Deset Božjih zapovijedi

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!

2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!

3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

5. Ne ubij!

6. Ne sagriješi bludno!

7. Ne ukradi!

8. Ne reci lažna svjedočanstva!

9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Nad Hrvatima u BiH počinjen je genocid

Riječi dobrodošlice svima je izrazio domaćin biskup Perić, podsjećajući da su se okupili po 60. put na svom redovnom zasjedanju, što znači da je najmanje 20 zasjedanja održano upravo u Mostaru. Biskup Komarica u pozdravu podsjetio je na riječi hvalbenog himna iz poslanice Efežanima sv. Pavla koji se "danima i mjesecima nalazi zatočen među nemilosrdnim zidovima tamnice u kojoj je okovan". "Očigledno je da je dovoljan povod pismo jednoj udaljenoj, nepoznatoj zajednici Kristovih vjernika, da je dovoljna pomisao u zajedničku vjeru, pa da duša jednog svetog Pavla bude preplavljena zahvalnošću i blistavom radošću. Za očekivati je da i mi, draga braćo u biskupskoj službi kojima Bog 'nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora', imamo barem dio od Pavlove neuništive radosti vjere, koja iz skromne, sive svakodnevnice, pa čak i iz svakovrsnih aktualnih nevolja – koje nas udaraju - rađa jasnim svjedočanstvom da je naša pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi upravo u ovom povijesnom trenutku i u ovom našem zemljopisnom okruženju istinski življeno Evanđelje", kazao je biskup Komarica. Pozdravljajući delegate susjednih biskupskih konferencija, napomenuo je da je njihova nazočnost "izraz otvorenosti djelovanju Božjega Duha kao i njihovog osobnog truda da se među nama svima kao članovima iste Kristove Crkve sačuva jedinstvo Duha svezom mira". Na kraju se ukratko osvrnuo na dnevni red zasjedanja.

Pozdrav uime predsjednika i svih članova Međunarodne BK sv. Ćirila i Metoda uputio je biskup Penzeš, koji je u kratkim crtama upoznao nazočne biskupe sa složenošću djelovanja te konferencije koja obuhvaća četiri zemlje s različitim stvarnostima. Osvrnuo se na proslavu 1700. obljetnice Milanskog edikta prošle godine u Nišu, gdje je sudjelovao velik broj vjernika iz Subotičke biskupije, posebno mladih.

TKO JE ČUVAO STRAŽU ZA “ĐENERALA” DRAŽU?

Nakon svojedobnog nastupa bivšeg Miloševićeva ministra Aleksandra Tijanića u emisiji HRT-a "Nedjeljom u 2" i njegova pozitivnog prikaza uloge četničkog vođe Draže Mihajlovića za vrijeme Drugog svjetskog rata (zbog čega je uslijedio prosvjed s potpisima najuglednijih hrvatskih javnih i kultumih djelatnika, a koje je HS objavljivalo u nekoliko nastavaka), te nakon nastupa bivšeg pukovnika JNA, Dušana Bilandžića, tjedan dana kasnije u istoj emisiji i njegove relativizacije uloge vođe jugo-komunista, Josipa Broza Tita, slobodni smo dati prikaz povijesne uloge obojice de facto ratnih zločinaca i masovnih ubojica, Tita i Draže. Prije toga, međutim, jedna kratka digresija: Zanimljivo je, naime, kako si hrvatski narod dopušta da mu njegovi neprijatelji usred Zagreba objavljuju rat, poput primjerice u srpskom članku "Do istrage vaše ili naše", objavljen 1902. u Zagrebu u srpskom listu "Srbobran" koji je navijestio istrebljenje Hrvata od strane velikosrpskih agresora. Istrebljenje Hrvata se djelomično i ostvarilo u Drugom svjetskom ratu, a isti plan stvaranja "Homogene Srbije" provođen je i tijekom hrvatskog Domovinskog rata za nezavisnost i slobodu 1991. godine.

Povijesna znanost je dokazala da su svi maloprije navedeni napadi srpskih četnika provođeni po planu “generalštaba” vojske Srbije nakon Prvog svjetskog rata kada je izrađen plan o dizanju ustanka za slučaj situacije okupacije Srbije i sloma srbijanske države. Godine 1941. je od njenačke vojske okupirana Srbija, nestala je i Jugoslavija, velikosrpski režim i srpska dominacija. Srbima se srušio cijeli svijet, ali ne i volja za teroriziranjem hrvatskog stanovništva, isto kao između 1918, i 1941. godine. Iza pokolja i paleža hrvatskih mjesta u Hercegovini uslijedili u i srpski napadi na hrvatske civile u okrugu grada Knina, Grahova i Sinja u kojima je tijekom 1941. ubijeno preko 100 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Samo u Gornjem Erveniku su srpski četnici pobili i zaklali 30 stanovnika. Četnici su od 1941. do 1945. u samom gradu Kninu pobili 297 hrvatskih civila, među njima i djeca i žene.

Teror nad nenaoražanim hrvatskim seljacima

Dana 18. kolovoza 1941. četnici su zauzeli Srebrenicu i tijekom nekoliko tjedana okupacije ubili preko 1000 stanovnika. U gradu i okrugu Višegradu Mihajlovićevi su “junaci” pobili 1941. preko 6 tisuća civila. Dana 28.11.1941. četnici su u bosanskom selu Koraj zaklali preko 200 zarobljenih seljaka muslimanske vjeroispovijedi. U Foči je od dana pada tog grada u srpske ruke, 5. prosinca, do Božića 1941. zaklano preko 500 stanovnika, među njima djeca i žene. U Foči je prvi dan okupacije strijeljano 60 zarobljenih hrvatskih branitelja oružanih snaga NDH. O masovnom pokolju u Goraždu 1941. od strane četnika svjedočio je Srbin Vlado Milanović. U selu Rudo, u kojemu je osnovana partizanska 1. proleterska brigada četnici su nakon odlaska partizana silovali sve zatečene djevojke i žene. Nakon što su partizani od četnika preuzeli Vlasenicu u istočnoj Bosni oko 500 muslimanskih seljaka pobjeglo je u Foču. (Kada su četnici zauzeli Foču, prvo su pobili zarobljene hrvatske vojnike, i izbjeglice iz Vlasenice.) Postavlja se pitanje je li Titova “narodna. vlast” bila narodna ili protunarodna kada pred "narodnom vlašću” ljudi bježe glavom bez obzira.

Četnici i partizani 1941. ruku pod ruku

Povijesna je istina da su Titovi partizani na Romaniji 1941. godine čuvali stražu za “đenerala” Dražu dok su četnici klali muslimanske civile u istočnoj Bosni. Kako su partizani klali, etnički čistili, mučki napadali bosanska sela 1941., pa tako sve do kraja Drugog svjetskog rata, tako je mučki napadala i Titova JNA 1991. godine. Masovna strijeljanja u Bleiburgu i na Križnom putu, kraj Maribora, Krapine, Dravograda i drugdje, samo su krvavi nastavak partizanskog terora s početka rata, iz 1941. godine. Partizani i četnici nisu imali hrvatskih zarobljenika jer su ih odmah likvidirali. Jedan od gnjusnih primjera je primjer zaklanog hrvatskog domobranskog vojnika, Mehmeda Alije Djedovića, koji je nakon napada na domobransku postaju u Maljevici zarobljen, i odmah potom doslovno zaklan. Međutim, niti to ubojstvo s predumišljajem nije bilo partizanima dovoljno pa su žrtvi stavili u ruke tamburicu, "kao da svira”. (Hrvatsko slovo, 2005)

Ivan Goran Kovačić

Mrzimo vas

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi

Ali nažalost ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu - vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim historičarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi

Tada mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajednićčku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri se u hrvatskom narodu vrlo rijetko rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu..

Događaji u Odesi iz 1916 i 1917 moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja.

DOMOVINA JE KAO MAJKA, A PRAVA MAJKA JE SAMO JEDNA

Uvod

Najveća ljubav za majku i domovinu

U okviru svoje domovine svaki narod treba imati i svoju državu, kako bi organizirano i usklađeno promicao i štitio svoj narodni život i razvitak. Ono što je stan ili kuća za obitelj, to je država za narod!

Za nas Hrvate, već blizu četrnaest stoljeća, jedna i jedinstvena nacionalna domovina je: današnja Republika Hrvatska sa pripadajućim joj Jadranskim morem, Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska, Srijem i Bačka.

Iako je broj Hrvata u Boki Kotorskoj, Srijemu i Bačkoj od 1918. g. nasiljem i genocidom drastično smanjen, a isto se pokušava i u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod se nikada u svome srcu ne smije odreći tih povijesnih hrvatskih zemalja. Mi Hrvati želimo u miru i poštovanju živjeti i sa drugim ljudima i narodima, ali također želimo da i drugi poštuju nas.

Zaključak

Hrvatski narod ima jednu nacionalnu domovinu i dvije hrvatske države: Republiku Hrvatsku i državu Bosnu i Hercegovinu.

Republika Hrvatska nije Hrvatima izvan nje matična domovina, nego im je samo matična država, posebno ako imaju državljanstvo Republike Hrvatske, na što svi Hrvati imaju zakonsko pravo. Hrvati koji imaju državljanstvo države BiH i koji su tu rođeni, također im je BiH matična država. Znači, Hrvati imaju jednu jedinstvenu nacionalnu domovinu i dvije matične države.

Matoš – hrvatski heroj svoga vremena

Moramo istaći da Moderna u umjetnosti i u svojoj lartpulartističkoj estetici nije bila bez utjecaja ideologije i vjere: s filozofskog stajališta, koje polazi od Boga i sve promatra u Bogu, modernizam je pažnju čitateljstva odvlačio od vjerskih sadržaja i usmjeravao na estetiku svakodnevnice i k stanju ateizma. Prije je središte svega bio Bog – a Moderna je odražavala stanje metastaze raspadanja zapadne kulture i civilizacije, mnoštvo različitih pravaca bezidejnosti, slike slomljene slike svijeta. Kako u pisanoj književnosti tako i u dramskoj književnosti one estetski i etički destruktivne ideje koje su tada prevladavale u Europi dobivale su prostora i u književnosti, stoga uznemirenost kršćanskih krugova na prijelazu XIX. u XX. stoljeća nije bila bezrazložna. Antun Gustav Matoš u svojim je kritikama većinu hrvatske produkcije svoga vremena naprosto zgazio i proglasio bezvrijednom. Ne bez razloga: iako moderan u izrazu duševnosti, Matoš nije bio besadržajan, a držao se i čvrstih načela etike, estetike religioznosti i domoljublja. Za kršćanskog čitatelja, koji traži vrjednije sadržaje, spoznaju i pouku izrečenu u sjajnome stilu, suvremena književnost je uglavnom isprazna, zato jer je premalo estetična, premalo etična kao i zbog toga jer je nedovoljno poučna. A Matošu nije manjkalo ni poučnosti, ni vrsnog stila, a bogme niti domoljublja.

To je Matošev politički motiv: vjera u hrvatsku slobodu. Ali, pjesnik je i vidovit ('vates'), pa je tako i Matoš vidovit poput Harambašića: Hrvatska se za svoju slobodu borila – preko vješala, preko svojih mučenika. Takvu ju je u budućnosti vidio i Matoš – na vješalama. I bio je u pravu: nakon smrti Matoša uslijedila je veleizdaja ideje Kraljevine Hrvatske, zatim dvije velikosrpske krvničke Jugoslavije, milijun ubijenih Hrvata i na stotine tisuća iseljenih, Bosna posrbljena i balkanizirana, a preostala Hrvatska opet je "reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae " ostaci ostataka, u novom izdanju – s cca pedeset posto teritorija i pedeset posto slobode.

1909.

Sadašnjost se osjeća toliko snažno da je uslijed toga jasna i budućnost: mnoštvo mediokriteta koji su činili korpus veleizdajnika pripremao je teren za dolazak tuđinskog gospodara, za nehrvatsku vlast i nehrvatsku državu, a takva je iznova proizvodila genetski okot narodnih izroda i 'kozmopolitskih' veleizdajnika. Lustacija ne može riješiti problem nasljedne genetske ljudske pokvarenosti, loših rodova, koji na vlast donose nove skupine narodnih izroda, razbojničkih ubojica i izdajnika. To može riješiti samo Bog, a i On ima problem.

A u Hrvatskoj? U Hrvatskoj prva četnička Jugoslavija ubija Stipu Javora, prvog istaknutog hrvatskog političkog mučenika: i Matoš kao da je znao – izrekao je ime Javor, simbol slobode. A Stipi Javoru komunisti 1945. i kćer ubijaju, te tako pada i Djevica Orleanska. Slučajno, ili ne tako je bilo kako je Matoš rekao – 'Hrvatsku mi moju objesiše'…. I Hrvatska nam visi i danas, ali na drugi način… (Opširno o tome mojoj u knjizi "Religijsko-filozofski aspekti u književnosti A. G. Matoša".)

Pa, dok je srca – bit će i Kroacije!

HRVAT U HRVATSKOJ KAŽNJEN ZBOG HRVATSKOG POZDRAVA: ZA DOM SPREMNI!

Šimunić je kažnjen kao nitko na svijetu od te Fifine komisije samo zbog toga što je: prvo Hrvat, a zatim što iznad svega voli svoju Domovinu Hrvatsku. Što bi primjerice bilo da je viknuo "ubijte?". S tribina bi možebitno neki gromoglasno odgovorili: "srbina", "roma, "mamića" ili tako nekako, pa bi opet taj koji je to izgovorio bio drastično kažnjen. Dakle, i Nijemac, i Francuz, i Španjolac, i Grk, ili Srbin također bi mogao jasno i glasno reći – "Za dom", što u "prijevodu" znači da je – "Za dom", za – Hrvatsku, kao što bi ovi nabrojeni ali i drugi bili za svoj DOM! Šimunić je kažnjen, a stotine navijača koji su vikali "spremni" – nisu. Gdje je tu pravda? Ako se kaznilo ovog uzornog hrvatskog športaša, onda se u isto vrijeme trebalo kazniti i te koji su vikali "spremni", tim prije što na zagrebačkom stadionu, gdje se to dogodilo, na svakoj, ali baš na svakoj utakmicu rade video kamere, a ima i na stotine tajnih i inih policajaca, doušnika i sličnih, koji sigurno, ako treba uvijek su spremni izdati one koji su kao u ovom slučaju vikali "spremni". Osim toga, nevjerojatno je da se s tom kaznom "složio" i Hrvatski nogometni savez, da toj Fifinoj komisiji nije znao obrazložiti da je Šimunić vikao samo i isključivo "Za dom", a ne "Za dom – spremni", što je ipak velika razlika. Ali, ako te hoće kazniti, onda te kazne, pa to nije ništa drugo nego najobičnija politička (i sramna) odluka ili kazna. Riječi "Za dom" nisu iste kao i za "Za dom-spremni", ili u ovom slučaju – jeste.

Da, ali oni nisu bili nogometaši, oni su bili nešto drugo, pa je eto i presuda izostala, sve do današnjih dana.

Kompletan I/O Jasenovca kontrolirali su Nijemci, koji su direktno nadzirali željezničku prugu. Iz nekog razloga prešućuje se prisutnost Nijemaca u samom logoru. U Jasenovcu su ostali uglavnom bolesnici i starci - njemačka organizacija TODT izdvajala je zdrave i sposobne za prisilan rad u Njemačkoj. Nacistička je komisija konstatirala u tom logoru između savskih močvara loše higijenske uvjete. Sve do proljeća 1942. logor se bavio kontrolom Save i gradnjom nasipa, u čemu je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Hvala ti Bože, od zaraznih bolesti u Jasenovcu umirali su i čuvari. Znamo da su neki čuvari strijeljani. Od novijih saznanja najviše intrigira učestalo bombardiranje Jasenovca od strane Saveznika tijekom ožujka i travnja 1945. To se pokušava prikriti nekakvim tezama o selektivnim ciljevima, ali preživjeli logoraši tvrde suprotno.

Nažalost, nikoga ne zanima istina o Jasenovcu. Da se tamo dogodio zločin u kontekstu europskog nacizma. Uvijek će živjeti politička laž, koja postavlja političke ciljeve:

Istina stoji nasuprot svim tim tezama, koje zapravo relativiziraju nacizam i omogućavaju da se ponovi, što neki današnji događaji u svijetu već potvrđuju.

(T2) Skandinavske zemlje nastavile su politiku rasne čistoće i nakon Drugog svjetskog rata. Sterilizirano je na desetke tisuća žena.

(T4) Srbi su formirali svoju državu krajem 19. stoljeća i ušli u velikosrpsku ekspanziju kroz balkanske ratove i dva svjetska. Imali su plan Srbije na tri mora: Crno, Jadransko, Egejsko. Srbija je preostale Židove dijelom istrijebila, a dijelom poslala u sabirne logore.

(T6) Židovi su tijekom svoje tragične povijesti doživjeli brojne progone. Staljin je likvidirao "klasne" neprijatelje bez milosti. Austrougarska je donijela više antižidovskih zakona, Beograd također. Pakt Beograda i fašističke osovine bio je prirodno finale antižidovske politike u prvoj Jugoslaviji, koja je donijela segregacijske zakone protiv Židova.

(T8) Glede nacizma, Jasenovac je "kasnio". Posljedica je reokupacije Druge zone od strane Italije u ljeto 1941. - "autonomni" Pavelić u punom svjetlu. Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) počela je funkcionirati kao radni logor krajem 1941. godine, kada su počeli radovi na nasipu. Sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Većina zatvorenika bili su Hrvati, a u pogonima su radili slobodnjaci iz jasenovačke okolice. U ožujku 1942. iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček. Kao posljednji normalan Hrvat prebačen je u kućni pritvor. Najveća strahota bile su jame: ustaške, četničke i partizanske. Uz sve navedeno, Jasenovac ima za funkciju prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, pa i poslijeratne likvidacije. U Jasenovcu su ukopane mnoge žrtve komunističkog režima. Kako mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Prijepori oko Jasenovca imaju za funkciju produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Hrvati su izloženi najgrubljim napadima kada polemiziraju u svezi Jasenovca. Bruno Krajski (Židov) napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer, onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tko se usudi u Hrvatskoj nešto slično izgovoriti bilo kome? Kako vrijeme odmiče, Hitler i Mussolini su komične lutke, a smrtonosno ozbiljan je samo Ante Pavelić.

Prisjetimo se i "najgoreg razdoblja Jasenovca", tog kobnog ljeta 1942. godine, nakon što su ustaška vlast i srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu. To nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su partizani prebačeni sa "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Počinili su pokolj u Prijedoru i prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je ponavljao već potvrđenu taktiku. Zakuhaj, pa natrag pod talijansko okrilje. Posijao je strah na sve strane, a onda pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije, koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke te djece uputio na rad u Njemačkoj, koji su one mlađe i zdravije preživjele.

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju, a sve ostalo mora u novu znanstvenu reviziju. Nadnevka 22.04.1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Navodno je od njih 600 proboj preživjelo samo 107, a od 176 zatočenika Kožare spasilo ih se samo 11. Deset dana kasnije u Jasenovac su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. NOB-udarne divizije. Žalosno je koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola. I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376. Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu, koja se opet ne smije koristiti za marginaliziranje jama. Dakle, ako se znanstvena revizija WW2 izrodi, pa netko osramoti slavni Jasenovac kao običan balkanski kazamat, to ne znači da se Hrvati glede zločina nisu autohtono izrazili, poput svih europskih naroda.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

* Istinska heroina Drugog svjetskog rata, austrijska humanitarka Diana Budisavljević (1891-1978), supruga Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, odigrala je najznačajniju ulogu u spašavanju tisuća pravoslavne djece. Izradila je kartoteku za njih 12.000, čime je omogućila da se sačuva njihov rodoslovni identitet i kasniji povratak obiteljima. Njezina akcija bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci koji su bili prihvaćeni/smješteni u ekonomijama Jasenovca. U svome dnevniku pohvalila je pomoć Alojza Stepinca. "Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci", piše 23. siječnja 1943.

Mala riznica hrvatskoga identiteta

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

PRAVAŠTVO DANAS

Pravaštvo je postojalo i prije Sabora 1861. godine

Starčević je «svoj program (…) javno iznosio još kao veliki bilježnik Županije riječke, veljača 1861., kroz svoje znamenite predstavke, zbog kojih je kasnije izgubio službu, a 1863. odležao je zbog tih predstavki mjesec dana u zatvoru, okovan lancima. Hrvatski sabor je 1848. iznio zahtjev za sveukupnošću hrvatskih zemalja tj. zatražio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Sabor je te 1848. godine održan u zgradi današnje Gradske skupštine grada Zagreba.»(1) «U svom glasovitom govoru na Saboru 26. lipnja 1861. Starčević je podržao prijedlog Eugena Kvaternika. Kvaternikov prijedlog je u odnosu na ostala dva prijedloga koje su izložili Mažuranić, Rački i Strossmayer te predstavnici Mađaronske stranke, sadržavao neodvisnost hrvatske krune od Ugarske» (2) Oko ovoga Kvaternikova prijedloga pristajali su Starčević i saborski zastupnik Petar Vrdoljak.

Nu, pravaštvo se nije temeljilo samo na 1848., nego i na cjelokupnoj hrvatskoj povijesti «od stoljeća sedmog». Svi državnopravni akti kroz povijest, koji nepobitno dokazuju da je Hrvatska sačuvala svoj državno-pravni kontinuitet, uzimaju se kao prvorazredne isprave koje jamče hrvatsko povijesno državno pravo ili pravo na državu. To povijesno državno pravo Hrvatima nitko nije darovao te im ga slijedom toga nema pravo ni oduzimati. U slučaju nasilnoga oduzimanja državnoga prava Hrvatima, pravaštvo zagovara uporabu sile i oružja i to smatra potpuno legitimnim sredstvom borbe, kako bi se to pravo obranilo i sačuvala državnost. Po tomu je pravaštvo i revolucionarni nauk, ali revoluciju predviđa kao krajnju mjeru, tek onda kada su sva druga sredstva isprobana. Stoga pravaštvo ne priznaje prijenos dijela suvereniteta na druge države i narode, u tadašnjem slučaju na Austriju i Ugarsku, a sve one koji to zagovaraju bez suzdržaja naziva izdajicama domovine.

Jedna od temeljnih pravaških odrednica jest ostvarenje hrvatske države na cijelome povijesnom i etničkom hrvatskom prostoru. Zbog toga je pravaštvo u sukobu sa svima koji se tomu protive, što osobito dolazi do izražaja kada se Hrvatskoj nameće ideja jugoslavenstva, koja po svojoj naravi u potpunosti negira hrvatsku samobitnost. Stoga je od 1918. na ovamo borba protiv jugoslavenstva, jugounitarizma i velikosrpstva nešto što poprima trajnu i nepromijenjenu odrednicu pravaške borbe. «Kao zakonski okvir pravne države, pravaštvo ne drži ništa do zakona koji se ne temelje na prirodnom, običajnom pravu i koji su u protimbi sa zdravim razumom i moralnim normama, te je protiv bilo kakve samovolje zakonodavca i zakona za dnevno-političke potrebe. Štuje se samo ono što jamči slobodu svakoga čovjeka i svakoga naroda. Zakone koji nisu uređeni po prirodnom pravu, razumu, moralu i povijesnom temelju, Starčević naziva mnoštvom izreka i poriče im svojstvo zakona. Za njega su pravda i sloboda nužno povezani.» (5)

Izborni zakon za izbore 1867. bio je namješten tako da je pogodovao unionistima banskog namjesnika Levina Raucha, a Starčeviću je bilo onemogućeno i samo kandidiranje. Tako “izabrani” Sabor prihvatio je 26. rujna 1868. famoznu Hrvatsko-ugarsku nagodbu.

Od raskola do uspostave države

Prvi raskol pravaša se dogodio 1895., kada je Starčević utemeljio Čistu stranku prava, koja je opstala do kraja ali pod drugim imenima (Stračevićeva hrvatska stranka prava do 1919., pa Hrvatska stranka prava do zabrane 1929.), a nakon toga su uslijedili brojni raskoli i osnivanja novih pravaških stranaka, koje su sve završile na Folnegovićev način, tj. ogrezle u jugoslavenstvu, izuzevši jedino Čistu stranku prava, koja se tada već zove Hrvatska stranka prava (HSP).

Najteži udarac pravaškom korpusu dogodio se genocidom na Bleiburgu i Križnom putu, kad je doslovce masakriran cvijet hrvatske inteligencije i mladosti, a oni koji su preživjeli završili su u progonstvu. Na taj način komunističko-partizanska diktatura je trajno osakatila Hrvate, odstranivši najsvjesniji i najvitalniji dio stanovništva.

Pravaštvo u doba NDH

Srbi su odmah ustali protiv NDH, još i prije samoga proglašenja, a službeno 27. srpnja 1941. što se danas slavi kao antifašistički ustanak srpskoga naroda u Hrvatskoj, a u stvarnosti je to bio notorni četnički ustanak protiv hrvatske države.

Svi koji su tada masovno pristupali ustaškom pokretu morali su položiti prisegu koja je za kršenje ustaških načela uključivala smrtnu kaznu, a prisega se nije mogla samoinicijativno opovrgnuti. Pavelić je uvidio teškoće koje stvara takva stega, pa je uveo mogućnost prisege pristaša ustaškog pokreta. Pristaše su imale pravo razvrgnuti prisegu bez posljedica, ali uz obrazloženje, a imali su daleko manja prava i obveze od pravih zaprisegnutih ustaša. Pavelić je držao, što je potpuno točno, da je velikosrpska jugoslavenština zatrovala i pokvarila hrvatskoga čovjeka, donijela jedan nama do tada potpuno stran mentalitet balkanizma, nemorala, nereda i nerada te je pokušavao to ispraviti.

Zadaća pravaštva

Postavlja se pitanje, na koji način učiniti pravašku ideju prihvatljivom za široke slojeve, a da ona ipak zadrži svoje glavne komponente. Starčević je odlično poznavao ljudsku prirodu i bio je svjestan svih ljudskih slabosti i mana, a znao je da je velika većina ljudi prosječna te da ih zanima samo vlastiti život i egzistencija. U trenutcima ljutnje on za njih nije imao lijepih riječi te ih je uspoređivao s najobičnijom živinom, a kumice na placu je proglašavao inteligentnijima od ondašnje inteligencije. Kako su temeljna pravaška načela nezastariva, izuzevši neka programska koja se nužno moraju mijenjati zbog promjene okolnosti, tako je i ljudska priroda ista kao onda.

Temeljna zadaća pravaštva jest težnja za uspostavom države, i ono odlično funkcionira kada svoje djelovanje usmjerava prema oponentima i osporavateljima te naše državnosti. Kada se ima jasan i plemenit cilj, onda je lakše homogenizirati i mobilizirati pristaše, a osobito onda kada nemaju što izgubiti, kad je teror okupatora prevelik i trajan. Da bi pravaška ideja u sadašnjem vremenu ostala neokrnjena i dostojna nauka Oca domovine ona sada prema vanjskim utjecajima mora zadržati punu državotvornost te sačuvati državu od kolonijalnog statusa koji joj je namijenila aktualna vlast, a prema unutarnjem uređenju treba se prilagoditi društvenim slobodama i normama koje proizlaze iz nesavršene ljudske prirode i potreba modernoga čovjeka. Modernoga u civilizacijskom smislu, jer smo već utvrdili da se temeljna čovječja ćud ne mijenja.

Upravo je tu i glavna varka sadašnje politike, ona podilazi pojedincu, a s druge strane vrši potpunu destrukciju države u cjelini. Drugačije kazano, pojedinac je tobože slobodan, ali je cijeli gospodarski potencijal države zarobljen od stranaca i nije u službi toga pojedinca i naroda, nego potpomaže gospodarstva zemalja iz kojih dolaze ti “dobrotvori”.

Postavlja se pitanje, što pravaštvo koje je sada potpuno marginalizirano, može učiniti kako bi hrvatsko društvo krenulo putem ozdravljenja, a država postala stvarni a ne samo deklarativni okvir hrvatskoga naroda. Mnogi su razlozi zbog kojih je pravaška ideja u hrvatskoj politici doživjela marginalizaciju. Uz osobne pogrješke, svađe i lutanja pravaških prvaka, držim da su ipak tu odlučujuću ulogu odigrali drugi čimbenici. Hrvatska država je stvorena zahvaljujući pravaškoj ideji, od čega se nitko relevantan ne ograđuje, a utemeljitelj nove hrvatske države dr. Franjo Tuđman se otvoreno pozivao čak i na NDH, kada je izjavio na Saboru HDZ-a 1990, da je NDH bila izraz vjekovnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom, čime je dobio kritičnu masu za pobjedu na prvim izborima. Međutim, njegova kasnija najava da je ZAVNOH temelj hrvatske države, dala je već tada naslutiti kobni i potpuno krivi smjer kojim će Hrvatska ići. Država je bila utemeljena i to je shvaćeno kao ispunjenje pravaške ideje u cijelosti, što će se kasnije pokazati teškom pogrješkom i zabludom.

Tu, dakle, konačnom uspostavom države, dolazi do preklapanja pravaških i državotvornih ideja s tadašnjom HSP, te se njoj na taj način značajno suzio manevarski prostor. Značajnija gibanja su se događala za izbora 1992., kada je Tuđmanova politika postala dosta konfuzna, a narod još svjež i poletan, pravaški politički skupovi su bili daleko najposjećeniji te je izgledalo da će HSP dobiti jako veliku potporu birača. Tada se sumnjalo na izbornu krađu, jer je broj glasova Stranke prava bio daleko manji od pokazatelja s masovnih skupova. Podsjećamo da je tada HSP, unatoč svemu, s dobivenih 180.000 glasova bio treća stranka sa pet zastupnika, a SDP je imao samo tri.

Sada, kada je Hrvatska već bila potpuno preuzeta od protuhrvatskih agentura, našli smo se u situaciji sličnoj onoj u kojoj je djelovao i Starčević. Imamo prividnu državnost, a vlast koja vlada nikako nije i ne može biti prohrvatska, nego je u službi stranaca i stranoga kapitala kojemu su oni zbog mrvicu vlasti, izručili Hrvatsku. Pravaši su pretvoreni u neku vrstu unutarnje emigracije. Opet smo na početku.

Kako dalje?

Svjedoci smo i danas kako se laže o Domovinskom ratu, te se ide u toliku krajnost da je i ova Hrvatska nastala zahvaljujući zločinačkom pothvatu. Dok nas “zabavljaju” takvim lažima, ubacujući novo sjeme razdora među Hrvate, oni rade ono što njih jedino zanima, a to je otimačina hrvatske imovine. Tako da sa stopostotnom sigurnošću možemo tvrditi, da je najveći hrvatski krimen upravo iskazan u ovomu izvatku ustaškoga Ustava, a to je da mi želimo upravljati svojom imovinom i omogućiti da od nje žive Hrvati, a ne stranci.

Današnja politika je narod ponovo dovela u stanje potpune pasivizacije i on nemoćno promatra što mu se radi od domovine. Raskole među sadašnjim pravašima također treba tražiti u ovim razlozima, jer ih težina situacije prisiljava na različita tumačenja i način izlaska iz nje, ali ne treba isključiti ni druge čimbenike, poput animoziteta pojedinih pravaških prvaka te liderskoga sindroma ili je to pak traženje besprijekornog vođe poput Starčevića. Treba podsjetiti da su ti bezprijekorni Hrvatima uvijek dobri tek kada umru, a za života se s njima u većini slučajeva ismijavaju. S druge pak strane imamo situaciju da nam vječno zbog takvog cjepidlačenja, vladaju najherdjaviji među nama, pripravni na svaku izdaju.

«Prvo uznemirenje do kojega je došlo na tzv. desnom dijelu političkog spektra, pokazuje da je krug sljedbenika pravaške ideologije i dalje širok, da i dalje postoji solidan dio biračkoga tijela, koji smatra da je misao slobode pojedinca, skupina i naroda, kako ju je definirao i prije stoljeće i pol razradio dr. Ante Starčević, živa i u suvremenim prilikama, ne kao dogma, nego kao pouzdan putokaz i temelj za snalaženje u dvojbama i izazovima 21. stoljeća. To znači, da smo suočeni ne toliko s krizom pravaške misli, koliko s krizom organiziranog pravaštva» (10) U ovoj rečenici, koja govori o krizi organiziranog pravaštva, leže odgovori o putu ka njegovu oporavku.

Hrvati, a izgleda i pravaši, profunkcioniraju tek onda kada je nevolja velika, trajna i teška, te kada se nema što izgubiti doli vlastitih okova. Ono što je pravaštvu godinama bila mana i slaba točka, razjedinjenost, sada se može iskoristiti kao prednost, u smislu pozitivnoga šoka. Mnogi ne izlaze na izbore jer nemaju za koga glasovati, jer su pravaši razjedinjeni, a ako i daju glas nekoj pravaškoj stranci, on u pravilu propada. Zajedništvom pravaških stranaka se svi ti glasovi stavljaju na jednu hrpu, a treba računati na one koji ne izlaze na izbore, jer će oni sada imati komu dati glas a da taj glas ne propadne i d’Hondtovom metodom pripadne stranci koja je dobila najviše glasova.

«Okosnica ujedinjenja jest teza koju iznosi Ivan Gabelica da smo četiri godine nakon prvih demokratskih izbora opet na početku, srušili smo komunizam, ali sada moramo srušiti komuniste». Postignuto je također suglasje oko politike prema Bosni i Hercegovini, u smislu da se Bosna ne smije dijeliti, te da je ona u cjelini hrvatska. HSP kojega sada čine te dvije stranke, također traži reviziju privatizacije i pretvorbe koja je generator korupcije te slabi zemlju za vrijeme rata. (11) Nakon dvije godine, 1996., također u veljači, dolazi do raskola među pravašima, te HČSP obnavlja svoj rad, a Gabelica je u razdoblju 1996.–2000. zastupnik stranke u Hrvatskom državnom saboru.(12)

Ovakvim operacijama Stranka je sama sebi najviše naštetila, jer se pretjeranim “umivanjem” gotovo poistovjetila s programom HDZ-a, a birači s,u prepoznavši sve to, onda radije glasovali za pravi HDZ. Pravaši uvijek moraju imati na umu misli S. S. Kranjčevića koje glase: “Ako želiš visoko se dići, na jednom stanovištu budi, i tu stani poput čvrste stijene, znaj da nije običaj kod ljudi, mijenjati svoje uvjerenje”.

Prema tomu, negdje postoji veliki politički prostor, koji čeka na pravaše, ali i oni moraju odraditi svoj dio posla. «Najodlučnije tvrdim da je kroz demokratski sustav, ali samo pravilno shvaćen, moguće ostvariti hrvatske državne i narodne interese, ali to mogu samo autentične političke elite koje će isto tako demokratskim putem doći na vlast.

Ono što pravaši sami moraju odraditi jest njihovo zajedništvo, kako bi zauzeli ovaj prazan politički prostor, a koji je u praksi najvidljiviji po potpunoj pasivizaciji biračkoga tijela. Tu se opet vraćamo na 1994., kada je okosnica toga okupljanja bila HSP i HČSP, a takva situacija je i danas. Ne trebamo podsjećati na brojne pravaške, pa i demokršćanske stranke koje su prodefilirale na marginama politike od 1990. do danas, a koje su sada jednostavno potpuno iščezle s političke scene. Tako da sada otpada i često rabljena teza kako postoje mnoge pravaške stranke. HSP, HČSP i A-HSP u ovom trenutku vode vrlo intenzivne pregovore oko zajedničkoga izlaska na sljedeće parlamentarne izbore.

Kao kuriozitet koji se redovito javlja kada se osniva nova pravaška stranka jest pozivanje na zajedništvo i ujedinjenje. Ako je nekomu doista do ujedinjenja pravaša, onda je potpuno besmisleno osnivanje novih stranaka, jer to nije doprinos ujedinjenju, nego je doprinos razjedinjenju. A očekivanja da će se stranke koje egzistiraju dvadeset godina odmah ugasiti i prijeći u tu novu stranku, antologijska su politička glupost, pa čak i bezobrazluk. Kako god završilo najnovije približavanje pravaških stranaka, na pravaškim je glasačima da oni sami procijene gdje je glavnina pravaških snaga i za koga treba glasovati, i kakvu god oni odluku donesu, svi mi je moramo poštivati i prihvatiti. (Politički zatvorenik, br. 217., travanj 2010.)

BILJEŠKE:

Na znanje "Acinoj eu-kakovitarpuše-pravašici" Ruži Tomašić

Tako je govorio Poglavnik

Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda!

BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

Nešin i Milankin krimen nije usporediv s Ivinim kriminalom, ali...

Uza sve to što je Mladen Barišić, krunski svjedok a lažljivi i promućurni pokajnik, 19 puta dao 19 različitih verzija Sanaderove lopovštine, nema sumnje da je bahati Ivo dobar dio 'prihoda' strpao u svoj džep što je za svaku osudu. Nanio je time veliku štetu ne samo državi nego i stranci koju je vodio. Prema imovini i velebnim umjetničkim djelima koje je na taj način 'stekao' mora se ipak priznati da je to radio sa stilom pravog hohštaplera koliko god to bizarno zvučalo. Ali, također se mora priznati da to nije radio manirom sitnog političkog lopova odnosno jeftinog 'grebatora' kakav je primjerice Nenad Stazić koji je prije nepune tri godine na Titinim Brijunima proveo čak 49 dana dokonog ljenčarenja; za to je morao platiti uistinu smiješnih 343 kune odnosno sedam kuna po danu-pun pansion!? Druže Neša, nije li to prestrašno, bili i tebe trebalo politički eutanizirati 'ugasiti' za sva vremena!?

Bizarno bi bilo uspoređivati štetu državi i stranci koju je počinio gramzivi Ivo Sanader sa štetom državi počinjenom od sitnog lopova Nenada Stazića, ali, postoji i nešto drugo što se zove moralno ljudska vertikala ili politička odgovornost posebno kad se radi o političkoj 'eliti'. Izuzev Ane Stavljenić-Rukavina iz Račanove vlade i Mirele Holy iz Kukuriku vlade, u Hrvatskoj nitko od političkih glavešina ne pozna ili se sprda s pojmom 'moralne ostavke' ili metaforički rečeno 'ostavke uzrokovane grižnjom ljudske savjesti'; većina tih 'glavešina' bukvalno rečeno nema ni političkog morala a ni ljudske savjesti!

Kaljanje ugleda se ne oprašta ni u Francuskoj: ministrica vanjskih poslova osjećala se dužnom podnijeti ostavku kad se saznalo da se s ljetovanja iz Tunisa vratila privatnim avionom tuniškog predsjednika; i to u vrijeme demonstracija, poslije kojih je isti svrgnut. Eto, a 'naš' drug Neša ljetuje za sedam kuna dnevno i s drugaricom Milankom se mukte vozika po moru vojnim gliserom Ive Josipovića odnosno Rade Šerbedžije; a ostavka, sudski progon? 'Ma, tko vas šljivi, nitko nema pravo nama suditi jer mi priznajemo samo sud naše Partije'!

POZIV NA PROMOCIJU KNJIGE:

„HRVATSKI VOJNIK MIRO BAREŠIĆ“

dana 17.03.2014 (ponedjeljak)

18:00 sati

dvorana A–HSP

Zagreb, Ilica 31/3

POZIV

na stručni skup pod nazivom:

I dok je srca bit će i Kroacije!

Upravo je Matoš, uz Eugena Kumičića naš najznačajniji francuski đak druge polovice 19. i početka 20 st., bio taj koji je hrvatsku književnost lišio uskogrudnog provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem kojega je svojedobno imao dr. Ante Starčević, čiji je Matoš bio vjerni sljedbenik.

Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik.

Sukladno svemu navedenom "Građanska inicijativa za istinu i afirmaciju hrvatskih vrijednosti" u povodu stote godišnjice smrti A.G.Matoša organizira 17.03.2014. godine, ponedjeljak, stručni skup pod nazivom: "I dok je srca bit će i Kroacije!"

S poštovanjem,

Voditelje građanske inicijative

Damir Jakeljić

Trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša

Iako je uglavnom poznato da je Matoš bio izrazito domoljubnog, nacionalističkog usmjerenja – pa tako vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što su „1909" ili „Pri svetom kralju" – njegove opservacije o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi nešto su slabije poznate širemu čitateljstvu. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak, Matoš je bio utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskog nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.

U nastavku se može pročitati trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša, koje donosim na temelju knjige „Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša", koja je 2004. objavljena u nakladi Školske knjige. Knjigu su uredili velikani hrvatske kulture dr. Mate Ujević i akademik Dubravko Jelčić.

O domovini

O Europi

Europski narodi i sloboda

Glupani su u većini

Hrvatsko ime nije kompromitirano

Hrvati okrivljuju druge za svoje nedaće

Nesposobnost u domovini

Sužanjstvo

Informiranje stranog svijeta

Hrvati i Srbi dva naroda

Zašto Hrvati zaostaju za drugim narodima u Europi

Hrvatska

Vjerujte u Hrvatsku

Povijest

Budućnost

Hrvatska i Srbija

Hrvatska zemlja

Hrvatstvo

Hrvatski idealizam

Hrvatska inteligencija

Zavisnost inteligencije

Hrvatski jezik

Narodna književnost

Hrvatska zemlja

Hrvatska povijest

Slava

Starčevićanstvo

Hrvatski umjetnik

Hrvatska i europska umjetnost

Grad Zagreb – središte Hrvatske i hrvatstva

Pantovčak je najjače uporište Srbije, jače i od njihove ambasade

Naime, prvi čovjek srbijanskoga pravnog tima, Saša Obradović, na usmenoj raspravi o tužbi Srbije za genocid Srbije u Den Haagu koristio je stavove i napisane riječi Dejana Jovića, savjetnika/glavnog analitičara predsjednika Republike Ive Josipovića. Radi se o Jovićevim napisima u njegovim knjigama i drugim „znanstvenim“ radovima, u kojima je Josipovićev „glavni analitičar“ tvrdio da je tvorac obnovljene hrvatske države dr. Franjo Tuđman bio „prvi separatistički nacionalist koji je došao na vlast u bivšoj Jugoslaviji“, a da je tek onda na scenu stupio Slobodan Milošević i njegova politika "svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi".

I što sada? Josipović šuti. Već odavno ušutkani mediji šute. Cenzura vlada Hinom, JUL-om, Slobodankom, Novim listom..., na Prisavlju... Svi šute!

Takvog predsjednika bi svaka zemlja poželjela“; dodaje drugi komentator. „Tuđman je kriv zato što se dogodila Hrvatska. I to nije stav samo nekakvog Jovića. To je stav 98 posto medija Hrvatske, to je stav lijeve demokratske elite izrasle iz demokratske KPJ ili KPH. A sa situacijom kakva je od tih medija i lijevih elita stvorena u društvenoj klimi Hrvatske, situaciji kad je mržnja prema Hrvatima katolicima i Hrvatskoj tako velika, da je se može dotaknuti i s dlanom, postavlja se pitanje komu uopće treba Hrvatska i jesu li Hrvati uopće zaslužili da imaju vlastitu državu“, pita se treći komentator i sam sebi odgovara: „Nisu je zaslužili i ne trebaju je niti imati. I za vrijeme Turaka, Austrijanaca i Srba, Hrvatska je postojala.

Kao što kaže sljedeći komentator na mrežnoj stranici Večernjaka „u normalnoj državi ovo bi bila prva vijest na javnoj TV, a novinari bi čupali grkljan Joviću i Josipoviću...“ A ono ništa! Cenzura u medijima. Cenzura u našim glavama. Zato za kraj evo još dva komentara u Večernjaku: „Pantovčak je najjače uporište Srbije, jače i od njihove ambasade“ i „Trenutačno najopasniji čovjek za sigurnost hrvatske je Josipović i njegova srbska bratija Jović i Tatalović pogurana od sina ubojice domoljubnih Hrvata Saše Perkovića.

Srbija je počinila genocid u Hrvatskoj!

Prilog zasjedanju ICJ-a u Den Haagu

Uvod: 'Srbi svi i svuda', doktrina Stevana Moljevića, lajtmotiv je svih ratova koje je Slobodan Milošević započeo na prostorima trule yu-lešine, od Slovenije preko Hrvatske i BiH pa sve do Kosova, 1999. ali ne s ciljem očuvanja 'Yuge' nego stvaranja unitarne, etnički pročišćene države svih Srba! Konačno Milošević je crnogorski a Veljko Kadijević hrvatski Srbin dok je Ratko Mladić Srbin-bosančeros koji je 'blistavu' ratnu karijeru započeo klanjem u hrvatskoj Škabrnji i razaranjem na hrvatskoj Peruči, nastavio pokoljem sve do bosanske Srebrenice i završio kao 'penzioner' srbijanske JNA, skriven u Srbiji!

Srbija je dobro shvatila što znači Bakerova podrška jedinstvu i teritorijalnom integritetu u cilju očuvanja Jugoslavije, ustvari Velike Srbije: Borisav Jović otvoreno priznaje agresiju za razliku od Pusićke i Josipovića!? Srbijanski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ i tadašnji vršitelj dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika“ (Beograd, 1995., str. 349.) zapisao da su 5. srpnja 1991. on i predsjednik Srbije Slobodan Milošević saveznom sekretaru za narodnu obranu SFRJ ('ministru odbrane') Veljku Kadijeviću sasvim otvoreno „postavili niz zahtjeva vezanih za ulogu JNA, koje je on prihvatio bez pogovora“: „Slobodan i ja zakazali smo s Veljkom Kadijevićem razgovor koji smatramo odlučujućim“, piše Jović i nastavlja sasvim jasno i nedvosmisleno: „Od Veljka odlučno tražimo sledeće: ...Glavne snage JNA koncentrisati na crti: Karlovac-Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci-Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta (doktrina Stevana Moljevića o 'Homogenoj Srbiji' ili: 'Srbi svi i svuda', nap. a.)... Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske“!

Dakle, već u ljeto 1991. JNA se pretvorila u etnički čistu, srbijansku soldatesku svesrdno pomažući pobunjene 'Krajišnike' a za prljave poslove etničkog čišćenja i genocida koristila razne 'Arkanovce', 'Bele orlove', 'Šešeljevce' i inu četničku bagru sastavljenu od svirepih ubojica, silovatelja, pljačkaša i palikuća… dao general Zvonko znakovitog prezimena Jurjević - 'pljunuti Hrvat', govori i procjena pojedinih stranih vojnih analitičara da hrvatski branitelji ne će uspjeti izdržati više od dva tjedna. Agresivna strategija Veljka Kadijevića, danas ruskog Imoćanina ili imotskog Rusa! U svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ (Beograd, 1993., str. 135.) general Kadijević iznosi veoma precizni strateški plan napada (tada u potpunosti srbijanske, Miloševićeve) JNA na Hrvatsku u jesen 1991.:

Što to Srbe danas 'žulja' na ICJ-u u Haagu? Žulja' ih zečje kukavstvo kojeg su krajiški Srbi pokazali u Oluji, dakako, pred kojom su krajiški gubernatori naredili etničko čišćenje ali ovaj put svojih 'zemljaka' s dojučer okupiranog prostora 'Krajine'! Evo kako je tu okupiranu i etnički očišćenu 'Krajinu' prema govoru Slobodana Miloševića iz 1995. godine branio JNA - general Mile Mrkšić, inače hrvatski Srbin, citat: „….Pitanje je ko je, zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?! Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazuduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu ni branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, gradjana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju!...“

Luka Mišetić je tada u haaškoj sudnici pustio autentične snimke o pregaženoj koloni civila kod Dvora na Uni (sektor sjever, ali je relevantno jer su izbjeglice kretale i s juga). Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi Koste Novakovića u povlačenju gazili kolonu izbjeglica prema BiH, Puhovski je potvrdio da je od kolega iz Helsinškog odbora 'Republike srpske' 1996. dobio podatke da se radi 'o incidentu gdje su stradala 82 srpska civila'; 'mini-genocid' nad vlastitim narodom u naloženom bijegu!?

REVNIM CRVENIMA

Ante Čavka

PRIMORSKI DOLAC

P.n.

HINI, Sveukupnoj hrvatskoj i svjetskoj javnost, Komunističkoj partiji, SKOJU, SUBNORU, Pionirskom savezu, Zločincima i Pravednicima.

Predmet: Čekam plodove skojevske savjesnosti. Read More

Preosjetljive skojevske savijesti, tako budne u nadzoru nad svakom pojavom fašističkog vjetra, da troše dane i dane, članke i članke, teme i teme, emisije i emisije nad "ničim", morale bi biti savjesne u svim segmentima svoje savjesnosti. Zato ću ih i staviti na kušnju. Javno ću ih pozvati na mjesto jednoga drugog, znatno drugačijeg zločinstva, puno konkretnijeg od "zločinstva" jednog u govoru nespretna mladića. To što govorim usko je vezano uz fašizam i isto tako uza šport. Još više uz govor o pravdi i istini.

Da vam bude laganija istraga to je napravila 26. brigada, osmoga korpusa, na čijem su čelu bili: Božo Božović, Miloš Uželac, Boško Šiljegović i kao politički "komesar" Miko Tripalo.

Ratni zločin ne zastarjeva: ni ovaj. Gospodo novinari, glasnici demokracije i pravde: Klauški, Krile, Blaževićko, Laušiću, Đuričiću, Maroviću, Ljubičiću... Gospodine Puhovski, Pusiću, gospodo iz Haaškoga suda za ratne zločine, Gospođo Krizmanić, Pusić, vi svemoćni sociolozi, akademici, zaštitnici svih ljudskih prava i revni glasnici istine... Vi od hrvatskih vlasti, stanovnici banovina ili vi od Pantovčaka ...

Javnost vam je u rukama. Puno ste obrazovaniji od Ivice Kostelića. I Janice. Imate pred sobom policijski aparat, imate sudstvo, nevjerojatno moćne mogućnosti. Možete tako lako pokrenuti i svjetsku javnost. Možda tako donesete mir onima što već šezdeset godina tragaju za mrtvim sinovima i muževima.

Čekam. Prelistavajući uglavnom skojevske uratke i tražeći tragove istinskoj pravdi, slobodi i mudrosti.

BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

ILI ONI ILI MI

Naša je Hrvatska Država rođena i ponikla iz Hrvatskog Domovinskog obrambenog rata 1991. godine. Nikakve mi, državotvorni Hrvati, poveznice nemamo s okupatorskom partizanijom zločinca Tita, kao niti s NOB-om, SUBNOR-om , AVNOJ-em, ZAVNOH-om, te svim inim zločinačkim „antifašističkim" skraćenicama.

Veleizdajnik koji stoluje na Pantovčaku, kao i njegov prethodnik, kao i cijela premrežena udbaško-zločinačka SDP, sa svim njihovim pupavcima i pusičketinama, otvoreni su neprijatelji svakog, pa i još nerođenog državotvornog Hrvata i Države Hrvatske kakva bi trebala i kakva će tek biti.

Svi „zakoni" i sve „mjere" koje nam izriče saborska većina, tek su „ govor mržnje" i represije umotan u zakonske okvire.

Ili si naš ili si njihov!

1991=2014

No i udbaški ubojica zdravko mustač će, izgledno je, doživjeti izruku Njemačkoj. Kakvu će sudbinu imati elizabeta gojan, koja je orgazmički ugostila četničku kurvetinu brenu i svi oni koji su kumovali najezdi po-četničkih pjevača, novinara i inih mrzitelja Hrvatske, na javnom, pa i medijskom prostoru, koji bi trebao biti Hrvatski, tek je za vidjeti. Jer tu su bili, već spomenuta četnička radodajka, pa neka novinarka kod dežurnog aleksandra stankovića, pa bajaga, pa kornelije kovač, a sve u cilju velikosrpstva i doskočice „ko nas bre zavadi".

Udbaška štafeta od gorana radmana, sa svojim novinarskim pionirima, malenim glasnogovornicima njihove vlastite udbaške štafete smrti, nam u istoj večeri, kad na Novoj tv gospođa Doris Pack u svojoj izjavi izrijekom potvrđuje kako će gospođa Ruža Tomašić biti na listi Hrvatske demokratske zajednice za predstojeće Europske parlamentarne izbore, tvrdi preko dragana nikolića (vidi ti novinarskog imena) kako po „njegovim informacijama iz dobro obavještenih izvora, Ruža Tomašić neće i ne smije biti na listi HDZ-a"! radman i društvo žive, ne u osamdesetim, već u šezdesetim, kada je bio jedan Dnevnik dnevno, a zločinac tito bio u naponu snage.

Jer...

Hrvatski mentalitet:

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

PRIMORSKI KRAJ:

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

HRVATSKO ZAGORJE:

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Borba Hrvata

Izdajnik je kuga

Najnovije nebuloze s dnevno.rs, pardon dnevno.hr

Što reći, nego, daleko im lepa kuća - udbaška!

KUDA IDE HRVATSKA POLITIKA IVE SANADERA?

Čitajući članak, u zadnjem broju Hrvatskog Slova, g. Domagoja Ante Petrića: "U EU ispunjavanjem nacionalnih preduvjeta", ostadoh, kao stalni čitatelj HS, nemalo iznenađen. Naime, i dosada smo, u zadnjim brojevima HS, mogli pročitati: "Račanova oporba i tzv. hrvatska desnica imaju jedan politički cilj i program: rušenje Sanaderove vlade pod svaku cijenu"(D.Margetić), te "Iluzorno je zanositi se neutralnošću…I tu se sve više pretvoriti u ničiju zemlju…Hrvatska treba zaštitu NATO-a i EU…"(S.Šulek).

Ali vratimo se na početak priče i upitajmo se otkud sad to najednom. Zar opet, ti "nazadni" Hrvati, nacionalisti, "ultranacionalisti" čaak; opet, dakle, oni remete planove naših "europejaca", kojima, dok nas vode u svijetlu budućnost Europe (koja nas ništi na sve načine, a balkanci, svih linija, plješću), oblaci magluštine, sastavljeni od ne brige za nacionalno dostojanstvo i stvarni nacionalni interes, ne daju da osluhnu bilo hrvatskog naroda koji ih je izabrao da dokinu komunjarsku ne brigu i upropaštavanje svega hrvatskog. Nu, ipak, ja bih volio znati, na koga D.A.Petrić misli pod pojmom "ultranacionalisti".

Jesu li to oni koji zastupaju, jasno i nedvosmisleno, hrvatske nacionalne interese bez obzira na one koji bi najradije da Hrvatske i hrvatskog naroda nema, kao što su to neki europljani otvoreno i rekli biskupu Franji Komarici za Hrvate u BiH. Jesu li "ultranacionalisti" oni koji su s puškom, dakle, riječju i djelom dokazali svoju spremnost da brane sve hrvatsko i koji nisu šutjeli onda kad je "grmilo i sivalo", pa to neće ni sada, jer su uvidjeli da su opet izigrani za volju svjetskih moćnika čije zahtjeve nova vlast nekritički i bezpogovorno provodi. A, izgleda, trebali bi šutjeti, jer to, kao, remeti planove za "napredak" Hrvatske, pa zato i pokušaji "prokazivanja" i ušutkavanja pod krinkom "ultranacionalisti", " tzv. hrvatska desnica"itd. Dakle, ako su to hrvatski "ultranacionalisti", onda g. Petriću mogu reći: neće ići, zapravo "uzaludan vam trud svirači", jer ima nas, još Hrvata!

Pa, zar nismo na stranicama HS čitali da se ni jedan stručnjak, kojem je Hrvatska na srcu, nije neizostavno nekritički izjasnio za Europsku Uniju, za razliku od nekih političara kojima su puna usta EU i za koje je "jasno" da će, čim bez kičme, pameti i dostojanstva uđemo u EU, za nas teći med i mlijeko. Baš kao i "onomad" u bivšim Jugoslavijama. Zar nije baš HS na svojim stranicama promoviralo kritičko promišljanje neutralnosti Hrvatske od svih saveza i blokova, pa tako i od EU, da bi to sada bilo proglašavano pukim tlapnjama.

Sjetimo se i "gospodarskog pojasa" i zahtjeva za referendum, a sada se odustaje i od primjene one "muljaže" od "ribolovno-ekološke zone" dok ne budemo punopravni članovi EU. Gdje nestadoše one "krokodilske suze" za svakim pedljom hrvatskog suvereniteta. Jesu li sada i naši ribari, koji prosvjeduju, zapravo ispružena ruka "balkanaca brijunske linije".

Dalje, dopušta se da nestane hrvatski narod u BiH i spomen na hrvatsku povijest tog prostora. Zaboravlja se da je hrvatsko pitanje kroz povijest neriješeno i zbog otrgnuća Bosne i Hercegovine iz nacionalnog tkiva.

Isto tako, po nekima, ne treba nam naša hrvatska vojska, ne treba nam naše zrakoplovstvo, ne treba nam mornarica. Ta, što će nam, pa imamo EU, imamo NATO da nas brani. Od koga?! Nije valjda od naših "prijatelja" preko Drine. Ili, možda, od onih kojima, velikodušno ih primajući natrag, obnavljamo domove i vraćamo stanarska prava, primamo u vojsku i policiju, da sve to "dokusure" kad već nisu uspjeli u ratu. A tko će nas obraniti od učinkovitosti NATO-a koju smo iskusili na svojoj koži, kad nam je zaštita bila najpotrebnija, kad se radilo o našem opstanku.

Ali, vratimo se još jednom u nizu "bisera" g.D.A. Petrića: "Hrvatska može postati nepovjerljiva i skeptična, tek ne bude li sama svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti, ne kako bi se dublje poklonila nadnacionalnim strukturama, nego kako bi u velikoj Zajednici europskih demokratskih nacija zauzela ono mjesto koje će joj omogućiti ostvarenje nacionalnih prava i interesa". Pa g. Petriću ja ću opet, jasno i glasno, reći da Hrvatska mora "postati nepovjerljiva i skeptična" upravo zato, jer vidi da se "svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti" otklizava u ponor beskičmenjačkog poklonstva "nadnacionalnim strukturama" u kojem će " ostvarenje nacionalnih prava i interesa" biti moguće kao i u staroj ili novoj Jugoslaviji. Tu će se moći "ostvariti" ne nacionalna prava jednog Oca domovine dr. Ante Starčevića, već "nacionalna prava" jednog Mačeka ili Bakarića, odnosno Prodija.

Zaista, ne srljajmo, opet, kao guske u maglu, jer hrvatsko nacionalno pitanje neće biti riješeno dok se ne riješi pitanje Bosne Hercegovine. Tu je ključ svega i ono se neće riješiti koliko god naši "europejski" nojevi budu zabijali glave u pijesak od tog problema. Zato, gospodo "europejci" okrenite glave od Bruxellesa ne ka Zapadnom balkanu, već ka braći u Bosni i Hercegovini, baš kao što smo se ono svi bili gledali u obrani svoje jedine i jedne hrvatske domovine, u vrijeme srpske agresije, koja se tada, u našim srcima, nije prostirala na području Titine kifle, pa zašto bi to prihvaćali danas. Gospodo tu je ključ hrvatskog prava, hrvatskog interesa i hrvatskog napretka. Sve ostalo je "europejska" magluština koja će krvavo završiti kad to svjetskim moćnicima bude odgovaralo.

Da pojasnim, rat u BiH je zaustavljen nepravednim Daytonskim diktatom i sigurno je da će diktatom, vidljivim ili nevidljivim, ponovno i otpočeti čim to svjetskim moćnicima bude odgovaralo u nakani da ostvare svoje naume. Uostalom, nepravedni mir je gori od rata (u kojem smo se oslobađali i imali povijesnu šansu da se potpuno oslobodimo i ujedinimo u svojoj domovini)!

Konačno, ono "blejanje" koje "ide prema Europskoj Uniji" neće nadjačati "jauk" vapijućih koji se upinju "da očuvaju suverenost u savezništvu" svih hrvatskih rodoljuba i domoljuba, jer su ti "jauci" znak da smo ispravno prepoznali naše "povelje koje jamče ljudska, nacionalna i građanska prava" hrvatskog naroda u njegovoj domovini, dakle, u RH i BiH. Taj "jauk" pokazuje da su riječi poput: "velika većina Hrvata želi što brži ulazak u EU", samo puste tlapnje onih koji bi da "jauci" Hrvata u BiH što prije nestanu, jer su im ti Hrvati samo teški uteg oko nogu njihovih "europskih" sanjarija. Uostalom, kao i Domovinski rat, branitelji, generali, gospodarski pojas, nacionalni interesi, jer za to se treba boriti i izboriti, ali onda nema gospodskog "europejskog" uživanja po europskim predvorjima i pred europskim blicevima, nema "dvanaest sastanaka i četiri intervjua" našeg ministra vanjskih poslova u jednom danu sa europskim birokratima koji nas vole koliko i crno ispod nokta.

Da, kako to da mi prihvaćamo sva ta ponižavanja europskih birokrata kad, valjda znamo, da su nam i do jučer radili o glavi stojeći iza srpske agresije i onemogućavanja naše obrane prilikom oslobađanja od srbokomunističkog jarma. I sada, kada smo se donekle oslobodili, neki objeručke prihvaćaju zakukuljene zamke, za koje samo slijepci ne vide da su postavljene u cilju našeg podjarmljivanja - naroda i domovine.

U Livnu 3.6.2004.

Vremena propadanja

Kad se narod okupi i ugleda Prorokovođu, sav se zaprepasti. Prorokovođa bijaše iscrpljen, tužna, upala i izmučena lica, mutnih i tužnih očiju, a odjeća na njemu stajaše kao da nije njegova; visjela je na njemu. Narod se zaprepasti kad ga vidje takvoga. No, poreda se u poredak pa zatim posjeda na zemlju i šutke čekaše Prorokovođinu riječ. A on bez ikakvoga uvoda reče:

O, nesretna, neposvećena, nepriznata i uzaludno prolivena pravednička krvi onih koji prvi ustaše! Od vaše krvi pocrveni sva zemlja vaša, sve kraljevstvo vaše, cijela Kravatanija. I bi vaša zemlja crvena, krvava pola stoljeća, dok ja ne poslah Drugoga koji vas izvede iz ropstva svrapskoga, iz zagrljaja barbarina istočnoga. Oslobodi vas stida zbog samoskrivljenoga ropstva i vrati dostojanstvo na lice vaše. Da u svojoj zemlji ne hodate plašljivo, sa strahom kao lane u šumi lavova i janje u šumi vučjoj. Ali uzalud i njegovo, i djelo Drugoga propade. A zašto, zašto sad svoju zemlju, opet bez nužde, prodajete Svrabu i strancu? Zar opet za dobro i zadovoljstvo njihovo...?

Propadanje narodu oduzima nadu i snagu. A heroju je daje. Sva snaga i nada na nj prelazi. Zato je to vrijeme umnika i heroja-vođe. Proroci ga najavljuju, umnici mu uzroke istražuju i spoznaju, a heroji-vođe ga pobjeđuju.

U vremenu propadanja seljak zamrzi svoju njivu i svoj trud, učitelj nastavu drži beskorisnom, očevi u sinovima ne vide budućnost, a majke oplakuju svoju djecu u kolijevci. Proriču im sudbinu tešku i mučnu. Teško je i beznadno vrijeme propadanja. Narod tada živi na najnižem stupnju svoje snage. Izgleda kao staro izrabljeno kljuse koje samo što nije lipsalo. Proroci mu liče na dosadna kreketala, umnici na sumnjive zavjerenike, a junaci na uzaludne bundžije. Kao zvona bez tučka, bez odjeka, bez svoje svrhe. Teško je to vrijeme sumnje i nevjere.

U toj se zbrci tek jedno ime i jedan poziv raspoznaje. To je ime njegovo, to je poziv njemu. Vođi. Vrijeme je za vođu došlo. To je poziv njemu da pobijedi vrijeme i propadanje. Da oživi kraljevstvo...

Čujem vaše glasove negodovanja, čujem što govorite. Govorite: mi nismo krivi, oni, prvaci naši nas prodaju, oni nas izdadoše. Da, znam da govorite istinu, da vas prvaci vaši izdadoše. Vi sad ni vladara nemate. Umjesto vladara vi imate “građanina-glavara”, koji je po svojoj bitnosti tek aktivni savjetnik. Tako je vaše Nad ja palo ispod vas samih, a država ostade bez političkog dostojanstva subjekta; ustvari je sama za sebe supstancijalitet.

Ne gubite vjeru u onu braću i sestre vaše što prerano izgubiše nadu, jer nadi treba dugo da zagospodari srcima onih koje već davno napusti. Vi, u kojima nada nikad ne umire, podržite u vjeri onu braću i sestre vaše u čijim su srcima vjera i nada tako nestalne i krhke. Ne zatvarajte srca svoja pred njima, ne osuđujte ih nego ih hrabrite, ne uskraćujte im svoju ljubav da prerano ne uvenu. Znam da vama što prvi ustaše to i ne treba posebno govoriti. Vas ništa ne ubi, nego vas vaša stradanja i vaše mučeništvo za naciju ojača. Vi najvjerniji, vi najnadareniji nadom, vi ste i Drugoga za vođu uzeli, iako on isprva vas i Kravataniju zataji. No, on se pokaja, zavoli vas i Kravataniju tako žarkom i moćnom ljubavlju da je oživi. Velika je, neugasiva i nenadmašiva ljubav vaša za Kravataniju. Veličanstvena je postojanost vaša. Jedino se vi u prastaroj vjeri i nadi rađate, jedino vi u svakom novom naraštaju iznova ne započinjete graditi vjeru od razočaranja i zabluda vaših otaca.

Zato, kako već rekoh, na najvišoj gori Kravatanije podignite velebni spomenik. Spomenik viši od svih spomenika, koji će biti vidljiv sa svakoga mjesta u Kravataniji. Spomenik vječne vjernosti Kravataniji. Neka vas on vazda podsjeća na zablude svih dosadšnjih naraštaja, i opominje da ono što ovaj put izgradite nikad više u pitanje nećete dovesti. Spomenik protiv ponavljanja zabluda, samozataja i samozaborava. Njemu svaki naraštaj već u mladosti treba hodočastiti tako da nitko ne bude imao isprike za svoje zablude i svoj grijeh protiv svoje domovine. Spomenik koji će biti stražar pred sviješću i razboritošću vašom, da vam se više nikad ne dogodi da za prvake i vođe svoje birate one koji vas u propadanje vode, kao što vas je vodio lažni branitelj - Tito, ubojica i zatiratelj naroda kravatanskoga, kao i Čergaše, Maljenke, Pretrgače, Saranseke i dr. ogavne likove.

I tako bi i prođe i dvadeset šesti dan učenja Ispravnoga puta.

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

SOKOLI SE PAMTE

U nedjeljno jutro 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik je ušao u Rakovicu. Tri dana kasnije bio je mrtav. Revolucionar, neustrašivi borac i lucidni intelektualac pao je za hrvatsko pravo. Prozvali su ga izdajnikom, neprijateljem cara i države, odmetnikom. Dvjesto godina prije, u Bečkom Novigradu, pale su glave Zrinskom i Frankopanu. I oni su bili izdajnici, neprijatelji cara i države. 25. rujna 1931. u smrt su na vješalima otišli mladi Marko Hranilović i Matija Soldin, teroristi rekli bi danas, neprijatelji kralja i kraljevine. Pet godina kasnije, u kazamatu Srijemske Mitrovice izdahnuo je neustrašivi Stipe Javor, tuđe kraljeve i kraljice On nije priznavao.

Državni neprijatelji, izdajnici careva i kraljeva, teroristi, zločinci, nazivali su ih svakako. Iskreni, pravedni, pošteni, nisu bili podobni. Tko se borio za Hrvatsku, taj je osuđen! Oni nisu šutjeli, oni nisu priginjali glave pred kraljevima. „ Ruke na leđa, glavu dolje ", tu devizu oni nisu prihvaćali. Oni nisu ljubili stope tuđim kraljevima i maršalima. Oni su padali ničice pred samo jednom kraljicom, pred Domovinom. I zato su bili prognani, osuđeni, ubijeni. U svima njima gorio je plamen buntovništva, nacionalne revolucije. Svakim udarcem, svakom osudom njihov je inat postajao veći. U njima je živio duh Domagoja i Tomislava, Petra Krešimira i Petra Svačića. Oni su radili, oni su se borili, oni su ginuli. Odustali nisu, jer odustati je gore od smrti. Oni su znali da se bore za budućnost. Oni su znali da će njihovi napori uroditi plodom.

Stoga nemojmo strepiti, imamo uzore, imamo sokole koji nad nama bdiju, imamo sokole koji još boj biju. Stanimo uz njih, prihvatimo njihovu borbu, svatko na svoj način i u svojim mogućnostima. Uzmimo svoju sudbinu u svoje ruke. Možda se boj sad ne bije oružjem, bije se radom, bije se djelovanjem, političkim, prosvjetiteljskim, rukama i umom. Sad carevi i kraljevi stoluju u Bruxellesu, u svjetskim centrima moći i globalnim korporacijama, guja i miševa još uvijek ima među nama, a i oni dvoglavi orlovi još uvijek sikću s desne obale Drine. Imamo snage, dokazali smo to devedesetih, imamo li volje za borbom i pobjedom? Neka nam naši sokoli pokazuju put, put k slobodi, put k sreći, put časti i dostojanstva. Potpuna sloboda, potpuna nezavisnost i samostalnost, sreća i blagostanje naroda, zdrava i jaka Hrvatska i hrvatska Hrvatska, to su nam ciljevi.

Svačić, Zrinski, Frankopan, Gubec, Kvaternik, Starčević, Hranilović, Soldin, Javor, Bušić, Barešić, oni su s nama! Stražarske vatre Gvozda i Rakovice još uvijek gore! Njihov plamen je još u nama, osjećate li ga? Branitelji, gardisti, domobrani, hosovci, osjećate li ga? Rasplamsajmo ga! Vinimo se u visine! Hrvatska mladosti, osjećaš li plamen svojih pradjedova, osjećaš li ponos svojih očeva? Nemojmo klonuti duhom, primimo se posla, izgrađujmo Lijepu Našu, čuvajmo ju. Neka nam svaki trenutak bude prožet našim hrvatstvom. Neka nam svaka žilica u tijelu titra od hrvatskog ponosa. Neka sve što radimo, radimo za Hrvatsku. Budimo se i liježimo s mišlju na Hrvatsku i njenu budućnost. Nije Kvaternik pao da bi mi odustali! Rezultati neće izostati. Znamo da ni njihove osude neće izostati, ali kako li je slatko nositi pečate tih osuda kad znamo tko je sve njima žigosan.

Josip Medak

R. Hrvatska je bolesna država

OPASNO GUBLJENJE VREMENA

Kako ju liječiti i izliječiti?

Da bi Hrvatska ozdravila treba učiniti napore i korake prema oživljavanju i razvoju, a prvi koraci su vezani uz poništenje privatizacije i pretvorbe te ostalih mjera koje su vezane uz tu problematiku, a o kojima je već bilo govora.

DRUGI O KRIMINALU U HRVATSKOJ

Organizirani kriminal u Hrvatskoj nepogrešivo pronalazi područja u kojima se ostvaruje ogromna financijska dobit i razorna premoć nad društvenim institucijama i pravnim poretkom. U Hrvatskoj, kao i drugdje, postoji trajna povezanost većeg broja osoba, plansko izvođenje kriminalnih djelatnosti i hijerarhijska unutarnja struktura. Akteri organiziranog kriminala u Hrvatskoj raspolažu velikim količinama novca, što je posljedica organiziranog kriminalnog djelovanja koje je istinska opasnost za državu jer se, s jedne strane, investira u legalne gospodarske tokove, a ujedno i “pere“ nezakonito stečen novac. S druge strane otvoren je veliki prostor za korupcijske radnje u koje su uključeni svi segmenti države i društva.

Faze pljačkanja države i građana

Prva faza pljačke

Na vrhu piramide uz Vesnu Pavković bili su: Đani Jašarevski, Željko Mesec i Jadranko Smoljan. Drugu grupu sačinjavali su Đurđa Maček, Branka Jandrašek, Krešimir Frize, Nada Šelendić, Goran Potkonjak, Nada Gregurić…. Iz vrha politike tu se spominju još i Josip Boljkovac, Valentić, Škegro, Prka dok se sumnja da su Nikica Valentić i Hrvoje Šarinić izravno umiješani u nezakonito poslovanje agencija za financijski inženjering.

Druga faza pljačke

Za vrijeme rata zarađivalo se i prodajom oružja i nafte protivničkim stranama ( u posao oko prodaje nafte Srbima bio je uključen i general I. Čermak, a za sve operacije znali su i zapovjednici Vojne policije Mate Laušić, Ivan Jarnjak kao i najodgovorniji ljudi iz hrvatske Vlade), a pred završetak rata oružje je prodavano u inozemstvo (afričke zemlje i terorističke organizacije). Sredstva su završila na privatnim računima organizatora u zemlji ili u inozemstvu, ili su investirana u nekretnine ili poduzeća u svrhu pranja novca. Jedan je tjednik objavio 52 trgovca oružjem, a od poznatih imena tu se spominju: Ivan Čermak, Zvonko Zubak, Đuro Dečak, Goran Štrok, Josip Gucić, Ante Jelavić, Ante Roso, Ljubo Ćesić….. Od mnogih makinacija s oružjem spominje se i povlačenje 15 tenkova M-48 s bojišta istočne Slavonije i njihova prodaja Kuvajtu. Posao je obavio pomoćnik ministra obrane za logistiku Ivan Čermak.

Pravo leglo kriminala je i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Tu je u igri trgovina s oružjem(najčešće su u igri generali), drogom ( Andabak), nabavkom hrane i opreme te krađom i preprodajom automobila gdje je organizirano nekoliko skupina iz MORH-a. Sprega države i kriminala ostala je i nakon promjene vlasti 2000 godine. Primjera je mnogo a ističe se slučaj “Viktora Lenca“ gdje su Račan i njegovi ljudi davali državna jamstva za kredite kao i kredite HBOR-a bez odobrenih državnih jamstava.

Treća faza pljačke

U prvoj grupi nalazili su se pojedinci koji su radili na povjerljivim i prljavim poslovima za Vladu i HDZ, odnosno SDP U drugoj grupi nalazile su se osobe koje su bile zadužene za pranje novca za stranku na vlasti i izvlačenje sredstava iz poslovnih banaka i državnog proračuna. I na kraju u trećoj grupi su oni pojedinci koji su sudjelovali u financiranju stranaka na vlasti i koji omogućavaju njihovu vladavinu. Velemajstora pretvorbe je mnogo. Najuspješniji su Ivica Todorić za kojeg se danas zna da taj tajkun financira sve stranke koje pretendiraju biti parlamentarne, te Anđelko Leko.

Četvrta faza pljačke

U petoj fazi pljačke hrvatska politička oligarhija odlučila se na prisvajanje nacionalnog bogatstva (šume, zemljišta) i rasprodaju strateških industrija i prirodnih resursa. I na kraju, u šestoj fazi, uz pomoć zakonskih smicalica oduzima se zemlja od privatnih vlasnika i lokalne uprave i poklanja se odabranim koncesionarima.

Gubljenje vremena

Međutim nema naznaka da će se sa tim zlom koje razara nemilosrdno i odlučno obračunati. Istražni i pravosudni organi ne vrše progon. Politika danas tom zlu se ne želi oduprijeti a kako i bi kad je upravo politika u temelje hrvatske države ugradila sve elemente i ratnog profiterstva i ogromnog kriminala. Hrvatska se ne može liječiti i ozdraviti dok je takva politika na vlasti, odnosno dok su SDP ili HDZ na vlasti. Jedni i drugi su opasno gubljenje dragocjenog vremena. Vrijeme će prolaziti a kriminal će samo multiciplirati što će u konačnici dovesti do još teže pozicije od ove u kojoj se zemlja nalazi. Umjesto da Milanović danas obračuna s tom opakom bolešću ,što bi u državi trenutno trebalo biti najveća obveza zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti , mi danas svjedočimo eskalaciji svih vrsta kriminala. Rađaju se afere jedna za drugom.

Dakle imaju pravo dati glas kriminalcima na izborima i time im osigurati legitimitet. Svi pošteni domoljubi trebali bi se maknuti od tog zla koje je upropastilo narod i državu. U suprotnom vrijedi narodna: “S kim si takav si“. To vrijedi i za SDP-ovce

Idejni tvorac komunizma Židov Karl Marx je projektirao genocid na Hrvatima

Ovdje valja istaknuti ono najvažnije iz judaizma ili komunizma Karla Marxa, da su komunisti pod vodstvom marxista Josipa Broza Tita, kojemu pripisuju hrvatsku nacionalnost masovno ubijali Hrvate jer su ovi, makar i u teškim ratnim uvjetima pokušali stvoriti svoju državu.

Ovdje treba dodati iskreno hvala ustašama jer su oni svojim životima, svojom žrtvom poput Isusa Krista spasili Hrvatski narod od genocida komunista i fašista. Da nije bilo ustaša i uz njih domobrana, danas na bi bilo Hrvata jer bi nas sve poubijao srbski četnički fašizam pomagan od talijanskog fašizma i Titov genocidni marxizam. Hrvatski narod su spasili od marxističkog i fašističkog genocida ustaše i domobrani.

Država je temeljnica obstanka i razvoja naroda

Da bi se ta ideja i sprovedba ostvarenja države Hrvatske, nazivane tada Nezavisna Država Hrvatska spriječila trebalo je masovno i bez suda ubijati mlade hrvatske vojnike ustaše, koji su se najistaknutije, najhrabrije i najodlučnije borile za ostvarenje, obstanak i razvoj države Hrvatske.

Kratki odgovor prijatelju, koji mi je poslao strašne slike marxističkog ubijanja Hrvata

Čak bacanje živih ljudi u vatru je bila "milost". Najgora je bila prisila ljudi (Hrvata) na skok u neku provaliju i tu se je žrtva mučila do izdaha. Zatim vezanje kamana oko tijela žrtve i bacanja u duboku vodu... Najstrašnije je bilo bacanje živih ljudi u bezdane. Još strašnije je bilo zazidavanje ranjenika u prostoriju bez svijetla i zraka, dok ne izdahnu. Osobno sam vidio 22 mlada ranjenika nakom mjesec dana, kad su ih mrtve ukočene izvadili iz zazidane prostorije u dvorištnoj zgradi Nikole Neralića i prisiljavali Slunjane da ih vide.

Ja sam vidio sve vojske u ratnom ponašanju, koje su se zatekle u Slunju.

Svaki Hrvat bi trebao znati da je prvi genocid na Hrvatima planirao Židov Karl Marx, a marxisti - titovci su sprovodili marxizam na Hrvatima i to na najstrašnije načine. Marxizam = genocid!!! Židov Marx je rodio Lenjina i Staljina, Tita i Beriju, Mao tse Tunga i Pol Pota i sve druge marxiste i marxistiće. Na mustru ovih okotili su se i njihovi - marxistički takmaci: Franko, Mussolini, Hitler i svi Hitlerići. Počelo počela marxizma = genocida, u 20. stoljeću jest autor - Židov Karl Marx. D.H.

Za dom i domovinu Hrvatsku, za pošteni i domoljubni Hrvatski narod - uvijek spreman! Dragan Hazler - hrvatski djelatnik (Završetak umetka i slijedi nastavak prema naslovu D.H.)

Uz marxizam genocid na Hrvatima planirali su srpski i talijanski fašisti

Posvetimo se najprije Srbima jer su oni stariji i bolji specijalisti za genocid na Hrvatima, nego njihovi učitelji Talijani.

Umjesto dugog popisa i opisa evo povijesnih naslova i podnaslova iz knjige Zvonimira Despota i Danijela Tatića: Ideja Velike Srbije od Ilije Grašanina do Tomislava Nikolića - Izvori velikosrpske ideologije, politike i agresije:

Srbsko osvajanje Hrvatske ima dugu povijest i nastavlja u budućnost, napose kroz SPC

Najuspješnije ugrožavanje Hrvata vršila je državna ili nacistička Srpska pravoslavna crkva kroz čitavu povijest, uključujući i danas. Iz Zagreba vlada Hrvatskom, Slovenijom i vascelom Italijom. Ovakovoj okupaciji nema ravne u svijetu. Podsjetimo se samo na najistaknutije patrijarhe, koji su od Hrvatske stvarali Srbiju: Pećki Makarije i Arsenije Čarnojević: "Seoba Srbalja". Po Arseniju, brojni sabornici RH i Vladini dužnostnici nose ime Arsen. Neka se imenom znade "Tko smo i za koga radimo!"

Iz poraza od Hrvata, Srbi nisu ništa naučili

Talijanske fašiste i okupatore Istre, Rijeke... Hrvati su zaboravili

Zanimljivo je da su se Talijani i Srbi odlično slagali, kad se je radilo protiv Hrvata

Nije li to na djelu ujedinjeni ostatak komunizma i fašizma: Taj ostatak komunizma u Hrvatskoj proglašava aboliciju i amnestiju srbskim fašističkim četnicima. Talijanima, potomcima fašista u Istri daje više sveukupnih prava, nego ih imaju Talijani u Italiji.

Do 1948. godine u Istri nije bilo Srba, a sada ih je više od prosjeka U RH

Vlasti u Hrvatskoj ne stoje iza Hrvata, nego iza Srba koji su ubijali Hrvate!

Glavno pitanje jest ovdje: Kada će Hrvati kao matični narod postati i biti vladari Hrvatskom, kao što su to svi suvereni narodi Europe u svojim državama. U nijednoj europskoj niti američkoj državi na vladaju nacionalne manjine, napose ne one s neprijateljskim apetitima.

Pisatelj ovog uradka je švicarski potomak, rođen, odrastao i posve integriran u Hrvatski narod u Hrvatskoj i po tome pitanju sam sretan i zadovoljan. Zašto se tako ne ponašaju druge nacionalne manjine u Hrvatskoj, izuzev Roma, koji nemaju svoju državu?!

Uz pozdrav: Za dom i domovinu Hrvatsku - Spreman!

Titini izrodi jašu Hrvatskom

Gojazna Betika ugostila Brenu-radodajku u Radmanovu TV kupleraju!

Naš dragi Marko 'služi' partijskoj Radmanovoj televiziji samo kad je u pitanju brojenje nekoliko ustaških kapa u dvoranama dupkom punim domoljuba ili na prepunim nogometnim stadionima! Ali, ima i Radman svoje konje/kobile za trku pa će nam umjesto Marka za inat ponuditi muslimansku četnikušu Lepu Brenu ili nekave 'bajage', 'joksimoviće', 'balaševiće', 'mice trofrtaljke', 'cece arkanovke' i ine 'folk-cajkaše' s Istoka!

Prije neki dan... Nakon partizanske Sutjeske i Neretve, Boška Buhe, kurira Mirka i Slavka, Lurdan Zafranovićevih yugo-nostalgičnih Titinih testamenata, gojazna Betika (Elizabeta) u 'Daminom gambitu' dovede nam i tu 'četničku rospiju' na Radmanovu kratkovidnicu. U uistinu blaziranom, 'kafanskom' intervjuu propustila ju je samo priupitati koliko je ta radodajka Arkanovih 'pušaka' u Brčkom očistila!? Ustvari trebalo bi upriličiti jedan koncert ove muslimanske četnikuše na livadi podno rezidencijalnog Pantovčaka uz milozvučnu klavirsku pratnju bljedolikog ZAMT-muzičara i nazočnost probrane publike njegovih savjetnika i prijatelja, raznih 'jovića', 'tatalovića', lončara', 'perkovića'... i sličnih im zagovornika yugo-komunističkog režima, koji ponovno guraju Lijepu našu u zlokobnu tamu balkanske krčme.

Kao što je na prvim demokratskim izborima, 1990., Baja mlađi u hotelu 'Marjan' u Splitu izvodio svoj znakoviti yugo-show euforično plešući kozaračko kolo uz nostalgičnu melodiju 'Od Vardara pa do Triglava', tako bi isto ova 'pesma' četničke 'pevaljke' Lepe Brene i danas bila melem za 'njihova', nikad isprana (lustrirana) 'jugoslovenska' ušesa:

Kad je ova balkanska cajka-primadona toliko popularna mogao ju je Radman ugostiti i 'doma' u svom raskošnom-partijskom hotelu/ladanjskoj kučici na Bohinju kojeg je, eto dementan, zaboravio prijaviti u inače zakonski obveznoj imovinskoj kartici!

Vesna Pusić još jednom potvrdila da je dostojna nasljednica svojih orjunaških predaka

Kako prenosi index.hr ona je izjavila: “Oduvijek znamo da u nekim dijelovima svijeta postoji ekstremistička emigracija, da su viđeni prostori u kojima postoji slika kvislinškog vođe Ante Pavelića. To je naprosto stvar života, činjenica je da takve organizacije postoje. Što se tiče Hrvatske, ona ima svoje izabrane institucije i predstavnike. Oni ju predstavljaju i zastupaju bilo gdje na svijetu i naravno, ne mogu se posebno obazirati na politički ekstremizam gdje god se on pojavljivao”.

Još jedno u nizu blaćenja Hrvata u iseljeništvu, koristi se isključivo za prizemne politikantske svrhe, kako bi se pokušalo ublažiti potpuno ignoriranje Zorana Milanovića od strane naših iseljenika za posjete Australiji. Tako je preko trideset hrvatskih iseljeničkih „ekstremističkih“ klubova odbilo primiti predsjednika hrvatske vlade u svoje prostorije. To je samo po sebi velika pljuska premijeru, jer takvu situaciju će teško moći objasniti službenoj Australiji. Ne samo da su ga odbili primiti, nego se pripremaju i veliki prosvjedi protiv Milanovićeve strahovlade. Zar će i službenim australskim vlastima, poput Vesne Pusić, uzorne i radišne Hrvate, australske državljane i on proglasiti ekstremistima, kako bi pokušao prikriti stvarne razloge takvoga ponašanja naših iseljenika?!

To je ta bolesna komunistička ideologija Kevine jame, nisu krivi oni koji su tu jamu napunili, nego su krivi oni koji su nevini i bez suda bačeni u jamu.

NEPREKIDNA VJERNOST HRVATA SVETOJ STOLICI OD KNEZA BRANIMIRA DO DANAS

U pismu Branimiru papa piše: “Dragom sinu Branimiru......Na Spasovdan, za vrieme svete Mise, koju smo služili nad grobom Svetog Petra, uzdignuvši ruke prema nebu, blagoslovismo tebe, sav tvoj narod i svu tvoju zemlju.”

Godine 881., papa u Rimu posvećuje “Hrvatskog biskupa” Teodozija.

S tim uređenjem odnosa između Hrvatske i Bizanta najviše su bili nezadovoljni Mlečani. Zbog toga mletački dužd Pietro IV. Candiano ujesen 887. navali na Hrvatsku. Branimir sa svojom mornaricom dočeka Mlečane i do nogu ih potuče, u posljednjoj bitci na moru izpred Makarske 18. rujna te godine pogiba i sam dužd, a ostatak Mlečana se dade u bijeg. Mlečani poslije toga traže primirje kojim se ponovno obvezuju plaćati Branimiru danak koji su prije njega plaćali njegovome ocu. Ovdje je važno shvatiti podjelu i odnos Zapadnoga i Iztočnoga Rimskoga Carstva.

Bez obzira na sva osvajanja, previranja i prekoračivanja raznih ozvajača, ta granica na Drini zauvijek će ostalti nevidljivi ali nepremostivi bedem između dvije različite civilizacije i dva različita pisma Poslije Branimirove smrti 892., njega je naslijedio Trpimirov sin Muncimir ( neki povjesničari navode da njegovo ime bilo Mutimir ) otac kralja Tomislava.

Tomislav je bio posljednji ban. On od Bijele Hrvatske, kojom je poslije smrti svoga oca kao ban vladao od 910. do 925., kad je okrunjen za kralja, uspio stvoriti jaku silu na Jadranu. Nu i prije nego što je postao banom on je poveo hrvatsku vojsku protiv Mađara koji su sa sjevera provalili u Posavsku Hrvatsku, potukao ih i protjerao preko Drave.

I ovaj put Tomislav ih potuče i protjera preko Drave. Od tog vremena Drava je postala stalnom granicom između Hrvatske i Mađarske.

Za vrieme Tomislava Hrvatska postade jednom od najvećih sila ondašnjeg svijeta.

Ta vojska bila je u svakom času spremna braniti i obraniti Hrvatsko kraljevstvo.

KRIVOTVORENJE HRVATSKE POVIJESTI

A za Tomislavovu pobjedu nad Bugarima za njih “nema dosta izvora”, ali ima izvora da je do pobjede ( za koju isto tako nisu sigurni) došlo zato što je za vrieme bitke “Simeon umro pa Bugari nisu mogli poslati snažniju ekpediciju”.

Iako bi se u svakoj polemici s takvim stvorovima svaki imalo pametan čovjek trebao držati one poslovice koja veli - Ne ulazi u razprave s idiotima jer oni će te povući dolje na svoju razinu i pobjediti svojim iskustvaom, ipak na te njihove tako plitke i blesave argumente mora se ponekad odgovoriti argumentom;

Izrael s površinom od 26.000 kilometara kvadratnih (362 puta manji od Kanade i blizu 4 puta manji od Tomislavove Hrvatske) ima stalnu stajaću vojsku od 120.000, a po potrebi iz rezervnoga sastava može još mobilizirati 530.000 vojnika. Izraelska ratna mornarica na 48 ratnih patrolnih brodova i 3 podmornice ima 6.500 aktivnih mornara i 11.500 rezervista.

Ali eto, kako na internetu kažu jugo-hrvatski “povjesničari”, u Tomislavovu državu s površinom od blizu 100.000 kvadratnih kilometara nije moglo stati 180.000 vojnika.

Pa dobro, ako radi manjka prostora Tomislav u svojoj državi nije mogao imati 180.000 vojnika kako to da u ovu današnju Hrvatsku ( po veličini negdje pola one Tomislavove) uz kojih 250.000 stvarnih branitelja može stati još toliki broj onih fantomskih među kojima su, siguran sam, najbrojniji baš ti “povjesničari”, njihova rodbina, suradnici i istomišljenici?

Od Tomislava do Petra Svačića Hrvatska je imala još deset kraljeva. To razdoblje nije uvijek bilo mirno, najviše radi bugarskih napada na hrvatske iztočne granice i privremeno zauzimaju Bosnu i neke hrvatske pogranične župe, nu 960. g. kralj Krešimir II. ih oslobađa i vraća u sastav Hrvatske.

I tako će se to nastaviti do današnjih dana, posebno poslije smrti kralja Petra Svačića. Nikad neće biti rata gdje nije Hrvata, koji će se, uzgred rečeno, najviše boriti za tuđe, a najmanje za svoje interese.

Tijekom niza stoljeća u tim bitkama izredat će se stotine hrvatskih vitezova i vojskovođa, među kojima su najpoznatiji; Nikola Šubić Zrinski, njegovi potomci ban Nikola i ban petar Zrinski, Nikola Jurišić, Josip Jelačić, Josip Filipović i stotine drugih.

Računajući da je konačno došao čas da se, poslije nekoliko stoljeća turske vladavine hrvatske pokrajine povijesne Bosna i Hercegovina ponovno pripoje matičnoj zemlji, generalpukovnik Josip Filipović 1878. guši pobunu odrođenih hrvatskih muslimana vjernih turskome sultanu. Kako bi ironija bila što veća, vođa pobunjenih muslimana bio je beg Filipović.

Jedina zapreka njihovim planovima bio je austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand koji je, nasuprot caru, bio suglasan da se Bosna i Hercegovina pripoje Hrvatskoj i da u budućem uređenju monarhije Hrvatska bude jedna od tri ravnopravne jedininice..... Kad se s pomoći Grčke i Bugarske (a sve tri s pomoći engleskoga imperija) tkzv. Balkanskim ratom 1912. g. Srbija napokon oslobodila skoro 5 stoljeća duge turske okupacije, apetiti srbskih vođa ne zadovoljavaju se s prostorima koji su Srbiji stvarno pripadali, od njezina postanka do turske invazije. Uz Francuze, u svemu tome umješani su prsti engleskih imperijalista, mutikaša poznatih po trgovini s tuđim zemljama. Kako bi proširili svoj imperij na jug i iztok Europe oni već više od 100 godina rade na rušenju dava carstva koja im stoje na putu - Tursko i Austrougarsko. Sad kad je tursko carstvo defacto nestalo, moralo je pasti i austrougarsko.

Padom Austrougarske monarhije nije pala i hrvatska vojska. Pojedine postrojbe još su bile donekle kompaktne i pripravne braniti Hrvatsku. Ali bez čistog nacionalnog političkog vodstva, koje je u tom času trebalo izkoristiti priliku i uzpostaviti hrvatsku državu, ona je bila obezglavljena i neefektivna. I ne samo to. Političko vodstvo koje se tada naguralo na pozornicu u Hrvatskoj bio je tkzv. Jugoslavenski odbor sastavljen od grupe najvećih izdajnika koje je Hrvatska ikad imala. Oni, u savezu s velikosrbskim ideolozima, a pod pokroviteljstvom anglo-francuskog imperijalizma, već su imali skrojen plan za uzpostavu nove državne tvorevine Velike Srbije čijim stvaranjem nestati hrvatsko ime bez obzira na onaj blesavi i prozirni akronim SHS u kojem je tobože postojalo nekakvo hrvatstvo zakukuljeno u onu Vuka Stefanovića Karadžića - “naša srpska braća rimske vere”. Ali, da bi se to postiglo Hrvatska vojska je morala nestati - milom ili silom.

To obećanje izpunilo se proglašenjem uzpostave Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. Od tog dana kroz 4 godine rata postrojbe Hrvatske vojske, predvođene najhrabrijim vitezovima, hrabro i uporno je branila svoju državu . Među onim najhrabrijim iztakla se Crna Legija na čelu s Jurom Francetićem, odvažnim ratnikom i vitezom koji je bio strah i trepet četničkim i komunističkim bandama. U odlučnim podvizima koje je poduzimao diljem Bosne iza njega su ostajale hrpe leševa čupavih četnika i ušljivih partizana, a ne garišta s mrtvim ženama i djecom, kao iza Dražinih i Titinih koljačkih bandi.

Uz one Francetićeve, Bobanove, Sudarove i druge, najpoznatija je bitka na Lijevče Polju, niže Bosanske Gradiške, gdje je između 30. ožujka i 10. travnja 1945. general Luburić podpuno uništio vojvodu Pavla Đurišića s njegovih oko 4.000 četnika kojima su Nijemci garantirali slobodan prolaz preko Hrvatske. Kad je bitka završena niti jedan četnik nije ostao na životu. Ono što nije palo od tanadi ustaških strojnica i od bajuneta utopilo se u Vrbasu. Tu Hrvatsku vojsku nitko nije uspio pobjediti, a najmanje ušljivi čopori Titinih boljševika. Ali, od perfidnih Engleza na prevaru razoružana i predana na srbokomunističku klaonicu ona je 1945. nestala, a kako ono reče Milovan Đilas, ona je morala nestati da bi Jugoslavija mogla živjeti.

Dok do toga ne dođe u Hrvatskoj ne može biti slobode. Nadajmo se da će do toga uskoro doći. Da će se u hrvatskom narodu naći vođa koji će s njima znati postupiti isto onako kako su to u davna vremena učinili Domagoj i Branimir.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Neoslobođena Hrvatska!

I nedavno je pokušano prijaviti doktorsku disertaciju na jednom fakultetu pod ovim naslovom "Neoslobođena Hrvatska", sa svim podacima, koju odgovorni nisu dopustili, što također ide u prilog tome nazivu "Neoslobođene Hrvatske".

Polazi se od predsjednika države dr. Ive Josipovića za kojega se iznašaju svekoliki antihrvatski podaci njegove obiteljske biografije. Na drugome je mjestu Josip Leko sa isto sličnim podacima pripadništva jugokomunističkoj partiji iz mladih dana. I onda također ime predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića. A polazi se i od svekolikih istaknutih osoba iz tiskovno-elektronskih promidžbenih sredstava u RH.

Svekolike institucije RH preplavljene su jugokomunističkim biografijama. Javno se napada sve što je bilo hrvatsko tijekom NDH sve do Domovinskog rata koji je samo prividno pobijedio u oslobodilačkoj olujnoj ofenzivi. Još nitko nije osuđen za genocidne zločine počinjene nad hrvatskim narodom poslije Drugog svjetskog rata. Oni slobodno uživaju Hrvatskom uz najveće mirovine. A to se isto ponavlja i sa ubojicama hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu.

Sadašnja Vlada RH ni po čemu se ne razlikuje od one iz vremena titoističke jugotvorevine. Jedino to što se ne proganja ljude za verbalni delikt kao onda. I ulaskom RH u EU ništa se ne mijenja. Opet se provodi četničko engleska strategija za novu jugosferu na hrvatskim prostorima, bez Slovenije sa Albanijom.

August Harambašić (14. srpnja 1861. – 16. srpnja 1911.) bio je hrvatski pjesnik, pravnik i publicist. Pravoslavni vjernik, sljedbenik pravaštva i zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru, Harambašić je za života bez ikakve dvojbe bio najpopularniji rodoljubni pjesnik, čije su pjesme prožete motivima borbe za nacionalnu slobodu i spas domovine. Uređivao je nekoliko časopisa te prevodio s nekoliko europskih jezika. Haramabašićeve pjesme često su se inspirirale hrvatskom poviješću i njezinim velikanima.

Zrinjski-Frankopanka

NEMA 'NOVOG' DRŽAVNOG ODVJETNIKA

U PR–ovskom članku o Cvitanu pod naslovom "Zovu ga nepopustljivi" u jednoj od Pavićevih tiskovina koje čine osovinu aktualne prorežimske propagande, imamo klasičan primjer farbanja biografija u kojima dobivamo portrete ljudi s naglaskom na nebitne istine i bitne neistine, s mnoštvom rupa u biografiji.

Prodanović progonio Kustića

Stari represivni aparat

Enigma Draganović

Don Krunoslav Draganović – osoba godine (prof. Marijan Krmpotić, Zagreb):

PRISTUP

JBTito mogao je odahnuti, ali kano da se bojal i mrtvog Draže, naredil je da ga se pokopa na tajno mjesto. I srbijanski radikali još mu grob traže - da ga dostojno pokopaju. Uzto, da mu velikosrbska čaršija lakše oprosti pogubljenje njihova voljena đenerala Draže – JBTito odlučil se na starozavjetnu igru: "glavu za glavu". Naime, čim je London pristal Beogradu izručiti Dr. Antu Pavelića dok je još u Rimu, JBTito odlučio je da za glavu Draže Mihailovića Srbijancima na pladnju servira glavu ustaškog Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića.

Draganović je u Rimu 1945. gdje uzpostavlja preko Vatikana veze s britanskim i američkim predstavnicima za pomoć kako bi pomogao izbjeglicama iz Hrvatske koji su se povlačili preko Austrije u Italiju. Obilazi logore po Italiji popisuje imena zatočenih Hrvata i koliko može obskrbljuje ih putovnicama Međunarodnog Crvenog Križa i UN za raseljena lica. I komunistički tisak u Jugoslaviji sve više piše o popu Krunoslavu Draganoviću kao voditelju "štakorske veze"– organizacije u Vatikanu za prebacivanje bivših ustaških častnika i dužnostnika u prekomorske zemlje.Tako je i otmica dr. Ante Pavelića trebala biti organizirana "štakorskom vezom" u koju nitko ne će posumnjati. I Krunoslav Draganović dolazi sve češće k obitelji Ante Pavelića s obavijesti da je gotovo sve spremno da Poglavnika zrakoplovom prebaci iz Rima u Južnu Ameriku. Na rimskom uzletištu čekat će ih zrakoplov pod stražom talijanskih karabinjera, zrakoplov koji će umjesto u Južnu Ameriku sletjeti s dr. Antom Pavelićem u Beograd.

Vratimo se popu Draganoviću! Nu, odjednom 10. 9.1967. puče vijest da je nekadašnji organizator ozloglašene ustaške "štakorske veze" katolički svećenik i ustaša dr. Krunoslav Draganović u društvu s još dvojicom suputnika, pod nerazjašnjenim okolnostima, prešal samovozom jugoslavensko talijansku granicu negdje iznad Trsta i vratil se u Jugoslaviju! Je li zalutal cestom ili je dragovoljno došal ili je otet? Sproveden je u Sarajevo u pratnji dvojice udbaša gdje je preslušan i salušan, ali nikada obtužen, a kamoli suđen. Dok su neki ustaše emigranti glavom platili i mnogo manji grijeh, ustaškom častniku i katoličkom svećeniku, organizatoru poznate "štakorske veze" u Rimu 1945. ni dlaka nije pala s glave u Jugoslaviji. Dapače, on sam izjavljuje da se s njim postupalo kano s uvaženim gostom. Dr. Krunoslav Draganović umro je u Sarajevu 5.7.1983 u 80. godini života. Do smrti se bavio crkvenom poviješću i predaval je na Visokoj bogoslovnoj školi. Koliko ga je jugokomunistička vlast držala uvaženim gostom potvrđuje i vijest o boravku dr. Krunoslava Draganovića u Zagrebu, pa u Večernjem listu 13.11.1967. u podlistku piše: Na današnji dan »Dr. Krunoslav Draganović poslije 22 godine emigracije sam se vratio u zemlju. U Sarajevu je izrazio želju da vidi glavni grad SR Hrvatske. Želja mu se jučer ostvarila. Jedno od odkrića bilo mu je Radničko sveučilište "Moša Pijade"«.

Tako s obzirom na sve okolnoti, pravi razlog povratka dr. Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju može se popabirčiti čitajući pomno i između redaka njegovih objavljenih izkaza pred iztražiteljima Udbe i nekih njegovih privatnih izjava zabilježenih u knjigama. Uglavnom, iz njih možemo prosuditi da je po povratku u Rim don Krunoslav Draganović živio obuzet sve jačom strepnjom da će se bilo kad doznati za njegovu upletenost u pokušaj izručenja Ante Pavelića Beogradu i u atentat. Kasnije, kad je počeo omekšavati odnos Beograda i Vatikana, zbog svoje prošle djelatnosti don Krunoslav Draganović u Vatikanu više nije bio rado viđen. Dali su mu do znanja i da mora otići iz Zavoda Sv. Jeronima.

U Austriji se bavi iztraživanjima o Bleiburgu sve do 1967. Kako je pravi razlog bijega popa Draganovića u Austriju bio strah od ustaške osvetničke ruke, čim je načuo da su ga neki ustaše odkrili i u Austriji, Krunoslav Draganović jedini način da spasi živu glavu vidi u povratku u Jugoslaviju. Dogovoril ga je s pukovnikom Udbe Omanom Bijedićem, bratom Džemala Bijedića, s kojim je već neko vrijeme u velikoj tajnosti bil u dosluhu (cit. 7). Kano kidnapovat će ga u samovozu dva udbaša, zapravo stražari i osiguranje: Asim Šahinpašić i Ivo Galić koji je i upravljao samovozom. "Taj Galić ga je doveo do talijansko-jugoslavenske granice, gdje je u crkvici Draganović rekao sv. Misu. Iza toga je Draganoviću prišao jugo-pukovnik Bijelić iz Bosne. Zagrliše se, poljubiše se i odoše u Jugovinu" (cit. 9). Kad mu je bio dopušten susret u javnosti s novinarima Krunoslav Draganović je na njihov upit odgovoril da se ne namjerava vratiti u Austriju, jerbo sad ima mnogo neprijatelja u inozemstvu i da se u Jugoslaviji osjeća kano ospite di lusso".

POMNJA!

ZAGLAVAK

Poslije rata u komunističkom tisku čitao sam o t.zv. štakorskoj vezi, organizaciji koju iz Vatikana vodi don. Krunoslav Draganović. Onda 10.9.1967. puče vijest da se Krunoslav Draganović vratio u Jugoslaviju. Glasine: otet?. Komunisti mu nisu sudili, ni glavu odkinuli. Kolko se čulo, nakon zatvora, preslušavanja i iztraga – pustili su ga na miru i umro je u svom krevetu u Sarajevu 5. srpnja 1983.. To mi je bilo neobično jerbo su istovremeno narodni neprijatelji i antikomunisti i u zemlji i u inozemstvu, bili na meti Titinih likvidatora. Stoga sam se , nakon upozorbe s Kaptola "da se u to ne pačamo", zainteresirao tko je bio taj ustaša u popovskoj mantiji koji se iz političke emigracije predao u ruke Titine Udbe, a da mu pri tom, tako rekuć, nije pala ni vlas s glave. Pače, dopustili su mu da predaje povijest na Bogosloviji u Sarajevu i izdaje knjige. Kako često lijevi nadrinovinari svašta na granici senzacionalizma izmišljaju za novine u vlastničtvu tuđinskog kapitala kako bi povećali nakladu i istodobno manipulirali s neukim čitateljstvom glede istine o NDH i Poglavnikovoj sudbini nakon 1945. – počeo sam skupljati podatke za knjigu o tim dogođajima i o ustaši u popovskoj mantiji - Nu, čini se, nitko od režimskih novinara iztraživača ili istoriografa ne zna točno sve o Poglavnikovu bijegu nakon odlazka iz Zagreba pa do Punta Arenasa i Madrida. Gospođu Mirjanu, mlađu kći Poglavnika i suprugu Srećka Pšeničnika, kada nas je posjetila u našem domu, zamolio sam da mi kaže sve što zna o vlč. Krunoslavu Draganoviću. Nešto mi je natuknula kako Poglavnik nije imal puno povjerenje u nj i da iz Italije odputoval suprotno Draganovićevim uputama. Ter da je Draganović pače bil umiešan u atentat na Poglavnika. To bi sve! Reče k tome da ona još svašta zna, ali se boji reći!

Onda mi je g Srećko Gabrilovac član HOP-a donio preslik pisma vlč. Josipa Borošaka od 15. 11.1983. g. Gadjija u Argentinu u kojem mu piše o Draganoviću (izvadci):

Poglavnik nije imao povjerenja u Draganovića.

Drugi dan na večer, eto Draganovića opet u logor, te mi reče, a bio je ljut ko ris: "Eto kog je hvatski narod služio i kome je vjerovao".

Auktoriziran izvorni članak: Marijan Krmpotić, prof. Zagreb, Ulica grada Vukovara 239a

GLADNI TITOVI PROLETERI U BOSNI I EPH MEDIJSKE PROSTITUTKE

Obrana i zaštita: Dalmatinska (i druga) medijska 'zelena partizanija' u redovima bosanske antibirokratske revolucije

Sarajevski 'građani' sada zasjedaju u 'plenumima' kao kakvi nostalgični jugo-šamani koji zazivaju mitska okupljanja voljenoga Tita i Partije, kad su zeničke tvornice rigale dim po sretnim samoupravljačima, a tamošnji bajbok bio pun hrvatskih 'klerofašista' na 20-godišnjim robijama.

Zeleni jugovići

Istina, u ovoj turi 'pobune protiv foteljaša' (čitaj: hrvatskih županija) redovi su im se ponešto osuli: Zoran Milanović čak je, u jednom od svojih zaumnih časovitih uzbuđenja, otišao u Mostar i neoprezno pomogao tamošnjim 'klerofašistima' (ali sve će on to brzo i višestruko nadoknaditi!). Čak se i slavni novinarski tajkun Bule iz Yutarnjega malo odmaknuo od mesićevskoga bosanskog pravovjerja.

Bule, novinska institucija teška stotinjak tisuća kuna mjesečno, rekao je svoju riječ. Ona je jeknula hrvatskim pustopoljinama i bosanskim gudurama, kao gromak plinski odušak nakon obilne večere uz bočicu najboljega 'krauthakera' u zagrebačkoj 'Cantinetti'. Ali za razliku od (polu)prodanoga Buleta, glavnina onih koji (bosanski i proleterski) pale i žare po kaurskoj Hrvatskoj i stranim 'avazima' za njezinu raju i fukaru, ostala je postojana kano klisurine.

„Tuđmanist" Milanović

Kako i ne bi bio i sam bijesan, 'osiromašen' i 'sjeban', kad je samo šest dana prije Croativ.net objavio da mu matični EPH duguje čak jednu mjesečnu plaću od samo 48.003,75 kuna - tko će, ako ne on, razumjeti gladne Titove proletere?! Istina, nije sasvim sigurno da Dežulović spada u titoiste: u svojedobnoj bratskoj svađi(ci) vladajućih titoista na čelu s Velimirom Viskovićem i četnikolikih simpatizera Draže Mihajlovića predvođenih Miljenkom Jergovićem Dežulović je bio na strani ovih drugih.

Istoga tog 15. veljače opet se, ali sada iz Mostara, oglasio Pilić trijumfalnom objavom o uspješno provedenim paljevinama zgrada i opreme (uključujući i raspela) od ruke 'bošnjačkih i hrvatskih proletera' dokazuje 'lažnost teorija o tobožnjem bosanskom unitarizmu'. Već na sljedećim dvjema stranicama nakon duže stanke izronio je, očito zbog veličine i težine sugovornika, drugi najmoćniji čovjek Slobodne Dalmacije - središnja vlast u njoj još od Račanova državnoga udara na ovaj list od svibnja 2001. - Dražen Gudić, dajući riječ službenome partijskom sociologu i društveno-političkome radniku Zoranu Malenici.

Antu Tomića ostavili smo za kraj jer on je ipak unikat koji zaslužuje širi multidisciplinarni pristup i angažman odgovarajućih stručnjaka različitih profila. Njega čak ne vrijedi ni citirati, niti prepričavati - dovoljne su natuknice da bi se objasnilo o kakvome je to i kolikome slučaju (u poodmakloj fazi) riječ: 'druga socijalistička internacionala', 'njemački buržuji', 'klasna borba', 'proleteri', 'nacionalisti', 'klasno jedinstvo'...

Kada pak progovori o utjecaju vjerskoga čimbenika - 'vojnih kapelana', 'popova i hodža' - na sva ova zbivanja, onda shvaćamo da on zapravo umno nije stigao ni do podoficirske razine, već je 'devoluirao' do vremena i lika slavnoga Nikoletine Bursaća, kad je on svečano objavio svojoj staroj i zblenutoj materi: 'Od danas, majko, više nema Boga!'

Medijske prostitutke

Javljale su se u ovome duhu cijele nametničke nakupine na hrvatskome proračunu - tzv. nevladine udruge - skupine 'viđenih intelektualaca' iz svijeta... Josip Juratović, prolupali ljevičar hrvatskih korijena iz njemačkoga Bundestaga, brine se o položaju manjina i viče da 'Europska unija ne će dopustiti promjene granica'! O kakvoj to promjeni granica Hrvati govore - oni traže treći entitet, ono što postoji u Švicarskoj, Belgiji i drugdje!

Ali po svemu sudeći, nije posrijedi ni ta multi-kulti nastranost - jer, uostalom, odrekli su je se i najmoćniji europski državnici kao Angela Merkel, a svojevremeno i Nicolas Sarkozy. Čak i ta ideološka nastranost 'plemenita' je u odnosu na ono o čemu je doista riječ. Rečeni Bule iz Yutarnjega, recimo, u svome je tekstu napisao: 'Bosna i Hercegovina se, iz objektivnih geopolitičkih razloga, naprosto ne smije raspasti' - pri čemu ovo 'objektivni' treba pročitati kao 'britanski'.

Petritschu, vrati lovu otetu Hrvatima!

Njegove najnovije lucidne i, kao i dosad, spasonosne zamisli donosimo samo u natuknicama: 'Gladni smo na tri jezika', kaže. Ovo su bili 'socijalni protesti', nakon kojih 'Bosna i Hercegovina više nikada ne će biti ista', jer je konačno 'počela govoriti jednim jezikom'. BiH 'treba biti decentralizirana', ali pod jednim 'građanskim vodstvom'.

Mjesečna plaća krvnika Tite iznosila 280.000 njemačkih maraka

Beogradska Politika otkriva kako je tolika plaća „ljubičici bijeloj“ isplaćivana na temelju odluke Kadrovske komisije Predsjedništva SFRJ o visini plaće koju je Tito dobivao od 1945. godine. Ta odluka, naravno, bila je službena tajna.

Na što je sve jugoslavenski diktator trošio taj novac još uvijek nije poznato, kao što, uostalom, još uvijek nije poznato koliki su novčani iznosi potrošeni za financiranje komunističkih revolucija i crvenog terora širom svijeta.

Jučer u Beograd, danas hrvatski jugokomunisti idu u London po savjete

Upravo sada Republikom Hrvatskom vladaju engleski agenti, izdajnici hrvatskog naroda, jugosferaši, petokolonaši, što se jasno vidjelo i po ovoj nedjeljnoj emisiji gdje je gost bio hrvatski sudac Mislav Kolakušić koji je cijeli jedan sat vremena govorio o podlo smišljenim zakonima kojima se uništava Republiku Hrvatsku kao državu. On jasno govori kako se radi o stručno podmukloj uroti protiv Hrvatske kojom se kriminalizira preko pedeset milijardi kuna što je suma ravna onoj ratne pretvorbe koja je također bila iznuđena od istih engleskih stratega. I odmah sutra u ponedjeljak gostovao je na Hrvatskom radiju glavni engleski strateg ministar Slavko Linić koji na sve načine obmanjuje hrvatsku javnost u ispravnost njegove "predstečajne nagodbe" u kojoj on i njegova Kukuriku vlada odlučuju koga će se tom predstečajnom nagodbom oslobađati dugovanja u milijunima i milijardama kuna, što je već iskoristilo skoro tisuću dužnika.

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Ante Tomić i Miljenko Jergović nas napuštaju...

Zar nije Ivica Račan mogao ukokati kao zeca koga je god htio, kako je to izjavio Tonči Vrdoljak - kao potencijalni zec. Zar nisu diverzije ispred Židovske općine i na Mirogoju imale za cilj zaustaviti demokratske procese i ostvarenje vječite narodne težnje za državnom slobodom? Zar nisu Tomićevi i Jergovićevi učenici, povodom Tuđmanove komemoracije, na Mirogoju i Trgu uredno prijavili, dobili dozvolu, i Ostojićevo protuekscesno policijsko pojačanje, za izvođenjem umjetničkog performansa - paljenja hrvatske zastave, i s komadom iste, brisanja debelog crijeva. Nisu bili sigurni u policijsko pojačanje, pa su u zadnji moment od toga odustali.

Njihova idejna sestra, koja je 90-ih godina, sa cvijećem u rukama očekivala jugosrpske tenkove, i koja kao takva petokolonaška igračica, nikada nije željela slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, Jelena Lovrić, ovih dana s cvijećem u rukama očekuje nekakve kordone oko biskupa Košića i Karamarka,a koji kordoni asociraju na 70-e godine, i na Bakarićeve, Bilićeve, Milkine i Josipovićeve brkate tito-pendrekaše, uvezene s područja današnjega Dodikova pašaluka. Geostrateg i analitičar Davor Domazet-Lošo zna reći, da naš problem nisu četnici nego jugoslaveni, a akademik Josip Pečarić je više puta ponavljao da je četnik pošteni četnik, a da je jugoslaven pokvareni četnik.

Žarko Marić

U mojim venama teče plava krv tisuću naraštaja hrvatskih kraljeva, vitezova, banova, hajduka i mornara, konjanika i uskoka, graničara i domobrana.

Moja Domovina su jadranski otoci i uvale, slavonske i srijemske ravnice i zagorski brježuljci, velebitski klanci i istarske šume, bosanske gudure i hercegovački krš, obale hladne Drine moja su sveta granica.

Hrvatstvo je moje ime, moje prezime, moja prošlost, moja sadašnjost i moja budućnost.

Rođen sam slobodan, slobodan ću i umrijeti.

Svehrvatstvo, sloga i jedinstvo mog naroda sa sjevera i juga, zapada i istoka, moj je zavjet.

Tako mi Svevišnji Bog pomogao!

Što Bog da i sreća junačka!

O, NEZAHVALNOSTI, BAKIR IZETBEGOVIĆ TI JE IME!

U Večernjem listu piše "bošnjačkog člana Predsjedništva BiH", a meni je, kao Hrvatici rođenoj u Hercegovini i drugoj hrvatskoj državi Bosni i Hercegovini, neprihvatljiv naziv "Bošnjak" kao nacionalno ime za bosansko-hercegovačke muslimane, jer je "Bošnjak" pokrajinski naziv za sve osobe rođene u Bosni, prvenstveno za katolike Hrvate, pa zatim i za Muslimane i Srbe, nego smatram da uz "Bošnjak" treba dodati i "musliman". Također želim naglasiti da jedino katolici bošnjaci imaju vrlo često prezime Bošnjak, a nisam čula da takvo prezime nosi bilo koja obitelj Muslimana ili Srba.

Bakir Izetbegović kaže: "Neredi u BiH bili su planirani pokušaj državnoga udara". Vjerojatno misli na tajkuna Fahrudina Radojčića, bivšeg KOS-ovca, koji je kao ministar unutarnjih poslova Federacije BiH, podržavao takozvane socijalne prosvjednike i blokirao policiju, boreći se za prevlast unutar muslimanskih vladajućih struktura u Federaciji BiH.

U Sarajevu vladajuće muslimanske strukture neće prihvatiti nikakve ustavne promjene, kako bi se osigurala ravnopravnost Hrvata u Federaciji BiH, a smeta im i rezolucija Europskoga parlamenta o BiH od 6. veljače 2014. godine, u kojoj se sugerira federalizacija cijele BiH i ravnopravnost sva tri naroda, uz smanjenje velikoga broja lokalnih administrativnih uprava i vlada, tj. ujedinjavanje kantona prema nacionalnoj većini pučanstva.

Zar katolici Hrvati, koji su, prema svim objektivnim povijesnim izvorima, temeljni, prvi i najstariji narod u Bosni i Hercegovini, otkad ona postoji kao zasebna državna jedinica, odvojivši se od Hrvatske, odnosno hrvatsko-ugarske personalne monarhije i zar nisu svi vladari, banovi i kraljevi Bosne i Hercegovine, počevši od prvoga, Kulina bana (1180.-1204.), do posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića, kome Turci okupatori na prijevaru odrubiše glavu u kraljevskome gradu Jajcu 1463. godine, bili katolici Hrvati? Zar nisu Muslimani za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine nastali od kršćana, katolika i bogumila? Ovom prilikom neću obrazlagati razloge, ali nikoga ne osuđujem, jer ne poznajem ničije osobne razloge ni okolnosti, iako mi je draže da islam nisu prihvatili baš moji preci, ali i da jesu, mi, današnji potomci, bili bi to što jesmo i trebamo se poštivati kao ljudi i sunarodnjaci, a razumjeti i svoje pretke, koji su postupili kako su najbolje mogli i znali u datim okolnostima. Čestitih ljudi muslimana, kao i katolika, je bilo uvijek i ima ih veliki broj i u današnje vrijeme. Zadržali su u BiH zajednički hrvatski jezik i zajedničke običaje.

Volimo Bosnu i Hercegovinu!

Interesantno je da ti Srbi u Bosni i Hercegovini otvoreno ne vole Bosnu i Hercegovinu, nikako je ne prihvaćaju, nego im, pod utjecajem Beograda, služi samo kao objekt proširenja Srbije preko Drine i stvaranja Velike Srbije na tom teritoriju, što nikada u povijesti, do ove posljednje srbijanske agresije, nije bilo. Pri agresorskom širenju Srbije, na žalost, nisu prezali ni od najgorih zločina prema muslimanskom i katoličkom hrvatskom pučanstvu, radi potpunog etničkoga čišćenja, a što im je, nevjerojatno, priznala Daytonskim sporazumom i Međunarodna zajednica, davši im, čak nakon genocida, pola etnički očišćene Bosne i Hercegovine, pod zlim nazivom "RS".

Referendum u BiH

Na referendumu 29. veljače 1992. godine, mi Hrvati katolici smo bili za odvajanje od Srbije i Jugoslavije, a tako je mislila i najveća većina bosansko-hercegovačkih muslimana, dok su Srbi bili apsolutno protiv i nisu uopće sudjelovali na referendumu.

Otac Bakira Izetbegovića, Alija Izetbegović, kao predsjednik BiH, izjavio je 23. veljače 1991. godine da više nema SFRJ, te da će Bosna i Hercegovina biti bliže Srbiji nego Hrvatskoj! No, na Skupštini BiH, 25. siječnja 1992. godine, većina parlamentaraca, među kojima i Mate Boban, kao i drugi Hrvati, bila je za raspisivanje referenduma o samostalnosti i suverenosti BiH.

Ne usudi se biti protiv Srba, jer ih se boji. Zbog strašnih srpskih pokolja muslimana, a i katolika Hrvata u Bosni i Hercegovini, posebno u vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogim Muslimanima je ostao strah u kostima od Srba, pa se, pod utjecajem svojih vođa, kao Alije i Bakira Izetbegovića, nisu usudili ni ratovati protiv Srba, nego bi im rađe prepustili cijelu Bosnu i Hercegovinu i bili žrtve pokolja, ubijanja i istjerivanja sa svojih tisućljetnih ognjišta.

Muslimanski prognanici iz BiH bili su opskrbljeni kao i hrvatski prognanici, a čak su imali i škole za svoju djecu.

Prema posljednjem popisu stanovništva, 2012. godine u BiH ima 3.791.662 stanovnika, što je 585.000 manje nego je bilo prije rata. Od toga broja, 360.000 je manje Hrvata. Od 800.000, koliko ih je bilo u BiH 1991. godine, sada ih je ostalo 440.000.

Ovo je stvarno strašno, da normalnom čovjeku pamet stane! Tuđman je unesrećio BiH valjda zato što cijela BiH nije takozvana republika srpska i što je itko od Muslimana-bošnjaka i katolika Hrvata ostao u njoj, kao što vidimo da je situacija u daytonskoj republici srpskoj, kriv je što je primio stotine tisuća muslimanskih prognanika i izbjeglica, što je naoružavao Armiju BiH i što je liječio u hrvatskim bolnicama stotine muslimanskih ranjenika! Ne, to sigurno ne misli većina Muslimana-bošnjaka, a mnogi su Muslimani-bošnjaci hrvatskoga nacionalnog osjećaja branili i Republiku Hrvatsku od srpskog agresora, a više od 1.000 ih je dalo i svoj život za obranu Republike Hrvatske.

No, kao što reče Goethe: "Nezahvalnost je oznaka slabih. Još nikada nisam vidio da je pravi čovjek nezahvalan!", ili kao što rekoše stari Rimljani: "Ako si rekao 'nezahvalan' - sve si rekao!"

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

VELEIZDAJNIK STOLUJE NA PANTOVČAKU

Usprkos i unatoč svim vašim težnjama i nastojanjima, ne bi li se tužba Hrvatske protiv srbije za genocid, povukla, te usprkos i unatoč svoj vašoj veleizdajničkoj ljubavi prema agresoru, tj. prema srbiji i srbima, a u isto vrijeme mržnji i gađenju naspram hrvatskog naroda, Hrvatske Države, kojom trenutno i još vrlo kratko vladate, ipak je započet vaš kraj. S, makar djelomičnom, istinom o srbiji kao genocidnom agresoru na Hrvatsku i nas Hrvate, polako, ali sigurno nestajete i vi koji sebe nazivate hrvatskom Vladom, sa sinom udbaškog ubojice koji sebe naziva trećim hrvatskim Predsjednikom, a obični je egzekutor Londona i Beograda.

Veleizdajnik stoluje na Pantovčaku!

Ako ne prije i drugačije, izborima ih treba smaknuti i samim time maknuti i pokopati jednom zauvijek, za svagda.

I on, kao i pusičketina , boji se istine „kao vrag od tamjana" i pokušava joj izmaći, nastojeći sve relativizirati, izjednačavajući srbijanskog agresora i Hrvatsku Žrtvu, govoreći o građanskom, a ne hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.

I poradi Njih i Njihovih će pravorijek međunarodnog sudišta, sa svim svojim posljedicama imati smrtni učinak. Iskrenoga srca i radošću razdraganosti djece naše, a poradi njihove budućnosti, želim Im kratku, bolnu i trenutačnu političku smrt.

Pusičketinu i Veleizdajnika smeta „govor mržnje" ... ma, smeta im Hrvatska!

Mržnji su život svoj posvetili, Mržnjom su odgojeni i Mržnju žive!

Kad bi barem...

„dok je srca, bit će i Kroacije"

Tako je govorio Poglavnik

Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Pepelnica ili čista srijeda

Poziv na obraćenje, s kojim se često susrećemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsjeća na to, da ne možemo vječno računati s vremenom. Naš zemaljski život je ograničen, on je poput leta zrakoplova pokraj nas.

Na drugoj strani upravo smo čuli Evanđelje, da nemamo povoda pokazivati žalosno i kiselo lice i biti potišteni. Zašto ne? Jer poruka o obraćenju, kajanju i pokori je radosna vijest, utješna poruka. Nama je rečeno: svejedno gdje stojiš, možeš početi nanovo, možeš pokušati ponovno sa svojom vjerom, s nasljedovanjem Isusa.

Mi smo doduše često slušali, da trebamo s novim ušima slušati i primjetili, da sve ipak nije tako jasno.

Najvažnije je kod toga, ako se slijedi taj poziv, da je namjera unutrašnje odluke: Da, ja hoću nanovo početi, svjesnije živjeti s Bogom i u vjernosti prema njegovim zapovijedima.

Post – Molitva – Milostinja

Post:

Molitva:

Zajedničku molitvu, svetu misu ponovno ozbiljno primiti k srcu. To znači, na prvom mjestu posjećivati nedjeljnu misu, a može značiti i svakodnevno biti na misi, na euharistijskom klanjanju, krunici, sudjelovati u pobožnosti križnog puta.

I konačno: milostinja: jednom se odijeliti od novca u korist drugoga. Kao mjerilo za to mogla bi nas podsjetiti Isusova riječ: "Kako dajete, tako će se i vama dati; mjerom kojom mjerite, i vama će se mjeriti".

Korizma:

Korizma - 40 dana pripreme za Uskrs

Pravo govoreći, od Pepelnice do Velike subote je 46 dana, ali se nedjelje ne broje, jer dan Gospodnji ne trpi posta. S Korizmom počinje vrijeme spoznaje samoga sebe, promišljanja, odricanja i nove orijentacije prema Bogu.

Sjećanje na prolaznost života

Pepeo podsjeća ljude na njihovu vlastitu prolaznost. Pepeo je već u Starom zavjetu znak pokore, kajanja i poniznosti. U knjizi Joninoj kaže se što je kralj Ninive iskusio kroz četrdeset dana nakon što mu je najavljeno rušenje grada: "Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo" (Jon 3,6).

U vreći i pepelu

Dugo vremena korizma se svetkovala velikom strogošću. Tako su primjerice vjernici prvog tisućljeća koji su počinili teški grijeh, morali provesti Korizmu izvan zajednice a u ekstremnim slučajevima samo u vreći i pepelu. Tek na Veliki četvrtak opet su bili primljeni u zajednicu.

Razmisliti o starim navikama

Promijenio se i način odricanja. Meso u današnjem društvu nema više onu vrijednost kao ranijih stoljeća i za ljude više ne znači nikakvo odricanje. Mnogi su umjesto toga razvili druge oblike posta. Mnogi se katolici danas odriču kave, alkohola i vrlo često slatkiša. Također su svakidašnje navike kao televizija, kompjutorske igre ili vožnja autom ograničene u Korizmi. Tako imamo u Austriji od 2007. akciju autoposta.

Najodgovorniji za zločine 23 godine bez optužnice

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za smrt 75 osoba osuđeni ukupno na sramotnih 41 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima.

"Lepa Breno - marš kući!"

HTV i pevaljka: "Budite Jugoslaveni"

Međutim, ako je tada bila Jugoslavenka, što je u "prijevodu" četnikuša", i ako je znala i vidjela sve strahote koje je od Jugoslavenskih ili bolje rečeno četničkih ruku učinio srpski i crnogorski narod (od kojeg je navodno branila i svoju obitelj) kako ta "pevaljka" može i dalje biti Jugoslavenka, kad smo se svi mi borili i protiv četnika i protiv Jugoslavije? Kakvu je uostalom ona, putem HTV-ove emisije, poslala poruku mladima u Hrvatskoj? Da i dalje budu Jugoslaveni?! Tom svojom izjavom uvrijedila je i ponizila stradalnike hrvatskog Domovinskoga rata i sve hrvatske branitelje, koji su ginuli rušeći Jugoslaviju. (Ministre Jovanoviću, što se u vezi toga ne javljaš?). Zamislite da je u Izraelu izjavila da je ona i dalje Njemica, da voli Njemačku koju je vodio Hitler! A tko je vodio Jugoslaviju? Zločinac Broz i zločinac Milošević!

Lepa Breno, marš kući!

Karlovac i njezina okolica prošli su pakao u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata i nisu zaslužili da ih baš za Dan žena zabavlja Jugoslavenka, ili "četnikuša". Sjetimo se samo kako je nedavno neka redateljica Jasmila Žbanić poručila hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću kad je posjetio Mostar – "Marš kući", pa zašto i mi ne bismo rekli Jugoslavenki to isto: " Lepa Breno-marš kući!", i pjevaj i dalje onima koje si zabavljala i kojima si s haljinicom do gaćica "cupkala" i u ratu.

KOMU MILANOVIĆ IDE U AUSTRALIJU!?

No, sve što se navodi u ovom dopisu može se slobodno provjeriti. Sve je 100 posto istina. Ja sam možda i malo preblag prema oštrom raspoloženju većine hrvatskih iseljenika u Australiji prema sadašnjoj vlasti u Hrvatskoj, premijeru Milanoviću, predsjedniku Josipoviću, Vesni Pusić i koaliciji SDP – HNS.

U priopćenju Vlade o RH, od 26. veljače, o posjetu premijera Zorana Milanovića Australiji, pokušava se zavarati hrvatska javnost o važnosti posjeta Milanovića Australiji i njegovoj dobrodošlici od strane hrvatske dijaspore u Australiji. Nažalost, činjenice su sasvim drugačije i vrlo poražavajuće, kako za SDP tako i za Milanovića, a posebno za ugled RH u Australiji.

2. Ako bude imao neke poluslužbene sastanke, onda će to biti s drugorazrednim političarima u saveznim državama, kao kod nas da se sastaje sa županima.

4. Milanovića nisu htjeli u svoje prostorije primiti ne samo oni hrvatski klubovi u kojima na zidovima stoje slike Ante Pavelića, nego ni brojni klubovi u kojima nema tih slika.

Veleposlanik Kusen u Canberri i konzulatu RH u Sydney i Melbourneu molili su utjecajne članove hrvatske zajednice u Australiji da financiraju ručkove i večere za Milanovića, jer diplomacija u Australiji je u strašnom stanju i nema novaca. Naravno, zbog odnosa prema Milanoviću i SDP-u, a posebno negativnog odnosa prema ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, iseljenici su kategorično odbili sudjelovati u donacijama za večere hrvatskog premijera. Treba reći da su neki istaknuti članovi zajednice, pa i onog najradikalnijeg dijela, u dobrim odnosima s predstavnicima hrvatske diplomacije u Australiji, zato što oni posjećuju sve hrvatske klubove, ali ni to nije pomoglo da diplomat nagovora iseljenike da podrže posjet Milanovića Australiji.

K A C A N

Na svibanjskim izborima godine 1935. i u Lici hrvatski narod je znao da se opredjeljivanjem za Mačeka za Hrvatsku opredjeljuje. Murković i Kacan su na izborima pobijedili i prvi je postao narodni zastupnik za izborni kotar Gospić, a drugi za izborni kotar Perušić i na parlamentarnom planu kao narodni tribuni oni su predstavljali hrvatske interese.

Krvoproliće u Gospiću

Također su nakon izbora u predvečerje 5. svibnja 1935. hrvatski mladići u Karlobagu pjevali hrvatske pjesme, a to je revoltiralo četnički nastrojenoga šefa karlobaške šumarije, pravoslavca Milana Obradovića, koji je na njih pucao iz samokresa i ranio Milu Šikića, studenta prava.

Za nepunu godinu uz grobove hrvatskih mučenika iz Žitnika u gospićkom katoličkom groblju pokopan je i Ilija Žaja, 26 godina star sin-jedinac staroga oca, koga su na pravoslavni Badnji 6. siječnja 1936. na Udbini noževima ubili zloglasni srpski razbijači i provokatori Spasoje Đukić i Ilija Majstorović, a nakon 2 godine tim grobovima pridružili su se i grobovi Senjskih žrtava: djevojke i šest mladića iz Gospića, koje su 9. svibnja 1937. u Senju ubili žandari, dočekavši ih u zasjedi nakon velikoga svehrvatskog zbora. Uzalud su bile Murkovićeve i Kacanove apelacije, uzalud i memorandum koji je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer uručio prvom čovjeku u Kraljevskom namjesničkom vijeću, knezu Pavlu za posjeta Beogradu 25 svibnja 1935. Uzalud njihovo pozivanje na ustav i na potrebu pravde, uzalud ukazivanje na bezakonje i na srpski dušmanluk prema Hrvatima u Jugoslaviji, koja je bila tamnica stvorena zato da se u njoj utope i nestanu misao i narod hrvatski.

Neukrotiv bunt u srcima ličkih Hrvata

I bi tako, i dobro bi za ovaj živalj, sve dok zlo nije u taj kraj dovelo za paroha popa četnika Matiju Stijačića, koji je počeo i u Smiljanu širiti velikosrpske ideje. Da li je, ili nije Matija Stijačić bio pop, jer se više bavio politikom nego vjerom, i često je odlazio u Gospić, na sastanke s četnicima, koje je predvodio njihov vojvoda, ravnatelj bolnice u Gospiću Dr. Petar Zec, senator i nakon smrti kralja Aleksandra Karađorđevića u Kraljevskom namjesničkom vijeću zamjenik hrvatskog bana dr. Ive Perovića. Paroh Matija Stijačić nikuda nije išao bez puške i bez revolvera, a u posebno nategnutim odnosima bio je sa smiljanskim katoličkim župnikom Blažom Tomljenovićem, koji je bio osviješteni Hrvat starčevićanskog kova, zbog čega su ga sljedbenici popa Stijačića pod četničkim kokardama kao župnika u Hrvatskom Blagaju godine 1942. živoga rasjekli, poput govečeta. Popovi Tomljenović i Stijačić bili su u posljednjim godinama Kraljevine Jugoslavije antipodi političkih zbivanja u Smiljanu i sve trzavice između pravoslavnih i katolika tu su se odvijale preko njih kao glavnih protagonista. Gospićki četnici, i među njima i pop Matija Stijačić, bili su u Gospiću i u njegovoj okolici pokretači četničkih akcija i glavni inspiratori zla koje su Hrvati u Lici podnijeli od velikosrpskoga jugoslavenskog režima. A da bi mogli lakše djelovati koristili su i pojedine hrvatske izrode, od kojih se u zlu istakao Smiljančanin Stipe Pejnović Balijan, zvan Pejina, koji je radi razbojstva i umorstva već bio odležao na robiji u Lepoglavi 10 godina. Njega su godine 1936. gospićki četnici potkupili da radi protiv Hrvata, te ga je pop Matija Stijačić i na pravoslavlje preveo i dao mu ime Stevina. Pejina je cinkario svoju hrvatsku braću i četnicima dojavljivao namjere Hrvata.

Najpopularniji i najomiljeniji hrvatski pučki političar

Hrvatski crni Uskrs

Oko 5 sati toploga proljetnog popodneva na Veliki Četvrtak 9. travnja 1936. vraćao se kući umorni stari Kacan sa svoje njive u trnovačkom Gornjem selu, gdje je pohodio svoje usjeve. Put ga je vodio ispred kuće Brace Vilina i Lejine i još stotinjak metara, pa ga eto u središtu Trnovca, odakle će uz župni dvor uzbrdicom na Priviju i potom prečicom kući u Donje selo…

Pejina je upopriječio preko bara na banket brušanskim žandarima, koji su ga uz jelo i pilo slavili kao svog heroja. Ni slutio nije da je hicima u Trnovcu otpilao svoju granu i da će ga se gospodari na brzu ruku riješiti, kad ga ne budu trebali. Na Okružnom sudu u Gospiću dobio je doživotnu robiju, a godine 1941. zagonetno mu se u zatvoru u Lepoglavi ugasio život.

Veličanstven sprovod

Kad je u travnju 1945. u Trnovac stigla prijevarna sloboda Kacanu se u grobu pridružio i njegov sin Antona, koji se pred rata iz Kanade vratio kući, gdje su ga nakon rata ubili Titovi “antifašisti”, jer se nije početkom rata odazvao pozivima da im se priključi, budući da je prosudio da bi time učinio izdaju očevih ideale i svoje Hrvatske. Netrpeljivi spram katoličkoj vjeri i velikanima u hrvatskoj povijesti ti su “antifašisti” srušili i veliko Raspelo koje su Hrvati u Trnovcu podigli u čast Kacanu na mjestu gdje su ga velikosrpski prethodnici tih “antifašista” ubili.

Tako je govorio Otac Domovine

LIJEPA JE PLAVKA SIMBOL SLOBODE

Tako je govorio Poglavnik

Kralj Tomislav

Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.

Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.

Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.

Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II.

Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju.

Izjava Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve Sisačke biskupije

Recentne demografske trendove u Hrvatskoj nemoguće je zaustaviti i preokrenuti u pozitivnom smjeru bez promišljene sustavne dugoročne državne intervencije, od lokalne zajednice do središnjih državnih institucija. U Hrvatskoj treba postići opće suglasje glavnih političkih, gospodarskih, društvenih i vjerskih aktera oko dugoročne politike razvoja stanovništva koja bi bila obvezatna za sve nositelje političke vlasti.

Poljoprivredna obiteljska gospodarstva proizvode hranu na tradicionalan način čija je samodostatnost temelj suverenosti svake države. Oni čuvaju hrvatski prostor živeći i radeći na selu, ali čuvaju i obitelj na kakvoj je sazdano hrvatsko društvo, stoga zaslužuju posebnu potporu i zaštitu države.

Nužno je osigurati zakonske okvire koji će spriječiti da Hrvatska ostane bez svojih šuma i šumskog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta, javnih cesta i javnog vodnog dobra, te nepokretnih kulturnih dobara jer su one vlasništvo hrvatskog naroda.

Vodeći računa o vlastitoj odgovornosti za svoj narod i svoju zemlju, Hrvatska kao punopravna članica Europske unije dobila je novi politički i gospodarski okvir djelovanja u našoj tisućljetnoj pripadnosti europskom kulturnom i civilizacijskom krugu u kojem treba promicati zaštitu općeljudskih vrijednosti.

Vukovar zbog svoje žrtve u Domovinskom ratu mora biti trajna svetinja prema kojem se hrvatska država i čitavo hrvatsko društvo trebaju odnositi na poseban način, štiteći ga i poštujući njegove žrtve.

Sinovi udbaša i najgorih zločinaca i dalje vladaju Hrvatskom i zavode narod

Draga braćo i sestre, cijenjeni sudionici ove mise za Domovinu i nakon nje kolokvija koji nosi znakovito ime „Za budućnost Hrvatske“!

Premda su toliki životi – njih preko 15 tisuća – pali za slobodu Domovine, premda još uvijek mnogi zarobljeni i ubijeni nisu pronađeni, jer Srbija ne želi dati te informacije, mnogi su poginuli još neidentificirani i premda su ogromni prostori bili opustošeni i razrušeni toliki domovi, škole, bolnice, katoličke crkve i kapele, obnova je poslije 1995., odnosno 1998. krenula s velikim entuzijazmom. Danas smo međutim, gotovo 20 godina poslije, ponovno u velikim problemima, dapače, kao da se čitava nacija nalazi u nekom stanju beznađa i kao da smo zalutali na neki „slijepi kolosjek“. To se vidi u sve većoj apatiji, u odlasku mladih školovanih ljudi iz Domovine, drastični pad rođene djece, odgađanje mladih stupiti u brak, velika nezaposlenost, neorganiziranost u sustavu zapošljavanja gdje je bitno imati vezu s vladajućom, bilo državnom bilo lokalnom političkom elitom, što sve rađa nezadovoljstvom i gotovo beznađem.

K tome, još veću duhovnu pustoš prouzročili su političari koji nisu istinoljubivi, koji ne samo da ne vole ovu zemlju, nego bezočno izvrću istinu: od pobjednika u Domovinskom ratu oni su se spremni ponižavati pred još uvijek prisutnom i nikad odbačenom politikom teritorijalne pretenzije i otimanja hrvatskih prostora, hrvatskih kulturnih i znanstvenih genija i postignuća.

Što je još neshvatljivije, mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani.

Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti.

Međutim, mi kršćani nikada ne zdvajamo. Naša je nada u Gospodinu. I samo kada smo u povijesti bili uz Gospodina, kada je naša vjera bila jaka i kad smo vjerno išli za Gospodinom, braneći istinu i pravdu, boreći se protiv laži i nepravde, moleći se Bogu i zagovoru Presv. Bogorodice, mi smo uspijevali i pobjeđivali. Nismo li se zato i danas, braćo i sestre, okupili ovdje u Sisku, u gradu hrvatskih pobjeda, u našoj Katedrali da bismo u molitvi i slušanju Božje Riječi, u daru Euharistije i u zajedništvu s Bogom i s braćom i sestrama pronašli putove nade koji i nas osobno i naš narod mogu izvesti iz mraka na svjetlost? Sjetimo se samo krunice koju su nosili naši branitelji, koja je bila simbol i vjere u Boga i zagovora Gospe u ratnim opasnostima. Sjećam se što je napisao gosp. Karlović kojeg su zarobili u Vukovaru, te ga svezana noću neprijateljski stražari vodili pokraj Veleprometa. Prolazeći kraj te jedne hale zastali su te je jedan od stražara rekao: „Mi ovaj rat ne možemo dobiti, jer ovaj se narod moli Bogu.“

Sjetimo se i molitve za naše generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Premda su i sa samog vrha naši političari poručivali da se na tom sudu presuda ne donosi na temelju molitve, nego pravosuđa, ipak ništa nije moglo slomiti pouzdanje vjernika koji su znali da se mole za ispravnu stvar i da će Bog uslišiti iskrene molitve. Danas smo čuli u odlomku iz Poslanice sv. Jakova apostola rečenicu: „Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ (Jak 5,16) Još dodaje primjer kako je Ilija, „koji bijaše čovjek baš kao i mi“ (ib.,17) usrdno molio i izmolio da nije bilo kiše tri i pol godine, te također na njegovu molitvu Bog je opet dao kišu svome narodu. O koliko nama treba rose Tvoje nebeske, Gospodine Bože! Koliko milosti Duha Svetoga, koliko mira i strpljivosti, mudrosti, razuma, savjeta, jakosti i znanja, pobožnosti i straha Božjega!

Molimo Gospodina da obnovi nadu u našoj Domovini, da državljanima Lijepe naše podari hrabrost života, da svima otvori srce za ljubav i mir, da se naša Hrvatska otvori za putove budućnosti i napretka.

POROBLJENA RH

Ona je tražila ostavku Tuđmana u jeku rata, ona je uzvikivala da je RH nastala na zločinu. Ona po Beogradu izjavljuje da je srpska agresija bila građanski rat.

- Zašto se vlastodršci RH toliko plaše Kevine jame, iako su je njihovi punili nedužnim Hrvatima i sada na veliko galame protiv toga tragičnog imena i te jame, za koju kao nekakvi antifašisti traže svoje opravdanje i nose odličja.

- Kada će lustracija udaljiti bivše jugokomunjare, koji nisu promijenili svoja titoistička mišljenja. Zar će RH i u Europskoj uniji biti u istom položaju kao i u Jugoslaviji. Zbog čega smo ratovali za slobodnu državu Hrvatsku, uz tolike žrtve, ako će i dalje Hrvatima vladati jugokomunističko četnički zločinci...

- Kada će Hrvatska postati slobodna zemlja bez maršalova trga u Zagrebu i četničkog spomenika u Srbu, nad poklanim hrvatskim žrtvama hodočasnika na svetkovinu Svete Ane, kao i spomenika zločincu Titi u Kumrovcu. Sve dok se ne uklone zločinački spomenci po Hrvatskoj nema slobode narodu Hrvata. To bi trebali znati svi Hrvati domovine kao i cijeloga svijeta.

- Može li na sljedećim izborima pobijediti Tuđmanov HDZ na čelu sa Mesićevim Karamarkom, koji se nikako ne želi od njega ograditi!

OD STOLJEĆA SEDMOG

Za razliku od mnogih drugih, hrvatska vojska nikad nije bila osvajačka nego uvijek obrambena i kao takva nikad nije jednu nepravdu izpravljala drugom nepravdom.

Kroz svoju povijest Hrvati su dobivali i gubili ratove i mnogo puta su bili prisiljeni iznova oblikovati svoju vojsku koja je, prema prilikama vremena, nekad bila vrlo jaka, a nekad slaba.

Iako ih je na koncu pobjedila, u dugotrajnim borbama s Avarima i drugim, hrvatska vojska je dosta oslabila, a kako bi se zbrinulo brojno pučanstvo koje je s vojskom došlo sa sjevera, poslije završetka svih ratova trebalo je pristupiti izgradnji svega što su Avari porušili i popalili, te radovima na poljoprivredi, ribarstvu i drugim radovima neobhodnim za obstanak u ovoj novoj zemlji.

Kako su u ona vremena politički vođe, knezovi, kraljevi itd. ujedno bili i vojnički zapovjednici koji su ne samo zapovijedali vojskom nego su u slučaju rata uvijek bili u prvim redovima, normalno je da je vojska imala odlučujuću ulogu i u nekim državnim poslovima.

Nu jedan od najpoznatijih hrvatskih knezova i vojskovođa u ona vremena bio je svakako knez Višeslav koji je vladao Dalmatinskom Hrvatskom od 785 do svoje smrti 802. godine. Iako je Višeslav vladao s blagoslovom tadašnjega Pape, do dana kad je postao knezom on je bio prisiljen braniti svoju kneževinu od raznih osvajača, više puta od onih koji su kao i on imali painu podporu.

Taj njegov pohod i bitku s “mrkim vukom starim knezom Višeslavom” lijepo je opisao hrvatski pjesnik u pjesmi “Boj Hrvata s Francima”, gdje veli:

Višeslavova vojska sastojala se većinom od plemića i njihovih, da tako kažemo, privatnih vojnika koji su kao i oni Budimirovi prije njih uz radove na svojim posjedima bili obvezni i vršiti stalne vojničke vježbe, držati neprekidne straže i u svakom času biti spremni latiti se oružja i stupiti u obranu domovine. Tako i ovoga puta, u utvrđenom Trsatu, hrvatski vojnici sačekaše franačku vojsku, i svi kao jedan uhvatiše se u ljuti boj s neprijateljem - i do nogu ga potukoše.

Dok sam još u mom ranom djetinjstvu čitao ovu pjesmu koja opisuje boj drevnih branitelja naše domovine Hrvatske od stranih osvajača, uvijek se u meni budio neki silan osjećaj. Osjećao sam da se u meni nekako mnemonički bude sve generacije mojih junačkih predaka. Moj duh bio je pun divljenja i ponosa što sam potomak takvih vitezova, pa s vjerom da će iste takve osjećaje probuditi u našim mladim ljudima, osjećam dužnost da je i ovdje ne recitiram, pa evo kako pjesnik dalje opisuje ovu bitku:

Eto, kako i povijest kaže: “Uz mnoštvo Franaka u boju pade i njihov vojskovođa grof Erih Furlanski, a svi koji ostadoše živi položiše oružje. Višeslav ne dade niti jednoga od njih pogubiti, niti u robstvo odvesti, već im reče neka uzmu svoje oružje i tijelo svoga vojskovođe i neka ga ponesu sa sobom u Furlaniju”.

Kao i uvijek tako i ovaj put, perfidni Mlečani za svoje gospodare birali su sad jednoga sad drugog, prema tome od kojega su imali veću korist. Kad je ovim Nikeforskim ugovorom većina Dalmacije spala pod franačku dominaciju, kako bi imali slobodu plovitbe po jadranu, Mlečani, koji su do tada bili vazali Bizanta, pokušavaju na sve načine promijeniti vrhovnoga gospodara. Koristeći se neprekidnim natezanjima između ove dvije sile Mlečanima negdje između 803. i 806. g. uspjeva preći pod franačku dominaciju.

Poslije smrti Nikefora i Karla Velikog Mlečani su od pape tražili (i dobili) neke izmjene (amandmane) Nikeforskog ugovora koje će im ‘legalnim putem’ dati prevlast na Jadranu. U Hrvatskoj se mijenjaju knezovi za čijeg vremena nije bilo nekih velikih promjena sve do 845. g. kad je na vlast došao knez Trpimir I., koji će isto kao i Višeslav morati braniti Hrvatsku od najezda stranih osvajača, samo umjesto sa zapada ovaj put osvajač dolazi s iztoka. U širenju svoga carstva bugarski car Boris I. 854. g. zauzima Rašku i napada Hrvatsku. Nu Trpimir ga s jakom vojskom presrete negdje kod toka donje Drine i porazi ga. Poražen, Boris Trpimiru šalje darove. Trpimir mu uzvrati i njih dvojica sklopiše mir koji će između Hrvatske i Bugarske trajati sve do 927. godine.

A dok Bizant mirno promatra, Arapi poslije zauzimanja i pustošenja Kotora, Kišana i Budve 866. g., obsjedaju Dubrovnik i Domagoj je prisiljen s Mlečanima podpisati nagodbu kojom obećava da neće napadati mletačke brodove na Jadranu. Hrabri Dubrovčani 15 mjeseci su branili svoj grad-državu i na koncu ga obranili. Koristeći se saracenskim napadima na dalmatinsku obalu mletački dužd Orso I. Participazio sa svojom mornaricom napada Hrvatsku.

Dok su hrvatski ratni brodovi s velikim dijelom vojske bili u ratu kod Barija Mlečani pomažu i bune svoje pristaše koji unutar Hrvatske dižu ustanak protiv Domagoja, a njihovo brodovlje vrši iznenadne napade na hrvatske priobalne gradove. Mudri ratnik Domagoj zna što mora činiti. On zna da, kako bi uspio potući vanjskog, najprije se mora riješiti unutrašnjeg neprijatelja. Zato je, kako bi mogao obračunati s izdajnicima opet prisiljen s Mletcima sklopiti privremeni mirovni ugovor. I, odmah po povratku vojske iz Barija, Domagoj je s izdajnicima obračunao onako kako su zaslužili - na hitan i okrutan način. Odmah, čim se obračunao s izdajnicima, Domagoj udara na Mlečane, do nogu ih potuče i prisili na sklapanje novog ugovora kojim će mu za odštete hrvatskih gradova plaćati danak u tada vrlo skupim kunećim krznima. Zato je 1941. godine posebnom odredbom današnji hrvatski novac dobio ime KUNA.

Strategija Sv. stolice je bila što više uvećati svoj upliv u dijelovima jugoiztočne Europe, a umanjiti onaj carigradskoga patrijarha. Kako je dio Domagojeve države (Dalmacija) bio ono što se danas zove “no man’s land” između Rima i Bizanta, papa sada intezivno intervenira u Moravskoj, Bugarskoj i Dalmaciji. U pismima između prosinca 872. i svibnja 873. papa Ivan VIII. tuži se Domagoju na samovolju i tvrdoglavost carigradskog patrijarha Ignacija, koji je ‘uzkratio jurisdikciju Rima nad Bugarskom i postavio šizmatika za njezina nadbiskupa’.

U drugom pismu koncem 874., ovaj put hrvatskome kleru, papa osuđuje smrtnu kaznu koju je Domagoj izvršio nad pobunjenim zavjerenicima, jer su , kako papa kaže: “...bili pod zaštitom papinskoga legata Ivana i da Ivan nije s njima imao ništa zajedničkog, pa mu Domagoj treba dozvoliti da idalje vrši svoju dužnost”. Papa također napominje da je jako zabrinut radi gusarstva. Domagoj je bio okrivljen da su njegovi “gusari” napali brod u kojem su bili papinski legati koji su se sa zasjedanja Osmog katoličkog ekumenskog viječa vraćali u Rim, pa papa Ivan VIII. moli Domagoja da “kao kršćanin obuzda gusare koji u njegovo ime haraju Jadranom i napadaju kršćanske (mletačke) mornare”.

Domagoj protiv njih podiže ustanak i jakom mornaricom napada i uništava njihove utvrde u Istri; Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj i oslobađa Hrvatsku od franačkog vrhovništva. Uskoro poslije te pobjede Domagoj umire. Poslije njegove smrti, sad osugureni Mlečani nazivaju ga “pessimus dux Sclavorum” (najgori knez Slavena)

Kako se vidi naša se povijest stalno ponavlja samo onda kad se radi o izdajnicima, a rijetko kad nam je davala one koji će se poput Domagoja i Branimira s njima znati propisno obračunati...

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Tko ne brani interese države koju zastupa – IZDAJNIK je!

Reakcija na izjave ministrice Vesne Pusić

Obzirom da je Srbija potpisala predpristupni ugovor za ulazak u EU savjetujemo ministrici Vesni Pusić da svoje obveze moralnog i službenog predstavljanja Republike Hrvatske uzdigne iznad osobnih emocija i želja, te da ne zloupotrebljava svoj položaj na štetu građana RH i same RH. Razgovori s predstavnicima vlasti Srbije, a čija rješenja bi i trebali biti uvjeti za prijam Srbije u EU od strane jedne susjedne države, prvenstveno se trebaju temeljiti na stvaranju bilateralnih sporazuma i ugovora vezanih za reciprocitetni odnos prava hrvatskog naroda u Srbiji i srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, rješavanje problema granice između dviju država jer još uvijek postoje hrvatski teritoriji koje susjedna zemlja svojata kao svoje, pronalasku nestalih osoba iz Domovinskog rata čija se tijela nalaze na teritoriju Srbije, a čime su upoznati Uredi za nestale osobe obje države.

Svojom šutnjom svi navedeni dužnosnici RH izrazili su slaganje s predsjednikom susjedne države, kao i navedenog akademika. Obzirom da je izjava o srpskom gradu Vukovaru došla od strane najvišeg dužnosnika jedne države težina skandalozna je šutnja hrvatskih vlasti. Žalosno je da se jednog visoko pozicioniranog dužnosnika Vlade RH mora upozoravati da neprestano radi na štetu ugleda RH kao europske države, kao što se upozorava ministricu Vesnu Pusić. Opravdavanja da nije upućena u određene izjave srpskih dužnosnika, kao i zanemarivanje činjenice da su u Domovinskom ratu postojale žrtve i agresori apsurdne su izjave. Obzirom da je navedena već u nekoliko navrata propustila postupiti u zaštiti interesa i ugleda RH, kao i njenih građana, krivom tumačenju činjenica vezanih za prošlost i nastanak države Hrvatske, vrijeme je da gospođa Pusić podnese neopozivu ostavku.

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a danas se slavi 118. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.

Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu - što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.

Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.

Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava - neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio "sveti cilj". On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran...

Siromaštvo je posljednje i najubojitije oružje

Siromaštva mogu biti uvjetovana prirodnim nepogodama: velike poplavi, jake suše, proljetni mlaz, insekti koji opustoše poljoprivredna imanja i cijela naselja ili pokrajine postaju siromašna poprišta. U modernoj urbanizaciji, u pretvaranju sela u gradove ljudski životi vezani su uz poslodavce. Ako čovjek izgubi radno mjesto on je osiromašeni bijednik koji postaje ovisan od minimuma socijalne pomoći od koje ne može živjeti.

Vlada u Republici Hrvatskoj, u posljednje dvije godine, od kada je na vlasti, gospodarski je upropastila Hrvatsku, osiromašili su narod u materijalnom pogledu, posrbili hrvatsku kulturu, degradirali nacionalnu samobitnost i obeščastili vjerske vrednote. Dotjerali su narod na rub ljudske strpljivosti, pa je samo pitanje vremena kada će se na Markovu Trgu i na Pantovčaku okupiti nezadovoljnici i osiromašeni bijednici. Opći štrajk solidarnosti, održan 25. 02. 2014., od 12 do 12 sati diljem Hrvatske samo je bio pokusni balončić, onom što slijedi… Quid multa?

Oglasi tuge

Ne može se također ničim opravdati ponižavajući i samosmrtni položaj hrvatskih branitelja, koje se progoni u Hrvatskoj, u državi koju su oslobodili – kao ratne zločince. A ratni zločinci: Srbija, Srbi iz RH, četnici iz Jugoslavije i svijeta, partizani, komunisti i Jugoslaveni, odnosno etički Hrvati protiv koji su se branitelji borili - uživaju sve blagodati, kao partizani nakon ''oslobođenja'' u Jugoslaviji. (izvađeno iz 'hrvatskog Evanđelja' po Hazleru)

Drugi primjer tuge, još tužniji - jer je drastičniji. Darko Butina poslao je Vladi otvoreno pismo u kojem traži da mu odmah vrate natrag njegov život. Od kako su prije tri godine on i supruga ostali bez posla u tvornici, radio jer različite poslove, a posljednji mu je gazda ostao dužan sedam plaća.

U jednim dnevnim novinama objavljen je oglas: ''Hrvati evo prilike. Nijemci traže 16.000 vozača autobusa…'' Opet se Hrvate gura u pečalbare u Njemačku, a posljedično tome Hrvatsku će napustiti 64.000 Hrvata, jer ljudi će sa sobom povesti i svoje obitelji, a u prosjeku obitelj ima najmanje dvoje djece: uz svakog iseljenog Hrvata RH gubi još četiri stanovnika.

Strpljenju je došao kraj

Srpska nacionalna manjina u RH postala je vladajuća politička stranka u Hrvatskoj. Posebno su se angažirali oko Vukovara, grada hrvatskih vitezova, u kojem nasilno uvode ćirilicu i provode etničko čišćenje Hrvata iz tog grada. Primjera radi ''Veleučilište koje nosi ime Lavoslava Ružičke, u toj se školskoj ustanovi ubrzano provodi se etničko čišćenje Hrvata, pa je tako među njezinim zaposlenicima uz asistenciju ministra Željka Jovanovića, zastupnice Biljane Borzan pa i sestre predsjednika Josipovića, za godinu dana od 40 posto Srba među zaposlenima taj broj porastao na 90 posto, od pet članova Upravnog vijeća četiri su Srbina, a od tri pročelnika ureda njih su dvojica, dok je pročelnica također iste nacionalnosti.

Ima li išta lijepog u Lijepoj našoj?

Republika Hrvatska je postala 'javna kuća' u koju dolaze i neprijatelji hrvatskog naroda sa svih strana, posebice istočni susjed. Hrvatska je ugostila četničke iz Vlade u Srbiji, a predstavnici vlasti u RH idu u takoreći dnevne posjete Beogradu. Došla je u Zagreb i Lepa Brena, koju su dočekali s najvećim počastima i poljupcima uprava i osoblje HTV-a. Nakon Breninog dolaska u Zagreb i prijma kakvog je imala, upućen je poziv i drugima, koji su se borili protiv uspostave hrvatske države, da i oni mogu doći, jer Vlada u RH nema nacionalnog ponosa i nije joj stalo što sa svojim postupcima vrijeđaju najosjetljiviju bit hrvatskog suvereniteta.Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju. (Einstein)

Konačno se nešto lijepog dogodilo u Splitu. Hvale vrijedan je postupak jednog čovjeka, koji je u ime svih oni na koje se već godinama s… Ante Tomić iskrenuo kantu izmeta. Ante se je oprao od g....., ali ne može se oprati od srama i kad ga ljudi budu sretali na ulicama vjerojatno će simbolično začepiti nos. Nešto se slično može dogoditi i drugima, koji smrde u Hrvatskoj. Tko može biti siguran od 'uglednika' da ne će biti počašćen fekalijama uz kavu - kao Ante Tomić?

BRANITELJ SE ZAPALIO JER NIJE MOGAO PLATITI DUG DRŽAVI, A LINIĆ KAPOM I ŠAKOM OTPISUJE MILIJUNE PODOBNIM I NESPOSOBNIM!

Popisa onih kojima je država i na ovaj način pogodovala, naravno, nema, ali smo posve sigurno da su i ovog puta, kad "crveni" dijele, hrvatski branitelji ostali kratkih rukava. Ako je primjerice netko od ljudi koji su puškom branili i obranili hrvatsku državu, u želji da svojim radom pokrene neki obrt ili tvrtku, a nakon toga došao je u iznimno teške financijske i druge probleme, svi su mu okrenuli leđa, pa su mnogi od takvih brzinom munje završili na sudu, a nemali broj i na robiji.

Ako se već i na taj način željelo pomoći vlasnicima pojedinih posrnulih tvrtki, onda je kriterij za sve trebao biti jednak, a prvenstvo su trebali imati ljudi koji su došli u probleme, a stvorili su hrvatsku državu. Eto, jedan tajkun kakav je Todorić (ali i ne samo on), od države neprestano prima iznimno velika financijska sredstva, za razne poticaje i slično, jer ima na tisuće zaposlenih. Kad mu jednog dana država zatvori "pipu", pa kad mu prestane darovati milijune i milijarde kuna, on će vjerujte pod hitno otpustiti veliki broj radnika, pod izgovorom da je želio sve najbolje, ali eto, država ga ne želi pomagati, odnosno ne želi i dalje uzdizati njegovo enormno bogatstvo koje je stekao u vrijeme kad je krv tekla našom Hrvatskom, a on se nije javio niti je bio pozvan na branik Domovine, već je u to najteže vrijeme, na ovaj ili onaj način stjecao bogatstva, kakva u jednoj Americi ili Njemačkoj ne bi mogao ostvariti da je živio tristo godina! Pa, kad se već toliko obogatio, mogao je barem svojim novcem sagraditi, ako ništa drugo jednu bolnicu za ljude koji su umjesto njega bili prvi kad je trebalo, koji su dali krv za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

A branitelj Prebeg se za 12 tisuća nepodmirenog državnog duga zapalio i umro u najtežim mukama. Gdje ste tada bili razni todorići i pašalići, gdje ste bili svi vi linići, koji toliko skrbite za hrvatske radnike, što niste pomogli jednom hrvatskom branitelju u vezi iznosa kojeg vi i vama slični vjerojatno potrošite za neki osrednji ručak s svojim kompanjonima? U velikim dugovima je i tvrtka Europress Holding, medijsko carstvo nekakvog bivšeg partijskog kadra Ninoslava Pavića. Ali, ne brinite, i on će se izvući, i njemu će država i drugi pomoći, otpisat će mu nemale dugove, ali za hrvatske branitelje i stradalnike hrvatskog Domovinskog rata nema oprosta, kao što nema oprosta ni pomoći za tjednike poput "Hrvatskog slova" i slične, koji njeguju hrvatsku kulturu. Država više daje za Pupovčev tjednik "Novosti" čija je glavna zadaća "uništi sve što je hrvatsko", nego za one koji se i dalje bore za očuvanje i nezaborav hrvatske povijesti.

Kakva je to politika i zašto se to radi?

Ivo Josipović je neprocjenjivo zlo

On se neprestano zalaže za nekakvu treću jugosferu ljubeći se sa četničkim vojvodama. On je pri posjetu Izraelu u Knessetu tražio toljage za nekakve ustaške zmije po RH kojoj je predsjednik. On je uzvikivao kako će RH sva pocrveniti na čemu neprestano radi vraćajući RH u prethodno stanje. On je nazivao sve one koji nisu glasovali za njega pogrdnim imenom kaljuža. On za vrijeme svojega mandata ništa nije učinio za RH niti na jednom području osim što je neprestano tužakao RH pred svima ostalima izjednačavajući ratnu krivnju sa srpskim agresorom na hrvatske prostore. Njegova pristranost vladajućoj Kukuriku koaliciji je očita i svakodnevno se iskazuje.

Što je HAARP?

Što je ustvari HAARP? Pravim imenom to je ultimativno oružje (toplinsko, klimatološko, geofizičko, psihološko i gensko) za masovno uništenje. Projekt radi na principu istraživanja Nikole Tesle o prijenosu energije ionosferom. Službeno to je sasvim nešto drugo! Projekt HAARP-a predstavljen je 1992. godine kao jednostavna znanstvena stanica u kojoj će se preko radio valova istraživati područja visoke atmosfere (ionosfera i magnetosfera), nešto slično onome što ima i Rusija te europske zemlje članice konzorcija EISCAT (European Incoherent Scatter Radar), čija je stanica smještena u Norveškoj. Zanimljivo je da je sustav tog demonskog čuda „predvidio“ punih dvadeset i pet godina ranije Isaac Bonewits (1949.-2010.). Bonewits je bio jedini koji je priznat kao magičar na službenoj akademskoj razini sveučilišta u Berkeleyu, a u svojim radovima je sintetizirao znanost s magijom.

Federacija američkih znanstvenika pod pritiskom javnosti morala je priznati da se sustav HAARP-a pored proučavanja polarnih komunikacija i istraživanja aurore borealis (polarne svjetlosti) koristi i u vojne svrhe, ali ne kao razorno oružje (?). Službeno su nabrojani „obrambeni“ ciljevi SAD-a u koje se svrhe rabi HAARP: komuniciranje s podmornicama na ekstremno velikim dubinama pomoću radijacija ekstremno niske frekvencije (ELF valovi), prodiranje u zemljino tlo radi pretraživanja skrivenih tunela ili podzemnih skrovišta, zaštitite SAD-a od zrakoplova i interkontinentalnih balističkih raketa, uništenje neprijateljskih satelita, raspoznavanje vrste projektila koji se približavaju američkom teritoriju, ometanje i onemogućavanje bilo kakve komunikacije na određenom području itd.

To znači da „Veliko oko“ utječe na klimatske nepogode, kada i gdje to poželi. Postoje indicije da je uragan Katrina 2005. godine radi određenih pokusa namjerno pojačan i skrenut s prirodne putanje da bi pogodio New Orleans. Slične opravdane sumnje vrijede i za uragan Sandy u 2012. godini. Teoretičari urota tvrde da je pomoću HAARP sustava od obične tropske oluje, točno u vrijeme velike plime kako bi posljedice bile katastrofalnije, stvoren razorni uragan koji je pogodio istočnu obalu SAD-a. Postoje dva razloga zašto je umjetno isprovocirana ta superoluja koja je ostavila pustoš u utvrdi republikanaca, New Jerseyu. Prvi je da potakne gospodarsku aktivnost u SAD-u jer ulagači s Wall Streeta te oni iz MMF-a i Svjetske banke moraju nekud sa svojim novcem! Drugi je razlog političke naravi. Očito su se „crni vračevi“ u posljednji tren predomislili glede izbora za predsjednika SAD-a. Bolje je da na prividnom čelu SAD-a bude Kissingerov „lutak na koncu“ Barack Obama nego već pomalo „paunasti“ i sebeljubivi mormon Mitt Romney. Izjavama kako će „jako i brzo“ pomoći svojim sunarodnjacima nastradalim u uraganu izvrsno se snašao „brižni“ Barack Obama i dobio naklonost „hipnotiziranih“ američkih birača…

Osim što HAARP vrlo učinkovito djeluje u suradnji sa operacijom Chemtrail, on je i vrlo moćan okidač raznih živih virusa pohranjenih u „ljudskom korovu“ bilo vakcinacijama ili zaprašivanjima. On ima i vrlo moćno psihotronsko djelovanje koje se zasniva na interferenciji sa signalima ljudskog mozga. Američki znanstvenik hrvatskog podrijetla Andrija Puharich (1918.-1995.) otkrio je da ako ljude izložimo frekvenciji od 7,83 Hz, frekvenciji kojom prirodno vibrira Zemlja, ljudi imaju normalne osjećaje tipa „osjećam se dobro“. Međutim, ako ih izložimo višoj frekvenciji (10,8 Hz) izazvati ćemo nasilno ponašanje, dok niža frekvencija (6,6 Hz) provocira depresiju. To praktički znači da „Veliko oko“ putem elektromagnetskih valova iz sustava HAARP-a utječe na središnji živčani sustav te dirigira raspoloženje „ljudskog korova“ na Zemlji. Cjelokupne narode stvaraju depresivnim i letargičnim, agresivnim i buntovnim ili pak radosnim i zadovoljnim (lako je prepoznati kakav je hrvatski narod). Stvaraju žive mrtvace – zombije. Svakom prema „potrebi i zasluzi“! [Korišteni dijelovi iz knjige Eugenia i ljudski korov (2013.)]

Predstečajna nagodba je prozirna krinka za pljačku stoljeća!

Prema službenom dokumentu Financijske agencije (FINA), ukupan iznos prijavljenih tražbina prema prijavama vjerovnika u (po dužnike spasonosnoj 'Linićevoj') predstečajnoj nagodbi Europapress Holdinga iznosi 1.984.975.472,83 kuna. U svojim financijskim izvještajima EPH je iskazao ukupan iznos dugovanja prema svim vjerovnicima 1.778.859.748,37 kuna. Nije li to dovoljno za Remetinec kako bi se Ninu Pavića fizički odvojilo od svjedoka/jataka? Ostatak od dvjestotinjak milijuna odnosi se velikim dijelom na one koji još uvijek nemaju pravomoćnu sudsku presudu u imovinsko-pravnom postupku protiv EPH pa ne mogu (niti će ikada moći) iskazati svoja potraživanja. Dakle, za takve dužnike vrijedi ona narodna 'pojeo vuk magarca' jer njihovu gorku sudbinu isključivo kroji autoritarno Ministarstvo financija Slavka Linića od milja zvanog 'Stečajko' (taj nadimak nosi on još iz prvog mandata)!

U svom nastupu na HRT-u vrsni i pošteni sudac Mislav Kolakušić kategorički tvrdi da je Linićev 'Zakon o predstečajnom postupku' izrazito protekcionaški skrojen za dužnike EPH-kategorije: „zakon je vrlo lukav te je savršen sustav prijevare za koju nitko živ ne odgovara.“ Kolakušić smatra da se radi o 'sofisticiranoj' prijevari većoj od legendarne privatizacije, pače radi se o pljački stoljeća, te je još dodao kako vlada mora donijeti zakon kojim će se utvrditi gdje je nestalo 50 milijardi kuna. „Milijarde nisu nestale, isparile, one se nalaze u nečijim vikendicama, stanovima, jahtama... taj novac je tu negdje“, rekao je javno Mislav Kolakušić.

A što narodu preostaje? Pa, uzeti u ruke kantu ili noćnu posudu s fekalijama i zaliti po glavi ne samo bivšeg JNA-zastavnika Antu Tomića nego i jednake mu EPH-ovce i slična protuhrvatska piskarala ali i djelatnike 'uskočkog represivnog aparata' na čelu s Mladenom Bajićem koji pljačku stoljeća godinama pasivno promatraju umjesto da lopove hitno smjeste u adekvatnu im ustanovu, u Remetinec kako ne bi ponovili kaznena djela!

Treba li i spominjati 'uspješnu' preprodaju 'Riječke banke', malverzaciju tešku sto milijuna dolara, pod tepih zaborava gurnute sukobe interesa oko riječke 'Tržnice', svojedobnu ali veoma podozrivu prodaju 25 % dionica INA-e za smiješnih 505 milijuna dolara itd., itd.? Ali treba svakako spomenuti najnoviju Stečajkovuovu financijsku vratolomiju kojom ćefakulteti, dakle ionako zapuštena hrvatska znanost, ostati bez velikog dijela svojih prihoda koji su procijenjeni na milijardu i 600 milijuna kuna. To je zgrozilo redom sva hrvatska sveučilišta. Nemilosrdni Stečajko je rekao da gospoda profesori i tako imaju prevelike plaće za svoj (nikakav!?) trud a na računima sveučilišta, fakulteta i instituta nalazi se 1,6 milijardi kuna koje se ne koriste, pa ih, PREMA TOME treba jamiti za krpanje šupljeg proračuna! U toj njegovoj izjavi ništa sporno nije vidio ni onaj 'ministar-kočijaš', riječki 'čika Jovo', sic!

Janukosipović

Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah.

Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo riješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.

Veleizdajnici putuju o našem trošku na relaciji Zagreb-London-Beograd, Živka Sekulić (marina lovrić merzel) pluta u našim pokradenim kunama, branko šegon sa svim svojim ortacima nam se zlurado smije ne plativši ni lipe turističke pristojbe, a još neuhvaćena lopina nad lopinama, mirko i slavko linić kao povrijeđena mlada sjedi u zadnjem redu, dok Janukosipović obilazi svoju Petu Kolonu uredno smještenu diljem Hrvatske, tvrdeći kako Ukrajini želi sve najbolje, no da se ne bi miješao u njihove probleme. Nije se on miješao niti 1991.u Hrvatski obrambeni rat, već je negdje zaudarao po jadnom glasoviru, pipkajući kao i danas slučajne nadošle maserke.

Dok dežurni četnički profesor pupavac preko udbaške dalekovidnice hrt-a lamentira o mogućim „interpretacijskim sukobima" te, naravno, izjednačavajući svoje sučetnike i agresore s Hrvatskom Žrtvom, istiha kvarno zboreći, kako se „borimo za istine u kojima smo samo izgubili", a mladi (ne bi on izustio Hrvati) da misle kako je veće stradavanje bilo na Ovčari nego u Jasenovcu, što je za njega poražavajuće, a za nas istina, usput tvrdeći kako je jednak broj nestalih Hrvata i srba, u tom za njega nepotrebnom ratnom vihoru, dotle drugarica regionska ministarka pusić „dvoji o uzrocima i karakteru rata" !

Polupismena fekalija od ante tomića je dobila svoju prvu kantu govana na splitskoj rivi.

Nezaposleni, gladni Hrvati vriju!

Dogodit će se Jelačić Majdan trg!

"dok je srca, bit će i Kroacije"

Der Untergang ili propast Njemačke, dio 2.

„Ovaj rat protiv Njemačke, koji smo prisvojili, je sveti rat, rat protiv Njemačke koji se ima voditi do samoga kraja, do uništenja.“

„Važno je da se povećaju patnje Židova … One će pomoći ostvarenju naših planova. Imam jako dobru zamisao … Upregnuti ću anti-semite u našu politiku, da oni oduzimaju židovsku imovinu. Anti-semiti će nam pomoći, da se poveća progon Židova. Anti-semiti će postati naši najbolji saveznici.“

Arnold Leese je u 'The Jewish War of Survival' najavio 8.11.1935. novi svjetski rat, dakle, četiri godine prije nego je počeo, i objavio slijedeću najavu:

Adolf Hitler je pak u svom govoru u Reichstagu od 20.1.1940. godine, dakle, nepunih pet mjeseci nakon njemačko-sovjetskog napada na Poljsku, i britanske i francuske objave rata protiv Njemačke zbog napada na Poljsku, (London i Pariz nisu tada objavili rat Moskvi, iako je SSSR isto napao Poljsku), izrekao svjetskoj financijskoj eliti na Zapadu slijedeće upozorenje:

Ovdje treba reći, da je Hitler ostvario svoju prijetnju izrečenu urbi et orbi nakon pohoda na Poljsku, a prije preventivnog rata protiv Francuske i ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, što je europski rat, i rat u Aziji, pretvorio u Drugi svjetski rat. Naime, uništio je židovsku rasu u Europi, i to je u povijest ušlo pod nazivom „holokaust“ ili hebrejski „šoa“, i predstavlja genocid, ili ubojstvo židovskog naroda.

Nakon što su se Sjedinjene Američke Države našle nakon napada na Pearl Harbor također u ratu protiv Njemačke kao i Velika Britanija, predsjednik Svjetskog židovskog kongresa, Chaim Weizman, dakle, cionističkog pokreta kojeg je osnovao Theodor Herzl, a financirao bankar Rothschild iz Londona, rekao je prilikom svoga govora u New Yorku, 8. prosinca 1941. godine, dakle, u vrijeme objave rata Japanu:

Zapadna svjetska financijska elita je prouzročila i Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat, i to s motivom profita, i nametanja svog utjecaja u svijetu.

Rusija se za vrijeme zimske Olympijade u Sočiju 2014. nalazi pod žestokim udarom i napadom zapadnih liberalnih medija koji je demoniziraju, i to u trenutcima dok liberalni Zapad izvršava državni udar u Ukrajini čime se kompenzira poraz Washingtona u Siriji; pad Ukrajine i njezine nezavisnosti značilo bi smrtni udarac Rusiji, tako da bi apsolutnoj hegemoniji Washingtona u sjevernoj hemisferi na putu stajala samo još Kina.

Povijest se ponavlja, ali ne zato što vladajući političari ne bi znali povijest, nego zato što znaju istinu ali je prešućuju pošto su podmićeni i ucijenjeni, i to sustavno manje-više u svim zemljama Europske unije i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Povijesna znanost dala je svijetu dokaze o umiješanosti liberalnog Zapada i financijskog svijeta Wall Streeta i lodonskog Cityja u propasti Njemačke između dva svjetska rata kada su zapadne privatne banke u vlasništvu tzv. međunarodnih bankara uskratile ključnim austrijskim i njemačkim bankama kreditne linije da potaknu gospodarstvo na oporavak nakon sloma wallstreetske burze 1929. godine, koja je doživjela slom samo iz jednog jedinog razloga, a taj je da njemačke banke dožive slom, i automatski time i njemačko gospodarstvo, i to sa ciljem da se otvori radikalni put za Njemačku, a taj je vodio preko Hitlerovih nacista koje su zapadni bankari izabrali za svoje favorite koji će im namaknuti ostatke ratne odštete ugovorene diktatom u Versaillesu 1919. godine, i otplate lihvarske kamate na kredite za otplatu ratne odštete koja je bila najviša u povijesti čovječanstva. Kad je Hitler došao 1933. na vlast, srdačna suradnja liberalnog Zapada s Hitlerom je nastavljena iz razloga profita, odnosno novac i dobit je pokretač bešćutnosti zapadne politike kojom upravljaju bankari i korporacije.

Naravno, autor ovog teksta ima vlastiti mozak i razmišlja samostalno i autonomno, tako da njegovo mišljenje proizlazi iz informacija pohranjene u njegovoj svijesti, što znači da kada tvrdi da Njemačka stoji pred totalnom propašću, onda zna što govori, unatoč tome što je Njemačka svjetski rekorder u izvozu, i predstavlja gospodarsku lokomotivu Europe.

Njemačka je svjetski rekorder u izvozu, i Savezna Republika Njemačka bilježi posljednjih godina, dakle i u vrijeme krize u euro-zoni, najveći izvoz u svojoj povijesti, a opet s druge strane njemački državni dug dostiže također nove povijesne rekorde, čime je izvoz praktički poništen. Državni dug nastaje zbog utjecaja međunarodnih bankara koji preko Europske banke kontroliraju narodne banke zemalja-članica EU, a predsjednik Europske centralne banke dolazi iz Wall Streeta, dotično iz banke Goldman-Sachs. Kako netko uopće pod takvim uvjetima može pomisliti da će kriza u euro-zoni završiti pozitivno? Izvršno tijelo međunarodnog bankarstva, privatna organizacija Bilderberg, postavlja svoje ključne ljude na položaje u briselskoj birokraciji, tako da je svako rješenje bilo koje krize vezano za planove Wall Streeta. (Početkom 2014. je Bruxelles, inače, svečano objavio da je euro-kriza prošlost.)

Mnogi gube iz vida da je trenutno njemačko gospodarsko čudo stvoreno posljednjih godina na besramnom ukidanju radničkih i socijalnih prava, i uvođenjem sektora minimalne plaće, kao i drastičnom štednjom u svim sferama društva, i privatizacijom svega i svačega. U stvaranju privida njemačkog gospodarskog čuda pripomogla je ne samo politika nego i tako zvani liberalni mediji koji su odigrali veliku ulogu u uništenju Njemačke, proces koji je u tijeku, i koji će završiti istim scenarijem kaosa na ulicama njemačkih gradova kao i u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, i Francuskoj. Posebno mediji svojom cenzurom stvaraju u percepciji javnosti lažnu sliku o aktualnom stanju u Njemačkoj, jer se stanje prikazuje kao da teku med i mlijeko, iako milijuni djece u Njemačkoj žive na rubu siromaštva, a milijuni kućanstava ostali su bez struje.

Njemačka će biti uništena svojom tradicionalnom ulogom dežurnog platitelja koji plaća sve troškove u Europskoj uniji.

Nedovoljna obrazovanost i nedostatak jedne kulture koja povezuje ljude bila je plodno tlo za uvođenje tako zvane političke korektnosti u Njemačkoj, koja u prvom koraku predstavlja proces u kojemu stanovništvo misli jednom glavom, dakle, svako pojedinačno mišljenje je nepoželjno, i likvidira se pluralizam mišljenja, što se već dogodilo, a u slijedećem koraku predstoji totalna podjela društva koje postaje nezaštićeno. Kad se njemačko društvo bude međusobno sukobljavalo na ulicama njemačkih gradova, i kad prođe val nasilja, njemački narod biti će spreman na bespogovornu integraciju u centraliziranu Europu. Onda je markiranje ljudi, odnosno implantacija micro-chipa pod ljudsku kožu samo logičan slijed.

Trenutno se, dakle, provodi završni finalni udarac protiv Njemačke u kojemu sudjeluje izdajnička njemačka elita, jer je korumpirana i ucijenjena. Čak su bivši komunisti u Njemačkoj upozorili svoju vladu da je vrijeme da Njemačka vrati natrag svoj suverenitet, vjerovali ili ne.

Tko je Marcel Lefebvre i Svećenička Družba Sv. Pia X.?

Začuđuje vokabular objeda na moj članak od pojedinih „dobronamjernih“ postkoncilških modernista. Zbunjuje svakog razumnog katolika, zašto ti isti modernisti imaju bezgraničnu toleranciju prema raznoraznim pustolovnim igrarijama prigodom Liturgije koje Koncil nije ni u kom slučaju odobrio, a samo osudu prema tradicionalnom misnom Obredu kakav se služio gotovo dva tisućljeća? Upravo o tome sam na kraju svog teksta citirao tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinal Josepha Ratzingera , što su moji žestoki kritičari zanemarili.

Jedan od tih progresivnih mislilaca mi prigovara da sam prešutio da je Marcel Lefbevre osuđeni izopćenik Crkve. To je potpuno neutemeljen objed pošto niti jednom riječju, niti imenom ni prezimenom, nisam u tekstu spomenuo nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Samo sam citirao jedan njegov članak kako citiram i mnoge druge autore, a da ih osobno ne spominjem. Ako je netko nešto prešutio onda je to upravo taj gospodin. Istina je da je Marcel Lefebvre 1988. godine ekskomuniciran iz Crkve kao i cijela Svećenička Družba Svetog Pia X. zbog zaređenja četiri biskupa bez odobrenja pape Ivana Pavla II., a ne zbog svog djelovanja i osnivanja Družbe. Radi cjelovite informacije onda je gospodin trebao i spomenuti da je papa Benedikt XVI. 2009. godine ukinuo ekskomunikaciju toj četvorici biskupa.

Iz razloga što je Drugi vatikanski sabor svojim proglašenim dokumentima „jasno napustio stajališta“ od kojih je polazila enciklika pape Pia X. Pascendi u kojoj je Papa osudio modernizam, agnosticizam i imanentizam, najveći kritičari Koncila ostali su do današnjeg dana sljedbenici nadbiskupa Marcela Lefebvera, tzv. tradicionalisti.

Nadbiskup Lefebvre, kao sudionik Drugog vatikanskog sabora, bio je najčvršći branitelj Tradicije Crkve i najžešći protivnik novom modernitetu kojim je Koncil težio prema krilatici pape Ivana XXIII., aggiornamento, tj. posadašnjenje Crkve. Duboko potresen donesenim nekim dokumentima na Koncilu nastavio je svoju borbu protiv tih „izdaja“. Smatrao je da je Koncil izdao Svetu Crkvu na tri linije. Prva izdaja bila je izdaja s masonima. Tvrdio je da je postojao sporazum prije Koncila i tijekom Koncila, kroz ljude opunomoćene od Crkve (kardinal Bea, msgr. De Smedt, msgr. Willebrands itd.) koji su preko Tajništva za jedinstvo kršćana surađivali sa židovskom ložom B'nai B'rithom kako bi se usvojile „vjerske slobode“. Usvajanje vjerskih sloboda prema Lefebveru znači u načelu „prava čovjeka unutar Crkve“. Druga i treća izdaja, prema Lefebvreu, također se odigrala preko istih opunomoćenika. Druga izdaja je bila izdaja s protestantima, što je dovelo do promjene u Konstituciji i Liturgiji. Treća izdaja je bila s komunistima, što se prema njemu jasno vidjelo pošto Koncil nije osudio ateistički komunizam.

1. Dignitatis humanae, deklaracija o vjerskoj slobodi. To nije potpisao jer je držao da je tom deklaracijom u Crkvi uneseno prvo načelo Francuske revolucije: Liberte. Poznato je da su sva katolička Tradicija, svi Pape i svi Koncili do II.Vatikanskog sabora naučavali da samo istina može imati prava u društvenim ustrojstvima, dok se neistina u njima može samo tolerirati. Pojam prava na opstanak i djelatnost Crkve vezivala se isključivo na istini, a ne na dostojanstvu ljudskog bića. Stoga, Katolička crkva, vjerujući da ona ima jedinu istinu o Bogu i čovjeku, do tada je naučavala da ona ima jedino pravo na opstanak i djelatnost, dok se druge kršćanske konfesije i religije mogu samo tolerirati. Međutim, Drugi vatikanski sabor donio je deklaraciju Dignitatis humanae, što prema mišljenju Marcela Lefebvra, podsjeća na usklik francuske revolucije Liberte. Praktički je to bilo usvajanje „vjerske slobode“, odnosno „prava čovjeka“ na slobodu svake religije, sada na dostojanstvu ljudskog bića, a ne više na pravu istine. Znakovito je da su msgr. Bea i msgr. De Smedt ispred Tajništva za kršćansko jedinstvo istu deklaraciju pet puta nosili na Koncil, pet puta se ista shema odbijala i pet puta donosila nazad, dok konačno nije bila izglasovana.

3. Nostra aetate, deklaracija o odnosu Katoličke crkve prema nekršćanskim religijama, posebice prema Židovima. Lefebvre nije bio zadovoljan kompromisom prema kojemu je donijeta deklaracija gdje među ostalom stoji kako Židovi „…ostaju vrlo dragi Bogu čiji su darovi i poziv neopozivi“. Tu deklaraciju nije potpisao jer je držao da je prihvatom te deklaracije u Crkvi uneseno načelo Francuske revolucije: Fraternite. (O događanjima i „borbama“ između crkvenih otaca na Drugom vatikanskom saboru koje su prethodile donošenju deklaracije Nostra aeata autor ovog teksta posvetio je cijelo poglavlje u knjizi Tko želi razoriti Crkvu).

Nezadovoljan „modernističkim“ Vatikanom, nadbiskup Marcel Lefebvre sa svojim istomišljenicima 1970. godine osnovao je Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pija X. (Svećeničku Družbu Svetog Pia X.), koja djeluje do današnjeg dana. Družba zastupa stajalište da Drugi vatikanski sabor ne stoji u Tradiciji Crkve. To se poglavito odnosi na, već rečeno, izričaje o ekumenizmu, slobodi vjere i slobodi savjesti jer se tim dekretima daje mogućnost spasenja izvan Katoličke crkve. U vrlo kratkom roku u Družbu Sv. Pija X. msgr. Lefebvre po katoličkoj Tradiciji zaredio je po tridetinskom obredu oko 500 novih svećenika, a njihove župe brojale su uskoro preko 100 000 vjernika u šezdesetak zemalja svijeta.

U svojim publikacijama pripadnici Družbe čak dvoje je li nova Liturgija Katoličke crkve uopće valjana, odnosno u najmanju ruku sumnjaju u to. Osim „nekatoličkih“ promjena u Liturgiji što široka javnost najviše prepoznaje, pripadnici Družbe smatraju da je Drugim vatikanskim saborom Crkva napravila preokret, napustila svoju Tradiciju, stvorila nešto novo što više nije katoličko i upustila se u nepojmljivi razgovor s modernom. Drugim riječima, prema njima, Drugi vatikanski sabor je jedna velika urota judeo – masonstva na kojemu je naneseno više štete Katoličkoj crkvi nego sa svim dosadašnjim liberalnim, ateističkim i heretičkim pokretima i revolucijama. Prema Svećeničkoj Družbi Sv. Pia X. „Rim“, dakle cijela Katolička crkva na čelu s Papom, zabludila je te se mora vratiti na pravi put. Navodno je jednom prigodom msgr. Lefebvre dva sata obilazio Trgom Svetog Petra u Rimu i molio egzorcizme…

Gledajući realno, Svećenička Družba Sv. Pia X. nije nikakav fenomen. Gotovo da su nakon svakog ekumenskog koncila nastajali određeni prijepori oko njegove prave interpretacije. Nakon Prvog ekumenskog sabora održanog u Niceji 325. godine koji je praktički formulirao kršćansku vjeru, prevladao je najprije arijanizam koji je bio osuđen na Koncilu. Desetljećima iza Koncila arijanci su bili većina među biskupima, a njihova vjera je neko vrijeme i bila vjera Rimskog Carstva. Trebalo je proći vremena da takvo teološko razmišljanje iščezne iz povijesti. Također i nakon Prvog vatikanskog sabora 1870. godine, Katoličku crkvu je zahvatila velika kriza iz koje je proizašla Starokatolička crkva. Vremenom se Starokatolička crkva konsolidirala i danas je pouzdan partner Katoličkoj crkvi u ekumenskom dijalogu. Dakle, svi protivnici koncila, od arijanaca do starokatolika, tvrdili su da su oni očuvali katoličku Tradiciju, a da ju je „koncilska Crkva“ navodno velikim dijelom napustila. Sličnih fundamentalističkih skupina kao što je Družba Sv. Pia X., kojima je zajedničko da određeni fundament vjere smatraju nepromjenjivim, ima i u drugim religijama (u dijelovima današnjeg pravoslavlja, poglavito u Rusiji, među evangelicima, muslimanima, Židovima itd). Posljedice toga su hermetički stav prema van i snažna homogenizacija prema unutra. Tako je bilo i u odnosu Katoličke crkve i Svećeničke Družbe Sv. Pia X.. ( Thomas Bermer: Najnovija događanja ojo Svećeničkog bratstva Pija X., Crkva u svijetu, 44. (2009), br. 2, str. 240 i 241.).

Znakovito je da u Katoličkoj crkvi postoje različite „hijerarhijske istine“. Naime, Crkva isključuje iz svoga zajedništva samo one koji niječu temeljne istine kršćanstva ili u potpunosti ugrožavaju život Crkve. Iz toga proizlazi da rediti biskupe koji sakramentalno predstavljaju Isusa Krista, tj. sakramentalno uprisutnjivati zajedništvo s Trojednim Bogom i Crkvom, bez zajedništva s Papom je puno teže i opasnije od nijekanja ili relativizacije određenog nauka vjere. Primjerice, usporedimo taj slučaj s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, koji nikada nije prihvatio, niti priznao dogmu o Papinoj nezabludivosti s Prvog vatikanskog sabora (1870.). Papa Pio IX. nije tada ekskomunicirao biskupa Strossmayera. ( Ivica Raguž: Benedikt XVI. protiv ekumenizma?; O licemjernom ekumenizmu, Udruga katoličkih intelektualaca, http://www.uki.hr)

Još se nešto vrlo važno dogodilo na Veliki petak 2008. godine kada je papa Benedikt XVI. na molitvi izmolio stari tekst (ne izvorni tekst kako i dalje moli Svećenička Družba Sv. Pia X., već malo „umiveni“, ali je Družba i to pozdravila) molitve koji se redovito molio na svaki Veliki petak do pape Ivana XXIII. koji ju je uklonio, a glasi: „Molimo za Židove, gospodine Bože naš, prosvijetli njihova srca da bi spoznali Isusa Krista spasitelja svih ljudi“ Osude od strane židovskih rabina, cionista, masonskih jurišnika i svjetskih medija pljuštale su na sve strane, zahtijevajući da Papa povuče kontroverznu rečenicu, smatrajući ju uvredljivom, antisemitskom. Pogledajmo ipak istini u oči. Sporna molitva pod pritiskom utjecajne židovske elite, izbačena je iz redovne molitve Velikog petka uoči Drugog vatikanskog koncila kada se, prema Družbi, masonski duh ušuljao u samu Crkvu.

Nakon tih ekumenskih događanja nije čudno što se mnogim tradicionalističkim katolicima postavlja pitanje, nije li msgr. Marcel Lefebvre novi Atanazije. Atanazija Aleksandrijskog (298.-373.), kršćanskog biskupa i patrijarha Aleksandrije danas i Katolička crkva i Pravoslavne crkve časte kao svetca. Međutim, biskup Aleksandrijski je svojedobno ostao praktički sam u crkvenoj hijerarhiji u obrani pravovjerja, a protiv Arija, također biskupa iz Aleksandrije i njegove hereza nakon Prvog nicejskog sabora. Poglavito su se na kršćanskom istoku vodile žestoke rasprave o Svetom Trojstvu, od čistog arijanstva, preko poluarijanstva do nicejske vjere koja je potvrdila savršenu jednakost Oca i Sina, homoousios (istobitan).

Je li to slučaj i s biskupom Lefebvreom, opet će se pitati neki? Kako god bilo, jedno je sigurno da bi pokojni Lefebvre mirne duše stavio glavu na panj pritom pjevajući Te Deum (Pjesmu Crkve) za svaku, i najmanju katoličku dogmatsku definiciju, za svaki nauk crkvenog Učiteljstva koji je u skladu s apostolskom Tradicijom. Bi li glavu na panj stavili i oni drugi, modernistički konformistički biskupi? ( Smiljana Rendić: Mon Englise..., Izvod iz pisma koje je S.Rendić uputila 1987. godine Radovanu Grgecu, Marulić, br. 4., 2002.).

S druge strane, treba biti krajnje obazriv prema „ekumenizmu“ slobodoumnih teologa na čijem je čelu glavni brodolomnik Petrove lađe, Hans Küng. Što je ustvari ekumenizam za sve te postkoncilijaške moderniste kojima su puna usta ekumenizma, tolerancije i ljubavi? Za njih nije ekumenizam tzv. „ekumenizam povratka“, povratak izgubljenih ovaca u Katoličku crkvu, kao u slučaju Družbe Pia X. Za njih je to neprihvatljivo neekumensko djelo neekumenskog Pape. Za te tobožnje ekumeniste, ekumenizam je samo dijalog između različitih vjerskih zajednica, ali ne da se priznaju određene različitosti u zajedništvu Crkve s jednim njenim pastirom kao što je i krajnji cilj Svete Stolice, već priznavanje razlika zbog razlika, a to znači bez ikakvog budućeg sjedinjenja i zajedništva. To je taj licemjerni ekumenizam koji priznaje ekumenizam samo u jednom smjeru, ekumenizam „s figom u džepu“ u kojem se želi Katoličku crkvu poistovjetiti s dvjestotinjak raznorodnih raskolničkih protestantskih vjerskih zajednica. Upravo je papa Benedikt XVI. milosrdnim činom skidanja ekskomunikacije nad četvoricom biskupa pokazao što je istinski ekumenizam koji će samo osnažiti ekumenski duh među svim istinskim kršćanima u budućem zajedništvu. ( Ivica Raguž: Benedikt XXVI. Protiv ekumenizma; O licemjernom ekumenizmu, Udruga katoličkih intelektualaca, http:///www.uki.hr).

Korišteni dijelovi iz knjige Tko želi razoriti Crkvu

OŠTRO REAGIRANJE AKCIJE ZA BOLJU HRVATSKU POVODOM IZJAVA VESNE PUSIĆ

S kojim pravom i u čije ime ona govori? Hrvatska narodna stranka- HNS, barem bi u svom naivu trebala dati svoj smjer, hrvatski interes i interes naroda, ovim istupom pokazuje da je samo stranka.

Očito je gospođa, ako ju se tako može nazvati, zaboravila povijesne činjenice, a posebice sada uoči obilježavanja obljetnice početka Domovinskog rata, odnosno prvog organiziranog oružanog sukoba na području Pakraca i Lipika. Zaboravlja dotična napad na Policijsku postaju Pakrac, odvođenje hrvatskih redarstvenika iz iste postaje, kada je tamo osnovana SAO Krajina Zapadna Slavonija s Veljkom Džakulom na čelu, istim onim koji danas slobodno šeta po razorenom Pakracu, istim onim koji zapovijedao da se to učini, istim onim koji odgovoran za nekoliko stotine ubijenih u logoru Bučje.

Ne radi se ovdje o gafu već o osmišljenom cilju stvaranja neke druge, nove Srboslavije. Poistovjetiti jednu Ovčaru, te još s 193 (za sada) poznate masovne grobnice, dok se još za mnogo nestalih traga i ne zna se jesu li kao Veljko Marić u nekom srpskom kazamatu ili im se ne zna za grob. Da, po njoj, bila je to plemenska bitka tamo negdje na brdovitom Balkanu. Je li ista svijesna, a očito nije, da je ovakvom izjavom i istupom povrijedila mnoge državljane Hrvatske, ali i one koji su se borili za stvaranje samostalne države Hrvatske. Zazire li to ona od „šahovnice“, pa joj draža zvijezda petokraka, očito da da.

Može li gospođa Pusić odgovoriti tko je granatirao Zagreb i koji je bio strateški cilj tog napada? Prvu puta trebalo je ubiti predsjednika dr. Franju Tuđmana, drugi puta iz osvete i pomućene pameti Mile Martića. Tko je iz Crne Gore razarao Dubrovnik? Zašto su „Banjalučki“ i „Prijedorski“ korpus, zajedno s „Belim orlovima“ razarali Pakrac i Lipik? I da ne nabrajam više, jer toga je previše, što je jugo soldateska učinila zajedno sa četnicima na području Hrvatske.

Nastaviti dalje apelirati na zdravi razum Vesne Pusić suludo je gubljenje vremena, no ipak podsjećam članstvo HNS-a, da gube pravac i smjer, i da njihova stranka više nema niti hrvatski niti narodni interes. Hrvatski narod ne smije niti može oprostiti agresoru koji je počinio stravične zločine u Hrvatskoj.

Nitko od saborskih politikanata nije se založio za Darka Pajičića

Zorane Milanoviću, Ivo Josipoviću, Josipe Leko - na duši imate maloljetnog branitelja i zatočenika srpskih koncentracijskih logora! Još jednog!

Dragi sugrađani, Hrvati u zemlji i diljem svijeta - "Akcija Pajičić - do istine" večeras je službeno otpočela.

S vjerom u Boga i hrvatski narod

NAŠ NACIONALIZAM

KAKO TREBA SHVATITI NACIONALIZAM

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.

Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje mržnju na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

Predstavljen projekt Prve hrvatske obiteljske televizije

Obiteljska televizija će svaki dan od 18 do 23 sata emitirati raznovrstan program uz reprize, a programska shema bit će temeljena na prenošenju istine i potpunog uvida u društvena zbivanja, najavila je, među ostalim, na riječkom predstavljanju ovog zahtjevnog i skupog projekta njegova inicijatorica i voditeljica, zagrebačka poduzetnica Ksenija Abramović.

Ova televizija će u Hrvatskoj emitirati putem IPTV i kabelskih mreža te kroz mrežu operatora digitalne zemaljske televizije, a izvan granica Hrvatske osigurat će satelitsku distribuciju signala. "Poteškoće postoje, ali imamo i jako puno podrške.", rekla je zamolivši Riječane za podršku molitvom. Dodala je da projekt obiteljske televizije, među ostalima, podrškom pozdravljaju HBK-a i redovničke zajednice u Hrvatskoj, a da će ga financijski pomoći, podržati investitori, donatori Američka BK, Renovabis, Kirche im Not, Hrvati koji žive u inozemstvu te da je osnovana i tvrtka Laudato televizija. Nedavno je potpisan i ugovor suradnje s Vatikanskim televizijskim centrom te da će slijedom njega već na Pepelnicu, od 10 do 12 sati, na Laudato.hr biti izravan prijenos iz Vatikana. (M.B./hrsvijet)

Tiskan preslik knjige 'Apokaliptični dani' autora fra Janka Bubala

To djelo objavljeno je 1992. u nakladi Matice hrvatske Zagreb i fra Janko je tada bio živ. Da bi se očuvala izvornost, sada je uz uvodne tekstove napravljen preslik knjige, uz piščevo ime dodano »fra« i dodan je njegov novi životopis. Knjigu je uredio fra Miljenko Stojić.

Knjiga Apokaliptični dani govori o fra Jankovom viđenju događaja u Hercegovini i šire koncem i nakon Drugog svjetskog rata. Knjigu je posvetio: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset i pete.« U knjizi otkriva kroz što je sve prolazio tih godina, ali i razloge svoje duge književne šutnje. Nadnevka 6. veljače 1945. vidio je prolazak partizana prema Širokom Brijegu te je taj dan u Vitini uhićen i odveden u tamnicu u Ljubuški. Na temelju tog boravka u tamnici fra Janko je ostavio vrijedno svjedočenje koje je pomoglo u rasvjetljavanju događaja vezanih za smrt nekoliko fratara. Između ostaloga, u knjizi spominje kako je u tamnici vidio fra Martina Soptu i fra Slobodana Lončara, koje su komunisti ubili na lokalitetu Tomića njiva u Ljubuškom. Tijekom zadnjih godina pronađeni su i identificirani, zajedno s još nekoliko civila, te su 7. veljače 2014. pokopani u širokobriješkoj samostanskoj crkvi. (J.V./hrsvijet)

"Hrvatski antifašisti?"

Uglavnom se razgovaralo o monstruoznim zločinima Titovih partizana, koje su ovi počinili nakon rata nad hrvatskim civilima i vojnicima, nemoćnim i nezaštićenim muškarcima, ženama i djeci; i o nastavku četokomunističkog terora nad Hrvatima u idućim decenijama. Nažalost, mnogi (bilo ih je previše) Hrvati su se pridružili srpsko-vlaškim koljačima, što je nedopustivo. Sve je bilo dobro dok Tomca i Jurčevića nije zagolicao Đavao, to jest dok im crv nije počeo rovati po mozgu i tražiti "hrvatske antifašiste".

Tako i hrvatski desničari, čim se spomene onaj strašni građanski i antihrvatski rat u Kraljevini Jugoslaviji (1941. - 1945.), odmah im proradi uvjetni refleks, kao da je zatrubila truba kod Pavlovljevog psa, i odmah luče "antifašiste". Oni, ovi vrli "hrvatski građanski demokrati", su na višem stupnju "antifašizma", oni ne će boljševičke partizane i četnike: vlaške koljače, crnogorske hajduke, slovenske podlace, srbijanske solunaše, hoće "istinske hrvatske antifašiste".

Istra

Samo jedan primjer: u Rimu se vodilo suđenje stanovitom Ivanu Matiki (Motiki) sve do njegove smrti oko 2000. godine. Taj Istrijan, s dva razreda osnovne škole, iz 45. radio je kao sudac u Zagrebu!! Dakle, taj Motika je s društvom došao u kuću jednog Talijana u jednom istarskom selu, sitnog vlasnika i malog trgovca. Taj Talijan nije bježao, nije imao zbog čega, nije ništa nažao učinio "Zlavima" (Slavenima). Nije pomoglo. Rečeno društvo, kao u jednoj Pirandellovoj noveli L'altro figlio - koju nisu zasigurno čitali -, je domaćinu odsjeklo glavu i njome igralo nogomet. Kasnije je budući zagrebački sudac stavio glavu "podruku" i pješice pošao jednom zlataru u Kanfanar, da mu iz mrtve žrtvine čeljusti izvadi zlatne zube. Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".

Dalmacija

Koliko je ukorijenjen taj mit jasno je već po tomu da se ne želi vidjeti da je upravo Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (kasnija Jugoslavija), i njezina vlada na čelu s Nikolom Pašićem, 12. studenog 1920. u talijanskom ligurskom ljetovalištu Rapallu, prodala (predala) Istru, Zadar s okolicom i čitav niz hrvatskih otoka ITALIJI. Jugoslovensku delegaciju je predvodio njezin ministar vanjskih poslova, koji je ugovor i POTPISAO, Dalamtinac ANTE TRUMBIĆ.

Drugi mit, da su se Dalamtinci išli boriti protiv fašizma, ne stoji. Zašto se oni, Dalmatinci, nisu borili protiv talijanskih fašista u DALMACIJI? Zašto su ostavili (prepustili) Dalmaciju talijanskim fašistima i otišli u Bosnu, te se pridružili Titovim srpskim (većinom) gerilcima, koje je Draža potjerao iz Srbije, u borbi protiv Hrvatske Države? Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".

Dalje, u završnim "operacijama Drugog svjetskog rata", formirana je nekakva 26. Divizija, sastavljena od dalmatinskih (proleterskih, udarnih) brigada u kojima GOTOVO DA NIJE NI BILO SRBA. Ta je divizija na svojem "revolucionarnom putu" (Dalmacija, Lika, Cres, Istra, Trst, Austrije /Bleiburg/, Slovenija) počinila čitav niz stravičnih zločina. Posebno u Lici, nad hrvatskim civilima i Trstu i okolici, nad talijanskim življem i izbjeglicama. Danas su procjene da su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" pobacali u kraške jame (foibe) u Trstu gotovo 10.000 ljudi!? Pod pritiskom Engleza morali su napustiti Trst, i poslije su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" u Austriji i Sloveniji počinili stravične i masovne zločine nad hrvatskim civilima i vojnicima u povlačenju pred srpsko-komunističkom ruljom.

Talijani su prije nekoliko godina snimili film (Il cuore nel pozzo, Srce u bunaru) u duljini od gotovo pet sati, o krvavim događajima u Istri i tršćanskoj krajini tih godina, u režiji jugoslovenskih antifašista. Zanimljivo je da nigdje se u filmu ne spominju Hrvati kao zločinci, nego "zlavi". Talijani za Slovence i Hrvate rabe ime Slavi (izgovara se "zlavi") - Slaveni. Doduše, u filmu ne spominju izričito ni Slovence, međutim prema imenima zločinaca se dade zaključiti da se radi o upravo o Slovencima, jer su SVA IMENA SLOVENSKA (Janez, Matjaž itd.) a čak je bio i jedan NEMANJA.

U nastavku je fragment iz jednog eseja Claudija Magrisa, talijanskog pisca, o ponašanju Titovih komunista. Magrisa se nipošto ne može optužiti da je antikomunist ili antijugosloven.

prof. dr. Marko Obućina, Sveučilište u Konjskom Brdu (lipanj 2009.)

PROMIJENITI SVIJET

Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada.

- Zašto i dalje vičeš? Zar ne vidiš da nitko nije spreman da se promijeni?

- I dalje vičem - odgovorio je prorok, - jer ako ću zašutjeti, oni će promijeniti mene!

Prevjeravanje bosanskih katolika

(Istinita pripovjest)

Osmansko carstvo je bilo ustrojeno u tzv. "miletski" sustav (tur. milet - narod) tako da je svaki (priznati) nemuslimanski narod imao svoju unutarnju autonomiju, a prema islamskom pravu, kao zimije-štićeni, imali su sultanovu "zaštitu". Bosanski katolici (Hrvati) nisu imali nikakvu zaštitu, jer nisu imali druge države (i bolje da nisu, danas se vidi koliko ih "štiti" njihova matična država - Hrvatska), s tim, gore po njih, da im je vjerski poglavar bio rimski biskup. Naime, rimski biskup - Papa - imao je vojsku i aktivno je ratovao protiv osmanske države. Tim gore po bosanske katolike.

Omiljeni posao pravoslavnih vladika je bilo da tuže katolike lokalnom kadiji, da je to ista vjera (katolička i ortodoksna) i, budući da je ista vjera, dužni su prema miletskom sustavu plaćati vjerski porez lokalnom vladiki. Još su tvrdili da su oni, katolici, tek otpadnuti od pravoslavalja.

Saslušao kadija vladiku i pozvao fratre iz obližnjeg čuvenog samostana, na čelu s poglavarom. Razlika između katoličke i pravoslavne vjere je u nekim dogmatskim sitnicama i tek teolozi mogu shvatiti i objasniti razliku. Jedna od najveći je što kod katolika Duh sveti prelazi i na oca i na sina, dok kod ortodoksa Duh sveti prelazi prvo na oca te s oca na sina. Nu, tko će u paklenoj Bosni misliti na "prijelaze" Duha svetog.

Fratri, sve sami doktori rimski upinju se dokazati kako to nije ista vjera, isti narod. Jok! Kako se parnica giba kraju, vladika je sve življi, već mu "latinski" dukati zveče u kesi.

Oko stola ih dvori jedan laik, neki Petar, izbjeglica iz Like. Valjda je tamo neko nedjelo učinio, zbog čega je morao bježati. U samostan su ga primili i svoje poslove laika obavljao je poslušno i smjerno. Uvijek je bio tih i šutljiv.

Kada je Petar odnio posuđe s jelom, uredio blagovaonicu, evo ti ga opet. Naravno, on je sve slušao i sve je znao. On će:

Eno ih ujutro u Travniku, na šerijatskom sudu, i vode i Petra, obučenog po fratarsku. Vladika ulazi u sudnicu, gleda s visoka, sav naprndačen, naduven kao sultanov paun i ne vidi u svojoj oholosti novog "fratra".

Kadija otvori parnicu pitanjem, ima li tko što primjetiti prije nego donese presudu. Vladika odmah veselo kaže da nema. Samostanski prior iziđe pred kadiju i reče:

Iziđe pred kadiju laik i okrenu se vladiki i ovako ga upita:

Kadija se pretvorio u uho. Zaptije su već na nogama, njuše krv. Vladika zaslijepljen latinskim dukatima, zaboravi namah gdje i pred kim se nalazi. Te osorno nastavi:

Kad to ču kadija travnički, skače na noge, zove zaptije. Udare vladiki dvadeset udaraca na svaki taban, osude ga na globu sa sto dukata i bace ga u tamnicu dok ne donesu dukate. Fratre otpravi u samostan.

Kako pornografija utječe na djecu i mlade

O tome kako pornografija doista utječe na djecu i mlade govori knjiga koja je prije nekoliko godina potresla Njemačku: „Deutschlands sexuelle Tragödie: Wenn Kinder nicht mehr lernen, was Liebe ist“ (Seksualna tragedija Njemačke: kada djeca više ne uče što je to ljubav)“ autora Bernda Siggelkowa i Wolfganga Büschera iz Berlina.

Kršćani koji su upozoravali na opasnosti od konzumiranja pornografije, zbog svojih su stajališta dugo vremena bili predmet ismijavanja od strane starih šezdesetosmaša i drugih navodno „bolje prosvijetljenih“ ljudi. Ljude koji odbijaju pornografiju smatralo se ukočenim čistuncima.

Tobias-Benjamin Ottmar je posjetio terapijsku zajednicu njemačke Evangeličke crkve u Neukirchenu i upoznao desetero djece kojima je jedno zajedničko: već su u djetinjstvu seksualno zlostavljala drugu djecu. Razlog: bili su i sami zlostavljani, a već prije desetog rođendana masovno su konzumirali pornografiju. Sada prolaze kroz jednogodišnji terapijski program koji bi im trebao pomoći da se to ne ponovi. Do sada je osamnaestero djece završilo taj program i dogodila se samo jedna recidiva. Životne priče većine od te djece su slične: bračni sukobi među roditeljima koji si ne uzimaju dovoljno vremena za djecu. Većina dolazi iz slabijeg socijalnog statusa, ali ih ima i iz „pristojnog srednjeg sloja“. Imaju neograničen pristup medijima, neki provode do deset sati dnevno pred računalom. Zapušteni su, imaju poteškoća s vezivanjem. Roditelji imaju vrlo labave predodžbe o seksualnom moralu.

Dok odrasli mogu bolje preraditi pornografske slike – što ne znači da konzumacija pornografije za njih nije problematična – djeca su sklona isprobavati ono što vide. To ima dramatične posljedice, napose zato što se u pornografiji seksualnost prikazuje kao posve odvojena od međuljudskih odnosa. Odlučujući faktor je prije svega odnos moći: žene bezvoljno čine ono što muškarci od njih traže, a muškarci se ne mogu oduprijeti privlačnoj snazi žena.

Je li to krivnja roditelja? Većina roditelja je prestrašena kada shvati što su njihova djeca u toj dobi već učinila. Tek malena manjina roditelja ne smatra da je tragično ako njihova djeca gledaju pornografske filmove. Najveći problem roditelja nije ravnodušnost nego neznanje. Zato se roditeljima savjetuje da s djecom razgovaraju o seksu i da dobro paze kako djeca postupaju s medijima.

Zašto Hrvatska ne progoni i 'srpske Denzigere'?

I što je tu sporno? Pa, sporno je i neshvatljivo to (da ti pamet stane!) da Hrvatska, odnosno Državno odvjetništvo sada progoni čuvare Hitlerovih logora, a ne progoni brojne čuvare srpskih i crnogorskih logora iz vremena srpske agresije nad Hrvatskom, što nije bilo tako davno, od 1991.-1996., a koji su još živi, slobodno se šeću od Vukovara, Tovarnika, Županje, Knina, Pakraca, Lipika, Karlovca, Gospića, Bučja, Stare Gradiške, Osijeka, Vinkovaca i niza drugih gradova i mjesta gdje su srpski i ini agresori učinili najstrašnije zločine nakon II. svjetskog rata u srcu Europe!

Ako Njemačka, Izrael i druge države mogu "do kraja života" proganjati i čuvare logora iz II. svjetskog rata, što čeka Hrvatska, koja je proživjela srpsku agresiju, srpski fašizam, zar nama nije stalo da i čuvari srpskih logora budu procesuirani? Možda će ih Hrvatska početi proganjati tek kad ti ljudi budu imali poput Denzingera 90 i više godina? Netko očito u Hrvatskoj (bivši Udbaši, a tko drugi) opet preokreće stvari, pa umjesto da se piše i uhićuje u ovom slučaju srpske čuvare logora, oni nam namjerno "podmeću" nekakve navodne Hitlerove čuvare od prije 70 i više godina. Nemamo ništa protiv, dapače svatko za ratni i ini zločin treba odgovarati, ali zbog čega baš na ovom primjeru Državno odvjetništvo RH i drugi nadležni organi šute, zašto ne proganjaju razne "srpske Denzingere", koji se, kako rekosmo, slobodno šeću Hrvatskom, ali i ostalim bivšim državama u našoj regiji?

U knjizi kroz pet samostalnih cjelina, koje povezuje uz ratne zločine tek lik Josipa Broza Tita, povjesničar Vladimir Geger istražuje kroz masovna bleburška smaknuća i poratnu sudbinu podunavskih Švaba, odnosno Folksdojčera, ulogu jugoslavenskoga komunističkog samodršca Josipa Broza Tita u masovnim ratnim zločinima. Geiger podsjeća kako u pitanjima partizanske i komunističke represije i zločina, odnosno tzv. obračuna s narodnim neprijateljem u Hrvatskoj ne postoji znastveni dijalog, što po njegovu mišljenju otvara prostor manipulacijama. Po broju pak ljudskih gubitaka, Geiger smatra kako su slučaj Bleiburg i sudbina Folksdojčera ogledni primjeri partizanske i komunističke represije i zločina. Nije se teško složiti s navedenim tvrdnjama, nu prije njihovih prihvaćanja, valja podsjetiti, kako unatoč nastojanjima pojedinaca, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji politička volja za sustavnim istraživanjem jugokomunističke represije i masovnih zločina.

S obzirom na sustav komunističke revolucije i način podizanja ustanka, valja podsjetiti kako su se sve do ranih pedesetih godina, dakle i pet godina nakon završetka rata, komunistički aparatčici javno hvastali po zagrebačkim kavanama, da su oblačeći ustaške odore upadali u pravoslavna sela i činili zločine, kako bi seljake potaknuli na bijeg u šume, dok su istodobno, oblačeći četničko ruho, na istovjetan način upadali u katolička sela i na isti način stravičnim metodama poticali Hrvate na priključivanje svome boljševičkom pokretu. Uostalom i danas će se poneki svježjega pamćenja sjetiti Kate Pejnović, partizanske narodne heroine, koja se, unatoč svim položajima i časti u Totovoj državi, svojim susjedama žalila kako su joj četnici ubili pet sinova, premda je službeno i javno morala govoriti da su joj djeca bila žrtve ustaškoga terora. Sve su to segmenti jednoga složenog zločinačkoga režima koji zahtijevaju bar temeljito historiografsko istraživanje. Ne mislim, dakle, ovim tvrdnjama nijekati počinjene zločine na prostoru nekadašnje NDH, nu procjene spomenutih istraživača (Kočović i Žerjavić) kreću se ipak u jugoslavenskim političkim koordinatama pa se prema njima tako treba i odnositi. Pitanje pak žrtava komunističke represije i masovnih jugoslavenskih partizanskih zločina u Hrvatskoj očito nije moguće otvoriti kod nas, jer su još uvijek živi počinitelji ili pak nositelji zločinačkoga komunističkog sustava. Uostalom, pokazuje to i slučaj sukoba sadašnje vlasti s Europskom komisijom na primjeru Josipa Perkovića, inače jednoga od čelnih ljudi bivše jugoslavenske tajne policije - Udbe. Giger podsjeća kako se Josip Broz Tito nalazio tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću na vrhu piramide vojne i civilne vlasti te je objedinjavao najvažnije položaje i dužnosti u Komunističkoj pratiji i njezinoj bivšoj jugoslavenskoj državi. Tako je, smatra Geiger, Tito bio osoba neosporna autorita pa u skladu s načelom da je svatko odgovoran onoliko koliko je imao utjecaja ili pak mogao utjecati na događaje, toliko bio odgovoran i za masovne zločine. Geiger to upravo i pokazuje u svojim tekstovima, a posebice valja istaknuti njegovu izvrsnu raščlambu historiografskoga rada Ive Goldsteina i njegovih partizanskih sljedbenika, koje ne pate samo od ideološke obrane Brozovih zločinačkih postupaka, nego i cijeloga niza materijalnih previda.

Kao suradnik NKVD-a sudjeluje u likvidaciji Gorkića, a u razdoblju od 1943. do 1945. kao šef jugoslavenskih komunista ima status savjetnika NKVD-a. Na području koje nadzire tijekom rata osniva Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), a iz njegovih elitnih dijelova 13. svibnja 1944. formirat će OZN-u, kasniju Udbu, koja će u razdoblju 1944./45. obavaljati masovna smaknuća budućih neprijatelja komunističkoga režima. Masovni progoni, stradanja, zatočenja i smaknuća različitim će intenzitetom trajati sve do tzv. Brijunskoga plenuma 1966. na kojem je smijenio Rankovića i poslao u mirovinu 12600 službenika Udbe. Sve ovo navodim kako bi se mogla vidjeti sukladnost Brozova djelovanja sa sovjetskim terorom. Nakon što je boljševička partija u Rusiji formirala svoju obavještajnu službu Čeku 20. prosinca 1917., koju je vodio Feliks Dzeržinski, 1922. je pretvorena u NKVD, a 1954. u KGB. zanimljiva je podudarnost sovjetskih s titoističkim čistkama. Naime, nakon što Genrih Grigorjevič Jagoda obavio velike čistke (1934.-1938.) za nagradu je bio ustrijeljen, kao i njegov nasljednik Nikolaj Ježov, kojeg je također nakon obavljena posla dao ustrijeliti njegov budući nasljednik Lavrentij Berija, a Beriju su nakon Staljinove smrti smaknuli 1953. te njegovu desnu ruku Abakumova 1954.

JE LI HIJENA NEŠTO DRUGO AKO PROMIJENI IME

Srpska politika je neprijatelj Hrvata

U svakom međusonom negativnom odnosu Srbi su uvijek bili prvi, ratovali su u Hrvatskoj protiv Hrvata u savezu s Turcima ili sami. Hrvati nisu nikada inicijativno ratovali protiv Srba u Srbiji, nego su se uvijek od njih branili u Hrvatskoj. U svakome ratu bio on napadački ili obranbeni svaka strana pravi zločine.

U ratnim osvajanjima, pljački… i razaralaštvima svekolike hrvatske imovine, nema u Europi gorega naroda prema Hrvatima, nego su to Srbi – bili, jesu i ostaju takvima.

Ostalo iz odnosa Hrvata i Srba, odnosno Srba i Hrvata bit će natuknički i nepodpuno spomenuto iza ovih predstavljanja Srba i Hrvata u elektroničkim medijima.

Te zločine nad Hrvatima: civilima, ženama djeci i nemoćnim starcima komunisti nazivaju antifašizam. Povijesna literatura o Drugom svjetskom ratu spominje oko 700 masovnih grobnica Hrvata u Sloveniji, desetak u Austriji, oko 1800 odkrivenih ili poznatih u Hrvatskoj, procjenjuje se isto toliki broj (1800) masovnih grobnica Hrvata u BiH, a u Vojvodini, Srbiji i Makedoniji ne ćemo nikada znati, koliko tisuća Hrvata je poubijano.

BETWEEN A ROCK AND A HARD PLACE

Kako bi oni kojima taj pojam “prodaje Dalmacije” još nije jasan saznali istinu o čemu se zapravo tu radi i koje su bile stvarne posljedice tkzv. Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941., te kako bi se dobila točna slika onoga što je uslijedilo poslije tih ugovora dosta je samo pogledati zemljovidnu kartu Nezavisne Države Hrvatske između tih ugovora i 8. rujna 1943. godine.

Poslije tih ugovora (kako je nedavno naveo i g. Tomislav Đonlić) Od ukupno 3.668 kvadratnih kilometara Dalmacije, Italija je pripalo svega 368, što znači jedva 10%. Ali, kad se izuzme Zadar s okolicom i neki otoci koje je Italija dobila Rapalskim ugovorom 1920. godine, onda Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. Italija je dobila svega pet ili šest posto Dalmacije.

Najprije pogledajmo što se sve odigravalo prije, za vrieme i poslije tih ugovora.

IZMEĐU KAMENA I TVRDOGA TLA

Italija je, s pomoći i “darežljivosti” Engleske i Francuske, još prije nekih 20 godina prigrabila velike dijelove hrvatskoga teritorija. Ovim, ustvari trećim po redu, “ugovorom” Italija je zahtjevala slijedeće:

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a talijanske teritorijalne zahtjeve uspio je svesti na jedan mali dio srednje Dalmacije. Rimski ugovori bili su na snazi do 8. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razriješenju Rimskih ugovora” anulirani.

Ne obzirući se na te, niti na bilo koje od niza problema s kojima je tek uzpostavljena NDH bila suočena, tkzv. Hrvatska historiografija pod utjecajem velikosrbskog i jugoslavenskog agitpropa odmah je te ugovore etiketirala “prodajom Dalmacije”.

Relevantna pitanja i okolnosti u svezi s Rimskim ugovorima jesu:

Nu najprije pogledajmo kakvi su bili hrvatsko-talijanski odnosi i što se sve događalo prije sklapanja Rimskih ugovora 1941. godine.

RAPALSKI UGOVOR

Predstavnici Engleske, Francuske i Rusije talijanski memorandum s tim zahtjevima podpisali su 26.travnja 1915. u Londonu.

Ovaj ugovor trebao je riješiti do tad sporna pitanja o razgraničenju Italije i novonastale tvorevine tkzv. Kraljevine SHS.

Razočaran, Trumbić je odmah poslije tog ugovora dao ostavku, a kasnije (1938.)izvršio je samoubojstvo. (Jedini od onih iz Jugoslavenskog odbora kog je radi zablude jugoslavenstva pekla savjest. nap. a. )

Pregovori su se odvijali u nekakvom znaku diplomatske premoći Italije koja je smatrala da ima podporu Engleske i Ftancuske, pa su njezini predstavnici inzistirali da se Italiji pripoje sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom.

Normalno da se Srbi talijanskim zahtjevima nisu previše opirali jer se nije radilo o diobi njihove nego tuđe zemlje.

Rijeka s okolicom proglašena je nekakvom slobodnom državom, nu dolazkom na vlast u Italiji 1922. godine Mussolinijeva vlada uspjeva izvršiti reviziju Rapalskog ugovora u svoju korist i Rijeka je propojena Italiji.

PRVI RIMSKI UGOVORI

U ime vlade Kraljevine SHS podpisali su ih predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Italije sam Benito Mussolini.

JE LI dr. PAVELIĆ IMAO OBVEZU PREMA ITALIJI IZ VREMENA EMIGRACIJE?

Kako bi vidjeli o kakvoj se “prodaji” radilo pređimo na ono što se dođalo uoči i za ovih vrieme ugovora.

Izborom pregovaranja, dr. Pavelić je poslije žilavih natezanja s Talijanima njihove pretenzije na aneksiju širokog pojasa zacrtanog od Rijeke preko Karlovca i Mostara pa sve do Kotora uspio svesti na malo područje u srednjoj Dalmaciji - i spasiti državu.

Ustvari, rekao je: “Morali smo spasiti državu. Jedino tako ćemo imati priliku da stvorimo jaku vojsku koja će za koje dvije godine biti kadra baciti Talijane u more i osloboditi sve naše krajeve”.

Relevantna okolnost u to vrieme zbog koje su Nijemci izbjegavali bilo kakav sukob s Italijom bila je činjenica da je Njemačka tada bila u završnoj fazi pripremanja za udar na Sovjetski savez. Unatoč simpatijama nekolicine njemačkih vodećih ljudi i dužnostnika, podpora Njemačke je izostala.

Hitller, koji je u to vrieme već bio podpuno zaokupljen planom “Barbarosa” (plan za napad na Sovjetski savez ), izjavio da Njemačka nije zainteresirana za hrvatske probleme i preporuča direktne pregovore između Hrvatske i Italije.

PRELIMINARNI PREGOVORI U LJUBLJANI

Kako reče pisac koji je u emigrantskom tisku detaljnije opisao sve ono što se u tim po Hrvatsku vrlo opasnim danima događalo - ovdje je potrebno navesti prikaz dr. Ede Bulata iz jedne njegove knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata čiste nacionalne orientacije.

U svojoj knjizi “Kroz borbe i izkušenja” dr. Bulat detaljno je opisao pod kakvim uslovima se odvijao taj sastanak u Ljubljani gdje kaže da je dr. Pavelić najprije neki sat vremena sam razgovarao s talijanskom delegacijom, pa dalje kaže:

S lijeve strane sobe amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih i prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah do samog središnjeg stola vižlasti i mladi Ciano ( Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova nap. a. ), u crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svietlim čizmama i jako ibočenim čeljustima. Svi stoje i šute gledajući ponešto u nas pridošlice ali najviše u Poglavnika koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva da se smjestimo pred njim. Zaokrenut je prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastrebova treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plien.

Kaže nam odprilike ovo:

“Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje” i pokaza nam rukom na kartu. Nadalje je rekao g. Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da snjom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj. Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano skupa sa prisutnim generalima iztakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži. Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste. Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja. Ja sam mu na to odgovorioslijedeće: Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na tkvom temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći - i to s nama”

Vidjevši da pokušaj intimidacije pompoznim showom njihovih krivonogih i trbušastih generala nisu uspjeli uplašiti Hrvate, perfidni Talijani se pokušavaju služiti raznim “velikodušnijim” ponudama kao onom da će pristup na more izpod Velebita proširiti na 80 km ako Hrvatska prihvati pristup, najprije u personalnu,a onda u carinsku i privrednu uniju s Italijom, te podređenost hrvatske vojske talijanskoj komandi, što je dr. Pavelić smjesta odbio.

Samo još želim napomenuti onima čije se ocjene o Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i o NDH uobće, temelje na raznim kukavičkim jajima iz jugokomunističke i velikosrbske košare, da prije donošenja svojih sudova malo promisle što bi oni učinili da su bili na njegovom mjestu.

Dr. Pavelić je stjecajem svakome poznatih okolnosti izgubio rat. Za to i iz tih razloga najlakše je krivnju za sve što se događalo prije i poslije tog gubitka baciti na njega.

Ipak, svi znamo da je u Hrvatskoj i izvan nje, dosta onih koji vjeruju u takve budalaštine.

Sve što govorim i pišem nije temeljeno na nikakvoj pristranosti nego rezultat neprekidnih metodičkih iztraživanja raznih izvora kroz više od 50 godina moga emigrantskog života.

I, bez iznimke, uvijek sam našao da sve što ovi potonji pišu i govore o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, pa i o samim sebi, nisu ništa drugo nego podle fabrikacije onih čiji su ciljevi i namjere uvijek bili puno gori i opasniji od svih, pa i od onih fašističke Italije.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

HRVATSKE ZEMLJE U MAGLI IZDAJE

Evo braće, evo rođenije, nijedan se poturčio nije. Baš ovako je njegovu pjesmu razumjela kolegica Jasmila Žbanić, zemljakinja iz iste spomenute povijesne zemlje, i odgovorila mu svojom pjesmom, koju su mnogi razumjeli ovako. Pliva patka, pliva guska, ova zemlja bit će Turska.

Još neprirodnija rijeka u BIH je srpska, nastala od srbijanskih potočića, kojima su tok prema BIH usmjeravali i korita kopali, turski okupatori sa potkovanim konjima i oštrim sabljama. Otac etnobošnjaštva Muhamed Filipović je nedavno, pod stare dane, javno na televiziji priznao da je njegov šukundjed, Hrvat, zagrebački kanonik, koga su Turci zarobili i preveli na Islam.

Ako i jedni i drugi, kao proizvodi silovane povijesti, žive na povijesnoj hrvatskoj zemlji, a ne žele prihvatiti konfederativni odnos sa obnovljenom RH, kako je to predviđao i Washingtonski sporazum iz 90-ih godina, i što bi bilo najprirodnije rješenje, onda onima koji su kroz sva iskušenja sačuvali svoje ime i identitet, danas ne preostaje ništa drugo nego da svoj gore spomenuti potok, od presušivanja, spašavaju trećeentitetskom zaštitom.

U BIH ovih dana će stići i visoko rangirana politička djelatnica iz evropskog parlamenta po imenu Katarina. Prilika je to da joj se dodijeli kakvo odlikovanje njene imenjakinje bosanske kraljice Katarine, i da joj svečana večera bude obogaćena nastupom kulturnoumjetničkog društva spomenutog imena.

Vaš pogled na hrvatsko društvo?

Čeka li nas joj jedna godina apsurda milanovićeve vlade?

Što je trulo u zemlji Hrvatskoj?

Kako nas percipiraju vani?

Kako riješiti problem Bosne?

Čeka li nas rat u Bosni i podjela?

Kažu da je Herceg Bosna bila greška Franje Tuđmana?

Zašto bošnjačka elita omalovažava hrvatsko oslobađanje BiH i zbrinjavanje izbjeglica?

Stvara li se nova Jugoslavija?

Tko je Robert William Seton-Watson (1879.-1951.) - pravi otac Jugoslavije?

Ta masonska „crkva“ služeći se teorijom kako samo britanske elitne nadrase mogu vladati svijetom postala je temeljac za sve kasnije osnovane elitističke asocijacije. Sukladno Protokolima sionskih mudraca postavila si je tri cilja: preuzetu apsolutnu kontrolu nad politikom, odgojem i novinarstvom, za početak na britanskom govornom području, a potom i nad cijelim svijetom; za taj posao regrutirati odabrane studente iz oxfordskog sveučilišta; i ostati daleko od očiju javnosti.

Steton-Watson je u višenacionalnoj Monarhiji vidio branik pangermanizma, i njenim nestankom bi se otvorio put velikonjemačkom ekspanionizmu i njenom prodoru na jugoistok Europe. Mora se napomenuti da se englesko masonstvo stoljećima hranilo pomalo benignim strahom od buduće uloge ujedinjene Njemačke u svijetu, od njenog strateškog predvodništva u Europi. Isto takvu pogibelj uočio je u Rusiji i mogućem rastućem panslavizmu, ukoliko Rusija okupi slavenske narode na istoku Europe. Rješenje južnoslavenskog pitanja vidio je u udruživanju svih južnoslavenskih naroda, uz dvojbu, da li treba to riješiti unutar Austrougarske Monarhije ili izvan nje.

Carski dvor Romanovih su početkom 20. stoljeća počeli planski opsjedati najpoznatiji okultisti i ezoterici, magi i kabalisti, rozenkrojceri i martinisti. Judeo - masonstvo je plelo svoju mrežu oko carskog dvora i razradilo detaljan plan o uništenju carizma u Rusiji. Po predlošku „znanstvenog socijalizma“ Karla Marxa to će revolucijama 1905. i 1917. godine i potvrditi. Austrougarsku Monarhiju kao veliku katoličku državu u kojoj je njen monarh nosio naziv „apostolski“ rasklopiti će se drugom metodom, općesvjetskim ratom.

Na Hrvate, kao također slavenski narod, Seton-Watson gledao je sasvim drugačije, kao na katolički narod koji je 1848. spasio Monarhiju, kao na vječnog Njemačkog saveznika, kao na korov kojega se treba uništiti i nikada mu ne dozvoliti samostalnu državu. Jer eventualnim stvaranjem hrvatske katoličke države presjekla bi se britanska žila kucavica koja preko hrvatskog Jadrana vodi na Daleki istok.

Nužno se podsjetiti da su Srbi već u 19. stoljeću prošli kroz proces potpune nacionalne homogenizacije kada potpomognuti Rusijom, kao i već izrazito snažnim masonstvom u Velikoj Britaniji i Francuskoj, stvaraju vlastitu državu. Znakovito je to da su svi vođe srpskog ustanaka bili slobodni zidari. Kod Srpskih ustanaka prvi puta u povijesti može upotrijebiti pojam „etničkog čišćenja“ pošto su stotine tisuća albanskih, turskih i bosanskih muslimana zvjerski izmrcvareni ili protjerani iz nastale kneževine. Ostalo stanovništvo je posrbljeno. Utjecajni ministar Kneževine Srbije Ilija Garašanin donio je 1844. godine ekspanzionistički program daljnjeg širenja srpske dominacije na područja koja Srbi uopće nisu nastanjivali, ili su predstavljali neznatan broj pučanstva, pod nazivom Načertanije.

Trebalo je još samo srušiti katoličku dinastiju Habsburg, inscenirati rat i posložiti karte. Taj zadatak je Milnerova grupa (Okrugli stol) povjerila, sada već strastvenim srboljupcima, Robertu Williamu Seton-Watsonu i Henryju Wickhamu Steedu, koji su kao advocati diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Čuvena dvojka je osnovala u Srbiji središnju masonsku ložu Ujedinjenje, koja je uskoro preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt, osnovane 1909. godine, poznatije pod imenom Crna ruka. Crna ruka je u Bosni i Hercegovimi formirala svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna kojoj su pristupili mladi srpski nacionalisti (među njima i jedan Hrvat, nobelovac Ivo Andrić), mahom masoni ili masonski kandidati. Sve pretpostavke su izvršene za ubojstvo katoličkog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, i rat je mogao početi.

Koristeći se svojim razgranatim mrežama u Češkoj (Tomaš Masaryk i Edvard Beneš), kao i među južnim Slavenima (Pašićeva vlada i hrvatski smušenjaci iz Jugoslavenskog odbora koji su u srbo-hrvatstvu naivno vidjeli pragmatično sredstvo za izlaz iz austro-ugarske potlačenosti) Seton-Watson u Londonu 1915. godine u brošuri What is at Stake in the War oblikuje matricu nove Europe. Sva tri carstva, Austrougarsko, Njemačko i Tursko nužno će biti baciti na koljena i na njihovim ruševinama stvoriti novu Europu. S obzirom da je talijansko masonstvo, na čelu s Židovima, Velikim majstorom Ernestom Nathanom i ministrom vanjskih poslova Sidney Sonninom, u svojoj zemlji izvršilo politički prevrat i Italiju dovelo u krug zemalja Atante, Seton-Watson aktivno arbitrira u razgraničenju dviju država, Italije i buduće Kraljevine SHS. U svakom slučaju Britanskom Imperiju je zajamčena mediteranska žila kucavica koja preko Jadrana vodi na Bliski i Daleki istok.

Najosebujniji odnos je Seton-Watson imao s hrvatskim izdajničkim političarom Franom Supilom. To je vrlo zanimljivo, ako znamo da je Supilo osim moralnog defekta imao i simptome luesa kao posljedice sifiličnog meningitisa, a bolest se razvija godinama i trajno je oštetila mozak. Supilo je umro 1917. u Londonu, a njegova medicinska dokumentacija do danas je nedostupna. Siptomatično, ali čovjeku pomračena uma, a koji je odlučivao o sudbini Hrvatske, Seton-Watson je prigodom smrti napisao nekrolog: Frano Supilo: A Southern Slav Patriot, The New Europe.

Između dva svjetska rata Seton-Watson se slavi diljem istočne Europe, u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, u Rumunjskoj zbog dobivanja Transilvanije postaje počasni građanin, u Jugoslaviji, koje li ironije, dobiva počasnu diplomu doktora na Sveučilištu u Zagrebu itd. Svojedobno je dezorijentirani Stjepan Radić, uvidjevši sramotnu obmanu hrvatskog naroda u zloglasnoj Karađorđevićevoj Kraljevini, zatražio od Seton-Watsona pomoć u Londonu. Ovaj ga je podrugljivo poslao kući pošto ni u kom slučaju nije htio čuti za hrvatski separatizam. Pritom je „dobronamjerno“ savjetovao Radiću da svoj problem riješi u Beogradu, da u Narodnoj skupštini poradi na rješenju „hrvatskog pitanja“ te da se sporazumi s „poštenim Srbijancima“, istaknutom masonskom braćom, Ljubom Davidovićem, Jocom Jovanovićem Pižonom i dr. Poznato je kako je Radić završio u toj skupštini!

Britansko masonstvo nikada se nije odreklo niti skrbništva nad srpskim četništvom smatrajući ga kompatibilnim s jugoslavenskim partizanima. Poznato je da je 1941. godine sklonilo srpskog kralja i političko vodstvo u London i ondje je osnovalo izbjegličku vladu. Slijedom te sveze, krunskom kraljeviću Aleksandru Karađorđeviću, sinu izbjegličkog jugoslavenskog kralja Petra II., koji se rodio 1945. godine u Hotelu Claridge u apartmanu koji je britanska vlada proglasila jugoslavenskim ozemljem, krsna kuma je bila sadašnja britanska kraljica Elizabeta II. Kraljeviću je nakon školovanja na Britanskoj kraljevskoj vojnoj akademiji uslijedila karijera u britanskoj vojsci. Kasnije se Aleksandar Karađorđević s osobitim kraljičinim vezama posvetio poslovnoj karijeri, tako da danas obitelj Karađorđević pripada masonskom nadzirućem Komitetu 300, udruženju tri stotina najbogatijih obitelji na svijetu koje kontrolira rad svih službenih i elitističkih svjetskih organizacija.

Sveza britanskog i srpskog masonstva, ponajviše zaslugom našeg „junaka“ Roberta Williama Seton-Watsona, nakon Drugog svjetskog rata postajala je svakim danom sve čvršća, Srpski masonski lobi u Britaniji u mirnodopskom razdoblju srastao je kao prst i nokat s britanskim teokratskim sustavom kao i sveza između obje Jugoslavije i Velike Britanije. Pošto je u obje Jugoslavije časnički, obavještajni i diplomatski kor bio pretežito srpski, stvorila se kultura bliskosti između Engleza i Srba. To visokopozicionirano srpsko masonstvo stoga je vrlo lako u središtu europske masonerije, u Londonu, stvorilo neslomljivu percepciju o Srbima kao narodu koji je u oba svjetska rata bio na savezničkoj strani, naspram genocidnim Hrvatima koji su čvrsto stajali uz Austrijske i Njemačke osvajače.

Svi ti bilingvalni Srbi gotovo su srasli s donjim domom Britanskog parlamenta, s britanskim torijevcima, laburistima, a poglavito s medijima. U sprezi s britanskim masonstvom koje je jedina velevlast u Velikoj Britaniji, dočekali su raspad Jugoslavije, Domovinski rat, rat u Bosni i Hercegovini, slanje mirovnih snaga na okupirana područja i sl. Konzervativni prvak i osobni tajnik princa Michaela od Kenta, John Kennedy (rođen kao Radoje Gvozdenović); John (Jovan) Zametica s Međunarodnog instituta za strateška pitanja, inače predavač na Westminsterskom sveučilištu; časnik Mike Stanley (Miloš Stanković), sin četničkog izbjeglice, kao glavni časnik za vezu između UN-a i bosanskih Srba i mnogi drugi srpski lobisti švrljali su zajedno s britanskim lordovima Carringtonom i Owenom, političarima, ministrima i „mirotvorcima“, i ostalim masonskim službenicima po prostorima bivše Jugoslavije, obilato novčano nagrađivani od Miloševićevog i Karađićevog zločinačkog režima. Kako se rat razbuktavao, postajalo je sve teže razlikovati politička stajališta britanskih političkih misionara od apologeta režima u Kninu i na Palama.

A danas? Seton – Watsonovo sjeme je obilno urodilo plodom. Ovi naši sadašnji vodeći hrvatski političari, među kojima zasigurno Diogen sa svijećom ne bi našao vjernika, postali su jadni slugani londonskog „Velikog oka“. Baš kao pravi „mali od palube“ za svaki politički savjet hitaju k krsnoj kumi kraljevića Karađorđevića i njenim emisarima među kojima se posebice ističe „uskrsli Vladimir Velebit“, odnosno stanoviti Dejan Jović.

A u Hrvatskoj? Ili su na vlasti negdašnji mladi skojevci ili partizanski sinovi ili pak oni koji su u najmanju ruku potiho koketirali sa zloglasnom UDBA-om. Zato nas taj ljubavni zanos između hrvatskih i srpskih političara ne treba čuditi. Pa zar partizani i četnici nisu u mnogo čemu „kompatibilni“, zar nisu tijesno surađivali u Drugom svjetskom ratu, što javno, što tajno, što izravno, što posredno… Pa što se ustvari slavi 27. srpanja 1941 u Srbu?

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

"Republika srpska" nastala je na krvavom zločinu!

Zašto su Hrvati pristali na Daytonski sporazum nije dovoljno niti jasno niti poznato. Vjerojatno iz razloga što su i Gojko Šušak i Franjo Tuđman bili bolesni te su željeli da se rat završi za vrijeme njihova života. Daytonski sporazum je samo bio važan za prekid rata a ne za pravedan mir u kojemu su Srbi dobili polovicu Bosne i Hercegovine i nastavili živjeti u entitetu kojega su nazvali "republikom srpskom". I sada je vrlo važno pitanje zašto većina Hrvata podržava jednoga Milorada Dodika koji istini za volju govori i o pravima Hrvata na svoj entitet hrvatsku Herceg Bosnu koju su obranili tijekom rata i čiji čelnici leže u Haagu čekajući svoje presude.

Revolucija nam je itekako potrebna

Revolucija nam je itekako potrebna, budući da ovaj ekonomsko-politički sustav nije sustav za ljude nego za pojedince. Revolucija nam je itekako potrebna ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični. Potreba za glasnom i jasnom artikulacijom svog očaja jest bila itekako potrebna, ali prosvjedi nisu imali jasan cilj, pa se svi ljudi nisu mogli s njima u potpunosti poistovjetiti. Ako se još uzme u obzir da su plemeniti prosvjedi kasnije poslužili kao sredstvo političke manipulacije, onda puno toga pada u vodu.

Umjesto (r)evolucije, dobili smo bezobrazluk, brbljariju i nedoučenost. Svi se pozivaju na "građanstvo" te svoju anarhiju nazivaju "građanskom revolucijom", a ponašaju se kao horda pijanih Čečena usred Moskve.

„Fašistički komunizam"

Oni očekuju ostavke Bakira Izetbegovića i Nebojše Radmanovića te da Željko Komšić preuzme svu vlast. Da je riječ o nekome tko je politički „nevin", možda bih lako i progutao ovaj „zahtjev". Ali praviti revoluciju slobode i blagostanja, a na čelo te revolucije staviti osobu koja simbolizira svu nedemokratičnost ove države - ogroman je paradoks!

Šlag na kraju: „Ostavka svih nacionalno-religiozno opredijeljenih političara." Zar ovo nije kršenje ljudskih prava? Zar jedan političar ne smije biti vjerski opredijeljen? Zar jedan političar ne smije biti ponosan na svoju naciju?

Teško je, nažalost, danas polemizirati o ovome s ljudima koji malo čitaju. Ako želite, dakle, dizati revolucije, onda čitajte. Ali, ako organizacije koje stoje iza ovih prosvjeda zaista uspiju u svojim namjerama, onda će stara Europa biti ponosna što na svom kontinentu ima pionirsku državu čiji bi se društveni model mogao komotno opisati kao „fašistički komunizam".

HDZ kao generator hrvatske političke krize

Što se tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini, već se više od dvadesetak godina BiH Hrvatima, poput hamletovskog „biti ili ne biti" pitanja, uporno nameće pitanje nacionalnog jedinstva, koje se kasnije pokazalo kao puka borba za održavanje HDZ-a na vlasti. Evo HDZ je i nakon ovih prosvjeda (još jednom) naglasio kako je ovo borba protiv Hrvata.

(Zlo)upotrebljavanje medija

Politička nomenklatura u BiH je, kao što i sami možete primijetiti, koncentrat postojeće ponude (bolje nemamo) te posljedica biračke potražnje (mi smo ih izabrali). Odraz volje većine ovdašnjih konzumenata biračkog prava i uzaludno je zavaravati se iluzijom da narod zaslužuje bolje, poštenije, odgovornije, kompetentnije političare od onih koje ima. Dobro smo i prošli. Vjerojatno zaslužujemo i gore. Jer, oni, narodni zastupnici, reflektiraju stanje svijesti i razinu temeljnih društvenih vrijednosti u zemlji ma koliko mi šutjeli o tome. Zar to nije bilo očito u paležu i uništavanju zajedničke imovine?

Revolucija znanjem i kvalitetom

Kratki vodič za pravu revoluciju

Evo na koncu i jedan dodatak s konkretnim koracima kako se to zapravo diže revolucija. Ovo je memento za one koji će, za promjenu, znati za što se bore.

Je li postignut dogovor između HDZ-a i SDP-a!?

Nije se potrudila ni za tisuće žrtava likvidiranih i pokopanih u jamama diljem nekada okupiranih hrvatskih teritorija te teritorija Srbije. I dan danas se na nekada okupiranim područjima Republike Hrvatske ne stvaraju uvjeti povratka izbjegloga autothonog hrvatskog stanovništva u svoja naselja.

Kolika je to količina prijezira i mržnje tih spodoba prema svom narodu pokazuje i odnos koji imaju prema stotinama tisuća hrvatskih građana, većinom civila, nemilosrdno likvidiranih i pokopanih četrdesetih godina prošlog stoljeća u tisućama masovnih grobnica diljem Srbije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije... Nema naselja u Hrvatskoj i bivšoj zločinačkoj Jugoslaviji gdje nisu pokopane njihove žrtve a da se njihova rodbina i dan danas ne usudi ih iskopati i dostojno ih javno i sa svim počastima pokopati na mjesnim grobljima.

Slovenija nam je deset godina, radi Savudrijske vale i Ljubljanske banke, sprječavala ulazak u Europsku uniju a mi širom otvaramo vrata Srbiji na putu u EU, državi koja je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku te još i danas ne priznaje našu suverenost i teritorijalni integritet. Ovom potporom hrvatskih eurozastupnika ulasku Srbije u Europsku uniju, hrvatski zastupnici izdali su i osramotili hrvatski narod. Danas doznajem da je HDZ dogovorio s SDP-om povlačenje tužbe protiv Srbije za počinjeni genocid i diskretno oslobađanje iz hrvatskih zatvora svih pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca i ubojica srpske nacionalnosti i to na bazi Zakona o oprostu!!!

Da nam nije pseće hrane, sin, unuka i ja već bismo odavno umrli od gladi

“Da ne uzimam od pasa pseću paštetu, crijeva i iznutrice, svi bismo troje već odavno umrli od gladi”, kaže nam u razgovoru koji smo vodili u humanitarnoj udruzi “Rijeka ljubavi” koja će toj obitelji nastojati pomoći koliko god bude mogla. Onaj jedan obrok iz Pučke kuhinje, na koji naša boležljiva i skromna sugovornica ima pravo, ali često ne može otići po njega jer nema kako i čime, mora podijeliti na tri dijela.

Prevrćem i po kontejnerima

Kaže da ima i nešto vrta, ali tek toliko koliko može sama okopavati. Od toga si pripremi nešto za zimu.

- I jogurt bih rado popila. Ponekad si kupimo nekoliko litara mlijeka, a i to nam je previše za ovo malo novca što dobijemo. Pokupim negdje pokoju bocu, to nam bude za kruh. Nekad sam znala nešto prodati i na pijaci, ali nemaju ni drugi novca pa se ništa ne trguje. Vučem torbu do pijace i natrag, a novčanik ostaje prazan - priča naša sugovornica.

Grijalicu ne smijem upaliti

S ljubavlju priča i o svojim psima, kojima je nadjenula imena nakon što ih, kaže, udruga nije mogla uzeti u azil, ali su joj umjesto toga ponudili sterilizaciju kuja i hranu za njih. “Dok je meni moje Višnjice, koja je slijepa, dvije Curice (obje se kujice odazivaju na to ime), Kuki i Lile, bit će valjda i njima i nama nešto pojesti”, tužno zaključuje Josipovčanka koja sa svojom obitelji živi tu, pokraj nas.

Apel: Obitelj Penava treba našu pomoć!

Obitelj Penava (Marko i Ljubica) s Maglica (Gornja Rama) život nije mazio od samog rođenja pa do starosti. Kao djeca, Marko, Ljubica i Kata (sestra koja je umrla prije nekoliko godina) nastradali su igrajući se minom zaostalom iz Drugog svjetskog rata. Marko i Kata su teško ozlijeđeni i oboje je ostalo bez jednog oka, a Ljubici su ozlijeđene ruke.

Zbog teške bolesti, Marko je prije dvadesetak dana morao ići u bolnicu gdje se i sada nalazi i životno je ugrožen. Ljubica je sada ostala sama kod kuće, uz loše zdravlje, njena materijalna situacija nije nimalo dobra.

Unatoč činjenici da je materijalna situacija kod mnogih teška, uvjereni smo da još uvijek ima ljudi koji žele i mogu pomoći onima kojima je najpotrebnije.

Svaka humanitarna akcija koju smo do sad pokrenuli, bila je uspješna, nadamo se da će uz pomoć dobrih ljudi biti i ova!

Račun na koji se može izvršiti uplata za obitelj Penava:

LAŽU DESETLJEĆIMA

‘Kuhinja’ obavještajaca

– Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku – kaže Vukić.

– Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje – kaže Vukić.

‘Mirna godina’

Stepinac je prvi reagirao na nehumane uvjete zatočenika

Postoji li crkveno masonstvo?

Postoji veliki raskorak između nekritičkog stava Crkve prema masonstvu, kao izvorištu Zla, i onoga što mnogi vjerski karizmatici navješćuju. Podsjetimo se na jednog od njih, na don Stefana Gobbija (1930.-2011.). Don Stefano Gobbi je 1972. godine tijekom molitve u Kapelici ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi za svećenike, koji ne samo da su osobno htjeli iznevjeriti svoje zvanje, nego su se pokušavali okupiti u udruženja nepokorena Crkvenoj vlasti, čuo nutarnji govor (locutio interna). Don Gobbi zamolio je tada Gospu da mu dade neki mali znak potvrde, što mu je Ona isti mjesec u Nazaretu i potvrdila. Gospa se od tada redovito obraćala don Gobbiju.

Nutarnji glas fatimske Gospe tijekom svih tih godina govorio je karizmatičnom don Gobbiju: o krizi vjere koja danas uzima sve više maha, što je već najavila Gospa prigodom ukazanja u Fatimi; o širenju zabluda u svim dijelovima Katoličke Crkve; o velikom otpadu u kojem živimo, a o kojem piše Sv. Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima; o crkvenom nejedinstvu koje prouzročuje osporavanje Pape i odbijanje njegovog Učiteljstva itd. U tim porukama jasno su istaknuta apokaliptičnost vremena u kojemu živimo, što možda i mnoge sablažnjava, ali iščitajmo i prepoznajmo znakove vremena i oni će nas uvjeriti upravo u to.

- U Valdragonu (San Marino), 29. lipnja 1983. godine nutarnji glas Gospe među ostalim je govorio kako se masonstvo infiltriralo u Crkvu gdje ju napada, ranjava i pokušava razoriti svojom podlom taktikom.

- U Rubbiou (Vicenca), 31. prosinca 1992. godine, nutarnji govor ukazuje na lažne učitelje i čuvene teologe koji više ne naučavaju evanđeoske istine, već pogubna krivovjerja, što dovodi do gubljenja prave vjere i širenja otpada od vjere. Gospa upozorava da će tek doći još veći lažni proroci koji će zavesti mnoge.

- Svojom zadnjom porukom u Milanu, 31. prosinca 1997. godine, Gospa među ostalom don Gobbiju govori kako je čovječanstvo palo pod moć Sotonine velike sile koju provode sotonske i masonske snage, a Crkva je zamračena njegovim dimom koji je u nju ušao. Jasno da na kraju nutarnji glas Gospe govori o konačnom trijumfu Njenog Bezgrješnog Srca i o slavnom trijumfu njenog sina Isusa Krista, ali Gospa traži od vjernika svoje glasonoše, apostole ovih zadnjih vremena. (Svećenicima Marijinim predragim sinovima, Svećenički marijanski pokret, Palmotićeva 33, Zagreb, 2009., str. 8., 275., 457., 561., 633. i 717.)

Čitajući Ivanovo Otkriće (Otkrivenje je pogrješan prijevod Srbijanca Đure Daničića) vjernik koji je spoznao svu silinu urote masonstva protiv Crkve s pravom se upita tko je druga Zvijer koja izlazi iz zemlje („I vidjeh: druga jedna Zvijer uzlazi iz zemlje, ima dva roga poput jaganjca, a govori kao Zmaj“, 13, 11)? Jesu li ta dva roga poput jaganjca povezana sa svećenstvom? Znamo da je vrhovni svećenik Starog zavjetanosio kapu s dva roga. Mitru nose i biskupi Crkve kako bi označili puninu svoga svećenstva. Pitajmo se, predstavlja li druga Zvijer s dva roga koja liči janjetu masonstvo koje se uvuklo u vrh Crkve, odnosno tzv. crkveno masonstvo?

Gordijski čvor treba što prije presjeći. Ako stvarno nema crkvenog masonstva, teološkog progresivističkog avanturizma, antidogmatizma, heterodoksije i krivovjerja u Crkvi, onda Crkva treba drugačije gledati na karizmatične pokrete, poput Svećeničkog marijanskog pokreta, jer u tom slučaju „Gospa ne govori istinu“, i tko je onda uopće taj nutarnji glas koji je govorio karizmatskom don Gobbiju?

Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo, već da se svaki put kad padnemo podignemo.

Sudbina Poglavnika dr. Ante Pavelića i njegove obitelji

Prve četiri knjige Branimira Kovačevića (Karlovac, 1933.), čovjeka koji je cijeli radni vijek proveo u kultnom Vjesniku na poslovima novinara i urednika, mogu se svrstati u autorovu autobiografiju kao i nesumnjivi doprinos povijesnoj znanosti XX. stoljeća do danas. Prva njegova knjiga Suza za Bleiburg (2003.) temeljena je na rezultatima njegova višegodišnjeg novinarsko-istraživačkog rada i razgovora s preživjelim sudionicima bleiburške tragedije i križnih putova. Druga knjiga Plavi dječaci (2004.) je autobiografskog sadržaja, dok trećom knjigom Ljudi moga vremena (Suza za Bleiburg – 2) (2007.) sadržajem i porukama zaokružuje započetu temu u prvoj knjizi Suze za Bleiburg i drugom Plavi dječaci. Stoga ove tri knjige čine svojevrsnu trilogiju s ratnom i poratnom tematikom. Četvrta Kovačevićeva knjiga, Karlovac naše mladosti (2009.), prikazuje život Karlovca i Karlovčana poslije Drugoga svjetskog rata sve do Domovinskoga rata.

U vrijeme boravka u Zavodu na Paunovcu, dječak Kovačević upoznao je Poglavnika Antu Pavelića kao brižnoga obiteljskog čovjeka kojemu je i na krilu sjedio. To ga je nagnalo da svima nama podari neka svoja iskustva i napiše ono o obitelji Pavelić što nikada nitko nije napisao. No, ovo nije knjiga o politici ili o obitelji Pavelić kroz politiku. U ovoj knjizi autor ide od pojedinačnog k općem. Tako knjigu i započinje - daje čitatelju na uvid svakoga člana obitelji, muža Antu, ženu Mariju i troje njihove djece - Velimira, Mirjanu i Višnju). U knjizi imamo priliku saznati gdje su živjeli, što su imali, što su izgubili, što im je oteto, a što vraćeno, kao i što im nikada nije vraćeno. Kako je autor bio u ne tako davnom kontaktu s Pavelićevim kćerima Višnjom i Mirjanom, imao je priliku čuti od njih o obitelji Pavelić. Na uvid je dobio i obiteljske fotografije, neke nikad dosad objavljene dokumente...

Knjiga se može nabaviti kod autora po povoljnoj cijeni od 100,00 kuna na broj telefona 385 01 2301 717 ili na adresu e-pošte: [email protected]

Zrinko Horvat

Monstrum Tito je izvršio najveći genocid nad Hrvatima

Najveći neprijatelj hrvatskog naroda koji se ikada pojavio na hrvatskom prostoru

Tito je iz Srbije prešao među NDH i u Rudome otpočeo svoj krvoločni pohod na Hrvate. Sva njegova "antifašistička" borba svela se na borbu protiv Hrvata i NDH. Tijekom rata jugopartizani su bili uz četnike Draže Mihailovića daleko najkrvoločniji nad Hrvatima. Njima niti jedan drugi narod nije smetao osim Hrvata. Tito je provodio velikosrpsku politiku još od njihove agresije na ovim prostorima. Tijekom rata oni nisu imali nikakve logore. Njihovi su logori bili stratišta po NDH. Sve moguće zločine izmišljali su i prebacivali na branitelje NDH. Tako su uz pomoć neprijatelja Hrvata Engleza lansirali kante srpskih očiju u Poglavnikovu stožeru. Oni su smišljeno radili na provođenju svoje zločinačke politike protiv Hrvata u NDH.

On je osobno zapovjedio likvidaciju polumilijunske vojske naroda NDH. On je uzvikivao da se gvozdenim vilama očiste "Hapijeve štale" po Zagrebu i Hrvatskoj. On je uzvikivao kako će prije Sava poteći prema Ljubljani nego što će Hrvati dobiti svoju vojsku. On je uzvikivao kako mu Jugu čuvaju sa istoka Srbi a za zapada Slovenci. On je likvidirao sve koji su se osjećali Hrvatima od branitelja NDH do hrvatskih komunista kao što je bio Andrija Hebrang. Tito je na devetom mjestu zločinaca dvadesetoga stoljeća. Slovenci ga odbacuju pa čak i četnički Srbi ali Titu još jedino slave u RH izrodi hrvatskoga naroda. Pa neće valjda Hrvatska sa zločincem Titom u Europsku uniju!

Mate Ćavar

Nastanak jugoslavenske himne

Istina je. U "Hrvatskoj pjesmarici" tiskanoj na Sušaku 1881. objavljeno je stotinu dvadeset pjesama – "otačbeničkih", ljubavnih, napitnica itd. Među prvima je i pjesma "Oj Hrvati". Tekst : Oj Hrvati jošte živi / Rieč naših djedova, / Dok za narod srce bije /Njihovih sinova/ Živi, živi duh hrvatski/ Živit će vjekovma /Zalud ponor prieti paklu/ Zalud vatra groma.

No uzeli su svršetak treće strofe, s neznatnim ispravkom. Ti stihovi u pjesmi "Oj Hrvati" glase: Mi stojimo postojano/Kano klisurine/Bio proklet izdajica/ Svaki domovine! Nije pjesma "Oj Hrvati" jedina koju su nam oteli i preradili ili čak u silnoj neoriginalnosti preuzeli bez previše pitanja i bez srama. A najveći broj pripadnika "jugoslavenskih naroda i narodnosti" nije imao pojma da pjeva staru hrvatsku pjesmu. Pa ni većina Hrvata.

Hrvoje Hitrec

HČSP podnijela kaznenu prijavu protiv Pusića, Teršelić i Jakovčića

Državnom odvjetništvu RH podnosimo kaznenu prijavu zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela. ODO Kutina je odbacilo kaznenu prijavu Zorana Pusića i Vesne Teršelić protiv Josipa Miljka i HČSP-a zbog kaznenih djela prijetnje i javnog poticanja na nasilje i mržnju, koju su podnijeli iako su znali da ta djela nisu počinjena. Za Zorana Pusića, Vesnu Teršelić i Eugena Jakovčića tražimo maksimalnu kaznu od tri godine teške robije, koliko propisuje Zakon za inkriminirano djelo.

KAZNENA PRIJAVA

Protiv: Zorana Pusića i udruge Građanskog odbora za ljudska prava, Eugena Jakovčića, Vesne Teršelić i udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Imenovani su protiv mene podnijeli kaznenu prijavu zbog kaznenih djela prijetnje i javnog poticanja na nasilje i mržnju, iako su znali da je policija PU Sisačko moslavačke već utvrdila da u poruci koju sam poslao ravnateljici JU Jasenovac Nataši Jovičić, nema elemenata kaznenog djela, te da ja nisam poruku dostavio javnosti nego samo gđi. Jovičić. Oni su unatoč tim saznanjima protiv mene i HČSP-a podnijeli kaznenu prijavu. Dokaze o tim njihovim saznanjima prilažem uz prijavu.

ODO Kutina je u svomu priopćenju od 19. veljače 2014. izvijestilo na svojoj službenoj stranici da se njihove kaznene prijave protiv mene odbacuju, te su se time stekli uvjeti iz kojih nedvojbeno proizlazi kaznena odgovornost navedenih osoba i udruga.

U Zagrebu, 19. veljače 2014.

Prilog dokaza:

POMOĆ ZA VELJKA MARIĆA

Molio bih sve koji su u mogućnosti, da pripomognu sa uplatom koliko mogu i to isključivo na račun OBITELJI MARIĆ (supruge Marijane) kako bi time pripomogli da obitelj plati troškove advokata, kada već to ne čine institucije za svog Državljanina, Dragovoljca DR, HRVI, Hrvatskog Branitelja.

Uplatite DIREKTNO NA RAČUN OBITELJI MARIĆ

Marijana Lončarević-Marić Račun br: PBZ 3213562912

U prilogu: Račun advokata Đorđa Dozeta iz Beograda koji je branio Veljka Marića u sudskim postupcima i provodio sudbenopravne radnje.

S poštovanjem,

Molitva propovjednika

Hrvati u jugoslavenskoj tamnici

Iza pseudonima Matijas Hrvatinić skriva se ime hrvatskoga političara dr. Mate Frkovića (1901.-1987.), koji je u opsežnoj knjizi (651 str.), nakon uvodne studije o političkom mentalitetu srpske vlasti, temeljito i podrobno raščlanio položaj hrvatskoga naroda u razdoblju velikosrpskih režima od 1918., odnosno nakon stvaranja Kraljevstva SHS pa sve do propasti Hrvatskoga proljeća 1972., s posebno vrijednom studijom o stvaranju, trajanju i borbi za opstanak Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.).

Premda se nakon Pilarevih, Šufflayevih i Mandićevih istraživanja Hrvatinićeva studija o srpskom političkom mentalitetu čini nedostatnom, ona u kontekstu svoga vremena i prostorno raspršena hrvatstva nakon Drugoga svjetskog rata ima posebno značenje, a kontinuitet zločinačke, podmukle i prevarantske velikosrpske politike još ni danas nije ništa izgubio na svojoj aktualnosti. Ona je prostorno usredotočena na prostiranje nekadašnje obnovljene Pećke patrijarhije unutar Osmanskoga carstva, a njezin glavni nositelj je, kako utvrđuje Hrvatinić, Srpska pravoslavna crkva, koja je tijekom 19. stoljeća različite nesrpske skupine, a posebice one vlaškoga pravoslavnog pučanstva uspjela uklopiti u sastav srpske nacije, koje su onda cijelo 20. stoljeće bile uzrokom različitih osvajačkih ratova, u kojima su uglavnom stradali susjedni narodi.

Hrvatinić navodi podatak kako je za 23 godine prve Jugoslavije na pravoslavlje prešlo oko 200 tisuća katolika, koji su onda svoju pravovjernost morali dokazivati, poput književnika Milorada Pavića, posrbljivanjem hrvatske kulture. Kao paradigmatičan primjer prozelita na pravoslavlje slovio je povjesničar Viktor Novak, koji je vlastitu frustraciju prikrivao protukatoličkom i protuhrvatskom propagandom uvezanom u znamenitoj knjizi "Magnum krimen". Upravo je taj propagandistički uradak u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata služio za progon Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i kao javna optužnica protiv hrtvatskoga naroda, što je stratezima velikosrpske politike poslužilo i devedesetih godina kao ideološka podloga za srpsku agresije na Hrvatsku i BiH.

Hrvatinić je posebno istaknuo ustrajni hrvatski otpor velikosrpskom centralizmu u politici Stjepana Radića i njegove republikanske Hrvatske seljačke stranke, koji je nakon mnoštva upozorenja Ligi naroda i mjerodavnim međunarodnim čimbenicima na kršenje ljudskih i nacionalnih prava hrvatskog naroda morao promijeniti svoju dotadašnju republikansku politiku i iz taktičkih je razloga zamijeniti parlamentarnom borbom protiv korupcije, što ga je nakon atentata u beogradskoj Skupštini stajalo života.

Hrvatinić je osim teškoga političkog stanja, raščlanio i gospodarski položaj, u koji je beogradska čaršija pljačkom, porezima te zamjenom krune u dinare osiromašila hrvatski narod, koji sve i da je htio nije imao drugoga izbora nego boriti se za vlastitu samostalnu i neovisnu državu. Upravo je u takvim okolnostima, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj Skupštini, zastupnik Hrvatske stranke prave Ante Pavelić organizirao ustaški pokret, kojem je jedini cilj bio, svim sredstvima razbiti Jugoslaviju i uspostaviti nezavisnu hrvatsku državu. Hrvatinić jasno dokumentira kako su u predvečerje Drugoga svjetskog rata demokratske zapadne sile bile protiv razbijanja Jugoslavije, jednako kao i Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva fašistička Italija. Približavanje Stojadinovića i njegovih pristaša Hitleru te i nakon njegova pada pristupanje vlade Cvetković-Maček Trojnom paktu zatvorilo je sva vrata hrvatskim težnjama za nezavisnom državom. Tek nakon Simovićeva puča i napadaja Njemačke na Jugoslaviju otvorena je i mogućnost za rješenje hrvatskoga pitanja, što su iskoristili hrvatski nacionalisti.

Impresivan je popis srpskih zločina, koji počinju još 8. travnja 1941. u bjelovarskoj okolici, dakle još prije službenoga proglašenja NDH, pa su tvrdnje kako je navodno ustaško nasilje izazvalo srpsku pobunu tek zaostatak srpske propagande, koju bi trebala raskrinkati novija historiografija. Posebno vrijedne studije su o tzv. prekrštavanju Srba, kojima se i danas manipulira te pozadina komunističkoga ustanka, koji je uslijedio tek nakon Hitlerova napadaja na SSSR. Poziv pak vlasti NDH da se vrate na katoličku vjeru bio je upućen onima, koji su prisilno ili iz koristoljublja tijekom karađorđevićevske vlasti prešli na svetosavlje.

Za razliku od mnoštva drugih radova Hrvatinić je dao i sliku kardinala Stepinca u svoj njegovoj vjerskoj, ljudskoj, ali i hrvatskoj veličini. Presjek pak hrvatske sudbine u razdoblju od 1945. do 1972. i danas bi mogao izdržati ozbiljnu kritiku, premda je pisan iz rakursa hrvatskoga političkog emigranta.

Mate Kovačević

TKO SU "BOŠNJACI" I ČIJE ZEMLJE SU BOSNA I HERCEGOVINA?

Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancoveru u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cieloga svieta (genebase.com) objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana s Bošnjacima i Crnogorcima.

Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografski orijentirani i koriste se za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podjeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i malo više od pola Crne Gore.

Haplogrupa 1 smatra se ekskluzivnim hrvatskim markerom prema genebase.com i autoru dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi Genetičko podrijetlo Hrvata napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati "Hrvatski marker". Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske i širila se iztočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obje zemlje sličnima.

Haplogrupa 1J došla je iz Haplogrupe F, te je mutirala u Haplogrupu 1 u današnjoj Hrvatskoj (predpostavlja se da je nastala na području oko grada Splita). Haplogrupa F nastala je u Africi prije odprilike 50.000 godina i širila se sjeverno, prema Bliskom istoku, mutirala i promienila se u 1J, popraćena nastankom Haplogrupe 1 u Hrvatskoj, prenosi ljubuski-online.info.

Kako je to moguće? Još jednom, nauka ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star tisuće godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno etnički Hrvati. Na primjer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički Hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički Hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) osobna deklaracija i osjećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg osobna deklaracija ne može utjecati.

Da ne ulazim u detalje o tome što se sve događalo u 400 godina turske vladavine u ovim hrvatskim krajevima, jer o tome smo već u nekoliko navrata govorili, dosta je napomenuti da se useljavanjem Vlaha i drugih nomadskih plemena s iztoka kroz ta 4 stoljeća turske okupacije demografska slika Hercegovine i Bosne stalno mijenjala na štetu domicilnog hrvatskog stanovništva. Turci vrše silan pritisak na katoličku vjeru domaćeg pučanstva pa, iako postupno, mnogi primiše "tursku viru", ali ne i na tursku nacionalnost.

Bosna i Hercegovina grcale su u krvi. Pod silnim velikosrbskim pritiscima Hrvati islamske vjere su se izjašnjavali, neopredjeljenima, Jugoslavenima, neki čak i Turcima a vrlo, vrlo rijetko Srbima.

Nekadašnji Crveni Hrvati, današnji Crnogorci, su druga pjesma. Oni su žrtve jedne specifične osobine jednog jedinog naroda na svijetu koji njih (Crnogorce) smatra Srbima za to što je u 13. stoljeću jedan njihov vlastelin, Hrvat katolik Stefan Nemanja zauzeo Rašku, postavio sebe najprije za velikog župana ( naziv koji je čisto hrvatski ), a kasnije(1166.) za kralja i od bizantinskih kmetova Rašana stvorio novu srbsku naciju. Poznato je da Nemanja uobće nije radio na posrbljavanju ondašnjih Zetana. Nasilno posrbljavanje počelo je tek 1918. kad je Srbija izvršila anschluss Crne Gore. Tad su, prema srbijanskom rezoniranju, svi Crnogorci morali biti Srbi, ako za ništa drugo, onda za to što se njihov "kralj" Čika Pera Kara-Đorđević oženio "Zorkom Crnogorkom", kćerkom knjaza Nikole Petrovića, kojeg su njegov zet Pera i unuk Aca iztjerali iz njegove knjaževine.

Uvijek smo dobivali bitke, a gubili ratove

Ovoga puta smo izpali najveći glupani jer smo protiv vanjskog neprijatelja dobili i bitke i rat, ali smo zaboravili razčistiti račune s domaćim izdajnicima. Da smo to učinili onda kad smo lako mogli, ne bi danas morali sanjati o izgradnji mostova preko kojih bi mogli nesmetano prelaziti iz jednoga dijela Hrvatske u drugi. Mostove preko čisto hrvatske zemlje, koju smo u prošlome ratu krvlju svojih sinova oslobodili od ortaka i gospodara ovih koji opet zajašili na vlast da nastave s uništenjem i ovoga jadnog ostatka ostataka Hrvatske.

Za Dom Spremni ! Ja sam Zvonimir Došen

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu:» Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje:»Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe:» Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».

Jednom prilikom tako umuje:

Šufflay je narod shvaćao organički, smatrajući da kao ljudska tvorevina podsjeća na organizam. Tri bitne oznake naroda prema Šufflayu su: srodna krv (rasni faktor), plastika tla (geografski faktor) i zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija (kulturno-historijski faktor). Na jednome mjestu Šufflay u tom smislu piše:» Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece». Glavne značajke hrvatske nacije prema Šufflayu su ove: zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest «starih pravica», «bogonosilaštvo», čovječnost i prije svega «graničarstvo».

U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritiziraosve nedostatke tadašnjeg versailleskog poredka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («... Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.

Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poredka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije. Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku. Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya. Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima trasferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne?

Davor Dijanović

Pletenje sudbine hrvatskih emigranata

Trebalo je proteći više od šezdeset godina da bi se na historiografskoj pozornici pojavila američka povjesničarka Esther Gitman, koja je svojim istraživanjem pobila prevladavajući interpretativni diskurs jugoslavenske i komunističke historiografije o genocidnosti hrvatskoga naroda. Gitman je, naime, utvrdila kako je uza svu tragediju židovskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, na području Nezavisne Države Hrvatske od sigurne smrti ipak spašena jedna trećina hrvatskih Židova te da su u njihovu spašavanju, a Gitman je i sama bila spašena, sudjelovali svi slojevi hrvatskoga naroda, ali i pripadnici različitih političkih pokreta, koji su, između ostaloga, i međusobno ratovali.

Za drukčiji vid otpora velikosrpskoj diktaturi, dakle, silom na tiraninovu silu, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj skupštini 1928., odlučio se utemeljitelj ustaškoga pokreta i bivši zastupnik u toj skupštini odvjetnik Ante Pavelić. Vrijeme organizirane nacionalne borbe protiv srpskoga kralja i njegove diktature sve do njegova smaknuća u Marseilleu 1934. Pavelić je literarno obradio u svom romanu „Liepa plavka“ (1935.).

Auktor je oko kralješnice ove priče ispleo sudbinu hrvatskoga političkog emigranta tijekom cijeloga 20. stoljeća, a karakter doušnika koji su uredovali po jugoslavenskim veleposlanstvima nije se mijenjao sve do stvaranja hrvatske državne nezavisnosti 1990. S druge pak strane naturalističke slike redarstva u Petrinjskoj te mučenja osumnjičenika predstavljaju položaj cijeloga hrvatskog naroda u karađorđevićevskoj državi, u kojoj prevladava tek primitivni duh nasilja i velikosrpstva. Na društvovnoj pak pozornici figuriraju moralno sumnjivi tipovi, koji su se preko noći obogatili u sprezi s diktatorskim režimom te se bahatim razbacivanjem novca uspinju na režimski poželjnoj društvenoj ljestvici. Epizodni pak likovi figuriraju kao kamenčići mozaika u strukturi opće slike nasilničke tvorevine, a njihova imena, pokreti, manire i ponašanje pravi su kontrast uljuđenim predstavnicima zaposjednuta i obespravljena naroda.

Tematski pak roman daje presjek života hrvatskoga društva u razdoblju od ubojstva skupine hrvatskih poslanika u beogradskoj skupštini 1928. do ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Slika surovoga i okrutnoga, jugoslavenskoga zločinačkog režima posvuda je nazočna, a njoj kao kontrapunkt figurira otpor cijeloga hrvatskog naroda, koji se bori za svoju slobodu. Roman „Liepa plavka“, kao što je i razumljivo tijekom jugoslavenskih okupacija hrvatske države nije bio dostupan hrvatskoj javnosti, a o njem su ponešto znali tek hrvatski emigranti.

Mate Kovačević

Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Bio sam 72 dana u zemunici

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Ne mogu opisati taj j... strah

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Najljepši i najsretniji dan

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Uz zapaljene gume pjevali 'Druže Tito mi ti se kunemo'

Nakon terorističkog djelovanja 07. veljače, kada je uvezene skupine huligana spalile nekoliko institucija u zapadnom djelu Mostara, zanimljiva i ne baš vješto izvedena scenografija dogodila se i jučer u Mostaru.

Iz snimke tog događaja vidljivo je kako su snimatelj i čelnik SDP-a prvi došli na lice mjesta, zatičući tek zapaljene gume, što samo po sebi dovoljno kazuje o nakanama kreatora ovog igrokaza.

U izjavi za medije, Pudarić je ovu scenografiju okarakterizirao stanjem “zarobljene svijesti jednog dijela građana Mostara”.

Međutim, za nasilje koje se dogodilo tjedan dana ranije osumnjičeni su njegovi istomišljenici, što Pudarić pokušava zataškati.

Podsjetimo, partizansko groblje u Mostaru napravljeno je na jednom od najvećih stratišta u ovom gradu.

Počinjem sanjati Hirvatistan sve do slavnog Mosta Mehmed paše Sokolovića na Drini

Naše obavještajne službe ponovno su zakazale. U Hirvatistanu, kako Turci zovu Lijepu Našu, velika je kriza, pa je blagajna obavještajne operative potrošena na burek. Slična "spontana" Burek revolucija u Bosni odvija se na visokom organizacijskom nivou. Režije se ne bi posramila niti Jasmila Žbanić. Kulturna bosanska policija kulturno se izmakla u stranu. Naravno, gorile su samo županijske institucije. Posve je normalno da plamen guta drvene križeve. Predivno je za vidjeti koliko se mudžahedini i vehabije kontroliraju i drže po strani, čuvajući se za završne uloge. Jesmo li svjedoci islamske teologije oslobođenja, ili "bošnjački program unitarne BiH" ulazi u početnu fazu: "unitarna Federacija", koja je proturječnost, pa može biti samo prelazni oblik prema građanskoj BiH, koja će realno nametnuti dominaciju teološkog i praktičnog islama.

Velika se povika digla protiv Zorana Milanovića, koji je svojim odlaskom u Mostar spriječio izbijanje međunacionalnih i vjerskih sukoba. Drsko je i bezobrazno organizatorima pokvario krvavo finale. Milanović se našao na udaru i Europske komisije, zato što nije išao preko Sarajeva. A federalna vlast nalazi se u blokadi. Smeta me taj iskvareni politički pragmatizam zapadne elite, koji javno poziva na mir a tajno sije nered. Svi smo znali da Dayton vodi u novi i još tragičniji rat na ovome prostoru. Je li Hrvatska 1995. trebala deblokirati Bihać ili dozvoliti da se ponovi Srebrenica. Jesmo li ranih 90-trebali primiti izbjeglice iz BiH i priskočiti u pomoć bosanskim muslimanima, ili dozvoliti potpuni genocid. Pragmatičari bi pustili da se Srbi nepovratno zamjere svim muslimanima, ali je meni osobno drago da smo pomogli, makar se Ahmići i Stupni Dol spominjali do kraja svijeta. Bezobrazno je kada bosanki muslimani kažu kako im ništa dobro nije došlo iz Hrvatske. Takvima treba odgovoriti da je srednjevjekovna islamska invazija razbila hrvatski korpus i da su iz Bosne kretali brojni turski vojni pohodi na Hrvatsku.

Iskreno mi je žao što nas je Jasmila Žbanić sve osramotila, svojim povikom "Milanoviću, marš kući!" Milanović je kratko napomenuo da je "u Hrvatskoj dobila 3,5 milijuna kuna za film koji će vidjeti 100 ljudi". Kada su se te 2011. neki hrvatski filmaši pobunili zbog protežiranja komšiluka, Hrvoje Hribar je ispred HAVC-a upozorio na prebrojavanje krvnih zrnaca, iako problem nije bio u tome. Kad ono najedanput, Jasmila prebrojava krvna zrnca. Žene su u Sarajevu još uvijek tiho, ali kada stignu u Hrvatsku, bolje vam je ne naći se na njihovom putu. Društvo hrvatskih filmskih redatelja prozvalo je Zorana Milanovića! DHFR deklarira filmski rad Jasmile Žbanić kao umjetnost, a samu Jasmilu kao umjetnicu svjetskog ugleda! Iz BiH je u Hrvatsku stigao niz jako sumnjivih insana, koji su sjeli na naš proračun i kvote EU-a za Hrvatsku. Koji drže da umjetnici postaju samim izborom svoje profesije.

Teško nama sa ovakvim hrvatskim predstavnicima, teško nama sa ovakvim komšijama u ovom nesretnom vilajetu. Slovenija se zabila u Hirvatistan s nuklearnom elektranom kao svojom stalnom prijetnjom, a Republika srpska širi prljavu rafineriju u trbuhu Hrvatske. Jedan bošnjački kanton je odmah tu, sedam metara južno od Zagreba. Herceg-Bosna je trebala biti hrvatska minimalna opcija i ne vidim zašto su Hrvati pristali na manje. Muslimani mogu svoj dio Federacije postaviti na strogo unitarne temelje ili formirati stotinu kantona i stotinu dodatnih vlada, ako će to svijet financirati. U cijelom ovom neredu, vedrinu nam donosi Ivica Vrkić, gradonačelnik Osijeka. Brine ga gori li blok Branimira Glavaša u Mostaru. Prznica Vladimir Šišljagić po Hirvatistanu formira koalicije, umjesto da u BiH vadi gazdu iz pržuna.

Židovski Buda(j)laš bestidno pljuje po hrvatskim svetinjama!

...

'Proglašenje svetim osobe koja je sudjelovala u kreiranju i provođenju politike fašističke ustaške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nije i neće dobiti priznanje pravednika među narodima Yad Vashema nikada', kazao je taj cionistički provokator, koji je i direktor židovske nevladine organizacije 'Margelov institut' iz Zagreba. I tko će mu reći: marš kući, smeće jedno čifutsko, najprije pometi ispred svog praga!? Nedavno je sa svim državničkim počastima pokopan za Židove, valjda, pravednik, bivši predsjednik Ariel Sharon zvan buldožer poznat po zločinu iz Sabre i Shatile: Ariel Sharon utjelovljuje čisto nepatvoreno zlo cionizma. Bio je ratni zločinac, terorist, masovni ubojica, mučitelj. Primjenjiv je i termin –genocidan.

Intervju je objavljen na hebrejskom i u izraelskim novinama „Davar“, 17. prosinca 1982., a kasnije objavljen u knjizi sa Sharonovim citatima.Tada je Sharon bio smijenjen s mjesta ministra obrane radi pritiska zgrožene međunarodne javnosti nad neviđenim masakrom više od dvije tisuće ljudi ali i žena i djece u logorima Sabra i Shatila; GENOCID!? A sad, evo kako Židovi poput pravih mletačkih trgovaca kupuju časnu titulu 'pravednika među narodima': turski odvjetnik je nedavno izjavio da je Izrael, kako bi riješio sudski proces protiv izraelske vojske i 'očistio savjest' zbog počinjenog zločina, ponudio novčano obeštećenje od šest milijuna dolara nedužnim žrtvama izraelskog napada na tursku flotilu s humanitarnom pomoći koja je plovila za od Izraela blokirani Pojas Gaze. Viši izraelski dužnosnik, koji nije želio biti imenovan, rekao je međutim da Izrael, pošto je lani naznačio da je spreman obeštetiti žrtve bez priznanja krivnje, nije ponovio ponudu. Napomena: tursko-izraelski odnosi izrazito su se pogoršali 2010. godine kada su izraelski komandosi napali teretni brod 'Mavi Marmara' s humanitarnom pomoći provodeći pomorsku blokadu potpuno izoliranog Pojasa Gaze i u sukobima s humanitarnim aktivistima ubili devet nenaoružanih Turaka.

Arkzin u ulozi velikosrpstva

Hrvatska i Hrvati sve su izloženiji velikosrpskim, jugonostalgičarskim i bjelosvjetskim napadima. Napadi dolaze sve češće i sve organiziranije. Sve monolitnije. Napadaju se temelji hrvatske državnosti. Nesposobna protunarodna Milanovićeva vlast to im dodatno pomaže, dok se lignja s Pantovčaka stavila na čelo te protuhrvatske kolone. Da to nisu isprazne i izmišljene priče, pogledajte kako se najavljuje ARKZIN.

Tako se najavljuje Arkzin, za koji pišu navedena braća pronađena duboko u talogu hrvatskoga društva „i šire“. Ovakav objavljeni pamflet u svakoj demokratskoj državi, u kojoj vlada red, rad i domoljublje, zaslužuje makar poziv na razgovor u određenu državnu instituciju. Kod nas niti riječi od vlasti – zakonskih čuvara svoje države.

Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda

Svetu Euharistiju, tj. sv. Misu zadušnicu, valja reći, uveličao je (posve dolično) mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem mo. Šime Marovića.

Iz Propovijedi Don Tomislava Čubelića o Bl. Alojziju Stepincu

"Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast."

Vidi blaženi Alojzije Stepinac kako se njegov narod odnosi i prema vjeri i prema državi i prema njemu.

Stepincu se imputirala 'protunarodna djelatnost'. On je tu laž na suđenju 3. listopada 1946. razotkrio ovim riječima: "Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. (O blaženiče koliko ništarija ima u hrvatskom narodu – sam Bog zna.) Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost zašto bi se to onda branilo hrvatskom narodu?"

A što je najveće dobro pojedinca i naroda - ono bez čega mu nema trajne egzistencije? To nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera, moral, obraz i poštenje." (29. III. 1938.).

Ja sam uvjeren, da će ruka Božja sačuvati hrvatski narod, koji nikome ništa ne otimlje, nego traži da se poštuje njegovo."

"Plaćenim agentima koji truju naš narod neka kuća bude daleko!"(Čazma, 21. VII. 1940.).

Ja vjerojatno ne ću doživjeti slom komunizma, ali Vi hoćete sigurno" rekao je svome župniku u Krašiću 4. XII. 1957.

Ovako je Stepinac to protumačio: "Proglasili su me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na "narodnim sudovima".

Zamislite straha - jedan čovjek ima sebe i vjeru u Krista i stavljaju Zagreb pod opsadno stanje. Oni se boje, a ne Stepinac.

Godine 1940. u kolovozu u svome dnevniku Stepinac je napisao: "HRVATSKI NAROD U SVOJOJ POVIJESTI NIJE PROŽIVLJAVAO TEŽIH I SUDBONOSNIJIH ČASOVA. ON NEMA NIGDJE NI JEDNOG ISKRENOG PRIJATELJA KOJI BI MU MOGAO POMOĆI, OSIM BOGA NA NEBU I SVETE STOLICE NA ZEMLJI. I ZATO JA MOLIM SVAKI DAN BOGA: DAJ NAM GOSPODE, POMOĆ U TJESKOBI, JER JE UZALUDNA LJUDSKA POMOĆ!"

"Katolička Crkva ne boji se niti jedne sile na zemlji dok se radi o obrani prava čovjeka. Tko će odsad govoriti da kršćani šute? Kad bi oni šutjeli, kamenje bi vikalo!" Bl. Alojzije Stepinac.

Hrvatska i pitanje Zapadne civilizacije

Obrazovni sustav u oslobođenoj Hrvatskoj nakon 1995. g. hrvatskoj mladeži propustio je naglašavati da je Balkan u stvarnosti krug koji je bio pod osmanskom okupacijom, te je cijeli taj krug na kulturnom Zapadu, posebno u Austro-Ugarskoj, bio poznat kao Bliski Istok, a Bliski Istok je u duhovnom smislu oznaka islamiziranog duhovnog prostora u kojem je razvoj kulture i civilizacije zastao na jednoj nižoj razini duha, preko koje nije mogao ići, jer mu religijski temelj nije dopuštao unutarnji, veličanstveni razvoj Duha kakvog pozna samo Zapad.

Na kopnu Hrvatska je srednjoeuropski Zapad, a na moru Hrvatska je Mediteran prožet Zapadom, kojeg Hrvati izgrađuju zajedno s ostalim zapadnim narodima: renesansna arhitektura Dalmacije originalni je proizvod nacionalnog stvaralačkog duha Juraja Dalmatinca i drugih velikana!

Zabunu o Zapadu u današnjoj Hrvatskoj pričinja činjenica da većina Hrvata nije željela pristupiti Europskoj Uniji, te je referendum na kojem je sudjelovala ispodpolovična manjina prisilno priznat kao legalan, unatoč protuustavnosti takvog akta. Sentiment stanovništva uglavnom je postao antieuropski, jer je postalo jasno da novi svjetski poredak ne donosi nikakav viši standard, već otima i ono što smo stekli u borbi za slobodu. Ta mega-okupatorska državna tvorevina nije bila dio projekta hrvatskih narodnih otaca od Juraja Rattkaya do Ante Starčevića. Jedino o čemu su Hrvati sanjali kroz povijest bila je državna neovisnost, sjećajući se moćne države hrvatskih kraljeva, u jednom povijesnom trenutku glavnih srednjovjekovnih suverena Europe (Npr. Tomislav, pa Petar Krešimir IV.)! Međudržavni savezi s mađarskim Kraljevstvom (unija jedne krune) i Habzburzima temeljili su se na političkim nedaćama od kojih su neke dolazile upravo s Balkana: Osmanlije na vratima države dovode Hrvate do nužnosti povezivanja s Habzburzima, ali ta mini (srednje-) europska unija u XIX. stoljeću nekim bitnim nepravdama Hrvate dovodi do pokretanja ilirskog preporoda i potom ideologije pravaštva koje zahtijeva poštivanje narodne individualnosti i konačnu državnu neovisnost.

S kim je Hrvatska vodila petstogodišnji rat doli sa Istokom? Nakon petsto godina borbe protiv Turaka, Hrvatska Vojska pobjednički ulazi u Bosnu i Hercegovinu i 1878. uspostavlja hrvatsku vlast. Zapad je tada trijumfirao: borio se protiv prodora civilizacijskog istoka i Hrvatska je u svoj civilizacijski krug vratila svoju zemlju Bosnu, čiji su kraljevi – među ostalim – u svoj heraldici imali i grb s ljiljanima, tipičan za katolički Zapad. Međutim, sile zla potrudile su se 1914. g. da balkanizacija u Bosni nadjača kulturu Zapada, te je sve vraćeno na početak civilizacijskog uništenja Bosne.

Jednom riječju balkanstvo je bolest, koja je svojim nasilnim širenjem zahvatila i Hrvatsku, a Hrvatska će se od te balkanizacije oporaviti tek onda kada s vlasti skine zagovornike balkanstva i Balkana, koji su ju i doveli do ruba sloma.

KOMU SMETA SLIKA POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

Slobodna Dalmacija

GLAVNI UREDNIK:

Krunoslav KLJAKOVIĆ

[email protected]

[email protected]

Tko ste vi, dame i gospodo, koji biste iz Hrvatske htjeli upravljati našim navikama i našim životima? Nije vam smetalo kada smo pod tim istim slikama prikupljali pomoć koja je u velikoj mjeri bila zloupotrijebljena. Ne smeta vam ni to što su u vašoj tvrtki plaće bespravno visoke dok veliki broj Hrvata u domovini živi na rubu egzistencije.

Hrvatski su domovi uređeni u skladu sa zakonima države Australije i u našim nas domovima već desetljećima ( dom je osnovan 1957.) posjećuju i posjećivali su nas kako premijeri Australije tako i razni ministri svih političkih opcija.

Stoga u duhu ljudske tolerancije, nepristranog izvješćivanja i poštivanja slobode onih medija koji zbore i pišu istinu - nadasve poštujući nas Hrvate koji živimo u Australiji, koji neizmjerno cijenimo i volimo svoju domovinu Hrvatsku i koji uvijek bivamo dobri domaćini svojim sunarodnjacima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine - molimo da primite na znanje ovo naše negodovanje i ovaj naš prosvjed.

Upravni odbor

Australsko Hrvatskog Društva -"Geelong"

Bosna i Hercegovina

ŠIROKOBRIŠKI SVECI

Scena bi ostala ista tu večer da nije nestalo struje. I dok did pokušava naći šibice kako bi zapalio svijeću, unuk je ljut jer mu je baš tada trebalo nešto važno obaviti na internetu. Did ne mari previše zbog nestanka struje i tješi svoga unuka govoreći mu kako on kao mali uopće nije znao za struju.

»Čuj kako, pa tada još struja nije bila u našem selu«, odgovori did spremno.

»Dosadno?! Svašta!« začudi se did pa nastavi, »Upalili bi fenjer, svijeće, što bi već imali, pričali, kartali, zezali se, išli na silo kod cura, slušale bi priče naših didova i baka«.

»Eh, tvoj pradid je bio jako zanimljiv svat, uvijek je imao jako puno priča, navodio bi neke smišne događaje, viceve, priče sa sila, ali te nije baš pričao prid babom, baba bi digla nos zabacivši onu svoju šarenu krpu, ma... žene ko žene«, veselo će did dok su mu sve one slike iz mladih dana prolazile pred očima kao da se upravo događaju.

»Tko se sića, davno bilo.« kratko će.

»Mali, dobro ti ćaća govori, to je za tvoje dobro, neke stvari nisu još za tebe«, ljubazno će did.

»Pa šta bi ti tio čut«, popustljivo će.

»E sad bi ti ja moga tu dvi knjige napisat mali, puno pitaš, ali mudrica si ti, dobro je pokojna baba govorila, od početka si to mislio pitati, priznaj?«, reče did malom mudracu.

»Sinko moj, teško ti je to odgovoriti, ne možeš ući u tuđu glavu pa vidjeti zašto je to učinio. Veliko je to zlo, veliko zlo mora ući u čovika, da prava i zdrava čovika ubije, nizašto, ništa im nisu bili krivi«, gorljivo će did radoznalom unuku.

»Čudno je to vrijeme bilo. Tih se dana napetost osjećala u zraku. K'o da se neki nevidljivi tamni oblak nadvio nad našom Hercegovinom, nad našim kamenjarom. Svi su predosjećali kako stvari ne mirišu na dobro. Ali opet nitko nije mislio da će izać na ovo. Sve se brzo zbilo, iznenada. Ma sićam se svega mali k'o da je jučer bilo. Kad su javili da partizani idu od Gruda, pokušali smo ih zaustaviti, nismo mogli. S Briga smo pobigli za Mostar, kol'ko su nas noge nosile. Ja tio ostat. Ali fratri ne daju, kažu da bižimo. Da spasimo svoju glavu. Da sam znao kako će zlo biti, uf, samo da sam znao«, pomalo živčano će već did.

»Šta će biti, došli u Mostar k'o bez duše, sletili niz onu strminu k'o niz livadu tek pokošenu. Računam, ne će njima ništa biti, nisu oni ništa krivi, ne će narodu ništa. Ali mi nešto nije dalo zaspat tu večer, uzvrtio se, pola noći prosidio. K'o da sam znao, ma nešto mi govorilo da ne će to na dobro izaći. Sutra jedan naš sreo nekog što je tek banuo sa Širokog, kaže bižat će za Slavoniju, jer u Širokom pobili fratre, sve do jednoga, nitko u mjestu ne poviruje iz kuće, sve se pripalo. Pripali se da će udarit i po narodu. U tom ja dozva prijatelja Matu i direkt na misu. Tamo fra Leo, jedva misu otrpili, k'o da sam crve ima. Upitah ga poslije šta je bilo, je li čuo išta. Kaže, čuo je i on, ali to da ne može biti, što bi netko to uradio, svakakvi glasovi se šire, zlo je doba, ali da ne brinemo«, did će već orosilih očiju.

»I tako dan za dan prolazi. A oni dan k'o godina, sunce k'o da ne zalazi, a kad zađe još gore, tek tada vičnost triba da osvane. Svašta već narod priča, sve računam dobro je, smišlja netko te priče, ne more bit, ne more«, nastavi did.

»Tek poslin sam sve sazna. Kad sam se oporavio od Bleiburga. Rekla mi žena Antina, sve što je čula od kume s Briga. I ona je jadnica svašta propatila. Naši ljudi u to vrime su bili u šoku i nevjerici, cili im se svit izokrenija. Kaže da su sve fratre postrojili odmah. Rekli im da bune narod, da rade proti njih i ostavili ih u nekoj sobi. Tek kasnije ih pobili, zapalili u ratnom skloništu. Sve njih, ništa ih nisu pitali. Ni sudili ih nisu, samo ubili. Ali znali su oni tko je pravi i jedini Sudac, zato se nisu imali čega bojati«, na tren zastade pa nastavi, »Teško je to shvatiti. Ubiti tako čovika. To nije od čovika, čovik to ne može sam uraditi, to neko zlo mora uć u njega. Nisu ni mogli znat šta će ih snać, ni pomislit, kakvo teško zlo, ali sad su na dobru mistu«, zaključi did.

»Samo zato što su dobri bili. Jer im je narod virova, svaku rič upija. A to im nije bilo dobro, jer svaki kojeg narod sluša nije im bio dobar. Baš zato su se oni njih htjeli riješit, nema druge tu. Morali su narod obezglavit, ostavit bez ikoga, da ga lakše slome poslije«, reče mu.

»Ma kakav sprovod, kažu kad su ih našli, došla vojska i sve zatrpala, nitko nije smio blizu pristupit. Nisu se mogli pošteno pomoliti za nji. Ali da znaš, oni njih nisu ubili, oni su njih učinili besmrtnima. Njihova tjelesa su pala kao pokošena ili su spaljena, ali njihova djela i riječi će živjeti vječno jer su prerano otišli, jer su nepravedno otišli, jer su ih ubili oni koji su najgori od nas. Narod nikad ne će zaboraviti i oni će se jednog dana svecima zvati, i svi ćemo biti ponosni jer su sinovi i braća naša. Dolazit će rijeke ljudi na naš Brijeg i na svako drugo mjesto gdje su nepravedno pali. I klanjati će im se, moliti ih za pomoć na svom životnom putu.«, reče mu pa nastavi, »Knjige će se pisati, zapamti šta ti je did reka, vidit ćeš da će tako bit. I reći će kako su pali. I samo najbolji od nas će ići u fratre, znajući šta ih može snaći, ali isto tako znajući kako dobro uvik pobjeđuje, ali baš uvik.«

»Tko je priživija, a malo ih je. I fra Lea su poslije ubili, i puno njegovih u Mostaru. Neke su u Neretvu bacali. A lipo ih primio. Kažu da ih je ugostio kad su došli u Mostar, ne sluteći šta su već napravili, nije ni mislija da bi mogla biti istina što narod priča. A oni njega prvog svezali. I onda, to malo što je ostalo fratara, neki su se i preplašili, ali radili su kako su znali, mogli, nešto ih pobiglo, di je k'o moga, di su ga noge nosile. Ali vira u naroda ostala jaka. Crkva je u svakom čoviku, svaki čovik je Crkva, i ne mogu ubit je. Dok jedan gazi, ima Crkve, uvik bi mi ćaća govorio. A narod, narod je tvrda koliba, što ga više gaziš, on jači. A njih što su ubili, pa njih će svatko znati, ljudi im se mole, priporučuju im se, traže ih milost i zagovor kod Boga, jer su dali sebe za viru Božju. Kad si vidio da nema nitko da kleči i moli, vazda neko. I još kad budu blaženi, kad svi čuju za njih, i neki naši će tek progledat, jer ne znaju svi, ne će da znaju koliko su napravili za nas. Nisu se prodali. A one što su ih ubili, pa njih se i njihov rod srami, ne pamti ih ni zemlja više, bar ne po ničem dobrom«, završi did.

»Jesu na papiru, i nikako drukčije!« zaključi did.

»Čudno je to, bili su zavedeni komunizmom, a tko i nije bija, mora je ić, puno Dalmatinaca nije tilo ić, al' moralo, silom. Niko se nije smio pobunit, poslije su govorili da su neki radili sve da ih ne pošalje na Hercegovinu, možda su i znali kakvo se zlo sprema, ma mora da su to osjećali«, zamišljeno će did. »Ali«, nastavi did nakon kraće stanke, »triba njih žaliti više nego fratre«.

»Eto tako, fratri su sad u raju već, a ovi zlotvori, nadajmo se da nikad ne ćemo saznati gdje su sad i kako im je«, odgovori did.

»Mogu, kako ne mogu«, ne dade se smesti did, »oni su poginuli za viru svetu, davno je rečeno "Na vik živi onaj ki zgine pošteno", a stare mudrosti se uvik pokažu točnima. Pa i da nije nijedna, ova ne može biti pogrešna. Mučenici uvik idu u raj, to je jasno svima. Stjepan prvomučenik je u raju, a nisu mu ni oni sada daleko.«

Otrovani smo komunizmom više nego ijedan drugi narod

Nešto s nama nije u redu: prepune su crkve vjernika i prepuni zatvori kriminalaca

• Poznata je Vaša izjava da je Hrvatska posljednja komunistička država u Europi. Na kojim razlozima temeljite takvu tvrdnju?

• To bi bilo teško dokazati, želio bih čuti Vaše dokaze...

• Ali to nije sve...

• Antifašizmom se mnogo toga pokriva?

• Kakav je to antifašizam po Vašem sudu bio?

• Suprotna mišljenja podvodi se pod nazivnik 'desnica', time se praktično eliminira dijalog...

• Znači li to da se 'sto krvavih godina', što je naslov jedne od posljednjih Vaših knjiga, na svojevrstan način prelilo i u XXI. stoljeće?

• Suočeni smo s kontinuitetom političke laži, podjelom Hrvatske, jačanjem jugotendencija, kao da se sve to naslanja na srbijanski Memorandum 2.

• Koji su razlozi tome?

• Spominjete referendum, ali zar Kukuriku koaliciji ne obezvrjeđuje 750.000 potpisa u svrhu raspisivanja referenduma za izmjenu Ustava o definiciji braka, a s druge strane, nepripremljeno i ne bez zadnje namjere pristupa izmjenama Ustava?

• Kako okarakterizirati duhovnu situaciju u Hrvatskoj?

• Spomenuli ste kulturu, o njoj se najmanje govori, kao da nas ona sve manje zanima?

• Gdje je zapreka?

• Izostaje li jači glas intelektualaca, je li njihova odgovornost adekvatna situaciji u kojoj se nalazimo?

• Predsjednik je nedavno na predavanju u Vatikanu ponudio jednu prijepornu podjelu suvremene Hrvatske?

PERKOVIĆ ZNA TKO JE UBIO BAREŠIĆA

Izručenje bivšeg šefa Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj, temeljem Europskog uhidbenog naloga, kako bi mu se sudilo zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, moglo bi otvoriti i neke druge, godinama brižljivo čuvane, tajne iz obavještajnog miljea. Moglo bi, između ostalog, i rasvijetliti okolnosti pod kojima je krajem srpnja 1991. godine, kod Miranja Donjih, nedaleko od Benkovca, ubijen još jedan hrvatski emigrant, Miro Barešić.

- Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten - tvrdi Marijo Barišić, napominjući kako je osobno spreman odazvati se pozivu bilo suda u Njemačkoj ili Hrvatskoj i iznijeti saznanja i dokumente do kojih je došao istražujući, kako kaže, likvidaciju Mira Barešića.

Atentator na Rolovića

Marijo Barišić: Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten

Martićeve specijalne postrojbe navodno je vodio Goran Opačić, koji je, inače, osuđen i za masakr u Škabrnji. No, Barišić takav epilog istrage odlučno odbacuje, pozivajući se na dokumentaciju “srpske strane” pronađenu tijekom Oluje u Kninu.

Sporno izvješće

Zahvaljujući njihovim iskazima, Barišić i Jukić su i rekonstruirali ubojstvo hrvatskog emigranta Barešića, koji se u Hrvatsku vratio radi obrane zemlje uoči izbijanja rata. Službeno izvješće sudionika akcije u Miranjama Donjim napisano je, tvrdi šibenski vojni policajac, upravo na zahtjev Josipa Perkovića, a indikativno je da se to izvješće piše 14 dana nakon događaja, kao neka vrsta alibija Perkoviću koji se time htio zaštititi od bilo kakvih implikacija događaja.

Ispričat će nam i kako su od njega prije tri godine tražili da dio kninske dokumentacije preda policiji u Zadru, on je to učinio, da bi mu kasnije vratili kopije, a ne originale...

- Miro Barešić je likvidiran jer je previše dobro poznavao prilike u hrvatskoj emigraciji, znao je tko su i što su tzv. veliki Hrvati, a mnogi od njih su bili suradnici Udbe, odgovorni i za ubojstva emigranata. Zbog toga je Miro predstavljao opasnost i trebalo ga je što prije “ušutkati”, pa je zato i izgubio glavu prije negoli je rat i počeo - tvrdi Marijo.

Nestali CD i USB stick za tiskaru

Drugo memorandumsko "dejstvovanje" Zrinke Vrabec Mojzeš

Poslije dugo vremena, za nju smo čuli, opet, preko svijeća. Ovoga puta su to vukovarske svijeće s kojima se teška srca morala suočiti, a koje zapaljene svijeće su pred njezine oči položile vukovarske majke u crno odjevene. U funkciji II. memorandumskog dejstvovanja, ovih dana se našla i u Vukovaru na potpuno nepotrebnom i štetnom, tko zna od koga plaćenom skupu, koji skup je vrijeđao otvorene vukovarske rane, jer u svom programu nije predvidio nikakvu minutu šutnje za vukovarske žrtve velikosrpske agresije niti postavljanje državnog znakovlja u dvorani.

Vukovar je grad heroj. Vukovar je grad posebnog pijeteta. Vukovar je i grad svijeća. Zar ne?

Razbio sam ćiriličnu ploču jer smatram da ćirilici nije mjesto u Vukovaru

Dana 29. siječnja 2014. godine odlučio sam razbiti ploču ćiriličnog natpisa na Policijskoj postaji Vukovar iz razloga što sam u par navrata dao izjavu u nekoliko vodećih medija u Hrvatskoj po pitanju ćirilčnih ploča i isti su odbili to objaviti. Izjavio sam da su ćirilične ploče u Vukovaru podsjetnik na strahovita stradanja Vukovara i da nije vrijeme da se postavljaju. Kako hrvatski mediji to nisu htjeli prenijeti javnosti bio sam primoran na ovaj čin dignuti svoj glas. Smatram da ćirilici nije mjesto u Vukovaru dokle god se ne riješi pitanje tisuće ubijenih i nestalih, i dok se ne kazne krivci počinjenih ratnih zločina.

Modernizam ili moderna su masonski proizvod

Kao što je rečeno, umjetnik stvarajući svoje djelo može biti pod dobrim pobudama, pod utjecajem anđela koji će ga štititi od loših inspiracija, a isto tako može biti nadahnut zlom i lošim demonskim pobudama. Metaforički gledano, umjetniku dok stvara svoje djelo na desnom ramenu mu sjedi anđeo čuvar, a na lijevom demon štete, i svaki od njih čeka da da svoj obol u obliku „svijetlih“ ili „mračnih“ inspiracija. Slobodna ljudska volja najveći je naravni Božanski dar i umjetnik sam odlučuje o prihvaćanju dobrih ili zlih iskušenja.

Pozornost ipak treba posvetiti pravoj naravi suvremene umjetnosti. Kontinuitet umjetnosti od moderne do postmoderne, ne podvrgavajući se prirodnim zadanostima danima nam od Stvoritelja, fantastično se uklopila u sekularizirani svijet koji svojim zakonodavstvom dopušta blasfemiju, ali kažnjava ugrozu te „slobode govora“. Bog je u toj umjetnosti odavno mrtav, a kršćanska etika i estetika nemaju pravo javnog izražavanja u sekularističkom svijetu upravljanom od „Velikog oka“ iz razloga što svojim djelovanjem jedino kristologičnost čovjeka može učiniti slobodnim. Postmoderna je samo zabila zadnji čavao u lijes Nietzscheovog „mrtvog Boga“. Ovo postmodernističko stanje „Božje smrti“, stanje je kada se na Krista gleda kao na još jednog mrtvaca na križu, ovo je stanje gdje je Krist, kao i Njegova Majka Marija, ponižen i prognan iz svijeta (Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 544. i 545.).

Suvremena umjetnost u kontekstu sociologizirane demonologije je programirana inverzija svih vrjednota, pa tako i estetske. Znajući da je estetika jedno od šest područja (uz religiju, moral, društveno uređenje, industriju i politiku) na koju je usmjereno djelovanje okultnih i magijskih centara moći, nije čudno što je ta naopaka estetika suvremene umjetnosti postala organizirana pobuna protiv svakog ustaljenog reda, protiv Boga i čovjeka. Dijabolička jednadžba ružno= lijepo dovela je u umjetnost „estetiku ružnog“, ludog, sablasnog, vampirskog i zvjerskog (Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 282.).

Kako onda prepoznati u umjetnosti djelo demonskog nadahnuća? Nekada i vrlo teško. Osnovno gledište mora se temeljiti na analogiji lijepog kao iskonske božanske ideje, a ružnog kao njezine negacije. Ljepota je, kako je davne 1917. godine rekao krčki biskup Antun Mahnić, sjaj istine. A istina se opet svodi na Boga kao uzorno prapočelo. Pošto je Bog istina, a i bit religije, spoj između lijepe umjetnosti i religije sačinjava istina. Drugim riječima, lijepo predstavlja sklad, harmoniju, cjelovitost, uzvišenost, spokoj duše, dok ružno počiva na potpuno suprotnom, disharmoniji, necjelovitosti, napetosti, nemiru, užasu itd. Lijepo umjetničko djelo zato je povezano s dobrim, koje teži moralnom cilju prema kojem je usmjereno. Ono vapi prema konačnoj svrsi, a to je uspon prema Bogu kao konačnom Dobru.

Jasno je da će kod demonski nadahnute umjetnosti, „estetike ružnog i zlog“, njezino djelovanje na čovjeka biti loše, što je sukladno demonskim nakanama. No, kako prepoznati, prema izvanjskom obliku, savršeno umjetničko djelo koje također demon može oponašati? Demon može obdariti lijepim oblikom umjetničko djelo da bi kroz to savršeno djelo promicao loš sadržaj. Stoga je nužno da se prigodom prosuđivanja umjetničkog djela uz važnost razlikovanja duhova kod inspiracije obvezno uzima u obzir dostojanstvo ili nedostojanstvo umjetnika. Međutim, često se i lakovjerni dostojanstveni umjetnici prigodom nadahnuća, bujne fantazije, neke vrste „transa“, bezbrižno prepuštaju svim inspiracijama kad također mogu biti izloženi demonskim utjecajima. Što je najgore, ne će razlikovati utjecaj anđela od utjecaja demona tako da će tijekom opijenosti istinskog umjetničkog oduševljenja, iz umjetničke mistične ekstaze lako upasti u svojevrsnu demonsku enstazu. U svojoj posljednjoj Božićnoj poruci papa Pio XII. je među ostalom i upozorio: „Zlo može biti predstavljeno u svijetu istinske umjetnosti“. (Egon von Petersdorff: Demoni, vještice, spiritisti,Verbum, Split, 2003., str. 195., 197., 199. i 204.)

Jer ne zaboravimo, Isus je sotonu definirao kao lašca i ubojicu od početka. Sotona laže da ubije Boga u čovjeku i zato nikad ne djeluje pod vidikom zla, nego pod vidikom dobra, koji čovjeku prividno uvijek nudi nešto još bolje. Upravo zato će „crni vračevi“ od svjetonazorno i ćudoredno sumnjivog umjetnika, čiji su poganski ideali nespojivi s kršćanskim naukom, s metafizičkim bitkom čovjeka kao transcendentalnim Božjim horizontom, učiniti lažnog idola, super-zvijezdu, kojoj će se pokloniti lakovjerni i prostodušni puk.

Na taj način „crni vračevi“ pretvaraju ljudsku vrstu u ljude kontroliranog uma ushićene magijom umjetnosti i obično nakaznim uradcima inverzije dobra i zla, u lutke na koncu koje bespogovorno slijede svoje programere, u zombije kao ljude izbrisanih metafizičkih samobitnosti. Posthumanim dobom kiborgizacije i nastupom „genetičkog genija“ isparit će i transcendencija čovjeka. U perspektivi automata, privida i klonova koji će „zamijeniti“ ljudsku vrstu sve manje će se moći govoriti o savjesti, o božanskoj inspiraciji, o ljudskosti u umjetnosti. Nestajat će u potpunosti iz umjetnosti dodira Boga i čovjeka kao u najuzvišenijoj slici u povijesti umjetnosti, Michelangelovoj alegorijskoj freski Stvaranje Adama iz Siktinske kapele u Vatikanu. Dodir neposredne komunikacije i iskonskog povjerenja i bliskosti, istodobno tako različitih, a tako sličnih, zamijeniti će interaktivna virtualna stvarnost, neljudsko, nehumano i čudovišno stanje u umjetnosti.

Došli smo do ruba sloma

Za Hrvatsku opasnost je višestruka. Kao prvo, narod je ogoljen do kostiju, uništena mu je proizvodnja hrane, nestale su sve velike rezerve pšenice, koje smo nekada imali. Zbog gušenja poljodjelstva, mljekarske proizvodnje sa oko 50.000 na 5000 mljekara, uništenja vlastitih krava i redukcije stoke Hrvatskoj u tom ratu Hrvatima prijeti smrt glađu. Prosvjedi seljaka u Hrvatskoj nisu bili neopravdani: seljak od svog rada više ne može živjeti, osim možda za vlastite potrebe, ali opterećuje ga porezni sustav i tako je nacionalna proizvodnja prehrane uništena. Druga opasnost u Hrvatskoj je činjenica da Hrvati ne smjenjuju neodgovornu vlast. Za bilo kakvu bolju budućnost Hrvati se moraju reorganizirati već sada, a to se ne događa. Zbog toga će posljedice biti izvanredno teške. No, u ruke Božje, došli smo do ruba sloma, no za bližu budućnost Bog vjerojatno ima neka svoja nama nepoznata rješenja.

Zbog slavosrpskog jugoslavenstva četničkoj Srbiji udvara se na sve moguće načine, da bi se kroz financiranje srpskih privilegija ojačalo velikosrpstvo, kojim se postiže jačanje jugoslavenstva. Srpstvo u Hrvatskoj je neprirodna pojava koja se održava preko velikosrpske četničke SPC, osnovane u Hrvatskoj od godine 1920. kada je došlo do spajanja pravoslavnih crkvenih pokrajina u Hrvatskoj na nalog srpskoga kralja. Podržavanje postojanja i aspiracija SPC-a u Hrvatskoj jedan je od načina da se obnovi iluzija Jugoslavije, a sve to svojim mrežama podgrijavaju Englezi.

Hoće li uspjeti uništi i mali narod koji će slijediti novozavjetnu poruku "Ako je Bog s nama, tko je protiv nas?" Osobno u to ne vjerujem, ali cijena pobjede će sigurno biti visoka.

Pokrenuto pitanje Marka Franciškovića u Saboru

Članica HAZUD-i Emilija Herceg je ovako protumačila tamničenje Marka Franciškovića;

Ipak neko svijetlo se vidi, saborska zastupnica Marijana Petir odlučila je pokrenuti slučaj Marka Franciškovića. Hvale vrijedna inicijativa, nakon toliko dana zatvorskih trauma.

Na koji otpor će naići ova inicijativa svi pretpostavljaju. Sdepeovski ešalon verbalnog delikta zaostao iz titovog režima ima još svojih poklonika. Ostojić kao ministar policije podiže postupak protiv čovjeka koji je verbalno isprovociran reagirao isto kao i Ostojić. Tragikomična situacija, ministar policije se boji, a mi bi sa njim na čelu policije trebali biti sigurni!?

Hrvoje Hitrec: Dnevno.hr je jugoslavenski projekt

Na portalu Dnevno.hr pojavila se vijest da je potpisnik ove rubrike, to jest Hrvoje Hitrec, stari partijac. Da je bio član Komunističke partije.

Poslao sam zahtjev uredništvu da objave moj demanti ili će se naći na sudu. Ondje će dokazivati nedokazivo i morat će se javno ispričati za klevetu i tešku uvredu. Dok ovo pišem, demanti još nije objavljen. U međuvremenu zaključujem: taj me portal podsjeća na one provokatore koji su se javljali među hrvatskim iseljenicima i bili najgrlatiji, a imali su posebnu zadaću da difamiraju neupitne Hrvate, izazovu zabunu i kaos.

Dnevno.hr je jugoslavenski projekt. Njegova braća pod istim imenom djeluju u Srbiji i Bosni i Hercegovini (ba) gdje bez žacanja objavljuju slične napise kao i Dnevno.hr – samo s drugim predznakom, privlačnim Srbijancima i muslimanima – Bošnjacima, uvijek naoko ekstremni, ali se ispod te slike lako čitaju prave namjere, da ne velim Yutelovske. Još jedan dokaz kako se na sve strane radi na "mirnoj reintegraciji" Hrvatske.

ZAŠTO JE HRVATSKA TRN U OKU

Svim zemljama koje su se borile na njemačkoj strani dopušten je prijelaz prije kraja rata na stranu saveznika, osim Hrvatskoj. Mislim, kako je nepotrebno spominjati opće poznatu sramotnu izdaju Britanaca i predaju hrvatskih vojnika i civila u Bleiburgu suprotno svim propisanim ratnim konvencijama. Ovaj čin urodio je egzodusom hrvatskog naroda ravnom židovskom holokaustu. Nakon II svjetskog rata krvoproliće hrvatskog naroda „uspješno“ je nastavljeno putem najopakijih komunističkih metoda na koje „zapad“ nikad nije intervenirao.

Svaki protest protiv ovih postupaka ušutkivan je iz inozemstva uz prijetnje i optužbe za genocidno ponašanje. Temelj za optužbe protiv hrvatskog naroda predstavljala je njegova tzv. fašistoidnost koja je posebno izražavana za razdoblje Nezavisne države Hrvatske od 1941. – 1945. I dok se Srbija hvalila, kako je „Juden frei“, to jest zemlja očišćena od židova, Hrvatska je iako je u to vrijeme bila jedina država u Evropi u kojoj je bila zabranjena fašistička stranka optuživana za fašizam i ljudske progone.

Svakodnevni napadi na našu zemlju potpomognuti razno raznim veleizdajničkim nastupima hrvatskog vodstva i bezbrojnim falsifikatima vape za protestom. Kao jedan od brojnih primjera falsifikata hrvatske povijesti obrazloženje je FIFE prilikom izricanja kazne Josipu Šimuniću u kojem je navedeno kako su za vrijeme NDH Hrvati u Hrvatskoj bili manjinski narod koji je u tom razdoblju likvidirao veliki broj većinskih Srba, Židova i Roma. Ponovno su nebrojeno puta uspkost svih relevantnih dokaza umnožavane žrtve Jasenovca i isticane brojke o 700.00 ubijenih Srba što je čista laž i falsifikat. Međutim, prema podacima prof.dr. Jurčevića o dosada istraženim zločinima II svjetskog rata i poraća 88,52% žrtava su žrtve jugokomunističkih vlasti, a samo 0,13% žrtava su žrtve NDH.

Postavljamo si pitanje – Kako nakon ovoga krenuti u sutrašnji dan i što učiniti za punu afirmaciju ovog Božjeg naroda?

Za Hrvatsku akademsku zajednicu

„Kralj Tomislav“

Član Predsjedništva

Vladimir Biondić

Akademik HAZUD

Dragi FIFA-či, u tom pasusu vi navodite za nas Hrvate bolnu istinu koja nam je kao neupućenim naivcima dosad bila, eto, sasvim nepoznata; jednostavno rečeno, vi ste nam navedenim citatom jednog obožavatelja Slobe Miloševića otvorili oči:

U prvi mah nismo mogli povjerovati da su naši preci, inače mirni i tolerantni Hrvati, bili takvi koljači ali obzirom da od naših trenutno vladajućih političkih glavešina nitko ni riječju vašu tvrdnju nije ni pokušao opovrgnuti sve više smo uvjereni kako ste potpuno u pravu.

Ustvari, po završetku presudne utakmice s Islandom vaših promatrača, dragi FIFA-či, više nije ni bilo na Maksimiru pa je sva sreća da se naš nadobudni ministar obrazovanja dosjetio da vam obznani što se na terenu događalo nakon utakmice; njemu je kao Srbinu podrijetlom sasvim svejedno jeli Josip Šimunić digao lijevu ili desnu ruku…mogao je diči i lijevu nogu!

Ali ta kazna je tek simbolična opomena u omjeru prema veličini zločina kojeg smo, kako navodite, prema nevinim Srbima počinili u vrijeme dok smo na ovim prostorima bili tek nacionalna manjina,

I za kraj:

Zanimljivo, nikog niste kaznili niti ste ikoga barem pismeno opomenuli, jer to je po vama i po našem ministru obrazovanja sastavni dio benignog srbijanskog folklora; ma gonite se u …… skupa s našim praznoglavim glavešinama!

Za Dom spremni, vaš

Damir Kalafatić

Silvije Strahimir Kranjčević

Sramotimo se na svim razinama

Francišković je prezentiran kao mladi hrvatski ekonomist koji je na facebooku i u svojim knjigama kritizirao lijevu vlast u Hrvatskoj za iracionalnu ekonomiju i zbog toga zatvoren. I podvrgnut medicinskom tretmanu za duševne bolesnike, koji uključuje i trovanje tabletama za teže psihičke bolesti. Iako ispravno interpretira slučaj Francišković, prilog u Metapediji trebamo uzeti s određenom rezervom, jer je kompromitiran nekim prejakim izrazima, nepotrebnim digresijama i upitnom napomenom da je "obitelj-klan Goldstein glavni savjetnik crvene vlade" i da ima monopol nad našom kulturom, poviješću i jezikom. Je li taj prilog načinjen da pomogne Franciškoviću ili da mu našteti?

Let iznad kukavnog partijskog legla

Spomenuo je nešto nevjerojatno. Liječnici dijagnosticiraju da je bolestan njegov politički program, pa je formalno njegov program završio na psihijatrijskom tretmanu. Zoran Milanović nagovijestio je prije dvije godine da je njegova prva zadaća ideološki promijeniti naciju, ali da će Vlada koristiti umobolnice, to se nitko nije nadao. To je velika sramota za liječničku struku u RH, velika sramota za Hrvatsku. I sve će to prije ili kasnije uznemiriti europsku i svjetsku javnost, i osramotiti Hrvatsku koliko i slučaj Perković. Prema izjavi Franciškovića, upleteni liječnici postavljaju se kao ovozemaljski bogovi, koji određuju što je zdravo a što je bolesno, bez obrazlaganja svog mišljenja. Recimo, za njih je bolesno zagovaranje poništenja privatizacijske pljačke. Bolesnim se kvalificira Franciškovićevo zagovaranje nacionalizacije banaka, otpis svih dugova i ulazak novca u distribuciju bez kamata. Psihijatrica dodaje da su to njegove sumanute ideje. Liječnicima je bolestan i švicarski koncept naoružanog naroda, koji Francišković zagovara.

Ovdje promatramo stradanja budućeg nacionalnog vođe

Ranko Ostojić je u svemu tome nebitan, zanemariv, slučajan. Franciškovića možemo uspoređivati samo s premijerom RH i s predsjednikom RH. Prije nego što su došli na vlast, obojica su retorički preuzeli dio Franciškovićeva programa, samo što su svoje javno izrečene zavjete opovrgli odmah po dolasku na vlast. Zoran Milanović je u komunikaciji nešto glasniji od Franciškovića, ali nije završio u Zatvorskoj bolnici. Valjda su njegove poruke manje domoljubne od onih Franciškovićevih. U žurbi da dotuku osobu koja narušava aktualnu podjelu plijena, režimski liječnici Zatvorske bolnice nesvjesno su proglasili bolesnim neke najave iz Plana 21 vladajuće koalicije Kukuriku. Nema tu traga psihoanalizi ili znanstveno utemeljenoj psihijatriji. Koji su to jadnici! Kada vas takvi "znanstvenici" dohvate, bolje vam je da se niste rodili. Isto tako, glede određene društvene dominacije kroz prezidencijalnu liniju, tijekom predsjedničkih izbora 2009. Josipović je kopirao Franciškovićevu koncepciju Pravednika u narodu, baš onu koju je Francišković iznio prilikom najave svoje osobne kandidature. Francišković je član Pravednika, udruge za zaštitu ljudskih prava.

Kristocentrična ekonomija

Prilikom predstavljanja svoje kandidacijske liste za gradsku skupštinu grada Zagreba početkom prošle godine, na njegovu izrečenu tvrdnju o razbojničkoj i veleizdajničkoj naravi ovog režima u Hrvatskoj, odmah su skočili dežurni režimski cenzori i nasilno prekinuli Markovo predstavljanje za izbornu listu br. 6. "Koji govor mržnje? Zašto Milanovića ne prekinete kada je njegov govor mržnje?" - pitao je Francišković. Režim je počinio veleizdaju, dodao je Francišković u ponovljenom snimanju. "Promijenit ćemo Ustav i uvesti smrtnu kaznu, tako da će ovi koji su ovaj narod cijelo ovo vrijeme pljačkali, lagali, varali i ubijali dobiti zaslužene kazne. To se odnosi na Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Jadranku Kosor, Ivu Sanadera, Zorana Milanovića i sve one koji su njima asistirali u ovoj veleizdaji." Navodno spomenutu petorku namjerava postaviti da čiste minska polja. Spomenuo je Gorana Radmana kao potrčka Billa Gatesa i suradnika KOS-a.

Pobili su mi cijelu obitelj i kako biti ravnodušan prema ćirilici?

Postrojbe tzv. JNA, potpomognute srpskim paravojnim formacijama "Beli orlovi", više ih se pamti kao "Arkanovci", presjekli su 2. studenog '91. obranu grada Vukovara na dva dijela. Dogodilo se to na središnjoj crti obrane grada u gradskoj četvrti Lužac. Tog kobnog 2. studenog 1991. godine dogodio se, više nego siguran, pad hrvatskog grada na Dunavu. Početak pada Vukovara dogodio se već 16. listopada, kada je junački poginuo zapovjednik obrane u Borovu naselju general bojnik Blago Zadro. U ovom reportažnom prikazu razgovaramo sa sudionikom tih povijesnih događanja hrvatskim braniteljem Tomom Gršićem. Donosimo i neke događaje koji su našoj javnosti manje poznati.

Pobili su mi cijelu obitelj

"Najradije bih se odselio iz ovog grada, a što sam onda napravio? Zašto i za koga sam se borio?" - razmišlja sasvim glasno naš sugovornik.

Tomo je malo zastao, stekao sam dojam kao da mu je spontano došlo da zaplače, ali se ipak pribrao da bi nastavio iznositi svoju životnu priču. Valjda se sjetio kako heroji nikad ne plaču! Više je za povjerovati da je želio ispustiti zatomljeni pelin i otrov koji se već godinama taloži u njegovoj duši. Kad se malo pribrao ponovno podcrtava da ga više muče duševne nego tjelesne boli.

I na kraju našeg višesatnog razgovora pitao sam ga što misli od ćirilici u našem gradu? Nakon što sam sve prošao i doživio, a samo dio sam ovdje iznio, pametnome dosta! Ćirilici u Vukovaru za još 50 godina nema mjesta! Tko istinski pozna dušu Vukovaraca za njega je ovo zločin što nam se sada događa!

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Davor Dijanović

Stepinčevo u Krašiću

Propovijed mons. dr. Juraja Batelje:

1. Evanđelist Ivan govori o proslavi Sina Čovječjega. Tko je Sin Čovječji?, pitali su Grci apostole. Čuvši to, Isus se očitovao da je on Sin Čovječji, i da će ga uskoro vidjeti podignuta na prijestolje križa!

Dakle, naš nam Blaženik poručuje da je Krist, Sin Čovječji, pobijedio zlobu i zloću, laž i mržnju te uskrsnućem od mrtvih svim ljudima omogućio pristup slavi Božjoj. Isus Krist je stijena na kojoj je sagrađena sveta Crkva Božja, ne građevina od kamenja, nego od jedinstva srdaca učvršćenih Duhom ljubavi i mira, da bude »stup i uporište istine« (1 Tim 3,15). Zato joj je on dao cjelov žrtve svoga života govoreći: »Samo Bog je velik i njegova Crkva!... Što duže živim, to te više ljubim, Crkvo sveta Božja ... Bijedni ovaj život rado dajem. Kad bih mogao, dao bih i sto života, samo da živi Crkva Božja.«3

3. Stoga kršćanske duše Kristovim povjerenjem vrednuju i samu činjenicu smrti. Poučen Evanđeljem, blaženi nas Alojzije uči ovako: tko živi pošteno i čestito, ne treba se Boga bojati ni strepiti pred ljudima ni pred smrću. On je u Lepoglavi osluškivao iz susjednih ćelija jecaje i bolno stenjanje zatočenih ljudi. Jednom, nakon što je vidio kako odnose na ukop mrtve zatvorenike, pohodila ga je njegova sestra Štefanija, udana Štengel, i predala mu buket ruža. Pod dojmom nepravednih i prinudnih udaraca kojima su ubijani zatočenici reče joj: »Ovamo ne spadaju ruže, već trnje!« Štefanija svjedoči: »Rekla sam mu: 'Šalju ti ih oni koji te vole i koji misle na te.' Uzvratio mi je: 'Ako se dogodi da ja ovdje padnem, da ti ne bi palo na pamet da me preneseš jer hoću da ležim na robijaškom groblju, među robijašima, jer na dan suda digao se ja iz kraljevske zlatne grobnice, iz dna oceana ili središta robijaškog groblja, pred Boga ću donijeti samo svoja dobra djela.'« 4

4. Dragi vjernici! Još nam u ušima odzvanjaju Isusove riječi: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.« U svim razdobljima svoga zemaljskog života Alojzije Stepinac poistovjećivao se s Kristom patnikom i s njegovom proslavom, jer tko se s njime ne poistovjeti, ne može ući u kraljevstvo nebesko. Tko nije kadar piti kalež muke Gospodnje, nije pripravan da sjedne za stol vječne gozbe Jaganjčeve. Ovih se dana raspisalo po novinama da je Udba sačuvala »Stepinčev kalež«. Koliko je poznato, posuđe za svetu misu u Lepoglavi doneseno mu je iz kapele Nadbiskupskog dvora u Zagrebu. Misno vino slao je po stražaru lepoglavski župnik, još živući, Mato Repić. U sakristiji pavlinske crkve nije bilo crkvenog posuđa. Gdje je Udba zaplijenila spomenuti »Stepinčev kalež«? Zašto ga je zaplijenila? Ono što je vraćeno sluzi Božjemu Franji Kuhariću kao »kalež« ne rabi se za misno slavlje, nego za čuvanje sv. hostija. Bio je to običan ciborij. No, simbolika spomenutog kaleža sadrži bolnu istinu progona Katoličke Crkve i njezinih duhovnih pastira. To nije nikome za pohvalu. To je za osudu! Govor o »Stepinčevu kaležu« oživljava rane pravnog i fizičkog ubojstva ne samo jednog nevinog čovjeka, blaženog Alojzija Stepinca, nego desetaka tisuća onih koji su radije pošli u smrt za Isusa Krista, Sina Čovječjega, nego se poklonili bezbožnom i nasilnom simbolu crvene zvijezde.

5. A imamo li pravo kao vjernici, kao slobodni građani u slobodnoj Republici Hrvatskoj, postaviti i ovo pitanje: Gdje su tisuće pisama kojima su vjernici svome, mržnjom i trpljenjem okovanom, nadbiskupu Alojziju Stepincu u Lepoglavu slali potporu, utjehu, ohrabrenje, stvarajući molitvenu povezanost i gradeći duhovno zajedništvo? Što su sve pretrpjeli oni koji su ta pisma poslali? Nažalost, ni jedno od tih pisama nije našem Blaženiku uručeno. Dok ih je Udba u Zagrebu otvarala i provjeravala, istodobno je komunistički režim pred novinarima i stranim svijetom glumio pravdu i humanost. Gdje su pisma i stvari koje je Udba na putu ili u svom sijelu na Zrinjevcu otuđila krašićkom župniku Josipu Vranekoviću svukavši ga do gole kože i zaplijenivši mu pisma ili darove koje je nosio za zatočenog Kardinala? Zašto ta pisma nisu vraćena zakonitom nasljedniku? Što je bila i što jest sudbina tih pisama? A ona su nama drago sjećanje, neuništivo kao i Stepinčevo srce koje je Udba zaplijenila i spalila. Neuništive su u kostima blaženog Stepinca ostale i otrovne supstancije kadmija, kroma, olova i arsena, koje su uništile njegovo tijelo, ali ne i ljubav.

6. Braćo i sestre! Kao sinovi i kćeri Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda s pravom ponavljamo Isusovo pitanje: »Zašto, Oče, ova gorka čaša boli?« Zašto se katoličke vjernike opet ponižava tutorstvom onih koji su im radili o glavi? Proničući zloću svojih progonitelja i uzimajući u ruke kalež muke Gospodnje, blaženi je Stepinac posvjedočio: »Nije nama zabranjeno težiti za slavom jer je ta težnja srasla s našom dušom. Ali tražiti slavu mimo volje Božje, tražiti slavu izvan Boga, tu se skriva grijeh i čudnost!« 7 O divne li nauke! O sretnog li naroda kojemu predvodnici u vjeri utiru staze vječnosti pijući kalež muke Gospodnje, ne iz metalnog posuđa, nego iz izvora probodenog Isusova Srca koje, umirući poput zrna, donosi plod, život uskrsnoga jutra.

7. Čuli smo Isusov vapaj: »Oče, izbavi me iz ovoga časa« (Iv 12,27). Nije riječ o tragičnoj molbi, nego o potvrdi gorčine časa čija je tragičnost nadvladana molbom: »Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12,28). Ova nas evanđeoska poruka stavlja pred dvije činjenice: čas i proslavu Sina Čovječjega, još više čas i proslavu njegova učenika, svakoga vjernika, Alojzija Stepinca napose. Što je bio njegov čas? On je, naime, 20. veljače 1958. rekao župniku Vranekoviću sljedeće: »Ako naglo ne svrši moj život, vidim da ću mnogo patiti. Počela me boljeti i desna noga. Ali strpljivi moramo biti sve do prolijevanja krvi. Da, ali to je kod mene malo drukčije, i nasmiješi se rekavši: 'Sveci su prolili pet litara krvi – i u raju su, a ja već trideset litara i još sam jadni grešnik i borim se... Gospodine, zašto si to učinio? – to ne smijemo pitati!'«10

Što je bio Alojzijev čas? Zašto je krvarilo njegovo srce? Bio je prvak Katoličke Crkve i svjestan Hrvat u vrijeme kad su komunistički prvaci nakon školovanja u Rusiji, nakon Staljinove škole mržnje i smrti, prema svjedočanstvu Ivana Supeka provodili svoj strateški plan: »Na brzinu u Hrvatskoj iskorijeniti radićevsku, [to znači narodnu, seljačku] i katoličku tradiciju.«12

Što je bio njegov čas? Zapostavljenom narodu pružiti utjehu i ponos. Potpora izdanju „Hrvatske enciklopedije“, povratak Višeslavove krstionice u domovinu, podizanje domova za bolesnu i nezbrinutu djecu, hrvatsku, židovsku i srpsku: Sv. Male Terezije na Vrhovcu u Zagrebu, u Poredju, u Klinča Selu, u Šestinama, dom Gospe Lurdske u Zagrebu, internat Hrvatskog radiše u Zagrebu, paviljon Bolnice milosrdnih sestara u Vinogradskoj, Zakladna bolnica Rebro, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke; svijest je to ljubavi prema hrvatskom narodu koja nadilazi političke zamisli i nacionalističke okvire svjestan da ga je tu u Brezariću, u Krašiću, rodila Hrvatica majka i usadila mu u dušu ljubav prema svome narodu, katoličkoj vjeri i božanskoj istini, zasvjedočenoj u krašićkoj himni: »Čuvaj, Bože sa visine, ovu grudu djedovine, / Ovdje se je mnogo dalo, za istinu umiralo.«

Što je bio njegov čas? Čuvati Božji zakon i jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom u Rimu. Prosvjedovati protiv vođenja naroda i države u propast, protiv jugofašita i bezbožnih komunista, protiv nerazumnog ubijanja svećenika i vjernika, uvijek braneći vjeru u Sina Božjega, Sina Čovječjega, osvjedočen »kad se s Isusom trpi onda sve biva lako«.13

8. Stepinčev čas nedjeljiv je od Isusova časa. I naš čas nedjeljiv je od Stepinčeve žrtve. U svim kušnjama i strahotama progona srce mu se ispunjalo utjehom pomisli na Boga. Taj njegov stav davao je snagu obespravljenim vjernicima i svećenicima logorašima koji su zbog vjernosti Crkvi, svome svećeničkom pozivu i služenju, čamili u Staroj Gradiški, Srijemskoj Mitrovici, na Golom otoku i u tolikim mjestima što ih je Udba osmislila s nakanom izbrisati Božje ime na zemlji, poniziti svećeničko zvanje, katoličku vjeru, dostojanstvo ljudske osobe. Taj čas zagorčivao je režim neljudskim postupcima prema svećenicima i vjernicima okivajući ih u lance, prisiljavajući ih da leže prostrti na goloj zemlji ili betonu, u čamotinji vlažne paučine i ljudske izopačenosti, mjesecima bez danjeg svjetla, danima bez hrane, pod prisilom saslušavani i psovkama vrijeđani jer su odbili pjevati pjesme svojim krvnicima.

Njima i nama ovdje okupljenima naš Blaženik dovikuje ohrabrenje kojim je ójačao vlč. Živka Mihelića, upravitelja župe u Cerovcu, 11. srpnja 1955. kad je, služeći se mišlju sv. Bernarda, uskliknuo: »Bog skriva ulje svoga milosrđa u posudici ‘pouzdanja’. Dakle, pouzdanje, pouzdanje!« 14 Živio je ono što je molio: »In Te, Domine, speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam!«

On je, videći himbu režima i pokušaje da ga privole na promjenu stava, govorio: »Mislili su da će time porasti u meni neka težnja za njihovom slobodom ... No što je najvažnije: Što bi meni govorila moja savjest, kako bi bolno bilo Svetome Ocu kad bih na neki način izdao Božju stvar... A nema druge nego trpjeti i moliti. Tako je volja Božja. Ako treba, bolje je časno poginuti nego sramotno ostati.« 15 Hvala Ti blaženi Alojzije za ovaj nauk vjernosti Bogu do smrti, do prolijevanja krvi. Koliko li si puta kao sužanj, ovdje u Krašiću, krijepio taj nauk vapajem: »Majko Božja, pomozi mi u ovaj čas!« ili ovim uzdahom: »Kako će žalostan biti svršetak onih koji vrijeđaju Tebe, Majku Spasitelja svijeta!« A mi slaveći ovaj blagdan s pravom govorimo: Blagoslovljen će biti svršetak zemaljskoga života onih koji su se poput Alojzija, živo i neustrašivo, uzdali u Boga živoga!

– Ovo je smrt Pravednika! – svi tu ponavljamo: 'Bogu hvala!' – 'Blagoslovljen Bog u svojim svecima'.

Braćo i sestre! I mi smo došli moliti i proslaviti Boga. Radosno kličemo sa župnikom Vranekovićem: Blagoslovljen Bog u svojim svetima! Blagoslovljen Bog u blaženom Alojziju Stepincu! Molimo i vjerujemo da će Bog providjeti da ga što prije možemo blagoslivljati i po svetom Alojziju Stepincu. Stoga zahvalnog srca prihvatimo Alojzijevo iskustvo vjere i života: »Pečat i znamen križa uvijek je oznaka svih pothvata Božjih«,16 a »poteškoće se mogu nadvladati vjerom u Raspetoga Krista«.17 Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

dr. Juraj Batelja, postulator

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem. Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A to se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."

Umro Nediljko-Nedo Vegar, jedan od zaljubljenika u Hrvatsku

Rođen je 1952. godine u Vašarovićima kod Ljubuškog. Kao brat Pave Vegara, jednog od vođa Skupine Fenix '72, još kao mladić se našao na udaru jugoslavenskih tajnih službi pa je bio prinuđen otići u inozemstvo, gdje je postao jedan od suradnika Brune Bušića.

Za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio je nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a 2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske.

- Dobro se on pripremio za smrt. Nije bio bogat u materijalnim stvarima, ali je posjedovao veliko blago principijelnosti, hrabrosti, velikodušnosti, lojalnosti prema prijateljima, a najvažnije prema svojoj domovini Hrvatskoj. Nije pao ni na jednom ispitu, nego je uvijek dobio čistu peticu, iako su prepreke bile velike – napisala je o Nedi jednom prigodom Julie Bušić, udovica Zvonka Bušića.

S ČIME JE SVE BILA SUOČENA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke u izbjeglištvu: dr. Juraj Krnjević, dr. Juraj Šutej, dr. Ivan Šubašić sa svojim pomoćnicima dr. Milanom Martinovićem,Ilijom Jukićem, ing. Franjom Gaži i dr. Rodolfom Bičanićem nije htjelo ni čuti za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a kamoli zalagati se za njezin obstanak. Njima nije bilo jasno da se s raznim režimima ne moramo slagati jer oni su privremeni i prolazni, njih se može, a ponekad i mora mijenjati, ali država jednoga naroda mora biti vječna i nju se ne može u nikojem slučaju poistovjećivati s bilo kojim režimom. To su svetinje kojih se svaki pošteni čovjek mora pridržavati. Ne, to za Krnjevića i vodstvo HSS-e nisu bile svetinje, što je Krnjević jasno dokazao u svojim “dodatcima” deklaracijama jugoslavenske vlade, čiji sadržaj je u svojim govorima i pismima dužnostnicima HSS-a stalno ponavljao.

Uz ovo tu je još nešto vrlo jasno. U svojim “dodacima” i govorima Krnjević govori o “uspostavi Jugoslavije”, što znači da je i njemu jasno da ona više ne postoji, jer ne može se uzpostavljati nešto što već postoji, ili je to zato što je već počeo raditi na uzpostavi nove, boljševičke Jugoslavije. Pokazalo se da se radilo o ovom potonjem, što svjedoče njegovi dopisi s dužnostnicima HSS-a u domovini.

U pismu od 26. prosinca 1944. Krnjević kaže: “Hrvatska Seljačka Stranka pozdravlja interese koje su posuzeli Veliki Saveznici u oblikovanju bolje i zdravije poslije rata Jugoslavije. Nitko ne stavljau pitanje važnost Narodno Oslobodilačkog Pokreta, ali ne može ozbiljno da tvrdi da je on sveobuhvatni predstavnik njezinih ( misli na Jugoslaviju ) sastavnih naroda ”. On sigurno nije predstavnik većine u hrvatskom narodu”.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske za tu veliku većinu hrvatskoga naroda, koja se dragovoljno uključila u njezinu obranu, Mačekova HSS je defacto prestala postojati, a komunistička partija kao tuđa protuhrvatska ateistička i teroristička formacija, u širim slojevima hrvatskoga naroda imala je sasvim neznatnu podršku.

U časopisu tkzv. narodno-oslobodilačkog pokreta “Slobodni Dom” Vladimir Bakarić piše: “ ....Ne bismo imali prava, kad već ovdje ne bismo kazali da HSS ipak igra - i to ne baš malu ulogu u pripremi naroda za njegovu današnju borbu”.

Uza sve to, proces privlačenja šireg članstva HSS-e išao je dosta sporo najviše radi toga što je uzpostavom NDH velika većina “običnog” članstva odbacila Mačekovu politiku integralnog jugoslavenstva i uključila se u obranu svoje države Hrvatske.

Narodno-oslobodilačka borba imala je najviše problema na području Korduna i Banije, kao i većim dijelom Pokuplja. Sam stav naroda u Kordunu bio je u većim pogledima pro-kraljevski (četnički), kod pravoslavnih, a čisto radićevski kod Hrvata. Tako da ćelije NOB-e koju su u ono doba zastupali članovi Izvršnog vijeća Centralnog Komiteta; Većeslav Holjevac, Čanica Opačić i Gojko Nikoliš nisu mogle doći do izražaja kod širokih slojeva naroda, nego su tek imale djelomičnu podršku od pravoslavnog stanovništva. Kontakti moga oca sa Izvršnim tijelom NOB-e za Hrvatsku koji su bili vođeni u Topuskom završili su bez uspjeha. Tu se radilo o prihvaćanju plana koji je izradilo vodstvo HSS-a u Zagrebu. Taj plan predložio je ing. August Košutić podpredsjednik HSS-a.

Zato mu je, kad su partizani zauzeli Bansku Selnicu ujesen 1944., zaplijenjena sva imovina. On se u to vrieme skrivao kod nekih prijatelja. U proljeće 1945. bio je uhićen i osuđen na osam godina robije, “radi sabotaže Narodnooslobodilačkog fronta”. Kako piše jedan od razočaranih članova HSS-e, - Partizani su u procesu privlačenja pristalica HSS-a u opći tok “Narodnooslobodilačkog fronta” počeli formirati tobože vojne jedinice Hrvatske Seljačke Stranke kojima su davali imena “Matija Gubec”, “Braća Radić” itd. A što se događalo s tim jedinicama najbolje svjedoči jedan od brojnih “slučajeva”.

U tim pregovorima partizane su zastupali; Dušan Brkić (četnik iz Obrovca, sada član Centralnog komiteta komunističke partije, kasnije proglašen kominforbirovcem i poslatn na Goli Otok), nekakv Tehek i “komandant VI. korpusa” ( kasniji komandant Jugoslavenske ratne mornarice) Mate Jerković iz Novog Sela kod Petrinje. Cerić im je prenio neke “specijalne priedloge” koje je dobio od člana vodstva HSS-e u Zagrebu Ivana Farolfija. Jedan od glavnih zahtjeva vodstva HSS-a bio je da, kad Cerić pređe u šumu i formira partizansku jedinicu HSS-e, uz jednog komunističkog polit-komesara bude i jedan komesar HSS-e.

Svi njegovi vojnici bili su razoružani i zarobljeni. Za nekoliko minuta i on se našao među njima, a stranački funkcioneri koji su u šumu pristigli na “organizirani tečaj” smjesta su pokupljeni i poslani na najopasnija mjesta u prvim borbenim redovima. Većina njih je odmah u prvim danima izgubila život, rijetki su preživjeli. Pošto je izvršio najgore izdajstvo, prevareni Cerić nije se mogao vratiti natrag. I on je tobože kao “operativni oficir” poslan u prvu liniju, ali dok su partizanski vođe uvidjeli njegovu vojničku sposobnost, bio je zatvoren i osuđen na smrt kao reakcioner, jer se usudio kritizirati partizansku taktiku, koja uobće nije štedila ljudske živote što za njega nije imalo ništa zajedničkog s vojničkom taktikom. Nakon dva mjeseca bio je “pomilovan”, da bi opet ubrzo bio strpan u zatvor gdje je bio strašno mučen.

Sad su Mačekovi i Krnjevićevi ljudi počeli s pričama o njegovim “mučenjima u ustaškim zatvorima” navodeći kako mu se: “glasom amnestije nije smjelo ništa dogoditi” - što nije istina, jer iako se u amnestiji kaže “svim domobranima” to se nipošto nije odnosilo na one koji su dogovarali, organizirali i izveli njihovu defekciju u uneprijateljske redove, a najmanje na one koji su predajom tako velike količine ratnoga materijala silno pomogli komunističkoj bandi da što efikasnije izvrši pokolj nad hrvatskim narodom.

Uzto su još bili i glupi, što svjedoči i to da je poslije svega što im se događalo u trgovini s “drugovima u šumi”, sam podpredsjednik stranke August Košutić odlazi u šumu kako bi s komunistima utanačio kakvu pogodbu. Odmah je strpan u zatvor gdje je pod batinanjem proveo tri i pol mjeseca. Unatoč svemu tome, ni u ono ratno vrieme kad se su sve zaraćene strane strijeljale i za pokušaj izdajstva, naveliko razvikana “zločinačka država” NDH iako je imala nepobitne dokaze o njihovoj izdajničkoj raboti, nije dala pogubiti ni Cerića, ni Farolfija, ni Košutića, ni Mačeka, niti ijednoga od njih. Svi vodeći ljudi HSS-a, uključivši i Mačeka, umrli su prirodnom smrću - kao jugofili do zadnjega daha.

Prvo što me upitao bilo je da li ima kod nas partizana i kakvo narod ima mišljenje o njima. Odgovorio sam da ih ima, da ih seljaci upravo vole i da ih pomažu hranom jer su pošteni prema ženskom svijetu, naročito pristojni i neće da se opijaju. Klijeti koje su prije bile često provaljivane sad su kao posvećene.

Pernar mi na to odgovori: “Pa to je gotovo, ali mi moramo primiti vlast u svoje ruke. Evo ja ću ti dati letaka koje nastoj umnožiti i razbacaj po šumi, da se vrate kući partizani koji nisu komunisti. A ovih će malo ostati, pak će ih ustaše i Švabe pomlatiti. Koji ostanu te ćemo mo razoružati.” Nu, kako se vidi i Pernaru je glavni cilj preuzimanje vlasti, samo izgleda ni njemu nije jasno koji su to trebali biti “mi” i na koji način će preuzeti vlast.

Sve u svemu, oni su bili toliko zaslijepljeni svojim modelom “hrvatstva unutar jugoslavenstva” da nisu bili u stanju vidjeti da je za hrvatski narod taj njihov model bio puno poguban jednako kao i onaj koji su propovijedali komunisti.

A što tek reći o današnjim političarima u tobožnjoj oporbi jugokomunističkoj i velikosrbskoj oligarhiji danas na vlasti u Hrvatskoj, osobito ostatcima nekadašnje HDZ-e na čelu s Tomislavom Karamarkom, koji eto, poslije svega, sad trabunjaju o nekakvom njihovom antikomunizmu?

Zar niste baš vi bili oni koji su, kako bi se dočepali vlasti, ulazili u koalicije s raznim Pupovcima i drugom četničkom bandom koja je, onda kao i danas, bezprekidno bljuvala svoj otrov na sve što je hrvatsko?

Niste li vi vjerno služili lopovima, superkradljivcima kojima, do ovih sad na vlasti, nije bilo premca?

Nisu vam dok ste bili na vlasti smetali spomenici i spomen ploče komunističkim krvnicima, ali ste zato srušili i onaj minijaturni spomenik najvećem ratniku protiv četnika Juri Francetiću i spomen ploču Mili Budaku.

Svrha svega što pišem i govorim o našoj prošlosti jest da našem narodu prenesem istinu i ništa drugo nego istinu, koliko god mi je to muguće.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Uplata donacija za Markovu obranu

PRIKUPLJANJE NOVČANIH SREDSTAVA ZA “OBRANU MARKA FRANCIŠKOVIĆA“

Poštovani prijatelji, znanci i štovatelji Marka Franciškovića!,

- Markovo zatočeništvo može potrajati godinama odnosno do likvidacije/usmrćenja.

- tekući račun: IBAN: HR1523600003241146945

SWIFT/BIC: ZABAHR2X

- Za nadzor uplata i kontrolu trošenja uplaćenih novčanih sredstava brinuti će Odbor u sastavu:

- Odbor će mjesečno obavještavati Javnost o uplaćenim i utrošenim novčanim sredstvima.

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

INTERNACIONALA MRTVACA

Crkla je ta neman zvana komunizam, odavno. Ovo je agonija njegovog sljednika, isprepletenog isključivo zločincima svih vrsta i nacionalnosti. Naravno da su se u tom kolopletu otimačine, ubojstava lagodne krvarine, najbolje snalazili četnici. Kada kažem četnici, mislim na sve srbe, koji su ( da ne idemo dalje i dublje u povijest) 1991. u Hrvatskoj najavljivali i ostvarili ''krvavi Uskrs".

Kada kažem četnici, mislim i na obitelj petokrakog Ljigavog Lignjuna, koji nas poput trećerazrednog lakeja, servira Velikoj Britaniji za doručak, a svom uzoru Tomi Grobaru, četničkom vojvodi, s kojim se javno triput liže, žive baca na nož.

Kada kažem četnici, zasigurno ne mislim na sve srbe, niti na cio srpski puk, no, na ne tako mali dio tog istog pučanstva mislim. Veličaju oni svoju epopeju draže mihailovića.

Svi iščekujemo podulju Lolekovu solo ariju, gdje je Njemačka našla zvijezdu u osobi likvidatora josipa perkovića.

Trebaju li nam uistinu dokazi kako bi smo napokon mogli zakopati tu trupinu od ZAVNOH-a, AVNOJ-a, Jajca, NOB-a ... ili kako li se već zove i kako se sve nije samo zvala, ta zločinačka petokraka.

"dok je srca, bit će i Kroacije"

Bleiburško groblje u sjeni Udbe

Ideja za tekst je potekla od desnog kažiprsta hrvatske javne djelatnice Ane Lučić, kojim prstom je pokazivala na novinsku izjavu Slavka Goldsteina, da je on bio hrvatski vojnik a oni s Bleiburga da su bili sluge okupatora i slično. Ostao sam zbunjen jer sam puno puta čitao da je Slavko, moj Bosanac rođen u Sarajevu, od pionirskih dana bio jugopartizan, nositelj ordena za hrabrost, oznaš, antifašist, kasnije nepartijac i liberal, stvaratelj RH, koji bi više puta znao reći da mu je žao Jugoslavije, savjetnik hrvatskih predsjednika, i u cjelini, što bi Srbi rekli, mnogo moćan čovek. Povod za taj tekst je bila i vijest, da taj projekt podržava i Vlada, koja će ga i financijski poduprijeti, a sve se to događa u vremenu koje je duboko trećejanuarsko.

Milanovićevo srbiziranje Hrvatske

I cijela vladajuća klika je puna istih jugokomunističkih tipova kojima je cilj uništenje "slučajne države". Nije vrag da nitko od njih niti u jednome ministarstvu nema pojma o onome što radi ako to sve nije po zadaći drugog srpskog Memoranduma SANU-a. Ovo sve što rade naopako, od svoga početka. Niti jedan ministar ne čini ništa što bi se moglo nazvati korisnim za Hrvatsku i hrvatski narod. Oni su svojim kriminalom doveli hrvatski narod na prosjački štap. Slijede sukobi i urušavanja svekolikih Milanovićevih ministarstava. Pođimo od Ministarstva kulture, znanosti i školstva, gdje svi zaposleni u školstvu traže ostavku Željka Jovanovića koji svjesno razara svekoliko hrvatsko školstvo namećući mu štetne umotvorine. To isto provodi na HTV-u i u svim informativnim sredstvima priopćivanja. Primjerice po njegovu nalogu uklanjaju se Hrvati a na njihova mjesta postavljaju pripadnici srpske nacionalnosti. Tako za predsjednicu Vijeća za elektroničke medije postavljaju Srpkinju Mirjanu Rakić koja mrzi prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Izgleda da im je cilj potpuna srbizacija Hrvatske kroz njihov mandat.

PEĐA GRBIN NIKADA NIJE BIO TRIJEZAN

Taj čovjek, koji je tada radio za četiri puta manju plaću, živio u garsonijeri, obrazovan, odbio je unosan posao. Jednostavno, smatrao je da mu nije dorastao zbog više razloga koje je iznio te se, bez lažne skromnosti, zahvalio na ponudi i vratio u svoju garsonijeru. Iza njega u redu je stajalo petnaestak genijalaca koji su mislili ne samo da su dorasli tom poslu nego da bi bolje vodili i sam New York Times.

Profesori na sedativima

Prijezir prema politici

Lepa Brena - mali vijak britanskoga imperijalizma

Bila ona toga svjesna ili ne, ona otvoreno veliča; nenarodnu, okupatorsku i zločinačku tvorevinu. Govoriti, hvala Bogu, je slobodno. Sloboda je govora zar ne? Ali, je li slobodno vrijeđati tuđe osjećaje i širiti govor mržnje? Ako dvije sporne riječi "Za dom", koje neke podsjećaju na totalitarno vrijeme, nose zabranu 10 javnih nastupa, onda i Brenine dvije nesporne riječi "jesam jugonostalgičarka", koje podsjećaju na 100 puta totalitarnije vrijeme, trebaju nositi zabranu 100 javnih nastupa. Slobodan protok roba, kapitala i ideja... pa i pjevača, trebamo prihvatiti, ali to ne znači da trebamo kapitulirati i ne zaštiti se od svih oblika stranih i nenarodnih štetnih utjecaja.

Jugoslavija, Srboslavija, Titoslavija, Udboslavija

Time ćete duhovno ostati svoji na svome, i istovremeno se oduprijeti stoljetnom krvnom neprijatelju, britanskom imperijalizmu, kojega je i Lepa Brena, jedan mali šarafčić. Time ćete se časno oduprijeti, i našim odnarođenim i nenarodnim vladajućim garniturama, koje su sa spomenutim imperijalistima, u sramotnim i veleizdajničkim strateško-partnerskim odnosima, a koji odnosi su u izravnoj funkciji povratka na staro ili slično, za nas smrtonosno, jugostanje.

‘Ne toleriraj zlo, ne toleriraj nepravdu, bori se uz pomoć Božju sa svim talentima koje imaš’

Narod je postao letargičan jer je izgubio vjeru u jednu Istinu, i polako prihvaća relativizam koji govori da je istina sve što netko smara da je istina. Tako da se slatkorječivošću kroz krinku tolerancije i demokracije govori i više istina o jednoj stvari u istom smislu. Na taj način su umirili ljude i dali im osjećaj krivnje ukoliko istupe sa onom jedinom istinom koju je Bog objavio i koja je na spasenje duša.

Na ovo ću dodati riječi istine, Duhom nadahnute, iz Matejevog evanđelja, desetog poglavlja: “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.”Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.” “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”

Marksizam je ateističko oružje masonerije i sotone a njihove metode su se promijenile, ali ne i ciljevi uništenja Crkve

Zašto postoji Institut Tavistock?

U Colemanovoj knjizi, u četvrtom izdanju iz 1994. g. na stranicama 86-89 nalazimo opis prve subverzivne djelatnosti tog instituta u novijoj povijesti. Coleman iz prve ruke navodi ljude koji su šezdesetih godina plasirali zabavno-glazbenu grupu “Beatles” s ciljem širenja droga među mladež ba bi se tim putem izmijenila socijalna psihologija Amerike, Britanije i cijelog zapadnog svijeta. Iz iskustva “Britanske istočno-indijske kompanije”, koja je u Kini u XIX. st. izazvala opijumske ratove i posijala zapadne ideologije liberalizma i komunizma, postalo je jasno da se velika nacija poput Kine može porobiti plasmanom droge i drogiranjem stanovništva. Stoga je Britanija Kineskom Carstvu s lakoćom nametnula svoje ekonomske uvjete trgovanja pod nepovoljnim uvjetima.

Što je ispiranje mozga u današnjim medijima?

Estulin potvrđuje da u tom kontekstu pojam “Doba vodenjaka” nije nastao spontano već se pod tim nazivom nalazi isprepletena okultna osovina zla koja se “…sastoji od najuglednijih centara znanja i istraživanja kao što su Stanfordski istraživački centar na Sveučilištu Stanford … ženevska Međunarodna zaklada za alternativni razvoj i Menadžerski konferencijski centar, prvi fakultet sa radnim vremenom osmišljen za Doba Vodenjaka na kojem visoki rukovodioci (po izboru časopisa Forbes) uče o metodama mijenjanja ponašanja. Ljudski zombiji postavljeni na najviše upravne položaje, koji bi nas trebali uvesti u “Novo mračno doba” transcendentalne svijesti.…» (str. iii), a ta transcendentalna svijest hrani se raznim istočnjačkim sektama.

Koliko u tome imaju ulogu masoni?

Masoni su majstori za izazivanje kriza…

O kojoj temi masoni ove godine najviše vode brigu?

Europa je kao prijelazni oblik svjetske vlade promicana još i na Haaškom kongresu u svibnju 1948. te je ondje doneseno sedam rezolucija o stvaranju političke unije, prije nego li je europske narode bilo tko uopće pitao. “…U sedmoj rezoluciji stoji: Stvaranje Ujedinjene Europe mora se promatrati kao BITAN KORAK KA STVARANJU UJEDINJENOG SVIJETA (čitaj: svjetske države, prim. E.Č.)… Marshalov plan, pored toga što je pomogao da Europa ponovno stane na svoje noge, doveo je 1950. do Schumannova plana, kada je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumann predložio da se cjelokupna proizvodnja ugljena i čelika Francuske i Njemačke stavi pod upravu jednog nacionalnog tijela”, koje je pak dovelo do stvaranja Europske zajednice za proizvodnju ugljena i čelika (ECSC), zatim do Euratoma (Europske zajednice za atomsku energiju) i naposljetku do zajedničkog tržišta. (…) Potpisivanjem Rimskog sporazuma i utiranjem puta Europskoj ekonomskoj zajednici 1957. napravljen je sljedeći korak ka budućoj svjetskoj kompaniji d.o.o.…” , (Estulin, str. 31) a to znači prema svjetskoj državi. Cjelokupno planiranje i provedbu ovakvih planova omogućila je znatna financijska pomoć obitelji Rockefeller.

Tko kod nas ispire mozak i zašto?

Čini se da strani lopovi polako miču naše lopove sa političke scene hgk, habor…

Koja je uloga masona u katoličkoj crkvi?

Marksizam je ateističko oružje masonerije i sotone a njihove metode su se promijenile, ali ne i ciljevi uništenja Crkve. Zadnju riječ reći će sam Bog.

REVOLUCIONARNIM DUHOM DO SLOBODE

Te vrline međutim izostaju, osobito kod onih snaga društva koje bi trebale biti revolucionarne, koje bi trebale nositi duh revolucionarnosti i biti revolucionarna struja u narodu koja bi svojom pripravnosti i djelovanjem konačno dovela zemlju i narod do slobode, a time i do napretka i pravednosti.

U hrvatskoj diktaturi domoljublje ne zauzima jasan stav, jer se boji, jer je to za mnoge opasno. Mogu se izgubiti privilegije, namještenje, jer treba misliti na obitelj, jer se može doći u zatvor ili otići u ludnicu, pa i glavu izgubiti. Zbog straha većina ništa ne radi, politički se ne organizira, nema ideja, programa i organizacijskih skupina, ni u zemlji ni u inozemstvu, koje bi na žedno i željno hrvatsko tlo unijele razvijanje svih onih silnih i snažnih nagona, poticaja i stremljenja po kojima hrvatski narod hoće svoju zajednicu i svoju zemlju kao zemlju slobode, a ne produživanje nasilja i zločinačkih diktatura koje zemlju uništavaju i vode u zaostalost i propast.

Za revolucionarno rješenje naših današnjih problema, za revolucionarne promjene današnje domoljubne snage ne da nisu zrele, već su u većini kukavne i nemaju hrabrosti. Tu ima mnogo nezadovoljnika i puntara, to jest buntovnika ali ne i pravih modernih revolucionara.

Što znači imati hrabrosti i kako je steći

Imati hrabrosti znači puno toga, a među ostalim i propovijedati čovječnost, hodati uspravno, visoko nositi čelo, govoriti otvoreno, biti uistinu ponosan.

Što je strah? Učinci i posljedice straha

Strah čovjeku postavlja zamku, a tko se uzda u Boga nalazi okrilje, govori Pismo (Izreke 29,25).

Uistinu, to je iz Pavlovih riječi i vidljivo: “Uistinu, Bog nam nije dao duh straha, nego duh jakosti, sile ljubavi i samokontrole.“( 2 Timoteju 1,7) Po tome je vidljivo da je strah utjecaj zla i njegovih sila, njegovih posrednika koje nastoje uplašiti i paralizirati čovjeka kroz riječi, prijetnje, zastrašivanja. Dobar primjer kako se to radi je Vesna Pusić: “Neće biti mirovina ako ne glasujete za ulazak Hrvatske u EU.“ Strah je prema tome obmana. To nije stvarnost, to je zavaravanje koje onemogućuje pobjedu nad zlom i svatko tko mu se prepusti već je poražen.

Tko se prepusti strahu taj nema vlasti nad sobom, nema samokontrole, jer su njegove reakcije pod kontrolom neprijatelja koji nas strahom zarobljava, veže i postaje naš Bog (gospodar). Duh straha je poslanik zloga koji proizvodi nesigurnost u mišljenju i djelovanju. Uništava borbenost i onesposobljava za napredovanje. Pod utjecajem straha gubi se odlučnost. Čovjek je sklon pokolebati se. Petar je primjer čovjeka koji je pod utjecajem straha izgubio odlučnost. Strah vodi k nesposobnosti, slabosti, besmislu, beznačajnosti i nedjelotvornosti. Strah je krivi izbor. On vodi u odluke koje mogu biti katastrofalne. Jedna takva odluka je i odluka domoljubnih snaga da se sva politika i sav život u Hrvatskoj izruči u ruke zločinačkim i neprijateljskim snagama iz redova bivših komunista, a danas pod imenom SDP i HDZ.

Kako se osloboditi od svezanosti i muke

Stoga, hodaj vjerom i sigurno ćeš nadvladati sve strahove. Ostvariti osobno oslobođenje, trajni mir i sigurnost. Steći hrabrost i odlučnost.

Pismo lijepo opisuje što se događa u našem životu kad je Bog s nama (Jošua 1,5) (Izaija 41,10), a bit će sa svima koji su uz čvrstu vjeru poslušni Bogu (Izreke 1,33), mudri (Izreke 3;19,25), pošteni (Izreke 10,9) i pravedni (Izreke 28,1).

BEZ ‘HRVATSKIH’ JUGOSLAVENA NIKAD NEBI BILO NI PRVE, NI POSLJEDNJE JUGOSLAVIJE

Arthur Wing Pinero, rođen 1855. u Londonu, bio je engleski glumac i dramatist, nu sudeći po ovoj njegovoj izreci, iako to nije znao, svi su izgledi da je bio i prorok - barem što se nas Hrvata tiče. Budućnost svakoga naroda ovisna o njegovoj prošlosti ili o onome što je naučio iz svoje prošlosti.

Kako bi se uvjerili da je to nepobitna istina, vratimo se malo nazad u ne tako davnu prošlost.

Stoga, njemački udar na Jugoslaviju Hrvati su shvatili kao povijestni moment koji su izkoristili da se oslobode srbijanske tiranije i države koju, osim maloga broja izdajnika i političkih poltrona, nikad nisu željeli, niti su u nju vjerovali.

Više put sam čuo kako neki hrvatski političari u zviezde okivaju Vladka Mačeka, govoreći kako je on u hrvatskom narodu bio “najvoljeniji političar”.

Ustvari, poslije Radićeve smrti Maček i njegovi najbliži suradnici, dr. Juraj Krnjević, dr. Juraj Šutej, ing. August Košutić i niz drugih haesesovaca jedva čekaju da se, kako je to Maček volio naglašavati, “s razkopćanim lajbekom” opet nađu u društvu s onima koji su organizirali umorstvo Radića i drugih hrvatskih zastupnika, u istoj onoj dvorani gdje se njihova krv još nije sasvim ni osušila.

Nu ovdje je potrebno upitati ono najvažnije, kad su se Srbi odlučili ulaziti u bilo kakve nagodbe s Hrvatima i što ih je na to ponukalo. Što je te “velike ratnike koji samo znadu da se dobro biju” (sjećate li se nekoga tko je to isto ponavljao u nedavnoj prošlosti?) prisililo da sklapaju ugovore s običnim “tamburašima” koje su do tada mlatili “k’o bikove u kupusu”. Što ih je prisililo da galamdžijama dugog jezika i kukavičkog srca, koji se i poslije obojstva njihovoga vođe Stjepana Radića, Pavla Radića i drugih, osim blesave retorike o nekakvim svojim “pravicama” nisu usudili ni prstom maknuti, a kamoli osvetiti svoga vođu i svoje drugove.

I, 9. listopada 1934. u Marseillesu, krvavog Kara - Acu stigla je bogato zaslužena kazna. Njegova smrt ulila je strah u kosti velikosrbskim megalosima i poljuljala im vjeru u njihovu veličinu, u njihovu “nepobedivost”, u njihovu nedodirljivost. Taj strah prisilio ih je na traženje kompromisa s Mačekom i njegovim vrećama punim vrućeg zraka.

Znači, kako bi spasio Jugoslaviju, Maček kao podpredsjednik Jugoslavenske vlade bez imalo sustezanja podpisuje pristup iste Hitlerovom Trojnom paktu.

Kako se ubrzo pokazalo, glavni povod za državni udar nije bila vanjska politika kneza Pavla, niti pristupanje Trojnom paktu, nego nezadovoljstvo s unutarnjom “sporazumaškom” politikom koja je dovela do vlade Cvetković-Maček.

U vojsci, zbog sastava njenog velikosrbskog zapovijednog kadra, u podpunosti je prevladavalo uvjerenje da je ona pozvana biti “čuvarom srpstva kao glavnog i jedinog jamstva jedinstva jugoslovenske države”.

Nu još se pučisti nisu ni odmorili kad su došli do zaključka da je baš obaranjem “srpsko-hrvatskog sporazuma” i vlade Cvetković-Maček jedinstvo njihove države ozbiljno ugroženo.

U to vrieme, 27. ožujka 1941. Maček je upravo imao sastanak s knezom Pavlom, kad ga je Simović nazvao telefonom i ponudio mu da uđe u njegovu vladu, opet kao podpredsjednik. Kako bi Mačeka pridobio, Simović mu je obećao da će priznati njegov sporazum s Cvetkovićem. I knez Pavle je nagovarao Mačeka da primi tu ponudu naglašavajući da će time “ojačati autoritet Simovićeve vlade i spasiti jedinstvo Jugoslavije u ovim kritičnim danima”. Maček je isti dan dao pristanak da u vladu odmah uđu njegovi predstavnici; Šutej, Torbar, Smoljan i Andres, a svoj ulazak je odgodio dok ne izpita situaciju i ne dobije konkretnije garancije. Za tu svrhu u Beograd je s princom Pavlom uputio svoga pouzdanog druga, velikog Jugoslavena, bana Ivana Šubašića, a istovremeno poduzeo je korake da se informira o držanju njemačke vlade.

Maček je za svoj ulazak u Simovićevu vladu postavio neke uvjete koje je Simović obećao, a ni na kraj pameti nije mislio izpuniti. Među ostalim, Maček je postavio ove uvjete:

Poslije rata Maček i njegovi pijuni stalno su naglašavali kako je on odbio proglasiti uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske zato što je bio “veliki mirovnjak” i neprijatelj Hitlerovog Reicha. Ali, kako se vidi, kad se radilo o spašavanju Jugoslavije onda je s Hitlerovim Reichom bilo sve OK.

Maček je tada priopćio Simoviću da on ni pod kakvim uvjetima ne želi s vladom u izbjeglištvo i da se vraća na svoj posjed u Kupinec, ali da opunomoćuje dra. Krnjevića da ide umjesto njega. Na sjednici “ministarskog saveta” 11. travnja 1941. dr. Juraj Šutej izvješćuje da je dr Maček ostao u Kupincu da dijeli sudbinu svoga naroda, ali da nikad neće ‘desavuirati’ Krnjevića, Šuteja i Šubašića koji bježe s Simovićevom vladom.

Kasnije, po dolazku u Englesku, vlada je odmah poduzela korake kako bi na neki način afirmirala kontinuitet svoj i svoje države koja se u travanjskom ratu slomila i razsula i, proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske i njezinim obstankom defacto nestala s međunarodne pozornice. Zato su se svi ministri među kojima su bili Krnjević, Šutej i Šubašić, odmah složili da se hitno pojačaju diplomatski odnosi s Britancima i da se poduzmu koraci kako bi se kod neutralnih država osujetilo priznanje Nezavisne Države Hrvatske. Ali, od samoga početka boravka u inozemstvu počevši još u Jerusalemu u vladi se počelo događati ono što se uvijek događa među psima koji su ostali bez korita. Došlo je do otvorenog antagonizma između srbskih i “hrvatskih” i, u mnogo navrata između srbskih i srbskih ministara. Svađalo se za sve moguće razloge, samo kad se radilo protiv NDH svi su bili složni.

Najviše dodataka (amandmana) na svaku deklaraciju dodavao je Krnjević, najviše zato što razne odredbe i definicije kako ponovno uzpostaviti Jugoslaviju za njega nisu bile dosta direktne i rigidne. U jednom slogu svojih amandmana 1943., podpredsjednik “Kraljevske jugoslovenske vlade” i glavni tajnik Hrvatske Seljačke Stranke, zahtjeva da se u novu deklaraciju uvrste i slijedeće mjere:

Kako bi dobila slobodne ruke u pregovorima s Titom i njegovim partizanima, Engleska se htjela otresti tutorstva jugoslavenske vlade kojoj je na čelu sad bio zet Nikole Pašića, dr. Boža Purić, poznat pod nazivom “Gangster diplomata”, pa joj “savjetuje” da se iz Londona preseli u Egipat. Šuteja je kao ministra financija sad u Purićevoj vladi naslijedio njegov pomoćnik dr. Milan Martinović, koji je prije polazka u Egipat, uspio od kralja Petra dobiti “budžet za banovinu Hrvatsku” u iznosu od 162.900 dolara.

U lipnju 1945. pozvan je ‘na referat’ u Beograd gdje se zadržao 2 mjeseca. Ali, prema onoj, jednom lopov - zauvijek lopov, ubrzo je pao u ruke ozne radi šverca kremančićima za upaljače, koji su u ono vrieme podpadali pod “državni monopol”. Nu i ovdje ga je poslužila lopovska sreća. Spasili su ga Englezi čijim zrakoplovom je u zadnji čas pobjegao u Italiju. Bez obzira na sve to Maček i Krnjević su ga ponovo “rehabilitirali u vriednoga člana HSS-a”

Za Dom Spremni!

I Miru Barešića je ubila Udba!

Dugogodišnje tvrdnje kako su Barešića, kao i Blaža Kraljevića, Antu Paradžika te Ludviga Pavlovića ubili pripadnici hrvatske Udbe koji nisu željeli da te legende hrvatske emigracije nakon rata preuzmu važne funkcije u državi zajedno s ostalim časnim hrvatskim braniteljima koji su danas na marginama društva, danas su ponovno aktualne.

Knjiga "Miro Barešić – Hrvatski vojnik" trebala bi vrlo skoro ugledati svjetlo dana a u njoj se u detalje razrađuju sve okolnosti njegove tragične smrti.

Na taj bi se slučaj odavno slegla prašina da nakon Oluje jedan pripadnik 113. šibenske brigade nije iz Knina donio kući desetak registratora s ratnom dokumentacijom “Republike Srpske Krajine”.

Barišić i Jukić na temelju dokumentacije koju su prikupljali i obrađivali punih 17 godina tvrde da je Miro Barešić bio žrtva smišljene zavjere “svojih ljudi”. Imaju za to dokaze, originalne zapise “krajinskih vlasti" pa i žive svjedoke koji su spremni izaći pred sud. Radi se o sedmorici Srba koji su toga dana bili u seoskoj straži.

Zanimljivo, sumnjivo izvješće je pisano po nalogu Josipa Perkovića 13. kolovoza 1991. U njemu se nalaze lažni iskazi aktera događaja, a sumnju je kod autora knjige dodatno pobudila činjenica da je jedini pravi hrvatski svjedok tog događaja, policajac Mladen Mustač koji je bio skriven u blizini i sve vidio, ubijen u namještenoj prometnoj nesreći samo mjesec dana kasnije. Njegovoj je obitelji nakon toga rečeno da o svemu šute i da im se ništa neće dogoditi.

Inače, Miro Barešić je dva puta pokopan: prvi put pod imenom Ante Katić, a drugi put 26. lipnja 1992. pod pravim imenom na Mirogoju. Hoće li ovoga puta istina izići na vidjelo i dobiti sudski epilog teško je tvrditi, no definitivno će ponovno izazvati mnogo interesa u javnosti.

Lijepa Hrvatska

.

Komisija za hrvatski martirologij o neprimjerenom načinu iskapanja na grobištima žrtava komunističkog režima

Komisija je veliku pozornost posvetila događanjima vezanima uz iskapanja pobijenih u rujnu 1946. na lokalitetu Tupale kraj Sinca (Ličko-senjska županija) i Vrgorac (Splitskom-dalmatinska županija). Poslove iskapanja vodilo je Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja. Povjerenstvo djeluje u sklopu Ministarstva branitelja. Predsjednik je obavijestio članove o tijeku događanja od početka iskapanja pa do otkrivanja spomenika u Tupalama te izložio kako je sve to predstavljeno u medijima. U raspravu se veoma aktivno uključio i Franjo Talan, član spomenutog Povjerenstva u ime Hrvatske biskupske konferencije.

Žrtva je tretirana kao puki statistički podatak; sve je obavljeno na brzinu, čak se nije ispitalo ni broj ubijenih, a kamo li njihova imena, razlog i način ubijanja.

Narod ima pravo na istinu o stradanjima, jer se u vrijeme ubijanja i dugo poslije nije smjjelo o tom zločinu govoriti i samo skrivećki se moglo doći do grobišta. I sada je iskapanje obavljeno bez pristupa javnosti, kao da i dalje netko želi da se ne otkrije istina o stradanju. Nije čudno onda da se narod listom pobunio protiv takva načina i svoje neslaganje potvrdio prosvjedom sa 986 potpisa.

Istaknuta je potreba da se poslovi iskapanja žrtava komunističkih zločina povjere nepolitčkim ustanovama, a nipošto onima koji su bili aktivno uključeni u represivni komunistički sustav.

Zatim je Predsjednik obavijestio da je s nekim članovima Komisije bio u 9 biskupijskih središta u kojima je predstavljen zbornik Mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Tom prilikom predstavljen je i projekt popisa svih stradalih katolika u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću, a posebno na području biskupije u kojoj je bilo predstavljanje. U ostalim biskupijama predstavljanje će biti u veljači (Riječka metropolija) i ožujku (Zagrebačka metropolija) ove godine. Za pomoć prikupljanja podataka od živućih svjedoka ili rodbine predviđen je i obrazac koji će se dostaviti župnicima. Mogućnost prijave svojih poginulih omogućena je i pozivom na telefonski broj 01/563 5036 tajnici Komisije. Kod prikupljanja podataka naglašena je važnost bilježenja okolnosti smrti kako bi se utvrdile sve žrtve uz koje je vezano vjerničko svjedočenje.

U nastavku je bilo riječi o nekim organizacijskim pitanjima povodom predstojećeg Simpozija Mučeništvo i mučenički trag(ovi) u hrvatskoj povijesti koji će se održati 13. ožujka 2014. u Zagrebu a koje Komisija organizira u suradnji s visokim teološkim učilištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Pojedini su članovi Komisije izložili zapažanja iz svojih područja praćenja: arhivi, literatura, obilježavanje grobišta, organiziranje hodočašća i drugo.

(Neo)liberalnofašističke elite stvaraju novo društvo

Srećom, na plodove posjeta gospođe Reisman našoj zemlji nije potrebno podsjećati - oni su brojni, i može ih se susresti na svakom koraku. Imajući ih u vidu, bez pretjerivanja možemo konstatirati da je gospođa Reisman u svega desetak dana svoga boravka u našoj sredini uspjela "probuditi Hrvatsku", i to prvenstveno kroz svoj krucijalni doprinos stvaranju ozračja u kojemu će akcija protiv tzv. zdravstvenog odgoja u našim školama, kao i ona za ustavnu definiciju braka, kao i mnoge druge manje akcije i inicijative iz vjerničkih krugova naići na izvanredan odziv i biti široko prihvaćene i podržane u našem društvu, te na taj način polučiti značajne rezultate.

A kad smo već kod "konzervativne revolucije", onda treba napomenuti kako je ova fraza potpuno promašena tj. besmislena, jer bi se konzervativcima trebali nazvati upravo oni koji su je smislili i koji je rabe - a oni su zapravo psi-čuvari ovoga našeg današnjeg, okoštalog i do krajnosti kompromitiranog poretka (koji datira još iz vremena komunizma) čija je budućnost definitivno zapečaćena, pogotovo nakon Referenduma za obitelj i još uvijek aktualnih udbaških afera. Smatramo da bi pravi termin ovdje bio "Revolucija duha i duše", premda bi procesi koji su zahvatili našu vjerničku populaciju do takve revolucije tek trebali dovesti. Inače potrebno je naglasiti kako ova revolucija nije usmjerena, kako su to neki stalno tvrdili, protiv homoseksualaca, Srba, Židova i komunista nego protiv reakcionarnih i po naše društvo opasnih "kružoka" i "struktura" unutar kojih se reproducira tzv. "društvena elita" tj. "upravljačka kasta" koja godinama i desetljećima terorizira hrvatske građane i upropaštava ovu zemlju, njezino gospodarstvo i uljudbu, njezine prirodne i ljudske resurse, njezin nacionalni i kulturni identitet.

Nema sumnje da bi ova Revolucija trebala doprinijeti postizanju mnogo produktivnijeg razumijevanja i dijaloga među religijama odnosno vjerskim zajednicama, posebice jačanju ekumenskog duha u Kristovoj Crkvi. A to što se u javnosti često čuju mišljenja kako je ta stvar "nepotrebna" ili kako od nje "nema ništa", jer su "razlike i protimbe prevelike" i sl. ne bi nas trebalo puno zbunjivati - to je mišljenje "svjetovnih ljudi" koji ne računaju na Božju promisao i planove. A da oni u ovom smislu postoje, svjedoči recimo i danas poznata "Druga fatimska tajna" u kojoj se govori o "obraćenju Rusije" i njezinom "posvećenju Prečistom Srcu Marijinu od strane Svetoga Oca" (a sve su tri fatimske tajne službeno potvrđene kao vjerodostojne od najviših crkvenih vlasti), čiji značaj proizlazi već i iz konteksta u kojemu je ona bila objavljena - radi se o godini 1917. i portugalskom gradiću Fátimi, na krajnjem zapadu Europe. Nije potrebno mnogo mudrovanja kako bi se shvatilo da se radi i o ekumenskoj poruci - jer kakvog bi smisla u protivnom moglo imati spomenuto posvećenje i zašto bi "obraćenje Rusije" uopće bilo važno za katolike i ostale vjernike europskoga Zapada. Posve je sigurno da uloga Hrvatske u ovome razvoju (zbog poznatih povijesnih i zemljopisnih razloga) vrlo značajna.

Stoga bi bio red da se u prigodi ove godišnjice još jednom zahvalimo gospođi Reisman što nas je probudila iz naše letargije. Pa onda nastavimo s našim poslom, uz još puno više žara i zauzetosti, i u još čvršćem uvjerenju da ćemo pod Kristovom zastavom i vodstvom izvojevati pobjedu u borbi sa silama zla.

Klevetanje prošlosti u službi budućnosti

Milanovićevu retoriku po kojoj u Europi do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u travnju 1941., nije bilo koncentracijskih logora i masovnih egzekucija na osnovi vjere i podrijetla ne treba ozbilojno uzimati u obzir, jer premijer tom izjavom nije samo relativizirao genocidni projekt nacističkoga sustava Hitlerove Njemačke, nego je doveo u pitanje sve žrtve holokausta, optuživši Hrvate da su za samo nekoliko dana do perfekcije organizirali državu, razvili u tjedan dana industriju, te njezine metode primijenili za maosvna uništenja ljudi, dok su im istodobno na teritoriju već bile raspoređene njemačke nacističke, talijanske fašističke i velikosrpske četničke okupacijske postrojbe, a jugoslavenski boljševički teroristi bili saveznici istih njemačkih nacista, najprije u inavziji na Poljsku, zaposjedanju zapadnoeuropskih zemelja, a potom i osvajanju bivše Jugoslavije, koja se zbog svoje neprirodnosti i velikosrpskoga terora nad Hrvatima raspadala po svim svojim šavovima.

U tom kontekstu, bez obzira na premijerovu svijest o izrečenim optužbama, a one se nastavljaju na njegovu izjavu kako je Hrvatska "slučajna država", premijerove poruke mogle bi biti i svojevrsni odrazi sadašnjih geopolitičkih previranja u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Naime, nastupanje srbijanske politike, u kojoj se pod krinkom zajedničke štednje nudi bivšim članicama jugoslvesnke komunističke federacije otvaranje zajedničkih veleposlanstva, tek je dio vrlo osmišljene politike iz novoga srpskog Memoranduma, a organizacija zajedničkih vježbi Oružanih snaga Republike Hrvatske i srbijanske vojske potvrđuje samo da javnost još uvijek nije upućena koliko je Hrvatska duboko zaglibila u integracijske procese sa Srbijom.

Na pogibeljnost premijerovih tvrdnji, kojem je čak i predsjednik države Ivo Josipović zamjerio plagiranje svoje izjave o još uvijek "živućoj ustaškoj zmiji" u Hrvatskoj, promatrače upućuju i manevri oko primata u vlasništvu hrvatsko-madžarske naftne kompanije Ine. Tu tvrtku, kako se već najavljuje, Putinovim blagioslovom, žele preuzeti ruski državni naftni divovi, što bi u slučaju možebitna preuzimanja, zbog široko rasprostranjena ruskoga naftnog bussinesa u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, preko Hrvatske, omogućilo Rusiji nadzor istočne obale Jadranskoga mora. Nedavne informacije o ruskom zajmu Madžarskoj od oko 10 milijarda eura za izgradnju atomske centrale na granici s Hrvatskom, dovodi madžarsku državu u svojevrsnu ovisnost o Moskvi, a na sjevrne hrvatske granice, rusko pozicioniranje. U činjenici da dijelovi jugozapadne Ukrajine graniče s financijski, o Moskvi, ovisnoj Madžarskoj, sadašnja borba za prevlast nad Kijevom, osim nadzora u t. zv. bližem ruskom okruženju, Ukrajina ima i svoje strategijsko značenja početne podloge u ruskom nastupanju prema jugu, odnosno pozicioniranju na toplom moru.

Premijerovo nijekanje hrvatske države i besmislene klevete vlastitoga naroda, kako bi opravdao bivšu sovjetsku bolješvičku politiku, nisu nažalost neusporedive sa sadašnjim ruskim nastupanjem na europskoj političkoj pozornici. Zato i sadašnje klevetanje prošlosti, zapravo služi za opravdavanje budućnosti.

Marinko Čulić i srpske Novosti etiketiraju Hrvate najgorim etiketama

Baš bi bilo lijepo i korisno, tko bi imao volje, a otporan je na mučninu, sastaviti rječnik lenjinizma-bošljševizma-staljinizma, uz jugododatak. Same pogrde, pljuvačine, etikete... odlično bi oslikale komunističku kulturu, no to je ništa, jer one su se primjenjivale „u praksi“. Doslovno se išlo „s riječi na djela“. Nije se s njima razbacivalo tek tako, uzalud pljuvalo po „neprijateljima“, samo radi „umjetnosti“, vještine pljuvanja - tko će više, bolje agitpropom udariti. A ne, one su imate stvarnu daljnju „razradu“ i realne posljedice za cijele i mnoge skupine, klase, narode, rase... Logori, prisilni rad, Sibir, kopanje dijamanta u Jakutiji, milijunske smrti od iznurivanja glađu do ljudožderstva (Ukrajina), različite su procjene, između pet, osam, deset pa do12 milijuna ubijenih Ukrajinaca, do sasvim običnih likvidacija metkom u potiljak. Kako bilo sve te pogrde udarale u masovno na život pojedinaca.

„Stožeraši“, e pa ti u „prijevodu“ nemaju što biti do li „nacionalisti“, no to je ma koliki za neototalitariste bili „narodni neprijatelji“, ipak preblag „prijevod“. Precizniji je „šovinisti“, njima se još i danas može sasvim dobro „pakirati“. No, ne trebamo se zavaravati, „pravi“, „tvrdi“ i ciljani „prijevod“ je - „ustaše“. Kako su završavali prvi, drugi i treći, ne trebam ovdje valjda detaljizirati. Mogu samo upozoriti onih 750.000 tisuća potpisnika referenduma o braku Inicijative „U ime obitelji“ i oko milijun glasača na tom referendunmu koji su glasali „za“ - čuvajte glave.

Ali što je zapravo u pozadini ovoga opasnoga etiketiranja? Dva ponuđena referenduma tog najdemokratskijeg načina odlučivanja. Izađi, odluči, zaokruži, a ne moraš ni izlaziti, odaziv ne mora biti 101 posto. Baš to neostaljinisti, neototalitaristi ne mogu podnijeti - da narod odlučuje. Stoga je na djelu neostaljinistička kontrarevolucija, preciznije pokušaj neototalitarističkoga preokreta koji je verbalno stigao, u virtualnosti, medijima poprilično već ostvaren, a kotrlja se i kroz politiku. Puste li ga „obični ljudi“ k sebi na zemlju jao si ga njima.

August Harambašić

Zločinačka baština

U Hrvatskoj se u takvim okolnostima zaoštrava rasprava o zločinačkoj baštini. Sve žešće ječe bojne trublje „lijeve“ pameti. Istina, malo drukčije nego dosad. Cvile i nariču za Josipom Perkovićem. Snebivaju se: – Predadoše ga! – Otkud sad to? Dosad su govorili o izručenju. Jest, ali navodno je, radi točnosti, intervenirao ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Pa kako ministar, tako i napredni javnici. – Tko bi to rekao?! – iščuđavaju se cinici. – Zar je izrazna točnost samonikla vrjednota hrvatske policije? Jasno da nije, pa se nameće pitanje: Otkud rečena točnost Ostojiću? Eh, otkud?! To je doduše tajna, ali znalci tvrde: To je Ranko baštinio od Mateja, Marka, Luke i Ivana. To je ono njihovo: tradiderunt eum! A i štovatelji Perkovićevih policijskih krjeposti jauču u tom slogu: – Predadoše ga! Predadoše čovjeka, ni kriva ni dužna, kao Židi Isusa Krista – sudu tuđinskomu!

To, naravno, ne ograničuje hrvatsku pravosudnu suverenost. Hrvatsko pravosuđe ima u pričuvi na desetke tisuća neriješenih ubojstava – od sošičke Jazovke do dubrovačke Dakse, od Maceljske šume do Vukovara. Takva bi se izjava mogla shvatiti kao neizravan govor pro Germania. Ali takvo što nije mi ni na kraj pameti. Za razliku od nekih, meni dragih ljudi, moja malenkost ne slavi krjeposti njemačke policije, njemačkoga državnog odvjetništva i njemačkoga sudstva. Zašto? Nema za to razloga. Njemačka je, kažu, uzorno uređena pravna država. Točno. Ali uza sve to do dana današnjega nije razotkrila, a kamoli kaznila više desetaka političkih ubojstava Hrvata na svomu području. To je sramota. Ništa manja od sramote Republike Hrvatske, koja je dosad za sva politička ubojstva Hrvata u miru optužila samo Simu Dubajića i Josipa Boljkovca.

NEČUVENE OPTUŽBE HRVATSKOGA NARODA!

Pored svekolikih jugo laži protiv Hrvata NDH sada se pojavila i Milanovićeva najnovija izjava koju mogu izgovoriti samo jugomanijaci puni mržnje protiv hrvatskog naroda. Milanović tvrdi "Do osnivanja NDH u Europi nije bilo masovnih egzekucija Židova!". I to pred svim nazočnima pred hrvatskom i svjetskom javnošću putem HTV-a.

Zar u hrvatskome narodu nema baš nikakve znanstvene institucije koja bi bila slobodna braniti hrvatski narod od ovakvih monstruoznih laži. Zar o ratnom radnom logoru Jasenovcu nema već dovoljno istinskih dokumenata i svjedoka kojima bi se pred cijelim svijetom iznijele stvarne istine o NDH i njezinim braniteljima. Zar nitko ne zna za jasenovačke dokumente u kojima zapisnički piše kako je kroz cijelo vrijeme postojanja jasenovačkog radnoga logora kroz njega prošlo18.600 svih osoba. Zar ne postoje poznati jasenovački logoraši kao Ante Ciliga, Đorđe Miliša, Milko Riffer koji su opisali stvarno stanje tijekom postojanja radnog logora Jasenovca kao i toliki drugi svjedoci koji govore istine. Zar nitko ne poznaje jednoga istraživača Jasenovca gospodina Mladena Ivezića koji godinama istražuje svekolika zbivanja u tome logoru NDH, i koji jasno tvrdi da nitko nije tu nastradao osim onih koji su sudjelovali u borbi protiv NDH a ne zbog nikakvog rasizma. On javno pod sudskom odgovornošću argumentirano tvrdi kako u Jasenovcu nitko nije bez suda nastradao a onih koje su osudili da nije bilo više od tri tisuće.

OD SVIH POTREBA, HRVATSKOJ JE NAJPREČA DEKOMUNIZACIJA!

Jugokomunisti štite svoje ljude

Perković nije, naravno, bio nikakav šef obavještajne zajednice, a osim toga, u Njemačkoj ga nitko ne će pitati ni za što od onoga što je radio u vrijeme samostalne hrvatske države, nego isključivo što je radio u slučaju Đureković. Osim toga, manipuliraju i s tezom da je iskaz Vinka Sindičića ključan za progon Perkovića, a taj Sindičić navodno je sada pisao Anti Nobilu, Perkovićevu odvjetniku, da je lagao njemačkome pravosuđu. Čak i da jest, osuđeni Prates i sve što Nijemci već imaju poguban je za Josipa Perkovića, a ne samo Sindičićev iskaz.

Na određeni fluidan način oni će ponekad osuditi pojavu, ali će zaštititi svoje drugove. Zato Josip Boljkovac nije završio u zatvoru premda je na jedvite jade optužen za ratne zločine, zato Josip Perković ne čeka u pritvoru izručenje Njemačkoj, koje pošto-poto žele zaustaviti, zato ni SDP-ovac Josip Paladino nije završio u tamnici zbog desetak milijuna kuna iz HBOR-a koje su završile tko zna gdje, mimo predstavljenoga projekta, zato ne žele smijeniti ni Branka Šegona čovjeka koji cijeli život radi na državnim poslovima, a njegovo se bogatstvo procjenjuje na oko 64 milijuna kuna. Koliko god danas šutjeli ili zatvarali oči pred tom zakonitošću, činjenica je da su komunističke strukture ključna zapreka ukupnome razvitku Hrvatske.

Prijezir elementarne logike

KoncepcijaSvako društvo, ako želim opstati i razvijati se, mora počivati na određenoj moralnoj koncepciji. Hrvatsko društvo ne može, a iskustvo to pokazuje čim se malo dublje zaviri pod površinu različitih namatanih privida, počivati na komunističkoj ideologiji i praksi. Ta se ideologija sastoji od rehabilitacije neprirodnih i povijesno pregaženih stečevina i laži koje se uporno pokušavaju petrificirati kao istine. Praksa se sastoji od dvostrukih kriterija, izvrtanja činjenica i prijezira elementarne logike.Duboko smo već u 21. stoljeću, ali kad slušate retoriku Ive Josipovića i Milana Bandića prošle subote na okupljanju nekakve partizanske žgadije, onda se pitamo jesmo li se uopće odmakli od 1945. godine. Prvi čovjek države i prvi čovjek metropole klanjaju se i dalje masovnome ubojici Hrvata i komunističke teroriste predstavljaju kao osloboditelje i stvaratelje hrvatske države.

Mesić i Josipović za svoga su prvoga savjetnika za sigurnosno-obavještajne poslove imali i ostavili Aleksandra Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića. Dakle Josipović svako jutro već godinama sjedi na sastanku s čovjekom za čijim je ocem raspisana međunarodna tjeralica. Josipovićevo opravdanje da djeca ne trebaju snositi posljedice djela svojih otaca naoko je kršćanska i prihvatljiva, ali zar baš na tim poslovima? Uostalom, je li se upitao kolikom su broju hrvatske djece trnuli zubi zato što su im komunisti očeve na razne načine dehumanizirali, pobili, prognali i ponizili.

Započinju 'IV. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca'

Program kroz prva tri dana započinje molitvom krunice i razmatranjem u 17.30, zatim slijedi sv. misa zadušnica u 18.00, a trećeg dana ili u četvrtak bit će i Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu u 19.00. Predvoditelj je fra Marko Ešegović, glavni urednik Svjetla riječi.

Na sam dan Obljetnice, 7. veljače, program započinje u 16.00 molitvom pred ratnim skloništem, mjestom ubojstva i zapaljenja 12 franjevaca iz širokobriješkog samostana. Nastavlja se molitvom pred grobom gdje su trenutno pokopana 22 ubijena hercegovačka franjevca. Slijedi sv. misa zadušnica koju će predvoditi i na njoj propovijedati provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko. Na kraju će vicepostulator fra Miljenko Stojić iznijeti rad Vicepostulature kroz prošlu godinu, a gvardijan fra Tomislav Puljić izreći će riječi dobrodošlice i zahvale. Svim ovim događajima ove godine posebno će nazočiti i fra Giovangiuseppe Califano, generalni postulator Franjevačkog reda, pa će i on pozdraviti nazočne.

I ove će godine 7. veljače biti obilježen također kao »Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk« što ga je 23. veljače 2012. proglasila Općina Široki Brijeg. Nadamo se da će biti poslušan naputak sadržan u odluci proglašenja Dana sjećanja da se tada popodne zatvore mjesta rada tako da i djelatnici u njima mogu doći u samostansku crkvu na sv. misu. Dva dana prije, 5. veljače, u 10.00 izaslanstvo Općine Široki Brijeg te izaslanstvo Vicepostulature i franjevačkog samostana na Širokom Brijegu položit će vijenac i zapaliti svijeću za sve pobijene franjevce i puk Božji pred križem u središtu Širokog Brijega.

SLOBODA ZA MARKA FRANCIŠKOVIĆA!

Kako smo pobijedili u Domovinskome ratu

Zašto znamo da ti i takvi političari nisu u pravu? Zato jer bi svaka manjina kad tad pobjedila da su joj uskraćena prava ili slobode. Apsurd je u tome što oni ni neznaju koliko su u pravu naime u bivšoj državi Hrvati i građani Hrvatske iako su u saveznoj državi konstitutivan narod bili su manjina kada se uzme u obzir brojnost i glasovi republika federacije. Da je tomu tako upućuje činjenica kako su se Hrvatima brojčanoj manjini u bivšoj državi u želji da iskoriste ustavna određenja samoodređenja do odcijepljenja, usprotivile Srbija, najveća republika u federativnoj državi, i Crna Gora, i to instrumentima zajedničke vojne sile kao što je tzv. Jugoslavenska narodna Armija i druge savezne istitucije i službe. Gotovo da nema naroda u svijetu koji nije ostvario onaj potrebni minimum prava i sloboda za svoj narod za svoje građana. To je uočio i sjajni pruski strateg Carl von Clausevitz koji definira rat kao čin sile kojim se protivnika navodi na podređivanje našoj volji, a snažna narodna volja Hrvata i građana Hrvatske nije se htjela pokoriti agresoru.

Hrvatske branitelje s krunicom oko vrata u prvim danima rate nisu vodili veliki vojni stratezi, oni nisu bojevali sjajnim modernim oružjem, oni su bili vođeni najjačim poznatim oružjem, vjerom u slobodu. Napadači na Hrvatsku, njene gradove i sela bili su vođeni zločinačkom idejom s ciljem osloboditi zacrtane dijelove Hrvatske sjevero-zapadnije od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag od nesrba kako bi stvorili etnički čist prostor. Takva morbidna vizija (ne)slobode je bitno manje motivirajuća za većinu, ona jedino motivira manjinu unutar jednog naroda na činjenje nečovječnih zločina. U znanstvenoj literaturi imamo podatke koji govore o tome kako svaki narod ima do 5 posto psihički poremećenih osoba, a djela i mobilizacijski odziv u našega protivnika govore nam što je činilo osnovu protivničke vojske. Ovdje se ne radi o velikim i malim, zločestim i dobrim narodima, nego velikim i malim idejama.

To me uvijek podsjeti na mojeg prijatelja iz odrastanja, Esada. Esad je zavolio jednu curu i to je predivan, plemenit i opjevan osjećaj, pa je Esad na plesnjaku htio plesati s tom curom što je pobjednički pristup cilju posebno jer su na redu bili sentiši ili kako smo onda to zvali stiskavci. Pa smo onda mi sirotog Esada hrabrili, samo je stisni neka osjeti, pa onda malo po malo spuštaj ruku i sl. Problem je bio u tome što je Esad bio sjajan i nagrađivani hrvač grčko-rimskog stila, pa ju je onako jak tako stisnuo da je cura jauknula i stisnula mu zvonku šamarčinu. Esad onako velik od muke se zacrvenio i skoro zaplakao jer on ju je žarko volio, no bio je hrvač i imao loše savjetnike ukratko ložu izvedbu. Eto i oni kažu za sve je kriv e-SAD-e.

Kako bi bilo moguće slaviti jednu vojnu operaciju ili vojno-redarstvenu akciju, potrebno je imati pobjedničku vojsku i pobjedničke redarstvene snage, potrebno je imati vojskovođe, a nadasve junake ili heroje kako hoćete. To u nas nije bilo moguće. Većina naše političke elite ima jednu podozrivost prema vojnim i redarstvenim snagama što je gotovo uvijek imalo za rezultat činjenicu da nismo imali junake ili heroje. Niti jedna država koja je nastala u ratu za neovisnost nije bez svojih heroja ili junaka, a da oni nisu štitili vrijednosti te zemlje i da su vrijednost sami po sebi. Podozrivost značajnog dijela naše političke elite prema braniteljima rezulta je dvije činjenice, prva je ta kako su naše elite slabo sudjelovale u Domovinskom ratu, odnosno kako su branitelji teško postajali dio političke elite. Istina je i to se mora reći kako ova Vlada ima kao ministre dva ratnika od kojih je jedan bio i istaknuti ratni zapovjednik, drugi je bio ratnik i ratni zarobljenik. Samo je sada pitanje u što će se njihov autoritet iskoristiti. Isto tako naša inelektualna elita ima grijeh nečinjenja, jer ono što su branitelji obranili ratom, naši intelektualci nisu obranili perom.

Da su političkoj eliti branitelji prijetnja dokaz su reakcije nakon oslobađajućih presuda naših generala Mladena Markača i Ante Gotovine, kada je npr. najutjecajniji dnevnik imao već spremnu naslovnicu – Hrvatska je osuđena –. Zatim tu je odabir sugovornika prije i poslije izricanja presude, gdje gotovo da i nije bilo povijesnih izvora, sudionika branitelja. Jedna sastavnica vlasti gotovo se ispričavala netom budući je u Den Haagu pročitana oslobađajuća presuda jer eto za „zločine“ nitko nije osuđen. Tek popodne druga sastavnica vlasti pod teretom pozitivnoga javnog mišljenja u narodu, daje normalnu izjavu za državnika kako je to dobro za Hrvatsku... No, ovdje mogu upasti u oči dvije činjenice kako je puno manje branitelja i građana bilo na čitanju pravovaljane presude nego što ih je bilo prilikom čitanja prve. Tomu je bilo tako jer su se građani podsvjesno htjeli obraniti od činjenice kako je presuda bila dimenzionirana tako da optuži i prvoga hrvatskog predsjednika, cijelu tadašnju vlast i da se dokaže kako je Hrvatska nastala na zločinu. Ljudi su jednostavno izgubili nadu, a netko je svesrdno radio na tome.

Tako je zbog nakupljenog ega na Dan sjećanja na žrtvu u Vukovaru prošle godine vladajuća garnitura odaslala putem medija „vijest“ kako su Vukovarci i branitelji koji su svojim novcem došli u Vukovar zabranili vladajućoj koloni kako bi se ovi poklonili žrtvama Vukovara. A istina je bjelodana kako zbog srama što gotovo nitko tko nije plaćen od Vlade nije bio s njima u njihovoj sviti. Pored toga Hrvatski narod je skupljenim potpisima izborio pravo izravne demokracije kako bi bio održan referendum i kako bi Vukovar (p)ostao mjesto od posebnog pijateta, a njegovi njegovi i građani i vukovarski stradalnici bili oslobođeni traumatizacije ćirilicom.

MRZI LI MILANOVIĆ HRVATSKI NAROD ILI JE SAMO NEOBRAZOVAN?

Skandalozna izjava predsjednika Hrvatske vlade kojom se demonizira hrvatski narod

Nakon što smo od predsjednika države iz govora u Knessetu doznali kako je ustaška zmija i dalje živa u Hrvatskoj – državi u kojoj su na svim bitnijim pozicijama bivši komunisti, udbaši i skojevci – danas smo od predsjednika Vlade doznali još jedno važno historiografsko otkriće.

Govor u Saboru

„Do travnja 1941. godine u Europi nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato što su bili drugačije vjere i drugačijeg porijekla. To se u tom travnju mijenja osnivanjem Nezavisne države Hrvatske koja je u nekoliko tjedana krenula s masovnim ubojstvima ljudi druge vjere i druge nacije. Prvo Srba, a odmah nakon toga i Židova. Tek krajem lipnja 1941. godine u istočnoj Europi počinju masovna ubojstva, prije svega Židova. To još nije vrijeme koncentracijskih logora, to je vrijeme masovnih ubojstava vatrenim oružjem za koja se vrlo brzo ustanovilo da ne zadovoljavaju visoke tehnološke potrebe egzekutora. Što je slijedilo nakon toga, to poznajemo. Protiv takve države, Hrvatske, tzv. NDH trebalo je ustati, i to je učinilo puno Hrvata, ne tisuću, nego deseci i stotine tisuće Hrvata. To nije slučajno, država koja se naziva nacionalnim imenom, protiv koje ustaju deseci, a kasnije i stotine tisuća Hrvata, s tom državom nešto nije u redu...“.

Zar u Katinskoj šumi nisu vršene masovne egzekucije?

Zaključak koji se nameće

No, sve to Milanović ne spominje. A s obzirom na to da je teško povjerovati da sve nabrojane činjenice Milanoviću nisu poznate, nameće se zaključak da iza Milanovićevih skandaloznih izjava – kojima se demonizira hrvatski narod – ne stoji neznanje, nego mržnja. A to je već tema za psihologe, sociologe i socijalne patologe...

Izdajnik je kuga

Neviđene laži partizanskih sinova i unuka

Umjesto pijeteta prema Holokaustu, Milanović i Josipović opleli po Hrvatima

Na današnjem obilježavanju dana Holokausta, ništa nova kada je u pitanju aktualna hrvatska vlast. Umjesto odavanja dužne počasti žrtvama Holokausta, koliko god ih je bilo, Milanović, Josipović i Leko su na jedan sramotan i imbecilan način prosuli sav uobičajeni komunističko-velikosrpski mrziteljski repertoar po nama Hrvatima, pa smo sada po njima daleko veći zločinci od nacista i fašista zajedno. Krivi smo tako, po njima, za prve masovne zločine u Drugom svjetskom ratu!!!

Milanovićevo hvaljenje ustanka protiv NDH se čak može uzeti i pohvalnim, jer su do sada jednoumnici kao Milanović tvrdili da je to bio ustanak protiv ustaškog režima, a ne protiv hrvatske države. Napredak. Ali tu je upao u zamku u kakvu moraju upasti oni koji sustavno i bez ikakvog temelja lažu. On je time kao, na žalost, hrvatski premijer u Hrvatskom saboru danas izrekao apologiju Jugoslaviji, jer je neizravno, partizansku borbu za tu zločinačku tvorevinu, nazvao gotovo svetinjom u koju se ne smije dirati.

U ubojstvo Ante Đapića u Njemačkoj umiješan Sredoje Nović!?

Premda će više informacija biti poznato kada se federalni policajci vrate sa službenog puta, sve su prilike da je njemačko pravosuđe, u iščekivanju da optuženi za likvidaciju nekadašnjeg direktora Ine Stjepana Đurekovića budu isporučeni, intenziviralo istragu o misterioznoj smrti Ante Đapića.

Ubojica kodnog imena Karlo

„Pored imena mog strica Ante Đapića bilo je upisano ime Anđelka Hrgića, djelatnika SDB-a u Livnu, a likvidaciju je obavila osoba pod kodnim imenom Karlo. U službenim dokumentima SDB-a je pisalo da moga strica treba lišiti slobode do studenog 1989., a on je ubijen u lipnju iste godine. Hrgić je bio zadužen za mog strica i on sigurno zna tko je naredio, a tko obavio njegovu likvidaciju“, izjavio je prošle godine Ante Đapić.

Premda se i njegovo ime nalazi na tjeralici koju je raspisala njemačka policija (zajedno s Perkovićem i Mustaćem), Lasić jedini ne treba strahovati od izručenja, budući da već godinama živi u rodnom selu Uzarići pokraj Širokog Brijega.

Kao što je, naime, istraga o smrti Stjepana Đurekovića njemačke istražitelje dovela do Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i Ivana Lasića, tako bi i zapovjedni lanac u slučaju ubojstva Ante Đapića mogao doći do tadašnjeg načelnika Druge uprave u Livnu Tomislava Kokora, podsekretara SDB BiH Sredoja Novića i republičkog sekretara za unutrašnje poslove Muhameda Bešića, koji je 1988. zamijenio Duška Zgonjanina.

Prema metodologiji rada bivše SDB, operativac Anđelko Hrgić koji je bio zadužen za praćenje državnog neprijatelja Ante Đapića izvješća je dostavljao svom šefu Tomislavu Kokoru, koji je o svemu obavještavao podsekretara SDB-a Sredoja Novića i republičkog sekretara za unutrašnje poslove Muhameda Bešića. Potom su sve informacije upućivane u sjedište Druge uprave u Beogradu (Ivanu Lasiću), odnosno Savezni SUP, na čijem je čelu od 1989. bio Petar Gračanin i gdje su se donosile ključne odluke o akcijama protiv neprijateljske emigracije.

Navodno da je otvaranje istrage o ubojstvu Ante Đapića jednako zabrinulo i Anđelka Hrgića i njegovog dugogodišnjeg predratnog šefa Sredoja Novića, koji ga je u vrijeme direktorskog mandata u SIPA-i i zaposlio u toj agenciji. Hrgić je, prije mjesec dana, nakon što je direktor FUP-a Dragan Lukač potvrdio da je istraga otvorena, u intervjuu za Federalnu televiziju prvi put progovorio o optužbama za ubojstvo Ante Đapića, negirajući bilo kakvu povezanost s njegovom likvidacijom.

Od bližih članova obitelji pokojnog Ante Đapića, u Livnu danas žive njegove tri polusestre i rođena sestra Vera Barać, koja se u rodni kraj vratila iz Zagreba. U razgovoru za Slobodnu Bosnu Vera Barać je otkrila da je inspektori federalne policije još uvijek nisu kontaktirali, premda kod sebe čuva dokument do koje je njezina obitelj došla 1991. godine.

Obitelji zabranjen odlazak na sprovod

Na naše pitanje da li se ikada obratila Anđelku Hrgiću i zamolila ga za pomoć kako bi obitelj konačno saznala zašto je Đapić ubijen, Vera Barać ogorčeno odgovara da Hrgića nikada ni za što ne bi pitala.

Kada smo Đapićevu sestru pitali može li pretpostaviti zašto je njezin brat likvidiran, kada čak i bivši operativac SDB-a iz Livna zadužen za hrvatsku emigraciju negira da je predstavljao opasnost po bivšu državu, Vera Đapić je rezignirano odgovorila: „Istina je da moj brat nije bio opasan čovjek. Poslije svega mislim da su oni vježbali ubojice na nižim emigrantima, da su ih spremali za likvidacije krupnijih 'riba'“.

Djeca zločina

Kao i sva pitanja i ova imaju nekoliko dimenzija. Prije svega raščistimo na koji način su djeca nekadašnjih partijskih glavešina zasjela na najodgovornije i najosjetljivije pozicije u državnom, gospodarskom i javnom životu mlade hrvatske demokracije. Rijetki od njih ugodne fotelje mogu zahvaliti vlastitim sposobnostima i obrazovanju, prije će biti kako su roditeljske partijske veze odigrale ključnu ulogu u njihovim karijerama. Već ova činjenica je zločin sam po sebi jer su takvim postupanjem zatvorili put nekome sposobnijem od sebe, nekome tko bi javne funkcije vršio na dobrobit društva, savjesno i odgovorno.

U većini slučajeva djeca partijskih, komunističkih, glavešina postavljena su na ključne funkcije u državi kako bi zaustavili moguće istrage o zlodjelima svojih očeva. Koristeći informacije koje su godinama brutalnim metodama prikupljali njihovi roditelji, novi crveni prinčevi i princeze, postali su neizostavni kreatori javnog i političkog života u zemlji. Sa pozicija obnovljene političke moći mogli su pristupiti reafirmiranju „vjere svojih otaca“ odnosno ideologije komunističkog jednoumlja.

Crveni prinčevi i princeze najodgovorniji su za propast hrvatskog državnog aparata, društveno beznađe i zatiranje nacionalnog identiteta. Njihovi očevi samo su im omogućili da dođu u priliku uništiti državu, ostatak su samostalno odradili i to vrlo uspješno. Upravo zbog toga i trebaju odgovarati, zbog vlastitih dijela. Jer, oni su zaista djeca zločina.

Starčevićevi Serbi - socijalni sloj ili etnos

U tekstu „Bi li slavstvu ili ka hrvatstvu“ Starčević vodi raspravu u dijaloškoj formi između stekliša i prostodušnika. Raspra je pak strukturirana po uzoru na sokratovske dijaloge sa sofistima, koje majeutičkom metodom privodi istini. Utemeljen duboko u etičke vrijednosti, ali i vrstan poznavatelj prošlosti te pronicljiv promatrač političke zbilje, Starčević preko svoga stekliša razgoni ilirske, slavenske i jugoslavenske magle iz glava hrvatskog puka, što su mu ih zbog svojih sebičnih interesa nametale tadašnje političke elite, braneći pod tom krinkom uglavnom tuđe, germanske, ali i velikoruske političke probitke.

Jednako onako kako se dogodio raspad velikodržavnih tvorevina tako je neslavno propala i t. zv. ideologija slavenskoga jedinstva krvi i jezika, koja je u svojoj biti počivala na rasističkim temeljima. Starčević i to jednostavno argumentira mnoštvom primjera iz različitih nacionalnih povijesti i međusobnih stapanja starosjedilaca i pridošlih naroda, čime je povijest svojim razvojem izbrisala t. zv. čistu krv. Kad je pak u pitanju jezik i pismenost Starčević vrlo razborito tvrdi kako su Hrvati još prije procesa pokrštenja imali vlastito pismo, koje je Crkva samo prihvatila. Naime, da ga nisu imali prije toga, Crkva bi im s razlogom nametnula latinicu, uostalom kao i drugim narodima. S hrvatskih područja to se pismo kasnije raširilo na sjever. Omalovažavanju hrvatske narodne moći, povijesti i kulture, što je bila uobičajena praksa jugoslavenskih ideologa Starčević je suprotstavio jedinstveno ime hrvatskoga naroda, koje su, za razliku od imena mnogih drugih naroda, jednako nazivali svi europski jezici, što je tumačio jasnom prepoznatljivošću i znatnim udjelom u razvoju povijesti i kulture.

Starčević pak Porfirogenetove župe vidi samo na prostoru, koji je u upravnoj podjeli tada prilično prostrane Hrvatske pripadao samo Hrvatu, dakle jednom od peterice braće i dviju sestara, koji su u pohodu vodili hrvatski narod. Poruka pak Starčevićeve rasprave jest: Oslonimo se na vlastite narodne snage, njegovu moć i tradiciju pa se ne treba bojati budućnosti. U prilično prešućivanoj ili pak kuđenoj raspravi „Ime Serb“ Starčević je ponajprije genijalno odgovorio različitim slavističkim mudrijašima, kao što su Josef Dobrovsky i Pavao Šafarik, ali i njihovim hrvatskim sljedbenicima, kojima je stanovništvo grčko-iztočne vjere bilo podloga za stvaranje velikosrpske ideologije, na temelju koje bi se moćna Rusija pokušala protegnuti na toplo more. S obzirom da su za proširenje svoje moći, ali i teritorija nakon opadanja Osmanskoga Carstva, trebali oslonac pravoslavnih balkanskih naroda, slavenska, a poglavito južnoslavenska ideologija je bila potrebna i Habsburškoj Monarhiji. Zato je, zbog homogenizacije pravoslavlja i stvoren pokretački mit o moćnoj srednjovjekovnoj srpskoj državi, nu Starčević tvrdi kako tek nedostatan razvoj kulture i književnosti pokazuje stvarno stanje srpske moći, a naknadna svojatanja hrvatskih knjiga i kulture uvijek su bila samo najava zaposjedanje zamišljena teritorija. U tom se pokusu izgubila vjerska dimenzija pa je pravoslavlje zapalo u t. zv. svetosavsku ideologiju iz koje i danas crpi svoju političku moć. Upravo su rezultati ove ideologije bili izravno odgovorni za početak velike klaonice naroda u Prvom svjetskom ratu, a sudbina hrvatskoga naroda završila je u rukama nekadašnjega osmanskog roblja.

Tijekom sedamdesetogodišnje vlasti na političku površinu su probili stoljećima taloženi niski i osvetnički nagoni prema svemu što nije bilo „ropsko“ pa su i stradanja nesrpskih naroda u bivšim Jugoslavijama još i danas nerazumljiva civiliziranim narodima. Taj će umjetni amalgam početi s raspadom tek nakon demokratskih pokreta potkraj 20. stoljeća, a manifestirat će se u crnogorskoj samosvijesti i formiranju vlastite Crnogorske pravoslavne crkve. Sličan će proces, nakon oslobađanja, početi i u skupinama hrvatskih pravoslavaca, od kojih se već sad blizu dvadesetak tisuća očituje pravoslavnim Hrvatima. Starčević je ovim tekstom raskrinkavao zablude za kojima se povodio politički i dio kulturnoga sloja u Hrvatskoj. U eseju „Stranke u Hrvatskoj“ Starčević je tadašnje madžarone ocijenio političarima, koji su pokušavali unutar Ugarske braniti hrvatske pravice pa je precizno predvidio da će ta stranka nestati s pozornice onoga trenutka kad izumre odnarođeno hrvatsko plemstvo, što je na kraju i povijest potvrdila.

Šantić je donesen skršen, a onda ga je jedan "ovjerio" sa četiri metka

Stravični detalji

- Ne znam šta ćete objaviti od svega što vam ispričam, ali spreman sam vas kasnije odvesti na lokaciju u krugu od pola kilometra gdje je ukopano Šantićevo tijelo. Znam i ko je ukopao tijelo Šantića - kazao je anonimni Bišćanin uz opasku da je „Krajina zaj..ana".

- Kratko i jasno: Šantić je donesen sav skršen, a onda ga je jedan od onih sedmero koje je Federalna uprava policije navela u svom izvještaju „ovjerio" sa četiri metka. Tijelo je onda strpano u bure i u njega su nasuti do vrha benzin, nafta i razrjeđivač. Kada se gradila OMV benzinska pumpa u Jablanskoj ulici, izmješteno je više buradi, među njima i bureta s tijelom Šantića, na lokaciju gdje se i sada nalaze - kazao je XY.

- "Ekipa" je skontala da će ispasti kosti ako ikada dođe do istresanja buradi, pa je odrađena akcija sipanja oko 30 kilograma gipsa u bure s ostacima Šantićevog tijela - nastavio je naš sagovornik i napomenuo da se u toj vrtači, osim benzinske buradi, nalaze i medicinski otpad, željezo i drugo smeće.

Ko se boji

- To je uradio pukovnik Franjo Grgić, Šantićev suborac iz bihaćkog naselja Kralje-Vrkašić, koji danas vodi Udrugu dobrovoljaca i invalida domovinskog rata. On je i pokupio novac iz Stožera, radi se o velikim parama za plaće HVO-a koje su dolazile iz Hrvatske. On je Šantića doveo do gradskog parka blizu ugostiteljskog objekta „Paviljon", gdje su ga dočekali vojni policajci 502. brigade - ispričao je XY.

"Ili ću bježati ili ću se objesiti"

- Ako oni ne budu uhapšeni, ja ću ili bježati u Hrvatsku ili se objesiti na šljivu. Trećeg nema - kazao je na kraju ispovijesti.

Novac je motiv

- Vojna policija 502. brigade držala je državnu granicu s Hrvatskom na Bugarima. Tko je imao granicu, imao je i novac, jer se mnogo švercalo - tvrdi Bišćanin.

Nije li vrijeme da se bandi veleizdajnika konačno stane na put?!

Ni u Sjevernoj Koreji ovako se ne provodi represija protiv onih koji teže slobodi

Pomalo i užasavajuća, fotografija s bolničkog kreveta Darka Pajčića obišla je cijelu 'demokratsku' Hrvatsku pa se pitamo stvara li ta potresna slika noćne more bešćutnom i priglupom Ranku Ostojiću? Ni, govora, 'kriva je rakija' sprda se lakonski naš kolovođa 'pederske' kolone iz Splita! Valjda je nesretnom Darku SAO-milicajac Sabadoš pod noge podmetnuo bocu rakije pa Darko nije pazio nego se o nju zapleo i sam udario glavom o rub pločnika naočigled pandurskih zaštitnika ćirilice u Vukovaru kojima je svejedno bilo što se dešava; da mu nije bilo hrabrog prijatelja umro bi poput pregažena psa na ulici!? Ovako, imao je ludu sreću… ostat' će doživotni invalid s nesagledivim posljedicama! Pitamo se gdje su sad takozvani borci za ljudska prava, prava hrvatskih branitelja, gdje su razni 'čičci', 'banci', 'puhovski', 'matvejevići', 'teršeličke', 'pusići', gdje je ona licemjerna 'Nova pravDa' s Pantovčaka, zar život hrvatskog branitelja nikomu od njih ništa ne znači?

A Marka Franciškovića, vrhunskog intelektualca, oca troje malodobne djece, domoljuba i još uz to hrvatskog branitelja, osvetoljubivi je primitivac Ranko Ostojić još u kolovozu prošle godine i strpao u ludnicu s dijagnozom paranoidne šizofrenije opasne po okolinu pa ga danas polako kljukaju lijekovima opasnim po zdravlje (Zyprex) ne bi li ga 'politički preodgojili'. Rafinirane su to oznaško-udbaške metode poznate još iz mračnog doba Jože Manolića u slučaju Alojzija Stepinca: „Glas Koncila“ 7. prosinac 1997.: „Prilikom obdukcije Stepinčeva tijela, 22. i 23. lipnja 1993., ono je nađeno u neuobičajenom postmortalnom stanju. Stručnjaci sudske medicine, konzultirani u svijetu, otkrili su u kostima kardinala Stepinca toksičke supstance kadmija, kroma, olova, arsena i drugih anorganskih otrova opasnih po život.“ Čeka li takva sudbina i Marka Franciškovića?

Kuda to ide moja Hrvatska, nije li vrijeme da se shizofrenoj bandi veleizdajnika i tiranina konačno stane nogom za vrat?

Hrvatska paradoksija

Tako paluca suvremena ideologija privida, a pred njom cvili strah za zasebničku budućnost. Mi stariji dobro znamo strahotu te zablude. Iskusili smo i bijedu zasebničke srećice usred zajedničke nesreće. Znamo, ali šutimo. Kao da smo rođeni kukavelji! Ili nam je Ivo Josipović utjerao strah u kosti kada je prije četiri i pol godine zaprijetio da će Partija opet „zacrveniti cijelu Hrvatsku“? Ili nas je ujela njegova „ustaška guja“ iz židovskoga Knesseta? Ili otrovala Milanovićeva „partijska ćirilica“ iz hrvatskoga Vukovara?

Kada je Milanović u Berlinu izlagao taj nauk, Hrvati su se u domovini sablažnjavali. Kako može tako govoriti?! Najbolje ga opovrgava Domovinski rat. Nismo li svi mi na svim bojišnicama zajedno branili Hrvatsku? U Vukovaru su ratovali – Vukovarci, Zagrepčani, Varaždinci; u Lici – Ličani, Primorci, Istrani; u Dubrovniku – Dubrovčani, Slavonci, Hercegovci. Danas se taj Milanovićev nauk širi iz Londona.

Temeljni je naš paradoks da nas najviši državni dužnosnici u zemlji vrijeđaju, a u inozemstvu kleveću. Iz njega izviru i u nj uviru svi drugi paradoksi kojima nas svakodnevno zasiplju ta dva državnika, od „Perkovićeva zakona“ do ustavnih promjena kojima vlast kani učiniti da bude da nije bilo što je bilo! Stjerani u mišje rupe, Hrvati u nevjerici trljaju oči. Pitaju se: Nije li to malko preuzetna zadaća? A bolje bi bilo da pokušaju dokučiti zašto izvršna vlast Republike Hrvatske pod svaku cijenu nastoji sačuvati jugoslavenske zatornike hrvatske slobode od kaznene odgovornosti za ubojstvo. To je iluminativan paradoks. On bjelodano pokazuje gdje je srce te vlasti. U svjetlu toga paradoksa nedvosmisleno svjetlucaju svi drugi paradoksi, od „domoljubnog“ retuša Udbe u Abendblattu i Morgenblattu, preko ponosne državnoodvjetničke izdaje klijenta na sudu, Vladinih napadaja na sudbenu vlast pa sve do odvjetničkih bravura haaškog tajkuna Ante Nobila kojima ta junačina, uz pomoć časnoga lažnog svjedoka Vinka Sindičića, viteški juriša na Berlin i Bruselj.

Kamo ide hrvatski jezik?

Da je nepoznavanje engleskog jezika u Hrvatskoj jednako „nepismenosti“ dojmljivo je pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju ilustrirala ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Ne vrijedi niti jedna diploma za bilo kakav posao u njenom ministarstvu, poglavito za poslove pri Europskoj uniji ako se ne govori engleski jezik. Zašto, ako je bar formalno i hrvatski jezik postao 24. službeni jezik EU-a? Ako je riječ o boljoj komunikaciji među službenicima te kvazi-države zašto gđa. Pusić nije nametnula primjerice njemački jezik? Njemačka je ekonomski div EU-a, pa bi istom logikom trebala biti i najjači politički čimbenik EU-a. Osim toga, kod puno više građana kao i kod puno više parlamentaraca EU.a materinji jezik je njemački, a ne engleski. No, sve to dokazuje jasnu činjenicu da je EU samo prijelazna politička tvorevina do stvaranja Globalne države svijeta u kojoj će postojati jedan jezik, a Vesna Pusić je dobila zadatak da taj zametak „ugradi“ u glave svakog mladog Hrvata.

Na „posebnost“ hrvatskog jezika podsjetio nas je i poljski kardinal Hozij (Hosius) koji je u svom djelu De sacro vernaculo 1558. godine napisao kako je hrvatski jezik madra linqua (jezik majka) svih slavenskih jezika. Tu je i Bartol Kašić (1575.-1650.) zahvaljujući kojemu je hrvatski (ilirski) jezik bio lingua franca u Crkvi kod svih slavenskih naroda. Da nije bilo turske najezde tako bi i dnas bilo. Malo tko se još sjeća jednog od najvećih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, biskupa Faustina Vrančića koji je 1595. godine izdao petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom: Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae)? Ili možda dekreta pape Urbana VIII. iz 1623. godine u kojemu je Papa naredio da hrvatski (ilirski) bude obvezan službeni jezik (jedan od šest jezika pored hebrejskog, grčkog, arapskog, kaldejskog i aramejskog /kojim je Isus govorio/) na svim europskim veleučilištima i katedrama (Beč, Padova, Bologna, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca, Madrid)? Kako li u stvari „žudimo“ da izbrišemo svoju slavnu prošlost, te umjesto da budemo ponosni na svoj jezik u um hrvatskog čovjeka usađuje se osjećaj nevažnosti, marginalnosti i beznačajnosti hrvatskog jezika!

Znakovito je da su sve zemlje Zapadne Europe utvrđujući svoj standardni književni jezik nastojale da taj jezik bude što različitiji od jezika svojih susjeda. Kod Hrvata jezična povijest išla je u suprotnom pravcu – da hrvatski standardni jezik bude što sličniji istočnim susjedima. Taj krimen je i doveo do toga da je u samostalnoj hrvatskoj državi godinama trajala prava konfuzija oko hrvatskoga književnog jezika. Dok se paralelno primjenjivalo nekoliko pravopisa, dok su stotine jezikoslovaca polemizirali treba li pisati „ne ću“ ili „neću“, uljezi srpskog jezika sve su se bestijalnije uvlačili u hrvatsko jezikoslovlje.

Autor ovog teksta je laik i potpuni nestručnjak za jezikoslovlje, ali jednostavno nemoguće je a ne zapaziti kako je u zadnjih nekoliko godina nestalo na stotine hrvatskih riječi iz javne uporabe i zamijenile su ih srpske inačice. Zoran primjer je hrvatska riječ „dar“ te glagoli darivati i darovati. Tijekom prošlih božićnih i novogodišnjih blagdana uz sve svoje nastojanje tu hrvatsku riječ nisam mogao čuti niti kod ni jednog spikera bilo kojega hrvatskog medija, niti kod ni jednog oglašivača marketinga, niti bilo gdje. Zamijenjena je riječ „dar“ s rusizmom – srpskom usvojenicom „poklon“. Istina, i „poklon“ je hrvatska riječ ali ona u hrvatskom jeziku znači nekome se pokloniti, Bogu, vladaru, ženi… U srpskom jeziku se za oba ova pojma kaže „poklon“. Sličan primjer se dogodio kod jednog samodopadnog novinara koji je tijekom toga blagdanskog ozračja komentirao kako prskalice prskaju s ukrašenih jelki. U hrvatskom jeziku prskalice ili štrcaljke prskaju vodu, dok se praskalice nalaze na božićnim jelkama i praskaju. Kod Srba i jedno i drugo - prska!

Spomenimo još neke hrvatske riječi koje više ne možemo čuti (ili ih sve manje čujemo) na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, ali i u ostalim medijima, a koje su zamijenjene srbizmima ili drugim tuđicama i usvojenicama (latinizmi, turcizmi, rusizmi itd.) iz standardnog srpskog jezika: urota = zavjera (čak se i u Titinom režimu govorilo o uroti Zrinskih i Frankopana, a ne o zavjeri), golemo = ogromno, pohrana = depozit, zastor = zavjesa, dojmljiv = simpatičan, cijenjeni ili ugledni = uvaženi (saborski zastupnik), podneblje = klima, dojmljiv = simpatičan, razvidan = očigledan, dogoditi ili zbiti = desiti, prigodom = povodom, cijeli = čitav, uzajamno = međusobno, iznimno = izuzetno, dopustiti = dozvoliti, uskladio = usu(a)glasio, opovrgnuti = demantirati, postupno = postepeno, pokus = eksperiment, zanimljivo = interesantno, potpora = podrška, planet = planeta, pročelje = fasada, bilo = puls, kovina = metal i tako u nedogled do onih koji su još u „penziji“, koji idu u „Evropu“, koji bi nekog „sahranjivali“, koji broje „hiljade“ (ministrica kulture Andreja Zlatar), koji bi se „takmičili“ (doministar Petar Skansi), pa Linićevi, Grčićevi i Šukerovi „miljoni“ i „miljarde“…

Razvidno je da nas prigodom ulaska naših istočnih susjeda u EU čeka ponovno jedan južnoslavenski jezik. Hrvatski jezik je u Europskoj uniji već sada samo fiktivno ravnopravan s ostalim službenim jezicima. Dovoljno je vidjeti službenu korespondenciju optužnica i prijevoda s Haaškoga sudišta. Niti jedan dokument, niti jedno priopćenje, nije napisano ili izgovoreno na hrvatskom jeziku već na „BHS jeziku“, što je kratica za „bosanski-hrvatski-srpski“ (BCS: Bosnian-Croatian-Serbian). Krajnji cilj se lako nazire. A što na to kažu hrvatski lakovjerni političari koji poput Ferdinanda Magellana Hrvatsku vode na zapad da bi ju doveli na istok, žrtve svojih nezrelih emocija, tragične nesposobnosti te nesvjesne i svjesne zlonamjernosti…?

Ante Kovačić

Ako Marko Francišković ne bude slobodan, onda ni Hrvati nisu zaslužili da budu slobodni

Oni "liječe" zdravog Čovjeka. Ako su ONI proglasili moga nevinog sina ludim/shizofrenim dozvoljavaju mi da ih nazovem "shizofrenom bandom/novovjekom inkvizicijom" nedostojnom rada kojeg obavljaju.

Iz zatvora Marko na žalost ne će izaći živ; analizirajte što radi Banda. Marko je osuđen prije uhićenja, uhićenje je neviđena farsa i po vulgarnosti "razgovora" na faceu prednjačio je Kanibal pa je (i) njega trebalo uhititi.

U cijeli "slučaj" uvlači se psihijatrija, ova neegzaktna i fluidna grana medicine po kojoj "može biti i ovako i onako": upravo "onako kako to hoće i traži" režim, a "prodani" psihijatri revnosno izvršavaju. Zapitajmo se zašto Biško ne analizira zdravstveni život Marka, a morala je, vidjeti u prilogu i zdravstveni karton Marka koji je i više nego čist. Dr. Biško je u "teškom" sukobu interesa; nekoliko sati vještači Marka u zatvoru, a zatim ta ista "Spodoba" mjesecima "liječi"/truje Marka u Zatvor-bolnici! (neregistriranoj psihijatrijskoj ustanovi!).

Bandićevo vjersko blefiranje

Da je Milan Bandić imalo pošten i sam bi bio duboko potresen Bušićevom tragedijom zbog njega. Ta to bi isto trebao napraviti i jedan jugokomunistički bahati tipčina kao što je Radimir Čačić nad svojim prometnim žrtvama, a ne zbog toga što je izbačen iz stranke koja se tobože zove Hrvatska narodna stranka. I što misli Milan Bandić sa svim ovim izjavama i ponašanjima. Zar ćemo i njega sada birati za predsjednika RH? Hrvatskim jugokomunističkim titoističkim spodobama ne bi smjelo biti više mjesta u izborima poštenih Hrvata domoljuba. I nadajmo se da će novi izbori biti dostojni hrvatskoga naroda kako za predsjednika RH tako i svi drugi hrvatski izbori koji slijede. Nije više Milan Bandić onaj kakvim ga je mnoštvo Hrvata bilo počelo smatrati prije njegova kićenja s Titinim brošem na Bundeku za vrijeme "balkanske ljubavi".

Komunizam je vođen lažima, utjerivanjem straha i sebičnošću

Govor biskupa zagrebačkoga mons. dr. Ivana Šaška u Karlovcu na svečanoj akademiji u povodu 22. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Svima ponajprije čestitam dvadeset i drugu obljetnicu toga važnog događaja za Hrvatsku, Hrvatice i Hrvate, za sve hrvatske ljude. I danas se lako sjetimo osjećaja kojima smo bili ispunjeni: od nadanja preko razočaranja i strepnje do ushita i ponosa. No, stasali su novi naraštaji. Njima u vremenskome odmaku zacijelo nije lako dohvatiti osjećaje starijih, razumjeti do kraja značenje koje je taj događaj imao u trenutcima s obilježjima rađanja i mučeništva. Zato se važno spominjati, obnavljati istinu, prenositi ju djeci i mladima. Ali, ona nije samo neka vrsta pouke za mlađe; ona je i učvršćivanje vrijednosti, jačanje vlastitoga identiteta i prepoznatljivosti.

Željeli smo da nas politički priznaju, ali u tome političkom priznanju nalazi se puno više od njega. Danas je razvidno da je u pitanju bio susret i sukob vrijednosnih sustava. Mnogi su taj sukob prikazivali kao sukob neciviliziranih skupina, pristaša prošlih političkih tvorevina, čak i sukob religija. Lako se može utvrditi da ništa od toga ne odgovara stvarnosti. U dnu je bio temeljni sukob dobra i zla, zla koje se artikuliralo u političku ideologiju i želju za vladanjem nad drugima. Željeli smo slobodnu domovinu koja živi u zajedništvu slobodnih europskih naroda, oslonjeni na vrijednosti koje su se jasno prepoznavale u svome kršćanskom nadahnuću.

Nadalje, prepoznali su hrabrost i odlučnost našega naroda, koja se osobito očitovala u hrvatskim braniteljima. Oni su svjedočili Pavlovu rečenicu: Nemamo ništa, ali imamo sve. (usp. 2Kor 6, 10) Bila je to neobična hrabrost koja je spajala: ljubav prema domovini, vjeru u Božju pomoć i nadu u budućnost onih koji su spremni na žrtvu. Bila je to hrabrost koja se pouzdavala u Boga. Nasuprot toj hrabrosti nalazilo se širenje straha. Moćno je to sredstvo, iskušavano nad hrvatskim narodom desetljećima u komunističkoj diktaturi. Drugi su, ipak, prepoznali hrabrost i priznali ju.

Rat protiv Hrvatske, nakon sloma komunističkoga sustava u Europi, bio je toliko snažan da smo u svojim vapajima često bili u kušnji pomisliti da ono što je izgledalo tako blizu postaje predalekim, pa čak i da je sama održivost na životu gotovo nemoguća. Bili smo svjesni da svijet može zaustaviti krvoproliće i čudili se zašto se to ne događa. Suočeni s otajstvom zla, s nevjerojatnom mržnjom prema Hrvatskoj, san priznanju bivao je sve nestvarnijim. Ipak, dogodilo se čudo, kako je običavao govoriti kardinal Kuharić. A čudo se događa kada se spoje tri stvari koje je prepoznao i svijet: ljubav prema istini, hrabrost oslonjena na pouzdanje u Boga i nesebičnost koja širi nadu.

Je li naše polazište hrabrost koja se oslanjala na Boga, kada se u hrvatskoga čovjeka ponovno unosi strah, ucjena, prijetnje koje sežu od gospodarstva i radnih mjesta, preko medija do akademskih krugova? Je li naše polazište nesebičnost, zauzetost za bližnje, kada se s toliko neosjetljivosti postupa prema onima koji su darovali sve što su mogli za slobodu Domovine?

Drago mi je što ste organizirali ovaj spomen-trenutak, vi, branitelji, koji i dalje ostajete jezgra najljepših hrvatskih plodova. Budite svjesni svoje političke uloge, ne zbog politike, nego zbog proroštva. Oni koji ne vole Hrvatsku i njezinu radost pokušat će vama oduzeti i glas i zajedništvo i jedinstvo. Vi smetate svima koji bi htjeli stvoriti drukčiju prošlost, više hrvatskih prošlosti i dati ih na izbor. Govore da se ne treba zamarati prošlošću. I točno je. Jedina prošlost koja ne zamara jest ona koja je istinita. A sve druge zamaraju. Valja naglasiti i to da narodi koji imaju 'više različitih prošlosti', narodi koji se ne zalažu za istinu o svojoj prošlosti, imaju samo to – prošlosti po izboru, ali sigurno nemaju budućnost.

I kada vama, hrvatski branitelji, ne uzvratimo zahvalnošću, pogledajte djecu i njihov osmijeh. On pripada vama. Bez vas bi ga bilo manje. Zato i sam u Karlovac uvijek dolazim s osjećajem poniznosti i zahvalnosti. Pomognimo jedni drugima vidjeti tu radost i graditi Hrvatsku istine, hrabrosti i nesebičnosti.

Milicajac sabadoš ubio Hrvata u Vukovaru. I nikome ništa!

Na drugoj slici vidi se kako izgleda krvnički raspoložen nasilnik u uniformi tj. djelatni razbojnik-milicajac sabadoš, koji čak nije ni jedan dan odstranjen s dužnosti, nekmoli kažnjen odpustom iz službe ili kazneno gonjen!!!

Ogorčen i žalostan sudbinom mladog čovjeka, kojem je razbojnik-nečovjek sabadoš (namjerno pišem prezime malim slovom) oteo zdravlje i učinio ga doživotnim teškim invalidom

Ivan Bastjančić, Zagreb

Dok se branitelj Darko Pajčić bori za život, njegova krvnika čuva policija!

Razmislimo malo koliko nas ta zaštita košta. Ukratko, to znači kako svaki dan plaćamo najmanje tri čovjeka koji na smjenu čuvaju spomenutog četnika, kako ga netko valjda ne bi prijeko pogledao. Plus zaštita članova njegove obitelji. Jer, nitko u našoj zemlji vladajućima nije dragocjeniji od jugoslavena i četnika. Mogu ljudi na sve strane skapavati od gladi, mogu djeca živjeti u neljudskim uvjetima, mogu se branitelji ubijati, bitno da su četnici i jugovići zaštićeni.

Najnoviji je i primjer Milanke Opačić, čiju zaštitu takodjer plaćamo radi nekih navodnih prijetnji.

Ne znam kako vama, ali meni je dosta.

Ne tiče me se ni što će se dogoditi ministrici Milanki, niti tko prijeti ministru Žikici, niti tko ima nešto protiv ministra Ranka.

Sada još svi uredno moramo plaćati i za njihovu dodatnu zaštitu?

Još bolje, neka svi skupa više odsele na Srbiju, ili na Mars, svejedno, samo da ih više ne gledamo i ne slušamo, da ih prestanemo plaćati i da ova naša država malo predahne od neprestanih agresija na nju od strane onih koji bi ju trebali čuvati i voditi.

Provedimo lustraciju!

Obiteljska stranka smatra da su ispunjeni svi uvjeti za raspisivanje saborskih izbora. Naime, nakon što se sadašnja vlast stavila u opreku narodu, nakon što je nebrojeno puta pokazala da prezire volju hrvatskog naroda, nakon što je stala u obranu potencijalnih ubojica i njihovih nalogodavaca, sadašnja vlast iscrpila je sav legitimitet kojim bi mogla zadržati na vlasti i ostati barem prividno demokratska.

SPP osudio paljenje povratničke kuće u RS-u

Ovim činom je samo još jednom potvrđeno i dokazano da Hrvati i Bošnjaci, ali i ostali građani, su samo narodi drugog reda i nisu jednakopravni i konstituti na cijelom području BiH.

Generalni konzul Brako Pećanac je nedavno u Sjedinjenim Američkim Državama u Chicagu organizirao proslavu Dana Republike Srpske na kojoj se jasno veličao genocid i ratni zločin. I u tom slučaju nije bilo nijedne riječi o trenutačnoj situaciji po pitanju povratka i sigurnosti nesrba u RS-u.

Visoki predstavnik i posebni povjerenik EU za BiH imaju glavnu zadaću da osiguraju mir i provedbu Dajtonskog sporazuma i Aneksa 4 o povratku, te ih i ovom prigodom pozivamo da nešto poduzmu. Međunarodna i svjetska javnost mora se uključiti u ovaj problem, jer su u pitanju temeljna ljudska oprava i civilizacijska dostignuća, priopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću SPP-a.

ZAPALJENA KUĆA HRVATSKOG POVRATNIKA KOD BANJE LUKE

U selu Kozara, u župi Ivanjska kod Banje Luke, zapaljena je i u potpunosti izgorjela kuća hrvatskog povratnika Mirka Agatića, u razdoblju između 14. i 17. siječnja 2014.

U srijedu 22. siječnja zgarište Agatićeve kuće u Kozari posjetili su predstavnici Banjolučke biskupije - domaći župnik u Ivanjskoj fra Marko Kovačić, predstavnik „Iustitiae et pax“ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vlč. Davor Klečina iz Banje Luke zajedno sa đakonom vlč. Borisom Ljevakom, te dvojica vjernika iz susjedne župe Šimići. I oni su se uvjerili da je kuća s pratećim objektima u potpunosti izgorjela, te da je požar najvjerojatnije podmetnut s velikom količinom benzina. Također su primijetili da je s obližnjeg križa „krajputaša“ skinut i otuđen korpus Isusa Krista.

Po nalogu odsutnoga banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice, predstavnici Banjolučke biskupije su nakon toga o svemu izvijestili ministra za izbjeglice i raseljene osobe u Vladi RS Davora Čordaša i Generalni konzulat RH u Banjoj Luci kako bi i oni utjecali da policija što prije dostavi rezultate istrage.

Prije točno dvije godine Mirko Agatić bio je u središtu zanimanja domaćih bh medija, zbog navodnog zanimanja „vehabija“ za kupnjom praznih i devastiranih hrvatskih kuća u selu Kozara koje se nalazi nedaleko od Bakinaca, gdje predsjednik RS Milorad Dodik ima privatni ranč.

Eugen Kumičić

Nema pomirbe između Krista i antikrista

Lustracija - bitka čiju pobjedu moramo izvojevati!

Ako im sada popustimo proklet će nas kosti na tisuće umorenih i poginulih hrvatskih sinova.

Ravnodušnost to je ključna riječ cijeloga teksta. Naš najveći neprijatelj nisu oni koji kroje veleizdajničke zakone već upravo naša i samo naša ravnodušnost. Ravnodušnost prema onima koji su sebi državu stvorili po mjeri kako bi nas lakše opljačkali i pokorili, a da su je sebi stvorili po mjeri potvrđuju svakim danom iznova svim mogućim i nemogućim zakonskim aktima. Pitam vas, ako sada ostanemo ravnodušni i dopustimo da nam rade što ih je volja, da li ćemo moći u bliskoj budućnosti pogledati svojoj djeci u oči i reći im kako smo sve učinili da bi im bilo bolje? Ja mislim da ne ćemo.

Trenutak je da im kažemo NE, i da smo mi vlast te da su oni u našoj službi a ne obrnuto, inače ćemo doživjeti katarzu od koje se više nikad nećemo oporaviti.

Pomirbi s onima koji su cijelu jednu generaciju poslali na stratište i u kazamte bivše države. Isti ti koji su drugu generaciju izgnali u inozemstvo da kosti ostave izgradujući tuđe zemlje a nas ostale da im budemo sluge dok su oni i njihovi očevi uzdignuta nosa paradirali po zarobljenoj domovini. A i danas paradiraju samo ne pod trobojkom s petokrakom već pod razno raznim drugim nazivima. Danas se oni zovu borcima za ljudska prava, poduzetnicma i menadžerima, članovima upravnih odbora javnih poduzeća i stranih tvrtki, uglednim odvjetnicima i novinarima, visokim dužnosnicima u policiji i sudstvu, pa sve do ministara a eto i na kraju do premijera i predsjednika.

I zato vam govorim nema pomirbe s tiranijom kojoj su usta puna priča o ljudskim pravima a sebe zovu antifašistima i borcima za ista, a nama ta ista osnovna ljudska prava uskraćuju. Politička banda smatra da su ljudska prava ekskluzivno samo njihova, a ne univerzalna kategorija cijelog ljudskog roda. Mi nemamo pravo na život dostojan čovjeka ni na spomenike ni na sjećanje a kamoli na pravdu! Naše su žrtve su manje vrijedne, one su uzročno posljedične i ne zaslužuju ni sjećanje a kamoli pravnu satisfakciju. Ukratko rečno to je mentalni sklop razmišljanja boljševika i boljševizam je jedina njihova moralna vertikala. A kako će i biti drukčije kad su tako odgojeni od svojih očeva koji su bili sluge jednog totalitarnog populističkog i veleizdajničkog režima koji je bio samo filijala jedne strane agenture i kao takav je ipisao najcrnje stranice povijesti ljudskog roda. Njih je i slavni pjesnik Dante Alighieri prepozano u svojim djelima. Da to su oni, zadnji krug hrvatskog političkog pakla, oni su Jude Brutovi i Kasije Hrvatskog naroda.

A u ostalom braćo i sestre nema pomirbe između Krista i antikrista.

Hrvati i Hrvatice ovo je posljedna bitka čiju pobjedu moramo mi izvojevati jer ako im sada popustimo prepustit ćemo se letargiji i pomirit ćemo se sa sudbinom roba. Vječno ćemo ostati zakovani u prošlosti.

Policija identificirala moguće počinitelje ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića

U priopćenju objavljenom u Sarajevu Uprava policije federalnog MUP-a pojasnila je kako je županijskom tužiteljstvu u Bihaću zbog tog djela kazneno prijavila sedam osoba. Osim za ubojstvo, osumnjičeni se terete i za organizirani kriminal.

Tijelo generala Šantića nikada nije pronađeno, a pouzdano se zna tek kako je on posljednji put viđen živ 8. ožujka 1995. godine u hotelu "Sedra" u okolici Bihaća i to u društvu tadašnjeg zapovjednika Petog korpusa Armije BiH Atifa Dudakovića.

Istraga o ubojstvu generala Šantića godinama je opstruirana od strane službenog Sarajeva.

Srpsko i komunističko nasilje u Hrvatskoj

Zbog žilava i hrabra otpora u obrani domovine i kršćanske vjere papa Grgur XIII. hrvatske je branitelje nazivao „uskrslim Makabejcima“, što je tijekom 19. stoljeća palo u zaborav, nu pojavom hrvatsko-srpske koalicije, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, koja je u Hrvatsku 1918. dovela srbijansku okupacijsku vojsku kao da su se vratila strašna osmanska vremena. Novi državni teror promolilo je još tijekom Prvoga svjetskog rata u Odesi, u današnjoj Ukrajini, gdje su novačeni hrvatski zarobljenici u t. zv. dobrovoljačku legiju, kojom su zapovijedali srpski časnici. Od zatočenih Hrvata, koji su prisilno dovoženi u Odesu, zahtijevalo se odricanje od hrvatskoga imena i javno pristupanje srpskoj naciji, što je izazivalo snažan otpor Hrvata, koji su radije birali stradanja, mučeništvo i zarobljeništvo nego stupanje u srpsku vojsku. Kako bi slomili hrvatski otpor i nametnuli srpsko ime časnici su Hrvate vojnike mučili glađu, batinanjem, kundačenjem, lomljenjem prstiju te umakanjem vojnicima glava u zahodske jame i davljenjem. Kasniji zastupnik HSS-a Franjo Malčić svjedoči kako „naši domobrani kad nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih tukli sa železnim štangama u nekakvoj cukerfabriki pa su ih onda utapali u nekakvom šekretu, a onda su ih po noći hitali na platone i vozili vu Crno more da ih tamo pojedu morski cuceki“. Broj umorenih Hrvata u nasilnom novačenju te pokušaju njihova posrbljivanja nikad nije točno ustanovljen, a tek se u novije doba nastoji rasvijetliti ta nemila epizoda hrvatske jugoslavenske politike.

U znak prosvjeda te godine protiv obilježavanja desete obljetnice karađorđevićevske države trojica su hrvatski mladića (Ivan Bernardić, Angelo Rittig i Šime Dračar) tijekom svečane mise na Zagrebačkoj katedrali izvjesili tri crne zastave, a na jednoj od njih, na onoj u sredini nalazio se i hrvatski grb. Izazvani tim činom srpski su oficiri zapovjedili vojsci da puca po mladićima, no nastupilo je kolebanje, jer su više vojnika Hrvata, a među njima i Vladimir Frajtić, odbili pucati po hrvatskoj mladosti. Frajtić je zato bio osuđen na 12 godina robije. Uvođenje diktature pojačalo je srpska nasilja, a Aleksandar je za progon i mučenje hrvatskih patriota još ranije, znajući za patološku sklonost u mučenju zatvorenika, angažirao bivšega austrougarskog policajca Janka Bedekovića. Još je predratni komunist i jedna od partizanskih generala Ivan Šibl 80-ih godina po zagrebačkim kavanama pripovijedao kako je plemeniti Bedeković imao samo jedan problem. Naime, nakon mučiteljskih tretmana nikako nije mogao otkriti eventualnoga počionitelja jer je na primejr svih šest uhićenika, optuženih za atentat na nekoga beogradskog ministra, priznavalo svoje navodno nedjelo pa je Bedeković bio na mukama tko je zapravo pravi atentator. To ga je prisiljavalo na opetovanje mučiteljskih tretmana, u kojima je sad tražio da optuženici zaniječu nedjelo, na što su opet pod tolikim mukama sva šesterica zanijekala napadaj. Bedekovićeva iživljavanja, po izjavama svjedoka, temeljito su obrađena u Makarovoj knjizi, kao što su i registrirane sibinjske, senjske, primoštenske i druge žrtve velikosrpskoga terora po cijeloj Hrvatskoj.

U knjizi je pak posebno obrađeno razdoblje stradanja hrvatskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, četnička pobuna i komunistički ustanak, a uzroci tom stradanju mogu se pronaći u ratu velikosrpskih četnika, kao i jugoslavenskih partizana te talijanskih fašista, kao i njemačkih nacističkih postrojba protiv hrvatske države. Obrađene su i žrtve civilnoga stanovništva tijekom savezničkih bombardiranja hrvatskih gradova, koje su po nalogu Josipa Broza izvodili saveznički zrakoplovi.

Stradanje pak hrvatskoga stanovništva od različitih vojnih postrojba, koje su ratovale protiv hrvatske države ili zaposjedale njezin teritorij ni danas nije obrađeno, a dolaskom na vlast trećejanurske koalicije 2000. te ukidanjem saborske Komisije za žrtve rata i poraća otvoren je prostor za nastavak jugokomunističke manipulacije ratnim žrtvama hrvatskoga stanovništva. Skidanje ideološkoga sloja s pojedinih dijelova teksta ne će umanjiti podatke o stradanju hrvatskoga naroda tijekom jugoslavenskih diktatura, ali zato može otvoriti prostor za istraživanje svih ratnih žrtava, uključujući i na primjer stradanja komunističkih zatočenika iz Kerestinca, kojima je očito CK KPJ na čelu s Titom, namjerno loše organizirao bijeg iz zatvora, kako bi se Broz riješio opasnih takmaca za buduću vlast.

ANGLO-AMERIČKE POGODBE S VRAGOM

Ovim “revizionistima” nije bilo jasno kako je moglo doći do tako galopirajuće eskalacije neprijateljstva s nedavnim ratnim saveznicima kojima su njihovi “veliki zapadni državnici” Roosevelt, Churchill i prije rata s Hitlerovom Njemačkom uvijek bili više nego uslužni.

Prema Charlesu Bohlenu, Rooseveltovom tumaču ruskog jezika, Roosevelt je ‘bolovao od uvjerenja da da je njegov sudrug Staljin dobar dečko (a good guy) koji će se odazvati pravilno i častno ako se s njim lijepo postupi’.

Rooseveltove simpatije jasno su se manifestirale za vrieme sastanka ‘trojice velikih‘ u Teheranu 1943., kad se je u svim važnijim pitanjima umjesto Churchilla priključio Staljinu tako da je jedan član britanske delegacije lakonski izjavio: “Ova konferencija je završila onog momenta kad je počela. Staljin predsjednika ima u svome džepu”.

Tako navode neki povjesničari.

Ova špijunska mreža uvijek je Staljinu na vrijeme dostavljala sve informacije o svim američkim državnim tajnama. Na vrhu svih američkih tajni bila je ona “najstrože čuvana ” pod kodnim imenom “The Manhatan Project”, radova na proizvodnji prve atomske bombe na svietu, I normalno, kao i u svim drugim tajnim projektima i radnjama, glavni “stručnjaci” i šefovi tog “supertajnog” projekta bili su Staljinovi agenti židovi-boljševici. Glavni među njima bio je fizičar Julius Robert Oppenheimer. Oppenheimer i njegova subraća unutar ovog projekta, redovno su obavještavali svoje “kontakte” u samom vrhu Rooseveltove administracije o svemu, a ovi su to odmah dostavljali agentima NKVD-a u sovjetskom veleposlanstvu u Wasshingtonu. Uz Oppenheimera, samo da navedemo nekolicinu drugih visoko pozicioniranih špijuna bili su; Nathan Silvermaster, Harold Glasser, Harry Gold, Franz Neuman, Maurice Halperin, Morton Sobell, Klaus Fuchs, Samuel Dickstein David Greenglass, njegova sestra Ethel i njezin muž Julius Rosenberg, i još mnogi drugi vjerni sljedbenici Karla Marxa i otca zionističkog pokreta, Teodora Herzla. Među najekstremnijima bio je Rooseveltov Treasury Secretary (ministar financije) Henry Morgenthau Jr., poznat po njegovom “planu” za Njemačku i njezine ratne saveznike po završetku rata. U tom svom “planu” ovaj zionist-boljševik, ne predlaže nego zahtjeva, da njemački i drugi narodi koji su se borili protiv boljševizma, moraju platiti Staljinu odštetu od najmanje 75 milijardi dolara (ogromna svota za ono doba).

Svoj pomno razrađen i završen plan Morgenthau je, za vrieme zajedničkog ručka u Washingtonu, predao Staljinovom veleposlaniku, a ovaj ga je odmah proslijedio u Moskvu. Morhenthau je bio siguran u Rooseveltovu podporu i sigurno bi je bio dobio da se protiv njegovoga plana, među ostalima, nije ustao ministar rata Henry Stimson.

Mnogi su u američkim vojnim, potitičkim, obaviješajnim i protuobaviještajnim krugovima znali za sve što se događalo u Roseveltovoj administraciji i oko nje, ali nitko se nije pokušao ni najblaže buniti, a kamoli suprostaviti toj neprirodnoj aliansi čija je pobjeda nad nacizmom tobože trebala svijetu osigurati viječni mir i prosperitet. Znali su što se događa, ali nisu imali niti volje, niti intelekta uočiti pravo lice komunističke nemani koja će,radi zaluđenosti njihovog političkog vodstva i njihovog osobnog kukavičluka, u zlodjelima mnogostruko nadmašiti nacizam i svijet više puta dovesti na rub biološkoga uništenja.

I ovdje, kao i u svim drugim “procesima” protiv boljševika vođene su zakulisne igre tako da su neki od glavnih kolovođa poput Oppenheimera, koji im je ‘nekako propao kroz prste”, a poslije svega što je radio, u Morgenthau-a nitko nije dirnuo.

Iako se o toj aferi već dosta dugo po Americi ‘šuškalo‘ nitko u američkim medijima nije se usudio o tome progovoriti. Neki zato što su se bojali da bi objava te sramotne afere srušila Rooseveltovu vladu, a neki jer su se bojali da bi radi toga bili proganjani i ostali bez posla. Kao i sve druge, Staljin je znao i tu situaciju vrlo dobro izkoristiti, pa je služeći se prijetnjom publikacije te njihove ‘noćne more’, preko svojih ljudi u američkoj državnoj administraciji uzpostavio podpunu kontrolu nad Rooseveltom i njegovom pomahnitalom suprugom. Tu jadnom Franklinu nisu mogli pomoći ni desetci martinija koje je dnevno izpijao, ni astrolozi bez čijih ‘savjeta’ on ništa nije radio.

Dok je sumanuti Roosevelt s crvenim vragom sadio tikve javno, podmukli Churchill je to u dobroj mjeri radio tajno. U svojoj knizi “Stalin’s Curse” (Staljinovo prokletstvo) poznati američki povjesničar, akademik Robert Gellately opisuje neke od niza pregovora i “pogodbi” Roosevelta i Churchilla sa Staljinom koje su činili uobće se ne obzirući na strahovite zločine koje su uime marksizma-lenjinizma ovaj megazločinac i njegovi skutonoše, poput njihovog mezimca J. B.Tita i drugih, počininili u zemljama koje su pale pod njihovu zločinačku vlast.

Razlog će najvjerojatnije biti taj što je ovaj ‘ugovor’ u čiju je validnost, kako izgleda, vjerovao samo Churchill, upriličen bez znanja Amerikanaca. Nu što je čudnovato je to da je skica tog ugovora, koji će, prema Churchillu, biti utanačen u Moskvi tek 8. listopada 1944., ‘pod čudnovatim okolnostima’, došla u javnost godinu i pol dana ranije kad je na putu, ne kaže se kuda, pala u ruke španjolske tajne službe. Taj incident je u svom famoznom govoru u travnju 1943. u Barceloni spomenuo španjolski ministar vanjskih poslova, glasoviti general Francisco Gomez Jordana.

Churchill je to napisao na komadu papira koji je preko stola gurnuo Staljinu koji je sve potvrdio kvačicama, i gurnuo natrag Churchillu.

“Ne, zadrži ga”, odgovorio je Staljin.

Sjećam se da se u hrvatskim emigrantskim krugovima još negdje 60-ih godina prošlog stoljeća pričalo o ovoj “pogodbi”. Neki ljudi su vjerovali kako bi za hrvatski narod bilo puno bolje da je do te podjele došlo jer bi Hrvatska bila spala pod kontrolu “demokratskih i civiliziranih” Britanaca.

Ipak, vjerojatno iz sažaljenja za “jadnim inforbirovcima”, ondje gdje piše o Jugoslaviji poslije Rezolucije inforbiroa 1948. g., on kaže: “Tito i njegovi drugovi sproveli su staljinizaciju puno dalje i brže nego je to učinjeno igdje drugdje, praktički padajući jedan preko drugoga u pokušajima oponašanja sovjetskog modela. Dapače, poslije što su bili izbačeni, oni su postali još veći Staljinisti u smislu povećanog terora u čišćenju onih kojima su sad prišili etiketu kominformista. Srž jugoslavenske komunističke partije bila podpuno ista, onda kad je pokorno slijedila Staljina i onda kad se otrgla od njegovih skuta. Na Zapadu se znalo za Titove represije i priče o tome su se ponekad pojavljivale u njujorškom tisku.

I, naravno, kako bi “Jugoslaviju pretvorili u demokraciju”, s blagoslovom Kongresa, Truman mu odmah šalje “emergency relief” u vriednosti od 50 milijuna dolara (vro velika svota za ono vrieme). A tko se tom pomoći okoristio, najbolje je odgovorio George Orwell u onoj njegovoj famoznoj alegoriji o ‘vladajućim svinjama’ u knjizi “Animal Farm” (farma životinja), koju je napiso 1943. godine. Pobuda za tu njegovu priču bilo je ono što je Orwell svojim očima vidio dok se kao mladi marksizmom zaraženi zanešenjak kratko vrieme između 1936. i 1937. godine rame uz rame s najvećim ološem u “Međunarodnim crvenim brigadama” borio u Španjolskom ratu.

Francuzi i dan danas gaje velike simpatije za velikosrbe i boljševike, pa u njihovu čast jedna od pariških ulica nosi ime “Kralja Petra I. od Srbije”, a iz ljubavi prema boljševizmu jedno mjesto u provinciji zove se “Kremlin”, a drugo “Staligrad”. Ali, što bi se drugo i moglo očekivati od Francuza čiji su skoro svi kraljevi (njih 18) nosili ime Louis, stvorili “Parišku komunu”, prvu komunističku kvazi državu na svijetu koja je trajala puna dva i pol mjeseca.

Kako bi to postigli komunisti su znali da najprije u čovjeku moraju uništiti, vjeru u Boga i sve, ako hoćete, prirodne zasade koje su kroz milenije s koljena na koljeno prenijete u njegovu dušu. Trebalo je u čovjeku uništiti svaki osjećaj morala, a time i obstanak obitelji kao temeljne zajednice ljudskoga društva. To se pokušalo činiti, ne samo tolerancijom, nego introdukcijom i zakonskom zaštitom svakovrsnih protuprirodnih perverznih radnji i manifestacija. Sve što je milenijima bilo normalno sad je postalo abnormalno i protuzakonito.

E, to je prošlost, jer, osim možda u Sjevernoj Koreji, komunizam je nestao 90-ih godina prošlog stoljeća, neki će reći. Ne, on nije nestao. On se pod drugim imenom uvukao u sve pore tkzv. Zapadnih demokracija, poglavito Amerike, Kanade i Europske Unije.

Ne znam kako stoje stvari u drugim “postkomunističkim” zemljama, ali, nasuprot onome što mnogi vjeruju, komunizam “is alive and well” u Hrvatskoj. Tu su komunisti navlačenjem demokratske maske, kroz koju se još uvijek jasno vide odrazi njihove krvave prošlosti, samo izvršili prividnu metamorfozu. Tu, uz kopiranje svih nedemokratskih i skrajnje restriktivnih zakona i propisa iz ovih gore navedenih “demokracija”, komunistička klika na vlasti u Hrvatskoj propisuje, ustvari reintegrira i niz onih iz doba njihove bivše boljševičke države Jugosmradije.. Tako naprimjer, umjesto “verbalnog delikta” sad imamo zakon “govora mržnje” koji se odnosi samo na bilp kakav negativan govor koji se odnosi na njih i njihove zaštićene saveznike, u prvom redu (veliko)Srpsku Pravoslavnu Crkvu, četničke zločince, pedere i ateiste. Radi prilagođavanja današnjim prilikama, njihov ‘modus operandi‘ nešto drukčiji, blaži, ali baš zato je puno opasniji od onog prijašnjeg. Na globalnoj sceni igre “Velikih” se se nisu ništa promienile.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Narod koji zaboravi svoju prošlost nema budućnosti

Dok olinjale Jugoslovenčine veličaju partizanski pokret uz svesrdnu potporu druga Josipovića koji je i mrtvima svojevremeno otimao, toliko o partizanima jer oni žive od kad znam za njih od otimačine. Ja pokušavam svim svojim stečenim znanjima, vještinama uvjeriti moje su-branitelje i svekoliki Hrvatski puk da ne idemo u dobrome smjeru te da se moramo ujediniti i na novi način ali na starim počelima naših pređa i opet krenuti u obranu Domovine.

I dok mi tako izazivamo njih i njihove pokušavajući zbiti redove, njihovi su itekako zbijeni, njih (YU-goslovena) ima toliko da su ustvari one koji su njima višak i trebaju im se dokazati „uvalili“ u naše redove, redove nas koji uistinu drže do Hrvatske, ne povlađujući ama baš nikome u zaštiti Hrvatskih interesa…. Ma, nisu nama problem Srbijanci ni ćirilica u našoj Hrvatskoj kući, njih ćemo riješiti zakonom koje imaju sve moderne demokracije, il` si Hrvat pravoslavne vjere u RH ili gibaj u Srbiju pa tamo možeš biti Srbin, u Hrvatskoj možeš biti samo Hrvat ili stranac na privremenom boravku, i točka. No,problem jest upravo u onim „našim“ konvertitima koji su cijelo vrijeme dok je „grmilo“ bili tu negdje oko nas državotvornih Hrvata ogrnuvši se zastavom i pjevajući najgrlatije nacionalističke pjesme kako bi imali koristi, poput recimo takve najpoznatije spodobe Stjepana Mesića, a onda kad dobiju mig natrag među svoje i provodi plan i politiku poput recimo Freda Matića i mnogih koji su čak i pušku nosili. Oni su danas ta većina koja odgovara stranim nalogodavcima, jer upravo takvi su lako ucjenjivi, mijenjaju stavove i prilagođavaju se potrebama. Tako su ih učili drugovi iz komiteta.

Bit će da je u nas Hrvata još uvijek u punoj snazi kletva Kralja Zvonimira, jer eto nikako mi naučiti od naših neprijatelja kako se to operativno radi, mi kao i uvijek razbijeni i razjedinjeni sa stotinama malih Napoleona i mesija.

Sva ta nepravda uvelike odnosi svoj danak na našu braniteljsku populaciju odnoseći i do šest života dnevno. Čini se da su „drugovi iz komiteta“ sklopili pakt sa Vragom i samom smrću kako bi se nas riješili bez ispaljenog metka. Doduše Oni, današnji drugovi niti ne znaju metkom, jer nisu imali priliku naučiti. Hrvatsku nisu u nametnutom ratu branili, niti su Hrvatsku Vojsku služili, pače su je ukinuli. Njih su njihovi iz prvog ešalona mudro nasavjetovali: „ Drugovi, naša borba ne prestaje na oružanom sukobu, neka se budale koje se vode nacionalizmom i državotvornošću mlate, kolju i ubijaju na ratištu. Vi se lijepo školujte preuzmite im firme u kojima su radili, otmite Banke u kojima je njihova životna zarada, zadužite ih, otmite im sredstva za život i mjesto gdje žive, preuzmite medije da misle što mi želimo i to je pobjeda, kad ostanu bez svega mnogi će se okrenuti k nama…“. Kad im otmete sve, kad ih ocrnite i obezvrijedite, kad im se u glavi rodi misao da je sve što su činili uzalud. Tada su naši ili će se sami ubiti. Tada i tek tada smo ih porazili na duže vrijeme, dok se opet ne rodi onaj inatni duh nacionalizma posebice jak Hrvata. A do tada ćemo još više ojačati u svim bivšim Republikama.

Čini se da ovaj specijalni rat malo tko razumije, malo tko se znade tomu suprotstaviti. No onaj koji shvati neće podleći njihovoj propagandi, neće dopustiti pokleknuti i što je najvažnije neće rukom na sebe, jer mi njima smetamo dok živimo. No, nažalost smrt je na dopustu i dobila je blagoslov partije i političkih elita Hrvatske da kosi Hrvatske branitelje, jer oni su pripremili teren još prije 15 godina….

A što je to po meni Nacionalizam i zašto držim da je to lijek protiv svih spomenutih spodoba koje bauljaju Hrvatskim javnim životom… Nacionalizam treba shvatiti jedino kao službu svome narodu. A njemu služi samo onaj, tko je počeo s osobnim poštenjem, nastavio s dubokim i nepokolebljivim nacionalnim osvjedočenjem, a svršio s neograničenom požrtvovnošću. To je tek potpun čovjek, potpun Hrvat i zato potpun nacionalist. Ništa se drugo od njega ne traži. Osobno pošteni, nacionalno osvjedočeni i istinski požrtvovni ljudi rodoljubi su par excellence. Samo oni čine usluge Državi i narodu, samo oni ih mogu spasiti. Tko god nacionalizam drugačije shvaća, krivo ga shvaća. Tko drugojačijim prikazuje hrvatski nacionalizam, kleveće ga. Mi nismo slavoserbi, ali isto tako nismo ni internacionalci. Mi smo Hrvati. Naše želje i naši zahtjevi počinju i prestaju s Hrvatskom, integralnom, slobodnom i samo našom Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Zapamtite:

Mnogi se od njih i njihovih neće složiti sa ovim mojim promišljanjima i stavovima I stoga,Poruka onima koji mene osobno ne vole i kojima smetaju moji stavovi i promišljanja.

Zato ću ti reći tko sam ja, "Ja sam HRVAT, unuk HRVATA, sin HRVATA i otac HRVATA, dio sam tisućljetne loze ratnika čuvara HRVATSKE i HRVATA , uz mene je svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj put. Ne tražim tuđe samo branim svoje i u tome leži moja snaga.

ZA DOM SPREMNI !

Mario Maks Slaviček

KOORDINATOR POKRETA „U S T A N I C I“

www.ustanici.org

ZADNJI JE TRENUTAK DA MILANA BANDIĆA SHVATIMO KAO CRVENO SVJETLO NA PUTU HRVATSKE DEMOKRACIJE

Zagreb je 18. siječnja obilježavao 70. obljetnicu osnivanja Desetog partizanskog zagrebačkog korpusa. Bili smo u prilici tijekom blagog zimskog prijepodneva stajati pred Starom gradskom vijećnicom na zagrebačkom Gornjem gradu i promatrati kako pristižu luksuzni službeni automobili i brojni taksiji – s uzvanicima koji se međusobno grle, razdragani, u svečanoj odjeći, mnogi s velikim buketima cvijeća. Bili su ondje, znamo, i predsjednik Ivo Josipović i gradonačelnik Milan Bandić. Milan Bandić je stigao sa svojim vjernim pobočnicima, a također s cvijećem. A okolo naokolo stajale su velike skupine policije, u odorama i civilu - i odmah nas legitimirali i zapisali.

Uistinu, zadnji je trenutak da gradonačelnika Milana Bandića shvatimo kao crveno svjetlo na putu hrvatske demokracije. Moguće ga je samo opisati kao osobu čovjeka pretjeranih ambicija, mutnih stavova, i neprincipijelne spretnosti - za glasove je spreman zavaravati svaku skupinu, osobito vjernike. Ključno je međutim da, jednako kao i Ivo Josipović, nije demokrat. Demokrati ne priređuju javne proslave totalitarističkim režimima.

Kako je, primjerice, moguće razvrstati biografiju jednog Josipa Perkovića! Rođen je u Podlapači, ličkom selu u kojem su apsolutno sve obitelji optirale za ustaški pokret. Danas na ulazu u selo stoji spomenik s preko 400 imena ljudi koje su ubili jugoslavenski partizani, najvećim dijelom oni iz okolnih srpskih mjesta, i najvećim dijelom 1945. Na ploči je i desetak imena Perkovića. A mladić bez oca uskoro je postao udbinim ubojicom, a 1990. pomagačem u stvaranju hrvatske države.

Partizani – jugoslavenski, hrvatski, zagrebački – ne stoje u vezi s demokracijom. Stoje u vezi s nasiljem, sa stratištima, sa zatvorima u kojima su pod krvničkim mučenjima jaukali djevojke i mladići, osporavatelji hegemonije i komunizma. S demokracijom u vezi stoji samo iskrena želja da uložimo svaki napor za zrelije društvo. Da, važna su nam ljudska prava! Želimo dijeliti sa siromašnima (umjesto da ih nazivamo „socijala“), želimo da manje nadarena i socijalno slabija djeca budu uključenija u školski sustav negoli su sada, stalo nam je da Romi dobiju tri puta više potpore za svoju integraciju. I, istina - želimo da Srbi u Hrvatskoj dobiju svaku pozornost i zaštitu. Cijeli smo život željeli da dobiju manjinska prava!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević