HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Komentirajte
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Da se ne zaboravi...

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆ

Što se ono nasred šume žari?
Je li vatra iz zemlje probila
Ili zemlja vatru otvorila?
Nije vatra iz pakla probila,
Nit'je zemlja vatru otvorila,
Nego ljudi vragovima slični,
Uništavat majku zemlju vični,
Golemu su vatru naložili,
Hrvaticu vatri privodili,
Sarića Anđelku "U"staškinju,
Ustaškinju mladu junakinju.
Noćni divan odmetnik otvori
I ovako Anđelki prozbori:
"Vidiš kliešta vatrom užarena
I željeza dva vruća ognjena!
S njima ćemo tvoju kožu peći,
Ne budeš li po volji nam reći:
Na kapi ti vidim neko slovo,
To je za nas nešto posve novo.
Na kapi ti čudno slovo piše,
Što to znači ne bilo te više!"
Ustaškinja Anđelka Sarića,
Od djetinjstva vrla Hrvatica,
Kako ju je naučila mati,
Drugarima đavolskim odvrati:
"Vrag tamjana ne može podnieti,
Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.
"U" vas u strah i drhtanje vodi,
A nas u boj i k zlatnoj slobodi!
"U" vam kazna, nama darak liepi,
"U" vas mrvi, a Hrvate kriepi.
"U" vam smrdi, a nama miriše,
"U" vam propast, nama život piše.
Sad ste čuli što znači Ustaša,
Vam pakao, nam domaja naša!"!
Kolovođa noćne družbe plane,
Ljutim ognjem mučiti je stane,
Pa đavolsku misao zasnuje,
Po svem tielu "U" joj izpisuje,
Izpisuje klieštima plamenim,
Izpisuje gvožđem užarenim,
I sve čeka, kad će zaplakati.
Zaplakati i na glas zajaukati.
Ne zna jadan, ne bilo ga više,
Da drukčije lavlje srdce diše,
Hrvatica boli ne poznaje,
Kad se trpi za sreću domaje.
A odmetnik od golema jada
Ne zna, što bi učinio sada.
Pa da svojoj družini ugodi,
Rodbinu joj svu k vatri dovodi,
Nek' gledaju zavezanih ruku
Svoje kćeri nevolju i muku.
Kad Anđelka svoje opazila,
Ovako je njima govorila:
"Radujte se, što Anđelka daje
Mladi život za sreću domaje.
Ne plačite,roditelji mili,
Doć' će konac odmetničkoj sili,
Noć od danjeg svietla jača nije,
Strpite se, dok sunce probije,
Nestati će družbe tamne noći,
Zlatno sunce pred kuću nam doći.
Lako mriet mi dok domaju ljubim,
Ja dobivam, a ništa ne gubim
Osim tiela, što ga dušman mrvi,
Željan naše slobode i krvi.
Kada pietlu nož glavu odkine,
On pomaman skače u visine,
Kao da je sad tek oživio,
Al' to zadnj trzaj tek mu bio.
Sad se isto usred noći zbiva,
Družba biesom svoju nemoć skriva.
U trzaju zadnjem smišlja muke,
Jer ustaške već ih stišču ruke,
Pa od biesa ne znaju, što rade,
Mojom krvlju svoje ruke slade.
Al' zaludu kliešta usijana,
Time ne će zaustavit dana.
Sunce ide zapreke ne znade,
Kraj dolazi odmetničke vlade.
Već se čuje silna bojna rika,
Ide vojska našeg Poglavnika!"
Kad vidjeli ljuti odmetnici,
Da je i smrt ništa Hrvatici,
I još kad im dozvala pred oči,
Da će skoro vrag po svoje doći,
Sa svih strana na nju navalili,
Dok je nisu mladu udavili.
Kad ubiše mladu Hrvaticu,
Još im jači bies zasja u licu.
Kolovođa odmetnika rikne,
Drugarima svojim podvikne:
"Jošte krvi, i još mi žeđamo,
U ustaške ruke mi se ne damo!
Tri stotine vodite Hrvata,
Vješajte im uže oko vrata!
Izvadite svima prije oči,
Nek' ne vide, kuda im je poći!
Odsiecite desnice im ruke,
Dosta su nam zadavale muke!
Odpilajte im obadvije noge,
Zbog njih bilo nama trke mnoge!
Uništimo to hrvatsko sjeme,
Nek' propadnu, neka zanieme!
Na imeni dan njihova vođe
Tri stotine neka u smrt pođe!
Pa nek' vide i dobro zapamte,
Da im ništa ne pomaže Ante!"
Ali u to rikne top sa brda,
Zemljica se sva potresla tvrda,
Odmetnici u zrak poskočili
I od straha glavu izgubili.
S brda jeknu silan glas hrvatski:
"Napried, napried ,junaci ustaški!
"U" je naše ime i prezime,
"U" je snaga naše domovine!
"U" je srdce našeg Poglavnika,
"U" je duša hrvatska velika!
Napried, napried,udrite po vragu,
Napried, napried, za domaju dragu!"
Oj, Anđelko da ti je vidjeti,
Kako Hrvat juri, kako leti,
Roj za rojem leti zbor ustaša,
Od dušmana nasta prava kaša.
Množtvo živih u ruke dopade,
Mrtvima se ni broja ne znade.
Vođa skače u visine plave,
Ko pietao jer je već bez glave.
Osvetiše Anđelku ustaše,
A dušmane pravici predaše,
Nek' im pravda istinu zagudi,
Bog s nebesa i pravedni ljudi!
Sad nek' zbore noćne glave nieme,
Tko će naše uništiti sjeme,
Dok granice mile zemlje naše
Brane hrabri, junački "U"staše,
Dok imade takvih junakinja,
Kakva bješe Anđa "U"staškinja

* Anđelka Sarić logorna zapovjednica Ustaške mladeži na zvjerski način mučena i ubijena u 21. godini u Prijedoru za vrijeme partizanske strahovlade od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. godine kada je ubijeno na zvjerski način 227 Hrvata katolika i muslimana (Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.).


Da se ne zaboravi...

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Već 70 godina prenosi se slika NDH kao jedne izuzetno nazadnjačke države u kojoj su žene, ako već nisu bile žrtve zlostavljanja, imale podređenu ulogu. U načelu, ovakva su uopćavanja naslijeđena iz marksističkog govora lažna, a dovoljno se u to uvjeriti ako se baci kratki pogled na povijest te toliko ocrnjene države.

Jugoslavenska monarhija

Već početkom dvadesetog stoljeća Hrvatice sudjeluju u političkom i društvenom životu, i to najčešće unutar Hrvatske seljačke stranke. Osnivaju prvu udrugu “Hrvatska srca”, koja se ubrzo pretvara – na čelu s tri istaknute žene, Zorom Trnski, barunicom Ivkom Ožegović i Marijom Kumičić – u veliki pokret “Hrvatska žena”, i koji uzima maha u cijeloj zemlji. Toliko je jak smjer tog domoljubnog pokreta da ga vlada Kraljevine Jugoslavije odlučuje, 12. lipnja 1922., zabraniti. Krajem 20-ih godina, mnoge katoličke djevojke skupljaju se u redovima ” Saveza hrvatskih orlica”, a zatim u “Velikom križarskom sestrinstvu”, dvjema skupinama gdje solidarnost i dobročinstvo čine neodvojivi dio “hrvatstva.” Kasnije ćemo naići na mnoge od tih mladih žena u socijalnim službama i organizacijama mladeži NDH.

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

Nemilosrdna je bila policijske represija i represija kraljevske žandarmerije. Brojne su žene uhićene, premlaćivane i bičevane, kao što je to slučaj sa Marijom Hranilović. Bez dvojbe, nije slučajno što je jedna od žrtava policijskih ubojstava u Senju, 9. svibnja 1937.g. mlada djevojka, Katica Tonković. Veliki simbol hrabrosti i nesebičnosti tih žena u tom vremenu predstavlja seljanka Manda Devčić, udovica od 64 godina, čija tri sina sudjeluju u ustaškom pokretu. Nakon ustanka u Lici 1932. godine, ona je uhićena, izložena je prijetnjama, zlostavljanju i brutalnosti, a zatim provodi tri godine iza rešetaka, no nikada ne daje jugoslavenskoj policiji bilo kakve informacije (1).

U NDH

Nastankom NDH, status hrvatskih žena nimalo se ne vraća na staro stanje. Podrazumijeva se da novi režim, nadahnut nacionalizmom i katoličanstvom, potiče i promiče natalitet i tradicionalnu obitelj. S tim u svezi, režim ne postavlja nikakve prepreke u promidžbi žena. Mnogo govori i brojka koja to potvrđuje: broj studentica prava između travnja 1941. i proljeća 1942., penje se od 120 na 727. Očito je da je ustaški pokret otvoren ženama koje se skupljaju unutar zasebne strukture poznate pod nazivom “Ženska loza ustaškog pokreta“. Glede mladih djevojaka, one se kao i dječaci, primaju u “Ustašku mladež”, prije nego što započinju razdoblje u jedinicama Državne časne radne službe. Nimalo ih se ne isključuje, što govori da žene, poput slikarice Anke Krizmanić (1896.-1987.) i kiparice Ksenije Kantoci (1909-1995) – redovito dobivaju pozive za sudjelovanje na predstavljaju hrvatske suvremene umjetnosti na velikim međunarodnim izložbama u Berlinu, Beču i Bratislavi.

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

Zbog ratnih okolnosti, mnoge žene su pozvane da preuzmu radna mjesta koja se tradicionalno dodjeljuju muškarcima. Pojavljuju se i prve žene vozačice tramvaja u Zagrebu. Budući da je Hrvatska, kao i većina civiliziranih naroda, smatrala da poziv žene nije da ide u rat i ubija, rijetke su stoga žene koje se nalaze na bojnom polju. Međutim, postoje iznimke, jer ponekad i okolnosti odlučuju. Tijekom opsade Kule Fazlagić, više žena sudjeluje u borbi pod zapovijedi Derviše Jugo, majke dvoje djece. Kao simbolične likove te vrste muških djelatnosti navedimo pilotkinju (i skakačicu padobranom) Katarinu Kulenović (1913-2003), koja služi u zrakoplovstvu (3), i pukovnicu Nadu Miškulin, koja je zapovjednica ženske pomoćne garde Poglavnika.

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Nisu samo aktivistice morali proći oluju okrutnosti. Tisuće supružnica, majki, kćeri i sestara običnih vojnika, ili pak malih anonimnih dužnosnika, prolaze sličnu sudbinu. Nazočnost nacionalističke gerile (“Križari”) samo je pooštrila brutalnost novih komunističkih vlasti. Govori se kako je samo u Hercegovini ubijeno 800 žena, iz jednostavnog razloga što ih se sumnjičilo, bilo krivom bilo pravom, da dostavljaju pomoć ili obavještavaju gerilce. Žene koje su uspjele izbjeći smrtnu kaznu, dobivaju teške zatvorske kazne od 10 do 15 godina prisilnog rada.

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Christophe Dolbeau

Bilješke:

1. Kasnije, sa gotovo 80 godina, ta stara gospođa odlazi i sklanja se u Austriji, u sabirnom logoru, a nakon toga odlazi u Argentinu gdje i umire.
2. U siječnju 1947.g. tu mlada nahočad, koja se spasila bijegom Austriju, Anglosaksonci isporučuju jugoslavenskim komunistima, tj.istim ljudima koji su ubili njihove roditelje!
3. Upravo kao i njena njemačka kolegica, glasovita Hanna Reitsch (1912-1979) prvi as njemačkog Luftwaffea.

Literatura:

- Rory Yeomans, Militant Women, Warrior Men and Revolutionary Personae: The New Ustasha Man and Woman in the Independent Stae of Croatia, 1941-1945, The Slavonic and East European Review, vol. 83, N°4, 685-732. (listopad, 2005)
- Ivica Lučić, Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. , ČSP, br. 3, 631-670. 3/2010.
- N.D.H., Ustaška majka – Manda Devčić, Hrvatska (Buenos Aires), br.9 (1982), 1-2.
- Marko Bojčetić, Ustaški dječački zavod, Nezavisna Država Hrvatska (Toronto), br. 12 (1993), 10-11 ; br. 2 (1994), 10.


Kršćani

Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)


Stepinčevo, 10.2.2015.

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem. Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći. Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine.Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su, evo, njegovom beatifikacijom 1988. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:

Grob njegov bit će slavan

OVJENČAN đerdanima
i smaragdnim tropletnim krunama
cvast će grob pravednika
razorene crkve zemlje.
Čovječanska rijeka suza
ispod vodotočnih oblačnih trepavica
presušit će. Ropski život ispod sivoga kraka obzorja
minut će. Božanska i plava čarnost vremena zasjat će.
Trobojna barka sunca nebom će da plovi,
a pod nebom himan pjevati zemaljski korovi.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

" Prekrštavanje" pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

" Zločin" - vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Prava hrvatskog naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

(Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.").

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika?
Državni tužilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj državi.
Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate **

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Vjerska nauka napadana

Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

(Javni tužilac primjećuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija".)

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Komunistička partija

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A to se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."


Zagreb, 8.2.2015.

ČETNIČKI ZLODUH NAD HRVATSKOM

Nakon što je Ustavni sud RH odbacio presudu Vrhovnog suda da se general Branimir Glavaš može braniti u ponovljenom suđenju sa slobode pojavio se četnički zloduh Milorad Pupovac, koji napada Branimira prvom presudom nekakvog izmišljenog selotejpa i nekakvih garaža, zbog kojih lažnih optužbi je Branimir Glavaš 120 dana štrajkao glađu, što je najduži štrajk glađu koliko se zna u povijesti svih štrajkaša glađu.

I eto pojavilo se četničko zlo u liku Milorada Pupovca koji napada Hrvatskim saborom ratnog viteza Branimira Glavaša. Otkuda ovome četničkom zloduhu pravo na to da ne priznaje hrvatsko sudstvo u vezi ponovnog suđenja Glavašu po žalbi koja je ležala u tužiteljevoj ladici punih četiri-pet godina. Milorad Pupovac se ovako bahato ponaša kada je predsjednik takozvanog Odbora Hrvatskog sabora za vanjske poslove. Tko mu je to i kada omogućio da sramoti tu našu najveću državnu instituciju u RH. U među vremenu ja Branimir Glavaš osnovao svoj HDSSB i svi saborski zastupnici te stranke na svojim reverima nose broševe Branimira Glavaša, koji je politički bio presuđen na desetak godina robije. Eto u takvom je stanju RH u kojoj sudske institucije zatvaraju i sude hrvatskim generalima obrambenog Domovinskog rata zato što su branili i obranili svoju državu RH.

To je taj četnički zloduh Milorad Pupovac koji je u četničkim knindžama imao svoja dva brata, koji je cijelo vrijeme svijetom širio laži o Tuđmanovom prekrštavanju njegove srpske nejači, koji izjavljuje da mu je glavni grad njegove države Beograd i koji podiže četničke spomenike po Hrvatskoj u čast četničkih pokolja nad hrvatskim katoličkim hodočasnicima Svetoj Ani za vrijeme NDH.

Umjesto suđenja i kazni ovom veleizdajniku Stipe Mesić dodjeljuje visoka odličja RH. Njegovi Srbi ga optužuju da je kriminalac koji krade milijunske sume kuna koje RH dodjeljuje njegovom SNV-u. Taj kriminalni zloduh neprestano izaziva mržnje između Srba i hrvatskog naroda u Hrvatskoj. On na svoj način tumači i presude za genocidne tužbe, u kojima se ipak očitovala srpska agresija na Hrvatsku. Neka se pročitaju zapisi dr. Andrije Hebranga iz ratnog saniteta RH i neka se vide strahote srbočetničke agresije na jednoj trećini Hrvatske, gdje je nad Hvatima počinjen stravičan genocid kojega Međunarodni sud ne priznaje. Ova knjiga dr. Andrije Hebranga je najveće dokumentirano djelo Domovinskog rata, gdje su obuhvaćeni svekoliki zločini Pupovčeve četničke bratije. I taj zlotvor ima moralne snage napadati u RH hrvatske generale i sve što mu ne odgovara. Ako mu je Beograd glavni grad zašto ne ide tamo k svome Savi Štrpcu. Vrijeme bi bilo da ga se konačno sudski priupita za sve četničke kampanje kojima širio mržnju po Hrvatskoj.

Ali nisu ništa manji četnici i druge četničke vojvode i krvnici. Nedavni nastup Veljka Džakule jasno pokazuje da se nitko od njih ne osjeća poraženim u agresiji na RH. On čistom lažima govori o stotinu nekakvih srpskih sela koja su stradala u Domovinskom ratu. Oni se ne mogu pomiriti sa suverenošću njihove kolonije Hrvatske. I zato neka nitko ne misli da će ikada između četničke Srbije i slobodne RH doći do bilo kakvih prijateljstava. Nedavno predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko kaže kako mu je najveća dužnost omogućiti Srbiji ulazak u EU, kao da su Srbi malodobni za svoje strategije. Sada se tvrdi da će Srbija morati povući zakon o jurisdikciji nad Hrvatskom, članicom EU, prije ulaska u EU, inače joj Hrvatska to neće dozvoliti. I nije samo to sporno, nego i otkrivanje grobišta preko tisuću i pet stotina pobijenih Hrvata, što Srbi neće otkriti, kao i povratak tisuća hrvatskih umjetnina pokradenih iz Hrvatske, ili pitanje granice na Dunavu gdje Srbija još drži tisuće hektara hrvatske zemlje pod okupacijom. Zatim ratne odštete hrvatskim stradalnicima.

Nadamo se da će predsjednica Kolinda kao i nova vlada HDZ-ove koalicije smoći dovoljno snage da sa srpskim agresorom sredi ta ratna otvorena pitanja. Posebno je pitanje i odgovornost ratnog zločinca Tome "Grobara" Nikolića za kojega se tvrdi da je u Antinu pobio grupu od petnaest Hrvata civila nakon čega mu je četnički vojvoda Šešelj dodijelio svoju titulu četničkog vojvode koje se ne odriče.

Mate Ćavar


Povijesni podsjetnik...

Hrvatsko jedinstvo, 8.4.1944
Varaždin, na Uskrs

Na treću obljetnicu naše narodne države

Sama činjenica što slavimo treću godinu obstanka naše narodne države, bila bi dovoljna da nas izpuni najvećim ponosom. Tri godine zacrtana je Hrvatska na zemljovidnoj karti Europe i s tom se činjenicom pomirio sav sviet, osim onog nepomirljivog neprijatelja, koji gaji nade, da bi ovaj veliki rat mogao izbrisati naše mjesto i naše pravo u europskoj zajednici naroda. ’

Mi znamo, mi čvrsto vjerujemo, da ona strana, uz koju stojimo u borbi u ovom velikom ratu, ne može izgubiti konačne bitke.

Poviest nas nadalje uči da narod, koji je u sebi utjelovio misao slobode, koji je srastao sa svojom državom i u njezine temelje stavlja svu svoju volju i sve što mu je najdraže, pa i goli život, može zadobiti udarce, ali ne može izgubiti slobode i države.

Kada povučemo bilancu ove tri godine, svaki Hrvat vidi, da smo u tom vremenu u glavnom u cielosti izveli ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, koje su naše, neporecivo naše po narodnosnom i poviestnom pravu. (Samo se po sebi razumije da je i Medjumurje naše). Već radi toga ovo je razdoblje najvažnije i najveće u svoj našoj prošlosti, odkako je krivulja našega života iz više vanjskih razloga išla neželjenim pravcem.

Kraj veličine našeg uspjeha žrtve, koje smo dali, ne mogu nas izpunjati boli, jer nisu bile uzaludne. Ako ikada hrvatski je narod od 10. travnja 1941. znao, za što se bori i svaki Hrvat pod puškom ima i nosi i sviest da se bori za svoje najveće blago, da se bori za svoju državu, a protiv povratka tužnih vremena, u kojima je samo težio da bude svoj na svome.

Nema sumnje, da nas čekaju još težka izkušenja, dok budemo mogli mirno odahnuti i uživati u neizmjernoj sreći što smo konačno osigurali svoje mjesto u zajednici slobodnih europskih naroda, no sumnje u podpuni uspjeh ne može biti. Čak, kad bismo predpostavili, da će ovaj rat završiti sporazumnim mirom, nemamo se čega bojati. Na hrvatskom Jadranu uzpostavijena je sigurno na dugo vrieme ravnoteža, za vrieme koje ne dolaze u pitanje ni naša obala, ni naši otoci. To uvjerenje ima i s pravom može imati cieli hrvatski narod. Naše iztočne granice ne dolaze u pitanje. Prvo zato, jer šu pravedne, drugo zato, jer na njihovom braniku stoji i stajat će kako volja tako i sva oružana snaga hrvatskog naroda.

Samo naivnjaci mogu još računati sa mogućnošću, da bi Hrvatska i Srbija mogle kada tada doći opet u neku državnu zajednicu. Ako uobće može negdje na svietu doći do nekog spajanja dviju država, sigurno je da se nitko razuman, pa čak ni Englezi, ne bave ozbiljnom mišlju da silom obnavljaju Jugoslaviju, jer ni ona prva, nasilno stvorena, nije imala nikakovog uvjeta za život i održanje, a kako bi ga mogla povampirena Jugoslavija nakon svega, što se je zbilo izmedja Hrvatske i Srbije krivnjom naroda Srbije!?

Uostalom možemo sigurno reći, da nema nijednog naroda na Balkanu, koji bi mirno gledao da se Srbija opet pokušava širiti preko svojih prirodnih granica, kao što se pouzdano može reći, da nema ozbiljnog državnika ni u prijateljskom, ni u neprijateljskom vanjskom svietu, koji ne bi znao, da na Balkanu nema i ne može biti mira sve dotle, dok se narod Srbije ne pomiri s time, da ostane u svojim granicama i da ne uznemiruje nas i druge u našem narodnom i životnom pravu.

Posljednji pokušaj srbstva da dade životne snage velikosrbskoj misli bilo je partizanstvo. Njegovi politički i vojnički vođe mislili su, da će možda ovako zakrabuljeni unieti zabunu u hrvatski narod, razvodniti njegovu narodnu i državnu sviest i Hrvatsku učiniti nesposobnom za život. Njihov plan bio je ovaj: baciti Hrvatsku i hrvatski narod u gradjanski brato-ubilački rat, dovesti nas u sukob sa velikim njemačkim narodom, koji nam je pomogao kod ostvarenja naše narodne države i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Taj plan, kad bi bio uspio, sto zahvaljujući sviesti našeg sela i grada nije i nije mogao, stvorio bi bio užas u Hrvatskoj i jednom zauviek pokopao sav stečeni ugled hrvatskog naroda i sve ono stečeno povjerenje u hrvatski narod, da hoće i da je sposoban imati svoju državu.

Tko to nije uočio, taj ne razumije ništa, taj nije ni političko diete!

Hrvatski je narod uočio tu ogromnu pogibelj, a napose hrvatski seljak. Tu mu je spoznaju olakšao i sam neprijatelj, koji je otkrio svoje karte i upozorio sav hrvatski narod, da teži za uspostavom velikosrbske Jugoslavije, k tome komunističke, u kojoj bi hrvatski narod izgubio i svaki tračak slobode, a hrvatski seljak izgubio zemlju, svoju kuću, svoju slobodicu i postao kmet u novom obliku, a radnik rob u pravom smislu rieči.

Na rieči jedan, na djelu drugi, partizanski je neprijatelj uništavao u Hrvatskoj sve što je mogao, pače i obćine i škole. Na stotine škola popalili su partizani u našoj zemlji. Palili su ih sa užitkom, premda nisu imale nikakovog vojničkog značenja. Palili su i gruntovnice, da se danas sutra ne bi znalo što je čije.

Tako je svaki, pa i onaj najzatucaniji pojedinac medju nama, vidio i spoznao, da se u toj tako zvanoj "Norodno oslobodilačkoj vojsci" ne krije ništa drugo, nego jedna urota protiv slobode, života i obstanka hrvatskog naroda.

Velikosrbsko-jugoslavenstvo, koje se bilo povampirilo još jednom u partizanstvu, doživjelo je svoj konačni pogreb u susretu sa sviestnim hrvatskim narodom na selu i gradu. To je ogroman uspjeh, premda nas je stajao mnogo žrtava.

Možda je ova nevolja, koja je zbog partizanstva bila stigla mnoge hrvatske krajeve, bila neka tajnovita nužda, da hrvatski narod postane još jače očeličen za svoju državu, a da se u isto vrieme učini najodpornijim protiv svakog pokušaja boljševizma na hrvatskom narodnom i državnom području. Jer sada je svaki Hrvat vidio kakav bi to strašan život bio kad bi po nesreći bio uspio plan partizana. Da je od Beograda, onog velikosrbskog Beograda, Hrvatima dolazilo samo najveće zlo, i da je sa Kalimegdana uviek duvao vjetar, koji je išao za tim, da hrvatski narod ne bude svoj na svome, to su Hrvati osjetih dovoljno za vrieme Jugoslavije. Sada je hrvatski narod u partizanstvu vidio i doživio još jednu veliku istinu, naime, da bi mu i Moskva doniela propast, kad bi njoj nasjeo! Mi Hrvati nismo nikada bili niti ćemo biti susjedi Rusije, ni boljševičke ni bilo kakove druge. Nikada s njome nismo imali, niti ćemo imati bilo kakve a kamoli kulturne i gospodarske veze.

Mi smo u svom životu i kao slobodan državni narod upućeni kulturno i gospodarski na naše susjede europskog prosvjećenog kruga, kome od vajkada pripadamo i sami. To je trajan razlog, koji odredjuje i naš životni politički pravac, sada i u budućnosti.

U minule tri godine našeg nezavisnog državnog života mi smo Hrvati - to treba imati stalno u vidu - izpravljali nedaće, koje su nas zadešavale kroz stoljeća. Tko to ne razumije, ništa ne razumije! Mi ih još i sada izpravljamo jačajući iz dana u dan naš državni organizam.

Hrvatski se narod nalazi tri godine na djelu osiguranja i učvršćenja svoje države. To nije bio mali, nego orijaški zadatak. Trebalo je uklanjati zaprieke i trebalo je povezivali i čvrsto povezati ono, što je stoljećima bilo razkidano.

Na tisuće i tisuće Hrvata, koji su na tom djelu u ustaškoj ili domobranskoj odori dali svoje živote, izvršili su dužnost, koju će znati pravedno i dostojno cieniti samo budući naraštaji.

Ustaška misao oživotvorila je i unutarnje oslobodjenje hrvatskog naroda. Nestalo je tudjinskih izrabljivača kao preko noći. Družtvovna misao, koju nosi ustaški pokret, kroči odlučno putem družtvovnoj pravici na svim linijama. Rad je postao sveta dužnost, rad postepeno, ali ubrzano dobiva svoje priznanje. Da nam partizanski i četnički neprijatelj nije uništio nebrojena dobra, da nam sramotni talijanski generali nisu nanieli toliko jada, i kad ne bismo živjeli u ratnom vremenu, i naše narodne snage ne bi se bile u ove tri godine morale u tolikoj mjeri trošiti za obranu države i naroda, sigurno je, da bismo na području družtvovne pravice bili već vrlo daleko i postigli uspjehe, da bi Hrvatska već danas bila jedna sredjena i sretna narodna zajednica, ili kako reče Poglavnik - cvietni vrt.

U ove tri godine junačkih borba, nevidjenih primjera narodne i državne sviesti, hrvatski je narod stekao jedno izkustvo, koje mora izkoristiti u najvećoj mjeri: Poslije ovoga rata biti će slobodni i sretni oni narodi, koji sačuvaju svoju staloženost, svoj unutarnji mir. Potreba najveće sloge i zajedničkog nastupa cielog hrvatskog naroda nije nikada bila veća, nego u svom završnom dielu rata i obračuna s unutarnjim neprijateljem. Jer u pitanju je ciela naša budućnost. Ako ikada, sada ne smijemo - kako bi rekao blagopokojni vodja i učitelj Stjepan Radić - biti sliepci kraj zdravih očiju.

Naš zavjet u ovom času, kada u očima cielog svieta slavimo treću obljetnicu naše narodne države, i kada na njezinom braniku stoji nekoliko stotina tisuća hrvatskih sinova pod oružjem, može biti samo jedan: uložiti sve sile da što prije uzpostavimo u svakom kutiću hrvatske zemlje podpuni mir, zakonitost i pravdu; da sve naše snage upotriebimo da ni jedan komadić obradive hrvatske zemlje ne ostane bez ploda. Moramo osigurati prehranu cieoga naroda.

Kraj takovog držanja, rada i požrtvovnosti Hrvatska se nema ničega bojati. Ona će nakon ovog velikog rata, sačuvanai iznutra duhovno očeličena, ući u novi sretni život rada, stvaranja i napredka, koji će posvetiti sve ove muke i patnje što ih sada snosimo, i koji će dati konačno smirenje našim palim borcima u njihovim svetim grobovima.

Na sadanje pokoljenje hrvatskog naroda stavljen je najveći i najsvetiji zadatak. Ono će ga izvesti do kraja. Ono ga mora izvesti do kraja radi sretne budućnosti hrvatskog roda.

Matija Kovačić


Zagreb, 6.2.2015.

Srpska agresija na Hrvate ne prestaje

Četnička Srbija provodi drugi SANU Memorandum uz pomoć svojih petokolonaša među Hrvatima u Hrvatskoj. Najnovije spoznaje o srpskim svojatanjima Dubrovnika to najzornije pokazuju. Nekakve njihove kao učene spisateljice pune dvorene po Beogradu i Srbiji promovirajući knjige o "srpskom Dubrovniku". I prema svim znanstvenim istraživanjima bilo kakvih argumenata za to nismo mogli pronaći ništa po čemu bi Dubrovnik ikada pripadao Srbiji i Srbima. To je isto kao kada bi Hrvati počeli svojatati njihove gradove po Srbiji. Sjetimo se njihova bivšeg predsjednika Borisa Tadića koji je javno izjavljivao "Neka se moji hrvatski prijatelji ne ljute ali Ruđer Bošković je Srbin!". I da ovaj veliki hrvatski katolički znanstvenik nije katolički svećenik isusovac mogao bi netko i pomisliti kako tu nečega srpskog ima.

Palo im oko na jednoga od najpoznatijih europskih znanstvenika na više područja i eto iskompleksirani balkanoidi ga bez ikakvog razloga žele proglasiti nekakvim Srbinom. Ali ne radi se samo o Ruđeru Boškoviću, nego o svim hrvatskim književnicima Dubrovnika koji je tisuće kilometra udaljen od balkanske krčme Srbije. I nisu samo dubrovački književnici nego i toliki drugi koje su na sve načine svojatali i još uvijek svojataju, kao hrvatskog nobelovca Ivu Andrića iz Travnika, Ivana Meštrovića iz Otavica i Nikolu Teslu iz Smiljana koje oni svojataju samo zato što imaju slučajne veze s pravoslavljem. I Nikola Tesla je čistih hrvatskih korijena po svome djedu. Oni svojataju Sinjsku Alku i alkare kao srpske pobjednike nad Turcima uz pojavu Gospe Sinjske koja je pomogla hrvatskim braniteljima odbiti tursku silu one 1715., kada su u spomen i na čast toj viteškoj pobjedi Hrvati nastavili provoditi Sinjsku Alku koja je zaštićena kao dio međunarodne kulturne baštine. Srbi se kao pozivaju na to što alkari raportiraju vojvodi jer da je to srpski naziv ratnog zapovjednika. U ono vrijeme obrane od Turaka i Hrvati su se služili tim imenom što je ostalo u tradiciji sinjskih alkara.

Pravi su razlozi srpskih svojatanja hrvatskih znanstvenika, književnika i junaka ti što nemaju svojih. U crnogorskom književnom epu "Gorskom vijencu" također se spominje i ime onog poznatog junaka Vuka Mandušića u stihovima "U rukama Mandušića Vuka bit će svaka puška ubojita!". A taj Vuk Mandušić je slavni hrvatski ratnik protiv Turaka od Skradina kojega je Njegoš stavio i u svoj povijesni ep ne svojatajući ga kao što Srbi svojataju hrvatska imena. Ostalo im poštenje Crvene Hrvatske, sada Crne Gore, te nikada nisu krali hrvatska imena za razliku od Srba koji su proglašavali Hrvate drugim srpskim pokatoličenim plemenom. Oni pate što su zaostali na Balkanu za drugim narodima, pa su skloni povijesnim fantazijama o nekakvim velikim veličinama Srba. A i sami njihovi suvremenici, kao što je Dobrica Ćosić, jasno im kažu kako Srbi počivaju na svojim lažnim imenima i izmišljenim legendama na kojima im počiva agresivna politika.

I u najnovije vrijeme i u Hrvatskom Saboru čula su se pitanja o srpskom svojatanju Dubrovnika kroz njihova književna djela i zašto Vlada ne reagira, umjesto da to čine zadužene odgovarajuće institucije kao što je HAZU u kojoj neki akademici leže kao akademski bikovi, a i neke druge institucije isto šute i miruju. Njima ništa ne smeta što Srbi svijetom prikazuju Hrvate kao kradljivce srpskog Dubrovnika i svega što oni svojataju. Srbi priznaju da su zaostali narod nego njihovi akademici pišu osvajačke SANU Memorandume optužujući Hrvate kako su ih omeli u obnovi Srpske carevine Jugoslavije atentatom u Marseilleu. Kakva je to carevina bila nitko ne zna, samo se zna kako je nekakav car Lazar poginuo na Kosovu, a njegov sin Stevan Lazarević nakon sedam godina s nekakvom srpskom konjicom sudjeluje na strani Turaka protiv kršćanskih vojski u Mohačkoj bitci gdje su Turci pobijedili, što šešeljevci nikada ne spominju uzvikujući velikoj Srbiji kao temelju srpske politike. Sada se više ne čujne ona koračnica "Tko to kaže tko to laže Srbija je mala, a Srbija pet put ratovala". Dok "Oluja" nije vojevala! Čudno kako je četnički vojvoda Fred Matić skrio srpske do zubi naoružane knindže u podrumu njegova ministarstva.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Mala riznica hrvatskoga identiteta

Ljubo Karaman, Živa starina – Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, HIBZ, Zagreb, 1943.

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

Mate Kovačević


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Evo t´ naške domovine!

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Marin Bego, Hrvatska mladost, broj 4-5.
Zagreb, prosinac - siječanj 1943 - 1944.

"Liepa naša domovina" himna Hrvatskog naroda plamti divnim zanosom, kojim vanredna ljepota Hrvatske zemlje napunja dušu čovječju. U srdcu Europe, u žarištu njene kulture, kao golemi nasip prema Jadranskom moru strši Dinarsko gorje - Slikovito gorje prema moru pada strmo i sliči fantastičnim kazalištnim kulisama, pripremljenim za neku čudesnu priču. S druge strane, prema kopnu, veličanstvene planine, obrasle šumama, spuštaju se u osam gorskih tala sa sve niže i niže, što dublje ulaze u kontinent, gdje se drobe u tisuće sjenovitih brežuljaka preko ciele Bosne i Hercegovine sve do Hrvatskog Zagorja, da se konačno smire i uztupe mjesta bezkrajnim žitorodnim ravnicama Hrvatske, Slavonije i Sriema.

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

Ali, kao što je raslinje pod južnim podnebljem bujno i raznoliko, tako se i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske razlikuju po ćudi i temperamentu, po navikama i sklonostima, akoprem ih izta krv, izti jezik i vjekovna sudbina, spaja u jednu nerazdjeljivu zajednicu, koju nikad ni najezde divljih horda, ni družtvovni kataklizmi, ni najveće nesreće, nisu mogli razbiti.

PRIMORSKI KRAJ:

Primorski Hrvati, u neprestanom dodiru sa kulturnim svietom tipični su predstavnici uljudbe i pozitivnih vrjednota Hrvatskog naroda. Nije bez važnosti, da je najmoćniji Hrvatski kralj Petar Krešimir (1058.-1074.) upravo iz Dalmacije proširio svoju vlast na Neretvansku nizinu i Bosnu i tako već sredinom jedanaestoga stoljeća pod svojim žezlom zahvatio cieli teritorij, koji je danas priznat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve, što je Hrvatski narod dao u kulturnom i družtvovnom pogledu, sve njegove težnje i nastojanja kroz dugi niz vjekova, najbolje se odrazuju na Primorju, u Istri i Dalmaciji, posebno u Splitu i Dubrovniku kao središtima Hrvatskog Primorja.

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

U drugom središtu Hrvatskog primorja, u Dubrovniku, osjeća se bilo cielog Hrvatskog naroda, od onog vremena, kad je taj narod došao u ove krajeve. Na negda goloj litici, pred licem bezkrajne površine morske, podigoše Hrvati grad, kojemu je po ljepoti težko naći premca, ogradiše ga visokim mirima, tvrđama i kulama, zasadiše u njemu i oko njega sve cvieće i južno raslinje tako, da se on danas izdiže kao iz velike cvjetne bašte vanredan i divan u živoj izmjeni boja. Svaki stil i svako novo nastojanje na polju arhitekture zastupano je u Dubrovniku. Na polju privredne aktivnosti i kulturnog stvaranja Dubrovnik je postigao vrhunac još u doba renesanse (oko god. 1500.), Hrvatska književnost cvala je tu u XVI. stoljeću i takmi čila se najnaprednijim narodima. Marin Držić još prije Moliera pisao je svoje drame, koje su i danas na razporedu; Ivan Gundulić spjevao je prvi epos slobodi. Tisuću godina samostalnog života dokaz je izvanredne diplomatske vježtine i državničke mudrosti, a veliko bogatstvo i sjaj, plod su zamašitih pomorskih podhvata i uzpješnog trgovanja po svim morima svieta.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

Hrvatski pomorci odlikuju se vedrim pogledom na sviet, hitrim mišljenjem, duhovitošću, oštroumnim zapažanjem, odlučnim i sigurnim nastupom. Imaju svoje određeno naziranje na sviet i njegove probleme. Svoju Hrvatsku domovinu, a napose svoj primorski krš, koji rodi izvrstnim vinom, maslinom i svakojakim južnim voćem, vole iznad svega. Hrvati iz ostalih krajeva obično smatraju primorje siromašnim, budući je u narodu 80% poljodjelaca, oni bogatstvo ocjenjuju prema plodnosti zemlje u žitaricama. Primorci naprotiv drže svoj kraj najbogatijim, obzirom na neizmjerne privredne i ekonomske mogućnosti, koje daje more.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Prielaz iz Primorja u Liku po strmoj gorskoj kosi Velebita nije lagan; krajobraz se mienja, ali ipak osjeća se blizina mora. Primorci i Ličani, po prirođenoj bistrini duha, oštroumlju, razvi jenoj osjećajnosti i odlučnosti, sasvim su slični. Ali Ličani razlikuju se od Primoraca upornošću, većim samoodricanjem i odlučnom voljom, koja ja nepokolebiva kao masiv Velebita.

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

S druge strane, čednost i skromnost njihovih žena pojačava kod njih ljubav za obitelj za ognjište. Kod Ličana je ognjište podignuto na oltar veće svetinje od ove on nepozna. Nema sumnje, da idilična tišina Velebitskog gorja, neobična šumovitost i izvanredna romantičnost Plitvičkih jezera utječu na ćud i karakter Ličana.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Bosanski i Hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rieke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dielu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugniezdio se na visokom, šumovitom briegu između rieke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orientalni karakter. Nekoć je bio priestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rieka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se medu zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote.

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći Hrvatski elemenat. Romantičnost Bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama". Takove tankoćutnosti, takovog ljubavnog zanosa nema u svietu. Sladka omama završava podpunom predanošću sudbini, pokornošću Bogu i višim silama "kismetom", da opet odjednom plane neviđenom preduzimljivosti i skrajnom odvažnosti u slučaju rata. Vojničke vrline Bosanaca i Hercegovaca nadaleko su poznate disciplina i poslušnost, uztrajnost, neograničeni samopriegor i požrtvovnost uz prirođenu inteligenciju i žarko rodoljublje čine od njih vojnika, pred kojim svaki neprijatelj drhti i sve zapreke padaju.

HRVATSKO ZAGORJE:

Jesu li mali, ubavi brežuljci Hrvatskog Zagorja oni, koji su se najdalje odkotrljali od Velebitskog masiva ili pripadaju srednjeeuropskom subalpinskom gorju, težko je u prvi mah odgonetati. Svakako oni su vrlo liepi i vrlo plodni. Rode obilato grožđem, svakojakim voćem i povrćem. Posvuda žubore brzi gorski potoci, obilja vode natapa gredice u polju i vrtovima, gdje je savka stopa zemlje brižno obrađena Zagorje je najnapučeniji kraj Nezavisne Države Hrvatske, dapače jedan od najnapučenijih krajeva Europe.

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Ljeti, kad voćke dozrievaju, vide se posvuda ljudi u polju: među zelenim granjem, koje se savija pod težinon ploda, kao da su se zapleli veliki bieli leptiri.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Velebno primorsko i velebitsko gorje, prašume, tisuće zelenih brežuljaka, čarobna jezera, vodopadi rieka i brzih gorskih potoka odpjevali su svoju pjesmu, tlo zemlje spustilo se i smirilo zauviek. Iztočno od Zagreba pa kroz cielu Slavoniju i Sriem, prostiru se nepregledne žitorodne ravnice, kojima nema ni kraja ni konca. Ova plodna najbogatija nizina, žitnica je Hrvatske. Rubom nepregledne ravnice teče s južne strane rieka Sava, sa sjeverne strane Drava, koje obe utječu u središnju europsku rieku Dunav.

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Čitava putanja sunca, kad jutrom izađe na jednoj strani, dok uveče zapadne na drugoj, kreće se na njoj. Za dugih ljetnih dana sve se privida kao u snu: neosjetljivost tvrdih predmeta unaokolo, titrava izmjena boja i zvukova, plača i smieha. U tom prostranstvu svrt naše tuge i žalosti, sve brige i obziri morali bi izgledati bezkrajno smiešnim, ali nije tako. Pustopašnost, širo kogrudnost i ekspanzivna suosjećajnost Slavonaca prelazi kadkad u slabost, koja je bez sum nje odraz bezkrajne jednolične nizine, što sve daje, a ništa ne traži. Samo kad popodnevni vjetrić uzbiba valove dozrelog žutog klasja, sumorni pogled oživi i zadovoljno kruži u nedo gled po bezkrajnoj ravnici, koja se sva prenemaže od težkog ploda ...

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Ne, ni plodnost zemlje,
ni obilje, ni lagodan život,
ništa ne može odviknuti od borbe onoga,
koji se borbi raduje,
jer ju je u krvi nasliedio i na nju navikao.

"Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
to je naša domovina!"


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


ZAŠTO BI HAAG KAZNIO AGRESORA KADA SMO GA MI SAMI ABOLIRALI?

Zašto nas čudi što politički međunarodni sud nije kaznio agresiju na Hrvatski narod? ...Kako će osuditi Srbiju kad smo mi sami abolirali agresora...Agresora koji šeće po Hrvatskoj, prima primanja u Hrvatskoj i od Hrvatske,sudjeluje u vlasti i kroji zakone...Pitanje je samo koliki broj žrtva treba da bi zločin bio genocid...No najzanimljivija mi je definicija ubijanja Hrvatskih ranjenika , medicinskog osoblja i civila na Ovčari za koju kažu suci kako je to "Vojnička kazna"...

Znači li to sudu kako su paravojne formacije četnika i naoružani srpski civili bili legitimna vojska ? Čija? U stvari kad bolje promislimo... Tko nam je kriv što i mi njih nismo vojnički kaznili kad smo ih vojnički porazili ...nego smo im oprostili..i još ih k tome abolirali. Ovo nam je nagrada, a oni i dalje kako srbi pojedinci, ali i cijelokupna srbija djeluju protiv hrvatske na sve načine, i to zajedno sa jatacima unutar Republike Hrvatske i izdajnicima Hrvatske državotvornosti koji se samo nazivaju Hrvatima.

Čini se kako ljudi od šume ne vide drvo...Meni je jasno kako ne smiju osuditi Srbiju za genocid jer bi onda i Europa trebala odgovarati i možebitno biti suđena jer je nabila embargo i spriječila samoobranu Hrvastkom narodu pred tim genocidom i agresijom.... Možda bi se onda na takvom sudu našla i Amerika po anglosaksonskom pravu..Pokretati tužbu pred takvim politčkim sudom a da to čini antihrvatska politička elita, bez da smo neprijatelje procesuirali pa onda eventualno abolirali u vlasititoj državi, meni je kao laiku koji se ne razumije u pravo ali znade što je pravda u najmanju ruku smješno da ne kažem glupo....

Ako bi osudili Srbiju, držim morali bi osuditi i Nizozemce koji su dopustili genocid u Srebrenici..Da su osudili Srbiju ili nedaj bože Hrvatsku iako je nevina k`o suza, morali bi danas sutra suditi sebi samima zbog mnogo čega. Čini se kako je pravda uisitnu slijepa i politika joj mora šaptati po europskim salonima kamo u kojem smjeru i kako neka ide.... Nedavno sam pisao o oružju u muzeju u Beogradu pa su me političke elite Hrvatske ismijale..Pisao sam o oružju koji je ratni plijen tijekom provođenja ubijanja, mučenja i agresije na naš narod....Oružju kojim se agresor, krvnik diči i koje pokazuje kao ratni plijen...otet u toj agresiji prilikom ubijanja hrvatskoga puka u svom velikosrpskom ekspanzionisitčkom nasrtaju na susjedne zemlje. Valja čini se, napraviti reda i suditi im u Hrvatskoj po našim zakonima i njihovim nedjelima..Valja im otežavati ulazak u EU....Valja im naplaitit ratnu štetu, izravnu i neizravnu..Valja im uvesti vize za Hrvatsku....Valja im onemogućiti biti vlasnicima nekretnina i poslova u RH, svima onima i koji su ratovali protiv naše zemlje i naroda i njihovim pokoljenjima..Tako ja promišljam... To je jedini način zaštiti se..i svoje ancionalne interese. Očekivati pravicu od njihovih saveznika a naših stoljetnih neprijatelja suludo je. Sjetite se samo Zrinskih kad su došli u tu Europut tražiti pomoć da bi tu istu Europu obranili od nasrtaja, kako su prošli kod predaka ovih koji danas vode tu Europu i sude ? Očekivati milost i pravdu od onih koji su gledali u kućnimo grtačima kako srbija šalje stotine tenkova na Vukovar a ujedno braniti jednom narodu pravo na samoobranu , nije li to utopija?

No prije svega trebali bismo provesti lustraciju i maknuti iz pozicija vlasti sve one čiji očevi a i oni sami svojim djelovanjem štete hrvatskoj državotvornosti. Oni su ti unutarnji neprijatelji koji u suradnji sa vanjskim neprijateljem i dalje vrše agresiju na hrvatsku opstojnost i opstojnost hrvatskog naroda....Vrše genocid nad hrvatskom jer nam mladost tjeraju iz domoivne. Rekao sam sve ih treba popisati, osuditi za veleizdaju i doživotno zatvoriti, svaka država i narod to bi takvima učinli štiteći interese nacije....

Neki će od kritičara ove moje kolumne kazati, kako oni nisu krivi...možda nisu, kao ni ja izravno, ali smo zasigurno svi odgovorni za to. Jer mi biramo ljude i stranke zar ne? I sve dok na Hrvatskoj, hajdemo reči nacionalnoj televiziji igra srbijanski film u kojem se pjeva i veliča velika srbija, u kojem se pjeva "Nož, žica ,Srebrenica" a koji je sinoć bio prikazan na HTV 3 a za to ne odgovaraju odgovorni ljudi te kuće , koji inače skaču na stražnje noge kad je u pitanju isticanje obilježja, ikonografije, pjesama ili gesta starohrvastkih. Sve dok se izjednačava u vlastitom dvorištu žrtva i agresor i to kroz medije, kulturu i estradu ne treba nas čuditi presuda u kojoj u konačnici Hrvatske ili ako hoćete točnije antihrvatske vlasti, institucije i službe nisu podastrielee dovoljno materijalo-tehničkih dokaza, namjerno ili ne vrijeme će pokazati...

U ime pokreta ČUVARI DOMOVINE – USTANICI

Mario Maks Slaviček


Split, 3.2.2015.

JUGOSLOVENSKI BANDITI ZNAJTE DA JE POZDRAV
ZA DOM SPREMNI
HRVATSKA SVETINJA!

Mi hrvatski branitelji, članovi Udruge IX. bojne HOS-a Rafel vitez Boban najoštrije osuđujemo nedemokratski i nelegalni čin brutalnog oskrvnuća spomen obilježja poginulih hrvatskih vitezova, pripadnika HOS-a u Domovinskom ratu. Zahtijevamo da nadležna tijela RH utvrde i zakonski sankcioniraju nalogodavce i izvršitelje ovog sramotnog, vandalskog i antihrvatskog postupka.

Staljinističkim potomcima i baštinicima komunističkog mentaliteta i ostalim mrziteljima Hrvatske, poručujemo da je demokracija, uz ostalo, vladavina prava i procedure, ali prije svega sloboda misli i govora. Prema tome, ako je bilo što sporno na spomeniku pripadnicima HOS-a u Splitu, Gradsko vijeće Grada Splita i Udruga HOS-a su jedini ovlašteni mijenjati ili dodavati bilo što na spomenik. Mjerodavni sud bih trebao na osnovu mjerodavnih hrvatskih zakona presuditi o tome a ne maskirane kukavice u policijskoj odori. Krajni sudski pravorijek je obvezujući i bespogovoran za svakoga i mi ga prihvaćamo. To je uljudba, vladavina prva i istinska demokracija koja je toliko strana šumskom vlastodržačkom mentalitetu bilo Aleksandra ili sramotnog Ostoje Rankovića.

Svjesni smo da je ovim jezikom zaludu govoriti potomcima bandi koje su čitavo razdoblje svoje "slavne borbe" obilježili terorističkim djelima, drumskim razbojstvima, pljačkama hrane i stoke od ratom iscrpljenih seoskih obitelji, štovateljima onih koji su stotine tisuća ratnih zarobljenika, staraca, žena i djece u smrt otpravili bez slova presude, ispunili jame i stratišta tjelesima svojih sunarodnjaka, stvorivši tako najbrojnija grobišta poslijeratne Europe.

Za nas pripadnike HOS-a i sudionike Domovinskog rata, stvaratelje neovisne i slobodne Republike Hrvatske, starohrvatski poklič "Za dom, spremni" je svetinja. Grob poginulih HOS-ovaca je oltar, a oni koji ruše grob su barbari i zločinci.

Mi pripadnici postrojbi HOS-a taj smo pozdrav i poklič uzeli u želji da osvijetlimo najslavnije tradicije naše ratničke prošlosti, svjesni njene veličine i slave - u trenucima kada smo srce, krunicu i pozdrav prinijeli kao sredstvo otpora četnolikoj nemani stostruko nadmoćnijoj u oružju. S tim pozdravom na usnama, u uvjerenju da ćemo mi koji ostajemo nastaviti gdje su oni stali – časno su za Domovinu umirali najbolji od nas. S tim smo pozdravom vojevali i izvojevali slavu povrata naših hrvatskih stjegova od Zvonimirov grada do kraljevskog Jajca, noseći ga visoko i ponosito, neokaljana u blistavim našim pobjedama od Iloka i Vukovara na istoku do slavnog Dubrovnika na jugu naše Domaje.

Mi preživjeli ratnici IX bojne HOS-a poručujemo vandalima s dlijetom u ruci, njihovim nalogodavcima i onima iz čijih se pera razlijeva otrovna tinta, nećete uspjeti u svom naumu oskvrnuća naše čiste i velike pobjede u Domovinskom ratu i ponovnog ubijanja istine i naših u vatri boja preminulih suboraca.

Medijskim i političkim moćnicima i manipulatorima koji najbolje hrvatske ratnike nazivaju fašistima jasno poručujemo: Za dom spremni su stvorili i obranili Hrvatsku, a crvena zvijezda je napadala Hrvatsku i činila pokolje po Hrvatskoj. Zvijezde rušite a maknite prste od spomenika hrvatskim braniteljima.

Podsjećamo javnost da je Gradsko vijeće Grada Splita u svom zaključku o postavljanju spomenika navelo: „ ... Na gornjem dijelu valjka izvest će se znak IX. bojne HOS- a u bijelom kamenom izražaju...“. Znak IX. bojne HOS-a sadrži pozdrav Za dom spremni. Pod tim znakom poginuli su naši suborci. Oskvrnuće toga znaka uvreda je poginulim braniteljima i svim preživjelim HOS-ovcima. Hrvatska je prepuna četničkih spomenika koje nitko ne dira, a neke postavlja i financira ova izdajnička vlast.

Stoga maskiranim kukavicama i njihovim gazdama u ministarskim foteljama poručujemo kako im ovu uvredu nikada nećemo zaboraviti ni oprostiti.

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!

Predsjedništvo udruge dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga Splitsko-Dalmatinske Županje


Prenosimo...

Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima

SF-pisac Phillip K. Dick rekao je: "Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi."

Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam upotrijebio izraz "kritičko razmišljanje", ali to je jedna od tih besmislica. Ako postoji "kritičko" razmišljanje, to bi značilo da postoji i "nekritičko" razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti, postoji samo - razmišljanje. Ako ga nazovete "kritičkim" usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste "kritički" razmišljali, a zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od razmišljanja. "Kritičko razmišljanje" otkriva se kao istoznačnica za "nerazmišljanje". Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja

Zato - samo razmišljanje. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas prije nekog vremena obasipali mediji i političke elite, u vrijeme referenduma za ili protiv ulaska institucije braka, kao muško-ženske zajednice, u Ustav. To je primjer programiranja riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno. Pojam je: "tolerancija manjina". Što u stvarnom životu uopće znači - "manjina"? Razmišljajući sam zaključio - jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena "većina". Svi smo manjine: Zagrepčani kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi, poljoprivrednici, homoseksualci, nogometaši... Pa čak su i Kinezi manjina, gledajući cijeli svijet. Ljudsko društvo se sastoji od međusobno isprepletenih manjina, dok je "većina" hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi dio pojma jest - "tolerancija". U nekoj knjizi Sri Sri Ravi Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija - loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači - ne prihvaćati ga. Samo ga trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad se kaže da se nekoga "tolerira", ne kreće se od postavke da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da "toleriramo manjine", ispada da bismo trebali "prihvaćati cjelinu". Cjelina je sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih "manjina". Znači li to da zagovaranje "toleriranja manjina", zapravo znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?

Svijet timskog rada - svijet bez novih ideja

Jedan od scenarija izučavanih u Institutu Tavistocku, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi "Institut Tavistock", Daniela Estulina), jest "segmentacija društva na manje dijelove". Estulin piše: "U tom scenariju sve skupine - etničke, rasne, spolne - bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju se na još manja područja prema etničkoj podjeli", a to se naziva "jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke."

Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo, suvremeni pojam "timski rad" se prikazuje kao nešto pozitivno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o - uprosječivanju. Nikada "kolektivni um" nije iznjedrio izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. "Timski rad" se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu "timski rad", težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?

Isto vrijedi za još popularniji pojam - "javno mnijenje" ili - "javno mišljenje". Velika se važnost pridaje nečemu što ne postoji. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, njega stvara neki pojedinačni um koji određenim metodama, psihološki obrađuje druge pojedinačne umove, da bi ih gurnuo u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju - u mentalitet roja.

Božanska iskra razuma u svakom umu

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u knjizi "Institut Tavistock", jer "ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma." Još piše: "Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića, jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drukčije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo 'Harmonija svijeta': 2 posto za, 48 posto protiv, 50 posto neutralnih."

Isto vrijedi za pojmove "divljaci - civilizirani ljudi", jer u "divljim" plemenima vlada daleko veći sklad nego u "civiliziranim", mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u "divljaštvo". No, "divlja" plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz "tranzicija", također sadrži zamku, primijetio sam čitajući udžbenik iz zemljopisa za 7. razred. "Tranzicija" se u medijima predstavlja kao pozitivan proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije - tranzicija je proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. No, ti "privatnici" koji kupuju državne imovine su zapravo korporacije, nadnacionalni entiteti veći i bogatiji od mnogih država. Imaju neizmjeran utjecaj na socijalnu situaciju društva, ali nikakvu obavezu prema građanima. Dakle, pravi prijevod riječi "tranzicija" jest - preuzimanje državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz - "biti zemlja u tranziciji"? I kada je tranzicija gotova? Kad država ostane bez strateških dobara!?

Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali možda je i to samo igra riječi. Svjedoci smo sužavanja sloboda, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, davno je rekao: "Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'." Doista, već se godinama vidi da političke strukture s ustima punim antifašizma, promiču predaju Hrvatske Europskoj uniji, koja predstavlja fašističku državu ako se krene od definicije fašizma kao - spoja jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. Dakle, pod krinkom antifašizma, nameću fašizam. Briljantno, doista! Često se divim suvremenim društvenim inženjerima. Imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? Iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU, protivnici su zvani "euroskepticima", dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, "kroatoskepticima". Suvremena politička korektnost za ideje, koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom branjenja "sloboda", ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto. Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino "napredno" za ljudski rod - biti "konzervativan"? Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao - dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

"Otac i majka" izbačeni iz švedskih vrtića

Recimo, u zemljama članicama EU-a, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam "gender mainstreaming". I dok u Hrvatskoj, donekle, imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje ("rodno osviještena politika", ali možda se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige "Svjetska seksualna revolucija", ne postoji riječ "gender mainstreamnig", pa ljudi niti ne znaju da ih "već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i Vlada i europski autoriteti i jedan dio medija."

Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi "otac i majka" i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: "Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban."

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU-a (koji želi ukinuti državne suverenitete) od prije koju godinu, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti - "moja zemlja", nego - "zemlja koju najbolje poznajem". Našim umovima se vlada kroz riječi. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to "revolucija". Njihova društvena i mentalna struktura uopće nemaju prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se - tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet - trik je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u knjizi "Manifest protiv imperije - prilog povijesti američkog neoimperijalizma"), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u - a zastario mu je i izraz "tiranija većine" - uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer riječi "despozitam" i "tiranija" nisu bile prikladne. Nemojte ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti svjestan.

Ideje u nas ulaze pomoću riječi

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knjizi iz 1930., "Vrli novi svijet", Aldous Huxley je napisao: "Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi." Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu "Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije", u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja.

Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom, piše Estulin, nije osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, "za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti."

A ideje u nas ulaze pomoću riječi. "Sloboda" je često korišten termin u SAD-u, ali američki Ustav je, kako piše Saša Marković, više okrenut "formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu Ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava koja je dio Ustava od 1791.". Tko zna, možda je moguće i to - sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. To su uspjeli koristeći riječ - "sloboda".

Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za svoju imovinu: "Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine".

Liberalna demokracija, totalitarna u srži

Američki Kongres je 26. srpnja 1947. donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno-obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija i filmskom propagandom Holywooda, stvorilo ono što američki pisac Gore Vidal naziva - "prihvaćeno mišljenje". Vidal parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja. Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučajeva i procesuiran kao - neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću riječi. Recimo, "kapitalizam" bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije "kapitalizam". Zovimo ga preciznije - "korporatizam". "Komunizam" je, pak, predstavljan kao suprotnost "kapitalizmu", ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati - "državni kapitalizam". Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i "komunizam" nazvati "korporatizmom". Paroles, paroles, paroles...

Obratite pozornost i na razinu jezika u informativnim emisijama - mnoštvo imenica, kratke rečenice, jednostavni vokabular, kratki izrazi... Sve se to, piše Daniel Estulin, radi sa svrhom. Preko ljepote i složenosti jezika čovjek prenosi ideje i načela kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta, jezik postaje nalik nečemu što potiče iz fiksnog, brojčanog svemira: pas, kriminalac, privreda, bomba... nema tu pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. To je ispiranje mozga, s kumulativnim učinkom, koje postupno mijenja paradigmu društva.

U početku bijaše - riječ

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskoga rata i ideja o uklanjanju nacionalnih jezika u korist "temeljnog engleskog", budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. "Taj uvrnuti koncept", piše Estulin, "osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku." Korištenjem "temeljnog engleskog" u masovnim medijima, velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti postojeći niz pretpostavki o društvu.

Estulin piše da su ljudi talijanske renesanse govorili jezikom koji je dvjesto godina ranije oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli. Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća, kaže Estulin. Njegov rječnik koristio je Boccacio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje su trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski. Isto je Geoffrey Chauser, autor "Kanterberijskih priča" učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pritom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je Estulin zaključio da su jezici koje su stvorili pjesnici, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti. Jezici su stvorili nacije, a ne obratno. Jezikom ih se danas nastoji i uništiti.

Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice - U početku bijaše riječ. Snalaženje u "materijalnom" svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. (http://nexus-svjetlost.com/)

Krešimir Mišak


Povijesni podsjetnik...

Hrvatsko jedinstvo, 14. 02.1944.

Nevolja gola - najbolja škola

Obračun s lažima zločinaca i zadatci koji nas čekaju

Četiri i pol mjeseca partizanske vlasti! Četiri i pol mjeseca laži, podlosti, varanja, pljačke, otimačine, razbojstva i ubijanja. Kao da se sav gad i smrad, sve zlo ovoga svieta ujedinilo i srušilo nad onim krajem, koji iz poruge nazivlju "oslobođenim teritorijem".

Nema te kuge, nema te pošasti, te poplave ili požara, koji bi sličili onome, što oni nazivlja oslobođenjem. Tu rieč jako vole! Svi ti njihovi "odbori" (N.O.O., ZAVNOH, AVNOJ) pa i njihove "vojske" nose u svom nazivu tu rieč.

Mongoli, Tatari i Osmanlije bili su prava gospoda prema njima. Ta preko onog kamenog mosta kraj Novog Marofa, koji stoji tamo još od Kristovih vremena, prođoše tolike vojske, kulturne i nekulturne, prođoše horde razbojnika i rulje, vođene samo nagonom osvajanja i uništavanja, ali ni jednoj od njih ne pade na pamet, da taj most ruši. Ostao je čvrst i odolio hiljadama godina zubu vremena i tereta, koji je preko njega prešao - dok ne dođoše usrećitelji i osloboditelji, ti. koji kažu, da s bore protiv okupatora i tuđina, za sreću i socijalnu pravdu.

Desetcima godina ste radili na tom, da se sagradi željeznička veza između Koprivnice i Varaždina. Dobili ste ju - jedinu željezničku prugu, koju je b. Jugoslavija sagradila između Save i Drave. Nije građena ni za Pavelića, ni za ustaše ni za okupatora! Ta oni se njom ni vozili nisu! Gradili ste je vi - to su vaši žuljevi i vaša muka, gradili ste ju za sebe, za svoje potrebe. Došao je divljak, boljševik i silio vas, da ju sana razorite. Osloboditelj vas je oslobodio željeznica, mostova, kotara, obćina, škoča, stoke i živeža. Pravi osloboditelj!

Kad pobiedimo okupatora - sagradit ćemo - vele - novo, bolje i više! Tko će graditi? Tko će obnavljati Zar te dangube, ti fakini, ti seoski tatovi, te djevojčine i te bludnice? Zar će graditi srbski četnici i partizani nama Hrvatima željeznice, zgrade i ceste? Ne! Opet ćete graditi vi - vi seljaci i radnici, vaša djeca, svojim žuljevima i natapati svojim znojem.

Nu, eto, hvala Bogu (za Njega kažu da ga nema!) recimo i - ako smo lakovjerni, - vjerujmo, graditi će Niemci, kad izgube rat. Svejedno tko - svega toga nije bilo i što su ljudi već jednom načinili, mogu i drugi put.

Strašnije je nešto drago - oslobođuju nas ljudi, Hrvata. Smišljeno i sustavno. Vele - udaramo samo na ustaše, jer ustaše su krvnici i pljačkaši, uzrok svega zla. Ustaše su po njihovom najveći lopovi, kapitalisti, sve sami bogataši, među njima nema sirotinje, seljaka i radnika. Tako barem veli njihova promičba. Ta zamislite - ustaša poštenjak, ustaša sirotinja, seljak! Takvog - kažu - nema. Dakle - ustaše prvi na red i udri po ustašama! Nažalost, nasjeli su mnogi; inače dobri Hrvati, ali, rekli su: ne može se s ustašama! I onda još ovo: ustaša prodao Hrvatsku i hrvatsko more Talijanima! Kako ćemo onda s ustašama?! Valjda su takvi danas došli k sebi! Možda je suvišno, ali radi onih, koji težko dolaze k sebi, pogledajmo kako stvar stoji. Ne idimo daleko - ostanimo samo u Ludbregu i okolici.

Sa svojim prijateljima Ludbrežanima nekog sam dana pravio jednu tužnu statistiku: popis Hrvata i ustaša, koje su partizani do danas u tom kotaru ubili. Nabrojismo 61 (šestdesct i jednu) žrtvu. Zacielo smo koga zaboravili, nu ni jednog previše nismo uzeli. Od tih je 36 listaša, ostalo su legionari i još neki ugledni Hrvati. Među njima je 1 učitelj, 1 student, 1 umirovljenik, nekoliko obrtnika, a sve ostalo seljaci, ljudi s obiteljima, sa sitnom djecom, braćom i roditeljima. Ni jednog kapitaliste, ni jednog bogataša, ni jednog tvorničara ili trgovca nisu partizani ubili u ludbrežkom kotaru. A mogli su ih dosta, da su samo htjeli!

Nu dobro, pomisliti će kakav naivčina: valjda su bili pljačkaši i krvnici, koji su ubijali slobodoumne, napredne, demokratski ili jugoslavenski razpoložene ljude.

Mjesto odgovora pogledajte ovo:

Gabriel Kuharić - krvnik i pljačkaš
Josip Herceg - krvnik i pljačkaš
Tom Gložinić - krvnik i pljačkaš
Stjepan Kancijan - krvolok
Post. činovnik Fizir - krvolok i razbojnik
Obrtnik Špoljarić - krvolok i razbojnik
I tako dalje - vriedi za svakog od 61 žrtve.

Poznati su vam dobro ti ljudi, poznati su cielom kotaru po svojem poštenju, po svojoj dobroti, poznati su kao skromni seljaci i radnici, s vama su se razgovarali i s vama živjeli!

Nikoga nisu ti ljudi opljačkali, ni jednog svog političkog protivnika nisu ubili.

Svejedno - ubijeni su ili iz zasjede ili goloruki, a neki od njih i strašno mučeni. Zašto onda?

Zato, baš zato, jer su bili dobri Hrvati, jer su bili uzor seljaci, jer su voljeli svoju državu. Takvi su partizanima najopasniji. Ne ubijaju oni seoske tatove i pljačkaše, one, koji napadaju tuđe žene ili one, koji pijančuju i ne vole raditi. Boljševizam, koji partizani žele ostvariti, ne voli čestitosti, ne voli obitelji i ne voli morala. Ovakvi uzorni ljudi boljševizam najviše smetaju. Kad su se ovih riešili, došli su na red drugi. Najprije ih proglasiše taocima i odvedoše u Kalnik. Puštali su ih pomalo natrag, ali tko garantira, da ih drugi put za kakvu sitnicu opet ne će uhvatiti i likvidirati. A zašto njih, pa bar oni nisu ustaše? Baš zato, što su dobri i čestiti! Nakon njih došli bi na red i drugi - zato jer su Hrvati, a na koncu i oni sliepci i lude, i oni zločinci: partizani-Hrvati.

Tko to ne vidi i ne će da vidi ili je glup ili je zločinac. Ide se za tim, da se uništi hrvatski narod.

A kako je to s Dalmacijom i Jadranom? Dvije i pol godine su nas napadali radi prodaje tih najdragocienijih dielova Hrvatske. Svršilo se tako, da su Ustaše razoružavali Talijane i tjerali ih, a partizani se s Talijanima složili i nastavili zulumom nad našim tamošnjim svietom. Pokazalo se, da su kroz čitave te dvie i pol godine Talijani paktirali i s četnicima i s paritizanima i zajednički uništavali sve, što je hrvatsko, a još više ono, što je ustaško. Dok su se četnici i partizani slobodno šetali Splitom, Šibenikom i Dalmacijom, ustaša se tamo nije smio pokazali.

Reći će vam partizani još jedno: borimo se proti okupatora, protiv Niemca.

Kao da je Niemcima drago, što moraju u Hrvatsku slati svoje divizije i čuvati si leđa u ovom velikom ratu i što njihovi sinovi u sukobu s tim banditima moraju gubiti svoje živote. Niemci bi bili najsretniji, kad bi Hrvati sami branili svoju zemlju, a time ujedno i ovaj dio Europe i svjetskog ratišta.

Da nema partizana, ni jednog njemačkog vojnika sigurno ne bi bilo u Hrvatskoj.

Uzrok svakome zlu u našoj državi samo su partizani. Oni su krivi svim našim brigama i nedaćama.

Pitajte ih još jedno:

- Odkud njima tolika ljubav prema Hrvatskoj?
- Kako dođoše na to, da baš Hrvatsku prvu oslobode?
- Zašto ne čine to u Srbiji, Rumunjskoj, Francuzkoj, Češkoj, Belgiji, Nizozemskoj i t. d.?
- I tamo vlada Niemac, ili kako oni kažu - okupator.

Zato - odgovaramo mi - jer to nije borba protiv okupatora, jer to nije borba za demokraciju, već borba za podpuno uništenje hrvatskog naroda i za pobjedu velike Srbije. Da li će ta Velika Srbija biti partizanska (boljševička), anglofilska, pravoslavna ili kakva druga, svejedno je: glavno da je Velika Srbija, a ta je bila i biti će, dok je svieta i vieka, protivnica svega, što je hrvatsko i europsko.

Hrvati! Osviestimo se! Složimo se! Vrieme je! Nevolja nas je mnogo toga naučila! Danas ustaše tu zemlju brane i za nju daju svoje najbolje živote. Iz ustaških redova odpalo je sve, što ne vriedi i što nije dostojno toga imena.

Ovu borbu vodimo za svoju državu, za koju su se borili kroz stotine godina najbolji Hrvati - Zrinski, Kvaternik, Starčević, vođa i učitelj Stjepan Radić, Javor i bezbroj drugih.

To je istovremeno borba za sve, što je naše - za našu zemlju, za naše obitelji i za naše gole živote.

Ako budemo složni, biti ćemo jaki i ne trebamo se bojati nikoga - nitko nam onda ne će moći države oteti. Pustimo danas po strani sve naše suprotnosti i opreke, koje su tako neznatne i sićušne, kad se radi o svetom i velikom cilju, o našoj državi i slobodi. Kad tu državu osiguramo, onda je naša stvar, kako ćemo ju urediti i izgraditi. Tu se možemo i razlikovati, ali kad se radi o njenom obstanku, razlike biti ne smije.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!


USTANICI: UVIJEK ĆEMO BITI ZA DOM SPREMNI

H.V.R ČUVARI DOMOVINE – USTANICI oštro osuđuju kršenje Ustava, prava i slobode govora, a ponajviše napadaje na poginule vitezove IX bojne HOS-a "Rafael Vitez Boban" sa čijeg su spomenka jučer nasilno po okriljem noći maknuta slova starohrvatskog pozdrava ZA DOM SPREMNI!

I sve to po želji i težnji pojedinih ljudi antihrvatskog svjetonazora koij su se peticijom žalili koje kuda po svijetu i europi i tražili uklanjanje natpisa.

Tužno je, žalosno i razočaravajuće da takvih ljudi u našoj Hrvatskoj ima, da u svojoj mržnji prema narodu Hrvatskome među kojim žive i Vitezovima HOS-a koji su dali život za Hrvatsku, da nad njihovim mrtvim kostima vrše rabote nijekanja njihova pozdrava, izgleda obilježja pod kojima su za njihove živote HOS-ovci položili svoje živote, sa 480 ljeta starim pozdravom ZA DOM SPREMNI! na usnama i odori.

Svi ti potpisnici peticije su do sada razvidno u svojim djelima djelovanjima dokazali i pokazali nesnošljivost prema zemlji u kojoj žive, prema njenim vrednotama. A ovom su peticijom pokazali kako njima čini se nije mjesto među nama Hrvatima. Stoga tražimo od nadležnih institucja provođenje istrage nad potpisnicima i podužemo optužbu za nanošenje štete ugledu Domovinskog rata, hrvatskih ratnika, službenim i povijesnim oznakama pripadnika Oružanih snaga koje su branile i stvarale Hrvatsku državu u kojoj ti potpisnici danas slobodno rade i žive. Oni su svojom peticijom iznijeli neistine o Hrvatskim oružanim snagama, nestine o Hrvatskoj povijesti i time pogodovali svima onima koji su do i za stvaranja moderne Hrvastke države činili isto, ponajviše onima koji su devedesetih vršili agresiju na Hrvatski narod i Hrvatsku. Stoga i samim time pokazuju kako su neprijateljima Hrvatskoga naroda, njegove povjesti, tradicije, običaja, oružanih snaga, ratnih veterana, jednom riječju izdajnici.

Ne čudi zato što nitko od njih i sličnih istomišljenika nije pisao peticije protiv četničkih obilježja, creda, spomenika ili dužnsnika. Ali niti protiv partizanskih ne pišu peticije, čini se kako oni u svome svjetonazoru pripadaju baš tim i takvim antihrvatskim grupacijama.

Stoga bih im odaslao jednu poruku:

"Dame i gospodo, Vi koji ne volite i ne držite do onoga što smo stvorili, koji ne volite i ne štujete zemlju u kojoj živite, njene ratnike i branitelje, njenu povijest ma kaova ona bila. Vi koji niste učinli ništa kako bi ona nastala, postala i obranila se od vaših istomišljenika koji su ognjem, čelikom i olovom palili, žarili, i ubijali naš Hrvatski narod slobodno možete vratiti Hrvastku putovnicu, šahovnicu i domovnicu i otići živjeti kamo vas volja. Svojim ste činom pokazali kako ne pripadate Hrvatskom narodu niti povijesno, niti etički, niti moralno, niti genetski a niti politički...

Mi smo se borili za slobodu i demokraciju, pravo na izbor, pravo na slobodu govora, a Vi? Zašto ste se Vi dame i gospodo borili tijekom agresije na Hrvatsku? Agresije vaših nasljednika partizanske ideologije i simbolke, nazivlja, creda koij su do stvaranja samostalne moderne hrvatske ubijali svakog onog tko je spomenuo šahovnicu, Vilu velebitu, Marjana ili Jelačića Bana i Hrvatsku samostalnost?

I ne ! nemojte nam prodavati priče iz srbijanskih udžbenika o Paveliću, Jasenovcu i Ustašama... mi smo naučili i uvidjeli koliko je u tim tekstovma laži i obmana. Nadalje, pitajte u svijetu jesu li se amerikanci odrekli svojih obilježja, pozdrava, creda pod kojim su ratovali u svojim agresorskim ratovima? Jesu li se Američki marinsi odrekli pozdrava "Semper fi" a nakon svojih ratova? Pozdrava sa kojima na oznakama i usnama štite interese svoje zemlje,svoga naroda? Jesu li to učinili izraelci i izrealski vojnici nakon što pobiju desetine plaestinskih žena i djece svakoga dana štiteći interese svoje zemlje i naroda? Nisu naravno. A oni bi vjerujte, ljude poput vas vrlo brzo procesuirali, jer oni štite svoje interese i povijest svoje države i naroda ma kakova ona bila i kao god na nju ostatak svijeta gledao, dočim vi to ne činite. Vi djelujete protiv svojih... stoga, što vam reči nego slijedeće:

ZA DOM SPREMNI! ne mora se nužno nositi na čelu, krpenoj oznaci, stjegu ili odjeći, ne mora pisati na kamenu ili ploči.. Ono se nosi u srcu i duši, ono se prenosi u obitelji i domu nas Hrvata, a to ne možete srušiti i obezvrijediti... Mi smo ratovali kao i naši preci ZA hrvatski DOM, SPREMNI bivali i jesmo čak i za vašu slobodu mrijeti...

Imena potpisnika sramotne peticije možete pročitati ovdje: http://www.peticija24.com/uklanjanje_natpisa_za_dom_spremni_sa_spomenika_9_bojne_hos-a

U ime pokreta
ČUVARI DOMOVINE - USTANICI

Mario Makas Slaviček
Krilnik


Split, 29.1.2015.

ORJUNA I MILICIJA POD OKRILJEM NOĆI OSKRNAVILI SPOMENIK POGINULIM VITEZOVIMA HOS-a

Spomenik 46-orici poginulih pripadnika IX. bojne HOS-a opet je oskrnavljen!
Nakon što su ga orjunaši nedavno zalili crvenom bojom podsjećajući na koljački partizanluk, sada su osokoljeni podrškom crvene milicije, koja je naoružana čekićima i dlijetima, pod okriljem noći zajednički izvršili podli napad na spomenik na kojemu je nedavno isklesan natpis 'Za dom spremni'!
Natpis je tako išteman usred noći na radost sljedbenika crvenih koljača i na žalost cijelog hrvatskog naroda!

Pozivamo sve nacionalno svjesne Hrvate na zaštitu i obnovu spomenika našim poginulim vitezovima!


Split, 28.1.2015.

Tvoja braća su pod zvijezdom petokrakom ubijali i klali od Vukovara do Škabrnje, a moja su ih za dom spremna braća zaustavila

Ukoliko je Slobodna promjenom vlasnika izišla iz mosorske pojate, čitatelji će imati priliku pročitati odgovor drugu Piliću. Onakav kakav zaslužuje.

Samo teški psihički bolesnik u raspravi o spomeniku poginulim braniteljima može napisati:Tvoja su braća otvorila Auschwitz i Jasenovac, moja su ih zatvorila.

Prosječno inteligentan čovjek u raspravi o spomeniku poginulim braniteljima, treba konzumirati veliku količinu alkohola ili teške droge da bi stvorio iluziju o sebi hrabrom antifašisti u ljutom boju protiv deklariranog filonacista koji posredno slavi zločin, i koji misli, jadan, ako je on fašist, da sam i ja. Ne Piliću ti si antifašist, a to je puno gore.

U svijetu postoje univerzalna zla: nacizam, fašizam i komunizam koja osuđuju svi normalni ljudi. Samo u hrvatskoj postoje mrzitelji fašizma koji obožavaju komunizam. Nitko nije antifašist tko nije antikomunist. Hrvatski komunisti se lažno predstavljaju kao antifašisti. Oni su crveni fašiti. Pilić im je tipični predstavnik. Mrze, pljuju i vrijeđaju i to žrtve, a obožavaju, veličaju i hvale zločin i zločince. Naravno komunističke.

Hrvatsku su napali takozvani antifašisti sa crvenom zvijezdom petokrakom. Hrvatsku su obranili stvarni antifašisti i antikomunisti sa krunicom i uz pozdrav za dom spremni. Previše je to za Pilića i kada ne bi bio pod narkoticima. Žalim ga. Brzo će lustracija. Buđenje će biti bolno i teško.

Pilićev privid, zapravo bijeli miš s kojim se on u rastrojstvu beskompromisno obračunava je nesretnik koji možda ne zna dobro hrvatski jezik, pa drži da su fašizam i antifašizam isto, nisu tzv antifašizam je gori i licemjerniji jer je to ustvari crveni komunizam.

Utješno je što hrabri antifašist mora ohrabriti Podruga antifašističkom porukom: ne boj se mene, ja ti nisam brat. Bože što sam nesretan da mi ovakv intelektualni i moralni titan nije brat. Plačem, ali od sreće.

Razlika između Njemačke i Hrvatske je u tome što Podrug nakon jučerašnjeg javnog veličanja nacizma nije ni na psihijatriji ni u zatvoru, nego u Gradskom vijeću Splita, bulazni antifašist. Razlika između civilizacije i pilićevog plitkog uma je u tome što je još samo u Hrvatskoj moguće veličati zločinački komunizam a neistomišljenike, domoljube i branitelje nazivati fašistima.

Skoro će lustracija Piliću, pa će ti ostati samo pojata ili preseljenje u istočne krajeve, koji još njeguju tvoju ideologiju. Posebni biser je humana poruka organima socijalističke vlasti da humano postupaju s klasnim neprijateljem: Neka filoustaša obnovi sve oštećene antifašističke spomenike u Splitu, poručuje mi Damir Staljinko.

I prije izricanja njegove kazne, moram ga opet rastužiti. Stvarni i rijetki antifašistički spomenik, onaj HOS-u je upravo obnovljen. Piliću i njegovim antifašistima prepuštam da oni sami i s ljubavlju obnove sve one sa crvenom zvijezdom petokrakom, mogu i one o junacima koji su bacali bombe na glazbu, a mogu i uglednicima koji su kukavički pucali s leđa u predsjednika HSS, pa hrabroj Titovoj armiji, pa vođi Staljinu, pa krvnicima sa Blaiburga i križnog puta… i sličnim humanim antifašistima.

Nema boljeg i zornijeg primjera od Pilića, na kojemu mladi naraštaji mogu učiti tko su i što tzv. antifašisti. On za spomenik poginulim hrvatskim braniteljima tvrdi da je fašistički spomenik i oduševljeno podržava Josipovićev biser da je ustaška “zmija oslabljena, ali je još uvijek tu“. Pa mudro zaključuje: sada vidimo: ne samo da je još uvijek tu, nego i diže glavu.

Tko diže glavu? Crveni fašisti koji su pobili tisuće Hrvata i ostali nekažnjeni, crvenozvjezdaši koji su napali Hrvatsku i danas su amnestirani, antifašisti koji su opljačkali Hrvatsku dok su domoljubi ginuli, pa do danas vladaju , pa privilegirani tzv. antifašisti koji žive od fašističke kune pljujući po mrskim neprijateljima, dok kao pravi komunisti žive u otetim židovskim stanovima.

Licemjeri, skoro će promjene. Čeka vas lustracija.Ostajte mi do tada privilegirani, sretno uhljebljeni i antifašistički hrabri. A ja vas pozdravljam pozdravom kojim smo obranili hrvatsku neovisnost. Za Dom Spremni!

Pozivom na zakon molim da u prvom broju SD i uz opremu i na način kako je objavljen i pamflet prepun uvreda i laži pod naslovom: Tvoja su braća otvorila Auschwitz i Jasenovac, moja su ih zatvorila, objavite moj odgovor Damiru Piliću, bez ikakvih kraćenja i cenzuriranja, uz naslov koji je puno prikladniji, pristojniji i istinitiji od njegovoga.

Luka Podrug


Zagreb, 28.1.2015.

Pilićevi i Pavičićevi su zatvorili Hudu jamu, a ne Auschwitz

U Slobodnoj Dalmaciji od 28. siječnja 2015. je članak dvojice zapjenjenih junoša, branilaca tekovina “prečiste” komunističko-velikosrpske revolucije, koja je nama Hrvatima uvela nesmiljenu diktaturu i lišila nas najelemntarnijih ljudskih i nacionalnih prava na period od 45 godina. Obadvojica su se obrušila na našega političkog tajnika g. Luku Podruga, zbog toga što je preuzeo odgovornost na natpis „Za dom spremni“ na spomeniku IX. Bojni HOS-a. Napominjemo da HČSP u potpunosti podržava Luku Podruga.

U uobičajenim stilu, koji više nikoga ne može ganuti, ta dvojica svoju davno izgubljenu bitku prebacuju u Auschwitz i na nacizam, a svoju rigidnu antihrvatsku politiku motaju u taj nedodirljivi celofan. Zgodno! Jer tko će normalan biti za zločine koji su tamo počinjeni, i tko će tomu proturiječiti!? Tako Pilić tvrdi da su njegovi zatvorili Auschwitz, a Podrugovi su ga tobože otvorili. Za Pavičića je spomenik HOS-a u Splitu, notorni nacistički spomenik. Obadva autora su više nego apologetski raspoloženi prema propalom komunističko-velikosrpskom režimu, a njihova patetika je nadasve groteskna, anakrona. A ni jedne jedine riječi u člancima nema o Domovinskom ratu i velikom doprinosu HOS-a u tomu obrambenom ratu, i zbog čega je spomenik podignut.

Stoga mi poručujemo tim zaostalim snagama jugo-komunizma, rigidnim mrziteljima Hrvatske, da naši nisu otvorili Auschwitz niti su ga njihovi zatvorili, on je bio u Poljskoj, nego su njihovi zatvorili žive Hrvate u Hudu jamu, Jazovku i 1650 do sada pronađenih jama koje svjedoče o njihovoj svekolikoj “ljubavi” prema nama Hrvatima. Stoga oni nemaju što reći o povijesnim bitkama za hrvatsku državu, za koju se borio HOS. Ne da nemaju, oni to i ne mogu, jer im pero zakaže na sam spomen Hrvatske, a i guši ih u grlu. Poručujemo im još nešto, a to je da su njihovi stvorili Jugoslaviju, a da smo ju mi za vijeke vjekova zatvorili.

Naposljetku, suosjećamo sa splićanima koji moraju živjeti u sudsjedstvu s ovakvim tipovima.

Josip Miljak


Povijesni podsjetnik...

Hrvatski branik, Vinkovci, 10. travnja 1942.

Uz prvu obljetnicu našeg državnog života

Hrvatski je narod vjekovima kročio mučnim i trnovitim putem, dok nije došao do žuđene slobode - tog najvećeg božjeg dara, koji svakom narodu omogućuje njegov pravilan i nesmetan razvitak. Prohujali su vjekovi patnja, suza i sudbonosnih povjesnih lomova; izgarale su žrtve paljenice na oltaru naše narodne slobode; krv je tekla i oplodavala našu izranjenu zemlju; pokraj nas su prolazile galerije umnika, građana, seljaka i boraca i nosile u rukama goruću zublju, a u duši san naš: slobodu.

"O mila, o draga, o slatka slobodo,
Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do'."

I naše su tijelo, izranjeno i izmučeno, pribijali naši neprijatelji na stup sramote; ubijali nam dušu, ali je ubili nisu. Ona je u agoniji samrtnih muka gledala san privrženih pokoljenja i nazrela osvit novog dana. Ona je izlila iz groba poniženja, odvalila tešku kamenu ploču, koja je pritiskivala njezine grudi, ponizila svoje neprijatelje, razgnala tešku magluštinu i doživila svoje uskrsno slavlje.

I naše je pokoljenje sretno, što mu je providnost namenila, da uskrs svog narodnog i državnog života slavi baš u vrieme velike proljetne kršćanske svetkovine - Uskrsa.

I kao što ja Krist svojim uskrsnućem najjasnije dokazao svoje božansko podrietlo i označio svoju odkupiteijsku misiju, tako je i hrvatski narod, uspostavom svoje narodne i nezavisne države, dokazao svoju vitalnu snagu i pravo na život, i kao što bi uzaludna bila naša vjera u vječno spasenje, da Krist nije uskrsnuo, tako bi i vjera u snagu i izgradnju naše države bila uzaludna, da nije počivala na vjeri u narodno uskrsnuće.

Krist je isplatio posljednji novčić za slobodu djece božje. Iz njegova žrtvenog prinosa mora prostrujiti blagoslov na sve pojedince i sve narode, žele li i pojedinci i narodi biti sretni. Nikada ne smijemo zaboraviti, da sve blagodati našega života i sve duhovne vriednosti izviru iz božanskog zaklada Kristove nauke.

Uzalud nam je tražiti put, istinu, pravdu, život, ako ne sliedimo onoga, koji je sam Put, Istina, Pravednost i Život.

Da Hrvatski narod nije bio kroz vlekove sudbinski povezen sa životom crkve Božje, i da nije svoju odpornu snagu crpio iz njezine nauke, nebi mogao očuvati svoj poviesni položaj na granici istoka i zapada; ne bi mogao odoljeti turskoj najezdi ni prislzanju austrougarske kamarilske politike.

Da hrvatski narod nije imao čvrste vjere i pouzdanja u uspjeh, nebi ni danas još ubirao plodove svojih žrtava. To je vjera u vitalnost i vječnu snagu hrvatske, koja nam je rodila genije, vidovnjake, apostole, mučenike i borce.

Geniji su kazaljke na satu, koje pokazuju doba u životu jednog naroda. Vidovnjaci su proroci sretne njegove budućnosti. Apostoli su propovjednici i promicatelji sviestživotnih energija. Oni ne traže sebe ni plaće za svoj rad, već izranjenih nogu, štapom u ruci i torbom na ramenu diele kvasac i prosiplju blagoslov. Mučenici su sjeme novih i jakih pokoljenja, a borci su stražari, koji bdiju nad granicama našeg povjesnng i državnog prava.

Uz pojam narodne slobode i državne nezavisnosti čvrsto su i nedjeljivo povezana imena Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Milana Šuflaja, braće Radića, Stipe Javora, znanih i neznanih ustaških boraca do naših dana, a iznad svih ime velikog osloboditelja i preporoditelja našega poglavnika dr. Ante Pavelića. Boljega vođu niti smo trebali niti smo mogli poželjeti. On je u svom biću oličio najbolje duhovne vriednosti našega naroda. Iz njega je prosukljala sva iskonska i eruptivna snaga našeg narodnog bića. On je stvoritelj naših vjekovnih težnja, uskrsitelj naše države i čuvar njenih prava i nezavisnosti.

Njegov je rad nesebičan, ustrajan i požrtvovan. On je svoje djelo okrunio uspostavom države hrvatske, koja je izašla iz krvplamena ovog našeg orijaškog svjetskog sukoba. Poglavnik je ujedinio i povezao sve narodne snage, da uspostavljenu državu ojača i izgradi prema ustaškim načelima i da ju jaku preda budućim pokoljenjima.

O, krvava, draga zemljo,
O, grobovi zarasli dračem,
O, spomeni kameni davni,
Domovino branjena mačem.

Očevi, majke i djeco
Luzi, njive i gore
Čujte Šumare, rijeke
Slušajte bruji more

Zatresla se utroba zemlje
Planulo sunce vrh gora
Bacismo lance sa sebe
Osvanula je zora.

O blažena mati bila
Koja nam sina rodi
Hosana, hrvatska zemljo -
Hosana, koji te vodi.

Mara Schwell-Gamiršek

Prošla je godina dana od uspostave Nezavisne Države Hrvatske, godina dana ustrajnog i požrtvovnog rada u svim pravcima narodnog i državnog života. Poglavnik nije zaboravio ni radnika, ni seljaka, ni vojnika, ni činovnika. On nas sve poziva na konstruktivan rad u dobro naroda i države.

Samo u složnom i nesebičnom radu doprinijet ćemo najbolji udio novoj europskoj zajednici i sretnijoj budućnosti hrvatskog naroda.

S.B.


Braniteljski radio

GENOCID JE DOGOVOREN U JALTI

Mnogo je toga već napisano i izgovoreno o Bleiburškoj tragediji, ili Križnom putu, najvećoj tragediji u povijesti hrvatskoga naroda. Vjerujem da je većina onoga što je dovelo do ovog hrvatskog holokausta danas poznato svima, osim onih koji to ne žele znati. Poznata su također i imena svih glavnih i najodgovornijih aktera koji su ne samo dogovorno odobrili, nego i naredili izvršenje ovoga strašnoga zločina genocida nad hrvatskim narodom.

Koliko god je on bio strašan, ovaj monstruozni zločin nad našim narodom nije bio jedini, nego jedan od niza zločina koje su oni koji se i danas slave kao najveći heroji i humanisti, pobornici pravde i demokracije počinili nad obezpravljenim narodima Europe poslie završetka 2. svj. rata.

Većina onih koji su od 1945. do 1991. g., odgajani pod strogom kontrolom komunističkih zločinaca, izvršitelja ovih zločina, a pogotovo ova naša generacija koja je 2000. godine ponovno pala pod cenzuru istih “vaspitatelja”, vrlo malo zna o ovim zločinima genocida.

Za to sam odlučio u ovoj emisiji, barem ukratko, opisati stradanja nekih drugih naroda nad kojima su, kao i nad Hrvatima, “civilizirani saveznici”, poglavito Englezi, na podmukao i bestijalan način izvršili zločin genocida. Zločin za koji nijedan od njih nikad nije odgovarao.

Mnogi od nas starijih čuli su razne priče o ruskim vojnicima koji su se za vrieme 2. svj. rata, pod zapovjedništvom bivšeg general-pukovnika Crvene armije, Andreja Vlasova borili na strani njemačkoga Wehrmacht-a.

Sjećam se da su skoro svi o tim vojnicima govorili kao Kozacima koji su se, kad bi izmakli njemačkoj kontroli, znali opijati i pijani vršiti razna nedjela uključujući i silovanje. Ustvari, masovna silovanja, zločin koji je od davnih vremena prirođen ne samo Rusima, nego i njihovim balkanskim mezimcima Srbima, nisu počinili Krasnovi Kozaci, nego pripadnici Crvene Armije i to u svim zemljama kroz kojeje ova boljševička soldateska prolazila.

Kako me je takorekuć od rođenja najviše interesirala povijest, posebno onaj ratni, vojnički dio, uvijek sam o tom subjektu pokušavao pronaći što više informacija. Normalno da u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo moguće doći do ničega što bi bilo slično istini pa, uvijek u potrazi za istinom, po dolazku u izbjeglištvo potrošio sam puno vremena i sredatava u traganju za informacijama o onome što se događalo za vrieme 2. svj. rata, a posebno u onim mračnim godinama po njegovom završetku.

Na temelju onoga što sam našao u velikom broju knjiga, brošura te raznih zapisa koji su mi na Zapadu bili dostupni, bilo mi je omogućeno doći do autentičnih informacija podpuno oprečnih onim tumačenjima koja sam prije slušao. Prva među njima je da jedinice Kozaka koje su bile u sastavu Whrmacht-a nisu bile pod zapovjedništvom generala Andreja Vlasova, nego pod zapovjedništvom generala Pjotra Krasnova. Vojska generala Vlasova ili “Vlasovci” nisu bili Kozaci, niti su s njima imali veze.
Nu najprije: kada, kako i zašto je general Vlasov “prešao” na njemačku stranu.

Na početku 2. svj. rata Andrej Vlasov je bio četvriti po redu od šest najpoznatijih malđih generala Crvene armije; Žukov, Leljušenko, Kuznecov, Vlasov, Rokosowski, Govorov. U šest mjeseci od početka rata skoro na svim dielovima fronta sve formacije Crvene armije bile su u stalnom, neorganiziranom povlačenju pred munjevitim napredovanjem njemačkih snaga. Tek počekom 1942. došlo je do neke vrste koordiniranog protuudara Crvene armije protiv njemačkih snaga na Sjevernom frontu. U namjeri da probije njemački obruč oko Lenjingrada, 7. siječnja 1942. Vlasov na čelu 2. Udarne armije, kojoj je prije nekoliko dana postavljen za zapovjednika, počima s udarom na njemačke postave. Uz Vlasovljevu Drugu udarnu, ovaj protunapadaj bio je planiran kao kombinirana operacija od još tri sovjetske armije; Četvrta, Pedesetdruga i Pedesetčetvrta, plus snage iz obkoljenog Lenjingrada, koje su trebale početi s probijanjem obruča iznutra.

Ali ove tri armije ili nisu pošle u napad ili su ih na samom početku njemačke snage uspjele zaustaviti i odbaciti. Iz obkoljenog Lenjingrada nije bilo nikakve akcije jer, navodno, nisu primili nikakvu zapovied. Jedino je Vlasov sa svojom armijom na “Volkov frontu” probio njemačke postave i do početka veljače 1942., ušao 75 kilometara duboko uokupirani teritorij. Tu je Vlasov morao stati jer je na snagu stupila ona svima već dobro poznata nesposobnost Staljinove vrhovne komande koja, uz sve ogromne zalihe, nije mogla naći ni hrane, ni ljudstva, ni strjeljiva za pojačanje Vlasovu i njegovoj vojsci. Radi ovakve nesposobnosti i blatantne bezobzirnosti Staljinove Vrhovne komande, čiji glavni “strateg” je bio sam Staljin, Lenjingrad je ostavljen da polaganom smrću umire iza njemačke blokade. Za vrieme ožujka zimski putevi su još bili prolazni, ali već početkom travnja čitavo močvarno područje kroz koje je Vlasova armija napredovala, stopilo se u neprohodno jezero blata. Nestali su svi putevi kojim bi se mogla dostaviti bilo kakva pomoć. Ali nikakve pomoći nije bilo ni iz zraka. Armija je ostala bez hrane, a na sve molbe Vrhovnoj komandi da mu se dozvoli povlačenje Vlasov je dobio Staljinov odgovor da to ni u kojem slučaju ne smije učiniti i da će se svaki pokušaj povlačenja smatrati izdajom.
To rezultira podpunim obkoljenjem Vlasovljeve armije.

Kroz dva sliedeća mjeseca masa vojnika skapava od gladi. Već su pobijeni i pojedeni svi konji. Ljudi još tu i tamo nađu po koje kopito koje pokušavaju glodati. Onda na 14. svibnja, na decimiranu armiju sa svih strana počima njemački napad. Jedini zrakoplovi u zraku su njemački zrakoplovi. I tek onda, sprdnja i uvreda. Iako vrlo dobro zna da je to sada nemoguće, Staljin “dozvoljava” povlačenje. Uza sve nemogućnosti, Vlasov se odupire i nekoliko puta pokušava izvršiti proboj, sve do početka srpnja kad je njegova armija bila doživjela istu sudbinu Druge Ruske Armije pod zapovjedništvom generala Aleksandra Samsonova 1914. godine. Bila je podpuno uništena.

Nu Vlasov nije izvršio samoubojstvo kao što je učinio Samsonov.

Poslie što je njegova armija bila uništena, on je s grupom vojnika i častnika nekoliko dana lutao po šumama i močvarama i, ostavši bez zadnjega naboja i zadnjega zalogaja, mokar i podpuno izcrpljen, 6. srpnja 1942., bio je prisiljen predati se Njemcima. Bio je sproveden u njihovo zapovjedništvo u blizini Lötzena, u Iztočnoj Prusiji, gdje su Nijemci već držali nekoliko zarobljenih sovjetskih generala i jednog političkog komesara. Svi ovi zarobljenici su izpovjedili njihovo neslaganje sa Staljinom i njegovom krvavom politikom i bili su spremni poći u borbu protiv njega, ali niti jedan od njih nije bio materijal glavnog zazapovjednika. To je sada postao Vlasov. Od početka rata 22. lipnja 1941. do polovice 1942. u njemačko zarobljeništvo pao je ogroman broj sovjetskih vojnika i častnika. Mnogi od njih dragovoljno. Večina njih mrzili su Staljina i boljševike i, na priedlog Nijemaca i vodstva ruske emigracije, dragovoljno su se javili u novo uzpostavljenu formaciju za borbu protiv boljševizma zajedno s Niemcima.
Tako je nastala “Ruska Oslobodilačka Armija” ili “Vlasovci”.

Na njemačkim odorama, na lievom rukavu ovi vojnici nosili su grb sv. Andreja obrubljen ruskom bielo-plavo-crvenom trobojnicom. Na vrhu grba bila su ćirilska slova “P O A” kratica za Russkaya Osvoboditeljnaya Armiya. Ustvari mnoge antiboljševičke formacije sastavljene od pripadnika podjamljenih naroda u boljševičkom Sovjetskom savezu; Donskih Kozaka, Ukrajinaca, Rusa, Litvanaca, Bjelorusa, Krimskih Tatara, Čerkeza i drugih, koje su se priključile snagama Wehmachta formirane su još na samom početku rata. Sve su imale svoje nacionalne zapovjednike, ali sve su bile pod njemačkim vrhovnim zapovjedništvom, Ove formacije bile su razbacane po okupiranim prostorima i najprije držane pod izravnim zapoviedništvom njemačkih častnika. Po dolazku na scenu generala Vlasova Niemci pokušavaju većinu njih staviti pod njegovo zapoviedništvo, ali bez uspjeha, tako da Vlasov i njegovi generali nisu imali što raditi osim igranja karata u Dahlemdorfu nedaleko od Berlina. Jedna od ovih formacija bila je tkzv. Voskobojnikova brigada, koja je dobila ime po K. P. Voskobojnikovu, koji ju je na početku 1942. g. osnovao u mjestu Orša u Bjelorusiji. Poslie Voskobojnikove pogibije za zapovjednika je postavljen general Kaminski . Već sredinom te godine brigada se sastojala od pet pukovnija. Svaka pukovnija brojila je od 2,500 do tri tisuće ljudi, s jednom topničkom i jednom oklopnom bojnom s preko 20 ruskih tenkova, što znači da to nije bilabrigada,nego divizija. Njezin zadatak je bio susbijanje akcija komunističkih partizana.

Uslied stalnih partizanskih diverzantskih napadaja, u ljeto 1942., na ovo bojište iz Poljske je povučena brigada Gil-Blažević. Gil-Blažević je kasnije promienio svoje prezime u Rodionov, pa je ova brigada je bila poznata i pod imenom “Rodionova brigada”. Ova brigada bila je poznata po okrutnosti nad Židovima i bila je ona koju su Nijemci uporabili za gušenje pubune u Waršavskom getu. Kad su na početku 1943. g., Nijemci pokušali ovu brigadu staviti pod zapovjedništvo generala Vlasova, Rodionov je to kategorički odbio s zahtjevom da Vlasov “mora razjasniti zašto se u njegovome programu nigdje ne spominje borba protiv svietskog židovstva i židoljubljivih komesara”.

Kako ćemo vidjeti, ova Vlasovljeva čovjekoljubivost neće kod Zapadnih saveznika imati nikakve vriednosti. Vidjevši da će Hitler izgubiti rat, Rodionov u kolovozu 1943., svoj crni barjak s srebrnom lubanjom zamjenjuje s crvenim boljševičkim barjakom i stupa u savez s partizanima.

Nijemci protiv njega šalju Kaminskijevu diviziju.

Brojčano najveća skupina koja je ustala protiv boljševizma i stupila u savez s Nijemcima bili su Donski Kozaci pod zapoviedništvom generala Pjotra Krasnova. Krasnov, rođen 1869. g., bio je generalpukovnik carske vojske. Kao zapovjednik obrane Petrograda na početku boljševičke revolucije 1917., pokušao je razbiti boljševike, ali je bio poražen, poslie čega se povlači u svoj rodni kraj, predjele oko rijeke Dona, nastanjene Kozacima. U svibnju 1918., izabran je za kozačkog vođu “atamana”, organizira antiboljševičku “Donsku armiju” i s 40.000 vojnika, 56 topova i 179 težkih strojnica počima marš prema Moskvi. Opet je bio poražen od boljševika i u veljači 1919. bio prisiljen napustiti Sovjetski Savez i prebjeći u Zapadnu Europu. Za vrieme 2. svj. rata pod pokroviteljstvom Wehrmacta, od kozačkih emigranata i zarobljenih sovjetskih vojnika, koji su se dragovoljno prijavili u borbu protiv boljševizma, organizira nekoliko divizija, velikom većinom Donskih Kozaka. U studenom 1944., Krasnov je, kao i Rodionov prije njega, odbio apel generala Vlasova da se uključi pod njegovo zapovjedništvo u Rusku Oslobodilačku Armiju.

Ovdje je potrebno napomenuti da bez obzira na ono što su ove antiboljševičke formacije činile u savezu s njima Niemci nikad u Vlasova i njegove vojnike nisu imali previše povjerenja, a ovi su uviek smatrali da ih Niemci mrze ponižavaju. To je u njima probudilo poznati ruski antagonizam prema Niemcima. Tek koncem 1944., kad je Crvena armija već bila na Dunavu i Vistuli, Niemci su dozvolili formiranje posebnog zapovjedništva Vlasovih divizija sasatavljenog izključivo od ruskih častnika. Kako bi ironija bila što veća, radi ove nove “dalekovidnosti” kratkovidne Hitlerovi generali nisu mogli predvidjeti da će prva i posljednja nezavisna akcija ovih sada nezavisnih Vlasovih divizija baš njima zadati težak udarac.

Koncem travnja 1945., kad je njemačka vojska već bila u podpunom razsulu, Vlasov je u Češkoj prikupio svoje snage, jačine od dvije i pol divizije. Kad je saznao da SS general Feliks Steiner priprema češki glavni grad Prag podpuno razoriti rađe nego ga predati Rusima, Vlasov izdaje zapovied svojim divizijama da se udruže s češkim komunistima i udare na Nijemce i iztjeraju ih iz Praga prije nego ga uspiju razoriti. Sva gorčina i srdžba na Nijemce, koju su “Vlasovci” već dugo vremena nosili u svojim grudima, izkaljuje se u ovom napadaju na dotadašnje saveznike. Nijemci su izbačeni i Prag je spašen.

Ali, kao uvijek i svugdje, češki komunisti su se pobrinuli da narodu ne bude jasno koji su to Rusi spasili Prag i njegovo oslobođenje pripisano je onim Staljinovim Rusima, boljševicima. Bez obzira na ovaj njegov čin i na njegovo odbijanje sudjelovati u progonima Židova, na koncu rata Vlasova i njegove divizije i sve civile koji su ih pratili stići će iista sudbina koju su doživjeli i Hrvati u Bleiburgu. Poslije oslobođenja Praga Vlasov se povlači u Bavarsku, u susret Amerikancima. Kao i naše hrvatsko vodstvo, Vlasov je bio uvjeren da Amerikanci i Englezi vrlo dobro znadu da je za mir u svietu Staljin opasniji od Hitlera i da će, poslie poraza Njemačke, udariti na na Sovjetski Savez.

To uvjerenje temeljeno je na informacijama koje su anglo-američke obavještajne službe nekoliko mjeseci prije završetka rata počele širiti među antikomunističkim narodima Europe. Vjerujući u toliko razglašenu anglo-američku “humanost i pravednost” nitko nije ni posumnjao da bi to mogla biti jedna od najbezočnijih prevara koja će stotine i stotine tisuća ljudskih bića odpremiti u Staljinove i Titove klaonice. Kad je Vlasov sa svojim divizijama stigao u Bavarsku dočekao ga je neprobojni zid američkih oklopnjaka. Vraćen je natrag u Staljinov krvavi zagrljaj.

Taj tajni sotonski plan, o povratku svih izbjeglica u boljševičke klaonice, poznat pod imenom “Repatriation of Displaced Persons”, skovan je na sastanku “Velike trojice” u veljači 1945. godine u Jalti. Unutar toga plana podpisan je jedan tajni dokument između Churchila i Staljina pod nazivom “Operation Keelhaul”, u kojem je razrađen način kako će se na prevaru razoružati, a onda nasilno predati komunistima sve naoružane vojne formacije koje se pred Crvenom armijom budu povlačile prema zapadu. Plan je izmislio i sam Winston Churchill.

Iako je na konferenciji bio i američki predsjednik F.D. Roosevelt, on uobće nije bio sviestan onoga što se pod tim planom krije, jer je već bio pri smrti i podpuno ošamućen od poliomyelitisa.

Što je Churchilla navelo na izmišljanje takvog podmuklog plana?

Pored one poznate engleske oholosti i mržnje na sve narode koji anglosaksoncima nisu bili po volji, na to ga je naveo i kukavičluk, jer je bio u strahu da će se , pokuša li ih se naoružane nasilno vratiti u bolševičke ralje, ove vojske boriti do zadnjeg čovjeka i rađe umrieti s oružjem u ruci, nego kao ovce mirno ići u komunističke klaonice. To bi dovelo do strašnoga krvoprolića u kojeme bi on i njegovi podmukli Englezi platili visoku cienu. Svi već znamo kako su u Bleiburgu, Lavamündu i drugim mjestima razoružali Hrvatsku vojsku i zajedno s množtvom civila, žena, djece i staraca, poslali u Titove kolone smrti. Isto se dogodilo i sa šest divizija (90,000) Kozaka generala Krasnova i oko 25,000 civila (njihovih žena, djece, očeva, majki, sestara i druge rodbine) koji su se zajedno s nima povukli u Austriju.

Znajući da su Krasnovi Kozaci bili odlučili boriti se do smrti, rađe nego se živi predati u ruke boljševičkim krvnicima, perfidni Englezi su bili prisiljeni uporabiti davno izprobani i dobro uhodani oblik njihovoga tradicionalnoga double-dealinga. Najprije su Kozacima “uljudno i prijateljski” predložili da predaju svoje oružje, pod izlikom da će ih naoružati boljim, suvremenim oružjem. Onda su samo častnike (bez vojnika) pozvali da dođu u obližnji Judenburg na tobožnju konferenciju na kojoj će se razpravljati o budućem ustroju njihove vojske, koja će zajedno s njima stupiti u obračun s boljševicima. Što Kozaci nisu znali je da su Englezi noć prije Judenburg predali Crvenoj armiji.

Četrdeset autobusa punih častnika na čelu s Krasnovom ulazi u Judenburg i upada u polukrug postrojenih “Crnih Marija” okruženih kordonima do zuba naoružanih stražara.
Put natrag zablokiran je sovjetskim tankovima.
Ni jedan častnik nije imao s čime izvršiti samoubojstvo jer su, tobože radi sigurnostnih propisa, prije polazka Englezima morali predati sve oružje, uključivšii noževe.
Neki su si ipak uspjeli oduzeti život skakanjem s vijadukta na golo kamenje.

Odmah poslie toga, podmukli Englezi obkoljvaju tankovima sve vojnike, gone ih i predaju boljševicima. Oglušujući se na jauke žena, djece i staraca i na sve vapaje da ih poštede, podmukli engleski zločinci zajedno s vojskom u strašna mučenja i sugurnu smrt šalju vagone i vagone staraca, žena i djece. Kako reče A. Solženjicin, Churchill taj “veliki heroj” , čiji će spomenici kasnije prekriti Englesku, nema ni trunka samilosti. Naredio je da se i njih mora poslati u smrt.

Poslie dugog mučenja, general Andrej Vlasov strijeljan je 2. kolovoza 1946. godine u 45. godini života.
General Pjotr Krasnov mučen je još dulje. Strijeljan je 17. siječnja 1947. godine u 78. godini života.
Od vojnika i civila koje su Englezi predali crvenim boljševičkim vampirima malo je tko, ako itko, ostao na životu. Većina je umorena odmah po dolazku u Sovjetski Savez, a ostali su u vagonima za stoku prebačeni u sibirske logore odakle se nijedan nije vratio.
Bez obzira na to kako su se neki od ovih vojnika ponašali posebno neki među Krasnovim Kozacima, činjenica je da su Englezi u Staljinove i Titine klaonice sumarno i prisilno poslali stotine i stotine tisuća vojnika, i civila, nevine djece, žena i staraca. Svi su oni za njih bili neka vrsta obične necivlizirane, nehumane rulje.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Split, 25. siječnja 2015.

ZA DOM SPREMNI, KONAČNO NA SPOMENIKU POGINULIM BOJOVNICIMA HOS-a U SPLITU!

Svim istražiteljima, cenzorima, policajcima, tužiteljima, novinarima, antifašistima, a posebno“ pilićima“ i ostalim crvenim fašistima, javno obznanjujem: ja gradski vijećnik Hrvatske čiste stranke prava autor sam i kreator pozdrava Za Dom Spremni, na spomeniku poginulim pripadnicima HOS-a u Splitu.

Prijavljujem se javno posebno policajcima i tužiteljima na obavijesni razgovor, jer iste državne službenike želim podučiti ponešto o hrvatskoj povijesti, a posebno o Domovinskom ratu i postrojbama HOS–a, kako bi prestale manipulacije i stale nepotrebne istrage, a MUP prestao biti milicija u policiji.

Ja sam krivac. Djelo priznajem. Ne kajem se i ne tražim ublažavanje kazne, niti primjenu olakotnih okolnosti. Ispišite mi slobodno kaznu, jer na mome kao ni na čelu hrvatskih branitelja ionako nema više mjesta za vaše crvene etikete.

Za Dom Spremni branitelji su stvorili nezavisnu Hrvatsku, Za Dom Spremni pripadnici HOS-a su živote položili za domovinu. Za Dom Spremni, stoji u službenom znaku devete bojne HOS-a, a odluku o postavljanju grba devete bojne HOS-a je jednoglasno donijelo Gradsko vijeće grada Splita 18. 02. 2014, na moj prijedlog, na što sam ponosan, pa ja svijesno i svojevoljno preuzimam političku i kazneno pravnu odgovornost za cijelo Gradsko vijeće Grada Splita.

Poštovani manipulatori, cenzori, krivotvoritelji i dvolični moralizatori, pozdrav Za Dom Spremni je sastavni dio znaka devete bojne HOS-a, a na spomeniku se nalazi poradi takve odluke Gradskog vijeća Grada Splita. Spomenik u trenutku postavljanja nije bio dovršen iz tehničkih razloga. Sada je dovršen, te je potpun i savršen, jer sadrži pozdrav Za Dom Spremni pod kojim su HOS-ovci živote dali.

Pilić i ostali crveni „pilići“ koji spomenik i cijelo Gradsko vijeće Grada Splita proglašavaju fašističkim, zaslužuju samo javni prijezir uz pozdrav kojim je u Slobodnoj Dalmaciji od 18.11. 2003. polemiku završio nekadašnji dragovoljac HOS-a, a danas tzv. antifašist Ivica Đikić: Za Dom Spremni!

Gradski Vijećnik Grada Splita:
Luka Podrug


Nezavisna Država Hrvatska


Na djelu je neprijateljsko preuzimanje čitave zemlje!

RAZGOVOR: DR. SREĆKO SLADOLJEV, AKADEMIK I ZNANSTVENIK

Djeluje čvrsto, odlučno i snažno, ne osjeća se i ne vidi u njemu gorčina zbog velikih nepravdi koje su mu nanešene, iako ljudi koji su službenici sustava žmire na oba oka i dopuštaju da grozote koje je dokazima potkrijepio Srećko Sladoljev i dalje prolaze nekažnjeno na štetu svih nas.

Rijetki su ljudi koji bez kompromisa rade na otkrivanju korupcije i kriminala. Hrvatski akademik i razvojni znanstvenik dr. Srećko Sladoljev jedan je od hrabrih ljudi koji je izložen nasrtajima onih koji koruptivni sustav brane iz svog interesa.

Dočekao me u Imunološkom zavodu gdje smo razgovarali o njegovom životnom putu koji javnost poznaje ponajviše kroz njegovu borbu s koruptivnim sustavom. Taj sraz uvelike me podsjeća na boj koji je don Quijote zapodjenuo s vjetrenjačama. Ipak, taj boj koji i danas traje, na mojeg sugovornika, naizgled, nije ostavio traga. Djeluje čvrsto, odlučno i snažno, ne osjeća se i ne vidi u njemu gorčina zbog velikih nepravdi koje su mu nanešene, iako ljudi koji su službenici sustava žmire na oba oka i dopuštaju da grozote koje je dokazima potkrijepio Srećko Sladoljev i dalje prolaze nekažnjeno na štetu svih nas.

Tko je Srećko Sladoljev?

– To je pitanje smisla postojanja. Mogu odgovoriti dvojako: dati egu da se hvasta titulama, zaslugama i funkcijama ili priznati gdje sam na putu samoostvarenja. Mene je pitanje vodilo putevima kršćanskih mistika, sufija i zena. Učenje i tišina dali su mi uvid da čovjek žudi drugo negoli su materijalne stvari koje su obuzele ljude i zagadile svijet.

Opišite znanstvenu zajednicu iz svjetske i hrvatske perspektive?

– Znanstvena zajednica otvorena je u društvima gdje znanost i djeluje kao perjanica znanstvene objave. Vrhunski znanstvenici koje znam jednostavni su i lako komuniciraju. Zajednica kakvu znam u Hrvatskoj, mala je i zatvorena, gdje zavjesa akademskih titula često skriva prosječnost. Naša HAZU, ex JAZU, nije primila u svoje redove jednog Dragana Hazlera, Miroslava Radmana, Ivana Đikića, Davora Pavunu ili Matka Marušića, iako su mjereći metrom njihovog teorijskog, fundamentalnog ili primjenjenog znanstvenog doprinosa oni najbolji među nama.

Korupcija i kriminal u Imunološkom prisutni su desetljećima. Odakle krenuti?

– Moj sukob s ljudima koji to čine seže od pretvorbe i privatizacije. Moj profesionalni rad bio je nasilno prekidan, a rezultati uništavani iz osvete. Mogao bih reći da sam lustriran zbog toga. Ono što je dospjelo u javnost samo je vršak ledenog brijega. Mijenjali su se kroz godine u Zavodu ljudi po stranačkim ključevima, ali njihovo djelovanje bilo je podjednako štetno neovisno o tome kojoj su stranci pripadali. Da ne idem predaleko u povijest, započet ću s događajem koji je inicirao prije nekoliko godina jedan štetočinski direktor, član UJDI-ja. Kada sam u njega upro prstom, uništio je dio našeg znanstvenog rada i proizvodnje. Nakon njegove smjene zamijenila ga je jednako loša SDP-ovka. Zadužili su me obnoviti uništenu proizvodnju prirodnog interferona. Otklonili smo pogreške, a prinose interferona dvostruko prebacili iznad svjetskog prosjeka. Valjda kao protumjeru, Uprava je napala vlastiti proizvod opterećujući proizvodnju nemogućim farmakozahtjevima i objavljujući u najčitanijoj svjetskoj literaturi kako je naš interferon opasan po zdravlje ljudi. Halmed je slijedom toga zabranio njegovu prodaju. Kada sam argumentima s dvoje kolega pobio notorne gluposti u istom časopisu, Halmed je vratio proizvod u prodaju, a Uprava me napala upozorenjem pred otkaz zbog obraćanja vanjskim institucijama!

Što je bilo dalje?

– SDP-ovka je smijenjena, a s HDZ-ovom upravom nastavilo se po starom. Odustalo se od već dogovorenih kliničkih istraživanja da se potvrdi učinkovitost fiziološke primjene prirodnog interferona. Zbog suprotstavljanja korupciji i interferon je završio kao i hibridomska tehnologija ranije! Stručnost, rad i zviždanje nisu bili po mjeri stranačkih uprava Zavoda. Osam ili devet upozorenja pred otkaz koje sam dobio, govore sve. Unatoč svemu, nisam izdao sebe, odolivši amoralnim ponudama da promijenim stranu iako bi, citiram, ‘tako daleko dospio.’

Sukob s onima koji tim sustavom upravljaju dospio je u medije 2009. i time ste se dodatno izložili napadima?

– Riječ je bila o cjepivu za svinjsku gripu 2009., čime se tinjajući sukob uvelike razbuktao. Upozorenje na nedostatke cjepiva u javnost nije došlo od mene. Samo sam potvrdio da sam autor teksta. Mjesec dana kasnije, ministrica zdravlja Poljske odbila je kupiti to cjepivo. Zato je dobila nagradu EU-a, a meni su planirali zatvor. Uprava je reagirala kaznenom prijavom i prijedlogom Dorhu da me pošalje u zatvor. Srećom, Komisija za zdravstvo EU-a otkrila je kako gospodu iz WHO-a i cijepnog biznisa povezuje novac. Pandemija je proglašena najvećom zdravstvenom prijevarom u povijesti pa Dorhu nije preostalo drugo nego prijavu odbiti. Umjesto u zatvor, nagrađen sam priznanjima triju nevladinih udruga, od kojih mi je posebno draga Zeleni karton, Udruge pacijenata.

Kako biste laicima objasnili problematiku tog cjepiva?

– Nagovijestio sam više fenomena. Tvrdio sam da ćemo se od svinjske gripe uglavnom (o)braniti neimunološkom, staničnom obranom koja djeluje na nekoliko razina i zbog čega većina neće ni razviti bolest, iako će doći u kontakt s virusom. CNN je tvrdio suprotno: umirat ćemo kao muhe, a žrtava će biti stotine milijuna. Uvjeren u ono što tvrdim, dvaput sam se pokušao inficirati zaraženom slinom i nisam obolio. Najavio sam i da ćemo, zahvaljujući svinjskom virusu, razviti otpornost prema sezonskim gripama, doslovno rekavši da će pandemijski virus imati ljekoviti učinak! To se i dogodilo. Od tada su gripe najslabije u povijesti. Znanost je 2011. potvrdila da protutijela svinjske gripe unakrsno reagiraju protiv svih arhivskih virusa gripe od 2. svjetskog rata naovamo. I najvažnije, izrijekom sam upozorio na opasnost od ALS-a, rijetke autoimune bolesti kao moguće posljedice cjepiva. Zbog te je izjave podignuta kaznena prijava da me se liši slobode. ALS je ipak postao svjetski problem kako sam i najavio, što je na dva kongresa potvrdilo 600 neuroznanstvenika dokazima o povezanosti cjepiva i ALS-a.

Cjepiva u injekciji zdravstveno su divljaštvo 20. stoljeća, a prisiljavanje roditelja na cijepljenje djece je kriminal!

Mnoga suprotstavljena gledišta stručnjaka o cjepivima iznose se u javnost. Ima li razlike između današnjih i cjepiva proizvedenih prije 30 godina, kao i imunizacije općenito?

– Osim marketinških, nema bitnijih razlika. Povećao im se broj, pojavila su se parcijalna i rekombinantna cjepiva, nude se 3u1, 5u1, ali cijepni koncept ostao je isti. Sva se daju iglom i to je loše. Prevencija bolesti imunizacijom je odlična zamisao, ali nikako iglom duboko u tkivo iza prirodnih barijera smještenih uz probavni i dišni trakt. Cjepivom se formira imunoprovocirajući depo koji mjesecima uznemirava imunološki sustav. Isto kao da zdravu osobu strpate u ludnicu i očekujete da će ostati zdrava. Slično se može dogoditi kada imunološki sustav izložite dugotrajnom imunomobingu. U takvom neredu, imunološki sustav može pogriješiti i nepovratno reagirati protiv vlastitih tkiva. Cjepiva u injekciji zdravstveno su divljaštvo 20. stoljeća i tako će ih jednoga dana opisati medicinska historiografija.

Velik broj cijepljenja stvara moguće buduće klijente farmaceutske industrije zbog neželjenih djelovanja tvari koja se nalaze u modernim cjepivima na čovječji imunološki sustav. Koji je Vaš stav o tome?

– Manje me brinu nuspojave sastojaka koji su pridruženi cjepivima nego opisani cijepni koncept. Smrtnost, zbog nuspojava nepotrebnog i prekomjernog uzimanja lijekova, odavno je prema priznanju Američke udruge liječnika pretekla karcinome i bolesti krvožilja. Koga brine što lijekovi siju smrt? Big Pharmu sigurno ne! Trlja ruke i slaže nove jatrogene kombinacije uz dopadljivi marketing.

Koji je Vaš stav o cjepivima općenito i kalendaru cijepljenja djece koji predviđa 29 cijepljenja?

– Morate znati da dozrijevanje imunološkog sustava ovisi o interakciji s okolišem. Rođenjem imamo imunološki potencijal, ali ne i okolišne informacije da se razvije. Kako ćete znati kako izgledaju boje ili zvuče zvukovi ako vam netko po rođenju stavi povez preko očiju, a u uši antifone? Tako je i s imunološkim sustavom. Primijeniti jedan drukčiji, neagresivan pristup imunizaciji, bilo bi daleko bolje rješenje.

Cijepiti djecu u prvoj godini života? Da ili ne?

– Iglom nikako. Prirodnim načinima, kapima, kapsulama, sprejem, svakako.

Smatrate li opravdanim kriminaliziranje onih koji odbijaju cijepiti svoju djecu?

– Uz sve što sam naveo, kriminal je prisiljavati ih.

Koliko je ljudi u Hrvatskoj cijepljeno tim cjepivom i je li kod njih bilo ALS-a?

– Cijepljeno je 5000 do 10.000 ljudi. Mediji su intenzivno objavljivali sudbine unesrećenih. Svi oboljeli od ALS-a primili su cjepivo. Jedan kolega iz hobija prati pobol od ALS-a u Hrvatskoj i uvjeren je da je u nas oboljelo 40-ak ljudi. Službena medicina teško će priznati ALS kao posljedicu cjepiva. Sklonija je uzrok objasniti prehladom, stresom ili padom niz stepenice. Kada posumnjaju u cjepivo, postaju jako oprezni.

Zašto ljudi koji donose odluke što će se raditi s novcem poreznih obveznika ne postupaju u skladu s interesima ljudi, nego u skladu s financijskim interesima korporacija?

– Ako je pogrešku, bolje reći prijevaru mogao uočiti anonimus iz Imunološkog zavoda, kako da to nisu mogla gospoda iz Svjetske zdravstvene organizacije, Big Pharme ili ministarskih nomenklatura širom svijeta? Bilo bi zanimljivije čuti kako bi na vaša pitanja danas odgovorili tadašnji ministar zdravlja, njegovi pomoćnici, tadašnja uprava Zavoda ili tadašnji ravnatelji HZZO-a i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Trebale su 2 i pol godine da se vratite na posao koji Vam je bio uskraćen?

– Treba znati da je moje neslaganje s kupnjom svinjskog cjepiva bio tek povod, ne i razlog suspenzije. Iz tvrtke se godinama nemilice izvlačio novac, a ogluha HDZ-a bila je zastrašujuća. Na upozorenja koja sam uputio svim relevantnim institucijama, nisam dobivao odgovore. Preko privatne firme izvlačio se proračunski novac iz poslovanja dviju državnih tvrtki, Zavoda i HZZO-a. Ti poslovi dogovorno su preplaćivani da bi se sanirale štete smijenjene SDP-ove uprave. Šteta je i zbog posla sa Srbijom bila ogromna zbog neplaćene narudžbe. Na oprez sa Srbijom zapisnički sam upozorio predsjednika i dopredsjednika NO-a na zadnjoj sjednici kojoj sam prisustvovao tražeći da se osiguramo izvoznim akreditivom. Obzirom da se nije mogla dopustiti verifikacija takvog zapisnika, 18 mjeseci me nisu pozivali na sjednice! Za bezakonje su znali i predsjednik države i premijerka. Moje sudjelovanje u radu NO-a nije bilo dobrodošlo ni zbog planirane privatizacije Imunološkog zavoda, koja se preko Odvjetničkog ureda Uskoković namještala potpredsjedniku HDZ-ove vlade, g. Miloševiću bez kune kapitala, od čega su odustali zbog pritiska javnosti. Zatim divljačko pranje novca, milijunska plaćanja za izradu projektne dokumentacije i konzaltinga oko izgradnje mamut tvornice od 110 milijuna eura na konfisciranom zemljištu, gdje se nije mogla ishoditi ni lokacijska dozvola, a predmet kojim su nasljednici tražili povrat zemljišta čak se zagubio na Samoborskom sudu! Kada me nisu uspjeli prestrašiti suspenzijom i prijetnjama, HDZ je promijenio taktiku. Smijenili su gđu. Sindik Milošević i doveli, kako su sami rekli, svog najboljeg čovjeka. A taj je bio g. Darko Dvornik, inženjer prometa, Tipurićev nadzornjak, netom smijenjen u HEP-u, bivši pomoćnik ministra Kalmete. Pokušao me namamiti naknadom za duševne boli. Kada sam odbio o tome razgovarati, kupio je one koji su odlučivali o meni. Predsjednik NO-a bio je dr. Stjepan Turek, inače savjetnik predsjednika HGK-a, Nadana Vidoševića, ranije savjetnik predsjednika Tuđmana i premijera, mislim Mateše. Prilično ‘jaka’ ekipa.

Ratna vremena su bila dobra vremena za Hrvatsku. Bila je sigurna. Čuvali su je branitelji, a ne političari!

Što mislite o floskuli da je država loš gospodar?

– Država nije stvor, da bi bila ikakav gospodar. Državom upravljaju ljudi i ljudi su stvorili i razvijali Inu, Plivu, Imunološki zavod, Prvomajsku, Končar, Gredelj, Đuru Đakovića, Jugoton, RIZ, brodarske kompanije sa stotinama brodova, brodogradilišta, željezare, rafinerije, Kamensko, Nik, HPT… Dok smo ginuli za vlastitu državu, tamničari su se dokopali sve vlasti, sve to uništili i prodali, a za lošeg gospodara okrivili – Hrvatsku državu!?

Svojedobno ste na svoj facebook profil stavili video REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. koji nudi dokaze o transformaciji zakonitih institucija naše domovine u tvrtke. Kada ste bili kod Josipovića čuli ste jednu njegovu rečenicu koja te dokaze dodatno učvršćuje. Što je Josipović tada rekao?

– Da, u veljači 2014., predsjednik je sazvao tematsku sjednicu u povodu prijedloga Zakona o zaštiti zviždača. Na pitanje, koje se ticalo funkcioniranja države, predsjednik je odrješito objasnio da je, citiram – država jedna vrsta poduzeća i tako se vodi. Od prisutnih, kao da sam ja jedini to čuo! Cilj države nije poduzeće da bi se vodila profitom i zaradom. Ona je tlo koje treba pripremiti za sjetvu da bi se narod povezan jezikom, vjerom, poviješću, tradicijom i kulturom mogao i materijalno razvijati. Tu smo da bismo si pomagali, a ne da bismo bili konkurencija.

Bili ste i hrvatski vojnik. Jeste li u ratno vrijeme zamišljali našu domovinu ovakvom kakva je postala?

– Ne. Takve noćne more nisam imao. Čuvala me straža i minsko-eksplozivne naprave oko položaja. Bila su to dobra vremena za Hrvatsku. Bila je sigurna. Čuvali su je branitelji, a ne političari. Rat sam proveo na prvoj liniji obrane, isprva u prvom ešalonu saniteta, kasnije kao izvjestitelj IPD-a. Jedna od dužnosti bila mi je i briga o borbenom moralu vojnika. Kao da sam na toj dužnosti još i danas.

Opisali ste visoko korumpirani sustav na svim razinama o čemu je i Dorh obaviješten, da bi se pokazalo kako je i on dio toga. Dokazima ste im dokumentirali 20 godina korupcije. Zar nitko nije sankcioniran?

– Točno. Novac u tvrtku nije vraćen. U Hrvatskoj su korupcija i kriminal alati kojima političari kontroliraju jedni druge. Visokoj politici ne mogu pristupiti oni koji su bez putra na glavi. Dorh nije odradio svoj posao jer je politički umiješan. Na tom tragu doživljavam predsjedničko odlikovanje glavnom državnom odvjetniku.

Kome je u interesu da Imunološki zavod razori do kraja?

– Imunološki zavod jest razoren do kraja. Završni čin otplesao je HNS preko svoje Uprave, NO-a i resornog ministarstva. Zabili su čavle u lijes prvo brojnim otkazima, a zatim odugovlačenjem radova koji su bili nužni za produženje dozvole. Dozvola nije produžena. Umjesto da nastavi s radovima, direktor je požurio uputiti zahtjev za otvaranjem stečaja, a zaboravio je na unaprijed uplaćenih 5 milijuna kuna izvođaču. Stečaj je proglašen, HNS-ov direktor zbrisao u sigurne ravnateljske vode županijske Hitne pomoći, a u tvrtku je nahrupila elitna SDP stečajna upraviteljica gđa Malbašić. Pritom je otkrivena na serveru i mail korespondencija između ljudi, koja jasno pokazuje njihovu suradnju oko preuzimanja tvrtke. Umjesto očekivane intervencije Dorha, na Zavod je stigla policija istražujući tko je dao u javnost prepisku g. Usmijanija i g. Gajnika!

Je li riječ o zakulisnoj korporativnoj igri neprijateljskog preuzimanja?

– Ako vjerujete da će slobodno tržište brinuti o strateškim interesima zemlje, kako je to lijepo pojasnio šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovnom g. Pejnović, onda to nisu zakulisne igre, nego politika države. Zbog toga u Hrvatskoj svatko radi što i kako hoće, osim naravno građana koje se financijski disciplinira preko banaka i ovršne mafije. Na djelu je neprijateljsko preuzimanje čitave zemlje.

Zašto se konzervansi poput tiomerzala nalaze u cjepivima? Prema navodima jednog austrijskog liječnika živa je u cjepivima za gripu sezone ’13/14. u koncentracijama čak 25.000 puta iznad onih koje su gornje granične vrijednosti dopuštene u vodi za piće.

– Iznenadili ste me. Bio sam uvjeren da su živini spojevi izbačeni iz cjepiva. Ako je taj podatak točan, možemo matematički izračunati o kojoj se količini radi. Ako pola mililitra cjepiva sadrži 25.000 puta više žive nego je dopušteno u vodi, tada istu količinu toleriramo u 25 litara vode. Tu količinu popijemo u dva tjedna. Cjepivo se otpušta u tijelu dulje od dva tjedna. Zapravo, ništa nisu dopustili što nije već dopušteno. Veoma lukavo.

Ima li tiomerzal što tražiti u cjepivima i postoji li neka neškodljiva alternativa?

– Koliko znam živa je najtoksičniji teški metal. Živini spojevi stavljaju se u cjepiva da spriječe škart u proizvodnji. Dokle god farmakopeja dopušta živu Big Pharma, vjerujte, neće je dobrovoljno napustiti. Da, alternative postoje. Današnja tehnologija smanjuje rizike bakterijskih onečišćenja cjepiva na minimum i bez dodatka žive, a postoje i drugi načini koji, naravno, koštaju. Po svemu sudeći živa se dodaje cjepivima samo iz praktičnih i troškovnih razloga. Zdravstveni razlozi nisu na prvom mjestu.

Je li današnja farmaceutska industrija preagresivna?

– Ako mislite na farmaceutski marketing, definitivno jest. Marketing u zdravstvu je prvo što bi trebalo izbaciti iz zdravstvenog sustava. Da bi zdravstveni marketing nešto prodao, on mora posijati strah. Sve veći broj smrti zbog nuspojava lijekova posljedica su straha. Kada bi na takvim temeljima gradili vatrogastvo ili policiju, vatrogasci bi sami podmetali požare, a policajci krali.

Vladimir Perić (7Dnevno, 16. siječnja 2015.)


KRVOLOKOV SLJEDBENIK PIŠE MEMOARE

Saznajemo kako uskoro izlaze memoari udbaškog pukovnika Josipa Manolića u 94. godini njegova života. Zaista bi bilo zanimljivo vidjeti što sve ovaj pukovnik UDBE u tim memoarima piše.

Vjerojatno da u tim memoarima nema ništa o zločinima, jer Josip Manolić i sada slavi svoga komunističkog zločinca J. B. Tita. Da bi postigao čin pukovnika UDBE svaki Hrvat je morao gaziti po lokvama krvi svojih sunarodnjaka Hrvata. I onda se prisjetimo onih svjedoka iz bleiburških kolona smrti pored kojih su se udbaši Josip Manolić i Josip Mesić -Tovarišč (otac Stipe Mesića) utrkivali na konjima ubijajući sve one koji nisu mogli više hodati kao i njima poznate branitelje NDH. Toga se sigurno neće u svojim memoarima sjetiti Josip Manolić. Sigurno da u svojim memoarima veliča "plemenitu borbu antifašista" protiv NDH. Ili pak da li će opisati svekolike zločine koje su ovi udbaši činili nad Hrvatima poslije rata kada su po hrvatskim šumama hrvatski križari nastavljali rat protiv zakletih neprijatelja Hrvata i Države Hrvatske, kada su se oblačili u uniforme hrvatske vojske da bi mogli lakše ubijati nedužne Hrvate kao njihove jatake.

Ima li u tim Manolićevim memoarima išta o Kavranovoj grupi kada su uz pomoć engleske obavještajne službe hvatali Hrvate pri dolasku u svoju domovinu Hrvatsku da bi je oslobađali. Bilo je stotinjak istaknutih ratnika među kojima i Ivan Prusac, mladi hercegovački dočasnik koji je nakon duge robije uspio pobjeći u Austriju i uspio napisati jednu od najpotresnijih knjiga hrvatskih robijaša. U toj knjizi on piše kako je vojni časnik NDH Božidar Kavran, kada je vidio da su prevareni sam došao i prijavo se udbašima da ga istražuju, muče i ubiju samo da ne bi ostalo kako ih je on sve prevario. I nakon devedesetih Josip Manolić piše Ivanu Pruscu u Austriju da se slobodno vrati u Hrvatsku, a Ivan Prusac mu odgovara:

"Pucat ću u te gdje te god sretnem!".
I tako je Prusac ostao u Austriji sve do smrti.

Inače bi vjerojatno nastradao kao i Miro Barešić kada je ubijen s leđa. Strahote opisanoga mučenja od strane Josipa Manolića koje opisuje Ivan Prusac su nezamislive i nije čudo da ta mučenja nije mogao oprostiti Ivan Prusac Josipu Manoliću koji je onda bio jedan od najpoznatijih udbaških pripadnika. Ali ipak moramo zamijetiti da je bio pošteđen život Ivanu Pruscu valjda jedinome koji je preživio u grupi Božidara Kavrana. Možda mu je to ipak priuštio Josip Manolić. Ali zaista je sramotno vidjeti kakvi se sve zločinci rađaju i na hrvatskim prostorima. Prisjetimo se izjava Josipa Perkovića po njegovim intervjuima kada kaže da su mu preko trideset članova velike obitelji Perkovića pobili četnici tijekom NDH i eto da je on imao moralne snage da postane jedan novi Josip Manolić, koji je ubijao protivnike titoističke jugotvorevine kao što je bio Stjepan Đureković.

O kakvim se to hrvatskim ljudima radi. Ili evo i najnovije divljanje jednoga četničkog vojvode Šešelja, kojemu je djed prešao na srpsko pravoslavlje, a nešto slično govore i za Aleksandra Vučića pa čak i za grobara Nikolića koji nosi ime hrvatskog kralja Tomislava, a koji da je u srpskoj agresiji osobno pobio cijelu grupu hrvatskih civila, nakon čega ga vojvoda Šešelj nagrađuje titulom četničkog vojvode. Ili pak sada promatrajmo ministra branitelja Predraga Matića koji je za ljubav svoje fotelje u stanju držati stotine hrvatskih branitelja teških invalida Domovinskog rata da se mrznu stotine dana ispod platnenog šatora u Zagrebu, u Savskoj 66, ispred toga njegova ministarstva, tražeći da on napusti taj položaj, koji mu je dodijeljen protiv volje ogromne većine hrvatskih branitelja, koji sumnjaju u njegovo hrvatsko domoljublje, skupa sa njegovim suradnicima, koji rade protiv dostojanstva hrvatskih branitelja Domovinskog rata.

Mate Ćavar


Tin Ujević

Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik i esejist. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije živio u Parizu, Beogradu, Sarajevu i Splitu. Od 1940. do smrti živi u Zagrebu. Boemski način života te bogati i raznoliki pjesnički i esejistički opus već za života od Ujevića su stvorili legendarnu osobnost hrvatskoga književnog života. Ujević se je vrlo uspješno bavio i prevoditeljskim radom. Iako za života nije bio miljenik povjerenstava koja su dodjeljivala književne nagrade, danas ga se smatra jednim od najvećih hrvatskih pjesnika uopće. Baš kao i njegov uzor u mladosti Antun Gustav Matoš, i Ujević je u hrvatsku književnost uvodio suvremena estetička mjerila tadašnje Europe.


ZNAMO LI MOLITI!?

Koji su uvjeti ispravne molitve?

Isus nas uči da Boga zovemo Abba, Oče. U hebrejskom jeziku to znači familijarno tata, tatica. Isus se obraćao Ocu kao sin. Po cijeli je dan Isus boravio s ljudima, propovijedao, molio za njih a navečer se povlačio u osamu i evanđelisti nam svjedoče da je satima molio. Isus je u molitvi razgovarao sa svojim Ocem.

Uvjet za pravu molitvu jest da izgradimo odnos s Bogom, da nam on ne bude stranac, da se ne dovikujemo s njime kao da je na kraju svijeta. Kao da smo mi radiopostaja koja šalje poruke na nebesa, pa se pitamo je li nas uopće čuo. Sveto pismo kaže da je Bog svima stvorio uši da svi čuju pa i najmanji šapat. Jednako tako svaku našu izgovorenu riječ Bog čuje.

Koje su pretpostavke molitve?

Molitva pretpostavlja poznavanje Boga te prisan odnos s njim. Ponajprije treba shvatiti da je on Bog koji nas beskrajno ljubi i koji nas želi usrećiti. Psalmist kaže: Otvori svoja usta da ih napunim! (Ps 81,11). Bog nas želi ispuniti svakim blagoslovom i zemaljskim i nebeskim. Biti s Bogom, biti s Kristom, s Duhom Svetim, znači uživati njihovu blizinu, prisutnost, ljubav i onu neiskazanu milinu koju daje Bog onima koji ga ljube i koji imaju čisto srce. Dakle, pretpostavka je da imamo čisto srce. Kada nam je srce čisto, Boga vidimo, jer je Isus rekao: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati (Mt 5, 8). U molitvi je važno imati ispravnu sliku o Bogu da je On nježni Otac koji nas drži u naručju a ne kao neki okrutni sudac. Reci mi kakvu imaš sliku o Bogu, i reći ću ti kako moliš.

Molitva mijenja mene

Mnogi kršćani smatraju da se kršćanski život sastoji u tome da mijenjamo druge. Tako na primjer žena moli da muž prestane biti alkoholičar, očekuje Božji zahvat. Naposljetku kaže: ja sam molila godinama i ništa, kao da Bog ne čuje moje molitve. Onda dolazi sumnja u Božje postojanje. To je pokazatelj da treba zauzeti drukčiji stav prema molitvi. Molitva se prije svega odnosi na mene. Ona mene mijenja. Kada se ja promijenim, Bog će promijeniti ljude oko mene i dati ono što je najbolje za nas i naše situacije. Kada se mi izgradimo u molitvi, snažno molimo, spašavamo i sebe i svoju obitelj, svoj narod. Molitva treba biti najljepši trenutak dana.

Moliti i ljubiti, kaže sveti Ivan Vianej, blaženstvo je čovjekovo na zemlji. Molitva ne smije biti neko moranje, nego najljepši susret s Gospodinom, s beskrajnom ljepotom, milinom, ljubavlju. Moliti znači biti s Isusom. To znači ne činiti napore ili nešto na silu, nego mirno sjediti otvorenih dlanova i srca otvorenog, te osluškivati. Predajući sebe i život svoj Gospodinu, biti svjestan da je Isus s nama. To je kao sjediti na suncu i primati toplinu. Tako od Isusa primamo ozdravljenje. Molitvom se prima više nego što svijet sanja.

Molitva je dakle susret sa Svemogućim, koji je beskrajna slava i ljepota. Trčati na molitvu, iskoristiti svaki trenutak dana i noći da bismo čitali Sveto pismo, da bismo išli na svete sakramente, znači živjeti molitvu. I kad postanemo narod molitve, ljudi molitve, vidjet ćemo kako nam zle sile ne mogu ništa jer je s nama i u nama Onaj koji je jači. Onaj koji je pobijedio svijet, Isus Krist koji nas spašava.

Farizej i carinik u molitvi (primjer iskrene i pomirne molitve, te kajanja)

Isus u evanđelju govori o dvojici ljudi koji ulaze u hram na brdu na bogomolju. Jedan je bio farizej. Pripadao je onim ljudima koji su bili neprijatelji Isusa Krista, jer je Isus razotkrivao njihovu oholost i dvoličnost, nije ih štedio. Carinici su pak bili najomraženiji u narodu. Farizej je došao u hram i otišao ravno do oltara. Stajao je uspravno do Gospodina, uzdigao svoje ruke prema nebu, pogledao prema Gospodinu i započeo sebe hvaliti: "Gospodine, ti znaš koliko molim, koliko postim, kako sam dobar i bolji od svih, bolji od onog carinika kojega sam vidio na ulazu". Možda bi išao tako daleko da bi rekao: "Bolji sam i od tebe, Gospodine". A što je farizej time govorio Gospodinu? Iščitavamo njegov govor koji kaže: Ja sam savršen. Nisi mi potreban. Isus je rekao da je taj čovjek otišao kući, a da mu nije bilo oprošteno. Nije bio izliječen. Što je carinik učinio? Ostao je izvan hrama, kleknuo je i gledao u tlo, udarao se u prsa i rekao: Smiluj se meni grešniku! Moj je život u kaosu, u neredu. Sav je moj život zbrka. Isus je pohvalio iskrenu molitvu carinika i rekao da mu je oprošteno. Carinik je otišao kući opravdan tj. ozdravljen. Molitva je to srca, a ne forme. Osnovni stav da bismo ispravno molili jest iskrenost, poniznost i hrabrost da dođemo do Gospodina. Primjer imamo i u rasipnom sinu koji se vratio k ocu svome.

Molitva je borba: protiv koga?

-Protiv idolatrije
-Protiv mentaliteta ovoga svijeta
-Protiv racionalizma i ravnodušnosti
-Protiv vlastitih neuspjeha i slabosti
-Protiv vlastitih grijeha
-Protiv duhovne tromosti, oholosti i praznovjerja

Molitva - Euharistija

Ljudi me često pitaju što je najbolje moliti? Najveća je molitva Euharistija. Svatko od nas treba pronaći vremena provoditi vrijeme s Bogom, i to pred Euharistijskim Isusom. Dvoje ljudi koji se uzajamno vole, žele biti zajedno. Tako je i s Isusom. Ako volimo Isusa, naći ćemo vremena biti s njim. Isus želi biti s nama i on treba biti naša prva ljubav. Što više vremena budemo provodili s Isusom, Bogom koji nas ljubi, ta će ljubav sve više rasti i onda ćemo sve više biti nalik Njemu.

Duh Sveti i molitva

Sveti Pavao kaže da je bez Duha Svetoga nemoguće reći: "Isus Krist je Gospodin". Nevjernici ne mogu reći "Isus Krist je Gospodin" jer nemaju u sebi Duha Svetoga. Uvjet da budemo dobri molitelji jest da budemo prijatelji s Duhom Svetim. On u nama moli Abba - Oče. U poslanici Rimljanima sv. Pavao piše da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan (Rim 5,5). A darovan nam je da bismo molili. Primjer je molitva ozdravljenja u kojoj nam Bog daje zdravlje.

Postoje mnogi svjedoci koji govore o svojim ozdravljenjima, a nalazimo ih na karizmatskim susretima. Na molitvi koju vodim ozdravilo je mnogo ljudi. Zasada imamo 54 štake koje više nemaju prvotnu funkciju. Jednako tako mnogi su po molitvi oslobođeni od raznih ovisnosti. Bitno je naglasiti da Bog uslišava onu molitvu koja je dobra za nas. Mi smo sredstvo u Božjim rukama i sva su uslišanja plod naše vjere i Božje ljubavi koja je bezgranična. Neka nam duša, naš život, bude uvijek okrenut Gospodinu koji je sve u svemu! Gospodine, omekšaj tvrda srca da započnu novi život po molitvi!

fra Ivo Pavić



Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


Trenutno me brišite iz tog sramnog članstva Kozaračkog kola

Potaknuti izjavom glumca Božidara Alića na HTV-u u izbornoj noći, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika se ograđuje i duboko se protivi govoru nacionalne netrpeljivosti, uvredama kao i svakoj netoleranciji. Apeliramo na sve svoje članove da u javnom prostoru budu svjesni da i u svojim osobnim izjavama zastupaju struku, te da je kultura ona vrijednost koja bi trebala biti iznad dnevne politike.

Predsjednik HDDU-a, Boris Svrtan

Moj odgovor njima:

"Poštovani",

moj promišljeni odgovor na Vaše "ograđivanje" od moje izjave dane "HRT-u", ili točnije radmanovoj udbaškoj televiziji, u noći izborne Pobjede gospođe Kolinde Grabar Kitarović glasi: "Trenutno me brišite iz tog sramnog članstva Kozaračkog kola u koje ste se, razvidno je, preobrazili iz nekad časne Hrvatske udruge dramskih umjetnika, što od dolaska veleizdajnika Stipe Mesića, te njegova nasljednika, također veleizdajnika Ive Josipovića, zastupate tu istu srbofilsku četničku struju ograđujući se od mene Hrvata, dragovoljca Domovinskog rata i katolika."

U, Vama i Vašima spornoj izjavi, rekoh:

"Dobra večer Hrvatice i Hrvati. Moja potpora gospođi Kolindi Grabar Kitarović je najnormalnija, jer sam dragovoljac Domovinskog rata, Hrvat i katolik i Bogu hvala da je pobijedila gospođa Kolinda Grabar Kitarović protiv ove udbaške, srbofilske i četničke struje. Živjeli!"

Stojim iza svakog izgovorenog slova, kao što stojim iza svog života, te svih odigranih, mahom glavnih uloga , u svim medijima i govornim područjima poput njemačkog, engleskog, talijanskog i materinskog mi hrvatskog, o čemu Vi i Vaši članovi možete samo sanjati nikad dosanjani san.
W. Shakespeare iz Koriolana (kojega igrah na Dubrovačkim ljetnim igrama): "JA VAS PROGONIM !"
Indikativno je kako ste mi taj Vaš jadni e-mail uputili o dvadesetitreću obljetnicu Međunarodnog priznanja Hrvatske u čijoj sam središnjoj proslavi u Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski " sudjelovao vodeći program s gđom Anjom Šovagović Despot, pred našim, do danas jedinim Predsjednikom gospodinom doktorom Franjom Tuđmanom i naravno jedinom Hrvatskom vladom do dana današnjega.

Danas, unatoč protivljenju Vaših i Vama sličnih imamo prvu hrvatsku Predsjednicu gospođu Kolindu Grabar Kitarović, koja će nastaviti započeto djelo dr. Franje Tuđmana i izvedeno uz mnogobrojne žrtve nas dragovoljaca Hrvatskog obrambenog rata, u kojem su takovi poput Josipovića, Pupovaca, Teršelićke, Pusićevih i ostalih mnogobojnih srbočetničkih i udbaških spadala, bili i jesu u redovima agresorske srbočetničke vojske.

Član sam Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD), te Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je već osudilo (javno) Ivu Josipovića za veleizdaju, radimo i na osudama Vesne Pusić, Milorada Pupovca, Vesne Teršelić i drugih.
Vi i Vaša udruženje, očito je, postalo ispostava Teršelićkine Documente i ove nenarodne trenutne vlasti u Hrvatskoj.
Kako biste bili vjerodostojni, predlažem Vam promjenu imena Vašeg Udruženja i predlažem da se nazovete pravim imenom koje Vam odgovara, a to je LGBT Udruga nacionalnih manjina i polutalentiranih udbašića.
U svakom ste slučaju manjina.
Odavno ste se ogradili od hrvatskog puka kojeg ljubim iznad svega, Hrvatica i Hrvata.
Kazališta Vam zjape prazna, nitko ne gleda Vaše pribedaste, sramotne sapunice i nepismene filmove.
Nitko ne pamti vaša imena. Ni po čemu. Uistinu ste se dobro ogradili.

Hrvati pamte i pamtit će gospodu poput Fabijana Šovagovića, Vanje Dracha, Borisa Dvornika, Josipa Gende, Zvonimira Rogoza, Jovana Ličine, Uglješe Kojadinovića, Zvonimira Torjanca, Zvonimira Zidarića, Zvonka Strmca (i još mnogih koje ovaj tren ne mogu prizvati u pamćenje) i još Bogu hvala živućeg Zlatka Viteza, Dragana Despota i moje malenkosti.

Članovi Hrvatskog etičkog sudišta jesu: prof. dr. Zvonimir Šeparović, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac, akademik Josip Pečarić, odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, gđa. Branka Šeparović, Zdravko Vladanović i uz moju malenkost, još mnogi časni i čestiti Hrvati. Za razliku od Vas i Vaših, iznimna mi je čast i priznanje, biti u njihovom društvu.

Siguran sam kako i u tom Vašem Kozaračkom kolu ima još poneki šutljivi i čestiti Hrvat, ili Hrvatica koji se mogu nazivati glumcima. No, oni samo potvrđuju pravilo.

Napominjem kako je ovo što upravo čitate priopćenje za javnost.

Zahtijevam trenutno brisanje iz tog Vašeg Udruženja i to PISMENIM putem, kako bih iz moje pismohrane, mogao i to predočiti javnosti.

Bog i Hrvati!

Božidar Alić


hop.hr

TKO JE UBIO ANTU PARADŽIKA I ODUZEO PRAVO NA RAD NJEGOVOJ OBITELJI!?

Ako prolazite Savskom ulicom i gledate kako se smrzavaju branitelji, jasno je svakome kako se oni nisu za takvo zlo borili. 2600 samoubojstava branitelja je iscenirano nebrigom države. Mediji odurno pljuju po braniteljima. Nazivaju ljude bez ruku i nogu privilegiranima!? To može samo zadnji pokvarenjak napisati.

Ipak takvih ima koliko želite. Koga oni zastupaju? Temelje Velike Srbije. Vlast ide tako daleko da u nekim segmentima je izjednačila teroriste i branitelje. U Glini posao dobivaju teroristi i pobunjenici. Za Vukovar malo tko je odgovarao, za Škabrnju još manje. Čak je glavni ubojica Mile Radak pušten sa suda… U vladi su bili teroristi Stanimirović i bratja. To su sve dokazi o stvaranju Velike Srbije u strukturama države.

Ipak najveći dokaz je Ante Paradžik. On je prvi bio za samostalnu Hrvatsku, kada je Tuđman bio za konfederaciju. On je prvi Tuđmana upozorio da će udbaši u hrvatskim redovima uništiti zemlju. I za to platio glavom. Danas naš glavni grad nema niti jednu ulicu u slavu Ante Paradžika. Nema je niti Zagreb, niti Split, niti Rijeka, niti Šibenik, niti Dubrovnik. Samo Osijek. Nema njegovu ulicu niti grad Sesvete, gdje je Paradžiku oduzet život. Toliko o poštovanju ovoga političkog velikana.

Država koja je preko svojih policajaca ubila Paradžika nije nikada razjasnila ubojstvo. Kako se pobrinula za obitelj Paradžik?

Nikako.
Starija kćer je dobila posao na jedvite jade. Mlađa uz magisterij tek povremeno radi u trafici.
Nije li to sramota?
Zašto je sin Mislav počinio samoubojstvo? Zbog države jadnika. Prvo mu je ta država mučki oduzela oca, a onda i pravo na pristojan život.
Što to znači?
Mislav Paradžik je završio pravni fakultet. Poslije pravnog fakulteta trebao je obaviti stažiranje. Nije to nikada uspio obaviti. Do svoje 37 godine niti jedan odvjetnik u ovoj zemlji nije ga htio primiti na stažiranje. Baš niti jedan, pa ni oni vrli desničari sa televizije, koji se kunu u domoljublje. Poput kuge su širili odbijenice za njegov posao. Nije se moglo tako živjeti. U bijedi.
Za koga se borio njegov otac?
Za Hrvatsku. Tko ga je ubio i oduzeo pravo na rad obitelji Paradžik? Velika Srbija, koja se samo deklarativno naziva Hrvatska. Preko josipovićevih srpskih savjetnika, većine Srba u milanovićevoj vladi, provodi se posljednji korak prema uspostavi administaracije Velike Srbije. Zato su sdepeovski birači i autobusi beogradske adrese.

Vrištanje svih posrbica na Kolindu G. Kitarović je samo iz razloga, što je rekla da treba vratiti dignitet Hrvatima. Koliko će biti tog digniteta, mislim da bi prvo trebala predsjednica pokazati prema obitelji Paradžik.

Igor Drenjančević


Hrvatski tjednik

DR. RAZUM: DOKAZAT ĆEMO DA SU U JASENOVCU PARTIZANI SVOJE ZLOČINE PODMETNULI USTAŠAMA

Povjesničar dr. Stjepan Razum: “U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama – mi povjesničari to ćemo i dokazati!”

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Daljnje okolnosti našega okupljanja vjerujem da su svima ili barem mnogima poznate. Naime, hrvatskoj je javnosti nametnuta činjenica postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda. To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari, koji smo se, kao što je poznato iz objavljene vijesti, okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže negoli onaj ratni. Prema svim dosadašnjim spoznajama, upravo se taj poslijeratni logor ‘odlikovao’ okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženim neprijateljima – ustašama pa nam se tako ratni Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku izopačenost.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost današnjih slijednika nekadašnje komunističke zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u Jasenovcu – Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali, ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.

Vlast mora tražiti povrat arhivske građe iz Beograda

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Prva nam je zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim pristupom predmetu kojim su se bavili stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim, predstavljati znanstvena djela koja objektivno i znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo sastaviti vremenski slijed događanja u logoru Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske rodoljube te svoje stvarne i moguće političke protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu, neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj vlasti.

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

U to nema nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi. Sjajno izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Poznato je kako su poslijeratni ‘gospodari istine’ znali dokaze zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti. Poznato je kako su komunistički vlastodršci strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!? Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i kad je bio pogubljen. Komunistička je vlast, pak, čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja, uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su ‘pojedine mučionice’ u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to ‘mučionice’ i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Nedopustivo je da se krivnja za žrtve pripisuje drugima

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Treba otvoreno reći da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac postane spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju veze.

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Dakle to nisu podatci znanstveno utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj, ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke. Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava što ih je proizvela ta zločinačka komunistička partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme rata.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Želim istaknuti da mi je žao svake osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene povlastice. Europa i svijet spoznali su da je komunistički režim bio zločinački režim (Praška deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008., Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to osobito u neposrednim godinama nakon rata. Kad slušam kako političari ili neki javni ljudi olako iznose krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih republika.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Od hrvatskih ustanova s ljudima koji su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to znači od političara koji su na vlasti, kojima se istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.

Ivica Marijačić


Čestitka biskupa Vlade Košića, novoizabranoj predsjednici Republike Hrvatske

NADAM SE DA ĆETE IZVUĆI NAŠU DOMOVINU IZ UDBAŠKIH RALJA!

GOSPOĐA KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ
Novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske
Draga i veoma poštovana gospođo Kolinda Grabar Kitarović,

Veoma mi je drago što Vam mogu čestitati današnju pobjedu na predsjedničkim izborima! Molio sam se Bogu da Vi budete naša nova predsjednica Republike Hrvatske. Mislim da je to višestruko važno, draga Predsjednice, za našu Domovinu koja je u velikim gospodarskim, ali još većim moralnim i duhovnim problemima. I upravo je zato dobro što ste Vi izabrani za našu predsjednicu, da dadete Domovini novi polet i optimizam jer ste sposobna i marljiva, domoljubna i visokim idealima poštenja predana žena, majka i političarka!

Također sam veoma sretan što je na čelo naše mlade države Hrvatske došla osoba koja je vjernica, koja svoju vjeru živi i ne skriva. Raduje me ta činjenica jer znam koliko je prepreden i lukav bio Vaš prethodnik. U Vama vidim iskrenu osobu spremnu na rad i žrtvu za naš hrvatski narod, za dobro svakog, osobito obespravljenog čovjeka, borca za neovisnu državu Hrvatsku koju je prije 25 godina stvorio naš narod i obranili naši hrvatski branitelji pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Strašno je promatrati bešćutnost dosadašnjih političara, a osobito Vašeg predšasnika, kad su u pitanju hrvatske žrtve, bilo u Drugom svjetskom ratu bilo u Domovinskom ratu. Na žalost i naša Vlada dijeli taj svjetonazor bešćutnosti prema hrvatskim žrtvama i prema hrvatskim braniteljima. Osobit je primjer tomu odnos prema hrvatskom gradu – heroju Vukovaru. Nadam se od srca da ćete Vi to uspjeti promijeniti.

Također se nadam, budući da ste prva hrvatska predsjednica koja nije bila u komunističkoj partiji, da ćete uspjeti izvući našu Domovinu iz udbaško-komunističkih ralja u koje su ju na žalost gurnuli dosadašnji političari. To pak stanje zarobilo je i u svoj nedemokratski sustav uvuklo našu Domovinu tako da radinost i poštenje, vrline po kojima su Hrvati poznati diljem svijeta, nisu do sada mogle u našem javnom životu doći do izražaja da je narod tonuo u sve veće beznađe, te posebno mladi – koji su budućnost svakog naroda i države – morali odlaziti u tuđi svijet, budući da ih se vlastita domovina odrekla. To Vi morate svakako promijeniti! S Vašom pobjedom dolazi konačno do rekonstrukcije bastiona u što su dosadašnji vladajući bili pretvorili našu Domovinu. Stoga je Vaša pobjeda i od velike simboličke važnosti.

Osobito me veseli Vaše obećanje da ćete biti predsjednica svih Hrvata i Hrvatica i svih građana naše Domovine. Naša napaćena Hrvatska vapi za jedinstvom. Stoga je važno da svi, a osobito oni koji nose najviše odgovornosti, strpljivo i uporno rade na jedinstvu a protiv podjela, što znači da se svi koji žele dobro našoj Domovini trebaju ujediniti u izgradnji zajedničkog života na istini i ljubavi u miru i u svakom napretku. Velike nade polažem u Vas, poštovana i draga naša Predsjednice, te Vas iskreno uključujem u svoje molitve i preporučam u molitve svih mojih vjernika Sisačke biskupije.

Primite izraze mojeg iskrenog poštovanja i molbu da ne zaboravite – kako ste to i Vi više puta naglašavali – tzv. male ljude koji trebaju Vašu ljudsku, prijateljsku, majčinsku i predsjedničku potporu. Neka Vas vodi dragi Bog, čuva Blažena Djevica Bogorodica Marija, štiti sveti Josip, zaštitnik domovine Hrvatske, blaženi Alojzije Stepinac te svi sveti i blaženici hrvatskoga naroda!

S poštovanjem

Mons. Vlado Košić, biskup sisački


Frede, zapamti već jednom, i Bosna i Hercegovina su hrvatske povijesne zemlje

To je isto, kao da ja dajem svoj glas za predsjedničkog kandidata Argentine. I ovakva velemisao se mogla čuti iz pokislog izbornog stožera poraženog Ive Josipovića, a iz usta zajapurenog Predraga Matića-Freda. Zajapuren je bio zbog TV snimke iz Mostara, i dugačkih redova za glasovanje hrvatskih državljana u BiH. Pogled iz rova je najispravniji pogled na Hrvatsku, pa taman netko u taj rov stigao i kao izvučen iz podruma. Ako se radi o rovovima iz vukovarskog pakla, onda to ima dodatnu težinu. Kada se kritički osvrćemo na ponašanje čovjeka iz rova, a svi ljudi su podložni kritici, to moramo činiti, dakle s maksimumom uvažavanja. Naš Predrag Matić-Fred, je na današnji položaj došao na krilima hladnih trećojanuarskih kukuriku vjetrova, a odpuhat će ga topli vjetrovi Kolindinog proljeća.

Pisac ovih redaka je svoju glavu napunio sa 60-ak sveučilišnih ispita iz više znanstvenih disciplina, pa želi, ovako volonterski, Predragu donirati koju kilu znanja iz nacionalne povijesti, s kojom je on očito deficitaran. Kako i ne bi bio deficitaran kad ju je učio iz jugoliterature, a koja literatura je preko noći postala znanstveno smeće, kako je to 1991. godine izjavio jugoakademik Dušan Bilandžić, poslije otpjevane hrvatske obrambene pjesme „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana“ a koje pjevanje je zabilježio tadašnji Slobodni tjednik, preko pera dobro obavještenog Branka Šerića - Pante. U mirnodobskim uvjetima takve ratne pjesme nisu potrebne, ali kada se krv prolijeva, i kada se s okupatorom tučete prsa u prsa ona je neminovna, pa je prava šteta što ju kamera 1991. godine nije zabilježila i na Predragovim usnama pa taman on usnama samo migao kao Stipe Mesić u Australiji.

Frede, zapamti već jednom, i Bosna i Hercegovina su hrvatske povijesne zemlje

Mi nismo iz Hercegovine. Na žalost, izjavio je ovih dana TV urednik Velimir Bujanec koji je pravo svijetlo u današnjem medijskom mraku, aludirajući na nedvojbeno hrvatstvo naše Hercegovine u uvjetima kada u RH vlada jugoljevica, jer hrvatska ljevica skoro da i ne postoji.
Tata, da se mi odmah preselimo u Hercegovinu, što je sigurno sigurno.
Baš ovako je izjavila mala curica akademika Josipa Pečarića, kada je on, nezadovoljan situacijom u Zagrebu, u obitelji razgovarao o mogućem preseljenju u puno hrvatskiji Split. Zloglasna lažna jugoliteratura je kriva što naš Predrag takvim očima gleda na Hercegovinu, i što je od stotinu svjetskih zemalja bubnuo baš Argentinu, jer ga je nešto asociralo na nju.

Borba je vječita, a istina je spora ali je dostižna. Branitelji i borci za slobodu su u svim narodima i svim zemljama svetinja. I hrvatski branitelji, kroz cijelu našu hrvatsku povijest su naša svetinja. Hrvatski branitelji od prije 20 godina, i hrvatski branitelji od prije 70 godina pripadaju našoj novijoj povijesti i imaju puno toga zajedničkog. Borbu protiv istog neprijatelja i iste neprijateljske nenarodne okupatorske ideologije. Oni su u tom pogledu prave kolege, pa s pravom očekujemo, i od Gotovine, i od Loše i od Rojsa, i od Freda, i od Karamarka, da se prema svojim kolegama odnose kolegijalno. Otrovna spomenuta jugoliteratura je kod mnogih ostavila posljedice, pa se s detoksikacijom ne smije prestajati. Preporučam nešto efikasno. Ne medikamentoznu, nego kineziterapiju i muzikoterapiju. Svako jutro, dok ste još u postelji, i dok vršite jutarnju gimnastiku vožnje bicikla - fleksija, ekstenzija potkoljenice, radite to ritimično uz domoljubne recitacije:

Jugoslavija okupatorska nenarodna zločinačka.
Jugoslavija okupatorska nenarodna zločinačka.
Jugoslavija, okupatorska nenarodna zločinačka…
Fred neka uz to još glasno odvije pjesmu „Kamen krš i maslina“.

Procesi teku i vrijeme radi za nas. Uz pomoć toplih vjetrova Kolindinog proljeća srušit će se Berlinski zid i u RH. Povijesna istina bijela kao sir će izići na sunce. Osudit ćemo sve ono šta je za osuditi, a rehabilitirati sve ono što je nepravedno oklevetano i ocrnjeno. Duhovi nepravedno oklevetanih i ocrnjenih hrvatskih branitelja će se naći u zagrljaju svojih današnjih kolega. Umjesto dosadašnjih zareza na prošlost ćemo staviti točku, i s Olujnom ustavnom preambulom, jedinstveni krenuti u budućnost.

Žarko Marić


www.safaric-safaric.si

DA SAM IMAO HRVATSKU

Bleiburg prije Bleiburga

Ratni zločin nikada ne zastarijeva osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički ili partizanski

I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže pravnu državu, urlaučući o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada" ne zastarijevaju

Na kraju Drugog svjetskoga rata i u prvim mjesecima poslije kapitulacije, svo nekomunističko, a inače brojno stanovništvo Titove Jugoslavije, uključujući i pripadnike poraženih vojski, bježalo je spašavajući se pred osvetoljubivim koljačima, koji su se domogli vlasti. Slovenska vrata tada su bila jedina vrata prema Zapadu, prema Austriji i Italiji. Partizani nikada nisu priznali da je to bio strahoviti pokolj, nečovječna odmazda nad ranjenicima, nad ratnim zarobljenicima, nad onima koji su se predali, nad domobranima, četnicima i ustašama, ali i nad nedužnim civilima; nad starcima, ženama i djecom. O tome postoje metri i metri filmske vrpce, koju su partizani snimali i ponosno pokazivali poslije rata. Time su se ponosili kao pobjedom. TV Ljubljana pokazala je u prosincu 1996. dio tog materijala. Svi oni, po komunističkomu svjetonazoru "tko nije s nama - taj je protiv nas", nisu imali pravo na život čak ni negdje drugdje, izvan totalitarne, zločinačkim rukama stvorene, socijalističke Jugoslavije.

Slovenija je tako išarana jamama prepunim ljudskim kostima, masovnim grobnicama, zabetoniranim oknima napuštenih rudnika u kojima je najviše mrtvih upravo Hrvata. Velika većina njih nema ni obilježja, ni križa. Postojeća slovenska komunistička vlast još nije spremna suočiti se s tom mračnom "epizodom" u nedavnoj im prošlosti. To posebno smeta napadanom i čestim polemikama izloženom Medimurcu Dragutinu Šafariću, Hrvatu, koji već toliko dugo živi u Velenju da mu ni slovenski jezik, ni mentalitet nisu nepoznanica.

Prije petnaestak godina, zainteresirala ga je, kao građevinara pojava čestih iskapanja ljudskih kostiju na mjestima gdje su se gradile kuće. Tako je započeo razgovarati s ljudima iz okolice, skupljati podatke, ucrtavati masovne grobnice u karte, fotografirati ih, i poticati svjedoke da se oslobode straha i otkriju mu istinu. Njih je svakim danom bilo sve manje, a reakcija svakojakih: od burnih, odbijajućih ili prestrašenih do mučnih, rijetko razgovorljivih, te pouzdanih i vjerodostojnih. Istinu koju su mu ispripovijedali, a koju je kasnije nekoliko puta provjeravao, složio je u stravičan mozaik svekolike patnje Hrvata u danima prije dolaska na Bleiburg i mjesecima poslije njega.

Dolaskom demokracije i priča o ljudskim pravima Šafariću se učinilo nevjerojatnim da Slovenija može tražiti članstvo u Vijeću Europe i u Europskoj Uniji prije nego otvori svoje partizanske jame i sve zločine, kojih je na stotine. Bilo mu je takoder nelogično da slovenska država priznaje talijansku i vrlo malobrojnu madarsku manjinu, a ne priznaje više od sto tisuća Hrvata.

Svaka istina kad tad iziđe na vidjelo, pa će tako ugledati svjetlo dana i istina da je u Sloveniji poubijano oko 70.000 Hrvata bez žrtava Bleiburga. Vrijeme je da slovenska vlast, prije ulaska u velehvaljenu zapadnu zajednicu naroda, postavi spomen svim mrtvima na svom tlu. To je najmanje što treba učiniti danas za one, koji su prije pola stoljeća strijeljani ili zaklani kao ranjenici, ratni zarobljenici ili civili. Tek tada ćemo moći govoriti o Sloveniji kao europskoj državi čista obraza.

Celje je od Zagreba udaljeno jedva osamdesetak kilometara, a nekadašnje Titovo Velenje još dodatnih osamnaest. Pet kilometara sjeverno od Velenja, u kanjonu rječice Pake, nalazi se Huda Luknja. Tako doista taj kanjon i izgleda. U knjizi Veliki finale na Koroškem autor Franci Sterle opisuje dramatične događaje u Hudoj Luknji sredinom svibnja 1945. Scenarij pokolja bio je sljedeći, kako pišu u slovenskome tisku gimnazijalke Nika, Duška i Ana u prosincu 1992.: Partizani su svibnja 1945. zaustavili bijeg "ustaške sile" i njemačkih četa zahtijevajući predaju i polaganje oružja. Ustaše nisu vjerovale da će partizani poštivati ratne konvencije o vojnim zarobljenicima i odlučili su se na otpor. Neravnopravna bitka u kanjonu i dolini G. Doliča (Pancer Greben), te na području Mislinje, trajalaje dva dana. Nadmoćna partizanska brigada imala je deset (10!) poginulih. Na ustaškoj je strani palo 3.000 muškaraca, a zarobljeno ih je gotovo 11.000!

Procjene su da je to tek trećina odista pobijenih u toj klopci. Kako inač¸e objasniti da je u deset velikih skupnih jama bez obilježja pokopano gotovo 5.000, navodno, isključivo ustaša. I kakav je to boj u kojem je omjer "pobjednika" i "poraženih" 10: 14.000! ? Monstruozno je i to da su kuće sagrađene oko te grobnice...

Očevidci su izjavili da se "zbog tisuća i tisuća mrtvih između Hude Luknje i..." (sjevernije - op. J. N.), "Mislinje širio tako jaki smrad da su uokolo, četiri godine, pčele umirale". Profesor Damjan Kljajić te događaje naziva masakrom u Hudoj Luknji. Smatra da su ga izvele trupe pridošle s juga, i da je slovenskih partizana među njima bilo malo. Većina jedinica bile su crnogorske i dalmatinske. Kako su ustaše bile sa svih strana okružene kanjonom, partizanskih je žrtava bilo zanemarivo malo. Oni su ih dočekali na obroncima. Bile su to zaključne partizanske "operacije", kako kaže, s kraja travnja i početka svibnja 1945. Po toj tvrdnji mnogo se ustaša probilo do Austrije, gdje su ih na Pliberskom jezeru partizani opet dočekali. Kaznili su ih smrću tobože zato što su bježali s "pokradenim vojnim plijenom."

U uvjetima, u kojima se do današnjega dana nikakvom rekonstrukcijom ne može utvrditi ni približan broj poginulih civila; u uvjetima u kojima su trajno ostale nepoznate brojne njihove (tipično partizanski) neobilježene grobnice; u uvjetima u kojima se govori o "vojnom pokradenom plijenu", možemo se s pravom pitati koliko je civila bježalo s vojskom? Što je to, zapravo, "pokradeni vojni plijen"? Zar su to najnužnije osobne stvari, koje su ljudi nosili sa sobom spašavajući se u posljednji tren? Posebno je poglavlje pitanje gdje je taj plijen završio? Jer navodno ga je bilo i mnogo i bio je vrijedan... I na kraju, zar nije logično da su te ustaše, ili brojni civili, koji su s pravom sumnjali u poštenje i moral nove Jugoslavije, išli s vojskom koja je jedina znala najkraći put do Austrije? Mogu li slovenski partizani tako olako sprati ljagu sa sebe riječima: "To su bile ustaše i nitko drugi", ili: "Taj su pokolj počinili partizani s juga"? Rat je bio završen, zašto se ratnim vojnim zarobljenicima nije sudilo?

Zbog toga što je postavljao neugodna pitanja i dirao u zabranjene teme, gospodina Šafarića su u novinama često napadali i vrijedali. Osobito se isticao Adolf Storman i to pogrdnicama vrste: neslovenac, prišlek, balkanac, južnjak i ostalim uvredama izrađenim u ksenofobičnim protuslovenskim, austrijskim kovačnicama mržnje. Moraju li se naši susjedi baš u svemu ugledati u svog sjevernog susjeda.

Spomen ploča, jedna od rijetkih, obilježilaje mjesto na kojem je oduzet život žiteljima Trbovlja, Hrastnika, Zagorja, Laškega, Žalca i okolice Celja; ubijeno je oko 2.000 ljudi, medu kojima je bilo više od stotinu hrvatskih civila (žene i djeca) i oko sto njemačkih zarobljenika. Na njoj piše: "Umrli su tu nasilnom smrću po volji moći koja je prezirala Božje i ljudske zakone." Kapelica je izgrađena kraj najvećeg skupnog grobišta od ukupno njih pet. Slovenske žrtve bili su komunisti, koji su se vraćali s utemeljiteljskog partijskog sastanka, s obližnjih Čebinah. Zato je taj zločin (počinjen od svibnja do kolovoza 1945.) bio tako dugo zavijen u muk, još više nego onaj nad slovenskim domobranima. Ta činjenica prije svega govori o obračunu s neistomišljenicima bez obzira kojoj naciji ili uvjerenju oni pripadali, koju oni vojnu odoru nosili, koje dobi bili, pa makar to bili i komunisti!

Među svim skrivenim grobnicama najdublje je ostalo skriveno gubilište u zapuštenome rudniku Barbarin rov nad Hudom Jamom kod Laškog: Vlak pun Hrvata zaustavili su partizani. Isti su putnike bacili u rudarski rov, a vagone su opljačkali domaći. Ubijali su ih tako da bi ih vezali po deset zajedno i tako ih bacali u dubinu, okno je bilo široko oko 4,5 metra i oko 50 metara duboko. U njega su bačeni hrvatski i slovenski domobrani, ustaše i hrvatski i slovenski civili. Svjedoci navode da je bilo žena, djece, građana, seljaka... Zatim su zabetonirali pristup oknu po etažama i postavili drvena vrata ispred zida. Novinari koji su se spustili u rudnik 1990. došli su do tog zida kojim je masovna grobnica zabetonirana. Iznenadili su se jer su na njemu pronašli nekoliko nacrtanih malih križeva. Po svoj prilici križeve su crtali oni koji su morali zidati zid. Od novinarskog upozorenja na partizanske zločine prošlo je punih sedam godina, ustanovljene su dvije parlamentarne komisije i jedna vladina, ali se o Barbarinom rovu iznad Hude Jame više nije govorilo, niti je rov otvoren.

Slovenski list Demokracija donosi u rujnu 1997. tekst zgražanja nad oskvrnućem kapelice podignute kod masovne grobnice Barbarin rov. Ukratko tekst govori: U spomen mučenicima bačenim u rudnik Barbarin rov iznad Hude Jame, mučenicima iz okolice, te posmrtnim ostatcima onih koje su odvezli ne zna se kamo, podignuta je kapelica. U njoj se nedavno dogodio vandalizam. List donosi tekst u kojem se govori da je u roku od tri mjeseca, na kraju i poslije svršetka Drugoga svjetskoga rata, u Sloveniji mučeničkom smrću poginulo više od 10.000 ljudi. Riječ je, dakle o slovenskoj Hirošimi - zaključuje list. Ne opisuje se kako je kapelica obeščašćena, ne spominje natpise, koji jasno svrstavaju počinitelje, a ne zanimaju ga ni detalji: tekst zapravo ublažava, gotovo dokida istinu.

Dragutin Šafarić posjetio je i to mjesto. Evo što je zabilježio: "Unutarnji zidovi s natpisima i lijepim slikama, te jedini hrvatski vijenac bili su poliveni lakom do visine od dva metra. Očito, upotrijebljeno je najmanje tri kile boje. Debljina laka na tlu bila je barem dva milimetra. Da ne bi bilo dileme tko je to učinio, vandali su se i potpisali parolom: `Smrt fašizmu sloboda narodu.' I još: `Smrt domaćim izdajicama.' Policiji su počinitelji, kao i uvijek u takvim slučajevima, ostali nedostupni."

Dakle, netko tko još živi u '45-oj divljački je i uporno želio obeščastiti i to skromno obilježje nevinim žrtvama ondašnjega divljaštva, divljaštva njihovih očeva i istomišljenika. I u tomeje nekažnjeno uspio. Kapelica je podignuta i radi pomirenja, ali, pokazalo se, tko pomirenje ne želi: ponovno zločinci, a ne rodbina žrtava!? Takve su parole poslije "oslobođenja" pisali komsomolci (Komsomol = Savez komunističke omladine Sovjetskog Saveza - u Jugoslaviji SKOJ, o.p. J. N.) po zidovima crkava dok su po rudarskim rovovima sijali smrt. "Kako je ova kapelica obeščašćena i do kada će takvom ostati...", piše dalje Demokracija, "...bit će to lijepa poputbina sadašnjoj vladi na putu u Europu." I na kraju redakcija dodaje: "Što će se sve još dogoditi s kapelicom zaista sa strahom očekujemo. Nama nemoćnima ostaje samo da molimo Boga za njenu obranu..."

Tragovi zločinstava komunističke vlasti vidljivi su i iz nekih sudskih spisa. Neka djeca stradalnika imala su tu sreću da su ih roditelji uspjeli skloniti na sigurno osjećajući da im se bliži stravičan kraj. Zločinci su naime ubijali sve živo. Ona djeca koja su bila "odložena" kod slovenskih obitelji, uspijevala su preživjeti. Zločinačka Titova vlast nije se previše brinula za krvave tragove koje je za sobom ostavljala. Tako l. srpnja 1946. slovenski sudac u Slovenj Gradecu dopušta da se usvoji "Judita nepoznatoga rodbinskoga imena, dana rodenja i godine od žene iz Hrvatske". Djevojčica je u trenutku nalaska imala dvije i pol do tri godine. U drugome dokumentu iz studenoga 1948. ponavlja se da je to dijete pronađeno u Doliču s drugom djecom koju su "srpski partizani", kako kaže izvornik, "doveli u Turišku Vas"... Očito, nova vlast nije mogla pobjeći od zločina, koje je počinila, jer su iza žrtava ostajala djeca. Ti tragovi ih prate sve do danas i pratitće ih, po svemu sudeći, i u XXI. stoljeću.

O pokolju blizu nekadašnjega Titova Velenja (koje li simbolike) razgovarao sam u jesen 1997. s gospodinom Šafarićem. On je prikupio brojnu dokumentaciju, čime je uspio da mnoge komunističke zločine saznaju i današnji naraštaji. To je prava zadovoljština žrtvama za čija su stradanja partizanština, Tito i komunizam bili odredili da se nikada ne saznaju. No, pokazalo se da ni duboki rudnici, ni metar debeli betonski zidovi nisu dovoljno debeli da sakriju istinu... (razgovor je snimljen tijekom vožnje cestom do masovnih grobnica): Koliko ste rekli da je bila dugačka kolona izbjeglica od nekadašnjeg Titovog Velenja, prema sjeveru?

U dva kraka, ona je bila dugačka više od petnaest kilometara, samo u ovome području. Riječ je o relacijama Velenje-Gornji Dolič-Dovže-Vitanje.

Koliko je kilometara nizvodno od mjesta pokolja rječica Paka poplavila?

Oko šest kilometara nizvodno začepila se od ljudi i stvari i izlila se, iz korita. Začepila se od ljudi. Okolno polje, od vode iz Pake, doslovce je bilo krvavo.

Koliko je ljudi pobijeno partizanskom rukom, i koliko je Hrvata bilo među njima?

Prema informacijama koje su domaćemu stanovništvu poznate, a koje su i objavljene godine 1992. u knjizi Franci Strlea govori se o 4.700 žrtava i oko 10.700 zarobljenih. Ne zna se jesu li to bili samo civili ili i vojska; ali govori se da je bilo najmanje oko 90 posto civila. Bili su Hrvati. Slovenaca vjerojatno nije bilo, jer oni nisu bježali ili su bježali drugim putem, ne kroz ovaj kraj... "U ovoj kući..." (Šafarić rukom pokazuje kroz prozor, op. J. N.) "...privremeno je živjela Marija Kvartič . Ona je i danas živa, a rođena je 1903. Sve je svojim očima vidjela.

Kako se zove ono mjesto koje je krvava rijeka preplavila u svibnju 1945?

Paka pri Velenju.

A mjesto gdje su ljudi, kako se priča, dva dana sustavno ubijani?

Kanjon Paka. Huda Luknja, isto kanjon. Tu je još i špilja Huda Luknja, mjesto, idealno za klopku, neravnopravnu borbu, bjelodani pokolj. Ali, pazite, i nad civilima! Jedan mi je Titov borac u polemici nedavno odgovorio: "Pa šta, i drugi narodi su masovno ubijali civile!" Zar je to opravdanje!?

Rekli ste mi da se ne obrađuje dio polja na kojem se smatra da se nalaze grobnice. Zna li se kojeg datuma je bio pokolj?

Svakako poslije kapitulacije okupatora. Očevidci se ne slažu oko toga je li to bio, petak, subota ili ponedjeljak. Neki anonimni izvori mi dojavljuju da je pokolj započeo u petak popodne, oko šesnaest sati.

Govorite o anonimnim pozivima upućenima vama od ljudi, koji su znali da se bavite istraživanjem istine o partizanskim pokoljima poslije kapitulacije?

Mnoge podatke sam tako saznao i kasnije ih provjerio, utvrdio točnima. Mnogi se, znate, još boje. Tih je zapravo najviše, a ja nekih problema gotovo da nisam ni imao. Nešto uvredljivih polemika, ali javnih, po novinama, i to je sve. Ipak, ljudi još uvijek teško o tome govore. Mnogi puno znaju, ali su nepovjerljivi: morate im znati prići.

Koliko dugo istražujete okolicu Velenja i masovne grobnice u kojima je mnogo žrtava Hrvata?

Oko 14 godina... Vidite, ovdje je sada pred nama srce kanjona. Gore, okolo, na strmim padinama bile su partizanske zasjede. Žrtve nisu imale šanse. Jednostavno im nije data. Poslije su se "pobjednici" hvalili da su imali male gubitke!

U Hrvatskoj, za rodnu kuću Đure Pucara Starog, stoji uz cestu valjda deset putokaza, s preciznom kilometražom za svaki slučaj, da ne propustite tu "znamenitost". Na ovoj cesti ne nalazimo nikakav spomen. Ovi ljudski životi manje vrijede? Ima li u poljima ili gore u šumi ikakvih obilježja?

Ovdje nema ništa od toga. Na samom izlazu iz kanjona, ljudi kažu, glavna je grobnica. Tu je pokopano oko 115 osoba. Znači, ispod ruševina grada, koji je gore na brdu. Sada ulazimo u Gornji Dolič, tamo naprijed su brojni grobovi.

Kako to da današnja slovenska vlast tako uporno šuti o tim masovnim pokoljima ne samo Hrvata; o presudama bez sudova, o klanjima djece, o strijeljanjima poslije kapitulacije?

Čujte, glavni urednik Dela na uredničkom je mjestu već četrdeset godina. Trebam li vam reći išta više? Što se promijenilo? Jedan štiti drugoga dok vrijeme ide.

Ali Europa kuca na vrata...

(odmahuje rukom) Ovo područje desno i lijevo su grobovi. Preko one stare pruge je bio prijelaz. Mitraljezi su bili užareni od neprekidne paljbe. Kuća ispred nas lijevo i ona graba iza nje... to je grobnica! Grobnica iza kuće! Gornji Dolič 53. Ove kuće desno, temeljene su na ljudskim kostima. Tu su gore pobijeni Hrvati. Kad su partizani ovdje zarobili ustaše, četnike i domobrane, onda su razdvojili četnike od njih da bi ih pozatvarali, a domobrane i ustaše su pobili! Jer, kad nekoga zatvoriš na mjesec, dva ili tri, on ostane živ, a može se i "popraviti". Hrvate su odmah strijeljali. To je bila i Titova politika.

Hrvati su znači bili opasniji, oni nepopravljivi neprijatelji...

To je apsolutna istina, nema tu tajne. Svaki je Hrvat za njih bio ustaša, bio mlad ili star, muškarac, žena ili dijete. Hrvati su zarobljeni ovdje, u Gornjem Doliču. Pogledajte livadu koja se ne obrađuje.

* * *

U svom dugogodišnjem prikupljanju Šafarić je došao do točnih podataka o svakoj od 14 grobnica koje je za sada stigao obraditi samo na ovome području. Inače ih poznaje više od dvije stotine! Sve su one u dolini uz rijeku. Pokolj je bio od 11. do 14. svibnja 1945.; dakle, grobnice su nastale poslije kapitulacije. Leševi su skupljani čak i tri tjedna poslije pokolja. Riječ je o području obuhvaćenom lokacijama: Paka pri Velenju, Huda Luknja, Gornji Dolič, Mislinja, Dovze. Na specijalnoj vojnoj karti Šafarić nam pokazuje ucrtana mjesta jama. Na kartama sve vrvi od ucrtanih križeva, ali na poljima nigdje nijednoga postavljenog križa nigdje obilježja, spomena, svijeća... Čitamo imena mjesta, niz je nepregledan. Prsti nam zastaju na brojkama: 500 leševa, pretežito civili, Hrvati, Nijemci, Slovenci: počinitelji - partizani; 100 leševa u podnožju klanca; preko rijeke 100 leševa; uz prugu isto; zatim 30 dječjih, pa još dva odrasla. Rodbina je počela otkapati, pa je pronašla još nekoliko leševa, ali ne i traženoga. Zatim su im iskopavanje zabranili, smjesta ih potjerali. Tristo metara niže, pod magistralnom cestom, veći je broj leševa Hrvata; razbacana mjesta grobnica 20 leševa nepoznat broj leševa; nepoznat... Na kraju liste dopisano je: "Podaci nisu konačni,. prema izjavama svjedoka - moguća su veća odstupanja."

Vraćamo se u Zagreb, razgovaramo o senzacionalističkome tisku u Hrvatskoj. Njih ove teme ne zanimaju. Morali bi se onda boriti za istinu, širiti ju i odista istraživati, a ne izmišljati. Njih samo zanima koliko tko u se na se i... Nas pak zanima prešućivana istina. Od 24 istražene grobne lokacije, za njih tri ne zna se koje su narodnosti žrtve; zajednu masovnu grobnicu stoji da su u njoj partizani; u svima drugima su Hrvati i poneko od pripadnika drugih naroda. Ali, čak u 12 grobišta isključivo su Hrvati! Dakle, više od 50 posto žrtava su Hrvati! Kada zbrojimo te približne brojčane podatke, samo za ta 24 grobišta, dolazimo do one najmanje moguće brojke, što znači da je od 1140 žrtava barem polovica Hrvata nečasno zakopana samo na jednome području.

Zadnji pokolj u ovome kraju bio je 6. kolovoza 1945.! Na Deželakovu grebenu na Savi tijekom tri godine voda je izbacivala leševe i odnosila ih. Stratište Klembasov kamenolom: tu su ljude klali nožem i na njih nabacali stijene. "Tvornica vapna - u četiri peći ubacili su ljudska tijela..." Ima li razlike između Tita i Hitlera, pitam se na glas?

Slijedi popis masovnih grobnica u Sloveniji po pokrajinama: Gorenjska, Ljubljana i okolica, Dolenjska... itd. Za većinu grobnica (čiji popis neće stati u ovaj članak) treba reći da su označena malim križićima i natpisom..."I mi smo također umrli za domovinu." Po službenoj je izjavi u navedenim područjima zakopano 32.700 Titovih žrtava. Tome treba dodati podatke o naknadno pronađenih još 1.500 žrtava. Slijedi popis za Brežice: skupno grobište širine 10 i dužine 120 metara - slovenskih je domobrana oko 2.000 prema broju dotegljenih željezničkih kompozicija koje su tijekom cijelog mjeseca srpnja pristizale, Hrvata dovezenih iz Zagreba je oko 10.000... Krakovski gozd: ponegdje su križevi; slijede Logaška krasnica, Crni vrh, trokut Postojna - Logatec Hrušica, zatim Cerknica, Pivka, Štajerska, Slovenska Bistrica, Slovenj Gradec, Suhodol, Hočko Pohorje - pokolj u kolovozu 1945!, Tezenski gozd: kosti u jarku, koji je asfaltiran, Dravograd: kosti u dužini od 25 kilometara, Rimske Toplice: pobacani u krater od bombe... Četiri masovne grobnice Hrvata u Tuhinjskoj dolini; slijedi devet redaka samo imena mjesta masovnih gubilišta... pa Tolmin: popis 24 stratišta. Gruba službena procjena govori da je u Sloveniji, za Titove Jugoslavije, našlo i okrutnu smrt i neljudski zaborav poslije završetka rata, oko 210.000 ljudi; a prema procjeni stranih povjesnika, preko 300.000 ljudi (više nego cijeli današnji Split). To su samo podatci, koje je iz slovenske (dostupne) dokumentacije izabrao Želimir Kužatko za Hrvatski Domobran. Koliko je tek strašna ona puna i potpuna istina?

Samo u okolici Celja izvansudska usmrćenja izvršena su na čak 29 mjesta. Trideseto mjesto je odlagalište tvrdih otpadaka iz otpadne sadre Cinkarne Celje i pretežiti dio postojećega komunalnoga deponija u Bukovzaku. Dokumenti govore da je Celjsko područje, po broju masovnih izvansudskih usmrćenja najbrojnije... Samo neki Konrad, koji danas živi u Žalcu, potpisnik je za oko 70.000 likvidacija na tome području. Istina je neumoljiva...

* * *

Zanimljivo je bilo predstavljanje slovenskog predsjedničkoga kandidata, dr. Bernika. On se, kao i ostali predsjednički kandidati, nije ni riječju dotakao manjinskih pitanja. No, izrekao je sljedeću istinitu konstataciju: "Zbog masovnih i nezakonitih pokolja velikog broja ljudi u Sloveniji, mnogi danas još nemaju izvoda iz knjige umrlih, tako da pred sudskim organima ne mogu zaključiti vlasničke i ostavinske rasprave".

Ono što je dokumentaristički najdragocjeni je iz rada Dragutina Šafarića je to, što nas on prije svega upoznaje s povijesnim činjenicama, koje su zaboravili čak i oni koji su pisali monografije o Bleiburgu. Tako, primjerice, o pokolju u klancu Paka - Huda Luknja - Gornji Dolič - Mislinja, povodom 50-te obljetnice Bleiburga u svibnju 1995. uopće nema ni govora!

"Zločine su činili oni drugi, prijašnji, a ne mi" - uspavanka je koja se u Sloveniji još priča. "To su bili njemački i ustaški vojnici, koji su pružali otpor" - pjesmica je za državno (skupno) umirenje. Paradoksalno, ali istinito; tako najbolje štite još žive koljače među sobom. Takvo ponašanje su davno prepoznale i preživjele žrtve i djeca žrtava. Tko su bili ubojice, po svojem mentalitetu, svjedoči i ova izjava očevidca: "Na travnjaku ispod ceste bila je ubijena neka visoka dama puna zlatnine, kojoj je netko jednu nogu tako podupro da je, onako bez gaćica, pokazivala svoje najintimnije dijelove." Ležala je tako danima, sve do raspadanja...

Jednoga od koljača zatekli smo pred kućom kako mirno klepa kosu. (Naknadno saznajem od Šafarića: nedavnoje umro u ljubljanskoj bolnici od komplikacija poslije banalne operacije, u dobi od 74 godine. - op. J. N.) Njegova je priča jedna od stravičnijih izmedu onih koje je Šafarić čuo od očevidaca. Taj je zločinac svojevremeno došao na neku proslavu u obližnju seosku gostilnu. Kako se u gostionicama svašta priča, na dnevni red je došao i pokolj civila, vojnika, žena, staraca i djece u njihovome kraju sredinom 1945. Supijani se koljač ponašao kao da se to njega uopće ne tiče. Gotovo se izvukao. Medutim, tada je progovorila, recimo "Marica". U gostionici je nastao tajac. "Ti si sam, vlastitom rukom, poklao 60 ustaša!", rekla mu je u lice. "Šta pričaš" - odgovorio joj je i ne shvaćajući koliko je priznanja u njegovoj narednoj rečenici: "Ti si tada još bila mala. - "Ja sam tada imala 12 godina i točno se sjećam kada si krvavih ruku preko lakata upao u moju kuću i tražio od moje mame da opereš ruke. Još ti je moja majka govorila: `Ne u kuhinji pred djecom, gdje se jede' - i iznijela ti lavor u dvorište. Hvalio si se da si vlastitim rukama upravo zaklao njih više od 60!" Nakon toga je zašutio, gostilna je gledala u njega. Okrenuo se i brzo izašao...

Ratni zločin nikada ne zastarijeva (osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički ili partizanski). Ne zastarijeva pa čak i onda kada ga počini, prizna to i o njemu snimi brojne flmove (Vijetnam!) jedna supersila poput velehvaljene i demokratske Amerike...

Već sutra, jedini svjedoci bit će djeca slovenskih očevidaca, koja će moći jedino nepotpuno i nekompetentno svjedočiti tek o čemu se to u njihovoj kući potiho govorilo... Novinar u mirovini, L. Ojstrsek, u članku s naslovom Gorice nad Šoštanjem skrivaju grobove poslije rata pobijenih, kaže i ovo: "Vjerojatno nema općine u Sloveniji, u kojoj ne bi imali grobova, koji skrivaju grozote ubojstava izvršenih masovno, a po okončanju Drugog svjetskoga rata. U našoj općini to su Šoštanj, Velenje, Gaberke, od Pake do Mislinje, Šentilj."

Šafarić, rodom iz Međimurja, niti je sam stradao, niti je stradao itko od njegovih koncem Drugog svjetskoga rata. On je jednostavno istražuje istinu koju su partizani, titići i komunjare brižljivo skrivali sve ove godine i još je skrivaju. Gospodin Šafarić ne nagovara na osvetu, niti je u potjeri za zločincima, nego istinom osvjetljava namjerno iskrivljenu prošlost. Sve ostalo je posao pravne države.

Kada smo obilazili Mislinju, odnosno njezin posljednji klanac na potezu od Velenja prema samome mjestu, uz sam austrijski Bleiburg, Šafarić je pokazao na masovna grobišta tik uz cestu. Zapravo, nije ih ni trebao posebno pokazivati. Čim smo zaustavili automobil i spustili se do tunela i stare zapuštene pruge, opazili smo kose padine divljih travnjaka i nepravilnih humaka. Oko grobišta bili su voćnjaci. Tako plodne voćke još nisam vidio. Grane jabuka bile su savijene kao kod tužnih vrba. "Nitko ih ne bere, niti jede", kazao nam je. Oko 500 metara široko i 700 metara dugačko grobište prostiralo se po upadljivo nepravilnoj površini travnjaka lijevo i desno od pruge obnovljeno voćnjacima. "Nitko te padine ne obrađuje. Nitko tu ne gradi kuću", pokazivao nam je. Na fotografijama, koje sam tom prilikom snimio, vidljivo je da trasom stare željezničke pruge, pošta i telekomunikacije Slovenije polažu telefonski kabel. Ovdje se moralo vrlo pažljivo kopati i točno u decimetar slijediti crtu napuštene željezničke pruge. Jedino je ona nedirnuta, sve lijevo i desno od nje puno je ljudskih kostiju. Na stotine njih. Jedan krivi potez i bager bi ušao u masovnu grobnicu. Otkrio bi zločine i genocid nad, ponajčešće, Hrvatima. Genocid za koji slovenska vlast još jasno i otvoreno ne želi znati. Pogotovo to ne žele slovenski vodeći mediji ili tiskana glasila, primjerice Delo.

U brojnim polemikama s borcima NOB-a u slovenskome tisku i izvan njega, a koje je Šafarić od devedesetih godina do danas vodio, sliku zločinačkog mentaliteta, možda ponajbolje oslikava polemika s borcem Rudijem Rogeljem iz kolovoza 1997. Rogelj je predsjednik vojnih invalida Maribora. Suočen sa Šafarićevim podacima o zločinima (i) slovenskih partizana, poslije kapitulacije okupatora (9. svibnja 1945.) ovako je otpisao Šafariću: "Republiku Hrvatsku drži fašistoidnom gotovo cijela Europa, a ja pretpostavljam zbog njena odnosa prema vojnim invalidima i borcima Drugog svjetskoga rata..." (Što se tiče pokolja civila poslije kapitulacije - op. J. N. - Rogelj ovako nastavlja opravdavajući se): "...i Amerikanci su samo u Europi uništili gotovo milijun njemačkih vojnih zarobljenika, pa si zbog toga nitko ne stvara probleme. Svatko ima oružje - ne za sijanje ruža - već isključivo za uništenje i ubijanje." To je ta poznata komunistička defektnost, ne samo ravnodušnost, već upravo lakoća i uživanje nad tuđom boli i žrtvama, a nad vlastitim nepobitnim zločinima... To je to titovsko divljaštvo bezakonja, koje se vječno gradi da za Ženevske konvencije nije ni čulo. Ali kad je o njihovim žrtvama riječ, onda podižu dreku do neba i grade Keopsove piramide od betona, "da se nikada ne zaboravi" Rogelj ovakvim svojim odnosom, dakako između redaka, priznaje partizanski zločin, a nešto kasnije ipak i brzo pere ruke od njega (kaže da on nije klao "nisam tada bio u deželi"). Dakle, moguće je da bi i on klao, ali nije bio u deželi. To je (jedini) razlog? Logika mu je: jesam lopov, pa što, i drugi su! Da oružje tome i služi - to je debela laž. Ono ne služi (isključivo) zločinu.

Na primjeru Trbovlja preživjeli svjedok govori o uvijek istome scenariju: prvo bi se danima cestom kretale nepregledne kolone civila, vojnika, žena i djece, a strojnice bi se čule svako malo. Zatim bi zabrujali kamioni: ubijene su prevozili u jamu kod Hrastnika i zakopavali ih u rudničkome području Dobrna, Trbovlje. Poslije toga su dovozili krvavu i prostrijeljenu vojničku robu na pranje u bolničku praonicu. Tako se događalo poslije svakoga strijeljanja. Djeca su gledala kako partizani bacaju ljude i bombe ujame i zatrpavaju ih.

Kako je do toga došlo, zašto se Dragutin Šafarić tako predano godinama bavi istraživanjem partizanskih zločina i grozota u Sloveniji nad, u prvom redu, Hrvatima civilima? Odgovor je u obimnoj arhivi, u njoj piše i ovo: "Kad sam se vozio iz Trbovlja prema Savinjskoj dolini i dalje prema Velenju, suze su mi pritiskale oči. Od 1964. sam se vozio po ovim cestama, živio u ovome kraju, a da mi nitko ništa nije rekao o pokoljima, o tome što se ovdje događalo. Kolika je to sramota, da tako lako i bešćutno stupamo po tlu i cinično se pozdravljamo i veselimo nad potocima ljudske krvi, krvi nedužnih ljudi."

O masovnim se grobnicama uglavnom šuti, dok o otvaranju još nema ni govora. Monstruozno je ponašanje onih ljudi, koji su svjesno na kostima žrtava sagradili svoje kuće. Da su bili svjesni što rade govori činjenica da su tražili od građevinara i projektanata (Šafarić) nešto geološki sasvim neopravdano: da se ne iskopava teren, već da ga se nasipa. Zahtijevali su da se temelji ne kopaju već da se kuće (bez "ikakvog stvarnog" razloga) zidaju na betonskim pločama, a ne temeljima. U Gornjem Doliču, među kućama sa sjeverne strane ceste, jedna je upravo tako sagrađena. Kći umrlog partizanskoga zločinca, koji je osobno ubijao Hrvate, upravo je nad masovnom grobnicom sagradila kuću. Primakla se zidovima nešto bliže cesti pa joj kuhinjski prozori gledaju iza kuće - na zemlju nasutu preko kosturnice. Temelje nije kopala, izlila je betonsku ploču; znači, točno je znala što joj je ispod kuće. Ništa joj ne smeta imati dom, živjeti i disati nad samim zločinom, nad mjestom nečovječnog poslijeratnog pogubljenja tolikih ljudi. Njezin otac, gradeći prije nje, kuću je podigao ispod ceste, samo 80-tak metara od druge grobnice, one u njegovome vrtu. To je slika komunizma, oca i kćeri. Jesu li to uopće ljudi? Pa ipak, ti isti, do dana današnjega, 52 su godine udobno živjeli kao pravednici i pobjednici (!), ne odgovarajući pravdi za genocid. Sustav još čuva takve krvnike umjesto da barem simbolički oda počast žrtvama.

I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže pravnu državu, urlaučući o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada" ne zastarijevaju.

Oni traže pravdu!

* * *

Obilazimo neke od Velenjskih lokacija, na kojima su partizani i domaći ljudi zakapali tragove genocida. Čim prođete klanac i mjesto, ući ćete u široku dolinu u kojoj se za vedra dana u njenome dnu naziru visoka brda nad Bleiburgom. Pokolji u dolini rječice Pake od Velenja do Mislinje prethodili su onome najvećem, Bleiburškome. Ovdje pred Mislinjom, svoje je kosti, u stravičnom partizanskome masakru, ostavilo čak 4.700 žrtava. Pretpostavlja se da je među njima bio i veliki međimurski pjesnik Vinko Kos, star tek 33 godine. U knjigama se navodi podatak o 10.700 zatočenih, te o najmanje devet stotina pobijenih civila. Većinom Hrvata.

Uspinjemo se do mjesta Mislinja i postepeno spuštamo u dugu dolinu, koja vodi na sjever. Tu je klanac najuži baš kao i nešto niže kod tzv. Titova Velenja i Hude Luknje. Dolazeći s više strana, kolone su se spajale upravo ovdje. Jasno je zašto se upravo pred Mislinjom zbio pokolj...

I opet: nigdje uz cestu, nema nikakva vidljiva spomen obilježja. Današnja slovenska demokratska vlast ne misli da bi išta trebalo promijeniti.

I tek što smo Mislinju i župnu crkvu ostavili za sobom, sa zapadne strane ceste koči se metrima visok betonski spomenik koji valjda simbolizira cvijet! Komentiram na glas: "Ovo zasigurno nije spomen na žrtve u dolini rijeke Pake" - "Ne...", odgovara mi Dragutin, "...ovaj je spomenik podignut jednom jedinome partizanskom borcu poginulom na ovome mjestu. Vjerojatno je sudjelovao u pokolju nekoliko stotina metara niz Paku."
Svatko objektivan može priznati samo jedno: ovako su se potpisivale zvijeri.

Toliko o pravdi, toliko vrijede tisuće nevinih života! Nisu zaslužile ni jedan križ uz cestu, a ovoliko kubika betona vrijedi jedan jedini partizanski život? "Što ti je 'pobjednička' povijest!", izgovorio sam i zadugo zanijemio.

Dragutin, Robert i ja šutjeli smo duge kilometre niz Paku na povratku kući. Šutjeli smo i koturali se zemljom hrvatskih grobova, tajnim kosturnicama. Koturali smo se Slovenijom, krivudali između stotina grobišta natrag do naše Hrvatske. Do države u kojoj su logor Jasenovac, ili onaj u Kamporu na otoku Rabu, u kojima je bilo i Slovenaca, obilježeni do neba. Obilježeni za sva vremena tako da ih cijeli svijet zna i vidi. Čak i iz satelita. No, Jazovku i Macelj već je malo teže otkriti... Čak i iz automobila...

I treba na kraju parafrazirati: "Strašno je znati." Zapravo, najstrašnije je znati. Shvatiti kako stvari stoje. I što je najgore: gledati da još uvijek sve samo stoji. Zločin nastao u mjesecima poslije svršetka rata. Nastao u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu toliko burne i dugo slavljene kapitulacije iz godine 1945... No, malo je teže slaviti ovu drugu, stvarnu kapitulaciju uljudbe.

Tek kada je svijet Tita prisilio potpisati dokument o pomirenju, masovni pokolji su zaustavljeni, a pojedinačni slučajevi su predati u nadležnost Udbe i njezinih plaćenih ubojica. Njihove su cijevi bile užarene još do 1990...
I danas se pokatkad zločinački zacrvene.
Sasvim prigodno... komunistički.

Dragutin Šafarić: Bleiburg prije Bleiburga, HS, 13. veljače 1998.

Ovaj text je bio objavljen u «Hrvatskom slovu», 13.veljaće 1998.godine, a 2003.g. u knjigi autora Javor Novaka pod naslovom DA SAM IMAO HRVATSKU


Tko sam ja da sudim?

Papa Franjo ne prestaje iznenađivati, iako je u tom svom "iznenađivanju" već postao predvidljiv. Ono u čemu je najzornija njegova "drugačijost" u odnosu na prethodnike jesu dva događaja. Prvi, kada je na radost svekolikog naprednog svijeta odbio "suditi" homoseksualcima, te se afirmativno izrazio o njima u kontekstu iskrenih bogotražitelja. Pljesak na otvorenoj globalnoj sceni bio je zajamčen, postao je osoba godine i najbolje odjeveni muškarac. No zato nije odbio (pre)suditi Vatikanskoj kuriji koju je uoči božićnog vremena oprao kao leglo karijerista natrljavši im nos s petnaestak grijeha, od duhovnog Alzheimera, do častohleplja i vlastohleplja. Pljesak na globalnoj sceni opet je bio zajamčen: Udri po popovima i prelatima, to uvijek pali!

Jedino što ni u jednom ni u drugom slučaju nije jasno jesu sljedeće činjenice. Prvo, pojednostavljeno govoreći, kada Papa kaže - "Tko sam ja da sudim?" - jednako je kao da vozač tramvaja kaže - "Tko sam ja da vozim tramvaj?", jer u najuži "opis posla" papinske službe ubraja se ona naučiteljska, tj. Papa mora donositi sudove. I drugo, papa Franjo je već dvije godine na čelu Crkve i ima sve mehanizme kadroviranja u Kuriji i, umjesto da smjeni to "leglo gujinje", on ih ide posramiti pred cijelim svijetom. Problemi "obitelji" ili bilo koje druge zajednice i društva, kada se pojave, rješavaju se u "obitelji", a ne u medijima. No, dobro, tko sam ja da sudim...

Predvidljiv u svojoj "nepredvidljivosti"

Izborom novih kardinala, papa Franjo se opet pokazao predvidljiv u svojoj "nepredvidljivosti". On kao Papa koji je došao "skoro s kraja svijeta" izabrao je nove kardinale mimo ustaljenih uzusa, djelujući "na svoju sliku i priliku", pa je posegnuo za mnogim imenima "s kraja svijeta". Petnaestorica novih kardinala s pravom glasa su sljedeći: Dominique Mamberti, prefekt apostolskog vrhovnog suda, Manuel José Macário do Nascimento Clemente, patrijarh Lisabona (Portugal), Berhaneyesus Demerew Souraphiel, iz Adiss Abebe (Etiopija), John Atcherley Dew, nadbiskup Wellingtona (Novi Zeland), Edoardo Menichelli, nadbiskup Ancona-Osimo (Italija), Pierre Nguyen Văn Nhon, nadbiskup Ha Nôia (Vijetnam), Alberto Suárez Inda, nadbiskup Morelije (Meksiko), Charles Maung Bo, nadbiskup Yangona (Myanmar), Francis Xavier Kriengsak Kovithavanij, nadbiskup Bangkoka (Tajland), Francesco Montenegro, nadbiskup Agrigenta (Italija), Daniel Fernando Sturla Berhouet, nadbiskup Montevidea (Uruguaj), Ricardo Blázquez Pérez, nadbiskup Valladolida (Španjolska), José Luis Lacunza Maestrojuán, biskup Davida (Panama), Arlindo Gomes Furtado, biskup Santiago de Cabo Verdea (Zelenortska Republika) i Soane Patita Paini Mafi, biskup Tonga (Otočje Tonga). Njima se pridodaju i petorica kardinala bez prava glasa starijih od 80 godina: José de Jesús Pimiento Rodríguez, Luigi De Magistris, Karl-Joseph Rauber, Luis Héctor Villalba i Júlio Duarte Langa.

Iz ovog izbora prva stvar koja je jasna da je Papa ignorirao Europu, da mijenja Ratzingerovu "geopolitiku" eurocentrizma pri kojoj je osnovao i tijelo za novu evangelizaciju Europe, da se još snažnije nego prethodnici okreće tzv Trećem svijetu. S ovim imenovanjem Franjo je "zabetonirao" svoje ljude "s kraja svijeta" u kardinalskom zboru, čime je bitno odredio i izbor svog nasljednika, na "svoju sliku i priliku". Naime, ako se na prošlim konklavama šuškalo "samo ne Talijan", na sljedećima bi geslo moglo biti "samo ne Europljanin", za što je Franjo svojim imenovanjima pripremio solidnu glasačku mašineriju.

Snažna dekristijanizacija Europe

Istinabog, Franjina "promjena kursa" ima svoje argumente i nosivost kada se pogledaju globalne religijske demografske promjene u zadnjih stotinjak godina. Prema sociologu Philipu Jenkinsu dolazimo do "kraja epohe zapadnog kršćanstva s istovremenom zorom, eksplozijom kršćanstva na južnoj strani svijeta." Prema izvješću Pew Foruma, najrelevantnijem religijskom demoskopskom institutu na svijetu, u samo jednom stoljeću katolici na svijetu su se utrostručili - od 291 milijuna 1910. godine, do više od milijarde 2010. godine. No dok je 1910. godine u Europi živjelo 65 posto katoličke populacije, danas ih je samo 24 posto. U subsaharskoj Africi katolika je 1910. godine bilo tek oko milijun, a danas ih je gotovo 200 milijuna. U Aziji, tijekom istog razdoblje, prije sto godina bilo je 14 milijuna katolika, danas ih je više od 130 milijuna. Također, broj katolika na Zapadu rastao je jedino u Sjedinjenim Američkim Država, od tek petnaestak milijuna prije sto godina, do današnjih devedeset milijuna. Već danas Filipini imaju više katolika nego bilo koja druga europska zemlja i, ako se trendovi nastave, ta će zemlja uskoro biti zemlja s najvećim brojem katolika na svijetu.

S druge strane Europa doživljava snažnu dekristijanizaciju, u kojoj se, posebno katoličko kršćanstvo, promatra kao podstanar ili uljez i prijetnja rascvjetalim ljudskim sloboštinama koje se, uglavnom, svode na razne inačice rodne ideologije potpomognute etičkim relativizmom i nihilizmom. Ovaj proces nije samo djelatan u zemljama poput Nizozemske, već i u "katoličkim utvrdama" poput Španjolske, Portugala, Italije ili Ratzingerove Bavarske. Najdrastičniji podatci dolaze iz "prvorođene kćeri" Rimske crkve, iz Francuske, u kojoj je prošle godine zaređeno tek osamdesetak svećenika, dok ih je više od osamsto umrlo. No, najzorniji primjer što se događa s Europom je baš Papina (nad)biskupija, grad Rim, u kojem se od ukupnog broja rođene djece krsti njih manje od pola, dakle Papi se pod nosom raspada višemilenijska (statistička) katolička dominacija. Prema Jenkinsu, izraz "bijeli kršćanin (katolik)", uskoro bi mogao postati oksimoron poput "švedski budist".

Europa najzaslužnija za katolički bum u Trećem svijetu

Iz ovog kuta moglo bi se reći da papa Franjo ispravlja nepravdu prema tzv. Trećem svijetu koji nije dovoljno zastupljen u kardinalskom zboru, jer u vrijeme Ratzingerovog "kadroviranja", premda u Europi ima tek 24 posto globalnih katolika, 54 kardinala s pravom izbora (bili) su Europljani. Ako se gleda kvantitativno, možda bi se moglo tako i reći, kao i u demokraciji uopće, gdje glas, uz dužno poštovanje, osobe oskudnog obrazovanja i informiranosti, jednako vrijedi kao i glas sveučilišnog profesora. U tom smislu kvantitativnih mjerila, možemo malo problematizirati Papinu novu "geopolitiku" jer imenujući, primjerice, Soane Patita Paini Mafia, biskup Tonga (Otočje Tonga) kardinalom, važan glas u izboru novog pape imat će kardinal čija ukupna vjernička populacija iznosi 14 tisuća ljudi, manje od dobrog dijela zagrebačkih župa, a njegov glas vrijedit će isto kao i glas višemilijunskih europskih nadbiskupija poput Milana ili Koelna. K tome, većinu financija, ulaganja u obrazovanje i zdravstvo na katolički procvjetalom Jugu dolazi iz "stare i umorne Europe" i njenih nadbiskupija, koja je, premda stostruko problematična, u tom smislu upravo generator rečenoga katoličkog buma u tzv. Trećem svijetu, pa je marginaliziranje Europe u tijelima odlučivanja u Vatikanu, a ne samo u kardinalskom zboru, očito jedan kršćanski znak zahvalnosti pape Franje toj nemiloj i truloj Europi, pa će, oprostite na neprimjerenosti u kontekstu kršćanskoga, jedni financirati, a drugi imati moć odlučivanja.

Ironiju na stranu, želim reći da je Europa unatoč kvantitativnom padu katolika unutar svojih granica i stotine problema i felera koje sama ima, najzaslužnija za globalni katolički bum u Trećem svijetu, kao i da je i dan danas ona generator novih ideja i strujanja, kao i obrazovnih i inih investicijama u Trećem svijetu. U ovom kontekstu, čini mi se da je ovog Papu zahvatio, kako je to pokojni akademik Županov nazvao, socijalistički egalitarni sindrom, koji se u ovom slučaju oslanja samo na statističke i sociološke motive, više nego na teološke i povijesne. Ne želim reći da je kardinal iz Mijanmara manje vrijedan i kao čovjek i kao pastir od kardinala iz Francuske, Italije ili Njemačke, no svakako je istina da kardinal iz biskupije s pedesetak godina tradicije kršćanstva nije jednako kvalitetan i kompetentan kao kardinal iz zemlje s milenijskom kršćanskom tradicijom koja je prošla Scile i Haribde sekularizma i dekonstrukcije te europskog kritičkog duha, i unatoč svemu tome stoji na nogama i bori se za vjeru i njezinu prisutnost i živost u gotovo neprijateljskom okruženju "bijelog mučeništva". Zaokret pape Franje svakako je za pozdraviti, no uz razboritu distancu, budući da mnogi njegovi potezi više sliče na revoluciju nego na reforme, svojstveno latinoameričkom mentalitetu.

Razumije li latinoamerički Papa situaciju u Europi?

Na simboličkoj razini, u povodu imenovanja novih kardinala, svakako je znakovit slučaj nadbiskupa Bruxellesa, prijestolnice Europe, Andrea Leonarda. Naime, jedno od pravila koje je papa Franjo prilikom imenovanja novih kardinala "prekršio" jest kriterij da pojedine nadbiskuije, kao i zagrebačka uostalom, zbog svoje važnosti i tradicije nepisanim automatizmom dobivaju i kardinala. Tako i Bruxelles, u kojem bi za nekoliko desetljeća kršćani mogli, veoma izvjesno, postati manjina okružena muslimanima i europskim postkršćanima. Premda bi takva simbolička mjesta trebalo jačati iz mnoštva razloga, nadbiskup Leonard unatoč tome nije postao kardinal. Razumije li latinoamerički Papa situaciju u Europi ili ne (islam, bojovni sekularizam...), ovdje je manje bitno, iako nije nebitno, no kada se vidi što je sve nadbiskup Leonard pretrpio zbog svoje katoličke vjere i njenog pologa - nabacivanje trulima jajima na tribinama, bacanje torte u lice tijekom molitve - izostanak kardinalske časti svakako je čudan, ako ne i neozbiljan čin. Pogotovo ako se uzme u obzir da je ovdje papa Franjo, opet, išao protiv Benedikta XVI..

Naime, nakon kardinala Daneelsa na Bruxelleskoj stolici, koji je glasio kao (pre)liberalan, Ratzinger je imenovao Leonarda da malo uravnoteži stvari. Tom imenovanju se usprotivio tadašnji nuncij u Belgiji, mons Rauber, smatrajući Leonarda neprikladnim, no Ratzinger je ipak ostao pri svom. Rauber se povukao u privatnost i u jednom intervjuu osuo paljbu po Benediktu XVI.. Epilog u režiji pape Franje je sljedeći: Raubera je imenovao kardinalom, a Leonarda nije, unatoč simboličkoj i strateškoj važnosti briselskog nadbiskupa. Poruka je jasna, no to je Papino pravo. Premda će neki reći da je Ratzingerov projekt "nove evangelizacije Europe" propao, no znači li to da se od njega treba odustati, kako, prema svemu sudeći, smjera papa Franjo dižući ruke od Europe i stavljajući sve karte ne Crkvu u Africi, Aziji i Latinskoj Americi?

Kamo papa Franjo vodi Crkvu još nije jasno, za sada je vidljiv samo kaos, od kurije do doktrinalnih nejasnoća. U tom vidu među novim kardinalima Papa je nagradio mnoge prelate iz Europe (Italije), koji su bili na liniji kardinala Kaspera oko liberalizacije pastorala oženjenih i ponovno vjenčanih, kao i novog pristupa problemu homoseksualnih brakova i veza.

Jesu li ovi potezi, stil vladanja i kadroviranja pape Franje djelo Duha Svetoga ili nečeg drugoga, veoma brzo će se vidjeti. U svakom slučaju riječ je o diskontinuitetu s prethodnicima, kao da su Katolička crkva i njeni problemi, te njihovo rješavanje započeli s papom Franjom kojeg svi vole, od Hollywooda do globalnih medija.

Ipak, a tko sam ja da sudim?

7Dnevno/Ivica Šola/ 9. siječnja, 2015.


Yugoslavenski biseri...

Neće pobijediti ovi što su pljačkali Hrvatsku prije nas!

Gordan Maras, "ministar u Vladi RH"


Plan i program

Sotona govori svojim pomoćnicima:

"Ne možemo zabraniti kršćanima odlaziti u crkvu.
Ne možemo im uzeti Bibliju i zabraniti da upoznaju istinu.
Ne možemo ih odvojiti od biblijskih vrijednosti, kojima su generacije kršćana odane, zato moramo učiniti nešto drugo.

Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom.

Kada imaju iskren i pouzdan odnos s Kristom, onda je naša moć slomljena.

Zato, pustimo ih da odlaze u crkvu, ne uzimajmo im njihov konzervativni stil života, ali se usmjerimo na njihovo vrijeme, da nemaju vremena za blizak i iskren odnos s Isusom Kristom.

Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći.

Moramo po čitav dan biti u njihovoj blizini kako bi im onemogućili ostvarenje tog i takvog odnosa."

"Kako ćemo to učiniti?" pitali su sotonini pomoćnici.

"Zabavite ih životnim sitnicama, koristeći različite efektne trikove, kako bi okupirali njihove misli." odgovorio je sotona.

"Učinite im primamljivim trošenje, trošenje, trošenje, a zatim pozajmljivanje, pozajmljivanje, pozajmljivanje.
Preplavite njihove poštanske sandučiće reklamnim materijalima, letcima, narudžbenicama i ponudama različitih besplatnih materijala, nudite im razne usluge i lažne nade.

Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu.

Uvjerite žene kako je bolje ne imati djece, kako bi imale vremena za puno radno vrijeme i izgrađivanje svoje karijere, koja je važnija od obitelji.
Neka muževi rade šest, bolje sedam dana u tjednu, deset a možda i dvanaest sati, kako bi mogli zadovoljiti svoj životni stil.

Zabranite roditeljima provoditi vrijeme s djecom.
Tako će se njihove obitelji početi raspadati.
Dom neće više biti oaza usred stresa od svakodnevnih briga. Razdražujte njihova osjetila, kako ne bi mogli čuti tihi Božji glas i razmišljati o Božjoj Riječi.
Navikavajte ih na stalno uključen radio, slušanje glazbe kad god su u automobilu.

Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video player ili računalo.

Neka u svim trgovinama i restoranima svira glasna glazba.
To će zaglušiti njihove misli pa neće biti sposobni saslušati jedan drugoga i razbit će njihovo međusobno i njihovo jedinstvo s Isusom.

Ne zaboravite njihove noćne ormariće popuniti novinama i časopisima.
Bombardirajte njihove misli novostima 24 sata dnevno.

Pobrinite se za njihove vikende. Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne koje dolaze.

Nemojte im dopustiti otići u prirodu na odmor, kako bi se divili prirodnim ljepotama i Tvorcu te prirode.

Dajte im kruha i igara.
Pripremite im hranu za oči.
Neka im filmovi budu glavna zanimacija, razdražujte njihova osjetila.
I kada budu na odmoru ne dajte im mira.
Pošaljite ih na egzotična mjesta, zabavne parkove... samo neka se zabavljaju...
Kada se sastanu, servirajte im malo spletki i svjetskih tračeva, zasvirajte im malo na osjećaje i živce a iznad svega nemojte im dopustiti da svoju snagu crpe iz Božje Riječi.

Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja.

Ostavite ih da budu dio programa duhovnog nastojanja.
Što više, to bolje. Prepunite njihove živote velikim mnoštvom dobrih razloga protiv trošenja vremena na molitvu i prilike da se proučava Božja Riječ.

Uskoro će se truditi vlastitom snagom, žrtvovat će i svoje obitelji i zdravlje zbog lažnih razloga."

Sotonini suradnici su otišli ispunjavati svoje zadatke - djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo, s jedne akcije u drugu, s jednog sastanka na drugi, tamo i ovamo.

Je li sotonin plan dobar - prosudi…


Zagreb, 12.1.2015.

PANTOVČAK JE KOLINDINA GORA, JOSIPOVIĆ NAPUSTIT JE MORA

(Teroristički masakr u Parizu, medijski linč na HTV-u i produžena ruka Alkaide u Zagrebu)

Za masakr u Parizu suodgovorna je i tamošnja policija, koja je teroriste imala registrirane i koje je držala pod nekakvom kontrolom. Bar tako se moglo pročitati u medijima. Bio je to povod za posjet stanici policije na Zrinjevcu, gdje sam nerado zatražio od iste, informaciju o mjerama koje su oni do sada poduzeli, povodom terorističkog napada na katoličku aktivisticu 78-godišnju dr. Ružicu Ćavar, na Preradovićevom trgu u Zagrebu, 20. rujna 2014. godine.

Od terorističkog čina je prošlo 3.5 mjeseca, a teško ozlijeđena i nikada potpuno oporavljena dr. Ćavar, kao niti ja kao sudionik i neposredni svjedok događanja, još nismo pozivani na nikakav sud. Dvojica glavnih identificiranih aktera; Neven Kovačić i Pavle Močilac, su prema medijskim izvješćima, kao lijevi intelektualci veoma bliski ekstremno lijevim vladajućim elitama. Kako se radi o napadu na katoličku aktivisticu, sud će utvrditi i to, dali su oni moguće i produžena ruka alkaide u Zagrebu. Kakve zmije u svojim njedrima nosi Hrvatska, najbolje pokazuje, u svom tekstu, odgovorni urednik Dragovoljac.com 6.1.2015.god.

„ Na konvenciju mladeži HDZ-a treba doći sa šmajserom, bojnim otrovom, bombom, eksplozivom, da se pobiju govna i gotova stvar.“ (Pavle Močilac)

Hoće li mu i ova izjava kao kazneno djelo biti navedena u optužnici. Ja ću svjedočiti o njegovom protuzakonitom trganju katoličkih plakata, koje trganje je bilo povod teškom incidentu. Trgao ih je i gužvao apetitom četnika, koji je trgao visibabe i ljubičice da bi zaustavio Hrvatsko proljeće.

Ne možete dobiti nikakvu informaciju. Vi ste kao svjedok dali izjavu i čekajte poziv. Kažu meni na miliciji. Da, upravo na miliciji. Zar još 2010. godine, Račan premijer kao bacački rekorder nije iz službe bacio preko 3000 hrvatskih policajaca, na čija mjesta se infiltrirala milicija. Zar Račanova trećejanuarska era ne traje već 15 godina. Ja osobno, kada se god sretnem s njima, ne znam dali razgovaram s policijom ili s milicijom.

Treba pogledati u Klaićev rječnik stranih riječi, kolika je razlika u strahotama između masakra i linča. Dok su ovih dana u Parizu, jednoumnici, masakrom pokušali ugušiti slobodu govora, pisanja i umjetničkog izražavanja, istovremeno u Zagrebu, na HTV-u, ispod zidina Berlinskog zida, koji u RH još nije pao, slični jednoumnici, medijski teroristi vrše medijski linč, i bacanjem na ulicu, guše novinarsku slobodu govora i pisanja.

Na ulicu se nešto može baciti samo demokratskom većinskom voljom, kako su to danas učinili hrvatski državljani s okruglim Josipovićevim labirintom „ To je pravi put “, u kojem labirintu su dominirale zloglasno poredane 3 boje; plava, bijela, crvena.
I Josipoviću i Radmanu, kao okorjelim jugoslavenima mi ćemo povodom toga zapjevušiti.
Plav, bijel, crveni, to je barjak drveni.
Crven, bijel i plavi, to je barjak pravi.
U stihovima objavimo i najnoviju vijest, koju već prenose sve svjetske agencije.
PANTOVČAK JE KOLINDINA GORA, JOSIPOVIĆ NAPUSTIT JE MORA.

Žarko Marić


Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!

Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska

Gotovo 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao lovine, što je doseglo vrhunac genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas, naročito od 2000.

Hrvatskog dirigenta, sveučilišnog profesora i diplomata prof. dr. Nikolu Debelića poznajemo po njegovu opsežnom glazbenom opusu, a posebno kao autora i dirigenta dviju najvećih orkestralnih turneja u hrvatskoj glazbenoj povijesti, s Dubrovačkim simfoničarima u SAD-u, koje su dale vrijedan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Kao prvi hrvatski veleposlanik u Rumunjskoj primio je niz priznanja, a nedavni njegov nastup u jednoj televizijskoj emisiji otkrio je i njegov interes za nacionalnu povijest i položaj hrvatskog naroda, što je bio neposredni povod za ovaj razgovor.

• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?

- Upravo tako. Smijemo li zanemariti da se od popisa do popisa broj Hrvata smanjuje za 170.000, u pet posljednjih godina iz Hrvatske iselilo je 150 tisuća uglavnom mladih ljudi, Hrvati u BiH brojčano su prepolovljeni u odnosu na 1991., u Vojvodini su izloženi sustavnom zatiranju, iseljeništvo se zanemaruje, a sve to zajedno uz nepojmljivu ravnodušnost hrvatskih vlasti. Akademik Davorin Rudolf kaže: “Uz ovu vlast i ove ustrašene i njunjave intelektualce od Hrvatske ne će ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti”, a dr. Slavko Kulić: “Do 2070. Hrvati će nestati, kao Iliri”.

• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?

- Na žalost to je točno. Skoro 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanja Hrvata kao lovine, što je vrhunac doseglo genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas naročito od 2000. Bez temeljne zakonitosti zločin – kazna, dolazi do svojevrsne legalizacije nasilja. Karađorđevićev jugo-teror učinio je bleiburški genocid 1945. lakšim, bez tog genocida ne bi ni 1971. bila tako okrutna, niti bi tako lako došlo do novog genocida 1991. Sve je u uzročno-posljedičnoj međuovisnosti.

• Objasnite nam tu međuovisnost?

- Teror nad Hrvatima počeo je u Odesi 1916., kad se hrvatske vojnike-dobrovoljce tjeralo da se izjasne kao Srbi. Miroslav Krleža piše: “ Počelo je u krvavoj Odesi, gdje se masakriralo en mass i gdje su rekli grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. ...tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Ubojstvo demonstranata na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918., za koje se Grga Anđelinović pohvalio 'svojim krvavim rukama', predstavljalo je zeleno svjetlo za slobodni lov na Hrvate o čemu akademik Dubravko Jelčić bilježi: „Žandari ubijaju kada hoće i koga hoće i onda šalju obiteljima ubijenih račun da plate metak kojim je ubijen njihov otac, brat...“ Državni je teror nastavljen ubojstvima Stjepana Radića i drugova, Milana Šufflaya i td. o čemu piše Krleža : „U prvih deset godina jugoslavenske države: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata...onda se to zove 'Naša rasna Svečovečanstvenost“. Zanimljivo, je li to velikosrpski rasizam?

• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?

- Točno. Prosvjeduju Albert Einstein, Heinrich Mann i mnogi drugi kao na pr. budući otac Europe Robert Schumann, Theodore Dreiser, John Dos Pasos, Upton Sinclair, Nobelovac Andre Gide... Naglasimo, da su za počinjeno nasilje nad Hrvatima kazne bile simbolične ili nikakve, o čemu svjedoči tzv. izdržavanje kazne Radićevog ubojice Puniše Račića u komfornoj vili s poslugom i slobodnim kretanjem. Zar to nije slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata?

• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?

- Svakako, jer su državni teror i sramotna šutnja službene Europe izazvali samoorganiziranje kao jedini način narodnog opstanka. Pristaše hrvatske samostalnosti, pravaši nazivani i 'frankovci', osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu” ('Proleter' 1932.). Dr. Georges Desbons piše: „Bilo je logično da nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga 1941. Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom“, a francuski pisac Christophe Dolbeau navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: „Hrvati su 1941. godine samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.“

• Kako je komentirano stvaranje NDH?

- Britanski konzul Thomas Rapp kazao je Ivanu Meštroviću u Splitu 12. travnja 1941. „Hrvatska država je tu i narod je za nju“. Slično je izjavio i konzul SAD. Kardinal Alojzije Stepinac na suđenju 1946. izjavljuje: „Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Akademik Dušan Bilandžić bilježi: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda“. A Stjepan Mesić, kasniji Predsjednik kaže: 'Mi smo pobijedili dvaputa...prvi put 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale državu...'.

To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.

• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)

• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?

Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je kulminiralo genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše: „...do prije pet godina se držalo da ima 40 lokacija masovnih zločina, a mi smo ih do sada utvrdili 540 (samo u Sloveniji do 2008., op. N.D.). Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca... golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“. Podsjetimo na činjenicu da za likvidaciju nekoliko stotina tisuća civila i zarobljenika nitko nije kažnjen niti stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta. Naprotiv, postali su nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama, TV kućama...

• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?

- Nažalost ne ili bar ne dovoljno. U progonu hrvatstva aktivnu su ulogu odigrali i igraju nazovihrvati uglavnom oni jugokomunističkog svjetonazora. Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara...u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Vrhuška KP Hrvatske u velikoj je mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. I današnja vlast ne štiti dovoljno nacionalne interese pa time sebe deklarira ne samo nenarodnom nego i protuhrvatskom. Pravo reče Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”

• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?

- To je obrambeni mehanizam vlasti bivše države jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe...“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006.. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo dragocjenih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: 'Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili' (ist. N.D.). Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu primitivnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja svijetom.

• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?

- To bi trebali odgovoriti današnji slavitelji partizanske kape. Jesu li to zarobljenici koji su britanskom prijevarom izručeni ubojicama o kojima govori Jože Dežman ili su to možda oni „obični seljaci koje smo mi sve poubijali“ (Milovan Đilas) ili su to srednjoškolci zrakoplovne škole u Zagrebu iskopani u plitkoj grobnici u Gračanima ili onih 70 djevojaka iz Doma u Preradovićevoj ulici ubijenih kod Kravarskog ili možda bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica ili...? Hrvatski povjesnik dr. Josip Jurčević u knjizi o prikrivenim stratištima jugokomunističkih vlasti navodi da je čak 88,5 posto žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a samo 0,13 posto vlasti NDH. Vlast je mogla te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti. Nažalost, ništa slično nije učinjeno. Jednostavno je prešućeno.

• Do čega to pak dovodi?

- Desetljeća nasilja i pranja mozga uzrokuju strah od izjašnjavanja, kapitulanstvo i poznatu hrvatsku šutnju posebno intelektualaca na što je upozorio i kardinal Bozanić. Ako se desetljećima narodu uz riječ Hrvat automatski vezuju pogrdni pojmovi (zločinački, genocidni, neprijateljski, šovinistički itd.) onda to duhovno ubijanje ostavlja, jednako kao i bleiburški genocid, dugotrajne tragove na dušu hrvatskog čovjeka. Ono uništava i izokreće nacionalnu svijest, iz čega često nastaju najgori progonitelji vlastitog naroda, primjera ima i previše. Dodajmo, da je kadgod promašena naša ljutnja na velikosrpsku agresivnost i bahatost, jer velikosrbi rade upravo ono što im mi dozvoljavamo. Josipović tvrdi u Sarajevu: 'Za rat 1991. odgovorne su pogrešne politike'. Po tome sve su politike jednake i Tuđmanova i Miloševićeva, nema srpske agresije ni genocida '91?!

• Spominjete demonizaciju NDH?

- Dr. Slobodan Lang kaže: “Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom”. Umjesto suočavanja s vlastitim zločinima, pokajanjem i katarzom od strane uskrslih bivših vlastodržaca i njihove ideološke djece, opet je okrivljen stari i vječni neprijatelj – hrvatstvo, očitovano u hrvatskoj državotvornoj misli. Tako je bilo 1918., 1945., 1971., 1989., 2000., a tako je velikim dijelom i danas.

• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?

- Demokratsko je pravo svakoga da iskaže svoje mišljenje o raznim političkim i drugim pitanjima pod uvjetom prihvatljive argumentacije. Začuđuje da Predsjednik rabeći teške riječi za svoje svjetonazorske protivnike istovremeno ne pokazuje ni najmanji interes za istraživanje spomenutoga bleiburškog genocida i za sudbine tisuća svojih zemljaka, žrtava jugokomunizma. S druge strane, velik dio optužaba koje se imputiraju NDH i ustašama za postupanja u ratnom vremenu, čega je simbol Jasenovac, do sada nije vjerodostojno argumentiran, a još manje dokazan.

• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...

- Što je otkrilo višestruko snimanje iz zraka područja Jasenovca? Je su li razmotreni deseci/stotine radova koji preispituju dosadašnja službena stajališta koja su i sama često kontradiktorna (na pr. broj i imena žrtava...), a istovremeno se pojavljuje niz podataka nepovoljnih za komunističku vlast (Jasenovac iza 1945.?...). Već je rečeno da je osnovni cilj hrvatskog revolucionarnog pokreta - Ustaša bio oslobođenje hrvatskog naroda od tiranije i ustroj vlastite države, što su temeljna ljudska prava. Mnogi Hrvati ostali su vjerni svojoj državi, dugo iščekivanoj stare slave djedovini, tada NDH. Stoga je za vjerovati da mnogi od njih kao i njihovih potomaka, poštovatelja i mnogih drugih Hrvata prozivanje ustašom ili neko povezivanje s NDH ne smatraju pogrdom ili uvrjedom jer su se borili, mnogi i pali, za svoje domoljubne ideale i za svoju hrvatsku državu. Zato bi, umjesto neutemeljenoga i već potrošenoga demoniziranja, bilo svrsishodnije, pogotovo na planu nacionalnog okupljanja i obnove pobjedničkog duha, osloniti se na činjenično utemeljene povijesne istine. Oživljavanje junačke stoljetne, a po genetičkm spoznajama i tisućljetne, borbe za opstojnost svog doma i naroda brzo će obnoviti hrvatski nacionalni duh, samosvijest i identitet.

• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?

- To je bilo samorazumljivo nakon pada totalitarnog režima, a danas je to moguće tek nakon dolaska na vlast političke opcije koja će brinuti prvenstveno o državnim nacionalnim interesima.

• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?

- Politika je briga za opće dobro. Nakon međunarodnog priznanja RH predsjednik Tuđman je prve veleposlanike potražio i u redovima onih koji su na svom polju stekli međunarodni ugled i iskustvo, poznavali strane jezike itd., pa je tako izbor pao i na mene. Pri interesu za politiku ima nešto i genetike, tri generacije mojih predaka bili su doktori prava i političari, a pradjed je uz to bio rektor Zagrebačkog sveučilišta i akademik. Njihovo poimanje politike bilo je zapravo istoznačnica za domoljublje i borbu za hrvatstvo. Ja sam, kao već mladi dirigent Sarajevske opere, upisao pravo iz hobija i, usput rečeno, uzrokovao nešto nalik anegdoti. Na ispitu iz Teorije države i prava tražio sam od dr. Ljube Tadića, oca Borisa Tadića, inače straha i trepeta Pravnog fakulteta, da me uzme ex abrupto, bez pripreme, što je bilo malo svetogrđe. Naravno da sam prešutio da žurim na pokus u Operu. Namršten zbog te drskosti i nakon podužeg rešetanja, prof. Tadić je ustao i dao mi ruku rječima čestitam kolega, dobili ste deset. Ali glavno - stigao sam na pokus u Operu!

• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?

- Točno. Imao sam sreću da sam na početku mandata, 1993., bio pozvan dirigirati svečani koncert za Dan UN-a čemu je nazočio cijeli državni vrh i diplomatski kor, što je bila najbolja moguća inauguracija prvog veleposlanika nevelike zemlje koja je još uz to u ratu. Kao jedinom veleposlaniku tog sastava diplomatskog kora uručena su mi dva počasna doktorata te Kristalni globus za razvijanje gospodarske suradnje. Kao zanimljiv podatak, u samo tri godine sklopljeno je s Rumunjskom 14 bilateralnih sporazuma i ugovora, a znatno je povećana i gospodarska razmjena. Zar nije sadašnje stanje hrvatskog gospodarstva ogledalo i gospodarske diplomacije?

• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?

- Vanjska politika RH trenutačno je najvećim dijelom određena stajalištem užeg državnog političkog vrha, čiji su protagonisti i njihovi temeljni politički nazori okvirno poznati i javnosti.

• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?

- Stav o novijoj hrvatskoj povijest ovisi o točki gledišta. Da, hrvatski suverenitet smeta mnogima, petoj koloni iznutra i mnogim kombinatorima izvana. Jedini pravi odgovor na te ugroze istina je, o čemu govori cijeli meritum ovog uratka.

• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?

-Moguće, ako dođe do promjene. Nismo li ranije naveli kako se nasiljem i pranjem mozga narodu generacijama mijenjala i zombirala svijest? Sadašnji Predsjednik, predsjednik vlade i, vjerojatno, velika većina sadašnjih političkih, medijskih i gospodarskih moćnika djeca su komunizma, svi su glavni mediji pod njihovom kontrolom, a oni sami su mudro raspoređeni po svim glavnim strankama. Zašto ni jedna od vladajućih stranaka nije skinula ili odlučno tražila skidanje imena krvoloka (po riječima dr. Andrije Hebranga) s Kazališnog trga? Sjećamo li se zamuckivanja o tom pitanju jednog europarlamentarca u emisiji Nedjeljom u 2?

• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?

-Iskreno se nadam da će glas našeg naroda progovoriti u pravi čas za vječnu i jedinu Hrvatsku. Neka i to bude dar adventa!

• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?

- Vrijeme će pokazati. Održavanje i funkcioniranje te zgrade zahtijevati će i sukladno financiranje. Umjesto mase betona, čelika, stakla...možda je moglo nešto toplo i primjereno Trgu, nešto javne namjene za građane i goste s pogledom na Trg? Ili možda ništa, šarmantni zeleni kutak, klupe, poprsja, odmorište...? Zagreb je imao dosta prostora za Muzičku Akademiju kao što ima i za Vladu koju je trebalo odavno preseliti s Markova trga. Gornji Grad, taj dragocjeni mini srednjevjekovni prostor treba urediti i prepustiti građanima, kulturi i turistima. Treba li i na dubrovačkom Stradunu podići nešto tako ogromno? No, svakako, mladim kolegama glazbenicima želim puno zadovoljstva i uspjeha u vječnoj i neusporedivoj čaroliji glazbe.

• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?

- Životni i politički put dr. Franje Tuđmana unekoliko je odraz onih povijesnih datosti koje smo ranije opisali i kojih je on bio suvremenik. Kao dio jugoslavenskih vladajućih struktura mogao je samo napredovati i uživati blagodati tog sustava, da se u njemu nije probudilo hrvatstvo. Nastavak je poznat. Vjerovao je u svoj narod, a hrvatski su branitelji pod njegovim vodstvom ostvarili, u vrlo teškim okolnostima, državnu samostalnost, međunarodno priznanje i oslobođenje cijelog državnog teritorija. Ostaje pitanje zašto se dopustilo, još za njegova života, da vlast ponovno preuzmu stare komunističke strukture koje su i danas na vlasti, a vidi se da nisu iskreno željele nezavisnu, demokratsku i naprednu Hrvatsku. Najkraće, Franjo Tuđman je velik državnik koji je ispisao kapitalan dio hrvatske povijesti.

Marko Curać, Hrvatski tjednik


Otkud tolika patološka mržnja Gojka Borića na NDH?

Suodgovoran je i Hrvatski tjednik

Nije ovdje u pitanju nikakva obrana odvjetnika Ivana Gabelice ni njegovih političkih stajališta na koja mu odgovara Gojko Borić u Hrvatskom tjedniku od 18. prosinca, nego nepristrano reagiranje na spomenuti sadržaj Gojka Borića, novinara Hrvatskog tjednika. Oni koji su boravili u Europi tijekom SFRJ kao hrvatski disidenti imali su prigode čitati pametovanja ovog istog Gojka Borića u Novoj Hrvatskoj Jakše Kušana. I on se ne mijenja. Njegova patološka mržnja spram hrvatskog naroda NDH nikako da iz njega izađe. Tko je Gojko Borić trebao bi objaviti urednik HT-a Ivica Marijačić koji mu omogućuje da obmanjuje hrvatske nove naraštaje sa patološkom mržnjom mrzitelja Hrvata NDH.

Gojko Borić (onaj na koga sliči je imao iste stavove o NDH...)

Nema nikakve dvojbe da je hrvatski narod s velikim oduševljenjem pozdravio proglašenje NDH onog Desetog travnja 1941. godine. Hrvati su vjerovali da su se konačno oslobodili srpskih četničkih zločina nad njima. I nema nikakve dvojbe da je dr. Ante Pavelić bio prvi obnovitelj NDH nakon 1102. godine, koju je nazvao NDH iako je ona je bila nezavisna samo u svome nazivu. Na žalost neškolovani Adolf Hitler nije bio nikakav prijatelj hrvatskog naroda. Dozvolio je Hrvatima NDH tek onda kada su Englezi izazvali poznati antinjemački puč u Beogradu. Također je Hitler dozvolio talijanskim fašistima Benita Mussolinija okupiranje hrvatskih prostora primorja i Dalmacije, jer Mussolini nije htio priznati NDH sve dok Poglavnik NDH nije potpisao Rimske ugovore.

Je li ikada ovaj Gojko Borić imao ikakve prigode razgovarati s paterom Vilimom Ceceljom, koji je bio službeni tumač pri tim Rimskim ugovorima između Mussolinija i Poglavnika NDH i da li je mogao saznati kako se Poglavnik borio s Mussolinijem koji je trećom armadom htio pripojiti Italiji hrvatske prostore na liniji Gospić - Konjic, tako da bi NDH ostala bez Jadranskoga mora i da je na povratku cijelim putem do Zagreba Poglavnik izgovorio samo desetak rečenica sa svojim vjerskim duhovnikom Vilimom Ceceljom, među kojima je bila i ova: "Vilime, čim NDH zaživi stjerat ćemo mi talijanske fašiste u Jadransko more!". Iste riječi ponavlja i Ivan Meštrović u svojim memoarima iz svoga razgovora s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem! Nakon proglašenja NDH istoga dana četnici su ubili brata Slavka Kvaternika koji je proglasio NDH prije nego što je Poglavnik došao u Zagreb. Tih dana Srbi su svojim zrakoplovima u okolici Osijeka bombardirali hrvatske kuće na kojima su bile istaknute trobojne hrvatske zastave. Poglavnik je stigao sa nekih 200 Ustaša. Pristupila im je seljačka straža HSS-a i onda se od njih počela osnivati ona vojnica NDH. Onda se napada Ustaše za zločine nad Srbima iz čista mira, što i Gojko Borić stalno ponavlja.

Nitko ih nije ni prstom taknuo dok nisu napadali Hrvate. To ponavlja i čelnik ustanka, gimnazijalac Đoko Jovanić vođa ustanka Srba u Srbu, kada su dočekali kamion prvih redarstvenika koje su do posljednjeg ubili. Đoko tvrdi da do tada nije bilo nikakvih napada Ustaša na Srbe. I što bi sve trebalo pisati da bi se urazumilo Gojka Borića koji cijeloga života napada branitelje NDH. Što bi bilo od Hrvata da nisu obnovili onu NDH u tijeku Drugog svjetskog rata. Bi li se ikada država Hrvatska uopće obnovila i da li bismo kao narod opstali! Zar bi bilo i SRH da nije bilo NDH koja je teško plaćena onolikim žrtvama preko milijun Hrvata pobijenih, izbjeglih i zatvaranih.

Preko stotinu tisuća Hrvata je pobijeno u vrijeme rata četničko-partizanskih krvoločnika protiv NDH, a nakon rata je pobijeno preko pola milijuna Hrvata nakon predaje Englezima od Bleiburškoga polja i sve do pobjede Tuđmanova Domovinskog rata. Nema nikakve dvojbe da postoje samo trojica obnovitelja Države Hrvatske, a to su ideološki dr. Ante Starčević, stvarni dr. Ante Pavelić i dr. Franjo Tuđman. A to što je propala NDH nije kriv Pavelić i njegov HOS, koji je onda imao preko tristo tisuća naoružanih ratnika koje nikada ne bi pobijedili nikakvi ni Dražini četnici ni Titini partizani da nije bilo anglo-ruskih trupa, aviona i kaćuša. Zar Tito nije pisao pismo Adolfu Hitleru poslije kapitulacije Italije tražeći zajednički savez protiv NDH. Gojko Borić pabirči one koji su samo pisali protiv NDH i Hrvata. Čudo da ne spominje talijanskog novinara koji je pisao kako je vidio kante srpskih očiju u Poglavnikovu stožeru. Gojko je onaj koji toliko zla nanosi hrvatskom jedinstvu kao da se i u Domovinskom ratu po svim bojišnicama nije čula ona pjesma "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana!". Tom pjesmom je obmanjivao Hrvate onda i Stipe Mesić! Gojko Borić nikako neće shvatiti da Hrvati nikada nisu bili ni fašisti ni nacisti!

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Misa za dr. Antu Pavelića i zaostali yugoslaveni

U jutarnjim satima 28. 12. 2014. gledamo TV emisiju Vremeplov, pa među više istaknutih ličnosti, rođenih ili umrlih toga dana, rekoše nekoliko rečenica i o dr. Anti Paveliću, koji je baš toga dana, od posljedica jugoudbaškog atentata, umro u Madridu.

Dvadestih godina prošlog stoljeća bio je istaknuti pravaško politički djelatnik. U beogradskoj skupštini je bio i svjedok atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike. Poslije šestojanuarske diktature bježi u inozemstvo i osniva revolucionarnu organizaciju USTAŠA. Na razvalinama Jugoslavije, 1941.godine obnavlja Hrvatsku državu, čiji su glavni neprijatelji bili četnici i komunisti. Rimski ugovori, rasni zakoni, itd. Dosta je bilo istinitog u tom prilogu, a bilo je i elemenata iz jugoliterature, za koju je istaknuti jugopartizan Dušan Bilandžić 1991. godine, poslije otpjevane pjesme „Evo zore, evo dana“ rekao, da je ta literatura preko noći postala znanstveno smeće.

Isto kao što se HTV, toga dana, u svojoj emisiji sjetio njegovog imena, tako isto se tradicionalno, i svećenik u crkvi na redovitoj svetoj misi, sjeti i duše pok.dr. Ante Pavelića. Ispred crkve, prije početka sv. Mise, nailazimo na čudnu sliku. Desetak policajaca, desetak metara od crkvenih vrata, u okruženju drže desetak osoba, koji, prislonjeni uz crkveni zid, u rukama drže nekakve transparente. O, pomoz Bog četnici! Povišenim glasom, ne obazirući se na policiju, grupu prislonjenu uz crkveni zid, pozdravi jedan vjernik i produži u crkvu. Crkva je već dupkom puna. Razmišljajući o četnicima, nisam se stigao, pri ulazu niti po čelu pomazati svetom vodom. Kako četnici. Odkud sada četnici. Zar nisu poslije Oluje pobjegli kao zečevi. Zar im nije baš tako rekao njihov Milošević. Svi ste pobegli kao zečevi. Znam nešto i o zakonima u životinjskom svijetu. Zec kada pobjegne, on se nikada ne vraća starim stazama.

Nisam im u zubima vidio nikakve noževe. Nisam primijetio niti neobrijane brade. Je, ali niti Šešelj nije nosio bradu. Odgovori mi jedan dobar poznavatelj te problematike. Čujem iza crkvenih vrata kako njihov megafon, na početku nekakve rečenice, glasno ponavlja. Ante Pavelić. Ante Pavelić. Ama ljudi moji je li to moguće. Četnici veličaju Antu Pavelića. Iziđem van i naletim na visoko decibelni bum. Ako bacač petarde pod njihove noge ostane nepoznat, onda ću na svim sudovima izjavljivati da čvrsto vjerujem da su je aktivirali oni sami, ili netko od policije, koja je čvrsto držala kontrolu u rukama.

Pred crkvenim vratima sam primijetio samo jednog zaostalog vjernika, koji je očito tu čekao prijatelja ili prijateljicu da zajedno uđu u crkvu. Ispod jakne, na majici mu se primjećuje otisnuti tekst: Zagreb u srcu. Ovo slovo u je malo povećano i ispunjeno s kockicama iz hrvatskog grba. Ili je takva moda, ili je momak, u osiromašenoj Hrvatskoj, kako oporba stalno ponavlja, majicu dobio na poklon, i nema šta drugo obuć. Uglavnom, primijetio sam, da je ta majica za trubača iz spomenute desetine veliki problem. Ona mu je veliki trn u oku, upire prstom u nju, i od policajca traži pomoć.
VADITE MI OVAJ TRN, ZBOG NJEGA MI ŽIVOT CRN.

Žarko Marić


(Iz knjige Marijane Cota Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost)

Postanak logora Jasenovac

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije.)

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike - slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. ...


Braniteljski radio

TKO ĆE SUDITI KRVOLOCIMA!?

U svezi s izborima, nedavno u Večernjem listu pročitah komentar nekoga zaglupljenog tipa u svezi s izjavama nekih kandidata gdje kaže da je star 60 godina, da mu je djed bio “Antin vojnik kojem se ni za grob ne zna”, ali on misli da je vrieme da se već jednom prestane spominjati ustaše i partizane.

Težko je razumjeti kako ijedan Hrvat, koji, kud god u Hrvatskoj zakorači staje na zemlju natopljenu krvlju jugokomunističkih žrtava, kud god se okrene vidi spomenike, ulice i trgove koji nose imena najvećih partizanskih zločinaca i krvnika njegovoga naroda, može biti toliko glup, toliko sliep i na koncu, toliko bezobziran? Iole zdrav čovjek mora se upitati na kojoj razini razuma su ti i takvi tipovi.

Smaknuća stotina tisuća žrtava o kojima govorim nisu pale u ratnim sukobima između hrvatskih ustaša i jugoslavenskih komunističkih partizana, nego su rezultat genocida koji su poslie rata izvršili jugokomunistički zlikovci, a nastavili njihovi potomci i to čine već punih 70 godina. Zločin genocida protiv jednoga naroda ne uključuje samo masovna ubojstva, progone, zatvaranja, premlaćivanja, orobljavanja i druga zlostavljanja i mučenja.

Jedan od najvećih zločina protiv naroda je tkzv. zločin tihoga genocida koji se najefikasnije provodi sustavnim krivotvorenjem njegove povijesti i silovanjem njegove nacionalne svijesti, dostojanstva i ponosa. Poslie fizičkog načina genocida, u kojem je uništen cviet triju hrvatskih generacija, ovaj “blagi model” genocida protiv hrvatskoga naroda koji, uzporedno s onim prvim, nije prestao niti za vrieme Domovinskoga rata, niti poslie njega, danas više nego ikada prije predstavlja stvarnu opasnost etničkog i biološkog iztriebljenja hrvatskoga naroda.

Od 2000-te godine on uzima sve veći i veći zamah. Od te godine do danas udružene bande Račanovih jugokomunista i kriminalaca pokušavaju uništiti sve temelje na kojima je bio zasnovan i onaj minimum demokracije koji je hrvatski narod u Domovinskom ratu izborio rušenjem njihove Jugosramije. Pod pokroviteljstvom franko-britanske projugoslavenske politike ova izdajnička banda crvenih kriminalaca ima zadatak sistematski uništiti sve ideale za koje je hrvatski narod u oba prošla rata prolio rijeke krvi. Odmah po uzurpaciji vlasti, kako bi mainstream naroda izolirali od svih relevantnih zbivanja i uzkratili mu i minimim informiranja, najprije su nasilno preuzeli podpunu kontrolu nad svim medijima. Onda su sve važnije, koliko toliko demokratske, zakonske odredbe podvrgli svojim komunističkim interpretacijama, nadomještanjima i manipulacijama, a sve važnije pozicije u državnoj upravi, policiji, vojsci i svim drugim ustanovama popunili svojim istomišljenicima, sinovima i kćerima partizanskih zločinaca.

Netko u osvrtu na neku od tkzv. neovisnih anketa u kojoj se kaže da će na sutrašnjim izborima pobjediti Kolinda Grabar Kitarović veli da su to su već odredili strani centri moći. To je donekle točno, ali glavni problem za manipulacije od ‘stranih centara moći’ smo sami mi, jer do sada nismo bili kadri, a izgleda ni voljni, uzeti kormilo svoje zemlje u svoje ruke. Vječito tražimo nekakve čistokrvne i nepogrješive lidere. Stalno se žalimo, prenemažemo i buncamo o nepravdama koje “jadni i kukavni” trpimo, a pri tom zaboravljamo da smo se nekada, ne tako davno, znali vitežki obračunati s mnogostruko jačim neprijateljem.

Bunimo se na stvarne i zamišljene uplive stranih država u naše narodne poslove, a istovremeno nekim od njih svesrdno zahvaljujemo što nam pokušavaju krojiti pravdu koju si sami nismo kadri, ni voljni, krojiti. Nu kako izgleda to se u Hrvatskoj smatra nekakvim normalnim demokratskim procesom, što svakoga tko se imalo razumije u smisao te riječi prisiljava na pitanje - na kojoj razini demokracije se nalazi ta naša današnja Hrvatska i kako hrvatski ‘obični’ čovjek uobće može shvatiti smisao te toliko otrcane riječi? Bez obzira na to gdje su zločini izvršeni, nije li žalostno da danas umjesto nas Niemci sude udbaškim krvnicima, koji nisu ubijali Nijemce, nego Hrvate. A povrh toga kako to da im se sudi samo za jedno ubojstvo? Pa i Niemcima je jasno da oni nisu ubili samo Stjepana Đurekovića, za čije ubojstvo im se sudi, nego još najmanje 70 drugih nevinih Hrvata, u Njemačkoj i drugim državama Zapadne Europe.

Iako se broj hrvatskih političkih emigranata ubijenih od strane udbe kreće između 74 i 80, to su samo žrtve ubijene izvan granica bivše tamnice zvane Jugoslavija. Malo tko, osim njemačkog novinara i publicista Hansa Petera Rullmanna spominje torture i progone i neobjavljena umorstva tkzv. gastarbeitera. Samo između 1971. i 1978. godine prilikom povratka u posjetu domovini jugoslavenski sudovi osudili su 320 “gastarbeitera” iz Njemačke na dugoročne robije, a da se i ne govori o torturama koje su pretrpjeli.

Za primjer navesti ću samo neke od progona i drakonskih kazna nad pojedinim “gastarbeiterima”:
Prilikom posjete rodbini 1976. godine, Vinko Tolj bio je uhićen i komunistički sud u Mostaru osudio ga je na 10 godina robije zato što je postavio vienac na grob svoga bratića Krešimira Tolja kojeg su u Münchenu 1968. g., zajedno s Milom Rukavinom i Vidom Maričićem, ubili ubojice jugoslavenske tajne službe.
Vinko Martinović, otac sedmero djece osuđen je na 15 godina robije samo zato što je u pijanom stanju rekao da treba srušiti neki most na Neretvi.
Nedjeljko Martinović osuđen je na 11 godina zato što ga je netko prijavo da je u vlaku u kojem se vraćao u posjet domovini rekao da nikada Udbi ne bi izdao Hrvate koji su protiv Jugoslavije.
Mijo Grgas osuđen je na 11 godina strogoga zatvora jer je obtužen da se u Nürnbergu učlanio u neku hrvatsku emigrantsku organizaciju.
Josip Jakovac dobio je 7 godina zato što je u domovinu donio jedne emigrantske novine.
Ivan Merčep dobio je 6 godina jer je za vrieme jedne malo bučnije pijanke oštetio sliku “maršala Tita”.
Mehmed Curo dobio je osam mjeseci strogoga zatvora radi pričanja jednog vica kojim je “okrnjio ugled druga Tita”. Pričanjem tog vica Curo se ogriješio o “zakon o verbalnom deliktu”.

Kako bi se zaštitila od izrugivanja, komunistička klika trenutačno na vlasti u Hrvatskoj ponovno je taj jugozakon uvela u svoje zakonodavstvo, samo sada pod imenom “zakon o govoru mržnje”. I, nema sumnje da su tim novim-starim zakonom ‘raji’ utjerali strah u kosti tako da danas svaki Hrvat i Hrvatica ( oprostite, u današnjoj Hrvatskoj takvi službeno ne postoje, postoje samo “građani”), tako da većina “građana” (koji se smatraju Hrvatima) moraju biti vrlo pažljivi da u svemu što govore, kako se ne bi ogrješili o taj zakon.

Nu kad već govorimo o sudskom procesu udbaškim zločincima u Njemačkoj moram napomenuti nešto što nikako ne mogu razumjeti.

Zašto je u jednoj demokratskoj i pravnoj državi kao što je Njemačka titovskom “advokatu” Nobilu dozvoljeno da, kao akreditirani pravnik, brani Perkovića i Mustača, kad bi radi grubih prekršaja najosnovnijih etičkih propisa kojim se u svim demokratskim sustavima regulira ta struka već davno ne samo izgubio dozvolu i pravo na to zvanje, nego bi na dulje vrieme svoje pravo (kriminalno)zvanje prakticirao iza rešetaka?

Kako bih pojasnio zašto to govorim navesti ću neke najosnovnije regule iz kanadskog i američkog zakona kojim se regulira ova profesija; Ne znam kako to ide u “našoj pravnoj državi”, pa ću ukratko navesti kako se to radi u Kanadi, USA i drugim Zapadnim demokracijama.

Prema odredbi ustavnog zakona za ovu profesiju postoji ustanova pod nazivom “Bar Association”. To je samoupravna organizacija pravnika utemeljena za nadzor i promicanje profesionalne sposobnosti, etičkog ponašanja, postavlja standarde kojih se mora pridržavati svaki pravnik, kad uztreba, poduzima disciplinske mjere protiv onih koji se ne drže tih pravila itd. Prije nego im je dozvoljeno vršiti bilo kakvu funkciju u ovom zvanju, po završetku studija na prvanom fakultetu svaki pripravnik mora položiti posebne, vrlo rigorozne, izpite pred ovim tielom. Tek poslie uspješnog polaganja tih izpita on stupa u članstvo ove organizacije. Pravila organizacije vrlo su stroga i svaki pravnik koji se ogrieši o ta pravila može biti izbačen iz organizacije, što ujedno znači i konac njegove karijere. Jedno od temeljnih etičkih pravila za čije kršenje se član za stalno gubi pravo na članstvi, a time i dozvolu na pravničko zvanje je namjerna “uporaba lažne evidencije i podmetanje lažnih svjedoka”.

Svakome je poznato da je Anto Nobilo kao komunistički državni tužitelj u procesu protiv dra. Andrije Artukovića namjerno prekršio ne samo ovo, nego i niz drugih temeljnih pravila koja su bez sumnje među glavnima i u njemačkom zakonodavstvu. Sjetimo se samo nevjerojatnih laži krunskoga svjedoka Bajre Avdića i “profesionalnog svjedoka” Ljubana Jednaka, koji je od 1945. pa nadalje bio ‘svjedok’ i prepričavao glupe i nevjerojatne izmišljotine u svim komunističkim suđenjima Hrvatima, bez obzira gdje su bili vođeni. O tome najbolje zna g. Željko Olujić. Nobilova prisutnost u funkciji punopravnoga odvjetnika u njemačkoj sudnici u najmanju ruku gorka je poruga na račun nepovredivosti osnovnih načela koja su sadržana u ustavima svih demokratskih zemaljakao neoskvrnjiva osnova modernog zakonodavstva i pravosuđa.

U posliednje vrieme neki naši čestiti intelektualci, među kojima ima i dobar broj vrstnih pravnika, na nekakvim privatnim etičkim sudovima formalno osuđuju jednog ili dva komunistička gmizavca za veleizdaju, a niti jedan od njih još nije postavio pitanje kako jedan komunistički izgrednik svih, pa i onih najosnovnijih zakona i pravila legalne profesije može vršiti funkciju branitelja udbaških zlikovaca u sudnici jedne pravne države kao što je Njemačka. Zašto se naši intelektualci ne udruže i ne utemelje jednu jaku komisiju koja bi njemačkom pravosuđu, Europskoj Uniji i Međunarodnom sudu pravde i svim drugim relevantnim forumima uložila oštar prosvjed i zahtjev da se tom komunističkomi krivokletniku zabrani pristup u sudnice demokratskih zemalja.

Zašto na sve ovo šuti Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti?

Ali, da, zaboravio sam, obrana hrvatskoga naroda ne spada u njezin djelokrug. Ja sam ovdje, naivno, predpostavio da kad ona srbska može biti bedem obrane svesrbstva i velikosrbstva da bi i ova “naša” trebala makar malo braniti hrvatske interese. Ali ništa od toga! Sada, valjda potaknuti njemačkim suđenjem udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću talijanske vlasti navodno žele pokrenuti iztragu o ubojsvu obitelji Ševo, jednom od najgnusnijih zločina krvave Titine Udbe.

Stipe Ševo, njegova supruga Tatjana i njezina 9 godina stara kćerkica iz prvoga braka, Rosemarie, mučki su ubijeni u njihovom automobilu u Italiji 24. kolovoza 1974. godine. Njihov ubojica bio je Vinko Sindičić, što je vrlo dobro poznato talijanskim vlastima. Iako talijansko državno tužilaštvo ima sve podatke o ubojstvu ove hrvatske obitelji, uključivši i ime ubojice, nedavno jeo bjavljena vijest da ono sad, nakon više od 42 godine, traži pokretanje iztrage o tom zločinu. Što je još čudnije ubojica Vinko Sindičić se navodno krije baš u Italiji.

Ako u toj našoj jadnoj Hrvatskoj ima i tunak pravde zašto se svim tim komunističkim zločincima ne sudi u Hrvatskoj? Zašto bi to trebale činiti neke druge, strane države? Ali, svi mi vrlo dobro znamo da je to danas nemoguće i da se neće dogoditi sve dok se tu komunističku bandu ne zbaci s vlasti. Sutra imamo priliku da izbacivanjem neoboljševika Josipovića počnemo taj dugo čekani proces.

Komunistički zlikovci u sebi nikad nisu imali ni trunka humanizma, to su monstrumi kojima ništa na ovom svietu nije sveto, pa ni prirodni osjećaj prema svome porodu, osjećaja koji posjeduje, svaka životinja, svaki stvor na svietu. Jedan od vodećih Titinih partizana, krvnik hrvatskoga naroda koji je, uz niz najgroznijih zločina, 1945. g., naredio da se preoru sva groblja hrvatskih vojnika, bio je Vicko Krstulović. Krstulović i njegovi partizani u kojima je bio i mladi Ante Josipović, otac Ive Josipovića, počinio je najstrašnije zločine nad hrvatskim pučanstvom, posebno u Dalmaciji i Hercegovini.

Skoro sve masovne grobnice i jame u tim hrvatskim zemljama po njegovoj naredbi napunjene su tisućama nevinih hrvatskih žrtava. I ne samo to. Pouzdano se zna da je on sve svoje zločine pomno dokumentirao i držao je u jednom sefu svojoj kući. U Londonu 1974. godine pronađeno je tielo njegovoga najstarijega sina Maksima Krstulovića. U policijskom raportu stoji da je Maksimu bio prerezan grkljan, a u stanu sve prevrnuto, što je jasan dokaz da je ubojica ili ubojice nešto tražili.

Udba je odmah plasirala “mišljenje” da su ga ubili četnici kojih je tamo bio dobar broj. Nu to je samo još jedna udbaška podvala o tobožnjim obračunima između “ustaša i četnika” vrlo slične onoj koju su iste godine plasirali poslije ubojstva srbskih nacionalista u Münchenu, 79-godišnjega brata vođe srbskih nacionalista za vrieme 2. svj. rata, Dimitrija Ljotića i urednika njegovih novina Ratka Obradovića.

Malo prije ubojstva Ljotić je u svojim novinama objavio da će on opisati Titine logore za uništavanje, kao što je Aleksandr Solženicin u svome GULAG ARHIPELAG opisao one Staljinove.

Za uzroke monstruoznog ubojstva Maksima Krstulovića postoje puno uvjerljiviji dokazi. Radi navodne privrženosti tkzv. Proljećarima Maksim je došao u oštar sukob sa svojim krvavim otcem. Kada je poslije rušenja tadašnjeg vodstva komunističke Partije u Hrvatskoj došlo do masovnih hapšenja Maksim je znao što ga čeka, pa je , na vrieme, uspio pobjeći preko granice. Prije polazka u emigraciju pokupio je iz očeva sefa spomenute dokumente koji su, ako bi izišli na javu, bili vrlo opasni ne samo za njegova otca, nego za cieli Titin komunistički aparat. Nalog za “repatriaciju” opasnih dokumenata i njegovu likvidaciju izdao je nitko drugi, nego njegov otac megazločinac Vicko Krstulović.

Ako netko misli da je ova današnja generacija boljševika imalo humanija ili u bilo kojem smislu drukčija od one Vicka Krstulovića, ljuto se vara. Jedina razlika je u tome što su ovi prisiljeni prilagoditi se prilikama u kojima se nalaze, pa im nije moguće rabiti iste metode koje su rabili njihovi očevi. Oni su pod aurelom demokracije prešli na uporabu drukčijih “demokratskojih” metoda genocida nad hrvatskim narodom.

To su potomci jugokomunističke bande koji, kao i njihovi roditelji, ništa nisu zaboravili, niti odbacili iz vremena Titove strahovlade, a ništa novoga nijsu naučili ni iz ove karikature od demokracije kakva postoji u Hrvatskoj. Oni su od njihovih roditelja nasliedili gene superizdajnika i lopova i to je glavni razlog zašto oni nikako ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu i zato je svim silama žele uništiti. Ako ima onih koji vjeruju da jedan ortodoksni jugokomunist-ateist, poput Ive Josipovića ima u sebi išta hrvatskog, onda će sigurno povjerovati i u predizborni “monkey wrench” koji je, na sam Božić, podmetnulo uredništvo Večernjeg lista, u kojem stoji kako je udbaški krvnik Josip Perković, tobože kao vjernik, išao na polnoćke. Ako još ima takvih, a vjerujem da ih ima, onda ne bi bilo čudo da oni, kako vele u Americi, vjeruju i “That pigs can fly” (da i prasci mogu letjeti).

Vrieme je da prestanemo biti sliepi kod zdravih očiju i da već jednom uvidimo da se iza fasade tobožnjeg uglađenog “socijaldemokrata” Yusipovića krije primitivni komunistički zlikovac, tuđinski sluga, podmukli manipulator i slinavi veleizdajnik. Njega i sve njegove ortake mora se već jednom zbaciti s vlasti, uhititi i osuditi za zločine veleizdaje.. Ovo je čas za početak najodlučnijih obračuna s tom jugo-boljševičkom bandom koja svojom izdajničkom rabotom od pobjedničke i ponosne Hrvatske želi stvoriti concentracijski logor izbezumljene raje, robova i prosjaka. Ovo nije vrieme za traženje krepostnih i nepogrješivih kandidata, jer takvih nema, nikada nije bilo, niti će ih ikada biti.

ZATO - SUTRA GLASAJTE PROTIV TOG CRVENOG IZDAJNIKA, PA MAKAR, KAKO NEDAVNO REČE NEUMORNI HRVATSKI DJELATNIK DRAGAN HAZLER, GLASALI I ZA CRNOGA VRAGA!

S vjerom u Boga i pobjedu nad komunističkom bagrom, svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta, želim - SRETNU, USPJEŠNU I SLOBODNU NOVU 2015. GODINU! U idućoj emisiji svjedočanstva o Titovim logorima užasa i smrti. (BR, 27.12.2014.)

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen



Sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje u novoj 2015. godini želi Vam Stina hrvatskih pradidova!


Badnjak u Hercegovini

Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva

fra Vandelin Karačić


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.

Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg djetinstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva, i kao svaki dječak, osjeća epsku dužnost, da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rodjenje Ante Pavelića. Starčević je progovorio u prastarom glagoljaskom duhu, ukrašenom ciceronianskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima, u grimizu rođenog grčkog basileusa. Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva, o kojemu je Pavelić maštao. Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Prelaz na pravo, medju juratoše sa čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga, kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasljednika Starčevića. Ante Starčević postao je živi ideal borca za narodna prava kime se mladi pravnik sve više poistovjetuje. Starac govori sa carem u Beču u ime hrvatskog naroda, kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi I zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči, koje narod govori o gospodskim lupežima. Od Starca je Poglavnik naučio, da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici. Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Poglavnik proučava, savjestnošću historičara, hrvatsku poviest i hrvatske pravice. Formula prilikom otvaranja Hrvatskoga Sabora godine 1942., bila je izkopana kao prastara ploča, da poveže hrvatsku sadašnjost sa hrvatskom prošlošću.

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Prelazeći preko Markova Trga, budući Poglavnik, više vidi usijanu glavu Matije Gubca nego sjedište presvietloga bana Khuena Hedervarya, koji je služio desetljećima "monarha, koji je bio uvjeren u svojim božanskim pravima i svoju odgovomost samo prema božanstvu", a hrvatski narod bio je skup pandura, koje su Habsburgovci upotrebljavali za svoje interese i našu narodnu sramotu. I taj presvietli ban, koji po nalozima Beča i Pešte stvara većine u Hrvatskom Saboru, po svoj prilici starijem od englezkog parlamenta, šeće dvadeset godina svakog popodneva oko Cmroka, a da ga nitko nije klopio batinom po cilindru.

Učenik Staroga shvaća,

da je čast naroda i sloboda Hrvatske vezana sa stoljećima prošlosti i sa prostorom Europe Karla Velikoga, a ne samo sadržaj Križevačkih Statuta, dobrih večera i domoljubnih zdravica.

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

A Rakovačka Buna postala je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih Ustaša i Križara. Mladi odtvjetnik zagrebački odkrio je brzo družtvo «Direktora Križanića», svog prijatelja Mile; »Gospodje Sabine« Eugena Kumičića i njegove «Pobieljene Grobove« i »Radmiloviće« Ljube Babića.
Znameniti Krapinski načelnik Sluga, - izrazio je rečenicom: "Nema te vlade, kojoj ja ne bi mogel služiti!” - SRŽ IZRODJENE GOSPODE I INTELIGENClJE, KOJA JE IZ MOČVARE ABSOLUTIZMA PREŠLA U MOČVARE BALKANŠTINE KAO NARODNA ELITA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu start živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Radić i Pavelić stavili su u pogon najveće skrivene hrvatske energije. Rieči Stjepana Radića umirućeg u beogradskoj bolnici, mogle bi biti rieči Ante Pavelića: "Nema sumnje, da sviće novo razdoblje u političkom životu hrvatskog naroda. Mi moramo doskora započeti s akcijom, koja će dokrajčiti svako otimanje narodnog suvereniteta i svako samovoljno i zločinačko uništavanje našeg narodnog gospodarstva, naše kulture i našeg narodnog života...".

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

Kao što je godine 1933- napisao New York Times o hrvatskom plebiscitu širom svieta:

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Nitko ne može kazati, da nismo izcrpili sve pravne liekove, sve utoke i prosvjede, sakupili na stotine tisuća podpisa hrvatskih radnika razasutih svietom, po rudnicima i ljevaonicama, tiskali brošure i letke za sve konzule i ministre svih slobodnih naroda svieta i za ropotrnice Družtva Naroda.

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

U točki sedmoj i osmoj Načela, Poglavik iztiče poviestnu istinu, "da smo kroz sva stoljeća sačuvali svoju državu u slobodnoj zajednici sa drugim narodima, i da imamo pravo, da ostvarimo vrhovničtvo nad svim hrvatskim zemljama u podpuno nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj".

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Razbijajući čitavo stoljeće balkanskog kriminala usred krvavog osinjaka, koji je izazvao Prvi Svjetski Rat, Poglavnik je stavio u pogon najveće hrvatske energije.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Grobni humci narodnog vodje Stjepana Radića, okruženi humcima hrvatskih mučenika, Javora, Soldina, Zrinskoga, Brkljačića, Hranilovića, Begovića, Oreba, Sufflaya, Predaveca, Sibinjskih i Senjskih žrtava, uz legije drugih patnika i mu¬čenika, nastavljaju krvavo čislo veličanstvene borbe hrvatskog naroda za slobodu.

Nikada u svojoj poviesti nije hrvatski narod imao toliko snage i žrtvovao toliko svoje najplemenitije hrvatske krvi, kao za doba vladanja Poglavnikovog.

Stoljeća krvavih borba s Turcima, nisu nikada bila tako strašna kao doba Drugog Svjetskog Rata, kada je svaka hrvatska kuća bila bunker za hrvatsku na¬rodnu slobodu. Gotovo miliarda ljudi, koja nam je priznala nezavisnost, dala nam je prvi put u poviesti medjunarodno priznanje nezavisne nacije.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom.

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

Hrvatski Narod je ostao iza Poglavnikove smrti bez vodje, ali preporodjen i pomladjen vatrom, krvlju i mukama.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.
KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!
ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

(Hrvatska, Buenos Aires, Argentina. Broj 4-7 (291-294). Spornen - izdanje 10. Travnja 1960. Dr. Ante Bonifačić: Preporoditelj i Obnovitelj Hrvatske)


Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)


Banja Luka...

HRVATI NE PRODAJITE DJEDOVINU!

Osnovni razlozi aktualne demografske drame Hrvata u BiH su neriješeno pitanje unutarnjeg uređenja BiH (političko i nacionalno pitanje), neuspio povratak prognanika i raseljenih Hrvata, osobito u RS; vrlo negativan prirodni priraštaj Hrvata koji su ostali u BiH; trend novog iseljavanja Hrvata iz BiH, nakon ulaska RH u EU.

Te ocjene je iznio banjolučki biskup mons. Franjo Komarica na nedavno održanom okruglom stolu u Banja Luci na temu ”Hrvati u RS, pitanje opstanka i perspektive”.

Sudjelovalo je više od 30 izabranih uzvanika iz područja politike, gospodarstva, prosvjete, kulture, bankarstva te predstavnici Udruga prognanika iz banjolučkog i kotorvaroškog kraja, javila je KTA.

Iskorjenjivanje Hrvata

Biskup Komarica je dao i moguća rješenja za prethodno nabrojane probleme opstanka Hrvata u BiH.

- Ciljano i učinkovito raditi na zaustavljanju daljnjeg iseljavanja Hrvata iz BiH i na podizanju nataliteta. Politički, pravno, materijalno i ekonomski više pomoći povratak svih onih koji se žele i mogu vratiti u svoj rodni kraj, osobito na području RS.

Intenzivnije stvaranje ozračja sigurnosti treba se očitovati poglavito podizanjem političke i pravne sigurnosti koja će pogodovati gospodarskom razvitku osobito hrvatski kompaktnih naselja i sredina u BiH; jačanjem ustanova nacionalne kulture; jačanjem postojećih međusobnih veza između Hrvatske i hrvatske populacije na području cijele BiH, nabrojao je Komarica neke od načina olakšavanja opstanka Hrvata.

U predratnoj godini 1991. na području BiH je živjelo između 820.000 i 825.000 katolika, uglavnom hrvatske nacionalnosti! A onda je tijekom rata (1992-95), ali i u poratnim godinama, podsjetio je biskup, uslijedio izuzetno veliki povijesni egzodus katolika-Hrvata. Unatoč daleko povoljnijim povijesnim okolnostima nego u ranijim stoljećima, dogodilo se i odobrilo izuzetno dramatično nasilno iskorjenjivanje domicilnog hrvatskog pučanstva s većeg područja Bosne!

-Prije 100 godina, 1913. bilo je u BiH 458.999 katolika. Danas nas ima oko 440.000, dakle tek 52,85 posto od predratnog broja. U FBiH nedostaje oko 40 posto, a u RS čak oko 95 posto katolika! Da se doista radi o fatalnom iskorjenjivanju jednog domicilnog, dapače najstarijeg naroda na tom području – hrvatskog naroda – pokazuju i žalosni podatci o broju katolika u našim župama koncem godine 2013. – to je ujedno uglavnom i broj ovdašnjih Hrvata – na području Bosanske Posavine (Vrhbosanska nadbiskupija) i Bosanske Krajine (Banjolučka biskupija) – koje su na području entiteta RS. U 55 župa tek je oko 8.400 katolika, rekao je Komarica.

Ima li ikojeg iskrenog, dobronamjernog čovjeka, upitao je, a pogotovo Hrvata i katolika da mu ove porazne brojke baš ništa ne znače? Usporedbe radi, koncem 1995. bilo je u istim tim župama oko 9.400 katolika!

Dakle, umjesto predviđenog i željenog povratka dogodio se nastavak uništenja jednog naroda! Hoće li itko od političkih dužnosnika – domaćih i međunarodnih biti pozvan na odgovornost zbog sudjelovanja – aktivnog ili pasivnog u uništavanju jednog domicilnog europskog naroda u njegovoj domovini?

Zaboravljeni grobovi

-Za sve te nevoljnike i obespravljene ljude izgubljena su njihova rodna mjesta, koja daju životu smisao i dostojanstvo; mjesta koja, kao osobita dragocjenost osvježavaju događaje iz vlastite povijesti. A redovito se time gubi i mogućnost da se sačuva sveta ostavština vlastitih roditelja i predaka, a ne rijetko i da se pohode njihovi grobovi, rekao je biskup uz opasku kako se naslušao tvrdnje da ”ljudi, brže zaboravljaju smrt vlastitog oca nego gubitak očevine”. Kad si nekom oduzeo očevinu, dodaje, dao si mu trostruko više. Naoružao si ga pamćenjem, mržnjom i osvetom!

-Kakva to strašna mora biti zabluda: misliti da će se sa rušenjem nečije kuće, odnosno doma uništiti potpuno i čovjeka koji se tu rodio i iz čijeg srca i pamćenja ne odlazi ni rodni dom ni rodni kraj! Mi smo svi neposredni svjedoci takve fatalne zablude u kojoj su se našli naši suvremenici pa čak i neki naši sunarodnjaci, i još uvijek se u njoj nalaze, upozorio je Komarica.

U procesu opadanja ukupnog broja katolika, prema provjerenim godišnjim crkvenim statistikama, nakon kraćeg poratnog prirodnog porasta, od 2002. godine ponovno je nastupio sve negativniji trend. Tako je 2010. u svim župama u BiH registrirano 1.410 pokopanih više nego krštenih. To je, veli biskup, jedan od pouzdanijih pokazatelja kakva je aktualna demografska situacija sa hrvatskom populacijom u BiH.

-Nakon protjerivanja od strane susjednog naroda – i tzv. „humanog preseljenja“ od strane političara vlastitog naroda, uslijedilo je na razne načine – sprječavanje povratka prognanih i izbjeglih Hrvata, koji su se svakako željeli vratiti, vjerujući i u obećanja „velikih sila“. Tijekom poratnih godina bili smo svjedoci rušenja i uništavanja onih domova prognanih Hrvata koji su preživjeli ratna pustošenja, rekao je Komarica.

Iznio je i šokantne podatke prema kojima je na teritoriju Bosanske Posavine 60 posto domova uništeno nakon rata! Slično je i u župama Bosanske Krajine. Osim uništavanja domova i imanja prognanika, lokalne vlasti su godinama uskraćivale popravak nužne infrastrukture: vodovodne ili elektro-mreže, puteva, dobivanje zdravstvenog osiguranja, a o mogućnosti zaposlenja hrvatskoj populaciji nije želio ni govoriti.

-Sve je to bilo ne samo poznato predstavnicima međunarodne zajednice zadužene za izgradnju pravne države – nego i odobravano u duhu njihova vlastitog priznanja: što gore za vas, to bolje za nas, sažeo je maksimu djelovanja međunarodne zajednice u BiH.

Hrvatska budućnost

Pitanje svih pitanja za Hrvate i katolike u BiH, njihovu budućnost, a time i budućnost same države BiH jest mogućnost održivog povratka svih onih prognanih i izbjeglih Hrvata koji se žele vratiti i koji se imaju kamo vratiti, tj. koji još nisu prodali svoju imovinu.

-Bez brojnijeg povratka Hrvata prijeti realna opasnost da ni BiH kao država ne opstane, a to se može dramatično odraziti i na susjednu Republiku Hrvatsku. Za očekivani i potrebiti povratak prognanih i izbjeglih Hrvata u RS kroz sve poratne godine – ni službeni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH i u RH nisu nažalost mnogo učinili. Podaci i statistike njihova rada su porazni, reklao je biskup Komarica.

Do sada kod političkih predstavnika hrvatskog naroda, primijetio je, očito nije bilo čvrste volje i jasne javne odluke, a još manje izrađene učinkovite strategije i konkretne pravne i materijalne pomoći da se i bh. Hrvatima pomogne u ostvarenju njihovih prava, kao što su to daleko učinkovitije uradili pripadnici – političari – druga dva konstitutivna naroda svojim narodima.

-Dobija se dojam da obespravljeni bosanski Hrvati zapravo ne pripadaju nikome od domaćih političara, a o stranim da i ne govorim, istaknuo je Komarica.

Neupitna je samo činjenica, veli, da je s tim obespravljenim ljudima slično kao i za vrijeme otomanske uprave, trajno i učinkovito ostala jedino Katolička Crkva.

-Velika je šteta, pa i sramota da se veliki dio hrvatske inteligencije iz BiH i RH sve ove godine uglavnom držao po strani, prepuštajući dio svoga naroda na području Bosne samovolji njegovih zatirača. Smišljeno i namjerno je dopušteno da mnogo vremena prođe u istjecanju – osobito iz Bosne – hrvatskog nacionalnog bića.

Posljedice tog i takvog istjecanja ne mogu ne biti mnogostruko fatalne! Može li se – i želi li se uopće zajedničkim snagama, zajedno s aktualnim hrvatskim političarima i gospodarstvenicima iz naše zemlje, iz susjedne Hrvatske i inozemstva konačno napraviti objektivna dijagnoza aktualnog stanja hrvatske populacije u BiH te izraditi primjenjivu i učinkovitu kratkoročnu i dugoročnu strategiju za sigurnu budućnost katoličke odn. hrvatske populacije te je odlučeno provoditi u djelo, pita se Komarica.

Smatram nužnim, izričit je bio na okruglom stolu koji je organizirao Večernji list, zaustavljati odlazak onih bosanskih Hrvata u treće zemlje koji se kao prognanici i izbjeglice još uvijek nalaze na području Hrvatske. Svima onima, koji imaju bilo što od svoje očevine ili imovine u BiH treba sugerirati da ne prodaju imovinu, i učinkovito im pomoći da se vrate u svoj rodni kraj i da im se tamo pomogne da žive ravnopravno s drugim građanima uživajući sva prava i slobode te ispunjavajući sve dužnosti kao i drugi pored njih. /KTA/


Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.

Ante Čavka


Braniteljski radio

OD 1903. GODINE SVE SRBIJE (MALE I VELIKE) SAZDANE SU NA MITOVIMA, KRIVOTVORINAMA, ZLOČINIMA I GENOCIDU

Svakome tko imalo pozna njihovu prošlost jasno je da su Srbi jedan od najpodmuklijih Ii najgrabežljivijih naroda na svietu i da je skoro sva priča o njihovoj “slavnoj” prošlosti samo jedan ep absurdnih mitova o njihovim junaštvima, zbirka falsifikata, krađa i plagijata. Svakome tko imalo pozna njihovu prošlost jasno je da su Srbi jedan od najpodmuklijih Ii najgrabežljivijih naroda na svietu i da je skoro sva priča o njihovoj “slavnoj” prošlosti samo jedan ep absurdnih mitova o njihovim junaštvima, zbirka falsifikata, krađa i plagijata.
Samo za početak, nitko iz “slavne dinastije” Nemanjića nije bio Srbin.
Patrijarh obitelji, prvi srbski kralj Stefan Nemanja bio je katolik iz ondašnje hrvatske Zete, a kako dokazuje crnogorski povjesničar dr. Novak Kilibarda, njegova supruga, majka njihovog najslavnijeg svetca, Rastka Nemanjića, alias sv. Sava, bila je katolikinja, Hrvatica Ana Borić.
Pa i nihov grb s “belim orlovima” je najobičnija fikcija, plod nezdrave mašte.

Tko je ikad vidio bieloga orla?

Ali, to je već i vrabcima poznata osebina naših prekodrinskih susjeda i njihovih ne tako davno posrbljenih eksponenata s ovu stranu Drine, pa o tome nije potrebno puno govoriti. Ovo što sliedi ima sasvim drugu svrhu, a to je iznieti na svietlo neke od njihovih monstuoznih zločina za koje mnogi u svietu ne znaju ili su ih “zaboravili”. Već više od 70 godina, udruženi s jugokomunističkim izdajnicima u Hrvatskoj, srbski političari na čelu s njihovim SANU-om služe se onom starom taktikom - reci joj da je kurva prije nego ona tebi reče - i nesmanjenom žestinom šire promičbu kako smo mi Hrvati genocidan narod, a oni oduviek nevine žrtve.

Kako ne bi izpalo da se ovdje radi o još jednoj “zločestoj ustaškoj izmišljotini” većina teksta koji sliedi uzet je iz knjige “The Sleepwalkers”, iz pera prof. Christophera Clarka, jednoga od riedkih objektivnih engleskih poviestničara.

MENTALNA MAPA VELIKE SRBIJE “NAČERTANIJE” JE FALSIFIKAT

U ovoj knjizi pisac kaže da je podporni stup izvorne velikosrbske ideje o “ujedinjenju svih Srba” bio svojevrstna mentalna slika Velike Srbije koja je sredinom devetnaestoga stoljeća imala vrlo malo veze s političkim zbivanjima prije i u vrieme toga vremena. Kako bi oživio san o ponovnoj uzpostavi mitske veličine Dušanovog carstva, 1844. g., Ilija Savić Garašanin napisao je knjazu Aleksandru Karađorđeviću tajni “Program za nacionalnu i vanjsku politiku Srbije”.

Ali, kako navodi ovaj engleski povjesničar, kao većina drugoga, tekst ovoga “nacrta” bio je obična krađa, podmukli plagijat dokumenta koji je nekoliko godina ranije napisao češki general i vojni teoretičar, panslavist František Zach. “U tom dokumentu Zach je opisao svoju viziju o nekakvoj federalnoj organizaciji naroda južnih Slavena.

Garašanin je jednostavno uzeo ovaj Zachov šablon i ondje gdje je Zach upisao južni Slaveni, on je ubacio ‘Srbi ili srpski’. Time i nekolicinom drugih izmjena i substitucija Garašanin je transformirao Zachovu kozmopolitansku viziju u uzki srbijanski manifesto.

Na samom početku Grašanin u tom “nacrtu” kaže da je Srbija mala ali da ona ne smije ostati u takvom obliku, jer da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i da je Srbija tamo gdje živi ijedan Srbin.” Cilj toga nacrta bio je u glave Srba usaditi mit o veličini Dušanovog carstva, koje ustvari nije bilo ništa veće ni snažnije od stotina drugih malih samozvanih kraljevina u to doba, koje su stari Englezi posprdno zvali “fiefdoms”.

Da ne bi došlo do konfuzije, Aleksandar kojemu je Garašanin podmetnuo ovaj plagijat, bio je Karađorđev sin, djed kasnijeg kralja Aleksandra, koji je svoju zločinačku karijeru završio 1934. g., u Marselju. Ovaj prvi bio je knjaz minijaturne knjaževine Srbije koja je poslije nagodbe između Miloša Obrenovića i turskoga paše, od 1817. g., bila neka vrsta autonomnog entiteta unutar otomanskog carstva. Bio je na vlasti od 1842. do 1858., kad ga je iz te “lepe knjaževine” najurio Miloš Obrenović. Aca je pobjegao u Rumunjsku gdje je živio do svoje smrti u Temišvaru 1885. godine. Nu Rumunji nisu dozvolili da ga se sahrani u njihovoj zemlji, pa je njegovo tielo je prevezeno u prijateljski Beč i tamo sahranjeno. Njegov sin, kasniji kralj Petar I., naredio je 1912. g., da se njegove ostatke dopremi iz Beča i pokopa na Oplencu.

Poslije ponovnog dolazka Obrenovića na vlast Garašaninov “program” o velikoj Srbiji smatran je običnom fantazijom i za njega je izvan Srbije malo tko čuo. Na 11. lipnja 1903. g., dolazi do izvršenja jednog od najgnusnijih zločina koje je s grupom oficira u Srbiji iz izbjeglištva u Švicarskoj godinama pripremao Petar, unuk šumadijskog uzgajača svinja, ubojice i hajduka Đorđa Petrovića “Karađorđa”.

Toga dana, nešto poslie 2 sata poslie pola noći 27 srbskih oficira došuljalo pred ulaz kraljevske palače u Beogradu (danas sjedište gradske skupštine). Poslie kratkog okršaja sa stražarima ulaze u palaču i nemogavši odmah pronaći kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin, kao biesni psi jure od sobe do sobe i pucaju u namještaj i razbijaju sve do čega dođu. Kad su ih, poslie neprekidne pucnjave, urlanja, i razbijanja konačno pronašli u skloništu gdje su bili skriveni, ovi divljaci su započeli s krvavim orgijanjem kakvog bi se stidjeli i Džingiskanovi Mongoli. Najprije su u bračni par izpalili desetke naboja, a onda su njihova tiela počeli probadati bajunetama, sjeći sabljama i sjekirama, da bi tako iznakažene na kraju bacili u dvorište, ali ne prije nego su neki od njih sebi za suvenire odrezali komade tijela kraljice Drage.
Jedan od njih, major Velimir Vemić, godinama je u svom kuferu držao osušen komad Dragine dojke.
U listopadu 1913. za vrieme tkzv. 2. balkanskog rata ovaj divljak je bio priveden sudu jer je ubio jednoga izgladnjelog mladog regruta zato što nije bio dosta brz u izvršenju njegove zapoviedi.

Poslie umorstva Aleksandra Obrenovića na vlast u Srbiji dolazi Karađorđev unuk Petar, koji je do tada pijančio po Švicarskoj. Njegovim dolazkom na vlast Garašaninov falsifikat nacrta o Velikoj Srbiji pronađen je negdje među starim pliesnivim papirinama i 1906. objavljen pod naslovom “Načertanije”. “Od dolazka Karađorđevog unuka na vlast u Srbiji poslije brutalnog umorstva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin 1903. g., taj Garašaninov nacrt postati će “Magna Karta velikosrbstva”, kaže prof. Clark. “...Na početku 20. stoljeća u cieloj Srbiji postojale su svega 4 male pedagoške škole ili koledža. Više od polovice učitelja osnovnih škola uobće nisu prošli pedagoško školovanje, škole su bile u običnim praznim zgradama, a svega trećina djece je dolazila u njih.

Svi ovi nedostatci reflektirali su kulturne preferencije srbijanske populacije koja je izobrazbi pridavala vrlo malo važnosti i na sve škole gledala kao strane institucije koje su vlasti silom nametnule srbskome narodu. Kako bi se povisio prihod u državni fond, na zasjedanju Skupštine, čija većina zastupnika su bili nepismeni seljaci, 1905. godine izglasan je zakon da se umjesto poreza na privatnu destilaciju šljivovice porezuju školske knjige. Rezultat je bio izvanredno niska pismenost, koja se kretala od 27% u sjevernim dielovima kraljevine do svega 12% na jugu i iztoku. Čak i sam Beograd, u kojem je 1900-te stupanj pismenosti bio svega 21% idalje je ostao grad priprostih seljaka, ‘seljačkih građana’ s dubokim uplivom seljačkog načina života.

U takvoj sredini razvitak moderne sviesti nije doživljavan kao evolucija iz prošlog načina razumievanja svieta, nego rađe kao neskladno prekrivanje starih tradicionalnih vriednosti tuđim modernim shvaćanjem”, piše prof. Clark. Kao takvi, osim epskih pjesama o izmišljenim junacima, Milošu Obiliću i Marku Kraljeviću, Srbi uobće nisu imali ništa što bi se moglo nazvati njihovom literaturom pa su i to morali negdje drpiti. I, uspjeli su drpiti epski spjev crnogorskog popa Petra Petrovića Njegoša i prikazati kao srbsko remek djelo.

Orginal spjeva, GORSKI VIENAC, koji je prvi put je tiskan u armenijskom manastiru u Beču 1847. godine, napisan je na čistom korienskom pravopisu koji je svojevremeno rabljen samo u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Nu kako bi ga barem malo “posrbio”, kad već nije smio na srbijanskoj ekavici, Dositej Obradović je prije njegova drugog tiskanja u Vojvodini, ‘iekavicu’ zamienio ‘ijekavicom’.
Tako se VIENAC promienio u VIJENAC: Iako ijekavica nema nikakve veze sa srbskim jezikom danas na internetu stoji da je napisan na tom jeziku.

VELIKA SRBIJA I ZLOČINI GENOCIDA

Koncem devetnaestoga stoljeća, a posebno početkom dvadesetoga turska carevina bila je poznata pod imenom najprije kao “Bolestnik”, a kasnije “Mrtvac na Bosporu” zato što je bila na rubu ekonomskog i vojničkog kolapsa. To je za male podjarmljene balkanske narode bio pogodan čas za ustanak protiv ove impotentne hrbine, ostatka nekadašnjeg moćnog imperija.

Prvi ustanak podižu makedonski Bugari pod vodstvom Goce Delčeva 2. kolovoza 1903., na pravoslavni blagdan sv. Ilije, Po tom je dobio ime ‘Ilindensko Vostanje‘ (Ilindanski ustanak). Ustanak je bio ugušen jer ustanicima nisu u pomoć priskočile nijedna od susjednih država: Grčka, Srbija Rumunjska, pa ni sama Bugarska.

U to vrieme sva pozornost velikosrbskih političara bila je uperena u pripreme za tkzv. Prvi balkanski rat, koji će 9 godina kasnije Srbi, Grci, Bugari, Crnogorci i Rumunji podignuti protiv Turaka. U izvještaju Foreign Office-u, 27. travnja 1909., britanski ministar u Beogradu opisuje kako je opet jasna “mentalna mapa” koja srbskoj eliti i običnom puku služi kao izvor informacija za razumievanje politike i ciljeva buduće Velike Srbije:

“Svaki patriotski Srbin (on piše Servian) koji je zainteresiran ili je aktivan u politici misli da srbska nacija ne uključuje samo subjekte kralja Petra, nego sve one koji su njima slični po rasi, vjeri i jeziku. On, poslie svega, očekuje eventualno stvaranje Velike Srbije koja će u svoj zagrljaj dovesti sve različite dielove njegova naroda, trenutačno razdieljenog pod dominacijom Austrije, Mađarske i Turske”. (....) “S njegovoga gledišta, Bosna je zemljopisno i etnografski srce Velike Srbije (From his point of view, Bosnia is both geographically and ethnographically the heart of Great Servia)”.

Najutjecajniji savjetnik Nikole Pašića “velikosrbski etnograf” Jovan Cvijić kaže da je “vrlo jednostavno da Bosna i Hercegovina radi njihovog geografskog položaja u etnografskoj sredini srbo-hrvatske rase drže ključ srbskoga problema”.

“TRI TURSKA RATA”

“Poslije tkzv. II. balkanskog rata kad su Grčka, Srbija, Rumunjska i Crna Gora napale Bugarsku, prisvajanjem Kosova, Makedonije i Novopazarskog Sandžaka, Srbija se s 48.300 proširila na 87.772 kvadratnih kilometara. Tada su srbijanske političke elite prolazile kroz fazu ekstremnog samozadovoljstva. Narodima u prostorima koje su Srbi “oslobodili” od Turaka impozicija srbijanske vlasti doniela je puno veće progone i ugnjetavanje od onih turskih.

Prava zagarantirana u srbijanskom ustavu iz 1903., (paragrafi; 22, 24 i 25) kojima je garanrirana sloboda tiska, udruživanja i javnih skupova nisu važili za te narode. Stanovnicima tih novih predjela zabranjena su prava aktivnog i pasivnog glasovanja. Drugim riečima ti prostori su postali svojevrstne kolonije s istim uređenjem koji su imale one engleske i francuske u Africi 200 godina ranije. Opravdanje srbijanskih vlasti, u čijoj je Skupštini, kako se vidi iz gore navedenog, u to doba vladala velika većina podpuno nepismenih i daleko zaostalih seljaka, bio je da je to zato “što je stanovništvo tih novookupiranih zemalja na tako niskoj razini kulturnog razvitka pa bi davanje i najmanjeg stupnja slobode takvome narodu ugrozilo srbsku državu.

Kao odgovor na te tako bezočne tvrdnje, neke od oporbenih glasila u to vrieme u Srbiji, kao “Radničke novine” i “Pravda”, koristeći se zakonom o slobodi tiska (koji je vriedio samo za Srbe) odmah ukazuju na to da su ti “novi Srbi” uživali mnogo veća prava i slobode pod turskom administracijom nego pod ovom srbskom. U listopadu 1913. britanski podkonzul u Skopju javlja o sustavnim saztrašivanjima, masovnim zatvaranjima, batinanjima, silovanjima, spaljivanjima sela i masakrima stanovništva u okupiranim prostorima.

“Već je u obilju jasno”, kaže u svom izviešću podkonzul Charles Greig, “da muslimani pod srbskom vlašću nemaju uobće ništa očekivati osim sustavne eksploatacije, masakra i konačnog uništenja.

Jedanaest dana kasnije, on šalje drugi izvještaj u kojem kaže:

“Bugarsko, a posebno muslimansko stanovništvo u kotarevima Prilep, Krčevo i Kruševo u smrtnoj je opasnosti od podpunog iztriebljenja pod učestalim barbarskim masakrima i pljačkanjima koje čine razuzdane bande srbskih bandita i srbske vojske. Do konca mjeseca, pljačke, silovanja, ubojstva i svakovrstna nasilja od strane srbskih komita (četnika) i osoba u paktu s njima, stvorilo je uvjete za podpunu anarhiju.”

Albanci, muslimani, Bugari, Vlasi i Židovi, kaže dalje podkonzul u prosincu iste godine, strahuju od podpune neimaštine, gladi uništenja. U listopadu 1913., austrougarski generalni konzul u Skopju, Heinrich Jehlitschka, šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom gdje uz mnoštvo drugig opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo bilo iztriebljeno.

“Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće, a žene i djeca koji bi se pokušali spasiti bijegom iz plamena usmrćeni su bajunetama. Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu. Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su ihitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom i u grupama od dvadesetak ljudi odvedeno izvan mjesta, ubijeno kunadcima i bajunetama i bačeno u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.”

“Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna i opreacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”.

Srbijanski poslanik u Beču, Jovan Jovanović, 6. svibnja 1914., piše svome šefu srbijanskom premijeru Nikoli Pašiću da mu se “čak (!) i francuski ambasador tužio na divljačko ponašanje Srba u novim provincijama”. Slične tužbe, kaže Jovanović, dolaze i od grčkih, turskih, bugarskih i albanskih kolega i boji se da će to nanijeti štetu srbskom ugledu, a moglo bi imati i vrlo loše posljedice”.

Nu, kao i obično, Pašić je to odbacio kao “neutemeljene obtužbe miroljubivih Srba od strane srbskih neprijatelja”.

“DINASTIJA” PRIMITIVNIH DIVLJAKA

Uzgajač i trgovac svinja Crni Đorđe Petrović, na turskom “Kara Đorđe”, bio je psihopat koji je patio je od nekontroliranih napadaja psiho-agresije od koje nisu bili pošteđeni ni oni iz njegove najuže obitelji. Kako stoji u jednom zapisu, u jednom takvom napadaju on je svojoj majci na glavu nabio košnicu punu pčela.
Njegov unuk, kasniji “kralj Petar I. Karađorđević” patio je od iste bolesti.
Posebno u alkoholiziranom stanju, što je bilo vrlo često, on bi postao vrlo zloćudan i biesan na sve oko sebe.

Kao bjegunac iz Obrenovićeve Srbije, najprije u Rumunjsku onda u Francusku on je kasnije našao utočište kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovića na Cetinju gdje se 1883. g., oženio s njegovom kćerkom Ljubicom “Zorkom”. U svega šest i pol godina braka s njom je imao petero djece. Kako je službeno izjavljeno, Zorka je 1890., u 25. godini života “preminula za vrieme porođaja” na Cetinju.

Kasnije se uzpostavilo da je umrla od posljedice udaraca nogama, koje je, dok je bila trudna, dobila od svoga muža.

Sledeći primjer svoga otca njegov stariji sin “prestolonaslednik” Đorđe, koji je poslije Petrove smrti trebao stupiti na tron ove u krvi ogrezle divlje “dinastije”, diskvalificirao se u očima glavnih srbskih pokrovitelja, Francuza i Engleza, jer je u jednom hiru divljačkog bjesnila, koje su od Karađorđa nasliedili svi njegovi potomci, 1909. g., poput bijesna magarca, nogama usmrtio svoga osobnog slugu. Biesni Đorđe omro je u Beogradu 1972. godine.

Na njegovo mjesto došao je njegov puno gori, ali i puno podmukliji, godinu dana mlađi brat Aleksandar, koji se kako napominje i ovaj povjesničar, u tkzv. balkanskim ratovima “proslavio” prostaštvom i okrutnošću nad makedonskim Bugarima, Albancima i svim drugim nesrbskim narodima, a da se i ne spominju kasniji megazločini protiv hrvatskoga naroda. Za vrieme tkzv. 2. balkanskog rata ovaj primitivni prostak hodajući po osvojenim mjestima po Makedoniji najvolio je maltretirati male djevojčice. Svaku od njih upitao bi: “Šta si ti?” Diete bi odgovorilo: “Bugarka sam!” Na što bi je uz poznate srbijanske pogrde i psovke ovaj primitivni drznik udario nogom ili pljuskom po licu.

To je, dakle, baština Crnoga Đorđa koju su nasliedili njegovi potomci. Baština na kojoj je zasnovana nova srbska “dinastija”.
Baština na kojoj je se od 11. lipnja 1903. godine temelji svaka “moderna srbska država”.

Od toga datuma, sve Srbije, pa tako i ova današnja u jednom ili drugom obliku kontinuitet su državnih tvorevina koje su Karađorđevi potomci izgradili na porobljavanju, silovanjima, progonima i genocidu nad svim nesrbskim narodima na prostorima koje neki zovu balkanskim poluotokom.

Na 289. stranici ovaj povjesničar navodi kako je njemački kralj Wlhelm II. u studenom 1912. godine izjavio da Nijemci “ne će marširati na Pariz i St. Petersburg radi Albanije koju su Srbi zuzeli kako bi imali izlaz na Jadransko More”. Nikome, a najmanje Francuzima i Englezima, u tom osvajanju “izlaza na more” nije smetao genocid nad albanskim pučanstvom koji je počinila srbijanska vojska. Srbijanski “vojvode” Radomir Putnik i Stepa Stepanović dugo godina su se prepirali o tome koji je od njih “više arnautskih (albanskih) glava odsekao”.

Godinu dana kasnije Srbija je bila izbačena iz Albanije i time izgubila izlaz na more. Ali srbijanski san o izlazu na more nije prestao i nije dugo trebalo čekati da im velike sile - Francuska, Engleska i Rusija - 1918. preko Hrvatske daju mnogostruko širi izlaz na Jadransko more.

Ovdje moram navesti nešto što mi je o srbijanskoj zaostalosti i pimitivizmu izpričao pok. prof. Bogdan Radica 1973. g. u Chicagu:

“Kad je poslie “ujedinjenja” srbijanska vojska došla u Dalmaciju, neki general ili vojvoda koji je jašio na konju, na obali navodi žedna konja da pije morsku vodu. Konj ponjuši more, ali ga neće piti. Vidjevši da konj neće piti more, vojvoda se okrene k narodu koji je, videći što ovaj pokušava, crkvao od smijeha i uzvikne: “Jebem vam, bre, to vaše more kad ga ni konj neće da pije!”

Kako je nedavno potvrdio i srbijanski ministar Dačić, glavni stratežki cilj Srbije je idalje ponovno ostvarenje izlaza na more - koji su izgubili u ovom posljednjem ratu, iako to more ni “srbski konji neće da piju”.

To je, znači, Srbija kojoj, kako nedavno reče komunjara Josip Leko, on i ostala jugokomunistička banda u Hrvatskoj svesrdno pomaže da uđe u Europsku Uniju i tako postane “Europska Srbija”.

A što bi drugo na sve ovo iole pametan čovjek mogao reći nego - ako i ovaj put ne budemo spremni ovu izdajničku pro-srbsku, jugokomunističku bandu, jednom zauvijek, sbaciti sa svoje grbače, obtužiti je, najstrože kazniti i sve koji poslie odsluženja robije ostanu na životu poslati u njihovu “Europsku Srbiju” - onda nismo zaslužili da se više zovemo Hrvatima.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)


U 500 godina u Mostaru su izgrađene samo dvije crkve, a džamije?

Generalni vikar Mostarsko - duvanjske biskupije don Željko Majić osvrnuo se na reakciju mostarskog muftije Salema Dedovića na Promemoriju koju je biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj Trebinjsko-mrkanski dr Ratako Perić uručio hrvatskom članu Predsjedništva BiH

Osvrćemo se na Vaše „Saopćenje za javnost“, od 16. prosinca ove godine, koje su u dijelovima prenijeli pojedini portali, a Vi ga u cijelosti objavili na službenoj web stranici Mostarskoga muftijstva. Povod je Vašemu priopćenju Promemorija ovoga Ordinarijata, od 11. prosinca, adresirana na člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda dr. Dragana Čovića, a koju su potpisali biskup i generalni vikar. Naša Promemorija najvišemu državnom predstavniku, koji je na proteklim izborima zadobio većinsko povjerenje naroda kojemu je Katolička Crkva pratilja već četrnaest stoljeća, nijednom riječju ne niječe niti oduzima pravo drugim narodima i vjerskim zajednicama u ovoj državi i u ovom Gradu. Želimo vjerovati da na sličan način postupate i Vi u razgovorima s onima kojima je Vaš narod dao političko povjerenje kao i s drugim političkim čelnicima i nositeljima civilne vlasti.

U Promemoriji su iznesena mišljenja i stavovi, problematika, i očekivanja od novoizabrane vlasti. Uostalom, u njoj ništa nova što do sada nije kazano i što velikoj većini, ne samo katolika i Hrvata, nije dobro poznato. Pa zato i promemorija – podsjetnik na ono u predizbornom natjecanju obećano i više puta službeno traženo, i što se s pravom očekuje, ne samo od pojedinih političkih skupina i osoba, nego i od cjelokupne društvene i političke zajednice, kao temeljan zahtjev pravednosti na kojoj su jedino mogući duh dijaloga, izgradnja mira i povjerenja, i prosperitet društva i države.

Svoja mišljenja, probleme i očekivanja izrazili smo u tri točke. Vi ne slijedite tu metodologiju. No, radi boljega razumijevanja, mi ćemo se i u ovom osvrtu poslužiti istim načinom s nadom da će čitatelji prepoznati cjelovitost Vaše misli i našega viđenja, i u onomu u čemu se slažemo kao i u onomu u čemu se razilazimo.

Rješenje otvorenih pitanja vjerskih zajednica u BiH

Pozdravljamo Vašu spremnost oko zajedničkoga nastupa za rješenje otvorenih pitanja koja muče vjerske zajednice u BiH. Nadamo se da će novoizabrana vlast smoći snage i konačno i stvarno priznati Crkvama i drugim vjerskim zajednicama pravni status i općedruštveno koristan rad te zakonima regulirati zdravstveno i mirovinsko osiguranje i pravične nadoknade vjerskim službenicima i svima stalno uposlenima u vjerskim institucijama za njihov humani, kulturni i profesionalni rad. Jednako i u karitativno-socijalnim ustanovama kao i u bolnicama, vrtićima, kazneno-popravnim domovima i u odgojno-obrazovnim zavodima; da će se konačno donijeti zakon o restituciji ili denacionalizaciji nepravedno oduzete imovine. Spremni smo preko svojih predstavnika aktivno sudjelovati u izradi zajedničke osnove i nastupa pred civilnim vlastima u ovim pitanjima na svim razinama.

Politički okvir na državnoj i lokalnoj razini

Nije uputno da vjerski predstavnici otvaraju političke polemike. Ali u mjeri u kojoj politika pogađa pojedinca i zajednicu, ne treba se ustezati te i o toj temi progovoriti, uvažavajući demokratske dosege i ustavne odredbe. Bosna i Hercegovina država je konstitutivnih naroda ili nije uopće država. Konstitutivnost pretpostavlja jednakost i ravnopravnost u svemu i na svim razinama. Na žalost – to barem nikomu nije teško vidjeti, samo je pitanje hoće li i priznati – konstitutivni hrvatski narod kao najmalobrojniji u BiH nalazi se u neravnopravnu ili točnije u obespravljenu položaju. Recimo i ovdje: Daytonski sporazum po kojemu je jednomu narodu kojega je 32% u zemlji dodijeljeno 49% zemlje, po kojemu je nedopustivo omogućeno etničko čišćenje i nepravedno stvoren državno-političko-ustrojstveni okvir, i nakon kojega se u političkoj prašumi ustavnih promjena i više od stotinu „amandmana“, gdje se ni domaći građanin a vjerojatno ni vanjski kolonizator ne snalazi, praktično je osudio hrvatski narod na nestajanje! Da Vas podsjetimo na onu imperijalističku rečenicu izrečenu kardinalu Puljiću u Sarajevu još 2001. godine: Vi se Hrvati trebate ili „asimilirati ili emigrirati!“? I čemu bi služila većina tih političkih zakrpa ili amandmana na ovom političkom be-ha loncu, nego tomu da se radikalno provede ta politička odluka udruženoga pothvata protiv jednoga naroda? To je ljudski, moralno, narodno, politički i vjerski nedopustivo i neprihvatljivo! Kako protiv ovoga ne podignuti glas i ne očekivati i od drugih, kojih se ovo izravno ne tiče, da u duhu svega „multikulturalnoga“, „multireligioznoga“ itd., koje se neprestano naglašava, stvarno porade na ispravljanju nepravde! Umjesto toga, od čelnoga političara Vašega naroda, odmah nakon prošlih izbora, 14. studenoga, čusmo ovakvu imperijalističku: Nećemo udovoljiti zahtjevima hrvatskih stranaka u BiH predvođenih HDZ-om BiH koji zagovaraju stvaranje hrvatskog entiteta, posebne izborne jedinice, televizijskog kanala, škole! Zašto ne udovoljiti stvaranju škole s hrvatskim programom? Televizijskoga kanala na hrvatskom jeziku i s hrvatskim programom? Posebne hrvatske izborne jedinice itd.? Je li to protivno konstitutivnosti hrvatskoga naroda?

U svom Saopćenju kažete: Gospodin biskup ne može tražiti za svoj narod u Mostaru primjenu principa „jedan čovjek jedan glas“ čime se omogućava majorizacija i diskriminacija jednog naroda, a zanemarivati politički sistem koji reguliše odnose između Bošnjaka i Hrvata u drugim kantonima i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.

Gospodine muftija, što to regulira odnose jednakopravnosti između Bošnjaka i Hrvata u drugim županijama i na razini Federacije BiH? Izbor hrvatskoga člana predsjedništva u dva navrata? Ili, možda, povlačenje instituta zaštite nacionalnih interesa bošnjačkoga kluba s obzirom na zakon o RTV kanala na hrvatskom jeziku? Ili jednak broj parlamentarnih mjesta i ministarskih fotelja, ili dužnosničkih ureda javne uprave? Ili …?

Koliko nam je poznato, Ustav određuje razine vlasti, a i Izborni zakon ove zemlje razlikuje način provedbe izbora na razini lokalne samouprave, županija, entiteta i države. Visoki predstavnik 2004. nametnuo je poseban i jedinstven Statut za Grad Mostar, različit od statuta svih 130 tadašnjih općina. Nije li, u najmanju ruku, čudno da od svih be-ha gradova samo u Mostaru vrijedi poseban Statut? Ili Vi to čudovište ne uočavate? Ustavni je sud proglasio Statut djelomično neustavnim. Sada se ponovno traži neki poseban status. Sadržaj Promemorije i stav ovoga Ordinarijata jest da Mostar treba graditi kao jedinstven grad, u kojem vrijede ista izborna pravila kao i u svim drugim gradovima u BiH. Ni uz najbolju volju ne možemo razumjeti u čemu bi to bila majorizacija jednoga naroda nad drugim u Mostaru ako to nije u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Zar zbilja ne vidite da je po ovom Statutu na djelu nepravda prema hrvatskom narodu u ovomu gradu?

Crkva Kristova Uskrsnuća

Vama je sigurno poznato da je Mostar kroz cijelo Otomansko carstvo – do vremena kada je izgrađena crkva sv. Petra i Pavla (1867., blagoslovljena 1872.) – bio bez katoličkoga vjerskog objekta – crkve. A ne može se reći da nije bilo katolika i prije Osmanskog osvajanja i za vrijeme toga Carstva kada su brojne crkve srušene a na temeljima nekih od njih sagrađene džamije? Vjerujemo da Vam je isto tako poznato da su preko 100 godina (1881.-1990.) u Mostaru gradonačelnici bili mahom ne-Hrvati i da se u tom vremenu na jedvite jade izgradila samo jedna katolička crkva! Naime, tek 1980., nakon puno muke, posvećena je katedralna crkva u čast Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. A ne može se nikako reći da je u to vrijeme katolika bio neznatan broj! Dakle, u 500 godina samo dvije crkve! A džamij?? Da ih prebrojimo?

I evo nas u tzv. demokratskom vremenu i novom društvenom uređenju. I što imamo? Katolički vjerski objekt iz austrijskoga doba u Sjevernom logoru, nakon što ga je bezbožnička vlast pretvorila u muzej, za vrijeme posljednjega rata služio je za slavljenje sv. Mise, sada je pretvoren u džamiju, iako se znalo da je povijesno i stvarno katolički. U njemu je zatečen oltar i sve potrebito za slavlje sv. Mise; a crkva za župu od gotovo 20.000 vjernika nikako da se makne iz temelja.

Gradnja crkve Kristova Uskrsnuća istinska je potreba vjernika župe Svetog Ivana apostola i evanđelista koja je najbrojnija – vjerujemo ne samo katolička – vjerska zajednica u Hercegovini. Vjernici ove župe sada se na liturgijska i crkvena slavlja okupljaju u neadekvatno preuređenu vojnom skladištu. Ugovor o korištenju istječe 2016. Stoga Vaša: Pomno iščitana riječ mostarsko-duvanjskog biskupa, kao da je u spomenutoj promemoriji hrvatskom članu Predsjedništva, ali i Gradonačelniku i svim gradskim strukturama u upravi Grada, ultimativna, i ona glasi: rok za izgradnju započete crkve Kristova Uskrsnuća je 2016. godina!, najmanje je pomno iščitana. Jer ne radi se ni o kakvu „ultimatumu“, nego o svraćanju pozornosti na probleme u kojima se nalazi Katolička Crkva u ovomu gradu i vjernička zajednica župe Svetog Ivana. Vi kao vjerski čelnik jedne vjerske zajednice trebali biste među prvima razumjeti ovu zabrinutost odgovornih u ovoj mjesnoj Crkvi.

Prostor za crkvu Kristovog uskrsnuća nije darovan, već kupljen

Prostor na kojem je započeta gradnja bio je jedini slobodan građevinski prostor na području župe. I nije darovan nego je kupljen. On je bio u raspravama i razmišljanjima, pa čak jednom i predložen za gradnju katoličke katedrale, ali se kasnije nerazumno uvjetovalo i bez obrazloženja odustalo. Bilo je to Šezdesetih godina prošloga stoljeća kada se tražila nova lokacija nakon što je bezbožnička komunistička vlast, odmah nakon Drugoga svjetskog rata, otuđila građevinski materijal i nedugo zatim oduzela „katedralno“ zemljište na Rondou gdje je sada Hrvatski dom „Herceg Stjepan Kosača“. Treba li spominjati da gradonačelnici, onda drugačije nazivani, kao i drugi nositelji odgovornih službi u Gradu, nisu bili Hrvati?

Gospodine Muftija! Gradnja crkve Kristova Uskrsnuća imala je svoj pravni put od prostornoga planiranja preko kupnje zemljišta do urbanističke suglasnosti. A poznato Vam je da je Grad kao politički subjekt preuzeo zakone i rješenja gradskih općina. Da nije tako, koliko bi toga danas u gradu s građevinskim dozvolama iz toga vremena bilo bespravno! Pa i u tzv. „centralnoj zoni“. I sama zgrada Vlade F BiH, u neposrednoj blizini gradilišta crkve Kristova uskrsnuća, iz toga je vremena. Kako to da je od svega, u cijelom gradu isplaniranoga i izgrađenoga, jedino sporna crkva Kristova Uskrsnuća? Da, i Hrvatsko narodno kazalište? Problemi koji su kasnije nastali najmanje trebaju imati međureligijski dijaloški dodatak i uteg. Vaša „pružena ruka“ da se u istom paketu mora rješavati i gradnja Islamskog kulturnog centra na lokalitetu Lakišića vakufa, u najbližem susjedstvu započete gradnje crkve, ne možemo čitati kao dobrosusjedsko razumijevanje goruće potrebe Katoličke Crkve i vjernika župe Svetog Ivana. Ovaj Ordinarijat nikada nije uvjetovao ili – ne daj Bože – osporavao gradnju bilo kojoj vjerskoj zajednici. Takav postupak očekujemo i od drugih. I budite sigurni: ni u snu nam ne bi palo na pamet graditi novu crkvu da kojim slučajem imamo već izgrađenu u krugu od 100 metara! Duh dijaloga među religijama očituje se u uzajamnu poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju u različitosti, a nikako u osporavanju i uvjetovanjima. Crkva Kristova Uskrsnuća, kako rekosmo, ima svoju pastoralnu potrebu a onda moralno, političko i civilno pravo da se izgradi. Od Vas očekujemo, ako niste u mogućnosti pružiti nam ruku pomoćnicu, da svojim inicijativama ne ohrabrujete odugovlačenje pozitivne odluke i samim time potreban nastavak gradnje. Želeći Vam od Boga svako dobro, iskreno Vas pozdravljamo

don Željko Majić
generalni vikar mostarsko-duvanjske biskupije


Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

Nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga "zabranjenog angažmana" - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugrađanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student, čak i đak - i takvih je slučajeva bilo!

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji oduvijek, a zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19. stoljeću. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reći da se u najširoj javnosti pojavio glede "afere Dreyfus". Naime, pisci Émile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeća javno dižu glas za oslobađanje nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome političkom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja angažiranoga, modernog intelektualca.

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao da je broj intelektualaca ujedno i konačni izbor različitih definicija intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta. Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to također čine, ali razlika je u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slučaju) uglavnom nisu "vezani" uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se imajući u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan!

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Nameće se pitanje: Jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u "izdaju"? Izgleda da su se odlučili za - rezignaciju! Kako to?

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i pitanja je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao "izdaji", postmoderni intelektualac se odlučio za treće, za beznađe (ateizam). Doduše, ne baš zanemariv broj ih se odlučio za "izdaju" odlaskom iz samoće i uključivanjem u (stranačku) politiku. U tom kontekstu opravdano je razmišljanje koje se pita jesu li takvi uopće ikada i bili istinski intelektualci ili su samo čekali povoljnu priliku da (konačno) postanu politički kreatori, da prijeđu na stranu zacijelo svoga (uvjetno rečeno) najvećega protivnika. Dakle, prestali su šutjeti izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I obratno se, kao treća mogućnost, isto može interpretirati utoliko da se tvrdi kako su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad nisi u trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog zauzimanja za opće dobro. Uzdasi nemoći i time aktivno hranjenje osjećaja beznađa negacija je smisla života, dakle, više je od same lijenosti. Jer, u konačnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog poziva ili poslanja) ne traži se da mijenjaju svijet jer su oni "supersposobni" ili za takvo nešto posebno prikladni. Od intelektualaca se pak s pravom smije očekivati da javno pomognu nazvati poteškoće, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je zapravo već početak rješavanja problema. Zasigurno postojeće inflacije riječi i ispraznosti govora, buke obećanja i uopće banaliziranje jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoći za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje ramenima.

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Neizbježnim se čini pitanje odnosa Crkve i intelektualaca. Preciznije, riječ je o intelektualcima unutar Crkve, jer bi u protivnome značilo kao da su posrijedi dva subjekta. Dakle, primarno se misli kako stoje stvari s intelektualcima u Crkvi (ne katoličkim intelektualcima - to navodimo kako bismo izbjegli eventualni nesporazum), i to u Crkvi na našim prostorima.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Mišljenja (ne samo o pitanjima vjere nego i u stvarima spoznaje i istraživanja!) kao da samo dolaze iz Rima, a do lokalnih zajednica stižu preko priopćenja ili citata njezinih pastira bez osobita nastojanja da se uzme u obzir specifičnost vlastite situacije. A pojedinačni istupi se gotovo a priori gledaju kao privatni nastupi, kao oni koji štete harmoniji i zajedništvu Crkve. Tako sve više nestaje mogućnost autonomnoga i nadasve autentičnoga govora iz same partikularne sredine, a da se istodobno pri tome uopće ne napušta okvir naučavanja opće Crkve. Da je tomu tako, plod je ne samo spomenutoga trenda u općoj Crkvi (centralizacija) nego čak dobrim dijelom inercije intelektualaca ili pak, što je još gore, manjka intelektualnih autoriteta.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

Ali, opravdano se postavlja pitanje što je s (tzv. profesionalnim) intelektualcima katolicima npr. u nas. Razgovarate li sa starijima, oni vrlo brzo počnu žaliti za preminulim nesumnjivo priznatim hrvatskim teolozima (V. Bajsić, T. Šagi Bunić, J. Turčinović i dr.), te se istodobno s pravom pitaju gdje su danas intelektualci u Katoličkoj Crkvi. I sam pokušaj odgovora na takav upit već je dobar ispit za intelektualno poštenje, a da to istodobno ne preraste u bilo kakav unutarcrkveni trač. Je li moguće odgovoriti na to pitanje? Jest! Kako? Opasno. Zašto? Zato što je svaki odgovor u opasnosti da pojednostavljuje i s druge pak strane počne etablirati iščezlu kršćansku krepost "zamjeranja".

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

No, i ono što sada postoji kao da prečesto sjedi na dvostrukoj stolici tako da se može reći kako u Crkvi postoji javni i privatni govor njezinih intelektualaca. Javni govor je ponajvećma skoro ministrantska služba, govori se što se treba čuti i uopće se previše dozira kritika ad extra, a pogotovu ona ad intra. Nije nikakvo čudo da takav govor jedva kod koga u javnosti pobuđuje interes, to čini jedino ako je riječ o kakvoj senzaciji. Ona druga skupina pak svjesno, proračunato postala je privatnim intelektualcima, više u smislu trača i rezultata upitna poštenja - što je nespojivo s poslanjem intelektualca, jer bez pozornice javnosti nije moguć angažman intelektualca. Ono na što su hrvatski intelektualci, primjerice, za vrijeme Hrvatskog proljeća bili osuđeni, u novije su doba intelektualci iz Crkve sami sebe tamo poslali. U Hrvatskoj kao da postoji i treća skupina, u javnosti vrlo eksponiranih predstavnika Crkve, koji su na drugi način postali privatni katolički intelektualci, jer se javno ponajvećma legitimiraju svojim zvanjem (službom), ali ne i spoznajama i interpretacijama nekih datosti.

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Stoga je dopušteno i opravdano pitati naglas. Prvo: Je li šutnja tih intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u odmjeravanju trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li možda posrijedi puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj ugled "neugodnim istinama"? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s javnošću, sa svjetskim moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite zakulisane igre? Ne, nisu to tek retorička pitanja. Gdje je odgovor? Svaki upit sadrži dio odgovora o stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva kao takva jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u vlastitim redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako postoje, ali nema hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ovi reci nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za "intelektualno dostojanstvo katolika" - o čemu je i sam novoizabrani papa Benedikt XVI. sa zabrinutošću nedavno govorio.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Međutim, svi ti zanosni pozivi p(r)okazaše se konvertitskim privatnim pričama: tako bivši "zabranjeni intelektualci" mahom završiše u politici, profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva nivoa, ali podobni, bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja odgovornosti prema općem dobru; akademici pak neprestano mahaše zaslugama (iz) prošlosti, pisci su se sukobili sa stvarnošću i emigrirali, a nadolazeći postmoderni intelektualni kapaciteti mladosti uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na pozornicu zajedničkog dobra.

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom egzilu, bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu se legitimiraju, bilo u egzilu šutnje. Poneki samozvani intelektualci, uglavnom plaćeni od otvorenih društava, uz svu svoju grlatost čini se kao da ništa bitno ne mijenjaju na stvari - jer oni nisu prijatelji cjelovitih istina, nego segmentarnih činjenica voljom svojih naručitelja.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

A oni "snalažljiviji" se pak kongenijalno angažiraju upravo prilagođivanjem takvoj situaciji. Frustrirani intelektualci angažirali su se u politici i nema toga kompromisa na koji neće pristati. Nasuprot tomu istinski su intelektualci postali žrtvama razorne moći politikanstva vlastite sredine. Stoga se bilo koji načelan govor o stanju društva osuđuje kao reakcionaran i nacionalistički nastup. Nije nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa "tih boraca protiv vjetrenjača" učinila zaokret u desno. To se (nažalost!) događa svagdje i uvijek kad su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A establishment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem progoni.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kako se onda suprotstaviti tim izgleda tipično hrvatskim iracionalizmima? Istina, razočaranje je oduvijek bilo prisutno kad se govorilo o intelektualcima i ta kritika je manje-više bila nemilosrdna. Može biti da su prije očekivanja od intelektualaca bila prevelika, te utvrdivši trenutno stanje dobiva se dojam kao da se od njih jedva još nešto očekuje. Je li to kraj uloge intelektualca u hrvatskom društvu? Ne, jer mjesto traže, gube ga ili dobivaju oni sami, a njihov angažman nije plod samilosti društva koje im dopušta ili zabranjuje djelovati. A stanje je takvo kakvo jest upravo zato što su u hrvatskome društvu intelektualci napustili svoju primarnu ulogu - dakle, "suicid uloge intelektualca"! Budućnost ne postoji i ona sama od sebe neće doći, budućnost treba stvarati. A ona je moguća ne samo poticanjem svjesnijeg života društva kao takva nego i budnim posvješćivanjem i življenjem pojedinaca - a za to nije potrebna neka osobita hrabrost ili nadarenost, nego samo i jedino poniznost kojom bi se prihvatila situacija kakva jest da bi se onda uopće mogla promijeniti.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, upozoriti na alternativne putove - onda takve intelektualce trebamo.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek nauči poput nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom ili pozicijom, nego je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo svakodnevnim mijenama života društva, a kojima svoj interes istinski intelektualac ne može uskratiti. S druge strane, pretpostavka za njegovo ostvarenje nije samo dobra izobrazba, nego i poštenje - jer uz sav respekt prema njegovim intelektualnim sposobnostima, bez angažmana, dakle, bez konkretne aktivnosti u javnosti prestaje biti intelektualcem i ostaje možda dobar stručnjak, znanstvenik. Najveća sigurnost intelektualca jest zasigurno kompetencija, ali tek kompetencija povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga kompletnim intelektualcem.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Istinski angažirani intelektualci izloženi su neprestanim, ne samo niskim udarcima novinarčića i politički polupismenog establishmenta, nego nadasve svakodnevno prolaze kroz razapetost između, s jedne strane, angažmana i, s druge strane, postulata neovisnosti. I u tim nedoumicama trebaju neprestanu i posvemašnje iskrenu podršku cijelog društva.

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Društvo koje politički ignorira i banalizira s jedne strane najevidentniju činjenicu života, a to je smrt (mislimo na žrtve nedavnog rata i poraća), i s druge strane u većini svojih promišljanja ne uvažava opće činjenice, dapače, činjenice se velemajstorski banaliziraju, takvo društvo je neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O stečaju vrijednosti, kojima su stečajni upravitelji mediji, o sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu prethodno navedenoga jest gotovo izlišno govoriti. Da... I...?! Što je činiti?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Izlišno je stoga pitanje, koje se tako učestalo može čuti, o tome trebamo li danas intelektualce. Naime, točke kolektivne tvorbe identiteta, koje stvaraju povezanosti i drže društvo skupa, u kojima je primarno poslanje interveniranja upravo intelektualaca (nipošto samo njih), ne smiju se prepustiti političkim ili intelektualnim najamnim radnicima. Bez sumnje, poslanje i rad intelektualaca je prečesto sizifovski posao. Zauzimati se za nove standarde duhovnoga života i diskurse teže je negoli svakodnevno javnost bombardirati defetističkim i nihilističkim konceptima, koje nam nude ponajvećma mediji. Rezultat toga je nadasve zabrinjavajuće diskreditiranje duha i intelekta, te bilo kakva idealizma ili altruizma - čak njihovo javno ismijavanje.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!

Frano Prcela, O.P. (Chicago)


Bozja-pobjeda.org

Kriterij ljubavi

Živeći u današnjem vremenu velikog postotka razvoda, neuspjelih dugogodišnjih veza, razočaranih osoba koji se odlučuju za samački život, te parova koji ne ulaze u bračnu zajednicu, čovjek pred sebe stavlja pitanje: što je to ljubav? i što je potrebno za jednu kvalitetnu vezu koja smjera bračnom životu?

1. KEMIJA

Kemija je najjednostavniji kriterij, ali i najteži. Najjednostavniji zato što se dogodi sam po sebi, uznojeni dlanovi, leptirići u trbuhu i to čovjek osjeti. Kemija ne laže, ona je utkana u tijelu - dar Božji. Ali kemija jest i najteži kriterij zato što ga nije moguće uspostaviti ako ga nema. Ona je tu ili nije. S vremenom, kemija nestane. Kemija se može krivo protumačiti, jer idealiziramo osobu prema kojoj osjećamo kemiju, zbog toga treba biti oprezan.

2. VRIJEME

Za pravu ljubav potrebno je da prođe dovoljno vremena. Zbog toga je neozbiljno reći "Sinoć sam upoznao jednu djevojku i znam da je prava." Protek vremena dozvoljava ljudima da se upoznaju i da se uspostavi prava ljubav. Zato je "ljubav na prvi pogled" više nešto što vidimo na filmu nego realnost.

3. KOMUNIKACIJA

Komunikacija znači duhovno upoznavanje što uključuje i pozitivne i negativne stvari, zapravo, upoznavanje osobe kroz razgovor i druženje. Mladi često komuniciraju tijelom prije nego duhom. Ovo ne znači da se slažete u svemu niti znači da imate iste stavove nego da možete razgovarati o svemu i međusobno se poštivati.

4. PRIJATELJSTVO

Često se može čuti kako mladi govore "Ja s njom/njim ne mogu, on mi je prijatelj." Zar nije idealno da bračni drug bude najbolji prijatelj odnosno prijateljica? Zapravo, nema prave ljubavi bez prijateljstva. Što su prijatelji? Prijatelji su ti koji su uvijek tu jedni za druge. Oni podržavaju jedni druge, zajedno tuguju i zajedno se raduju.

5. ODOBRAVANJE

Oni koji te najbolje poznaju i oni koji te istinski vole (majka, otac, braća, sestre) odobravaju ovu tvoju vezu. Ovaj se kriterij ne smije apsolutizirati. I roditelji mogu imati neiskrene želje za svoje dijete. No najčešće, oni koji te najviše vole vide nešto kod tebe što ti ne vidiš.

6. POŠTOVANJE

Poštovanje nije samo kada momak otvori djevojci vrata i kad je časti. Pravo je poštovanje kada se poštuje osoba, njezine vrednote, obitelj i stavovi. Najvažnije, osobe koje se međusobno poštuju, ne trude se manipulirati jedno drugom i ne postavljaju jedni drugima ultimatume ("Ako ne spavaš sa mnom, gotovo je.", "Ako spavaš sa mnom, to će biti dokaz da me ljubiš.") Ultimatumi se postavljaju ratnim neprijateljima, a ne voljenoj osobi.

7. VIZIJA

Ponekad se čuju uzrečice kao "Vatra u srcu, dim u glavi", "Ljubav je slijepa" ili "Ludo sam zaljubljen". Prava ljubav zapravo omogućava čovjeku da sebe bolje poznaje, umiruje ga i učvršćuje, omogućuje mu ostvarenje svoga životnog puta. Bračni drugovi međusobno si pomažu ostvariti se.

8. SLOBODA (LJUBOMORA)

Često smo svjedoci situacija kada dvoje mladih ljudi započnu vezu i jednostavno nestanu iz svijeta u kojem su se do tada kretali. Više nemaju prijatelje, ni sa kim se ne druže. "S kime si to pričala na telefon? Viđaš li se ti to s nekim drugim?", "A gdje si ti bio sinoć? Kakvi su ti to prijatelji? Ja ti trebam biti najvažnija." Prava ljubav nije posesivna, nije ljubomorna. Prava ljubav je sloboda.

9. VREDNOTE

Oni koji se vole, dijele iste vrednote, moralne stavove i prioritete. To ne znači da slušaju istu glazbu, jedu istu hranu ili vole gledati iste filmove. Vrednote su dublje, puno dublje. Imaju jednake stavove glede ljubavi, prijateljstva, obitelji, života i sl.

10. POVJERENJE

Ovo nije potrebno posebno tumačiti. Dvoje ljudi koji su zajedno imaju povjerenja jedno u drugo. Povjerenje daje sigurnost, jednu apsolutnu sigurnost da će osoba koju voliš biti tu za tebe kada je to potrebno. Povjerenje jest temelj dubinske povezanosti dvaju osoba.

11. ODGOVORNOST

Spremni ste prihvatiti odgovornost veze. Dečki ovdje često padaju, zato što znaju puno vremena provesti van kuće, trošeći slobodno vrijeme sa svojim prijateljima. Dok niste bili u vezi niste imali nikakve odgovornosti jedno prema drugome, zato što vaši životi nisu bili povezani. Kada ste u vezi vaši su se životi ispleli u jednu novu stvarnost, jedan novi odnos, i oboje ste odgovorni za uspjeh toga odnosa te u skladu s time se trebate jedno drugome darivati. Znak da je osoba u vezi odgovorna, jest ulaganje sebe i svoga vremena u vezu.

12. MOLITVA

Pitam sve parove, pitam dečke i cure, molite li se zajedno? Ako ne molite zajedno vaša se veza ne može zvati kršćanska veza. Molitva razoružava i oslobađa čovjeka svake zle misli i zle nakane zato što u vaš odnos unosi Isusa Krista. Molitva uključuje molitvu krunice, Svetu Misu i sakrament Svete Ispovijedi. Neki će dečki ili cure reći, "ali molitva je moja intima, to je privatno." Tada treba reći: "Da, ali ja s tobom i želim intiman odnos."

13. REALNOST

Gotovo bismo mogli reći da je realnost sinonim za ozbiljnost veze. Mladi ovdje jako griješe, misle da je ljubav svemoguća, da ljubav može premostiti svaku prepreku i da nisu važne godine, udaljenosti, prepreke kao primjerice bračno stanje, djeca i sl. Trebali bi razmišljati na način da stvari postave realno, razmotre činjenice i zanemare trenutne bujice osjećaja koje su i tako kratkoga vijeka. Potrebno je vidjeti jesu li u stanju prihvatiti stvarnost osobe kakva ona je, a ne onakva kakva mi žele da ona bude. I da se razumijemo, istinska i prava ljubav koju Gospodin šalje unatoč preprekama može te prepreke premostiti, ali se za nju treba boriti, a sa stvarnošću se treba suočiti.

14. BUDUĆNOST (ili "KRITERIJ SUTRAŠNJEG DANA")

Drugim riječima, postavljam pitanje "Vidiš li ti sebe s tom osobom u budućnosti? Je li to majka/otac tvoje djece?" Često puta u razgovoru s mladićima i djevojkama na ovo pitanje dobivam odgovor "Ma dajte velečasni, ne mislim se ja s njim/njom ženiti." Ukoliko već u studensko vrijeme ne razmišljate o braku s osobom s kojom ste u vezi, nemate što zajedno raditi, zbog toga što samo iskorištavate jedni druge te se samo međusobno lažete i zavaravate.

15. OBVEZA odnosno PREDANJE (ŽRTVA)

Vaša ljubav je takva da ste spremni učiniti korak dalje i sebe predati osobi koju volite. Simptomatično za današnje vrijeme jest da nitko ne želi ženidbu, nitko se ne želi žrtvovati. A obveza sama po sebi zahtijeva žrtvu, žrtvu zbog ljubavi. Ljudi danas žele ljubav bez žrtve, no prava ljubav uključuje i žrtvu za osobu koju volite.

16. MIR

Kao što je prvi kriterij bio biološka kemija, ovo je duhovna, Božja kemija. Ovo je također najlakši, ali i najteži kriterij. Jer mir u srcu ne možemo sami zadobiti, taj mir ne daje ovaj svijet, taj nam mir daje naš Gospodin Isus Krist kako je i obećao. Prava ljubav smiruje srce i čini ga radosnim. Mir ne znači da će sve u životu biti bajno. Na čemu je utemeljena naša veza na pijesku ili na stijeni? Bujice će svakako doći, samo ako je veza utemeljena na stijeni bujice će proći, a veza će ostati netaknuta. Ukoliko je utemeljena na pijesku navalit će bujice, porušiti sve vrijedno i bit će to ruševina velika. Graditi na pijesku, u dolini jest lako, no nesigurno. Graditi na stijeni je teško, treba na leđa uzeti križ i nositi ga do vrha, no tako građenu vezu niti jedna sila neće srušiti.


Podsjetnik...

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Knjiga "Tržišno Gospodarstvo i neokomunizam" opisuje bitna načela i ponašanja u slobodnom društvu i napisana je kao rezultat moje zabrinutosti za naš nacionalni i teritorijalni integritet, za politiku općenito, pravdu, gospodarstvo i društvene posljedice mjera i postupaka koji se gomilaju od 1995. godine. Moja je nada da će iznjedriti novi način mišljenja u smjeru slobode i suprotan neljudskom, razornom, služinskom kriteriju komunista, kolektivista općenito i jugo-panslavista. Ne pretjerujem ako tvrdim da u današnjoj Hrvatskoj nema prave demokracije, republike ni tržišnog gospodarstva. Još prevladavaju komunistička ideologija, strukture i navike, i ne samo da prevladavaju nego su još na vlasti jugokomunisti, oni s većinom medija, dobrim dijelom intelektualaca i s drugim istomišljenicima, susjedima i europskim silama, rade da se sve vrati u stanje kakvo je bilo prije 1990. godine.

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Tržišno gospodarstvo zahtjeva slobodni postupak svakog pojedinca, svakog radnika, da on odlučuje što će učiniti s novcem plod svog fizičkog ili intelektualnog rada. Jedna od najvećih tragedija za slobodu i blagostanje čovječanstva je činjenica kako su nas vjekovima različite vlade nagovorile ili prisilile da njima predamo plod našeg rada tako da ga političari troše kako njima padne napamet.

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Svaki trenutak, svaki dan, obvezni smo slobodno birati resurse i potrebe. Resursi ili sredstva - tradicionalno opisani kao zemlja, rad i kapital u širem smislu - su raspoloživi u ograničenim količinama dok su potrebe građana i društva za gospodarskim dobrima i uslugama neograničene. Gospodarstvo se stalno suočava s problemom kako dodijeliti oskudna sredstva proizvodnje na takav način da zadovolje više ljudskih potreba. Svaki izbor resursa, dobara i usluga ima alternativnu cijenu: ta cijena su dobra, usluge ili druga sredstva koji se ne mogu u tom trenutku koristiti. To je tzv. cijena "povoljne prilike" ili "opportunity cost". Ovaj pojam je važan i ima ozbiljne posljedice kad se određuju državni troškovi i mora se promatrati ne samo odnos troškova i koristi određenog državnog investicijskog projekta koji će se financirati iz poreznih prihoda, nego i cijena "povoljne prilike" privatnih projekata koji bi se realizirali da ne postoji obveza plaćanja poreza. U socijalističkim državama, kao što je Hrvatska, ovakve analize se ne čine, nego nomenklatura odlučuje!

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Različite osobe vrjednuju dobra i usluge na različite načine, dapače te vrijednosti mijenjaju s vremenom i ovisno o okolnostima. Osim toga, pojedinac i sam neprestano različito vrjednuje stvari ovisno o tome koliko zadovoljava njegove potrebe. Gospodarstvo je dinamičan proces sa stalnim promjenama u potražnji, ponudi i tehnološkim uvjetima koji trebaju riješiti kako raspodijeliti oskudna raspoloživa sredstva za proizvodnju kako bi u svakom pojedinom trenutku što bolje zadovoljili promjenjive potrebe ljudi.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

U stvarnom svijetu, ritam gospodarstva određuju dinamika ponude i potražnje na tržištu i usklađenosti cijena i uloga države, posebice, ako visoka razina državne intervencije pobuđuje ili otežava efikasnu uporabu uvijek oskudnih proizvodnih sredstava. Slobodne tržišne cijene ispunjavaju tri osnovne funkcije u organizaciji gospodarske aktivnosti.

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Drugo: valja pojasniti da informacija koja je važna za organizaciju ekonomske proizvodnje je zapravo informacija o relativnim cijenama - cijena dobara ili usluga u odnosu na druga dobra i usluge. Relativne cijene predstavljaju poticaj prema kojem će poduzetnici postupiti i odlučiti kamo usmjeriti svoje investicije.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Ali glavni ključ da se temeljito dođe do spoznaje slobodnog tržišta je pravo na privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo je materijalna vrijednost stvorena plodom intelektualnog ili fizičkog rada pojedinaca, koja se oblikuje kao prihod, stvarne vrijednosti kao npr. nekretnine ili intelektualno vlasništvo.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Želio bih istaknuti bitnu važnost privatnog vlasništva za slobodu, za pravedno i uspješno društvo. Pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja jedan moralni sustav nagrada i kazni izgrađen na temeljnim vrijednostima kao što su poštenje, korektni rad, štednja, poštivanje sposobnosti i znanja drugih i snošljivost. Kada govorim o tržišnom gospodarstvu uključujem neizbježivu potrebu tih vrijednosti u njezinoj definiciji toliko ili više značajnu od one koja se isključivo odnosi na traženje materijalnog napretka. Spomenute vrijednosti stvaraju socijalnu etiku koja mora postojati u privatnom životu i mora se zatim proširiti na cijelo društvo i moraju biti uključene u filozofiju, politiku, gospodarstvo, pravdu. Ta društvena etika mora također biti temeljni sadržaj našeg Ustava i svih postojećih zakona i one koje tek treba Sabor usvojiti.

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Kakva je gospodarska situacija u Hrvatskoj? Dopustite mi da pojednostavim teoriju i opišem ponašanje države i pojedinaca i da to svedem na četiri kategorije, uglavnom dobro određene: kad su država i pučanstvo u njoj siromašni i žive siromašno; kad su oba bogati i žive kao siromasi; kad su oba bogati i žive kao bogati, i kad su država i pučanstvo siromašni i žive kao bogati.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska je, nažalost, u ovoj četvrtoj kategoriji, najgoroj s ekonomskog i moralnog stajališta. U Hrvatskoj, država i pučanstvo su siromašni, ali ponašaju se i troše kao da su bogati. Tako, npr., državni proračunski deficit je kroničan, vanjski dug raste nekontrolirano, uvoz daleko premašuje izvoz, dok država i privatnici troše u kupnji automobila, mobitela, pokućstva, u izgradnji stambenih objekata namijenjenih rodbini onih koji su nas razorili, silovali i ubijali, sumnjivih državnih investicija u infrastrukturu, subvencije propalim poduzećima, saniranje banaka, putovanja... da ne spomenemo izravnu i golemu nekažnjenu korupciju, sve financirano porezima, kreditima i inozemnim zajmovima.

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Imam osjećaj kao da narod misli da će ga država opskrbiti u svemu. Žalim, ali moram ga razočarati, jer država ništa nema i, prema tome, ništa ne može dati a da nije prije utržila od onih koji rade, putem poreza i drugih davanja. Privatni sektor ulaže svoj vlastiti novac i vrijeme i snosi rizik u procesu proizvodnje. Država samo troši uključivši slučaj kad upravlja tvrtkama koje proizvode dobra i usluge loše kvalitete. Očito je da je država i te kako dobar posao za političare. Za ostale ljude naša država je danas "tsunami" za gospodarstvo i za moralno, političko i socijalno zdravlje Hrvata. Država nije jedan mističan stvor, svemoguća, za koju se pretpostavlja da djeluje čineći dobro. Naša država nije ono što bi trebala biti za Hrvate. Ona je osim toga, danas konstituirana, nažalost, sa ovakvim predsjednikom, premijerom, drugim ministrima i dužnosnicima, te birokracijom koja ih okružuje u sve većem broju. Snaga i vrijednost Republike je utvrđena u djelotvornim, transparent-nim, neovisnim institucijama i u odgovornoj slobodi građana, a ne onima koji prolazno sjede na vlasti.

Nova Oluja

Spomenuo sam da ekonomija nije samostalna znanost: ovisi, također, o stupnju kakvoće pravnih, političkih i ekonomskih institucija zemlje. Nažalost, toga nema u Hrvatskoj. Zapravo, "nešto je trulo u Hrvatskoj". I smrad proizlazi iz mozgova naših vladajućih ekipa. Budimo svjesni da nećemo doći do prave suverene države, ni do slobodnog tržišta, ni blagostanja u Hrvatskoj dok god Hrvati ne spriječe djelovanje grobara naše povijesti, naših velikana i junaka, našeg naroda i domovine, rušitelja našeg društva. Sve se to događa zahvaljujući šutnji i ravnodušnosti Hrvata koji su dopustili uporabu nesposobnosti, laži, izdaje i najniži stupanj morala u našem političkom životu. Domovinski rat nije još završio. On se sada vodi na području ideja i promidžbe. Iz vladajućih ekipa serviraju nam lažne, pokvarene propagande. Ono što se odlučuje nisu samo gospodarski problemi naroda, već borba na život i smrt da Hrvatska opstane kao suverena i neovisna država, koja odlučuje sama, i jedino ona, o svojoj sudbini. Pripremimo novu Oluju, ovog puta na intelektualnom i demokratskom području, s golemom i aktivnom potporom naroda, da se jednom zauvijek riješimo zlehude pošasti jugokomunističkog raka.

Mladen Rojnica


dragovoljac.com

VRATITE VELJKA MARIĆA U HRVATSKU!

Sudski slučaj Veljka Marića pun je pravnih kontradikcija, nedosljednosti i nejasnoća, a obitelj već petu godinu vapi u pomoć hrvatskim institucijama. Slučaj Marić za srbijansko pravosuđe pravomoćno je zaključen. No, okolnosti tog slučaja u Hrvatskoj zaslužuju posebnu, stalnu pozornost i raspravu.

Je li taj obrambeni rat uopće gotov, dok se 20 godina poslije jedan hrvatski branitelj nalazi zatočen u zemlji agresora? Nažalost, nitko se od hrvatskih vlasti nije u pet godina potrudio izboriti za premještanje Veljka Marića na odsluženje kazne u Hrvatsku. Ako zbog ničega drugog, onda zbog pitanja humanosti prema njegovih troje dječaka, koji oca viđaju jedan do dva puta godišnje – i to samo na sat vremena!

Cijeli je slučaj započeo iznenadno i vrlo dramatično. U travnju 2010. u tranzitu na srbijanskoj granici, naprasno je uhićen vozač kamiona Veljko Marić. Nema tjeralice a Srbi ga uhitili zbog ratnog zločina, pisao je tada Večernji list. Hrvatska diplomacija nije reagirala, ni prosvjednom notom, ni povlačenjem veleposlanika u Zagreb. Apel zbog te obiteljske drame naslovio sam - Mariću dvije posjete mjesečno u trajanju od samo sat vremena. Od tada do danas ništa se bitno nije promijenilo. Dapače samo sve lošije. Hrvatski branitelj Veljko Marić osuđen je na kaznu od 12 godina zatvora, koju sada služi u Kazneno popravnom zavodu Srijemska Mitrovica

Stanje u tom zatvoru najbolje prikazuju tekst i slike beogradskog Blica: Zatvor pun štroke droge i bolesti: Horor slike iza rešetaka u Sremskoj Mitrovici. Pročitajte taj opis i pogledajte fotografije gdje se sada nalazi Veljko Marić. A nalazi se u natrpanoj čeliji za strance, s ukupno petero kažnjenika. Okolnosti posjeta za suprugu Marijanu i njezinu djecu vrlo su teške. Dozvoljena je samo jedna obiteljska posjeta mjesečno i samo jedan obiteljski paket mjesečno!

No, svatko tko želi može pisati ili poslati paket. Pošta stiže, obavezno je uz ime i prezime napisati i broj osuđenika:

VELJKO MARIĆ - M.B. 838/13
K.P.Z. SREMSKA MITROVICA
Fruškogorska b.b.
22 000 SREMSKA MITROVICA
SRBIJA

Sunčano je jutro 14. prosinca, nedjelja je Caritasa. Krećem sa suprugom Snježanom iz Zagreba u Lončaricu, posjetiti obitelj hrvatskog branitelja Veljka Marića. Tužna, krhka, ali ustrajna i hrabra žena, supruga i majka Marijana, bori se u okrutnim životnim okolnostima: kako zbrinuti obitelj, skrbiti i podizati dječake koji odrastaju bez oca. Kako prikupiti sredstva i otići svakog mjeseca u posjetu suprugu u Srijemsku Mitrovicu? Kako ustrajati, boriti se i svladati sve nedaće života? Ostala je bez supruga, nepravedno zatočenog u srbijanskom zatvoru. Uspjela je iz podstanarstva s djecom preseliti u skromni dom koji su ona i njezin suprug započeli graditi prije Veljkovog uhićenja.

No cijelo je vrijeme najvažnije, kako pravno pomoći Veljku? Što učiniti da se Veljko izruči Hrvatskoj na odsluženje kazne? Na nepravdu ukazuju hrvatski branitelji pod šatorom ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu, žene iz Bedema ljubavi, novinar Mladen Pavković knjigom "Nisam kriv - Veljko Marić" (2014.), zastupnica Ruža Tomašić upozorenjem u Europskom parlamentu, zastupnica Marijana Petir pozivom hrvatskoj vladi na učinkovito djelovanje... Marijana Petir zatražila je i posjet u KPZ Sremsku Mitrovicu, no još uvijek čeka odobrenje srbijanskih vlasti. A Veljkova supruga Marijana, sa suzama u očima, priča sva očajna što je sve poduzela i o pravnim propustima u slučaju svog supruga. Uspjela je doći i do predsjednika RH i do ministra pravosuđa, no doživjela je samo pusta obećanja.

Stigla joj je novčana pomoć samozatajnog darovatelja iz Kanade. To će dobro doći kako bi ovog Božića sinovi Veljka Marić barem na ograničeni sat vremena vidjeli svog tatu. Najstariji Karlo (16.g.) polazi prvi razred Srednje prometne škole u Daruvaru, dio puta do škole putuje autostopom. Filip (12.g.) polazi u šesti, a Patrik (11.g.) u peti razred osnovne škole u Grubišnom Polju. Patrik je uspješan u nogometu i osvaja medalje. On se ne želi fotografirati, ali dopušta snimiti medalje. Sva trojica su vrlo dragi dječaci.

Na samom rastanku s djecom i Marijanom, zazvonio je telefon. Zove tata Veljko iz zatvora. Nastaje muk u dnevnom boravku. Poslije supruge Marijane, kojoj naručuje potrebne stvari, Veljko mi je u pet minuta opisao cijelu svoju zatočeničku dramu. I ponovno napomenuo kako nije kriv za optuženi i osuđeni događaj, kako mu je cijeli slučaj podmetnut te kako se nalazi u bezizglednoj situaciji. Kako tješiti čovjeka koji je zatočen i duboko pati, kojemu se to osjeća iz svake rečenice? Kakvu nadu izreći uzniku u srpskom zatočeništvu? Što odgovoriti hrvatskom branitelju osuđenom u Srbiji 2011. godine zbog obrane od četnika 1991.g., nadomak Grubišnog Polja u Hrvatskoj? Veljko Marić je bespomoćan mučenik i patnik. A s njime trpi i pati njegova cijela obitelj.

Više od cijelog stoljeća Srijemska Mitrovica služi kao kazamat za pokoravanje Hrvata. Koja bi još zemlja svog ratnog veterana hladno prepustila na milost i nemilost sudskih postupaka drugoj zemlji? Posebice pravosuđu bivšeg ratnog agresora? Samo je u Hrvatskoj moguće takvo zakazivanje diplomatske, pravne i cjelokupne institucionalne savjesti. U slučaju Veljka Marića očituje se sva jalovost i neodgovornost sadašnje diplomacije, vlade i predsjednika republike. Nisu li oni dužni pregarati za svakog hrvatskog čovjeka u nevolji? Pogotovo ako još k tome okolnosti upućuju na pravnu nelegalnost sudskog postupka u tuđoj zemlji i ako postoji imalo sumnje u nedužnost zatočenika.

Znali su, ali ništa nisu činili kako bi se slučaj Veljka Marića riješio odmah na samom početku, u času bespravnog uhićenja. Čemu poslije svega izgovori: prekasno je, nije sada vrijeme, riješiti ćemo kad se steknu uvjeti... Kome služi vlast koja se ponaša tako besćutno, birokratski, tako bezosjećajno prema hrvatskom čovjeku u nevolji u srpskom kazamatu? Pa ne radi se o kriminalcu, već o hrvatskom branitelju i ratnom veteranu! Što bi sve učinio Izrael, Francuska ili Amerika za svog ratnog veterana zatočenog u stranom zatvoru? Zašto se onda čuditi kad branitelji u Zagrebu ispred Ministarstva branitelja nepopustljivo prosvjeduju... I kad ne odstupaju od svojih zahtjeva! Zaključno, tko će u hrvatskoj vlasti preuzeti dužnost i odgovornost da se hrvatski branitelj Veljko Marić konačno vrati u Hrvatsku!?

Informacije, pomoć i riječ utjehe, ako to uopće postoji u ovoj situaciji, možete uputiti obitelji Marić:

MARIJANA MARIĆ-LONČAREVIĆ
LONČARICA 8
43 290 GRUBIŠNO POLJE
l-maric.marijana@hotmail.com;
TEL.: 043/448-319; MOB. 091/9325-558
BR. RAČUNA ZA POMOĆ:
SWIFT PBZGHR2X – HR6923400093213562912

Damir Borovčak


HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod vašeg slavnog sjemena?
I da li kojim rodom krvca vaša rodi?
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
Dok smrt je blizu gluha našega plemena.

A kukavan je Hrvat novoga vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi,
Ne opiruć’ se klanju, krotko janje hodi
I ne zna zbacit ropstva groznog bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašega kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučenistva budu?

Da,rodit će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću sazvat pakla vatre
Da spale sve, i grom, da ropski narod satre!

Tin Ujević


Vis, 16.12.2014.

PREDSJEDNIČKI KANDIDATI O POBAČAJU

Aktualni predsjednik RH, ujedno kao i kandidat za novi mandat, u kampanji se izjasnio o pobačaju, kako nas izvještavaju televizije i drugi mediji na slijedeći način:

'Sasvim sigurno abortus kao fenomen nije nešto što je poželjno, ali, u prvom redu, cijeli taj fenomen moramo razmatrati s aspekta prava žene da odlučuje o rađanju. I tu je moja pozicija potpuno jasna - sadašnje uređenje, gdje žena po određenim uvjetima ima pravo izbora, mora ostati. Mislim da bi se svaki kandidat ili kandidatkinja morali vrlo jasno odrediti prema ovom i moralno i etički prevažnom pitanju'….'Što se tiče zdravstvenih djelatnika, onaj iskreni prigovor savjesti valja uvažiti, jer smo društvo koje uvažava takve stvari. Ali javno zdravstvo mora osigurati da žena dobije punu uslugu koju treba', poručio je Josipović.(tportal.hr od 13. 12. 201413)

“Ja sam za život, ali isto tako poštujem pravo na izbor. Nisam za zabranu pobačaja, zato što ona nigdje nikada i nikome nije donijela dobro. Ali sam za pozitivne mjere poput edukacije muškaraca i žena, psiholoških i ostalih savjeta koji pomažu ženi da prebrodi tu stresnu situaciju te da odluči hoće li zadržati trudnoću”, izjavila je predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović za vrijeme posjeta Drnišu i Sinju.(narod.hr, 14. 12. 2014.)

Predsjednički kandidat Milan Kujundžić izjavio je u Širokom Brijegu da u Hrvatskoj ne treba zabranjivati pravo na pobačaj, nego aktivnom politikom čuvati dijete od začeća za što se zauzima kao katolik.

Komentirajući jučerašnje navode predsjednika Ive Josipovića, Kujundžić je istaknuo da se on prema pitanju pobačaja odnosi u skladu s “univerzalnim kršćanskim vrednotama koje zagovaraju očuvanje života od začeća do smrti”.

“Samo ne zabranama, nego aktivnom politikom treba čuvati dijete od začeća i mislim da je to što treba učiniti”, rekao je Kujundžić u izjavi novinarima nakon susreta s franjevcima u samostanu u Širokom Brijegu.(narod.hr, 14. 12. 2014.)

Na pitanje o pobačaju Sinčić je rekao da želi Hrvatsku u kojoj obitelji neće ni željeti napraviti pobačaj. (HRT 4. 09. 12. 2014.) i na drugim vjestima, po medijima smatra (izjavljuje) da je pobačaj sekundarno pitanje.

Tko je ovdje katolik a tko agnostik, glede ovoga pitanja?

A evo što su naši biskupi poručili povodom predsjedničkih izbora?

U dijelu poruke stoji i ono što je papa Franjo govorio u europskom parlamentu u Strasbourgu: „Zato se nadamo, da će se budući predsjednik/predsjednica, na čelu države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu pape Franje, upućenomu nedavno za posjeta Europskomu parlamentu u Strasbourgu,……… u kojem je Sveti Otac naglasio kako je došao trenutak za zajedničku izgradnju Europe koja se ne vrti oko ekonomije, nego oko svetosti ljudskoga života, odnosno oko neotuđivih vrednota; Europe koja je nositeljica znanosti, umjetnosti, ljudskih vrednota, ali i vjere; Europe koja gleda na čovjeka, koja ga brani i štiti, osobito obitelj, temeljnu stanicu i dragocjeni element svakoga društva, pozvani smo kao vjernici poduprijeti programe onih predsjedničkih kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života. (tuhbk/gk 11.12.2014.)

I neka, lijepo su naši biskupi poručili.

Agnostik se ovdje nije izgubio, tj. on je prepoznatljiv takoreći na svakom koraku svojih dijela i prezentacija u javnosti. Ali ja ovdje ne vidim katolika. Kod Kolinde Grabar Kitarović prepoznajem samo jednu suvislu rečenicu, u gore navedenome, a to je:“ ali sam za pozitivne mjere poput edukacije muškaraca i žena, psiholoških i ostalih savjeta koji pomažu ženi da prebrodi tu stresnu situaciju“. I dobro bi poentirala da je istu rečenicu dovršila riječima: da bi se mirno odlučila zadržati trudnoću, a ne: te da odluči hoće li zadržati trudnoću. U klopci je i ona i dr. Milan Kujundžić kad spominju pojam zabrana, a u još većoj Kolinda kad naglašava da poštiva pravo na izbor pobačaja. Odveć, a ne malo, me čudi kako ne samo ona nego brojni intelektualci kod nas ne uviđaju, ne spoznaju kako nitko ženama ne može dati ni oduzeti pravo na pobačaj kao što isto tako ne može netko nekome dati pravo na pljačku, silovanje, razbojstva, ubojstva i sl.

Nitko ne može dati ni oduzeti čovjeku pravo na izbor dobra ili zla, jer to je ono pravo koje je čovjek Adam/Eva postigao svojim istočnim grijehom u Edenu. Ali i to ono debelo debelo ali svako zlo i dobro učinjeno ili nanijeto drugome može se kazniti odnosno nagraditi. Dakle neke činidbe, djela, čini mogu se proglasiti kažnjivim odnosno tretirati kao kaznena djela. Pa da se ne ide na dugo i široko, naprimjer, čin ubojstva čovjeka zbog neke koristi ili mržnje nazivamo ili tretiramo kao kazneno djelo ubojstva. Pa tako, opet da ne idemo u široko, svaka uređena država ima svoj kazneni zakon po kojem se tretiraju razna kaznena djela i gdje se po istom izriču sankcije.

A sva ta igra oko pobačaja je jad i bijeda kad se govori o pravima na pobačaj ili ludosti zabrana. Samo je jedno ovdje potrebno: namjerni pobačaj (umorstvo nerođenog dijeteta) proglasiti kaznenim djelom ubojstva ili ne. A kazneno može biti samo ono što proglasimo zlim djelom. Treba li proglašavati da je namjerni pobačaj zlo, zlo djelo ili da je to dobro? Kad dr. Kujundžić kaže da je protiv zabrane prava na pobačaj, a da kao katolik zauzima se za očuvanje života od začeća do smrti, onda mi zvuči kao kad predsjednik jedne države (a i on to misli biti) kaže za svoju državu: ja sam za očuvanje demokracije, ali svatko ima pravo ju dokinuti nasiljem i da mu to institucije države omoguće; a bome, jednako to zagovaraju i druga dva kandidata.

Toliko ja kao laik, deklarirani katolik, a svojski se trudim biti i više od deklariranog katolika, a pogotovo kad je riječ o pravu svakog nerođenog djeteta, tj. o pravu na život kojeg ne može anulirati ni jedno drugo pravo, a pogotovo ono pravo koje upotrebljava silu zla da mu zgazi taj život do nečujnih kriko-va bola i teške smrti na čemu se manifestira državnička moć i sila zakona parlamenta, a neki kažu i pravi državni servis(usluga) preko izučenih liječnika, beskrajno licemjernih ubojica nad nemoćnim ne-vinašcima u utrobi trudnica koje uživaju to svoje pravo na pobačaj, kao i neki ratnici pravo na tuđi teritorij od… do….? Neki su“ iskoristili svoje pravo“ pa su Isusa razapeli na križ i pogubili ga a da je samo On svojski istrpio silne muke i smrt.

No, bilo bi dobro da se oglasi i neki naš dobri, zašto ne i vrhunski, teolog moralke ili uopće teolog glede pitanja namjernog pobačaja u duhu sadašnjih izbora. Neka se ne boji!... Ne bojte se!

Nikola Bašić


Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.

George Orwell


Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Da bih zaokružio uspomene na doživljaje dječaka s Drine i njegova ratnog djetinjstva, evo ću, samo i jedino za ljubav povijesne istine, opisati i svoj susret s toliko ozloglašenim ustašama iz Crne legije kojoj je bio zapovjednik čuveni hrvatski vitez, ratnik i junak - ustaški pukovnik Jure Francetić.

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Evo, dakle, mojih uspomena na Crnu legiju i njezina zapovjednika Juru Francetića.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Negdje početkom svibnja Goraždem prođe vijest: Dolazi Jure Francetić! Dolazi Crna legija! Na tu vijest, partizani se užurbano spremaju, uzimaju sve što su mogli ponijeti i počinju se povlačiti prema Crnoj Gori. Po njihovu ponašanju shvatili smo da je Crna legija opasna vojska, najjača vojska koja je dotad došla u Goražde, jer da je tko rekao kako dolaze Nijemci; partizani se ne bi tako brzo spremili kao što su se spremili kada se čulo da dolaze "Crnci". Mi smo djeca, dakle, zaključili da su "Crnci"jači od Nijemaca i silno smo bili znatiželjni vidjeti kako izgledaju.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Tako smo se u svibnju 1942. prvi put susreli s ustašama. Partizani su već prije dva-tri dana napustili Goražde pa u Goraždu nije bilo ničije vlasti. Mi smo djeca u tome uživali i odmah "zamijenili" prave vojnike: igrali smo se vojnika i komandanata i bili neka "vlast". Svaki je dječak tada imao neko staro oružje, dakako neispravno, ali bi ponekad koje i opalilo, a imali smo i svu silu ručnih bombi (kragujevki) i njima se igrali. Istina, bili smo oprezni pa nikad bombu nismo bacali gdje je bilo ljudi, nego negdje na osami, gdje nas nitko ne može vidjeti, i onda bismo naš "plijen" aktivirali i uživali u eksplozijama. Drugih igračaka i nismo imali... samo staro oružje i bombe...

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

I četnici i partizani pričali su priče o Juri, a samo ga mi Hrvati nismo smjeli ni spomenuti. Ipak, ni muslimani ni katolici u istočnoj Bosni nisu imali drugu nadu nego Crnu legiju i Juru Francetića.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Priče o nekoj četverogodišnjoj partizanskoj nadljudskoj borbi o kojoj su naša djeca pedeset godina učila u školama, priče o nekoj "općenarodnoj revoluciji", zaista su priče za školsku djecu. Sve je bilo drukčije.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Stara je Kraljevina Jugoslavija Juru Francetića kao zagrebačkog studenta neprestano proganjala. Bio je beskućnik, često i bez korice kruha. Trpio je silna progonstva zbog svojih hrtvatskih ideala i zato se dobrovoljno javio Poglavniku da bi osnovao jednu elitnu ustašku legiju koja će očistiti istočnu Bosnu od odmetnika. Jure Francetić bio je 1942. u Bosni popularniji i od Tita i od Draže Mihajlovića. Svi su o njemu pričali kao o velikom junaku iz davnih vremena, kao o nasljedniku hrvatskih velikana: Zrinskoga i Frankopana, Šubića i Kvaternika...

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Tako je u Crnoj legiji, koja je u ono vrijeme bila sastavljena pola od katolika a pola od muslimana, bilo i Srba: bili su to zarobljenici, koji su, očekujući smrt, dobili od Jure Francetića ljudsku riječ, čašu vode ili zalogaj kruha pa se, iznenadeni, javili kao dobrovoljci u Crnu legiju. Tolika je bila magična moć Jure Francetića da je i od Srba stvarao ustaše.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

gradonacelnik-sarajeva-mustafa-softic-u-drustvu-jure-francetica-1942.jpg (26,2kb)

Jure Francetić bio je 1941. u Sarajevu ustaški funkcionar. U to vrijeme krajevi istočne Bosne već su postajali plijenom četnika. Mislim da tada partizana, osim nekoliko njih (Čiča na Romaniji), nije ni bilo. Partizani će doći s Prvom proleterskom krajem 1941. Jure Francetić tadaje osnovao Crnu legiju od mladih sarajevskih ustaša, u kojoj su svi bili Hrvati, a po vjeri muslimani i katolici. Cijele ih je jeseni uvježbavao i oni su njega silno zavoljeli. On je postao idol sarajevske ustaške mladeži. Geslo im je bilo: "Svi za jednoga, a jedan za sve!"

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Cijelo vrijeme u istočnoj Bosni bio je samo jedan ratnik za koga su svi, i Srbi, i muslimani i Hrvati, bili uvjereni da je čist, hrabar, pravi ratnik, a to je bio Jure Francetić. Svi ostali bili su probisvijeti, zločinci i kukavice.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Zašto su dobili ime "Crnci"? Kada je Jure Francetić osnivao svoju legiju, pričalo se, tražio je za njih odore i nije ih našao, čekao ih je iz Zagreba i nije ih dobio. Onda su negdje u Sarajevu u nekom skladištu našli golemu količinu crne tkanine, i toj e bilo dovoljno da se svim borcima (zvali su ih čarkari) sašiju odore. Ujesen 1941. svi su sarajevski krojači imali pune ruke posla i puno zaradili šivajući odore za Crnu legiju. Po crnim uniformama dobili su naziv Crna legija. Šteta što ih nitko nije nazvao "viteška legija"jer su doista bili vitezovi, vojnici mira, reda i sigurnog života za sve. Gdje god su osvojili teritorij, donosili su mir, spokoj i red. Crna legija bila je utjelovljenje starih hrvatskih vitezova. Njih je brojčano bilo kudikamo manje nego njihovih protivnika:

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Tako je Crna legija za četnike i partizane bila pojam nekih nadljudi, a za narod u istočnoj Bosni, i to ne samo za Hrvate (muslimane i katolike) već i za same Srbe, bila je pojam plemenitosti, mira, reda i zakona. Nijedan "Crnac" iz Crne Legije nije nikada ušao u srpsku kuću, pogotovu nije nikada napravio zlo srpskim ženama ili srpskoj djeci.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

No, vratimo se dolasku Crne legije u Goražde.

Pošto je i posljednji partizan prije dan-dva napustio Goražde, preostalo stanovništvo u Goraždu (muslimansko i katoličko) izlazi na ulice i gleda prema Jabuci, malom brdu iznad Goražda, kada će se pojaviti Crna legija.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Evo, već prve ustaše dolaze u Popov dol, a zadnje se još vide gore na Jabuci. Očito, ide četa po četa, možda vod po vod, a između njih veliki razmak. Kad misliš da ih više nema, a ono, evo još jedne čete, pa misliš da je i ta zadnja, kad evo još jedne, i tako nikad kraja...

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Oni, jadni, ne znaju što će, zbunjeni su, kao da ih je stid, kao da se ispričavaju što nisu prije došli... kao da im je žao za sve ono što je stanovništvo Goražda pretrpjelo za vrijeme četničke strahovlade. Eto, to kazuju njihovi pogledi, puni snage i dobrote. Čvrstim korakom stupaju, idu prema velikoj vojarni. Tamo stanu. Još ne ulaze u vojarnu. Zauzeli su prostore između baraka u srednjem logoru, točno preko puta naše kuće, očito čekaju da se svi skupe.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Sutradan sam sa skupinom goraždanskih dječaka došao do vojnih baraka da vidim što rade. Taj moj susret s takvim "ustašama" bio je presudan što sam cio život imao sasvim drukčije mišljenje o ustašama od onoga službenoga, iz školskih knjiga, novina i već ustaljenoga javnog mišljenja. Ovoje moje svjedočanstvo što mi ga nitko ne može ni falsificirati ni ukrasti jer je istinito. Na prostoru oko vojnih baraka bilo je mnogo ustaša, očito su imali slobodno vrijeme.

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Drugi pak piše pismo kući, treći drži krunicu u ruci...

Tamo dalje, dvojica iznijela ponjave i klanjaju, to su muslimani. Nitko od ustaša nije oštrio noževe i bajunete kao što su to četnici radili. Umjesto da oštre noževe, oni se Bogu mole, pišu kući pisma, dvojica-trojica leže pa se odmaraju...

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Stigla u Goražde Cma legija, a preživjeli muslimani i katolici čekali kad će ustaše početi klati Srbe. Zna se da su četnici za vrijeme svoje strahovlade poklali barem osam tisuća nedužnih muslimana i katolika i sadaje bilo važno znati kada će početi odmazda - kad će doći Srbi na red. Morat će, govorilo se, barem dio Srba otići niz Drinu kao što su naši otišli...

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Došla grupa muslimana i nekoliko katolika (i ja se progurao među njima) pred vojarnu i traže razgovor s Jurom Francetićem. Izišao visok i mršav viši ustaški časnik srednjih godina. Jedan musliman, u ime prisutnih, istupi i upita časnika: "Kada ćemo početi klati Srbe - one koji su nam sve naše poklali i sve nam popalili? Eno ih po kućama, nitko ih ne dira."

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na te riječi ljudi počeše žamoriti, rogoboriti, buniti se... jedan stari musliman viče da mu je taj i taj četnik (spominje mu ime) pobio djecu; drugi jauče da mu je taj i taj ubio dva sina; jedna žena kriči da su joj ubili muža i troje djece... Svi navode imena koljača.

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Neki su čak i Poglavnika psovali. Jedan je stari beg vikao: "Kakva je to hrvatska država koja štiti četnike!" Mnogi su se nadali da će i oni klati Srbe pa će tako namiriti broj poklanih muslimana - bit će jedan naprama jedan.

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Goražde je brujalo od priča "naslijeđenih" od onih sto dana partizanske propagande, a bile su otprilike ovakve: četnici kolju Hrvate (muslimane i katolike), ustaše kolju Srbe, a partizani ne kolju nikoga. Četnici kolju i ne zakapaju svoje žrtve jer su umorni od klanja, lijeni, redovito i pijani, pa svoje žrtve ostavljaju svugdje - na ulici, na obali Drine, u dvorištima... O ustašama su Srbi govorili kao o hrvatskim četnicima, to jest, kao onima koji kolju, pale i sve ispred sebe ruše. Svi smo očekivali da će Crna legija zaklati barem one srpske obitelji koje su ostale u Goraždu. Međutim, klanja nije bilo. Razočarani muslimani i katolici kojima je mnogo roda i poroda poubijano i gotovo sve opljačkano i zapaljeno, uzalud su vapili za osvetom. Osvete nije bilo. Klanja Srba na Drini nije bilo, osim u knjigama, izvještajima, enciklopedijama i udžbenicima. Na papiru klanja Srba ima, ali ga u stvarnosti nigdje u istočnoj Bosni nije bilo!

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Neka mi srpski povjesničari i hrvatski falsifikatori povijesti koji se "naučno" bave poviješću NDH i ustašama, navedu jednu srpsku ženu, majku, dijete ili muškarca Srbina koga je Crna legija ubila, ili neka navede jednu srpsku kuću koju je Crna legija zapalila, jedno srpsko selo koje je Crna legija sravnila sa zemljom, a to su četnici radili i prakticirali paleći muslimanska sela od kojih ništa nije ostalo (pravilo "spržene zemlje"). Za klanje civila i paljenje muslimanskih sela Radio-London hvalio se i govorio kako se to četnici, hrabri borci kralja Petra, bore protiv nacista - Nijemaca.

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Klanja, ni odmazde od ustaša nije bilo! Nije toga bilo ni 1942. ni 1943. a nije bilo ni 1944. Nije bilo do dana današnjega.

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

To je prava povijest, to je istinita povijest koja se za Titove Jugoslavije nije smjela učiti, a nije se smjela ni čuti jer je veliki broj četnika u tijeku 1942., a pogotovu 1943. i 1944, prešao u partizane. Tada su kao partizani nastavili ubijati Hrvate. To je bio glavni razlog što su četnici onaj čas tako velikodušno prihvatili Tita i komunizam - Tito im je omogućio ostvarenje jedinog smisla njihove borbe "klanje Hrvata i Turaka". Titu je bilo glavno da ostane na vlasti jer je silno volio vlast, sve ako je i plati pokoljem pola milijuna Hrvata. Jedino što im je Tito oduzeo - bio je nož. Bivši četnici-koljači, a sada komunisti-partizani, nisu više klali, već su izmišljali nove sotonske načine ubijanja. Partizani komunisti 1945., a bivši četnici, nisu ubijali glupo kao četnici 1941. - nisu zaklali žrtvu i bacili je u Drinu pa žrtva pliva niz Drinu da je svi vide. Srpski partizani 1945. izmislili su nov način likvidiranja Hrvata. Pronašli su velike kraške jame, duboke po nekoliko stotina metara, i onda su na desetine tisuća mladih nedužnih Hrvata žive bacali u te jame. Nesretnici su dolje umirali danima, u groznim mukama. Nije im trebao ni grob ni metak. Žrtvu bi živu po noći doveli do jame, gurnuli je u jamu, i žrtva bi se, i to svezana, stropoštala u provaliju i danima bi u groznim mukama umirala (Jazovka). Gotovo bi se mogla obraniti teza da su Srbi kao partizanski zločinci iz 1945. bili bnutalniji nego ti isti Srbi kao četnici iz 1941. i 1942.godine.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


HRVATSKI OSLOBODILAČKI POKRET
Područno Vijeće Australije i Novog Zelanda
P.O. Box 17
KINGSGROVE NSW 2208
AUSTRALIA

POZIV NA RODOLJUBNO SJEĆANJE

Poštovani hrvatski rodoljubi, pozivamo vas na
AKADEMIJU – RODOLJUBNO SJEĆANJE
na Viteza Juru Francetića,
branitelja prava svih Hrvata na svoju slobodnu i neovisnu državu HRVATSKU.

AKADEMIJA ĆE SE ODRŽATI U NEDJELJU 14.12.2014.
u prostoriji Hrvatskog Društva Sydney u Punchbowlu,
s početkom u 1.30 popodne.

Hrvati i Hrvatice vašim dolaskom odajete počast i svima onima koji su svoje živote ugradili u temelje HRVATSKE DRŽAVE, bez koje nema života za Hrvate. Zbivanja danas u Hrvatskoj najbolje označuju zajedničku želju za bolju, napredniju, pravedniju i sretniju Hrvatsku za sve one koji Hrvatske zaboravili nisu.

Ogranak HOP-a Sydney, Australija


Kolinda Grabar Kitarović: Hrvate u dijaspori treba educirati o neprihvatljivosti ustaških simbola

Navedena izjava je samo dio ukupnog jadnog, beskrvnog, mlitavog nastupa Kolinde Grabar-Kitarović, ali one i više nego jasno ukazuju o čemu se ovdje u stvari radi.

Novinar je nadalje pitao što ona misli o pozdravu Za Dom spremni, a dobio je odgovor svojstven Kolindinoj viziji hrvatskog domoljublja, kako je taj pozdrav ”kompromitiran” ustaškom ideologijom.

Niti jedne riječi o povjesnoj utemeljenosti toga pozdrava, njegovoj pozitivnoj poruci koju u sebi nosi i koja govori o ljubavi za Domovinu. Na novinarovo pitanje što misli o zvijezdi petokraci, odgovorila je, istina, kako je ona protiv njenog isticanja, ali i ne protiv sustava kojega simbolizira (komunizma, op.a.). Pod njenom su simbolikom činjeni teški zločini. Ali to su, kaže Kolinda, ”činili pojedinci koji za to trebaju odgovarati”. Drugim rječima komunistički jugo-diktatorski režim nije činio zločine već je to bio hir pojedinaca.

I to još nije sve. Ista je rekla kako su se pod zvjezdom petokrakom borili i njena „nona i nonić” rječima kako je ”nona bila u fašističkom zatvoru, a nono je iz Rijeke tjerao fašiste”. O njihovom boljševizmu i svjetonazoru koji su prihvatili i njeni roditelji nije bilo više riječi, ali oni su dobro znani osobama koje su ih poznavale.

Mala dopuna: Kolinda je protiv promjene postojećeg Ustava RH, a taj je zasnovan “Na temeljima Zavnoha”. Zavnoh je filijala KPJ i Avnoja.

U Zagrebu ostaje Tito, Mesić i zločinaćki komunisticki rod.

U slučaju da zamijeni Ivu Josipovića, mijenja se samo spol, stupanj fakultetskog statusa i dobivamo predsjednicu članicu “trilaterale” – masonku.

Nije predložila naslovom nijedan gospodarski projekt! Glavnina promidžbe se svodi na kritiku (NEDOVOLJNU kritiku!) Josipovića. Dakle, BIRAJMO!

Dragan Hazler, Basel


Povijest u slikopisu...

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića Banja Luci 1942. godine


Povijest u slikopisu...

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića Prijedoru 1942. godine


Još o Googlu, 12.12.2014.

NE KORISTITI GOOGLE

Već smo objavili upozorenje koje nam je e-mailom javio posjetitelj portala o čudnom blokiranju naših stranica od strane googla :

Google, 2.12.2014.

SRAMOTNO: GOOGLE PROTIV STINE HRVATSKIH PRADIDOVA

Zašto velikom Googlu smeta portal Stina hrvatskih pradidova pita nas u svom e-mailu vjerni čitatelj!

"Naime, uvijek na vaš portal idem preko Googla tako da na početnu stranicu upišem SHP i u ponuđenim rezultatima pretraživanja na prvoj (uglavnom) ili drugoj (češće) stranici kliknem na ponuđeni link shp.bizhat.com.
Međutim, danas sam to isto pokušao i među 30 ponuđenih stranica s po dvadesetak ponuđenih rezultata s pojmom SHP nema ni u tragovima mog omiljenog portala Stina hrvatskih pradidova.
Očito je da Google blokira pretragu iz nekog njima znanog razloga tako da ide na ruku svim jugoslovenima, udbašima i ostaloj antihrvatskoj bagri kojoj smeta istina koju promiče ovaj portal", kaže vjerni čitatelj!

IDEMO NA BING!

I sami smo provjerili činjenice u vezi toga i sada izgleda da google ne nudi traženu adresu našeg portala ni kad u tražilicu upišete točnu web adresu ili naziv našeg portala!
A što prije nije bilo slučaj, jer je bilo dovoljno da samo upišete kratku natuknicu i dobili bi ste traženi rezultat.
Što reći nego se složiti s našim čitateljem, to je antihrvatska rabota onih snaga kojima smeta istina koju iznosimo o Hrvatskoj i Hrvatima i neprijateljima njihovim!
Nadamo se da će ih stići ona: Tko pod drugim jamu kopa - sam u nju upada!
Stoga mi prelazimo na tražilicu Bing na adresi www.bing.com - jer smo provjerili da na njoj nismo blokirani, odnosno tražilica nudi solidne rezultate pretrage!

Stina hrvatskih pradidova


Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

- Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani!
Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

(Pero Simić "Tito-fenomen stoljeća")

***

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

(Titova zapovied svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, ožujak 1945.)

***

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

(Svibanj 1945., iz Titovog govora u Ljubljani)

***

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

(Iz sbornika "Tudi mi smo umrli za domovino", str. 421., Ljubljana 2000.)

***

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

(Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini, 1. veljače 1951.)

***

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

(M. Đilas, prosinac 1979., razgovor u britanskom Encounteru)

***

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!
Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

(Josip Broz Tito, govor postrojenim vrhunskim postrojbama JNA 22. 12. 1971. u Rudom)


KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945.
dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.


www.hrvatskipravasi.hr

HRVATSKE DOMOLJUBNE SNAGE

Dana 29. studenog 2014. godine održan je sastanak „Hrvatskih domoljubnih snaga„. Na sastanku je odlučeno da će se prisega Domovini i postrojavanje vojnih formacija održati 28. veljače 2015. godine na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Ovom prilikom, radi upisa, pozivaju se svi zainteresirani, a svaki član „Hrvatskih domoljubnih snaga“ prisegu će dati u stranačkoj vojnoj odori.
Član „ Hrvatskih domoljubnih snaga „ mora biti i član Autohtone – Hrvatske stranke prava.


hr-hr.facebook.com/razotkrivanjednevno.hr

RAZOTKRIVANJE!


Braniteljski radio

LUSTRACIJA POČINJE OD GLAVE

U ovom suludom vrtlogu izdaje, prevara i komunističkog nasilja u kojem se poput sufijskih derviša danas vrti hrvatski narod izgleda da nije ostalo ništa što bi hrvatskom čovjeku dalo makar tračak nade u bolju budućnost. Kad čovjek pogleda na sva ta zbivanja; krađe, pronevjere, prevare, samoubojstva branitelja, a posebno kandidiranja na svim izborima svakoga komu to padne na pamet, mora se upitati je li Hrvatska postala smetlište onog regresivnog anarhističkog pokreta, koji se od početka 60ih godina prošloga stoljeća sve više i više i sve jače širi ovim našim ludim svietom.

Jesu li Hrvati postali jedina zajednica u svietu u kojoj više nema ni ideala, ni idealizma, u kojoj se laži i podvale tretiraju kao istina, gdje su obmane nadahnuća, gdje su pokvarenost i podmuklost odlike, gdje je prostaštvo profinjenost, gdje je poštenje nepoznanica, gdje je “povijest” koju pišu stranci i naši odrodi, izdajnici i zakleti neprijatelji ‘naša povijest’?

Jesu li Hrvati danas zbilja toliko defektivni da poslie svega što im se u zadnjih 14 godina događa nisu u stanju shvatiti da je vrieme za ozbiljnu akciju, a ne za suludo osnivanje novih stranaka i kandidiranje tolikog broja svakovrstne pa i najblesavije muladi, koja prije svakih izbora poput gljiva niče na svim marginama anarhističkog spektra?

Jesmo li mi jedini narod koji se stidi svoje prošlosti, narod koji stoički trpi okrutnu sadašnjost koju su mu priuštil njegovi izdajnici, narod koji nema nikakve nade u bolju budućnost?

Jesmo li mi jedini narod koji traži lustraciju komunista i njihovih zločina, a uobće ne zna kako do nje doći i kako s njom početi?

Odvjetnik Vladimir Gredelj nedavno je na blogu ‘dnevno.hr’ napisao članak pod naslovom “Lustracija mora početi s Ivom Josipovićem”. On smatra kako su predsjednički izbori prilika za “tihu lustraciju Ive Josipovića, koji krivca za trenutnu situaciju u Hrvatskoj vidi u nogometnom savezu, ne poštuje europske rezolucije o osudi zločina totalitarističkih komunističkih režima, već njeguje kult druga Tita”.

“Ovih sam dana negdje pročitao” kažeo on “da će lustracija početi s Josipom Perkovićem. Nadam se da neće. Iz dva razloga. Prije svega, naš narod kaže, riba smrdi od glave, a u našem slučaju riba je Josipović, koji trenutno, ako se to može tako nazvati, obnaša dužnost predsjednika države.”

Ovdje mi nešto nije jasno. Ako je rieč o onome što pod tim imenom stoji u rezoluciji Vijeća Europe 1481, onda taj priedlog nema puno smisla, jer nema velike koristi osuđivanje ono što je već tisuće puta osuđeno, ako se ta osuda ne podkriepi stvarnim osudama i njstrožim kaznama kako zločinaca tako i onih koji glorificiraju njih i njihove zločine.

U toj rezoluciji samo se govori o lustraciji (razsvietljavanju, iznošenju na vidjelo) zločina totalitarističkih sustava a uobće se ne spominje bilo kakvo poduzimanje mjera protiv počinitelja, niti onih koji ih štite i slave njihove zločine.

Evo što se o toj lustraciji kaže u toj rezoluciji:

- Na zimskom zasjedanju, 25. siječnja 2006., Vijeće Europe čvrsto osuđuje zločine totalitarnih komunističkih režima.

Ono (vijeće) je osudilo “masivne povrede ljudskih prava počinjene od totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumievanje i priznanje žrtvama ovih zločina”.

Isto tako se kaže da ovi prekršaji “uključuju pojedinačna i kolektivna umorstva i smaknuća, smrt u koncetracijskim logorima, izgladnjavanje, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike msovnog fizičkog terora.”

- Ciela skica preporuka koju je napisao g. Göran Lindblad bila je primljena od velike većine Odbora za politička pitanja.

Uzprkos tome, ona u parlamentarnoj skupštini nije dobila potrebnih dvie trećine glasova. Grupa komunističkih partija oštro se suprostavila rezoluciji. Kad je rezolucija trebala biti potvrđena izglasavanjem, od ukupno 317 članova na glasanje je došlo svega 153 člana. Konačni rezultat: 99 glasova za, 42 protiv i 12 suzdržanih.

Znači, ta ‘velika demokratska unija’ piše rezolicije o lustraciji komunističkih zločina i podnosi ih na ratifikaciju onima koji su te zločine počinili i čiji predstavnici sjede u njezinim vijećima i donose odluke o tobožnjim osudama njihovih zločina. Eto to je u srži ono što stoji u tom dokumentu, ako ga se tako uobće može zvati, lustraciji komunističkih zločina. Iz ovoga se vidi da i takva kakva je, ova lustracija nije uobće izglasana, ona nema baš nikakve snage ni značaja. A da je i potvrđena većinom glasova ona i usvojena ona uobće ne bi imala nikakve snage, jer u njoj nigdje ne postoji paragraf koji se odnosi na bilo kakvo poduzimanje ili pozivanje na odgovornost komunističkih zločinaca i njihovih sljedbenika.

Siguran sam da g. Gredelj ne misli na takvu lustraciju, jer znade da samo izticanje komunističkih zločina, kako je navedeno u dokumentu te nazovi rezolucije ne vriedi ni papira na kojem je napisano.

Za svakog poštenog Hrvata lustracija komunističke bande u Hrvatskoj može se provesti samo na jedan način, istim metodama koje oni 45 plus 14 godina rabe protiv hrvatskoga naroda.

Slažem se da na ovim izborima ‘tiha lustracija’ treba početi s izbacivanjem komunističkg gmizavca Josipovića, onda Milanovića i druge crvene bande ali, ako to uspije, ne smije se stati na tome.

Idući korak mora biti hitna ‘lustracija’ (izbacivanje) jugokomunističke podvale ZAVNOH-a iz Ustava Republike Hrvatske, jer dok god ta podvala stoji u ustavu zločinačkoj bandi zagarantirano je pravo na kontinuitet njihove zločinačke vlasti nad hrvatskim narodom.

Pa kako se uobće moglo dogoditi da se nešto tako ogavno, tako uvredljivo i sramotno, tako ponižavjuće i tako samoporazno nađe u konstituciji Hrvatske nad kojom su u ime te srbkomunističke parole počinjeni najstrašniji zločini genocida? Od kakve umne bolesti su patili ljudi koji su postavljanjem u ustav te zločinačke podvale pljunuli na rijeke hrvatske krvi koju je boljševička banda prolila u ime te parole?

Što je još gore, taj paragraf ukliješten je u novi ustav Republike Hrvatske u danima kad je u ponovnoj agresiji sljedbenika ‘avnoja i zavnoha’ Hrvatskom ponovno tekla krv nevinih žrtava. Odgovor na ova pitanja nalazi se u knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” čiji autor je bivši komunistički dužnostnik, danas jedan od rijetkih istinskih obraćenika, koji riečju i djelom dokazuje da jeodbacio svoje mladenačke zablude, dr Zdravko Tomac. On tu potanko opisuje kako je došlo do odluke da se, kako oni to onda nazvaše, “kontinuitet hrvatske države” temelji na srbokomunističkom ZAVNOH-u

Što znači da je za njih hrvatska država postojala u okviru Jugoslavije, ali nije u okviru Nezavisne Države Hrvatske. Pod podnaslovom “Veliki koncepcijski sukobi” Tomac navodi kako je za vrijeme rada na Ustavu često je izgledalo da neće biti hepienda (“hrvatizirani” engleski izraz “happy end”, nap. a.) te kako se u vrieme formuliranja Ustava vodio veliki koncepcijski rat i žestoke političke borbe ne samo u Ustavnoj komisiji nego i u hrvatskom društvu. Najžešće borbe, navodi Tomac, vodile su se oko pitanja “kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta”. Tomac, u to doba visoki dužnostnik SKH-SDP (savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena) kaže: “Osobito jake bile su one snage koje su tražile bitne promjene nekih povjesnih ocjena (valjda onih u dotadašnjem jugokomunističkom ustavu, nap. a.), koje su čak prijetile, da su prihvaćene, da Hrvatsku od pobjedničke antifašističke države pretvore u gubitničku fašističku državu (kojoj je služio i njegov otac, nap. a.), što bi imalo nesagledive posljedice za našu sadašnjost i budućnost” (?!).

Druga “antifašistička” izlaganja koja su prezentirana u tim debatama nije vriedno ni spominjati osim možda onoga dijela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane “Ustavne komisije” u kojoj su bili on,, Smiljko Sokol, Ljubo Valković i ,omniprezent, drug “Kolega” Vladimir Šeks, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, ‘zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti’. Tako je na koncepciji koja nema nikave veze s osnovama bilo kakvoga pojma državnosti došlo do “kontinuiteta nove hrvatske države”. Taj srbokomunistički abstrakt postao je tobožnja spojnica kroz povijest izprekidane hrvatske državnosti.

Nema sumnje da dr Tomac, koji je raskrstio s KGB ( komunizmom, globalizmom i bezboštvom ), danas o tome misli drugačije i da za njega jugokomunizam i ono što boljševici danas zovu “antifašizam” nisu dva različita pojma ali, kad je već imao tako velik udjel u podmetanju tog komunističkog kukavičjeg jaja u ustav republike Hrvatske on bi prvi trebao tražiti da se ono bez oklijevanja izbaci iz ustava.

“ZAVNOH” - KAO JEDNA OD ŠEST PODRUŽNICA “AVNOJ-A”

Kako bi zataškali neuspjehe i stagnaciju na terenu, komunistički vođe koji su se krili po raznim jazbinama i šumama Bosne, Like i Korduna, u prosincu 1942. pkušavaju sazvati sastanak “Rukovodstva komunističke partije na terenu” u kojem snagom abstraktne dijalektičke filozofije pokušavaju izpuniti prazninu političke neorganiziranosti i vojničkih neuspjeha, iznoseći da su tobože zreli uvjeti da se stvori “političko predstavništvo naroda (u množini) Hrvatske” koje će sazreti sve neuspjehe na terenu i u politici.

Radi razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.

Tek u noći 13. lipnja 1943. grupica vodećih komunista u Hrvatskoj uspjela se privući u praznu dvoranu Doma Mladeži u Otočcu gdje su trebali početi sa svojim zasjedanjem. Ocijenili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se, uz blagdan sv. Ante, taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni. Krivo su ocijenili. Odmah na početku njihovog zasjedanja dojavljeno im je da je njihovo ‘zasjedanje’ odkriveno i da iz pravca Brinja nailazi 10. Slunjska ustaška bojna, a od Gospića 31. jurišna. I, neobavljena posla, drugovi su kroz šumu pobjegli u četničko selo Labudovac kod Plitvica gdje će sutradan nastaviti s tim svojim zasjedanjem.

Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama upriličili su da im na to ‘zasjedanje’ kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, nedavno prebjeglog pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. iz Zagreba pobjegao (po noći prenesen) na tkzv. oslobođeni teritorij. Najprije su se dogovorili da to svoje novoizabrano političko predstavništvo nazovu “Vijeće Narodnooslobodilačkog Pokreta Hrvatske” ( VNPH ). Ali pošto su neki od njih, poput Nazora, smatrali da je taj naziv neprikladan jer više zvuči kao vojničko nego političko tijelo, poslije dugog natezanja dogovoriše se da ga preimenuju u “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH) kao ogranak nedavno osnovanog ZAVNOJ-a u Bihaću. Na tom sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik, Šibenčanin Bumber, koji je nedavno , po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke, s cijelom svojom bojnom pribjegao k partizanima.

Te noći, izvršni odbor toga komunističkog ZAVNOH-a osnovao je u Labudovcu i odjele za promičbene akcije i, osim svoga “Vjesnika”, pokrenuo polumjesečnik “Srpska Riječ” kao organ “Srpskog kluba vjećnika u ZAVNOH-u”. U tom “Srpskom klubu” okupili su se lički i kordunski Vlasi koji su se ....“izdigli u krvavim bojevima protiv ustaške države” ( paležima i klanjem civilnog pučanstva i zarobljenika, nap. a.).

Ta “Srpska Riječ” u rukama Srpskog kluba trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj “Srpski Klub” u Beogradu prije rata kojem je na čelu bio Slobodan Jovanović, a kojemu je bila svrha “Braniti vaskolike ugrožene srpske interese”. Taj Slobodan Jovanović bio je u to vrieme predsjednik izbjegličke “Jugosloveneske kraljevske vlade” u Londonu u kojoj je vrlo aktivni sudionik bio i Mačekov zamjenik dr Juraj Krnjević. Posljedično, ni jedna odluka zavnoha nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.

To kod nekih ondašnjih “hrvatskih” jugokomunista, većinom Mačekovih grlatih blebetala, izaziva negodovanje jer im nije dozvoljeno da kao protutezu osnuju “Hrvatsku Riječ”. Nu odluka je donesena da oni o nekakvim svojim interesima mogu govoriti i pisati jedino u Vijesniku kao službenom glasilu ZAVNOH-a.

Eto, na toj ..srbokomunističkih komita i šačice domaćih izdajnika temelji se kontinuitet hrvatske državnosti. Jesu li neki od tadašnjih glavnih sudionika u pisanju novoga ustava to učinili iz u partijskim školama usađenog uvjerenja da će se time umiliti Zapadnom svietu ili za protuuslugu jugokomunističkim zločincima koje se tada smatralo prieko potrebnim saveznicima u obrani Hrvatske od agresije njihovih ideoloških drugova? Najvjerojatnije ovo drugo. Ta u ustav ugrađena srbokomunistička podvala ne samo da crvenoj bandi služi kao odskočna daska, nego i kao ustavom zagarantirano pravo na uzurpaciju vlasti i absolutnu moć.

Mesić, Josipović i sva druga komunistička banda koja je raznim manipulacijama došla na najviše pozicije vlasti bez imalo straha otvoreno nudi najčuvanije državne tajne ne samo onima koji ih traže na temelju nekakvih propisa Ujedinjenih naroda ili E.U. nego svakome tko ih želi uključivši i ambasadorie zakletih neprijatelja hrvatskog naroda. Za to im ne može nitko ništa, jer oni smatraju da prema onome što stoji u ustavu samo postojanje hrvatske države temelji se na njihovom “zavnohu” i oni su glavna karika u lancu “kontinuiteta hrvatske državnosti”.

U Americi agent CIA-e Aldrich Ames osuđen je 1994. na doživotnu robiju jer je za novac Rusima davao neke tajne dokumente. Za isti zločin izdaje, agent FBI-a Robert Hanssen 2002. dobio je istu kaznu. Jedino što je obojicu spasilo od električne stolice ili smrtonosne injekcije je to što su priznali sve za što su bili obtuženi.

‘Whistleblower’ Edward Snowden krije se u Putinovoj Rusiji jer zna da ga, radi objavljivanja nekih tajnih državnih dokumenata u Americi čeka najmanje doživotna robija. Richard Nixon morao je 1974. g., napustiti mjesto predsjednika najveće sile na svietu jer je lagao o onome što je znao o provali u ured Demokratske stranke u kompleksu Watergate u Washingtonu. Što mislite da bi se napr. dogodilo s Barackom Obamom kad bi on uzeo nekoliko snopova tajnih američkih dokumenata i ponudio ih veleposlaniku Kine? A što Europska Unija poduzima protiv tog neokomunističkog silovanja demokracije u Hrvatskoj? Ništa! Ništa, jer za zakonodavce tog masonskog imperija nisu svi zločini jednaki i ne mjere se istim aršinom, pa prema tome komunistički zločini genocida manje su važni od nacističkih iako su najmanje sedam puta veći. Ako netko u to ne vjeruje neka se sjeti afere oko kandidature Jürgena Haydera za zastupnika u parlamentu Austrije. Samo zato što je negdje jednom izjavio da je i Hitler u početku učinio neke dobre stvari za Nijemce, moćnici E. U. zaprietili su Austriji izbacivanjem iz njihovog imperija, a nitko od njih nije nikada ni jednu rieč progovorio protiv komunističke bande na vlasti u hrvatskoj. Dapače, E.U. je njihov glavni financier.
Ali, kad pogledamo tko nas predstavlja u njihovom parlamentu, što mi od njih uobće možemo očekivati.

Je li ikad itko čuo od ijednog “našeg” predstavnika, ne mislim na one komunjarske poput Picule, drogaša Jakovčića i druge, nego na one tobože “desne”, da je ikad u tom parlamentu izjavio da Hrvatskom vladaju boljševički kriminalci koji glorificiraju komunističke zločine? Ne, to je umjesto njih učinio, nitko drugi nego britanski predstavnik Nigel Farrage. Bez obzira na to što je on kao notorni Anglosakson to izjavio iz njihove poznate mržnje prema Hrvatima i kako bi spriečio ulazak Hrvatske u E.U., on je ipak jedini koji je u tom parlamentu o toj crvenoj bandi rekao istinu. Umjesto toga, najveća briga naše babe Rože je problem s prodajom marelica Putinovoj Rusiji.

I na koncu, ako i na ovim i svim drugim nadolazećim izborima ne izbacimo ovu jugokomunističku bandu i jednom zauviek je ne spremimo u kompost povijesti onda svi moramo znati da smo mi Hrvati ne samo politički nezreo narod, nego narod koji više voli robstvo od slobode i da kao takvi nemamo pravo tražiti, niti očekivati pomoć od nikaoga.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Povijest u slikopisu...

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića sjevernoj Hrvatskoj 1944. godine


5. prosinac 2014.


Knjiga na poklon...

"Masonerija" Francisca Franca

Budući da je Hrvatska u neposrednoj smrtnoj opasnosti, Hrvatima u ruke predajem knjigu "Masonerija" Francisca Franca, na isti način na koji su to učinili španjolski domoljubi - u elektronskom izdanju...

"...Godine 1952. španjolski Caudillo Francisco Franco y Bahamonde objavio je svoju jedinu knjigu o neprijateljima protiv koje se borio - o britanskoj masoneriji, koja je bila u sukobu sa španjolskim katoličkim kraljevstvom. Budući da je Hrvatska u neposrednoj smrtnoj opasnosti od iste sile, hrvatskoj javnost na čitanje predajem ovu knjigu u specijalno priređenom elektronskom izdanju, koji ima i veći broj stranca od tiskane verzije. U ruke vam predajem oružje nacionalne obrane...."

http://www.slideshare.net/emilcic/joakim-boor-francisco-franco-y-bahamonde

Emil Čić


Maxportal, 3.12.2014.

Četvero mladih uhićeno u Splitu zbog ljepljenja plakata protiv Ive Josipovića

Prema navodima Policijske uprave splitsko dalmatinske jučer su četiri osob Mediji prenose kako su uhićeni vrijeđali “instituciju predsjednika” Ivu Josipovića time što su lijepili plakate protiv njegove kandidature u kojima podsjećaju na njegove afere i izjave.

Akciju lijepljenja plakata provela je neformalna grupa “mladi za Hrvatsku”: nisu registrirani kao udruga, spontano su se okupili uglavnom preko Facebooka i društvenih mreža, a akciju lijepljenja plakata su proveli u Zagrebu, Varaždinu, nekim mjestima u Istri, Vukovaru, Osijeku, Slavonskom brodu, Trogiru, Orahovici, Lipiku, Pakracu.

Dvojica privedenih, braća J.M. i J.M, pušteni su jučer oko 14 sati nakon što su priznali krivnju. Drugo dvoje, D.D. i K.V, dobili su jučer nalog da se hitno jave na policiju.

Uhićenja je bilo jedino u Splitu. Privedena K.V. je rekla da su akcijom plakatiranja željeli izraziti mirnim putem svoje neslaganje s aktualnom politikom u RH, posebno politikom predsjedničkog kandidata i aktualnog predsjednika Ive Josipovića.

“Sadržaj plakata je provjeriv, radi se o reakcijama na mnoge javne izjave i nastupe dotičnog kojima javno, kroz medije, institucije i raznorazne ‘obljetnice’ promovira ideologije i stavove osuđene na europskoj razini, a koje bitno štete razvoju i općem dobru RH”, istaknula je te dodala kako se među ostalim tu može spomenuti promocija petokrake kao simbola ljubavi, veličanje i zaštita ideologije bivšeg komunističkog sustava i njegovih vođa i slično. Plakati kroz stihove jednog od hrvatskih velikana, A. G. Matoša, kreativno izražavaju neslaganje s postojećim kretanjima i zazivanjem duhova prošlosti, te se nikako ne radi o nasilju prema javnim površinama budući smo bili jako pažljivi i plakate lijepili selotejp trakom umjesto tekućinama koje se inače koriste u te svrhe.

“Nepojmljivo mi je da se male obične ljude, studente na ovakav način procesuira dok se ugled mnogih državnih ustanova ozbiljno narušava pod kapom njihovih rukovoditelja – među ostalim navela bih primjer riječkog intendanta koji počesto koristi pročelje HNK rijeka za ispoljavanje jugoslavenštine, dok pritom javno izriče kako su Hrvati ‘izmišljena nacija’. Sve u svemu, preuzimam odgovornost, jer sam pozvala mlade i podijelila plakate, ali ne smatram se krivom zbog tog čina obzirom da je proveden nenasilnim sredstvima i ne uključuje poziv na nasilje, niti mogu izraziti žaljenje zbog istog”, rekla je privedena K.V.

Plakati zbog kojih su uhićeni mladi Splićani

Iz Policijske uprave splitsko dalmatinske potvrdili su nam da su četiri osobe prijavili prekršajno zbog postojanja sumnje u počinjenje prekršaja iz članka 5 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Pojasnili su kako se radi o trojici mlađih muškaraca – 21, 26 i 27 godina te ženi od 31 godinu.
Istaknuli su kako su ih prijavili nadležnom Prekršajnom sudu obzirom da postoji sumnja da su prekršaj iz članka 5.
Iz Prekršajnog suda potvrđeno nam je da se radi o dvojici braće, 27 i 21 godina, privedeno zbog prekršaja članka 5. Oni su pušteni jer je za to propisana novčana kazna. Odlučili su se za iznošenje obrane bez branitelja – to je razlog zašto su ispitani bez branitelja, kazali su nam s Prekršajnog suda. Za druge dvije privedene osobe nisu imali informacije.
Potvrđeno je da su priznali krivnju, presuda još nije donijeta, rasprava je bila javna. Također, potvrđeno je da je bilo lijepljenje plakata čime je prekršen članak 5 Zakona o prekršajima protiv javog reda i mira.


IZBAVIMO HRVATSKU DJECU IZ RALJA SRBIJANSKOG TURBO FOLKA!

Svi smo svjedoci da su se nebrojeni mladi hrvatski životi ugasili tijekom Domovinskog rata pred naletom velikosrpskog vihora mržnje. Pod okriljem tog zloćudnog i zloslutnog vihora na našem hrvatskom tlu rušila se naša drevna svetišta, ubijala se naša djeca i naši starci, silovale se i ubijale naše sestre i majke, tisuće se nevinih odvodilo u logore, mučilo i zlostavljao, masakriralo i zakapalo u masovne grobnice....i mnoge od njih, vjerovatno, nikada nećemo naći. U isto vrijeme, na srpskome tlu, ranih devedesetih, za režima zločinačkog vožda Slobodana Miloševića, nicala je nova srpska „kultura smrti" – tzv, „turbo folk" koji je za cilj imao „zabaviti i opustiti" srpsko stanovništvo u vrijeme zločinačkog i osvajačkog pohoda na Hrvatsku i BIH.

Vrlo brzo, taj se novokomponirani „virus" poput epidemije raširio i na mnoge Balkanske zemlje, a došao je, nažalost, i do naše Domovine.

Podsjećam, „turbo folk" je autentičan srpski brend nastao postupnim ubacivanjem elektronskog zvuka i popularnih zapadnih ritmova u matricu „novokomponirane narodne muzike".

Jedan od simbola ove glazbe jest i zloglasna Ceca Ražnjatović, udovica još zloglasnijeg četničkog krvoloka Arkana. Čuvena je njena izjava koja nas mora sve zabrinuti: "Da sam znala da će me Hrvatska deca slušati nikad ne bi počela pevati".

Još je morbidnija izjava druge srpske „cajke" Dragane Mirković koja je našem narodu poručila: "Oj Hrvati ja vam želim sreću, drven sanduk i voštanu sveću!" Unatoč svim ovim ovim tragičnim činjenicama, u mojoj Velikoj Gorici, ali i u gradovima diljem Domovine, mnogi noćni klubovi tijekom vikenda ugošćavaju pevaljke – „Cece" s istoka koje do ranih jutarnjih sati, bordelski odjevene, plešu po stolovima i zavode hrvatsku mladež mračnom stranputicom strasti i opijata.

Da je tomu tako, svjedoči i dokumentarac čuvenog CNN-a koji se zove "Poročni vodič za Balkan". Autor filma je „turbofolk" nazvao 'smećem od glazbe' koje potiče na opijanje i drogu, ali i navodi na seks i nasilje.
Treba li tome još što dodati?

Treba!

To je činjenica da se nedovoljno suprotstavljamo ovom zlu koje malo po malo razara našu mladost, a samim time i našu budućnost jer Hrvatska ostaje njima i na njima.
I upravo zbog toga – ne smijemo ostati ravnodušni spram ovoga.
Moramo dići glas u svim našim sredinama i ukazati na ovu pošast koja sve više uzima maha. Prije svega, moramo vlastitu djecu odgojiti na način da nikada i ni pod koju cijenu ne padnu pod utjecaj ovog srpskog, a niti kojih drugih „kulturocida" koji na koncu, uništavaju i njihovu dušu.

Tim više jer je naša hrvatska Domovina prebogata raznovrsnim glazbenim naslijeđem i općenito je kulturološki nekoliko katova, a ne stepenica – iznad svih istočnih susjeda!

Bog i Hrvati!
Hrvatska stranka prava
Ivica Gašpar


Google, 2.12.2014.

SRAMOTNO: GOOGLE PROTIV STINE HRVATSKIH PRADIDOVA

Zašto velikom Googlu smeta portal Stina hrvatskih pradidova pita nas u svom e-mailu vjerni čitatelj!

"Naime, uvijek na vaš portal idem preko Googla tako da na početnu stranicu upišem SHP i u ponuđenim rezultatima pretraživanja na prvoj (uglavnom) ili drugoj (češće) stranici kliknem na ponuđeni link shp.bizhat.com.
Međutim, danas sam to isto pokušao i među 30 ponuđenih stranica s po dvadesetak ponuđenih rezultata s pojmom SHP nema ni u tragovima mog omiljenog portala Stina hrvatskih pradidova.
Očito je da Google blokira pretragu iz nekog njima znanog razloga tako da ide na ruku svim jugoslovenima, udbašima i ostaloj antihrvatskoj bagri kojoj smeta istina koju promiče ovaj portal", kaže vjerni čitatelj!


Braniteljski radio

OVO NIJE VRIEME ZA NADMUDRIVANJA NEGO ZA EXORCIZAM JUGOKOMUNISTIČKIH DEMONA

Nije previše potrebno nikoga uvjeravati da danas u svim slojevima hrvatskog puka, kako u Hrvatskoj tako i u dijaspori, vlada visoki stupanj demoraliziranosti, apatije i beznađa. Jugokomunistička klika, obilato podpomognuta od masonsko-globalističkih, tajnih i javnih uruga, te starih engleskih i francuskih promotera jugoslavenstva, sve čini da Hrvatska ne postane stabilno nacionalno i racionalno demokratsko društvo.

Narod koji nikada nije živio u stvarnom demokratskom sustavu još nije u stanju shvatiti da ovo što danas vlada u Hrvatskoj nema nikakve veze s demokracijom. Kako bi si osigurala ostanak na vlasti koje se 2000. g. ponovno dočepala, ta u boljševičkim partijskim i stranim pro-jugoslavenskim koledžima dobro iztrenirana klika vrlo dobro pozna sve metode obmanivanja i izpiranja mozga masama dezorientirane raje koju, ako se je već ne može privući pod crveni parasol treba međusobno zavaditi i razjediniti. Kao za početnu podlogu s koje će se u raznim pravcima širiti propaganda za razjedinjavanje opozicije “lijevi stratezi” koji, na suprot “desnim” koji se aktiviraju samo onda kad se najavi održavanje nekih izbora, rade -24-7-365- i uviek su spremni za svime što bi im moglo ugroziti ostanak na vlasti.

Nema sumnje da i oni imaju svoje međusobne sukobe, dapače, kao bezbožna bezskrupulozna banda koja se uviek držala onoga što se u Americi zove “dog eats a dog” (pas jede psa), oni ih sigurno imaju i više od drugih. Ali, kako bi se dočepali vlasti oni na izbore izlaze s jednim kandidatom, a njihovi agenti, koji su ubačeni u sve oporbene grupacije, uviek uspievaju “desne” razdieliti na razne međusobno suprostavljene grupice koje na sve izbore izlaze s desetcima kandidata, koji su uviek - sve mudriji od mudrijega.

I tako, dok se “desni” nadmudruju, prepiru i nabacuju blatom, a većina komunističkom propagandom zaglupljene i demoralizirane glasačke raje ne izlazi na izbore, jer “nema za koga glasati”, boljševička banda s minimumom glasova zauzima vlast.

Odmah po zauzimanju vlasti, na taj “demokratski” način, jugokomunistička klika stavlja u pogon sve makinacije uzete iz “zakona” bivše komunističke Jugoslavije, kao što je; rigidna kontrola nad svim medijima, zakonodavstvom, policijom itd. Tako su danas na sve važnije pozicije u policiji, obavještajnim, protuobavještajnim službama i svim forumima državne uprave postavljena djeca Titinih partizana i Dražinih četnika. Kad se sve to sagleda je li uobće potrebno pitati zašto se u Hrvatskoj događa ovo što se danas događa.

S podpunom kontrolom nad svim sredstvima priopćavanja kad god prije izbora osjete da bi mogli zigubiti vlast oni su spremni na sve, pa i na poduzimanje najdrastičnijih mjera i protiv onih koji su do jučer bili članovi njihove crvene družine. Njihova radio-televizija i novine odmah će to pretvoriti u pravu senzaciju kojom će i onim nepodobnim pokazati kako se drugovi na vlasti “čvrsto drže zakonskih propisa pravne države” . A da bi to što bolje dokazali svi njihovi mediji odmah među grupom svojih “usual subjects” provode tobožnje ankete s pitanjima kao; da li Josipović i Milanović postupaju prema zakonskim odredbama. I, kao i uviek, više od 50% respodenata i odgovara pozitivno.

Izbori za predsjednika se bliže, a narod se sve više i više buni, pa se nešto na brzinu moralo poduzeti, pogotovo protiv onih koji kontroliraju dobar broj glasača koje bi mogli okrenuti protiv njih. Tako je nedavno došlo i do afere oko Milana Bandića i njegovih biznis partnera. Uobće mi nije cilj braniti Bandića i njegove ortake, razne Pripuze, dopuze i kako se sve zovu, jer svi oni spadaju u kolo kriminalne oligarhije koja je do kosti oglodala Hrvatsku. Kako bi inače ti ljudi, u tako maloj siromašnoj zemlji, stekli tolike milijune koje polažu kao garanciju za puštanje iz pritvora?
Francuski pisac iz 19. stoljeća Honoré de Balzac jednom je rekao da iza svakog velikog bogatstva stoji veliki kriminal.
Ali, u ovom slučaju, sve to nije toliko važno koliko je važno tajmiranje samog tog “desanta” na Bandića i družinu.

Nu to je samo jedan mali dio njihove predizborne strategije obmanjivanja hrvatske publike. Glavni “hit” je svakako usklađivanje ili tempiranje izbora s Kolom sjećanja na žrtve Vukovara, u koju će se pod silom do zuba naoružane policije i zaštitara uključiti okorjeli jugokomunisti i njihovi saveznici četnici iako dobro znaju da imu njoj nema i ne može biti mjesta.. I, dok je u toj tužnoj koloni obkoljen čvrstim obručem zaštite, bezstidni komunistički gmizavac, bez imalo stida ( a tko je ikad čuo da izdajnici znaju za stid?) sada kaže da: ”pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se politički”.

Od kada su politika i njegovi gnusni zločini veleizdaje jedno te isto?
Zar je njegovo šurovanje s krvnicima Vukovara i ljubljenje njihovih opanaka nekakva politika? Kad bi taj komunistički otrov bio u stanju shvatiti što je poniznost i stid sakrio bi se negdje pod kamen i nikad se više ne bi pokazao na svietlu dana

Uz sve ovo, neki visoko obrazovani i, vjerujem, čestiti vodeći ljudi oporbe izjavljuju kako je on “pametan čovjek” te kako svi trebaju stati u jednu Kolonu sjećanja u Vukovaru. Nema sumnje da ti ljudi znaju razlikovati komunističku podmuklost od pameti, pa ako tu ne griešim, nije mi jasno kako itko može smatrati pametnim jednog komunističkog prostaka, koji uztisuće drugih uvreda na račun čestitih Hrvata, dra Tomca, akademika Pečarića i sve koji ukazuju na njegovu izdajničku rabotu, javno naziva bolestnicima i luđacima?

HRVATI I “GRAĐANI” IDU U ISTOM SMJERU?

Evo i “vijest” koju donose, Josipovićevi mediji, kako on u Koloni sjećanja izjavljuje da “u Vukovaru nema mjesta podjelama te da su ”građani” dokazali da idu u istom smjeru. Jedino što svaki pošteni Hrvat i Hrvatica na ovo mogu reći je - E, drugovi, opet nam ga pokušavate spustiti! Kako se ijedan čestiti Hrvat može pomiriti s time da u istoj koloni u Vukovaru mogu rame uz rame ići oni koji su ga svojom krvlju i svojim životima branili s onima koji su ga zajedno s agresorom devastirali? Kako se može dozvoliti da na grobove žrtava u Vukovaru, ili bilo gdje, dolaze oni koji umjesto da nad tim grobovima svoju izdajničku šiju pospu pepelom i mole za oprost , da se javno pokaju za svoje izdajničke griehe, nad te iste grobove silom stavljaju nadpise izpisane srbijanskom ćirilicom?

Ali, kako bi komunistička banda u naše još uviek otvorene ljute rane, ne samo branitelja i žrtava Vukovara, nego čitavog hrvatskog naroda, utrljala što više svoje otrovne soli, na Josipovićev poziv, toj podmukloj izdajničkoj sviti pridružio se i vrhovni mrzitelj Hrvata, četnik Milorad Pupovac. Kad znamo tko u svim izborima tim komunističkim zlikovcima pribavlja najveći broj glasova nikome iole pametnom nije potrebno pitati zašto ta četnička hulja za koju je oslobođenje hrvatskih zemalja od njegove podivljale subraće zločin i svi hrvatski branitelji, živi i mrtvi, zločinci, sad “odjedared” u zagrljaju s Josipovićem dolazi u Hrvatsku Hirošimu? Zar itko zdrav vjeruje da su Pupovac, Josipović, Milanović i ostala smrdljiva banda na grobove hrvatskih branitelja i žrtava velikosrbstva došli iz pijeteta ili neke vrste humanizma? Nu glavno pitanje je, kako se te hulje uobće usude doći na to sveto mjesto? Bi li se usudili tamo pojaviti bez tolike zaštite kakvu ni njihov idol “The Butcher of Balkans” nije imao?

Za one koji zagovaraju to “zajedništvo” moje pitanje je: ako mislite da je OK da na grobove naših mučenika dolaze Josipović, Milanović i Pupovac, zašto onda nisu pozvali i sve druge; Goldsteina, Pusiće, Puhovskog, Štrbca, Šešelja, Šljivančanina, Nikolića...? To je podla, ogavna travestija. To je za sve što diše hrvatski uvreda nad uvredama i njoj se najoštrije mora suprostaviti svaki pošteni Hrvat, a poglavito političari koji se nadaju da će na izborima dobiti glasove onih kojima je na srdcu Hrvatska izpred svega i iznad svega. Onaj tko očekuje da na izborima pobjedi ovu izdajničku komunističku bandu mora u svim dodirima s njom zaboraviti svaku učtivost, uljudnost, pedantnost, ustručavanja i ‘političku korektnost’ i, kako se u Americi kaže, ‘call spade a spade’ (lopatu zvati lopatom). Drugim riečima on mora zauzeti podpuno određen i jasan stav, jasnu poziciju u kojoj nema mjesta za sive nijanse, poluodređenost, nejasnoće i bilo kakva ustručavanja. To od njega očekuje onaj dio naroda kojem je do grla došlo komunističko i hadezeovsko šurovanje sa drumskim razbojnicima i krvnicim hrvatskoga naroda. A jedino taj dio može mu donesti većinu glasova.

Dobra su obećanja o lustraciji, uklanjaju krvnikovih bista itd., ali to nije ni blizu onoga što hevatski narod želi i bez čega u Hrvatskoj ne može biti slobode. Ali onaj tko obećava da će hrvatskom narodu vratiti barem minimum dostojanstva i pravde koje uživaju svi drugi slobodni narodi mora znati da se iz Hrvatske najprije mora ukloniti svako obilježje i svaki spomen krvave jugokomunističke tiranije počevši s odklanjanjem iz ustava bolševičkog “zavnoha”, njihove najperfidnije podvale koja im daje pravo da se smiju pojaviti u izborima. Ako ima još netko tko ne vjeruje da nas je ova komunistička banda nije vratila u ozračje Titinog boljševizma , neka pogleda što stoji u izviešću koje sam dobio od akademika Josipa Pečarića, a bilo je objavljeno i na nekim blogovima. “Novoosnovanom Društvu za iztraživanje trostrukog logora Jasenovca ovih dana Ministarstvo kulture (Narodne) Republike Hrvatske odbacilo je molbu za registraciju.”

Nekakav odjel tog ministarstva, kojemu je možda najprikladniji naziv Odjel za narodnu analizu (OZNA), odbio je molbu ..”radi očuvanja trajne uspomene na žrtve fašističkog terora i borce narodnooslobodilačkog rata stradale u drugom svijetskom ratu u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, kao i radi očuvanja tekovina antifašizma koji se Zakonom proglašava Spomen područje Jasenovac...” Točno onako kako su u onim krvavim poratnim godinama na “narodnim mitinzima” govorili njihovi boljševički nepismeni ušljivci. Samo su izpustili početi s “tovariši i tovarišice” i završiti sa “Smrt fašizmu sloboda (zabodi) narodu”.

“Tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić kazao je:

‘Naravno da to nismo očekivali. Smatrali smo da je naše društvo dovoljno zrelo za preispitivanje nekih povijesnih mitova za koje nam se godinama tvrdilo da su činjenice. (...) U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj djed je poginuo kao partizanski zapovjednik, a ostatak obitelji je, kao što sam rekao, nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. ‘Ja sam 66. godište i “jugoslavensko” sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali” kazao je tada Vukić prilično razočaran jer je poput mnogih, odrastao u zabludi, a čiji je cilj sada kroz društvo i svoju osobnu priču, osvijetliti prave razloge postojanja jasenovačkog logora’. Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru.
Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku.
Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko 1300 zatočenika.
A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi...’, kaže ovaj pošteni čovjek Igor Vukić.

‘Naravno da to nismo očekivali... Smatrali smo da je naše društvo dovoljno zrelo za preispitivanje nekih povijesnih mitova za koje nam se godinama tvrdilo da su činjenice. Mi smo danas podnijeli žalbu u kojoj pobijamo sve navedene razloge odbijanja i očekujemo da će na nekoj višoj instanci naš zahtjev ipak biti odobren’, kazao je Vukić o čijem smo doprinosu pri istraživanju ovog društva pisali u nekoliko navrata.” “Vukić koji je u našem posljednjem razgovoru izrazio nadu da "sada živimo u mekšim vremenima", razočaran je odbijanjem registriranja svog društva. Kroz Udrugu bi svjedočanstva i rezultati istraživanja njega i njegovih kolega iz Udruge lakše dopirala do javnosti, što sada još uvijek nije slučaj. Mnogima još nije u interesu da se dozna i sljedeći rezultat istraživanja ovog društva....”

Ali, bojim se da ni ovakva svjedočanstva neće na mišljenje mnogih imati puno efekta jer nisu u stanju shvatiti ni dio golemosti srbo-komunističkih zločina i dezinformacija. Kako mi se čini mnogi naši ljudi puno više drže do svoje umišljene veličine nego do problema s kojim je danas suočen naš porobljeni narod. Neki od njih, kako bi sebi i svojim idolima svietlali obraz (ili stražnjicu) i onda kad žele svjedočiti o komunističkim zločinima rabe stare, milijun puta prežvakane laži iz boljševičke kuhinje dezinformacija i tako nehotično svjedoče za njih a ne protiv njih.

Tako se nedavno ponio i nećak pok. dra Branka Jelića, Andreass III. Hrvoje Jelić, na suđenju udbaškim ubojicama Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj. (Ne znam što mu znači ovaj “Andreas treći”? Ne će mi biti čudno ako je rieč o nekoj novoj dinastiji Jelića). Svako svjedočanstvo protiv komunističkih bandita je dobro došlo, ali moram se, već po tisućiti put, upitati, pa što se to događa s mojim narodom? Jesmo li mi zbilja najgluplji narod na ovome svietu, narod koji svakom prilikom sam na sebe nabacuje jugokomunističko blato? Jesmo li mi jedini narod kojemu je najveći užitak širenje laži protiv samoga sebe? Tako ovaj gospodin na samom početku njegovog izlaganja u njemačkoj sudnici navodi jednu tako bezveznu tvrdnju, za koju ga nitko nije ni pitao, tvrdnju kako se njegov pok. stric "razišao s Pavelićem kad je on Italiji obećao Dalmaciju".

Na suprot Jelićevom hvalisanju i “povijesnim činjenicama” koje pišu razni Goldsteini, Jakovine, Šarovine ili kako se sve ta crvena banda zove, evo što o “Aferi Jelić” stoji u engleskim zapisima, što se, napominjem, podpuno slaže s onim što smo mi u emigraciji uviek znali: “Na povratku iz Ujedinjenih Američkih Država u listopadu 1939. brod na kojem je bio Jelić predusreo je kod Gibraltara jedan brod britanske ratne mornarice. Jelić je uhićen i odveden u zatvor. “Ovo je bila usluga britanske vlade da bi pokazala dobrohotnost prema kraljevskoj Jugoslaviji” kaže se u ovom brirtanskom izvještaju.
Znači Jelić je već više od godinu i pol prije tkzv. Rimskih ugovora bio u britanskom zatvoru.

“U lipnju 1940. on je bio odveden u logor na otok Man gdje se odmarao do kasne 1945. godine. Na taj način on je bio spriečen od zauzimanja visoke pozicije u vodstvu osovinskog saveznika Nezavisne Države Hrvatske. Poslie što je bio odpušten on je nastavio svojim nacionalističkim djelovanjem u Londonu i uzpostavio dodir s istomišljenicima Hrvatima kao i s osobama sklonim. antikomunizmu.......” , stoji u ovom britanslom izvještaju.

Između nas u emigraciji i mnogih ljudi u Domovini o Branku Jeliću postoje različita i u puno slučajeva podpuno oprečna mišljenja. Glavni razlozi tomu su nedostatci točnih informacija koje, iz razumljivih razloga, domovinska Hrvatska nije mogla dobiti. Nema sumnje da je dr. Jelić po izlazku iz logora na Man-u stupio u vezu s nekim ‘antikomunističkim krugovima’ u Londonu. Ali, kad se tu spominje Hrvate, najprije trebamo znati da u to vrieme tamo nije bilo nikoga osim grupe starih okorjelih Jugoslavena oko dra Jurja Krnjevića.

Smatrajući sebe osobom koja je pozvana da od dra. Ante Pavelića preuzeme vodstvo hrvatskog naroda u emigraciji (a takvih je bilo više), po dolazku u Njemačku 1949. g., Jelić je uzpostavio vezu s nekolicinom svojih istomišljenika među kojima su bili dr Stjepan Buć, dr. Mate Frković, dr Ernest Bauer i Krunoslav Draganović i s njima 1950. g. u Münchenu osnovao svoj Hrvatski Narodni Odbor. Ovaj dr. Buć je negdje 1942. u Hrvatskoj htio osnovati Nacinal-socijalističku stranku, ali mu je dr. Pavelić to, oštrom naredbom, zabranio.

Moj Gospićanin, ministar i doglavnik Mate Frković, bio je crna ovca brojne obitelji Frkovića, poznatih ustaša. On je radi tvrdoglavosti za vrieme obnašanja visokih dužnosti u NDH također više puta bio ukoren od strane Poglavnika. Njihova glavna ljutnja na dra Pavelića što su gubitkom rata izgubili ugodne fotelje koje su imali u NDH.

Enigmatični Draganović je sigurno imao neke posebne razloge jer je tada, kroz svoga prijatelja, udbaša Miroslava Varoša, bio pod podpunom kontrolom udbe. U Jelićev Odbor bilo je na ovaj ili onaj način upleten dobar broj udbaških operativaca, te raznih komunističkih agitatora i špijuna među kojima su bili Velimir Tomulić, Tomislav Sedlo, Krunoslav Prates i niz drugih. Vrlo velika većina hrvatskih političkih emigranata Jelića i njegove drugove nije smatrala sposobnim, a još manje pozvanim da budu na čelu hrvatske borbene emigracije, pa se njegov “Odbor” nije nikad uspio omasoviti. Ne znam koliko je sljedbenika imao u Njemačkoj, ali u prekomorskim zemljama nije skoro imao nikoga.

Koliko se sjećam njegov Odbor u Kanadi sastojao se od jednog debelog čovjeka, koji je govorio ženskim glasom, nije se brijao, jer na licu nije imao dlake i nikad se nije ženio. Ovo nije šala. Svi smo ga ovdje vrlo dobro poznavali, jer, istini za volju, bio je aktivan u svim demonstracijama protiv Juge. Jeliću se mora priznati da je bio vokalan u svemu što je radio, pa i u denunciranju Tite i njegove Juge, posebno u godinama kad je na temelju fabriciranih popisa o “jugoslavenskim žrtvama” Njemačka Titi morala plaćati silne svote za “ratne reparacije”.

Je li im zato postao opasan, pa je to bio razlog što ga je udba htjela likvidirati ili zato što je nekad bio ustaša suradnik dra Ante Pavelića ili i jedno i drugo, uobće nije važno. Dosta je da je bio Hrvat, a povrh toga za njih je uviek važila - jednom ustaša uviek ustaša. U njegovom slučaju za pripreme atentata udba nije morala u Njemačku slati svoje operativce iz Jugoslavije, jer Jelić ih je dosta imao u svome Odboru, što na nedavnom svjedočenju protiv Perkovića i Mustača dokazuje i Krunoslav Prates koji je namjestio i u bojstvo Stjepana Đurekovića.

Jelićeva rodbina i svi drugi imaju pravo smatrati pokojnog dra Jelića najvišom ličnošću u borbi hrvatskoga naroda protiv Jugoslavije, ali nikako mi ne ide u glavu kakve veze, izprika dalmatinskih orjunaša za njihov odlazak u Titine ušljive krvoločne bande ima s ovim procesom protiv udbaških ubojica?

Svi koji, iz bilo kojih razloga, srbokomunističku podvalu o “prodaji Dalmacije” još i danas smatraju vjerodostojnom ne mogu se smatrati poštenim Hrvatima.

A svi koji tu orjunašku podvalu rabe kao dokaz za nekakve njihove posebne odlike spadaju među one koje su stari Rimljani zvali ‘non compos mentis’ (umno nestabilne).

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


ZLOČINAČKI JUGOSLOVENSKI KOMUNISTIČKI REŽIM

Dvadest i šesta obljetnica jugoslavensko-udbaškog-terorističkog i zločinačkog čina u Sydneyu kad su jugoslavenski agenti pucali iz automatskih pušaka na hrvatske iseljenike koji su prosvjedovali ispred jugoslavenskog konzulata.

Na suđenju Perkoviću i Mustaču, a preko odvjetnika Ante Nobila, jugoslavensko hrvatska udbaška mreža, koja još uvijek iz pozadine snažno utječe na rad svih najznačajnijih hrvatskih državnih institucija, medija i velike većine političkih stranaka, ulaže sve moguće napore, spinove i laži kako bi dokazala da Perković i Mustač nisu umiješani u zvjersko ubojstvo Stjepana Đurekovića. Cilj toga očajničkog pokušaja je da se putem malo vjerojatne uspješne obrane Perkovića i Mustača od svih državnih zločina u vrijeme jugoslavenskog zločinačkog komunističkog režima amnestira ne samu Udbu i sve druge jugoslavenske i hrvatske tajne službe, nego i cjelokupni vrh Komunističke Partije Hrvatske, od 1945. do 1990. godine Naravno, i djecu komunista, u čijim se raljama Hrvatska danas nalazi, o čemu posebno uvjerljivo u njegovoj knjizi piše Tihomir Djumović.

U kojoj je mjeri jugoslavenski komunistički režim u svojoj srži bio zločinački i okrutan kad je riječ o progonu i ubojstvima običnih hrvatskih iseljenika i hrvatskih političkih emigranata ne samo u Europi nego i u Sjevernoj Americi i Australiji, hrvatsku javnost, ali i sud u Münchenu, treba podsjetiti na 26. obljetnicu na australskom tlu nezapamćen teroristički, zločinački i kriminalni čin koji su jugoslavenski agenti pod krinkom diplomatskih zaštitara učinili 27. studenog 1988. godine tijekom mirnog prosvjeda hrvatskih iseljenika ispred jugoslavenskog konzulata u Sydneyu.

Teško ranjen maloljetni hrvatski prosvjednik Josip Tokić

Evo što sam, kao glavni urednik, o tom jugoslavenskom udbaškom zločinu u Sydneyu napisao u glasilu Hrvatske seljačke stranke za Australiju, Hrvatskoj slobodi za prosinac 1988. godine (zbog dužine teksta izostavljeni su u ovom trenutku neki manje važni dijelovi izvješća):

»U nedjelju 4. prosinca 1988. godine zrakoplovom JAT-a, i pod zaštitom policije, Australiju su napustili djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydney-u, na čelu s generalnim konzulom Stanojlom Glišićem, koje je australska federalna vlada proglasila nepoželjnim osobama tj. protjerala iz ove zemlje. Protjerivanje je uslijedilo nakon što je jugoslavenska vlada u Beogradu odbila australskoj policiji predati čuvara konzulata koji je u nedjelju 27. studenog 1988. godine, pucajući na hrvatske demonstrante ispred jugoslavenskog konzulata teško ranio hrvatskog dječaka Josipa Tokića. Odlazak jugoslavenskih 'diplomata' po noći u nedjelju 4. prosinca bio je kulminacija povijesnog i presudnog događaja, koji je kao malo koji drugi slučaj nakon Drugog svjetskog rata, bio tjedan dana u centru pozornosti cijele australske javnosti...

Vijest o teškom ranjavanju mladog Josipa Tokića proširila se munjevitom brzinom diljem Australije. Sve australske radio postaje javljale su svakih sat vremena o tom jugoslavenskom zločinu, a u TV dnevnicima navečer to je bila glavna vijest, s prikazom mirnih hrvatskih demonstracija ispred konzulata u Sydney-u. Za bolji pregled događaja koji su uslijedili nakon oružanog napada na Hrvate iz jugoslavenskog konzulata najprije donosimo reakciju Vlade Australije i australskih sredstava za priopćavanje, a iza toga reakciju Hrvata u Australiji.

Reakcija ministra vanjskih poslova Australije

Odmah nakon što je doznao za pucanje iz jugoslavenskog konzulata u Sydneyu na hrvatske demonstrante, ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans, osudio je taj jugoslavenski zločin i zatražio od jugoslavenskog konzulata u Sydney-u i ambasade u Canberri da konzulat i ambasada u potpunosti surađuju s australskom policijom u istrazi cijelog slučaja, s namjerom da se utvrdi tko je pucao, da bi se nakon toga, po australskom zakonu, tu osobu moglo izvesti pred sud, kako bi joj se sudilo za pokušaj ubojstva. Jugoslavenska ambasada u Canberri, na čelu s ambasadorom Borisom Cizeljom (Slovenac), najprije je obećala tu suradnju da bi već slijedećeg dana, nakon poruke iz Beograda, počela odugovlačiti s pružanjem suradnje australskim vlastima. Bio je to prvi znak da će se Jugoslavija pozvati na Bečku konvenciju, prema kojoj se diplomatsko osoblje može pozvati na diplomatski imunitet u slučaju kršenja zakona u zemljama u kojima se nalaze. U međuvremenu se uspostavilo da je mladog Hrvata ranio čuvar konzulata Zoran Matijaš, koji je bio na popisu diplomatskog osoblja i australske su vlasti odmah zatražile da ga jugoslavenski konzulat preda policiji New South Walesa. Taj je zahtjev Australije odbijen i nastalo je natezanje u iduća tri dana, kad je, u četvrtak 1. prosinca 1988. godine ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans dao ultimatum Jugoslaviji da preda osobu koja je pucala u Hrvata ili će Australija poduzeti najoštrije mjere protiv konzulata u Sydneyu.

Jugoslavija dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum

U petak navečer 2. prosinca Jugoslavija je dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum. U međuvremenu u australskom se tisku razvila živa rasprava o cijelom događaju. Sve najvažnije australske novine najoštrije su osudile jugoslavenski zločin, dok su vodeći radio i TV komentatori već od ponedjeljka 28. studenoga počeli tražiti da se zatvori jugoslavenski konzulat i protjera njegovo osoblje. U brojnim TV i radio postajama intervjuirani su predstavnici hrvatske zajednice u Australiji.

Budući da se jugoslavenski zločin dogodio u Sydney-u, gđica Barbara Zaher i urednik Spremnosti g. Lovoković bili su intervjuirani u najvažnijim TV i radio emisijama, u kojima su vrlo razumno, djelotvorno i s velikom mjerom uvjerljivosti upoznali australsku javnost s pozadinom zločina u Sydney-u: progonom hrvatskog naroda u Jugoslaviji od 1918. godine., ubojstvima hrvatskih emigranata diljem svijeta od strane Udbe poslije Drugog svjetskog rata i zahtjevom Hrvata za svoju slobodnu i demokratsku hrvatsku državu...

Bivši šef australske tajne službe optužio Udbu za ubojstva hrvatskih emigranata diljem svijeta

Istodobno su svi australski dnevnici bili puni članaka o Jugoslaviji i Hrvatima u Australiji... Najznačajniji je bio komentar bivšeg šefa australske tajne policije g. Harvey Barnetta, koji na toj dužnosti bio od 1981. do 1985. godine. U vlastitom članku za visokotiražni dnevnik The Herald iz Melbournea od 5. prosinca 1988. godine Barnett je među ostalim napisao:

‘Finoća nije nikada bila sastavni dio diplomacije jugoslavenske vlade. Od konca Drugog svjestkog rata Beograd karakterizira super osjetljivo ponašanje prema bilo kome tko kritizira njegovu vlast. Beograd posebno nastoji neutralizirati sve dijelove hrvatske manjine u prekomorskim zemljama koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju...

Jugoslavija se redovno žali onim zemljama, kao što je Australija, u kojima njihovi hrvatski građani prosvjeduju protiv svoje bivše domovine. Beograd traži da se ušutka svaka njihova opozicija. Kad se to ne dogodi, protivnici beogradskog režima bivaju podvrgnuti oštrim mjerama...

Postoje dokumentirani dokazi o jugoslavenskim zastrašivanjima (i ubojstvima) hrvatskih emigranata diljem svijeta. Jugoslavenska vlada troši ogromne novce za ušutkivanje svojih protivnika. Glavna djelatnost jugoslavenske obavještajne službe je infiltracija raznih hrvatskih disidentskih organizacija u namjeri da kontrolira njihovo djelovanje. U posebno težim slučajevima istaknuti Hrvati su bili ubijeni od strane profesionalnih agenata...

Tajne službe u zapadnim zemljama, uključujući Australiju, svjesne su opasnosti od strane ubojica jugoslavenske tajne službe koje tragaju za svojim hrvatskim žrtvama i poduzimaje potrebne mjere da ih neutraliziraju...’ Z

atvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu

Kao što se očekivalo, Jugoslavija nije do šest sati navečer u petak 2. prosinca predala jugoslavenskog državnog teroristu Zorana Matijaša australskoj policiji, a ona to nije imala namjeru učiniti niti jednog trenutka, jer je osoblje konzulata počelo pakirati svoje kovčege odmah nakon što je Jugoslaviji uručen ultimatum...

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu i protjerivanje njegovog osoblja iz Australije bio je za Jugoslaviju bolje rješenje nego da je Matijaš izveden pred australski sud, na kojem bi se najvjerojatnije otkrile mnoge druge stvari povezane sa zločinom pred konzulatom i djelovanju Udbe u Australiji...

Reakcija hrvatskih iseljenika

Jugoslavenski zločin u Sydneyu izazvao je veliko ogorčenje među Hrvatima diljem Australije. U Melbourneu su održane, samo sat vremena nakon što se čulo o oružanom napadu na Hrvate u Sydneyu, spontane demonstracije ispred parlamenta za državu Viktoriju, u kojima je sudjelovalo preko tisuću Hrvata, uglavnom mladeži.

Istu večer su predstavnici hrvatskih političkih organizacija, koje se nalaze u Hrvatskom međudruštvenom odboru za Viktoriju, odlučili da se slijedeću subotu, 3. prosinca, ispred zgrade parlamenta u Viktoriji također održe mirne i demonstracije. I zaista, usprkos tomu što je za mnoge Hrvate, koji rade u tvornicama i gradilištima, subota radni dan, već u 10 sati ujutro u centru Melbournea okupilo se preko 5000 Hrvata svih dobi.

Na trgu u centru grada održano je nekoliko kraćih govora, a onda je preko dva kilometra duga kolona prosvjednika, noseći oko stotinu hrvatskih i australskih barjaka i bezbroj slika ranjenog mladog Josipa Tokića i drugih Udbinih žrtava, krenula prema zgradi parlamenta. Prema priznanju policije bio je to do sada najveći etnički skup u centru grada Melbournea poslije Drugog svjetskog rata. Kad je nakon skoro pola sata kolona stigla pred zgradu parlamenta, predstavnici Hrvatskog međudruštvenog odbora održali su nekoliko govora na engleskom i hrvatskom jeziku, koje je nazočno mnoštvo burno ali i dostojanstveno pozdravljalo. Govore su držali: Josip Pavlović, Josip Čuk, Ivan Čorić, Ivan Butković, Stjepan Zdelar, Mimi Perak (koja je održala izvrstan govor na engleskom jeziku) i Ante Babić. Na kraju demonstracija koje su trajale od 10 sati ujutro do 1 sat popodne otpjevane su hrvatska i australska himna, a nakon toga se okupljeno mnoštvo mirno razišlo i krenulo svojim domovima.

Urednik Hrvatske slobode upozorio na djelovanje Udbe u Australiji

Hrvatski prosvjed u Melbourneu-u izazvao je nezapamćenu reakciju australskih medija, koji su tri dana ranije počeli najavljivati da se organizira prosvjed. Već sat vremena prije prosvjeda, u 9 sati ujutro, na mjestu okupljanja, na glavnom trgu Melbournea, došao je najveći broj TV, radio i novinskih izvijestitelja od kako Hrvati demonstriraju u ovoj zemlji.

Urednik Hrvatske slobode, Ante Babić, bio je intervjuiran od strane svih pet australskih TV kanala, koji su kasnije navečer u glavnim vijestima donijeli do sada nezamislivo objektivne i za nas Hrvate pozitivne osvrte o hrvatskom prosvjedu. Svi su kanali prenijeli i intervju s urednikom Hrvatske slobode, koji je naglasio kako Hrvati pozdravljaju odluku australske vlade o istjerivanju jugoslavenskih diplomata iz Sydneya i zatvaranju konzulata, ali je i dodao kako to nije dovoljno. Naglasio je da Australija treba prekinuti sve diplomatske odnose s Jugoslavijom i da treba također zatvoriti konzulat u Melbourneu i ambasadu u Canberri, jer se iza odluke o oružanom napadu na hrvatske demonstrante nalazi vlada u Beogradu.

Urednik Hrvatske slobode također je upozorio i na djelovanje jugoslavenske tajne službe, koja stoji iza raznih nasilnih akcija u ovoj zemlji, a koja su kasnije pripisane Hrvatima. On je također upozorio na ozbiljnu mogućnost da jugoslavenski agenti u Australiji krenu s novom serijom nasilja, kako bi diskreditirali hrvatsku zajednicu...

Na pomolu kraj Jugoslavije

Jedan od sudionika na prosvjedu u Melbourneu u subotu 3. prosinca rekao je da nakon jugoslavenskog zločina u Sydneyu počinje novi, bolji i uspješniji život Hrvata ne samo u Australiji nego i diljem svijeta. To je do sada najbolji znak da su kraj Jugoslavije i uspostava samostalne i demokratske hrvatske države na pomolu...

Pred odlazak novina u tiskaru dobili smo obavijest da su u bolnici u kojoj se nalazi Josip Tokić primijećene tri sumnjive i nepoznate osobe za koje se pretpostavlja da su htjele doći do Josipa Tokića sa zlim namjerama. Josipa sada danonoćno čuvaju detektivi.

Samo nam samostalna hrvatska država pruža sigurnost

U zaključku članka ostaje nam samo reći da će Jugoslavija nastaviti ubijati nas Hrvate i našu djecu ma gdje na svijetu bili. Za nas Hrvate nema sigurnog mjesta, sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država«.

Jugoslavenske teroriste iz Sydneya u Beogradu kao heroje dočekao Budimir Lončar

Uz moj uvodnik o teškom ranjavanju Josipa Tokića vrijedno je prenijeti i vijest iz uglednog australskog dnevnika The Age iz tog vremena, kako su po dolasku u Beograd terorist Zoran Matijaš i drugi protjerani djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydneyu bili dočekani kao heroji. Izvjestitelj australskih novina iz Beograda javio je da je atentatora na maloljetnika Josipa Tokića Zorana Matijaša i druge udbaške agente iz konzulata u Sydney-u osobno dočekao i ministar vanjskih poslova Jugoslavije Hrvat Budimir Lončar.

Da, to je taj isti Lončar koji je bio glavni savjetnik za vanjsku politiku bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, a sada je glavni savjetnik odlazećem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću. Zar je onda čudno što udbaške strukture u Hrvatskoj i djeca komunista, koja danas vladaju Hrvatskom, poduzimaju sve moguće kako se ne bi otkrile brojne tajne o zločinima jugoslavenskih tajnih službih u svijetu, ali i u Hrvatskoj.

Krvavo ubojstvo Stjepana Đurekovića samo je vrh sante leda o brojnim ubojstvima hrvatskih emigranata i iseljenika koja je diljem svijeta vršila tajna služba zločinačkog komunističkog režima u Jugoslaviji i SR Hrvatskoj.

Sve dok se ne otkriju i sankcioniraju zločini jedne od najokrutnijih tajnih obaviještajnih službi u svijetu u Hrvatskoj neće nikada biti društvenog mira i stabilnosti niti će se Hrvatska moći razviti u gospodarski razvijenu zemlju i demokratski uspješno društvo. Dapače, ako se to pitanje ne riješi na zadovoljavajući i pravedan način, Hrvatskoj prijeti opasnost od totalnog urušavanja ono malo poveznica koje nas drže zajedno kao jedan narod.

Antun Babić, bivši urednik novina Hrvatska sloboda u Australiji i bivši generalni konzul Republike Hrvatske u Melbourneu


Zašto šuti Ministarstvo branitelja?

Srbi osudili "Peru Cigana" za Ovčaru, a tko štiti i ne procesuira zapovjednike zločinačke JNA, Teritorijalne obrane i druge?

Mediji su javili da je Petar Ćirić osuđen na 15 godina zatvora za sudjelovanje u ratnom zločinu na Ovčari, odnosno mučenja i ubojstva ratnih zarobljenika 21. studenog 1991. Prvo je ovaj srpski monstrum bio osuđen na 20 godina zatvora, a sada mu je Žalbeni sud u Beogradu preinačio kaznu, u koju mu je uračunata i kazna od 10 godina zatvora koja mu je izrečena u prvostupanjskoj presudi Okružnog suda u Novom Sadu. Ćirić je osuđen jer je s pripadnicima jedinice "Leva sudoperica" mučio i tukao hrvatske ratne zarobljenike i u hangaru na Ovčari. Na Ovčari je i osobno ubijao hrvatske ratne zarobljenike, među kojima i bolesnike koji su dopremljeni iz vukovarske ratne bolnice. Srpski mediji o tome gotovo i ne pišu.

Međutim, u povodu još jedne sramotne presude ne javljaju se ni hrvatski političari. (Ali ni "srpski" hrvatski novinari!) Čak ni oni koji su poslali u Haag Gotovinu, Markača, Čermaka, Kordića, bosanske branitelje na čelu s generalom Praljkom i brojne druge. Tko je uopće taj Ćirić zvani "Pero Cigan"? On je tek jedan od nekoliko desetaka tisuća ratnih zločinca (čitaj monstruma) koji su došli iz Srbije, Crne Gore ili su bili pripadnici zločinačke JNA koji su početkom devedesetih ubijali, masakrirali, rušili i protjerivali Hrvate.

Dakle, za zločine na Ovčari uglavnom odgovaraju "mali" srpski zlotvori. Čak i jedan od najvećih balkanskih krvnika Veselin Šljivančanin dobio je manju kaznu od "Pere Cigana", kojem je naređivao da, kako je svojedobno, na početku agresije u Baranji, u Jagodnjaku, rekao krvnik Šešelj" - "svakog tko vam kaže da je to srpska zemlja treba ubiti kao kera"...". Taj Šešelj također nije ni osuđen. No, kad je Petar Ćirić, "mali" srpski zlotvor, bio toliko važan, kako to da nije sudjelovao 21. studenoga 1991. na svečanom prijemu što ga je "u povodu pobjedonosnog završetka završnih borbenih dejstava na području Vukovara" u Beogradu upriličio savezni sekretar za narodnu odbranu (nedano umro bez ikakve kazne ili presude) general armije Veljko Kadijević sa suradnicima?

Sramna presuda sramnom Petru Ćiriću nije ništa drugo nego zamagljivanje očiju, kao - eto osudili smo one koji su razarali i ubijali po Vukovaru! Sada bi, da je pravde, hrvatski organi gonjenja trebali početi s uhićivanjem onih koji nisu uhitili niti osudili: Veljka Kadijevića, Životu Panića, Andriju Biorčevića, Milu Mrkšića (osuđen u Haagu), Branislava Petrovića... Riječ je o srpskim zapovjednicima, najtežim ratnim zločincima, koji su bili na čelu srpskih četnika u Vukovaru i koji su svakodnevno s najmanje 700 do tisuću granata i ostalog teškog oružja razarali i vukovarsku bolnicu, škole, dječje vrtiće, crkve i sve što se kretalo po Vukovaru! Svima njima general Kadijević izrazio je divljenje na "izvojevanoj pobedi"! Kadijević je sa svojim suradnicima istaknuo i da su "u dugim i teškim borbama potučene i zarobljene elitne ustaške formacije i brojne plaćene ubice iz zemlje i inozemstva". Spomenuo je još da "podvizi i hrabrost i požrtvovanje starešina, vojnika i dobrovoljaca angažiranih u vukovarskoj operaciji, trebaju biti svetli primjer svim borcima i starešinama JNA i TO!" Ovom sramnom svečanom prijemu kod Kadijevića, tri dana nakon okupacije Vukovara (!), bili su nazočni i oni koji su se, kako je rečeno, posebno istaknuli u teškim borbama i katakombama godinama utvrđenog grada. Riječ je također o visokim zapovjednicima srpskih postrojbi: Borivoju Tešiću, Milenku Lukiću, Živici Trifunjagiću, Miroljubu Vujoviću i Krsti Olujiću. Kadijević je rekao da su se svi oni istaknuli borbenim uspjesima, neustrašivošću i požrtvovanjem te da su u vukovarskoj operaciji bili "veliki podstrek i nadahnuće svim borcima i starešinama Jugoslavenske narodne armije i Teritorijalne odbrane u bici (čujte sad ovo!) protiv povampirenog fašizma i obnavljanja genocida nad srpskim narodom".

Gdje su sad svi ti koji su zapovijedali nekakvim ćirićima i ostalim mnogobrojnim srpskim i inim zločincima? A gdje su pak oni Hrvati koji su trebali uhititi i procesuirati barem te koji su 21. studenoga 1991. bili na svečanom prijemu kod Kadijevića, kad se slavila pobjeda srpskog fašizma? Gdje je deklaracija o progonu srpskih zločinaca u svezi Vukovara? Zašto se i o tome ne piše Ujedinjenim narodima i Europskoj uniji? Zašto o takvim stvarima ne raspravljaju u Hrvatskom saboru?

To što je za zločine na Ovčari osuđen neki Srbin Petar Ćirić ili "Pero Cigan" (osuđeni su, doduše, još neki iz četvrte ili pete srpske lige zločinaca) je - kap u moru. Smijurija, tim više što su dobili smiješne kazne.

Naime, u Beogradu je prije nekoliko godina osuđen i hrvatski vojnik Veljko Marić. Dobio je "čak" tri godine manje (12 godina) nego taj nekakav Petar Ćirić, koji u srpskom zatvoru sigurno ima deset puta bolji tretman nego nevini Marić.

Gdje je tu pravda? Gdje su sada hrvatski pravnici, Državno odvjetništvo i slične službe?

Žalosno je što se i dalje proganjaju hrvatski branitelji, što moraju na ulici tražiti pravdu i pravicu, dok nam istaknuti srpski i ini zločinci "nestaju pred očima". Baš kao i hrvatska povijest.

Zbog čega se, uostalom, Ministarstvo branitelja nije oglasilo u svezi jadne i žalosne presude Petru Ćiriću, krvniku s Ovčare, a niti Josipović, Milanović i ostali visoki hrvatski dužnosnici?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


Braniteljski radio

UČENI IZDAJNICI HRVATSKOG NARODA

Ne znam je li hrvatski narod kroz svoju dugu burnu i većinom krvavu povijest u svojim njedrima odgajao više izdajnika od drugih naroda, ali vjerujem da je od dolaska u svoju današnju postojbinu do dan danas imao mnoštvo onih koji su iz raznih pobuda uvijek bili spremni stupiti u službu neprijatelja svoga naroda.

Uvijek ih je bilo svih vrsta, boja i profesija, ali nikad ih nije bilo toliko koliko u zadnjih stotinjak godina. Na primjer, do početka 20. stoljeća nikad nismo imali toliko “učenih” izdajnika koji su hrvatski narod svijestno gurali u propast, istodobno tumačeći kako mu tom svojom izdajničkom rabotom čine veliko dobro. Sjetimo se raznih Trumbića, Supila, Meštrovića, Kljakovića i drugih lidera nekadašnjeg “Jugoslavenskog odbora”.

Sjetimo se i njihovih krvavih slijedbenika poput Grge Anđelinovića, brata djeda Vesne i Zorana Pusić. Sjetimo se i onih poput Mačeka i njegovih drugova koji su poslije podmuklog ubojstva hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem opet dragovoljno sjedili u Beogradskoj skupštini, dokazanom srbijanskom leglu ubojica, iako je Radićeva posljednja poruka bila - Nikad više u Beograd! Poput onih iz “Jugoslavenskog odbora” i Mačekova skupina je otišla u Beograd s dobrim namjerama, s namjerama s kojima je, kako reče Samuel Johson, popločan put do pakla.

Maček koji je kao dopredsjednik jugoslavenske velikosrbske vlade bez imalo sustezanja podpisao pristup Jugoslavije Trojnome paktu, zato da je time zaštiti od napada snaga Sila osovine.

I poslije tkzv. Beogradskog (ustvari engleskog) puča bio je spreman podpisati i pakt s Velikom Britanijom, ali kad su poslije tog puča Sile Osovine napale njegovu Jugoslaviju, ne jednom, nego tri puta je odbio ponudu njemačkog poslanika dra Edmunda Weesenmayera proglasiti slobodnu državu Hrvatsku i biti njen prvi predsjednik. Sve je to, kako je jednom izjavila njegova supruga, radio za to “kaj je bil mirovnjak”.

Ali najrazličitije vrste izdajnika u hrvatskom narodu prouzročio je jugokomunizam. Neki stalno tvrde da je postojao nekakav “hrvatski” komunizam, što nikako ne drži vodu, jer u svojoj srži, u prvim redcima svog statuta, boljševički stil komunizma (a nikakav drugi nije ni postojao) negira postojanje nacije. Nu pošto jugoslavenstvo kao naziv za grupu različitih naroda na jugu Europe nije označavalo narodnost ni jednoga od tih naroda nego njegovu navodnu pripadnost slavenskoj grupi naroda, mogao je postojati samo jugoslavenski komunizam. Stoga, nikako i nikada nije postojao nikakav: ruski, slovenski, hrvatski i bilo čiji drugi nacionalni komunizam, pa tako ni Titov, ni Hebrangov, ni ničiji drugi komunizam nije nikad bio niti je mogao biti hrvatski, nego samo i jedino kao jugoslavenski ogranak boljševičke komunističke Internacionale. Taj jugoslavenski komunizam mogao bi se jedino smatrati i srbskim iz razloga što su obe Jugoslavije bile samo dva posve slična oblika Velike Srbije.

Kako rekoh, iako nisam siguran da smo mi Hrvati uvijek (osim danas) imali više izdajnika od drugih naroda, ali sam siguran da smo ih imali - i danas imamo, više raznih vrsta i boja od svih drugih naroda. Uvijek smo ih imali, i imamo, u svim slojevima društva od raznih degenerata, umno poremećenih sociopata i običnih kriminalaca do najobrazovanijih intelektualaca. Ali najopasniji i najomraženiji bili su i jesu oni riedki koji su se pošto su obukli svećeničko ruho zakleli služiti Bogu, a stupili u službu sotone.

LUCIFEROV FRATAR

Jedan od najgorih među ovima bio je bosansko-hercegovački fratar Bosiljko Bekavac. Stigao je u Ameriku negdje 1953. g, ali nikad nije kao svećenik djelovao u nijednoj hrvatskoj župi, jer kao poznatom izdajniku suradniku najprije OZN-e i kasnije UDB-e u onim za hrvatski narod najcrnjim vremenima odmah po završetku 2. svj. rata, nije se usudio pokazati svoj izdajnički obraz pred mlađom generacijom hrvatskih emigranata koji su u skoro svim hrvatskim župama bili u većini.

On je zato svoje đavolske liturgije služio u stranim crkvama gdje nitko nije ništa znao o njegovoj prošlosti. Kad bi dolazio među Hrvate, onda bi to uvijek bilo među one stare pečalbare koje je jugo-agitprop davno pretopio u nekakvu novu otupljenu hibridnu sivu jugoslavensku masu poput one koju je pok. dr Mile Budak nazvao govedovcekoze. Pokrovna organizacija tih većinom starih emigranata koji su robovali po rudnicima Pennsylvanije, Kentuckija i West Virginije, Ohia i drugih država Amerike, kao i njihovog potomstva rođenog u Americi bila je Hrvatska Bratska Zajednica. Pošto u ona vremena, u drugoj polovici 19-og i početkom 20-og vieka ti naši jadni doseljenici nisu imali nikakva, pa ni ono najosnovnije (pogrebno) osiguranje, a mnogi od njih su mladi umirali od eksplozija plina, zatrovanja ugljenom prašinom, prilikom urušavanja rudnika i raznih drugih nevolja, ulaganjem diela svojih teško zarađenih ušteđevina osnovali su neku vrstu osiguravajućeg zavoda koji će pokrivati njihove pogrebne troškove. Tako je u Pittsburgu u državi Pennsylvania 1894. g. utemeljena Hrvatska Bratska Zajednica. Ali, bez obzira gdje se ono nalazilo i za koji razlog je bilo utemeljeno, sve što je imalo hrvatski predznak ubrzo je došlo pod udar velokosrbske, a.k.a jugoslavenske promičbe.

To se ubrzo dogodilo i s ovom iz vrlo plemenitih pobuda osnovanom organizacijom. Najprije su kupnjom pogrebnog osiguranja i neki američki Srbi ušli u članstvo gdje su zajedno s grupom jugonastrojenih Hrvata počeli propagirati ideju o “balkanskoj braći grčke, rimske i turske vere”. I sve je to nekako labavo klapalo do završetka 2. svj. rata, kad su kontrolu nad ovom organizacijom preuzeli odnarođeni tipovi, notorni jugofili, poput notornog jugofila, Ivana ‘Johna’ Badovinca. Tada je ova organizacija postala centralno stjecište jugoboljševika u Sjevernoj Americi, radi čega je od svih domoljubnih Hrvata smatrana sedmom republikom SFRJ-a. Njezino glasilo “Zajedničar” postalo je tada samo još jedan ogranak “Borbe”, “Ilustrovane Politike”, “Slobodne Dalmacije” i svih drugih jugoboljševičkih medija. Tu je “druga fratra” Bosiljka Bekavca čekalo unaprijed pripremljeno mjesto gdje je 1962. postavljen za glavnog urednika tog glasila.

Bosiljko Bekavac rođen je u Obrenovcu kod Konjica u hercegovini 1906.g., a 1935. zaređen je za svećenika. Služio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima kao; Fojnica, Kreševo, Osova, Kiseljak i drugdje. U onim groznim poratnim godinama (1945. - 1951.), po naredbi OZN-e, najprije je postavljen za gvardijana u Kreševu, a kad je tu završio svoj izdajnički posao premješten je za župnika u Kiseljak. U to doba u planinama oko Fojnice, Kreševa i Kiseljaka krio se velik broj hrvatskih vojnika “križara” koji se nisu povukli s Hrvatskom vojskom u svibnju 1945., nego su ostali iz hrvatskih planina nastaviti borbu protiv omraženog okupatora. OZN-a je znala da su ovi gerilci u svim okolnim mjestima imali velik broj jataka i suradnika. Kako je poznato svi ti ljudi bili su revni katolici koji su čvrsto vjerovali u neoskvrnjivost Crkve, dostojanstvo i vjernost njenih svećenika, a posebno u neoskvrnjivost tajne svete izpovijedi. To su djelatnici bivše OZN-e, kasnije UDB-e vrlo dobro znali. Kako su u svim slojevima društva, pa tako i među svećenstvom, imali mali ali odani broj svojih simpatizera, odmah su se potrudili da pomoću jednog najvjernijeg skuju dobro kamuflirani plan u koji nitko neće posumnjati. I za to su odmah za gvardijana u Kreševu postavili svog najvjernijeg suradnika Bosiljka Bekavca. Može se u bezkraj nagađati iz kojih razloga je Bekavac kao fratar stupio u službu antikrista i njegovih najkrvoločnijih dželata, masovnih ubojica njegovoga naroda, ali kad se pogleda na njegove strašne zločine, na koncu se mora doći do zaključka da on to nije učinio ni radi novca, niti radi privrženosti boljševičkoj ili bilo čijoj ideologiji, nego za to što je od svoga rođenja njegova duša bila vlasništvo nečastivoga. Da je to bio jedini mogući razlog posvjedočiti će samo nekoliko njegovih gnusnih zločina izdaje. Navodim samo nekoliko, jer za opisati sve njegove zločine potrebna bi bila debela knjiga.

U planinama oko Kreševa djelovala je tada dosta brojna grupa križara na čelu s Antom Brkljačićem i Stjepanom Šimićem. Bekavac je s njima uzpostavio vezu i ugovorio da dođu na sastanak u njegovom stanu s “predstavnicima križara koji su tajno došli iz inozemstva”. I ubrzo, jedne tamne noći, Brkljaćić je s još trojicom križara došao na taj “sastanak”. Tu ih je već čekao Bekavac s još četiri osobe u fratarskim habitima. Prije ulazka u sobu gdje će se održati “sastanak” Bekavac je naredio križarima da sve oružje koje kod sebe imaju moraju ostaviti u jednoj sobi u predvorju koja će po tom biti zaključana. Bekavac im je obrazložio da je to za to ‘jer Crkva ne dozvoljava da se bilo kakvo oružje unosi u posvećene prostorije’. Moglo bi se pomisliti kako to da su ti iskusni ratnici tako lako pali u tu obmanu, ali onaj tko se imalo razumije u vjernost i odanost bosansko-hercegovačkih Hrvata svojim fratrima koji su kroz 400 godina turske okupacije s krunicom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci u tim zemljama branili - i obranili - vjeru Kristovu, fratara koji su uvijek bili spremni za tu svoju i svoga naroda vjeru častno poginuti, to je lako shvatiti.

U drugim “posvećenim” sobama župnoga stana bila je skrivena naoružana grupa udbaša koji će na ugovoren znak skočiti u pomoć Bekavcu i drugovima. Tako je i bilo. Kad se poslije izvjesnog vremena društvo malo opustilo, Bekavčevi “fratri” su odjednom izpod svojih haljina izvukli oružje i bacili se na Brkljačića i njegove križare. Nu kao hrvatski ratnici križari su tijekom rata bili navikli na borbe ‘prsa o prsa’, pa je došlo je do ljute bitke, ali Bekavac je odmah dao znak drugim udbašima koji su s oružjem nahrupili u prostoriju i križari su bili svladani. Nu u šumi je ostala glavnina križarskih snaga na čelu s hrabrim Šimićem. U to doba u gornjem dijelu župnoga stana stanovala su dva udbaša. Narod za to uobće nije znao. Iz toga stana skoro svake noći čuli su se jauci i krikovi ljudi koje su ovi udbaši mučili. Kad su se neki župljani radi toga obratili Bekavcu on im je odgovorio da se radi o nekim duhovima koji se tu javljaju. Kako bi se dočepali Šimićeve grupe Bekavac je u svoj đavolski stan namamio Šimićevu zaručnicu Dragicu. Tu su je strašno mučili, a onda odpremili u Sarajevo, gdje je na kraju umorena. Prije smrti Dragica je nekako uspjela na zidu ćelije napisati tko je zapravo Bosiljko Bekavac.

Po nalogu UDB-e Bekavac je na kratko vrieme otišao u šumu, “kako bi izpovjedao križare”. Tako je uhvatio vezu s Šimićem. Jenog dana nagovorio je Šimića da se s njim odveze u Sarajevo radi nabave novijeg oružja i streljiva. Na putu u blizini Alipašina mosta bila je postavljena udbaška zasjeda. Kad su se približili zasjedi Šimić je osjetio da tu nešto nije u redu i pokušao izskočiti iz auta, nu Bekavac se bacio na njega i u nastalom hrvanju zadržao ga nekoliko minuta dok su stigli udbaši. Šimić je tada teško ranjen i uhvaćen. Od tada Šimiću se zameo svaki trag. Poslije hvatanja Šimića, UDB-a je s pomoću Bekavca uhvatila još 24 člana njegove grupe, a trojica su uspjela pobjeći u Zec planinu u grupu Pere Bilića. Kasnije je i ta grupa odkrivena i u krvavoj borbi sa snagama udbe i JNA sva izginula. U džepu mrtvog Bilića udbaši su našli popis križarskih jataka među kojima je bio i “fra” Bosiljkov stric, Andrija Bekavac. Odmah je uhićen i odveden u Konjic gdje je četiri dana kasnije, izdahnuo pod neopisivim torturama.

Poslije toga nastala su masovna uhićenja i razseljavanja. U selu Zagorci ostala je još bila samo studentica Marica Hočevar. Bekavac joj je poručio da dođe u njegov župni stan kako bi je tobože poslao u Đakovo kod časnih sestara. Čim je došla u Bekavčev stan došli su udbaši svezali je i odveli u Sarajevo gdje je odmah, bez ikakva suđenja ubijena, kako ne bi uspjela odati Bekavca.

Ovo su samo neki od zločina Bosiljka Bekavca koje je počinio u 8 godina svoje idajničke službe krvnicima svoga naroda - i svoje bliže rodbine. Kako svemu, pa tako i svakome zlu mora doći kraj, narod je 1953. napokon saznao za Bekavčeve izdaje. Znajući da su mu, ostane li u njegovoj Jugoslaviji, dani odbrojeni zatražio je pomoć svojih udbaških vođa koji su ga 23. svibnja 1953., pod izlikom da ide kod svoga strica, istoimenog fratra, odpremili u Ameriku.

Jedne subote u ljeto 1968. nazvao me Drago Kenderić da je upravo saznao da za glavnog govornika na nekakvu proslavu ogranaka Seljačke Stranke i Hrvatske Bratske Zajednice u Hamiltonu dolazi zlikovac Bosiljko Bekavac, pa ako ikako mogu da odmah dođem kod njega. To mi nije bilo tako teško jer smo stanovali u istoj ulici (Gage Avenue), a Dragina kuća bila udaljenja svega nekih 500 metara od moje, pa sam za svega nekoliko minuta bio kod njega. Uz pisaći stroj Drago je tada imao i “Gestetner” (rotostroj za umnožavanje, jer onda još nije bilo fotokopijera ni kompjutera). Odmah smo stupili u akciju. Drago Kenderić bio je jedan od preživjelih bojovnika Hrvatske Ratne Mornarice s Azovskog Mora. Upoznao sam ga 1962. g. u hotelu Chateau Laurier koji se nalazi tik do kanadskog parlamenta u Ottawi, glavnom gradu Kanade. Tu smo došli na sastanak koji je bio sazvan s namjerom osnivanja “Saveza Kanadsko-Hrvatskih Društava” kao jedne pokrovne organizacije za brojna hrvatska društva i organizacije u Kanadi. Glavni inicijatori te plemenite ideje bili su dr. Stjepan Dubičanac koji je kao mladi liječnik, ustaški dragovoljac, čitav 2. svj.rat proveo u rovovima spasavajući ranjenike, te dična starina prof. dr Milivoj Mostovac, ing. Pere Ćulumović i drugi. Ja sam došao kao delegat iz Londona (Ontario), a mislim da je Drago došao iz Sudbury-a. Tu sam također upoznao ustaškog satnika Josipa Hećimovića, autora knjige “ U Titovim marševima smrti”, mučenika koji je na Križnom putu od Bleiburga do Beograda preživio strahovita mučenja i preživio dva srijeljanja. Nedugo poslije ovog sastanka umro je od neizliječivih rana prouzročenih srbokomunističkom tanadi. Nakon trodnevnog zasjedanja Savez je bio osnovan i bio sam izabran za 2. dopredsjednika. Nažalost, i s oom organizacijom dogodilo ono što se dogodilo i događa sa svim pokušajima ujedinjenja oporbenih udruga u današnjoj Hrvatskoj. Nu, takvi smo mi Hrvati - bili i ostali!

Drago Kenderić bio je rastom onizak čovjek, uvijek nasmijan i uvijek spreman za akciju. Možda za to što je 4 godine svoje mladosti proveo u krvavim bitkama protiv svih neprijatelja Hrvatske, posebno kao pripadnik Hrvatske ratne mornarice u bitkama s boljševicima na Azovskom moru, ovaj izvanredno hrabri Slavonac ničega nije plašio. To je bio onaj Drago koji je, ne brinući za svoj život, 1946. i 1947. iz engleskih zatvora u Italiji spasavao hrvatske vojničke i političke prvake koje je britanska tajna služba na čelu s zloglasnim Stephenom Clissoldom u savezu s oznom lovila i prisilno vraćala u sigurnu smrt u Titovoj Srboslaviji. Neki Britanci danas pokušavaju opravdati svoje megazločine izgovorima da je prisilno izručenje stotina tisuća civila i prevarom razoružane Hrvatske vojske iz Bleiburga u Titine masovne klaonice bilo: “...spontaneous act of repatriation, and a terrible mistake” (... spontani čin repatrijecije i strahovita pogrješka ), a istodobno prešućuju svoje podmukle krvničke akcije poput ove koju je u Italiji, u ime njihove “krune”, protiv nevinih hrvatskih izbjeglica vodio Stephen Clissold i njemu slični.

Zabava na kojoj je Bekavac trebao govoriti trebala se održati te subote navečer u domu HSS-a, tkzv. ‘Hrvatskom domu’, na Beach Road ulici. Odredili smo zablokirati sve prilaze toj zgradi i, ako se Bekavac pojavi, zadaviti ga golim rukama. I tako, dok sam ja u Draginoj kući na brzinu pisao letke i umnožavao ih na “Gestetneru”, Drago je telefonirao sve aktivne Hrvate po Hamiltonu i okolnim mjestima, a oni su opet pozivali druge. Proslava je trebala početi u 7 sati navečer, a već u 5 sati oko doma HSS-a skupilo se oko 200 naših aktivista. Iako je bilo još rano već je u dvorani bilo desetak gostiju među kojima je bio i gradonačelnik Hamiltona, Victor Cops s duprugom Geraldine. Pošto je odrastao među hrvatskim rudarima i drvosječama u Schumacheru na sjeveru Ontaria, a podrijetlom je bio Irac, Victor je uvijek dolazio na sve hrvatske zabave, nu ipak kao stranac nije mogao vidjeti razliku između Hrvata i “hrvata”. Nekako smo morali ući u dvoranu i obavijestiti ga da je obmanjen. Pošto sam nešto bolje govorio engleski od drugih, a znajući da će ubrzo stići policija mislio da moram ostati vani pred dvoranom, pa sam potražio čovjeka koji bi bio najpogodniji za “sastanak” s gradonačelnikom. I ugledah čovjeka koji je svojevremeno bio oženjen s Englezicom pa je dosta dobro govorio engleski. Bio je to ratnik iz ‘Maksove Obrane’ ustaša Ante Anić, rodom iz sela “Krasno” na Velebitu. Nije njega trebalo dugo nagovarati. Naš Ante se odmah uputi u dvoranu. Na vratima ga pokušavaju spriječiti. Kako bi svoj ulaz u dvoranu učinio legitimnim, Ante im u ruke ugura novac za ulaznicu, odgurne ih svojim širokim ličkim ramenima u stranu, ulazi u dvoranu i uputi se ravno k gradonačelniku. Malo za tim gradonačelnik i njegova supruga su napustili dvoranu i otišli kući.

U međuvremenu, svi koji su bili naumili doći na tu zabavu, videći da je ulaz zablokirala hrpa “ustaša”, na brzinu okreću auta i bježe odakle su došli. Ubrzo u 7 automobila “cruisera” stiže i policija. Iz jednoga izlazi visok časnik, Staff Inspector Albert Welsh, i pita o čemu se ovdje radi. Stupim pred njega i uručim mu jedan letak. Kad je pročitao letak upita nas: “Pa što ćete učiniti ako se Bekavac pojavi?” Odgovorih mu da ćemo ga ubiti. On pita imamo li mi kod sebe kakvo oružje. Rekoh mu da ga nemamo, niti ga trebamo, jer, ako Bekavac dođe, golim rukama ćemo ga raztrgati. Na to nam on reče da njegovi ljudi u svim policijskim postajama u Hamiltonu spremni čekaju da nas sve strpaju iza brave.
Odgovorih mu da nitko od nas još ovdje nije učinio nikakav prekršaj, te da prema zakonskim propisima on za to nema nikakva razloga, pa će morati pričekati dok mi Bekavca ubijemo, a tek onda nas može zatvoriti.
On na to odmahne rukom, uzviknu: “Vi ste lud narod”, okrene se i ode.
Drugi policajci su i dalje ostali,a pošto nije bilo nikakva nereda, sjedili su u svojim automobilima. Bekavac se nije pojavio. Kasnije smo saznali da je zlikovac već bio u Hamiltonu, ali kad je sačuo što će ga stići ako se pojavi na Beach ulici, nije se usudio pojaviti ni u zračnoj luci kod Toronta, nego su ga njegovi “zajedničari” kod kojih je bio odsjeo strpali u auto i “poskrivećki” preko Niagare prebacili u Ameriku.
Od tada pa sve do 13. rujna 1982., kad se je rastao s svojom sotonskom dušom, nije se usudio doći u Kanadu.

Uzprkos svemu što je ovaj sluga sotone učinio, ne samo protiv svoga naroda i protiv svega što svaka Crkva, pa valjda i naša katolička, smatra nepovredivim svetinjama, nego i protiv najosnovnijih zasada humanisma, on nikad od službene Crkve nije bio kažnjen - ni u najblažem obliku. Nu nije se tomu ni čuditi, jer kako bi osigurala, ako već ne svoj prosperitet, Crkva se borila za svoju egzistenciju, pa se je više put u povijesti prilagođavala političkim prilikama u kojima bi se našla. A pošto je ‘Crkva u Hrvata‘ od 1918. pa do danas uvijek bila pod žestokim udarom udruženih snaga velikosrbstva i jugokomunizma, ona je ili, bolje reći njezino vodstvo, više puta, nekad silom, nekad milom, bila pokorna sluškinja antihrvatskih, pa i ateističkih režima. A da to nije samo ‘figment’ moje mašte navesti ću samo dva od tisuća primjera koji nepobitno svjedoče o zajedničkim spletkama (pojedinih) visokih dužnosnika u upravi Crkve i Titove udbe, izključivo protiv hrvatskih svećenika koji su ljubili svoj narod i (mirnim putem) borili se za njegovu slobodu.

Dok Bekavac nije od strane Crkve imao nikakvih restrikcija, dominikancu dru. fra Vjekoslavu Lasiću dok je kao politički emigrant živio u Lundu (Švedska) tamošnje crkvene vlasti (zna se po čijoj naredbi) dozvolile su krstiti svu djecu osim hrvatske, samo za to što je bio politički aktivan u borbi protiv komunističke, ateističke Jugoslavije.

Američku Crkvu nije smetalo što su, s Bekavčevim blagoslovom, u “njegovoj” crkvi u Kiseljaku stanovali naoružani udbaški dželati i u njoj na najgroznije načine mučili vjernike, ali kad je radi svog hrvatskog domoljublja fra Mladen Čuvalo postao trn u oku udbe, cvrkvene vlasti u Amreici u savezu s hercegovačkom udbom, su ga raznim makinacijama pokušale diskreditirati i ukloniti da bi na koncu izmislili da je u crkvi u New Yorku u kojoj je bio župnik držao oružje.

(Biti će da mu je to “oružje” trebalo za podizanje revolucije protiv Amerike).

Mladen je otišao iz New Yorka i došao na novoosnovani Franjevački Centar u Norval ovdje u Kanadi. Ovdašnja biskupija Centar nije htjela priznati jer, uz jednog “hrvatskog” diecezanskog župnika iz te biskupije, i udbaši u Hercegovini (Bradvica, Prskalo i Lasić-Gorankić) su preko svojih suradnika u upravi hercegovačke franjevačke Provincije u Mostaru neumorno djelovali protiv njega. Sva žestina njihove ofenzive došla je do izražaja 1986. - 88. kad smo mi u odboru na čelu s fra Mladenom i fra Bertom Dragićevićem donijeli odluku i počeli skupljati novac za podizanje spomenika Bleiburškim žrtvama koji će biti postavljen kod ulaza na Centar, a pogotovo poslije skupljanja novca za obranu dra Andrije Artukovića. Tek kad je Mladen pod pritiskom udbe i Crkve uklonjen biskupija je Centar priznala.
Pošto je ovo jedna posebna, vrlo duga priča o našim bitkama s izdajnicima, o tome detaljnije u nekim od sliedećih emisija.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Podsjetnik...

E MOJ NARODE!

E moj narode, uzmimo u ruke sudbinu i sreću…

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Zaista, što reći na stanje u kojem se hrvatski narod nalazi, što reći, komu li se izjadati…e, moj narode.
Čovjeku, Hrvatu, pamet staje pri pogledu na sve što se događa oko njega u njegovoj Domovini.

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Ništa zato, za dašnje antihrvatske komesare neistine, moralne kreature i ništarije svake vrste u pokvarenosti do ljudske srži, one su sasvim dobre i s njima mažu strjelice koje ispaljuju na sve živo hrvatsko. Taj otrov nagriza i mnoge Hrvate koji tako kao omamljeni piju sve te vražje floskule kao majčino mlijeko. Jučerašnja klanja koje je hrvatski narod podnio se zaboravljaju i niječu, a na sva zvona se udaraju laži o navodnim zločinima Hrvata koji su se branili od četničkog noža i zvijezde petokrake. A kako to nije dovoljno da se začepe ta hrvatska usta onda se izvlače iz ropotarnice povijesti stare srbokomunističke morbidne laži o zločinima NDH, ustaša i ostalih klerofašista. Zločinci su, po toj sotonskoj istini, poklani Hrvati, vojnici, žene, djeca i starci koji su voljeli, željeli i branili svoju slobodu u svojoj državi, domovini Hrvatskoj.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Zaista čudovišno. Čudo od zla na djelu.

Duhovna pustinja u Hrvatskoj poprima sve veće razmjere jer očito zlo srbokomunizma, koje je na najokrutnije načine usmrtilo preko pola milijuna Hrvata za današnju bratiju koja je zauzela sve pore kako vlasti tako i tzv. civilnog društva, je nevidljivo i nepostojeće, a izmišljene klevete i laži nabacuju zlotvorno sa nesmiljenom mržnjom na krv nevinu kao svijetlu istinu ne znajući da i malo dijete vidi i viče : Car je gol! I da se ta istina ne bi vidjela i čula antihrvatska plaćenička bratija sve jače pravi zaglušujuću galamu i buku svojim orjunaškim medijskim bubnjevima laži i opsjene.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Drž te lopova, viče lopov iz svega glasa i prstom upire u nedužnoga. A dok se mi osvjestimo i istinu na vidjelo izvučemo dotle zlotvori uživaju na miru mirovine i svakovrsne ostale blagodati mučeničkog truda, znoja i krvi nevine hrvatske! A leđa im, vidimo, štite novopečene medijske sluganske kreature koje upravo oni preko svojih komunističkih pipaka u vlasti postaviše kao male titine pionire da nadobudno pjevaju stare pjesmice bratstva i jedinstva za nove stare unije uz stari demokratski pozdrav: smrt fašizmu-sloboda narodu.

O tomu kako su uz taj pozdrav oslobodili i preko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika mučeničkog života za titine pionire nije bitno. Kao ni nepoznat broj svećenika hrvatske pravoslavne crkve i hrvatskih imama. To je nebitno. Bitno je da je diktatura proleteijata, komunizam, u biti dobra ideja, čak poput kršćanstva, samo provedba je nešto zakazala i zato ne treba tu veliku ideju blatiti, ponavljaju prodane duše kojima ništa nije sveto. Uostalom, kazat će ti antikristi, sve je to fašistička banda koja je htjela Hrvatsku i smetala je za provedbu komunističkog raja na zemlji i zato su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. To su kolateralne žrtve. Što je sto milijuna žrtava za jednu tako dobru ideju kao što je komunizam. Tko se to usuđuje propitkivati i dovoditi u pitanje bit socijalizma s ljudskim likom, grme sluge zla.
Zaista lik sotone u ljudskom obliku.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

A mi slušamo i trpimo.

Pa zar ima netko komu nije na vrh glave bijednih izmišljotina i maloumnih laži one Veljačine, zapravo da li Februarkine, sapunice o nekim Ratkajevima ili one Vrdoljakove Mračne lažne i preduge noći svakojakih izlizanih komunističkih nebuloza. Ako komu to nije dovoljno da si sprži zdravi hrvatski mozak onda može pogledati koji uradak konobar-akademika Bage ili koju povijesnu eskapadu kolege mu akademika Bilandžića koji je inače završio dopisno prava, te preći kod sveznajućeg Stankovića i odmah se odreći Hrvata kad vidi tko su zapravo ti ličani Hrvati, jadni ti smo i čiji smo, a onda kod Jovanovića, pardon kod Šprajca da vidi i zadnji nevjerni Toma tko je zapravo ovdje gazda. Ili, jednostavno, može ostaviti upaljen HTV i po cio dan gledati što mu zbore Puhovski, Kuljiš, Latin, Banac, Milanović, Feral, Čačić, Sanader i Europa, gdje je Ašner, a gdje Budaj, što kaže Zurof, što napravi zločinački hrvatski režim napaćenom srpskom narodu, koga su jučer ustaše zaklale, tko je nosio slovo u i šahovnicu, mila majko…

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

Dakle, predugo šutimo, a kad istina šuti, vidimo, laž govori.
Pa dokle više! Zar nam nije dosta ove zaglušujuće buke zla i neistine.
Zašto ne branimo svoju Hrvatsku koja je sada u većoj opasnosti nego u ratu.
Uzdignimo čela i zapjevajmo onu Thompsonovu Lijepa li si, istino bijela i Hrvatska cijela!
Budimo, poput pređa časnih, za Domovinu Hrvatsku uvijek spremni! Laži usprkos.
I onda, nadajmo se, ima nade za nas, nas Hrvate! (Livno, 20. srpanj 2008.)

ing. Ante Matić


Da se ne zaboravi...

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini. Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba proživljavao bl. Alojzije Stepinac. Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina. Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba. Takve se izjave koriste kako bi se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati, završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški, Zenici, Požegi. Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju. Sve je to križni put hrvatskoga naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi. Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag. Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj. Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu, ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili nad Hrvatima genocid?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se, nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod. Mi danas rehabilitiramo osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo. Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne antifašistička.

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. K tome progoni nakon rata koji su se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak. Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su bili golih ruku. I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala hrvatski narod na proživljavanje križnog puta. Sve je to bilo smišljeno pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja. Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda. Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

O. Bošnjaković: U Beliburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet": "Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju. Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem svećenik. Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora. Rekao sam na suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko nije odgovarao.

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek. Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova, nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita. Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata može generirati nove podjele.

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest, čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice. Sve to utječe na branitelje Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji. Nitko ne gleda što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i neprestano je promicati.

Razgovarao: Vlado Čutura


Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.

Ante Čavka


Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.


Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Nekadašnji istaknuti pravaši

Ante Kovačić

Ante Kovačić je bio po zanimanju odvjetnik. Rođen je u selu Celine, kraj Zaprešića, 6. lipnja 1854., a umro u Zagrebu 10. prosinca 1889.
Smatran je najborbenijim pravašem svoga naraštaja.
Pisao je pjesme, satiru, feljtone i romane. Napisao je najbolji hrvatski roman 19. stoljeća "U registraturi". Značajan mu je roman "Fiškal", u kojemu, između ostaloga, obračunava s ilirizmom i njegovim pogledima na hrvatski narod.
U mnogim svojim satiričkim pjesmama obračunava s političkim protivnicima.
Posebno je na glasu njegova travestija "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj na vrlo uspješan način ismijava Ivana Mažuranića i njegov ep "Smrt Smailage Čengića".
U nedovršenomu romanu "Među žabari" analizira psihologiju provincije, demaskira moralnu pokvarenost i licemjerstvo "žabarskog" društva i daje niz grotesknih portreta i karikatura malograđana i moralnih puzavaca.


DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.

Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.

Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.

Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.

S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.

Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.

Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.

Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine

Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.

Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.

Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.

Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.

Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.

Ivan Gabelica


Jesmo li zaboravili...

Deset Božjih zapovijedi

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva!
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!


Iz povijesti naše slavne...

OPERACIJA SLOBODA

Prava istina o organizatorima otmice švedskog zrakoplova 15. rujna 1972. godine.
Do sada nepoznate audio poruke Mira Barešića, Anđelka Brajkovića, Marinka Leme i Ante Stojanova.


Nekadašnji istaknuti pravaši

August Harambašić

Pravaški bard August Harambašić rodio se je u Donjemu Miholjcu 14. srpnja 1861., a umro je u Zagrebu 16. srpnja 1911.
Pravo je doktorirao u Zagrebu 1892. Po zanimanju je bio odvjetnik.
Zbog svoga pravaškoga uvjerenja 13 puta bio je zatvaran.
Bio je poznat kao izvrstan govornik. Uživao je za života veliku popularnost zbog svojih rodoljubnih pjesama. Još dok je bio živ izišle su mu zbirke pjesama "Ružmarinke"(l882), "Slobodarke" (1883), "Sitne pjesme"(1884), "Tugomilke"(l887), "Nevenke"(l892), "Izabrane pjesme"(1895) i t.d.
Njegova pjesma "Starčevićeva himna" uglazbljena je kao pravaška himna.


Braniteljski radio

ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutrašnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


PODUPRIMO PROSVJED HRVATSKIH BRANITELJA

Poštovani,

HRT je od Promocije plus zatražio iztraživanje

http://www.jutarnji.hr/prosvjed-ispred-ministarstva-branitelje-podrzava-manje-od-50-posto-gradana/1234562/

podpore vojnika prosvjednika. Po tom iztraživanju prosvjednike podupire 46% izpitanika.

Dokažimo da je postotak znatno veći!

Zahtjevnicu (peticiju) je pokrenuo Zdrug pristaša hrvatskih vojnih prosvjednika kao podporu Udruzi stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida koji prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja, Savska 66 u Zagrebu, sa glavnim zahtjevom da ministar branitelja Predrag Matić - Fred podnese ostavku, a također i njegova zamjenica Vesna Nađ i pomoćnik Bojan Glavašević, uz zahtjev da se donese Ustavni zakon o pravima hrvatskih brantitelja i njihovih obitelji.

Možete ju podpisati putem poveznice: http://citizengo.org/hr/node/13723

Molimo Vas, prosliedite ovu poruku svojim pouzdanicima!

Bog i Hrvati!

Zdrug pristaša hrvatskih vojnih prosvjednika


Zahtjevnicu je pokrenuo
Zdrug pristaša hrvatskih vojnih prosvjednika
kao podporu Udruzi stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida

U nastavku su zahtjevi, koje je izniela Udruga.

Prvi zahtjev

Smjena ministra Predraga Matića, zamjenice ministra branitelja Vesne Nađ i pomoćnika ministra branitelja za stambeno zbrinjavanje Bojana Glavaševića.
Zašto?
Zbog nesposobnosti i neodgovornosti u vođenju ministarstva te ponajviše zbog omalovažavajućeg i degradirajućeg odnosa prema hrvatskim braniteljima.
Objašnjenja:
Fred Matić laže i vara hrvatske branitelje; prije godinu dana kada su rađene izmjene i dopune zakona o hrvatskim braniteljima u udruzi Specijalne policije ispred 50-ak predstavnika udruga Matić je obećao da se nikakva prava branitelja neće smanjivati te da se zakon mijenja samo radi udovica Domovinskog rata kako bi im se osigurala mogućnost ponovne udaje bez gubljenja prava. Također je obećao da će u izradu zakona uključiti predstavnike udruga.
Sve obećano bila je čista LAŽ.
Predstavnici udruga NISU bili uključeni u izradu zakona već su izmjene i dopune zakona predložene bez njihova sudjelovanja u tome. Do smanjivanja prava je došlo što je svima poznato. No smanjivanje materijalnih prava nije najgore što se dogodilo.

Hrvatski branitelji suosjećaju s hrvatskim narodom i uvijek su spremni zajedno s narodom podnijeti žrtvu. Pod krinkom davanja prava na ponovnu udaju udovicama Domovinskog rata iz Zakona je izbačena rečenica koja priječila da oni koju su napadali Hrvatsku ostvaruju materijalna i bilo kakav druga prava. Izbacivanjem te rečenice otvara se mogućnost da vojnici koji su vršili agresiju na RH počnu ostvarivati prva preko našega ministarstva.

Sve ovo odvija se pod potiho i pokušava se provući pod davanja prava civilnim žrtvama. Tako ministar daje slijedeću usporedbu: „Kad je ludi Martić granatirao HNK, dvije kolegice su išle na kavu: Ivanka i Jovanka. Ivanka je ostvarila prava koja joj pripadaju kao civilnoj žrtva, a Jovanka nije. Nakon 25 godina od rata, civilne žrtve rata imaju jednako pravo, to je civilizacijski doseg. To su ljudi koji plaćaju porez ovoj državi." Ministre, nitko ovdje ne govori o Jovanki i Ivanki, ovdje je riječ o tome da Vi ludog Martića želite staviti pod okrilje zakona o hrvatskim braniteljima.

Poručujemo još jednom: NE ŽELIMO DA AGRESORI OSTVARUJU PRAVA NITI SADA NITI IKADA U BUDUĆNOSTI I TRAŽIMO DA SE U ZAKON VRATI ODREDBA KOJA JE TO SPRJEČAVALA.

Matić govori o potrebi za komunikacijom i dijalogom sada kada smo mu došli ispred vrata, a preko godinu dana nije sazvan savjet branitelja preko kojega ministar ostvaruje direktnu komunikaciju s braniteljskom populacijom. Takav bahat i bezobrazan odnos nas je prisilio da dođemo ispred vrata, uzmemo megafon i iznesemo ono što nismo bili u stanju iznijeti na sastancima jer ih ministar nije želio organizirati.
Tko je branio ministru da svaki mjesec sazove savjet i komunicira s braniteljima?
Sada je za dijalog s ministrom kasno. Izmjene i dopune zakona vrše se nekim hitnim tajnim procedurama bez javne rasprave, bez prilike da predstavnici braniteljskih udruga imaju uvid u isti.
Pitamo se: Matiću, čemu tolika žurba, čemu tolika tajnovitost i što nam to opet pokušavaš podvaliti?
Stoga postavljamo i drugi zahtjev.

Drugi zahtjev

Organiziranje javne raspravu o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim braniteljima i donošenje Zakona o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima na ustavnoj razini.
Objašnjenja:
Smatramo da je krajnji trenutak da se zaštiti dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo branitelja i to na način da niti jedna buduća vlast to više ne može promijeniti.
Svjedoci smo pokušaja ove vlasti da izmjenama i dopunama zakona koje su pokušali progurati dovedu do izjednačavanja žrtve i agresora te da time omalože Domovinski rat i sve hrvatske branitelje te stoga tražimo da se to jednom zauvijek zaustavi i regulira Ustavom.
Pitamo se: ako je odnos prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima takav tek nekih 20 godina poslije rata, što će biti za 30, 40, 50 godina kada hrvatskih branitelja više ne bude među živima?


Vukovar, Škabrnja, 18.11.2014.

NE ZABORAVIMO VUKOVAR, ŠKABRNJU... ŽRTVU SVETU ZA HRVATSKU!


Čuješ li i ti...

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva

vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto


Godinu ranije...

Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda!

Mediji u Hrvatskoj obasuti su ovih dana naslovima o gradu Vukovaru u kojem će se 18. studenog 2013. godine usredotočiti obilježavanje obljetnice rušenja hrvatskog grada i pokolja hrvatskog pučanstva kojeg su izvršili zločinci: domaći četnici, srpski dobrovoljci i JNA. Ruševine u gradu i grobovi na Ovčari obvezuju hrvatski narod da bude dosljedan u sjećanju i poštivanju spram onima koji su ubijeni na zvjerski način, koji su mučeni, ispaćeni, silovani i prognani, te i onim za koje se ne zna gdje su im bačena izmrcvarena tijela.

Dakle, Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, čiji su se čelnici već dva puta našli u beznačajnim razgovorima s premijerom Zoranom Milanovićem, njegovim ministrima i savjetnicima. Kukuriku vlada inzistira na postavljanju ćiriličnih pločica na ulicama i na državnim ustanovama. Dakle, čaša je prelivena!

Priopćenje Stožera od 8. studenog 2013. (u sažetku) glasi: Vukovarci su bili strpljivi u godinama prognanstva čekajući povratak mnogi su u progonstvu umrli ne dočekavši vidjeti svoje porušene, spaljene, opljačkane ili ''zauzete'' domove. Tražiti od Vukovaraca, da u ime ''nove pravednosti'', ''političke korektnosti'' i ''prava'' zaborave stradanja, zločine, žrtve i zločince, da odustanu od traženja istine i pravde, da odustanu od svoje prošlosti, a time i budućnosti, da pogaze svoja obećanja dana suborcima, da svojim ranjenim dušama liječe bolesne ambicije političara i njihovih poslušnika, e to, nije moguće i na to Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nikad ne će pristati. Točka!

Bilo je vremena kad su se mogle postaviti čvrste povijesne odrednice značenja Vukovara za Hrvatsku i hrvatski narod. Baš u pravo vrijeme poslao sam poruku predsjedniku RH, Vladi i zastupnicima u Saboru - Vukovar treba perpetuirati. Na žalost, nitko se nije javno oglasio, a što je još tragičnije nijedna tiskovna publikacija u Hrvatskoj nije objavila moj prikaz! Prikaz je bio objavljen samo u dijaspori: Hrvatski vjesnik, Melbourne, Australija, 4. travnja 1997., Zajedničar, Pittsburgh, SAD, 16. travnja 1997. i u Zborniku mojih studija - Pogled s Torontskog tornja, ZIRAL, Mostar, 1998. Zbog aktualnosti sadržaja prikaz prenosimo u cijelosti:

VUKOVAR TREBA PERPETUIRATI

Uskoro će biti izbori u Hrvatskoj (13. travnja 1997.) i nakon toga reintegracija Hrvatskoga Podunavlja čim bude dovršen proces ostvarenja cjelovitosti hrvatskoga državnog prostora; prostora koji je bio u ''socijalističkom republičkom okviru'' za vrijeme Jugoslavije. Jesu li te granice, gledano s hrvatskog stajališta, zadovoljavajuće; da li su prirodne i permanentne , nije svrha ovog osvrt, nego – što bismo trebali učiniti u tim granicama, u pogledu obnove i izgradnje. Naime, dostaje je toga već obnovljeno i napravljeno, a radovi su u tijeku na izgradnji novih puteva koji će povezati brže (i bliže) sjeverne granice i sela s obalama Jadrana.

U obnovi srušenih gradova i sela diljem Hrvatske, neka je mjesta čak teško i prepoznati jer su to sve same ruševine. Na nekima će ostati vječni tragovi mržnje i zločina. Ipak, postoji jedan grad koji se razlikuje od svih porušenih gradova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To je Vukovar. Nekadašnji grad grofova, središte mnogih povijesnih i kulturnih znamenitosti hrvatskog naroda civilizirane Europe. Vukova je grad koji treba, u novakom obliku i stanju kakav je danas, sačuvati za vječnost, spasiti od zaborava i učiniti trajnim. Treba ga neprekidno održavati u postojećem stanju, učiniti ga besmrtnim, odnosno perpetuirati.

Vukovar, ovakav kakav je danas, treba ostaviti hrvatskim naraštajima, povijesti i svijetu u zavjet (amanet!) kao simbol: mržnje, zločina, genocida i baklanštine čime nas je ''obdari'' istočni susjed (Srbija) nakon skoro cijelog ovog (dvadesetog) stoljeća zajedničkog (državnog) života, kako se nikad više ne bi ponovile pogreške iz 1918. i 1945. o stvaranju novih savezništva.

Obnova i izgradnja Vukovara

Nakon mirne (ili prisilne) reintegracije hrvatskog Podunavlja, hrvatska Vlada vjerojatno ima nakanu obnoviti i izgraditi Vukovar, kao bi se stanovnici mogli vratiti u svoje domove. Takva su obećanja dana izgnanicima. Za izgradnju uništenog grada, u kojem je sve srušeno, izuzev jedne zgrade – pravoslavne (srpske) crkve (!), koliki god su proračunom predviđeni novčani iznosi, ipak ne će biti adekvatni za restauraciju grada, kako bi Vukovar opet dobio izgled kakav je imao prije srpske agresije. Ako bismo pomislili na obnovi i izgradnju Vukovara s arhitektonskog stajališta (gradnja i oblikovanje zgrada), ne bi se isplatilo vratiti Vukovar u prijašnje stanje, bez obzira na troškove i vrijeme obnove. Sa stajališta građana, koji su sve izgubili: dom, imovinu i – mnogu rodbinu, njihov eventualni povratak u Vukovar značio bi dolazak na groblje i boravak u sarkofazima (kameni grobovi napravljeni od jedne vrste vapnenca koji ima svojstvo da brzo izjede meso pokojnika i – duše povratnika). Međutim, s hrvatskoga nacionalnog i državotvornog stajališta, Vukovar bi trebalo pod svaku cijenu (zakonskim regulativama) zadržati i zaštititi u sadašnjem obliku, što bi u konačnici imalo višestruku korist:

a) Iz praktičnih je razloga lakše sagraditi jedno novo naselje (grad) iz temelja (ispočetka) nego čistiti stare ruševine i na njima podizati nove zgrade;

b) Mnogi povratnici i uz najpovoljnije uvjete ne će se nikad vratiti u grad u kojem sve zaudara po ljudskim leševima; u grad u kojem ni trava ne bi pokrila krvave tragove po ulicama i vrtovima;

c) Vukovar bi trebalo proglasiti nacionalnim svetištem, simbolom domoljublja i žrtve hrvatskog naroda u borbi za slobodu i oslobođenje iz balkanskog okvira.

Što predstavljaju ruševine Vukovara?

Sa sigurnošću možemo ustvrditi da ne će nikada biti izvedeni pred međunarodni sud svi ratni zločinci; ne će biti ni oni koji su najodgovorniji. Dakle, mnoge neće stići kazna ljudskih zakona! Stoga je potrebno ostaviti Vukovar hrvatskim i svjetskim pokoljenjima; grad u kojem je ljudskim životima pisana povijest dvadesetog stoljeća u središtu civilizirane Europe.

Vukovar je grad na rijekama Dunava i Vuke; grad koji razdvaja dva naroda (srpski i hrvatski); dvije civilizacije (zapadnu i istočnu); dvije vjere (katoličku i pravoslavnu); dva mentaliteta (europski i balkanski); grad u kome, realno gledajući, mogu zajedno živjeti (obitavati) samo mrtvi Hrvati i Srbi.

Vukovar je posljedica Jugoslavije, države koju su stvorili Saveznici i svako obnavljanje značilo bi brisanje njihove odgovornosti za stoljetnu tragediju hrvatskog i srpskog naroda. Vukovar bi, isti tako, trebao biti uzor i srpskom narodu, ne samo kao svjedočanstvo izvršenog zločina nad nevinim i golorukim građanima susjedne države, nego i opomena u nacionalnom i vjerskom pogledu da šovinizam, velikosrbizam i agresija obmanjuju pučanstvo i kopaju nove vlastite grobove.

Budućnost Vukovara

Pretpostavljamo da će odgovorni čimbenici u Hrvatskoj ozbiljno razmotriti ove nabačene misli, te da neće požuriti s obnovom i izgradnjom Vukovara, bar dok se ustanovi jedna zastupnička komisija koja će razmotriti (i procijeniti) sudbinu Vukovara. Bilo bi žalosno da među hrvatskim zastupnicima bude i onih koji bi se protivili perpetuiranju Vukovara, poradi osobnih interesa i simpatija spram Beogradu, a zbog obzirnosti iz prijateljskih (jugoslavenskih) odnosa kojima su bili vezani uz Beograd.

Sudbina Vukovara, ovim putem, odredit će i sudbinu hrvatski zastupnika: na kojoj bali Dunava stoje. S onima, koji žele da se zametne trag tragedije hrvatskog naroda i da se obnovi Vukovar, trebalo bi postupiti kao što su Česi, pobunivši se protiv kraljevske protunarodne politike (23. V. 1618.), bacili kraljevske namjesnike kroz prozor praške Gradske vijećnice (defenestacija).

U povijesti čovječanstva imamo nekoliko slučaja, koje bismo mogli dovesti u svezu s Vukovarom. Naime, ruševine Babilona i Sodome i Gomore, već stoljećima opominju čovječanstvo na obraćanje samo zato što nitko nije ''obnovio i izgradi'' babilonske i sodomske zidine. Međutim, u novijoj povijesti imali smo, isto tako, nekoliko ''babilona'' kao što su Hirošima, Nagasaki i Dresden, koji nisu Bogu skrivili da ih stigne Njegova kazna. Amerika je bacila atomsku bombu na gradove Hirošimu i Nagasaki, koje je dobrim dijelom pomogla obnoviti i izgraditi samo da što bolje zamete trag genocida pred novim naraštajima Japanaca, koji su već uz Coca-Colu zaboravili genocid, jer osim spomenika na zbivanja nema ništa što bi očevidno moglo u čovjeku izazvati posebno zaprepaštenje i osjeća protrnutosti.

Slično je i s Dresdenom kojeg su Saveznici gotovo sravnili sa zemljom kao čin odmazde prema Njemačkoj. Nakon rata grad je obnovljen i ima veoma malo uzoraka koji podsjećaju na zločin. Mlade generacije Nijemaca i građana Dresdena ne znaju da je njihov grad bio pakao na zemlji. Isto će se dogoditi i s Vukovarom ako u njega dođu buldožeri. Netko će, ipak, biti odgovoran za Vukovar, ako ne pred Međunarodnim i Hrvatskim sudom, zasigurno će biti pred Božjim sudom, kao što su svi oni koji nije stigla kazna ljudskih zakona.

Da bi porušeni Vukovar mogao postati i ostati trajna opomena svima onima koju su ga bjesomučno rušili, a čitavom svijetu vječan podsjetnik na one zločine koji su taj divni grad na Dunavu rušili, taj grad mora ostati Vječni Vukovar, poput ''Vječnog Rima'', ali u posve drugom smislu. Stoga ruševina grada Vukovara treba ostaviti u sadašnjem stanju, a do njega izgraditi moderan NOVI VUKOVAR.

Pjesnik moli Dunav da bude ''nježan kad prolazi kraj Vukovara'', a kako bi tek bili osjećajni hodočasnici koji bi dolazili iz Hrvatske i cijelog svijeta da vide Vukovar, da se pomole i poklone. Vukovar je grad Siniše; grad svakog Hrvata u domovini i dijaspori i kao takav treba biti ostavljen u nasljeđe – ne kao povijesni festung nego kao živa istina.

Vukovar je egzaktan odgovor Jasenovcu. Naime, u Jasenovcu su pola stoljeća Srbi tumačili svijetu da su ''Hrvati genocidan narod'', jer su s kostima i slikama zločina, koje su nositelji vlasti ''dokumentirali'' do beskrajnosti (in infinitum) nadimali ''žrtve fašizma'', a zapravo su tu Hrvati bili stvarne žrtve fašizma i komunizma. Vukovar je jači od bilo koje ''povijesne'' knjige. Stoga treba ostati ovakav kakav je danas – knjiga koju će pomno pročitati svatko tko dođe u grad. Bilo bi uputno da u zidine grada Vukovara dolaze skupine i pojedinci, turisti, kojima vodići trebaju pokazati sve bivše znanstvenosti grada. Vukovar može postati ''Dubrovnik na Dunavu'', u kojeg domaći i strani posjetitelji, pa i turisti, ne bi dolazili da se, kao u Dubrovniku, dive njegovim vrijednim povijesnim i kulturnim spomenicima i građevinama, već da u Vukovaru nađu najilustrativniji dokaz velikosrpskog bezumlja i zločina – rušenje divni boroknih zdanja i vršenje najmasovnijeg genocida na hrvatsko prostoru nakon II. svjetskog rata. U stvari, u porušeni i mrtvi Vukovar bi se dolazilo sa strahopoštovanjem, ali i s neizmjernom dozom divljenja spram njegovih viteških branitelja, dok bi Novi Vukovar postao živi grad – grad u kojem bi cvao novi život jednog novog hrvatskog i vukovarskog naraštaja.

Zašto, Jahve, stojiš daleko,
zašto se skrivaš u dane tjeskobe?
Obijesni bezbožnik jadnika goni,
u zamke ga hvata kojem u postavi.
(Psl. 10, 1)

Rudi Tomić


Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...

hrperoistine.wordpress.com

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?

Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.

Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.

Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.

Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg.

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi, a stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.

Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.

1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.

Bio sam 72 dana u zemunici

U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.

Ne mogu opisati taj j... strah

Došla je večer, a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako, a stražari naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart, Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.

Najljepši i najsretniji dan

Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)

Uredio Franjo J. Ćehić


Zagreb, 17. 11. 2014.

Otvoreno pismo Vojku Obersnelu, gradonačelniku Rijeke

Gospodine Obersnel!

Pratila sam u Večernjem listu Vašu polemiku s redateljem Jakovom Sedlarom. Posebno me se dojmio Vaš odgovor u Večernjem od 14. studenog 2014. godine. Kažete da ste ponosni što pripadate tzv. Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koja je slijednik Komunističke partije SFR Jugoslavije. To znači da ste ponosni i na partiju čiji je slijednik Vaša partija.

Vaša partija SDP je po demokratskim i moralnim pravilima (ako znate što su ta pravila) trebala startati u novom demokratskom društvu kao i sve druge novoosnovane političke stranke, a ne naslijediti svu materijalnu imovinu totalitarne partije koja je ne samo ubijala i zlostavljala, nego i pljačkala narod kako je htjela. Dakle, sva ta imovina je trebala biti nacionalizirana, tj. vraćena narodu, a ne Vašoj partiji, što je vrlo nemoralno.

Drugo, ako ste naslijedili Komunističku partiju, onda ste uz tu imovinu naslijedili i sva zločinačka djela te partije. Svaki zločinac ima u sebi i nešto manje ili više dobro, ali njemu se sudi kao zločincu za njegove zločine, a ne oslobađa ga se zbog nekih i dobrih djela.

Vi kažete da se Vaša partija ispričala Deklaracijom od 3. studenog 1990. godine. Znači za sva zlodjela zločincu se dovoljno ispričati, kao da netko nekoga slučajno trkne u tramvaju. Tako i Vi, kao i Vama slični ponosni slijednici zločinačke partije, ponosno nastavljate obnašati vlast u demokratskoj novoj državi kao da se ništa nije ni dogodilo. Usuđujete se napadati i kritizirati čestite ljude koji vole svoju zemlju i svoj narod, te cijene sve što je dobro kroz povijest toga naroda učinjeno. Vi osuđujete pojedine osobe koje su najviše moguće žrtvovale za svoj narod i domovinu. A što ste Vi i Vama slični, osim za svoje privilegije, učinili za hrvatsku domovinu ili bar samo za Rijeku? Vaše ponašanje i Vašega štićenika Olivera Frljića, na žalost intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, zaista je beskrupulozno i monstruozno.

U prilogu Vam dostavljam članak francuskog književnika Christophea Dolbeaua: "Hrvatska 1945: Obezglavljeni narod" u kojemu se opisuje samo jedan dio strašnih zločina koje je Vaša zločinačka partija prednica počinila!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Hrvatska 1945: obezglavljeni narod
(Komunistički aristicid nad Hrvatima)

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati "društveno opasne elemente", t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i "reakcionarnu" elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima...

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi" -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] - (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je "službeno" likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci - drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka - postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski "sudovi" ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi -- a to se treba naglasiti -- nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne "zadruge" koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt "praznovjerju"

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i "opijum za narod", novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina -- možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske "bijele Rusije" na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić - oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon "Oslobođenja," borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao "neprijatelji naroda" i " agenti inozemnih reakcionara", stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju "Nema Boga", dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je "Bog je mrtav" (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava "briga" likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: "ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (...) sebe smatraju da su mozak naroda ", ali "u stvarnosti to nije mozak, već sranje" (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) - (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem "crvenog terora" (20)...

Ciljevi "čistka" AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. "Veliki strah", po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško "kažnjeni," navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) - od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl'Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve "loše" reference. Tako se napadaju djela "ustaša" (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina "mana" što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i "neprijateljske knjige", t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-d?s-Pr?s) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i "Čiče" Janka (Moše Pijadea) ...

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud "lov na vještice", nikada nije imalo za cilj kazniti neke "fašističke zločince" (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, " Bleiburg, démocide yougoslave ", in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint-Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je "glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda". Vidi N. Beloff, Tito's flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije "Audrey" - vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000.
(4) "Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije ", Vidi D. Vukelić, " Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 - Halfway between Stalin and West ", Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, " Envy and Aristocide ", u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, " Sociobiologija Bleiburga ", Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom " Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg " http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, "Bleiburg und die Folgen", 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, " Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata ", u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [" Croatian totalitarian communist government's press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) ", u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, " Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II " na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pr?tres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 ? 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića - svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 ? 1960, Paris, L'Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4. (22) Vidi Bogdan Radica, " Veliki strah : Zagreb 1945 ", u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje "stranke inteligencije " - ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).


Vukovar, 16.11.2014.

PROGLAS STOŽERA - KOLONA SJEĆANJA 2014.

Vama kojima služimo, braniteljima, stradalnicima, hraniteljima i moliteljima, svekolikoj hrvatskoj javnosti u Domovini, Herceg Bosni i iseljeništvu. Kolona sjećanja uvijek je bila i ostat će samo jedna.

Oni koji 364 dana u godini napadaju žrtvu Vukovara protuzakonitim simbolima, sabotiraju saborski dijalog o prijeporu, izbjegavaju odluke Ustavnog suda, su peta kolona unutar kolone. Oni su prošle godine odustali od Kolone sjećanja i iskazivanja pijeteta žrtvi Vukovara i Hrvatske, oni su odustali od svog, hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja oni svoje sramotno odustajanje proglašavaju incidentom za kojeg krive druge, oni traže da živa žrtva zašuti kako bi samo toga dana mogli, pred TV kamerama, iskazati pijetet po službenoj dužnosti.

Odustali su tada od kolone i „vukovarske“ Hrvatske! Stoga živa žrtva Vukovara i Hrvatske neće ulaziti u krug bolnice, a svakome je na izbor i savjest.

Braćo i sestre u oružju,u boli ,u nadi, u Kristu. Dođite , ponesite lampione i krunice – budimo zajedno u molitvi. Dođite s nacionalnim obilježjima, ponosno podignite svoje trobojnice, zastave svojih ratnih postrojbi i udruga. Podignite zastave svojih županija, gradova i župa iz kojih dolazite. Transparentima istaknite naše zajedništvo u iskazivanju pijeteta žrtvi Vukovara i žrtvi Hrvatske, kako je to primjereno Koloni sjećanja. Neka nam duh zajedništva kroz molitvu,učvrsti dostojanstvo i mir dostojan onih kojima hodimo u Koloni.

S vjerom u Boga i Hrvatski narod.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara


Krvavi pir Republike

Nakon Francovog vojnog udara sa zvjerskim žarom započinje neviđeni krvavi pir Republike nad Crkvom i svećenstvom. Katalonski anarhist i pisac Joan Peiro piše: „Ako postoji Bog ubijte ga u žaru borbe.“ Radio Barcelona prenosi zapovijed Republike: „Treba srušiti Crkvu i sve ono što na nju podsjeća.“ Članovi komiteta dobivaju zapovjedi poput ove: „Ako se radi o svećenicima nema milosti: treba ih sve poubijati bez milosrđa; imamo naređenje da ubijemo sve biskupe, svećenike i fratre.“ Rezultat bezbožničkog gnjeva Republike bio je nezapamćen u povijesti čovječanstva. Posljednjih dana srpnja 1936. godine svakog dana ubijeno je oko 60 svećenika, a na blagdan svetog Jakova, 25. srpnja, ubijeno ih je 95. Tim ritmom ubijanje svećenika i fratara nastavilo se i u kolovozu… Rekapitulacija je slijedeća: anarhisti i komunisti tijekom španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.) zvjerski su pobili 13 biskupa, 4 184 biskupijska svećenika i sjemeništaraca, 2 365 redovnika, 283 redovnice i nekoliko tisuća vjernika laika.
(Augustin Kordić: Šest pravih svjedoka vjere, Veritas – br. 4/2001.)


Hrvatski velikani

Sjetimo se hrvatskih velikana
Kako bi manje boljela sadašnja rana.
Oni su nam uzoran primjer dali,
Za dobrobit domovine se žrtvovali.

Povijest pamti prvog hrvatskog kralja,
sjeća se Tomislavovog sjaja.
Jake Bugare je porazio,
Hrvate u moćnom kraljevstvu ujedinio.

Kada su turski barbari harali Bosnom,
suočili su se s kraljicom Katarinom prkosnom.
Blažena je na rat protiv Turaka pozivala
i pravo na Bosnu Papi predala.

Turci znaju do današnjeg dana
Za Petra Berislavića, hrvatskoga bana.
Imao je hrabrosti, snage i dostojanstva,
S njim Hrvatska postade predziđe kršćanstva.

Dr. Ante Starčević je Otac domovine,
Utemeljitelj Stranke prava 1861. godine.
Zagovarao je hrvatsku nezavisnost,
Pokazivajući strogu beskompormisnost.

Revolucijom prekinuti tuđinsku vlast,
Taj pokušaj izražava Kvaternikovu čast.
Dao je život za svoj san,
Do kraja narodu i zemlji odan.

Tvorac hrvatske države nakon ropstva stoljetnoga
Je bio snažni Poglavnik roda bosanskoga.
Ustaša protiv velikosrpskog šovinizma
I neprijatelj otrovnog crvenog komunizma.

Ni jedan pravi Hrvat ne krije
Da voli zapovjednika nepopjeđene Crne Legje.
Vitez Jure Francetić, sin Like -
Ponos svete Hrvatske velike.

Jedan od obnovitelja HSP-a
Je postao smetnja crvenog HDZ-a.
Prvog načelnika stožera HOS-a
Ubiše krvnici Franjinoga KOS-a.
Pravaški počasni Predsjednik
Ostaje zauvijek Ante Paradžik.

Branili su cijelu Hrvatsku slavni HOS-ovci
Dok ih nisu zaustavili mafijaški Bobanovci.
Ubili su velikoga Kraljevića Blaža,
Još je Za dom spremna njegova straža.

U vremenu straha od židovskih lobija
Jedan Hrvat njihove laži razbija.
Mladen Schwartz je mislilac Desnice nove,
Hrvatima poklanja vizije i snove.
Hvaliti će ga budući naraštaji
Kada nestanu globalistički lakaji.

Hrvatski narode, nedaj svoje junake zaboravu,
Bori se kao oni za svoju državu.
Čeka Te novo zlatno doba
Ako si spreman za borbu do Groba!

Darko Tolić


SKANDALOZNA PROSLAVA PADA VIROVITICE 1944. GODINE

Može li vladajuća koalicija u Virovitičko-podravskoj županiji, i buduć vladajuća koalicija na državnoj razini – HDZ, HSS, HSLS, HSP AS I BUZ – slaviti s onima koji svoje pobjede slave na hrvatskim grobovima? Kad se pročita vijest da su „predstavnici Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije (UABA), Grada Virovitice i Virovitičko-podravske županije“, (1) prvi put nakon 1990. godine obnovili tradiciju proslave tragičnog pada Virovitice 5. listopada 1944. godine kao tobožnjeg „Dana oslobođenja“, onda je gore postavljeno pitanje posve opravdano.

Proslava u Virovitici

U Virovitici je ponovno zaigralo političko kozaračko kolo. Ovo političko kolo je na Gradskom groblju 5. listopada proslavilo 70. obljetnicu pada Grada u ruke Titine Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Virovitičko-podravsku županiju su predstavljali zamjenik župana Igor Pavoković i tajnik Županijske skupštine Ivo Horvat. Na vijencu koji je položen u ime Županije piše: „Borcima NOR-a poginulim za oslobođenje Virovitice – VPŽ“.

Vlado Jurić, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije je govorio o značaju ponovnog obilježavanja datuma iz tzv. „Narodnooslobodilačke borbe“ i tom kontekstu istaknuo zanos „generacija“ - valjda je mislio na komunističko-partizanske generacije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, njihove simpatizere i suradnike - koje su tobože gradile „pravednije, dostojanstvenije i demokratskije društvo od svega do tada poznatog … društvo ravnopravnih naroda i punih građanskih sloboda“. (2) To društvo je bila komunistička Jugoslavija u kojoj su komunisti proveli nedemokratsko i nepravedno gospodarsko razvlaštenje gospodarske elite: nasilno oduzimanje privatnog vlasništva ljudima koji su ga znali sticati i upravljati njime. Nije prošlo ni pedeset godina došlo je do nagle privatizacije. Ovo bi se moglo nazvati dvostrukim gospodarskim, moralnim i političkim stresom čije posljedice osjećamo i danas.

Vlado Jurić očito ne razlikuje ili ne želi razlikovati komunističku strahovladu i političku slobodu, diktaturu i demokraciju; ne zna ili ne želi znati za sva stradanja hrvatskog i drugih naroda prouzročenih komunističkom strahovladom, stalnom „permanentnom revolucijom“, kako su jugoslavensko-komunistički „revolucionari“ sami nazivali svoje djelovanje i način vladavine. Nije im bilo dosta revolucijom doći na vlast, nego su stalno djelovali na revolucionaran način „permanentna revolucija“ profesionalnih revolucionara. Komunisti su i teoretski zastupali diktaturu proleterijata, dakle, diktaturu. Oni su se smatrali predstavnicima proleterijata, tj. radničke klase, koji imaju pravo na diktaturu. To je za njih bila demokracija. To što su svoju diktaturu nazivali demokracijom bilo je obmanjivanje i samoobmanjivanje iza kojeg je stajao argument sile, „permanentna revolucija“ i „zaštita revolucinarnih tekovina“ do kojih se došlo puškom i sličnim sredstvima.

Vlado Jurić je u tako malo riječi uspio oživjeti obmanjivački titoistički jugoslavensko-komunistički duh. Najžalosnije u svemu tome je činjenica da su legitimitet i ohrabrenje ovom skupu dali predstavnici vladajuće koalicije u Virovitičko-podravskoj županiji. Igor Pavoković, zamjenik župana Virovitičko-podravske županije je istaknuo da je „ova država stvorena na temeljima antifašizma pa ponosno možemo dolaziti na ovakva mjesta i ovakve događaje“ (3). Kako su Hrvati devedesetih „ovu državu“ RH gradili na temeljima titoističkog antifašizma Pavoković nam kaže u sljedećoj rečenici: „U Hrvatskoj je srušeno oko tri tisuće antifašističkih spomenika.“

Dožupan Pavoković ističe da je u tom rušilačkom otklonu od titoističkog antifašizma Virovitica nešto posebno, nekakav izuzetak: „Virovitica je jedan od rijetkih gradova u kojima je središnji spomenik antifašizmu sačuvan i iz Gradskog parka preseljen na Partizansko groblje.“ Nije odmah iz gradskog parka preseljen na Gradsko groblje, postojala je jedna duža međufaza. Kad je spomenuti spomenik bio uklonjen iz gradskog parka, graditelji RH na temeljima titoističkog antifašizma nisu znali kamo s njim, pa nakon godinu dana opet nisu znali kamo s njim, pa nakon godinu dana opet nisu znali kamo s njim itd. Momčad na vlasti se promijenila pa opet nisu znali kamo s njim, pa se momčad opet promijenila i…

Da je titoistički antifašizam tako dobar temelj za državu kao što su mislili titoisti, Jugoslavija se nikad ne bi srušila i raspala. Svatko tko voli RH treba ga držati daleko od njenih temelja. Neovisna Republika Hrvatska nije stvorena na temeljima titoističkog antifašizma, nego usprkos njemu i protiv njega. Titoističkim antifašistima ni danas ne treba vjerovati, oni bi je i danas strpali u neku novu titoističku Jugoslaviju. Sve titoističko-antifašističke obmane, pa makar im vladajuća koalicija u Virovitičko-podravskoj županiji i buduća na državnoj razini davala legitimitet, samo su ružne uspomene iz prošlosti koje su politički štetne i opasne u sadašnjosti.

Zašto ova koalicija daje poticaj i snagu mišljenjima, naslovima i tekstovima kao što je ovaj objavljeni na internet portalu virovitica.info: „Prvi put nakon 1990. obilježen Dan oslobođenja Virovitice od nacista“? (4) Kakvih nesretnih nacista? Virovitica je oslobođena od virovitičkih građana koji su branili svoj grad i o hrvatske vojske, od gradonačelnika Tome Kolara, kojeg su nakon montiranog procesa komunisti strijeljali i zapovjednika posade Virovitica pukovnika hrvatske vojske Zdenka Begića koji se nekoliko dana nakon dolaska u Viroviticu 18. rujna 1944. godina kao zapovjednik u ime Zapovjedništva posade Virovitica građanstvu obratio proglasom u kojem među ostalim stoji: „U političkom pogledu imaju se razlikovati samo osobe, koje su za Državu Hrvatsku od onih, koji su protiv Države Hrvatske, bez obzira ne vjeru, shvaćanja i uvjerenja. Svatko je dužan poštivati zakone i odredbe mjestnih vlasti te, poštivati osobnu čast i svetinju doma svakoga gradjenina…“ (5)

Virovitica je okružena masovnim grobnicama

Šesti korpus Titove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije je nakon pada Virovitice svojim ubojstvima hrvatskih vojnika i civila ovaj grad okružio masovnim grobnicama. Mnogi su odvedeni u zarobljeničke i kažnjeničke logore u Bilogoru. Došlo je do protjerivanja obitelji s „mađarskim i njemačkim“ prezimenima. Organizirano je pred Višim Vojnim sudom javno, namješteno, suđenje virovitičkom gradonačelniku Tomi Kolaru i Bijeloj gardi koju su prema pisanju Glasa Slavonije od 7. prosinca 1944. godine pod Mačekovim vodstvom organizirali istaknuti članovi HSS-a. Može se zaključiti da je to bilo suđenje Mačeku i HSS-u. Bilo je jasno da ustaše gube s Nijemcima, još je trebalo ukloniti Mačeka i njegovu stranku: „Ne. Nema većeg zločinca od Mačeka i njegove klike“, pisao je Stjepan Humel u spomenutom broju Glasa Slavonije pod naslovom Suđenje Bijeloj gardi. Komunisti su svoje protivnike jednostavno proglašavali velikim zločincima i tako rješavali svoj problem s njima.

Nakon pada Virovitice komunističko-partizanski huškači su se sami hvalili ubijanjem i strijeljanima i tako poticali na nova: „Neprijatelj – ustaše i domobrani – je imao 500 mrtvih vojnika i oficira, a 400 ih je zarobljeno … U borbama je ubijeno 500 neprijateljskih vojnika, 400 ih je pogubljeno.“ (6) Ovako su se hvalile komunističko-partizanske „Vijesti“ od 11. listopada 1944. godine br. 130

Prema podatcima 6. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Virovitici je „ubijeno 790 i zarobljeno 220 nepr. oficira i vojnika“ Podatci o broju stradalih branitelja u Vijestima su približni onima koje navodi 6. korpus. Ni jedni ni drugi ne navode ranjene branitelje. Šesti korpus ne razlikuje ubijene i strijeljane. Prema izvješću 12. divizije 6. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije gubitci napadača „u ljudstvu: 36 mrtvih, 189 ranjenih i 5 nestalih“. Broj poginulih branitelja u borbi sigurno nije niti polovicu od petsto. Većina ubijenih je ubijena izvan borbe.

Gledajući ove podatke o poginulim i ranjenim, nameću se pitanja: Kako to da su napadači na 36 mrtvih imali 189 ranjenih, a branitelji na 790 ubijenih nemaju niti jednog ranjenog? Budući da se glavnina branitelja organizirano i uspješno, pod Begićevim vodstvom probila iz grada, postavljaju se i pitanja: Tko su ubijeni? Odakle tako velik broj ubijenih? Odakle tako velika razlika u broju ubijenih branitelja i napadača? Da li se u Virovitici dogodio ratni zločin velikih razmjera? Može li se sve to i danas sakrivati i opravdavati promidžbeno-ideološkim frazama? Budući da ratni zločin ne zastarijeva, ono što se dogodilo u Virovitici je posao za državnog odvjetnika, a ne za odavanje počasti počiniteljima.

Ironičan podsmijeh hrvatske politike

Ukidanja pokroviteljstva Sabora nad Spomenom na bleiburške žrtve je politički potez današnjeg titoističkog antifašizma iza kojeg stoji Vlada, Sabor i Predsjednik RH, institucije hrvatske države kojima su uspjeli ovladati. Na štetu istine i pravednosti dosadašnja politika RH imala je više srca i više je suosjećala s komunističkim zločincima nego sa žrtvama komunističkog režima.

Osuda masovnih kršenja ljudskih prava „od strane totalitarnih komunističkih režima“ te „sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina“ koju je izrazila Rezolucija 1481 Vijeća Parlamentarne skupštine Europe kao i Deklaracija Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka pretvorili su se u ironičan podsmijeh hrvatske vladajuće politike, jer se komunističke zločince poput Josipa Broza slavi i veliča, žive komunističke zločince štiti bojkotom sudskih postupaka, a žrtve potiskuje u zaborav.

Zašto vladajuća koalicija u Županiji i buduća vladajuća na državnoj razini nema snage da se potpuno ogradi od obmanjivačke ideologije titoističkog antifašizma već joj daje legitimitet, podršku i svoju političku snagu? Zašto ova koalicija svojim sudjelovanjem na ovakvim slavljima ušutkava protivnike titoističkog antifašizma i dovode ih do malodušnosti, jer, ako ova koalicija svojom političkom snagom stoji iza ovakvih slavlja, borba mnogima izgleda uzaludna. Zašto ova koalicija svojom političkom snagom ušutkava glasove suprotne prikrivenom slavljenju Titova komunizma te time daje zamah i snagu crnim legendama koje ova obmanjivačka ideologija ne prestaje širiti o Hrvatima? Zašto se ova koalicija hvata u političko kolo s onima koji na hrvatskoj tragediji i grobovima grade svoju slavu i slave svoje pobjede?

Bilješke:

1. Internetski portal virovitica.info, 7. listopada 2014.
2. Internetski portal virovitica.net, 8. listopada 2014.
3. Isto.
4. www.virovitica.info
5. Historia domus conventus viroviticiensis - Povijest župe i samostana Svetog Roka u Virovitici koju vode virovitički franjevci (Ova knjiga nije objavljena, bivši župnik i gvardijan Marko Malović mi je dozvolio uvid i u ovu knjigu i prijepis). Neki nepotpisani fratar je na str. 97.-98.-99. prepisao proglas kojim se Begić obratio građanstvu. On za Begićev proglas kaže da je „značajan“ U istoj knjizi je i prijepis iz komunističko-partizanskih „Vijesti“ od 11. listopada 1944. godine br. 130 kojeg koristim u ovom članku. Fratar nije napisao tko je pisac članka, a niti tko je izdavač spomenutih Vijesti.
6. Isto.

Proglas

Zapovjedništvo posade Virovitica
Broj 258. – dne 18. rujna 1944.

Hrvatske oružane snage u Virovitici imaju u uzkoj suradnji s gradjanstvom uzpostaviti i očuvati red i poredak u gradu na temelju pravde, čovječnosti i razumne primjene zakona i propisa:

1. U političkom pogledu imaju se samo razlikovati samo osobe, koje su za Državu Hrvatsku od onih , koji su protiv Države Hrvatske, bez obzira ne vjeru, shvaćanja i uvjerenja.
2. Svatko je dužan poštivati zakone i odredbe mjestnih vlasti te, poštivati osobnu čast i svetinju doma svakoga gradjenina.
3. Svaka oblast ima svoj djelokrug i nema se pravo miešati u djelokrug drugih oblasti.
4. Nitko nema pravo vršiti ma kakve rekvizicije ili mimo volje vlasnika koristiti se njegovom imovinom ili ga upotriebiti prisilno na bilo kakav rad. Pravo na prednje, uz opravdane razloge, ima Kotarska oblast ili ovo zapovjedništvo.
5. Bez prisutnosti predstavnika župskog redarstva ili oružništva nitko ne smije vršiti uhićenja ili premetačine, osim ako se uhiti zločinac na djelu. O svakom uhićenju bilo gradjanskih ili vojnih osoba imade se u roku od jednog sata podnieti izvješće ovom zapojvedničtvu.
6. Gradjanske osobe, koje odgovaraju za krivično djelo, moraju biti samo u uzama župskog redarstva, a vojne samo u posadnom zatvoru, te ni na kom drugom mjestu.
7. Pripadnicima oružanih snaga u njihovim opravdanim i zakonitim potrebama svatko je dužan izići u susret u svrhu zajedničke suradnje u jačanju sigurnosti grad.
8. Svaka osoba dužna je prijaviti odmah svaki prestup ili ma kakvo nasilje učinjeno ma od koga, dostavljajući istodobno i ime počinitelja.
9. U slučaju ma kakvih napadaja sa zemlje ili zraka, svatko, koji tom prilikom vrši pljačke i nasilje, bit će strijeljan na mjestu zločina.
10. Na nošenje i posjedovanje vojnog oružja imaju pravo samo osobe postrojene u odjelima za obranu grada. Sve pronadjeno oružje ima se predati ovom zapovjedništvu do 20. rujna 1944. Tko protivno radi, bit će lišen slobode i stavljen pred ratni sud.
11. Upozorava se svatko da će uhodarstvo širenje lažnih glasina i dijela sabotaže ma koje vrste biti kažnjeno po ratnom zakonu, - Ovo zapovjedničtvo prvi i posljednji put poziva svakog gradjanina na zdušnu, složnu i svestanu suradnju oko očuvanja mira i reda u ovom gradu.

Za Poglavnika i Dom spremni!

Zapovjednik-pukovnik
Begić v.r.

Vlatko Ljubičić


Antifašisti prije i poslije Bleiburga...

Ivan Goran Kovačić

Mrzimo vas

(Objavljeno u Građi za kulturno-ujetnički rad iz 1943. godine)

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu
utrobe svih žena.

Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Pjesma srpskog pjevačkog društva Šiltovi iz Gline 1991. god. :

Krajišnici,
gdje ćemo na klanje,
Na Hrvate il na muslimane?
Bit će klanja, bit će klanja,
Bit će silovanja!


REVNIM CRVENIMA

Ante Čavka
PRIMORSKI DOLAC
P.n.
HINI, Sveukupnoj hrvatskoj i svjetskoj javnost, Komunističkoj partiji, SKOJU, SUBNORU, Pionirskom savezu, Zločincima i Pravednicima.

Predmet: Čekam plodove skojevske savjesnosti. Read More

Nacionalsocijalizam i komunizam dva su krila istoga đavla. Odavna to znam, ali me naljutila bjesomučna dreka novovjekih skojevaca od Slobodne Dalmacije do posljednjeg pionirčića iste družine, ma gdje bili i kako se zvali, sručena na časna mladića Kostelića i na tu pametnu i marljivu obitelj. Göbelsovom metodom: ponavljaj laž, to će postati istina, obitelj Kostelić mora nužno postati fašistička iako je normalnu čovjeku, čim čuje što je to mladić s nešto više od dvadeset godina rekao, posve jasno kako je ta izjava "bez veze" i kako samo zlobnici mogu u svemu vidjeti "fašizam".

Preosjetljive skojevske savijesti, tako budne u nadzoru nad svakom pojavom fašističkog vjetra, da troše dane i dane, članke i članke, teme i teme, emisije i emisije nad "ničim", morale bi biti savjesne u svim segmentima svoje savjesnosti. Zato ću ih i staviti na kušnju. Javno ću ih pozvati na mjesto jednoga drugog, znatno drugačijeg zločinstva, puno konkretnijeg od "zločinstva" jednog u govoru nespretna mladića. To što govorim usko je vezano uz fašizam i isto tako uza šport. Još više uz govor o pravdi i istini.

Gospodo, skojevci! Na nogometnome igralištu u Drnišu, valjda znadete gdje je Drniš, partizanska vojska 5. 12. 1944. godine izvršila je nevjerojatno podal ratni zločin nad njemačkom vojskom. Bez provjere i suđenja utjerali su vojsku, najmanje pet stotina ljudi, u podzemno sklonište, a onda ih žive zatrpali miniranjem ulaza. Do danas nitko groba nije otvorio iako svi europski vrapci znaju za to mjesto.

Da vam bude laganija istraga to je napravila 26. brigada, osmoga korpusa, na čijem su čelu bili: Božo Božović, Miloš Uželac, Boško Šiljegović i kao politički "komesar" Miko Tripalo.

Jedan od generala ove vojske i danas vam je glasoviti "antifašist" i često polaže vijence u pratrnji splitskih gradonačelnika.

Ratni zločin ne zastarjeva: ni ovaj. Gospodo novinari, glasnici demokracije i pravde: Klauški, Krile, Blaževićko, Laušiću, Đuričiću, Maroviću, Ljubičiću... Gospodine Puhovski, Pusiću, gospodo iz Haaškoga suda za ratne zločine, Gospođo Krizmanić, Pusić, vi svemoćni sociolozi, akademici, zaštitnici svih ljudskih prava i revni glasnici istine... Vi od hrvatskih vlasti, stanovnici banovina ili vi od Pantovčaka ...

Čekam kad ćete otkopati ovaj grob i kad ćete omogućiti drniškoj mladeži ne igrati nogometa na tuđim kostima. Čekam istragu i razlikovanje, imenom i prezimenom tko je antifašist, a tko zločinac. I brojim: članak po članak, temu po temu, emisiju po emisiju, što ćete ih utrošiti na rasvjetljavanje ovoga zločinstva.

Javnost vam je u rukama. Puno ste obrazovaniji od Ivice Kostelića. I Janice. Imate pred sobom policijski aparat, imate sudstvo, nevjerojatno moćne mogućnosti. Možete tako lako pokrenuti i svjetsku javnost. Možda tako donesete mir onima što već šezdeset godina tragaju za mrtvim sinovima i muževima.

Nemojte reći kako to nije važno i kako je to već daleka prošlost. I nemojte ovo prešutjeti. Budete li šutjeli ovo će pisanje biti potvrdom kako vaše skojevske duše i viču samo "držte lopova" kako se normalni ljudi ne bi dosjetili vašem vikanju zaviriti u dubinu i vašoj istini zakucati na vrata.

Čekam. Prelistavajući uglavnom skojevske uratke i tražeći tragove istinskoj pravdi, slobodi i mudrosti.


BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

Did Vidurina


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Evo t´ naške domovine!

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Marin Bego, Hrvatska mladost, broj 4-5.
Zagreb, prosinac - siječanj 1943 - 1944.

"Liepa naša domovina" himna Hrvatskog naroda plamti divnim zanosom, kojim vanredna ljepota Hrvatske zemlje napunja dušu čovječju. U srdcu Europe, u žarištu njene kulture, kao golemi nasip prema Jadranskom moru strši Dinarsko gorje - Slikovito gorje prema moru pada strmo i sliči fantastičnim kazalištnim kulisama, pripremljenim za neku čudesnu priču. S druge strane, prema kopnu, veličanstvene planine, obrasle šumama, spuštaju se u osam gorskih tala sa sve niže i niže, što dublje ulaze u kontinent, gdje se drobe u tisuće sjenovitih brežuljaka preko ciele Bosne i Hercegovine sve do Hrvatskog Zagorja, da se konačno smire i uztupe mjesta bezkrajnim žitorodnim ravnicama Hrvatske, Slavonije i Sriema.

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

Ali, kao što je raslinje pod južnim podnebljem bujno i raznoliko, tako se i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske razlikuju po ćudi i temperamentu, po navikama i sklonostima, akoprem ih izta krv, izti jezik i vjekovna sudbina, spaja u jednu nerazdjeljivu zajednicu, koju nikad ni najezde divljih horda, ni družtvovni kataklizmi, ni najveće nesreće, nisu mogli razbiti.

PRIMORSKI KRAJ:

Primorski Hrvati, u neprestanom dodiru sa kulturnim svietom tipični su predstavnici uljudbe i pozitivnih vrjednota Hrvatskog naroda. Nije bez važnosti, da je najmoćniji Hrvatski kralj Petar Krešimir (1058.-1074.) upravo iz Dalmacije proširio svoju vlast na Neretvansku nizinu i Bosnu i tako već sredinom jedanaestoga stoljeća pod svojim žezlom zahvatio cieli teritorij, koji je danas priznat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve, što je Hrvatski narod dao u kulturnom i družtvovnom pogledu, sve njegove težnje i nastojanja kroz dugi niz vjekova, najbolje se odrazuju na Primorju, u Istri i Dalmaciji, posebno u Splitu i Dubrovniku kao središtima Hrvatskog Primorja.

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

U drugom središtu Hrvatskog primorja, u Dubrovniku, osjeća se bilo cielog Hrvatskog naroda, od onog vremena, kad je taj narod došao u ove krajeve. Na negda goloj litici, pred licem bezkrajne površine morske, podigoše Hrvati grad, kojemu je po ljepoti težko naći premca, ogradiše ga visokim mirima, tvrđama i kulama, zasadiše u njemu i oko njega sve cvieće i južno raslinje tako, da se on danas izdiže kao iz velike cvjetne bašte vanredan i divan u živoj izmjeni boja. Svaki stil i svako novo nastojanje na polju arhitekture zastupano je u Dubrovniku. Na polju privredne aktivnosti i kulturnog stvaranja Dubrovnik je postigao vrhunac još u doba renesanse (oko god. 1500.), Hrvatska književnost cvala je tu u XVI. stoljeću i takmi čila se najnaprednijim narodima. Marin Držić još prije Moliera pisao je svoje drame, koje su i danas na razporedu; Ivan Gundulić spjevao je prvi epos slobodi. Tisuću godina samostalnog života dokaz je izvanredne diplomatske vježtine i državničke mudrosti, a veliko bogatstvo i sjaj, plod su zamašitih pomorskih podhvata i uzpješnog trgovanja po svim morima svieta.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

Hrvatski pomorci odlikuju se vedrim pogledom na sviet, hitrim mišljenjem, duhovitošću, oštroumnim zapažanjem, odlučnim i sigurnim nastupom. Imaju svoje određeno naziranje na sviet i njegove probleme. Svoju Hrvatsku domovinu, a napose svoj primorski krš, koji rodi izvrstnim vinom, maslinom i svakojakim južnim voćem, vole iznad svega. Hrvati iz ostalih krajeva obično smatraju primorje siromašnim, budući je u narodu 80% poljodjelaca, oni bogatstvo ocjenjuju prema plodnosti zemlje u žitaricama. Primorci naprotiv drže svoj kraj najbogatijim, obzirom na neizmjerne privredne i ekonomske mogućnosti, koje daje more.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Prielaz iz Primorja u Liku po strmoj gorskoj kosi Velebita nije lagan; krajobraz se mienja, ali ipak osjeća se blizina mora. Primorci i Ličani, po prirođenoj bistrini duha, oštroumlju, razvi jenoj osjećajnosti i odlučnosti, sasvim su slični. Ali Ličani razlikuju se od Primoraca upornošću, većim samoodricanjem i odlučnom voljom, koja ja nepokolebiva kao masiv Velebita.

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

S druge strane, čednost i skromnost njihovih žena pojačava kod njih ljubav za obitelj za ognjište. Kod Ličana je ognjište podignuto na oltar veće svetinje od ove on nepozna. Nema sumnje, da idilična tišina Velebitskog gorja, neobična šumovitost i izvanredna romantičnost Plitvičkih jezera utječu na ćud i karakter Ličana.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Bosanski i Hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rieke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dielu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugniezdio se na visokom, šumovitom briegu između rieke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orientalni karakter. Nekoć je bio priestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rieka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se medu zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote.

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći Hrvatski elemenat. Romantičnost Bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama". Takove tankoćutnosti, takovog ljubavnog zanosa nema u svietu. Sladka omama završava podpunom predanošću sudbini, pokornošću Bogu i višim silama "kismetom", da opet odjednom plane neviđenom preduzimljivosti i skrajnom odvažnosti u slučaju rata. Vojničke vrline Bosanaca i Hercegovaca nadaleko su poznate disciplina i poslušnost, uztrajnost, neograničeni samopriegor i požrtvovnost uz prirođenu inteligenciju i žarko rodoljublje čine od njih vojnika, pred kojim svaki neprijatelj drhti i sve zapreke padaju.

HRVATSKO ZAGORJE:

Jesu li mali, ubavi brežuljci Hrvatskog Zagorja oni, koji su se najdalje odkotrljali od Velebitskog masiva ili pripadaju srednjeeuropskom subalpinskom gorju, težko je u prvi mah odgonetati. Svakako oni su vrlo liepi i vrlo plodni. Rode obilato grožđem, svakojakim voćem i povrćem. Posvuda žubore brzi gorski potoci, obilja vode natapa gredice u polju i vrtovima, gdje je savka stopa zemlje brižno obrađena Zagorje je najnapučeniji kraj Nezavisne Države Hrvatske, dapače jedan od najnapučenijih krajeva Europe.

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Ljeti, kad voćke dozrievaju, vide se posvuda ljudi u polju: među zelenim granjem, koje se savija pod težinon ploda, kao da su se zapleli veliki bieli leptiri.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Velebno primorsko i velebitsko gorje, prašume, tisuće zelenih brežuljaka, čarobna jezera, vodopadi rieka i brzih gorskih potoka odpjevali su svoju pjesmu, tlo zemlje spustilo se i smirilo zauviek. Iztočno od Zagreba pa kroz cielu Slavoniju i Sriem, prostiru se nepregledne žitorodne ravnice, kojima nema ni kraja ni konca. Ova plodna najbogatija nizina, žitnica je Hrvatske. Rubom nepregledne ravnice teče s južne strane rieka Sava, sa sjeverne strane Drava, koje obe utječu u središnju europsku rieku Dunav.

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Čitava putanja sunca, kad jutrom izađe na jednoj strani, dok uveče zapadne na drugoj, kreće se na njoj. Za dugih ljetnih dana sve se privida kao u snu: neosjetljivost tvrdih predmeta unaokolo, titrava izmjena boja i zvukova, plača i smieha. U tom prostranstvu svrt naše tuge i žalosti, sve brige i obziri morali bi izgledati bezkrajno smiešnim, ali nije tako. Pustopašnost, širo kogrudnost i ekspanzivna suosjećajnost Slavonaca prelazi kadkad u slabost, koja je bez sum nje odraz bezkrajne jednolične nizine, što sve daje, a ništa ne traži. Samo kad popodnevni vjetrić uzbiba valove dozrelog žutog klasja, sumorni pogled oživi i zadovoljno kruži u nedo gled po bezkrajnoj ravnici, koja se sva prenemaže od težkog ploda ...

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Ne, ni plodnost zemlje,
ni obilje, ni lagodan život,
ništa ne može odviknuti od borbe onoga,
koji se borbi raduje,
jer ju je u krvi nasliedio i na nju navikao.

"Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
to je naša domovina!"


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


Pismo koje je rasplakalo hrvatske branitelje...

Što je dijete bez roditelja, što je kuća bez temelja, što je Hrvatska bez branitelja?!

Hrvatskim braniteljima, koji već 24 dana prosvjeduju ispred Ministarstva branitelja, podršku daju mnogi Hrvati iz svih slojeva našeg društva. No, ipak, braniteljima najviše znači podrška mladih za koje su se naši branitelji i borili te koji su im bili najveći motiv za odlazak na prvu crtu bojišnice.

Čujem, vidim, znam! Znam jer vi ste živi svjedoci. Znam jer vaše oči govore, vaša tijela, vaša srca… A što ja to znam? Što to znaju generacije i generacije koje su uz vas u ovim trenucima? Što to mi vidimo, čujemo, osjećamo? Nepravdu, dragi moji. Osjećamo nepravdu koja vas pogađa iz dana u dan sve više i više. Osjećamo vašu tjeskobu, gorčinu i bol pa se i sami pitamo…

Zar je moguće? Koliko će još ovaj narod nositi teret nemara visokopozicioniranih? Koliko će dugo ljudi samo gledati i šutjeti? Koliko će dugo u ovoj državi ljudi biti višak, tehnološki višak, predmeti? Koliko će još dugo moj otac i mnogi od vas s gorčinom umjesto s ponosom istaknuti svoj braniteljski identitet? Gdje smo mi to? Kako smo dospjeli ovdje? Kako se uspjelo dogoditi da one koji su život izlagali u obrani, sada uspoređuju s onima koji su nemilosrdno napadali i sijali smrt. Dozvolite mi da se, još uvijek zatečena apsurdom današnjeg sustava, zapitam…

Hoće li doći vrijeme kada će zakon narediti da mi svoje roditelje odbacimo kao tehnološki višak? Vi jeste roditelji, roditelji svoje djece, ali i ove domovine jednako tako. I ova država nipošto ne smije ostati bez svojih roditelja, zaštitnika jer vi ste oni koji su bez razmišljanja, zaštitnički krenuli zadržati, obraniti svoje – naše! I uspjeli ste, doista jeste. Uvijek će generacije drage nam Hrvatske zahvaljivati i diviti se vašoj odvažnosti, plemenitosti, ljubavi prema svojoj domovini…

Ovdje ste već 24. dan. Ovdje neki od vas ponovno proživljavaju agoniju onih ratnih noći. Ovdje ste sve samo ne ono što zaslužujete – biti prihvaćeni. Mi smo danas ovdje kako bismo vam u ime mnogih, koji ne mogu osobno doći, pružili taj osjećaj prihvaćenosti i poštovanja koje zaslužujete…

U ime cijele naše škole želim vam zahvaliti što postojite i što se ne predajete. Ovoga puta niste sami, ovaj put ćemo se svi zajedno boriti. Ovo je, nažalost, još jedan rat, ali drugačiji…

Ovo je rat u kojem nema prolijevanja krvi, nema onih kosaca smrti. Sada se borimo kako bi potvrdili, ukazali da ste vi ti kojima trebamo zahvaliti jer bez vas i vaše žrtve mi danas ne bismo bili svoji na svome. Jer, što je dijete bez roditelja, što je kuća bez temelja, što je Hrvatska bez branitelja?! Uz vas, s vama, zajedno po već dobivenu bitku, pobjedu! Jer vaša nas je neizmjerna ljubav naučila koliko se jako može voljeti i bezuvjetno davati sebe za braću, sestre, domovinu.

Vaša velika žrtva zauvijek nam je podsjetnik da zahvaljujemo što imamo priliku slobodno hodati ovim ulicama, što možemo sklapati ruke u Božjem domu štono ste ga očuvali i očima uprtim u Nebo vapimo: „Bože, čuvaj našu domovinu, štiti i blagoslivljaj naše heroje, naše branitelje.“ Bog vas blagoslovio!

Marta Novaković, 4. c, Ženska opća gimnazija sestara milosrdnica


Ratna priča Ivice Jurčana (Vukovar), hr-hr.facebook.com/HerojBlagoZadro

HOS-ova "štafeta smrti"

Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra.

Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.

Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.

Međutim, tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Josip Knežević, koji je bio ranjen u pluća vikao je:
– Čađo, (mene su zvali Čađo) daj mi vode, jako sam žedan.
- Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ne mogu pomaknuti. Tada još nisam ni znao što je sa mnom.
Ali on je uporno govorio: – Čađo, daj mi vode, žedan sam.
– Na to sam mu, čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se čulo bućkanje, gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se. Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio u minskom polju. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima.

Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo:

– Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje.
Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima, kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević... Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili.

Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja i Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama.

Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.

Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam vikao. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak, nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni, objasnio tko sam, što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu. Ja sam odrastao na tim atarima, njivama, livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano, kada bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da, kada bi netko naišao, spotaknuo bi se i pao preko mene, a ispred mene je bila rijeka Vuka. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to.

Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti. Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje. Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi, ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA. Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici, gdje su me tukli, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me na – 1-2-3 – ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba, gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli, mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam... Možda su ga ugušili, ne mogu reći dokaz da je ubijen, kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu napolje.

Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao – Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore. - Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu.

I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku injekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao – Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte injekciju da se više ne probudim! - U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici, dakle, prema logorima.

Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao – Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve. – Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio, njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.

Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, ja sam imao sreću što sam ga preživio. Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli, nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici, koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Tamo su nas pobacali na neku ustakljenu terasu u toj bolnici, tamo smo bili smješteni. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli. Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve, kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi.

Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj knjizi, tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao – Šta je, ustašo, još bi i da pušiš? – Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao – Čime da ti pripalim? S ovim ili ... – počeo je skidati automat s leđa – ...ili s ovim? – Rekao sam mu – Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek se dimi! – Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač, zapalio mi cigaretu i rekao – Evo, zapali, možda ti je zadnja! – Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao – Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života, sami tražite pa nek vama zapali!

Nakon toga, ostali smo ja i Marko Plečković, koji je bio jako ranjen, u jednoj maloj prostorijici gdje su oni slavili Novu Godinu, Božić i sve. Došli su, onako pijani, i tukli nas, onako rastrgane, raskidane. Čak su i stražari koji su nas čuvali bili pripiti, ali su nas branili. Pazili su da nas ne ubiju, ali nisu ih mogli spriječiti da nas tuku.

Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi! – Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.

Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša. Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki pakao.

Ivica Jurčan


Otvoreno pismo

HRVATSKI NARODE UGROŽENI SU TEMELJI DRŽAVE!

Dragi hrvatski narode,

zbog promašenih i nepoštenih politika, zbog protunarodnih i protunaravnih zakona, zbog nepravednih odluka, zbog Ustava i zakona koji se ne provode, zbog omalovažavanja vrijednosti na kojima je hrvatski narod stoljećima izgrađivao svoju opstojnost i nacionalni identitet, a napose zbog grubog nasrtaja na dignitet obrambenog hrvatskog Domovinskog rata, ugroženi su i sami temelji naše državne samostalnosti za koju su mnogi, u neizrecivom sebedarju, dali najviše što su mogli – svoje zdravlje i svoje živote. Hrvatski su branitelji svojom odlučnošću i hrabrošću, kao i ljubavlju prema Domovini, Čovjeku i Bogu, obranili hrvatsku državu od osvajača koji je pristizao s istoka, i time svima danas omogućili dostojanstven život u miru i slobodi.

Stoga, hrvatski branitelji imaju pravo, ali i obvezu progovoriti o društvenim nepravdama i lošim zakonima! Hrvatski branitelji imaju pravo progovoriti o politici koja bezobzirno izjednačava žrtvu i agresora! Hrvatski narod ima pravo progovoriti o svima onima koji uporno tvrde kako na Hrvatsku nije izvršena velikosrpska agresija, nego se dogodio građanski rat! Hrvatski narod mora, može i smije podići svoj glas, uputiti vapaj svima pa i onima koji uživaju vlast te koji svjesno i namjerno gaze podnesenu žrtvu, a upravo zbog nje danas žive u miru i blagostanju. Okupili smo se kako bismo, uz Vašu potporu, iskazali nezadovoljstvo i gorčinu prema politici koja relativizira zločin agresije na Hrvatsku i njezine građane kao i prema politici koja izjednačava čin agresije i ratnog zločina s uzvišenim činom mučeništva i trpljenja.

Dragi hrvatski narode,

ne vjerujte onima koji tvrde kako hrvatskim braniteljima nisu smanjivana prava, jer činjenice govore upravo suprotno. Ne vjerujte onima koji kažu da prosvjedujemo samo zbog materijalnih prava jer je naš prosvjed ponajprije odraz društvene i političke stigmatizacije kojoj smo već godinama izloženi. Ne vjerujete onima koji kažu da su branitelji „hrvatska svetinja“, sve dok su mnoge braniteljske obitelji, pogrješnom i protubraniteljskom politikom, dovedene na rub životne egzistencije. Izdajnička vlast provocirala je i u Vukovaru 18. studenoga 2013.

Dragi hrvatski narode,

obraćamo se Tebi, jer si jedini bio i ostao vrijedan hrvatske države u kojoj želimo zajednički stvoriti Dom za svakog njezinog poštenog, radišnog i domoljubnog građanina. Za takve je ciljeve vrijedilo i još uvijek vrijedi riskirati osobnu egzistenciju, zdravlje, vrijeme, pa i vlastiti život jer su hrvatski branitelji uvijek spremni priteći u pomoć Domovini, hrvatskom narodu i hrvatskim građanima.

Kada smo se prije dvadeset i više godina, gotovo goloruki, odazvali pozivu i stali na branik Domovine i Mlade hrvatske države, nismo se borili za privilegije, kako često neki licemjerno prigovaraju. Naprotiv, borili smo se za stvaranje i očuvanje Domovine i Doma u kojemu vrijede i promiču se ljudske vrjednote za koje su naši suborci ginuli, vrjednote za koje su naše majke, očevi, sestre i djeca skrušeno molili. Borili smo se da naša hrvatska Domovina bude oaza čovjekoljublja, sebedarja, solidarnosti, čestitosti, poštenja, hrabrosti, odanosti, moralnosti i etičnosti. Jesmo li se izborili za te uzvišene ciljeve… ili su oni i dalje… samo u našim mislima i nedosanjanim snovima…

Dragi hrvatski narode,

ovu poruku upućujemo Tebi. Tebi, koji se s ponosom sjećaš svojih branitelja i moliš za njih. Tebi, kojega razara nasrtaj na vrijednosti Domovinskoga rata, posebice onih koji ni devedesetih nisu željeli samostalnu hrvatsku državu, a ne žele ju ni danas. Sigurni smo da ćeš prepoznati i poduprijeti naša nastojanja da Hrvatsku zajednički gradimo kao državu sretnih i zadovoljnih građana, a ne kao „slučajnu državu“ u kojoj se vodio „građanski rat“ i u kojoj je dozvoljeno, pa i normalno, omalovažavati dignitet hrvatskih branitelja i Domovinskog rata. Uz radnike, seljake, ribare…, mi smo zadnji čuvari ljudskih i nacionalnih vrijednosti. Posljednja smo prepreka svima onima koji žele do kraja rasprodati hrvatsko nacionalno blago i posljednja prepreka uništenju stoljećima čuvane tradicije koju su gradili toliki naraštaji prije nas.

Na čistoći moralne dimenzije hrvatskoga branitelja obranit ćemo Domovinu od onih koji nemaju ljubavi prema njoj, od onih koji nemaju razumijevanja za osjećaje hrvatskoga naroda, od onih koji hrvatske branitelje ponižavaju i vrijeđaju… I dalje ćemo se grčevito suprotstavljati svima koji žele Hrvatsku i hrvatski narod što više oslabiti, učiniti ih ovisnima o tuđoj volji i stranim interesima!

Za „Vukovar – Mjesto posebnog pijeteta“

Vlado Iljkić i Dražen Živić


Zagreb, 9. 11. 2014.

PROVOKACIJA USRED ZAGREBA U NEDJELJU, 9. STUDENOG 2014. GODINE

Poštovane i drage Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu, kao i svi pošteni građani Republike Hrvatske!

Kao što znate, 9. studenog je u cijeloj Europi i u svijetu veliki povijesni dan rušenja zloglasnog Berlinskoga zida 1989. godine, dugog 155 km, koji je dijelio istočnu i zapadnu Njemačku desetljećima i na kome su poginuli deseci i stotine ljudi željnih slobode od zločinačkog komunističkoga jarma, koji je prouzrokovao više od 100 milijuna smrti nedužnih ljudi.

Na dan sjećanja na taj veliki događaj i početka rušenja toga zločinačkog sustava u cijeloj istočnoj Europi, vidimo veliko slavlje u Saveznoj Republici Njemačkoj, a sigurno se taj dan obilježava i u svim drugim demokratskim zemljama, ali ne i u Republici Hrvatskoj, koja je od jugosrpskog komunističkog sustava proživjela najveći povijesni genocid hrvatskoga naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata, uz 663 ubijena svećenika, časne sestre i druge Bogu posvećene osobe, kao i u miru iza toga rata tijekom jugosrpske komunističke diktature, sve do 1990. godine, ali posebno i tijekom velikosrpske jugokomunističke agresije u vrijeme obrambenog osloboditeljskog i pobjedničkog hrvatskog Domovinskog rata.

Na dan 9. studenoga 2014. godine, komunistički jugofašisti u Zagrebu okupljeni u takozvanu Antifašističku ligu, nedavno osnovanu, te takozvanu Inicijativu "Svi mi za Hrvatsku svih nas", takozvane Kuće ljudskih prava, pod vodstvom Vesne Teršelič, Milorada Pupovca, Predraga Matvejevića te sličnih, izmišljaju na dan 9. studenog nekakvu obljetnicu Kristalne noći iz 1937. godine u Njemačkoj, te nekakav međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma, što sve nema nikakve veza sa hrvatskim narodom i Republikom Hrvatskom, organiziraju pohod 200-tinjak svojih istomišljenika od Trga hrvatskih velikana, kojemu je nametnuto službeno ime Trg žrtava fašizma, te idu sa svojim transparentima do Trga bana Josipa Jelačića i spomenika banu, koji su njihovi prednici zločinački srušili 1945. godine, te drže huškačke govore, izazivajući i vrijeđajući većinski hrvatski narod, 86-postotno katolički, što sve takozvana hrvatska policija, na čelu sa ministrom Rankom Ostojićem, dozvoljava i odobrava.

Provokatori to čine usred Zagreba, uz letke sljedećega sadržaja:

Pokret Occupy Croatia
vas poziva povodom Dana borbe protiv fašizma i antisemitizma na prosvjed
ZAGREB, NEDJELJA 9. 11.
TRG BANA JJ U 12 SATI
BORBA PROTIV FAŠIZMA DRUŠTVENA JE OBVEZA
Jedan od glavnih generatora zla (fašizma) je Crkva. Kako u povijesti, tako i danas, aktivno sudjeluje u propagiranju i provođenju fašističkih vrijednosti. Nakon udarca na prava manjina, sad su na redu prava žena. Ujedno kroz vjeronauk i propovijedi već više od 20 godina širi mržnju prema drugačijima i zagovara klerofašističke vrijednosti. Zbog toga smo Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma, prisjećajući se žrtava, posvetili borbi protiv suvremenog oblika fašizma, odnosno Crkve.
Da se ne bi ponovile strahote prošlosti moramo djelovati odmah i sada!
Recimo zajedno - NO PASSARAN!
(znak prekrižene svastike)

Ogorčena ovakvom provokacijom i vrijeđanjem hrvatskoga naroda, Katoličke Crkve, koju svi mi predstavljamo i svih čestitih ljudi, željela sam vam ovo dati na znanje.

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


JUGOKOMUNISTIČKO FAŠISTOIDNA LIGA U ZAGREBU!

Dana 9. studenog u Zagrebu se pojavilo novo hrvatsko zlo koje nas stalno blati i naziva svojim imenom jugokomunističkih fašista. O kakvim antifašistima još uvijek, nakon srpsko četničke agresije i pobjedonosnog Domovinskog rata Hrvata trube povampireni jugočetnički elementi poput srpskog zloduha Milorada Pupovca, Slovenke Vesne Teršelič te poznatog Tuđmanovog mrzitelja jugobalkanoida Matvejevića.

I oni napadaju Hrvate zbog nekakve Hitlerove židovske kristalne noći. Pa što Hrvati imaju s time, oboljeli hrvatomrsci. Tko im daje još uvijek slobode da optužuju Hrvate u RH za židovsku kristalnu noć iz vremena četvrte dekade dvadesetoga stoljeća točnije 1937. u Njemačkoj. Otkuda prava hrvatskoj policiji da im daje nekakve dozvole za takve sramne orgije po hrvatskome narodu i njegovoj slobodnoj državi Hrvatskoj. Što tu ima organizirati jedan četnički zloduh Milorad Pupovac kojemu su dva rođena brata bila u Martićevim četničkim četama tijekom njihove agresije na hrvatski narod i Hrvatsku.

Kakav je to antihrvatski režim u RH koji dozvoljava blatiti hrvatski narod Jelačićevim trgom u ime onih koji su s toga trga rušili spomenik ovome hrvatskom banu, koji je branio hrvatski narod od ondašnje mađarske agresije. I na žalost hrvatski izdajnički izrodi kao jugoid Matvejević se nađu u tome jugofašistoidnom društvu koje se prozvalo čak nekakvom ligom nakon Domovinskog rata i pobjede Hrvata. Ovi bi opet željeli gledati hrvatski narod po jamama Jazovkama u kojima je završilo svoje živote preko pola milijuna hrvatskih mladića, djevojaka, žena, djece i staraca poslije onoga rata što je daleko strašniji zločin nego sva ratna zbivanja i stradanja.

U čijoj se glavi rodila ideja osnivanja nekakve tobože antifašističke lige u Zagrebu glavnome gradu Slobodne Hrvatske. Tko su ti jugofašisti zvani antifašisti! A tko je veće zločine radio u bilo kojemu ratu od tih jugokomunista koji se slobodno mogu nazvati jugofašistima nad hrvatskim narodom tijekom rata a posebice poslije rata u kojemu su poubijali preko šesto šezdeset katoličkih svećenika i crkvenih osoba što je imenom objavljeno u Hrvatskom martirologiju XX stoljeća. Ti zločinci su genocidom ubijali hrvatski narod sve do devedesetih godina XX stoljeća kada su se Hrvati uspjeli obraniti od srpske agresije i uništenja.

I evo opet nam po Zagrebu i Hrvatskoj te iste snage dižu glave i prijete nam novim zločinima dok se nalazimo u zemlji članici Europske unije gdje se osuđuju svekoliki komunistički zločini i nad hrvatskim narodom. Krivnju za poticanje mržnje protiv hrvatskoga naroda moraju snositi sadašnji vlastodršci koji hapse koga žele i kada žele što se jasno vidi i po hapšenjima zagrebačkog gradonačelnika i njegovih brojnih suradnika.

Ovaj režim hapsi svakoga za koga vjeruje da im smeta na predstojećim izborima poradi održanja na položajima i vlasti, dok u svojim redovima štite svekolike kriminalce za koje se otvoreno tvrdi kakve sve kriminale imaju u svojim prtljagama. Vidimo što sve javno govori tajnik HDZ-a gospodin Brkić ili pak toliki drugi, a nitko ništa ne poduzima da ih se hapsi i istražuje od predsjednika Josipovića preko Stipe Mesića do tolikih imena koja redom pripadaju vladajućoj kliki Kukuriku koalicije, o kojima govori i sam Damir Kajin i toliki drugi.

Vrijeme je da se jednom hrvatski narod oslobodi tih hrvatskih kriminalnih izdajnika na tolikim položajima u RH.

Mate Ćavar


Iz knjige Radovana Latkovića ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

ALMANAH HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA

Posebno važno dostignuće Sveučilišnoga pododbora MH bilo je izdanje Almanaha hrvatskih sveučilištaraca g. 1938. lzdanje sličnog almanaha bilo je pokrenuto po jednoj skupini sveučilištaraca već 1935., ali zbog pomanjkanja materijalnih sredstava i organizatornih preduvjeta, ovaj podhvat nije bio ostvaren.
Uspjelo je to sveučilišnom pododboru MH 1938.

U Uvodnoj riječi Urednički odbor obrazlaže temeljne poglede tadanje Hvatske sveučilišne omladine:

Ovdje donosim pretisak Uvodne riječi ALMANAHA, koji je sačuvao Marko Čović i prenio u Sao Paulo, Brazil.

Uvodna riječ

Ukoliko je uopće moguće, bili smo otvoreni i iskreni, pa ne moramo uvodnim riječima ništa sugerirati ili podcrtavati, niti se od nečega ogradivati. Ne pridržajemo za sebe monopol ispravnosti, nijekajući drugima zasluge i tu ispravnost. Želimo samo našoj javnosti dati dokumenat o tome, kako misli i na kojim načelima radi hrvatska sveučilišna omladina. Hoćemo pružiti, pa makar i fragmentarni prilog upoznavanju mentaliteta hrvatske sveučilišne omladine, formiranog u teškim vremenima neprikrivene šestosiječanjske diktature.

Naš Almanah donosi priloge starijih drugova, koji su sudjelovali u teškom pionirskom radu stvaranja i izgrađivanja novoga mentaliteta, a donosi priloge i mladih i najmladih, koji uspješno nastavljaju djelo starijih i požrtvovno ostvaruju i razgraduju prve zamisli, želje i programe. Jedni i drugi prilozi sačinjavaju skladnu cjelinu, kao što je cjelovito i djelo hrvatske sveučilišne omladine od prvih godina diktature do danas.

Osnovna je značajka ove generacije i njezina rada jako naglašeno opće narodno hrvatsko shvaćanje, oslobođeno preživjelih stranačkih razilaženja i zastranjivanja, i lišeno nezdravih strančarskih strasti i nakana; ona opća integracija svih narodnih snaga i komponenata u oslobođilačkoj borbi hrvatskog naroda i u radu na oživotvorenju naših ideala. A cilj oslobođilačke borbe i našega rada je postignuće slobode i državnosti na čitavome našem etničkom i historičkom teritoriju, tako da se u slobodnoj domovini nadu združeni svi Hrvati, katolici i muslimani, te da plodove slobode zajedno s braćom iz Trojednice i Bosne i Hercegovine uživaju i istarski, međimurski, šokački i bunjevački Hrvati.

Za tim sada teži naš hrvatski nacionalizam. Mi smo hrvatski nacionalisti, a ne nešto drugo. Zato, po riječima Prvoborca, pobijamo "neprijateljski protivnički manevar, kojim oslobodilačku borbu i borbe nastoje okrštavati frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati Ijude i djela".

Hrvatski nacionalistički pokret, u kojemu sklopu i mi djelujemo, "ideološki odgovara potpuno tradicionalnom shvaćanju i težnjama hrvatskoga naroda, te nije plod, a niti je natrušen nikakvim tuđinskim ideološkim zasadama". Današnji hrvatski nacionalizam nije ništa drugo, nego "praktična primjena starčevićanstva, on je socijalno obilježen podpuno duhom seljaštva, koje je temelj svakoga života naše nacije, i to ne samo na riječima, nego istinski i duboko".

"Almanah hrvatskih sveučilištaraca", po želji i nakani izdavača, uredničkog odbora i suradnika, ima biti skromni prilog općim narodnim nastojanjima. Zadržali smo se zato na općim temama narodno-političkog obilježja, jer hoćemo u prvom redu iznijeti načela s kojih polazimo u svom radu. Konkretne političke aktualne teme namjerice smo mimoišli, jer nismo htjeli zaći ni na periferiju dnevne politike. Dovoljna su načela i opći pogledi, a drugo će se nadovezati i nadgraditi kasnije u životu i daljem radu. To nas je vodilo kod uređivanja ovoga Almanaha.

Svijesni smo, da ćemo biti napadani i klevetani, kao i sva poštena hrvatska nastojanja. Znamo teškoće, na koje ćemo naići, ali znamo i istinu, da su poteškoće, s kojima se neko naziranje mora boriti, razlog više za veću aktivnost i rad onih, koji se za to naziranje, za taj program zalažu.

Uz ove misli predajemo hrvatskoj javnosti naš almanah, želeći, da ga ona primi s onoliko Ijubavi za hrvatsku narodnu stvar, s koliko je naši suradnici i izdavači predaju njima.

Zagreb, o Uskrsu 1938.

Značenje pokretanja Almanaha hrvatskih sveučilištaraca ocijenila je odmah jugoslavenska vlada. Još u tiskari policija je zaplijenila Almanah i uništila znatan dio naklade. Ipak, slučajem, bio je spašen jedan dio primjeraka i Almanah je tijekom vremena postao pristupačan hrvatskoj javnosti.
Sljed događaja je potvrdio, da se ideje ne mogu pobiti kundacima.

Opravdanje hrvatskog nacionalizma

I.

Svaki čovjek, rođen i odgojen u jednoj izgradenoj kulturnoj sredini, ljubi narodnu zajednicu, kojoj pripada i taje ljubav toliko prirodna da se ona upravo nužno čovjeku nameće, jer ne ljubiti svoj narod značilo bi ne ljubiti samoga sebe, a to je nemoguće, jer se protivi osnovnom životnom zakonu. Čovjek osjeća, da smisao života nije izvan njega, nego u njemu, te da je puna i potpuna afirmacija vlastite ličnosti prvi postulat ljudske naravi. Ali afirmacija vlastite ličnosti moguća je samo u društvu, jer je uz društvo nužno vezana i sama egzistencija čovjekova, pa njegov stvaralački rad nije nikada osamljen, nego se popunjuje doprinosima drugih pojedinaca. Tako čovjek stvara zajednice, gonjen nuždom vlastite prirode, i u okviru zajednica odvija se individualni život čovjekov, pa ga izvan toga okvira i ne možemo naći, jer svaki čovjek živi u društvu, pa ćemo lako shvatiti, da izmedu čovjeka i zajednice postoji neki uzročni odnos i da se jedno drugim uvjetuje. Bez čovjeka nema zajednice, ali niti bez zajednice nema čovjeka. Nije dakle čudo, da se čovjek uvijek veže uz neku zajednicu i da u njoj nalazi na neki način samoga sebe, a upravo neshvatljive žrtve, koje često doprinose pojedinci za opće dobro svoje zajednice bit će nam shvatljivije, ako uočimo da ih na to goni životni instinkt, jer u podsvijesti ispravno osjećaju, da propašću zajednice padaju i oni sami kao posebne ličnosti.

Zajednice su najprije malene, prva je u redu obitelj, onda zadruga, pa bratstvo, rod, pleme, a sve konvergiraju prema narodu, koji je zadnji i najsavršeniji u redu društvenih zajednica. O narodu možemo govoriti onda, kad je bar u krvi i podsvijesti ostvaren vez umrlih i živih generacija, te kad taj vez stvaran biologijskim i duhovnim srodstvom pojedinaca jedne zajednice, dobije tokom vremena organički karakter, a sama zajednica svoj specifični bitak, koji se na svoj način manifestira u njezinim vlastitim oblicima života. Na taj način nastaje neko duhovno zajedništvo pojedinaca, obilježeno zajedničkim nastojanjima i zajedničkim težnjama, ali to nije samo u sadašnjosti, nego je prošireno duboko u prošlost i seže daleko u budućnost. Kad takva zajednica u svome povijesnom razvoju stekne i svijest o svojoj posebnoj egzistenciji, o svojoj snazi i o vrijednostima, koje baš ona unosi među ljude, onda se to duhovno zajedništvo potencira do maksimuma, jer pojedince ne ujedinjuje više samo nagonski osjećaj srodnosti, nego i spoznaja,, da hiljade i milijuni njihovih pojedinačnih života tvore jedan novi, potpuni život, koji je rezultat njihovih ličnih napora i borba. I tako narod postaje ne samo oznakom jedne etničke cjelovite skupine, nego u prvom redu simbolom njezinih duhovnih vrednota, te svaki čovjek, u kojemu materija nije potpuno negirala njegovu duhovnu prirodu, ostaje vjeran svojemu narodu čak i uz cijenu stradanja i žrtve.

Posve je jasno, da i mi nosimo u sebi ovaj općeljudski osjećaj privrženosti svojemu narodu, a kako smo mi pripadnici brojem malenog i ugroženog naroda, taj je osjećaj kod nas je još jače razvijen. Sve što smo stvorili, stvorili smo sami, iz teških borba i uz cijenu najvećih žrtava, pa smo ponosni da pripadamo takvu narodu. Nacionalna orijentacija nije za nas stvar naše slobodne volje i našega ličnog izbora, jer smo nacionalno opredjeljenje primili rođenjem i ono je sastavni dio nas samih. Mi ljubimo svoj narod i ne možemo drugačije, jer odreći se svojeg naroda značilo bi odreći se svoje prirode, a to bi značilo poniziti u sebi čovjeka. Stoga smo mi nacionalisti, već potom što smo ljudi, i koliko želimo i slobodu i samostalni razvitak nas kao cjeline, naroda. Jedno od drugog se ne može odvojiti, jer kolikogod mi kao pojedinci činimo i stvaramo narod, toliko iz nas opet narod stvara ono što jesmo, jer je svaki pojedinac samo dijelak narodnog duha, pa se izvan narodne zajednice ne mofe razviti u potpuna čovjeka.

Mi ne možemo biti, sve kad bismo i htjeli, drugo, nego što jesmo, ali mi to niti ne želimo, nego se naprotiv ponosimo, što smo sinovi baš hrvatskog naroda. Istina, kao brojčano malen narod mi se ne možemo u svemu mjerili s drugim narodima, ali pravu vrijednost malih naroda i ne smijemo tražiti samo u bogatstvu i veličini, nego ponajprije u onoj golemoj snazi, koju mali narodi pokazuju u borbi za opstanak, te u životnoj sposobnosti i energiji, koja je velika, iako ne nalazi, zbog mnogih zapreka analogan izražaj u djelima u koje je uložena. Kad bismo male narode u poredbi s velikima mjerili samo po onome, što su jedni i drugi stvorili i dali čovječanstvu, onda bi mali narodi za velikima toliko zaostajali, da bi skoro izgubili opravdanje svojeg postojanja. Ali uzmemo li za mjerilo onu unutrašnju snagu naroda, kojom se suprotstavljaju i najvećim materijalnim zaprekama; onaj smisao da žrtvuju materijalna, prolazna dobra za ostvarenje svojih vječnih narodnih ideala; onu toliko veliku i lijepu težnju da svoj život uzdrže i afirmiraju uz najveće žrtve i onda, kad bi razum već rekao, da je to nemoguće - uzmemo li i ove momente kao kriterij vrijednosti pojedinih naroda, onda ćemo vidjeti ne samo to, da se mali narodi mogu mjeriti s velikima po vrijednosti, nego da su često od njih i vredniji.

Da i hrvatski narod ujedinjuje u sebi vrijedne osobine, to nam dokazuje već i činjenica, da se do dana današnjeg održao, pa naš nacionalni zanos nije samo plod onoga općeg osjećaja odanosti svojemu narodu, nego je uz to još duboko ukorijenjen i u spoznaji naše narodne vrijednosti i snage. A u tome i jest cijelo pitanje: imamo li mi dosta snage da ostvarimo naše prirodne težnje, ili časoviti neuspjesi, koje smo doživljavali i koje još uvijek doživljujemo, znače našu unutarnju nemoć i nesposobnost za samostalan život? Ako je tako, onda je naš nacionalizam doista tek neko mladenačko zanešenjaštvo, ili neki nezreli ekstremizam, ali ako se iza tih časovitih neuspjeha krije latentna, još sasvim neizražena i neostvarena snaga, onda je sve drugo iluzija i zanešenjaštvo, a naš nacionalizam jedina stvarnost i jedini put.

II.

Svaki narod, a osobito maleni narod, nailazi u svome povijesnom razvitku na mnoge zapreke, pa kako želimo ocijeniti njegovu vrijednost i snagu moramo omjeriti ponajprije veličinu tih zapreka. Po svom geografskom položaju hrvatski narod je došao u središte sukoba geopolitičkih sila Istoka i Zapada, a sa sjevera nalegla Panonska nizina, koja je stalno, poput teškog tereta, prijetila da će nam zdrobiti hrptenicu. U unakrsnom sukobljavanju tih sila odvijala se naša povijest, a koliko su te sile skretale pravilan tok narodnog života nije teško dokučiti. Ipak Hrvati već u prvim danima svojega narodnog života, prvi od svojih doseljenih susjeda, stvaraju svoju narodnu državu i borba za njezinu samostalnost daje osnovni ton cijeloj hrvatskoj povijesti. Djelo Tomislavovo odaje bez sumnje državotvornu snagu hrvatskog naroda, a ta snaga ne utrnjuje nikada, ni onda, kad je hrvatska država sužena na najmanji teritorij.

Krivo je mišljenje, da hrvatska država iz doba narodnih vladara znači zadnju točku napona hrvatskog naroda i da od te godine počinje retrogradni razvoj. Uživimo li se malo bolje u geopolitički položaj Hrvatske, vidjet ćemo da se tek -baš obratno- u dogadajima, koji nastaju poslije godine 1102., očituje prava snaga i životna sposobnost hrvatskog naroda, jer je upravo nevjerojatno, da se tako malen narod, kao što je hrvatski, zapljusnut turskom bujicom, i samo održao na životu (kao na pr. srpski), a upravo je neshvatljivo, da je tu bujicu mogao na svojem teritoriju i zaustaviti. To mu je, dakako, uspjelo samo uz cijenu najvećih žrtava, a te su baš dovele do kidanja hrvatskoga državnog teritorija. Zahvaljujući tome hrvatski narod je dočekao devetnaesto stoljeće, stoljeće probudene nacionalne misli, kad je trebalo mnogo energije, da se drži korak s drugim narodima, na jednoj trećini svojeg teritorija i s prilivom srpskog, stranog, kulturno inferiornog elementa, koji je gurala pred sobom, poput drvlja i tršća, turska bujica, a od tih udaraca naš se narod nije mogao pravo pridići kroz cijelo XIX. stoljeće, pa u toj baštini, koju nam je nanijelo trostoljento klanje treba, mislim, tražiti i izvor svih onih uzroka, koji su učinili da hrvatski narod još danas nije potpuno ostvario svoje narodne težnje.

Ali državna misao - dokaz narodne vitalnosti - ostaje uza sve te okolnosti živa. Za hrvatsku državu daje glavu hrvatski kralj Petar, a ugovor od god. 1102. ne znači kapitulaciju, nego najbolji izlaz u onom momentu. - No državna misao nije oslabila niti poslije toga, nego je predavana mladim generacijama, ispisana uvijek svježom krvlju. Za tu ideju žrtvuju se stotine i stotine života, za nju umiru i seljaci i ona ne slabi sa slabljenjem hrvatske državne nezavisnosti, nego naprotiv jača, pa se za nju u XIX. i XX. stoljeću ne bore hrvatski političari samo oštrinom svoga pera i snagom svog uma, nego još i u tim stoljećima daju i živote za nju. Kvaternik, Bach i Rakijaš padaju u Rakovici, ne kao zadnji borci za slobodu i samostalnost Hrvatske, nego kao predvodnici nove, odlučne borbe, koju prihvaća cijeli narod.

Snaga hrvatskog naroda, koja se pokazuje u stalnoj težnji da se on posve slobono i samostalno afirmira i ogradi od drugih svoju individualnost, ne jenjava nikada, pa ni onda, kad nam se to u prvi mah pričinja. Tako i proces prelaženja hrvatskog naroda iz biologijskog stadija u stadij svijesnog naroda, koji se odigrava u ilirskom pokretu, unatoč sveslavenskog obilježja, koje pokazuje taj pokret, nosi ipak hrvatske značajke. Taj pokret okuplja ponovno u jedan cjelinu hrvatske razdvojene pokrajine i prvi, što zvuči paradoksalno, unatoč svome sveslavenskom obilježju, povlači jasnu granicu između Hrvata i njihovih susjeda Srba i Slovenaca, jer i jedan i drugi otvoreno ostaju protiv llirstva, te Slovenci nazivaju Vraza uskokom i sličnim imenima, a Srbi postavljaju malo kasnije svoju velikosrpsku tezu. Tako je ilirski pokret razvio hrvatsku, narodnu svijest, pa se i Ante Starčević morao nadahnuti na ilirskim davorijama i budnicama, prije nego je u veličanstvenoj sintezi vjekovnih hrvatskih težnja dao ideologiju hrvatskog nacionalizma.

Dakako da je i ilirski pokret imao svoje vrijeme, pa ako to i nije shvatio jedan dio hrvatske inteligencije, nego je, mjesto da pristupi usavršavanju i istančavanju narodne individualnosti, počeo sve više tonuti u magli neke jugoslavenske iluzije, a Vuk Karadžić, iskorišćavajući tu naivnost, nastojao teoretski opravdati srpski imperijalizam i težnju za prisvajanjem hrvatskih zemalja, ipak je hrvatski narod, kao organička cijelina spontano reagirao i jasno progovorio u ličnosti Ante Starčevića. Nije hrvatski narod bio nemoćan, nego je u času, kad je vrijeme tražilo, da se njegova individualnost izrazito obilježi ne samo prema Nijemcima i Madžarima, nego i prema Srbima, to i učinio, pa je i ilirsko ime, koje sada nije dovoljno ftksiralo njegovu individualnost, promijenio u hrvatsko, jer "ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvate pod narodnu zastavu, ono promiče svijest narodnu, ono se jasno javlja svakim narodnim dahom". (T. Smičiklas).

Jugoslavenska orijentacija naše inteligencije imala je dakako kobnih političkih posljedica, kojih odraz nalazimo još i u našim danima, i ona je doista značila pomanjkanje unutarnje snage, ali nemoć i nesposobnost tog dijela inteligencije nije nipošto refleks raspoloženja hrvatskog naroda, jer ne samo da hrvatski narod nije jugoslavensku koncepciju nikada primio, nego je baš u to vrijeme iz svoje sredine izbacio u osobi Ante Starčevića takvu ličnost kakvu je teško naći i kod velikih naroda. I dok bismo po službenom stavu hrvatskih političara u drugoj polovici devetnaestog početkom dvadesetog stoljeća mogli zaključiti, da se hrvatski narod odriče svoje samostalnosti dotle uistinu baš to doba znači triumf probudene hrvatske nacionalne misli, te sve, što se je tada stvorilo, ostaje putokazom baš za današnje dane. Baš u to doba formuliraju se potpuno hrvatski nacionalni zahtjevi i nacionalna ideja poistovjetuje se s državom "Ja ne razumijem - govori Ante Starčević - što hoće da kažu oni koji vele, da kraljevina Hrvatska, kraljevina pet stoljeća prkosivša Istoku i Zapadu, ne može o sebe, neodvisna stajati". Pitanje slobode, pitanje hrvatske samostalnosti i nezavisnosti ne može trpjeti nikakvih kompromisa, vezívanja ni uz kakve uvjete. To je aksiom - pravílo, o kojem nema diskusije. "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka; makar bilo samo pet Hrvata, neka ih to pet bude slobodno i sretno!" (Starčević).

Razvoj hrvatske nacionalne misli nalazi svoj vrhunac u osohi Ante Starčevića, jer je on znao riječima izreći i perom napisati ono što je vjekovima govorila krv hrvatskog naroda. U svojoj ličnosti on je ujedinio sve značajke hrvatske nacije, pa će načela, koja je on postavio, ostati putokazom za sva vremena, dok bude Hrvata i Hrvatske. Stoga sve, što će se poslije njega stvarati na političkom polju u Hrvatskoj, moći će biti tek konkretna primjena njegove nauke, i svaki hrvatski političar, bude li htio voditi zaista hrvatsku politiku, morat će se držati sígurna puta, koji je zacrtao Ante Starčević. Tu istinu potvrduje svojom smrću - rječitije nego riječima- i Stjepan Radić, ali to priznanje nisu čuli, ili su ga brzo zaboravili oni, koji ne običavaju ništa naučíti iz života i povijesti.

U povijesnoj perspektivi snaga hrvatskog naroda je očigledna. Izrastao na ruševinama Rímskog Imperija, na ovoj grudi, koju je stekao borbom i žrtvama, hrvatski narod živi već jedno cijelo tisućljeće, doživjevši smrt moćne avarske i franačke vlasti, pad turske síle i rasap velike Austro-Ugarske carevine, pa se čovjeku nameće misao da je baš žilavost, sposobnost odhrvati se i najvećim pogiblima osnovna značajka hrvatskog naroda. Tako je braneći sebe na ovom presudnom graničarskom području hrvatski narod branio vjekovima od istočnog barbarstva evropsku kulturu, a tu svoju providencijalnu misiju on je divno vršio, pa mu je za to i podijeljen časni naslov: antemurale christianitatis - predzide kršćanstva. Koliko je hrvatski narod već tim svojim defenzivnim stavom zadužio zapadnu civilizaciju, nije potrebno ni spominjati, jer je jasno, da se bez hrvatskoga junačkoga bedema teško mogu zamisliti onakva velika stvaranja Renesanse. Kad se sve to uoči "svaki hrvatski inteligenat, pa čak i filozof, znat će posve točno, da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma bilo kojeg nepograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu korisniji od integralnog jugoslavenstva" (Šufflay).

Ali nije hrvatski narod samo posredno doprinosio evropskoj kulturi. Primivši kršćanstvo i zapadne tekovine on je ubrzo ušao kao subjekat u okvir zapadne kulture i nije se nikada u njoj izgubio, nego je do danas sačuvao svoj specifični narodni izraz. On je imao književnost na narodnom jeziku "kada zapadni narodi, danas najizobraženiji jedava da su znali Oče naš u svom jeziku izbrojiti" (Starčević), i njegovo kulturno stvaranje nije zamrlo niti u danima najžešćih ratova. Kao klasična Grčka i malena hrvatska zemlja posuta je bezbrojem spomenika koji su svjedoci snage Hrvatskog duha, a imena Marulić, Zlatarić, Hektorović, Gundulić, Bošković, Medulić, Kačić, Vitezović u prošlosti i bezbroj drugih u nedavnoj prošlosti i sadašnjosti govore jasno o produktivnosti i vrijednosti našeg naroda.

U cijelom našem kulturnom stvaranju očituje se duboko etičko poimanje života, religioznost, smisao za pravdu i čovječnost, a te značajke napose danas u vijeku materijalne sile odaju i višu, duhovnu vrijednost hrvatskog nacionalizma. U neprestanoj borbi i neprestanom braniku zemlje, vlastitog života, tradicije, vjere i narodnih ideala iskristalizirao se hrvatski duh nesebičan i altruističan, junačan i ponosan, spreman da se uvijek žrtvuje za pobjedu duha i pravde. Izrastao na zaista jedinstvenom teritoriju, hrvatski narod je stvorio i jedinstvenog čovjeka, čovjeka idealistu, čovjeka duše í srca, a takvog čovjeka baš danas, više nego ikada prije, treba naša materijalistička kultura.

Te je značajke hrvatske narodne duše zapazio čak i Dante, jedan od najvećih pjesnika na svijetu, koji je stvorio divnu viziju u XXXI. pjevanju "Raja", inspiriran u Rimu religioznim zanosom hrvatskih hodočasnika. Ali te značajke uočavali su i sami Hrvati, pa je mesijanska ideja živa u svakom razdoblju njihove povijesti. Mesijanska ideja rada Križanića i Vitezovića; ona daje svoje obilježje i ilirskom i jugoslavenskom pokretu, a i Stjepana Radića pravo naziva Šufflay mesijom. No taj hrvatski mesijanizam bio je uvijek krivo shvaćen, pa je on i jedan od ponajglavnijih uzroka da Hrvati nisu potpuno ostvarili svoje narodne težnje, jer su pojedinci, radeći za neke opće ideale, žrtvovali njima za volju naše narodne interese. A to je lako misleno i krivo shvaćeno mesijanstvo. Svaki narod ima neku misiju u svijetu u tome smislu, što svaki narod, već time, što je narod, stvara, pa svojom stvaralaštvom doprinosi općem napretku i kulturi. Ali, da može doprinjeti nešto čovječanstvu, svaki narod mora sebi ponajprije osigurati samostalan i nezavisan razvitak, pa tako i hrvatski narod, želi li svojom kulturom vršiti neku misiju u čovječanstvu, mora ponajprije stvoriti preduvjete za samostalan i nezavisan narodni život. Nikakvo dakle sveslavenstvo ili jugoslavenstvo, nikakvo internaciolizirano radništvo ili seljaštvo, nego hrvatstvo, čisto, integralno hrvatstvo. A Hrvati doista mogu dati nešto evropskoj kulturi i to nešto zaista svojega. Mogu joj dati malo duše, mogu joj dati opet čovječanski biljeg, a to joj je zbilja potrebno, jer je dotjerala do apsurda, da je čovjek zarobljen od vlastitih tvorevina, te je njemu postalo svrhom ono, čemu je on prije bio svrha.

Kao narodni individualitet Hrvati i danas stvaraju i unose svoje hrvatske značajke u opće kulturno stvaranje, pa je i danas očita, unatoč teškim prilikama, u kojima živi hrvatski narod, njegova produktivna snaga i vrijednost. Nema sumnje, da sve to stvaranje i u prošlosti i u sadašnjosti ne odaje stvarnu snagu i vrijednost hrvatskog nacionalizma, jer se ta snaga, stoljećima sputavana nevjerojatnim zaprekama, nije mogla nikada potpuno odraziti. Hrvatski narod je stvorio, istina, divnih djela, djela, po kojima ide u red prvih naroda, ali pravu njegovu veličinu pokazat će tek budućnost, koja će donijeti slobodu hrvatskog naroda.

III.

Svi momenti iz naše narodne prošlosti odrazuju se i danas u našem nacionalizmu, jer on i nije drugo nego sinteza prošlosti, kontinuirana težnja da se opet ostvari ono, što je izgubljeno, da se naša narodna individualnost afirmira slobodno i u svakom smjeru. On prema tome nije neka doktrina, koja bi se nametala hrvatskom narodu kao neki nazor na svijet; on je izrečena misao i volja hrvatske narodne duše. Etičan je, obilježen duhom borbe za "stare pravice", nije ekskluzivan, ne postavlja se na pijedestal božanstva, nego poštiva slobodnu, odgovornu i savršenu ljudsku ličnost. Temelji se na najzdravijem sloju ljudi - seljaštvu, pa je stoga čovječan, protkan socijalnim osjećajem i smislom za prava, jednakost i suradnju svih staleža. Borben je, jer je usko povezan uz grudu i narodnu tradiciju, i jer se u borbenosti najbolje očituje hrvatski duh, otporan i neslomiv.

Hrvatski nacionalizam nije za nas stranačko opredjeljenje, jer je iznad svih stranaka i pokreta. On nas ujedinjuje, uskladujući naša pojedinačna nastojanja i tražeći od nas da zatomimo vlastite materijalne interese, kad je u pitanju opće narodno dobro. Idealizam i borbenost, vrednote, koje ujedinjuje u sebi hrvatska narodna duša, i snaga, kojom se hrvatski narod stoljećima odupire svakoj sili i borbi za svoju slobodu i nezavisnost - to su dva pola, na kojima se temelji hrvatski nacionalizam. Između ta dva pola kreće se naše nacionalno dozrijevanje. Sve vrednote, svu snagu prošlosti ujedinjuje u nama naš hrvatski nacionalizam, pa mi po njemu stičemo idealnije poimanje života. Zato nas ne može zaustaviti nikakva materijalna sila, a ne mogu nas zaplašiti niti naši časoviti neuspjesi, kao ni pokušaj sitnih duhova, da unište naše narodne vrijednosti i rastoče našu narodnu snagu. Iza nas stoje legije hrvatskih mučenika - pred nama veliki cilj. Između tih moćnih sila stojimo mi, današnja generacija, odlučni, neumoljivo odlučni u svojem nacionalnom stavu i borbi.

Ideja i borbenost pobjeduju uvijek u konačnoj bitci materijalnu silu i borbu, koju diktira interes. U tome je onaj dublji, unutrašnji razlog zašto hrvatski nacionalizam mora nužno pobijediti.

Radovan Latković


POGLEDAJTE OLUJU OZANE BAŠIĆ OD 6.11.2014.

Večeras u Oluji Ozane Bašić ekskluzivno gostuje Branko Škrtić, časnik u mirovini, koji štrajka glađu već treći dan i odbija primati lijekove. O cijeloj situaciji u kojoj se danas nalaze hrvatski branitelji sa stručnog stajališta govori prof.dr.sc. Vladimir Gruden, psihoterapeut.

Emisiju pogledajte ovdje: VIDEO


Zagreb, 6.11.2014.

"Crvene zmije koje uništavaju nacionalni duh ove države"

Osnivač i prvi ratni vojni zapovjednik treće bojne 2. gardijske brigade, Karlovčanin Branko Škrtić, započeo je danas štrajk glađu ispred Ministarstva branitelja u zagrebačkoj Savskoj ulici u znak podrške braniteljima i stopostotnim ratnim invalidima koji već 18. dan prosvjeduju.

- Štrajkam glađu i odbijam i lijekove i hranu. Bit ću samo na vodi, a na ovaj sam se čin odlučio zato kako bih podržao braniteljske zahtjeve. No, ja tražim još i ostavku premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića. To su te crvene zmije koje uništavaju nacionalni duh ove države - kazao je Škrtić, dodavši kako, prema onome što je čuo, dok nam je gospodarstvo u totalnoj nizbrdici, premijer odlazi u 3 sata noću u riječku bolnicu zbog poroda jedne od estradnih zvijezda i pritom osobi u bolnici zabranjuje da taj posjet snima, a isti taj premijer, kako reče Škrtić, nije se udostojio doći na sprovod preminule braniteljice Nevenke Topalušić.

Škrtić reče kako su u Savskoj istinski branitelji, a onih lažnih niti nema jer se ne usuđuju doći među branitelje prosvjednike. Na pitanje zašto u Savskoj nema i više branitelja koji prosvjeduju Škrtić je uzvratio da ih nema zato što ne mogu doći zbog neimaštine, ne mogu si platiti prijevoz do Zagreba. Osvrnuo se i na govorkanja o tome kako je ovaj prosvjed politički motiviran i pitanje zašto se prosvjedovalo nije u mandati prijašnje vlasti. Škrtić je uzvratio da bi, da je sada premijer Tomislav Karamarko, on govorio još žešće jer bi premijer bio predsjednik stranke čiji je i sam član. No, Škrtić je najavio da će, ne udovolji li se zahtjevima prosvjednika, ovdje biti i 100.000 branitelja, a da će Milanović i Josipović završiti u Remetincu kod, kako reče, svog druga Bandića.

Inače, na današnjoj je konferenciji za novinare predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida Đuro Glogoški ponovio je kako nisu točne tvrdnje ministra branitelja Predraga Matića da braniteljima nisu ukinuta nikakva prava. Glogoški je naveo nekoliko primjera gdje je pojedinim braniteljima ukinuto pravo na njegovatelja, ukinute opskrbnine, pa je, kako reče, tako jednom branitelju u Ministarstvu socijalne skrbi rečeno da od tog trenutka više nije branitelj već prosjak. Dodao je i to da su nekim udovicama Domovinskog rata ukinuta rješenja koja im osiguravaju takav status.

- Pitanje je što ovo Ministarstvo branitelja zapravo radi. Priprema se i zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata, no zanima nas za koga se radi taj zakon i tko radi popise žrtava, a radi ga udruga Documenta, a ne rade ga institucije ove države. Mi još uvijek zapravo ne znamo tko je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Sve to vodi izjednačavanju žrtve i agresora. Ispada da se prioritet daje onima koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Stoga pozivam sve nadležne institucije ove države da reagiraju jer se braniteljima ukidaju i smanjuju sva prava - kazao je Glogoški.

Nadovezao se potom član Udruge veterana 4. gardijske brigade Goran Orlić, koji se osvrnuo na dokument za provedbu kohezijske politike Europske unije te naveo kako Ministarstvo branitelja nije uključeno u radnu skupinu za izradu i provedbu strategije za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, što znači, kako reče, da Ministarstvo branitelja nije zastupalo interese onih koje predstavlja. I on je naveo kako se u toj strategiji izjednačava hrvatskog branitelja sa srpskim okupatorom. Na novinarsko pitanje kako komentira ponašanje ministra Ante Kotromanovića u ovoj situaciji, Đuro Glogoški je uzvratio kazavši kako je Kotromanović jednom rekao da će dati ostavku "zašteka" li ijedna puška, pa se on sada pita što sada radi ministar Matić koji ne daje ostavku, a branitelji iz dana u dan umiru.

Na novinarsko pitanje kako komentiraju današnju odluku Vlade da se branitelji oslobađaju dugovanja Josip Klemm je uzvratio:

- Branitelji neće dozvoliti da se njima nešto oprašta, a ostalim građanima ne. Ne želimo da nas se dijeli.

Braniteljima su podršku došli dati i suborci iz Sinja koji su na poklon donijeli sliku Čudotvorne Gospe Sinjske koju su prosvjednicima u Zagrebu u znak podrške poslali sinjski franjevci. (Božena Matijević/VL)


Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića
članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

(Prema originalu u časopisu "Hervatska", god. 1871.)


Izbrisan zabunom ovdje prenešeni "Izbrisani post" nekog Jugoudbaškog Luzera...

Drinski


Sarajevo

Kardinal Puljić: Uz daytonsku, visoki predstavnici nanijeli su dodatnu nepravdu hrvatskom narodu u BiH

Nadbiskupa metropolita vrhbosanskoga kardinala Vinka Puljića posjetila je nova veleposlanica Francuske u BiH Claire Bodonyi. Bio je to njen nastupni posjet kardinalu Puljiću. Nakon što se ukratko predstavila nova veleposlanica Bodonyi zanimala se za pogled kardinala Puljića na sveukupno stanje u BiH. Kardinal je rekao da nikako nije zadovoljan s političkim djelovanjem ili nedjelovanjem, osobito u posljednje četiri godine.

– Međunarodna zajednica je forsirala da na vlast dođu oni koji su i došli prije četiri godine, stoga zajedno s njima snosi krivnju za sve što se loše učinilo”, jasan je bio kardinal Puljić.

Najviše je grešaka bilo u propustima i nemaru, jer vlast je potpuno zaboravila ljude koji su stradali u poplavama. Nedopustivo je da se tu istinski angažirala jedino Katolička crkva s Caritasom i još neke humanitarne organizacije, a da državne, entitetske i lokalne razine ne čine gotovo ništa kako bi pomogli ljudima.
Također, u svezi ovih političkih problema, kao pastir ne mogu biti indiferentan pred činjenicom da nas polako nestaje: da smo u ratu mnogi prognani, a sada ekonomski i politički pritisnuti i primorani na sve veća iseljavanja.”

Na pitanje veleposlanice Bodonyi: “Zašto se nadbiskup i općenito Katolička crkva još više ne uključe u dijalog i rješavanje starih i novonastalih problema?”, kardinal je odgovorio:

– EU i SAD traže od političara u BiH da se dogovore i prave promjene Daytona. Oni koji su napravili problem donošenjem Daytonskoga sporazuma i oni koji su nam obukli tu ‘luđačku košulju’ trebaju prvi početi riješavati probleme.

Ako su tim nametnutim ‘sporazumom’ nekima dali privilegije i ozakonili nepravdu, jasno je da se nitko tih privilegija ne želi odreći. Ako su time nekima zakinuli prava, teško se oni sami pored spomenutih privilegija za ta prava mogu izboriti.

Uz Daytonsku nepravdu, bivši visoki predstavnici u BiH Carlos Westendorp, Wolfgang Petrich i Paddy Ashdown nanijeli su još veću nepravdu hrvatskom narodu u BiH.
Mi smo preživjeli 400 godina turske vladavine na ovim prostorima, a preživjet ćemo i vrijeme mutne politike Međunarodne zajednice u BiH.
Crkve i vjerske zajednice u BiH nisu stvorile sadašnje političke probleme, pa je neukusno od njih zahtjevati rješenje. One dijalogiziraju na vjerskoj, a ne na političkoj razini, zaključio je kardinal Puljić, prenosi KTA.

Na kraju susreta veleposlanica Bodonyi zahvalila se na prijemu i mišljenju kardinala o trenutnom stanju u BiH, te obećala ponovni dolazak i svesrdnu pomoć Francuske u rješavanju spomenutih problema./KTA/HMS/


Zagreb, 3.11.2014.

UMRO BALKANSKI KRVNIK VELJKO KADIJEVIĆ

Najveći srpski zločinci, na žalost, umiru bez kazne. Tako nam je stigla vijest da je u nedjelju u Moskvi umro jedan od najvećih balkanskih krvnika – general Veljko Kadijević (r. 1925. u Glavni Donjoj, pokraj Imotskog).

U svibnju 1988. imenovan je za petog saveznog ministra obrane Jugoslavije, a ostavku je podnio 6. siječnja 1992. Bio je na čelu zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) kad je ta ista vojska rušila, ubijala, klala, protjerivala u Vukovaru, Škabrnji i Dubrovniku. Sve do 2001. živio je kao "junak" u Beogradu. Iz Srbije je poput zeca pobjegao u Rusiju 2001., kad mu je stigao poziv Haaškog suda da se ondje pojavi kao svjedok. Da, dobro ste pročitali – kao "svjedok!" Taj sud koji je osudio veliki broj nevinih Hrvata ovog krvnika nikada nije ni optužio! (sic!) Ukazom ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva 2008. dobio je rusko državljanstvo. U Hrvatskoj su podignute neke optužnice protiv njega, ali kao da i nisu. U međuvremenu su mnogi hrvatski branitelji proganjani i suđeni. Srbi su čak osudili i hrvatskog vojnika Veljka Marića na 12 godina robije zbog navodnih zločina u hrvatskom Domovinskome ratu, a ti isti koji su bili agresori na Republiku Hrvatsku ovog su generala čuvali kao vodu na dlanu.

U prvim vijestima o smrti generala zločinačke JNA srpski mediji uopće o Kadijeviću ne govore kao o ratnom zločincu. O njemu kao takvome govorimo mi, hrvatski branitelji, koji ujedno pozivamo sve one hrvatske institucije i predstavnike vlasti da nam odgovore: kako se moglo dogoditi da ovaj krvnik umre, bez ikakve presude, kao nevin čovjek? A uz Slobodana Miloševića bio je prvi po odgovornosti za agresiju, kriv za stotine tisuća ubijenih, nestalih i protjeranih tijekom rata u Hrvatskoj i BiH!

Sjetimo se samo na koji su način hrvatske tajne, obavještajne i ine službe i to po cijelom svijetu lovile nevinog generala Hrvatske vojske, Junaka Domovinskoga rata Ante Gotovinu. Zar nisu tako mogle loviti i Kadijevića, već su čekale da ga Srbi sami uhite, odnosno da se on sam pojavi na hrvatskoj granici!?

U ovom slučaju postoji odgovornost. A odgovorne su prije svega hrvatske "pete kolone", koje i dalje očito štite razne male i velike kadijeviće, a proganjaju istinske hrvatske branitelje.

I onda se neki i dalje pitaju: zbog čega su hrvatski branitelji i stradalnici na ulici, zbog čega su nezadovoljni?

Mladen Pavković,
predsjednik udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Izdvojeno...

Glavne točke političkog programa Autohtone - Hrvatske stranke prava

1. LUSTRACIJA

Lustracija znači da pripadnici i suradnici bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDBA-e i KOS-a ne mogu više biti državni dužnosnici , niti mogu obnašati rukovodeće funkcije u državnim i javnim poduzećima.

2. REVIZIJA PRETVORBE I PRIVATIZACIJE

Revizija znači poništenje nezakonito provedene pljačke društvene imovine, te kazneni progon počinitelja i oduzimanje lopovski stečene imovine.

3. NACIONALIZACIJA PRIRODNIH RESURSA I JAVNIH PODUZEĆA OD OPĆEG ZNAČENJA

Šume, voda, rudno bogatstvo, energetski potencijali plin-nafta, kao i željeznice, ceste, i električna energija, ne smiju se 'privatizirati' niti prodavati stranim vlasnicima nego su u vlasništvu Hrvatske države i njenih građana.

4. VRAĆANJE MONETARNOG SUVERENITETA RH

Monetarni suverenitet znači da država emitira vlastiti novac i da ga može beskamatno posuđivati/ investirati u gospodarstvo i u opće društvene potrebe. Hrvatska narodna banka mora biti podređena hrvatskim državnim institucijama a ne ovisna o stranim financijskim centrima moći.

5. IZLAZAK IZ EUROPSKE UNIJE

Trenutni moratorij na sve zakone i zakonske odredbe koje Hrvatsku dovode u podređeni i zavisan položaj prema europskoj totalitarnoj tvorevini. Svaka buduća suradnja s europskim državama i nacijama mora počivati na načelu nacionalnog suvereniteta, ravnopravnosti i nezavisnosti.


Hrvatski velikani...

O domovini

Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju.

Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.

Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje.

Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta.

Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje.

Antun Gustav Matoš


SEDAM 'SMRTNIH GRIJEHA'
Uništiti nas mogu samo:
- politika bez načela,
- znanost bez čovječnosti,
- bogatstvo bez rada,
- užitak bez savjesti,
- znanje bez karaktera,
- poslovanje bez morala,
- vjera bez požrtvovnosti
Mahatma Gandhi


Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Dušni dana ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama).

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.


www.katolici.org

Svi sveti, 1. studenoga

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)


Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Ante Starčević, 1867.


Revolucionar Eugen Kvaternik

Eugen Kvaternik (Zagreb, 31.10.1825. – Rakovica, 11.10.1871.)

Sudbina revolucionarnih prvoboraca razapeta je između one nadljudske težnje za ostvarenjem buntovnih zamisli, i prigušene tragike, koja ih prati na životnim putevima, plamen misli proždire živote i veliki apostoli sagorjevaju kao žrtve paljenice za ideal, koji postaje znamen njihovim sljedbenicima. Na tom veličanstvu tragike razapet je život najvećeg hrvatskog revolucionarca Eugena Kvaternika, najnemirnijeg buntovnika, što ga je Hrvatska ikada imala.

Njegov nemirni životni put sadrži svu tragiku hrvatskog života i čovjeka. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu godine 1825., njegova mladost pada u vrieme zanosnih ilirskih dana, kad se u Zagrebu stvara ona tipična gradanska sredina, koja će odigrati onako značajnu i sudbonosnu ulogu u kasnijem političkom životu Hrvatske.

Za vrieme gimnazijskih nauka, Kvaternik se susreće s Antunom Starčevićem, od kojeg je nešto mlađi po godinama i gimnazijskim razredima. Taj susret će biti sudbonosan za razvoj jednoga i drugoga, oni ostaju nerazdruživi prijatelji za čitavi život, predstavljajući cjelinu pravaškog političkog naziranja.

Nakon svršenih gimnazijskih nauka Kvaternik odabira pravnički studij i u najtežim godinama apsolutizma postaje odvjetnik. On je osjetljiviji od Starčevića i jače reagira na sve nepravde onog vremena, apsolutizam djeluje na njega razdražljivo, a osobito, kad pod pritiskom režima ostaje tako reći bez kruha. Ta ga nepravda strahovito pogađa, i Kvaternik odabire najradikainiji izlaz: put u emigraciju. Sudbonosna odluka u nemirnim vremenima nakon 1848. I u siečnju godine 1858. Kvaternik odlazi u emigraciju i to u Rusiju.

U Hrvatskoj je još svježe sjećanje na Gajeva putovanja i on vjeruje, da će tamo naći najviše pomoći i antiaustrijskog duha, tim više, što se već moglo nazrievati obrise političkog razvoja u odnosu između Rusije i Austrije. Iste godine dolazi u Petrograd te uspjeva doći u dodir s vodećim ljudima carske politike, ali već na prvom koraku nailazi na nerazumjevanje, koje ga u početku strahovito zapanjuje, ali tek kasnije uviđa pravu širinu jaza, koji se provalio između njegovih nacionalističkih zahtjeva i pravaca ruske imperijalističke politike. Sa službene strane dobiva mnogo rieči, ali vrlo malo iskrene podpore i nakon dužeg kolebanja ostavlja Rusiju i odlazi u Italiju, koja će u onim lombardijskim ratovima do ujedinjenja biti stjecište svih austrijskih emigranata. Tamo se najjače osjeća strujanje svih europskih političkih potresa i revolucija.

Kvaternik dolazi u Italiju godine 1853. i s dobrim preporukama prodire do samog Cavoura. Već tada je solferinski udarac skoro gotova stvar i Kvaternik je primljen više nego dobro. Oduševljen je tim prvim nastupom, objavljuje u talijanskom novinstvu čitavi niz političkih članaka o Hrvatima i njihovim zahtjevima i u isto vrieme šalje proglase na naše graničarske pukovnije u Lombardiji, da odustanu od borbe. U grozničavom radu vrieme prolazi brzo i tada dolazi solferinski poraz. U Turinu je oduševljenje na vrhuncu i tada Kvaternik ponovno dolazi Cavouri u nadi da će iz tog austrijskog poraza izbiti nešto i za Hrvatsku.

Međutim sada je primljen mnogo hladnije i spretni ga Cavour spretno upućuje u Pariz gdje se upravo održavaju mirovni pregovori dajući mu do znanja, da bi tamo mogao nešto isposlovati za svoju stvar. Kvaternik doista odlazi u Pariz, ali tamo dolazi nepoznat i teško se probija. Međutim ga sklopljeni mir gorko razočara i on zajedno s drugim emigrantima osjeća, da su im razbijene mnoge iluzije. Ta zajednička nesreća ujedinjuje sve austrijske emigrante, koji jače ujedinjuju svoje redove i nastoje pridobiti Napoleona III. za svoje planove.

U Parizu je još svježi trag Solferina, emigranti se približuju Napoleonu, ali je on vrlo oprezan u tim stvarima. Tako i Kvaternik dolazi u dodir s princom Jeromeom Napoleonom nastojeći preko njega prodrieti do cara, ali časoviti uspjeh nije u stvari značio ništa. Napoleonidi se niesu htjeli upuštati u pustolovine, prema njihovom shvaćanju. Politika je išla novim putevima. Francusko-talijanski savez bit će naskoro zamienjen taliansko-pruskim, a dva cara nastoje naći zajedničke političke puteve. Tako Kvaternik ostaje opet napušten. Položaj je ovog puta za njega gotovo očajan. Razočarao se već u Rusiji, Carouzu i Napoleonu, i gotovo je izgubio nadu u vlastiti uspjeh. Tada nastaje pokret u Hrvatskoj. Apsolutistički sustav konačno je oboren, Hrvatska se vraća svojem ustavnom životu. Kvaternik se nada, da će tada nastupiti nove prilike u kojima može težište borbe prenieti iz emigracije u domovinu, i on se u studenom godine 1860. vraća natrag u domovinu.

Sliedeće godine 1861. sastaje se hrvatski sabor u kojeg dolazi i Kvaternik kao zastupnik. Rad saborskog zasjedanja godine 1861. znači temelj pravaške stranke, koju stvaraju Starčević i Kvaternik. Sve nade Beča razbijaju se na složnom odporu tog sabora, i zato je on skoro i raspušten zbog svoje tvrdokornosti.

Već tada se jasno vidi, da su Stari i Kvaternik stupovi opozicije i zato se nastoji onemogućiti svaki njihov rad. Kvaternik je optužen zbog jednog političkog spisa i osuđen. Ali tada iskrsava nešto neočekivano. Dok je Kvaterniik boravio u Rusiji uzeo je rusko državljanstvo, i sada je zbog toga dobio izgon iz Hrvatska. Strahoviti udarac težko ga se dojmio i on satrven opet odlazi u Pariz gdje ulazi u krug emigranata medu kojima su prilike sve teže. Svi počinju gubiti nadu u Francusku, koja se približava Austriji, i zato se emigranti opet obraćaju na Italiju, gdje se predosjeća novi rat s Austrijom.

U Italiji Kvaternik započinje novim ustrajnim radom i nailazi na prilično razumievanje, jer su prilike i opet povoljne: predosjeća se novi rat s Austrijom. Kvaternik stoji u užoj vezi s domovinom, i nastoji ustrojiti posebnu emigrantsku legiju, koja će u prikladnom času upasti u Hrvatsku. Ali prilike su odviše teške i misao o osnivanju legije propada, jer baš tada Francuska i Italija sklapaju sporazum, prema kojem ni jedna strana ne će podpomagati bilo koju antiaustrijsku djelatnost. To je bio izravni udarac emigrantima, među kojima zavlada novi očaj.

Tako je Kvaternik i opet napušten. Međutim se u Hrvatskoj ponovno otvara sabor i Kvaternik vjeruje i nada se, da bi mogao uspjeti kao i godine 1861. i vraća se u domovinu. Međutim ovog puta Beč je požurivao nagodbu i nikako nije želio imati u blizini tog emigranta i on je za kratko vrieme opet istjeran iz Hrvatska.

Ponovni izgon iz vlastite domovine još ga se jače kosnuo. Ogorčen je krenuo u treće progonstvo, da opet započne revolucionarnim radom. Krenuo je ovog puta u Italiju, jar naslućuje, da je novi sukob neizbježiv, i u jeku ratnih priprema on započinje svoju novu djelatnost, u kojoj ga je zatekao i rat, ali u sukobu između Austrije i Italije dolazi do novih momenata, Kvaternik je gotovo razočaran i nakon svršetka rata on tek životari između nade i očaja.

Prilike su teške, vrlo teške i Kvaternik osjeća, da je osamljeniji nego ikada. Držala ga je samo jaka revolucionarna vjera. Prilike u domovini naglo se razvijaju. Austro-pruski rat donosi prvu nagodbu, a zatim drugu, Kvaternik iskorišćuje pomilovanje i nakon desetgodišnjeg lutanja vraća se u domovinu godine 1868. Njegov dolazak u domovinu pada u jedno od najtežih dana hrvatske politike, kad je nagodba ubacila mnogo očaja u hrvatske redove.

Ali u tom mraku krug oko Starčevića biva najširi, razvoj dogođaja dao mu je pravo i sada pravaštvo zauzimlje velike razmjere među mlađima. U taj krug mladih ulazi i Kvaternik nakon svojeg povratka u domovinu, ulazi u uredničtvo "Hervatske" i odgaja novo pravaško pokoljenje. Njegovo jakobinstvo odgovara mlađim elementima, koji oštrije prosuđuju položaj u onim godinama, kad mržnja protiv bečke politike biva sve jača. Nemirni Kvaternikov duh ne miruje ni u Hrvatskoj. Planove revolucije on nije napustio, već čeka pagodan čas, da ih ostvari. Položaj je zategnutiji i tada, u jeseni godine 1871. dolazi do gibanja u Krajini. Zbog novih upravnih mjera dolazi do pobune među pučanstvom.

Kvaternik se nada, da je došao čas njegovog rada. S nekoliko istomišljenika odlazi u Rakovicu i diže rakovički ustanak, čvrsto uvjeren, da je blizu čas ostvarenja države Hrvatske, za čime je čeznuo u progonstvu i revolucionarnom radu. Činilo mu se, da je sada najpovoljniji čas za to. I tada je pošao u Rakovicu. I više se nikada nije vratio. A Rakovica je postala zavjet i znamen novog ustaškog pokoljenja.

)

Više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li hiljadu neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile.

Poglavnik


Zagreb, 29.10.2014.

Mile Dedaković Jastreb: Hrvatski branitelji su stup društva

Dragi moji suborci, dragi moji prijatelji,

vi ste prvi skočili kada je trebalo, prvi ste krenuli u obranu i stvaranje naše lijepe Domovine Hrvatske, slobodne Hrvatske o kojoj se stoljećima sanjalo. Zahvaljujući našoj ustrajnosti, našoj odlučnosti da obranimo svoje, dobili smo slobodnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Nažalost moje zdravlje mi ne dopušta da osobno dođem i dam Vam moralnu podršku, da budem s Vama sada dok vam je teško. Stoga Vam šaljem svoju kćer Jelenu da u moje ime bude u Vas, da bude moj glas, moje uši i moje oči.

Pogađa me gledati i pomno pratiti sve što se događa. Vi ste bili i ostat ćete moji dečki, moj ponos i dio mene. Kao što sam već nekoliko puta istaknuo, vi ste moja jedina stranka i pri tome ostajem. Moramo se držati zajedno kao nekada, ne dopustimo da nas razjedine i svrstavaju u razne političke grupacije, a najvažnije od svega ne dopustimo da nam duh zajedništva bude slomljen. Kada je bilo najteže držali smo se zajedno, čuvali smo leđa i nismo dali jedni na druge. Tako mora i ostati. Dužnost nam je da si međusobno pomažemo, budemo jedni uz druge i da se ne propitkuje naša međusobna potpora. Mi smo jedna velika zajednica koju ja smatram jednim tijelom. Ne dižite ruku na sebe jer tada ubijate i tijelo, zajednicu, ubijate dio nas.

Naš doprinos, našu žrtvu i našu bol zbog koje smo platili i cijeli život plaćamo visoku cijenu, nitko nam ne može i nema pravo oduzeti. Mi smo se borili da stvorimo državu, sada nažalost moramo se boriti za ono što državu treba obvezivati prema nama, a to je skrb za nas hrvatske branitelje, ratne veterane i ratne vojne invalide. Ratni veterani su temelj svake države, pa tako i naše. Mi smo stup društva, leđa na kojima leži suverena i slobodna Republika Hrvatska.

Mi smo oni koji zaslužuju najviše poštovanje, častan status od strane institucija čija je dužnost osigurati nam egzistenciju na svim razinama. Niti jedan hrvatski ratni vojni invalid, niti jedan hrvatski branitelj i ratni veteran, u konačnici, niti jedan državljanin naše Domovine, nitko od nas ne smije biti doveden u situaciju da nema za kruh, da ne može svojoj obitelji osigurati osnovne životne potrebe i nitko od nas ne smije biti doveden u situaciju da mu zdravstvena skrb nije omogućena.

Osjećam vaš umor, vašu iscrpljenost i studen u vašim kostima, a sve me to podsjeća na patnje koje je naša zajednica, naše tijelo proživljavalo i 90 -ih godina. Kao vaš suborac, kao zapovjednik legendarne 204. vukovarske brigade, kao glavni zapovjednik obrane Vukovara i operativne zone Vukovar-Vinkovci-Županja, molim vas ne odustajte, molim vas da ostanete časni i dostojanstveni kao što jeste i kao što ste uvijek i bili, da ne dozvoljavate da vam duh bude slomljen, molim vas da hodate glave visoko uzdignute, jer za to imate razloga i na to imate apsolutno pravo. Molim vas da ostanete ustrajni u ovoj borbi do ostvarenja zadanih ciljeva i molim vas da ne pristajete ni na što manje.

Budimo i dalje složni, jedinstveni i zajedničkim snagama učvrstimo naše tijelo. Mi hrvatski branitelj ratni veterani, invalidi Domovinskog rata časno smo služili Domovini kada je trebalo, a sada očekujemo od onih koji vladaju, da počnu služiti svome narodu i konačno pokrenu kulturu zahvalnosti protiv nekulture zaborava, jer se žrtva i agresor nikada ne mogu izjednačiti. A mi kao pobjednici to najbolje znamo.

S vama u mislima, s vama u tuzi, s vama u boli i muci vaš zapovjednik, prijatelj i suborac

Mile Dedaković Jastreb


PODIJELILI STE UJEDINJENU HRVATSKU, A SAD PODMEĆETE TRULE TEMELJE!

Iako je upravo nesretni Bojan Glavašević, čovjek koji je bez ikakvih stručnih kvalifikacija postao pomoćnik ministra, pokrenuo lavinu, on je samo jedan mali kotačić cijele mašinerije.

Glavni akteri:

Ivo Josipović, Vesna Teršelič, Jadranka Kosor, nesretni Bojan Glavašević, Mirela Holy, Savo Štrbac, Zoran Pusić, Ante Tomić, Predrag Matić, Drago Hedl, Zoran Milanović, Miljenko Jergović, Jelena Lovrić, Snježana Pavić, Mirjana Kasapović, Dejan Jović, Stjepan Mesić, Žarko Puhovski, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Rade Šerbedžija, Nenad Stazić, Darko Stazić, Ivan Grujić, Boris Dežulović, Budimir Lončar,
samozvani „Centar za mir, nenasilje i ljudska prava“ – Osijek,
samozvani „Centar za mirovne studije“ – Zagreb – Vukovar,
samozvani „Građanski odbor za ljudska prava“ – Zagreb,
samozvani „Centar za suočavanje s prošlošću – Documenta“ – Zagreb,
samozvana „Regionalna komisija za istinu (!) – Rekom“ – Jugoslavija,
samozvani „Međunarodni institut za studije o Srednjem istoku i Balkanu – IFIMES“ – Ljubljana,
dijelovi GONG-a –Zagreb,
Platforma 112 – Zagreb,.....
i – ne biste vjerovali
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara

KAKO JE SOHV RAZOTKRIO MREŽU?

Nakon razotkrivanja Documente i Vesne Teršelič, Rekoma, Ifimesa i Jadranke Kosor, OraHa i Mirele Holy, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara razotkrio je nesretnog Bojana Glavaševića. Documentin skup u Vukovaru trebao je biti cvijetak njihovog licemjerja. SOHV to nije dopustio: došao je na skup, postavljao pitanja, i sve snimio; takvim će radom nastaviti.

Ekstremno crvenilo na licu Teršeličke izazvalo je pitanje „Jeste li položili vijenac na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata s obzirom na to da ste organizirali okrugli stol o žrtvama na najvišoj razini?“ Mrmljanje zbunjene Teršelič i promucan odgovor – „Nismo...“ razotkrio je svo licemjerstvo stvarnih parazita na hrvatskom nacionalnom biću. Iako je upravo nesretni Bojan Glavašević, čovjek koji je bez ikakvih stručnih kvalifikacija postao pomoćnik ministra, pokrenuo lavinu, on je samo jedan mali kotačić cijele mašinerije.

Za to vrijeme njegov nadređeni Matić plasira vrhunac licemjernih laži i s pozicije ministra branitelja tvrdi da ćemo zbog hrvatskih branitelja biti izbačeni iz EU.

U istu tikvu puše i Vesna Teršelič zajedno sa suradnicima i podupirateljima Documente i REKOM-a, koji godinama ustrajno i podmuklo krivotvore povijest izjednačavajući krivnju žrtve i agresora, te gradeći mitologiju na pojedinačnim ratnim zločinima Hrvata, stavljajući ih u istu ravan s planiranim zločinima Srba. Pojava poprima groteskne razmjere kad uočimo činjenicu da Documenta lukavo i licemjerno prešućuje ne samo cijelu paletu komunističkih zločina, koja je također predmet deklariranog interesa, nego prešućuju cijeli genocidni i agresorski rat protiv Hrvatske. Sustavno i namjerno zanemaruju planski zločin velikosrpske politike poduprt jalnušima, diletantima i stokom sitnog zuba, koja nikad nije i neće prihvatiti postojanje hrvatske Države.

Glavni igrač cijelog plana je Ivo Josipović, čovjek koji je umalo uspio povući hrvatsku optužnicu protiv Srbije, čovjek koji je htio ocjenom ustavnosti Zakona o ništetnosti sve branitelje izručiti na milost i nemilost Srbiji, čovjek koji godinama ignorira otetog Veljka Marića, problem granica, problem ratne odštete, ignorira Blagu Zadru ali stiže na kestenijade, ignorira branitelje ali pjeva o ljepoti kape partizanke, ignorira Tuđmana ali slavi nedodirljivost masovnog ubojice, zločinca Josipa Broza.

Ne zaboravimo njihova zlurada i zlokobna nadanja u osuđujuću presudu generalima Hrvatske vojske. Neoprostivo je naricanja Zorana Pusića suradniku Štrbcu i njegovo ispričavanje (!?) zbog oslobađajuće presude. Jasno je kako je mreža postala vrlo ambiciozna i opasna u svojim nastojanjima.

Postali su toliko aktivni da su u upravno vijeće hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata uspjeli ugurati ljude sumnjive pa čak i pročetničke biografije, te bliske suradnike Documente. Cilj – srušiti Antu Nazora i preuzeti ekskluzivno pravo na kreiranje istine. Tako bi Teršelička konačno mogla pokrenuti REKOM – regionalnu komisiju za istinu, svesrdno gurana novcem hrvatskih državljana i imenom Ive Josipovića.

TEZA DA JE HRVATSKA STVORENA PARTIZANSKOM BORBOM OPASNA JE PODVALA

Ustav nedvosmisleno utvrđuje da je hrvatska država stvorena i obranjena pobjedom u Domovinskome ratu, a ne u partizanskoj borbi stvaranjem titoističke Jugoslavije. Nadalje, hrvatska je država stvorena u povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkih sustava. Dakle, nema kontinuiteta između Domovinskoga rata i komunističkog antifašizma jer je u procesu stvaranja hrvatske države odbačen komunistički sustav kao totalitarni nedemokratski sustav. Usto, i Hrvatski sabor, i EU jasno su osudili totalitarni komunistički režim, kroz deklaracije, rezolucije, zakone. Zato je protuustavno i protudržavno izjednačavanje antifašističke borbe četrdesetih godina i hrvatskih branitelja devedesetih godina.

Komunistički antifašisti imaju zasluge, u borbi protiv fašizma i nacizma kao što ih ima i Staljin i te zasluge ne treba odbacivati. Ali oni nisu donijeli slobodu hrvatskome narodu, nego novi totalitarizam. Oni nisu donijeli nacionalne i vjerske slobode, nego velike progone hrvatskih intelektualaca, domoljuba i vjernika. Oni se nisu izborili za samostalnu i suverenu Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju. Štoviše, oni su zaslužni za režim na čijem je čelu bio komunist Milošević u kojem su udruženi velikosrbi i Titova JNA, pokušali brutalnim ratom i agresijom očuvati komunističku Jugoslaviju kao najveću moguću veliku Srbiju.

Suprotno tomu, hrvatski su se branitelji devedesetih godina borili protiv komunističkog totalitarizma, protiv režima koji je godinama masovno kršio nacionalne i vjerske slobode kao i ljudska prava građana. Izborili su se za samostalnu, suverenu i demokratsku državu. Zato nije slučajno što su hrvatski branitelji kao simbol svoje borbe nosili križ i krunicu, a agresori crvenu zvijezdu petokraku. Izjednačavanje partizana i hrvatskih branitelja mučna je krivotvorina i neistina. Tom i takvom cilju služe sve gore navedene organizacije i pojedinci, obilato odlikovani i nagrađivani od ključnog kreatora mreže – Ive Josipovića.

NE ZABORAVITI

Kao što je poznato, Hrvatski je sabor, nakon provedenog referenduma o samostalnosti Hrvatske, usprkos velikim opasnostima i pritiscima, 25. lipnja 1991. godine donio Odluku o proglašenju samostalnosti Hrvatske i raskidanju svih veza sa SFRJ. I slovenski je parlament donio Odluku o samostalnosti Slovenije na temelju dogovora Tuđman-Kučan. U Sloveniji je odluka donesena jednoglasno, za razliku od Hrvatske u kojoj je bilo mnogo problema. Tadašnji SKH SDP, preteča današnjega SDP-a, u presudnome trenutku odlučivanja o stvaranju hrvatske države demonstrativno je napustio Hrvatski sabor. Dakle nije glasovao za samostalnosti hrvatske države.

JASNA STRATEGIJA

Prešućivanjem i amnestiranjem srpsko-četničke genocidne agresije na Hrvatsku, te istovremeno sotonizacijom i kriminalizacijom obrambenog Domovinskoga rata stvorena je nova, bolesna povijesna situacija u kojoj su hrvatski branitelji od vlastite vlasti predstavljeni kao agresori i zločinci. U skladu s tom strategijom potpunog izvrtanja istine i rehabilitacijom vrijednosti titoizma išao je proces u kojemu se i četnike predstavlja antifašistima. Četnik je postao i predsjednik Srbije, na putu je rehabilitacija Draže Mihailovića. Predmetna mreža koja je trenutno na vlasti u Hrvatskoj četnički ustanak i masovna ubojstva Hrvata u Srbu bolesno predstavlja kao „partizanski ustanak naroda Hrvatske“. Hrvatska je tako od vlastite vlasti prisiljena prihvatiti povijesne izmišljotine, prihvatiti Republiku Srpsku, te prihvatiti suđenje hrvatskim braniteljima na temelju lažnih, štoviše, grotesknih optužnica samozvanih vojnih sudova agresorske Srbije i JNA.

ZAŠTO PROSVJEDUJU BRANITELJI?

1. Predmetna mreža koja je trenutno na vlasti krivotvori povijest i podmeće trule temelje hrvatskoj državi.
2. Uništava sadašnjost.
3. Svime navedenim onemogućuje zdravu budućnost.
4. Svi umreženi koji 20 ruše hrvatsku državnost moraju otići da bi hrvatska djeca ostala u Hrvatskoj.
• Hrvatski dragovoljci, veterani i branitelji prosvjeduju jer vlasti godinama dopuštaju pravno i političko nasilje Srbije nad Hrvatskom, najbolje vidljivo iz slučaja Veljka Marića, koji otet, već četvrtu godinu provodi po srpskim kazamatima.
• Prosvjeduju protiv nasilne i opće jugoslavizacije društva, protiv rada Ministarstva branitelja koje samo po imenu ima dodir sa hrvatskim braniteljima i koje sustavno izjednačava žrtvu i agresora iz Domovinskog rata.
• Prosvjeduju protiv totalitarne politike koja u Hrvatskoj ruši suverenitet naroda, obezvrjeđuje, zaustavlja i zabranjuje referendumske inicijative.
• Prosvjeduju protiv nasilnog, protupravnog i protuustavnog udara vlastodržaca na žrtvu Vukovara, na žrtvu Hrvatske.
• Prosvjeduju protiv namjernog, višegodišnjeg guranja hrvatskih državljana u dužničko ropstvo.

Vrijeme je strgnuti paučinu ove podmukle mreže s hrvatskog nacionalnog bića, obraniti temelje suvremene hrvatske države, lustrirati sve koji nam mute pogled i krenuti u izgradnju zdravog društva.

S vjerom u Boga i hrvatski narod.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara


dragovoljac.com, 28.10.2014.

KRV HRVATSKIH BRANITELJA NA RUKAMA VLASTODRŽACA

Ispred Ministarstva branitelja dogodila se još jedna tragedija nakon smrti braniteljice Nevenke Topalušić. Sinoć se branitelj polio benzinom i zapalio uz povik 'Sve za Hrvatsku, držite se', a ozlijeđen je i drugi branitelj koji mu je skočio u pomoć.
Čini se kako se ne nazire kraj stradanjima hrvatskih branitelja koji su i dalje odlučni u tome da ustraju u prosvjedu.
Na žalost, javnost je slabo upoznata sa tim što se priprema hrvatskim braniteljima u idućoj godini.

No, ovaj se prosvjed odavno ne tiče samo prava hrvatskih branitelja, nego prava svih Hrvata, radnika, seljaka i ostalih koji su u ovoj crvenoj državi ostali obespravljeni, proganjani i bez osnovnih prava i prihoda. Za sutra se očekuje dolazak branitelja iz Rijeke koji dolaze podržati svoje suborce.

Ante Deur za tragedije koje se nižu ispred Ministarstva branitelja prozvao je Vladu koja za to sve ne mari, što u potpunosti odgovara istini.

Branitelj koji se zapalio nalazi se van životne opasnosti. Danas je milicija zatvorila promet na Savskoj u oba smera, navodno radi sigurnosti branitelja?

Prosvjednike je posjetio i Joe Šimunić, a očekuje se najavljeni Okrugli stol pod nazivom "100% za Hrvatsku do rješenja" u 12 sati. Očekuje se i dolazak predsjedničkog kandidata Dr. Milana Kujundžića.

I dalje pozivamo sve koji mogu neka se pridruže našim 100% ratnim invalidima Domovinskog rata koji su već po drugi puta krenuli u bitku za Hrvatsku.


Biskup Komarica: Hrvati katolici u BiH pred iskorijenjivanjem

Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Franjo Komarica, biskup banjolučki, ocijenio je da su Hrvati katolici u BiH pred iskorjenjivanjem o čemu je izvijestio i kolege na Trećoj izvanrednoj Biskupskoj sinodi koja se održavala u Vatikanu.

U intervju za Radio Vatikan čije je dijelove u nedjelju prenijela Katolička tiskovna agencija (KTA) BiH, biskup Komarica je trenutačno stanje za katolike u BiH nazvao dramatičnim.

"Mi u BiH imamo brojna iskušenja, a napose stoga jer je katolička obitelj pred fizičkim istrebljenjem. U pola zemlje su iskorijenjeni, a sada su u drugome dijelu zemlje katolici pod snažnim pritiscima fizičkog iskorjenjivanja", rekao je Komarica.

U Republici Srpskoj se današnji broj Hrvata katolika procjenjuje na oko 15.000 dok ih je prije rata živjelo oko 220.000. Istodobno, broj Hrvata katolika se iz godine u godinu smanjuje i na području Federacije BiH u kojoj ih živi najveći broj zajedno s brojnijim Bošnjacima.

Biskup Komarica svjedoči kako je o tome izvjestio članove Biskupske sinode u Vatikanu, navodeći primjere da su Hrvati katolici dobili najmanje pomoći za obnovu i povratak kako od međunarodnih donatora, tako i od domaćih institucija vlasti.

"Katolicima u BiH, koji su u najvećem broju Hrvati, se pružilo najmanje od materijalne pomoći koja je godinama stizala. To je nepravda. O tome ne smije Crkva šutjeti niti iole ozbiljan intelektualac ili pošten čovjek", istaknuo je biskup Komarica.


25.10.2014.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.

Životopis

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Tursko osvajanje i bijeg

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere". Katarinin sin Sigismund, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.


Uredništvu Hrvatskog Tjednika u listopadu ove godine

PATOLOŠKA MRŽNJA GOJKA BORIĆA NA NDH I USTAŠKI POKRET

Do sada sam vas više puta upozoravao na očigledne laži vašeg dopisnika Gojka Borića, ali vi tome niste davali značaj. Što više, citirao sam vam njegove izjave, u kojima on sam sebe pobija, ali uredništvo i dalje ostaje u ovom pogledu nezainteresirano. S obzirom da ovo pismo ne upućujem samo čitateljima vašeg lista, već općenito Hrvatima ma gdje bili, slobodan sam stvar ponoviti.

Dakle, Gojko Borić u Vašem 'Hrvatskom Tjedniku' br. 518. a u vezi njegovih odnosa s dr. Tuđmanom, između ostalog piše: “S njim sam se dugo tajno dopisivao dok je bio proganjan i zatvaran...” dok u broju 523. Borić demantira sam sebe, govoreći: “Mulanović, diveći se Udbi i KOS-u, ne vjeruje da sam se dopisivao s dr. Tuđmanom dok je bio proganjan (naravno ne dok je bio u zatvoru)...”

Dakle, je li se naš baron Münchhausen (Gojko Borić) dopisivao s dr. Tuđmanom dok je ovaj ležao u zatvoru ili ne, a na temelju njegovih priča, neka čitatelj sam utvrdi. Za mene je Borić lažljivac i to zaboravni lažljivac, koji ne zna što je samo prije par dana govorio. Uz to, iz njegovog pisanja izvire patološka mržnja prema NDH i Ustaškom pokretu. Da je pročitao otvoreno pismo dr. Ružice Ćavar, predsjednice Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i članice Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje je uputila Ivu Yusipoviću 14. svibnja 2013. možda bi nešto naučio (vidi dodatak-pismo gospođe Ružice Ćavar predsjedniku Ivi Josipoviću!).

Gojko Borić podliježe pojedinim ljudima, koji su se cijelo vrijeme NDH divili voljenome Poglavniku, da bi osjetivši užase emigrantskog života poslije propasti države, tražili uzrok te njihove nesreće i našli ga u ne tako davno u voljenom Poglavniku. Kao ilustracija može poslužiti pokojni prof. Vinko Nikolić, koji je još dugo vremena ostao vjeran svome idolu Paveliću, dok ga, radi poznatih Nikolićevih intriga i podmetanja kolegama iz uredništva lista, kojeg je u Argentini pokrenuo dr. Pavelić, ovaj nije izbacio iz uredništva. Borić se poziva na Vinka Nikolića, koji je poslije razlaza sa voljenim Poglavnikom, između ostalog. u dr. Paveliću, našao krivca i za strahote Bleiburga.

Nikola Mulanović

Ovo Nikolića nije odvraćalo da samo par dana ranije napiše odu o voljenom Poglavniku od 8 kitica,od kojih ću radi štednje prostora navesti samo tri:

Nemam svježeg cvijeća, niti lovor grane,
Zlata nemam, da Ti kraljsku krunu kujem,
Ko plamičak gorim od Tvog silnog žara,
da Ti glavu vjencem pobjedničkim krasim,
Sborova ni glazba, da Ti himne poje,
Što ga Ti upali kad nam vrati sreću,
Nemam moći, da Te iz progonstva spasim,
Al Ti pjeva srce zaneseno moje
Ja se Tebe nikad odreći se neću,
Nit utjehu kakvu za te crne dane!
I tu istu pjesmu s rodne grude čujem.
Nasljedniče časnih hrvatskih vladara!

Nikolić nije jedini. Takvih razočaranih 'patriota' u Hrvatskoj ne manjka. Eto i naš Borić je napustio zemlju i odselio u Njemačku. Znam da ovo moje pismo ne ćete objaviti. Smatrajte ga otvorenim, budući da ću ga prosjediti raznim hrvatskim medijima.

Nikola Mulanović, Dubrovnik

Evo još nešto vezano uz 'lik i djelo' Gojka Borića:

Zahvalan sam g. Ivanu Gabelici na odgovoru g. Gojku Boriću u današnjem Hrvatskom Listu, u kojem je iznio dio nepobitnih činjenica o dr. Anti Paveliću i NDH. Ovo ne radi g. Borića, već radi hrvatske mladeži, koja je godinama zaglupljivana velikosrbskim lažima, a koje slijedi i g. Borić. No, evo da se osvrnem s par riječi i na članak g. Borića od 10. siječnja 2013. Bez ikakvih dokaza g. Borić tvrdi da je dr. Pavelić bio talijanski plaćenik, no 'zaboravlja' nam reći u kojoj je valuti bio plaćen i u kojem iznosu. Dokaza za ovo nema, pa čak ni nekog pisanog sporazuma o prepuštanju Italiji dio hrvatskog teritorija za protuuslugu pomaganja ondašnje ustaške emigracije. Da je tako nešto postojalo, već bi davno jugoslavenski 'povjesničari' s tim izašli na sunce.

No postoji nešto drugo, a to je Dnevnik grofa Ciana, ondašnjeg ministra vanjskih poslova fašističke Italije, u kojem ovaj protivnik svega što je hrvatsko, povodom sklapanja zloglasnih Rimskih ugovora piše da, se je dr. Pavelić tom prilikom hrabro i dostojanstveno borio za hrvatske interese. Ali bez obzira na ovo, pitam se ima li itko razuman tko misli da nam Talijani u ono doba ne bi oduzeli dio Dalmacije i bez Rimskih ugovora?

Ovdje citiram pok. prof. Danijela Crljena (Svjedočanstvo II): „Ante Pavelić se je našao pred sudbinskom dilemom, da ostvari Hrvatsku Državu sakatu ili nikakvu. Njegova je povijestna zasluga, što je odlučio prihvatiti onakvu državu, kakvu je bilo moguće ostvariti 1941.“ Borić naziva ovog uglednog Hrvata (Danijela Crljena!), koji je imao hrabrosti 1945. na Bleiburgu otići na pregovore s Englezima, s kojih se je mogao više nikada ne vratiti, malim dužnosnikom NDH. No, to je već stvar pristojnosti, da ne kažem odgoja. Stvar pristojnosti je i kada Borić imenuje dr. Giuseppea Masuccija, ondašnjeg tajnika izaslanstva Sv. Stolice u NDH 'strancem', držeći da moje pozivanje na ovog uglednika nije rodoljubno! Eto do čega dovodi mržnja i zatucanost.

Što se pak tiče mojih 'pobrkanih lončića', manje je važno je li Borić radio za Deutsche Welle ili neku drugu njemačku radio postaju. Činjenica je da je Borić godinama služio kao truba bratstva i jedinstva vodeći emisiju za 'jugoslavenske radnike na privremenom radu'. Njegove 'bisere' nisam slušao samo ja nego i tisuće naših ljudi u S.R. Njemačkoj. Borić baca prašinu u oči čitateljima Hrvatskog Lista citirajući prvog njemačkog kancelara Adenauera, koji je nazvao Tita 'običnim drumskim razbojnikom' i s time želi prikazati loše odnose između ove dvije zemlje.

Međutim, došla su i vremena Willija Brandta, kada su se politički odnosi između S.R. Njemačke i 'JugosKlavije' sasvim promijenili, a koji su rezultirali i uskom suradnjom obiju policija. Radi moga političkog djelovanja u organizaciji 'Hrvatski narodni otpor' i HNV-u nisam dobio politički azil punih 11 godina, imao dvije premetačine stana, morao se redovito prijavljivati policiji kao zadnji kriminalac, iako nisam nikada bio ne samo osuđen, nego ni optužen za djelo terorizma.
S ovim završavam moj razgovor s g. Borićem i na njegov eventualni odgovor ne ću više reagirati.
S ljudima, koji onako pišu o našem mučeniku pok. Brunu Bušiću, svaka rasprava gubi smisao!

Nikola Mulanović, Mokošica

Dodatak:

Dne 14. svibnja 2013., gospođa Ružica Ćavar, dr. stomatologije i medicine, predsjednica 'Hrvatskoga pokreta za život i obitelj', uputila je otvoreno pismo predsjedniku države Ivi Josipoviću u kojem između ostalog stoji i ovo:

„Zašto je ustaštvo, po Vama, i po kojim kriterijima bilo najmračnija pojava u XX. stoljeću i Hrvatskoj, te nanijela golemo zlo našim ljudima i zemlji?

Gospodine predsjedniče!

Prema izvješćima u dnevnome tisku, Vi ste, uz ministra branitelja Predraga Matića i dopredsjednika Sabora Nenada Stazića, povodom Dana pobjede nad fašizmom, Dana Europe i Dana oslobođenja Zagreba, 8. svibnja, na Mirogoju polagali vijence na spomenik Glasa hrvatske žrtve – Zid boli, grob narodnih heroja, te središnji križ u Aleji poginulih hrvatskih branitelja. Tom prilikom ste, uz fašizam, kao najveće zlo XX stoljeća, naglasili i gore navedene riječi o ustaštvu.

Zaista, ne znam po kojoj prosudbi i na temelju čega ste došli do takvoga zaključka. Zašto među tim mračnim pojavama XX stoljeća niste spomenuli komunizam, koji je svoje zločinačko djelovanje započeo prije sebi sličnih zala fašizma i nacizma, koji također niste spomenuli. Ne vjerujem da Vam nije poznato da je, prema znanstvenim činjenicama, komunizam učinio bar duplo više zla od zlog fašizma i nacizma, jer je komunizam u svijetu odgovoran za preko 100 milijuna nedužnih žrtava.

U Hrvatskoj je, na čelu sa Vašim miljenikom maršalom Titom i pod Vašim 'lijepim kapama mira i ljubavi', na temelju 'svete mržnje' ubijeno na najstrašniji način preko milijun ljudi, među kojima najviše Hrvata, a da i ne govorimo o najgorem kršenju svih ljudskih prava tijekom vladavine onog kojega Vi i Vama slični najviše slavite.

Nije Vam valjda također nepoznato da je i prema znanstvenoj knjizi povjesničara iz Instituta 'Dr. Ivo Pilar' dr. sc. Josipa Jurčevića: 'Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina', objavljenoj u Zagrebu u svibnju 2012. godine, do tada otkriveno 1.517 masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a da su 88,53% tih grobišta i jama napunile masakriranim i ubijenim ljudima jugoslavenske komunističke vlasti, po odobrenju i naredbi Tita, dok samo 2 grobišta potječu od vlasti NDH, znači ustaša, dakle 0,13 %. Od kada je onda daleko veće zlo onaj koji je učinio daleko manje zla?

Broj žrtava u Jasenovcu ste smanjili od najmanje 800.000 na 83.301, među kojima su upisani svi četnici i partizani poginuli u borbama sa ustašama bilo gdje, kao i sva umrla djeca po ratnim zbjegovima, koje nije uspio spasiti kardinal Stepinac, po dogovoru sa vlastima NDH i smjestiti ih u obitelji ili domove časnih sestara, a službeno se kaže 20.101 ubijeno dijete od ustaša u logoru Jasenovac. Prema popisu Spomen područja Jasenovac, ukupni broj žrtava iznosi 83.145, a Vi ste ih već povećali.

Gdje su kosti tih tolikih žrtava, preko 80.000, niste pokazali. Pri probnim iskapanjima, još u vrijeme bivše Jugoslavije, i u Jasenovcu su isplivavale samo žrtve sa križnih puteva komunističkih zločina, pa se prestalo dalje iskapati. Zašto bi onda ustaše, koji nisu bili nikakvi fašisti, bili najveće zlo u XX. stoljeću? Vjerojatno zato što su, kao dragovoljci i hrvatski rodoljubi, obnovili, nakon 839 godina, hrvatsku državu i branili je od neprijatelja i terorista, a također su i najveće žrtve komunističkih zločina i komunističke mržnje. Znači, za Vas i Vaše istomišljenike, najveći je problem što je istina došla na vidjelo, pa vi ne možete širiti samo svoje 'istine'. No, kao što reče hrvatski filozof i književnik Juraj Jurjević: 'Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti: Čovječanstvo ima onoliko istina koliko i bogova! Više bogova, više istina. Jedan Bog, jedna Istina. A gdje Boga nema, tamo se živi bez istine, jer je svatko kroji prema sebi i prema svojoj potrebi i prilici'!“, kaže se u otvorenom pismu dr. Ružice Ćavar, predsjednice Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Zna se dobro kako je gospođa Ružica Ćavar nedavno prošla, zar ne!?

Niko Mulanović


JUGOKOMUNISTIČKA PASMINA

Udbaški obmanjivač Ivo Josipović za prvi mandat je najavljivao nekakvu njegovu "novu pravednost" a sada za drugi mandat najavljuje opet nekakav njegov "novi ustav" RH, kojega bi on promovirao nakon njegove nove predsjedničke pobjede! Samo koliko mu je stalo do novoga mandata vidi se po njegovim svakodnevnim pojavama na HRT-u. Što je govorio Stipe Mesić za Jadranku Kosor pri njegovim predizbornim natjecanjima, kako se Jadranka povaljuje pri otvaranju svake paštete, evo sada ovoga jugofila na svakom mjestu u svakome danu. Dosadila nam je ova njegova bjeloglava faca, jer što je previše, previše je! Ovih dana izjavljuje zašto ga nema na tim nogometnim utakmicama međunarodnog značenja.

Zapravo se radi o tome da on ne može gledati na hrvatskim nogometašima hrvatske kocke bez njegova simbola "mira i ljubavi" zvijezde petokrake. To je glavni razlog njegova nedolaska na te nogometne utakmice. Plaši se povika "U boj u boj!" i "Za dom spremni!". Samo kakve tipove biramo za hrvatske čelnike. Pa to je povijesna sramota! Čega se mi Hrvati moramo stidjeti i plašiti ako ne ovakvih tipova iz svoga naroda za koje se srbijanski ambasadori u RH hvale kako su uvijek imali sve tajene dokumente RH preko jednoga Ive Josipovića. Znači Hrvati biraju za svoje čelnike četničke špijune. E svaka nam čast jadni Hrvati! Koga to sve mi biramo za čelne ljude! Otkuda ta jugokomunistička pasmina da toliko i tako obmanjuje ovaj hrvatski narod.

Zar nas nisu na sve načine izudarali svojim zloglasnim simbolima i kapama za koje Josipović na podizanju četničkog spomenika uzvikuje "kako su to kape mira i ljubavi" pod kojima je hrvatski narod umirao po stratištima i tamnicama pola stoljeća. I zar ćemo opet dozvoliti i u EU ovome čelniku Regionalnog jugosferskog vijeća da nam kroji četničke kape šajkače i titovke. Tko je on da nam kroji novi ustav RH dijeleći nam hrvatsku na nekakve njegove jugoregije gdje navodno Istri želi dati nekakav poseban status, kako bi je čim prije onaj separatist Ivan Jakovčić odvajao od zemlje Hrvatske, što je uzvikivao kroz brojne godine bez ikakva prigovora. A ima i drugih koji bi željeli komadati RH na njihove regije. Umjesto hrvatskog demokratskog narodnog centralizma njima pašu regije koje nikada u povijesti Hrvati nisu imali. Od kada postoji hrvatski narod uvijek smo imali i vjerske župe i narodne županije. I nemojmo dozvoliti ovim jugokriminalcima da nam uništavaju našu povijesnu baštinu.

Ta nitko nema veće neprijatelje u svome narodu od nas Hrvata. Oni su uvijek bili u manjini i suradnji s vanjskim neprijateljima. Njima je stalo samo do gospodstva i vlasti što je u svemu pokazala Kukuriku koalicija na čelu sa Ivom Josipovićem. Njima treba prirediti Goli otok a ne Pantovčak da nam sruše ovo što smo s toliko krvi oslobodili ispod onog Svetosavskog kalifata, takozvane Jugoslavije. Samo ih pogledajmo koliko i kako se upucavaju hrvatskim crkvenim čelnicima, koje mame i kojima se obraćaju kao tobože nekakvi suosjećajni poluobraćenici.

Budimo dovoljno sposobni na vrijeme shvatiti njihove svekolike podvale Katoličkoj crkvi koju su vezali u jugokomunističke okove, kroz cijelo vrijem njihove teške vladavine. Mi Hrvati nemamo se ničega sramiti iz svoje povijesti. Sve što su mogli izmišljali su i izlagali na nas pred cijelim svijetom. Naši hrvatski branitelji nikada nisu bili ni nacisti ni fašisti u svojoj domovini nego smo istinski osloboditelji vlastite domovine i vlastitoga naroda. NDH nije bila ni nacistička ni fašistička tvorevina, nego težnja hrvatskoga naroda za svojom državom i svojom narodnom slobodom. Odbacimo domaće izdajice naše najveće neprijatelje kroz cijelu povijest. Sada imamo svoju državu i budno je čuvajmo od tih izdajničkih zlotvora ma kako se oni zvali!

Mate Ćavar, SSH


Podsjetnik...

O Stepincu u Hrvatskom listu br. 252.

AKO JE USTAŠKI REŽIM BIO ZLOČINAČKI, ZAŠTO GA STEPINAC NIKADA NIJE NAZVAO ZLOČINAČKIM?

"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno." (A. Camus)

U Hrvatskom listu od 25. lipnja (br. 248, str.11.) glavni urednik g. Ivica Marijačić osvrnuo se na govor aktualnog predsjednika Mesića u Brezovici. Marijačić, između ostalog, kaže da je NDH bila „izraz težnji hrvatskoga naroda“, da je uz narod stao i Stepinac, ali da je ustaški režim bio „zločinački i mračan“. Tvrdnja je to koju smo do sada već duže vrijeme slušali iz usta Bilandžića, Goldsteina, Josipa Jurčevića i drugih. Ta tvrdnja nedvojbeno spada među teme o kojima u našoj javnosti „svi sve znaju i što je svima jasno“. Sada tu tezu potpisuje i urednik Ivica Marijačić. Ako iz nijednog drugog, onda svakako iz razloga elementarne logike, Marijačićeva teza je u najmanju ruku vrlo upitna. Pri tome, naravno, ne želimo reći da Marijačić ne pozna pravila logike, već da ne pozna dovoljno lik i djelo samog nadbiskupa na kojega se poziva, jer bi u suprotnom znao da se ni sam nadbiskup ne bi složio s njegovom tvrdnjom, jer o toj temi postoji obilje izjava samog nadbiskupa. Naime, kod pozivanja na nadbiskupa Stepinca, povodom zastupanja teze o „zločinačkom i mračnom“ ustaškom režimu, ipak treba znati o Stepincu nešto više od onoga što se svakodnevno sluša i čita u medijima, a uglavnom i više od onoga što se čuje sa službenog Kaptola. Na koncu, koliko u biti na Kaptolu drže do Stepinca (da ne kažemo koliko im on ustvari smeta), pokazuje i činjenica da još uvijek ne žele objaviti njegov dnevnik, kao i to da ga ozbiljnim istraživačima ne žele ni dati na uvid, o čemu su neki od njih i javno svjedočili. Svjesni su da bi objavljivanjem Stepinčeva dnevnika, morali odgovoriti na mnoga pitanja koja bi se nužno nametnula, a od kojih bježe kao nečastivi od tamjana. Jer, objaviti Stepinčev dnevnik, te podupirati objektivna istraživanja Stepinčeve osobe, ne ide zajedno sa zastupanjem teza jugoslavenske historiografije koje redovito čujemo iz usta „prečasnih očeva“, od kojih su neki, na žalost struke, i povjesničari. Ali kaptolsko politikanstvo je neka druga tema, a uostalom ne očituje se samo kod pitanja Alojzija Stepinca.

Na početku treba konstatirati da ako je netko bio upoznat i osvjedočen o naravi ustaške vlasti kroz njene sve četiri godine, onda je to svakako bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Zbog ograničenosti prostora, osvrnuti ćemo se samo na neke od najvažnijih stavova Alojzija Stepinca o ustaškoj vlasti i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krenimo dakle od početka:

U okružnici kleru Nadbiskupije zagrebačke 28. travnja 1941., povodom uspostave NDH, Stepinac kaže: «Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?».

Vrlo važan dokument za razumijevanje Stepinčevih razmišljanja, koji se gotovo nikada ne spominje, odnosno ne citira, je slijedeća izjava HBK i Stepinčevo pismo Paveliću. Hrvatska biskupska konferencija u studenome 1941. upozorava na brojne zločine sa hrvatske strane i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» U završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac kaže: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.» Prva rečenica izjave HBK je toliko jasna, da jasnija ne može biti. Jednako kao i Stepinčeva zadnja rečenica pisma Paveliću, u kojem potpuno jasno odaje priznanje u zalaganju za pravdu i red, prvom čovjeku režima koji je, po mnogima, „zločinački i mračan“ ?! Ili je možda i Stepinac zločinac, pošto se usudio tako „pohvalno“ izraziti o ustaškom režimu? Ili Stepinac ne pozna stvari o kojima govori? Ili je pak Stepinac u pravu? Drugoga nema... A od svih navedenih pitanja, svatko će već uzeti što mu trenutno najviše odgovara. Tzv. jutarnji propovjednik Ž. Kustić jedno, istoričari s Kaptola drugo, a samozvani stručnjaci s raznih univerziteta treće. Međutim, više odvažnosti od njih imao je i Pilat koji se bar drznuo pitati: Što je istina?

No, vratimo se mi na Stepinca koji u osudi zločina počinjenih u ime hrvatske države, proziva Srbe da su svojim ponašanjem izazvali krvavu i zločinačku reakciju, ali koju ne poduzima režim, nego «neodgovorni činioci». Šest mjeseci poslije u izvješću papi Piju XII. Stepinac optužuje «četnike i komuniste, kao začetnike sveg zla što se zbilo u Hrvatskoj». Kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943. piše kako ne treba nasjedati srpskoj propagandi, koja «služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj». Dakle režima! I baš na račun toga „mračnog i zločinačkog“ režima Stepinac u nastavku pisma niže desetak konkretnih pohvala, dodajući kako se tomu «mogu dodati i mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili spremna učiniti».

Nadbiskup Stepinac dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, obraća se neprijateljima hrvatske države i ustaškog režima riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Stepinca nimalo nisu zanimala prozivanja sa Radio Londona, niti zaključci s Teherana, nego se ravnao po svojoj savjesti, koja manjka mnogim njegovim današnjim nasljednicima. Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj stranici 6. travnja 1944. objavljuje uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U navedenom uvodniku se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, uz poziv: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva.» U poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine ističe se kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo.» Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...» Dakle, biskupi, pod Stepinčevim vodstvom, govore o „prekoračenju nužne samoobrane“! Nema ni spomena o tome da su zločini politika režima.

Kada piše ministru Artukoviću o protužidovskim propisima Stepinac kaže da su doneseni «radi razloga neovisnih o nama»! A u pismu Artukoviću od 22. svibnja 1941. napominje: «Svatko će sigurno odobriti nastojanje, da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu...»

Činjenica jest da je Stepinac Jasenovac nazvao ljagom, ali ta činjenica po nijednom zakonu logike ne kazuje da je Stepinac samim time ustaški režim označio zločinačkim ili slično. Naime, u pismu Paveliću (24. veljače 1943.) nadbiskup traži objašnjenje za postupak prema slovenskim svećenicima, koji su odvedeni u Jasenovac, i čiji slučaj do danas nije u potpunosti razjašnjen: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku...”

Inače ovaj je citat omiljen „stručnjacima“ kada umuju o Stepinčevu ograđivanju od vodstva i vlasti NDH. Ako je ustaški režim bio zločinački onda bi Stepinac to svakako znao i prije 1943.g. kada piše ovo pismo Paveliću? Ako li je pak dok je pisao pismo shvatio da je režim ipak zločinački, zašto to nije napisao? Ni tada ni kasnije, niti ikada. Onaj tko će reći da to Stepinac nije napisao jer se nečega tobože plašio, taj nema pojma o Stepincu i njegovim retoričkim podvizima na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i o bilo kojoj temi, pa i ispred njemačkog generala, koji je rekao da se takvi govori u Reichu kažnjavaju smrću.

U cijeloj lepezi stručnjaka o Stepincu, postoje i oni koji će reći da je na njega planiran atentat. Međutim, da bi bilo tko tu pričicu o atentatu shvatio ozbiljno, o njoj bi trebao postojati barem jedan jedini materijalni dokaz, koji do sada nitko nije pronašao. Ali našim stručnjacima za „istoriju“ je očito dovoljno ono što im je „Mirko ispričao da je njemu rekao Slavko koji je to čuo od Pere.“ Takva nam je, uostalom, čitava službena historiografija.

Za kraj ćemo se još poslužiti katoličkim tiskom, na čije pisanje i stavove je Stepinac svakako mogao utjecati. Godine 1945. situacija na ratištu je jasna. Međutim, križarska Nedjelja i dalje, dvadesetak dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (god. XVII./1945., 15. travnja 1945., 10., 1., 10.) na naslovnoj stranici donosi Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavljuje uvodnik pod naslovom «Hoćemo Hrvatsku», u kojem se poziva na obranu hrvatske državnosti, koja je prije četiri godine «obnovljena Poglavnikovim radom i ustaškom borbom?» Osuđuje li se u toj ocjeni ustaški režim kao zločinački? A i pučkoškolci znaju da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i fotografija u vojnoj odori. Tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Pavelićevu fotografiju na naslovnici objavljuje i nadbiskupijski Katolički list (96./1945., 14.-15., 105.-107.), koji članak «Narod, Crkva i Država. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske», nakon osude svih neprijatelja, zaključuje molitvom: «Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja.»

Najbolji poznavatelji odnosa katoličke hijerarhije prema ustaštvu su nedvojbeno Ivan Gabelica i Jure Krišto. Krišto ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»

Ako je, dakle, ustaški režim bio „mračan i zločinački“ kako je moguće da Alojzije Stepinac i hrvatski biskupi ustrajno brane NDH tijekom svih godina njenog postojanja, i da NIKADA nisu ocjenili ustaški režim zločinačkim ? Kako to da u svim godinama postojanja „zločinačkog ustaškog režima“ nalazimo hvalospjeve Paveliću i ustaštvu u svim katoličkim listovima? Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država na više od dvadeset stranica (251.-274.) nabraja hvalospjeve Paveliću i ustaškim vlastima u Katoličkom listu i u Nedjelji.

U našoj javnosti, jednako kao i službenoj historiografiji (koja je, nažalost, uglavnom samo nastavak one jugoslavenske uz vrlo rijetke i časne iznimke), uvriježilo se davati jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Tako je i sa problematikom ovoga teksta, koji nema namjeru dati konačan sud o ustaškom režimu niti o Alojziju Stepincu. Toliko smjelosti ovaj tekst i njegov autor nemaju. Jedini je cilj ukazati na krajnje nelogičnosti (da ne kažemo gluposti) kojima obiluje naš javni prostor, kada je riječ o ovoj problematici. Ne može se Stepinac koristiti kao otirač kojim se služi kako se komu ćefne. Ne može se pozivati na Stepinca kad se govori afirmativno o hrvatskoj državi, a istovremeno koristiti Stepinca kada se difamiraju oni koji su vodili tu državu. Iz jednostavnog razloga jer ih ni Stepinac nije difamirao i sve suprotno je zloporaba Stepinca. Nesporno je da su biskupi na čelu sa Stepincem zločine osuđivali bez obzira na to tko ih je počinio. Osuđivali su i ustaške i komunističke zločine. Jasno je također, da Stepinac nikada nije rekao da je ustaški režim savršen i bezgrešan. Međutim, Stepinac je jasno od prvog do zadnjeg dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske zastupao stajalište da je ta država sa njenim vodstvom jedina garancija opstanka hrvatskom narodu u datim okolnostima. Stepinac je smatrao da nema alternative ustaškoj Hrvatskoj i zato bi neki generali poslije bitke u Crkvi danas voljeli da je mislio drukčije, jer se ne bi morali upirati u objašnjenjima kako Alojzije Stepinac u stvari nema nikakve veze s ustašama. Logika je to po kojoj je Stepinac onda trebao misliti i djelovati onako kako sadašnjim Kaptolcima danas odgovara. Koliko je Stepinac u svom mišljenju i djelovanju bio u pravu, a koliko u krivu, povijest je već odgovorila, jer „Vrijeme otkriva istinu“ (Seneka).

Povijesna je činjenica da nadbiskup Alojzije Stepinac nikada nije Hrvatima porekao pravo na vlastitu državu, niti je ikada tadašnji ustaški poredak nazvao zločinačkim. Dapače!
Sadašnje povjesna istraživanjima to pokazuju, a ako se otkriju neki novi dokumenti i neki novi pogledi, povijest (a u sklopu nje i Stepinac) je nužno podložna reviziji. To joj je u definiciji. Na nama je da istinito prikažemo nadbiskupovo djelovanje koliko god nam ono bilo (ne)shvatljivo. Povijest se ne mjeri mjerilima sadašnjosti.
A one kojima je upitna Stepinčeva dosljednost i hrabrost podsjećamo da nadbiskup zagrebački ni u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom nije promijenio mišljenje o NDH i ustaškoj vlasti, o kojima nije rekao ni jednu ružnu riječ.
A zašto nije?

Na povjesničarima je da neumorno istražuju zašto. Ovaj tekst, kojemu je istina jedini uzrok i vodilja, neka bude skroman doprinos tome.

Ante Delić


O Stepincu u Hrvatskom listu br. 256.

STEPINAC JE UMRO BRANEĆI ISTINU, A VI GA „BRANITE“ LAŽIMA!

"Kad laž ima lijepo ruho, a istina ružno, tad laž svuda dobro prođe, a istina tužno". August Harambašić

Reagirajući na moj tekst: Stepinac nikad nije ustaški režim nazvao zločinačkim!, objavljen u Hrvatskom listu (br. 252. od 23. srpnja), Andrijana Perković-Paloš (u daljnjem tekstu „autorica“, pošto ne znam radi li se o gospođi ili gospođici), odgovorila mi je u H.L. br. 254. od 6. kolovoza, trošeći pritom veći dio svojega teksta na nešto što ja niti sam napisao, niti je bilo tema prijepora.

Osobno me ne zanimaju razni kalkulanti ni interesne skupine, koje kada pišu o nadbiskupu Stepincu ili prešućuju određene činjenice ili ih „prilagođavaju“ odnosno iskrivljuju, a sve u cilju uporabe Stepinca za neke njima danas korisne interese. Gdje je pri tome istina to je manje važno. Povijest treba pisati na temelju činjenica i dokumentacije (povijesnih izvora) i na temelju pravilnog interpretiranja istih. U ovom slučaju to je prvenstveno Stepinčev Dnevnik (kojega autorica u svome tekstu uopće ne spominje!), te propovijedi i pisma. U tome gradivu su sadržane sve Stepinčeve misli, stavovi i osjećanja. Samo upotrebom ovoga gradiva možemo doći do istine o Stepinčevom odnosu prema osobama i događajima iz njegova vremena. Međutim, od nebrojenog mnoštva nadbiskupovih izjava, propovijedi i pisama, autorica navodi općepoznatu izjavu sa suđenja, te dva citata čije zaključke i sam donosim u svom prvotnom tekstu, kada kažem da je Stepinac osuđivao i ustaške i komunističke zločine. Što se tiče ostatka teksta, autorica ne navodi NITI JEDNU činjenicu, a o dokazima da i ne govorimo, koja bi bila relevantna u osporavanju mojih navoda i zaključaka.

Podaci koje autorica spominje o staračkom domu u Brezovici kao i nabrajanje mjesta četničkih pokolja u travnju 1941., uopće nisu bili tema moga teksta niti sam ih ja osporavao. Dapače! O četnicima sam donio citat samoga Stepinca koji ih (uz komuniste) naziva „začetnicima svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“. Za potkrijepu svoga naslova: „Stepinac je bio za samostalnu Hrvatsku, a nipošto za ustašku vlast“, autorica nudi čitav niz krivotvorenih postavki i zaključaka ideologizirane jugoslavenske historiografije, i to naravno samo onda kada to odgovara njenim unaprijed odabranim tezama. Naime, autorica doslovno prepisuje teze Viktora Novaka i njegovih ideoloških nasljednika kada je riječ o tobožnjoj Stepinčevoj smjeni ili o „pokrštavanju“. S druge strane za tog istog Novaka i njegove sljedbenike Stepinac nije ništa drugo doli zločinac i izdajica naroda. Autorica to ili ne zna ili joj to ne smeta?! Naravno da ga ne trpam u isti koš sa gore navedenima, ali nažalost, neistinama o Stepinčevoj smjeni i nizom drugih, služi se i Juraj Batelja. Paralele o odnosu Stepinca i Thompsona prema ustaštvu bolje je ne komentirati, a tvrdnja kako „ ...cijeli svijet, koji ima imalo pojma što se tada ovdje događalo, zna tko je bio blaženi Alojzije Stepinac...“ pokazuje (ne)zavidnu dozu naivnosti kod razumijevanja nacionalne povijesti a i povijesnih procesa uopće.

Da se autorica ni sama ne snalazi na području u koje je zašla, pokazuju i njene kontradiktorne tvrdnje. Na jednom mjestu kaže da je Stepinac bezbroj puta sa propovijedaonice žestoko prosvjedovao protiv same ustaške vlasti (naravno u nastavku ne navodeći ni jedan dokaz za tu tvrdnju), a nedugo zatim kako Stepinac možda nije izravno napao vlast NDH, ali odupirao se režimu! U ovakvim vratolomijama logici zaista nema mjesta. No, domišljanjima tu nije kraj. Autorica kaže: Bi li, možda, bilo bolje da je jednostavno izjavio pred svima da je ustaški režim zločinački, tek tako da se ne bi mislilo da gaji kakve simpatije prema tadašnjoj vlasti (po ovome, Stepinac je kalkulant i dvolična osoba op.a.), nego da je razborito, ali odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Dakle, po autorici Stepinac se samo pretvarao da gaji simpatije jer je to tada bilo razborito! Da se Stepinac ravnao po toj istoj logici i tim i takvim načelima, onda bi prihvatio Titove zahtjeve nakon rata, jer eto, to bi po autorici bilo razborito,te bi tako Stepinac odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Iako sama na drugom mjestu, vezano za suđenje, kaže: Da je tada izjavio da je ustaški režim bio zločinački... sigurno bi mu se smilovali i ne bi ga osudili. Zašto tu nije postupio razborito ?! Ili je Stepinac u stvari zanijekao istinu kada na sudu nije izrekao nikakvu osudu na račun ustaške vlasti ? Autorica je spremna ići toliko daleko da Stepinca indirektno proglašava konformistom te dvoličnom osobom, dok na drugom mjestu upada u zamku koju je sama postavila. Uistinu je teško očekivati od njenoga teksta da ponudi dokaze za napisane tvrdnje, kada ni sama autorica nije na čistu s pitanjima o kojima govori.

O autoričinoj metodologiji i suviše je rečeno, a o iznesenim neistinama i poluistinama sa stajališta povijesne znanosti treba reći slijedeće:

Što se tiče „pokrštavanja“, odnosno ispravnije - vjerskih prijelaza, po svom već ustaljenom običaju autorica ne navodi ni jednog dokaza na koji su to način hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce ili Židove da prelaze na katoličku vjeru?! NDH je donijela samo jednu zakonsku odredbu kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu. U toj zakonskoj odredbi od 3. svibnja 1941. Nema nikakve naznake prema mogućnosti da se nekoga prisili da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo stajalište državnih vlasti. U skladu s tom odredbom Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je slijedeće upozorenje 10. listopada 1941. nižim upravnim tijelima: Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom iznuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti.

U govoru održanom u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. o vjerskim prijelazima dr. Ante Pavelić navodi da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tko god u tom pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio: "Ja dopuštam da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom ili pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek..."

Treba napomenuti da je u oružanim snagama NDH od ukupno 131 generala, 10 bilo pravoslavne vjere. Među njima Đuro Gruić glavar glavnog stožera HOS-a, nadalje Fedor Dragojlov načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Lavoslav Milić glavar Upravnog ureda u MINORS-u NDH. Dakle na čelu najvažnije državne institucije u ratu, vojske, nalaze se pravoslavci. Kako to da nitko od njih nije tražio da promjene vjeru? Dakle, prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima može se zaključiti da je broj prijelaznika sa pravoslavne na katoličku vjeru bio je vrlo mali, odnosno izniman, te da prisilni prijelazi nisu bili službena politika vlasti. Uostalom, sa stavovima državnih vlasti oko prijelaza slaže se i sam nadbiskup Stepinac što se iščitava iz predstavke (čiji sadržaj autorica krivotvori kada tvrdi da se žestoko suprostavio vlastima!) od 20. studenog 1941. koja je u ime HBK upućena Paveliću. U zaključcima se ističu razlozi zbog kojih prijelazi nisu uspjeli, a razloge se naziva pogreškama za koje se kaže: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica."

Nakon što je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva vjerski prijelazi s pravoslavlja na katolicizam bili su vrlo rijetki.

Autorica spominje da je kanonik Lončar osuđen na smrt samo zbog uvrede Paveliću. Radi se o tome da je Lončar 22.kolovoza 1941. osuđen zbog propagande protiv NDH, pa pomilovan i kazna mu je smanjena na 20 godina, a nakon odsluženih godinu i 5 mjeseci izašao je na slobodu. Na suđenju Stepincu izjavio je da je za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio (Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2918. i 2920). Od njega je potekla pripovijest kako je Pavelić želio triput smijeniti Stepinca. Na suđenju nadbiskupu izjavio je da mu je to pripovijedao dr. Slamić koji je to navodno čuo od Masuccija, tajnika Marconea - apostolskog vizitatora. Iako o tome nema ni jednog materijalnog dokaza, taj se trač ponavlja do danas, kod većine autora koji se bave ovom problematikom.

Spominjući Makančevu reakciju na Stepinčevu propovijed na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. autorica opet daje jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Naime, Stepinac je u toj propovijedu dotaknuo srž rasizma i osudio ga. Julije Makanec, ministar narodne prosvjete, odgovorio mu je svojim člankom 7. studenoga 1943. u „Hrvatskom narodu“. Prigovorio je nadbiskupu da širi defetizam, da nije osudio one koji ugrožavaju hrvatske duhovne vrijednosti i ruše hrvatsku državu. Po prethodnom Pavelićevom odobrenju, Stjepan Ramljak, namještenik u Glavnom ustaškom stanu, ponudio se da razgovara sa Stepincem o toj propovijedi. Nadbiskup ga je primio i u razgovoru koji je trajao šest sati razjasnio mu je smisao propovijedi te rekao: recite onima kojih se tiče, da Nadbiskup zagrebački nije nikada bio i da ne će nikada biti izdajica svoje domovine! (P. Zatvorenik, br. 126., rujan 2002.) I tako je, kako kaže Ramljak, taj slučaj bio riješen i o njemu se nije više govorilo (Stepinac mu je ime, knj. II. 297.-299). Da Makančev odgovor na Stepinčevu propovijed nije potaknut nikakvim zlobnim namjerama, potvrđuje i Makančeva čestitka upućena nadbiskupu 23. prosinca 1943. koja glasi: U povodu ovogodišnjeg blagdana Isusova rođenja, dopustite mi, Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, da Vam srdačno čestitam i da Vam u ime najviše hrvatske prosvjetne vlasti zaželim mnogo uspjeha u Vašem teškom i odgovornom radu oko moralnog i vjerskog podizanja hrvatskog naroda.
Nadbiskup je na čestitku odgovorio.
Autorica, govoreći o mom tekstu, kaže kako joj se čini da se sada Stepincu pripisuje nedostatak riječi s negativnim predznakom kad govori o NDH, iako o tome u mom tekstu nema ni spomena.

Važno je upozoriti i na izjavu dr. Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je nesumnjivo bio poznavatelj vjerskih prilika. On kaže da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrijeme Pavelićeve vladavine. (Zbornik 100 godina..., Zagreb, 1995., str.186.)

Stepinčev Dnevnik pruža mnoštvo podataka o političkim prilikama u Hrvatskoj. Stepinac je svakodnevno bio u dodiru s ljudima iz svih društvenih slojeva, a razgovore s njima on ili njegov ceremonijar, a od 28. ožujka 1941. i njegovi tajnici, sustavno su unosili u Dnevnik. Kako nije pripadao ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, a Dnevnik je pisan za vlastitu upotrebu a ne za javnost, te su njegovi podatci cjeloviti i objektivni. Zanimljivo je primjetiti što sam Stepinac prije uspostave NDH bilježi u Dnevniku o ustašama i ustaškom pokretu, jer se iz toga iščitava da je njegov stav prema njima trajna konstanta i prije 1941. i poslije.

U Dnevniku, 28. studenoga 1939. bilježi, kako čuje, da Pavelić sve više dobiva pristaša, a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku opozicija pak raste iz dana u dan. Ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost."

Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva sata. Dok je za Mačeka Stepinac napisao da je jedan pravi kumek, za Budaka je u Dnevniku istoga dana napisao, da se u njemu krije čestita hrvatska duša. U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma. Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše - op. a.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. U razgovoru je rekao Budaku: Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva.

Slične misli ponovio je u Dnevniku i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS.

Iz svega navedenoga je jasno da u stajalištima i ciljevima ustaškog pokreta Stepinac nije vidio ništa što bi bilo protivno katoličkim moralnim načelima, inače ne bi tako pisao.

Ideje Ustaškoga pokreta zahvatile su sve slojeve hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, posebice bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u vezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Zbog toga se jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužio i Stepincu, ali uzalud.

Prema Dnevniku, 17. listopada 1940. došao je naš poslanik kod Vatikana g. Mirošević - Sorgo, da opet tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića. Stepinac ga je na to upozorio, da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam, pa je ovaj neobavljena posla otišao. Jugoslavenske vlasti su se nakon neuspjeha kod nadbiskupa Stepinca, obratile za pomoć Vatikanu, da spriječi nacionalno djelovanje hrvatskih svećenika. U Dnevniku od 16. studenoga 1940., piše: jučer je odputovao nuncij u Beograd nakon boravka od 7 dana u Zagrebu. Nuncij je došao po želji Sv. Oca da se informira povodom tužbe sa strane Kr. Vlade o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića. Kaže se, da je vlada ogorčena, a i Maček je u dvosatnom razgovoru s nuncijem iznio svoje žaljenje.

Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika. Uistinu je začuđujuće s koliko odvažnosti autorica nastupa u objašnjavanju i raščišćavanju povijesnih dilema i trilema, a o kojima kako vidimo, zna pomalo ili ništa. Iščitavajući tekst, više je nego očito da autorica Perković-Paloš svojim tekstom (namjerno ili slučajno) više polemizira sa samim Stepincem, a ne sa mnom i s dokazima koje sam naveo. Naime, tvrdnje koje ona navodi suprotstavljaju se izjavama samog Stepinca.

Na kraju zbog ograničenosti prostora navest ćemo samo još jedno svjedočanstvo. Naime, dr. Stjepan Lacković bio je tajnik nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od rujna 1941. do srpnja 1945. godine, te je kao takav autentični svjedok događaja neposredno povezanih nadbiskupom Stepincem. Zbog povjesne važnosti njegovo svjedočanstvo (intervju objavljen 2002.) donosim u opširnijem obliku. Dr. Lacković o Stepincu kaže da nikada nije kalkulirao, niti se koga bojao, jer je njegova savjest doista bila Čista.

Upitan da li se štićenike židovskog staračkog doma u Brezovici moglo spasiti bez suglasnosti državnih vlasti, Lacković odgovara: Može se reći, da to ne bi bilo moguće. Što se odnosa državnih dužnosnika liče, mogu reći da mi je u najboljoj uspomeni ostao ministar Artuković. On je bio čvrst katolik, uvijek srdačan i susretljiv prema Crkvi. Sjećam se, uvijek je govorio da samo popišemo ljude koji su nepravedno zahvaćeni represivnim mjerama režima, i da će on sve učiniti, da se ti ljudi puste na slobodu.

O Stepinčevom odnosu prema NDH njegov tajnik kaže: Znam, međutim, da je u svim kontaktima s predstavnicima Svete Stolice, kao i sa svim stranim diplomatima u Zagrebu (a poslanici katoličkih zemalja nastojali su s nadbiskupom održavati što bolje veze), branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i da se do posljednjeg trenutka nadao da će NDH opstati.

Dakle, ne radi se tu o bilo kakvoj samostalnoj Hrvatskoj, koji izraz koristi autorica, već konkretno o NDH kojoj je na vlasti bila jedina tada moguća politička opcija – ustaški pokret, jer u to vrijeme nitko drugi u svom programu nije imao hrvatsku državnu nezavisnost.

Kakvo je stav zastupao Stepinac o neprijateljima hrvatske državnosti dr. Lackovič kaže: U to vrijeme takvi su bili u komunističkom pokretu ili su se uzdali u jugoslavensku izbjegličku vladu. Ni s jednima ni s drugima nadbiskup Stepinac nije htio imati nikakva posla, jer je smatrao da je hrvatskim rodoljubima mjesto u obrani vlastite države.

A kojoj političkoj opciji su pripadali rodoljubi koji su tada bili u obrani hrvatske države?

O Stepinčevom odnosu prema Mačeku tajnik Lacković svjedoči: U nekoliko je navrata tijekom rata Maček nadbiskupu slao poruke. Međutim, Stepinac je odbio komunicirati s njim, hoteći i na taj način pokazati što misli. Osim toga, nadbiskup nije bio dvoličan. On je poštivao državnog poglavara.

U potpunosti jasno i nedvosmisleno Lacković govori o Stepinčevom odnosu prema ustaštvu i Paveliću: Međutim, nikad nije dopustio da se ustaštvo poistovjećuje s nacizmom i fašizmom. Isticao je kako to treba oštro lučili. Nacizam i fašizam, jednako kao i komunizam, nasilničke su i bezbožne ideologije, u dubokoj protimbi s naukom Katoličke crkve. Ustaštvo je nešto drugo. U njemu je utjelovljen pokušaj hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je puno slučajeva i puno pojava da je ta plemenita nakana okaljana, ali time nije nepovratno uništena ona uzvišena ideja za čijim se ostvarenjem izvorno težilo. U tom svjetlu treba gledati i Stepinčevo mišljenje o Paveliću. On mu je priznavao hrvatsko rodoljublje i spremnost da se žrtvuje za Hrvatsku. Njihov je odnos bio korektan.

O pričama o tobožnjim planovima za uhićenje nadbiskupa (koje neistine ponavlja i autorica navodeći da Stepinac nije bio siguran) Lacković odgovara: ... kao Stepinčev tajnik, mogu bez ikakve dvojbe izjaviti da za takvo što ne znam, i da se nadbiskup nikad nije bojao hrvatskih vlasti. Nije za to imao razloga.

Upitan kako je nadbiskup gledao na djelovanje Ustaške mladeži pod vodstvo prof. Oršanića, Lacković kaže: Oršanić je bio moj profesor. Riječ je o izgrađenom i naobraženom katoličkom intelektualcu, izrazitom poborniku hrvatske državne nezavisnosti. Kao takvoga, cijenio ga je i nadbiskup Stepinac. Njega je radovao svaki napredak Mladeži, jer je znao da su na njezinu čelu vjerni katolici i dobri Hrvati.

Na kraju, last but not least, Lacković svjedoči:

Kad sam, prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, ponudio uredništvu Glasa Koncila da ću napisati jedan članak o njemu, odbili su me. Dodali su da sam jednim svojim interviewom iz 1991., u kojem sam kazao da je odnos Pavelića i Stepinca bio korektan, "puno naškodio" Crkvi i Stepincu. Ja govorim istinu, i ne želim podilaziti nikakvim kalkulacijama. To ne bi uradio ni blaženi Alojzije. On je velik upravo po svojoj uspravnosti, čvrstoću i i borbi za Istinu.(Politički zatvorenik, br.126., rujan 2002., str. 5-8.).

Pametnom i suviše!

Autoru ovoga teksta također je iz crkvenih krugova sugerirano da se prošlim tekstom škodi Crkvi, te da nije dobro tako pisati. Čudna je to logika, po kojoj Istina škodi onima kojima bi trebala biti na prvom mjestu.

Ovime, ovaj prijepor sa moje strane držim riješenim, a do daljnjih DOKAZA o ništavnosti mojih dokaza i završenim.

Ante Delić


Podsjetnik...

Antifašizam je najviše zlorabljena riječ u cijeloj hrvatskoj jezičnoj povijesti

Zlorabljene riječi vode do trajnoga moralnog i vrjednosnog siromaštva

Svaki napredni jezik se tijekom vremena nadopunjuje, prilagođava i modernizira. Stvaraju se nove riječi a zamjenjuju stare ili strane, a velika pozornost posvećuje se očuvanju pravilne upotrebe i značenja riječi. Jezik je važan ljudski i nacionalni čimbenik i odraz kulturnog, povijesnog, nacionalnog i razvojnog identiteta svake napredne nacije. Zato se o njemu u naprednom razvojnom društvenom sustavu, posebno iznimno jako vodi nacionalna briga. Tako bi trebalo biti i s našim hrvatskim jezikom, koji se ustvari stalno modernizira i proširuje. Upravo je nedavno dobio nekoliko izrazito lijepih primjera novih hrvatskih običnih riječi kao: dodirnik, iskočnik, rasprodajnica, pretjecajnik ili proširnica, koje jasno i slikovito zamjenjuju strane riječi. Ali, je li dovoljno što sve činimo za našhrvatski jezik u njegovom najznačjnijem dijelu?

Razvijeni ljudski jezici, koji se sastoje od nekoliko stotina tisuća riječi, uglavnom se u normalnoj uporabi koriste u znatno manjoj mjeri. Velika većina su obične riječi i koriste se u razgovoru, izražavanju ili opisu. Njihova gramatička nekorektnost, nerazumjevanje ili čak zloraba, nema značajnijih posljedica za pojedince ili sredinu. Međutim, svaka riječ u rječniku nema istu važnost i težinu u ljudskom govoru ili pisanom obliku. U svim jezicima postoji mali broj izričito važnih riječi, i njihove krive interpretacije, nerazumjevanje i zloupotrebe, odnosno negativne manipulacije s tim riječima koje traju duže vremena, mogu imati nesagledive posljedice. Te su riječi vezane za područje ljudskog inženjeringa, i značajno i tragično mogu poremetiti društvene i gospodarske procese, kao i odnose među ljudima.

Zato je vrlo važno znati, da koliko je korisno uvođenje novih riječi i modernizacija jezika, toliko je neuporedivo više važno očuvanje točnih značenja i nadopuna važnih postojećih riječi, njihova pravilna upotreba uz upozorenje na negativne manipulacije s značenjem riječi, što se ne događa u potpunosti kod nas u Hrvatskoj. Te važne riječi su se vrlo vješto i perfidno koristile ili se koriste pri negativnoj manipulaciji uma stanovništva, što je vrhunsko umijeće totalitarnih ideološko političkih sustava, naročito komunizma, ali i svih tranzicijskih postkomunističkih sustava. Vladajuće strukture novih postdiktatorskih sustava koje se služe negativnim manipulacijama riječima u borbi za vlast, i oni pojedinci koji ih demokratskim glasovanjem biraju, ni danas ne razumiju u potpunosti, ili ne mogu razumjeti, sve ključne i važne riječi svoga jezika, a time ni moderne svijetske vrijednosne razvojne procese. Čuvanje značenja važnih riječi je posebno kritično značajna za jezična podrućja zemalja, koja su bile ili jesu pod utjecajem negativnih manipulacija, u koje spada Hrvatska, kao posebno specifični i teški stoljetni slučaj svih vrsta negativnih manipulacija riječima.

Na žalost, u slobodnoj Hrvatskoj danas smo svjedoci svakodnevnim negativnim manipulacijama i zlorabi riječi u političkom, moralnom, povijesnom i gospodarskom jezičnom području u najgorem mogućem obliku, rijetko viđenom u jezičkim manipulacijama širom svijeta, nastavljajući tako tradiciju negativnih manipulacija iz komunizma i komunističke Jugoslavije. To je znak i da hrvatski jezik, hrvatski riječnik i hrvatski leksikon, još uvijek nedovoljno točno obrađuju, definiraju i moderniziraju važne ključne riječi hrvatskog jezika, što velikim dijelom omogućava i danas ove negativne manipulacije nad nama.

Tragične manipulacije ključnim riječima

Ljudi okupirani svakodnevnim problemima većinom ne primjećuju, ili nemogu primjetiti, sve medijske, pisane ili političke govorne varijante negativnih manipuliranja riječima i neistinama, kao i sve namjere njihovih korisnika koji su uglavnom pod zaštitom najvišeg vrha vladajućeg političkog sustava. Ako pak i vide, ne obraćaju posebnu pozornost tome, ili iz nemoći ignoriraju i prešućuju manipulacije. Ali negativne manipulacije ključnim riječima nisu tako nevažne, naivne i nebitne, kako se to obično mislilo i misli kod nas. Ustvari, stalne i dugotrajne negativne manipulacije ključnim riječima mogu voditi do nesagledivih posljedica i ljudskih žrtava, a u ekstermnom slučaju mogu izazvati i skrivene mentalne poremećaje velikih ljuskih razmjera, što se danas očituje skoro u svim komunističkim, postkomunističkim ili nazadno religioznim sredinama.

Naprimjer, negativno manipuliranje s osnovnom biti jedne od najvažnijih i najkompleksnijih riječi u modernoj civilizaciji “razvoj” (zajedno sa njenim složenicama), dovelo je cijeli komunistički svijet u zaostajenje u svim područjima ljudskog dijelovanja, tijekom cijeloga trajanja komunističkih diktatura a i dugogodišnje poslije njih. Jer nikada u povijesti ljudske civilizacije nisu važne riječi bile tako tragično krivo zlorabljene i shvaćane, kao pri komunističkim revolucijama i komunističkim diktaturama, kod nas i svuda po svijetu.

Nikada u ljudskoj povijesti radnička klasa, seljaci, inteligencija, kreatori, službenici, brojni potkazivači i agenti, članovi komunističke partije kao više ljudske klase, cijeli narod, nikada nisu toliko bili prevareni, poniženi i vrijednosno razvojno osakaćeni kao u komunizmu (komunističkom socijalizmu), iako su uporno radili i stvarali komunistički svijet svojih diktatora, i bezvrijedne vrijednosti koje su samo oni koristili.

Čineći to tijekom duljeg vremenskog perioda i ne znajući pravo značenje riječi “razvoj”, izgubili su svoje viskoprofitne proizvode koje su nasljedili iz predhodnog naprednijeg sustava ili potencijalne koje su mogli sami stvoriti da nisu bili negativno manipulirani. Posljedice toga vidljive su i danas jer je praktično nemoguće značajnije osvojiti viskoprofitne proizvode u području profitnog znanja, što je najvažniji faktor zapošljavanja i gospodarskog rasta i moći. To je danas povlastica samo razvijenih nemanipuliranih društvenih sustava, koji svoje građane nisu pretvarali u ideološke robove.

Josip Broz je najveći dugogodišnji negativni ideološki manipulator riječima koji je ikada postojao. Zaražen boljševičkim ideološkim mentalnim virusom koga je prenio na mnoge u svijetu i na žalost na mnoge unazađene Hrvate, koji ga jedini danas i službeno slave i cijene.

Ne razumijevajući kritično važnu riječ “razvoj” i gubeći profitno razvojnu vrijednosnu utrku s protivničkim tržno kapitalističkim slobodnim svijetom, komunisti su morali manipulirati i zlorabiti važne riječi slobodnog svijeta kao: “demokracija, antifašizam, sloboda, razvoj, moral, povijest, proizvod, proizvodnja, vrijednosti i slično”. Nazivali su tim imenima svoj nazadni komunistički zločinaćki sustav, svoje masovne okrutne zločine, svoje primitivne moralne i gospodarske vrijednosti. Pomoću represivnih zločinačkih mjera, podrške ideoloških manipulatora riječima i medija, ideoloških jezikoslovaca i povjesničara, prisilno su postupno uvjeravali i mentalno nazadno mjenjali narod, pokušavajući ostvariti svoje bolesne i nestvarne ideje. Zlorabiti bit važnih riječi ljudskog inženjeringa od gospodarskih do moralnih, oduvijek je bio, i uvijek će biti, razlog općeg stagniranja, te moralnog i gospodarskog izopačenja.

Vodimo li dovoljno brige o sebi i hrvatskome jeziku?

Jesmo li nešto naučili od naše teške prošlosti nakon dugotrajne negativne manipulacije riječima? Izgleda ne mnogo, jer danas uporna negativna manipulacija i zloupotreba jedne važne strane riječi u hrvatskom jeziku, ne izaziva posebnu pozornost, upozorenje i zabrinutost hrvatskih jezikoslovaca, kao ni svih nas. Ta se je riječ, koja ima iznimno veliko društveno, moralno i gospodarsko značenje, počela ponovo pretjerano često netočno koristiti zadnjih (desetak) godina, za nešto što nije, ili nije u cijelosti, iskrivljujući smisao značenja i svoje poruke. Tako je ta važna strana riječ postala danas u hrvatskom jeziku netočna, otrcana, neupotrebljiva, perfidna i zbunjujuća. Kako se pri manipulacijama koristi većinom u pogrješnoj usporedbi, ili lažnoj namjeri objašnjenja, povremeno je mijenjala svoje značenje i smisao do te mjere, da predstavlja potpuno suprotni pojam od onaga koji se s njom želi istaći ili objasniti.

A ta sveta moralno pozitivna (ne više u današnjoj Hrvatskoj) riječ je “antifašizam” i u osnovi označava suprotstavljanje demokratskog svijeta agresivnom totalitarnom fašističkom sustavu i njegovim oblicima, odnosno svim totalitarnim agresivnim nehumanim sustavima, koji nepriznaju osnovne ljudske slobode i prava, i koje im antifašizam vraća. Današnja hrvatska strana riječ “antifašizam”, u bivšem jugokomunistilkom i sadašnjem ponovnom značenju hrvatskih novih ideoloških neokomunističkih jednoumnika, ustvari predstavlja nekoliko pojmova zajedno: borba za komunizam i marksizam, borba protiv kapitalizma, titoizam s jugoboljševičkim genocidom nad protivnicima, razvojni geneocid profitnog znanja, kulturocid, genetski duhovni, moralni i stvaralački poremećaj, ograničavanje svih osnovnih ljudskig sloboda. Sve potpuno suprotno od prave riječi antifašizam s kojom se komunisti manipulacijski ukrašuju i sakrivaju.

Po demokratskim moralnim i jezičnim standardima, komunizam ili ostale totalitarne diktatorske ideologije, nigdje se u demokratskom svijetu ne mogu smatrati antifašističke, osim posprdno. Antifašizam je suprotstavljanje svim totalitarnim sustavima, i kao završni cilj suprotstavljanja je stvaranje naprednoga razvojnog demokratskog i gospodarskog sustava s osnovnim ljudskim slobodama, pravima i mogućnostima za sve.Međutim, danas bivši komunisti u Hrvatskoj i njihovi biološki i ideološki nasljednici, jugokomunističku revoluciju i boljševičko-komunističku okrutnu i zločinačku borbu za vlast uz masovne poslijeratne zločine, negativnom manipulacijom riječi nazivaju i uspoređuju s demokratskom riječi “antifašizam”. Oni pokušavaju na taj način sakriti i opravdati, sve zločine i negativne događaje 45-godisnje komunističke diktature i negativnih manipulacija i jednoumlja u Brozovoj komunističkoj Jugoslaviji. I ne samo obične masovne zločine, već jedne od najokutnijih i najmasovnijih poslijeratnih zločina u borbi za vlast u svjetskoj povijesti uopće, koje i danas uspješno pokušavaju sakrivati i opravdati. Oni i njihovi nasljednici tim činom dokazuju da ni danas nisu, ni nikada ne će, i ne mogu biti, “antifašisti”, čineći tako i najveću jezičnu negativnu manipulaciju u hrvatskoj jezičnoj povijesti, koje će se sramiti i sve buduće hrvatske generacije. I ne samo da nisu “antifašisti“ već su moralni zločinci koje bi prava pravna država krivično gonila ili udaljila iz političkoga i obrazovnog sustava.

Kako je moguće da mi danas još uvijek službeno ne znamo što u biti znače dva osnovna totalitarna zločinačka sustava koja koriste negativne manipulacije riječima, pa nam se mogu podvaljivati primitivne stare i nove otrcane manipulacije, dogme i neistine? Kako je moguće da Hrvati i građani Hrvatske, posebno oni koji simpatiziraju tzv. ljevičare, ne shvaćaju posljedice negativnih manipulacija i opasnosti na svim područjima ljudskog rada i na nih same, koje donosi danasnji hrvatski neokomunizam?

Manipulacija s riječju “antifašizam”

Moguće je da se to događa, jer po brojnim pokazateljima danas u Hrvatskoj vlada neokomunistički sustav ili točnije rečeno neokomunistički kult podešen demokratskim uvjetima, formiran od ortodoksnog dijela komunističke stare elite i potpomognut od većine bivših komunista i njihovih bioloških i ideoloških sljedbenika. Moguće je, jer manipulirani glasači (gasovatelji) (jezično neobrazovani i mentalno deformirani) i dalje biraju ljude koji koriste najnegativnije manipulacije uma masa, baziranim na jugoboljševičkim i velikosrpskim manipulacijama riječi, neistinama i dogmama, potpomognim britanskim neokolonijalnim interesima.

Današnje posljedice ovih negativnih manipulacija bivših komunista mogle su se predvidjeti i uočiti, na osnovi teorije o destruktivnim političkim i religioznim kultovima i britanskim neokolonijalnim interesima, desetak godina ranije. Lako je i predvidjeti i daljna nastojanja hrvatskoga neokomunističkog kulta. Postignut je plan osvajanja vlasti na svim važnijim političkim, medijskim, obavještajnim, vojnim i policijskim, sudskim, gospodarskim i drustvenim ključnim područjima, i sada se osvajaju sporednija područja. Kralježnica hrvatskoga neokomunističkog kulta je moćna strana riječ “antifašizam”, kao lažno opojno perfidno jezično oružje i mobilizacijsko manipulacijsko sretstvo, s kojim se uljepšavaju stare dogme i s kojim se pretvara poraz, zločini i neuspjeh komunizma u prihvatljivi oblik, a postupnim uzdizanjem boljševičkog antihrvatskog diktatora i masovnog komunističkog zločinca Josipa Broza u vrhunskog zaslužnika za demokraciju i samostalnu demokratsku Hrvatsku, kao konačnog cilja opstojnosti i vladanja neokomunističkog kulta. Sve što je na tom putu, ali baš sve, postupno se ruši uz suradnju i uzdizanje svih onih, koji mogu pomoći neokomunističkoj ideološkoj borbi, i osvajanju i održavanju vlasti. Ovi ideološki ciljevi su iznad svega, od nacionalne sigurnosti do gospodarskoga i moralnog razvoja, što je danas jasno vidljivo na svakom koraku.

Neočekivana potuna politička vladavina neokomunizma u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj je teže razumljiva ako se ne zna tajna uspjeha komunističkih metoda manipuliranja riječima, kao i posljedice na ljude koje uzrokuju negativne ideološke manipulacije. Te metode negativnih manipulacija sada vrlo uspješno koristi neokomunističko vodstvo nad svima i prvenstveno nad bivšim komunističkim članovima i njihovim biološkim i ideološkim nasljednicima kao najlakše unovačene moderne robove, kojiponovnim manipulacijama postaju jeftini partijski ideološki radnici ali i neophodno potrebni glasački sroj u demokratskim uvijetima.

Deformacije dijela moždanih stanica

Metode manipuliranja masama, i metode uspješnog širenja komunizma među narodima svijeta poznate su od prije. Međutim, tek su nedavno istražene i detaljnije potvrđene nakon proučavanja nekoliko najopasnijih destruktivnih religioznih kultova koji koriste komunističke metode privlačenja i pokoravanja članova uz pomoć manipuliranja riječima o blagostanju, napredovanju i nagrađivanju za poslušni rad i prijetnjama za nepošlusnost. Zastrašujuća je činjenica moći negativnih manipuliranja riječima ovih kultova. Članovi, koji dobrovoljno pristupe tom kultu i bivaju podvrgnuti samo dijelu komunističkih negativnih manipulacijskih metoda, praktično se ne mogu samostalno odvojiti od služenja i slavljenja vrhovnoga vođe i robovskog izvršavanja njegovih želja i ideoloških obveza, i spremni su učiniti i zločine nad svima pa čak i na najbližima kako bi zaštitili kult, ideologiju kulta ili vođu. Članovi prenose ideologiju kulta na obitelj, prijatelje, sredinu i opsjednuto mobiliziraju druge za interese kulta.

Od pada pod utjecaj ovih negativnih destruktivnih kultova i mentalnih deformacija, koje su posljedice negativnih kultnih komunističkih manipulacija, nitko nije zaštićen bez obzira na obrazovanje, spol, religiju ili nacionalnost. To objašnjava sličnu doživotnu pripadnost komunizmu i vođi, od članova komunističke partije do njihovih bioloških i ideoloških nasljednika, bez obzira na nacionalnost, rasu, obrazovanje ili vjeru. Čak i komunistički pojedinci iz naroda koji su doživili genocid, mogu uz mirnu savjest biti gorljivi kultni članovi uz odobravanja masovnih zločina i genocida nad svojim i drugim narodima i veličanja ideološkog zločinca, što upravo potvrđuju primjeri danas u Hrvatskoj.

fMRI stroj – moćni računalsko programski sustav, koji utvrđuje mentalne deformacije uslijed negativnih manipuliranja riječima i koji će u skoroj budućnosti otkrivati negativne manipulatore prije nego što budu izabrani na vrhunska politička mjesta. Hoćemo li, dok ta mogućnost dođe do nas, preživjeti politički i gospodarski kao država i narod, pod razvojno nazadnom i nenarodnom neokomunističkom diktaturom?

Ali najtočniji dokazi o pogubnosti negativnih manipulacija riječima i njihovim posljedicama na ljude, kao i mogućnost liječenja od istog, potvrđuju se najnovijim znanstvenim istraživanjima ljudskog mozga pomoću usavršenog aparata fMRI (functional Magnetic Resonant Imaging) za snimanje moždanih reakcija prilikom specijalnih vizualnih i pisanih testova. Ovaj najnoviji medicinsko-računalni sustav prvi puta u povijesti omogućava uvid u ponašanje moždanih stanica na vanjske pozitivne ili negativne informacije, davajući istraživačima neprocjenjivo korisne podatke, kako o samoj osobi ili statističkoj grupi karakterističnih osoba sličnih mentalnih ili ideoloških opredjeljena, tako i o povijesnim masovnim negativnim manipulacijama masama, kao jednoj od najopasnijih mentalnih devijacija čovječanstva.

Osobe pod dugotrajnom negativnom manipulacijom razuma (u koje spadaju članovi destruktivnih religioznih kultova, totalitarno-diktatorskih sustava, posebno komunizama) imaju drugačije moždane reakcije i smanjene aktivnosti dijelova mozga na vanjska zbivanja, rasuđivanja, moralnu odgovornost, emocije i vrijednosnu kreativnost i stvaralaštvo izvan ideoloških okvira.

Ova istraživanja nedvojbeno objašnjavaju razloge ostvarenoga primitivnog vrjednosnog razvoja komunizma do genetskih kreativnih i moralnih deformiranja komunista i njihovih diktatorskih vođa od Lenjina, Staljina do Broza, koji su naivno mislili da stvaraju novi pravedni i napredni komunistički svijet, čineći zbog toga i nepotrebne masovne okrutne zločine nad protivnicima. Nerazumjevajući ključnu riječ “razvoj” ujedno su bili i mega mediokriteti ljudskog inženjeringa, dok je učinak njihovih država u korisnim i profitnim vrijednostima, pored miljunana intelektualaca i uzaludno visokoobrazovanih kadrova u komunističkim manipulatorskim uvjetima, bio jednak učinku imbecilnog i nazadnog društva, koji bi u dugoj konačnici vodio do potpune degradacije država, civilizacije i općenito ljudskog roda.

Neke od mnoštva snimaka moždanih aktivnosti pri istom testu normalne i ideološki negativno manipulirane osobe, koje pokazuju razlike u mentalnim reakcijama ljudi i smanjenim reakcijama određenih dijelovamozga (destruktivno religiozni, komunistoidni, fašistoidni ili teroristčki mentalni sklop), koje su poslužile za stvaranje moćnih defektološko računalskih programa

S fMRI istraživanjima i dokazima moždanih promjena i njihovih reakcija, također se mogu objasniti današnja vrjednosna nekreativnost vladajućih neokomunista (bivših komunista i njihove prve i druge generacije), ograničenih negativnim ideološkim komunistoidnim okvirima, kao i njihova moralna nazadnost i odanost primitivnom zločinačkom vrhovnom vođi, bez ikakve grižnje savjesti prema masovnim i monstruoznim zločinima i njihovim obiteljima, koje su počinili oni ili njihovi biološki ili ideološki predhodnici za pobjedu komunizma. Istine se opet moraju sakrivati putem svih oblika negativnih manipulacija riječima.

Kako se oduprijeti negativnim manipulacijama riječima?

Neokomunizam je, uz veliku pomoć negativnih manipulacija riječima, toliko danas ojačao uz podržavanje vodstva gotovo u svim političkim strankama i udrugama koje tamo nadziru neokomunisti, da je izvan kontrole demokratskih procesa i dijela stanovništva koji nije još pao pod potpuni utjecaj negativnih manipulacija. Čak nedavno ukidanje Vijeća za normu i standard hrvatskoga jezika od strane neokomunističke Vlade, još više će povećati nebrigu hrvatskih institucija za negativne manipulacije riječima u svim područjima dijelatnosti.

Pod ovakvim teškim uvjetima medijskoga i jezičnog terora, i populacije koja je zbog dugotrajno negativnoga ideološkog manipuliranja sklona lakim medijskim obmanama i prijevarama, vrlo se je teško suprostavljati hrvatskom neokomunizmu, bez masovnog jedinstva svih neizmanipuliranih razumnih ljudi, koji žele dobro sebi i slobodnoj Hrvatskoj. Osnova za suprotstavljanje svakom negativnom kultu je negacija i osuda vrhovnoga lažnog antifašističkog vođe bez kojeg se kult ne može širiti i postojati u bliskoj budućnosti, i pripadnost pozitivnoj religiji koja je još uvijek najjači mentalni zaštitnik od negativnih manipulacija riječima.

Zato se danas traži pozornost, reakcija i zajedništvo naprednih Hrvata i hrvatskih domoljuba i jezikoslovaca, ma gdje oni bili, da se na demokratski način (glasovanjem, referendumom, potpisima peticija) suprotstave hrvatskim neokomunističkim manipulacijama s hrvatskim lažnim antifašizmom kao temeljem neokomunističkog hrvatskog nazadnog kulta. Na taj način jedino je moguće zaustavljanje daljnjeg oštećenja moralnih i kreativnih potencijala hrvatskoga naroda, koji sve više doseže krajne kritične granice.

Treba otvoreno upoznati ljude s metodom razotkrivanja političko-ideoloških negativnih manipulatora i upozoravati s mogućim mentalnim posljedicama svakog pojedinca koji je uvučen, ili može biti uvučen u kultne neokomunističke aktivnosti i pomaganja. Ako vodstvo političkih stranaka ili udruga, nema u osnovnom programu negaciju svih totalitarnih sustava i njihovih zločinačkih vrhovnih vođa (posebno Josipa Broza), onda su oni ili direktni potpomagači ili skriveni pomagači neokomunističkog kulta bez obzira na desnu ili lijevu retoriku, te njihove manipulacije i namjere od izbornih birača mogu lako biti otkrivene.

Prilično točno svaki pojedinac može otkriti neokomunističkog manipulatora riječima i njegovo vrjednosno kreativno, duhovno i mentalno deformiranje i bez pomoći močnih najnovijih skupih suvremenih aparata, pomoću odgovora (ili pretpostavki) na pet osnovnih pitanja:

1. Stav prema komunizmu, komunističkom diktatoru Josipu Brozu i njegovim komunističkim zločinima
2. Duljina aktivnog članstva u komunističkoj partiji (ili današnjoj njezinoj nasljednici SDP-u, ili ostalim ideološkim strankama koje se nisu ogradile od zločina komunizma i Josipa Broza)
3. Napredovanje u komunističkoj partiji (ili SDP-u i ostalim ideološkim strankama) i vrsta nagrađivanja
4. Obiteljsko odgojno okruženje, broj roditelja i bliskih rođaka koji su ili su bili u komunističkoj partiji, ili sličnim ideološkim manipulatorskim organizacijama
5. Dužina školovanja i rada u negativno manipuliranim ideološkim i netržišno gospodarskim uvjetima.

Ako su pozitvni odgovori na svih pet pitanja osoba je negativni manipulator riječima a negov kreativni duhovni i vrijednosni potencijal može se smanjiti do 50 posto (i daleko više u ekstremnim slučajevima) od njegovoga prirodnog mogućeg potencijala, radi ideoloških ograničenja i mentalnih deformacija putem negativnih manipulacija riječima. Kako su takvi pojedinci skoro na svim vrhunskim političkim i medijskim pozicijama u današnjoj Hrvatskoj, potpuno je jasna sveopća gospodarska kriza te moralno i vrjednosno siromaštvo neokomunističkoga sustava i samih građana koji su žrtve istoga.

Otkrivajmo manipulatore jer su oko nas i na svim glasačkim listama. Razjasnimo i dopunima pravo značenja i opise važnih riječi hrvatskoga jezika, i nadopunimo ga s novim važnim ključnim riječima vezanim za naše karakteristično povijesno područje. Ne dozvolimo da se ikada više naš jezik ponovno koristi za nazadne, destruktivne, nemoralne i zločinačke manipulacije riječima nad nama. Vratimo ponos našemu hrvatskom jeziku a time i mogućnost profitnoga duhovnog i kreativnog nacionalnog hrvatskog stvaralaštva i visokoprofitnog gospodarskog razvoja za koje imamo pravo prema svim osnovnim ljudskim slobodama i pravima. Onemogućimo mediokritetskim neokomunističkim manijacima da nam ih oduzimaju pretvarajući nas opet u njihove, nešto modernije nego prije, ideološko mentalne deformirane robove.

Zlatko Uvanović


ZABORAVLJENI VELIKANI: TKO JE BIO ZRINSKI OD TRAVNIKA?

Naziv iz naslova sam za sebe nešto čudno govori i traži da se razjasni. Ovdje se radi o vitezu potomku stare i ugledne dubrovačke plemićke obitelji Bona-Bunić.

Bona-Bunići vuku svoj korijen iz 12. stoljeća. U najnovijem objavljenom izdanju Povijesnog instituta HAZU, dr. Nenad Vekarić, u radu „Vlastela grada-Vlasteoski rodovi (A-L)“ navodi njihovo rodoslovlje od 1500. godine do današnjih dana. Marino Bona-Bunić imao je tri sina: Eduarda (1894.-1944.), Ivana Nepomuka (Đina) (1895.-1997.), Marina (1896.-1956.). Eduardo o kojem će još biti govora, bio je profesionalni časnik. Nepomuk (Đino) bio je doktor prava i ekonomije u Zagrebu i doživio 103. godinu u Dubrovniku. Njegov sin Rene rođen je 1923. Ima dvoje djece: kći je rođena 1955. i živi u Rimu, i sina rođenog 1961., koji živi u Parizu. Odselio je 1946., a danas živi u Dubrovniku. No, ovo rodoslovlje nije samo sebi svrhom; ono je okvir za sjećanje na Eduarda pl. Bonu-Bunića.

Eduard je bio profesionalni vojnik, časnik austrougarske vojske. U jugoslavenskoj je nastavio karijeru i postigao čin kapetana. Nakon što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, u lipnju 1941. stupa u hrvatsku vojsku (domobranstvo).

Poginuo je junački za Domovinu 1944. godine.

Za izuzetno zalaganje i obavljanje povjerenih mu vojnih poslova bio je odlikovan Vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja, pa Redom krune kralja Zvonimira III. stupnja s hrastovim grančicama.

Kao domobranskom pukovniku bila mu je povjerena obrana starog hrvatskog grada Travnika.

Preuzeo je zapovjedništvo obrane grada u kolovozu 1944. Raspolagao je jednom bojnom konjaništva, jednom bitnicom koja je imala 4 topa od 75 mm i 2 topa od 40 mm, te jednom polubojnom kupreško-bugojanskih ustaša. Ukupno mu je bilo na raspolaganju 1400 vojnika, nešto oružnika, redarstvenika i građanskih dobrovoljaca. Kako se mijenjala karta Europe u korist saveznika, NDH, stvorena u ratnim prilikama, borila se za opstanak. Jugoslavenski partizani i Tito dobivaju pomoć od Engleza, Sovjeta i Amerikanaca. Krajem rujna 1944. odlazi u Moskvu na razgovore sa Staljinom. Njemačke snage užurbano se povlače i nastoje da im hrvatske oružane snage čuvaju odstupnicu.

U obrani Travnika pukovnik Eduard Bona Bunić imao je i izdajica, kao što su: podžupan Sudžuka i dr. Tatlić, koji su s 40-ak domobrana prešli na stranu partizana i zajedno s časnikom Zeljkovićem organizirali partizane pod zapovijedanjem Slavka Rodića u napadima i okruženju grada.

Tom izdajom partizani su saznali kako krajem rujna 1944. u Travnik dolazi ministar dr. Vjekoslav Vrančić da bi ohrabrio branitelje i po povratku u Zagreb obavijestio o situaciji, te o ponašanju njemačkog generala Leysera, koji je tražio od pukovnika Bone-Bunića da se povuče s braniteljima iz Travnika, i da grad pusti partizanima, što je pukovnik odbio riječima koje je ispričao Vrančiću:

„Moja Vam je odluka već poznata iz naših radnijih razgovora. Meni je obrana Travnika povjerena po Ministarstvu oružanih snaga, pa je samo ona za mene mjerodavna. Ja Travnik branim, već nekoliko mjeseci i kanim ga braniti do kraja. To sam saopćio i njemačkom satniku, koji mi je donio pismo.

On mi je odgovorio da ima nalog, da se posada Travnika mora s njim povući, pa Vas ja molim da Vi odete u Kasindol do generala Leysera i da mu rastumačite da je meni nemoguće napustiti Travnik. Molim Vas, isto tako, da nastojite poslati nam nešto streljiva, da uzmognemo obraniti grad.“

Ne samo to, on je volio i čuvao svoje vojnike s kojima je želio dijeliti sudbinu. Partizanski izvori govore da je Slavko Rodić, zapovjednik V. partizanskog korpusa odredio 22.560 boraca da zauzmu Travnik, što se i dogodilo 22. listopada.

Sve zarobljenike i ranjenike iz bolnica partizani su bez milosti i bilo kakva suda, uz strašna mučenja, odmah likvidirali. Gubitci partizana bili su veliki. Rodić šalje po jednom Travničaninu poruku pukovniku Eduardu Boni-Buniću, u kojoj traži da se svi ostali branitelji predaju i polože oružje. Međutim, pukovnik Eduard Bona Bunić šalje kratak odgovor:

„Hrvatski časnici i vojnici se ne predaju nikada; oni se bore, a kad treba oni umiru za svoju Domovinu!“

Eduardo pl. Bona Bunić u travnju 1942.

Bona-Bunić je suborce poštivao, očinski se prema njima ponašao i pokazivao svoju ljudskost i nije ih želio napustiti. Evo jednog primjera iz Vrančićeva opisa (Branili smo Državu, str. 410.):

«U toku jednog predaha satnik Pero Šutić najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvještaj zapovjedniku Bona-Buniću. Jedan po jedan, zapovjednici izvješćuju da posade raspolažu prosječno s 15 do 20 naboja po momku. Moral je izvrstan, a mole streljivo. Bona-Bunić određuje da se podijele posljednja streljiva, što je ostavio za skrajni slučaj. Ulazi kao posljednji jedan ustaški čarkar, što je došao umjesto zapovijedajućeg dočasnika, jer je ovaj ranjen. Podnosi izvješće slično ostalima. Kad je završio upitah ga, odakle je. Odgovara, da je iz Kupresa. Na njemu je bila ustaška odora znatno trošna, na kojoj su se vidjeli tragovi minule borbe. Na nogama su mu umjesto cipela krpe vezane oputom. Pukovnik Bona-Bunić mu kaže: „Nije li ti zima s mokrim krpama na nogama?“.

Odgovara: „Poderale se cipele Gospodine, u borbama! Ali, lako je za cipele! Ako bude Države Hrvatske, bit će cipela; ako je ne bude, neće bome ni glave, ni cipela!“.»

Pukovnik Bona-Bunić zove k sebi opskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškog borca.

Partizani su skupili sve svoje snage u okolici Travnika, te ih pojačali divizijama koje su bile izbačene iz Banja Luke. Rasporedili su svoje snage tako da spriječe pomoć iz Zenice preko Busovače.

Usmjeravali su napade na grad 20. listopada uvečer. Borbe su trajale neprekidno tri noći i dva dana. Nakon žestokih borbi partizani su 22. ušli u istočni dio grada. Međutim, hrvatskoj posadi koje je branila taj dio, uspjelo je probiti se u smjeru Zenice. Ostali dio branitelja skupio se je u vojarni, jer je nestalo strjeljiva za borbu na postavima. Kada su partizani navalili na vojarnu, zapovjednik Bona-Bunić je naredio da se otvore vrata, te sa samokresom krenuo na neprijatelja, a za njim su krenuli domobrani s hladnim oružjem na puškama. Poginuo je pukovnik Bona-Bunić, a zatim 800 domobranskih branitelja jedan za drugim. Što nisu topovi raznijeli i strojnice pokosile, to su učinili partizani upotrebom noža.

Oko 20 sati slomljen je otpor branitelja. Nakon zauzeća, partizani su u 48 sati ubili više od 2700 ljudi.

Pukovnik Eduard Bona Bunić nazvan je Vitez Zrinski od Travnika.

Njega su resili: vješto i hrabro ponašanje, domoljublje, čovječnost i očinsko ponašanje prema sudrugovima i druge kvalitete.

Posmrtno je, od državnog poglavara promaknut u čin generala i odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost.

Vjekoslav Vrančić među braniteljima Travnika

Dr. Augustin FRANIĆ


vecernji.hr, 22.10.2014.

TIJEKOM NOĆI NA PROSVJEDU PREMINULA HRVATSKA BRANITELJICA NEVENKA TOPALUŠIĆ

Tijekom noći, plato ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66, gdje se prosvjedujući jučer okupilo tisuću hrvatskih branitelja, postao je poprištem tragedije. Nevenka Topalušić (60), stopostotni invalid prve skupine, pripadnica 2. gardijske brigade "Gromovi" i majka četvero djece, tijekom noći je preminula na prosvjedu, kako doznajemo, uslijed stresa pomiješanog s njezinim teškim zdravstvenim stanjem.

Hitna je pozvana u 22.50 sati, no unatoč brzoj intervenciji (pomoć je stigla za samo pet minuta), pomoći nije bilo. Nešto prije rekla je Sandri Šućurović, tajnici Zbora gardijskih brigada, da će je s prosvjeda odnijeti samo mrtvu.

– Ovdje sam jer me ubija ova nepravda. Otišla sam u rat da bi bilo bolje mojoj djeci, no niti je bolje mojoj djeci niti je meni. Neću odavde, mogu me samo mrtvu odnijeti. Dan i noć, ako treba godinama, dok god ne umrem, tu ću biti – ispričala je Nevenka.

Nevenka je u rat otišla u listopadu 1991. s Gromovima, skupa sa suprugom Brankom, a za njima i najstariji 18-godišnji sin Dubravko, dok je dvoje djece ostavila kod majke i otišla na ratište. Sudjelovala je i u Oluji, a u Banovini je tada naišla na ranjenike, među kojima je bio i sin Dubravko. Kao pripadnica Crnih mambi, teško je ranjena u akciji Una, zbog čega je u invalidskim kolicima provela gotovo dva desetljeća.

– Ne možemo nikako nagovoriti naše najteže invalide da se odu kući odmoriti, a svako malo nekome je loše. Odlučni su ostati do kraja – zabrinuta je Sandra Šućurović. Branitelji okupljeni u prosvjedu sa svijećama u ruci odaju počast svojoj heroini Domovinskog rata.


viktimologija.com.hr

In Memoriam: DARKO SAGRAK

Darko Sagrak, magistar pravnih znanosti (Zagreb, 1934.-2014.) hrvatski nakladnik, publicist i prevoditelj iz Zagreba, umro je 16. listopada 2014. godine.

Gosp. Darko Sagrak rodio se je 1934. u Zagrebu. U rodnom gradu završio je Pravni fakultet, studirao je i u Njemačkoj, u frankfurtstkoj Akademie für Welthandel. Još kao student počeo se baviti publicistikom. Magistrirao je u Austriji, u Grazu. Pisao je za austrijsku Akademie für Wisenschaft, Kleine Zeitung i druge. Surađivao je u mnogim uglednim europskim stručnim časopisima i listovima koji se bave poviješću i pravom. Objavio je 2.500 raznih kritika, kolumna, polemika, intervjua, i sl. Bio je glavni urednik više listova (Crveni križ, Hrvatski domobran dr.). S njemačkog je preveo djela Milana Šufflaya. Nikada nije bio član bilo koje političke stranke. Po vlastitim riječima, u njegovom znanstvenom i stručnom radu uvijek ga je motiviralo "hrvatsko domoljublje bazirano na idejama dr. Ante Stračevića i Stjepana Radića uz kratki izuzetak kada se Radić odrekao HRSS i ušao u beogradsku vladu." Radio je kao stalni suradnik Vjesnika od 1957. godine. Bio je na višim dužnostima u Informatoru, zastupnik američke tvrtke Evinrude i poslije na visokoj dužnosti u Chromosu.

Sa svojim ocem Mirkom često radi tandemski. Javnosti ga prikazuje povjesnikom i velikim autoritetom za žrtve drugog svjetskog rata. Krajem doba jugokomunizma 1990., pokušao se prebaciti u konjukturnu grupu nacionalne pripadnosti židovske nacije, gdje nije naišao na najbolji prijam, "jer mu je majka Hrvatica, a po židovskim vjerskim pravilima nacionalnost se određuje po majci."

Od 1992. proučava razdoblje NDH. Objavio je više knjiga, među kojima i knjigu 'Zagreb 1941. - 1945.', te 'Nezavisna Država Hrvatska - prijepori i mitovi', na čak 832 stranice priređivač i autor Sagrak sabrao je dokumente, tekstove drugih autora te svoje vlastite tekstove u kojima osvjetljava povijesna zbivanja neposredno prije osnivanja NDH, segmente djelovanja NDH, krah te države ispravno navodeći u naslovu knjige "prijepore i mitove" o tom dijelu povijesti hrvatskoga naroda.

Uoči svoga osamdesetog rođendana 03.06.2014. Darko Sagrak izdao je i promovirao svoje životno djelo - prvu hrvatsku fotomonografiju o sutonu Banovine Hrvatske, o tragičnoj povijesti NDH i o komunističkom "bratstvu i jedinstvu, koje su Hrvati preživljavali na križnim outovima, kao i o stotinama tisuća mrtvih Hrvata "Svjetlopisi o Hrvatskoj 1940.-1946." - Fotomonografija, opsega 500 stranica.

Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Neka mu je laka hrvatska zemlja, koju je toliko volio!


Braniteljski radio, listopad 2014.

USPOMENE IZ ZENIČKOG LOGORA

Mnogi naši ljudi su prošli težke tamnice srbokomunističke strahovlade. Sprega mržnje na sve što je hrvatsko i prirođena okrutnost "rukovodilaca" prema zatvorenicima ostat će u težkoj uspomeni onih koji su preživjeli sva zlostavljanja krvnika. Ipak, mislim da će zbivanja na Božić 1950. godine ostati u nezaboravnoj uspomeni svih logoraša Zenice. Te, 1950. godine, u zeničkom se logoru nalazilo oko 5 do 6 tisuća zatvorenika. Radilo se pod težkim uvjetima, u radionicama logora, rudnicima, kao i na vanjskim radovima. Život je bio neizdržljiv, ali uvijek smo mislili da smo progonjeni zato jer smo hrvatski rodoljubi i to nam je davalo snage da izdržimo.
I izdržali smo najgore patnje.

Sjećam se kako je partizanska glavešina Rodoljub Čolaković opisivao svoj logorski život u staroj Jugoslaviji. Najgora mu je kazna bila što je na sebi morao nositi broj i što je pod tim brojem bio identificiran, a na druge postupke u logoru nije imao puno prigovora.

U nama u Zenici iznad svega su nastojali ubiti vjeru u Boga i u hrvatski narod kojem pripadamo po krvi i osjećaju. Trebalo nas je podpuno srozati, uništiti u nama svaki normalni ljudski osjećaj. Držali su nam neprekidna dosadna predavanja kako se moramo popraviti kako bi se ponovno mogli vratiti u (njihovo) ljudsko družtvo. Nabrajali nam kako se njihov vođa krvnik Tito u zatvoru "čeličio", zaboravljajući da su i nas sve sve muke i patnje na koje su nas stavljali čeličile i u nama jačale vjeru u Boga i naš hrvatski narod.

Zaprisegli smo i Bogu i našem hrvatskom narodu da ćemo izdržati sve, pa i najgore patnje, ali da ćemo ostati vjerni našim idealima. Mnogi su u težkim mukama umrli. Neki su bili živi zazidani. Svima njima jednoga dana izrazit ćemo i mi našu zahvalnost kao što su stari Dubrovčani na spomen ploči izkazali svome mučeniku Nikolici Buniću, gdje piše:

"Za slobodu domovine umro je u verigama, zaslušivši tom smrću i nepolebljivošću duha bezsmrtno ime za sva pokoljenja". *

Iako smo znali da će nas radi toga sve strpati u samice nazvane "staklare" u najgorem odjelu zatvora, nas oko 460 dogovorili smo se da na Božić nećemo ići na rad. Osvanuo je dan Božića i mi smo ostali u sobama. Nismo pošli na posao. Oko devet sati sobne starješine su već bili podnieli izvješće da mi ne želimo ići na rad. Nismo se prijavili kao bolestnici, nego smo jednostavno rekli da na Božić ne želimo i nećemo ići na rad. Očekivali smo zloglasnog udbaša Juru Bilića, svim logorašima dobro poznatog po sadističkim izživljavanjima nad zatvorenicima. Izgleda da im obavještajna služba nije dobro funkcionirala, pa nisu unapried znali da ćemo taj dan odbiti ići na rad. Nu, bijesni udbaš se ubzo pojavio s grupom svojih udbaša. Nije bilo pitanja, nego samo zapovijed da iziđemo na dvorište.
Kad je ugledao mene, Bilić me je upitao: "Zašto ti? Tebi nije Božić."
Odgovorio sam mu, da iako meni nije Božić, da smo svi mi ovdje u Zenici politički zatvorenici, da smo svi osuđeni za istu stvar i jednako krivi njima udbašima te da među nama nema nikakve razlike.

Zacrvenjena lica, krvnik Bilić mi naredi: "Kad kažeš da među vama nema razlike, onda na čelo kolone, da se malo ohladiš u staklari pa ćemo se poslije vidjeti!" I na čelu kolone unišao sam u "staklaru". Razporedili su nas po samicama, ali nemaju ih dosta, pa su u neke stavili po dvojicu. Ja sam bio sam. Staklaru sam već dobro poznavao pa me tako u njoj nije ništa iznenadilo. Bilo je strašno hladno. Nikakve posteljine ni pokrivača nije bilo. Tu sam u takvim prilikama ostao tri dana. Nakon tri dana u moju ćeliju došao je Jure Bilić u pradnji dvojice milicajaca i naredio da mi skinu odielo. Kasnije sam čuo da su tako postupili i s ostalim zatočenicima. Grijanje je bilo zatvoreno, a da je i radilo ne bi mnogo pomoglo jer je nekakav radijator bio montiran na jednoj strani zida samo zato da bi se zamazalo oči mogućoj stranoj inspekciji da oni, eto i u ćelijama za najgore prestupnike, imaju grijanje.

Studen je bila grozna. Činilo mi se da su nas preselili u Sibir. Studen je nadirala kroz zidove. Bez bilo kakve posteljine, bez odjeće strašno je bilo u ćeliji. Na trenutke bih ipak ponekad zadriemao i sanjao o toplom krevetu, o hrani.
San je bio kratak, a kruta zbilja vrlo dugačka.
Hrana je bila užasno slaba. Prvi tjedan dobivali smo jednom dnevno 20 dekagrama kruha i tri puta malo tople vode u kojoj bi ponekad plivao listić zelja ili po koje zrno crvljivoga američkog graška kojeg im je slala UNRR-a. Ujutro bi ponekad dobili nekakv surogat crne kave bez šećera.
Od svih koji su bačeni u samice nitko se nije "pokajao", nitko nije tražio milost.
Vidjevši da nas ne mogu slomiti kipjeli su od mržnje. Smanjli su nam porciju kruha i "tople vode", kako smo zvali tu njihovu smućalinu.

Pomišljao sam da je nemoguće sve ovo izdržati, jer kalorična vriednost onoga što smo dobivali za hranu nije bila dovoljna ni da dijete održi na životu a kamo li nas odrasle ljude već od ranije jako izpaćene. Tielo je slabilo, ali duh je ostao jak. Mogao bih reći da je bio sve jači. Uvidjevši da nas nisu uspjeli slomiti, ni fizički, ni duševno, Jure Bilić i njegovi udbaši smišljali su nove kazne. Prošla je i Nova Godina, a naše patnje su se i dalje povećavale.

Jednoga dana dođoše i poskidaše s ćelija male prozore koji su bili pri vrhu vanjskoga zida tako da je u već smrznute ćelije vjetar nanosio snieg. Bilo je neizdrživo. Treći dan nakon toga u mojoj ćeliji pojavio se zlotvor Bilić opet u pratnji dvojice milicionera. U ustima je imao cigaretu u dugačkom cigarluku.
Približio mi se i svom snagom u moje lice puhnuo dim.
"Kako ti se osjeća dušica?", upitao je podrugljivo.
"Hvala Bogu, dobro!" odgovorio sam mu dršćući od hladnoće.
Izvadio je olovku i tri lista papira i cinički mi rekao: "Evo ti pa očisti dušicu!"
Odgovorio sam mu da papir i olovku može uzeti sa sobom jer ja nemam ništa što bih htio pisati.
"Oh, vrlo rado kad je tako! Vidjet ćemo se opet za tjedan dana" odgovorio je krvnik ne prikrivajući svoj bijes.

Ostao sam u ćeliji s nabacanim sniegom i groznom zimom. Sat vremena kasnije na vratima ćelije pojavila su se dva milicionera s lancima u rukama. Naredili su mi da kleknem uza zid na kojem je bila ciev za tobožnje grijanje. U klečećem stavu s leđima okrenutim prema zidu svezaše mi i za tu cijev ruke i noge. Stezali su što su jače mogli. Upitah ih koliko dugo ću biti ovako svezan. Njihov odgovor je bio: "Vidjet ćeš, majku ti ustašku!" Bilić bi ponekad po noći došao i opet pitao: "Kako ti se sad osjeća dušica?" i uvijek dobio isti odgovor: "Hvala Bogu, dobro!"

Kad danas u svietskom tisku čitam hvalospjeve krvniku Titi i njegovom krvničkom režimu osjećam se gore nego nekada u samicama staklare. Čitam kako je američki predsjednik Carter izjavio da je on mnogo toga naučio od Tite i da mu je ovaj krvnik davao dobre savjete. Kakve savjete? Na koji način ubijati i žive zazidavati nevine Hrvate? Kako ih ubijati traktorima i drljačama, bacati u jame i rupe i na njih bacati živi kreč?
Na sve to u Bosni bi se reklo - Dobra vakta tko obraza neima!

Od pomanjkanja vitamina radi slabe izhrane i drugih tortura u samici s čitavog tiela su mi opale sve dlake, samo na glavi ostadoše ostatci ostataka, kao uspomena na Juru Bilića, udbu i udbaše, ali i na našu nepokolebivost. Nakon 34 dana došli su i obilazili ćelije da vide tko je živ, tko bolestan, a tko još "zdrav". Neke koji se više nisu mogli micati odnesoše u zatvorsku bolnicu, a nas ostale odvedoše pred zatvorsku upravu da tamo čekamo da nas razpodiele po sobama. U tim časovima čekanja pojavio se primjer neizmjerne hrvatske solidarnosti. Naša braća koja nisu tada bila u staklari odrekli su se svoje hrane i svu je nama dali. Također hrana koju su pojedinci bili dobili u paketima bila je nama poklonjena. U tim časovima bio sam najsretniji i najponosniji na moju braću, moje hrvatske supatnike i bio sam siguran da - Hrvatska još nij' propala dok mi živimo!

Spomenuti ću samo dvojicu koji se nalaze izvan ralja jugoslavenskih krvnika, a to su: Josip Rukčić, koji sada živi u Americi i Zvonko Holub, ratni ozljednik, pripadnik legendarne Crne Legije koji sada živi u Europi. U mome životu nisam nikad pojeo više hrane nego taj put. Osjećao sam se neizmjerno sretan, uzprkos svih nesreća koje su nas snašle.
Ni Zenica, ni njezina staklara nisu nas slomile!

Božić 1950. godine ostat će u uspomeni svih robijaša kao simbol neslomivosti i snage branitelja Hrvatske i kao zalog bolje, vedrije i sretnije budućnosti za naša buduća pokoljenja.

U Torontu 1980. godine

Kerim Reis

Kerim Reis, rođen je 25. svibnja 1924. g. u Kovačevcima kod Glamoča. Uslied četničkih divljanja u tim krajevima 1941., Kerim s otcem Ramom i stričevima Ahmetom i Hašimom (oba kasnije ubijeni od komunista) bježi u Banja Luku i, samo 17 godina star, dragovoljno stupa u 8. ustašku bojnu. Cielo vrieme rata na bojištima diljem Bosne sudjeluje u borbama protiv četnika i partizana. Koncem rata povlači se s Hrvatskom vojskom prema Austriji, gdje je od strane Engleza izručen jugoboljševičkim krvnicima. Čudom je preživio Titove kolone smrti. Od grupe od šest tisuća hrvatskih vojnika u kojoj je vraćen na životu je ostalo samo oko dvie stotine. U koloni smrti dognan je sve do Pančeva u Vojvodini, odakle je uspio pobjeći. Neko vrieme krio se kod rođaka u Bosanskoj Gradišci gdje je bio uhićen.

Samo zato što je bio hrvatski vojnik obtužen za "zločin protiv naroda i države" i osuđen je na 15 godina robije. Najprije je bačen u zatvor u Foči, a onda prebačen u Zenicu. Na robiji je izdržao 10 godina i 4 mjeseca. Po izlazu iz zatvora bježi preko granice u Austriju odkle odlazi u Kanadu i nastanjuje se u Torontu gdje je živio sve do 2002. g., kad se vraća u Sarajevo. Umro je na Ilidži 24. svibnja 2004. godine.

Kroz 42 godine boravka u emigraciji bio je vrlo aktivan član hrvatske političke emigracije. Upoznali smo se 1962. godine. Oba smo tada bili članovi Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a kasnije Reorganiziranog HOP-a. Nas dvojica u Torontu smo uređivali mjesečnik "Hrvat" koji je izlazio do 1990.godine.

Uz dra Asafa Durakovića, Omera Bećirovića, Sulejmana Zeljkovića, Mehmeda Bašića i niz drugih Kerim je bio jedan od organizatora izgradnje Hrvatskog Islamskog Centra na Birmingham ulici u Torontu. U organizaciji, prikupljanju financijskih sredstava i samoj izgradnji sudjelovao je velik broj nas Hrvata katoličke vjere, posebno mi iz Hrvatskog Narodnog Odpora i Reorganiziranog HOP-a. Centar je funkcionirao i službeno bio pod hrvatskom kontrolom do konca 90ih godina. Sada stoji zatvoren.

* U svom prikazu o mukama hrvatskih zatočenika u jugoboljševičkom logoru Zenica, Kerim spominje Nikolicu Bunića, pa smatram da je o tom čovjeku vriedno progovoriti nekoliko riječi. Vrstni dubrovački političar, diplomat i senator Dubrovačke Republike dva puta je spasio Dubrovnik od okupacije, jednom od Mlečana a drugi put od Turaka. Kad je 1667. godine silan zemljotres razorio Dubrovnik i, uz sve ostale nevolje, u Republici prouzročio kompletan vojnički, ekonomski i financijski slom, podmukli Mlečani su smatrali da je došao pogodan čas zaosvajanje ove hrvatske republike.

Pod izlikom da su došli radi pružanja pomoći, Mlečani su sa svojom flotom doplovili pred Dubrovnik.

Kako piše u dokumentima, Nikolica Bunić je tada jednim mudrim diplomatskim potezom uspio spriječiti mletačku okupaciju.

Kad je 17. travnja 1667. godine mletačka flota doplovila pred Dubrovnik jedan dubrovački brod je izplovio pred nju i zaustavio je. Na tom brodu bio je "predstavnik Republike" Nikolica Bunić, jedini preživjeli senator poslije ovoga strašnoga potresa. Dubrovački brod pristao je uz brod zapovjednika mletačke flote. Siguran u lako osvajanje Dubrovnika i misleći da na dubrovačkom brodu dolazi neka delegacija da mu preda porušeni Dubrovnik, mletački zapovjednik Cornaro uljudno je Nikolicu primio na svoj brod. Ali, silno se iznenadio kad je umjesto riječi predaje čuo Bunićev "pozdrav".

Bunić je stupio na palubu mletačkog zapoviednog broda i (iako u tom momentu Dubrovnik nije imao ni župnika ni senata) zapovjedniku uručio sliedeći pozdrav: "U ime Glavnog župnika i Senata Republike Dubrovnik, dobro došli u vode naše Republike!"

Iznenađenom Cornarou nije preostalo ništa drugo nego nastaviti "pozdrav" istim stilom: "Dužd me je poslao da vam ponudim pomoć protiv Turaka i drugih pljačkaša".

Bunić mu se zahvalio s primjetbom: "Vlada Dubrovnika ima dosta snage za suzbiti svaki pokušaj bilo kakvog stranog uplitanja, a u pogledu pomoći u svezi s potresom, Republika je već poduzela sve potrebne mjere, ali ipak naša hvala Duždu Venecije za njegovu brigu". Vjerujući u ono što je čuo od mudroga Nikolice, Cornaro nije imao izbora nego se podvijena repa vratiti u Mletke.

Nu, nisu Mlečani bili jedini strvinari koji su pokušali utažiti svoju hlepnju na težko ranjenom Dubrovniku. Nedugo prije ovoga mletačkog pokušaja i turski paša je sa svojim brodovljem došao pred Dubrovnik da bi, kako je izjavio "zauzeo Dubrovnik prije nego to učine Mlečani".

Pred njega je brodom došao mladi, ali isto kao i Nikolica Bunić, odlučni i vješti gospar Marojica Kaboga. Naporna pregovaranja i sugestivna uvjeravanja, pod kojima je ovaj mladi dubrovački plemić pokazao svoju veliku nadarenost, dugo su trajala, ali Turci su se na kraju povukli.

O legendarnoj mudrosti Marojice Kaboge - i ostalih Dubrovčana, u Dubrovniku i ostalim hrvatskim krajevima zapisane su mnoge anegdote, posebno one o mečevima nadmudrivanja između Kaboge i mletačkog dužda.

Jedna od njih opisuje kako je dužd Marojici poslao pismo s tri pitanja gdje mu kaže da ako mu ne da točne odgovore, da će zauzeti Dubrovnik i njemu odsjeći glavu. Kad je Marojica pročitao pismo, ocijenio je da ga je dužd konačno nadmudrio, jer na takva pitanja nitko živ ne bi mogao odgovoriti, uhvatio se za glavu i u velikoj brizi počeo kukati.
Prvo pitanje je navodno glasilo: "Reci mi kad ćeš mi izsušiti Jadransko More kako bih tamo mogao uzgajati rižu".
Drugo pitanje: "Javi mi koliki je razmak između neba i zemlje".
I treće: "Hoću da mi točno kažeš gdje je sredina svieta".

Videći svoga gospodara u nevolji Marojičin sluga, kuhar, upitao ga je radi čega je toliko zabrinut. Marojica mu je dao duždovo pismo. Kad je sluga pročitao pitanja, nasmijao se i zamolio je Marojicu da mu dozvoli da on duždu odgovori. Kad mu je Marojica odgovorio da kad on kao najmudriji Dubrovčanin nije kadar naći odgovore na ta pitanja kako bi jedan glupi sluga to mogao, kuhar mu je odprilike odgovorio ovo: "Gosparu, dvie glave su uviek pametnije od jedne, makar jedna od njih i bila glava zelja." I nemajući drugoga izbora, Marojica je dozvolio svome kuharu da on duždu odgovori.

Kad je dužd primio odgovor, uhvatio se za glavu i uzviknuo: "Evo, dubrovačka kurva me opet nadmudri!" U ime svoga gospodara kuhar je na prvo pitanje duždu odgovorio da će rado izsušiti Jadran, ali moli dužda da mu pošalje bačve u koje će ga preliti. Kao odgovor na drugo pitanje on moli dužda da mu pošalje toliko konopa koliko će mu trebati da izmjeri daljinu između neba i zemlje. Odgovor na treće pitanje bio je najlakši - Sredina svieta je Dubrovnik, a ako dužd ne vjeruje - neka izmjeri.

O ovoj i drugim pripoviedkama postoje i neke druge verzije. Bilo kako bilo, s Kaboginom pobjedom na pregovorima s Turcima nisu prestali problemi za Dubrovnik.

Nedugo poslije toga turski paša ucjenjuje Dubrovčane i zahtjeva 150.000 dukata "odkupnine" kao osiguranje od budućih napadaja. U svezi s tim problemom na pregovore s Turcima odlazi delegacija na čelu s izkusnim Nikolicom Bunićem. Prema protokolu, pohranjenom u arhivima Dubrovnika, prije odlazka Nikolica je primio sliedeće upute: "Ne obećavaj ništa! Ne možeš dati ništa! Moraš uztrajati protiv svega! Tvoja Republika se u tebe uzda! Možda ćeš umrieti, ali to će biti častna smrt jer tvoja domovina će ostati slobodna!"

I, poslije nekoliko mjeseci napornih pregovaranja Turci nikako s Nikolicom ne mogoše izići na kraj, pa ga baciše u tamnicu gdje je u okovima ubrzo umro. Nu, Dubrovnik Turcima nije dao niti jednoga dukata i ostao je slobodan. Njegova smrt uistinu bijaše častna. Ali s mudrim,hrabrim i častnim Nikolicom nije umrlo i njegovo potomstvo. Prema onoj koja veli da - iz plemenitog sjemena zlatno klasje niče - dva stoljeća kasnije u jednoj obitelji ove plemenite loze Bunića rodio se pukovnik Hrvatkih Oružanih Snaga vitez Eduard Bona Bunić, "Zrinski od Travnika", koji je prije 70 godina (2. listopada 1944.), poput svoga plemenitoga predka, dragovoljno i junački položio svoj život u obrani Travnika, u obrani svoje Domovine Hrvatske!

Uzdam se u Boga da će doći dan kad će i ovome plemenitom Buniću hrvatski narod postaviti spomeniki s nadpisom:
"Za slobodu domovine umro je junačkom smrću, zaslušivši tom smrću i nepolebljivošću duha bezsmrtno ime za sva hrvatska pokoljenja".

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


laudato.hr

Kardinal Burke: "O vjeri se ne odlučuje glasovanjem"

Kardinal Raymond Leo Burke se svijetu sviđa malo ili nikako. A ustvari, još se manje sviđa Crkvi koja se sviđa svijetu. S druge strane, ovaj 66-godišnji Amerikanac iz Richland Centera, Wisconsin, čini sve da na katolički način uspije u nakani zapaliti kršćanske savjesti koje su previše sklone mlitavosti. Sudjeluje u marševima za život, govori da se političarima koji podržavaju zakone o pobačaju ne smije dijeliti pričest, javno prokazuje brzo napredovanje homoseksualne agende, papi Franji daje do znanja da obrana načela s kojima se ne može trgovati nije neka moda podložna ćudima prvosvećenikâ, podržava Misu prema tradicionalnom obredu. Nedavno je potpisao knjigu više autora “Ostati u Kristovoj istini. Brak i pričest u Katoličkoj Crkvi”, napisanu u otvorenoj polemici s milosrdnim otvaranjima kardinala Waltera Kaspera o obitelji i pričesti za razvedene i ponovno (građanski) vjenčane. Dakle, ništa čudno, ako je u rekonstrukciji Kurije koju je Bergoglio zamislio predviđeno da, pročelnik Apostolske signature, sada bude izgnan na dužnost kardinala, zaštitnika Suverenog malteškog reda.

Ali, u međuvremenu je ovaj najizvrsniji kanonist, sin ruralne Amerike, na Sinodi o obitelji preuzeo ulogu protivnika, rekli bismo poput katechon-a, pred zaokretom koji se, a da to nije opovrgnuto, pripisuje papinom naumu. Kako stoji u staroj “Višejezičnoj Bibliji” koja je otvorena na stalku u njegovoj radnoj sobi na stranici knjige Propovjednika: “Sve ima svoje doba (…) vrijeme šutnje i vrijeme govorenja”.

D. Što se vidi s druge strane medijskog zida koji obavija Sinodu?

R. Na vidjelo izlazi jedna zabrinjavajuća namjera budući da neki podupiru mogućnost usvojiti praksu koja se udaljuje od istine vjere. Iako bi trebalo biti jasno da se ne može nastaviti u tom smjeru, mnogi npr. potiču opasna otvaranja po pitanju pričesti odobrene za razvedene i ponovno (civilno) vjenčane. Ne vidim kako se nepromjenjivi koncept nerazrješivosti braka može pomiriti s mogućnošću dopustiti pričest onima koji žive u neurednim situacijama. Ovdje se izravno dovodi u pitanje ono što nam je rekao naš Gospodin kad je poučavao da onaj tko se razvede od svoje žene i oženi drugom čini preljub.

D. Prema reformatorima to učenje je postalo preteško.

R. Zaboravljaju da Gospodin jamči pomoć milosti onima koji su pozvani živjeti u braku. To ne znači da neće biti poteškoća i trpljenja, nego da će uvijek biti božanske pomoći da se s njima suoče i da budu vjerni sve do kraja.

D. Čini se da je vaš stav u manjini…

R. Prije nekoliko dana sam gledao emisiju u kojoj je kardinal Kasper rekao da se ide u ispravnom smjeru prema otvaranjima. Ukratko, 5.700.000 Talijana koji su pratili tu emisiju, stekli su predodžbu da čitava Sinoda kroči tim smjerom, da se Crkva nalazi na točki promijeniti svoj nauk o braku. Ali to jednostavno nije moguće. Mnogi biskupi interveniraju kako bi rekli da se ne mogu dopustiti promjene.

D. Ali to ne proizlazi iz svakodnevnog briefinga vatikanskog Tiskovnog ureda. Žalio se na to i kardinal Müller.

R. Ne znam kako je briefing zamišljen, ali čini mi se da nešto ne funkcionira dobro ako se informacijom manipulira na način da se ističe samo jedna teza umjesto da se vjerno prenesu različiti izneseni stavovi. To me vrlo zabrinjava jer jedan znatan broj biskupa ne prihvaća ideje o otvaranju, ali malo je onih koji to znaju. Govori se samo o potrebi da se Crkva otvori zahtjevima svijeta, što je u veljači izložio kardinal Kasper. U stvari, njegova teza o temama vezanima uz obitelji i o novoj disciplini za pričešćivanje razvedenih i ponovno vjenčanih nije nova, o njoj se već raspravljalo prije trideset godina. A onda je od veljače stupila na snagu te se s krivnjom dopustilo da raste. Ali sve to mora završiti jer nanosi veliku štetu za vjeru. Biskupi i svećenici mi govore da sada mnogo razvedenih i civilno vjenčanih traži da im se dopusti pričest jer to želi papa Franjo. U stvari, primjećujem da se on do sada o tom pitanju nije očitovao.

D. Ali čini se očitim da kardinal Kasper i oni koji su na njegovoj liniji govore uz Papino odobravanje.

R. To da. Papa je imenovao kardinal Kaspera u Sinodu i dopustio da se rasprava odvija na tim kolosijecima. Ali, kako je rekao jedan drugi kardinal, Papa se još nije izjasnio. Ja čekam njegovo očitovanje, koje može biti samo u kontinuitetu s učenjem koje je Crkva pružala kroz čitavu svoju povijest. S učenjem koje nikad nije bilo mijenjano jer se ne može promijeniti.

D. Neki prelati koji podupiru tradicionalni nauk kažu da, ako Papa uvede promjene, oni će ih prihvatiti. Nije li to kontradiktorno?

R. Da, kontradiktorno je, jer Prvosvećenik je Kristov namjesnik na zemlji i prema tome prvi služitelj istine vjere. Poznavajući Kristov nauk, ne vidim kako se može odstupiti od tog nauka nekom doktrinarnom izjavom ili pastoralnom praksom koje zanemaruju istinu.

D. Ne doprinosi li naglasak koji Papa stavlja na milosrđe kao najvažniju, ako ne jedinu, ideju vodilja Crkve, podupiranju obmane da se može provoditi pastoral odvojen od nauka?

R. Širi se ideja da može postojati milosrdna Crkva koja ne poštuje istinu. Ali duboko me vrijeđa predodžba da, sve do danas, biskupi i svećenici nisu bili milosrdni. Odrastao sam u ruralnom području Sjedinjenih Država i sjećam se da je, kad sam bio dijete, u našoj župi živio jedan par koji je imao imanje pokraj našega, dolazili su u crkvu na Misu, ali nisu išli na pričest. Kad sam porastao, pitao sam o tome svog tatu i on mi je posve jednostavno objasnio da žive u neurednoj situaciji i da su prihvatili da ne mogu pristupati pričesti. Župnik je prema njima bio vrlo ljubazan, vrlo milosrdan i primjenjivao je svoje milosrđe djelujući na način da se taj par vrati životu koji je u skladu s katoličkom vjerom. Bez istine nema istinskog milosrđa. Moji roditelji su me uvijek učili da ako ljubimo grješnike, moramo mrziti grijeh i moramo činiti sve da grješnike istrgnemo iz zla u kojem žive.

D. U Vašoj radnoj sobi se nalazi kip Presvetog Srca Isusova, u Vašoj kapeli, iznad oltara, je druga slika Srca Isusova, vaše biskupsko geslo je“Secundum Cor Tuum”. Može li onda jedan biskup povezati milosrđe i nauk…?

R. Da, kod nepresušnog i neprekidnog izvora istine i ljubavi, tj. kod proslavljenog probodenog Srca Isusova, svećenik nalazi mudrost i snagu voditi stado prema istini i ljubavi. Arški župnik svećenika opisuje kao ljubav Presvetog Srca Isusova. Svećenik sjedinjen sa Presvetim Srcem neće podlegnuti napasti govoriti stadu riječi koje se razlikuju od onih Kristovih koje su nam neprolazno prenesene u Crkvi, neće pasti u napast riječi zdravog nauka zamijeniti zamršenim i lako pogrešnim govorom.

D. Ali reformatori tvrde da se ljubav, za Crkvu, sastoji u tome da se ide za svijetom.

R. To je temelj promišljanja onih koji žele promijeniti nauk ili disciplinu. Vrlo me to zabrinjava. Kaže se da su se vremena uvelike promijenila, da se ne može više govoriti o prirodnom pravu, o nerazrješivosti braka… Ali čovjek se nije promijenio, nastavlja biti onakvim kakvim ga je Bog želio. Naravno, svijet je sekulariziran, ali to je razlog više da se na jasan i snažan način govori istina. Naša je to dužnost, a da se to može, kako je naučavao sveti Ivan Pavao II. u Evangelium vitae, treba stvari nazivati njihovim imenom, ne možemo koristiti rječnik, koji najblaže možemo nazvati dvosmislenim, kako bismo se svidjeli svijetu.

D. Čini se da jasnoća nije prioritet reformatora ako, na primjer, ne čuju da je kontradiktorno kad tvrde da razvedeni i ponovno civilno vjenčani mogu pristupiti pričesti pod uvjetom da priznaju nerazrješivost braka.

R. Ako netko iskreno potvrđuje nerazrješivost braka, može samo ispraviti neuredno stanje u kojem se nalazi ili se uzdržati od pričesti. Nema srednjeg puta.

D. Niti onog koji je vlastit “pravoslavnom razvodu”?

R. Pravoslavna praksa ekonomije ili drugog ili trećeg pokorničkog braka je povijesno kao i danas vrlo složena. U svakom slučaju, Katolička Crkva, koja stoljećima zna za tu praksu, nikad ju nije usvojila, na temelju Gospodinovih riječi koje su donesene u Evanđelju po sv. Marku (19, 9).

D. Mislite li da će, ako se bude moralo dozvoliti ovo otvaranje, slijediti mnoga druga?

R. Naravno. Sada se kaže da će se to dopustiti samo u nekim slučajevima. Ali tko malo poznaje ljude zna da, kad se dopusti u jednom slučaju, dopušta se u svim drugima. Ako kao dopušteno bude odobrena veza između razvedenih i ponovno oženjenih, bit će otvorena vrata svim vezama koje nisu u skladu s Božjim zakonom jer će biti uklonjen pojmovni bedem koji štiti dobar nauk i dobar pastoral koji iz njega proizlazi.

D. Reformatori često govore o Isusu koji je spreman tolerirati grijeh kako bi mogao približiti ljudima. Ali je li bilo tako?

R. Isus sličan tome je izmišljotina koja nema uporišta u Evanđeljima. Dovoljno je podsjetiti na sukob sa svijetom u Evanđelju po sv. Ivanu. Isus je bio najveći protivnik svog vremena, a to je također i danas. Mislim na ono što je rekao ženi zatečenoj u očitom preljubu: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti” (Iv 8, 11).

D. Dopustiti pričest za razvedene i ponovno vjenčane podriva temelje sakramentu ženidbe, ali i Euharistije. Ne čini li Vam se to zastranjenjem koje pogađa srce Crkve?

R. U Prvoj poslanici Korinćanima, u poglavlju 11, sveti Pavao uči da tko prima Euharistiju u stanju grijeha jede vlastitu osudu. Pristupiti Euharistiji znači biti u zajedništvu s Kristom, biti sličan Njemu. Mnogi prigovaraju tome idejom da Euharistija nije sakrament savršenih, ali to je pogrešan argument. Nijedan čovjek nije savršen, a Euharistija je sakrament onih koji se bore da budu savršeni, u skladu s onim što je tražio Isus: da budu savršeni kao što je to naš Otac koji je na nebesima (Mt 5, 48). I oni koji se bore da postignu savršenstvo griješe, naravno, i ako su u stanju smrtnog grijeha ne mogu se pričestiti. Da to mogu, moraju ispovjediti svoj grijeh uz kajanje i odluku da ga više neće počiniti: to vrijedi za sve, uključujući razvedene i ponovno vjenčane.

D. Danas se na sudjelovanje na Euharistiji više gotovo ne gleda kao na sakramentalni čin, nego kao na društvenu praksu. Ne znači više zajedništvo s Bogom, nego prihvaćanje od strane zajednice. Nije li u tome korijen problema?

R. Točno, sve više se širi ta protestantska ideja. I to ne vrijedi samo za razvedene i ponovno vjenčane. Često se čuje govoriti da, u posebnim trenucima kao što je prva pričest, krizma djece ili prigodom vjenčanja, i ne katolici mogu pristupiti Euharistiji. Ali to je, još jednom, protivno vjeri, to je protivno samoj istini o Euharistiji.

D. Umjesto rasprave o ovim temama, čime bi Sinoda trebala uroditi?

R. Sinoda nije demokratska skupština na kojoj se biskupi okupljaju kako bi promijenili katolički nauk na temelju većine. Želio bih da ona bude prigoda da pastiri dadu podršku svim obiteljima koje žele najbolje živjeti svoju vjeru i svoj poziv, da pruže podršku onim muškarcima i ženama koji se, bez obzira na mnoge poteškoće, ne žele odvojiti od onog što uči Evanđelje. To bi trebala činiti Sinoda o obitelji, umjesto da se gubi u beskorisnim raspravama o pitanjima o kojima se ne može raspravljati u pokušaju promijeniti istine koje se ne mogu mijenjati. Po mom mišljenju, bilo bi bolje skinuti te teme s dnevnog reda jer nisu za raspravu. Neka se radije govori o tome kako pomoći vjernicima živjeti istinu o braku. Neka se govori o formaciji djece i mladih koji stupaju u brak bez poznavanja temeljnih elemenata vjere i onda upadaju u prve poteškoće.

D. Reformatori ne misle na one katolike koji su držali na okupu svoju obitelj i u dramatičnim situacijama odbacujući mogućnost ponovno si izgraditi život?

R. Mnoge osobe koje su uložile ovaj napor sada me pitaju jesu li pogriješile. Pitaju jesu li potratile svoj život u beskorisnim žrtvama. Nije prihvatljivo sve to, to je izdaja.

D. Ne mislite li da je kriza morala povezana s liturgijskom krizom?

R. Naravno. U razdoblju post-Koncila dogodio se pad života vjere i crkvene discipline koja se posebno očituje u krizi liturgije. Liturgija je postala jedna antropocentrična aktivnost, došlo je do toga da odražava ideje čovjeka umjesto pravo Boga da mu se klanja onako kako On sam traži. Odatle, proizlazi i na moralnom području gotovo isključiva pozornost na potrebe i želje ljudi, umjesto na ono što je Stvoritelj upisao u srca stvorenja. Lex orandi je uvijek vezan uz lex credendi. Ako čovjek ne moli dobro, onda ne vjeruje dobro i prema tome se ne ponaša dobro. Kad, na primjer, idem služiti tradicionalnu Misu, vidim mnogo lijepih mladih obitelji, s mnogo djece. Ne vjerujem da te obitelji nemaju problema, ali jasno je da imaju više snage da se s njima suoče. Sve to ipak nešto želi reći. Liturgija je najsavršeniji, najcjelovitiji izražaj našeg života u Kristu i kad sve to nestane ili bude izdano, svaki aspekt života vjernika biva ranjen.

D. Što može jedan pastir reći katoliku koji se osjeća izgubljenim pred ovim vjetrovima promjene?

R. Vjernici trebaju biti hrabri jer Gospodin nikad neće ostaviti svoju Crkvu. Sjetimo se kako je Gospodin umirio olujno more i njegovih riječi učenicima: “Što ste plašljivi, malovjerni?” (Mt 8, 26). Ako se čini da ovo vrijeme pomutnje izlaže opasnosti njihovu vjeru, moraju se još snažnije truditi u uistinu katoličkom životu. Ali shvaćam da živjeti ove trenutke donosi veliko trpljenje.

D. Je li Vam teško ne misliti na kaznu?

R. To prije svega mislim obzirom na samog sebe. Ako ja sada trpim zbog stanja u Crkvi, mislim da mi Gospodin govori da mi je potrebno pročišćenje. I mislim također da, ako je trpljenje toliko rašireno, to znači da postoji pročišćenje koje je potrebno čitavoj Crkvi. Ali to ne ovisi o Bogu koji bi čekao samo da nas kazni, to ovisi o našim grijesima. Ako smo na neki način izdali nauk, moral ili liturgiju, neizbježno slijedi trpljenje koje nas pročišćuje da nas ponovno dovede na usku stazu.

Prijevod: Verica Kraš Villa

Izvor: http://www.ilfoglio.it/articoli/v/121861/rubriche/burke-manipolazione-informativa-sinodo-fede-non-si-decide-ai-voti.htm


Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine!

Prorokovođa


Ante Bruno Bušić

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Već kao gimnazijalac Bušić se našao pod paskom Udbe

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Bruno Ante Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. S tri i pol godine, u lipnju 1943. umrla mu je majka. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću, vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: »Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.« Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom od 1950. do 1954. Budući da je imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskome. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio »udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima«, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Već kao trinaestogodišnjak objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku – »Kako su se Bušići borili protiv Turaka«, s potpisom Bruno Bušić – o Bušićima kao borcima protiv Osmanlija. U pripovijetci »Starac i život«, objavljenoj u Poletu 1955., pisac prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina »ko četeri briga«, a oni su mu poginuli u ratu.
Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu.
Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskome. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji »stari sistem ili današnji«, tj. ondašnji komunistički sustav (10. pitanje). Po jednom dokumentu Udbe u Makarskoj iz g. 1960., ta je pitanja osmislila Udba da bi ispitala politička razmišljanja učenika. Na šesto pitanje (»Vjeruješ li u Boga«) Bušić je odgovorio: »U Boga vjerujem.« Na deseto pitanje (»Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?«) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: »Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.« Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje »nigdje nego na papiru«. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: »Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.« Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskome i predala joj original Bušićevih odgovora.

Tekst je sažetak iz 2. proširenog izdanje knjige Bušićevih sabranih tekstova »Jedino Hrvatska!« u izdanju FRAM-ZIRAL Mostar, Hrvatska matica iseljenika i Zaklada »Ante Bruno Bušić« Zagreb.

NEPOPUSTLJIV, UPORAN U SVOJIM POGLEDIMA I SVOJIM CILJEVIMA

Bušić kažnjen sa skupinom gimnazijalaca zbog veze s ilegalnom organizacijom »Tiho«

Već 1957. godine, koliko se vidi iz pristupačne Udbine tadašnje dokumentacije, Bruno Bušić i većina njegovih kolega predmet su Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je »saznanje« Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini »rade na osnivanju« Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – »Tiho«. Da bi to prekinula, Udba je u lipnju 1957. s nastave iz gimnazije u Imotskome odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su ispitivani u vezi sa slavljenjem 10. travnja – dana NDH-a – i članstvom u organizaciji »Tiho«. Kućama su pušteni nakon ponoći. Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom (tako i onih u Lištici), poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. Međutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita inicirala i usmjeravala »stvaranje« organizacije »Tiho« pa da zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere. Uglavnom, ona ih je, sustavno prateći i pozivajući sve identificirane na razgovore, nastojala pridobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izigravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane informacije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole. Budući da se nije, kao i većina drugih, odzivao pozivima na sastanke, Udba je Bušića u početku listopada 1957. u Imotskom privela na razgovor. Bušić je svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: »Nisam htio dolaziti jer ne mislim biti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uostalom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špijun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.« Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957. upoznala je direktora gimnazije u Imotskom s postojanjem ilegalne organizacije »Tiho« i predala mu s istim nadnevkom pisanu informaciju »kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine«. U smislu tih uputa, 13. studenoga, kažnjeni su Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić »najoštrijom kaznom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH«, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić »privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu«. Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije uložili su 20. studenog 1957. žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na području NRH. U žalbi su naveli da su kažnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time »onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo stanje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i zakonita odluka«, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Zatim su iznijeli da je do osnivanja organizacije »Tiho« u Lištici i Imotskom došlo na prijedlog »Dubrovčanina« Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, sugerirao što trebaju poduzeti u vezi s programom organizacije »Tiho«. Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskome. Udbin suradnik Merkur, jedan od njihovih gimnazijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred »osim što je Bušić Bruno digao ruku s otvorenom pesnicom govoreći "doviđenja"« i što se dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo«. Udbin suradnik Aco, jedan od »kažnjenih« gimnazijalaca, u Imotskom 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića je rekao: »On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.« A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić 8. travnja 1958. otišao od kuće u Zagreb i Osijek »radi traženja posla i raspitivanja da li bi se mogao na neki način školovati«, a i kako mu je rekao »da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gleda kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice«. Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom da je Bruno Bušić »jako uporan i nepopustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje velika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te kako je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko granice." Dvadesetak dana kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin suradnik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovu rodnom mjestu. Razgovarali su o organizaciji »Tiho«, njezinim članovima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu. Udbin suradnik Madrid, također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskome da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskome i da mu je on rekao da će ako ne mogne nastaviti školovanje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se sljedeće srijede sastati u Imotskom. Ujedno je imotsku Udbu 22. svibnja 1958. izvijestio da je sreo Ivana Gabelicu koji je, govoreći o kolegama, za Bušića rekao »da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje«.

ZAPOŠLJAVANJE U INSTITUTU

U sudskom procesu 1966. Bušić je osuđen na deset mjeseci zatvora

Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez saslušavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imotskom. Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove – kotara Makarska 5. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Biočića, Brune Bušića, Ivana G