se republika Hrvatska temelji, na ničem drugom, nego na jednoj jugokomunističkoj izmišljotini nazvanoj ZAVNOH. Pa, imalo zdrav čovjek mora se upitati zar su ti ljudi bili toliko ludi ili toliko zaraženi jugoslavenstvom da, poput ovisnika o drogama, nikako se nisu mogli oteti toj zarazi.

A što tek reći o današnjim političarima u tobožnjoj oporbi jugokomunističkoj i velikosrbskoj oligarhiji danas na vlasti u Hrvatskoj, osobito ostatcima nekadašnje HDZ-e na čelu s Tomislavom Karamarkom, koji eto, poslije svega, sad trabunjaju o nekakvom njihovom antikomunizmu?

Njima imam ovo za reći; Znam da narod ima kratko pamćenje, posebno naš hrvatski narod , ali zar vi mulci mislite da čitav narod boluje od kolektivne amnezije pa da se ne sjeća ni onoga što se zbivalo prije samo nekolike godine?

Zar niste baš vi bili oni koji su, kako bi se dočepali vlasti, ulazili u koalicije s raznim Pupovcima i drugom četničkom bandom koja je, onda kao i danas, bezprekidno bljuvala svoj otrov na sve što je hrvatsko?

Niste li baš vi bili oni koji su, milijunima kuna uzetih od siromašnih hrvatskih poreznika četničkim krvnicima obnavljali spomenike.

Niste li vi vjerno služili lopovima, superkradljivcima kojima, do ovih sad na vlasti, nije bilo premca?

Niste li i vi iz državnog proračuna sipali milijune kuna u inkubatore velikosrbstva kao što je “Srpska pravoslavna crkva” i Popovčeve “Novosti”

Nisu vam dok ste bili na vlasti smetali spomenici i spomen ploče komunističkim krvnicima, ali ste zato srušili i onaj minijaturni spomenik najvećem ratniku protiv četnika Juri Francetiću i spomen ploču Mili Budaku.

Još mnogo toga bih vas mogao pitati, ali znam da to nema smisla, jer vidi se da nemate ni obraza ni stida, pa se ne osjećate krivim za ništa.

Svrha svega što pišem i govorim o našoj prošlosti jest da našem narodu prenesem istinu i ništa drugo nego istinu, koliko god mi je to muguće.

Jer, bez suočenja s istinom, ma kakva ona bila, dogodit će nam se ono što kaže jedna stara poslovica: Narod koji se ogradi od svoje prošlosti lutati će kroz budućnost nesvijestno poput mjesečara.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski Radio, 1. veljače 2014.


Uplata donacija za Markovu obranu

PRIKUPLJANJE NOVČANIH SREDSTAVA ZA “OBRANU MARKA FRANCIŠKOVIĆA“

Poštovani prijatelji, znanci i štovatelji Marka Franciškovića!,

- Marko je protupravno lišen slobode od strane vlastodržaca i njihovih medicinsko-pravosudnih pobočnika i presudom Općinskog suda u Zagrebu osuđen je “kao duševni bolesnik i opasan za okolinu“ pa time postaje prvi politički zatvorenik u “slobodnoj“ Hrvatskoj i sada je već više od pet mjeseci zatočen, izoliran, “liječen“/trovan i mučen bez svježeg zraka i danjeg svjetla u Zatvor-bolnici u Zagrebu.

- Markovo zatočeništvo može potrajati godinama odnosno do likvidacije/usmrćenja.

- Troškovi obrane su znatni pa molimo Prijatelje, Znance i Ljude dobre volje da prema svojim mogućnostima novčano pomognu obranu Marka uplatom na tekući i/ili devizni račun:

- tekući račun: IBAN: HR1523600003241146945

- devizni račun: IBAN: HR7523600003116198128

SWIFT/BIC: ZABAHR2X

- Za nadzor uplata i kontrolu trošenja uplaćenih novčanih sredstava brinuti će Odbor u sastavu:

- Jure Francišković, Markov otac, OIB: 08625387714
- Josip Kokić, Markov prijatelj, OIB: 33778125628
- Miroslav Katarinčić, Markov prijatelj, OIB: 10749422464
- Hrvoje Mužar, Markov prijatelj, OIB: 12455078867
- Marko Tomašević, Markov prijatelj, OIB: 81440939907
- Vlatko Lacković, Markov prijatelj, OIB: 57904296578
- Krešimir Korade, Markov prijatelj, OIB 29120103024
- Smiljan Strihić, novinar, OIB 92494138159

- Odbor će mjesečno obavještavati Javnost o uplaćenim i utrošenim novčanim sredstvima.

- Molimo cijenjene Uplatitelje da kod uplate navedu da li žele da Odbor navede njihovo ime.

Odbor zahvaljuje svim Uplatiteljima!


Da se ne zaboravi...

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neuptinog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije ru2 zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA


INTERNACIONALA MRTVACA

Gnjilež petokrake pada. Napokon. Trule komunjare pokazuju svoje pravo ljigavo lice, urušavajući se iz dana u dan. Smrad komunizma širi se i zaudara još jedino, sa njihovog posljednjeg europskog lena, koje je ustvari naša jedina i ljubljena Hrvatska, a ne njihova prčija, kako bi zločinačka organizacija na vlasti, htjela.

Crkla je ta neman zvana komunizam, odavno. Ovo je agonija njegovog sljednika, isprepletenog isključivo zločincima svih vrsta i nacionalnosti. Naravno da su se u tom kolopletu otimačine, ubojstava lagodne krvarine, najbolje snalazili četnici. Kada kažem četnici, mislim na sve srbe, koji su ( da ne idemo dalje i dublje u povijest) 1991. u Hrvatskoj najavljivali i ostvarili ''krvavi Uskrs".

Kada kažem četnici, mislim na srpsku pravoslavnu crkvu, koja niti s pravoslavljem, a niti s vjerom nema ama nikakve veze. Kada kažem četnici, mislim na sve abolirane srbe, koji se niti u primisli nikada nisu, a i ne bi pokajali nizašto. Kada kažem četnici, mislim na sve srbijanske političare, kojima su usta puna lažnog čudoređa i zakona, no samo onih dijelova koji im odgovaraju. Kada kažem četnici, mislim i na hrvatske političare, koji izručuju hrvatske generale Haagu, hrvatski narod bespuću materijalnog siromaštva, nastojeći mu namjesto duhovnosti udahnuti smrt. Kada kažem četnici, mislim na ovu nesposobnu zločinačku nedonošćad partije i okupatorske partizanije na vlasti. Trenutno. Mrtvi su oni, ali im to još nitko nije javio.

Kada kažem četnici, mislim i na obitelj petokrakog Ljigavog Lignjuna, koji nas poput trećerazrednog lakeja, servira Velikoj Britaniji za doručak, a svom uzoru Tomi Grobaru, četničkom vojvodi, s kojim se javno triput liže, žive baca na nož.

Kada kažem četnici, zasigurno ne mislim na tihe, samozatajne monahe koji jesu vjernici.

Kada kažem četnici, zasigurno ne mislim na sve srbe, niti na cio srpski puk, no, na ne tako mali dio tog istog pučanstva mislim. Veličaju oni svoju epopeju draže mihailovića.

Od dvostrukog vremena majmunskog Dikobraza do petokrakog Ljigavog Lignjuna i Pantovčak je četničko brdašce. Po osoblju, po retorici, a ponajviše ''po pravdi i pravednosti". Znak jednakosti stoji i naspram Markova trga. Četnikuje se tamo od bivšeg sanadera, preko mutave udbaške djevojke, treće udbaške pratilje kosor, sve do ove zločinačke nesposobne kopiladi.

Svi iščekujemo podulju Lolekovu solo ariju, gdje je Njemačka našla zvijezdu u osobi likvidatora josipa perkovića.

Ono što će se otkriti znamo svi! I oni i mi. Otkrit će se da su ubojice, masovni ubojice i masovni lopovi bili komunjare i partizani, što su i danas i sada. Sanader i Vidošević su tek blijede preslike nedostižne petokrake...

Trebaju li nam uistinu dokazi kako bi smo napokon mogli zakopati tu trupinu od ZAVNOH-a, AVNOJ-a, Jajca, NOB-a ... ili kako li se već zove i kako se sve nije samo zvala, ta zločinačka petokraka.

Jer ...

"dok je srca, bit će i Kroacije"

Božidar Alić


Bleiburško groblje u sjeni Udbe

Velika je čast čovjeku, naći se u društvu živoga hrvatskog sveca don Ante Bakovića, pa taman to druženje bilo između redova u objavljenom tekstu, u kome ste osumnjičeni; kao Hrvati ograničenih sposobnosti, kao korisne budale, kao nesvjesni igrači Perkovićevoga udbaškog kola, i kao fizikaneri motikaši koji potkopavaju projekt izgradnje cjelovitoga spomen središta žrtava bleiburške tragedije na Bleiburškom polju u Austriji. Spomenuti tekst u Hrvatskom tjedniku „Udbine podvale protiv Počasnog bleiburškog voda“, potpisao je Bože Vukušić. Uz Hrvatski domobran, i don Ante Baković je, kao glavni urednik NARODA, u svečanom broju, lipanj 2011., uz bogata izvješća s Bleiburške komemoracije, odgovorno objavio i dio moga kritičkog teksta o izgradnji Bleiburškog groblja, a koji tekst sam napisao puno ranije, poslao na različite adrese, i koji je, koliko mi je poznato nigdje objavljen, imao velikog učinka.

Ideja za tekst je potekla od desnog kažiprsta hrvatske javne djelatnice Ane Lučić, kojim prstom je pokazivala na novinsku izjavu Slavka Goldsteina, da je on bio hrvatski vojnik a oni s Bleiburga da su bili sluge okupatora i slično. Ostao sam zbunjen jer sam puno puta čitao da je Slavko, moj Bosanac rođen u Sarajevu, od pionirskih dana bio jugopartizan, nositelj ordena za hrabrost, oznaš, antifašist, kasnije nepartijac i liberal, stvaratelj RH, koji bi više puta znao reći da mu je žao Jugoslavije, savjetnik hrvatskih predsjednika, i u cjelini, što bi Srbi rekli, mnogo moćan čovek. Povod za taj tekst je bila i vijest, da taj projekt podržava i Vlada, koja će ga i financijski poduprijeti, a sve se to događa u vremenu koje je duboko trećejanuarsko.

Zdravo narodno oko, baš tako sam započeo tekst, po podočnjacima zaključuje da neprijatelj ne spava. Izrazio sam poštovanje i zahvalnost ljudima iz Počasnoga bleiburškog voda za sve ono što su učinili i čine, i istovremeno se zapitao. Je li o tako važnoj nacionalnoj stvari, kao što je izgradnja Središnjega memorijalnog centra bleiburške tragedije treba odlučivati samo jedna udruga, koliko god ona bila časna. Pa o jednom običnom građevinskom projektu Pelješkom mostu se vodi tolika javna rasprava, a projekt Bleiburškog groblja za širu javnost je skoro tajna. Mnogima, i u domovini i izvan domovine, je Bleiburg veliki trn u oku, koji trn će se, otvaranjem britanskih arhiva, otkopavanjem masovnih grobnica i izlaskom povijesne istine na sunce, pretvoriti u balvan, pa budući ga ne mogu negirati, žele ga po svaku cijenu minorizirati na različite načine. Imajući pravo na vlastito viđenje, ja sam to minoriziranje vidio ovako;
a) promjenom teksta na spomen ploči. Umjesto Hrvatska vojska hrvatske žrtve.
b) Izgradnjom Bleiburškog groblja s nekoliko desetaka ili stotina bijelih križeva, koje slike bi slali u svijet i govorili. To je taj Bleiburg sa stotinama žrtava a ne sa stotinama tisuća, koje se motaju po glavama povijesnih revizionista.
c) decentralizacijom i disperzijom bleiburških komemoracija, koje bi bile lokalnog karaktera, i o kojima bi izvještavali samo lokalni mediji.
No, borba se nastavlja, pa tako, neka i ovaj tekst bude u funkciji traženja najboljeg rješenja; kako izgradnje središnjeg bleiburškog memorijalnog centra, tako i naše sveukupne, neizvjesne, narodne sudbine.

Žarko Marić


Milanovićevo srbiziranje Hrvatske

Ono najgore što se moglo dogoditi hrvatskom narodu je dolazak na vlast u RH Milanovićeve Kukuriku koalicije. Što je Zoran Milanović mislio o RH javno je iskazao na početku svoga mandata po SRNJ onim izjavom o RH kao "slučajnoj državi paradoksalnog naroda". A to isto misli i predsjednik RH Ivo Josipović kada u svome savjetu ima i četničkog glavnog savjetnika Dejana Jovića koji promiče velikosrpsku politiku kroz svoja nepisana i pisana djela o Domovinskom ratu Hrvata kao građanskom ratu sa Srbima, to sve uz odobrenje predsjednika RH teškog jugonostalgičara Ive Josipovića.

I cijela vladajuća klika je puna istih jugokomunističkih tipova kojima je cilj uništenje "slučajne države". Nije vrag da nitko od njih niti u jednome ministarstvu nema pojma o onome što radi ako to sve nije po zadaći drugog srpskog Memoranduma SANU-a. Ovo sve što rade naopako, od svoga početka. Niti jedan ministar ne čini ništa što bi se moglo nazvati korisnim za Hrvatsku i hrvatski narod. Oni su svojim kriminalom doveli hrvatski narod na prosjački štap. Slijede sukobi i urušavanja svekolikih Milanovićevih ministarstava. Pođimo od Ministarstva kulture, znanosti i školstva, gdje svi zaposleni u školstvu traže ostavku Željka Jovanovića koji svjesno razara svekoliko hrvatsko školstvo namećući mu štetne umotvorine. To isto provodi na HTV-u i u svim informativnim sredstvima priopćivanja. Primjerice po njegovu nalogu uklanjaju se Hrvati a na njihova mjesta postavljaju pripadnici srpske nacionalnosti. Tako za predsjednicu Vijeća za elektroničke medije postavljaju Srpkinju Mirjanu Rakić koja mrzi prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Izgleda da im je cilj potpuna srbizacija Hrvatske kroz njihov mandat.

Prešli su i na dodjeljivanje Srbiji nacionalizirane imovine četničkih kulaka po Zagrebu iz onoga vremena. Tako im se u središtu Zagreba vraća nekoliko zgrada i prostora za razliku od svih drugih kojima su vršene nacionalizacije. Ima i drugih vrlo kritičnih slučajeva gdje se zatvaraju hrvatski branitelji iz političkih razloga. A kako i ne bi kada su trećina ministara pripadnici srpske nacionalne manjine u Milanovićevoj vladi. Dočim hrvatska oporba s braniteljima razjedinjeno šuti i čeka propast stečevina Domovinskoga rata u kojemu je hrvatski narod prolio potoke krvi u obrani svoje domovine Hrvatske. Krajnje je vrijeme da se ujedine hrvatski branitelji sa svojim ratnim zapovjednicima u obrani protiv novih Memoranduma SANU-a jer očito da nije završena borba Hrvata za svoju slobodnu državu Hrvatsku. Toga bi trebao biti svjestan Hrvatski generalski zbor kao i svi hrvatski časnici i branitelji Domovinskog rata pa i oni najslavniji. Ne smije se prepuštati sudbinu hrvatskoga naroda onima koji služe engleskim strateškim ciljevima na hrvatskim prostorima.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Glas Slavonije

PEĐA GRBIN NIKADA NIJE BIO TRIJEZAN

Prije petnaestak godina jednom je čovjeku, i danas živom, zdravom i relativno poznatom, bilo ponuđeno da preuzme vođenje jednog tjednika. Zajedno sa mnom, razgovoru je bio prisutan i moj prijatelj. Izdavač je ponudio stan u Zagrebu od osamdeset kvadrata, plaću od dvadesetak tisuća kuna i sve ostale pogodnosti.

Taj čovjek, koji je tada radio za četiri puta manju plaću, živio u garsonijeri, obrazovan, odbio je unosan posao. Jednostavno, smatrao je da mu nije dorastao zbog više razloga koje je iznio te se, bez lažne skromnosti, zahvalio na ponudi i vratio u svoju garsonijeru. Iza njega u redu je stajalo petnaestak genijalaca koji su mislili ne samo da su dorasli tom poslu nego da bi bolje vodili i sam New York Times.

Profesori na sedativima

Taj je tjednik, kao i njegov gazda, danas propao, potuca se po sudovima, a genijalci koji, nakon što su pokazali svu raskoš svojega znanja, danas su nigdje. Onaj koji je odbio, da ne odajem identitet, i te kako je "negdje", ni danas mu ne manjka ponuda raznoga tipa... Sva tajna njegova uspjeha, za razliku od nesuđenog propalog poslodavca i ambicioznih propalih kolega, bila je i ostala jednostavna: Znao je što ne zna! Ili, još točnije, vidio je buduće suradnike koji su idologizirane neznalice u toj stvari kao i on, pa u strahu da neće naći pet ljudi pametnijih od sebe koji će anulirati njegove rupe u kompetencijama, zahvalio se na ponudi. Hrvatska, posebno u politici, ima jedan ozbiljan problem koji je ovu zemlju već dobrano došao glave, a kako stvari stoje, dokrajčit će je. Za razliku od obrazovnih sustava mnogih zapadnih zemalja gdje se od rane dobi djeca usmjeravaju prema onome što bi najbolje radila, pa i u politiku, u nas je politika, kompetentnost uopće, toliko izbanalizirana da svatko misli da može biti saborski zastupnik, eurozastupnik, ministar, gradonačelnik, župan(ica), nove stranke i "mesije" poput g. Nikice Gabrića niču kao gljive poslije kiše. Slika toga je ovih dana g. Peđa Grbin. Ljudima je skandal što jedan mlađahni esdepeovac pijan pjeva Čavoglave, ali nikomu nije skandal što je čovjek oskudnih kvalifikacija šef saborskog povjerenstva za Ustav, koji se ovih mjeseci toliko nalupetao da su mnogi njegovi bivši profesori kojima je tumačio ustavnu materiju jamačno na sedativima. Zbog takve banalizacije politike, što je opasno, od lokalnih razina do državnih, od javnih poduzeća do ministarskih fotelja, moć nad nama imaju ljudi koji, što manje znaju, to više hlepe za funkcijama presudnim za život društva i gospodarstva.

Prijezir prema politici

Prijezir ljudi prema politici i političarima, odbijanje kvalitetnih ljudi da se uključe, velika apstinencija birača, gorčina i beznađe, to je posljedica banalizacije politike koju su zaposjeli ljudi bez biografija, koji nikada u životu nisu ništa ozbiljno radili, pa su od brbljanja, oportunizma i demagogije napravili jedinu mogućnost egzistencijalnog uspjeha, čak lagodnog života. U tom smislu nije problem što se g. Grbin napio, to mu čak dobro stoji, simpatičan je u tome, već je li se otrijeznio, i je li bio trijezan kada je prihvaćao funkciju koja ga nadilazi. Prema svemu sudeći, nije. Njegovo pijanstvo, kao i mnogih u politici, puno je goreg tipa od onog koje se postiže alkoholom.

Ivica Šola


Tko ne zna, a ne zna da ne zna, opasan je - izbjegavajte ga!
Tko ne zna, a zna da ne zna, dijete je - naučite ga!
Tko zna, a ne zna da zna, spava - probudite ga!
Tko zna i zna da zna, mudar je - slijedite ga!
Konfucije


Lepa Brena - mali vijak britanskoga imperijalizma

Lepa Brena ugovorila novu turneju po Hrvatskoj. Braniteljske udruge najavljuju prosvjede. Ona, koja je u odori neprijateljske četničke vojske, iste te četnike zabavljala, a čije okupatorske horde su nam nanijele toliko zla, vrijeđa osjećaje preživjelih žrtava i dodaje sol na njihove rane. Nama starijima zadaje i dodatne boli, zbog svoje zloglasne nenarodne pjesme "Od Vardara pa do Triglava". U tom pogledu, niti danas se nije promijenila. Jesam jugonostalgičarka. Bilo je lepo.

Bila ona toga svjesna ili ne, ona otvoreno veliča; nenarodnu, okupatorsku i zločinačku tvorevinu. Govoriti, hvala Bogu, je slobodno. Sloboda je govora zar ne? Ali, je li slobodno vrijeđati tuđe osjećaje i širiti govor mržnje? Ako dvije sporne riječi "Za dom", koje neke podsjećaju na totalitarno vrijeme, nose zabranu 10 javnih nastupa, onda i Brenine dvije nesporne riječi "jesam jugonostalgičarka", koje podsjećaju na 100 puta totalitarnije vrijeme, trebaju nositi zabranu 100 javnih nastupa. Slobodan protok roba, kapitala i ideja... pa i pjevača, trebamo prihvatiti, ali to ne znači da trebamo kapitulirati i ne zaštiti se od svih oblika stranih i nenarodnih štetnih utjecaja.

Jedan oblik zaštite predlažem onima, koji će se, iz tko zna kakvih razloga naći na najavljenim koncertima. Kada krene pjesma "Od Vardara pa do Triglava", pjevajte i vi, ali ne u neprijateljskoj nego u narodnoj verziji ili varijanti:

Jugoslavija, Srboslavija, Titoslavija, Udboslavija

Od Vardara pa do Triglava, veliko se zlo odigrava,
uvijek mi je mrska bila, nenarodna tvorevina.
Jugoslavija, Srboslavija.

Od Bleiburga pa do Glavnjače, od Zenice pa do Gradiške,
uvijek mi je mrska bila, zločinačka tvorevina.
Jugoslavija, Titoslavija.

Od Bleiburga pa do Gologa, Staljingrada pa do Londona,
uvijek mi je mrska bila, ta masonska tvorevina.
Jugoslavija, Udboslavija.

Time ćete duhovno ostati svoji na svome, i istovremeno se oduprijeti stoljetnom krvnom neprijatelju, britanskom imperijalizmu, kojega je i Lepa Brena, jedan mali šarafčić. Time ćete se časno oduprijeti, i našim odnarođenim i nenarodnim vladajućim garniturama, koje su sa spomenutim imperijalistima, u sramotnim i veleizdajničkim strateško-partnerskim odnosima, a koji odnosi su u izravnoj funkciji povratka na staro ili slično, za nas smrtonosno, jugostanje.

Žarko Marić


‘Ne toleriraj zlo, ne toleriraj nepravdu, bori se uz pomoć Božju sa svim talentima koje imaš’

Ovaj svoj prvi članak kao uvod ću namjerno posvetiti rak rani današnjeg društva, kao upozorenje svima onima koji čitaju. Od svih vrlina danas, najviše se u medijima ističe nešto što se zove tolerancija. I mnogi su to prihvatili kao vrhovnu vrlinu u društvu, međutim to nije baš tako. Tolerancija se predstavlja kao ona koja spaja ljude, međutim ne govori se puna istina o tome. Važno je znati da se zlo, laži i nepravda ne smiju tolerirati. A to je ono što sadrže mnogi današnji pokreti za ‘’ljudska prava’’, kao na primjer razni pokreti i udruge koji promiču homoseksualizam i slično. Neki će zastati nad riječju homoseksualizam i reći da je krivo napisana, ali tvrdim da nije. Homoseksualizam je jedna nova ideologija koja se uvlači u društvo kroz pukotinu zvanu tolerancija. Zbog toga ima onaj sufiks ‘’-izam’’.

Narod je postao letargičan jer je izgubio vjeru u jednu Istinu, i polako prihvaća relativizam koji govori da je istina sve što netko smara da je istina. Tako da se slatkorječivošću kroz krinku tolerancije i demokracije govori i više istina o jednoj stvari u istom smislu. Na taj način su umirili ljude i dali im osjećaj krivnje ukoliko istupe sa onom jedinom istinom koju je Bog objavio i koja je na spasenje duša.

Usprkos različitim mišljenjima, istina je nepromjenjiva. Čovjek mora odlučiti komu će vjerovati, Onome koji je raspet i uskrsnuo, ili svjetskim elitama koje nude neku novu ‘’istinu’’. Danas se narodu stavlja kao krivicu ako istinom povrijede osjećaje onoga koji živi u laži. Jer na taj način mu rušite onaj svijet kojeg je gradio na pijesku. Stavlja se naglasak na ”osjećaje”, a ne na ono što je pravedno. Znači, zločinca se ne smije nazvati zločincem da mu ne povrijedimo ”osjećaje”. Na nama je da donosimo istinu, čistu i britku, oštru i sjajnu, koja siječe svaku laž. Kroz pukotinu u društvu koja se naziva ”tolerancija” mnogi će biti zavedeni.

Na ovo ću dodati riječi istine, Duhom nadahnute, iz Matejevog evanđelja, desetog poglavlja: “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.”Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.” “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”

Preporučujem pročitati ovo poglavlje i razmisliti o njemu. Mi smo poslani ne da budemo poslušni svijetu, ne da ugađamo raznim hirovima, nego da donosimo istinu. Bez obzira na to tko se slagao ili ne, istina ostaje istina usprkos raznim mišljenjima. Na ovom svijetu smo u prolazu, jer umiremo. Smrt je ono sa čime se susrećemo svakodnevno, međutim ljudi kao da ne žele sami sebi priznati da umiru. Da, baš ti koji sada ovo čitaš umireš, kao i ja koja pišem. Pretvaramo se u prah od kojeg smo postali. Ali nudi nam se spasenje, život vječni. Ono što trebamo učiniti je povjerovati Isusu Kristu, živom Bogu. On jest, i zove te. Budi u Njegovoj vojsci pobjedničkoj i ne boj se. Ne toleriraj zlo, ne toleriraj nepravdu, bori se uz pomoć Božju sa svim talentima koje imaš.

Kristina Ćurković


Bit ćete mi svjedoci
Svaki gradjanin, a navlastito vjernik, ima točno odredjenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje značajni doprinos na raznim područjima društvenog života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe.
Ivan Pavao II


hazud.hr

Marksizam je ateističko oružje masonerije i sotone a njihove metode su se promijenile, ali ne i ciljevi uništenja Crkve

Moj sugovornik intelektualac Emil Čić od travnja 2011. je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, Švicarska. Pročelnik je za umjetnost HAZUD-a. Umjetnik je s tri fakulteta i objavljenih 10 vlastitih knjiga, ambiciozan glazbenik i znanstvenik. Prvi je hrvatski bečki lauret za kompoziciju, s tri najveće nagrade koju Beč daje za skladanje: Nagradna stipendija Alban Berg Stiftunga za klavirski koncert, Nagrada Theodor Körner Stiftung za unapređenje znanosti i umjetnosti za djelo Sinfonietta, Radna stipendija grada Beča za djelo Requiem. Politika mu je dodatna strast. Tko o čemu, svi o masonima; naš je sugovornik dovoljno u problemu da nam pojasni zašto se priča o masonima i što je u pozadini problema.

Zašto postoji Institut Tavistock?

O tome su važne podatke objavila dva autora: jedan je bivši šef obavještajnog sektora u Južnoj Africi dr. John Coleman, koji je objavio “Komitet 300”, a drugi je unuk ruskog obavještajnog časnika, Daniel Estulin, koje objavio knjigu pod naslovom «Institut Tavistock». Knjiga “Institut Tavistock” u prvoj rečenici upućuje na činjenicu da u engleskoj pokrajini Sussex postoji svjetski centar za masovno pranje mozga i djelatnost socijalnog inženjeringa (vidi web: http://www.tavinstitute.org/), a to znači za manipulacijsku djelatnost upućivanja masa u krivo mišljenje, što se danas očituje u općoj dezorijentaciji europskih masa koje se više ne mogu osloniti na parlamentarizam i demokraciju jer su ove institucije pod potpunim nadzorom bankara (bankstera), odnosno masonerije po modelu djelovanja promičbenog sustava “Instituta Tavistock”. “…Tijekom Drugog svjetskog rata Tavistock je bio središte Ureda za psihološko ratovanje britanske vojske koji je, kroz aranžmane izvršnog tijela posebnih operacija, također određivao politiku oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država u domeni psihološkog ratovanja…”, kaže Daniel Estulin na početku svoje knjige (str. II), a mi znamo da je to istina jer je Milnerova skupina imperijalista još krajem XIX. stoljeća planirala osnovati takav institut, te je “… jedno od trajnih kreacija Cecilova bloka Društvo za psihička istraživanja, koje u povijesti Cecilova bloka drži isti položaj kakav kod Milnerove grupe već ima Kraljevski institut međunarodnih poslova. Udruga je utemeljena 1882. g. od Balfourove obitelji i njezinih šogora, lorda Rayleigha i profesora Sidgwicka. U dvadesetom stoljeću njome su dominirali oni članovi Cecilova bloka koji su ujedno bili i najagilniji članovi Milnerove grupe..…” nalazimo u knjizi “Angloamerički Establishment” Carrolla Qugleya (još 1980. godine!).

U Colemanovoj knjizi, u četvrtom izdanju iz 1994. g. na stranicama 86-89 nalazimo opis prve subverzivne djelatnosti tog instituta u novijoj povijesti. Coleman iz prve ruke navodi ljude koji su šezdesetih godina plasirali zabavno-glazbenu grupu “Beatles” s ciljem širenja droga među mladež ba bi se tim putem izmijenila socijalna psihologija Amerike, Britanije i cijelog zapadnog svijeta. Iz iskustva “Britanske istočno-indijske kompanije”, koja je u Kini u XIX. st. izazvala opijumske ratove i posijala zapadne ideologije liberalizma i komunizma, postalo je jasno da se velika nacija poput Kine može porobiti plasmanom droge i drogiranjem stanovništva. Stoga je Britanija Kineskom Carstvu s lakoćom nametnula svoje ekonomske uvjete trgovanja pod nepovoljnim uvjetima.

Po Colemanu, Komitet 300 je preko Instituta Tavistock, a ovi preko “Beatlesa”, proširio droge da bi se tako promijenila društvena psihologija Amerike u korist napuštanja tradicionalne slike svijeta. Specijalni manager Ed Sullivan došao je iz Amerike u Englesku da bi se upoznao s prvom “rock-grupom” Tavistock Instituta, kako bi ih uspješno prenio u Ameriku, a nakon što je sve bilo spremno elektronski mediji raširili su famu o novoj skupini, koja se oblačila nekonvencionalno i nosila netipične duge frizure. I tako su “Beatlesi” oblikovali novi socijalni uzorak koji su mase počele slijediti: sami “Beatlesi” imali su svog hinduističkog gurua Maharishi Mahesh Yogia, osnivača Transcendentalne Meditacija koja se raširila Europom s kojim su dijelili nekršćanske svjetonazore. Time je institut za psihološki rat preko engleske zabavne glazbe pokrenuo lavinu nekršćanskih pokreta poput drogiranih hippija “Djece cvijeća”. A iduća faza postali su sotonistička skupina “The Rollinstones” koja se do danas uspješno plasira u svijetu. Time je Tavistock, posredstvom lukave propagande i droge, pokrenuo raspad kršćanske socijalne strukture svijeta, kojoj je kulminacija homoseksualizam, kao vrhunska uvreda Bogu i kršćanstvu.

Što je ispiranje mozga u današnjim medijima?

Ispiranje mozga u medijima je uporno metodičko ponavljanje lažnih interpretacija politike, povijesti, religije i kulture, kako bi se tim putem mase dezorijentirale i počele i nastavile glasovati za političke i kulturne modele koji su u suprotnosti s tradicionalnim poimanjem obitelji, nacije i vjere. Nacija i država koja izgubi sve kriterije tradicionalnih vrijednosnih sustava i modela nakon toga vrlo lako postaje bankarsko i političko roblje, jer više ne postoje kriteriji za prepoznavanje dobra i zla,, pravog i krivog.

Estulin potvrđuje da u tom kontekstu pojam “Doba vodenjaka” nije nastao spontano već se pod tim nazivom nalazi isprepletena okultna osovina zla koja se “…sastoji od najuglednijih centara znanja i istraživanja kao što su Stanfordski istraživački centar na Sveučilištu Stanford … ženevska Međunarodna zaklada za alternativni razvoj i Menadžerski konferencijski centar, prvi fakultet sa radnim vremenom osmišljen za Doba Vodenjaka na kojem visoki rukovodioci (po izboru časopisa Forbes) uče o metodama mijenjanja ponašanja. Ljudski zombiji postavljeni na najviše upravne položaje, koji bi nas trebali uvesti u “Novo mračno doba” transcendentalne svijesti.…» (str. iii), a ta transcendentalna svijest hrani se raznim istočnjačkim sektama.

Koliko u tome imaju ulogu masoni?

To pitanje je povratak na strategiju djelovanja britanske masonerije, koja je stupkom antikršćanska i u svojoj biti politeističko-sotonistička: britanska imperijalna ideologija demokracije jest teološki politeizam ravnopravnih bogova koji se natječu za vlast, a pobjeda se postiže specijalnim ratom, odnosno propagandom. Već u XIX. stoljeću britanska skupina imperijalista Alfreda Milnera razradila je sve metode kojima će Europu nakon svjetskih ratova pretvoriti u britansku služavku, a da bi u tome uspjeli poslužili su se metodama špijunaže, unutarnje izdaje među svim narodima i specijalnim psihološkim ratom kojeg je nositelj Tavistock Institut. Kako on djeluje to smo već opisali.

Masoni su majstori za izazivanje kriza…

Svjetska država iz upravne mreže Komiteta 300 stvara se dirigirano preko mreže stručnjaka “Instituta Tavistock” te su stvari otišle tako daleko da postoje računalni sustavi sa skupljenim informacijama o svakom pojedinom čovjeku: totalitarni nadzor pojedinaca ide preko manipulacije sviješću sve do psihoprofila svih važnijih pojedinaca, kojima se netko bavi. Krajnji cilj je uspostava ropstva nad svima koji će preživjeti tekuće ratove i pomore, a uspostava ropstva ide preko zatiranja identiteta nacija i svih pojedinaca: učiniti ljude drogiranima i duhovno slijepima cilj je života u svjetskoj državi, koje je Ujedinjena Europa tek prelazni morbidni oblik. “…Godine 1946. Tavistock će postati važan saveznik Rockefelleru u borbi za preuzimanje vlasti u radničkim sindikatima diljem svijeta. Jedan od ključnih događaja koji je oblikovao tu borbu bio je (hvaljeni) Marshalov plan…”, kojim je Europa nakon drugog svjetskog rata bila opljačkana i podvrgnuta kolonijalnim silama Amerike i Britanije. “…Između 1948. i 1951., kada se Marshalov plan formalno provodio, Kongres je odredio 13,3 milijardi dolara kao “pomoć” za šesnaest zapadnoeuropskih država. Tim kreditom vrlo je jeftino kupljena europska industrija i europska radnička klasa…” (Estulin, str. 29) Nakon što su izgladnili i poslije rata ukrotili Njemačku, počeo je prividan uspon Europe, ali taj uspon bio je pod potpunim nadzorom novih vlasnika Europe i oni su joj odredili trenutak sloma i ekonomskog pada. A sve to, kao i današnji ekonomski slom Europe isplanirano je – u “Institutu Tavistock” i njegovim podružnicama.

O kojoj temi masoni ove godine najviše vode brigu?

Masoni naviše razmišljaju o stvaranju svjetske države, o načinu kako izazvati ekonomski slom svih sustava da bi se vlast povjerila jednom kriznom tijelu, o načinu na koji bi trebalo izazvati III. svj. rat da bi se stvorila svjetska država. Njihov glavni problem je Europa kao prijelazna faza. Masoni kontinuirano razmišljaju o dovršenju starih planova.

Europa je kao prijelazni oblik svjetske vlade promicana još i na Haaškom kongresu u svibnju 1948. te je ondje doneseno sedam rezolucija o stvaranju političke unije, prije nego li je europske narode bilo tko uopće pitao. “…U sedmoj rezoluciji stoji: Stvaranje Ujedinjene Europe mora se promatrati kao BITAN KORAK KA STVARANJU UJEDINJENOG SVIJETA (čitaj: svjetske države, prim. E.Č.)… Marshalov plan, pored toga što je pomogao da Europa ponovno stane na svoje noge, doveo je 1950. do Schumannova plana, kada je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumann predložio da se cjelokupna proizvodnja ugljena i čelika Francuske i Njemačke stavi pod upravu jednog nacionalnog tijela”, koje je pak dovelo do stvaranja Europske zajednice za proizvodnju ugljena i čelika (ECSC), zatim do Euratoma (Europske zajednice za atomsku energiju) i naposljetku do zajedničkog tržišta. (…) Potpisivanjem Rimskog sporazuma i utiranjem puta Europskoj ekonomskoj zajednici 1957. napravljen je sljedeći korak ka budućoj svjetskoj kompaniji d.o.o.…” , (Estulin, str. 31) a to znači prema svjetskoj državi. Cjelokupno planiranje i provedbu ovakvih planova omogućila je znatna financijska pomoć obitelji Rockefeller.

“Vi ste nas izabrali – mi odlučujemo bez vas, za vas i protiv vas”. To možemo iščitati kao moto pod kojim vladaju “vladari svijeta” i njihovi inferiorni klonovi u sustavu demokracije koja to stvarno nije. Temelj vladanja sviješću masa jest manipulacija koja se vrši svim mogućim sredstvima: od droga, preko dezinformacija do stvaranja supkulturnih pokreta koji preko loše zabavne glazbe gube kriterije za sve ono što je u društvu uistinu vrijedno. Daniel Estulin potrudio se dati nužne dokaze koji objašnjavaju manipulacije Novog Svjetskog Poretka, pa će čitatelj njegove knjige biti obogaćen novijim uvidima, koji stručnom poznavatelju ne predstavljaju nepoznanicu i iznenađenje. Mnoge od opisanih problema susrećemo i u knjizi “Komitet 300” Johna Colemana, “Četvrti Reich bogatih” Desa Griffina i mnogih drugih. Ali Estulin problem osvjetljava novijim informacijama iz drugog kuta gledanja.

Tko kod nas ispire mozak i zašto?

Novinar Joško Ćelan u nizu svojih članaka i nekoliko knjiga objasnio je da Hrvatskom vlada UDBO-masonerija: svi bivši UDBAši postali su članovi paramasonskih Lions i Rotary Clubova i vlasnici su velikih poduzeća i medija. Lions bi bio “pioniri maleni” a Rotary su komunistički pomladak – aktivisti SKOJevci. Mediji stvaraju uzorke slike svijeta po narudžbi svojih šefova i kreiraju lažne ankete o popularnosti neke osobe, dok istodobno kleveću najvrjednije hrvatske intelektualce, tako da narod nikako ne bi dobio novo i kvalitetno vodstvo. Nedavno sam ga susreo i informirao me o tome da je na Facebooku objavljena lista na kojoj se vidi kako novinari režimskih novina mjesečno navodno dobivaju po 50.000 do 60.000 kuna za članke koje nitko ne čita i za novine koje malo tko kupuje. Promičbenom stroju važna je uniformiranost ponovljene laži, a da bi se lagalo mnoge lažljivce treba odlično platiti, jer im se inače ne isplati da lažu.

Čini se da strani lopovi polako miču naše lopove sa političke scene hgk, habor…

To je dobro, ali time je problem tek djelomice riješen, jer u okviru regionalizacije nacija i država Europe kolonijalisti na domaćem području kane postaviti svoje kolonijalne upravljače, uz priliv stranog stanovništva. Plan je kupovanje tuđe zemlje za tuđinsko stanovništvo, a zajedno s tim pravo stranaca da sudjeluju u lokalnim i nacionalnim upravama, jer oni su kao i mi – državljani Europe.

Koja je uloga masona u katoličkoj crkvi?

Uloga masona u Crkvi je razaranje Crkve. Njihov krajnji cilj je kroz liturgijske i crkvene reforme transformirati Kat. Crkvu u svjetsku crkvu “Božje ljubavi” ujedinjenih religija kojima je načelu neki novi Krist, koji je kršćanima najavljen kao Antikrist, te nametnuti neku vrstu latinskoameričke marksističke “teologije oslobođenja” koja se ostvaruje u provedbi lažne socijalne pravde, i u pretvaranju Crkve u socijalnu ustanovu. Njihov je cilj poništenje djela Pape Pija X. (1903. -1914.) čije najvažnije doktrinarno djelo je bila borba protiv modernizma: Enciklika Pascendi od 8. rujna 1907. osudila je modernizam, agnosticizam i imanentizam. U istom duhu Papa će u jednom pismu francuskim biskupima 1910. osuditi lijevo usmjeren kršćanski pokret Sillon Marka Sangniera (1873.-1950.) koji je propovijedao “demokratsko i socijalno kršćanstvo”. Demokracija je kao masonska ideologija davno osuđena od Crkve, a socijalizam je bio drugo ime za ateistički komunizam. Sve te modernističke tendencije ponovno su oživjele i nastoje se nametnuti kao novi duh Crkve. Isti problem imao je i Papa Pio XI. koji je uznemiren zbog ubacivanja marksista u redove klera godine 1936. osudio glasilo kršćanskih marksista – Terre nouvelle. Sve to možete naći u knjizi “Povijest Vatikana” Jaquesa Merciera.

Marksizam je ateističko oružje masonerije i sotone a njihove metode su se promijenile, ali ne i ciljevi uništenja Crkve. Zadnju riječ reći će sam Bog.

Igor Drenjančević


REVOLUCIONARNIM DUHOM DO SLOBODE

Hrvatska je neuspjela priča, jedna tužna priča, jer to nije zemlja napretka, solidarnosti, pravde, pravednosti i humanosti. Sve to nije, jer nije zemlja slobode. Vrijednosti su izdane, a očekivanja iznevjerena. Borbom za slobodu cilj nije postignut i time borba ne smije stati, prestati. S njom treba nastaviti dok se cilj ne ostvari. Primarni cilj danas jest rušenje nasađene diktature i uspostava istinske demokracije. Objektivno gledajući je jasno da se postojeća diktatura neće moći srušiti bez revolucionarne pripravnosti i djelatnosti. Neće se moći srušiti bez onih vrlina kojima se dolazi do slobode, a to je odlučnost i hrabrost.

Te vrline međutim izostaju, osobito kod onih snaga društva koje bi trebale biti revolucionarne, koje bi trebale nositi duh revolucionarnosti i biti revolucionarna struja u narodu koja bi svojom pripravnosti i djelovanjem konačno dovela zemlju i narod do slobode, a time i do napretka i pravednosti.

Te snage to su domoljubne snage kod kojih je u većini umjesto pripravnosti i djelatnosti prisutno ono na čemu neprijateljske snage grade svoju moć i uspjeh, a to je strah- glavna zapreka razvoju revolucionarnosti revolucionarnih snaga.

U hrvatskoj diktaturi domoljublje ne zauzima jasan stav, jer se boji, jer je to za mnoge opasno. Mogu se izgubiti privilegije, namještenje, jer treba misliti na obitelj, jer se može doći u zatvor ili otići u ludnicu, pa i glavu izgubiti. Zbog straha većina ništa ne radi, politički se ne organizira, nema ideja, programa i organizacijskih skupina, ni u zemlji ni u inozemstvu, koje bi na žedno i željno hrvatsko tlo unijele razvijanje svih onih silnih i snažnih nagona, poticaja i stremljenja po kojima hrvatski narod hoće svoju zajednicu i svoju zemlju kao zemlju slobode, a ne produživanje nasilja i zločinačkih diktatura koje zemlju uništavaju i vode u zaostalost i propast.

Na domoljubnoj desnici, ali i drugdje, premalo je čvrstine i odlučnosti, a previše kukavičluka. Kukavičluka stoga, jer nemati hrabrosti i odlučnosti zauzeti stajalište o vlastitom životu, o vlastitoj odgovornosti, nemati djelatnu orijentaciju u idejama, problemima života znači biti kukavica, ništica.

Za revolucionarno rješenje naših današnjih problema, za revolucionarne promjene današnje domoljubne snage ne da nisu zrele, već su u većini kukavne i nemaju hrabrosti. Tu ima mnogo nezadovoljnika i puntara, to jest buntovnika ali ne i pravih modernih revolucionara.

To je sredina koja nikako da shvati da je rješenje naših problema u revolucionarnosti i u borbi, koja se može voditi i demokratskim sredstvima, ako već nema spremnosti da se potuče sa silama zla za slobodu, i kao takva biti učinkovita i uspješna.
No za borbu bilo kojeg oblika potrebno je osloboditi se straha i steći vrlinu koja se zove hrabrost.

Što znači imati hrabrosti i kako je steći

Samo hrabrost može Hrvatsku dovesti do prave i istinske slobode. Neprijatelji slobode toga su svjesni i svi je žele iskorijeniti.

Imati hrabrosti znači puno toga, a među ostalim i propovijedati čovječnost, hodati uspravno, visoko nositi čelo, govoriti otvoreno, biti uistinu ponosan.

Tu veliku vrlinu čovjek može steći jedino ako se oslobodi onog što sprječava čovjeka da bude čovjek. Može steći jedino ako pobijedi strah. Samo na taj način će spoznati novu istinu, boriti se za nju, pronaći novi put, duševno se pomaknuti, prisiliti sebe na djelatnost, plivati protiv struje općeg mišljenja i predrasuda. I jedino takav moći će poticati na promjene i napredak, biti antiteza onome što ga je do tada krasilo, a to je licemjerstvo koje nije ništa doli prilagođavanje postojećim priznatim oblicima u koje se više ne vjeruje, koje ne znači ništa doli izbjegavanje bitnih promjena, a s time i nepoznanica i neugodnosti prilagođavanja novim vrednotama i novim oblicima.

Što je strah? Učinci i posljedice straha

Strah čovjeku postavlja zamku, a tko se uzda u Boga nalazi okrilje, govori Pismo (Izreke 29,25).

Čovjek zbog straha pred nekim zlom upada u još veće zlo, govori Nikolas Boileau.
Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje, mišljenja je veliki hrvatski književnik, ali i oportunist, jer je jednakom strašću služio i kralju i maršalu, Ivo Andrić - kojeg su Srbi u nedostatku i pomanjkanju vlastitih književnih vrijednosti jednostavno prisvojili. Strah je duh. Kad se čovjek boji to na njega djeluje duhovna sila, izražene osobnosti, prepoznatljivog izražavanja i inteligencije, daleko nadmoćnija od ljudske ograničene spoznaje, stajalište je vjerskih učitelja, po kojima ta sila nije Bog.

Uistinu, to je iz Pavlovih riječi i vidljivo: “Uistinu, Bog nam nije dao duh straha, nego duh jakosti, sile ljubavi i samokontrole.“( 2 Timoteju 1,7) Po tome je vidljivo da je strah utjecaj zla i njegovih sila, njegovih posrednika koje nastoje uplašiti i paralizirati čovjeka kroz riječi, prijetnje, zastrašivanja. Dobar primjer kako se to radi je Vesna Pusić: “Neće biti mirovina ako ne glasujete za ulazak Hrvatske u EU.“ Strah je prema tome obmana. To nije stvarnost, to je zavaravanje koje onemogućuje pobjedu nad zlom i svatko tko mu se prepusti već je poražen.

To je obmana i iluzija koja zavodi u ropstvo neprijatelju, jer kad je čovjek obhrvan strahom uhvaćen je u lance i potpuno zarobljen, a tada ostaje bez šanse, bez vizije. To je phobia koja može toliko zaposjesti da se čovjek počne bojati svega i svačega, učiniti ga totalno bijednim, utjecati da se povlači, da bude neuravnotežen, da bude kukavica i ništica.

Tko se prepusti strahu taj nema vlasti nad sobom, nema samokontrole, jer su njegove reakcije pod kontrolom neprijatelja koji nas strahom zarobljava, veže i postaje naš Bog (gospodar). Duh straha je poslanik zloga koji proizvodi nesigurnost u mišljenju i djelovanju. Uništava borbenost i onesposobljava za napredovanje. Pod utjecajem straha gubi se odlučnost. Čovjek je sklon pokolebati se. Petar je primjer čovjeka koji je pod utjecajem straha izgubio odlučnost. Strah vodi k nesposobnosti, slabosti, besmislu, beznačajnosti i nedjelotvornosti. Strah je krivi izbor. On vodi u odluke koje mogu biti katastrofalne. Jedna takva odluka je i odluka domoljubnih snaga da se sva politika i sav život u Hrvatskoj izruči u ruke zločinačkim i neprijateljskim snagama iz redova bivših komunista, a danas pod imenom SDP i HDZ.

Pismo kaže “strah je muka.“ I doista kad je čeljade u strahu to je neprekidna muka, stalna i uvijek ponavljana. U toj muci žive svi oni koji ne poznaju Boga i ne poznaju Isusa kao svog Spasitelja.

Kako se osloboditi od svezanosti i muke

Terapija koja učinkovito pomaže u nadvladavanju straha je vjera (Efežanima 6,16).

Stoga, hodaj vjerom i sigurno ćeš nadvladati sve strahove. Ostvariti osobno oslobođenje, trajni mir i sigurnost. Steći hrabrost i odlučnost.

Upravo Petar svjedoči da se strah može pobijediti: “Sve mogu u Kristu koji me krijepi - koji mi daje snagu.“ (Filipljanima 4,13) Vjera i pouzdanje to je “pobjedničko oružje“. O tome govore i psalmi (Psalam 56;3-4) (Psalam 118,6)

Pismo lijepo opisuje što se događa u našem životu kad je Bog s nama (Jošua 1,5) (Izaija 41,10), a bit će sa svima koji su uz čvrstu vjeru poslušni Bogu (Izreke 1,33), mudri (Izreke 3;19,25), pošteni (Izreke 10,9) i pravedni (Izreke 28,1).

Mirko Omrčen


BEZ ‘HRVATSKIH’ JUGOSLAVENA NIKAD NEBI BILO NI PRVE, NI POSLJEDNJE JUGOSLAVIJE

Ja vjerujem da su sadašnjost i budućnost samo opet prošlost ušla kroz druga vrata, rekao je jednom Arthur Piner

Arthur Wing Pinero, rođen 1855. u Londonu, bio je engleski glumac i dramatist, nu sudeći po ovoj njegovoj izreci, iako to nije znao, svi su izgledi da je bio i prorok - barem što se nas Hrvata tiče. Budućnost svakoga naroda ovisna o njegovoj prošlosti ili o onome što je naučio iz svoje prošlosti.

Sudeći po ovome što se danas zbiva u Hrvatskoj, izgleda da mi Hrvati iz svoje prošlosti nismo baš ništa naučili. Jer, da to nije tako već bi morali skužiti da u Hrvatskoj ne može i neće biti mira ni slobode sve dok se u njoj ne izbriše svaki trag jugoslavenstvu bilo koje boje. Ne, mi to nikad nismo znali, pa ni u ovom prošlom ratu. Jer da jesmo ne bi poslije one spektakularne pobjede nad velikosrbskim agresorom stali negdje na pola puta i ostavili domaće izdajnike, jugoslavensku bandu, da nam bez jednog izpaljenog naboja opet sjedne na grbaču. Nu nije se to nama dogodilo samo ovaj put, to nam se u i prošlosti događalo više puta, a ako se uskoro ne osvijestimo, događati će nam se zauvijek. A zašto man se to uvijek događa? Zato što smo radi svoje političke nezrelosti, ili obične gluposti većinom slavili krive idole i slijedili one koji su pod aurelom hrvatstva služili okupatoru i kao njegovi skutonoše zajedno s njim radili na uništenju naroda iz kojega su nikli.

Kako bi se uvjerili da je to nepobitna istina, vratimo se malo nazad u ne tako davnu prošlost.

Pod udarom osovinskih snaga u travnju 1941., u svega nešto više od tjedan dana, karađorđevska Jugoslavija doživjela je ne samo vojnički poraz nego i katastrofalan poraz kao država. U državnopravnom smislu ona nije bila samo okupirana, ona je doživjela podpuno razsulo i defacto nestala kao država. Taj katastrofalni poraz koji je Jugoslavija u tom ratu doživjela u svega nekoliko dana nije bio posljedica samo velike nadmoći Wehrmachta, nego i jakog hrvatskog nacionalnog (ustaškog) pokreta koji je već nekoliko godina čekao pogodan čas za njezino rušenje i uzpostavu svoje slobodne i nezavisne države.

Stoga, njemački udar na Jugoslaviju Hrvati su shvatili kao povijestni moment koji su izkoristili da se oslobode srbijanske tiranije i države koju, osim maloga broja izdajnika i političkih poltrona, nikad nisu željeli, niti su u nju vjerovali.

Koristeći taj povijestni trenutak hrvatski narod na čelu s Ustaškim pokretom preuzeo svoju sudbinu u svoje ruke i, dok se tkzv. “kraljevska koncentraciona demokratska jugoslovenska vlada”, stvorena pučem Dušana Simovića 15 dana prije, munjevitom brzinom spremala za bijeg, 10. travnja 1941. na svim hrvatskim povijestno-etničkim prostorima proglasio svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. I tako se, kao kuća od karata srušila “voljena država” kako Srba tako i njihovih skutonoša iz Jugoslavenskog odbora i postradićevske HSS-e.

Više put sam čuo kako neki hrvatski političari u zviezde okivaju Vladka Mačeka, govoreći kako je on u hrvatskom narodu bio “najvoljeniji političar”.

Uz šaku zastarjelih Mačekovaca u dijaspori, najvokalniji u toj, absurdnoj tvrdnji bili su većinom oni koji su se kao jugokomunistički partizani borili protiv Nezavisne Države Hrvatske. Na smrtnoj postelji prije nego je 1928. izdahnuo od rana koje je zadobio u srbijanskoj Skupštini ili, kako ju je on to nazvao, u ‘leglu razbojnika’, Stjepan Radić je svojim nasljednicima u amanet ostavio poruku da nikad više ne idu u Beograd. Nu, kako se pokazalo, njegov nasljednik dr. Vladko Maček i njegovi najbliži suradnici nisu puno držali do Radićevog savjeta.

Ustvari, poslije Radićeve smrti Maček i njegovi najbliži suradnici, dr. Juraj Krnjević, dr. Juraj Šutej, ing. August Košutić i niz drugih haesesovaca jedva čekaju da se, kako je to Maček volio naglašavati, “s razkopćanim lajbekom” opet nađu u društvu s onima koji su organizirali umorstvo Radića i drugih hrvatskih zastupnika, u istoj onoj dvorani gdje se njihova krv još nije sasvim ni osušila.

O da, bilo je puno Mačekovoga bezveznog blebetanja i doskočica s kojima je samo uspio iritirati Crnoga Acu i njegove velikosrbske megalose. Ponekad, kad bi im svojim blebetanjima o svojim “pravicama” dosadio, znali su ga strpati u zatvor. Nu odmah kad bi bio pušten opet bi uronio u nadvikivanja o svojim pravicama, kako je uvijek naglašavao, u demokratskoj kraljevini Jugoslaviji”. Neki Mačeka i njegove drugove i dan danas uzdižu na piedestal za zasluge stvaranja Banovine Hrvatske, ali pritom promašuju napomenuti da ta banovina nije bila ništa drugo nego samo jedan integralni dio karađorđevske kraljevine Jugoslavije, a Maček njezin najobičniji vazal .

Nu ovdje je potrebno upitati ono najvažnije, kad su se Srbi odlučili ulaziti u bilo kakve nagodbe s Hrvatima i što ih je na to ponukalo. Što je te “velike ratnike koji samo znadu da se dobro biju” (sjećate li se nekoga tko je to isto ponavljao u nedavnoj prošlosti?) prisililo da sklapaju ugovore s običnim “tamburašima” koje su do tada mlatili “k’o bikove u kupusu”. Što ih je prisililo da galamdžijama dugog jezika i kukavičkog srca, koji se i poslije obojstva njihovoga vođe Stjepana Radića, Pavla Radića i drugih, osim blesave retorike o nekakvim svojim “pravicama” nisu usudili ni prstom maknuti, a kamoli osvetiti svoga vođu i svoje drugove.

Ne, to je morao učiniti netko drugi. Netko tko je znao da se klin izbija klinom. Netko tko je znao da za bizantinske podanike vriedi samo Lex talionis - oko za oko, zub za zub. Netko tko je znao da se ljuta rana liječi ljutom travom. On je okupio one koji su počeli tamburati po Acinim vjernim slugama u Hrvatskoj i time poslao “kralju ujedinitelju” poruku da su i njemu dani odbrojeni.

I, 9. listopada 1934. u Marseillesu, krvavog Kara - Acu stigla je bogato zaslužena kazna. Njegova smrt ulila je strah u kosti velikosrbskim megalosima i poljuljala im vjeru u njihovu veličinu, u njihovu “nepobedivost”, u njihovu nedodirljivost. Taj strah prisilio ih je na traženje kompromisa s Mačekom i njegovim vrećama punim vrućeg zraka.

Prije tridesetak godina jedan član HSS-e, pomalo razočaran u Mačekovu politiku, opisao je neke detalje o onome što se događalo uoči i za vrieme i poslije 2. svj.rata i kako su se u tim po hrvatski narod presudnim vremenuima ponašali vođe Hrvatske Seljačke Stranke. - U Beogradu je nepuna dva dana poslije potpisivanja akta jugoslavenskog državnog vodstva kneza Pavla Karađorđevića, Krunskog vijeća i vlade Cvetković-Maček o pristupanju Trojnom paktu, noću 26. ožujka 1941., vojnim pučem izvršen je državni udar. Svrgnuto je Kraljevsko namjesništvo, vlada Cvetković -Maček i formirana nova vlada kojoj je za poglavara postavljen novi “kralj” maloljetni Petar II. Karađorđević.

Znači, kako bi spasio Jugoslaviju, Maček kao podpredsjednik Jugoslavenske vlade bez imalo sustezanja podpisuje pristup iste Hitlerovom Trojnom paktu.

Da ne ulazimo u detalje tog puča, jer su valjda već svakome poznati, puč je u dogovoru s predstavnicima srbijanskih političkih stranaka i “Srpskog kluba” pripremila grupa srbijanskih oficira na čelu s generalima Borom Mirkovićem i Dušanom Simovićem.

Kako se ubrzo pokazalo, glavni povod za državni udar nije bila vanjska politika kneza Pavla, niti pristupanje Trojnom paktu, nego nezadovoljstvo s unutarnjom “sporazumaškom” politikom koja je dovela do vlade Cvetković-Maček.

Puč je na drastičan način pokazao da je jugoslavenska vojska bila ne samo instrument nego i aktivni čimbenik državne politike.

U vojsci, zbog sastava njenog velikosrbskog zapovijednog kadra, u podpunosti je prevladavalo uvjerenje da je ona pozvana biti “čuvarom srpstva kao glavnog i jedinog jamstva jedinstva jugoslovenske države”.

Ne podsjeća li ovo na ono što se dogodilo 50 godina kasnije?

Nu još se pučisti nisu ni odmorili kad su došli do zaključka da je baš obaranjem “srpsko-hrvatskog sporazuma” i vlade Cvetković-Maček jedinstvo njihove države ozbiljno ugroženo.

Jedan od pučista, predsjednik Srpske zemljoradničke stranke Miloš Tupanjanin, koji je bio tjesni suradnik britanske obavještajne službe, odklanjao je bilo kakve mogućnosti mira. Ali, budući da se većina izjasnila za mir, za ministra vanjskih poslova određen je bolestni i skoro podpuno gluhi Momčilo Ninčić koji je, kao stari diplomat, po ocjeni pučista bio najpogodnija osoba da uvjeri Hitlera i Mussolinija da će nova vlada nastaviti politiku suradnje s Silama Osovine, posebno s Njemačkom. Simović je u prvi mah dao pritvoriti članove HSS-e, ministre u vladi Cvetković-Maček; Juru Šuteja, Josipa Torbara, Barišu Smoljana i Ivana Andresa, koji su se tada našli u Beogradu, nu ubrzo ih je pustio ponudivši im da uđu u novu vladu. Oni su ponudu odbili, uvjetno odobrenju dra. Mačeka, koji se tada nalazio u Zagrebu.

U to vrieme, 27. ožujka 1941. Maček je upravo imao sastanak s knezom Pavlom, kad ga je Simović nazvao telefonom i ponudio mu da uđe u njegovu vladu, opet kao podpredsjednik. Kako bi Mačeka pridobio, Simović mu je obećao da će priznati njegov sporazum s Cvetkovićem. I knez Pavle je nagovarao Mačeka da primi tu ponudu naglašavajući da će time “ojačati autoritet Simovićeve vlade i spasiti jedinstvo Jugoslavije u ovim kritičnim danima”. Maček je isti dan dao pristanak da u vladu odmah uđu njegovi predstavnici; Šutej, Torbar, Smoljan i Andres, a svoj ulazak je odgodio dok ne izpita situaciju i ne dobije konkretnije garancije. Za tu svrhu u Beograd je s princom Pavlom uputio svoga pouzdanog druga, velikog Jugoslavena, bana Ivana Šubašića, a istovremeno poduzeo je korake da se informira o držanju njemačke vlade.

Poslije Šubašićevog povratka 29. ožujka koji ga izvješćuje da Simovićeva vlada ostaje kod svih obveza Maček u Beograd šalje svoga podpredsjednika Augusta Košutića koji se vraća 31. ožujka, poslije čega Maček odlučuje stupiti u Simovićevu vladu. Pošto je bio vrlo dobro informiran o svim događanjima, njemački ministar vanjskih poslova Joakim von Ribbentrop vrlo dobro je znao da se tu radi o zakulisnim igrama Velike Britanije. Ribbentrop preko njemačkoga konzula u Zagrebu 1. travnja poručuje Mačeku da ni u kojem slučaju ne surađuje s vladom u Beogradu. Radi uzpostavljanja veze s hrvatskim političkim prvacima, istoga dana u Zagreb su stigli povjerenik Rosenbergova ureda Herman Malletke i specijalni opunomoćenik ministra Ribbentropa dr. Edmund Weesenmayer. Maletke je Mačeku službeno prenio priedlog njemačke vlade da osudi Simovićevu vladu i proglasi Nezavisnu Hrvatsku. Maček je to kategorički odbio, priopćivši njemačkim predstavnicima da je odlučio ući u vladu i da će se osobno založiti za poštivanje pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, podpisanog 25. 0žujka 1941. i za davanje svih zadovoljština njemačkom Reichu.

Maček je za svoj ulazak u Simovićevu vladu postavio neke uvjete koje je Simović obećao, a ni na kraj pameti nije mislio izpuniti. Među ostalim, Maček je postavio ove uvjete:

1.) Formiranje krunskog savjeta koji bi se sastojao od 5 predsjednika, jednog Srbina, jednog Hrvata i jednog Slovenca, te patrijarha Srpske pravoslavne crkve i zagrebačkog nadbiskupa katoličke crkve.
2.) Depolitizaciju Srpske pravoslavne crkve i nemješanja vojske u politiku.
(Good luck - rekli bi u Americi m. nap.)
3.) Priznanje “srpsko-hrvatskog sporazuma od 26. kolovoza 1939.
4.) Izjavu vlade o neopozivom pristupu Jugoslavije Trojnome paktu.

Poslije rata Maček i njegovi pijuni stalno su naglašavali kako je on odbio proglasiti uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske zato što je bio “veliki mirovnjak” i neprijatelj Hitlerovog Reicha. Ali, kako se vidi, kad se radilo o spašavanju Jugoslavije onda je s Hitlerovim Reichom bilo sve OK.

Dan poslije ulazka njemačkih oružanih snaga u Jugoslaviju, 7. travnja 1941. u Banji Koviljači Simović i njegova vlada donijeli su odluku ‘junački napustiti svoju voljenu državu’ i glavom bez obzira pobjeći u izbjeglištvo.

Maček je tada priopćio Simoviću da on ni pod kakvim uvjetima ne želi s vladom u izbjeglištvo i da se vraća na svoj posjed u Kupinec, ali da opunomoćuje dra. Krnjevića da ide umjesto njega. Na sjednici “ministarskog saveta” 11. travnja 1941. dr. Juraj Šutej izvješćuje da je dr Maček ostao u Kupincu da dijeli sudbinu svoga naroda, ali da nikad neće ‘desavuirati’ Krnjevića, Šuteja i Šubašića koji bježe s Simovićevom vladom.

Isti dan, 15. travnja 1941., kad je dr. Ante Pavelić s 450 ustaša ušao u Hrvatsku, Simovićeva vlada je bez znanja naroda i vojske napustila Srbiju i pobjegla, a “nepobediva jugoslovenska armija” položila oružje i kapitilirala. Kralj Petar II., njegova braća i majka Mariola pobjegli su dan prije. Uz Simovića i druge, tog dana pobjeglo je 18 ministara. U jednom zastarjelom bombarderu, uz Srbe; Srđana Budisavljevića i Savicu Kosanovića (ovaj je kasnije bio Titin ministar) i jednog oficira s velikim sandukom zlata, bježali su Krnjević, Šutej i Šubašić, te pomoćnici ministara Ilija Jukić i Milan Martinović. Ovaj tromotorni zrakoplov nosio je u izbjeglištvo zajedno Srbe i “Hrvate” kako bi se tobože time simboliziralo zajedničku državu Jugoslaviju. Radi velike jurnjave u bijeg, na uzletištu u Nikšiću vrata zrakoplova su se na brzinu zatvorila s posljednjim uzvicima: “Čekaj bre, da povezemo jedan-dva sanduka zlata! Evo ti kesu napoleondora (1.000 malih zlatnika)!” Popis uobće nije izvršen, pa pošto nije bilo evidencije o tome tko je što nosio, po dolazku na odredište (u Jeruzalem) neki su “zaboravili” predati kese pomoćniku ministra za financije, Milanu Martinoviću, a i ovaj je malo smanjio broj onih koje je dobio. Jedan zrakoplov se pod teretom ukradenog zlata na putu iz Atene u Egipat srušio u Egejsko More.

Kasnije, po dolazku u Englesku, vlada je odmah poduzela korake kako bi na neki način afirmirala kontinuitet svoj i svoje države koja se u travanjskom ratu slomila i razsula i, proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske i njezinim obstankom defacto nestala s međunarodne pozornice. Zato su se svi ministri među kojima su bili Krnjević, Šutej i Šubašić, odmah složili da se hitno pojačaju diplomatski odnosi s Britancima i da se poduzmu koraci kako bi se kod neutralnih država osujetilo priznanje Nezavisne Države Hrvatske. Ali, od samoga početka boravka u inozemstvu počevši još u Jerusalemu u vladi se počelo događati ono što se uvijek događa među psima koji su ostali bez korita. Došlo je do otvorenog antagonizma između srbskih i “hrvatskih” i, u mnogo navrata između srbskih i srbskih ministara. Svađalo se za sve moguće razloge, samo kad se radilo protiv NDH svi su bili složni.

Ne treba puno razmišljati o tome što su i kakvi su bili Srbi, ali kakav antihrvatski otrov su bili Krnjević, Šutej i Šubašić teško je imalo normalnom čovjeku zamisliti. Kako su u izbjegloj vladi u Londonu međusobni verbalni obračuni, svađe i komešanja iz dana u dan sve više eskalirali svakih nekoliko mjeseci dolazilo je do rušenja jedne i uzpostavljanja druge vlade. Kad je “srušena” vlada Slobodana Jovanovića za novog šefa postavio se Miloš Trifunović. Trifunović je u svoju vladu za ministra (bez portifelja) postavio poznatog krvnika, generala Petra Živkovića, organizatora ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge 1903. godine. “Kad sam od Miše Trifunovića čuo da uvodi u vladu generala Petra Živkovića”, piše dr. Srđan Budisavljević čije ime je bilo na listi za ministra u toj vladi, “rekao mu da moje ime briše. Na navaljivanje Trifunovića , prigovore i pitanja, odgovorio sammu kratko: “ja nebi ni u istom tramvaju sedeo s Petrom Živkovićem, a kamo li u istoj vladi.” Stavio sam primetbu i na ministra vojske Dražu Mihajlovića. Rekao sam mu da vlada nemože , niti sme biti odgovorna za postupke ministra vojske koji u zemlji radi šta hoće...” Nu Petar Živković i Draža Mihajlović nisu nimalo smetali Krnjeviću i Šuteju da odmah uđu u tu vladu. Kako ono kaže stara poslovica - Poturica gori od Turčina. Kako su na čelo te kvazi vlade dolazili novi vođe tako je svaki od njih donosio i nove “zakone” i “deklaracije”.

Najviše dodataka (amandmana) na svaku deklaraciju dodavao je Krnjević, najviše zato što razne odredbe i definicije kako ponovno uzpostaviti Jugoslaviju za njega nisu bile dosta direktne i rigidne. U jednom slogu svojih amandmana 1943., podpredsjednik “Kraljevske jugoslovenske vlade” i glavni tajnik Hrvatske Seljačke Stranke, zahtjeva da se u novu deklaraciju uvrste i slijedeće mjere:

“Uspostavljanje jedne Jugoslavije veće i jače nego što je bila.”
“Najodlučnije osuditi sve one koji rade protiv uspostave Jugoslavije, kao i ove koji šire razdor između Srba, Hrvata i Slovenaca....”.

Uza sve neugodnosti i neprilike koje im je svojim svađama i cirkusijadama ta izbjeglička vlada nanijela, engleska vlada je do tada manje više stajala iza nje. Ali u već u ljeto 1943., u Engleskoj se žurno radilo na pripremama za Tehransku konferenciju između Churchila, Roosevelta i Staljina na kojoj će se donijeti odluka da se umjesto te vlade za “saveznika” prizna Tito i njegovi partizani, te da se sva pomoć koju su saveznici do tada slali, u odprilike jednakoj mjeri četnicima i patizanima, šalje samo Titu. Ipak, tutor “jugoslavenske emigrantske vlade”, britanski ministar vanjskih poslova, Anthony Eden, koji je bio redovno informiran o svim njihovim krizama i sukobima, savjetovao im je da se izmire, kako te njihove razprave i trzavice nebi prouzročile loše posljedice za Jugoslaviju i njih same. Nu kad ni poslije toga svađe nisu prestale, 20 godina stari kralj Petar jednim potezom pera podppsuje dekret kojim sve članove vlade lišava njihovih masno plaćenih fotelja.

Kako bi dobila slobodne ruke u pregovorima s Titom i njegovim partizanima, Engleska se htjela otresti tutorstva jugoslavenske vlade kojoj je na čelu sad bio zet Nikole Pašića, dr. Boža Purić, poznat pod nazivom “Gangster diplomata”, pa joj “savjetuje” da se iz Londona preseli u Egipat. Šuteja je kao ministra financija sad u Purićevoj vladi naslijedio njegov pomoćnik dr. Milan Martinović, koji je prije polazka u Egipat, uspio od kralja Petra dobiti “budžet za banovinu Hrvatsku” u iznosu od 162.900 dolara.

Martinović je kasnije s zadovoljstvom pričao o “slučaju” koji se prilikom njihovog dolazka dogodio u egipatskoj luci Port Said. Za vrieme iztovaranja opreme, na jednoj brodskoj dizalici “pukao je kabel” i 4 sanduka su pala u more i nestala. To su bili baš oni sanduci u kojima je bila dokumentacija o primljenom novcu za “budžet Mačekove banovine”. Kad je Martinović potrošio novac iz “budžeta”, većinom u Gesireh i Muhamed Ali klubovima u Kairu, kralj Petar ga je “razriješio” dužnosti “ministra financija, trgovine i industrije”. Martinović je to je to jedva dočekao i odmah uzpostavio veze s predstavnicima “Narodno-oslobodilačkog pokreta Jugoslavije”. U proljeće 1944. za vrieme pregovora Tito-Šubašić, Martinović u Kairu osniva “antifašistički komitet Južnih Slavena za Srednji Iztok. Zato ga Tito i Šubašić postavljaju za ‘ambasadora’ u Kairu.

U lipnju 1945. pozvan je ‘na referat’ u Beograd gdje se zadržao 2 mjeseca. Ali, prema onoj, jednom lopov - zauvijek lopov, ubrzo je pao u ruke ozne radi šverca kremančićima za upaljače, koji su u ono vrieme podpadali pod “državni monopol”. Nu i ovdje ga je poslužila lopovska sreća. Spasili su ga Englezi čijim zrakoplovom je u zadnji čas pobjegao u Italiju. Bez obzira na sve to Maček i Krnjević su ga ponovo “rehabilitirali u vriednoga člana HSS-a”

U idućoj emisiji o Krnjevićevom mijenjanju crne jugoslavenske kabanice za crvenu i tiesnoj suradnji vodstva domovinskog HSS-a s Titom i njegovom “narodnooslobodilačkom” bandom. (Braniteljski radio 25. siječnja 2014.)

Za Dom Spremni!

Zvonimir Došen


I Miru Barešića je ubila Udba!

Nerazjašnjena smrt legendarnog hrvatskog emigranta Mira Barešića i 22 godine kasnije zaokuplja pažnju hrvatske javnosti.

Dugogodišnje tvrdnje kako su Barešića, kao i Blaža Kraljevića, Antu Paradžika te Ludviga Pavlovića ubili pripadnici hrvatske Udbe koji nisu željeli da te legende hrvatske emigracije nakon rata preuzmu važne funkcije u državi zajedno s ostalim časnim hrvatskim braniteljima koji su danas na marginama društva, danas su ponovno aktualne.

Naime, Mario Barišić, bivši šibenski vojni policajac, svjedok u suđenjima za ratne zločine u splitskoj Lori i šibenskim Kulinama i Stipe Jukić, umirovljeni djelatnik SIS-a, koji su podnijeli Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru prijavu protiv Tvrtka Pašalića, Antonija Lekića, Nikole Krište, Ivana Drviša, Zrinka Šarića i drugih NN osoba zbog sumnje da su skrivili smrt Mire Barešića, sada o cijelom tom slučaju izdaju i knjigu.

Knjiga "Miro Barešić – Hrvatski vojnik" trebala bi vrlo skoro ugledati svjetlo dana a u njoj se u detalje razrađuju sve okolnosti njegove tragične smrti.

Međutim, istraga ŽDO u Zadru nikada nije ništa otkrila, odnosno utvrdila je ono što je stajalo u službenim izvješćima da su Barešić i ostali iz njegove grupe upali u zasjedu srpskih specijalaca koju je predvodio Goran Opačić, osuđen na dvadesetogodišnji zatvor i zbog zločina u Škabrnji. Tvrdilo se da je u razmjeni vatre Miro bio pogođen s više metaka te da je poginuo od neprijateljskog hica.

Na taj bi se slučaj odavno slegla prašina da nakon Oluje jedan pripadnik 113. šibenske brigade nije iz Knina donio kući desetak registratora s ratnom dokumentacijom “Republike Srpske Krajine”.

Dao ih je Mariju Barišiću, a on je zajedno s kolegom i prijateljem Stipom Jukićem pronašao niz dokumenata koji se odnose na akciju kod Miranja Donjih, koji pak bacaju potpuno drugačiju sliku na ono što su tvrdila službena hrvatska izvješća.

Barišić i Jukić na temelju dokumentacije koju su prikupljali i obrađivali punih 17 godina tvrde da je Miro Barešić bio žrtva smišljene zavjere “svojih ljudi”. Imaju za to dokaze, originalne zapise “krajinskih vlasti" pa i žive svjedoke koji su spremni izaći pred sud. Radi se o sedmorici Srba koji su toga dana bili u seoskoj straži.

Stvarni cilj te navodne akcije, tvrde, bio je likvidirati Mira jer je previše znao o emigrantima koji su stigli u Hrvatsku i nazivali se velikim Hrvatima, a zapravo su bili godinama u službi jugoslavenske Udbe. Na svaki ga je način trebalo ušutkati pa su krenuli u fiktivnu akciju. U Miranjama su pripucali kako bi isprovocirali Srbe, a kad su oni uzvratili, netko je ispalio metak u leđa Mira Barešića a to je prikazano kao četnički metak.

Zanimljivo, sumnjivo izvješće je pisano po nalogu Josipa Perkovića 13. kolovoza 1991. U njemu se nalaze lažni iskazi aktera događaja, a sumnju je kod autora knjige dodatno pobudila činjenica da je jedini pravi hrvatski svjedok tog događaja, policajac Mladen Mustač koji je bio skriven u blizini i sve vidio, ubijen u namještenoj prometnoj nesreći samo mjesec dana kasnije. Njegovoj je obitelji nakon toga rečeno da o svemu šute i da im se ništa neće dogoditi.

U knjizi će se osim svih dokumenata i izjava svjedoka naći i neobjavljene fotografije u kojim se vidi da Barešić na svom tijelu nije imao mnogo prostrijelnih rana kao što je tvrdila službena istraga, nego samo jednu iz koje je vidljivo da je bio upucan s leđa od svojih "suboraca", koji su i danas živi.

Inače, Miro Barešić je dva puta pokopan: prvi put pod imenom Ante Katić, a drugi put 26. lipnja 1992. pod pravim imenom na Mirogoju. Hoće li ovoga puta istina izići na vidjelo i dobiti sudski epilog teško je tvrditi, no definitivno će ponovno izazvati mnogo interesa u javnosti.

...izdvojeni komentar:

Uopce nije dvojbeno da je Miro ubijen od strane hrvatskih (?!?) izdajnika. Isto je tako nedvojbeno da je njih koordinirao i vodio (ukoliko, dakle, nije bio glavni nalogodavac, svakako je bio "the chief executive") zloglasni Josip Perkovic, glavom i bradom. Nedvojbeno je da sve to znamo vec preko 20 godina. Jedino je dvojbeno zasto mi koji volimo za sebe kazati da smo istinski domoljubi, nismo nista poduzeli da ispravimo to zlo?! Zasto nismo nista naucili (pa i preuzeli) od smrtnih nam neprijatelja iz vlastitih (hrvatskih = slavosrbi) redova, koji i danas Hrvatskom vladaju i gospodare? Zasto je lakse dici ruku na sebe, nego na one koji su te do toga doveli? Zasto je "Hrvat Hrvatu vuk"? Zasto se ne udruzimo i zbacimo tu bagru s grbace za sva vremena? Zasto ne osvetimo Mira, Blaza, Ludviga, Ahmeta, Antu, Stjepana i desetine (stotine, tisuce,...) ubijenih samo zato sto su bili Hrvati koji su ljubili svoju Domovinu? Trenutak je sazrio. Trenutak je ultimativan! ZDS!

Srecko Felix Korpar


Vitezovima Bugojna

Lijepa Hrvatska

Još mašta dočarava posljednji stisak ruke
I još vas gledam,kako se penjete
Uz golih hridina kam
I znam,
Da će se jednog dana
Sve muke
Sliti u jedan sliv.

Osjećam snagu vase krvi,
Koja se proli
Niz mukotrpne staze,
Kojima u okovima hodaše
Ljubljena naša.

I čežnja k'o orkan
Uzburka rijeku patnje.
Uzdah se sruši s Neba
I suza Svevišnjeg natopi
Stope vaše.

Procvaše ruže iznad grobova
I lahor prenese ljubav
Na svaku travku I kamen,
Na svaki brijeg i dol.

Gledam vas u mašti
Umrli junaci zore
I u pobjedi vašoj
Tažim svoju bol.

Jer... Vi ste pali k'o cvijet
I kao pobjednici uskrsli
Skupa s Njom.

Vaša su imena utkana
U lovor Njen,
A ja nestrpljivo čekam,
Da se ispuni zavjet moj,
Kad ćemo jednom biti
Zauvijek sretni
U zagrljaju Ljubljene naše.

.

..Jer, Hrvatska nije tek zemlja,ili dio zemlje,već je to svetinja, utkana u dušu hrvatskog bića. To je ljubav, koja neprestano izvire sama iz sebe i kao užarena lava,ulijeva se u bivstvo svoje djece.
Stoga, nije čudo, što ju je u svojoj zaljubljenosti veliki prorok, Zaratustra, proglasio šestom božanskom osobom, davši joj ime Lijepa Harahvaiti.
Pod zaštitnom rukom Velikog Gospodina, Ahura Mazde, Njeni su potomci stoljećima branili prostore na obalama Inda i kao zaštitnici nemoćnih, izvedoše iz sužanjstva sinove Estere i omogućiše im povratak u Zemlju Obećanu.
Tako postadoše ljubimci Najvećega među najvećima i Njegovom voljom nastaniše najljepši dio planeta i nazvaše ga LIJEPA HRVATSKA.
Da, to si Ti, najljepša među najljepšima, u koju se zaljubismo mi sretnici. Ti, bez koje I život postaje bezvrijedan.
Ti si sve ono, što mnogi žele, a ne mogu imati. Ti si dijadem, kojim bi se mnogi htjeli okititi, ali si tek nama dosuđena, jer nama si Ti:

Dio raja
I nama si do beskraja
Neusporediva i nepobjediva,
Sveta i neuništiva
LIJEPA HRVATSKA.

Žarko Dugandžić


Komisija za hrvatski martirologij o neprimjerenom načinu iskapanja na grobištima žrtava komunističkog režima

U prostorijama Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, pod predsjedanjem gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, održana je 29. siječnja deseta sjednica Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij.

Komisija je veliku pozornost posvetila događanjima vezanima uz iskapanja pobijenih u rujnu 1946. na lokalitetu Tupale kraj Sinca (Ličko-senjska županija) i Vrgorac (Splitskom-dalmatinska županija). Poslove iskapanja vodilo je Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja. Povjerenstvo djeluje u sklopu Ministarstva branitelja. Predsjednik je obavijestio članove o tijeku događanja od početka iskapanja pa do otkrivanja spomenika u Tupalama te izložio kako je sve to predstavljeno u medijima. U raspravu se veoma aktivno uključio i Franjo Talan, član spomenutog Povjerenstva u ime Hrvatske biskupske konferencije.

Jednodušan je stav članova Komisije da iskapanje žrtava u tim mjestima nije bilo izvedeno sukladno civilizacijskim i pravnim standardima, prvenstveno zato što je povrijeđeno dostojanstvo žrtve, pravo rodbine i pravo naroda na istinu.

Žrtva je tretirana kao puki statistički podatak; sve je obavljeno na brzinu, čak se nije ispitalo ni broj ubijenih, a kamo li njihova imena, razlog i način ubijanja.

Iako su na grobištu bila dva križa s imenima pobijenih, iako se na tom mjestu na godišnjicu stradanja održavala spomen slavlja, nitko od mještana nije o iskapanju obaviješten, pa čak ni najbližoj rodbini nije bio dopušten pristup. A neki su s prozora svojih kuća mogli vidjeti bagere koji raskapaju grobište i kamione koji odvoze iskopani materijal. Dosta razloga za uznemirenost i zaprepaštenost!

Narod ima pravo na istinu o stradanjima, jer se u vrijeme ubijanja i dugo poslije nije smjjelo o tom zločinu govoriti i samo skrivećki se moglo doći do grobišta. I sada je iskapanje obavljeno bez pristupa javnosti, kao da i dalje netko želi da se ne otkrije istina o stradanju. Nije čudno onda da se narod listom pobunio protiv takva načina i svoje neslaganje potvrdio prosvjedom sa 986 potpisa.

Takav način pristupa tim više začuđuje što su neki od članova „radne ekipe“ korektno obavili više iskapanja grobišta stradalih u Domovinskom ratu. Nije, dakle, riječ o neupućenosti. Bojimo se da je riječ o stvaranju jedne loše prakse koja bi vrijedila za žrtve komunističkog terora, da se i dalje drži pod embargom istina o komunističkom teroru i njegovim zločinima, da se i dalje nastavi s uništavanjem memorije o jednoj vrsti žrtava. To nas tim više zabrinjava jer je isti način iskapanja primijenjen i u Vrgorcu, opet s isključenjem javnosti.

Istaknuta je potreba da se poslovi iskapanja žrtava komunističkih zločina povjere nepolitčkim ustanovama, a nipošto onima koji su bili aktivno uključeni u represivni komunistički sustav.

Zaključeno je da će se Komisija u tom smislu pismeno obratiti spomenutom Povjerenstvu, te da će o tome obavijestiti i druge ustanove, nacionalne i međunarodne.

Zatim je Predsjednik obavijestio da je s nekim članovima Komisije bio u 9 biskupijskih središta u kojima je predstavljen zbornik Mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Tom prilikom predstavljen je i projekt popisa svih stradalih katolika u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću, a posebno na području biskupije u kojoj je bilo predstavljanje. U ostalim biskupijama predstavljanje će biti u veljači (Riječka metropolija) i ožujku (Zagrebačka metropolija) ove godine. Za pomoć prikupljanja podataka od živućih svjedoka ili rodbine predviđen je i obrazac koji će se dostaviti župnicima. Mogućnost prijave svojih poginulih omogućena je i pozivom na telefonski broj 01/563 5036 tajnici Komisije. Kod prikupljanja podataka naglašena je važnost bilježenja okolnosti smrti kako bi se utvrdile sve žrtve uz koje je vezano vjerničko svjedočenje.

Jure Krišto izložio je mogućnosti suradnje s Hrvatskim katoličkim sveučilištem na projektu: Totalitarni sustavi u 20. stoljeću i njihove žrtve – tragovi mučeništva komunističkog sustava u Hrvatskoj i BiH. Projekt će biti predstavljen objema biskupskim konferencijama na zajedničkom zasjedanju u veljači ove godine.

U nastavku je bilo riječi o nekim organizacijskim pitanjima povodom predstojećeg Simpozija Mučeništvo i mučenički trag(ovi) u hrvatskoj povijesti koji će se održati 13. ožujka 2014. u Zagrebu a koje Komisija organizira u suradnji s visokim teološkim učilištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Govoreći o medijskom praćenju tema hrvatskog martirologija, naglašena je potreba bolje prezentacije i komunikacije s medijima, posebice vjerskima. Komisija uređuje portal http://hrvatski-mucenici.net/ koji nastoji pratiti sva događanja s područja svoga djelovanja.

Pojedini su članovi Komisije izložili zapažanja iz svojih područja praćenja: arhivi, literatura, obilježavanje grobišta, organiziranje hodočašća i drugo.


U povodu godišnjice posjeta dr. Judith Reisman

(Neo)liberalnofašističke elite stvaraju novo društvo

S obzirom da su Hrvati, kako se čini, prilično "zaboravan" narod (a za to postoje brojne indikacije, od kojih su neke i vrlo aktualne), čini nam se potrebnim podsjetiti na godišnjicu jednog događanja koje je u velikoj mjeri označio prekretnicu u životu našega društva, posebice onoga koji se odvija na javnoj sceni. Riječ je dakako o posjetU dr. Judith Reisman, velikog borca za prava djece i jedne od vodećih ličnosti pokreta koji se sada već i na globalnoj razini suprotstavlja uznapredovalom projektu "socijalnog inženjeringa" kojim (neo)liberalnofašističke elite što "drmaju" današnjim svijetom, pokušavaju stvoriti neko novo društvo i neke nove ljude, koji bi im valjda puno više bili po volji nego ovi sadašnji.

Srećom, na plodove posjeta gospođe Reisman našoj zemlji nije potrebno podsjećati - oni su brojni, i može ih se susresti na svakom koraku. Imajući ih u vidu, bez pretjerivanja možemo konstatirati da je gospođa Reisman u svega desetak dana svoga boravka u našoj sredini uspjela "probuditi Hrvatsku", i to prvenstveno kroz svoj krucijalni doprinos stvaranju ozračja u kojemu će akcija protiv tzv. zdravstvenog odgoja u našim školama, kao i ona za ustavnu definiciju braka, kao i mnoge druge manje akcije i inicijative iz vjerničkih krugova naići na izvanredan odziv i biti široko prihvaćene i podržane u našem društvu, te na taj način polučiti značajne rezultate.

Važnost ovoga posjeta leži također i u činjenici da su protivnici vjere, morala i naravnog poretka stvari, u svom suočenju s ovom velikom aktivisticom konačno bili prisiljeni skinuti maske svoje tobožnje civiliziranosti, tolerancije, empatije, "brige za društvo" i pokazati svu svoju bezobzirnost i brutalnost, čime su cijelom našem puku jako lijepo demonstrirali kako bi to bilo kad bismo sve konce društvenih zbivanja prepustili u njihove ruke. No kao što znamo, svi su oni pri ovom suočavanju bili stjerani u mišje rupe - pa možemo reći kako je nakon odlaska gospođe Reisman iz Zagreba manevarski prostor za njihove akcije zavođenja i kvarenja hrvatskog pučanstva ostao toliko sužen da više nema gotovo nikakvih izgleda za njihov uspjeh. Uistinu, nemjerljiv je doprinos gospođe Reisman javnom raskrinkavanju domaćih zagovornika spomenutog "socijalnog inženjeringa" odnosno "Novog svjetskog poretka", kao i afirmaciji javnoga mišljenja u kojemu te tobožnje intelektualce (koji su poznati po svojim imenima, a ne po svojim dostignućima) više nitko ne shvaća ozbiljno. Kad bi naš vjernički puk bio odan idolopoklonstvu, poput naših protivnika, gospođa Reisman bi vjerojatno u Hrvatskoj bila slavljena kao ikona tzv. "konzervativne revolucije".

A kad smo već kod "konzervativne revolucije", onda treba napomenuti kako je ova fraza potpuno promašena tj. besmislena, jer bi se konzervativcima trebali nazvati upravo oni koji su je smislili i koji je rabe - a oni su zapravo psi-čuvari ovoga našeg današnjeg, okoštalog i do krajnosti kompromitiranog poretka (koji datira još iz vremena komunizma) čija je budućnost definitivno zapečaćena, pogotovo nakon Referenduma za obitelj i još uvijek aktualnih udbaških afera. Smatramo da bi pravi termin ovdje bio "Revolucija duha i duše", premda bi procesi koji su zahvatili našu vjerničku populaciju do takve revolucije tek trebali dovesti. Inače potrebno je naglasiti kako ova revolucija nije usmjerena, kako su to neki stalno tvrdili, protiv homoseksualaca, Srba, Židova i komunista nego protiv reakcionarnih i po naše društvo opasnih "kružoka" i "struktura" unutar kojih se reproducira tzv. "društvena elita" tj. "upravljačka kasta" koja godinama i desetljećima terorizira hrvatske građane i upropaštava ovu zemlju, njezino gospodarstvo i uljudbu, njezine prirodne i ljudske resurse, njezin nacionalni i kulturni identitet.

Uostalom, kad bi bilo tako kako oni govore, onda bismo gospođu Reisman, kao Židovku, trebali omalovažavati, možda i progoniti, a ne slaviti. Također bi po toj logici posve nemoguća bila suradnja recimo sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je bila uspostavljena i u konkretnom slučaju Referenduma za obitelj.

Nema sumnje da bi ova Revolucija trebala doprinijeti postizanju mnogo produktivnijeg razumijevanja i dijaloga među religijama odnosno vjerskim zajednicama, posebice jačanju ekumenskog duha u Kristovoj Crkvi. A to što se u javnosti često čuju mišljenja kako je ta stvar "nepotrebna" ili kako od nje "nema ništa", jer su "razlike i protimbe prevelike" i sl. ne bi nas trebalo puno zbunjivati - to je mišljenje "svjetovnih ljudi" koji ne računaju na Božju promisao i planove. A da oni u ovom smislu postoje, svjedoči recimo i danas poznata "Druga fatimska tajna" u kojoj se govori o "obraćenju Rusije" i njezinom "posvećenju Prečistom Srcu Marijinu od strane Svetoga Oca" (a sve su tri fatimske tajne službeno potvrđene kao vjerodostojne od najviših crkvenih vlasti), čiji značaj proizlazi već i iz konteksta u kojemu je ona bila objavljena - radi se o godini 1917. i portugalskom gradiću Fátimi, na krajnjem zapadu Europe. Nije potrebno mnogo mudrovanja kako bi se shvatilo da se radi i o ekumenskoj poruci - jer kakvog bi smisla u protivnom moglo imati spomenuto posvećenje i zašto bi "obraćenje Rusije" uopće bilo važno za katolike i ostale vjernike europskoga Zapada. Posve je sigurno da uloga Hrvatske u ovome razvoju (zbog poznatih povijesnih i zemljopisnih razloga) vrlo značajna.

Dakako, Revolucija o kojoj je ovdje riječ trebala bi uz onaj ekumenski imati i i mnogobrojne druge aspekte, od kojih među najvažnije spada i onaj socijalni. Da bismo mi, ovdje u Hrvatskoj, na ovaj aspekt trebali trebali obratiti posebnu pozornost, ne upućuje samo aktualna ekonomska situacija tj. sveopća kriza i besparica, koju svatko od nas može osjetiti izravno, već na to u mnogim svojim istupima ukazuje i naš papa Franjo koji je ovim problemima posebno zaokupljen. Uistinu, čini se kako je došlo i vrijeme da se nakon određenih političkih tema na koje je bio koncentriran papa Ivan Pavao II, te nekih teoloških i unutarcrkvena pitanja kojima se uglavnom bavio papa Benedikt XVI. na red dođu ona socijalna. Premda se radi o vrlo kompleksnim i dubokim problemima, uvjereni smo da će se naš papa Franjo uz pomoć Božju znati s njima nositi i da će naša Crkva odigrati veoma bitnu ulogu u njihovom rješavanju. Sigurno je da će pritom biti potrebno "da se lađa izveze na pučinu", odnosno na vjetrometinu života (gdje joj se dugo vremena baš nije mililo izlaziti), no treba reći da tu rizika nema nikakvog, pogotovo ako je naše pouzdanje u Kristove riječi da vrata paklena ne će nadvladati njegovu i našu Crkvu apsolutno. Nadamo se da će se i pripadnici vodstva Crkve u Hrvata, kao i svi drugi naši svećenici i laici pokazati kao dobri moreplovci; naša je tradicija uostalom u tim stvarima vrlo bogata. Ovu nadu potkrjepljuju dakako i rezultati naše Revolucije (koja bi kako rekosmo trebala postati "Revolucijom duha i duše") čije začetke posebno obilježava posjeta gospođe Reisman našoj zemlji od prije godinu dana.

Stoga bi bio red da se u prigodi ove godišnjice još jednom zahvalimo gospođi Reisman što nas je probudila iz naše letargije. Pa onda nastavimo s našim poslom, uz još puno više žara i zauzetosti, i u još čvršćem uvjerenju da ćemo pod Kristovom zastavom i vodstvom izvojevati pobjedu u borbi sa silama zla.

Zdenko Kremer


Klevetanje prošlosti u službi budućnosti

Premijerovo nijekanje hrvatske države i besmislene klevete vlastitoga naroda, kako bi opravdao bivšu sovjetsku bolješvičku politiku, nisu nažalost neusporedive sa sadašnjim ruskim nastupanjem na europskoj političkoj pozornici

Milanovićevu retoriku po kojoj u Europi do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u travnju 1941., nije bilo koncentracijskih logora i masovnih egzekucija na osnovi vjere i podrijetla ne treba ozbilojno uzimati u obzir, jer premijer tom izjavom nije samo relativizirao genocidni projekt nacističkoga sustava Hitlerove Njemačke, nego je doveo u pitanje sve žrtve holokausta, optuživši Hrvate da su za samo nekoliko dana do perfekcije organizirali državu, razvili u tjedan dana industriju, te njezine metode primijenili za maosvna uništenja ljudi, dok su im istodobno na teritoriju već bile raspoređene njemačke nacističke, talijanske fašističke i velikosrpske četničke okupacijske postrojbe, a jugoslavenski boljševički teroristi bili saveznici istih njemačkih nacista, najprije u inavziji na Poljsku, zaposjedanju zapadnoeuropskih zemelja, a potom i osvajanju bivše Jugoslavije, koja se zbog svoje neprirodnosti i velikosrpskoga terora nad Hrvatima raspadala po svim svojim šavovima.

Iza neozbiljnosti kojom se poigrava hrvatski predsjednik vlade skriva se opravdavanje nacističko-komunističkoga savezništva i masovnih zločina, koje su zbog prirode svojih totalitarnih sustava činili tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata. Osim boljševičkoga arsenala iz dugotrajne povijesti obračuna s političkim protivnicima, kontinuitet klevetanja hrvatskoga naroda razrađen je i u cijelom nizu velikosrpskih projekata teritorijalnoga osvajanja ili pak opravdavanja jugoslavenskih diktatura, koje su bile samo okviri za provedbu srpske osvajačke politike. Upravo iza te politike, bilo da je riječ o tradicionalnom velikosrbizmu ili pak njegovoj komunističkoj inačici uvijek su se skrivali velikoruski projekti, o izlasku moćne slavenske države na toplo more.

U tom kontekstu, bez obzira na premijerovu svijest o izrečenim optužbama, a one se nastavljaju na njegovu izjavu kako je Hrvatska "slučajna država", premijerove poruke mogle bi biti i svojevrsni odrazi sadašnjih geopolitičkih previranja u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Naime, nastupanje srbijanske politike, u kojoj se pod krinkom zajedničke štednje nudi bivšim članicama jugoslvesnke komunističke federacije otvaranje zajedničkih veleposlanstva, tek je dio vrlo osmišljene politike iz novoga srpskog Memoranduma, a organizacija zajedničkih vježbi Oružanih snaga Republike Hrvatske i srbijanske vojske potvrđuje samo da javnost još uvijek nije upućena koliko je Hrvatska duboko zaglibila u integracijske procese sa Srbijom.

Hrvatsko povezivanje sa Srbijom na razini t. zv. regionalne politike vodi doduše u revitalizaciju britanskoga projekta zapadnoga Balkana. Nu geopolitička priča se ne može zaustaviti samo na već više puta propalim balkanskim velikodržavnim projektima, jer je Srbija, između ostaloga, zbog silnih ruskih ulaganja te naftovodnih putova već sada u ruskom interesnom području, što potvrđuju njezini međudržavni sporazumi o vojnoj suradnji s Rusijom, ali i promatračko članstvo u euroazijskoj uniji, na čelu koje se nalazi Moskva. Premijerov pak napadaj na Katoličku Crkvu može se uspoređivati sa svojedobnim boljševičkim progonom zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, koji je zbog svoje vjernosti Svetomu ocu i Vatikanu bio jednako smetnja Staljinu, njegovom supraničkom satrapu Brozu, ali i dijelovima britanske politike, koja je u to vrijeme vodila svoj interni vjerski rat protiv "papista".

Na pogibeljnost premijerovih tvrdnji, kojem je čak i predsjednik države Ivo Josipović zamjerio plagiranje svoje izjave o još uvijek "živućoj ustaškoj zmiji" u Hrvatskoj, promatrače upućuju i manevri oko primata u vlasništvu hrvatsko-madžarske naftne kompanije Ine. Tu tvrtku, kako se već najavljuje, Putinovim blagioslovom, žele preuzeti ruski državni naftni divovi, što bi u slučaju možebitna preuzimanja, zbog široko rasprostranjena ruskoga naftnog bussinesa u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, preko Hrvatske, omogućilo Rusiji nadzor istočne obale Jadranskoga mora. Nedavne informacije o ruskom zajmu Madžarskoj od oko 10 milijarda eura za izgradnju atomske centrale na granici s Hrvatskom, dovodi madžarsku državu u svojevrsnu ovisnost o Moskvi, a na sjevrne hrvatske granice, rusko pozicioniranje. U činjenici da dijelovi jugozapadne Ukrajine graniče s financijski, o Moskvi, ovisnoj Madžarskoj, sadašnja borba za prevlast nad Kijevom, osim nadzora u t. zv. bližem ruskom okruženju, Ukrajina ima i svoje strategijsko značenja početne podloge u ruskom nastupanju prema jugu, odnosno pozicioniranju na toplom moru.

Dugačka i razvedena hrvatska obala Jadranskoga mora, u slučaju ruskoga pozicioniranja, omogućila bi Moskvi poziciju koju trajno pokušava realizirati zadnjih dva stoljeća. U tom projektu, kao i tijekom cijeloga razdoblja, smetnja su joj sumnjivi katolički Hrvati pa joj na reginalnoj razini odgovara, osim t. zv. južnoslavenskoga zajedništva, i velikosrpska politika. Ponajprije, jer zahvaljujući njoj već sad nadzire cijelu Bosnu i Hercegovinu, a uspostavom hrvatsko-srpskoga zajedništva nadizarala bi cijelu jugoistočno Europu, dijelove Sredozemlja i središnje Europe.

Premijerovo nijekanje hrvatske države i besmislene klevete vlastitoga naroda, kako bi opravdao bivšu sovjetsku bolješvičku politiku, nisu nažalost neusporedive sa sadašnjim ruskim nastupanjem na europskoj političkoj pozornici. Zato i sadašnje klevetanje prošlosti, zapravo služi za opravdavanje budućnosti.

Mate Kovačević


Marinko Čulić i srpske Novosti etiketiraju Hrvate najgorim etiketama

U zadnjih nekoliko mjeseci neototalitaristička jugodesnica, koju bi se moglo nazivati još i „jugo iredentom“, doduše bez države, skovala je i dva nova ubojita pojma: „obiteljaši“ i „stožeraši“. Ovakav rječnik tipičan je za lenjino-staljinizam, pa ga se može smatrati i najavom staljinističke kontrarevolucije. Navedeni pojmovi pripadaju u idealnotopsku košaru pojmova koji su za toga totalitarizma obilježavali „narodne“, „klasne“, „partijske“ neprijatelje, a bogme ponekad još kombinirane i s „rasnim“, ako ne u parolama onda u „praksi“ svakako. Takvi su primjerice „kulaci“, „klerikalci“, „klero-fašisti“, „izrodi“ svake vrste, s lijeva, desna, iz sredine, „srednjaci“, „socijal-fašisti“, „buržoaski“ i „sitnoburžoaki elementi“, „anarholiberali“ , „trockisti“, „sektaši“... i još stotine pogrda za uglavnom izmišljene „neprijatelje“.

Baš bi bilo lijepo i korisno, tko bi imao volje, a otporan je na mučninu, sastaviti rječnik lenjinizma-bošljševizma-staljinizma, uz jugododatak. Same pogrde, pljuvačine, etikete... odlično bi oslikale komunističku kulturu, no to je ništa, jer one su se primjenjivale „u praksi“. Doslovno se išlo „s riječi na djela“. Nije se s njima razbacivalo tek tako, uzalud pljuvalo po „neprijateljima“, samo radi „umjetnosti“, vještine pljuvanja - tko će više, bolje agitpropom udariti. A ne, one su imate stvarnu daljnju „razradu“ i realne posljedice za cijele i mnoge skupine, klase, narode, rase... Logori, prisilni rad, Sibir, kopanje dijamanta u Jakutiji, milijunske smrti od iznurivanja glađu do ljudožderstva (Ukrajina), različit