Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC I HRVATSKA DRŽAVA

Piše: Ivan GABELICA

NEZADOVOLJSTVO BANOVINOM HRVATSKOM

...Ovakav razvitak događaja u Hrvatskoj seljačkoj stranci izazivao je sukobe i u samoj Stepinčevoj ličnosti između želje da podpomogne legitimne težnje hrvatskoga naroda za slobodom i odlučnosti da ostane vjeran katoličkim načelima. To je posebno došlo do izražaja prilikom parlamentarnih izbora 11. prosinca 1938.Ti su izbori imali plebiscitarno značenje za hrvatski narod, a Hrvatska seljačka stranka na njima je bila nositelj hrvatske ideje. Stepinac se je prije izbora bio dogovorio s biskupima Garićem, Nyaradijem i Akšamovićem, da ne će ići na izbore. Ali na sam dan izbora dobio je pisma od biskupa Akšamovića i Pušića i od kanonika don Ive Bojanića, kojima mu javljaju, da će oni ići na izbore i mole njega, da ide i on. A on je, kako Nežić tvrdi u Dnevniku 11. prosinca 1938., bio odlučio, "da ne će ići, jer ga ogorčuju mnoge ljevičarske pojave kod HSS", a "nekoji kandidati upravo vrijeđaju". Kao primjer naveo je, da je "kandidat za Samobor neki Španović javno govorio, da je Isus Krist nezakoniti sin Marijin", pa se je zapitao, "kako može nadbiskup da diže takvog čovjeka".

Ipak, nakon dobivenih pisama i "dugog razmišljanja odlučio je, da ide" na izbore i "da izbije svaki argument protiv katoličke Crkve iz ruku ljevičarskih elemenata kod HSS, kao da je Crkva u odlučnom momentu izdala hrvatski narod". Glasovao je za Mačekovu listu, ali je preko krugovala javljeno, da je glasovao za Jugoslavensku radikalnu zajednicu, kojoj je bio na čelu Stojadinović, kako bi se time unijela zabuna u hrvatski narod. Stoga je demantirao tu vijest, izjavljujući, da je glasovao "za listu, kojoj je nosioc dr. Vladko Maček". Uz to je dao obrazloženje, da "kao odgovorni crkveni poglavar" nije "pripadao" i da ne će "pripadati nijednoj političkoj stranci" te da nije glasovao "ni za osobu ni za stranku", nego je htio javno kazati, "da je potrebna pravda za sve, a u prvom redu za hrvatski narod"(l55). Dakle, glasovao je za slobodu vlastitoga naroda i tako je ispunio svoju dužnost. Zbog istih razloga je čestitao Mačeku na uspostavi Banovine Hrvatske.

Represivne mjere banovinskih vlasti

Unatoč svim nesporazumima i sukobima s Hrvatskom seljačkom strankom, Stepinac se je iskreno nadao, da će se stvaranjem Banovine Hrvatske popraviti položaj hrvatskoga naroda. No, ubrzo se je razočarao, a ta su razočaranja svakoga dana sve više rasla.

Dana 11. studenoga 1939. otišao je na hodočašće u Rim, gdje se je zadržao nekoliko dana. Vrativši se u Zagreb, saznao je za "teške incidente na univerzi što je razbjesnilo vodstvo HSS-a, pa je Dr. Krnjević napao žestoko na skupštini u Cerniku Dr. Šimraka", a kad je ovaj htio odgovoriti u "Hrvatskoj straži", odgovor mu je bio zaplijenjen. Dvanaestak sveučilištaraca dobilo je na dvije godine izgon iz Zagreba, pa je nadbiskup išao moliti Šubašića, da im ublaži tu drakonsku kaznu, ali mu je molba bila odbijena. Tako je na prvome koraku izgledala demokratičnost banovinske vlasti, a što vrijeme bude više odmicalo, to će se ona sve više pokazivati u autoritarnom svjetlu. U svemu tomu Stepinac je vidio loš početak, pa je istoga dana u Dnevniku zapisao: "Bojim se da ovo ne će dobro djelovati, jer je veliki broj profesora protivan ovakvim mjerama". Istodobno ga je posjetio župnik Pavunić iz Koprivnice, "gorko se tužeći što su postavili za gradonačelnika 32-godišnjeg Židova profesora Hiršla, koji je bio suđen zbog komunizma". Zbog toga je već 4. prosinca 1939. u Dnevniku zabilježio, da "komunisti počeše sve odlučnije dizati glavu, a anarhija i razvratnost sve jače se širi" i da "ima, nažalost, dosta negativnih struja u HSS koji su se tamo uvukli pod plaštem hrvatstva a u cilju da razorne ideje boljševizma provode i u naš javni život".

Uskoro su pojačani progoni i zatvaranja ustaša. Na udaru se je našao i dr. Mile Budak, istaknuti hrvatski književnik i prvak domovinskoga Ustaškog pokreta, koji je odmah nakon uhićenja stupio u štrajk glađu. Prof. Filip Lukas, predsjednik Matice Hrvatske, i dr. Mile Starčević, gospodarski tajnik Matice Hrvatske, zamolili su Stepinca, da se zauzme kod bana Šubašića za oslobođenje Budaka, koji štrajka glađu već deveti dan, i njegovih drugova iz zatvora, što je nadbiskup istoga dana, ali bez uspjeha, i učinio (156). U Dnevniku, što ga je u tjedniku "Danas" priredio prof. Boban, stoji da je Lukasov i Starčevićev posjet Stepincu bio 4. veljače 1940. Po tomu je Budak mogao biti uhićen najkasnije 27. siječnja ujutro. Ali, to je pogrješno. Rudolf Horvat, suvremenik i kroničar tadašnjih političkih zbivanja, piše, da je Budak zatvoren 25. veljače 1940.(157). Jere Jareb, pozivajući se na "Nezavisnu Hrvatsku Državu", koja je izlazila u Pittsburghu, Sjedinjene Američke Države, kaže, da je to bilo 27. veljače 1940.(l58). Isto tvrdi i Ivo Petrinović, ali se pri tomu poziva na Rudolfa Horvata, kojega pogrješno navodi(l59), što samo po sebi govori o "solidnosti" njegova rada. Budak je uredio zadnji broj tjednika "Hrvatski narod", koji je zbog zabrane banovinskih vlasti prestao izlaziti 1. ožujka 1940. Nemoguće je, da bi on taj broj uredio na više od mjesec dana prije nego je izišao. U zatvoru ga sigurno nije uredio. Prema Bobanu, u Dnevniku pod nadnevkom 4. veljače 1940. također je zabilježeno, da je zatvoreno "mnogo omladine radi demonstriranja uz obljetnicu Starčevićeve smrti". Obljetnica Starčevićeve smrti je 28. veljače, pa je omladina jedino tada mogla biti zatvorena, što se nije moglo znati 4. veljače, te toga dana nije moglo biti ni uneseno u Dnevnik. Zbog toga treba isključiti mogućnost, da su Lukas i Mile Starčević posjetili Stepinca i molili ga, da se zauzme za Budaka prije mjeseca ožujka 1940. Ako je Budak štrajkao glađu već deveti dan, a 1940. bila prijestupna godina, pa je veljača imala 29 dana, onda je Budak mogao biti zatvoren 25. veljače 1940., kako tvrdi Horvat, a opisani posjet bio je 4. ožujka te godine. Nastala je pogreška u pisanju, što je razumljivo. Svi ostali nadnevci su pogrješni, pa i Jarebov i Petrinovićev, da je Budak uhićen 27. veljače. Zašto je Petrinovićevo mišljenje neprihvatljivo, već je naveden razlog. "Nezavisna Hrvatska Država" su bile emigrantske novine, sigurno sa slabo organiziranom dopisnom službom, pa je lako mogla griješiti u pojedinostima. Stoga, kao i zbog svih ostlih okolnosti, Horvatov podatak je pouzdaniji od Jarebova.

Negativne tendencije u društvenom životu

Dobivši mrvicu vlasti osnivanjem Banovine Hrvatske, prvaci Hrvatske seljačke stranke počeli su sve odlučnije braniti Jugoslaviju, odvajati se od naroda i primjenjivati nasilje, da suzbiju narodno nezadovoljstvo. Takvom politikom dolazili su u sve jači sukob s nadbiskupom Stepincem, koji nije odobravao njihove postupke. Iz dana u dan raslo je njegovo neslaganje s banovinskom vlašću. Iz njegova Dnevnika izbija sve sumornija slika političkoga stanja u Hrvatskoj. Dana 12. ožujka 1940. u Dnevniku je zabilježeno, da se sve više "zaoštravaju prilike i između HSS i grupe Starčevićanaca", da su zatvori "puni studenata, inteligencije, radništva etc. etc", pa su danas "čak zatvorili i 3 bogoslova radi tobožnjega širenja letaka ustaških". Uz to su se dužnosnici Hrvatske seljačke stranke ponašali sve bahatije prema narodu. Stepinca je 30. travnja l940. posjetio Adem-aga Mešić, prvak islamskih Hrvata, i žalio mu se, da ga je Krnjević obećao primiti na razgovor, a kada je on došao, nije ga primio.

Povodom toga događaja Stepinac je zapisao, da "Adem aga Mešić nije nažalost prvi koji se tuži na netaktično držanje vodstva HSS i raznih članova HSS". Kaže, da "ta netaktičnost izaziva sve veću opoziciju kod inteligencije i to u vrijeme kad bi nam sloga bila potrebnija nego ikada do sada". Takvi netaktični ljudi pravili su i njemu osobno smetnje u svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici, zbog čega je on imao "već davno želju" da napravi "reda u Mariji Bistrici ali ljudi pod uplivom HSS nisu bili najskloniji redu". Zbog toga je bio prisiljen općini staviti "ultimatum - ili red ili se ukidaju proštenja"(160). Kako proizlazi iz Dnevnika, banska vlast pokazala se je posve nesposobnom upravljati zemljom. Pod nadnevkom 18. lipnja 1940. Stepinac piše, da je "Gospodarska sloga", ta "centralna organizacija seljačkog pokreta u Hrvatskoj dospjela uslijed nesposobnosti vodstva u težak položaj i prisiljena je tražiti pomoći od katoličkih krugova".

No, njega je najviše pogađao moralni razvrat, koji se je ubrzano širio na sve strane društvenoga života. On je to povezivao s uspostavljenjem diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza, čemu se je kao osvjedočeni antikomunist uporno protivio. Taj moralni pad bio je uzeo tolikoga maha, da je, prema Dnevniku od 22. srpnja 1940., tih dana "upravio pismo na gospodina Bana radi stanovitih zločina koji se događaju". Kaže, da su ubojstva "na dnevnom redu, napadaju se svećenici i časne sestre, crkve se pljačkaju i robe, seljaci otimaju crkvene zemlje i tako redom". Tri tjedna kasnije stanje u Hrvatskoj je oslikao još crnjim bojama. Dana 16. kolovoza 1940. završio je treći svezak Dnevnika, pa je tim povodom očajnički naveo, da ga završava "u dane strahovitog klanja u svijetu i nažalost neviđenog kaosa u Hrvatskoj". Taj kaos se sastoji u tomu, što "banska vlast gubi iz dana u dan sve više autoritet", a istodobno "zločini rastu, ubojstva, pljačke, otimačine, preljubi, krađe". Prema njegovim tvrdnjama, to je "donijela uspostava diplomatskih veza sa Sovjetima". Ne pripisuje on taj nemoral cijelomu narodu, u kojem vidi na tisuće uzornih osoba, nego maloj skupini "sumnjivih tipova ili zločinaca po raznim selima i mjestima", koji drže "pod terorom ogromnu većinu drugih". Stanje je tako očajno, da "hrvatski narod u svoj svojoj historiji nije proživljavao težih i sudbonosnijih časova" i da "on nema nigdje ni jednog iskrenog prijatelja koji bi mu mogao pomoći osim Boga na nebu i Svete Stolice na zemlji"(l61). Nakon uspostave diplomatskih odnosa sa Sovjetskim Savezom oživjela je komunistička djelatnost u Hrvatskoj, a banska vlast, prema Stepincu, ništa nije poduzimala, da je suzbije. Nije to ni mogla učiniti, jer su se u samome njezinu vrhu i u vrhu Hrvatske seljačke stranke nalazili ljudi, koji su bili skloni toj djelatnosti. Tako su u hrvatskom narodu razarane moralne vrijednosti, bez čega nema opstanka ni narodu ni državi. Tomu su izravni krivci Hrvatska seljačka stranka i banska vlast.

U njih je Stepinac upirao prstom kao na krivce za svu nesreću, koja je snašla hrvatski narod, pa je 13. listopada 1940. poput proroka Jeremije gotovo proplakao nad sudbinom svoga naroda i svoje domovine: "O naša draga sveta Hrvatska! Hoću li ju ja ikada doživiti. Ovakva kakvu je danas gledam pred sobom, a kakovu ju je uglavnom napravio Radićev pokret slična je bogumilskoj Bosni koja se raspada od strašne unutarnje bolesti. Bog joj je na jeziku (jer nitko više ne spominje Boga nego HSS u svojim organizacijama) ali srce njezino daleko je od Njega. Ne mislim čitava, ali ima jedan manji dio u seljačkom pokretu koji je upravo tako destruktivan kao i bogumilstvo u Bosni. Razni Miškine, Gaži, Hercezi, Bićanići, Mare Matočec i slični djeluju destruktivno kao crv na zdravom deblu. Bože, spasi Hrvatski narod!"(162).

Stepinac se nije uljuljkivao u san nego je otvorenim očima gledao i vidio, kako se rat približava hrvatskim granicama. U tomu je vidio najveću nesreću za hrvatski narod. Ničemu dobrom nije se nadao od pobjede ni jedne zaraćene strane u Drugome svjetskom ratu, jer ni jedna od njih nije ratovala u ime nekih etičkih načela nego za ostvarenje svojih imperijalističkih probitaka. Zato je i zapisao u Dnevniku od 5. studenoga 1940.: "Pobijedi li Njemačka bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tomu nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle kuda ćemo Gospode nego k Tebi podići oči?"Istodobno s jačanjem ratne psihoze Hrvatska seljačka stranka je poput kameleona sve više isticala svoje jugoslavenstvo, a potiskivala hrvatstvo.

Kako je Stepinac zabilježio u Dnevniku od 19. studenoga 1940., Zagrebom se "uporno šire glasovi da su Jugoslaviji dani izbrojeni i da je rat na našim vratima", a ban Šubašić u isto vrijeme "putuje po Zagrebu i javno govori da ćemo braniti svaku stopu zemlje bilo u Zagorju, bilo u Makedoniji". Ovakva promjena političkoga raspoloženja njemu je, kao čovjeku načela, bila posve nerazumljiva, pa se je u Dnevniku od 20. studenoga iste godine zapitao: "Kakova razlika između govora Dr. Mačka i šefova HSS prije kratkoga vremena i danas! Da je koji predstavnik Crkve samo spomenuo ime Jugoslavija HSS bi ga bila pribila na križ. A danas čak i Dr. Krnjević koji je bio 'preko granice' skupa sa Banom smatra izdajom tko traži nešto preko granice i pozivlje na borbu protiv Jugoslavije". Ovim su Crkva i Stepinac u pogledu Hrvatske seljačke stranke stekli "opet jedno dragocjeno iskustvo".

I za njezino vodstvo bi se moglo reći, da tu nema načela, nema morala, nema istine, nema pravde, nema poštenja. Istinu govoreći, ono je uvijek bilo za Jugoslaviju, ali je narodu lagalo i govorilo, da je za slobodnu Hrvatsku, kako bi dobilo hrvatske glasove na izborima. Primicanjem rata hrvatskim prostorima i ono je moralo odkriti svoje pravo lice i reći tomu dugo varanom narodu, koji mu je politički cilj. Jednako tako je to vodstvo Hrvatske seljačke stranke pokazalo svoje pravo lice i u pogledu demokracije i odnosa prema Crkvi. Dok je bilo u oporbi, smatrano je borcem za demokraciju, nastojeći u svemu izići u susret Crkvi. Sada je izbila na vidjelo njegova diktatorska narav. Povodom 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata Stepinac je pripremao organiziranje Euharistijskoga kongresa u Zagrebu u 1941. godini. U tomu je tražio suradnju i novčanu pomoć Banovine Hrvatske. Zbog toga ga je 30. studenoga 1940. primio na razgovor ban Šubašić, ali im se je ubrzo pridružio Maček. Obojica su počeli "dokazivati da se crkva miješa u politiku i da će biti prisiljeni raspustiti neke konfesionalne škole iz kojih izlazi mladež zatrovana nacionalizmom".

Konačno priklanjanje ideji hrvatske državne nezavisnosti

Tko poznaje Stepinčevu borbu s beogradskim režimima, da sačuva vjerske škole i time utjecaj Crkve na odgoj mladeži, može razumjeti, kako ga se je "bolno dirnulo ovo njihovo razlaganje". Nakon tih riječi on se je zapitao, "što je ostalo od te toliko razvikane demokracije i čovječnosti HSS". Razočarano je morao spoznati, da ni "beogradski režimi nisu ništa više gonili svojih protivnika nego ih goni HSS". Iz te Mačekove i Šubašićeve primjedbe na rad Crkve i prijetnje raspuštanjem vjerskih škola on je vidio, da njih ustvari "boli što je narod počeo sve više ostavljati HSS i prilaziti nacionalistima", to jest ustašama.

"A jesmo li mi krivi zato?" pitao se je Stepinac i odmah odgovorio:"Mi nismo obećali narodu "naša puška na našem ramenu", a onda mu nedali ni štapa u ruke"(163). Da sačuvaju svoj udio u vlasti, makar kako on mali bio, ne pitajući se, odgovara li to hrvatskomu narodu, prvaci Hrvatske seljačke stranke okrutno su progonili svoje političke neistomišljenike.

U Dnevniku od 5. siječnja 1941. Stepinac je zapisao, kako čuje, da je već "pooštren režim u Zagrebu osobitito prema t.z. frankovcima to jest hrvatskim nacionalistima". No, vlasti nisu time mogle obuzdati ustašku djelatnost usmjerenu na uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. To proizlazi i iz samoga Dnevnika, u kojemu nadbiskup kaže, da ipak vidi i zapaža "i dalje živu djelatnost ove političke struje među Hrvatima".

On je 22. siječnja 1941. opet otišao k Šubašiću na razgovor. Zapisao je, da je išao teška srca, ali se je još žalosniji vratio. Rekao je banu, "da mi padamo sve dublje jer vlast ništa ne čini da udari sjekirom tamo gdje je korijen zala". Naveo je, da "imamo godišnje 20.000 abortusa, ali nijedan liječnik ne biva kažnjen. U kinima se propagira komunizam a vlast ništa ne čini da to spriječi. Nemoral u štampi se i dalje propagira a vlast šuti. Crkve se pljačkaju a vlast nije do sada usprkos tolikih slučajeva uspjela odkriti bandite niti osigurati crkve". U lice je rekao Šubašiću, da njihovi prvaci po selima i gradovima i čine i propovijedaju zlo", kao "Herceg, Gaži, Miškina i toliki drugi". Po Stepinčevu mišljenju, ban je bio nemoćan da išta učini u razrješavanju ovih neprilika, jer "ga je masonerija dobro uhvatila u mrežu" i "ona gospodari i dalje u Hrvatskoj". Zato je bio uvjeren, da "se spremaju crni dani i crkvi i domovini Hrvatskoj"(164).Dakle, gotovo od početka Stepinčeve javne djelatnosti postojao je sad jači, sad slabiji njegov sukob s Hrvatskom seljačkom strankom. Uzrok nije bio u političkomu suparništvu. Stepinac je poštivao volju naroda i priznavao je Mačeka i Hrvatsku seljačku stranku legitimnim hrvatskim predstavnicima. Svuda, gdje je mogao, podupirao ih je u ostvarenju njihovih političkih ciljeva, dugo vremena misleći da oni rade za dobrobit hrvatskoga naroda. To je tako bilo osobito do uspostave Banovine Hrvatske, za koju je vjerovao, da će osigurati napredak Hrvata i zajamčiti im ravnopravnost u Jugoslaviji. U početku je sukob bio isključivo zbog moralnih razloga. Vjerski život prvaka Hrvatske seljačke stranke nije bio na visini, koju je on očekivao, niti je odnos te stranke prema Katoličkoj crkvi uvijek bio u skladu s crkvenim učenjem. Kako su u stranku sve više ulazile osobe s liberalističkim i prokomunističkim shvaćanjima i u njoj zauzimale sve istaknutije položaje, putem kojih su širile svoj utjecaj, sukobi su se pojačavali. Ti sukobi su uspostavom Banovine Hrvatske dobili posve novu kvalitetu.

Stepinac je bio podpuno razočaran Banovinom Hrvatskom. Njezina dekadentna djelatnost na svim životnim područjima konačno ga je uvjerila u nemogućnost da se pomoću nje osigura ravnopravnost hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i u nesposobnost Hrvatske seljačke stranke da upravlja zemljom. Velikosrpska hegemonija, koja je i dalje trajala, i podpuno razočaranje u Banovinu Hrvatsku i Hrvatsku seljačku stranku, uz stalno jačanje Ustaškoga pokreta, o čemu će se dalje govoriti, i u Stepincu su izazvali slom političke koncepcije, koja je išla za rješenjem hrvatskoga nacionalnog pitanja u okviru Jugoslavije. Odbacivanjem Banovine Hrvatske, on je sredinom 1940. odbacio i tu koncepciju.Ali, Stepinac je na suđenju u Zagrebu u listopadu 1946. izjavio, da je Maček njegov predpostavljeni i da je, posjećujući Slavka Kvaternika, slijedio Mačekove smjernice. No, na dalje pitanje, kako bi postupio, da je Maček dao drugčije smjernice, odgovorio je: "Onda bi vidjeli što bih učinio"(165). Kad bi mu Maček zaista bio predpostavljeni u politici, onda je i na to pitanje bio logičan odgovor, da bi slijedio njegove smjernice. Na Mačeka se ne poziva ni u obrambenomu govoru 3. listopada 1946. nego na plebiscitarno izraženu volju hrvatskoga naroda. Dakle, početno pozivanje na Mačeka kao na predpostavljenoga samo je pokušaj utemeljenja obrane na legitimitetu, koji potječe iz izbora 1938., od čega je odmah odustao, jer je s Mačekom politički već bio raskrstio i nije ga više smatrao svojim političkim vođom.

USTAŠKI POKRET I STEPINČEV ODNOS PREMA NJEMU

Već je navedeno, da je Stepinac bio odlučan protivnik nacionalsocijalizma, ali i fašizma. Kako je Ustaški pokret sticajem povijesnih okolnosti, pogotovo za vrijeme Drugoga svjetskog rata, dolazio u tješnji dodir s tim pokretima, njegovi mu protivnici pripisuju fašističko, a ponekad i nacionalsocijalističko obilježje. Stoga je nužno raspraviti, jesu li opravdana takva etiketiranja. Time se ujedno pomaže što boljemu rasvjetljavanju lika bl. Alojzija Stepinca. U međusobnomu uspoređivanju društvenih pojava, pa i političkih pokreta, mora se poći od konkretnih prilika, u kojima su one nastale i u kojima su se razvijale i djelovale. Bez toga ih se ne može razumjeti ni ispravno ocijeniti a ni uspoređivati. Ako su te prilike bitno različite, ne može se govoriti o njihovoj jednakosti, pa makar koliko neke njihove manifestacije izgledale jednake. Uspoređujući Ustaški pokret s fašizmom i nacionalsocijalizmom, nužno je razlikovati razdoblje do l0. travnja 1941. i razdoblje nakon toga dana. U prvomu razdoblju su ustaše djelovale ilegalno, a u drugomu su nositelji vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ustaški pokret prema fašizmu i nacionalsocijalizmu

Fašistički i nacionalsocijalistički pokret od svoga početka pa do svršetka, izuzevši jedno kratko razdoblje za nacionalsocijalizam, djelovali su legalno, dakle slobodno i javno, u vlastitim nacionalnim državama u okviru demokratskih institucija tih država. Njihovi politički svjetonazori plod su njihovih razmišljanja i pogleda o životnim problemima talijanskoga odnosno njemačkoga naroda, što su ih razvijali, širili i primjenjivali u punoj slobodi. Ova tvrdnja vrijedi i za razdoblje Drugoga svjetskog rata, u koji su svjesno ušli i u kojemu nitko nije dovodio u pitanje opstanak njihovih država niti je iznutra oružanom silom ugrožavao njihovu vlast. Nasuprot tomu, Ustaški je pokret od svoga nastanka pa do 10. travnja 1941. morao djelovati ilegalno, dakle tajno, jer mu je bio onemogućen svaki oblik legalnoga djelovanja. Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, protiv nje je stalno sve do njezina sloma vođen totalan rat za njezino rušenje. Taj totalni rat vođen je iznutra i izvana upotrebom svih mogućih ratnih sredstava od strane brojnih protivnika hrvatske državne nezavisnosti. Stoga je Ustaški pokret svoje djelovanje morao prilagođavati borbi za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske u prvome razdoblju, a u drugome borbi za njezinu obranu od posvemašnjega uništenja. Dakle, mnogi njegovi politički postupci, politička stajališta, pa i sama organizacija državne vlasti posljedica su potrebe za preživljavanjem, a ne plod neke smišljene političke ideologije, koju je on tobože zastupao. Fašizam i nacionalsocijalizam su dva srodna, ali u nekim stvarima i različita pokreta. Oba su nastala neposredno nakon Prvoga svjetskog rata i na vlast su došla legalnim putem. Prije fašističkoga preuzimanja vlasti, Italija je bila potresana štrajkovima, kaosom i anarhijom. Nacionalsocijalizam je nastao, razvijao se i preuzeo vlast u uvjetima podpune depresije i poniženja njemačkoga naroda, izazvanih gubitkom rata i posljedicama, što ih je taj gubitak donio. U obje države prijetila je pogibelj, da vlast padne u ruke komunista. Ni u Italiji ni u Njemačkoj nastalu državnu i društvenu krizu nije mogla riješiti tadašnja liberalno-demokratska vlast, pa su u pomoć pozvani fašisti, odnosno nacionalsocijalisti. Glavni cilj tih pokreta bio je "jačanje jedinstva i snage vlastitoga naroda" i vlastite države. To su u "prvom redu politički pokreti, koji rade svojim naročitim metodama na političkom preuređenju države prema svojim posebnim koncepcijama". No, oni "nužno moraju da se bave i pitanjem uređenja društvenih i gospodarskih odnosa, jer je upravo nezadovoljstvo s postojećim socijalnim i gospodarskim sistemom i dovelo do socijalističko-komunističkih pokreta". Stoga su fašizam i nacionalsocijalizam i socijalni pokreti (166). Kako idu za reformom političkoga i socijalnoga života u već postojećim državama, oni su i reformatorski pokreti.

Ustaški je pak pokret nastao neposredno nakon proglašenja šestosiječanjske diktature, u uvjetima podpune političke i nacionalne obespravljenosti hrvatskoga naroda, koji nije imao svoje države, pa mu je čak bio zabranjen svaki oblik isticanja nacionalnoga identiteta i svako političko djelovanje u hrvatskome smislu. I kasnije, kad je diktatura popustila ili bila uklonjena, hrvatski je narod bio u neravnopravnu položaju i nije mu bio dopušten nikakav legalan politički rad za uspostavu državne nezavisnosti. Stoga je jedini cilj Ustaškoga pokreta bio uspostava hrvatske državne nezavisnosti oružanim putem i njezina obrana, kad ona bude uspostavljena. Nikakvih ideoloških ciljeva on nije imao. To je bio isključivo politički i osloboditeljski, revolucionarni pokret. Za fašizam i nacionalsocijalizam je značajan stil njihova djelovanja. "Njihovi nastupi u javnosti uvek su u znaku militantnog stila: parade, orkestri, zastave, pratnje ...". Iako slobodno deluju u svojim državama, prema svojim protivnicima služe se nasiljem(167). Oni se općenito zanose idejom "ostvarenja postavljenih ciljeva putem sile" i idejom "razvijanja snage i jakosti u svojem narodu, da bi narod mogao snagom svoje sile zauzeti bolje mjesto na suncu"(l68), pa dolaskom na vlast provode militarizaciju cijeloga društva u svojim državama. Načelno su protivnici svakoga pacifizma i zagovornici borbe i osvajanja. Po njima, narodi u miru propadaju, a u ratu napreduju. I Ustaški se pokret služi nasiljem, ali radi posve drugih razloga. Kako nije postojala ni teoretska mogućnost, da se za svoje ciljeve bori javno i demokratskim metodama, morao je djelovati strogo tajno, konspirativno, ilegalno, a u borbi se služiti, osim promidžbom, i atentatima na najviše nositelje jugoslavenske državne vlasti i njihove istaknute suradnike, napadajima na redarstvene i oružničke postaje i druge državne ustanove, ugrožavanjem prometnica, nastojeći izazvati prometni kaos u državi i sl. Ti oblici nasilja nisu bili plod nikakve posebne političke doktrine, nego izraz nužde, u stvari odgovor na državnu silu koja je hrvatski narod držala u ropstvu, i priprema oružanoga ustanka, kako bi se zbacilo tuđinsku državnu vlast a hrvatski narod oslobodilo uspostavom njegove državne nezavisnosti. To je bitna razlika od fašizma i nacionalsocijalizma.

Ustaštvo je obrambeni, a ne imperijalistički pokret

Sila, kojom se služe i koju zagovaraju fašizam i nacionalsocijalizam, nije samo u službi osvajanja vlasti u vlastitim državama. Ona je sredstvo za ostvarenje njihove imperijalističke politike. Fašizam propovijeda "mit o starome Rimu, a svojim povijesnim zadatkom smatra, da učini Italiju nasljednicom staroga Rima na Sredozemlju". To u stvari znači širenje na račun drugih naroda, koji po njegovu shvaćanju nisu sposobni "za viši civilizirani život ( kolonije ), zatim na račun naroda, kojima je presahnula životna snaga, te ne mogu biološki ispuniti prostor, što ga pravno posjeduju, i konačno na račun različnih manjih narodnosnih skupina, koje ili nemaju nikakva osobitoga povijesnog poziva ili su se pokazale nesposobnima da ga izvrše ..."(169). Jednako tako i nacionalsocijalizam otvoreno zagovara imperijalizam. On je protivnik ograničavanja rađanja, ali i osiguranja prehrane njemačkom narodu osvajanjem kolonija u Aziji i Africi. Onaj, naime, tko "njemačkom narodu hoće osigurati opstanak, putem vlastitog ograničavanja njegovog razmnožavanja, time mu otima budućnost". Ali za tako povećano njemačko stanovništvo treba osigurati dovoljne količine kvalitetne hrane. To se može postići samo osvajanjem novih područja u Europi, gdje "još ima ogromnih površina neiskorištenoga tla koje željno očekuje obrađivače". To "tlo nije od prirode, ili po sebi, sačuvano nekoj od ređenoj naciji ili rasi kao rezervirana površina za budućnost, nego je to zemlja i tlo za onaj narod koji raspolaže snagom uzeti ga i marljivo obrađivati". Kako "priroda ne zna ni za kakve političke granice", to narod, koji je "najjači u hrabrosti i marljivosti stiče tada", kao najmilije dijete prirode, "obećano pravo gospodarenja" tim zemljištem. Takva politika po nacionalsocijalizmu, može se voditi samo na račun Rusije, gdje još ima golemih površina neobrađenoga zemljišta(l70).

Ustaški pokret je protivnik bilo čijega imperijalizma. On je i nastao da se bori protiv srbijanskoga imperijalizma. Cilj mu je bio obnoviti nezavisnu hrvatsku državu na cijelome hrvatskom povijesnom i narodnom prostoru. U taj prostor svakako je spadala i Bosna i Hercegovina. Geopolitički ona je sastavni dio hrvatskih zemalja. Povijesno je nedvojbeno hrvatska. Bosansko-hercegovački muslimani hrvatskoga su podrijetla. Od prelaska na islam pa kroz sva dalja stoljeća među njima je neprekidno živjela hrvatska narodna svijest. U vrijeme djelovanja Ustaškoga pokreta pretežno su se osjećali Hrvatima. Svoju privrženost hrvatstvu pokazali su masovnim prihvaćanjem Nezavisne Države Hrvatske. Dakle, u Bosni i Hercegovini je tada živjela muslimansko-katolička hrvatska većina, pa je bio opravdan zahtjev, da ona uđe u sastav hrvatske države. Pavelić je bio odlučan protivnik osvajanja tuđih područja.

U listopadu 1932. pisao je, da se hrvatska ustaška vojska ne bori za osvajanje tuđega teritorija, nego za to "da sa svoje rođene grude istjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani". Ona se, dakle, bori, da "sve hrvatske zemlje oslobodi ispod tuđinskoga gospodstva, i da uspostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu"(l7l). U govoru, što ga je održao u Zagrebu 7. siječnja 1944. povodom 15. obljetnice osnutka Ustaškoga pokreta, izjavio je, da hrvatski narod ne traži niti će ikada tražiti "ni pedalj tuđe zemlje"(l72). Mnoštvo takvih primjera moglo bi se još navesti.

U posljednjim desetljećima 19. stoljeća pa sve do Drugoga svjetskog rata vladalo je široko nezadovoljstvo postojećim društveno-gospodarskim odnosima u svijetu. Uviđalo se je nepravednost, jednostranost i nemoralnost liberalizma, pogotovo njegovih gospodarskih načela, što je izazvalo reakciju u obliku marksizma, koji je opet predstavljao pogibelj za sve ljudske vrijednosti. Pred jednom i drugom pojavom čovječanstvo je strepilo, pa se je tražio izlaz iz krize. Odlučno odklanjajući i liberalizam i socijalizam kao dva ekstrema, reagirala je i Katolička crkva enciklikama "Rerum novarum" Lava XIII. od 15. svibnja 1891. i "Quadragesimo anno" Pia XI. od 15. svibnja 1931., nudeći srednji put za rješenje nastalih poteškoća. Na tim enciklikama počiva katolički društvovni nauk. Slično su reagirali i mnogi drugi istaknuti pojedinci. Svi su se oni bilo prešutno bilo izričito pozivali na korporativizam. Korporativizam vuče svoje podrijetlo još iz staroga vijeka, a naročito je bio razvijen u srednjemu vijeku pa sve do Francuske revolucije, kada je bio potisnut liberalizmom i individualizmom, ali je i nakon toga imao pristalica. I fašizam i nacionalsocijalizam su krenuli srednjim putem. Zanimljiva je geneza ovih dvaju pokreta. Mussolini je svojedobno čak bio zagovornik i promicatelj marksizma, ali ga je kasnije napustio. Nacionalsocijalizam je i u svom nazivu zadržao riječ socijalizam, kako bi što lakše pridobio njemačko radništvo. Ali oba ta pokreta su odbacivala kao lažne i nehumane i marksizam i liberalizam. Uz ostala stajališta, bili su protivnici razredne (klasne) borbe, zastupali su načela suradnje svih društvenih razreda i staleža u gospodarskom životu države, ravnopravnost rada i kapitala i uređenje njihovih međusobnih odnosa na temelju društvene pravednosti i posredovanje države u društvovnim i gospodarskim sporovima između pojedinih društvenih skupina. Zadržali su posebničko (privatno) vlasništvo, ali se je pri njegovoj upotrebi moralo voditi računa o općim probitcima i o zaštiti položaja države i gospodarski slabijih osoba i skupina. Ostavljena je široka mogućnost posebničkoga poticaja (privatne inicijative), kojega se je držalo velikom stvaralačkom silom. Nad svim ovim vodila je nadzor država, pa se takav sustav naziva upravljanim (dirigiranim) gospodarstvom. U stvari, sva su ta načela, što su ih oni zastupali u teoriji i primjenjivali u praksi, sadržana u korporativizmu i u papinskim enciklikama(l73).

U organizacijskom smislu fašizam i nacionalsocijalizam su se dosta udaljili jedan od drugoga. Fašizam je uveo i dobrim dijelom izgradio korporativni sustav, ali je korporacije pretvorio u tijela državne vlasti i time im oduzeo samoupravni i demokratski značaj, na čemu su počivali izvorni korporativizam i papinske enciklike. Nacionalsocijalizam se je izjasnio za staleško uređenje države, uklopivši pojedine staleške organizacije podpuno u sustav državne uprave i tako im je oduzeo posve korporativni značaj(l74).

Ideologija Ustaškog pokreta sadržana je u Načelima

Podrijetlo Ustaškoga pokreta bitno je različito od fašističkoga i nacionalsocijalističkoga. Jednako mu je tako različita društvena sredina u kojoj je djelovao, ali i izvori za oblikovanje stajališta o društvenim i gospodarskim odnosima. Njegovu jezgru činilo je pravaštvo, koje je oduvijek imalo negativan odnos prema socijalizmu i komunizmu i nikad se nije služilo tim imenima. U hrvatskim zemljama u to vrijeme osamdeset posto pučanstva sastojalo se je od seljaštva. Svi ciljevi Ustaškoga pokreta, pa i pogledi na društvovne i gospodarske odnose, sadržani su u Ustaškim načelima.

Prema tim Načelima, "seljaštvo je temelj i izvor svakoga života, pa je kao takvo prvi nosilac svake državne vlasti u hrvatskoj državi". Osim toga, svi "stališi hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu"(točka 12.). "Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasništvo su naroda", koji je "jedini vlastan njima raspolagati i njima se koristiti". Posebno je naglašeno, da "prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom posebničke (privatne) trgovine" i da "zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka"(točka 13.). Naročito je značajna 14. točka Načela, prema kojoj "temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost" i da "u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja". U skladu s ovim točkama sadržano je u 16. točki Ustaških načela, da gospodarska snaga hrvatskoga naroda leži "u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje", a "veleobrt, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i općem narodnom gospodarstvu" i trebaju poslužiti kao "polje časnoga rada i vrelo dostojnoga života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara ( kapitalista )"(175).

Ta Načela odgovaraju potrebama jedne izrazito poljoprivredne, seljačke sredine, za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji su odraz potreba industrijski razvijenih država. U Ustaškim načelima, pa ni u njihovu društvovnome i gospodarskom dijelu, nema ni jedne jedine misli, koja ne bi bila sadržana u Starčevićevu nauku i, naravno, prilagođena prilikama političkoga trenutka, u komu su nastala. Taj nauk se protivi neobuzdanoj tržišnoj utakmici i razrednoj (klasnoj) borbi, rad mu je etička vrijednost i temelj blagostanja, a seljaštvo najplemenitiji dio naroda, posebničko (privatno) vlasništvo je osnovica gospodarstva, ali pri njegovoj upotrebi mora se voditi računa o općim probitcima(l76). Nastao je prije papinskih enciklika, a pogotovo daleko prije fašizma i nacionalsocijalizma. Ustaška načela su samo sažetak Starčevićeva nauka, kojega su kasnije pravaški političari (Frank, Prebeg, Pavelić) i književnici (Kranjčević, Budak) svojim radom i književnim djelima dalje razrađivali i promicali. Tako se u programu Hrvatske stranke prava od 1. ožujka 1919. što su ga izradili dr. Vladimir Prebeg i dr. Ante Pavelić, zahtijeva sudjelovanje radnika u diobi dobiti poduzeća i osnivanje radničkih odbora, koji će zajedno s poslodavcima upravljati poduzećima. To je logična posljedica načela, što su ga zastupali, da su rad i kapital ravnopravni u sticanju dohodka poduzeća. A godine 1920. Pavelić je, zajedno s još deset radnika, osnovao Hrvatski radnički savez(l77). Na Starčevićevu nauku, pravaškim političkim stajalištima nastalim na tomu nauku i Ustaškim načelima temeljio se je društvovni i gospodarski sustav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji je sadržajno bio podudaran s iznesenim korporativističkim učenjem i papinskim enciklikama, ali po postanku ipak izvorno hrvatski.

No, u organizacijskom smislu bio je nedovršen. Stalo se je na početku njegove izgradnje. Izgleda, da su među najvišim hrvatskim državnim dužnosnicima o tome postojala različita, suprotstavljena mišljenja. Dana 25. studenoga 1941. donesena je Odredba o osnutku staliških i drugih postrojbi u okviru Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, a zatim još nekoliko propisnika o osnutku nekih staliških saveza. Kako su tada tvrdili najmjerodavniji ljudi na tomu području, prof. Aleksandar Seitz, koji je bio na čelu Glavnoga saveza staliških postrojbi, i dr.Vilko Rieger, ekonomist i stručnjak za ovu problematiku, hrvatsko "društvovno zakonodavstvo i društvovne postrojbe još su u svojim početcima", odnosno usprkos svih poduzetih mjera" ne može se reći da bi novi društvovni poredak bio kod nas već ostvaren. Naprotiv, on se nalazi istom u povojima i treba još mnogo toga učiniti, da bismo se njemu približili. To je, međutim, "ovaj čas utoliko teško, jer se nalazimo u ratnim prilikama, kada je obično vrlo nezgodno doba za provođenje velikih društvovnih reformi(l78).

Dakle, društvovni poredak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je bio provizorij, privremeno rješenje, nastalo u ratu, koje čeka svršetak rata, da bi se konačno oblikovalo. Sadržajno, to je bio izraz izvorne hrvatske društvovne misli, nastale daleko prije fašizma i nacionalsocijalizma, pa prema tomu i nezavisno od fašizma i nacionalsocijalizma. Prema izjavama najviših nositelja vlasti u njima, fašistička i nacionalsocijalistička država je autoritarna i totalitarna. Po modernome ustavnom pravu, autoritarizam je "naziv za režim u kome se osjetno jača vlast egzekutive ( vlade ) na štetu parlamenta", što "može ići tako daleko da se autoritarni režim pretvori u autokraciju, odnosno da se s njom podudara". Totalitarizam je pak "doktrina ili politička praksa koja nalaže podpunu podređenost svih sfera društvenog djelovanja državi, službenoj ideologiji, određenoj političkoj organizaciji, grupi ili pojedincu na vlasti". Totalitarizam, "razvijajući do apsurda primat ideološkog momenta, nastoji obuhvatiti sva područja društvenosti, kulturu, odgoj, umjetnost, pravo, želi ovladati pojedincem i obitelji, te sve podvesti pod funkciju države". To je, dakle, "takav sistem vlasti, koji je izvan domašaja društvene kontrole"(l79). Tijekom dva i pol desetljeća djelovanja fašizma u Italiji i nacionalsocijalizma u Njemačkoj državnopravni teoretičari su razvijali teoriju autoritarizma i totalitarizma, a za vrijeme svoje vladavine ti su je pokreti provodili u praksi. Kao bitna načela tih sustava vlasti spominju se za fašizam načelo hijerarhičnosti, a za nacionalsocijalizam načelo vodstva. Po hijerarhičnom načelu sva se "državna vlast vrši preko niza organa, od kojih ima svaki određenu djelatnost, a svi niži organi moraju biti podređeni višima i moraju im se pokoravati". Nacionalsocijalizam tvrdi, da svi ljudi nisu jednake vrijednosti, pa vlast treba povjeriti ličnostima "velikoga znanja, snažne volje i neslomive odlučnosti koje mogu same određivati pravac rada i snositi za nj odgovornost". To su vođe u društvenomu životu. Na čelu države ili pokreta je vrhovni vođa, koji dolazi na to mjesto "izravno putem plebiscita, a i odgovoran je izravno narodu", koji o tomu opet odlučuje plebiscitom. Taj vrhovni vođa postavlja ljude svoga povjerenja "za vođe pojedinih grana političkoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnoga života", koji za svoj rad odgovaraju njemu. Oni opet postavljaju niže vođe, a svaki niži vođa odgovara svomu neposredno višemu vođi(l80). Dakle, bez obzira na različito obrazloženje načela hijerarhičnosti i načela vodstva, ona se u biti ne razlikuju.

Rješavanje ideoloških pitanja nije zadaća Ustaškog pokreta

Za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, Ustaški se pokret prije 10. travnja 1941. nikada nije deklarirao ni kao autoritaran ni kao totalitaran. U Ustaškim načelima, tomu temeljnom ustaškom programatskom dokumentu, nema ni traga ni autoritarizmu ni totalitarizmu a niti bilo kakvoj ideologiji. Nema ga ni u Ustavu "Ustaše - hrvatskog oslobodilačkog pokreta" ni u ustaškim promidžbenim člancima ili spisima. Štoviše, iznoseći samo jedan jedini politički cilj i usredotočujući se isključivo na nj, a to je uspostava hrvatske državne nezavisnosti i njezina obrana, kada bude uspostavljena, svi ti dokumenti su već samim time po svom sadržaju negacija totalitarizma. U tom smislu se je izričito očitovao i sam vođa Ustaškoga pokreta.

U jednomu letku izdanom godine 1937. dr. Ante Pavelić je izjavio: "Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske. Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda"(181). Istina je, doduše, da je Ustaški pokret od svoga početka bio organiziran izrazito na načelu hijerarhičnosti.

No, to nije bila posljedica prihvaćanja bilo kakve političke doktrine nego nužna pretpostavka njegova opstanka. Djelujući strogo konspirativno, ilegalno, a služeći se uz to i oružanom silom za postignuće svoga cilja, on je morao biti na takav način organiziran, kako ne bi bio odkriven i onemogućen u radu. Stoga je u njegovim redovima zavedena vojnička stega i obveza bezuvjetne poslušnosti poglavniku, odnosno podređenih članova nadređenim dužnosnicima. To je pravilo u radu svih takvih i sličnih pokreta u svijetu, a ne dokaz pripadnosti bilo kojoj ideologiji, pa ni fašizmu ili nacionalsocijalizmu.

Autoritarizam i totalitarizam, kako su prije definirani, koncepcija su o državnoj vlasti kao jednomu od tri konstitutivna elementa države. Prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske takve koncepcije Ustaški pokret nije imao.

To izričito potvrđuje Pavelićeva poruka upućena u Hrvatsku 15. studenoga 1940., u kojoj se kaže: "Što se tiče samoga uređenja države i uprave, sva se ta pitanja proučavaju i vrše se pripreme na svim područjima, tako da će se već u prvi čas prema mogućnostima moći provesti sve što je najažurnije"(182). Tomu ne proturječi Budakov članak "Nekoliko misli o uređenju slobodne i nezavisne hrvatske države", što je objavljen, sigurno s Pavelićevim znanjem i odobrenjem, godine 1934. u kojemu se na romantičan način zagovara seljačka država na zadružnim, dakle i demokratskim, načelima. Taj članak, koji i ne sadrži cjelovitu koncepciju vlasti, mogao je poslužiti samo za raspravu o toj problematici(183). Tek uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Pavelić je u više navrata isticao, da se hrvatska država izgrađuje na modernim načelima autoritarizma. Ali, on je istodobno izjavljivao, da se ona izgrađuje i na nauku dr. Ante Starčevića i Stjepana Radića. No, najviše su se spominjala Ustaška načela kao temelj hrvatskoga državnog i društvovnog poredka. U govoru, što ga je održao l0. kolovoza 1941., prigodom pristupanja narodnih zastupnika Hrvatske seljačke stranke Ustaškomu pokretu, izjavio je,da su "načela danas temelj hrvatske narodne i državne politike", na koja je on "kao poglavar Nezavisne Države Hrvatske i prisegu položio"(l84), što je zaista odgovaralo istini. A u tim Načelima nema nikakve natruhe ni fašizma ni nacionalsocijalizma, dakle ni autoritarizma. Autoritarno načelo suprotno je i nauku dr. Ante Starčevića i Stjepana Radića.

Prema tomu, na samim ovim proturječnim izjavama nije moguće utvrditi pravnu narav državne vlasti u hrvatskoj državi. Potrebno je provesti raščlambu te vlasti, ali utvrditi i niz drugih činjenica, da bi se moglo zaključiti, je li ona zaista bila autoritarna i ako jest, zbog čega. Nedvojbeno je, da je u Pavelićevim rukama bila usredotočena najviša izvršna i zakonodavna vlast. Već je rečeno, da je za cijelo vrijeme trajanja Nezavisne Države Hrvatske na cijelomu njezinu području vođen totalan rat za njezino uništenje. Vođen je svim mogućim sredstvima iznutra i izvana. Vodili su ga njezini otvoreni neprijatelji, ali i formalni saveznici.

Njezina se vlast nikada nije stabilizirala na cijelome njezinu području. U svim državama se događa u slučaju pogibelji za njihov opstanak, da osjetno jača izvršna vlast i da se ograničavaju ljudska prava i slobode. U Drugome svjetskom ratu se je to događalo i u državama s višestoljetnom demokratskom tradicijom, kojima nitko nije osporavao pravo na opstanak, pa su tako slani u zatočeništvo u Velikoj Britaniji politički neistomišljenici, a u Sjedinjenim Američkim Državama uz to i vlastiti državljani japanskoga podrijetla. A ni jednoj tadašnjoj državi u svijetu nije bio toliko ugrožen opstanak kao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa su i razlozi za jačanje izvršne vlasti i možebitna ograničavanja ljudskih prava i sloboda bili opravdaniji nego u bilo kojoj drugoj. Pa i danas u ustavima mnogih država (Hrvatska, Slovenija, Poljska, Češka, Njemačka, Finska i t.d.) postoje odredbe o ograničavanju ljudskih prava i sloboda u slučaju ratnoga stanja ili neposredne ugroženosti državne nezavisnosti. To neminovno vodi k jačanju izvršne vlasti i k autoritarizmu. Prije svoga odlaska u emigraciju Pavelić nije pokazivao, a pogotovo se nije na njih pozivao, autoritarne tendencije u svomu političkom djelovanju. Bilo je upravo obratno. U programu Hrvatske stranke prava od 1. ožujka 1919. kojega je on, kako je već navedeno, suautor, stoji, da je hrvatska država "republikanska, jer je demokratska", pa se zahtijeva "za hrvatsku državu reprezentativno demokratsko pučko-republikansko uređenje", da vlast u hrvatskoj državi "vrši narod po svojim zastupnicima putem Sabora izabranog temeljem općeg, jednakog, tajnog i proporcionalnog prava glasa..."(185). To je čisti sustav parlamentarne demokracije. Protiv njega se on ni u emigraciji nikada nije izjasnio.

Postoje pak dokazi, da je Pavelić svoju zakonodavnu djelatnost držao privremenim rješenjem.Na to upućuje ne samo sazivanje Hrvatskoga državnog sabora za dan 23. veljače 1942. nego i njegov odgovor dr. Savi Besaroviću, koji mu je u ime Sabora 8. siječnja 1944. došao čestitati Novu godinu. Naglasivši, da su do tada stvoreni najpotrebniji uvjeti "za život Nezavisne Države Hrvatske i njezinu organizaciju u borbi za opstanak", Pavelić je izjavio, da preostali dio zadatka leži na "Državnomu vijeću i Hrvatskom državnom saboru, jer oni, kao zakonodavna tijela, imaju narodu i državi donijeti zakone, po kojima će moći živjeti na način, kako to dolikuje kulturnom narodu i kulturnoj zemlji", nadajući se, da će u idućoj godini Hrvatski državni sabor "u suradnji s Državnim vijećem donijeti temeljni državni zakon - Ustav Nezavisne Države Hrvatske - po kojemu će biti osigurana pravna opstojnost i pravni život svih pripadnika Nezavisne Države Hrvatske bez razlike na vjeru i društvovne odnose"(l86). Te riječi su, očito, dane u očekivanju, da će rat završiti povoljno za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja će u miru na drugim temeljima izgrađivati svoj pravni poredak. Ostvarenje toga cilja značilo je smanjenje njegovih ovlasti i slabljenje izvršne vlasti općenito, što je tendencija suprotna autoritarnomu načelu.

Stoga se može vjerovati u iskrenost tvrdnji navedenih u memorandumu, što ga je hrvatska vlada 4. svibnja 1945. poslala feldmaršalu Alexanderu. U njemu stoji, da će "u novoj situaciji nastaloj nakon iščeznuća pritiska velikih totalitarističkih susjeda" Hrvatska "s najvećom radošću pozdraviti demokratsku i ustavnu vladu", da "na čelu hrvatske države ima biti predsjednik hrvatske republike", kojega "treba izabrati narod pomoću općeg i tajnog prava glasa" i da "Hrvatska ima biti parlamentarna država u posjedu svih političkih sloboda (sloboda štampe, sastajanja, udruživanja i suradnje)"(187).

Državna nezavisnost kao jedini cilj

Pogrješno bi bilo i pomisliti, da su Pavelić i ustaše prihvaćali ova politička stajališta silom prilika, kako bi se održali na vlasti. Uostalom, ta su stajališta posve podudarna s pravaškim programom od 1. ožujka 1919., pa se opravdano može vjerovati, da su to bila njihova istinska politička uvjerenja. No, za njih je ipak jedino bila bitna hrvatska državna nezavisnost, toga se cilja nikada nisu odricali i u tomu nije moglo biti nikakva kompromisa, a kojekakove koncepcije o državnoj vlasti bile su im nebitne, što je Pavelić još 1937. u već spomenutomu letku izričito izjavio, pa su u tom pogledu bili spremni i taktizirati, pa i praviti kompromise.

Da je to tako, potvrđuju i izjave još nekih visokih ustaških dužnosnika. Polazeći od tvrdnje, da je svaki čovjek "netolerantan u onome, što mu je sveto", dr. Julije Makanec, kasnije ministar narodne prosvjete u hrvatskoj državnoj vladi, u listopadu 1942. se je zapitao, "u čemu je ustaški pokret netolerantan", pa je odgovorio: "Evo njegovih apsolutnosti: hrvatski narod je samosvojna jedinica, on zaslužuje nacionalnu slobodu, on mora imati svoju narodnu državu, u njoj nesmetano razvijati svoju osobnost i svoje stvaralačke snage te tako naći svoju sreću"(l88). Danijel Crljen, pročelnik za promidžbu, bio je u ožujku 1943. još izričitiji: "Doklegod bude u Engleskoj vladalo mišljenje, da treba obnoviti Jugoslaviju i pogaziti sve hrvatske težnje i zahtjeve, dotle će Hrvatska biti zakleti nepomirljivi neprijatelj Engleske bez obzira, da li po njoj harače plutokrate, bjesne boljševici ili se bacila u naručaj autoritativnog režima"(l89). Na suđenju u Zagrebu pred jugoslavenskim komunističkim sudom u jesen 1946. Erih Lisak, glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, izjavio je, da je Pavelić uvijek "bio dosljedan u najvažnijoj točki ustaških načela, koja kaže, da hrvatski narod ima apsolutno pravo na svoju samostalnu i nezavisnu državu, i od toga nije nikada odustao. Da li sa Njemačkom ili Engleskom, da li autoritativna ili demokratska, to je svejedno"(190).

vSi ovi primjeri nepobitno dokazuju, da Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu prihvaćali autoritarno načelo kao svoj politički svjetonazor, a niti su se pri organizaciji državne vlasti ravnali tim načelom. Hrvatska državna vlast bila je organizirana u skladu s potrebama obrane mlade države, nastale revolucionarnim putem, protiv koje su mnogobrojni protivnici vodili totalni rat, želeći je uništiti. Povremeno Pavelićevo pozivanje na autoritarno načelo bio je samo pokušaj učvršćivanja novostvorene države kod sila Osovine, koje su joj sticajem povijesnih okolnosti postale saveznicama, ali su joj i same svojom politikom podkopavale temelje. No, iste ove navedene činjenice dokazuju, da Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu bili ni totalitarni. Za tu tvrdnju postoje još i drugi dokazi. Značajka je totalitarizma, da vlast nastoji podpuno ovladati ljudskom ličnošću, pa čini različite pritiske, izravno ili neizravno, na ljude, da stupe u jedino dopuštenu političku stranku, kako bi ih lakše mogla nadzirati. Ustaški pokret nije tako postupao.

U svom govoru učiteljima, održanom u Zagrebu 10. svibnja 1943., Pavelić je izjavio, da nitko ne će od njih tražiti, da budu članovi Ustaškoga pokreta, nego samo pravi članovi hrvatskoga naroda, kojega predstavljaju u borbi za narodnu prosvjetu i izobrazbu, da savjesno vrše svoju učiteljsku i hrvatsku dužnost i da im "uvijek bude pred očima sigurnost i opstojnost Nezavisne Države Hrvatske" (191). A na sjednici Doglavničkoga vijeća 4. veljače 1944. Pavelić je rekao: "Ustaša je svaki onaj tko hoće ovu državu i tko se ne bori protiv nje"(192), dakle nije bitno pripada li formalno Ustaškomu pokretu ili ne pripada. Ništa se drugo od nikoga nije tražilo, nego samo da bude lojalan hrvatskoj državi, a to je zaista najmanji politički zahtjev, koji se mogao postaviti.Analiza društvenih zbivanja na umjetničkome, znanstvenom, kulturnom, vjerskom i gospodarskom području pokazuje postojanje visokoga stupnja slobode i odsutnost represivnosti. Obraćajući se govorom umjetnicima 26. studenoga 1941. Pavelić im je izrazio želju, da u svojemu radu imaju "ne samo podpunu slobodu, nego i najveću podporu hrvatske države i hrvatske državne vlade"(l93).

Navodeći obilje dokaza, akademik Dubravko Jelčić tvrdi, da je Ustaški pokret "bio zavidno tolerantan na polju kulture" i da "nije gušio nego je zapravo poticao tu slobodu duha". Po njemu, "kulturni život u NDH nije kreirala vlast, nije kreirala ni vlada ni njezine pristaše među kulturnim djelatnicima i stvaraocima, nego su ga doista kreirali svi koji su u njemu sudjelovali", pa čak i takvi "za koje se znalo da su svoje simpatije poklonili drugoj strani, zapadnoeuropskoj građanskoj demokraciji", a dnevni su i tjedni i književni časopisi tiskali "sve hrvatske autore koji su ponudili svoje radove bez ikakve političke ili, pogotovo, ideološke selekcije" (194). Bez obzira na to koliko bio kritičan prema Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, vrlo često i bez opravdana razloga, dr. Trpimir Macan morao je priznati, da pregled stranica tjednika "Spremnost", koji je izlazio u Zagrebu od 1942. do 1945., "potvrđuje poznatu tvrdnju kako je u NDH postojala stanovita autonomija kulturnoga života"(l95). Kakvo je stanje bilo na kulturnome, tako je bilo i na umjetničkom i znanstvenom području. Jednako je tako postojala sloboda vjere, o čemu će malo niže biti govora, a također i sloboda gospodarske djelatnosti u okviru upravljanoga (dirigiranog) gospodarstva, uvjetovanog i ratnim okolnostima, s posebničkim (privatnim) vlasništvom kao temeljem.

Pozitivan odnos prema vjeri

Iako je izgledalo, da su Italija Lateranskim ugovorom 1929. a Njemačka konkordatom zaključenim 20. srpnja 1933. uredile svoje odnose sa Sv. Stolicom i osigurale slobodu vjere katolicima, ubrzo je među njima došlo do sukoba. Autoritarni i totalitarni režimi u tim državama, u skladu sa svojom naravi, nisu mogli dopustiti djelovanje katoličkih društava, koja ne bi bila podvrgnuta njihovoj vlasti. U Italiji su nastali progoni članova Katoličke akcije, kojoj je bila svrha "obnova kat. života pojedinaca i društva, osiguranje prava Crkve i provođenje vjersko-moralnih načela i vrijednosti u društvenom, kulturnom i civilnom životu"(196).

U Njemačkoj je stanje bilo još i gore. Nacionalsocijalistički rasizam nije se mogao miriti s naukom Katoličke crkve, ni s kršćanstvom općenito, držeći ga tvorevinom židovstva, pa je udarao na same njezine temelje. Vrijeđalo se je Isusa Krista, zagovaralo osnivanje "Njemačke crkve", vraćanje na starogermansku religiju i panteizam, ugrožavala se je sloboda vjere, a umjesto toga se je snagom državne vlasti širio nacionalsocijalizam u školama. Crkva se je tomu suprotstavljala, pa su mnogi svećenici bili zatvarani, protjerivani sa svojih župa, a neki su završili i u sabirnim logorima.

Takav odnos prema Katoličkoj crkvi papa Pio XI. osudio je u svojim enciklikama. Enciklikom "Non abbiamo bisogno" ("Nije od potrebe") od 29. lipnja 1931. osudio je progon Katoličke akcije, obožavanje države i totalitarizam u Italiji. U enciklici pak "Mit brennender Sorge" ("S gorućom zabrinutošću"), donesenom 14. ožujka 1937., predmet osude bili su rasizam i ostala protukršćanska učenja nacionalsocijalizma.

Nasuprot svemu tomu, Ustaški pokret je imao vrlo pozitivan odnos prema vjeri u Boga. Za nj je vjera temelj ćudorednoga života, bez čega nema napredka ni narodima ni državama. U 16. točki Ustaških načela izričito je propisano, da "težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskog naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu"(197). Prema Propisniku o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama "Ustaše" - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta od 11. kolovoza 1942., taj pokret "hoće i nastoji, da svaki njegov član, svaki pristaša i svaki pripadnik hrvatske narodne zajednice bude svjestan, da su temelj urednog, zdravog, zadovoljnog i sretnog života - vjera i obitelj", pa zato "suzbija u narodu bezboštvo, psovku, kletvu, pijanstvo, nećudoređe, neslogu, laž i klevetu"(l98). I u Službovniku ustaške vojske, donesenom još prvih godina postojanja ustaške emigracije, iskazuje se posebno poštovanje prema vjeri u Boga. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisu snagom državne vlasti širena učenja, kojima bi se vrijeđao nauk bilo koje vjerske zajednice ili vjerski osjećaji građana. Vjeri je dano dostojanstveno mjesto u državnome i javnom životu. Vjerske organizacije su mogle slobodno djelovati, a državna vlast je to djelovanje podupirala. Nitko, pa ni jedan svećenik, nije bio proganjan zbog svoga vjerskog djelovanja, shvaćenog u najširem smislu riječi. Iznimka su u početku bili samo odnosi s pravoslavljem i to zbog političkih razloga, ali su kasnije ti odnosi bili međusobno uređeni osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve.

Zbog toga je dr. Ivan Ev. Šarić, vrhbosanski nadbiskup i vrstan poznavalac vjerskih prilika, s pravom mogao kazati, "da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana", kao za vrijeme Pavelićeve vladavine(199).

Otklon od rasizma i fetišizacije države

U shvaćanju pojma narod i država i njihova međusobnoga odnosa fašizam i nacionalsocijalizam su se bitno razlikovali, što je izazivalo posljedice i u njihovoj praktičnoj politici. Kad je riječ o narodu, prema Mussolinijevoj definiciji, "ne radi se ni o rasi, ni o određenom geografskom području (sc. kao bitnom elementu naroda) nego o skupini, koja se historijski perpetuira (neprekidno održava - op. I. G.), o mnoštvu udruženom idejom, koja predstavlja volju za opstankom i moći: to je svijest o sebi, osobnost. Ta viša osobnost je narod, ukoliko je država". Drugi put je opet rekao, da "ne stvara narod države, kako je to uzimalo staro naturalističko shvaćanje, koje je služilo za osnovku piscima nacionalnih država XIX. vijeka, nasuprot država stvara narod, dajući puku, svjesnom svojega moralnog jedinstva, volju i efektivnu egzistenciju"(200). Takvo stajalište, vidimo, podpuno je subjektivističko, jer isključuje objektivne elemente, koji stvaraju narod. Za fašizam je država apsolutna vrijednost. Njezinoj snazi sve je podređeno. To je izraženo i u jednoj Mussolinijevoj krilatici, izrečenoj u njegovu govoru u milanskoj Scali godine 1925.:"Sve u državi, ništa protiv države, ništa izvan države"(20l). To je temelj fašističkoga imperijalizma, ali i autoritarizma i totalitarizma. U fašizmu država ima primat nad narodom. Ona je pravna osoba naroda, a narod je konkretno biće, koje daje sadržaj i život državi.

Dijametralno suprotno stajalište zauzimao je nacionalsocijalizam. On je narod shvaćao "kao zajednicu ljudi iste krvi", dakle istoga podrijetla, "koji borave na nekom teritoriju". To je isključivo biološka zajednica. Iz te zajednice "proizlazi zajednički život, u kojemu se razvija isti jezik i ista kultura te svijest međusobne pripadnosti (narodna svijest)"(202). Ta krvna zajednica je rasa. Ona je temelj, nositelj svih duhovnih vrijednosti. Rase, u koje su ljudi podijeljeni, različite su po svojoj vrijednosti. Zavisno o tome, postoje više i niže rase. Najviša je i najvrjednija arijska, nordijska ili teutonska rasa, prema tome kako je tko zove. Najzastupljenija je u njemačkomu narodu. Ona je nositelj sve kulture i napredka i određena je, da gospoduje nad nižim, manje vrijednim rasama. Ako se hoće osigurati napredak kulture i cjelokupni razvitak čovječanstva, nužno je zabraniti biološko miješanje rasa, jer to miješanje dovodi do degeneracije sposobnije rase. To je najvažnija zadaća države. Nacija, rasa je, u stvari, sadržaj države, pa je po tomu nacija, rasa, koja je vječna, i važnija od države. Ako ne ispuni svoju zadaću zaštite rase, država je, po Hitleru, posve bezvrijedna: "Mi oštro razlikujemo državu kao posudu i rasu kao njen sadržaj. Ova posuda ima svoj smisao samo tada, ako može zadržati i štititi sadržaj; u drugom je slučaju bezvrijedna. Prema tome, najviša svrha narodne države je briga za održanjem onih rasnih praelemenata, koji kao kulturni davaoci daju ljepotu i dostojanstvo uzvišenom čovječanstvu". Dakle, "država ne predstavlja svrhu, nego sredstvo. Ona je svakako predpostavka za izgradnju više ljudske kulture, a nikako njen uzrok"(203). Među niže rase, po nacionalsocijalističkom učenju, spadaju u prvomu redu Židovi. Oni su najveća pogibelj za čistoću arijske rase, pa Hitler i ostali nacionalsocijalistički ideolozi gledaju u njima najveće neprijatelje, protiv kojih su donijeli niz zakona. Ali pogibelj za rasu predstavljaju i osobe, koje boluju od neke nasljedne bolesti. Da bi takvim osobama spriječili stvaranje potomstva, zakonom su odredili njihovu sterilizaciju. No, unatoč navedenim razlikama, oba su ova pokreta fetišizirali narod i državu, kojima imaju biti podređene sve ostale društvene vrijednosti. Uz to, bez obzira što nije zastupao rasizam, i fašizam je polazio od tvrdnje, da su narodi nejednaki po svojoj vrijednosti, čime je opravdavao svoj imperijalizam.

PROOSOVINSKA ORIJENTACIJA NAMETNUTA JE ANGLOFRANCUSKOM POTPOROM JUGOSLAVIJI

Ovakva učenja fašizma i nacionalsocijalizma bila su posve strana slovu i duhu Ustaškoga pokreta. On nije poznavao nauk, da postoje narodi veće i manje vrijednosti ili sposobnosti i nikada ga nije propovijedao. Uostalom, on nije ni izgradio nikakvu svoju političku doktrinu o narodu i državi, nego je jednostavno polazio od činjenice, da postoji hrvatski narod, koji hoće živjeti u svojoj državi.

Ta država, kako se je u više navrata izrazio Pavelić, a za njim i mnogi drugi visoki ustaški dužnosnici, "nije sama sebi svrhom, nego je ona sredstvo za narodne svrhe", odnosno "bit će i ostat će samo sredstvo, koje služi hrvatskom seljačkom i radnom narodu" i slično(204). Prema tome, narod ima primat pred državom, koja je, u stvari, samo sinonim za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda, što se kao zlatna nit provlači kroz sve ustaške tiskovine. Ustaše su se fanatično borile za hrvatsku državnu nezavisnost, to im je bio jedini politički cilj za koji su hrabro išli u smrt, ali nisu fetišizirali ni narod ni državu. Ali ako Ustaški pokret nije izgradio svoju doktrinu o narodu, tim problemom se je bavila hrvatska znanost, u čemu su sudjelovale i osobe, koje su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zauzimale istaknuto mjesto bilo u kulturnom (prof. Filip Lukas, dr. Kruno Krstić) bilo u državnom (prof. Stjepan Ratković, dr. Julije Makanec) životu.

Svi su oni podudarni u shvaćanju, da narod nije isto što i rasa, nego je nastao dugotrajnim povijesnim procesom, spajanjem i stapanjem raznovrsnih objektivnih i subjektivnih elemenata, ili, prema Makancu, to "nije proizvod prirode, nego djelo povijesti i kulture"(205). To bi se moglo uzeti i kao službeno stajalište u nezavisnoj hrvatskoj državi, jer su ga zastupali najviši državni dužnosnici i najviši predstavnici hrvatske kulture. Ono je u protimbi kako s Hitlerovim, tako i s Mussolinijevim shvaćanjem.

Odbačena rasistička doktrina

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izričito odbacivan rasizam. Odbacila ga je i "Hrvatska enciklopedija" kao, nedvojbeno, najmjerodavniji glas hrvatske znanosti. U njoj je godine 1942. vrlo jasno i određeno izneseno stajalište, da su rasne teorije protivne znanosti(206). Ali, na temelju 11. točke Ustaških načela, prema kojoj "u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda", svim tim tvrdnjama prigovaraju pojedini kritičari Ustaškoga pokreta, karakterizirajući ga rasističkim, dakle da je imao i izgrađenu doktrinu o pojmu narod. No, takvi su prigovori podpuno neosnovani. Ti kritičari, namjerno ili nenamjerno, polaze od neispravnoga pojma rasizam. "Bit je rasizma uvjerenje, da je neka rasa najbolja i najsposobnija, da po duševnim sposobnostima nadkriljuje ostale rase", pa je stoga pozvana, "da upravlja svijetom i sudbinom ostalih rasa"(207). Ni najekstenzivnijim tumačenjem takav zaključak ne može se izvesti ni iz 11. ni iz bilo koje druge točke Ustaških načela ili nekoga drugog ustaškog programatskog akta. A iz samo jedne rečenice besmisleno je donositi sudove o postojanju izgrađene doktrine o nekom pojmu.

Bez obzira što su današnji narodi u svome dugom povijesnom hodu nastajali miješanjem, stapanjem, sljubljivanjem raznih etničkih skupina, ipak se je to miješanje, stapanje ili sljubljivanje odvijalo oko jedne određene etničke skupine, koja je u pravilu davala i ime narodu, pa u svakomu narodu postoji ta etnobiologijska dominanta kao njegov bitni elemenat, po kojoj se on razlikuje od drugih naroda. Zbog toga su i u hrvatskome i u drugim jezicima za narod postojali i drugi izrazi, koji su izražavali tu stvarnost. To su riječi u hrvatskomu jeziku "puk", "rod", "krv", "pleme", "koljeno" i t.d., u latinskomu "populus" i "gens", a u francuskomu "peuple", "nation" i "race"(208). Dana 28. lipnja 1918. Thomas Woodrow Wilson, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, izjavio je, da "svi ogranci slavenske rase imaju se podpuno osloboditi od njemačke i austrijske vladavine". A premijer Velike Britanije Winston S. Churchill i nakon svršetka Drugoga svjetskog rata kaže da je Njemačka i iza Versajskog ugovora "predstavljala najveći homogeni rasni blok u Evropi".(209). Takve riječi upotrebljavali su u svome novinstvu i Židovi u Hrvatskoj, da označe bitno svojstvo naroda, a sebe su nazivali rasom. Naime, za Hrvate i Srbe kažu, da su "istoga plemena i krvi i od iskona istoga jezika", a u rezoluciji donesenoj 25. ožujka 1931. izjavljuju, da je njima "data mogućnost da se otvoreno i slobodno" deklariraju za ono što uistinu jesu, "ne samo po svojoj religiji i rasi, nego i po svojoj nacionalnoj svesti, naime Jevreji"(210). Dakle, iz riječi "tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda", sadržanih u 11. točki Ustaških načela, ne može se izvoditi zaključak, da je Ustaški pokret izjednačavao rasu i narod ili da je on bio rasistički, jer je to bio uobičajeni način izražavanja u ono vrijeme, pogotovo za isticanje istinske pripadnosti nekomu narodu, s tim da taj pokret nikada nije o svomu narodu pisao, da je rasa, što drugi, vidi se, jesu. Na formulaciju cijele te 11. točke utjecalo je tragično iskustvo, što ga je hrvatski narod doživio u prva dva desetljeća 20. stoljeća, kad se je na čelu najjače političke skupine u Hrvatskoj - Hrvatsko-srpske koalicije - raznim makinacijama našao Srbin Svetozar Pribićević. On je, zajedno sa svojim istomišljenicima, u posljednjih nekoliko mjeseci 1918. i u nekoliko idućih godina podpuno zavladao Hrvatskom i vlast nad njom predao Aleksandru Karađorđeviću i Srbiji. Spomenutom točkom htjelo se je spriječiti, da Hrvatskom ponovno zavladaju nehrvatski ili s hrvatskim narodom nedovoljno asimilirani elementi, koji će je opet odvesti u katastrofu, kakva je nastupila 1. prosinca 1918. Time nitko nije bio diskriminiran niti spriječen u svomu radu za Hrvatsku. Kako je izjavio sam Pavelić u svome već spominjanom letku iz 1937. "to znači, da zakone može stvarati samo narod po svojim zakonitim zastupnicima, a naravno da za rad na izvršenju zakona, jednom stvorenih tim zakonitim putem, nema nikakvih ograničenja", odnosno "od rada u Hrvatskoj nije isključen nitko, napose ne od života u njoj, tko živi i radi u skladu sa narodnim interesima" (211).

Tu misao, da nitko ne će biti diskriminiran zbog svoje vjere ili podrijetla, naravno pod predpostavkom da ne radi protiv hrvatskim nacionalnim i državnim probitcima, on je ponavljao i u mnogim drugim prilikama. U govoru Ukrajincima, održanom 14. kolovoza 1941., rekao je, da ih smatra "jednakom braćom, tako da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imaju jednaka prava" kao i "hrvatski narod, napose hrvatsko seljaštvo"(2l2). Ističući ulogu Hrvatskoga državnog sabora u životu hrvatskoga naroda, u poslanici upućenoj tom Saboru 23. veljače 1942. zaželio je, da Hrvatska bude dom, "u kome nalazi mogućnost uljuđenoga života svaki gost, u kome nalazi utočišta svatko, koga bilo kakova nepogoda ili nesreća nuka, da ostavlja svoje ognjište i da traži krova, rada i kruha, za se i za svoje potomke" (213).

O osobama, koje nisu Hrvati, a žive u Hrvatskoj, govorio je i na skupu hrvatskih učitelja u Zagrebu 10. svibnja 1943., poželivši, da im "u našoj zemlji bude dobro", da uživaju "sva prava čovjeka, sva prava državljanina", uz obećanje da će Hrvatska svakoga od njih prigrliti. Svakomu će se, kazao je, "u našoj zemlji osigurati život, osigurati mogućnost rada". Zato neka nitko takav "ne bude u bojazni, neka ne bude u strahu, nego neka bude siguran svoga opstanka i svoga kruha, ako bude hrvatsku zemlju i hrvatske državne zakone poštivao, i ako bude na dobro hrvatske zemlje i hrvatskoga naroda radio", bile su njegove zaključne riječi. A učitelje, koji nisu hrvatske narodnosti, a budu časno ispunjavali svoju dužnost, izjavio je, da će državna "vladavina nagraditi, kao i svakog Hrvata"(214). U svome pak govoru, što ga je održao 7. siječnja 1944., dakle na 15. obljetnicu osnutka Ustaškoga pokreta, istakao je, da "nitko od nas ne želi niti će ni pokušati, da bilo koga u našoj zemlji asimilira" i da "svakoga, tko u našoj zemlji živi, a tko Hrvat nije, želimo poštivati, želimo ljubiti i učiniti dionikom svih naših dobara"(2l5).

No, Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu se zaustavljali na ovim miroljubivim i humanim izjavama, nego su u skladu s njima poduzimali i određene konkretne političke korake. Tako je, na primjer, odredbom Ministarstva unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske od 14. svibnja 1941., br. 266l, određeno, da se Crnogorci "imadu smatrati pripadnicima jednog prijateljskog naroda" pa se prema tomu "mogu slobodno kretati i obavljati svoje poslove, te dobivati namještenje, iako su pravoslavni"(2l6). Jednako je takav prijateljski odnos bio prema Macedoncima i Bugarima. Pa u samomu vrhu hrvatske državne i vojničke vlasti, ili društvenoga života uopće, bio je znatan broj Srba, Židova i pripadnika drugih stranih naroda, od kojih se neki čak nisu ni rodili ni odrasli u Hrvatskoj, kao što su Narcis pl. Jeszensky, ustaški pukovnik, i Jimmy Lyggett, izbornik hrvatske boksačke reprezentacije, inače američki Crnac. Svi ovi konkretni slučajevi i izjave čine jednu cjelinu s 11. točkom Ustaških načela, a oni nedvojbeno potvrđuju, da Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu bili ni nacionalno isključivi ni ksenofobični a ni rasistički usmjereni.

Hrvatski, a ne antijudaistički pokret

Ovim se ne želi poricati, da su se na hrvatskome državnom području događale ratne strahote, koje su pogađale sve njegovo pučanstvo, bez obzira na njihovu vjersku i narodnosnu pripadnost i političko uvjerenje. Utvrđivanje uzroka i opsega tih strahota prelazi okvire ove rasprave, pa se zato ovdje o njima ne će raspravljati. No, već sada se može izreći tvrdnja, bez bojazni da će je objektivna povijesna znanost demantirati, da je težište hrvatske državne represije bilo usmjereno prema rušiteljima hrvatske države.

Ali, pozivajući se ne samo na 11. točku Ustaških načela, nego i na memorandum "Hrvatsko pitanje" i na neke letke, u kojima je, uz ostalo, sadržana i poneka protužidovska nota, jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija tvrdi, da je Ustaški pokret i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i prije njezine uspostave zastupao rasističko stajalište. Pisanje toga memoranduma Pavelić je završio 28. listopada 1936., a zatim ga je uputio Trećemu Reichu. U njemu se, između ostaloga, tvrdi, da se "u Hrvatskoj nalazi skoro sveukupno novčarstvo i gotovo sva trgovina", te sveukupno novinstvo u židovskim rukama, a židovstvo se kao element potpuno odan jugoslavenstvu i jugoslavenskom državnom jedinstvu označava kao jedan od četiri neprijatelja Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta, a time i hrvatske državne nezavisnosti.

Kako je u središtu kritike upravo taj memorandum(2l7), potrebno se je ukratko osvrnuti na nj i na odnos Židova prema borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Već na početku valja naglasiti, da svaki antisemitizam ili antijudaizam nije nužno i rasizam. U monarhističkoj Jugoslaviji je hrvatski narod bio politički, kulturno, gospodarski, vjerski i na svaki drugi način obespravljen, pa čak nije bilo priznato da postoji kao narod. U gomilama je bio zatvaran, batinan, a pogotovo za vrijeme šestosiječanjske diktature, i ubijan, pa nije smio ni spominjati vlastito nacionalno ime ili upotrebljavati svoju zastavu. Zbog toga se je on kroz cijelo vrijeme postojanja te države borio protiv nje, ne priznajući ni Vidovdanski ustav ni stanje stvoreno šestosiječanjskom diktaturom. Elementarna je bila dužnost Židova solidarizirati se s patnjama i opravdanim težnjama hrvatskoga naroda, među kojim su živjeli i svoj kruh zarađivali. U to vrijeme tek oko petnaestak posto Židova bili su tzv. asimilanti, deklarirajući se Hrvatima ili Jugoslavenima, a ostali, njih oko osamdeset i pet posto, bili su pristaše cionizma, dakle židovskoga nacionalizma. To proizlazi iz rezultata za Gradsko zastupstvo grada Zagreba. Ti rezultati su reprezentativni, jer je u Zagrebu tada živjela gotovo jedna petina svih Židova na području današnje Republike Hrvatske, a na tim izborima su nastupali sa svojom posebnom listom. Godine 1920. cionistička lista dobila je oko 60 posto židovskih glasova, godine 1921. oko 72 posto glasova, godine 1925. oko 88 posto glasova, a godine 1927. oko 82 posto glasova Židova (218). Cionisti su od 1917. pa do podkraj ožujka 1941. izdavali u Zagrebu novine "Židov", koje su bile njihovo glavno glasilo na području cijele Jugoslavije. Stoga su politička stajališta iznesena u "Židovu" u stvari stajališta apsolutne većine Židova u hrvatskim zemljama. U tim novinama za gotovo dvadeset i pet godina izlaženja nema ni jednoga članka o gospodarskoj pljački hrvatskih zemalja, što bi u normalnim prilikama moralo i Židove pogađati, a kamoli o progonu Hrvata. Od svoga prvog broja "Židov" prihvaća jugoslavensko političko stajalište.

U mjesecu rujnu 1917., kad se još nije ni znalo da će Jugoslavija biti stvorena, u njemu piše, da taj "list hoće da bude tribina židovskog naroda Jugoslavije", jer "židovski narod Jugoslavije treba" takovu tribinu. U njemu se u tim godinama nalazi posebna rubrika pod nazivom "Vijesti iz jugoslavenskih zemalja"(2l9). Židovski su predstavnici s oduševljenjem prihvatili rad na stvaranju Jugoslavije i pozvali svoje sunarodnjake, da "svaki, prema svojim silama, što više doprinese za Narodno vijeće SHS", a kada je ona stvorena, poslali su oduševljene brzojavne pozdrave regentu Aleksandru i jugoslavenskoj vladi(220). Prihvaćajući državni i nacionalni unitarizam, u "Židovu" je pozdravljeno donošenje Vidovdanskoga ustava, iako suprotno volji hrvatskoga naroda, koji je bio sveden na razinu plemena. Naime, prema članku "Ustav je izglasan", "država treba da zna samo za građane, a ne smije da zna za plemenske, rasne, vjerske diobe i takmičenja"(221). Za dr. Aleksandra Lichta, istaknutoga židovskog prvaka iz Zagreba, Srbija je, kako on, u svojoj opčinjenosti njome, 1923. piše u članku "Političko opredjeljivanje", Pijemont Jugoslavije, ona je "bila istinski demokratska i istinski širokogrudno - snošljiva". U srpskomu vojniku je vidio "pobjednika iza herojskoga stradanja, gdje ulazi u širu otadžbinu kao zaštitnik reda, bdijući da mu anarhija ne razori djelo pobjede". Ali, prema Lichtu, tom vojniku, koji je "ujedinio troimeni narod, nijesu političari i državnici dali", da "rasije cijelom državom sjeme, niklo na tlu seljačke Srbije: sjeme široke seljačke snošljivosti". Zato je "zmajsko sjeme plemenskih, nacijskih, vjerskih i klasnih razdora, niklo u rasadištima jedne oborene države", dakle Austro-Ugarske, "rasijalo se i širilo korov na sve strane"(222). Aluzija je vrlo jasna: ovaj hvalospjev Srbiji istodobno je optužba Hrvata, što se bore - za svoju slobodu. Inače, "Židov" je koristio svaku priliku, da piše hvalospjeve kralju Petru I. i kralju Aleksandru i ostalim članovima dinastije Karađorđevića, istodobno odobravajući njihovu politiku. Tako, na pr., kralja Petra I. je nazivao Velikim, Herojem, Oslobodiocem i sl. Kralja pak Aleksandra je proglasio "zaštitnikom malih i slabih", što mu je tobože pribavilo "ljubav i odanost sviju podanika". U tome "Kralju, koji se sav predao službi naroda", kako je povodom kraljeva rođendana u prosincu 1933. pisao "Židov", "Jugosloveni nalaze i svoga vođu koji će brod", misli na Jugoslaviju, "provesti kroz sve bure i kroz sve klisure". U tim hvalospjevima se je ponekada znalo izgubiti svaki osjećaj za mjeru, pa se je otvoreno, javno i sa zanosom veličalo njegovo velikosrpstvo, kao što je to bilo neposredno nakon marsejskoga atentata, kada se je pisalo, da su "u njemu oličene sve naslijeđene odlike po kojima je i On, poput njegovih pređa, bio istinski Vođ naroda, koji će mu obnoviti Dušanovo carstvo i, više od toga, izvesti ga iz teritorijalne i duhovne rasparčanosti u htijenje i ostvarenje Njegova jedinstva"(223). I tako dalje u nedogled.

Kao što je "Židov" odobravao i sve ostale Aleksandrove političke postupke, tako je bilo i sa šestosiječanjskom diktaturom, bez obzira na hrvatske živote, koji su pali kao žrtva te diktature. U članku "Dani slavlja", objavljenom krajem lipnja 1934. povodom 20. obljetnice prenošenja kraljevske vlasti na kralja Aleksandra, opravdavano je uvođenje diktature međusobnim stranačkim borbama, koje su "upropaštavale blagostanje i budućnost Kraljevine", pa je "odlučnim zahvatom Kralja Aleksandra bilo spašeno jedinstvo i opstanak Jugoslavije, sagrađene na stoljetnim nadama i mnogostrukim žrtvama nebrojenih generacija". Iako je svakomu odmah bilo jasno, da je cilj te diktature skršiti odpor hrvatskoga naroda protiv tuđinske vlasti, što su svakodnevni događaji potvrđivali, prema tvrdnjama iznesenim u "Židovu" "zahvat Kralja Aleksandra 6. januara 1929. razlikuje se od mnogih drugih evropskih diktatura i vanparlamentarnih vladavina time što cilj toga zahvata nije bio u jednostranom socijalnom usmjerivanju državnog života, u ugušenju i tlačenju izvjesnih narodnih redova i staleža u korist samo nekih privrednih grupa, nego jedino u političkom razbistrenju državnih odnosa, zamućenih partijskim borbama, hranjenim preživjelim plemenskim sentimentima, poticanim često od neprijateljskih vlasti". Naravno, diktatorima su uvijek krivi drugi. Ali govoreći o "preživjelim plemenskim sentimentima", pisac je i nehotice priznao, da je cilj diktature uništiti postojeće narode u korist velikosrpstva. Krajnje je bio licemjeran, kada je pisao, da ta diktatura omogućuje u Jugoslaviji "slobodan društveni razvitak i socijalno takmičenje svih konstruktivnih snaga". Međutim, on je sigurno dobro poznavao stanje i raspoloženje u židovskim redovima, pa mu treba vjerovati, da u tomu tobože "tihom, ali plodnom radu svagdje učestvuju i jevrejski građani Kraljevine"(224).O uvođenju šestosiječanjske diktature slično se je pisalo u "Židovu" i nekoliko dana nakon marsejskog atentata u posebno tiskanomu kraljevu životopisu, u kojem se je opravdavao njegov nasilnički čin od 6. siječnja 1929.(225).

Sve u svemu, hrvatski su Židovi svakom zgodom, na mnoštvo načina, pokazivali, da čvrsto stoje uz Jugoslaviju i da prihvaćaju lažni jugoslavenski mit, prema kojemu je 1. prosinca 1918. "ostvaren davnašnji san i ideal najvećih i najbistrijih političkih duhova Srba, Hrvata i Slovenaca: ujedinjenje u okviru jedne državne cjeline" i da je u začetku Jugoslavije bila "misao o slobodi, o toleranciji, o građanskim, vjerskim i ljudskim slobodama"(226), kako je zanosno pisalo u "Židovu" povodom 20. obljetnice stvaranja Jugoslavije. U svezi s ovim, potrebno je upozoriti na jednu činjenicu: Židovi u svijetu su običavali u Palestini zasaditi šumu i nazvati je imenom nekoga svoga narodnog velikana ili pripadnika stranoga naroda, osobito zaslužnoga za židovstvo. Da bi se što više iskazala ljubav i poštovanje prema dinastiji Karađorđevića, Savezno vijeće Saveza cionista Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca zaključilo je početkom prosinca 1927. da se u čast kralju Petru I. u Palestini zasadi Šuma Kralja Petra Velikoga Oslobodioca. A u prosincu 1934. Savez cionista je odlučio, da se zbog istih razloga, također u Palestini, ali u blizini Nazareta, zasadi Gora Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja(227).

No, bitno je drugčiji bio njihov odnos prema onim Židovima, koji su radili i borili se u korist hrvatskoga naroda i zbog toga stradavali. Takvi su bili izopćenici među cionistima. Tu se naročito misli na poznate pravaške političke prvake dr. Josipa Franka, dr. Ivicu Franka i dr. Aleksandra Sachsa - Petrovića, koje u "Židovu" nazivaju izdajicama odnosno osobama poznatima po zlu(228).

Ovakva politička stajališta donosila su Židovima i materijalnu korist. Poznato je, da se je jugoslavenski režim služio i gospodarskim sredstvima u težnji, da skrši hrvatski odpor svojoj politici. Uz ostalo, išao je svjesno za uništenjem hrvatskih tvrtki i prenošenjem kapitala u Beograd. Kao primjer za to najbolje može poslužiti stanje u bankarstvu. Kada je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb je bio središte novčarstva u državi. U njegovim bankama nalazilo se je oko četrdeset posto ukupnoga posebničkog (privatnog) kapitala. Pribrojivši ovomu i ostale hrvatske gradove, to je sačinjavalo njegovu premoćnu apsolutnu većinu. Državnom politikom prouzročen je godine 1931. slom mnogih hrvatskih novčanih zavoda i prenošenje novčarstva u Beograd kao njegovo središte(229). Koliko je državna vlast izravno pomagala židovski kapital zbog njegove političke povezanosti s velikosrpskim krugovima, teško je sa sigurnošću reći. Ali mu je pogodovala i privilegirala ga samim time, što ga nije svjesno uništavala kao hrvatski. To je svakako bio jedan od razloga, da se je, prema nekim procjenama, oko 65 posto kapitala u Jugoslaviji nalazilo u židovskim rukama(230). Ta činjenica i cjelokupna, već opisana protuhrvatska politika velikoga dijela cionistički raspoloženoga židovstva u Jugoslaviji izazvala je nezadovoljstvo u hrvatskim narodnim redovima.

NADBISKUP STEPINAC PREMA USTAŠKOM POKRETU

U Pavelićevu memorandumu "Hrvatsko pitanje" ta politika je konkretno navedenim činjenicama potvrđena. Te činjenice su podudarne s mnogim člancima sadržanim u glasilu "Židov". Prema tomu, taj memorandum nije nikakav programatski antisemitski spis nego predstavka, kojom se Ustaški pokret obraća jednoj suverenoj državi, upoznajući je sa svojim političkim stajalištima i ciljevima i sa stanjem u svojoj domovini, želeći zadobiti njezinu naklonost. Kako se židovstvo, koliko se može suditi po javnim istupanjima njegovih predstavnika, nikada nije desolidariziralo s protuhrvatskim režimom ili se na bilo koji način ogradilo od njega, nego ga je hvalilo i podupiralo, ono se je u hrvatskoj javnosti s razlogom moglo doživljavati kao strano tijelo i neprijatelj hrvatske državne nezavisnosti. Iznošenje takvog shvaćanja u "Hrvatskomu pitanju" i poneke protužidovske note u nekoliko letaka nije nikakav antisemitizam, ako se pod tim misli na mržnju prema bilo komu, a pogotovo nije rasizam. To je bila prirodna, normalna i očekivana reakcija ugroženoga naroda na postupke, kojima mu se je dovodio u pitanje opstanak. Brakovi nekih ustaških prvaka sa Židovkama dokazuju, da taj pokret nije bio opterećen rasizmom.

Odnos Ustaškoga pokreta prema Židovima nedvosmisleno je razjasnio Budak, kada je, izdajući tjednik "Hrvatski narod", u lipnju 1939. napisao: "Tjednik 'Hrvatski narod' nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju, pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim, da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova ..."(231). To liberalno stajalište, u komu nema ni trunka antisemitizma ili rasizma, bilo je, na žalost, izmijenjeno u praktičnoj politici za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. O tomu, dakle i o razlozima promjene te politike, govorit će se u idućem dijelu knjige. Da je do toga došlo pod inozemnim, sigurno njemačkim, pritiscima, za sada će se navesti samo svjedočanstvo bl. Alojzija Stepinca, kojemu je teško poricati istinoljubivost. Na ispitivanju pred OZN-om u Zagrebu 20. svibnja 1945. on je izjavio, da je prigovorio Paveliću zbog rasnih zakona, zahtijevajući od njega, da ukine "tu sramotu, koja sigurno nije nikla iz hrvatske duše", na što mu je Pavelić odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji"(232). Ovim je sve rečeno. Ali ni tada se političke mjere protiv Židova nisu opravdavale rasnim teorijama nego njihovim navodno nesocijalnim ponašanjem u društvu. Na tomu se je temeljila antisemitska promidžba.

Dakle, izuzevši antisemitizam, koji mu je bio nametnut za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, Ustaški pokret nije imao ni jedne dodirne točke s fašizmom i nacionalsocijalizmom. Svaka eventualna sličnost je prividna, jer potječe iz bitno različitih motiva i u bitno različitim okolnostima. Na to je mislio i prof. Aleksandar Seitz, visoki hrvatski državni dužnosnik, kada je u Karlovcu 8. kolovoza 1943. izjavio, da je pogrješno "naš vladavinski sustav prosuđivati po tome, kako se on očituje u ovako teškim prilikama", misleći pri tomu sigurno na rat(233). Sve će to potvrditi i drugi dokazi, koji se navode.

Neuspjeh borbe demokratskim sredstvima

Emigriravši iz Hrvatske u siječnju 1929., Pavelić je otišao u demokratsku Austriju, a ne u fašističku Italiju, i nastanio se je u Beču, odakle je namjeravao povesti borbu za rušenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za uspostavu slobodne i nezavisne hrvatske države. Tek kada je 25. rujna 1929. izgnan iz Austrije, otišao je preko Njemačke u Italiju, s kojom ga, očito je, nisu vezale nikakve posebne, pa ni ideološke simpatije. U svome političkom radu povezivao se je sa svima onima, za koje je mislio, da mu mogu ili da su mu spremni pomoći u rušenju jugoslavenske države i oslobođenju hrvatskoga naroda, bez obzira na njihova ideološka shvaćanja. U tu svrhu odmah nakon stvaranja te države počeo je održavati stalne sveze sa skupinom hrvatskih časnika u Beču (Sarkotić, Duić, Perčević), koji su opet bili povezani s austrijskim i mađarskim političkim krugovima. Godine 1927. osobno se je povezao 26. lipnja s Italijom, 29. listopada s Mađarskom, a početkom prosinca s Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO), kojoj je stajao na čelu Vančo Mihajlov. Dana 19. travnja 1929. došao je s Gustavom Perčecom u Sofiju, na poziv Makedonskoga nacionalnog komiteta, s kojim je sutradan, 20. travnja, u mjestu Banki, kraj Sofije, podpisao sporazum o zajedničkoj borbi za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku i Macedoniju. Slične sporazume podpisao je u ime Ustaškoga pokreta 17. ožujka 1933. u Budimpešti s Kosovskim komitetom, kojega je predstavljao Hasan-beg Priština, a 24. srpnja 1933. u Zuerichu s Mađarskom revizionističkom ligom, u ime koje je nastupio dr. Tibor Eckhardt.

Nasuprot tomu, nacionalsocijalistička Njemačka je sustavno progonila ustašku emigraciju i onemogućavala joj rad. Dr. Branimir Jelić tvrdi, da ga je Gestapo pozivao i zatvarao "bar četrdeset do pedeset puta, a od toga u toku jedne godine" bio je dvadeset pet puta zatvoren i osam puta je stupio u štrajk glađu(234). O onemogućavanju ustaške djelatnosti govore i njemački diplomatski dokumenti. U pismu, što ga je njemački državni tajnik dr. Lammers poslao 30. studenoga 1933. Rosenbergu, poglavaru vanjskopolitičkoga ureda NSDAP-a, a u kojemu se traži, da dužnosnici NSDAP-a ne ometaju zabranu izlaženja ustaških novina, izričito stoji: "Reichskanzler je, kako znate, iz ideoloških razloga protiv bilo kakvih pomaganja i podupiranja emigranata". U okružnici njemačkoga ministarstva vanjskih poslova, poslanoj raznim njemačkim poslanstvima 27. i 29. listopada 1934. u svezi s marsejskim atentatom, također se izričito tvrdi: "Hrvati nisu nikada primili nikakve financijske pomoći od bilo kojeg njemačkog ureda. Naprotiv, njemačka i jugoslavenska vlada surađivale su uvijek protiv hrvatskih emigranata"(235). I sama Italija je prema njima dvolično postupala. Kad god je mislila, da se može sporazumjeti s Jugoslavijom, zabranjivala je rad Ustaškoga pokreta, a ustaše je, uključivši i samoga Pavelića, zatvarala, slala u zatočeništvo i raseljavala po Italiji, tako da ne mogu doći u svezu jedan s drugim. Prema tomu, niti su Pavelić i Ustaški pokret najprije i isključivo tražili oslonac u fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, niti su im ga ove širokogrudno davale. Bilo je upravo obratno. Po dolasku u emigraciju Pavelić se je najprije, krajem srpnja godine 1929., obratio svjetskoj demokratskoj javnosti spisom "Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu". Spis je tiskan u New Yorku. U njemu je u kratkim crtama upoznao tu javnost s međusobnim odnosima Hrvata i Srba, položajem hrvatskoga i ostalih nesrpskih naroda pod srbijanskom vlašću, bezuvjetnim zahtjevom hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću, što je ujedno jamstvo mira na Balkanu, a time i u Europi, jer Srbija svojom šovinističkom i imperijalističkom politikom prema svim susjednim državama predstavlja trajnu pogibelj za taj mir(236). Dana 1. rujna iste godine uputio je apel Društvu naroda u Genevi, kojim ga upoznaje s nasiljima srbijanskih vlasti nad hrvatskim narodom, mogućnošću izbijanja oružanoga sukoba između Hrvatske i Srbije, ako se hrvatskomu narodu ne omogući ostvarenje prava na samoodređenje i odlučnim zahtjevom, "da oboružana snaga kraljevine Srbije isprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu", odklanjajući ujedno od hrvatskoga naroda odgovornost za posljedice, koje bi mogle nastati izbijanjem sukoba(237).

Nekoliko godina kasnije on se je opet, objavljivanjem spisa "Ekonomska obnova podunavskih zemalja", obratio svjetskoj, dakle i demokratskoj, javnosti. U njemu ističe, da je ekonomska obnova Podunavlja nemoguća bez političkoga rješenja, a toga opet nema bez uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države (238). U međuvremenu su se sa sličnim zahtjevima oglasile i hrvatske udruge iz inozemstva i to "Hrvatski savez" iz Serainga, Belgija, 3. studenoga 1931.(239), "Hrvatski domobran" iz Buenos Airesa 31. srpnja 1932. (240) i Liga za oslobođenje Hrvatske iz San Francisca 27. studenoga 1932. (241). Sve su te udruge bile usko povezane s Ustaškim pokretom. "Hrvatski savez" se je svojim zahtjevom obratio Društvu naroda, a Liga za oslobođenje Hrvatske senatskom odboru za vanjske poslove i državnomu tajniku Sjedinjnih Američkih Država, ministrima vanjskih poslova Engleske, Njemačke, Francuske, Italije, Bugarske, Mađarske i Austrije i senatoru Kalifornije s molbom, da se ta stvar iznese pred svjetski forum, što je u ono vrijeme moglo biti samo Društvo naroda. Na sve ove apele, prosvjede, rezolucije i predstavke Društvo naroda i svjetska demokratska javnost ostali su gluhi.

Otklon od totalitarnih idelogija

Tek nakon svega toga, kada je i Italija započela pregovore o zaključenju sporazuma s Jugoslavijom, a Pavelić, izišavši iz zatvora, kao i ostale ustaše stavljen u zatočeništvo i pod strogi policijski nadzor, zbog čega je zaprijetila propast Ustaškomu pokretu, on se je memorandumom "Hrvatsko pitanje" obratio nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. No, i ona je držala, da joj je korisnije prijateljstvo s Jugoslavijom, pa se na taj memorandum i na hrvatske težnje sve do podkraj ožujka 1941. nije ni osvrtala. Pavelić se je i na drugi način pokušao izbaviti iz izolacije koju mu je nametnula Italija. U veljači 1937. htio se je tobože radi specijalističkoga pregleda, prebaciti u Švicarsku, "ali su Talijani odbili njegov zahtjev da posjeti 'medicinskog' specijalista u Genčvi" (242.) Kada je riječ o spisima "Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu" i "Ekonomska obnova podunavskih zemalja", uočljivo je, da je Pavelić u njima doslovno slijedio način razmišljanja dr. Eugena Kvaternika. Kao što je Kvaternik pokušao zainteresirati Francusku za hrvatski problem i dobiti njezinu pomoć za uspostavu nezavisne hrvatske države, u promemoriji princu Jéromeu Napoleonu od 20. svibnja 1864. je dokazivao, da je nezavisna hrvatska država uvjet slave i veličine Francuske, tako je sada Pavelić u spomenutim spisima tvrdio, da je nezavisna hrvatska država jedino jamstvo mira, sigurnosti i napredka ne samo na Balkanu nego i u cijeloj Europi(243). Dakle, Pavelić i Ustaški pokret su u emigraciji težište svoje promidžbene djelatnosti usmjerili baš prema demokratskim državama i organizacijama, želeći zadobiti u prvomu redu njihovu naklonost, ali bez uspjeha. U tomu su slijedili hrvatske uzore, a nisu kopirali tuđe.

Gotovo od početka svoje djelatnosti Ustaški se je pokret izričito ograđivao od fašizma i nacionalsocijalizma. Tako je Ante Valenta, tajnik "Hrvatskoga domobrana" za Južnu Ameriku, pisao godine 1935. "da domobranstvo nema ništa zajedničkog ni sa fašizmom, ni s komunizmom, ni s kapitalizmom, ni sa klerikalizmom"(244). "Hrvatski domobran" je naziv, pod kojim je Ustaški pokret djelovao u Sjevernoj i Južnoj Americi. Pavelićeva izjava iz već spominjanoga letka iz 1937., da "Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske", u stvari je ograđivanje i od fašizma i od nacionalsocijalizma. No, Pavelić se je izričito ogradio od fašizma i u jednoj svojoj poruci u Hrvatsku godine 1938., u kojoj je rekao, da se treba "u svakoj djelatnosti i radu služiti ustaštvom a pobijati neprijateljski protivnički manevar, kojim oslobodilačku borbu i borce nastoje okrštavati sa frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati ljude i djela"(245). Tvrdeći da fašizam i nacionalsocijalizam odgovaraju samo duši talijanskoga odnosno njemačkoga naroda, od tih ideologija se je ogradio i Budak, kada je 1939. napisao, da "nitko ne bi uspio, da kod sebe uvede bilo fašizam bilo nacizam, jer ni jedna ni druga nauka ne odgovara duši nijednog drugog naroda", pa su zbog toga a ne zbog protivljenja vlasti propali pokušaji osnivanja tih pokreta kod drugih naroda(246). Ali jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija, koja se je bavila ovom problematikom, tvrdi, da se je Pavelić knjigom "Strahote zabluda", objavljenom 1937. u Italiji, deklarirao za fašistički sustav(247). To ne odgovara istini. U "Strahotama zabluda" Pavelić se bavi teorijom i praksom komunizma, kao najvećega ljudskog zla, pa se pita, kako mu se suprotstaviti. U suprotstavljanju komunizmu, po njemu, fašizam i nacionalsocijalizam su uspješniji od liberalne demokracije, koja omogućuje njegovo širenje. No, on ta tri sustava podrobno ne analizira pa se i ne opredjeljuje ni za jedan od njih(248).

Inače, mnogi su istaknuti ustaški dužnosnici krajnje se negativno izražavali o fašizmu i nacionalsocijalizmu. Dr. Julije Makanec je pisao, da je "fašizam pogazio slobodu pojedinca" i da će neki narodi "morati u krvi natrag osvajati slobodu, koje su se u teškim trenucima svoga kolektivnoga života odrekli"(249). Prof. Ivo Oršanić, kasnije upravni zapovjednik Ustaške mladeži, isticao je, da su svi nositelji totalitarizma (komunizma, fašizma, nacionalsocijalizma ) "nosioci zla i zločina" i da je svaki totalitarizam "negacija životnoga smisla, i prema tome apsurd"(250). Dr. Vilko Rieger, neko vrijeme pročelnik za promidžbu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tvrdio je, da "sva tri sistema, nacionalni socijalizam, fašizam i komunizam, nose despotske oznake, oni su diktatorski i autokratski", da nitko nema pravo svoj društveni poredak drugomu nametati, pa ni komunisti, fašisti i nacionalsocijalisti, i da je hrvatski narod protivan svakoj diktaturi(251). Franjo Nevistić, sigurno jedan od najpoznatijih ustaški orijentiranih sveučilištaraca uoči Drugoga svjetskog rata, iznosio je stajalište, da "njemački rasizam, koji je osnov cijelom naziranju nacionalsocijalizma i koji prožima duboko cijeli pokret, znači negaciju kulturne strane fašizma, negaciju momenata spiritualnosti i religioznosti", pa se poziva na ruskoga filozofa Berdjajeva, da je nacionalsocijalizam gori i od komunizma, a fašizam mu opet "svojom težnjom za socijalnim unitarizmom i totalitarizmom, pa svojim nekim supsidijarnim rekvizitima", koji se "uza nj redovno pojavljuju (militarizam, ekspanzivnost i t.d.), prijeti opasnošću da prekorači granice svoga socijalnog poziva na štetu lične slobode, koja je prvi preduvjet ljudske sreće uopće"(252). Takva shvaćanja bila su općenito raširena u ustaškim redovima, pa je to moralo izazvati nezadovoljstvo s Ustaškim pokretom šačice nacionalsocijalista, predvođene Stjepanom Bućem i Slavkom Govedićem, koja je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokušala osnovati nacionalsocijalističku stranku, ali su hrvatske državne vlasti to onemogućile, a kolovođe te zamisli su redarstveno nadzirale(253). Ali neprijateljstva između ustaša i tih nacionalsocijalista nisu se iscrpljivala samo u tome. Izgleda, da je ponekad među njima dolazilo i do fizičkih obračuna, koja su završavala smrću. Tako Hans Helm, njemački policijski attaché u Hrvatskoj, javlja svojoj središnjici u Berlinu, prema prijevodu na srpski jezik, da je 6. kolovoza 1942. ubijen "na ulici u Zagrebu Wilhelm Hamp, Folksdojčer i pripadnik Hrv. nac. socij. partije, od strane agenata ustaške policije". Izričito tvrdi, da je "u pitanju političko umorstvo, pošto su članovi ove, od Slavka Govedića rukovođene partije, zauzimali stav protiv tada postojećeg režima", a većina njih "sarađivala je obaveštajno tesno sa nemačkim ustanovama", a naročito sa samim Helmom (254). Dakle, Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski. To potvrđuje i činjenica, da se je bl. Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškomu pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu.

Stepinčev odnos prema Ustaškom pokretu

Cijelim Stepinčevim "Dnevnikom" rasute su misli, da su komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam, liberalizam i masonerija zlo za čovječanstvo. Zavisno o političkim prilikama i događajima, on jednom posebno ističe pogibelj od masonerije i liberalizma, a drugi put od nacionalsocijalizma ili pak od fašizma, ali komunizam mu je uvijek najveće zlo za ljudski rod. Za ovo bi se moglo navesti mnoštvo primjera, ali za odnos prema nacionalsocijalizmu i fašizmu dovoljan je samo jedan. Zajedno s još nekim hrvatskim biskupima Stepinac je od 3. do 12. studenoga 1938. posjetio ad limina Apostolorum Sv. Oca Pia XI. O njegovu razgovoru s papom Nežić je, između ostaloga, zabilježio: "Iz sveg razgovora vidio je nadbiskup, da je danas nacionalsocijalizam i fašizam osim boljševizma najgora stvar u očima sv. Oca"(255). A to je bilo i u njegovim očima, jer je on uvijek kao odani sin Katoličke crkve nepokolebljivo slijedio stajališta Sv. Stolice.

Budući da je Ustaški pokret djelovao tajno, Stepinac za dugo vremena nije stupio u dodir s njegovim predstavnicima niti je donosio sud o njemu. Hrvatsku seljačku stranku, koja je djelovala najprije polulegalno a zatim posve legalno, držao je stanovito vrijeme jedinim političkim predstavnikom hrvatskoga naroda, s njezinim se je prvacima, osobito s Mačekom, često susretao, to je bilježio u svomu "Dnevniku", u kojemu su sadržane i njegove ocjene o njihovu ponašanju i djelovanju. No, bez obzira što se je sav posvetio životu i radu Crkve i nije htio pripadati ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, on je pomno pratio političke prilike u Hrvatskoj, jer je to zadiralo u život njegova naroda, pa ni njemu, kao ni predstavnicima inozemnih država u tadašnjoj Jugoslaviji, nije moglo ostati nezapaženo političko rasploženje u Hrvatskoj.

KONAČNI RASKID S JUGOSLAVENSTVOM

Što su se Hrvatska seljačka stranka i Maček svojom politikom više približavali srpskim, pogotovo srbijanskim političkim krugovima, to se je hrvatski narod sve jače udaljavao od njih i bivao sve nezadovoljniji njihovom politikom, priklanjajući se Ustaškomu pokretu, koji je tako sve više rastao i postajao sve značajniji politički čimbenik. Hrvatski se narod nije zadovoljavao nikakvim polurješenjima, kao što su autonomija, federacija ili konfederacija u okviru Jugoslavije. On je htio živjeti u punoj slobodi u svojoj samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi, za što se nisu borili Maček i Hrvatska seljačka stranka ni bilo tko drugi, nego jedino Ustaški pokret pod vodstvom dr. Ante Pavelića. Pad popularnosti Hrvatske seljačke stranke i istodobno porast ugleda Ustaškoga pokreta naročito su bili vidljivi nakon stvaranja Banovine Hrvatske.

Jačanje Ustaškog pokreta

Ove političke promjene u hrvatskomu narodu uočili su kako inozemni diplomatski predstavnici, tako i domaći političari u tadašnjoj Jugoslaviji. Sir Donald Campbell, britanski poslanik u Beogradu, sredinom kolovoza 1940. u svomu polumjesečnom izvješću je javljao, da "u Hrvatskoj situacija nije sasvim jasna, ali izgleda da dr. Maček donekle gubi podršku zbog razočaranja među njegovim sljedbenicima koja rezultira iz političke suradnje u vladi sporazuma u kolovozu 1939." i da frankovci uz tobože aktivnu talijansku podršku donekle napreduju (256). Dva mjeseca kasnije, dakle sredinom listopada iste godine, Campbell je opet u svome polumjesečnom izvješću tvrdio, da "Hrvati počinju sumnjati u djelotvornost Sporazuma" zbog pretjeranih zahtjeva svojih vođa, koji tako "olakšavaju posao talijanskim zaštitnicima", kako on to zlobno naziva, "Pavelićeve propagande koja napada samo načelo Sporazuma i nastoji postići odvajanje od Srbije, dok dr. Maček pomalo gubi podršku"(257). Prema izvješću njemačkoga diplomata Ulricha von Hassella, što ga je poslao svojoj vladi sredinom studenoga 1940., "Maček kao sadašnji vođa Hrvata saglasio se sa zajedničkom državom", ali je "zbog ulaska u vladu izgubio na terenu u odnosu na separatiste"(258), dakle ustaše. Kako tvrdi prof. Boban, još "podkraj studenog 1939. njemački povjerenik u Jugoslaviji izvještavao je o jakoj unutrašnjoj opoziciji protiv Mačeka, koju čini nacionalistička grupa oko Pavelića", a koja "postavlja mnogo veće zahtjeve, do samostalne hrvatske države". Po mišljenju istoga povjerenika, navodi dalje Boban, "Pavelićeva grupa ima mnogo pristalica, naročito među omladinom"(259). Lane, američki poslanik u Beogradu, kaže Boban, "izvještavao je da frankovačka aktivnost na selima protiv Mačeka nije bez uspjeha, ali se vjeruje da Maček i dalje ostaje neosporni vođa HSS"(260). Slično su o političkim prilikama u Hrvatskoj odpravniku poslova slovačkoga poslanstva u Beogradu govorili slovenski političari dr. Fran Kulovec i dr. Miho Krek(261), ali i dr. Anton Odić, šef Mačekova kabineta(262).

Dakle, iz svih tih izvješća jednoglasno proizlazi, da Mačekov utjecaj u hrvatskome narodu opada, a Pavelićev i ustaški raste. Dio tih izvješća naglašava, da porast Pavelićeva i ustaškoga utjecaja nije takav, da bi mogao ugroziti vodeći položaj Mačeka i Hrvatske seljačke stranke u hrvatskomu narodu. Prema tim tvrdnjama valja biti krajnje oprezan, jer potječu od osoba, koje su bile vrlo zainteresirane za opstanak Jugoslavije.

Stepinčev "Dnevnik" pruža daleko više podataka o političkim prilikama u Hrvatskoj nego li izvješća inozemnih diplomatskih predstavnika. Bl. Alojzije Stepinac je svakodnevno bio u dodiru s ljudima iz svih hrvatskih društvenih slojeva, s njima je razgovarao i te razgovore i događaje su on ili njegov ceremonijar, a od 28. ožujka 1941. i njegovi tajnici, sustavno unosili u "Dnevnik". Kako nije pripadao ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, a "Dnevnik" je pisan za vlastitu upotrebu a ne za javnost, njegovi podatci o političkim previranjima u hrvatskomu narodu daleko su cjelovitiji i objektivniji. Značajno je za taj "Dnevnik", da iz njega neprekidno proizlazi Mačekov paničan strah, da će mu vodeći politički položaj preoteti ne samo Ustaški pokret nego čak i Katolička crkva. No, njegova nagodbenjačka politika, koja ga je često dovodila u nemoguć položaj, neminovno je, barem što se tiče Ustaškoga pokreta, k tomu vodila. Opisujući kako je 5. siječnja 1937. Stepinca posjetio dr. Ilija Jakovljević, urednik "Hrvatskog dnevnika", glasila "Hrvatske seljačke stranke", koji se je došao tobože zanimati, kako stoji stvar sa zaključenjem konkordata, dr. Nežić je zabilježio, da su nadbiskup i on posumnjali, da bi to bio pravi razlog njegova dolaska, pa su zaključili, "da se ili "Hrv. Dnevnik" kao takav ili (ako je došao u ime dra Mačeka ili Selj. Stranke) boje vrlo druge hrv. grupe Starčevićanaca koji iz dana u dan dobivaju sve više na terenu".

Potrebno je napomenuti, da se pod izrazima starčevićanci, frankovci, hrvatski nacionalisti i separatisti, koji se ponekada susreću u "Dnevniku" čak jedan uz drugi, razumijevaju sljedbenici dr. Ante Pavelića, pa time i pripadnici Ustaškoga pokreta, bez obzira jesu li ili nisu položili ustašku prisegu. Dakle, iz Nežićeve se zabilješke vidi, da su ustaše već prije toga počele u narodu brojem naglo rasti. Riječi "koji iz dana u dan dobivaju sve više na terenu" nikako se ne mogu drugčije shvatiti. Nežić uz to bilježi i svu težinu Mačekova položaja, u koji se je doveo svojom politikom: "Jasno je da je situacija za Mačeka vrlo teška: Ako se odluči za ulaz u vladu, pogibelj je da će ga minirati frankovci i starčevićanci, ako pak nejde (!), nema izgleda da bi pasivnom politikom mogao što postići budući se Stojadinović nagodio manje više sa svim susjednim državama"(263).

Na žalost, Maček je nastavio s politikom spašavanja Jugoslavije, pa su samo zbog toga srbijanski političari pristali na stvaranje Banovine Hrvatske kao na privremeno rješenje, dok ne mine ratna pogibelj. Ali je to morao platiti daljim padanjem svoga ugleda u narodu. Naime, 28. srpnja 1937., dakle nešto više od dvije godine prije nastanka Banovine Hrvatske, u "Dnevniku" je zapisano, da se je Hrvatska seljačka stranka "zamjerila hrvatskoj inteligenciji", pa se je "dobar dio Hrvata, a napose omladine okupio oko radikalno - hrvatske ideologije", odnosno "da se mladež zanosi dr. Antom Pavelićem"(264). Umjesto da iz ovakvoga raspoloženja među narodom izvuče potrebne zaključke i promijeni politiku, Maček je ustrajao na svomu političkomu putu, što je kasnije dovelo do Banovine Hrvatske i obrane Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu. Uz to je bio vrlo isključiv prema drugčijemu političkom mišljenju, pa je povodom toga 17. ožujka 1938. navedeno u "Dnevniku", "da HSS teško podnosi bilo kakvu kritiku svoga rada, što sigurno nije najbolji znak, da su prilike tamo zdrave"(265). Kako je već rečeno, Banovina Hrvatska nije ispunila očekivanja ni nadbiskupa Stepinca ni onoga dijela hrvatskoga naroda, koji se je nadao, da će u njoj doći do poboljšanja hrvatskoga narodnog položaja, pa je sve više raslo razočaranje u Mačeka i Hrvatsku seljačku stranku, a povjerenje u Pavelića i Ustaški pokret. To je zapazio i sam Stepinac, pa je u "Dnevnik", što ga je opet počeo voditi, 28. studenoga 1939. pribilježio, kako čuje, da Pavelić "sve više dobiva pristaša", a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku "opozicija pak raste iz dana u dan" i da ne zna "kako će to svršiti"(266). Politička raslojavanja u hrvatskomu narodu su se ubrzo nastavljala, a ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. Na to su utjecala i vanjskopolitička zbivanja, koja su rušila nepravedni i hrvatskomu narodu nametnuti versailleski poredak. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost", pitajući se, "tko da ih ukroti (ukori? - op. I. G.) nakon što su doživjeli tolika žalosna iskustva sa raznim organizacijama HSS", a zatim je nastavio: "Činjenica je da su komunisti uvijek i svuda glasali za HSS gdje nisu nastupili sami a katolička crkva nema većeg protivnika nego je komunizam", da bi na kraju naglasio:"Žučljiva borba između nacionalista (Pavelić) i HSS (Maček) i dalje se nastavlja kako svjedoči ovaj letak", kojim ustaše napadaju Krnjevića, glavnoga tajnika Hrvatske seljačke stranke(267).

Stepinčev strah od unutarhrvatskog sukoba

Bez obzira na to što nije ni sam odobravao politiku te stranke, Stepinac se nije javno izjašnjavao ni za ustašku političku koncepciju. Kao crkveni velikodostojanstvenik htio je ostati po strani, izvan tih stranačkih sukobljavanja, kao što je to sam naveo u "Dnevniku" 7. ožujka 1940.: "Jasno je da se ja kao predstavnik Crkve ne mogu miješati u te političke stranačke akcije hrvatskih grupa makar se trude i HSS i Frankovci i Starčevićanci da se izjasnim za njihovu orijentaciju"(268). Ali poznajući jedne i druge, on se je bojao sukoba između HSS-ovca i ustaša. Ustaše su se zaista neustrašivo borile za hrvatsku državnu nezavisnost i vjerovali su, da će im uspjeti ostvariti taj san mnogih hrvatskih naraštaja, odnosno kako je to navedeno u "Dnevniku" 22. srpnja 1940.: "Naši nacionalisti su uvjereni da će dobiti slobodnu Hrvatsku"(269). Uostalom žrtve se mogu podnositi samo za ono, u što se vjeruje, da je ostvarivo. Koliko su pak oni bili spremni na svaku žrtvu za ostvarenje toga cilja, toliko je banovinska vlast bila ne samo spremna nego je i primjenjivala represiju (zatvore, logore, zabranu tiska i sl.), da ih u tome spriječi. No, ideja je jača od svake sile, pa je tako bilo i u ovomu slučaju. A Stepinac se je bojao, da će u tomu sukobu između ustaške ideje i HSS-ovske sile doći do krvoprolića u hrvatskome narodu, pa je, sav očajan takvim stanjem stvari, u "Dnevniku" 29. kolovoza 1940. zabilježio, kako se boji, da će kod rješenja hrvatskoga pitanja "teći hrvatska krv", jer ne vjeruje, "da će HSS pustiti vlast iz ruke bez ikakve oporbe Paveliću i nacionalistima"(270).

Ipak, krvoproliće je, barem uoči rata i u prvim ratnim danima, bilo izbjegnuto. Dana 20. siječnja 1941. k Stepincu je, kako stoji u "Dnevniku", došao dr. Mile Budak i zamolio ga, da utječe na "bana Šubašića neka ne kuša ostvariti namjeru sa koncentracionim logorom, jer bi moglo doći do strašnog ubijanja među Hrvatima". Stepinac je obećao, da će to učiniti, ali je rekao, da ne zna "kakav će biti uspjeh, jer predstavnici HSS počinjaju sve veće pogreške iz dana u dan"(271). Unatoč pokušajima, da utječe na bana, Stepinac nije mogao ništa postići, pa su osnovani sabirni logori, u koje su vlasti Banovine Hrvatske, koje su potjecale iz redova Hrvatske seljačke stranke, zatočile nepoćudne im ustaše, ali, na sreću, do pokolja nije došlo ni tada ni kasnije. Naime, nadbiskup je posjetio bana i 3. travnja 1941. i zamolio ga, "da pusti iz internacije zatvorene nacionaliste, da ih Srbi ne bi poubijali kao što se groze". Na Mačekov nagovor ban je pristao, "da najprije stavi tamo pouzdane hrvatske žandare", a da zatim ustaše "za par dana premjesti opet u Lepoglavu i onda pusti kući"(272). I tako pokolja u travanjskim danima 1941. zaista nije bilo.

Ove, ali i druge, prije spomenute, bilješke iz "Dnevnika" pokazuju, da je u zadnjih pet - šest godina prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske Ustaški pokret bio u stalnome porastu, a Hrvatska seljačka stranka u opadanju. Sadržaj bilješki je u tome dijelu podpuno podudaran s izvješćima inozemnih diplomatskih predstavnika i izjavama nekih slovenskih i hrvatskih političara, pa je nedvojbeno istinit i vjerodostojan. Kako se ti podatci iz "Dnevnika" odnose na dulje vremensko razdoblje nego navedena izvješća i izjave, oni pružaju cjelovitiju sliku o političkim previranjima u hrvatskomu društvu. Budući da se u njima često govori, da ustaše "iz dana u dan sve više dobivaju na terenu" i slične riječi, s pravom se može zaključiti, da je za vrijeme Banovine Hrvatske Ustaški pokret bio ne samo respektabilan politički čimbenik, nego ravnopravan Hrvatskoj seljačkoj stranci, pa možda čak i jači od nje. U tome nikoga ne smije zavesti u zabludu plebiscitarna podpora Mačeku na parlamentarnim izborima 11. prosinca 1938., jer glasovi, koji su pali za Mačekovu listu, nisu bili glasovi za Mačekovu politiku nego protiv politike beogradskih režima, odnosno, kako je to pisalo u studenome 1938. ustaško glasilo "Hrvatski politički vjesnik": "Svi ćemo glasati za listu dra Mačeka, ali time ne odobravamo njegovu politiku niti dajemo povjerenje vodstvu HSS. (...) Mi glasujemo protiv postojanja ove države i njenih granica. (...) Između više zala treba birati najmanje"(273). Prema tome, Ustaški pokret je bio glas znatnoga dijela hrvatskoga naroda, pa je Stepinac o toj činjenici morao voditi računa.

Povoljne ocjene ustaša

Naravno, kao što su pratili izjave i ponašanje prvaka Hrvatske seljačke stranke i pisanje njihovih novina, tako su to isto nadbiskup i njegovi suradnici činili i u pogledu Ustaškoga pokreta. I dok su s Hrvatskom seljačkom strankom bili gotovo u stalnomu sukobu, s Ustaškim pokretom je stvar bila posve drugčija. Ustaškim stajalištima i ponašanjem Stepinac je bio vrlo zadovoljan. Povodom jednoga Budakova članka u "Hrvatskomu narodu", on je u "Dnevniku" 26. siječnja 1940. zapisao: "Veseli me ova izjava 'Hrvatskog naroda' iz koje izvire sigurno dobra volja i pijetet prema vjeri otaca"(274).

Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva puna sata. Budak je na nj ostavio izvanredan dojam. I dok mu je Maček "jedan pravi kumek", za Budaka je u "Dnevniku" istoga dana napisao, da se u njemu "krije čestita hrvatska duša". U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da "današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma". Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: "Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše - op. I. G.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. Ali sam naglasio i to da ja ne mogu biti član ni jedne ni druge stranke nego želim biti izvan stranačkih sporova i pomoći sve koji žele dobro našem narodu. Vremena su strašna uistinu". Pri tomu je mislio na nadolazak ratne kataklizme i na pogibelj od boljševizma. Zato je u razgovoru i rekao Budaku: "Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva"(275). Ove misli ponovio je u "Dnevniku" i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: "Dr. Budak me je molio neka ne pravim poteškoća svećenicima, koji se deklariraju za nacionaliste, jer ni oni ne traže od svećenika da budu članovi njihove organizacije, ali da ju i ne napadaju. Odgovorio sam, da ću jednakom mjerom mjeriti jednima i drugima, dok god ne zadiru u dogme crkve, jer je naša zadaća spašavati duše, a ne voditi stranačku politiku. Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS"(276).

Ova bilješka ima posebnu vrijednost, jer potvrđuje, da Stepinčev sud o Budaku i Ustaškomu pokretu, dan prije dva dana, nije prenagljen, budući da se i sada ponavlja. Usporedimo li ove razgovore s Budakom, a posebno ono što je rekao o Ustaškomu pokretu i osobno o Budaku, s onim što je u više navrata govorio o Hrvatskoj seljačkoj stranci i osobno o Mačeku, nameće se kao siguran zaključak, da su Stepinčeve simpatije bile na strani Ustaškoga pokreta. On je u njemu, a ne u HSS-u, vidio onu političku snagu, koja je spremna i sposobna suprotstaviti se boljševizmu i velikosrpstvu i zaštititi prava Katoličke crkve i ostale duhovne vrijednosti hrvatskoga naroda. U stajalištima i ciljevima toga pokreta nije vidio ništa što bi bilo protivno katoličkim moralnim načelima, pa mu se nije ni suprotstavljao.

A ustaše se nisu samo riječima nego i djelima suprotstavljali boljševizaciji Hrvatske. Nakon uspostave diplomatskih odnosa između Kraljevine Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza nastala je poplava prikazivanja ruskih filmova u hrvatskim, pa i u zagrebačkim, kino-dvoranama, ali i drugi oblici komunističke promidžbe. Vlasti Banovine Hrvatske nisu ništa protiv tomu poduzimale. Ali ono što su propustile te vlasti, učinile su ustaše. U mjesecu kolovozu 1940. u tri zagrabačka kina prikazivali su se ruski sovjetski filmovi. Prema onomu što je zapisano u "Dnevniku" 14. kolovoza te godine, Budak je dao uputu svojim sljedbenicima, "da na svaki način spriječe prikazivanje sovjetskih filmova u Zagrebu". I oni su to učinili. "Na to je izašla od redarstva zabrana da se film ne smije prikazivati". Nakon toga Stepinac se u "Dnevniku" pita: "... zar cenzori nisu vidili o čemu se radi? Zar "Hrvatski dnevnik" nije znao što pametnije pisati nego voditi propagandu za sovjetski film?"(277).

Konačan raskid sa svakim jugoslavenstvom

Ideje Ustaškoga pokreta bile su zahvatile sve dijelove hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, osobito bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u svezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Kad su za to saznale, jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Osobito su bili na udaru svećenici iz dalmatinskih biskupija. U tu svrhu je jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužakao svećenike i Stepincu, ali uzalud. Prema "Dnevniku", k njemu je 17. listopada 1940. došao "naš poslanik kod Vatikana g. Mirošević - Sorgo", da opet "tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića". Stepinac ga je na to upozorio, "da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam"(278), pa je ovaj neobavljena posla otišao. No, jugoslovenske vlasti nisu se mirile s ovim neuspjehom kod nadbiskupa Stepinca, pa su se obratile za pomoć Vatikanu, ne bi li spriječile nacionalno djelovanje hrvatskih svećenika. Kako je zabilježeno u "Dnevniku" 16. studenoga 1940., "jučer je odputovao nuncij u Beograd nakon boravka od 7 dana u Zagrebu". Nuncij je došao "po želji Sv. Oca da se informira povodom tužbe sa strane Kr. Vlade o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića". Kaže se, da je vlada ogorčena, "a i Maček je u dvosatnom razgovoru s nuncijem iznio svoje žaljenje". Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da "Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika". Kad je nuncij izložio tužbu protiv svećenstva, ustao je nadbiskup "kao predsjednik Konferencije i u ime cijelog Episkopata iznio sva gravamina (pritužbe na nezakonitosti - op. I. G.) Crkve katoličke u Jugoslaviji protiv beogradskih nepravda i nasilja". Rekao je otvoreno, da će se Jugoslavija sama raspasti, "ako se ne uvede pravda". A sama "Crkva odnosno biskup ne može zavezati jezika narodu koji trpi od nepravde svake ruke". Tada je nuncij vidio, da ima toga puno više zbog čega se Crkva može žaliti na vladu nego vlada na Crkvu(279). Time je, izgleda, ovaj slučaj bio završen.

Tu je, vidi se, Stepinac odlučno nastupio u obranu ne samo svećenstva nego i prava hrvatskoga naroda na državnu nezavisnost, pa i samoga Pavelića i Ustaškoga pokreta. Po njegovim riječima, ustaška borba je, u stvari, legitimna borba potlačenoga naroda protiv tuđinskih nasilja i nepravda. Jedino tako se mogu protumačiti njegove riječi, "da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam", da "Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika" i da "Crkva odnosno biskup ne može zavezati jezika narodu koji trpi od nepravda svake ruke". Ustaški podhvati, dakle, nisu ništa drugo nego normalan, prirodan i očekivan odgovor na postupke srpskih vlasti prema hrvatskomu narodu. Riječi izgovorene nunciju na ovomu susretu dostojne su njegova povijesnoga govora održanoga na suđenju mu pred jugoslavenskim komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946.

Neprekidan rast Ustaškoga pokreta u narodu i susreti s njegovim prvacima nedvojbeno su imali odlučan utjecaj na Stepinčev raskid s jugoslavenstvom i u državotvornom smislu. Nastupio je splet triju političkih čimbenika, koji su kod njega izazvali podpuni duševni preokret i raskid s mladenačkim zabludama. Prvi čimbenik je bilo velikosrpsko ponašanje srpskih političkih krugova i nakon stvaranja Banovine Hrvatske, koji nikako nisu pristajali na ravnopravnost hrvatskoga sa srpskim narodom, bez obzira na političke ustupke, koje je službeno hrvatsko političko vodstvo prihvaćalo. Srbi su htjeli i dalje sve poluge vlasti zadržati u svojim rukama, što je ugrožavalo opstanak hrvatskoga naroda. Drugi je čimbenik bila Hrvatska seljačka stranka, prožeta jugoslavenskim, prokomunističkim i liberalističkim elementima, koji su bili u stalnom sukobu s temeljnim moralnim načelima Katoličke crkve, a uz to, postigavši sporazum s dijelom srbijanskih političara i dobivši time mrvice vlasti, podpuno se je odvojila od naroda i nije štitila njegove nacionalne nego samo svoje vlastite probitke. Naravno, Stepinac se uz takvu stranku i njezinu politiku nije mogao vezati. Treći čimbenik bio je Ustaški pokret, koji je toliko bio narastao, da se je za njega moralo reći, kako svojim težnjama za uspostavom hrvatske državne nezavisnosti predstavlja glas naroda, o čemu je svatko bio dužan voditi računa. Politički beskompromisan, spreman na osobnu žrtvu i prožet najčišćim rodoljubljem, u njegovu nauku i u životu njegovih prvaka nije bilo ništa, što bi se protivilo katoličkim moralnim načelima.

Susret ovih triju političkih čimbenika doveo je do toga, da je Stepinac, odbacujući u ime morala i nacionalnih probitaka hrvatskoga naroda, kojemu je dušom i tijelom pripadao, prva dva, a time i svaki oblik jugoslavenstva, prihvatio hrvatsku državnu nezavisnost kao jedino opravdan politički cilj, za što se je borio samo Ustaški pokret. I nije slučajno, da je odprilike u isto vrijeme u "Dnevnik" zapisao, "da se Srbi nisu ni za trenutak opametili" (prva trećina kolovoza 1940.), "da je život Srba i Hrvata u jednoj državi nemoguć", iz čega se "vidi da će se Jugoslavija raspasti" (12. 9. 1940.), da su u Hrvatskoj ubojstva "na dnevnom redu, napadaju se svećenici i časne sestre, crkve se pljačkaju i robe, seljaci otimaju crkvene zemlje i tako redom" (22. 7. 1940.), da "banska vlast gubi iz dana u dan sve više autoritet", a istodobno "zločini rastu, ubojstva, pljačke, otimačine, preljubi, krađe" (16. 8. 1940.), i da je za sve to kriva politika Hrvatske seljačke stranke (13. 10. 1940.), s jedne strane, a zatim da Ustaški pokret "iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego HSS", da će ustašama biti najbolja reklama "kod hrvatskoga svećenstva", ako se budu "borili protiv komunista", da se u Mili Budaku "krije čestita hrvatska duša" (28. 8. 1940.), da ne sumnja "ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret (ustaše - op. I.G.) vidno porasti" (31. 8. 1940.) i slično, s druge strane.

To znači, da je upravo vrijeme od mjeseca srpnja do mjeseca listopada 1940. ono razdoblje, u komu je kod Stepinca završio proces konačnoga političkog sazrijevanja i odbacivanja jugoslavenstva i u državnopravnom smislu te solidariziranja s težnjom za uspostavom hrvatske državne nezavisnosti. Svakako je to bilo i pod utjecajem Ustaškoga pokreta, u kojemu je tada vidio jedinu pozitivnu snagu u hrvatskomu narodu, a u njegovim ciljevima prepoznao glas naroda, kojega je on dužan slijediti.

Bilješke:

155.Bilješka 104., str. 65.
156.Bilješka 127., str. 65.
157.Bilješka 3., str. 616.
158.Jere Jareb: Prilog životopisu dra Mile Budaka (Sv. Rok, Lika, 30. kolovoza 1889.)Zagreb, 7. lipnja 1945. ) u Spomen-zborniku "Mile Budak: Pjesnik i mučenik, uredio Vinko Nikolić, Barcelona - Muenchen,1990., str. 51.
159.Ivo Petrinović: Mile Budak - portret jednog političara, Split, 2002., str. 86.
160.Bilješka 63., tjednik "Danas" pod naslovom "Predskazanje užasa", Zagreb, l0. 7. 1990., str. 66.
161.Bilješka 129., str. 65.
162.Bilješka 130, str. 67.
163.Bilješka 63., tjednik "Danas" pod naslovom "Kaos na sve strane", Zagreb, 7.8.1990., str. 66.
164.Bilješka 131., str. 66.
165.Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46 - Proces Lisaku, Stepincu i dr,, str. 2038.
166.Dr. Juraj Šćetinec: Korporativni sistem fašizma, Zagreb, 1939., str.3.
167.Ernst Nolte: Fašizam u svojoj epohi, Beograd, 1990., str.78., 221., 274., 374. i dalje
168.Dr. Juraj Šćetinec, nav. dj., str. 5.
169.Dr. Julije Makanec: Politički sustavi, Zagreb, 1943., str. 29. - 30.
170.Adolf Hitler: Mein Kampf, Zagreb, 1999., str. 151., 153., 157., 158., 635., 638. - 640.
171.Dr. Ante Pavelić: Ustaše I Nama je sudba dosudila, "Ustaša" - vjesnik hrvatskih revolucionaraca, listopad 1932., str. 1.
172."Poglavnik je govorio ...", "Ustaša" - vjesnik Hrvatskog ustaškog pokreta, Zagreb, 16. siječnja 1944., str.6.
173.Dr. Juraj Šćetinec: Socijalna organizacija fašizma, Zagreb, 1935", str. 12. - 17.; Isti: Korporativni sistem fašizma, Zagreb, 1939", str. 6. - 13.; Isti: Nacionalni socijalizam, Zagreb, 1937., str. 34. 39. i 49. - 54. te Papa Lav XIII.: Enciklika "Rerum novarum" i Papa PIO XI.: Enciklika"Quadragesimo anno", obje u knjizi "Sto godina katoličkoga socijalnog nauka", Zagreb, 1991., str. 1. - 76.
174.Dr. Juraj Šćetinec: Djela navedena u bilj. 173., stranice iste.
175.Načela Hrvatskog ustaškog pokreta, u knjizi dr. Mate Ujevića: Plodovi srca i uma, Zagreb, 1941., str. 618. - 620.
176.Ivan Gabelica: Društvovni nauk dr. Ante Starčevića, u zborniku:"Starčević - znanstveni kolokvij o 180. obljetnici rođenja", Zagreb, 2004., str. 99. - 111.
177.Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog prava (članci - govori - izjave 1918. - 1929.), Buenos Aires - Madrid, 1977., str. 70. - 76. i 95.
178.Aleksandar Seitz: Put do hrvatskog socijalizma, Zagreb, 1943., str. 89. i dr. Vilko Rieger: Uvod u društvovnu politiku, Zagreb, 1943., str. 67. - 69. i Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Zagreb, 1977., str. 156
179.Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, sv.l., Zagreb, 1977., str. 334. i sv. 8., Zagreb, 1982., str. 261. - 262.
180. Dr. Juraj Šćetinec: Socijalna organizacija fašizma, Zagreb, 1935., str. l0. - 12.; Isti: Nacionalni socijalizam, Zagreb, 1937." str. 40. - 42.
181. Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., str. 299. - 300.
182. Mijo Bzik: Ustaška pobjeda, Zagreb, 1942., str. 40. - 44.
183. Dr. Mile Budak: Nekoliko misli o uređenju slobodne i nezavisne hrvatske države, Godišnjak "Nezavisna Hrvatska Država" za 1934., Berlin, 1934., str.127. - 138.
184. Dr. Ante Pavelić: Govori od 5.4.1941. do 12.lo.1941., Zagreb, 1941., str. 70. - 73.
185. Bilješka 177., str. 70. - 76.
186. Članak "Novogodišnje čestitke Poglavniku", "Hrvatski narod", Zagreb, 11.1.1944.
187. Bogdan Krizman: Ustaše i Treći Reich, sv. 2., Zagreb, 1983., str.362.
188. Dr. Julije Makanec: Duša pokreta, "Hrvatska smotra", Zagreb, 1942., br.l0., str.574.
189. Danijel Crljen: Zašto smo uz novi poredak?, "Hrvatska smotra", Zagreb, 1943., br.3.-4., str. 258.
190. Bilješka 165., str. 1390.
191. Članak "Poglavnikov govor hrvatskim učiteljima", "Hrvatski narod", Zagreb, 11.5.1943.
192. Dr. Lovre Sušić: Bilješke sa sjednica Doglavničkog vijeća 1943. - - 1945., "Hrvatska revija, jubilarni zbornik 1951. - 1975." Muenchen - Barcelona, 1976., str.183.
193. Dr. Ante Pavelić: Govori od 12.l0.1941. do 12.4.1942., Zagreb, 1942., str.21.-22.
194. Akademik Dubravko Jelčić: Kulturni život u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, "Časopis za suvremenu povijest", god. 27/1995, br. 3, Zagreb, 1995., str. 522.-523.
195. Trpimir Macan: Spremnost 1942. - 1945., Zagreb, 1998., str. 126.
196. Zlatko Matijević, nav. dj., str. 229.
197. Bilješka 175, stranice iste.
198. Narodne novine br. 180, Zagreb, 12.8.1942.
199. Članak "Ivan Ev. Šarić 1871. - 1960., nadbiskup vrhbosanski" ( bez oznake pisca ) u Zborniku "Ante Pavelić - 100 godina", Zagreb, 1995., str.186.
200. Dr. Juraj Šćetinec: Socijalna organizacija fašizma, Zagreb, 1935", str.7.
201. Isto, str.8.
202. Dr. Juraj Šćetinec: Nacionalni socijalizam, Zagreb, 1937., str.15.
203. Adolf Hitler, nav. dj., str. 168., 300., 3005., 306., 321., 335., 386., 393., 395. - 397., 566. i dalje.
204.Bilješka 184., str. 22., i bilješka 193., str. 16. i 58.
205.Dr. Julije Makanec: Hrvatski vidici, Zagreb, 1944., str. 89.
206.Hrvatska enciklopedija, sv. IV., Zagreb, 1942., str. 555.
207.Isto, str. 355.
208.Dr. Kruno Krstić: Narod, država, nacionalizam, "Hrvatska smotra", Zagreb, 1944., br. 11.-12., str. 421.
209.Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske, I. dio, Zagreb, 1990., str. 375.; Winston S. Churchill, Drugi svetski rat. Sv. I. - Bura se sprema, Beograd, bez god., str. 6. (prema izvornome, VI. izd. iz 1964.)
210."Židov", glasilo za pitanje židovstva, Zagreb, 29.12.1922. i 27.3. 1931.
211.Bilješka 181., str. 299.-300.
212.Bilješka 184., str. 74.-75.
213.Bilješka 193., str.51.
214.Bilješka 191., 11.5.1943.
215.Bilješka 172., str. 6.
216.Članak "Crnogorci u Hrvatskoj uživaju punu slobodu", "Hrvatski narod", Zagreb, 27.5.1941.
217.Dr.Fikreta Jelić - Butić, nav. dj., str. 22. - 24.; Ivo Goldstein: Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 200l, str. 94.-99.i Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., str. 240.-243., Leksikon "Tko je tko u NDH", Zagreb, 1997., str. 172. i 244.-245.; Dr. Ante Pavelić riješio je hrvatsko pitanje, priredio Ivo Bogdan, Zagreb, 1942., str. 25.-26.
218."Židov" od 1.4.1920., 15.12.1921., 15.5.1925. i 9.9.1927.
219."Židov" od 16.9.1917., 16.4.1918. itd.
220."Židov" od 23.l0.1918. i 17.1.1919.
221."Židov" od 1.7.1921.
222."Židov" od 9.2.1923.
223."Židov" od 23.9.1921., 20.1.1928., 15.12.1933. i 12.l0.1934.
224."Židov" od 29.6.1934.
225."Židov" od 12.l0.1934.
226."Židov" od 2.12.1938.
227."Židov" od 20.1.1928. i 14.12.1934.
228."Židov" od 10.4.1921. i 29.12.1921.
229.Rudolf Horvat, nav. dj., str. 483.-484.
230.Holm Sundhaussen: Wirtschaftsgeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Grossraum 1941-1945, 1983., str. 244.-245.
231. Dr. Mile Budak: Poruka prijateljima, "Hrvatski narod" br.2o., Zagreb, 22.6.1939., str. 2.
232. Zapisnik sastavljen 20.V.1945. o saslušanju preuzvišenoga gospodina nadbiskupa zagrebačkog dr. Alojzija Stepinca, HDA, MUP DOS 30l681, kutija 1, omotnica 1, str. 57.
233. Aleksandar Seitz, nav. dj., str. 269.
234. Dr. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi: "Političke uspomene i rad dr. Branimira Jelića", priredio dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 134.
235. Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, str. 224. - 230.
236. Dr. Ante Pavelić: Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu, izdanje, Madrid, 1998., str. 31., 37., 38., 40., 42., 45.
237. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 447. - 451.
238. Dr. Ante Pavelić: Ekonomska obnova podunavskih zemalja, HDA, kutija 23, fond 1561, serija 013.0.4., omotnica 12, str. 1556. - 1562.
239. "Grič", evropski prilog "Hrvatskog domobrana", Buenos Aires, 5.12. 1931.
240. Isto, 8.10.1932.
241. Isto, 7.1.1933.
242. James J. Sadkovich, Italian Support for the Croatian Separatism 1927-1937, New York-London, 1987., 289.
243. Franjo Bučar: Promemorija Eugena Kvaternika, Zagreb, 1936., str. 36., 38., 40., 44., 47. - 48.
244. Ante Valenta: Tumač načela "Hrvatskog domobrana", Buenos Aires,1935", str. 50. - 51.
245. Dr. Ante Pavelić: Temeljne misli o ustaškom radu, "Ustaša", vjesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, Zagreb, 2.1.1944., str. 3- 4.
246. Dr. Mile Budak: Susret revolucija: boljševičke, fašističke i nacističke, "Hrvatski narod", Zagreb, 21.9.1939., br. 33., str.l.
247. Dr. Fikreta Jelić-Butić, nav. dj., str.24. - 25.; Bogdan Krizman, nav. dj., str. 309., i Ivo Goldstein, nav. dj., str. 94.
248. Dr. Ante Pavelić: Strahote zabluda, Zagreb, 1941., str. 249. - 273.
249. Dr. Julije Makanec: Ličnost u današnjem svijetu, "Hrvatsko kolo", knj.XIX., Zagreb, 1937., str.236.
250. Ivan Oršanić: Problem totalitarizma, "Hrvatska smotra", Zagreb,1937., br. 5. - 6., str.302. i 305.
251. Dr. Vilko Rieger: Naš društveni poredak, "Hrvatska smotra", Zagreb, 1937., br.ll., str. 627. - 628.
252. Franjo Nevistić: Naša kulturna orijentacija, "Almanah hrvatskih sveučilištaraca", Zagreb, 1938., str. 89. - 90.
253. Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980., str. 178., 316. i 328. - 338.; Izvještaj ustaškoga poručnika Perice Zelića, HDA, Zbirka izvornih dokumenata NDH, III. - 78.
254. HDA, Arhiv Hansa Helma, kut. 12, f. 132.
255. Bilješka 104., str. 65.
256.Ljubo Boban: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941. sv. 2., Zagreb, 1974., str. 355.
257. Isto, str. 167.
258. Isto, str. 153.
259. Isto, str. 186.
260. Isto, str. 186.
261. Isto, str. 187.
262. Isto, str. 270.
263. Bilješka 67., str. 64.
264. HDA, MUP DOS 301681, kutija 3, omotnica 36, str. 17.
265. HDA, MUP DOS 301681, kutija 3, omotnica 36, str. 21.
266. Bilješka 127., str. 65., i bilješka 160., str. 66.
267. Bilješka 130., str. 66.
268. Bilješka 160., str. 66.
269. Bilješka 129., str. 65.
270. Bilješka 151., str. 67.
271. Bilješka 131., str. 66.
272. Bilješka 63., tjednik "Danas" pod naslovom "Ratna psihoza", Zagreb, 21. 8. 1990., str. 66.
273. Ljubo Boban, nav. dj., str. 184.
274. HDA, MUP DOS 301681, kutija 3, omotnica 36, str. 29.
275. Bilješka 151., str. 67.
276. HDA, MUP DOS 301681, kutija 3, omotnica 36, str. 34.
277. Bilješka 129., str. 65.
278. Bilješka 130., str. 67.
279. Bilješka 163., str. 66.


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova