Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Piše: Ivan GABELICA

Hrvatski narod iskoristio je napadaj Njemačke i Italije na Jugoslaviju kao pogodnu priliku, da se oslobodi tuđinske vlasti, pa je pod vodstvom Ustaškoga pokreta u domovini i inozemstvu, kojemu su se pridružili državotvorni dio Hrvatske seljačke stranke i Hrvatska seljačka i Hrvatska građanska zaštita, razoružavao jugoslavensku vojsku i proglašavao Nezavisnu Državu Hrvatsku, naravno, uspostavljajući hrvatsku državnu vlast.

Najprije se je to dogodilo 7. travnja 1941. u Čakovcu, kada je ljekarnik mr. Teodor Košak proglasio, da "nepokolebivom voljom hrvatskoga naroda, u ime Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Ante Pavelića" preuzima tim časom "građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo općinu Štrigovu sa Raskrižjem", pa povodom toga poziva cjelokupno pučanstvo, da se svim njegovim "naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir"(1). Istoga dana hrvatska državna nezavisnost proglašena je i u Đurđevcu, a braća Cigoja i Mušan Mutevelić, čuvši za Pavelićeve proglase i pozive na ustanak preko krugovalne postaje, osnovali su Glavni ustaški stan nedaleko od Han Pijeska, u Bosni, zaposjevši tamošnje kraljevsko lovište. U noći između 7. i 8. travnja u Velikom Grđevcu, kao Bjelovara, pobunila se je 108. pješačaka pukovnija, kojoj se je pridružila 40. dopunska pukovnija i dio 42. pukovnije, tako da je pobuna zahvatila cijelo bilogorsko područje. Pobunjenici su 8. travnja 1941. ušli u Bjelovar, gdje je istoga dana gradonačelnik dr. Julije Makanec proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sutradan, 9. travnja ustaše su preuzele vlast u Virovitici i, prema svjedočanstvu Josipa Broza Tita, počele su je preuzimati u Zagrebu.

Stepinac pozdravlja uspostavu i brani opstanak NDH

Središnji čin proglašenja Nezavisne Države Hrvatske zbio se je u Zagrebu 10. travnja 1941., prije dolaska njemačke vojske, proglasom Slavka Kvaternika, koji glasi: "Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtovnost našeg Poglavnika dra Ante Pavelićam te ustaškog pokreta u zemlju i inozemstvo, odredili su da danas pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna Hrvatska država. Pozivljem sve Hrvate u kojem god mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti nezavisnoj državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!" Toga i u nekoliko idućih dana ustaše su preuzimale vlast i proglašavale Nezavisnu Državu Hrvatsku i u ostalim dijelovima današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srijema.(2)

Ovako brzi razvitak događaja dokazom je silnoga oduševljenja hrvatskoga naroda zbog uspostave hrvatske državne nezavisnosti. Nakon toga zaredale su čestitke kulturnih društava, znanstvenih ustanova i katoličkih i muslimanskih vjerskih predstavnika.

Naime, pismene su čestitke poslali Paveliću dr. Ivan Ev. Šarić, nadbiskup vrhbosanski, krajem travnja 1941., dr. Kvirin Klement Bonefačić, biskup splitski i makarski, u svoje ime i u ime biskupa bokokotorskoga, koji je ujedno bio i apostolski administrator biskupije dubrovačke, dr. Pavla Butorca, mons. Mihe Pušića, biskupa hvarskoga, i dr. fra Jeronima Milete, biskupa šibenskoga, dana 18. travnja 1941., dr. Josip Srebrnič, biskup krčki, također 18. travnja 1941., dr. Antun Akšamović, biskup đakovačko-srijemski, 22. travnja 1941., mons. Miho Pušić, biskup hvarski, posebno u svoje ime, 23. travnja 1941., mons. Alojzije Mišić, biskup mostarsko-duvanjski, 9. svibnja 1941. i dr. Viktor Burić, biskup senjsko-modruški, 15. lipnja 1941.(3)

Stepinac nije pismeno čestitao nego je to učinio usmeno, prije svih ostalih, u osobnim susretima s Pavelićem, Slavkom Kvaternikom i ostalim hrvatskim državnim dužnosnicima. Već 11. travnja, dakle jedan dan nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, posjetio je dr. Milovana Žanića, povjerenika za unutarnje poslove. Sutradan, 12. travnja bila je Velika subota. Nadbiskup je prije podne "učinio službeni posjet zamjeniku Poglavnika Države Hrvatske, generalu g. Slavku Kvaterniku", pa mu je tom zgodom "izrazio svoje čestitke prigodom obnove državne nezavisnosti", a ujedno i sućut zbog "tragične smrti njegova brata Petra Kvaternika". Navečer se je u katedrali služio svečani obred Uskrsnuća, pa je počasno mjesto, određeno za predstavnike državne vlasti, zauzeo Kvaternik. Po svršetku obreda Kvaternik je pristupio k Stepincu, poljubio mu prsten, zamolio za biskupski blagoslov i kleknuo, a ovaj mu je na to podijelio svoj blagoslov. Dana 15. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je vodio pogrebni odred Petru Milutinu Kvaterniku, kojega su 10. travnja u Crikvenici ubili jugoslavenski mornari, dok je proglašavao Nezavisnu Državu Hrvatsku. A 16. travnja najprije je sredinom dana posjetio dr. Jozu Dumandžića, načelnika grada Zagreba i "zadržao se s njime oko jedan sat u srdačnome razgovoru", pa mu je tako uzvratio posjet, kako novine pišu, što znači, da je Dumandžić, koji je imenovan gradonačelnikom 11. travnja 1941., u međuvremenu njega posjetio. Poslije podne 16. travnja Stepinca je u audijenciju primio sam Poglavnik dr. Ante Pavelić. Na temelju toga razgovora nadbiskup je "dobio dojam, da je Poglavnik iskreni katolik i da će crkva imati slobodu u svom djelovanju", iako se "ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez teškoća"(4)

Dakle, u šest dana Stepinac je imao prosječno barem po jedan susret dnevno s predstavnicima najviše vlasti u novostvorenoj hrvatskoj državi. Tako česti susreti sami za sebe govore, da se nije radilo samo o kurtoaznim posjetima nego o iskrenome prihvaćanju nove države i nositelja vlasti u njoj, kao što je i ona prihvaćala njega. No, on se još uvijek nije izričito o tome očitovao, pa postoji tvrdnja, da je prema svemu tomu bio vrlo skeptičan. Te su tvrdnje neki pisci(5) prihvatili kao istinite, pa se je potrebno kritički na njih osvrnuti.

Tako Vilim Cecelja, svećenik, zamjenik vojnoga vikara hrvatskih oružanih snaga, piše, da je nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941., pošao k Stepincu izvijestiti ga o nastalim događajima. Stepinac je upravo izlazio iz katedrale, gdje je služio obred Velikoga tjedna, kada ga je susreo Cecelja. Kad mu je ovaj ispričao događaje, on je bio malo zamišljen, a zatim je rekao: "Cecelja, rekao je Zrinski: Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimsku!"(6). Nastupivši kao svjedok obrane u kaznenomu postupku protiv nadbiskupa Stepinca pred Vrhovnih sudom NR Hrvatske, dr. Dragutin Hren, zagrebački kanonik, izjavio je, da je s nadbiskupom izlazio iz katedrale, a ispred nje su šetali neki mladi ljudi, koji su dali oduška svojem veselju: "Sjajno, došli su Nijemci u Zagreb, uspostavit će slobodnu Hrvatsku". Njemu je Stepinac na to rekao: "Ne zna ova mlađarija, što je to prusko kopito", a zatim je nadodao: "Ne mogu imati povjerenje u Njemačku zato, prvo, kulturno, jer je to Hitlerov sistem, poganski sistem, pa drugo, nacionalno, poznato vam je u našoj historiji, da Nijemci i Talijani nisu bili prijatelji naših naroda", te bi to moglo " sve na zlo izaći"(7).

Istina, Stepinac je osuđivao nacionalsocijalizam i prije i nakon 10. travnja 1941. To je nesporno. Ali u progledu ostaloga, drugi dokazi se protive onomu, što tvrde Cecelja i Hren. U Stepinčevu 'Dnevniku', što ga je tada, doduše, vodio njegov tajnik, kasniji zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper, ali je on nad tim vodio podpuni nadzor, pa ima veliku dokaznu vrijednost, stoji, da je o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske i ostalim političkim zbivanjima u Zagrebu Stepinca izvijestio svećenik Franjo Cvetan(8). Cecelja i Hren se uopće ne spominju. No, Cvetan, saslušan također kao svjedok u kaznenomu postupku protiv Stepinca, niti potvrđuje niti poriče tvrdnju navedenu u Stepinčevu "Dnevniku", a sud ga o tome nije ni pitao. On je, međutim, izjavio, da je kasnije, između 17 i 18 sati, bio u društvu s nadbiskupom i dr. Kolarekom, kanonikom, koji je pripovijedao, kako su Hrvati oduševljeno dočekali njemačke vojnike, koji su "Hrvate, koji su bili u jugoslavenskoj vojsci, vodili u kasarne", na što je Stepinac rekao: "To bi bio prvi čin tragedije koju ćemo proživljavati. Drugi i treći čin slijedit će iza toga i mnogo ćemo trpjeti. Samo Bog znade koliko ćemo trpjeti. Kako je to žalosno gdje naše ljude vode u zarobljeništvo stranaca"(9). Dr. Nikola Kolarek, svjedok u istome kaznenom postupku, o tomu ništa nije rekao niti ga je itko pitao, pa ni Stepinčevi branitelji(10).

Dakle, koliko svjedoka, toliko različitih verzija o Stepinčevu reagiranju na vijest o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. Zbog toga su izjave tih svjedoka, uključivši i Cecelju, koji je o tim događajima pisao četrdesetak godina kasnije, krajnje nepouzdane i neprihvatljive. Osim toga, te su izjave suprotne poznatim nam povijesnim činjenicama. Nisu mladići mogli vikati, da su Nijemci došli u Zagreb i da će oni uspostaviti slobodnu Hrvatsku, kako tvrdi Hren, jer je ona već bila uspostavljena prije ulaska njemačke vojske u Zagreb, što je svakomu u Zagrebu tada bilo poznato. Nije ni Stepinac mogao reći, da Nijemci i Talijani nisu bili prijatelji naših naroda, kako je to opet izjavio Hren, jer bi to značilo, da je još uvijek bio jugoslavenski raspoložen, iako je on bio s nacionalnim jugoslavenstvom davno raskrstio. Nelogična je i navodna Kolarekova tvrdnja, da su Nijemci Hrvate, koji su bili u jugoslavenskoj vojsci, vodili kao zarobljenike u kasarne, jer takvoga zarobljavanja u gradu Zagrebu nije ni bilo, pa to ni jedan Zagrepčanin nije ni mogao vidjeti. Zato se na takvim izjavama ne mogu stvarati zaključci, da bi Stepinac bio skeptičan prema uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u okolnostima, u kakvim je uspostavljena. Njegovo raspoloženje prema tomu događaju najbolje se vidi iz okružnice upućene svećenstvu zagrebačke nadbiskupije 28. travnja 1941.

Okružnica svećenstvu kao nepobitni dokaz

Ta okružnica nije čin uljudnosti prema novim vlastima, kakva je, na primjer, njegova čestitka Mačeku na uspostavi Banovine Hrvatske ili kakvu je upućivao nositeljima vlasti u drugim svečanim zgodama. U ovoj su okružnici progovorili njegov um i srce. Nazivajući uspostavu Nezavisne Države Hrvatske najzamašnijim događajem "u životu hrvatskog naroda među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja", on kaže svećenicima, da su to događaji, "koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu". To su, dakle, časovi, "u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje, i s narodom iz kojega smo nikli". Pita se: "Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?", pa odgovara: "Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed! I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu!" On u tomu vidi prst Božji na djelu, pa poziva svećenike, da svim silama nastoje i rade oko toga, "da naša Hrvatska bude Božja zemlja", kako bi tako, "vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi", mogla ispuniti svoju zadaću "u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova" te "postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće". Zato, opominje on svećenike, "moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju". Želeći i u njima potaknuti rodoljubni zanos, poziva ih: "Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske. Posebno ih poziva, da ne prestanu poticati povjerene im vjernike na molitvu, "ali još više da sami kod oltara Božjega" podižu "ruke k "Ocu zvijezda", od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon (Jak. 1,17), da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi Njegovoj na pećini Petrovoj!" Pri kraju okružnice još jednom poziva svećenstvo, da ispuni "svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj!"(11)

Nakon ove okružnice suvišna je svaka rasprava o Stepinčevu odnosu prema uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u konkretnim okolnostima. Ona je odgovor i onima, koji tvrde, da je on načelno bio za hrvatsku državnu nezavisnost, ali da nije bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Okružnica je nepobitan dokaz, da je on s oduševljenjem, sa zanosom prihvatio Nezavisnu Državu Hrvatsku kao konkretno povijesno ostvarenje prava hrvatskoga naroda na slobodu i državnu nezavisnost. Iz nje, a i iz mnogih drugih njegovih postupaka, se vidi, da kod njega nije bilo ni najmanje sumnje u opravdanost toga čina. Svaka suprotna tvrdnja je fikcija, utemeljena na izmišljotinama. Ne samo da je pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, nego je radio i na njezinu međunarodnom priznanju i učvršćenju.

Zauzimanje za priznanje

Podkraj travnja 1941., ali prije objavljivanja okružnice svećenstvu zagrebačke nadbiskupije, k Stepincu je, na proputovanju u Rim, svratio se auditor (službenik, op. I. G.) papinske nuncijature u Beogradu. Stepinac mu je izložio priliku u Hrvatskoj i zamolio ga, da Svetom Ocu prenese njegovu najtopliju preporuku, "da do uspostave odnosno priznanja de facto Države Hrvatske sa strane Svete Stolice dođe što prije". O ovoj svojoj preporuci Stepinac je, naravno, izvijestio Pavelića. Kako je to zabilježeno u "Dnevniku" između 11. i 13. svibnja 1941., auditor je na povratku iz Rima u Beograd izvijestio, da je Sveti Otac pažljivo saslušao preporuku, a nakon toga poručio nadbiskupu, da pošalje što prije pismeni referat u Rim, napomenuvši, "da bi inicijativa za uspostavu diplomatskih odnosa morala doći sa strane vlade a Sveta Stolica nije do sada ništa primila"(12). Nadbiskup je sa svim ovim također upoznao Poglavnika. U nastojanju, da Sveta Stolica prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, Stepinac se nije zaustavio na do tada poduzetim koracima nego je poduzimao nove. Prema "Dnevniku", "dne 3. VI. prije podne krenuo je put Rima nadbiskup u pratnji svećenika Franje Cvetana, gdje će ostati nekoliko dana", a "svrha je puta da se uvedu neki odnošaji između Sv. Stolice i Nezavisne Države Hrvatske". Putovalo se je podpuno incognito, pa je Cvetan ušao u vlak s prtljagom "u Zagrebu a nadbiskup u Draganiću", kako se ne bi odmah saznalo za taj put. Što se misli pod riječima "da se uvedu neki odnošaji", u "Dnevniku" nije konkretnije navedeno, a niti sadržaj njegovih razgovora u Vatikanu(13). No, sigurno se je razgovaralo o priznanju Nezavisne Države Hrvatske, jer se je Stepinac u tu svrhu i pismeno obratio papi 14. lipnja 1941. To se vidi iz pisma, što ga je zagrebačkom nadbiskupu 11. srpnja 1941. poslao kardinal Luigi Maglione, državni tajnik Sv. Stolice. Na početku toga pisma se navodi, da je Sv. Ocu stiglo nadbiskupovo izvješće, "koje nosi nadnevak 14. lipnja ove godine". U pogledu priznanja hrvatske države, Maglione piše: "Držeći se jedne ustaljene tradicije, koja je, uostalom, podpuno u skladu s propisima koji su u tom općeprihvaće i u međunarodnom pravu, države koje su nastale u tijeku i kao posljedica nekog rata Sveta Stolica ne običava priznavati u tijeku istoga rata, već samo kad su nove države, po završetku neprijateljstva, od mirovnih sporazuma ili od međunarodnih tijela eventualno postojećih i nadležnih formalno priznate". Ako bi drugačije postupila i već sada priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku, druga bi joj sukobljena strana mogla predbaciti, da je napustila neutralnost u ratu. Ali cijeneći zasluge hrvatskoga naroda za katoličku vjeru, Sveta će Stolica, kaže dalje kardinal Maglione, poslati u Hrvatsku apostolskog vizitatora, što će biti "novi dokaz očinske skrbi Kristovog namjesnika za episkopat i za hrvatski narod". Tvrdi se, da je s ovim rješenjem papa upoznao i Pavelića, kada ga je primio u audijenciju 18. svibnja 1941.(14).

Očito je, da je Maglioneovo pismo odgovor na Stepinčevo tzv. izvješće od 14. lipnja 1941. Iz toga se nameće neminovan zaključak, da je Stepinac i u tomu svomu izvješću preporučivao ili molio, da Sv. Stolica barem de facto, odnosno konkludentnim činom, prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa mu je Maglione u svomu pismu iznio stajalište Sv. Stolice u toj stvari, s kojim hrvatska strana nije bila posve zadovoljna. Ali iz riječi, sadržanih u pismu kardinala Maglionea, da je slanje apostolskoga vizitatora "novi dokaz očinske skrbi Kristovog namjesnika za episkopat i za hrvatski narod", ipak proizlazi, da je taj apostolski vizitator, iako formalno poslan da Sv. Stolicu predstavlja pri Hrvatskomu katoličkom episkopatu, u stvari poslan da je predstavlja i pred hrvatskim državnim vlastima, pa se može tvrditi, da je Vatikan de facto odnosno konkludentnim činom priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku. Za to ima zaslugu i bl. Alojzije Stepinac.

Svoju privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i lojalnost Paveliću kao njezinu državnom poglavaru Stepinac je javno isticao u niz prigoda i svojih javnih nastupa. U mjesecu lipnju 1941. održavala se je u Zagrebu sjednica Hrvatske biskupske konferencije, na kojoj su bili nazočni dr. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, dr. Ivan Ev. Šarić, vrhbosanski nadbiskup, dr. Kvirin Klement Bonefačić, splitsko-makarski biskup, dr. Antun Akšamović, biskup đakovačko-srijemski, mons. fra Jozo Garić, biskup banjalučki, mons. Miho Pušić, biskup hvarski, dr. fra Jeronim Mileta, biskup šibenski, dr. Viktor Burić, biskup senjsko-modruški, dr. fra Leon Petrović, zamjenik biskupa mostarsko-duvanjskoga, i dr. Dane Šajatović, kapitularni vikar križevački, dakle svi hrvatski biskupi, osim dr. Pavla Butorca, biskupa kotorskoga i apostolskoga administratora biskupije dubrovačke, i dr. Josipa Srebrniča, biskupa krčkoga, ali je bio nazočan dr. Josip Ujčić, nadbiskup beogradski. Na sjednici je zaključeno, da odu svi skupno posjetiti Pavelića i izraziti mu lojalnost kao hrvatskomu državnom poglavaru. Pavelić ih je primio 26. lipnja 1941., a u ime svih nazočnih pozdravio ga je Stepinac, izjavivši, između ostaloga, da ga "kao legitimni predstavnici Crkve Božje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od srca" pozdravljaju "kao njezina državnog poglavara, s obećanjem iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine"(15).

Druga sjednica Hrvatske biskupske konferencije održavala se je opet u Zagrebu od 17. do 19. studenoga iste godine. Središnja tema, o kojoj se je raspravljalo, bili su vjerski prijelazi s pravoslavne na katoličku vjeru. O radu, iznesenim stajalištima i stvorenim zaključcima Stepinac je predstavkom od 20. studenoga 1941. izvijestio Pavelića. U predstavci ističe, da su "zaključci Hrv. Kat. Episkopata dirigirani prevelikom ljubavlju i brigom za hrvatski narod, za Nezavisnu Državu Hrvatsku, i za katoličku vjeru, koja je vjera ogromne većine hrvatskoga naroda". Skrećući mu pozornost na pogreške, koje su se pri prijelazu s jedne vjere na drugu dogodile, tvrdi, da taj rad treba biti povjeren hrvatskim katoličkim biskupima, koji su jedini pozvani, "da tim svetim radom dirigiraju na dobro i korist svete Katoličke crkve i hrvatskoga naroda ujedinjenog i oslobođenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj"(16).

Svoju privrženost i odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Stepinac je iskazao i u govoru održanomu na ulazu u crkvu sv. Marka u Zagrebu prije početka mise prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942., kada je zaželio, da "Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog sabora i ureže u srce sviju Pavelićevih "suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti", kako bi on mogao Pavelića, kao "glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!"(17)

No, nije Stepinac svoju privrženost i odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj isticao samo u okružnici svećenstvu zagrebačke nadbiskupije ili pred Pavelićem. Činio je to i obraćajući se običnim vjernicima. Za njega je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postignuta sloboda hrvatskoga naroda, za čime se je stoljećima čeznulo, a u toj oslobođenoj domovini zajamčeno je slobodno djelovanje i Katoličkoj crkvi. Bio je uvjeren, da bi uništenjem nezavisne hrvatske države za Crkvu nastupila mučenička vremena. U svome kratkom govoru za ručkom prigodom zagrebačkoga hodočašća u Mariju Bistricu 13. srpnja 1941. istakao je, da se sada "uređuje ovo naše hrvatsko narodno svetište, a naše narodne vlasti kao nikada do sada pružaju punu pomoć, da se izgradi pravo narodno svetište i da bude u što većem sjaju, u kojem će Majka Božja isprositi milost i zagovor, da hrvatski narod bude sretan i zadovoljan u svojoj slobodnoj domovini"(18). Osjećajući tako na djelu što znači sloboda i vlastita nacionalna država za jedan narod, u propovijedi za vrijeme mise u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 19. ožujka 1942. obratio se je sveučilišnoj mladeži i rekao, da to nije prvi put, da im govori s toga svetog mjesta, "ali je prvi put, da vam progovaram s ovoga mjesta, nakon što se obistinio san vaše mladosti i postala zbiljom Nezavisna Država Hrvatska". To je "ono za što su pali milijuni hrvatskih života u prošlosti, ono za što su istrunule kosti nebrojenih junaka našega roda i naroda". A "da zbog svega toga življe kola krv i u vašim žilama, i da ponosnije nosite na ramenu glavu, ne će nikoga začuditi, koji znade, da je sloboda jednoga naroda jedno od najvećih njegovih dobara "(19). Međutim, on se nije zanosio iluzijama, da su uspostavom nezavisne hrvatske države riješeni svi narodni problemi. Posebno ga je zabrinjvala komunistička djelatnost, kojom se razaraju hrvatske narodne i moralne vrijednosti. Na to je upozorio članove Akademskoga križarskog društva "Mahnič" u Zagrebu 25. siječnja 1942. riječima: "Bila bi velika iluzija misliti, da su uspostavom Nezavisne Države Hrvatske podpuno riješena sva pitanja. Vi znate, da na dnu svega još mnogo radi ona crvena neman svim snagama, da nas uništi"(20).

POKUŠAJI MANIPULACIJE STEPINČEVIM IMENOM

Velikosrpske i jugoslavenske snage nikako se nisu mirile s raspadom Jugoslavije i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske. One su širile po svijetu, pa i u Vatikanu, svakovrsne laži o hrvatskomu narodu i njegovoj državi. Izmišljale su i višestruko uvećavale brojke o stradalim Srbima, a podpuno prešućivale srpske, četničke i komunističke, zločine nad hrvatskim narodom. Tako su htjele mobilizirati svjetsko javno mnijenje, uključivši i crkvene krugove, protiv Nezavisne Države Hrvatske i srušiti je. Nažalost, u tu nečasnu djelatnost bili su uključeni i neki hrvatski političari (Krnjević, Šutej, Šubašić, Bićanić, Jukić, Martinović, Gaži i dr.).

Kao crkveni velikodostojanstvenik i u Vatikanu ugledna osoba, Stepinac se je suprotstavljao tim klevetama i nastojao Sv. Oca i njegove najbliže suradnike svojim izvješćima poslanim iz Zagreba ili neposredno predanim u samomu Vatikanu te u osobnom razgovoru s njima istinito i dokumentirano izvijestiti o zbivanjima u Hrvatskoj i o radu hrvatskoga katoličkog svećenstva, koje je također bilo klevetano i napadano. Osim u lipnju 1941., on je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske još dva puta boravio u Rimu. Godine 1942. otišao je podkraj mjeseca travnja i zadržao se dvanaest dana, a 1943. bio je od 26. svibnja do 3. lipnja. Oba puta podnio je Sv. Stolici pisano izvješće.

Obrana Hrvatske u Vatikanu

O izvješću podnesenom koncem travnja ili početkom svibnja 1942. ostavio je u dva navrata svjedočanstvo dr. Nikola Rušinović, savjetnik u hrvatskomu poslanstvu u Rimu, zadužen za odnose s Vatikanom. Javljajući o tomu službeno dr. Mladenu Lorkoviću, ministru vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, Rušinović 9. svibnja 1942., dakle kratko vrijeme nakon Stepinčeva boravka u Rimu ili još za vrijeme toga boravka, piše, da mu je Stepinac "u glavnom pokazao taj izvještaj", koji se sastoji od "9 stranica pisanih na stroju", i uvjerava, "da je s našeg", znači hrvatskog, "stanovišta apsolutno pozitivan", navodeći dalje neke pojedinosti iz njega. Drugi put on o tomu izvješću piše u knjizi svojih uspomena "Moja sjećanja na Hrvatsku", napisanoj kratko vrijeme prije smrti, koja je nastupila u Pittsburghu 27. kolovoza 1993., dakle 52 godine nakon nastanka Stepinčeva izvješća. U toj knjizi tvrdi, da je izvješće stajalo pred Stepincem, da ga on nije čitao nego mu ga je nadbiskup prepričao, da ga je ocijenio pozitivnim za hrvatsku stvar, da je, javljajući o tomu Lorkoviću, stanovite ulomke "prikazao ponešto ublaženo" i da je Stepinac u izvješću "branio pravo hrvatskoga naroda na samostalnu državu", bez obzira koliko bio "u nesuglasju s režimom"(21).

Iz riječi u Rušinovićevu dopisu Lorkoviću od 9. svibnja 1942., da mu je Stepinac "u glavnom pokazao taj izvještaj", nije posve jasno, je li ga Rušinović pročitao. Ako ga je samo očima vidio, zašto su mu trebale riječi "u glavnom" i zašto je, ne pročitavši ga, svomu ministru pisao, da je apsolutno pozitivan? Kako je onda mogao neke ulomke u njemu ublažiti? Očito je, da je on, makar letimično, pročitao izvješće, ali je, pišući knjigu, nakon pedesetak godina to zaboravio. No, ako mu ga je Stepinac i samo prepričao, 9. svibnja 1941. mu je to bilo daleko svježije nego pedesetak godina kasnije. U svakomu slučaju Rušinovićevo pismo Lorkoviću je puno vjerodostojnije nego odgovorajući dio knjige "Moje sjećanje na Hrvatsku".

Na ovo se ne bi trebalo ni osvrtati, kada neki pisci, poput dr. Jure Krište, ne bi na temelju te knjige uspomena stvarali pogrešne zaključke o odnosima Stepinca i hrvatskih državnih vlasti, a da pritom pismo od 9. svibnja 1941. i ne spominju(22). Prema tom Rušinovićevu pismu, Stepinac u svomu izvješću napada "četnike i komuniste, kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj", a to je podkrijepio dragocjenim materijalom, za koji ni Rušinović nije znao. Položaj u zemlji "ocjenjuje povoljno i hvali rad i nastojanje vlade". O samim "Poglavnikovim naporima i brizi da se čim prije uspostavi red, te o njegovom vjerskom raspoloženju i postupku prema crkvi govori najljepšim riječima". On kaže, "da je sigurniji nego ikada prije za sudbinu hrvatskoga naroda i države, jer je vodstvo i sam narod pokazao volje i smisla da očuva ono što smo dobili". Istina, "njega su smetali stanoviti ispadi pojedinaca, ali se je uvjerio, da su to bili zbilja ispadi pojedinaca, a da vodstvo s time nije imalo nikakve veze nego samo muke da zlo, koje s koje strane došlo, spriječi". Prema Stepinčevu mišljenju, "ne može se i ne smije dozvoliti da bilo tko napada N.D.H. i da baca loše svijetlo na hrvatski narod, pa je zato došao u Rim da pobija laži, koje su servirane Svetoj Stolici"(23).

Kada je u svibnju 1943., zajedno sa svojim tajnikom dr. Stjepanom Lackovićem, opet došao u Rim, Stepinac je kardinalu Luigiu Maglioneu, državnom tajniku Svete Stolice, predao 34 dokumenta, iz kojih se vidi, što je on do tada učinio za Srbe i Židove, i popratni dopis napisan u Zagrebu 24. svibnja iste godine. Slično kao u izvješću u travnju 1942., u tomu dopisu ističe, "da materijal koji je Svetoj Stolici poslala srpska propaganda, služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj". No, "da bi se stekao točan uvid u činjenice valja znati, da se okrutnost, na koju se žale Srbi, javila tijekom nacionalne revolucije, kad je vrijeme sa sobom donijelo neodgovorne pojedince koji su u ime vlade počinili zločine ne mareći u stvari za autoritet države ili čak često idući protiv uredbi vlade". Takvima su se hrvatske državne vlasti suprotstavljale, pa je "mnogo tih neodgovornih osoba strijeljano naredbom vlade". U sličnim prilikama Srbi su posve drugčije postupali, pa oni "koji optužuju trebali bi se podsjetiti da je Srbin Puniša Račić, nakon što je u Skupštini u Beogradu ubio neke hrvatske" narodne zastupnike, "stavljen, istina, u zatvor, ali je istovremeno bio gotovo slobodan dobivši od vlade u Beogradu mjesečnu pomoć od 2000 dinara", što se je čuvalo kao državna tajna. Nakon što je nabrojio mnoge dobre stvari, što su ih hrvatske državne vlasti učinile, zaključio je, "da sadašnji režim u Hrvatskoj barem izgleda pun dobre volje, koju Crkva ne može poreći", ali je nadodao, "da Srbi ne će prestati osuđivati i mrziti katoličku Crkvu ma kakav bio prema njima stav Crkve". Bojeći se za sudbinu Katoličke crkve, ako propadne Nezavisna Država Hrvatska, Stepinac je u popratnom dopisu izrazio "uvjerenje da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan ponovno došla pod srpsku vlast". Na kraju je napisao: "Ako je reakcija Hrvata kadkad bila okrutna mi zbog toga žalimo i osuđujemo tako nešto. Ali je van svake sumnje da su takvu reakciju izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskog naroda tijekom 20 godina zajedničkog života u Jugoslaviji. Ovo priznaju i žale uostalom mnogi ozbiljni Srbi koje ne vodi mržnja ili osveta"(24). Kao što se vidi, misli u Stepinčevu izvješću, kako ih je u pismu od 9. svibnja 1942. Rušinović prenio Lorkoviću, dopunjuju se i u bitnim stvarima podudaraju sa sadržajem Stepinčeva popratnoga dopisa od 24. svibnja 1943. To znači, da je Rušinović 9. svibnja 1942. Lorkoviću prenio vjerno sadržaj Stepinčeva izvješća Svetoj Stolici. U oba slučaja Stepinac je odlučno branio opstanak Nezavisne Države Hrvatske i odbijao klevete protiv hrvatskih državnih vlasti. Takvo njegovo držanje izazvalo je bijes kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i krugova oko nje, među kojim se je nalazilo, kako je poznato, i nekoliko istaknutih prvaka Hrvatske seljačke stranke. Zbog toga je postao meta njihovih napadaja, u kojima su ga povezivali sa svim onim klevetama, koje su redovito širili protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezine vlasti. Uza nj, napadali su cijeli hrvatski katolički episkopat, pogotovo vrhbosanskoga nadbiskupa Šarića. Tim krugovima svatko je bio kriv, tko podupire Nezavisnu Državu Hrvatsku i tko joj je lojalan. To je i razumljivo, kada se ima na umu, da je "ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva" u toj jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi bio "đeneral" Draža Mihailović, uz kojega su jednako stajali Slobodan Jovanović i Juraj Krnjević, službeni predstavnik Hrvatske seljačke stranke u toj vladi.

Odgovor Većeslavu Vilderu i njegovim sumišljenicima

Napadajima na Stepinca prvi je započeo Većeslav Vilder, Čeh, član užega vodstva Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke, poznat po svojim krutim jugoslavenskim i ekstremno liberalističkim stajalištima. Kako je njegova stranka još 1927. s Hrvatskom seljačkom strankom tvorila Seljačko-demokratsku koaliciju, politički ga se može označiti još i kao bližega suradnika Jurja Krnjevića, Jurja Šuteja, Ivana Šubašića, Rudolfa Bićanića, Ilije Jukića i ostalih njihovih stranačkih sudrugova. Preko londonske krugovalne postaje BBC Vilder je 17. veljače 1942., služeći se svim onim klevetama, koje su ti krugovi redovito širili o hrvatskoj državi i njezinoj vlasti, izjavio mješavinom hrvatskoga i srpskog jezika, da su očekivali, da će se uzbuniti savjest "od nadbiskupa iz Zagreba i Sarajeva pa Đakova", ali se ne čuje "glas protesta nadbiskupa Stepinca", nego se u novinama čita, "kako učestvuje na fašističkim i nacističkim paradama", dok "zagrebački biskup Salis-Sewis u novogodišnjem pozdravu izravno veliča Pavelića", a "nadbiskup Stepinac ne korigira svoga biskupa". Nešto prije toga "se je našao jedan drugi katolički nadbiskup, Šarić u Sarajevu, koji je ispjevao 24. decembra 1941., čitavu dugu odu Paveliću"(25). Preko iste krugovalne postaje Vilder je napao još žešće Stepinca 8. srpnja 1942. Navodeći "Hrvatski narod" i "Katolički list", u kojemu se donose vijesti o posjetu Zbora duhovne mladeži Paveliću, odnosno oduševljeni članci u prilogu Paveliću, naročito se je okomio na Stepinčevu naredbu svećenicima, da se 14. lipnja, povodom Pavelićeva imendana, služi svečani Te Deum, u kojoj je stajalo, da se "tom zgodom narod opet pozove da se skrušeno pomoli Bogu za dobrobit nezavisne države Hrvatske, za poglavnika i za što skoriji mir u svijetu, kako bi i naša domovina Hrvatska procvala sve više, za vremenito i vječno dobro svojih sinova...". Te riječi je Vilder na krugovalu protumačio, tako da nadbiskup Stepinac "naređuje, da se u katoličkim crkvama u Hrvatskoj moli za pobjedu Hitlera i nacizma", što je, naravno, samo njegova zlobna insinuacija, pa je svoj govor euforično zaključio uvredljivim riječima, da je "mrak pao na glavu i dušu nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca", te je on "od tog časa pokojnik u svome narodu i svijetu"(26). Ali na Vilderovu veliku žalost, povijest je pokazala upravo obratno.

Stepinac se, u pravilu, nije osvrtao na napadaje svojih protivnika, kada je meta napadaja bio on osobno. Međutim, kada se je radilo o upletanju u prava Crkve, nikada nije šutio. Tako je bilo i sada. Odgovorio je Vilderu, ali i svima onima koji su mislili kao on i koji su razarali i palili po Hrvatskoj, nekoliko dana kasnije u svojoj propovijedi za vrijeme hodočašća u Mariji Bistrici riječima: "Molimo se Majci Božjoj za one koji u neznanju razaraju narodnu imovinu, da im Bog otvori oči i da se raskajana srca vrate k Bogu. Molimo se i za one koji su napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete katoličkoj Crkvi, za koga smije a za koga ne smije moliti. Mi znademo, da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike, da se mole za sve ljude; posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare. Ako budemo trebali kakvog savjeta u toj stvari, onda ga ne ćemo tražiti kod političara, koji su se izrugivali istinama naše svete vjere i blatili Majku Božju, nego ćemo ga tražiti kod onoga, koga je Bog postavio vrhovnim učiteljem vjere i morala, kod Svetog Oca. Ako pak netko misli da će nas zastrašiti svojim prijatnjama iz tuđine, onda neka znade, da Katolička Crkva stoji vedra čela i čiste savjesti, bez straha u svakoj situaciji, da nastavi svoje božansko poslanje"(27).

Ova propovijed je i te kako značajna u državnopravnom smislu. Ne samo da se njome, u stvari, osuđuje liberalizam, rad tadašnje jugoslavenske političke emigracije i metode partizanske borbe, nego se Pavelić oslovljava državnim poglavarom, što znači da je Nezavisna Država Hrvatska država u pravom smislu riječi.

Prvaci HSS-a protiv Stepinca

Nakon Vildera napadajima na hrvatski katolički episkopat, pa prema tomu i na Stepinca, nastavio je Krnjević. Govoreći 16. studenoga 1942., također preko londonske krugovalne postaje BBC, optužio je hrvatske biskupe, da nisu ništa učinili ili da nisu dovoljno učinili za zaštitu Srba u Hrvatskoj. Izjavio je pri tomu, da se ne obraća "dr. Šariću, koji se ponašao kao oni, koji su izgubili dušu i savjest", nego "ostalim poglavarima katoličke crkve u Hrvatskoj", da ispitaju svoju savjest, jesu li sto posto izvršili svoju dužnost. Prihvaćajući podpuno velikosrpsku tvrdnju o Srbima kao jedinim žrtvama i nastupajući prema biskupima kao neki vrhovni moralni autoritet, napao ih je, da "nije dosta postaviti neke komplicirane sudove i stidljivo se ograditi od ustaških zločina poimence od ustaškog pokatoličavanja", nego je potrebna njihova "muška riječ osude, kako bi to bilo u skladu i s osjećajem hrvatskog naroda i s naukom katoličke crkve". Završio je, da "takove riječi do sada iz usta naših vjerskih poglavara nažalost nismo čuli"(28).

Na ove napadaje i optužbe, kojima je Krnjević htio hrvatske katoličke biskupe staviti u službu svoje jugoslavenske politike, Stepinac je dostojanstveno, istina sa znatnim protekom vremena, odgovorio u svojoj znamenitoj propovijedi u Zagrebu na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. Njemu i njegovim političkim istomišljenicima poručio je: "Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. (...) A da Crkva katolička ni u sadanjim vremenima nije nimalo zatajila u svojoj zadaći, pokazat će budućnost, kada će se o mnogo stvari moći mirnije raspravljati i kada dokumenti izađu na vidjelo. Ali već danas bismo željeli staviti na stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina upit, da li je katolička Crkva huškala na rat, koji je donio tako strašne posljedice, ili netko drugi? Da li je katolička Crkva godinama stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama? Koliko je puta u zadnja dva decenija katolička Crkva opominjala sve predstavnike kulturnog i političkog života, da se prestane s gaženjem ljudskih i narodnih prava; da se prestane štampom i kinima rušiti plemenito čovještvo i ćudorednost u narodu. Sve je bilo uzalud. Vjetar se sijao usprkos svih naših nastojanja i opominjanja i izrodio u strašnu buru, koju svi pravi katolici s nama duboko žale, ali koju se kraj svih poštenih nastojanja nije dalo spriječiti"(29).

Dakle, Stepincu je bilo jasno u čije ime Krnjević govori i čije probitke zastupa i brani, pa mu je zato ovako i odgovorio. U temelju ovoga odgovora nalaze se iste misli, koje su sadržane u njegovu popratnom dopisu kardinalu Maglioneu od 24. svibnja 1943. Tamo je rekao, da su okrutnosti, na koje se Srbi žale, počinili neodgovorni pojedinci, koji nisu poštivali odredbe hrvatskih državnih vlasti, pa su te vlasti mnoge od njih dale strijeljati. Ali te okrutnosti, zbog kojih Stepinac žali, su "izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskog naroda tijekom 20 godina zajedničkog života u Jugoslaviji". Okrutnosti su odgovor i na četničke i partizanske zločine nad hrvatskim narodom. To je u biti smisao Stepinčeva odgovora Krnjeviću.

Neutemeljene spekulacije u literaturi

Bez obzira na to koliko ga napadali ili branili, Stepinac je bio već u to vrijeme veliki moralni auktoritet, pa su o njegovu mišljenju vodili računa i prijatelji i neprijatelji, i istomišljenici i protivnici, te su se i u domovini i u inozemstvu na nj pozivali, kad im je to odgovaralo. Stoga se je njegovim imenom i manipuliralo, kako bi se postigli određeni promidžbeni učinci. Iako iz do sada navedenih njegovih izjava i postupaka nepobitno proizlazi, da je čvrsto stajao uz Nezavisnu Državu Hrvatsku i branio njezinu vlast od kleveta, koje su protivnici hrvatske državne nezavisnosti o njoj po svijetu širili, kako bi srušili samu državu, ipak se o njegovim političim stajalištima javljaju i oprečna mišljenja, koja je potrebno raspraviti.

Nada Kisić-Kolanović tvrdi, da su, prema nekim svjedočanstvima, članovi pučističke skupine Lorković-Vokić "bili u dodiru s nadbiskupom Stepincem i papinskim legatom Marconeom, a veza je išla preko J. Torbara" i da su Stepinac i "krašićka grupa" kanonika poduprli "zajednički plan HSS-a i Lorkovića"(30). Iako još uvijek sve pojedinosti toga "puča" nisu znanstveno utvrđene, sa sigurnošću se može tvrditi, da su njegovi glavni protagonisti bili domovinski prvaci Hrvatske seljačke stranke August Košutić, Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić, a Lorković i Vokić, svjesne ili nesvjesne, marionete u njihovim rukama. Košutićevo je stajalište bilo, "da sve hrvatske protukomunističke snage stupe u vezu s prvacima protukomunističkih snaga Srbije i na jednoj zajedničkoj platformi borbe pokušaju spriječiti, da Hrvatska i Srbija padnu pod komunističke režime", a da nakon rata "zainteresirani narodi sami odluče, da li su za Jugoslaviju ili protiv nje"(31). To znači, da je i "puč" Lorković-Vokić stvarno vodio u likvidaciju Nezavisne Države Hrvatske i u obnovu Jugoslavije. Nada Kisić-Kolanović se za svoju tvrdnju poziva na svjedočanstvo stranovitoga Marka Bilića. To svjedočanstvo je nepodpisano, ne vidi se kada ga je i kojom zgodom Bilić dao i tko je taj Marko Bilić. Stoga ono nije nikakav vjerodostojan dokument i na njemu se ne mogu temeljiti nikakvi povijesni zaključci(32). Doduše, Stepinac na saslušanju pred OZN-om 22. svibnja 1945. priznaje, da mu je Vokić pričao o Lorkovićevim svezama s Košutićem, o očekivanju pomoći od Engleza i o preusmjeravanju hrvatske politike prema njima, ali ne i o svrgavanju Pavelića s vlasti. Iz toga priznanja se ne vidi, da bi Stepinac imao i prihvaćao bilo kakvu ulogu u "puču"(33). Neshvatljivo je i suprotno tradicionalnom ponašanju vatikanske diplomacije, da bi u tomu sudjelovao apostolski vizitator Marcone.

Drugom zgodom Nada Kisić-Kolanović piše, da je Stepinac "na Kvaternikov poziv za sudjelovanje u restauraciji HSS-a" odgovorio, da je "on uvijek pripravan pomoći jednu poštenu akciju", s tim da joj je završetak rečenice nepodpun i nerazumljiv. Tu se je, u stvari, radilo o Kvaternikovim namjerama podkraj 1943. i početkom 1944., dakle nakon njegova razrješenja s dužnosti i odlaska na Semmering, gdje je živio, da pomoću njemačke vojske i obavještajne službe zbaci s vlasti Pavelića i Ustaški pokret i da vlast preda Hrvatskoj seljačkoj stranci. Za tu tvrdnju ona se poziva na svjedočanstvo ing. Marija Maričića od 16. veljače 1947.(34). Ljubo Boban tvrdi, da su, "prema nekim oskudnim informacijama, između Stepinca i vladinih krugova HSS-a postojale" određene sveze u razdoblju od 1941. do 1943., s tim da će to "trebati podrobnije istražiti", pogotovo njegov odnos s dr. Augustinom Juretićem i dr. fra Dominikom Mandićem, s kojima je bio neposredno povezan, i utvrditi, jesu li te sveze s njima "produžavane dalje, do krugova izbjegličke vlade"(35). Dakle, on ne tvrdi ništa kategorički, nego samo predpostavlja. Zbog izrazito jugoslavenske politike Hrvatske seljačke stranke, obje tvrdnje, i Nade Kisić-Kolanović i Ljube Bobana, značile bi, ako se pokažu istinitima, da se je Stepinac zauzimao za obnovu Jugoslavije. No, te su tvrdnje neistinite.

Tvrdnja Nade Kisić-Kolanović neodrživa je zbog više razloga. Stepinac je, prema "Dnevniku" krašićkoga župnika Josipa Vranekovića, s kojim je od 5. prosinca 1951. do smrti kao zatočenik živio u istomu župnom dvoru, o svomu odnosu prema hrvatskim političkim strankama i uopće o politici tvrdio: "Kao biskup nisam bio ni HSS-ovac, ni ustaša, ni pučkaš. Interese naroda branio sam i branit ću, a politiku kao takvu ostavljam drugima"(36). Okružnicama od 10. 8. 1938., 4. 2. 1942. i 24. 9. 1943. zabranio je svomu svećenstvu, da se bavi politikom, a dopisom od 8. 2. 1942. molio je Pavelića, da oslobodi svećenike obavljanja dužnosti narodnih zastupnika(37).

Svrgavanje Pavelića i ustaša s vlasti i njezina predaja Hrvatskoj seljačkoj stranci bilo je zamišljeno, kako se tvrdi, nasilnim putem, dakle i uz mogućnost prolijevanja krvi. Nezamislivo je, da bi se Stepinac bavio onim, što je zabranjivao svojim svećenicima, i to uz prolijevanje krvi, da bi jedna hrvatska stranka ili pokret preotela vlast drugoj. Osim toga, odprije je poznato njegovo negativno stajalište o Hrvatskoj seljačkoj stranci. Uz njemačke vojne i obavještajne krugove, glavni čimbenici u ovomu podhvatu bili su Slavko Kvaternik i ing. Mario Maričić. Oni su i glavni, pa čak i jedini, izvor obavijesti o Stepinčevu odnosu prema tomu podhvatu. U vrijeme davanja izjava obojica su se nalazila u zatvoru, bili su u strahu za svoj život i slobodu i nisu imali nikakvih jamstava, da mogu slobodno i bez prisile govoriti o onomu što znadu. Maričić je, uz to, bio, vjerojatno plaćeni, suradnik njemačke vojne obavještajne službe "Abwehr". Stoga je opravdano pitanje, može li se njihovim izjavama uopće vjerovati. U svakomu slučaju, treba ih uzeti s krajnjim oprezom. Osim u kraljevskoj Jugoslaviji, Maričić je zbog suradnje s "Abwehrom" bio zatvaran i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Na čestim ispitivanjima o svojoj djelatnosti, dao je o tome više izjava, pa i o Stepinčevim svezama s Kvaternikom. Te su izjave, u cjelini promatrane, međusobno proturječne, a isto tako i oni dijelovi, koji se odnose na Stepinca i Kvaternika. Nesporno je, da je Kvaternik sa Semmeringa poslao Stepincu nekoliko pisama i da mu je Stepinac na njih odgovorio. Maričić tvrdi, da su jedno pismo i odgovor na nj poslani preko njega. Na ispitivanju pred OZN-om 6. lipnja 1945. izjavio je, da je pismo upućeno Stepincu predao njegovu tajniku. To je potvrdio i Ivan Šalić, rekavši na glavnoj raspravi kao Stepinčev suoptuženik, da je to pismo Maričić predao dr. Stjepanu Lackoviću, Stepinčevu tajniku. Prema toj verziji, on tada nije mogao razgovarati s nadbiskupom, jer se s njim nije ni sastao. Na ostalim ispitivanjima tvrdio je, da je pismo predao Stepincu osobno u ruke, ali navodi različite izjave, kojima je ovaj popratio primitak pisma. Na glavnoj raspravi u kaznenom postupku protiv Stepinca izričito je kazao, da nadbiskup s njim o Kvaternikovim "kombinacijama nije mogao razgovarati, jer to je tek bilo pitanje hoće li HSS uopće na to pristati, hoće li pristati na kakvu suradnju li ne", nego su "općenito razgovarali o prilikama", vjerojatno, u Hrvatskoj. Na tim čestim saslušanjima nije govorio, da mu je Stepinac, šaljući odgovor Kvaterniku, predao još i neku usmenu poruku za nj. Jedino je na saslušanju pred UDB-om 16. veljače 1947. rekao, da je nadbiskup Stepinac, uz pismo, između ostaloga, poručio Kvaterniku, "da je on uvijek pripravan pomoći jednu poštenu akciju za što brži i pravedan mir, a na sreću hrvatskog naroda"(38). Ta rečenica je ujedno i ključni argument za tvrdnju Nade Kisić-Kolanović. No, osim što je sporno, je li nadbiskup poslao takvu poruku, podpuno je nepoznat sadržaj Kvaternikova pisma i Stepinčeva odgovora na nj, pa se ne može ni znati, na što se je odnosila ta možebitna usmena poruka.

Uostalom, zašto bi Stepinac slao Kvaterniku usmenu poruku, ako mu šalje pismo? Kvaternik u svojim izjavama pobija Maričićeve tvrdnje i cijeli taj podhvat, pa i svoj odnos sa Stepincem, prikazuje bitno drugačije od njega. U kaznenom postupku protiv Stepinca, na glavnoj raspravi, saslušan kao svjedok, on je izjavio, da mu Maričić nije donosio nikakve poruke od Stepinca, niti mu je rekao, da je s njim razgovarao, ali je iz riječi Ive Hočevara, domobranskoga bojnika, koji ga je posjećivao na Semmeringu, razabrao, da je nadbiskup upoznat s cijelim podhvatom i da je povezan s Hrvatskom seljačkom strankom, koja radi na odstranjenju Pavelića i ustaša s vlasti. Ali to mu nitko nije izričito rekao. Dakle, to su Kvaternikova samo nagađanja, da bi Stepinac o spomenutomu podhvatu mogao znati, ali ne i dokaz, da je zaista znao, a pogotovo, da ga je podupirao ili u njemu sudjelovao(39).

To kategorički poriče sam Stepinac. Upitan u istrazi o svojim odnosima s Kvaternikom, dok je ovaj boravio na Semmeringu, izričito je izjavio: "Možda sam mu zahvalio na kakvoj čestitci ili što slično. Ukoliko se on na mene obraćao po pitanjima svrgnuća Pavelića, ja se u te stvari nisam mogao miješati". Kad su ga o tomu pitali na glavnoj raspravi, kratko, jasno je odgovorio: "To me se nije ništa ticalo i nisam u to ulazio"(40).

Isto tako se ne mogu prihvatiti ni Bobanove predpostavke. Ni dr. Augustin Juretić ni dr. fra Dominik Mandić nisu bili članovi jugoslavenske kraljevske izbjegličke vlade, niti su spadali u krug osoba, za koje je bilo javno poznato, da su povezani s tom vladom. Oni su, doduše, dostavljali toj vladi podatke o političkim prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali ne postoji nikakav dokaz, da bi Stepinac za tu njihovu djelatnost znao. Njegove sveze s njima iscrpljivale su se isključivo, kao sa svećenicima, u okviru položaja, potreba i probitaka Crkve. Uz to, Juretić je od početka 1940. bio konsultor pri predsjedništvu Biskupskih konferencija u Zagrebu, pa prema tome i bliski Stepinčev suradnik, te je razumljivo postojanje među njima tješnjih ljudskih sveza i međusobno dopisivanje. Nema ni jednoga jedinog dokaza, da im je Stepinac slao bilo kakve obavještajne podatke, a pogotovo takve kojima se može škoditi hrvatskoj državi. U svojim izvješćima jugoslavenskoj vladi oni se nikada nisu pozivali na nj kao na izvor podataka.

Ipak se je, kako 2. lipnja i 27. srpnja 1944. javlja Hans Helm, njemački policijski attaché u Hrvatskoj, svojim mjerodavnim vlastima u Berlinu, javila sumnja u sadržaj Stepinčevih pisama poslanih u Švicarsku i u djelatnost švicarskoga konzulata, preko kojega se dostavljaju obavještajni podatci protivničkoj strani u ratu. Zbog toga je Hrvatska obavještajna služba, piše Helm, ubacila svoje agente među osoblje konzulata i tako došla do pošiljke, u kojoj su bila dva Stepinčeva pisma i jedno pismo apostolskoga vizitatora Marconea. Marcone je pisao nekomu opatu H. Malletiu o radu i organizaciji Katoličke akcije u Hrvatskoj, a Stepinac dr. Juretiću i nekomu Josipu Ivaniću. Pisao im je, da su "komunistički partizani sve jači na terenu", da su sigurno "čuli za zlokobni rad dr. Svetozara Rittiga među partizanima", da su on i biskup dr. Salis Sewis dobili prijeteća "pisma od komunista u kojima dr. Rittig Svetozar vidi obadvojicu na vješalima". Taj Rittig "pomoću letaka i govora negativno djeluje na svećenike kao i na hrvatsko-katolički živalj, koji je već i onako pauperiziran" i demoraliziran. A zatim im u pismima "govori o čisto crkvenim stvarima". Pročitavši ih, agenti su zapečatili pisma i poslali ih na označene naslove, ne držeći da su pogibeljna za državu(41). U pismu poslanom pak Juretiću u Švicarsku 18. siječnja 1944. Stepinac je posvjedočio svoju odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj riječima: "Bog mi je svjedok, da želim samo najbolje i hrvatskoj državi i hrvatskom narodu"(42).

Dvojbena pouzdanost naknadnih tvrdnji

O svojim tobožnjim svezama sa Stepincem za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Dominik Mandić, Juraj Krnjević i Ilija Jukić ostavili su pisana svjedočanstva. Ta su svjedočanstva dana nakon Stepinčeve smrti, pa je teško utvrditi njihovu istinitost, ali je sigurno, da su sva trojica nastojala dati uljepšanu sliku o svojoj političkoj ulozi, koju su odigrali u vrijeme, kada je hrvatski narod ulagao nadljudske napore, da sačuva svoju, teškom mukom stečenu, državu. Mandić je pun hvalisanja, što je sve poduzimao i kakve je savjete davao Stepincu i hrvatskim ministrima, da bi se spasila hrvatska država. Tvrdi, da se je "Stepinac slagao s njegovim koracima u spasavanju hrvatske države". Kako mu je članak pun netočnosti, zaista je u njemu teško razlučiti zrno od pljeve, istinu od laži(43). Krnjević kaže, da je, obzirom na njihovo poznanstvo iz školskih dana, "pisao iz Londona nadbiskupu Stepincu u doba rata u prvoj polovici godine 1942." i to o stvarima koje je "kao član jedne savezničke vlade u Londonu mogao saznati", a za koje je držao, "da ih on u Zagrebu mora znati u hrvatskom narodnom interesu". On ne navodi konkretno o čemu je pisao, niti tvrdi, da mu je Stepinac na bilo koji način uzvratio(44). Ako to ne tvrdi, znači da mu nije uzvratio, jer Krnjević nije imao nikakva razloga prešutjeti tu činjenicu, ako je ona postojala. No, posve drugčije svjedoči Ilija Jukić. On, naime, piše, da je Stepinac uzvraćao "odgovor na sve poruke koje je primao od Hrvata iz Londona", odakle mu je bilo "poručeno, da osudi najoštrije javno strahovladu u Hrvatskoj u to doba i sve zločine, ma s koje strane oni dolazili, pa ma što se dogodilo poslije". Stepinac im je, navodno, odgovorio u ljeto 1942., zašto ne smije tako postupiti i kakve bi posljedice po opće probitke nastupile zbog "javnog i direktnog žigosanja faktora koji sad vrše faktičnu (dakle, ne pravnu - op. I. G.) vlast nad hrvatskim narodom(45).

Ove tvrdnje nikako ne mogu izdržati kritiku. Ako je Stepinac odgovarao na sve poruke, koje je primao od Hrvata iz Londona, onda bi odgovorio i na Krnjevićevu i to prije nego na Jukićevu, jer je Krnjević bio službeni predstavnik Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i njezin stalni podpredsjednik, a Jukić je bio samo pomoćnik ministra vanjskih poslova u toj vladi. Osim toga, Krnjević je bio njegov školski kolega, a ipak mu nije odgovorio na poruku, pa zašto bi to učinio Jukić, kojega, možda, nije osobno ni poznavao. Stepinac je uvijek, po vlastitoj savjesti, osuđivao sve protuevanđeoske pojave u životu, pa mu za to nisu trebale poruke iz Londona. Već je navedeno, kako su iz Londona, nezadovoljni njegovim držanjem prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim vlastima, baš u ovo vrijeme, o kojemu pišu Jukić i Krnjević, žestoko napadali Stepinca i to ne Srbi, nego Krnjević, Jukićev stranački prvak u emigraciji, i Vilder, njihov najbliži koalicijski suradnik. Također je navedeno, kako im je Stepinac odgovorio. To je sve, jedno i drugo, nespojivo s ovim što piše Jukić. Nezavisna Država Hrvatska nije bila za Stepinca samo faktična nego i pravna, legitimna vlast, koja počiva na plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda.

To je stajalište izričito iznio u svome obrambenom govoru pred jugoslavenskim komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946., kada je rekao: "Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu, ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945."(46). Političke prilike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bitno su drugčije prikazane u njegovim izvješćima podnesenim Svetoj Stolici krajem travnja ili početkom svibnja 1942. i u popratnom pismu od 24. svibnja 1943., nego što je to navedeno u Jukićevu članku. U autentičnost izvješća Svetoj Stolici ne treba ni najmanje sumnjati, a pogotovo onoga od 24. svibnja 1943. Nemoguće je i pomisliti, da bi Stepinac Vatikanu podnosio lažna izvješća, pa su Jukićeve tvrdnje nužno izmišljotina. Zagrebački nadbiskup je čovjek Crkve, zabrinut za njezinu sudbinu, a u dopisu od 24. svibnja 1943., već je rečeno, izvijestio je Vatikan, "da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan ponovno došla pod srpsku vlast". Njemu su bili poznati četnički zločini po Hrvatskoj, ali i Krnjevićevo i Jukićevo držanje prema njima. Naime, 17. svibnja 1942. Jukić je preko londonske krugovalne postaje BBC pročitao Krnjevićevu izjavu, da su k njima "stigle sigurne vijesti, da je već došlo do suradnje između hrvatskih boraca i odreda đenerala Mihailovića" i da on "tu suradnju od srca" pozdravlja i preporučuje "i svima ostalim obrcima koji se već aktivno bore i onima koji tek stupaju s odredima đenerala Mihailovića protiv zakletih neprijatelja i Srba i Hrvata i Slovenaca". Sam pak Jukić izjavio je tom zgodom, da je "đeneral Mihailović postavio" "za ciljeve borbe, koju sad junački vodi" slijedeće: "Osloboditi Otadžbinu surovog nasilnika, povratiti čast našim zastavama, ponijeti ih na krajne granice, gdje naš narod biva i ujediniti ga u Velikoj Jugoslaviji, uređenoj bratskim sporazumom Srba, Hrvata i Slovenaca na osnovama poštovanja i narodnih prava"(47).

U takvoj državi, kakvu su zamišljali Krnjević i Jukić, pod okriljem Draže Mihailovića, sigurno je da ne bi bio zajamčen napredak, pa možda čak ni opstanak, ni hrvatskomu narodu ni Katoličkoj crkvi. Zbog toga svi ovi razlozi, a mogli bi se navesti i drugi, govore protiv tvrdnje, da je Stepinac održavao političke sveze s članovima Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i oko te vlade.

"JA BIH BIO NIŠTARIJA, KAD NE BIH OSJETIO BILO HRVATSKOG NARODA..."

U nizu osoba, koje su pokušale prikazati Stepinca kao jugoslavenski orijentiranoga hrvatskog crkvenog velikodostojanstvenika, spada i Slovenac Stanislav Rapotec, idejni sljedbenik Draže Mihailovića, "kojega je izbjeglička vlada početkom 1942. poslala u zemlju sa širokim spektrom obavještajnih zadataka"(48). Na području bivše Jugoslavije boravio je, kako sam kaže, punih pet mjeseci, a od toga u samom Zagrebu od početka travnja do polovice lipnja, dakle puna dva i pol mjeseca. Za to vrijeme sastajao se je sa svojim političkim istomišljenicima, koji su mu davali obavijesti o prilikama u zemlji, na temelju čega je on početkom kolovoza 1942. podnio izvješće jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi.

Nekritičko manipuliranje nevjerodostojnim izvješćima

Kao i sva slična izvješća, i ovo je pristrano, ideološki obojeno i više izraz želja nego stvarnosti. Rapotec tvrdi, da ga je Stepinac pet puta primio u audijenciju, znajući odakle dolazi, prikazavši mu političke prilike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao krajnje nepovoljne, za što je okrivio i neke svoje svećenike, koje stoga "drži u biskupskim kućnim pritvorima", a on osobno stalno očekuje, da će biti uhićen(49). Tim izvješćem služio se je Emil Kekich, specijalni pomoćnik američkoga veleposlanika, pri sastavljanju memoranduma o "Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji", što ga je privremeni odpravnik poslova toga poslanstva pri grčkoj vladi Harold Shantz 5. kolovoza 1944. dostavio državnomu tajniku Sjedinjenih Američkih Država(50), ali i Ilija Jukić u svome već kritici podvrgnutom članku "In memoriam kardinalu Stepincu". Na Rapotecovo izvješće poziva se Stella Alexander(51), a Jure Krišto(52), uz to, još i na Kekichev memorandum, kao na vjerodostojne izvore za prikazivanje političkih prilika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i za odnos njezinih vlasti prema nadbiskupu Stepincu.

Pri tomu prešućuju bitnu Rapotecovu tvrdnju, da "biskup dr. Stepinac čvrsto veruje u vaskrsnuće Jugoslavije", pa mu je, navodno, rekao, da poruči "vani, neka kod budućeg uređivanja država svakako vode računa o federaciji"(53). S istinitošću ili neistinitošću ove tvrdnje ostaje ili pada cijelo Rapotecovo izvješće o razgovoru sa Stepincem i o prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a time i Kekichev memorandum.

Oba su ta dokumenta u proturječnosti sa Stepinčevim izvješćima Svetoj Stolici, podnesenima u mjesecu travnju ili svibnju 1942. i 24. svibnja 1943., pa su zbog toga i neistinita i nevjerodostojna, a povijesni zaključci, koji se na njima temelje, u cjelini su pogrešni i neznanstveni. U proturječnosti su i sa svim njegovim izjavama, što ih je dao kako prije, tako i nakon toga. Stepinčevu lojalnost prema hrvatskoj državi pokazuje i njegov odnos s dr. Nikom Moscatellom, odpravnikom poslova jugoslavenskoga poslanstva u Vatikanu za vrijeme Drugoga svjetskog rata, inače svećenikom. Kako piše Milan Marjanović, dobar poznavatelj prilika u jugoslavenskim emigrantskim krugovima, kojima je i sam pripadao, "kad je nadbiskup Stepinac dolazio u Rim nekoliko puta, nije se javljao Moskatelu, kao ranije, niti je Moskatelo njemu prilazio"(54).

No, postoji još jedan dokument, koji bi mogao navesti na zaključak, da je Stepinac ipak održavao sveze s krugovima, koji su surađivali s jugoslavenskom izbjegličkom vladom, što bi značilo, da je priželjkivao obnovu Jugoslavije. Dana 2. studenoga 1943. Stjepan Jakšekovac, jugoslavenski obavještajac u Švicarskoj, poslao je predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u Londonu poruku, da nadbiskup Stepinac javlja: "Prema obavijestima, koje mi stižu od župnih ureda jasno i nedvojbeno poroizlazi, da narod kompaktno stoji iza dr. Mačeka. Partizani su vrlo aktivni i to ne samo vojnički, nego i politički. Prema Crkvi ponašaju se vrlo korektno. Narodu je njihova borba simpatična i narod ih svojski i na sve moguće načine pomaže, ali politički su oči sviju uprte u Kupinec"(55). Autentičnost ove poruke je vrlo sporna. Partizani su do kraja 1943. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ubili 64 svećenika i redovnika i dvije časne sestre. Samo s područja zagrebačke nadbiskupije ubili su šest dijecezanskih i jednoga redovničkoga svećenika(56). Glavnina žrtava poubijana je prije slanja Jakšekovčeve poruke u London, a sve žrtve iz zagrebačke nadbiskupije potječu prije toga nadnevka. Kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i najugledniji hrvatski biskup, Stepinac je sigurno znao za ubojstva svih tih svećenika, redovnika i časnih sestara, bez obzira iz koje su biskupije bili. Ni jedan razborit čovjek, a pogotovo Stepinac, ne bi mogao ubijanje tolikoga broja svećenika, redovnika i časnih sestara nazvati korektnim, a pogotovo vrlo korektnim ponašanjem prema Crkvi.

Partizani su prije listopada 1943. do temelja uništili hrvatsko selo Španovicu, kod Pakraca, i župu Zrinj, kod Dvora na Uni, oboje također na području zagrebačke nadbiskupije, a pučanstvo, koje nije uspjelo pobjeći, poubijali su, ne pitajući se, je li muško ili žensko, staro ili mlado. Broj hrvatskih sela i župa, što su ih do temelja uništili, njihovo pučanstvo rastjerali i poubijali, a crkve razorili ili spalili, s područja drugih biskupija penje se na desetke. I izvan ovih slučajeva ubijali su ljude i uništavali njihovu ili državnu imovinu. Stepincu, a i široj hrvatskoj javnosti, sve je to bilo poznato. Takvi partizanski postupci nisu mogli biti narodu simpatični, niti ih je narod zbog toga mogao svojski i na sve moguće načine pomagati, a niti je tako revan crkveni veledostojanstvenik, kakav je bio zagrebački nadbiskup, mogao o njima i njihovoj borbi u inozemstvo slati povoljno izvješće. Pa samo dva dana prije nego što je Jakšekovac poslao svoju poruku u London, dakle 31. listopada 1943., na blagdan Krista Kralja, Stepinac je u Zagrebu održao propovijed, u kojoj je oštro napao komunizam, za koji su se ti partizani borili. Sama Jakšekovčeva poruka je u sebi proturječna. Ako narod kompaktno stoji uz Mačeka, kako mu partizanska borba može biti simpatična, kad su partizani već tada u promidžbi napadali Mačeka? Nema, dakle, sumnje, da je ta poruka krivotvorina, kojom se je htjelo, pozivom na Stepinčevo ime, uvjeriti javnost, da u hrvatskom narodu nema podpore Ustaški pokret i njegova borba za hrvatsku državnu nezavisnost, nego njegovi protivnici, koji se bore za obnovu Jugoslavije. Ovo nisu bili jedini slučajevi, da se Stepinčevim imenom manipulira u protuhrvatske svrhe. Za to je za sada dovoljno navesti još samo jedan primjer.

Dana 24. srpnja 1942. Ilija Šumenković, jugoslavenski poslanik u Turskoj, poslao je brzojavno dr. Slobodanu Jovanoviću, predsjedniku jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, pismo, što ga je, navodno, iz Zemuna 8. veljače 1942. dr. Prvislav Grisogono uputio Stepincu. Grisogono je bio po rođenju Hrvat, jugoslavenski unitarist i član Jeftićeve Jugoslavenske narodne stranke. U pismu se najtežim optužbama optužuju Nezavisna Država Hrvatska i Katolička crkva u Hrvatskoj zbog zločina nad Srbima. Optužuju se ne samo obični svećenici nego i biskupi. To pismo je umnožavano i šireno po Beogradu i cijeloj Srbiji, a prema nekim podatcima, i među Srbima u Hrvatskoj. Njime se je htjelo izazvati Stepinca, da javno osudi Nezavisnu Državu Hrvatsku i njezinu vlast, te tako stvoriti još veći razdor među hrvatskim narodom. Sam Grisogono je kasnije u demantiju, poslanom Stepincu, porekao, da navedeno pismo potječe od njega, dakle izjavio je, da je ono krivotvorina. To je isto ustanovio i dr. Ljubo Boban(57).

Stoga treba biti vrlo oprezan s izjavama o Stepincu, pa i s onima koje potječu od Marka Bilića, Marija Maričića, Ilije Jukića, Stanislava Rapoteca, Stjepana Jakšekovca, Jurja Krnjevića, Slavka Kvaternika i Dominika Mandića, ali i sa svim tvrdnjama, koje bi ga dovodila u svezu s bilo kakvim nastojanjima ili težnjama za obnovom Jugoslavije. Te su tvrdnje i izjave neistinite ne samo zbog razloga, koji su navedeni, nego i zbog mnogih drugih. Sva Stepinčeva djelatnost od nastanka pa do sloma Nezavisne Države Hrvatske, a i nakon toga, dokazuje, da je čvrsto stajao uz hrvatsku državu i branio njezin opstanak. U tome svom stajalištu nije pokazivao ni najmanje kolebanja.

Stepinac odlučno za opstanak NDH

Želeći pomoći svim ugroženim osobama, bez obzira na njihovu rasnu, narodnosnu, vjersku ili političku propadnost, Stepinac se je često obraćao Paveliću i drugim visokim hrvatskim državnim dužnosnicima. U pismu upućenom 6. ožujka 1943. Paveliću založio se je za zaštitu nearijevaca. Uz ostalo, tu je naglasio, da "nitko više od Katoličke crkve u našoj domovini ne želi sreću i napredak našega naroda i naše mlade države"(58). Jasno je, da je pod našim narodom i našom mladom državom mislio na hrvatski narod i na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Slične želje izrazio je Paveliću i 8. siječnja 1944., kada mu je došao čestitati Novu godinu. Tada mu je u ime katoličkih, muslimanskih, pravoslavnih i evangeličkih vjernika, kako su objavile novine, zaželio "svako dobro u Novoj godini, moleći Svevišnjega, da hrvatskom narodu što prije dade mira, kako bi što bolje mogao izgraditi svoju vlastitu državu"(59).

Ali, nažalost, domaći i vanjski neprijatelji nisu dali hrvatskomu narodu mira. Amerikanci i Englezi, koji su se pozivali na demokraciju i kao načelo isticali pravo naroda na samoodređenje, nisu to pravo priznavali hrvatskomu narodu niti su poštivali njegovu plebiscitarno izraženu demokratsku volju za državnom nezavisnošću. Da slome njegovu volju za slobodom, bombardirali su mu sela i gradove. Prosvjedujući protiv bombardiranja Zagreba 22. veljače 1944., u okružnici izdanoj 28. veljače iste godine Stepinac je izjavio, da nam u tim patnjama oslon i nesumnjivo uporište daje "ponajprije naravni i Božji zakon koji kao ostalim tako i hrvatskom narodu daje pravo na svoj zasebni život u sklopu ostalih europskih naroda". Pravo na zasebni život, koje se ističe u toj okružnici, samo su druge riječi za pravo na državnu nezavisnost. To pravo na zaseban narodni i državni život hrvatski je narod, prema Stepincu, "stekao i zaslužio svojom teškom i krvavom borbom, stojeći kroz stoljeća na braniku istinskih ideala prave čovječje slobode i kršćanske kulture, čime je zadužio čitavu Europu i sve njezine narode". Videći da je hrvatska državna nezavisnost ugrožena, pozvao je vjernike, "da se u ovim sudbonosnim časovima hrvatskog naroda usrdno i toplo" mole "za njegovo čuvanje i slobodu"(60).

Što je vrijeme više odmicalo, položaj hrvatskoga naroda i njegove države postajao je sve teži i beznadniji, a Stepinac je sve odlučnije dizao svoj glas u njihovu obranu. Naročito odlučno je to učinio 9. srpnja 1944. iz Marije Bistrice, prigodom zavjetnoga hodočašća grada Zagreba u to središnje hrvatsko marijansko svetište, odakle se je i prijašnjih godina čula njegova odvažna riječ u obranu temeljnih ljudskih i nacionalnih prava hrvatskoga naroda. Sada se je obratio onima, koji razaraju hrvatska sela i gradove i ubijaju nevino hrvatsko stanovništvo, i zapitao ih: "Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve?" A onda im je odmah na to odgovorio: "Onda bi bili zločinci i svi drugi narodi, koji nose u srcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i samostalnošću". Time je svima jasno i glasno rekao, da je borba, što je vode hrvatski vojnici, ustaše i domobrani, obrana hrvatske državne nezavisnosti, pa, prema tome, i moralno opravdana. Tu misao je završio upozorenjem, "da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava" i da "neka nitko ne sumnja" u to(61).

Sloboda i državna nezavisnost hrvatskoga naroda Stepincu su stalno bile na umu. Te misli su sadržane i u prigodnoj čestitci, što ju je 6. prosinca 1943. poslao za imendan dr. Nikoli Mandiću, predsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj doslovce kaže: "Prigodom Vašega cijenjenoga imendana izvolite, gospodine predsjedniče, primiti i moje srdačne čestitke sa željom, da bi sveti Nikola donio i hrvatskom narodu dar, za kojim toliko žudi: očuvanje njegovog državnog suvereniteta na čitavom narodnom području, da u miru kao ravnopravni član međunarodne zajednice može razvijati svoje od Boga dane sposobnosti kako na korist svoju, tako i čitavoga čovječanstva"(62). Pod darom, za kojim hrvatski narod žudi, Stepinac je mislio na očuvanje Nezavisne Države Hrvatske, jer su se samo na nju mogle odnositi riječi o državnom suverenitetu na čitavom narodnom području iz čestitke Nikoli Mandiću.

Reakcije na Jaltsku konferenciju

Godina 1945. donosila je nove muke i nevolje za hrvatski narod. Saveznička pobjeda bila je na pomolu, ali joj se hrvatski narod nije imao razloga veseliti, jer je ona značila nestanak hrvatske državne nezavisnosti i nametanje hrvatskomu narodu Jugoslavije i komunizma. Hrvatski narod je strepio za svoju budućnost, tim više što na pobjedničkoj strani nije imao svojih istinskih predstavnika, koji bi branili njegovo pravo na državnu nezavisnost. U Jalti, na poluotoku Krimu, u tadašnjemu Sovjetskom Savezu, od 4. do 11. veljače 1945. Roosevelt, Churchill i Staljin, prvaci buduće pobjedničke koalicije, održavali su konferenciju, na kojoj su raspravljali o uređenju Europe nakon rata i o međusobnoj podjeli utjecajnih područja, a u pogledu Jugoslavije donijeli su deklaraciju, kojom se preporučuje Šubašiću i Titu, predsjednicima kraljevske i komunističke jugoslavenske vlade, da obrazuju zajedničku vladu. Deklaracija je bila jasan pokazatelj, da je pobjednička koalicija čvrsto odlučila ignorirati pravo i volju hrvatskoga naroda i nametnuti mu Jugoslaviju.

To je izazvalo reakciju među svim društvenim slojevima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Po svim njezinim slobodnim dijelovima zaredale su prosvjedne skupštine protiv obnove Jugoslavije i manifestacije podpore poglavniku i hrvatskoj državi. Od svih tih skupština i manifestacija ovdje će se navesti samo neke.

Dne 8. ožujka 1945. hrvatska državna vlada donijela je deklaraciju o pravu hrvatskoga naroda na državnu nezavisnost. O tomu je istoga dana donijelo zaključak i Doglavničko vijeće Ustaškoga pokreta(63). Hrvatski sveučilištarci su 24. ožujka iste godine održali veliku skupštinu i na njoj osudili zaključke donesene u Jalti te dali punu podporu hrvatskoj državnoj nezavisnosti, granici na Drini, hrvatskoj Istri i sl.(64). Velika skupština radnika i privatnih namještenika održana je 7. travnja i na njoj su se radnici i privatni namještenici nepokolebivo izjasnili, da ostaju vjerni poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, za koju su spremni raditi i boriti se(65). Jedna od najznačajnijih takvih manifestacija zbila se je u Hrvatskoj sabornici 12. travnja 1945. Tada je rektor Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu prof. ing. Stjepan Horvat sa sveučilišnim senatom, noseći insignije rektorske i dekanatske časti, u nazočnosti najistaknutijih ličnosti političkoga, vojničkog, crkvenog, kulturnog i znanstvenog života, pročitao memorandum, upućen rektorima svih sveučilišta i visokih škola na svijetu, u kojem se traži moralna pomoć za hrvatski narod, osuda boljševizma i podpora hrvatskoj državnoj nezavisnosti(66). Za opstanak Nezavisne Države Hrvatske založilo se je i Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora, predvođeno Ivanom Peršićem, Petrom Grgecom, Dušanom Žankom i Enverom Pozderovićem. Prosvjedujući "protiv svih zaključaka i podhvata koji bi krnjili vrhovništvo hrvatskog naroda odnosno Hrvatske Države", izražavajući vjernost "svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinom Vrhovniku Poglavniku", ono je 14. travnja 1945. donijelo rezoluciju, u kojoj ističe "svoju nepokolebivu volju, da se pod vodstvom Poglavnika bori za opstanak i napredak hrvatskog naroda, koji se ne može postići nikako drugčije, nego u podpuno slobodnoj hrvatskoj državi", bez koje "ne može biti mira na ovom dijelu zemlje"(67). Dva dana kasnije, dakle 16. travnja, Savez hrvatskih učiteljskih društava je svojom rezolucijom dao podporu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno deklaraciji hrvatske državne vlade i zaključcima Doglavničkog vijeće(68). Za deset dana, točnije 25. travnja 1945., oglasila se je i Matica hrvatska. Toga dana održavala se je njezina godišnja skupština, na kojoj je predsjednik Filip Lukas istaknuo, da se Matica bori za pravo naroda na samoodređenje, dakle za ista načela koja su sadržana i u Atlantskoj povelji, a zatim je na kraju, na njegov prijedlog, prihvaćeno, da se Paveliću pošalje ova brzojavka: "Matica Hrvatska s glavne godišnje skupštine na početku svoga rada u petoj godini Nezavisne Države Hrvatske šalje Vam, Poglavniče, izraz svoje duboke zahvalnosti s najboljim željama za sretan opstanak i procvat hrvatskog naroda i njegove države"(69).

U ovim sudbonosnim danima za budućnost hrvatskoga naroda ni zagrebački nadbiskup Stepinac nije mogao šutjeti. Oglasio se je među prvima nakon deklaracije hrvatske državne vlade o zaključcima konferencije u Jalti, dajući tako svoj doprinos brobi hrvatskoga naroda za slobodu. Propovijedajući prigodom svršetka uskrsnih konferencija svučilištarcima i sveučilištarkama u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 18. ožujka 1945., osvrnuo se je na razgovor o "slobodi pojedinih naroda na raznim konferencijama", što je očita aluzija na konferenciju u Jalti, pa se je pozvao na načelo, što ga je postavio papa Pio XII. još 1939., prije početka Drugoga svjetskog rata, prema kojemu je temeljni zahtjev pravednog i časnog mira "osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih", jer "volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda". Zatim je to načelo primijenio na hrvatski slučaj i rekao: "Ako svi narodi imadu pravo na osiguranje života i nezavisnost, onda se ne može narivavati rješenje, kojega on svojom slobodnom voljom ne će, ni hrvatskom narodu, koji ipak sam najbolje znade što mu je na propast, a što mu je na korisit". Kako su komunisti u vrijeme, dok je on to govorio, već bili preuzeli vlast nad znatnim dijelom hrvatskog naroda, kojemu su silom nemetali svoju ideologiju, upozorio ih je, "da će hrvatski narod a limine (odmah i podpuno - op. I. G.) odbiti svaki režim, bio on na krajnjoj ljevici ili desnici, koji ne bi računao i do krajnosti poštivao njegovu više nego tisućgodišnju katoličku tradiciju", jer takav "režim ne bi predstavljao u hrvatskom narodu nikoga, ili neznatnu manjinu, koja bi mu se silom narinula", a sila pak "ne može biti podlogom mira", pa u "zdravom poredku pravo ide pred silom, a ne sila pred pravom"(70).

Budući da su ove njegove riječi oštra kritika Jaltske konferencije i komunističkoga nasilja, one nedvojbeno znače podporu opstanku Nezavisne Države Hrvatske i osudu nametanja hrvatskomu narodu komunističke Jugoslavije, koja zbog načina nastanka ne će biti, po njegovu mišljenju, dugog vijeka, kao ni poredak koji se u njoj uvodi.

Nezaobilazna Poslanica katoličkog episkopata iz ožujka 1945.

Slične misli sadržane su i u poslanici hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945., što ju je donio njegov poslovni odbor, u kojemu su, uz Stepinca kao predsjednika, još bili i vrhbosanski nadbiskup Šarić, banjalučki biskup Garić, biskup i apostolski administrator đakovački Akšamović i vladika križevački Šimrak. Zbog ratnih neprilika biskupska se konferencija nije mogla održati u punome sastavu. Raspravljajući o gorućim problemima Crkve, biskupi su, kao odgovor na zaključke donešene u Jalti, istaknuli, da "povijest svjedoči, da hrvatski narod kroz cijelu svoju tisućutristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu". Međutim, "kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj Državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju hrvatskoga naroda". Stoga nitko "nema pravo optuživati bilo kojega građanina Hrvatske Države, pa ni hrvatske biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju hrvatskoga naroda, kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima"(71). Ta država, koja je oživotvorena u Drugomu svjetskom ratu, je Nezavisna Država Hrvatska. Bit je tih riječi iz biskupske poslanice, da je NDH nastala plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda, koji na nju ima pravo, pa mu nitko ne smije silom namećati drugčija rješenja. Zbog napadne sličnosti ovih misli s mislima izgovorenima u propovijedi 18. ožujka 1945. nameće se kao jedino ispravan zaključak, da je Stepinac idejni otac ove poslanice.

Kratko vrijeme nakon svih ovih manifestacija, prosvjednih skupština, deklaracija, rezolucija, memoranduma i biskupskih poslanica, koje "civilizirani" zapadni svijet nije htio ni čuti, partizani su 8. svibnja 1945. ušli u Zagreb, Nezavisna Država Hrvatska je prestala postojati, a hrvatsko političko vodstvo, vojska i znatan dio građanstva povukli su se prema Austriji, nadajući se političkomu i vojničkom preokretu, kad će se opet moći vratiti u domovinu, ili, neki od njih, želeći spasiti gole živote. Ali umjesto svega toga, snašla ih je smrt kod Bleiburga, na križnim putevima i na drugim stratištima, a samo manji dio njih uspio je preživjeti ili spasiti se bijegom, prodirući dalje prema Zapadu. Saveznici su ih, naime, izručili partizanima, iako su znali da ih šalju u sigurnu smrt. Partizani su uveli strahoviti sustav raznovrsnog tlačenja hrvatskoga naroda, obilježen ubojstvima, zatvorima i sabirnim logorima. Na njihovu udaru našao se je i nadbiskup Stepinac, koji je već 17. svibnja 1945. bio uhićen i zadržan u zatvoru do 3. lipnja te godine. Ali unatoč krajnje nepovoljnim političkim prilikama, on nikada nije zanijekao, bez obzira komu se je obraćao, OZN-i, jugoslavenskomu komunističkom sudu ili papinskoj nuncijaturi u Beogradu, da je Nezavisna Država Hrvatska bila izraz težnji hrvatskoga naroda za slobodom. Naravno, sada o njoj i njezinoj vlasti govori nešto suzdržanije nego prije, jer nastupa kao službeni predstavnik Katoličke crkve u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, pa ne želi svojim izjavama previše zaoštravati odnose s novim vlastodršcima, o čijoj volji zavisi mogućnost djelovanja Crkve. S druge strane, on hoće namjesniku nuncijature, koji nije najbolje ni upućen u hrvatske prilike, na što prihvatljiviji način prikazati svoje postupke za vrijeme rata. S ovom zadrškom treba tumačiti sve njegove izjave, koje u buduće bude davao o hrvatskoj državi i prilikama u njoj.

Stepinac ne odstupa ni nakon sloma NDH

Stepinčev odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u novim političkim okolnostima vidi se iz izjava, što ih je, nalazeći se u zatvoru, dao na saslušanju pred OZN-om 21. svibnja 1945. Karakteristično je za te izjave, da je vrlo oprezan u njihovu davanju, često izbjegava striktno odgovoriti na postavljena pitanja, ali je uvijek nastojao, da ništa ne izjavi, što bi bilo suprotno istini i što bi ugrozilo dignitet hrvatske države. Na pitanje, je li "Nezavisna Država Hrvatska postala voljom hrvatskog naroda", odgovorio je, da su Hrvati iskoristili raspad Jugoslavije i "prihvatili samostalnu hrvatsku državu, koja im se činila boljom solucijom nego da budu obična kolonije Njemačke". Ipak, izjavio je, hrvatski narod nije u punoj mjeri ostvario svoje težnje za slobodom i nezavisnošću, "jer nije imao vlasti ni u Dalmaciji ni u Međimurju, koji su svakako sastavni dio hrvatskoga teritorija", a i u unutarnjoj politici često je bio ograničen njemačkim i talijanskim utjecajem. Kao državne djelatnosti, u kojima je hrvatski državni suverenitet zaista bio ostvaren u punini, primjerice je naveo školstvo, tehniku, novčarstvo i td., ali mu to, unatoč nastojanjima hrvatskih državnih vlasti, nije uspjelo u istoj mjeri postići na gospodarskomu i vojnom području.

Tu je potrebno napomenuti da je njegova tvrdnja o Dalmaciji pogrješna, jer je njezin samo manji dio 1941. bio pripao Italiji, a nakon 10. rujna 1943. u sastavu hrvatske države našlo se je cijelo područje od Sušaka do Boke Kotorske, a deklarativno čak i Istra s Rijekom. Međimurje je bila okupirala Mađarska, ali to hrvatske vlasti nikada nisu priznale.

A zašto onda Katolička crkva prije 1945., na primjer u kraljevskoj Jugoslaviji, nije isticala "svoju misao da hrvatski narod ima pravo na svoju nezavisnost", bilo je jedno od daljih pitanja. Odgovorio je, da su se u međuvremenu prilike promijenile, jer je sada "država kakva takva bila ostvarena", pa se nije htjelo, da opet netko rekne, "da crkva ne želi ostvarenje pravednih aspiracija hrvatskog naroda". Takvim odgovorom ispitivač očito nije bio zadovoljan, pa mu je postavio slično, ali sa svoga stajališta još konkretnije pitanje, zašto je baš 1945. bilo potrebno isticati pravo hrvatskoga naroda na njegovu nezavisnost, kada su "bile poznate odluke AVNOJ-a koje garantuju samostalnost hrvatskoga naroda u okviru Federativne Jugoslavije". Stepinac mu je na to vrlo decidirano odgovorio: "Učinili smo zato da još jedanputa naglasimo da se ne može kriviti katoličku crkvu da nije željela hrvatskom narodu njegovu istinsku slobodu i nezavisnost, da nije poštivala njegove volje za samostalnu državu"(72). Smisao je svih ovih Stepinčevih odgovora, da je Nezavisna Država Hrvatska nastala voljom hrvatskoga naroda, da je ona unatoč svim svojim slabostima bila prava država i da se u Jugoslaviji, pa ni odlukama AVNOJ-a, nije mogla osigurati istinska sloboda i nezavisnost hrvatskoga naroda. Uostalom, koja država na svijetu nema svojih slabosti, pa i faktičnoga ograničenja suvereniteta, pogotovo mala država i u ratno vrijeme?

OZN-a je Stepincu, između ostaloga, i zbog ovakvoga hrvatskog držanja u zatvoru nalijepila ustašku etiketu, kako bi ga što lakše mogla osuditi i odstraniti iz javnoga života. Puštajući ga iz zatvora, sastavila je o njemu poseban eleborat, prema kojemu "njegovo ponašanje prilikom puštanja iz zatvora bilo je vrlo drsko", a "prilikom preslušavanja bio je vrlo oprezan". "Istraga protiv Stepinca", stoji u eleboratu, "nije urodila onim rezultatima koji bi ga mogli kompromitirati u onoj mjeri da bi ga se moglo eliminirati kao izrazito ustaškog saradnika", jer se u "početku istrage nije raspolagalo sa materijalom koji bi se odnosio na njegovu prikrivenu saradnju sa ustašama". Unatoč svemu tomu, "on ipak nije mogao pritajiti svoje simpatije za ustaše i svoj neprijateljski stav prema NOP-u i Srbima", mišljenje je njegovih istražitelja iz OZNE, koji će ga pomno pratiti i čekati pogodan trenutak, da ga osude(73). Iz ovoga eleborata se vidi, da uzrok njegovoj kasnijoj osudi nije samo njegovo protivljenje, da se Katolička crkva u Hrvatskoj odvoji od Svete Stolice. On je Titu i Komunističkoj partiji Jugoslavije jednako smetao i kao hrvatski rodoljub koji podupire težnje svoga naroda za državnom nezavisnošću i kao crkveni velikodostojanstvenik koji je čvrsto odan Svetom Ocu i jedinstvu Katoličke crkve.

Po izlasku iz zatvora Stepinac se je i dalje odlučno zauzimao za zaštitu pogaženih ljudskih prava i dostojanstva i za prava Katoličke crkve i hrvatskoga naroda. Na postupke jugoslavenskih komunističkih vlasti Biskupska konferencija Jugoslavije sa svoga plenarnog sastanka u Zagrebu 22. rujna 1945. odgovorila je pastirskim pismom, u kojemu je iznijela raznovrsna nasilja i nepravde, što ih te vlasti čine Katoličkoj crkvi i vjernicima. Sada su uslijedili još žešći napadaji na Crkvu i Stepinca. U pismu upućenom 2. ožujka 1946. mons. J. Hurleyu, namjesniku Apostolske nuncijature u Beogradu, Stepinac je nastojao iznijeti uzroke i dati genezu tako napetih odnosa između Crkve i jugoslavenske države, pa je naveo, "da je čitavo držanje zagrebačkog nadbiskupa prema NDH podvrgnuto oštroj kritici vlastodržaca samo radi toga, što je on priznao vlast NDH, smatrajući da ona kao samostalna državna tvorevina odgovoara željama hrvatskoga naroda". Iznoseći razloge za takvu svoju procjenu, napisao je, da se "može kazati, da je čitav hrvatski narod priznao NDH i da je ona stvorena sa naknadnim priznanjem hrvatskoga naroda, osim male uprave neznatne komunističke partije", koja joj je "od prvoga časa navijestila otvorenu borbu do uništenja"(74). U tom pismu on se je ogradio od pojedinih ustaških postupaka, što će naknadno biti posebno analizirano.

"Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu...!"

Stepinac je 18. rujna 1946. opet bio uhićen, a 11. listopada iste godine izrečena mu je u montiranome kaznenom postupku kazna lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina i gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina. Osuđen je i zbog svoga pozitivnog držanja prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prije njezina sloma. Ali na sudu on je u svojim stajalištima, pa i u odnosu na hrvatsku državu, bio nepopustljiv i nepokolebljiv, bez obzira koliko su ga vrijeđali i mučili dugotrajnim, ponižavajućim i iscrpljujućim ispitivanjima. Nakon čestoga postavljanja u biti jednih te istih pitanja, ali u kojima je već sadržan i odgovor, želeći od njega dobiti negativnu izjavu o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinoj vlasti, na primjedbu da je hrvatski narod dokazao "u borbi da ne želi takvu tvorevinu i takvu vlast", odgovorio im je, da će o tome "povijest reći svoje"(75).

Međutim, cjelovitije svoje stajalište o pravu i težnjama hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću izreći će u obrambenomu govoru pred sudom, što ga je održao 3. listopada 1946.

Budući da taj govor nije bio unaprijed doslovce napisan, pojavile su se još u emigraciji polemike o njegovu pravom sadržaju. Dvije verzije govora postoje i u sudskomu spisu. Među dokaznim gradivom nalazi se verzija, u kojoj su sadržane ove riječi: "Hrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji"(76). Ali u zapisniku s glavne rasprave umjesto te postoji ova rečenica: "Ne, ja bih bio gospodo obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bi služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji"(77). Krugovima oko Mačeka i Hrvatske seljačke stranke nikada nije odgovaralo Stepinčevo pozitivno stajalište prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ideji hrvatske državne nezavisnosti uopće, pa su tvrdili, da Stepinac nije izgovorio navedenu rečenicu, koja se nalazi u prvoj verziji njegova govora.

Koja je onda prava verzija?

Iako se obje verzije misaono podudaraju, prva je daleko kraća, konciznija i tehnički dotjeranija, dok je drugo dosta razvučena. U svakoj od tih verzija postoje rečenice, koje manjkaju u onoj drugoj. U Stepinčevu dosjeu nalazi se dokument pod naslovom "Tekst vlastoručnog prvotnog sastavka nadbiskupovog govora, što ga je uz stanovite promjene izrekao pred sudom", a na kraju je napomena, da nadbiskup "ipak nije doslovno ovako pred sudom govorio, nego neke stvari daleko dotjeranije"(78). Ovaj tekst je, u stvari, samo podsjetnik za govor i bitno se razlikuje i od prve i od druge verzije Stepinčeva govora. Ipak, obzirom na napomenu, da je nadbiskup govorio "neke stvari daleko dotjeranije", dalo bi se zaključiti, da je prva verzija pravi Stepinčev govor. Prva verzija govora istinita je i prema dr. Lavu Znidarčiću, koji je kao bivši predsjednik Velikoga križarskog bratstva bio nazočan na suđenju. (80) No, Stepincu je uzvratio Jakov Blažević, predbacujući mu, da tvrdi, "da je NDH narodna država, da je narod plebiscitarno prihvatio takvu državu i t.d." Takav Blaževićev odgovor ima smisla, samo ako je istinita prva verzija Stepinčeva govora, jer se samo u njoj nalaze riječi hrvatska država i plebiscitaran. Ta verzija govora stigla je i na Zapad već 1946. ili početkom 1947.(81).

Zbog svega ovoga sa sigurnošću se može tvrditi, da je Stepinac na suđenju izgovorio riječi: "Hrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji". Na njih se logično nadovezuju dalje misli, koje susrećemo u obje verzije, ali različito formulirane. Naime, u nastavku govora izjavio je: "Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim na sastanku u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to samo branilo hrvatskom narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi smio o tome ni pisnuti? Ako treba pasti, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost"(82). Ove riječi samo s prvom verzijom govora čine misaonu i logičnu cjelinu, dok su s drugom verzijom podpuno nepovezane.

Ovaj Stepinčev govor značajan je i s državnopravnoga stajališta. I obrana i optužba, i Stepinčev branitelj dr. Ivo Politeo i Jakov Blažević, polazili su od iste tvrdnje, da Nezavisna Država Hrvatska nije bila država u pravnom smislu, nego protupravna okupacijska tvorevina, ali su te tvrdnje različito obrazlagali. Je li Politeo u ono vrijeme mogao i smio drugčije postaviti obranu, za sada se ostavlja po strani. Ali Stepinac se je suprotstavio jednomu i drugom stajalištu. Riječima u svomu govoru "Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945." i "Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.", kao što je već navedeno, on je zastupao mišljenje, da je Nezavisna Država Hrvatska bila država u pravnom smislu i da je njezina vlast bila legitimna, pa joj se je on bio dužan i pokoravati.

Vidi se, da Stepinac nije pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i davao izjave u njezin prilog samo za vrijeme njezina postojanja, dakle iz nekoga političkog oportunizma. On ju je branio i nakon njezina sloma, kada se je nalazio u životnoj pogibelji, u zatvoru, i kada je to moglo škoditi i njemu i ovozemaljskim probitcima Crkve, kojoj je on u Hrvatskoj bio najugledniji predstavnik. I tada je tvrdio, da je ta država nastala plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda, koji ima apsolutno pravo na državnu nezavisnost. To je golemi moralni kapital, što ga je ostavio hrvatskomu narodu.

HRVATSKA DRŽAVNA VLAST I BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC

O Stepinčevu odnosu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinoj vlasti napisana su brojna djela povijesnoga i publicističkog značaja. No, ona su mahom tendenciozna i ne pogađaju srž istine. Srpska i jugoslavenska historiografija i publicistika, kako je već rečeno, kreće se u okviru optužnice i presude, koja je Stepincu izrečena 11. listopada 1946. u montiranome sudskom postupku,i jednoglasno ga proglašava ustašom. Apsurdnost te tvrdnje već davno je dokazana u hrvatskoj historiografiji, pa se na nju ne treba ni osvrtati. Ali ta ista hrvatska historiografija, što se tiče zagrebačkoga nadbiskupa i hrvatske državne vlasti, jednako je neznanstvena i daleko od istine kao i srpska i jugoslavenska. Sotonizirajući Nezavisnu Državu Hrvatsku, Ustaški pokret i dr. Antu Pavelića, ona tvrdi, da je bl. Alojzije Stepinac bio žrtva ustaške vlasti.

Pogrješne i zlonamjerne tvrdnje

Kao primjere toga sotoniziranja, u kojemu se poseže za grubim neistinama, pa čak i osobnim uvredama, dovoljno je navesti samo nekoliko pisaca. Tako, na primjer, dr. Jure Krišto piše, da "mladi Pavelić nije završio osnovno školovanje, nego je pohađao vjersku muslimansku školu", ali je kasnije, "usprkos isprekidanu školovanju", ipak "upisao pravo na Zagrebačkom sveučilištu i, usprkos neradu i problematičnu ponašanju", čak "diplomirao, a prema tadašnjim uzusima dobio je titulu doktora prava"(83). Sve same neistine i uvrede. Ako Pavelić nije završio ni osnovno školovanje, kako se je mogao upisati na zagrebački Pravni fakultet i na njemu diplomirati i doktorirati? On zaista jest jednu godinu pohađao mekteb, muslimansku vjersku školu, jer u mjestu, u kojemu je tada s roditeljima živio, nije druge bilo i tu je naučio prva slova. Kad je iduće godine u tome mjestu otvorena redovita pučka škola, upisao se je u nju i završio ju je. Srednju školu pohađao je u isusovačkoj gimnaziji u Travniku kao vanjski đak. Godine 1905., pred kraj četvrtog razreda gimnazije, obolio je od sušice, pa je po savjetu liječnika morao prekinuti dalje školovanje i živjeti na svježem zraku. Otišao je u istočnu Bosnu i tamo je obavljao fizičke poslove na izgradnji željezničke pruge od Sarajeva prema Višegradu. Kad mu se je zdravlje popravilo, nastavio je školovanje u Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je godine 1910. maturirao i upisao se na Pravni fakultet, na kojemu je doktorirao 1915. Dakle, za pet godina je doktorirao na Pravnomu fakultetu u Zagrebu, a to znači, da nije bio ni neradnik ni osoba problematična ponašanja, nego savjestan čovjek i solidan đak.

Prema dr. Mili Vidoviću, Pavelić se je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske morao odricati u korist njemačkih nacista i talijanskih fašista "hrvatskoga teritorija, najvećeg dijela Dalmacije i njezinih otoka, cijele Istre, Rijeke i kvarnerskih otoka, Međimurja i Baranje"(84), a "kada je vlada NDH 30. travnja 1941. izdala naredbu o prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu, Stepinac i ostali biskupi odmah su reagirali i izjavili da to pitanje spada u isključivu nadležnost Katoličke crkve"(85). Tvrdnju, da je "posebnom odlukom vlada Nezavisne Države Hrvatske od 30. travnja 1941. tjerala" pravoslavce, da "prelaze u katoličku vjeru", ističe i M. Landercy, odnosno pravim imenom dr. Vladimir Horvat(86).

No, svaki bi srednjoškolac, a pogotovo sveučilišni profesor povijesti, morao znati, da je već Rapallskim ugovorom od 12. studenoga 1920. Italiji pripala Istra, bez općine Kastav, i Zadar, te otoci Lošinj, Cres, Lastovo, Sušac i Palagruža, a Rimskim sporazumom od 27. siječnja 1924. dobila je i Rijeku. Tih područja se Pavelić nije ni mogao odricati, jer su ona dvadesetak godina prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske oteta Hrvatskoj. Ali dr. Vidović ne će da spomene činjenicu, da je Pavelić 10. rujna 1943. proglasio vraćanje svih tih područja, dakle i Istre, u sastav Nezavisne Države Hrvatske i da se je cijela Dalmacija stvarno i našla pod hrvatskom državnom vlašću.

U travnju 1941. Mađari su zaista okupirali Međimurje, čak su proglasili i njegovo priključenje Mađarskoj, ali ni Pavelić kao državni poglavar ni hrvatska država vlada nikada nisu odobrili taj čin i uvijek su isticali, da je Međimurje sastavni dio hrvatskoga državnog područja. Oni nisu donijeli nikakvu odluku 30. travnja 1941. o vjerskim prijelazima i nikada u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije postojala odluka ili zakonska odredba o "prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu", odnosno ni Pavelić ni vlada Nezavisne Države Hrvatske nikada nisu donijeli odluku, kojom bi tjerali, dakle prisiljavali, pravoslavce, "da prelaze u katoličku vjeru". Stoga se ni Stepinac nije mogao protiviti takvim odlukama ili zakonskim odredbama, koje nisu postojale.

Izmišljotine o progonu Stepinca u NDH

Ovakve i slične tvrdnje ne mogu se smatrati slučajnim pogrješkama, nego svjesnim iznošenjem neistina. Isto tako se cio niz neistina sustavno iznosi o odnosu hrvatskih državnih vlasti prema nadbiskupu Stepincu. Prije bilo kakvoga raspravljanja o tom odnosu, potrebno je upozoriti barem na neke od takvih tvrdnji:

a) Dr. Celestin Tomić najprije kaže, da je Stepinac bio mučenik režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, "što je otvoreno osuđivao nasilje, rasne teorije te branio dostojanstvo svakog čovjeka, ali ga nacisti i ustaše nisu imali vremena ukloniti"(87). Drugi put je tu istu misao bolje razjasnio i ovako izrazio: "Pavelić i njegove ustaše su gledali na Kaptol s ne manje prezira i mržnje nego kasnije komunisti na Stepinčevu crkvu, koja je imala, i danas ima, svoje središnje ustanove na Kaptolu"(88). Za ove svoje optužbe on ne navodi nikakve dokaze. Odnos između Stepinca i hrvatskih državnih vlasti bit će u daljem dijelu ove knjige potanje obrađen. Za sada će se navesti samo nekoliko dobro poznatih, činjenica, da se vidi sva besmislenost Tomićeva pisanja. Stepinac je pune četiri godine i mjesec dana živio pod ustaškom vlašću i ništa mu se nije dogodilo. Partizani su ga već deveti dan nakon svoga ulaska u Zagreb zatvorili, a nakon godinu dana i pet mjeseci svoga vladanja Hrvatskom osudili su ga na šesnaest godina zatvora. Hrvatske državne vlasti odnosile su se prema njemu s poštovanjem i dodjeljivale su mu odličja, a jugoslavenske komunističke vlasti su ga za cijelo vrijeme svoga trajanja nazivale ratnim zločincem. Prema istraživanjima don Ante Bakovića, partizani i jugoslavenska komunistička vlast ubili su 488 svećenika, redovnika, bogoslova i sjemeništaraca i petnaestak časnih sestara, a hrvatska vojska (ustaše i domobrani) tri svećenika. U Nezavisnoj Državni Hrvatskoj postojala je podpuna sloboda ispovijedanja vjere, prema kojoj se je vlast odnosila s poštovanjem, a u komunističkoj Jugoslaviji ta sloboda je bila samo formalno ali ne i stvarno zajamčena. Hrvatske državne vlasti su, makar u teškim ratnim uvjetima, davale plaću nadbiskupima, biskupima i župnicima, a jugoslavenski komunisti su im u miru opljačkali i onu imovinu, koju su imali. I štošta drugo. Zaista treba imati hrabrosti, pa napisati onakav neistinit članak, kakav je napisao dr. Celestin Tomić.
b) Akademik Franjo Šanjek piše, da je nadbiskup Stepinac bio "stalno na meti ustaškoga tiska"(89), dakle da ga je to novinstvo stalno napadalo. To, međutim, nije istina. Osim polemičkoga članka "Pozvani i nepozvani", kojim je dr. Julije Makanec, tada ministar narodne prosvjete, u "Hrvatskomu narodu" 7. studenoga 1943. odgovorio na Stepinčevu propovijed održanu pred zagrebačkom katedralom na blagdan Krista Kralja 31. listopada iste godine, u novinama Nezavisne Države Hrvatske nije objavljen ni jedan članak, u kojemu bi se kritički, a pogotovo nepovoljno, govorilo o nadbiskupu. U tim novinama donošeni su brojni članci o raznim vjerskim svečanostima, na kojima je misno slavlje predvodio nadbiskup Stepinac i uvijek se je o njemu s poštovanjem pisalo. U samome pak "Hrvatskom narodu" na cijeloj trećoj stranici velikoga formata objavljen je o njemu 23. srpnja 1944. pravi hvalospjev pod naslovom "Prvi prelat Hrvatske", što ga je napisao Stipe Tomičić. U tom se članku općenito kaže, da "zagrebački nadbiskup predstavlja jednu od spona hrvatskoga povijesnog, političkog, državnog i kulturnog kontinuiteta". Opisujući Stepinčevo posvećenje za nadbiskupa, pisac naglašava, da su tu bili "prisutni svi hrvatski biskupi", pa se je tako "pokazalo, da je katolička crkva pobornik nepovredivoga jedinstva hrvatskoga naroda". U tome je sadržana prva značajka Stepinčeve "orijentacije prema sudbonosnim pitanjima hrvatstva: vlastitom voljom i po imperativu svoga dostojanstva i dužnosti, nadbiskup je Alojzije Stepinac jedan od prvoboraca hrvatskoga narodnog jedinstva na povijesnom području našega naroda". U članku se za nj kaže, da je "prvi velikaš kraljevstva". O njegovu govoru u Mariji Bistrici 9. srpnja 1944., u kojemu je odlučno ustao u obranu prava hrvatskoga naroda na državnu nezavisnost i osudio angloameričke zločine, tvrdi se, da je to "granitni načelni stav prema pravu hrvatskoga naroda na državu", a "kad to dolazi iz usta zagrebačkoga nadbiskupa, onda to nisu samo riječi u ime ljudskih zakona, nego se time na tezulju hrvatskoga narodnog rata za državu baca vječni uteg božanskog prava".
Pri tome se najveći komplimenti daju Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koja je "na usta svog najvišeg dostojanstvenika ponovno zauzela u ime božanskog i ljudskog prava stanovište u obranu herojske i tragične borbe hrvatskoga naroda za pravo na državnu samostalnost, za pravo, koje mu niječu oni, koji u obranu istih tih svojih i tuđih prava podjariše ovaj kataklitički rat". Ističe se, da su jednako stajalište zauzeli i ostali hrvatski biskupi "diljem hrvatske države". Stepinčev se govor ne pokušava iskoristiti za uske stranačke probitke nego za obranu elementarnih prava hrvatskoga naroda, što se u članku posebno naglašava: "Nama je jasno da je Preuzvišeni nadbiskup svoje ozbiljne i povijesne riječi izrekao po svojoj savjesti i vjeran 'zavjetu djedova', ne izražavajući time nikakvo političko, pa ni ustaško stanovište, nego glas prirodnog i božanskog prava". Stepinčeva cjelokupna djelatnost na spašavanju hrvatske države ocjenjuje se općenito najvišom ocjenom, pa se kaže, "da nije ništa propustio, da bi svojim djelima pridonio, da svi možemo s optimizmom gledati na našu budućnost". Nastupajući uvijek kao "pravi prvi prelat države", Stepinac "nikada nije propustio kao prvi korak prikazati na grobu sv. Petra sv. Misu za sretan ishod borbe hrvatskog naroda, nikada nije propustio pružiti Sv. Stolici i glavaru Katoličke crkve, jednom od najvećih autoriteta u današnjem svijetu, ne samo svoje stanovište o pravima hrvatskoga naroda, nego i obavijesti o pravom stanju stvari u Hrvatskoj"(90). Ove riječi napisane su u "Hrvatskome narodu", koji je bio glasilo Hrvatskoga ustaškog pokreta i kojemu je vlasnik i izdavač bio Ustaški nakladni zavod, pa se mogu uzeti kao službeno stajalište hrvatske državne vlasti prema bl. Alojziju Stepincu. To je sve u dijametralnoj opreci s onim, što o tomu piše akademik Šanjek.
c) Kroz povijesna i memoarska djela stalno se provlače tvrdnje, da su od same uspostave Nezavisne Države Hrvatske ustaše, a posebno Pavelić, bili neprijateljski raspoloženi prema Stepincu. Primjera radi dovoljno je navesti samo neka od tih djela i njihove pisce.

Nekritičko prihvaćanje problematičnih vrela

Dr. Jure Krišto izlazi s predpostavkom, da je "upravo Pavelićev krug bio izvor glasina o navodnom Stepinčevu bijegu u Beograd poslije proglašenja NDH"(91). Takva predpostavka je posve neosnovana. Naime, u Stepinčevu "Dnevniku", što ga je vodio njegov tajnik, kasniji zagrebački nadbiskup i kardinal dr. Franjo Šeper, pod nadnevkom 12. travnja 1941. zaista je zabilježeno, da su "zlobni jezici bili" o "nadbiskupu širili kojekakve vijesti a naročito da je kao solunac sa Šubašićem pobjegao" i da su "te vijesti počeli" o njemu "širiti neki iz ustaških redova"(92). Dakle, u "Dnevniku" nisu imenom i prezimenom navedene osobe, koje šire te glasine. Kad bi te osobe bile poznate, njihova bi imena i prezimena, vjerojatno, bila navedena.

Pavelić je tada bio na putu prema Zagrebu i sigurno je, da za takve sitnice, koje se u njemu događaju, nije ni znao, pa za njih nije mogao biti ni odgovoran. Zagreb je napustio prije više od dvanaest godina i osim prvaka Ustaškog pokreta nije u njemu imao krug osoba, s kojima bi bio povezan. Nadbiskup Stepinac je već 11. travnja 1941. posjetio dr. Milovana Žanića, povjerenika za unutarnje poslove, a sutradan, 12. travnja, i Slavka Kvaternika, Pavelićeva zamjenika i faktičnoga vođu Ustaškoga pokreta u domovini, uspostavivši s njima srdačne i prijateljske odnose. Uvečer toga dana, nakon svečanoga obreda Uskrsnuća u zagrebačkoj katedrali, Kvaternik je ponizno kleknuo pred Stepinca, poljubio mu je prsten i zatražio biskupski blagoslov. To je bio izraz poštovanja prema njemu. Iz takvoga Pavelićeva kruga nisu se mogle širiti nikakve nepovoljne glasine o Stepincu. Takve glasine mogla je širiti samo ulica, a na glasinama ulice ne smiju se stvarati nikakvi ne samo povijesni sudovi nego ni predpostavke.

Krišto i dr. Ivan Cvitković prihvaćaju tvrdnje navedene u Draganovićevu "Dnevniku", da je Pavelić upravo zato i stigao u Zagreb noću, kako se ne bi susreo sa Stepincem na vratima zagrebačke katedrale, gdje je u njegovu čast trebao biti služen svečani Te Deum, jer nije želio biti "dočekan na onim istim vratima, na kojima je dočekan kralj Aleksandar"(93). Tomu se protivi tvrdnja Stepinčeve obrane, koja je predložila saslušanje kao svjedoka dr. Dragutina Hrena na okolnost, da je nadbiskup Stepinac odbio poziv "vlade NDH da dne 14. IV. 1941. prisustvuje na kolodvoru kod dočeka Pavelića". Hren je to na saslušanju uistinu potvrdio(94). To bi značilo, da se Stepinac nije želio susresti s Pavelićem. No, ni jedna od tih tvrdnji ne može biti prihvatljiva ni istinita. Protokol o svom dolasku u Zagreb određivao je Pavelić sa svojim najbližim suradnicima, pa mu nije trebalo dolaziti u zoru, kako se ne bi susreo s nepoželjnim osobama i na nepoželjnu mjestu.

Kako je već rečeno, u prvih šest dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske Stepinac se je prosječno jedanput dnevno susreo s nekim od njezinih državnih prvaka, čime je pokazao, da prihvaća tu državu i da želi s njom surađivati. S tim je nespojiva tvrdnja, da na poziv vlade nije htio biti nazočan na kolodvoru pri dočeku njezina državnoga poglavara. Pavelić je odmah sutradan po svomu dolasku primio Stepinca na razgovor. U mjesecu travnju te godine sastali su se još jednom. Niti je Pavelić morao Stepinca primiti, niti se je ovaj morao odazvati. Stepinac je oba puta bio oduševljen razgovorom s Pavelićem. To je sve dokaz, da su se međusobno poštovali, pa ni kod jednoga ni kod drugoga nije bilo razloga, da izbjegavaju međusobni susret ili doček prilikom Pavelićeva dolaska u Zagreb.

Suprotno Draganoviću i onima koji se na nj pozivaju, tvrdi Vilim Cecelja, svećenik i veliki Stepinčev obožavatelj. Od nekadašnjega vjernog Pavelićeva sljedbenika, koji je 1944. sastavio molitvenik, u kojemu je i molitva, da Bog dade "slugi svojemu Poglavniku našemu Antonu, sretan napredak njegova dostojanstva"(95), u emigraciji se je prometnuo u njegova otvorenog protivnika, u kojemu ne vidi ništa dobra nego samo zlo, pa mu se ne može predbaciti ni najmanja pristranost u njegovu korist. Prema Cecelji, razlozi, koje navodi i Draganović, namjerno su ubačeni u narod, da se prikrije pravo stanje stvari. Narod je oduševljeno čekao Pavelićev dolazak. No, "da Poglavnik uđe svečano u Zagreb, trebalo je osiguranje". Postojala je pogibelj od atentata, državna vlast se je tek stvarala, a "redarstvo nije bilo ni tako brojno, a niti doraslo za doček ovakvog formata". Zato je Pavelićeva osobna sigurnosna služba procijenila, da je bolje da on dođe u Zagreb u zoru, bez svečanoga dočeka(96). Dakle, nije se radilo ni o kakvu animozitetu prema Stepincu. Ova tvrdnja je daleko logičnija i životno puno uvjerljivija od Draganovićeve. Krišto, Cvitković i Cecelja tvrde, da Pavelić iz nepovjerenja prema Stepincu nije dopustio, da prva hrvatska državna vlada pred njim položi prisegu. Prva dvojica se pozivaju na Draganovića kao na dokaz. Draganović je Pavelićev politički protivnik, a moralno krajnje kontroverzna osoba, pa je dokazna vrijednost njegovih tvrdnji sporna. Napadali su ga jugoslavenski komunisti kao najvećega protivnika Jugoslavije i komunizma, ali i dio hrvatske političke emigracije, pa čak i neki svećenici. Godine 1967. našao se je u Jugoslaviji pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, ali mu nije bilo suđeno. Cecelja je sudionik događaja, jer je vlada baš pred njim, kao predstavnikom katoličkih vjernika, položila prisegu, pa su mu te stvari poznatije. On o tome piše u članku "Moja sjećanja na uzoritoga kardinala Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa", u kojemu se daje ne samo prikaz odnosa između Pavelića i Stepinca, nego i stanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prema Vinku Nikoliću, koji je objavio ove uspomene, dalo bi se zaključiti, da su one napisane između 1975. i 1980., dakle trideset i pet do četrdeset godina odkako su se zbili događaji, o kojima se u njima piše. Sam Cecelja na njihovu početku kaže, da nema "ništa napismeno o svojim susretima i razgovorima sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem" pa je upućen "u svemu na svoje pamćenje"(97).

Isključivo pozivanje samo na svoje pamćenje loša je preporuka za dokaznu vrijednost bilo čijih uspomena, pa i Ceceljinih. Protekom vremena svaki čovjek sve više i više zaboravlja, što se je zbilo i kako se je zbilo, pa bez namjere da laže, neistinito prikazuje događaje. Doda li se tomu i njegova politička zainteresiranost, u koju se, uz ostalo, unosi još i strast, onda je dokazna vrijednost njegovih uspomena minimalna. Ako je Pavelić zaista bio onakav, kakvim ga prikazuje Cecelja, zašto je onda pune četiri godine pristajao uza nj i zašto je unosio njegovo ime u molitvenike, zazivajući Božji blagoslov na nj? Ceceljina sjećanja prožeta su odbojnošću prema Paveliću, prepuna su neistinitih tvrdnji, pa se zato ni o onome dijelu, o kojemu bi on mogao svjedočiti, ne može sa sigurnošću tvrditi, što je istina, a što je neistina. Popis tih neistinitih tvrdnji je podugačak, pa se zato one ne nabrajaju u ovom djelu. Prema tome, Cecelja je jednako nepouzdan svjedok povijesnih zbivanja kao i Draganović.

Stoga i dalje ostaje otvoreno pitanje, zašto prva hrvatska državna vlada nije položila prisegu pred Stepincem. Svi navedeni pisci zastupaju, u stvari, mišljenje, da su Pavelić i ustaše bili nepovjerljivi, čak i neprijateljski raspoloženi prema Stepincu, jer je bio solunski dobrovoljac, pa zato Pavelić nije ni dopustio, da vlada pred njim polaže prisegu. Ali, to mišljenje ne može izdržati kritiku. Dr. Ante Trumbić je stvarao Jugoslaviju, podpisao je - ćirilicom, štoviše - s Pašićem sporazum na Krfu, organizirao je od hrvatskih ratnih zarobljenika u Italiji jugoslavensku dobrovoljačku legiju, koja će se boriti na solunskom bojištu i t.d. Uvidjevši da je pogriješio, okrenuo se je protiv Jugoslavije i radio je na njezinu rušenju. Pavelić ga je prihvatio kao takvoga, s njim je surađivao, zajedno su nastupili na izborima 1927. godine i u beogradskoj Narodnoj skupštini dali izjavu u prilog hrvatske državne nezavisnosti. U Palermu, Italija, godine 1936. tajno su se sastali, iako je to Trumbiću bilo riskantno po život. Kad je Trumbić 1939. umro u Zagrebu, ustaški orijentirana mladež ispratila je njegovo mrtvo tijelo u Split. Mladi dr. Edo Bulat bio je osnivač ORJUNE i sudjelovao je u njezinim podhvatima. Kasnije je, uvidjevši svoju zabludu, pristupio Ustaškomu pokretu, borio se je za Nezavisnu Državu Hrvatsku i bio je ministar u njezinoj vladi, ostajući do smrti vjeran hrvatskoj državnoj nezavisnosti. Ako Pavelić i ustaše nisu odbacivali Trumbića i Bulata, zašto bi mrzili i odbacivali Stepinca, čije su političke zablude bezazlene u usporedbi s Trumbićevim i Bulatovima?

A zaista ga nisu ni odbacivale ni mrzile. Kulturno-akademsko društvo "August Šenoa" godine 1934. još nije bilo politički izdiferencirano, jer je u narodu vladalo uvjerenje, da se Pavelić i Maček bore za iste političke ciljeve - za Nezavisnu Državu Hrvatsku. No, već tada su u njemu dominirali sveučilištarci, koji će kasnije igrati istaknutu ulogu u Ustaškomu pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Kavran, Jilek, Nevistić, Mosner, Crljen, Kirin, Ereš, Mortiđija, braća Blažeković i mnogi drugi)(98). Upravo je Bogumil Kantoci, podpredsjednik toga društva, u ime zagrebačkih sveučilištaraca pozdravio Stepinca na dan njegova posvećenja za nadbiskupa 24. lipnja 1934. zanosnim govorom, između ostaloga, rekavši: "Naša akademska omladina gleda u Vama kao u budućem hrvatskom metropoliti nasljednika čitavog onog niza velikih onih biskupa, banova, kancelara, svetaca i prelata, koji su zacrtali duboke i značajne brazde u povijesti hrvatske kulture"(99).

Nakon što se je u javnosti saznalo, da Maček s Dragišom Cvetkovićem priprema sporazum, prema kojemu bi se Bosna i Hercegovina dijelila, izrazito hrvatski orijentirana društva na Zagrebačkom sveučilištu, među kojima je središnju ulogu igralo društvo "August Šenoa", tada već kasno ustaški opredijeljeno, sazvala su za dan 22. travnja 1939. skupštinu sveučilištaraca, koju je otvorio Branko Rukavina, predsjedao joj je Grga Ereš, govornici su bili Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić, a Jusuf Okić je predložio deklaraciju, koja završava riječima: "Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!". Deklaracija je prihvaćena i poslana inozemnim konzulatima i najuglednijim ličnostima hrvatskoga katoličkog i muslimanskog političkog, kulturnog i vjerskog života, među njima i nadbiskupu Stepincu(100). Susreti Mile Budaka prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske a Slavka Kvaternika u prvim danima njezina života s nadbiskupom Stepincem protekli su, kako je već opisano, u međusobnom poštovanju i zadovoljstvu. Odmah sutradan nakon svoga dolaska u Zagreb, dakle 16. travnja 1941., Pavelić je primio Stepinca u audijenciju. Kao što je poznato, Stepinac je bio oduševljen tim susretom i Pavelićem. Nema nikakva razloga sumnjati, da je i Pavelić osobno s najvećim poštovanjem gledao na Stepinca, jer se inače ne bi tako brzo s njim sastao.

Sve su to dokazi, da ni Pavelić ni ustaše nisu ni mrzili ni odbacivali Stepinca, a niti su mu predbacivali, što se je kao dvadesetgodišnjak bio prijavio u jugoslavensku dobrovoljačku legiju. Za njih je bilo bitno, kakvo je njegovo držanje prema hrvatskoj državnoj nezavisnosti tada, u to vrijeme. A ono je bilo apsolutno pozitivno. Zato razlozi, zbog kojih hrvatska vlada nije položila prisegu pred Stepincem, leže u nečemu drugomu, a ne u onomu što navode Krišto, Cvitković, Cecelja i njima slični pisci. Oni su tu stvar prenapuhali, kako bi na umjetan način stvorili sukob između Pavelića i Stepinca, iako toga sukoba nije bilo.

Naime, iako su Pavelić i ustaše nastojali odlučno obračunati sa svim duhovnim nasljeđem Kraljevine Jugoslavije, oni to nisu mogli u kratkom roku i do kraja učiniti pa tako ni s načinom kako će vlada polagati prisegu. Po svemu sudeći, u Jugoslaviji se je prisega polagala pred običnim župnicima, pa je tako bilo i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbog toga je vlada položila prisegu pred Vilimom Ceceljom, kustošijskim župnikom, koji je uz to bio i član Ustaškoga pokreta, jednim evangeličkim pastorom i Ismetom ef. Muftićem, zagrebačkim imamom. Nisu pozvani ni nazočni bili niti evangelički biskup, niti muftija, iako je Pavelić zbog posebnih političkih razloga pazio, da se ni najmanje ne povrijedi muslimanska osjetljivost, pa tako ni nadbiskup Stepinac.
d) Kako bi se dokazalo, da je nadbiskup Stepinac osuđivao hrvatsku državnu vlast i bio s njom u lošim odnosima, ponekad se pribjegava krivotvorenje povijesnih dokaza, pa i Stepinčevih govora. To zorno pokazuje upravo njegov govor od 21. lipnja 1942., u kojemu se je osvrnuo na Budakovu novelu "Buntovna krv". Prema Benigaru, Budak se je u toj noveli "izrugivao mirotvorstvu nekih političkih skupina i onima koji su Hrvate podrugljivo nazivali mekušnim tamburašima", pa im je "htio odgovoriti da Hrvati znadu i ubojitim oružjem rukovati"(101). U noveli su, izgleda, i riječi: "Mirotvorstvo ... treba uništiti i poći novim putem od prošlosti", a završava parafraziranjem Nazorovih stihova: "Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana!"

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA NIJE TRAŽILA SMJENJIVANJE ZAGREBAČKOG NADBISKUPA!

Vrijedno je napomenuti, da je i sam Stjepan Radić u zadnjim godinama svoga života uvidio svu besplodnost političke borbe nenasilnim sredstvima, što je prije zagovarao, pa je u interviewu sofijskomu listu "Zora" 1924. izjavio: "Ja nisam protiv revolucije, koje se ne treba odricati ni jedan narod, ako želi slobodu. I revolucija i ilegalna borba zakonita su sredstva, jer se njima ruši nasilje i ropstvo. Naravno revolucija dolazi na red tek onda, kada budu iscrpljena sva zakonita sredstva za borbu..."(102). To je ista misao, koju je Budak na literaran način izrazio u svojoj noveli. Očito bojeći se, da bi ta novela mogla navesti na zabludu, Stepinac je u svojoj propovijedi u Zagrebu 21. lipnja 1942. rekao: "Nije tome dugo, što mi je upala u oči jedna bilješka u novinama pod naslovom: 'Buntovna krv'. Pročitao sam i začudio sam se nad riječima: 'Mirotvorstvo ... treba uništiti i poći novim putem od prošlosti'.

Članak završava riječima: 'Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana!'. Vjerujem prije svega, da dotični pisci nisu puno mislili što pišu. Ako su htjeli naglasiti, da smo dužni svoju domovinu braniti od nepravednog nasilja, pa i krvlju braniti, može se razumjeti, jer je i ljubav prema domovini zapovijed Božja. Ali ako se tu misli, da svaki može raditi što ga je volja, i da nema nikakvih granica, što se smije, a što se ne smije nasuprot bližnjega, onda je to jedna teška zabluda, koja ne može uroditi ničim dobrim. Nasuprot riječima: 'mirotvorstvo treba uništiti', postavio je Isus Krist načelo: 'Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazvati!'(Mt 5, 9). A nasuprot riječima: 'mi smo porod vuka i arslana' stoji objavljena istina Božja, koju je tako duboko naglasio sv. Ivan apostol: 'Vidite, kakvu nam je ljubav dao Otac (nebeski), da se djeca Božja zovemo i jesmo (1 Iv 3, 1)'(103).

Manipuliranje izvorima

Dakle, Stepinac nije bezuvjetno osudio "Buntovnu krv". On ju je osudio samo pod predpostavkom, da ona ima drugo od dva navedena značenja. No, ona nema to, nego prvo značenje. Tu je po srijedi nesporazum između Budaka kao pisca novele i Stepinca, koji je bio u dvojbi u pogledu pravoga njezina značenja. Međutim, iako im je bio poznat pravi sadržaj Stepinčeva govora, Jure Krišto i Frano Glavina su posve ispustili onaj dio, prema kojemu bi novela i za Stepinca bila prihvatljiva, nego su naveli samo ono, što bi za nj bilo neprihvatljivo, pa ispada kao da on brani politiku Hrvatske seljačke stranke. Nakon što je opisao spor između Nezavisne Države Hrvatske i Sv. Stolice oko imenovanja dr. Petra Čule mostarsko-duvanjskim, a dr. Janko Šimrak križevačkim biskupom, Krišto kao tobože daljnji sukob navodi: "Spomenimo i slučaj kad je Mile Budak, ministar za bogoštovlje i nastavu, objavio svoju novelu 'Buntovna krv' u kojoj se izruguje mirotvorstvu Hrvatske seljačke stranke. Njegova je izreka da su Hrvati 'porod vuka i arslana'. Nadbiskup Stepinac odgovorio mu je u propovijedi 21. lipnja 1942., stavljajući nasuprot te izreke ideal Isusova mirotvorstva"(104). U istom duhu piše i Frano Glavina: "Mile Budak objavio je 1942. novelu 'Buntovna krv'. Izrugujući se politici HSS-a pisao je: 'Mirotvorstvo treba uništiti i poći novim putem (od - op. I.G.) prošlosti ... Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana ...'. Nadbiskup Stepinac reagirao je 21. lipnja 1942. s propovjedaonice na Budakovu novelu: 'Nasuprot riječima mirotvorstvo treba uništiti, postavio je Isus Krist načelo 'Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazivati'. O tome piše V. Maček 1953."(105).

Ovim Krišto i Glavina krivotvore Stepinčev govor, jer prešućuju jedan njegov bitni dio. Ovakvo postupanje i sakaćenje nečijih misli, kako bi se dokazala unaprijed postavljena tvrdnja, znanstvno je nedopustivo. Nažalost, ovo nije jedini slučaj u Krištinu radu.

e) Dr. Ivan Mužić piše, da je "Stepinac zbog svoga držanja tijekom II. svjetskog rata dobivao" čak "pismene prijetnje i od Nijemaca i od ustaša", da mu se je u pismima "prijetilo da će biti ubijen kao njihov najveći protivnik", pa je jednom "od hrvatskih 'fašista' udaren kamenom dok se vozio kolima"(106). za ovu tvrdnju Mužiću su izvor Meštrovićeve "Uspomene na političke ljude i događaje"(107). No, Mužić se ne bi smio služiti promidžbenim krilaticama, pa bi morao rastumačiti, tko su ti hrvatski "fašisti". Takvih u Hrvatskoj nije bilo. I Mile Vidović tvrdi, da su Stepincu "prijetili ekstremni ustaše i nacisti"(108), ali za to ne navodi izvor, pa ga ne treba ni uzimati ozbiljno.

Meštrović nije pouzdan svjedok

No, koliko je Meštrović pouzdan kao svjedok? On je bio čovjek izrazito jugoslavenske političke orijentacije i vrlo blizak kralju Aleksandru. O njemu je sačuvao najbolje mišljenje i nakon što su nad hrvatskim narodom počinjeni najteži zločini, u koje je sigurno i kralj bio upleten. Vjerovao je, da će ovaj preurediti državu nakon povratka 1934. iz Francuske i da će tako zadovoljiti Hrvate. Kao prijatelju, Meštrović mu je, zajedno s ostalim režimlijama, u prosincu 1929. godine predvodio poklonstveno izaslanstvo, kako bi pokazao, da su Hrvati zadovoljni šestosiječanjskom diktaturom. Bio je jedan od organizatora podpisivanja tzv. Zagrebačkoga memoranduma u studenom 1934., u kojemu se naglašava, "da smo svi za ovu državu", dakle za Jugoslaviju. Kao što je već spomenuto, kad je u prosincu 1939. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti zaključila, da mijenja ime u Hrvaska akademija znanosti i umjetnosti, on je protiv tomu uputio otvoreno pismo javnosti. Stoga je posve razumljivo, da je bio protivnik Ustaškoga pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, pa je zbog svoga jugoslavenstva podkraj 1941. bio uhićen i proveo blizu četiri mjeseca u zatvoru.

Njegove političke simpatije i antipatije izbijaju gotovo sa svake stranice njegovih "Uspomena", pa ga se ne može prihvatiti kao objektivna promatrača i izvjestitelja. Može se reći, da je zaista bio u dobrim odnosima s bl. Alojzijem Stepincem, ali se nisu susretali svakodnevno, nego tek povremeno, pogotovo nakon 1942., kada je Meštrović posve napustio Hrvatsku. Stoga je njegovo svjedočanstvo, na koje se poziva Mužić, potrebno provjeriti preko samoga Stepinca ili preko drugih osoba, koje su svakodnevno bile u dodiru sa zagrebačkim nadbiskupom i koje su bile politički neutralne ili barem manje politički zainteresirane. Svakako je Stepinac bio osoba, koja je najbolje znala, kakav je bio Pavelićev i ustaški postupak prema njemu. Do sada javnosti nije poznat dokument, koji potječe od Stepinca, u kojemu bi on tvrdio, da su mu ustaše prijetile ili da su ga tvorno napale. Nije poznata njegova takva ni javna izjava. On to nije tvrdio ni na jugoslavenskomu komunističkom sudu u Zagrebu godine 1946., iako bi mu takva obrana išla u prilog. Ali je izjavio, da "nijedan svećenik i biskup nije danas", dakle u komunističkoj Jugoslaviji, "siguran za život ni danju ni noći" i da je on i "sam to iskusio u Zaaprešiću"(109), aludirajući na to, da je OZN-a organizirala napadaj na nj, koji se je zbio u Zaprešiću 4. studenoga 1945., kada je išao na otvaranje tamošnje župe. Zašto bi Stepinac pred sudom spominjao komunistički napadaj kamenjem i jajima, a prešućivao ustaški, ako su ga i ovi isto tako napadali?

Postoje dokazi, da je on i desetak godina nakon Drugoga svjetskog rata sa stanovitim simpatijama govorio o Paveliću. Prema Vranekovićevu "Dnevniku", kako piše Benigar, saznavši da je u Argentini na Pavelića 10. travnja 1957. izvršen atentat, rekao je Vranekoviću: "Žao bi mi bilo, da mu se zlo dogodi, makar se nismo u mnogome slagali i makar mi je zadavao mnogo briga"(110). U Zagrebu su od 3. kolovoza 1941. pa do sloma Nezavisne Države Hrvatske i neko vrijeme nakon toga boravili apostolski vizitator mons. Guiseppe Ramiro Marcone i njegov tajnik dr. Giuseppe Masucci, oba Talijani i benediktinci. Kao takvi, nisu imali nikakva posebna razloga gojiti ni simpatije ni antipatije prema hrvatskim državnim vlastima. Ali kao crkveni ljudi bili su u prvomu redu na strani Sv. Stolice i nadbiskupa Stepinca, s kojim su se svakodnevno susretali i bili do u tančine upoznati s odnosima Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske. Marcone je o tome podnosio izvješće Sv. Stolici. ali ni u jednomu od tih izvješća nema ni spomena, da bi ustaše prijetile Stepincu ili ga tvorno napadale. Da se je to događalo, Marcone to ne bi ni htio ni smio prešutjeti.

Masucci je za vrijeme svoga boravka u Hrvatskoj vodio dnevnik, u koji je unosio sve što je važno za položaj Katoličke crkve i što bi moglo zanimati Sv. Stolicu. U dnevniku, koji je na hrvatskomu jeziku objavljen pod naslovom "Misija u Hrvatskoj 1941. - 1946.", ni najmanje ne uljepšava stvarnost i nimalo se ne štedi ni ustaše ni partizane, bez obzira koliko im to bilo pravo ili krivo. Navodi, da su komunisti 4. studenoga 1945. u Zaprešiću fizički napali Stepinca i da "u blizini Kamenitih vrata u Zagrebu postoji jedno Titovo tajno društvo, kojem je cilj ubiti pod svaku cijenu našeg Preuzvišenog nadbiskupa", pa je Tito "obećao pretjerano visoku nagradu svakomu kome to uspije"(111), ali nema ni traga činjenici, da su ustaše prijetile Stepincu ubojstvom i da su ga napale kamenjem. Da su se takve stvari događale, Masucci to sigurno ne bi propustio zabilježiti, kao što nije propustio ni neke druge stvari, koje im idu na štetu.

Pavelić nije tražio Stepinčevo smjenjivanje

Od rujna 1941. do srpnja 1945. jedan od dvojice Stepinčevih tajnika bio je i dr. Stjepan Lacković. Ali Lacković je doživotno ostao i Stepinčev poštovatelj. Po naravi svoga posla bio je svakoga dana s njim. Preko njegovih ruku morala su prelaziti i prijeteća pisma, ako ih je nadbiskup dobivao. Odnos hrvatskih državnih vlasti prema nadbiskupu Stepincu poznavao je do najmanjih pojedinosti. Govoreći jedne zgode o Stepinčevim intervencijama za političke kažnjenike, izjavio je, da su predstavnici hrvatske državne vlasti uvijek poštivali njegove "plemenite motive i nastojanja". Drugom je opet zgodom rekao, da je Pavelićev i Stepinčev "odnos bio korektan" i "da se nadbiskup nikad nije bojao hrvatskih vlasti", jer "nije za to imao razloga"(112). To znači, da nitko od hrvatskih državnih vlasti nije Stepincu prijetio, niti ga je na bilo koji način ugrožavao, pa ni napadao kamenjem.

Dakle, Lacković, koji je daleko bolje bio upućen u Stepinčeve odnose i manje politički zainteresiran, u stvari poriče Meštrovićeve tvrdnje. Nemoguće je i pomisliti, da za napadaj kamenjem, o kojemu govori Meštrović, nitko ne bi znao i da Stepinac nikomu i nikada, osim Meštroviću, ne bi govorio o ustaškim prijetećim pismima i da su ga ustaše napale kamenjem, pa ni predstavnicima Svete Stolice, kojoj je on nepokolebljivo bio odan, iako su ovi svakoga dana bili s njim. Očito je, da Meštrović ne govori istinu nego se preko svojih "Uspomena" obračunava sa svojim političkim protivnicima. Stoga su i Mužićeve tvrdnje znanstveno neutemeljene i netočne.

f) Cijeli niz pisaca, kao na primjer Pavao Jesih (113), Ivo Bogdan (114), Vilim Cecelja (115), Juraj Batelja (116), Ivan Mužić (117), Franjo Šanjek (118), Mile Vidović (119) i Jure Krišto (120), tvrdi, da su Pavelić, odnosno vlada Nezavisne Države Hrvatske, nezadovoljni Stepinčevim ponašanjem prema njima, tri puta tražili od Sv. Stolice, da ga makne s položaja zagrebačkoga nadbiskupa. To bi značilo, ako je točno, da su odnosi između Katoličke crkve i hrvatske države bili krajnje zaoštreni, pa je potrebno tu činjenicu na nedvojben način ispitati i argumentirati. Nažalost, ni jedan od spomenutih ili drugih pisaca to ne čini. Oni samo iznose tvrdnju, ali je ničim ne dokazuju. Čak ni jedan od njih ne navodi ni približno vrijeme kada su Pavelić ili vlada Nezavisne Države Hrvatske tražili, da Stepinac bude maknut sa zagrebačke nadbiskupske stolice. Jedino Šanjek, krajnje neodređeno, piše, da je to bilo između 1943. i 1945. U to je teško povjerovati, jer su tada učestali Stepinčevi susreti s Pavelićem i ostalim hrvatskim državnim dužnosnicima. Ni jedan od tih ili drugih pisaca ne kaže, kojim putem su Pavelić ili vlada tražili, da Stepinac bude uklonjen kao zagrebački nadbiskup. To je moglo biti ili izravnim Pavelićevim zahtjevom Sv. Ocu ili preko mons. Marconea, apostolskoga vizitatora pri hrvatskomu episkopatu u Zagrebu, ili preko dr. Nikole Rušinovića i kneza Erweina Lobkowitza, savjetnika za odnose s Vatikanom pri hrvatskomu poslanstvu u Rimu.
Papa je primio Pavelića u audijenciju 18. svibnja 1941., ali kao katoličkoga vjernika, dakle kao privatnu osobu, a ne kao državnoga poglavara. Nezavisna Država Hrvatska je bila stvorena tek nešto više od pet tjedana prije toga, a u tome kratkom vremenu nije ni bilo razloga, zbog kojih bi Pavelić zahtijevao uklanjanje Stepinca s položaja zagrebačkoga nadbiskupa. Hrvatska država još nije bila priznata od Vatikana, za što su se tada zalagali i Stepinac i hrvatska državna vlast, pa je postojala i neka nada, da će se u tomu uspjeti. Zbog svih tih razloga je isključena mogućnost, da su Pavelić i Sv. Otac u toj audijenciji raspravljali o odnosima između Crkve i države i da bi Pavelić zahtijevao micanje Stepinca sa zagrebačke nadbiskupske stolice, te tako zaoštravao odnose s Crkvom. Kasnije je Pavelić mogao izravno to zahtijevati samo pisanim putem, ali takav zahtjev do sada nije poznat. Giuseppe Masucci, Marconeov tajnik, vodio je dnevnik, u koji je, kao što je već rečeno, unosio sve, što se je ticalo odnosa između Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske, ali takvomu zahtjevu u njegovu dnevniku nema ni traga. Da je takav zahtjev postojao, on bi kao Marconeov tajnik morao za nj znati i sigurno bi ga unio u dnevnik. Ni na drugi način nije poznat zahtjev za micanje Stepinca, koji bi bio podnesen preko Marconea. Ni Rušinović u svojim uspomenama "Moja sjećanja na Hrvatsku" također nigdje ne spominje, da bi takav zahtjev preko njega bio podnesen ili da bi mu na drugi način nešto o tome bilo poznato. Nije poznat nikakav dokument, prema kojemu bi zahtjev za uklanjanje Stepinca s položaja zagrebačkoga nadbiskupa bio podnesen preko kneza Lobkowitza. O tomu nigdje ništa ne govori ni Stepinac. Dakle, o zahtjevu za uklanjanje Stepinca s čela zagrebačke nadbiskupije ništa ne znaju osobe, koje bi u svemu tome morale biti glavni čimbenici, ali znaju spomenuti pisci, koji, u stvari, prepisuju tu tvrdnju jedan od drugoga. Vatikan nikada nije priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku, među njima nije ni bilo normalnih diplomatskih odnosa, pomoć Vatikana bila je i te kako potrebna Hrvatskoj, da opstane kao država, pa je u takvim okolnostima teško i zamisliti, da bi netko zahtijevao, da se s jedne nadbiskupske stolice ukloni njezin nadbiskup.

Međutim, postoje neka usmena svjedočanstva, da je takav zahtjev ipak postojao. To su izjave dvojice svjedoka, što ih je predložila obrana u kaznenomu postupku protiv nadbiskupa Stepinca u Zagrebu u rujnu i listopadu 1946. Jedan od njih je bio dr. Pavao Lončar, zagrebački kanonik, koji je zbog promidžbe protiv Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske 22. kolovoza 1941. bio osuđen na smrt, ali je pomilovan, pa mu je kazna smanjena na 20 godina zatvora, da bi nakon godinu dana i pet mjeseci izdržane kazne bio pušten na slobodu. Pred sudom je rekao, da je "za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio, i bio osuđen na smrt". On je izjavio, da mu je poznato da je Pavelić tražio, da se Stepinac ukloni sa svoga položaja. Ovo da mu je to pripovijedao dr. Slamić, koji je to čuo od Masuccija, Marconeova tajnika. Pritom je dodao, da mu je Slamić "pokazao pismo gdje se traži da se Stepinac makne sa položaja"(121). Dr. Ante Slamić, također zagrebački kanonik, imao je neprilike s hrvatskim državnim vlastima, jer su ustaše tražile, da napusti položaj ravnatelja nadbiskupske pisarne radi njegove "jugoslavenske orijentacije i antifašističkog stava", kako to on sam kaže sudu. Tvrdi, da mu je Masucci rekao prije nego što je Marcone otišao iz Hrvatske, dakle prije 10. kolovoza 1945., "da je Pavelić tri puta tražio od Sv. Stolice, da se nadbiskupa Stepinca ukloni s položaja"(122). Osim što je Slamić konkretniji, između njegove i Lončareve izjave postoji jedna bitna razlika: Lončar tvrdi, da mu je Slamić pokazao pismo, kojim se traži Stepinčevo uklanjanje s položaja, a Slamić to pismo uopće ne spominje. To znači, da ga on nije ni imao. Da ga je imao, ne samo da to ne bi propustio reći sudu, nego bi ga i uložio u sudski spis, jer je ono bitno za Stepinčevu obranu. Kad to ne bi nitko drugi zahtijevao, sigurno je, da to ne bi propustili učiniti Stepinčevi branitelji. Prema tomu,preostaje još samo raščistiti pitanje, je li ili nije Masucci rekao Slamiću, da je Pavelić tri puta zahtijevao Stepinčevo uklanjanje sa zagrebačke nadbiskupske stolice. Ta činjenica, ako je zaista postojala, važnija je od sedamdeset posto gradiva zabilježenoga u Masuccijevu dnevniku. Nije bilo nikakva razloga, da ne bude i ona zabilježena, a ipak to nije učinjeno. To znači, da Masucci nije ni znao za nikakav, bilo Pavelićev bilo vlade Nezavisne Države Hrvatske, zahtjev, da Stepinac bude maknut s položaja zagrebačkoga nadbiskupa, niti je on to rekao Slamiću. Nije imao razloga, da mu to rekne, jer takav zahtjev uopće nije postojao.

Izmišljotine o navodnom pokušaju Stepinčeva uhićenja

Slamić i Lončar su izjavili drugčije ili zbog pogrešnoga uvjerenja, da time pomažu Stepinčevoj obrani ili zbog animoziteta prema Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili zbog jednoga i drugoga. Smetnuli su s uma, da se onoga, koji je umro braneći Istinu, ne može braniti neistinom. Pavelićevi i Stepinčevi međusobni odnosi bili su, kako svjedoči dr. Lacković, korektni. To će potvrditi i mnoštvo dokaza, koji će se iznijeti u idućemu dijelu knjige, a sve je to u protimbi s tvrdnjom, da je postojao zahtjev, da se Stepinca makne s njegova položaja.

g) Kroz povijesne članke i djela stalno se provlači tvrdnja, da su Pavelić i vlada Nezavisne Države Hrvatske namjeravali uhititi i osuditi nadbiskupa Stepinca. Neki, kao dr. Jure Krišto, tvrde, da je ta namjera postojala čak dva puta. Sama činjenica, da Stepinac u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne samo da nikada nije bio uhićen i osuđen, nego mu je 1945. bilo ponuđeno, da privremeno, kao locum tenens odnosno namjesnik, preuzme vlast u njoj, ozbiljno dovodi u pitanje istinitost svake takve tvrdnje. Ali i oni, koji tvrde, da je takva namjera zaista postojala, međusobno se razilaze i proturječe jedni drugima.
Pozivajući se na Vranekovićev "Dnevnik", Juraj Batelja tvrdi, da je "ministar vojnih snaga NDH, general Slavko Kvaternik, na povratku iz Rima 1941. godine" izjavio: "Stepinca ćemo zatvoriti radi njegova stava". Batelja kaže, da je to stav "koji je bio protivan pojedinim političkim stremljenjima vlasti u NDH"(123). To isto gotovo doslovce prepričava i Ivan Mužić, prepisujući tako Batelju, ali ne navodi izvor za svoju tvrdnju(124). Ovdje je potrebno odmah upozoriti na neke Bateljine i Mužićeve netočnosti, koje bacaju sjenu na ozbiljnost njihova rada. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nikada nije postojalo ministarstvo vojnih snaga, nego najprije ministarstvo hrvatskoga domobranstva (do 9. listopada 1942.), pa ministarstvo domobranstva (do 21. siječnja 1943.), a nakon toga ministarstvo oružanih snaga. To znači, da je Kvaternik bio ministar hrvatskoga domobranstva, a ne ministar vojnih snaga NDH. On je bio u posjetu Italiji od 12. do 18. veljače 1942.(125), a ne u 1941. godini. To bi ujedno značilo, ako je vjerovati spomenutim piscima, da se je njegova prijetnja o zatvaranju Stepinca dogodila tek nakon 18. veljače 1942. Ali, u to je teško povjerovati zbog dva razloga. Dana 23. veljače iste godine, dakle samo pet dan nakon Kvaternikova povratka iz Italije, započelo je zasjedanje Hrvatskoga državnog sabora, a na završetku toga zasjedanja, 28. veljače, Pavelić je najavio mogućnost osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve i time normalizaciju odnosa s pravoslavljem. Stoga je nezamislivo, da bi se baš u vrijeme pokušaja, da se ukloni sukob s Pravoslavnom crkvom i tako smiri stanje u državi, otvarao novi, možda još teži, sukob s Katoličkom crkvom, koji bi neminovno nastao zatvaranjem Stepinca. Osim toga, Stepinac baš tada nije dao nikakva povoda, da se prema njemu poduzmu tako stroge mjere. No, Vranekovićev "Dnevnik", kojim Batelja dokazuje Kvaternikovu prijetnju, pisan je i na temelju razgovora sa Stepincem, pa se je stoga potrebno tom prijetnjom potanje pozabaviti.

ODNOS IZMEĐU STEPINCA I HRVATSKIH DRŽAVNIH VLASTI BIO JE KOREKTAN I PRIJATELJSKI!

Stepinac je imao više prilika, da iznese pritužbe na ponašanje hrvatskih državnih vlasti prema sebi. U dva navrata je to i učinio. U obrambenom govoru pred jugoslavenskim komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. izjavio je, da nije bio "persona grata ni Nijemcima ni ustašama", ali je istodobno ustao i u obranu ustaša i domobrana od neosnovanoga klevetanja, govoreći, "da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od ustaša i domobrana"(126). U pismu J. Hurleyu, namjesniku Apostolske nuncijature u Beogradu, pisanom 2. ožujka 1946. tvrdi, da je "ubrzo došao u latentni", dakle prikriveni, "stalni sukob s vladom NDH", odnosno, da je došao, "htijući ili ne htijući u stav opozicije prema ustaškom režimu"(127). Obje te izjave dane su u okolnostima, koje su nalagale naglašenije ograđivanje od hrvatskih državnih vlasti. Prvu izjavu dao je nalazeći se na optuženičkoj klupi, kad je bio životno ugrožen, ne samo on osobno, nego i Katolička crkva na hrvatskim prostorima. U drugome slučaju, on se obraća predstavniku Crkbve i tadašnjoj Jugoslaviji, koji je kao Amerikanac sigurno bio pun predrasuda o proteklim zbivanjima u Hrvatskoj, pa prenaglašava svoja neslaganja s hrvatskim državnim vlastima. Ali ni u jednome ni u drugom slučaju ne tvrdi, da mu je Kvaternik ili bilo tko drugi prijetio zatvorom, iako nije imao nikakva razloga to prešutjeti, ako je takva prijetnja zaista postojala. Bilo je upravo obratno. Iznošenje te činjenice išlo bi u prilog njegovoj obrani, o čemu je on sigurno vodio računa, tim više što se tu nije sudilo Alojziju Stepincu, kako je sam isticao, nego zagrebačkomu nadbiskupu, dakle Katoličkoj crkvi, za koju je on bio spreman i umrijeti. Zašto bi šutio o tome, a istodobno u istom govoru branio ustaše i domobrane od kleveta i optuživao komuniste, da ugrožavaju život biskupima i da su ga ugrozili i njemu nedavno u Zaprešiću?

Zajednička osuda zločina

Da mu ustaše nisu prijetile, nego omogućavale punu slobodu djelovanja, neizravno potvrđuje i Glaise von Horstenau, njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, koji nije bio ni najmanje sklon ni ustašama, ni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kako tvrdi Batelja, Horstenau je jednom, komentirajući Stepinčeve propovijedi u crkvi, rekao: "Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao"(128). Stoga se opravdano postavlja pitanje istinitosti Vranekovićeve tvrdnje, kako je prenosi Batelja. U njoj se uopće ne navodi, pred kim je Kvaternik izjavio, da će Stepinca zatvoriti i koja su to stajališta hrvatskih državnih vlasti, kojima je Stepinac protivan, pa bi ga trebalo zatvoriti, a bez toga se ne može ni provjeriti njezina istinitost i ozbiljnost. Uzevši još u obzir, da se je Stepinac godinu i pol dana kasnije prijateljski dopisivao s Kvaternikom, dok je ovaj boravio na Semmeringu, cijela ta priča o njegovu zatvaranju postaje krajnje neuvjerljiva.

U "Službenom vjesniku zagrebačke nadbiskupije" iznosi se drugčija verzija o Stepinčevu uhićenju. Tamo, naime, piše, da je vlada Nezavisne Države Hrvatske, zbog predstavke što ju je nadbiskup Stepinac 20. studenoga 1941., po završetku Biskupske konferencije, uputio Paveliću, "zaključila uhapšenje zagrebačkog nadbiskupa, koje se imalo izvršiti poslije povratka Kvaternika iz Italije", ali se odmah naglašava, da je pod dojmom te predstavke došlo "do promjena na odgovornim mjestima ustaškog pokreta u Hercegovini", pa je za stožernika u Mostar došao "novi čovjek iz Zagreba, koji je imao izvršiti promjene na ostalim mjestima i uvesti režim zakonitosti i pomirljivosti"(129).

Radi razumijevanja ove tvrdnje potrebne su neke napomene. Odmah nakon partizanskoga dolaska na vlast, u Zagrebu se je vidjelo, da je nadbiskup Stepinac na udaru i da ga nova vlast namjerava uhititi i osuditi. Da do toga ne dođe, u "Službenomu vjesniku zagrabačke nadbiskupije", u članku "Dokumenti nedavne prošlosti", koji je izlazio u nastavcima od 4. studenoga 1945. do 20. veljače 1946., objavljivani su dokumenti ili ulomci iz njih, kako bi se vidjelo, što je sve nadbiskup poduzimao za ugrožene osobe, i zaključilo, da je on nevin čovjek. Ali, osim izvornih dokumenata ili ulomaka iz njih, u članku se mjestimice nalaze i tvrdnje dr. Nikole Kolareka, urednika "Službenog vjesnika", za koje se ne navode nikakvi dokazi. Takva je, bez dokaza, i prije navedena tvrdnja, da je hrvatska državna vlada "zaključila uhapšenje zagrebačkog nadbiskupa". Nju je nekritički preuzeo o. Aleksa Benigar (130), a preko njega opet britanska povjesničarka Stella Alexander (131). Osim što nije podkrijepljena nikakvim dokazima, ta tvrdnja je u prvi mah nerazumljiva, a pojedini njezini dijelovi su međusobno proturječni.

U kakvoj su, naime, svezi zaključak vlade o uhićenju Stepinca i slanje novoga ustaškog stožernika u Mostar, koji je imao zadaću izvršiti promjene "na odgovornim mjestima ustaškog pokreta u Hercegovini" i "uvesti režim zakonitosti i pomirljivosti"? Na to pitanje može odgovoriti samo spomenuta Stepinčeva predstavka. Njome Stepinac izvješćuje Pavelića o zaključcima Biskupske konferencije, prema kojima rješavanje svih pitanja, koja se tiču prijelaza pravoslavaca na katoličku vjeru, spada isključivo u djelokrug katoličke crkvene hijerarhije, pa su radi provedbe toga načela donesene potrebne odredbe, kojima se, između ostaloga, onemogućuje svjetovnim vlastima miješanje u te poslove. Ističe se, da su do tada u radu na tim prijelazima počinjene pogrješke, koje se sastoje u tome, što to nije bilo povjereno hrvatskim katoličkim biskupima, pa su izostali očekivani rezultati. Za te pogreške Stepinac, prema predstavci, nije okrivljavao vladu Nezavisne Države Hrvatske, niti je te pogrješke prikazivao "kao sistem nego kao čine neodgovornih čionioca, koji si nisu bili svjesni svoje velike odgovornosti i posljedica". No, ti čini bili su, nažalost, odgovor "na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su toliko krvološtva počinili nad mirnim našim hrvatskim narodom". Kako na zasjedanju ove Biskupske konferencije nisu bili nazočni vrhbosanski nadbiskup Šarić, banjalučki biskup Garić, mostarski biskup Mišić i kotorski biskup i apostolski administator dubrovačke biskupije Butorac, oni su Stepincu poslali pisana izvješća o prilikama u svojim dijecezama. Među tim izvješćima naročito se ističe Mišićevo, u kojem se govori o neredu, nasiljima i okrutnostima na području mostarske biskupije. Ta izvješća su sastavni dio Stepinčeve predstavke Paveliću. Naglašavajući, da se činjenice navedene u predstavci ne iznose radi optuživanja bilo koga, "nego zato, da se u buduće zapriječe sve akcije neodgovornih elemenata", Stepinac je zahvalio Bogu, da se Pavelićevim zauzimanjem "prilike počinju sređivati". Pri kraju predstavke je rekao Paveliću: "Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja raznih nazovi-ustaša, štoviše dali ih i strijeljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red"(132).

To bi bio sažet prikaz Stepinčeve predstavke Paveliću. Njome se ne napadaju ni Pavelić ni vlada Nezavisne Države Hrvatske, nego im se izriču priznanja i pohvale zbog suzbijanja nereda i zločina u državi. U težnji da se suzbiju te pojave, Pavelić je, prema Kolareku, Benigaru i Stelli Alexander, upravo potaknut ovom predstavkom, razriješio dužnosti postojećega ustaškog stožernika u Mostaru i zamijenio ga novim, koji je imao zadaću provesti potrebne promjene ostalih ustaških dužnosnika i tako podpuno "uvesti režim zakonitosti i pomirljivosti". Dakle, u tom je dijelu Pavelić postupio posve u skladu s predstavkom. Tu pak između njega i Stepinca nije bilo nikakvoga razmimoilaženja, jer je on, kako se ističe u predstavci, sam javno osuđivao nasilja i njihove počinitelje dao strijeljati. Stoga bi odluka, da se Stepinac uhiti zbog osude nereda, nasilja i okrutnosti, koja su se događala, bila suprotna dotadašnjoj Pavelićevoj politici i poduzetim političkim koracima u Mostaru, pa prema tome i nemoguća.

Kriva interpretacija Rušinovićeva svjedočenja

Slično Kolareku, Benigaru i Stelli Alexander tvrdi i Jure Krišto, ali on se, osim na Kolareka, još poziva i na Nikolu Rušinovića kao na dokaz, da je zaista postojala namjera, da Stepinac bude uhićen. Krišto, naime, piše, da je hrvatskim vlastima u Stepinčevoj predstavci naročito iritantna "bila činjenica da je Crkva ponovno zanijekala pravo državi miješati se u stvari koje pripadaju Crkvi"(133), pa očito s tim povezuje odluku vlasti, da uhiti Stepinca. No, to su Krištine konstrukcije, domišljanja, za koje nema potvrde ni u jednom izvoru, na koj se poziva. To je u protimbi i s, već navedenom, izjavom nadbiskupa Šarića, koji je sigurno najbolje bio upućen u položaj Crkve u to vrijeme u Hrvatskoj, a koji je izjavio, "da nikada Katolička crkve nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana", kao za vrijeme Pavelićeve vladavine(134), dakle za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

S tom slobodom djelovanja Crkve, o kojoj govori Šarić, bilo bi posve nespojivo zatvaranje zagrebačkoga nadbiskupa zato, što zastupa stajalište, da poslovi prijelaza na katoličku vjeru spadaju isključivo u djelokrug katoličke crkvene hijerarhije. Potrebno je napomenuti, da se Kolarek i Rušinović, kao Krištini izvori, međusobno razilaze, kada je riječ o tome, tko je donio odluku, da Stepinac bude uhićen i zbog kojih razloga. Kolarek, već je rečeno, kaže, da je odluku donijela vlada Nezavizne Države Hrvatske. Rušinović piše, da mu je u veljači 1942., prilikom svoga posjeta Italiji, čim je došao, Slavko Kvaternik, posve zabrinuto, rekao, da se Pavelić i njegov sin Eugen-Dido Kvaternik spremaju "zatvoriti nadbiskupa i izvesti ga pred sud zbog nekakve urote". Dakle, to bi bila osobna odluka Dr. Ante Pavelića i Eugena-Dide Kvaternika.

Kolarek i pisci, koji ga slijede (Benigar, Stella Alexander, pa i sam Krišto), razlog vide, kako je već navedeno, u Stepinčevoj predstavci Paveliću od 20. studenoga 1941. Rušinović tvrdi, da mu je Slavko Kvaternik kazao, da Pavelić i Dido Kvaternik to "rade pod pritiskom Nijemaca, kojima je Stepinac dodijao sa svojim propovijedima", jer "nemilo šiba" po njima i "tuče po bezbožnim ideologijama, kako on nazivlje nacizam i komunizam"(135). Ali iz daljnjega Rušinovićeva pripovijedanja nedvojbeno se dade zaključiti, da je tvrdnja o uhićenju i izvođenju pred sud Stepinca bila samo prazna priča i ništa više. Kaže, da mu je Kvaternik još rekao, da bi on, Rušinović, "kao naš predstavnik kod Vatikana, bio najpozvaniji posredovati kod Poglavnika", tim više što mu je Poglavnik sklon i ima u nj puno povjerenje. Treba hitno odputovati u Zagreb i reći Paveliću, da je u Vatikanu saznao za namjeru, da Stepinac bude uhićen, pa ga je došao o tome izvijestiti. S tim se je složio i dr. Stjepan Perić, hrvatski poslanik u Rimu. I Rušinović je tako postupio. U Zagreb je došao u osam sati ujutro idućega dana, a već u deset sati ga je Pavelić primio na razgovor. Ispripovjedio mu je "o tobožnjim glasinama u Rimu o uroti protiv nadbiskupa Stepinca", onako kako se je dogovorio sa Slavkom Kvaternikom i dr. Perićem, dodajući, "da se za tu zavjeru okrivljuje Nijemce i Didu". Pavelić je iznio neprilike, koje mu nastaju zbog Stepinčevih napadaja na Nijemce, iako se je složio, da u njegovim propovijedima ima istine, ali ih zbog praktičnih političkih razloga i očuvanja hrvatske državne nezavisnosti drži netaktičnima. Za Stepinca je, kako kaže Rušinović, rekao: "On je u svemu dogmatičan, a toga u politici nema i ne može biti. Već ga dulje vremena nisam vidio. Meni nije do sukoba s njime, ali je s njim teško. Sam ne znam što bih". O uroti nije bilo ni riječi(136). Rušinović je, kao savjetnik u hrvatskomu poslanstvu u Rimu, zadužen za odnose s Vatikanom, odlučio, s Pavelićevim dopuštenjem, posjetiti Stepinca. Kaže, da ga je Pavelić tom zgodom zamolio, da uruči "nadbiskupu njegove pozdrave i da ga, u njegovo ime", pozove "na razgovor u njegovu uredu, na Markovu trgu i u vrijeme koje nadbiskupu odgovara" (137). Odmah iz predsoblja Pavelićeva ureda dogovorio je sastanak sa Stepincem i za svega nekoliko minuta bio je u nadbiskupskim dvorima. Nadbiskup Stepinac ga je odmah primio, a on mu je ispripovjedio, što je Slavko Kvaternik kazao u Rimu. Ujedno mu je izručio Pavelićev pozdrav i poziv da ga posjeti u njegovu uredu i u vrijeme koje mu odgovara. Stepinac je prihvatio poziv i zamolio Rušinovića, da mu ugovori sastanak s Pavelićem za sutradan ujutro, u devet sati. Rušinović je, priča on dalje, iz svoga stana obavijestio Poglavnika o dogovorenom sastanku, a Pavelić je veselo primio tu vijest i zaželio mu sretan povratak u Rim(138). Tako je sretno završila ta priča o uhićenju i izvođenju pred sud Stepinca.

Zbog čega je Slavko Kvaternik pustio u Rimu tu priču u javnost, ostat će, vjerojatno, zauvijek nepoznanica. Ako je Pavelić odlučio uhititi Stepinca i izvesti ga pred sud, sigurno ga ne bi od toga odvratio dolazak u Zagreb drugorazrednoga diplomatskog dužnosnika, kakav je bio Rušinović, s njegovom pričom, da se je vijest o tome raširila Vatikanom. Kao da je netko mogao i pomisliti, da se to uhićenje može izvesti bez znanja Vatikana. Sam opis razgovora s Pavelićem, koji šalje Stepincu pozdrave, poziva ga na razgovor i s veseljem prima vijest, da je Stepinac prihvatio poziv, dokazom je, da ni Pavelić ni Dido Kvaternik nisu namjeravali ni uhititi ni izvesti pred sud nadbiskupa Stepinca.

Odredbom o imenovanju prve hrvatske državne vlade od 16. travnja 1941. Slavko Kvaternik je imenovan Pavelićevim zamjenikom u svakom slučaju, u kojemu bi ovaj "bio spriječen vršiti dužnost Poglavnika". Bio je, dakle, po svomu položaju drugi čovjek u državi. On je otac Dide Kvaternika. Ako su zaista Pavelić i Dido Kvaternik namjeravali uhititit Stepinca, onda je Slavko Kvaternik svojim autoritetom kao drugi čovjek po položaju u državi i kao otac mogao više nego itko učiniti, da do toga ne dođe. Za to mu nije trebao Rušinović i njegovo posredovanje. U svojim sjećanjima "NDH i dr. Pavelić", pisanim u zatvoru četiri - pet godina kasnije, vjerojatno na zahtjev UDBE, dok su mu ti događaji morali biti još u dobrom pamćenju, Slavko Kvaternik ne skriva svoju mržnju i bijes prema Paveliću. Svakakvim ga prikazuje i svašta mu stavlja na teret, ali ga ne optužuje, da je htio uhititi Stepinca. Da je postojala i pomisao o tome, on to ne bi zaboravio i ne bi propustio spomenuti.

Dakle, postoje tri različite, u mnogo čemu proturječne, verzije o namjeri vlasti Nezavisne Države Hrvatske, da krajem 1941. ili početkom 1942. uhite Stepinca i izvedu ga pred sud. Sve su one preopćenite i ni za jednu od njih nema dokaza, da je ta namjera zaista postojala, niti se navode dokazima podkrijepljeni razlozi, zbog čega je trebao biti uhićen i zbog čega do toga nije došlo. Ni jedna od njih ne može izdržati stručnu kritiku. O tom uhićenju ništa ne znaju osobe, koje su sa Stepincem najuže surađivale i svakodnevno se u radu s njim susretale (Masucci, Lacković). Njihove izjave (Lacković) tu mogućnost podpuno isključuju. Stoga su tvrdnje o Stepinčevu uhićenju samo puke glasine neobaviještene javnosti, koje ozbiljni znanstvenici ne bi trebali ni uzimati u obzir.

Pozadina javnoga spora s dr. Julijem Makancem

No, dr. Jure Krišto tvrdi, da su hrvatske državne vlasti planirale po drugi put uhititi nadbiskupa Stepinca zbog njegove propovijedi, održane na kraju pokorničke procesije pred zagrebačkom katedralom na Blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943.(139). U toj je propovijedi zagrebački nadbiskup osudio i komunizam i rasizam, ali i sustav strijeljanja talaca u ratu. Zaista je ušao u srž rasizma, kada je rekao: "Katolička crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu"(140). Ova je propovijed izazvala buru u hrvatskomu političkom životu, pa je na nju u "Hrvatskomu narodu" 7. studenoga 1943. člankom "Pozvani i nepozvani" dosta oštro odgovorio dr. Julije Makanec, ministar narodne prosvjete. Prigovorio mu je, da širi defetizam, da nije osudio one koji ugrožavaju hrvatske duhovne vrijednosti i ruše hrvatsku državu i da se miješa u stvari, koje ne razumije(141). do sada je Stepinac oštro, čak i oštrije i sustavnije, napadao rasizam, što su ga naučavali njemački nacionalsocijalisti, ali hrvatske državne vlasti nisu na to reagirale. Očito je, da su sada postojali jaki državni razlozi, zbog kojih je Makanec javno odgovorio na njegovu propovijed. Ali nema nikakva dokaza, da je Paveliću ili vladi padalo na pamet, da ga zbog te propovijedi uhite. Nikakve dokaze, "da je nadbiskupovo uhićenje uistinu bilo planirano", kako to Krišto tvrdi, stvarno ne nudi ni on sam. Ne može ih ni ponuditi, jer ih nema. On navodi izvješća hrvatskih obavještajaca, koji javljaju, kako se govori, da je Stepinac uhićen. Prepričava i izjavu Stjepana Ramljaka, nekadašnjega podpredsjednika Velikoga križarskog bratstva, a tadašnjeg namještenika u Glavnome ustaškom stanu, dajući joj potpuno izopačen smisao. Ta izvješća obavještajaca i Ramljakova izjava samo su dokaz, da se je na ulici, u gostionici ili u nekomu uredu govorkalo o Stepinčevu uhićenju, ali nisu nikakav dokaz, da su to Pavelić ili vlada planirali. I ne samo to. Ramljakova izjava potvrđuje, da takvi planovi nisu ni postojali. Dogovorno s dr. Lovrom Sušićem, postrojnikom Ustaškoga pokreta, a po predhodnomu Pavelićevu odobrenju, on se je ponudio, da razgovara sa Stepincem o toj propovijedi i da tako razjasni tu stvar. Nadbiskup ga je primio i u razgovoru, koji je trajao šest sati, razjasnio mu je smisao propovijedi. Ramljak je to prenio Paveliću, pa je time i tako, kako on kaže, "taj slučaj bio riješen i o njemu se nije više govorilo"(141). Odluka državnoga poglavara ili vlade, da nekoga uhiti, sigurno se ne povlači nakon samo jednog takvog razgovora.

Sa sigurnošću se može tvrditi, da Makančev odgovor na Stepinčevu propovijed nije potaknut nikakvim zlim namjerama. To potvrđuje i Makančeva božićna čestitka poslana Stepincu 23. prosinca 1943., dakle samo mjesec i pol kasnije, koja u cijelosti glasi: "U povodu ovogodišnjeg blagdana Isusova rođenja, dopustite mi, Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, da Vam srdačno čestitam i da Vam u ime najviše hrvatske prosvjetne vlasti zaželim mnogo uspjeha u Vašem teškom i odgovornom radu oko moralnog i vjerskog podizanja hrvatskog naroda". Stepinac je odgovorio na ovu čestitku, ali sadržaj njegove čestitke nije poznat(143). Da je postojala zla namjera, ne bi među njima u ovako kratkomu vremenu došlo do izmjene božićnih čestitki. Zbog čega je ipak odgovorio na Stepinčevu propovijed, Makanec je obrazložio na saslušanju pred partizanskim vlastima 29. svibnja 1945. Ističući, da nije mislio, da je ta propovijed uperena "protiv ustaškog pokreta", nego "protiv rasističke teorije", što su zastupali i predsjednik vlade dr. Nikola Mandić i ministar dr. Edo Bulat, doslovce je rekao: "Odgovor koji sam ja dao preko "Hrvatskog naroda" na Stepinčev govor, nije bio uperen protiv Stepinca, nego je imao zadatak, da se njime izbjegnu nepoželjne nesuglasice između ustaške i njemačke vlasti, koje bi mogle nastati poslije toga govora". Uvjeren je, "da Stepinac nije shvatio" Makančev odgovor "kao napad na njega, nego kao članak napisan iz državne nužde"(144). Ta državna nužda zaista je postojala, pa se može u podpunosti vjerovati ovakvomu Makančevu obrazloženju, iako je dano na saslušanju pred partizanskim vlastima. Zbog toga je i razumljivo, da je Pavelić reagirao upravo onako, kako to opisuje Stjepan Ramljak.

Naime, njemački generali, mahom austrijskoga podrijetla, i SS-službe, bili su prosrpski i jugoslavenski nastrojeni i nikako se nisu mirili s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Bili su joj otvoreni neprijatelji i stalno su rovarili protiv nje. Neprekidno su obasipali Hitlera prijedlozima i memorandumima, da se zbaci s vlasti Pavelić i Ustaški pokret, da se dovede na vlast Hrvatska seljačka stranka, i da se u Hrvatsku uvede njemačka vojna uprava i da se tako silom uništi hrvatska državna nezavisnost. Inspirator svih ovih nastojanja bio je general Glaise von Horstenau, a uza nj su se još isticali generali Alexander Löhr, Lothar Rendulic, Walter Warlimont, Weichs, Bader i drugi. Njima se je suprotstavljalo ministarstvo vanjskih poslova, predvođeno ministrom Joachimom von Ribbentropom, a posebno Siegfried von Kasche, njemački poslanik u Hrvatskoj. Ovi prijedlozi, memorandumi i zahtjevi protiv hrvatske državne nezavisnosti naročito su učestali 1943., a posebno su se intenzivirali uoči i nakon kapitulacije Italije. Povodom toga je u Hitlerovu glavnom stožeru u noći između 30. i 31. kolovoza 1943. održana posebna konferencija o stanju u Hrvatskoj i o mjerama, koje u njoj treba poduzeti. Osim Hitlera, nazočni su bili generali Jodl i Warlimont i feldmaršal Keitel, te ministar Ribbentrop i poslanik Kasche. Polazeći od obavijesti, što su ih dobili od Glaisea von Horstenaua i njemu bliskih vojnih krugova, Jodl i Warlimont su oštro ustali protiv Pavelića i Ustaškoga pokreta, a Kasche im se je suprotstavljao, tvrdeći, da "bi bilo najbolje da Hrvatska ostane i dalje nezavisna država uz najtješnju suradnju s Reichom" Nakon te rasprave Hitler je zaključio, da "uvođenje njemačke vojne uprave u NDH ne dolazi uopće u obzir" i da "Reich nastavlja surađivati s Pavelićem i njegovom vladom" i dalje. No, Glaise von Horstenau se nije mirio s ovim zaključcima, pa je 26. listopada 1943. Vrhovnomu zapovjedništvu njemačkih oružanih snaga dostavio prijedlog, kojim se stvarno ide za gašenjem hrvatskoga državnoga suvereniteta.

K istom cilju vodio je i prijedlog feldmaršala von Weichsa od 24. listopada iste godine, iako se je sadržajno razlikovao od von Horstenauova prijedloga. Zbog toga je Hitler ponovno sazvao konferenciju za 29. listopada 1943., na kojoj se je opet raspravljalo o sudbini Nezavisne Države Hrvatske. Na ovoj konferenciji su, uz Hitlera, bili nazočni general Hermann Neubacher, von Ribbentrop i Edmund Veesenmayer, Ribbentropov specijalni agent u Zagrebu u travanjskim danima 1941. godine. Hitler je otvorio raspravu, polazeći od tvrdnji sadržanih u prijedlozima generala von Horstenaua i feldmaršala von Weichsa. Tim stajalištima se je svojom argumentacijom suprotstavio von Ribbentrop, što je izazvalo promjenu početnoga Hitlerova raspoloženja, pa je on na kraju, između ostaloga, zaključio, da su hrvatsku državnu vladu dužni podupirati i Glaise von Horstenau i Siegfried von Kasche. Znači, odluka je i ovaj put pala u korist očuvanja hrvatskoga državnog suvereniteta. To su samo neki od slučajeva, u kojima su moćne njemačke vojne snage pokušale uništiti taj suverenitet(145). I bio je dovoljan samo jedan nespretan politički korak s hrvatske strane, da u Njemačkoj prevagnu političke snage, koje su protivne tomu suverenitetu i da Hrvatska dođe pod njemačku vojnu upravu. Za to im je mogao poslužiti i Stepinčev govor od 31. listopada 1943., ako bi s hrvatske službene strane ostao bez odgovora. Taj govor je, naime, dirnuo Nijemce u najosjetljivije mjesto, jer rušenjem rasne teorije, ruši se cijela nacionalsocijalistička ideologija, a Pavelića i hrvatsku državnu vladu, kao čimbenike odgovorne za opstanak države, doveo je u politički krajnje neugodan položaj. Zbog toga, i samo zbog toga, Makanec je odgovorio na Stepinčevu propovijed, a ne zato što bi on, hrvatska državna vlada ili Pavelić bili Stepinčevi neprijatelji ili što se ne bi slagali s njegovom propovijedi.

Naravno, Stepinac sigurno nije znao za ovo rovarenje moćnih njemačkih vojnih krugova protiv hrvatske državne nezavisnosti, kojoj svojom propovijedi nije imao namjeru škoditi. Ali zato su to znali Pavelić i hrvatska državna vada. Stoga ga je tjedan dana nakon propovijedi pozvao k sebi dr. Nikola Mandić i u Lorkovićevoj nazočnosti ga je upozorio na njezine manjkavosti sa stajališta zaštite hrvatskih nacionalnih probitaka, No, i u svezi s tim razgovorom šire se lažne tvrdnje. Krišto, pozivajući se na dnevnik Glaisea von Horstenaua, kako ga navodi Kazimirović, piše, da je "odmah poslije nadbiskupove propovijedi" dr. Nikola Mandić, predsjednik vlade, izvršio "pritisak na nadbiskupa Stepinca, pozvavši ga u svoj ured uz prisutnost ministra unutarnjih poslova Mladena Lorkovića"(146). On tu opet iskrivljuje, sada smisao von Horstenauovih riječi, koji je o tomu, prema prijevodu sa srpskoga na hrvatski jezik, zabilježio ovo: "Tjedan dana potom, predsjednik vlade Mandić pozvao je k sebi nadbiskupa, da bi mu u prisutnosti Lorkovića skrenuo pozornost na nezgodnost njegova nastupa. ...Možda bi se moglo i razumjeti, što se crkveni knez ljuti na pripadnike njemačke vojske, ali on ne bi smio pritom nijednog slušatelja ostaviti u sumnji u pogledu tabora, u kojem se sam nalazi. ... U početku je nadbiskup reagirao vrlo plahovito i kao opravdanje za ono, što je rekao, pozvao se, između ostalog, na riječi 'jednog visokog njemačkog časnika', koji mu je govorio o 'podivljaloj soldatesci'. (...) Na kraju je Stepinac izjavio, da će pri svojoj slijedećoj 'enuncijaciji' nastupiti posve jasno za Hrvatsku i njezinu borbu za egzistenciju"(147).

Iz ovoga se vidi, da nije bilo nikakva Mandićeva pritiska na nadbiskupa Stepinca, nego mu je predsjednik vlade samo skrenuo pozornost na neke manjkavosti njegove propovijedi sa stajališta zaštite hrvatskih državnih probitaka, kako ih on vidi. Može se netko složiti ili ne složiti s Mandićevom ocjenom te propovijedi, ali nitko nema pravo to nazivati pritiskom, kada nikakva pritiska nije bilo.

Na žalost, Krišto se u svojim neprihvatljivim tvrdnjama ne zaustavlja na tomu, nego ide korak dalje, pa piše: "Ako nadbiskup nije bio uhićen, bio je u svojevrsnom kućnom pritvoru, te se nije pojavljivao u javnosti"(148). Kao dokaz za ovo služi mu pismo engleskoga kardinala Griffina od 18. listopada 1946., prema kojemu je Stepinac "neko vrijeme proveo u kućnom pritvoru koji mu je odredio Pavelić"(149). Kardinal Griffin se vjerojatno nikada nije susreo sa Stepincem i vjerojatno se nisu ni poznavali. Sigurno je, da nikada nije dolazio u Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa se ne zna, odakle bi mu bilo poznato, da je Stepinac "neko vrijeme proveo u kućnom pritvoru koji mu je odredio Pavelić". To nije nikada ni jednom svojom riječju potvrdio Stepinac, ni njegovi branitelji pred sudom, a niti svjedoci koji su na prijedlog obrane saslušani. O tome ništa ne znaju ni ostale osobe, koje su se sa Stepincem svakodnevno, zbog naravi službe, susretale (Masucci, Lacković). Štoviše, svojom izjavom, da su Stepinčevi odnosi s Pavelićem bili korektni, Lacković isključuje mogućnost, da bi zagrebački nadbiskup za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ikada bio u ikakvome kućnom pritvoru, pa su Griffinove i Krištine tvrdnje neistinite. Izgleda, da Krišto pabirči po svijetu izjave ljudi, koji su bili ne samo daleko od samoga događaja, nego s događajima nisu bili u nikakvoj svezi, pa ih odmah, bez ikakva provjeravanja, prihvaća kao istinite, umjesto da se okrene k izjavama i dokumentima, koji potječu, u prvom redu, od samoga Stepinca, a zatim od ljudi, s kojima je on svakodnevno bio u neposrednom dodiru, i drugih osoba neposredno povezanih s događajima, i da tu traži istinu o Stepincu.

Izmišljotine o planiranju atentata

Na kraju analize svih vjerodostojnih dokaza sa sigurnošću se može zaključiti, da nikada u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije namjeravano uhićenje bl. Alojzija Stepinca, niti su predstavnici tadašnje vlasti činili na nj bilo kakav pritisak, a niti je tada bio stavljen u ikakav kućni pritvor. U hrvatskoj državi bio je podpuno slobodan u svom djelovanju.

h) No, najteža optužba, koja se zbog Stepinca diže protiv hrvatskih državnih vlasti, jest tvrdnja, da su ustaše planirale izvršiti atentat na nj i ubiti ga. Jure Krišto piše, da je ustaška skupina, predvođena Viktorom Tomićem, u svomu programu imala i "atentat na nadbiskupa Stepinca", odnosno da je taj atentat trebao "da bude izveden na nadbiskupa dr. Stepinca, kada je on držao govor povodom ubijstva njegovog brata, ali po naređenju sa višeg mjesta treba da se pričeka"(150). Nada Kisić-Kolanović kaže, da je Tomić s ekstremističkim "pukovnicima planirao atentat na Lorkovića, Stepinca i Košaka"(151). I zaista, u zabilješci od 3. srpnja 1944., koja se nalazi u arhivskom gradivu Hansa Helma, stoji, da je "skupina Tomić", kojoj je bio vođa Josip Marković, državni tajnik i glavni ravnatelj Hrvatskih željeznica, a sačinjavaju je, između ostalih, Ivo Herenčić, Vjekoslav Luburić, Ante Štitić, Ico Kirin, Josip Rukavina i, naravno, Viktor Tomić, izvršila atentat na domobranskoga generala Prpića, pripremila atentat na ministre Lorkovića i Košaka, a "treći atentat je trebalo da bude izvršen protiv nadbiskupa dr. Stepinca, kada je on održao govor prilikom ubojstva svog brata, ali je s najvišeg mjesta stigla zapovijed, da se još pričeka"(152). Zbog njezine ozbiljnosti ovom se je zabilješkom potrebno studioznije pozabaviti. Hans Helm je rođen 30. lipnja 1909. u Münchenu. Odslušao je osam semestara filozofije. Krajem 1934. napustio je studij i zaposlio se je u münchenskom redarstvu. U ljeti 1936. završio je tečaj časničke škole. Nakon toga je najprije dodijeljen Uredu kriminalnoga redarstva Reicha. U travnju 1937. premješten je u Ured tajnoga državnog redarstva (Gestapo). Usredotočio je svoj rad na hrvatsku emigraciju, dakle za nadziranje hrvatskih političkih emigranata, i na izgradnju zaštitnih mjera za vodeće inozemne ličnosti. U tom je radu došao u dodir s vodećim ličnostima hrvatske emigracije u Njemačkoj (dr. Lorković, dr. Jelić, dr. Artuković). Početkom 1938. dodijeljen je na rad njemačkomu poslanstvu u Beogradu, ali bez diplomatskih prava. U ožujku 1942. postavljen je za policijskoga izaslanika pri njemačkomu poslanstvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Službu je formalno preuzeo 1. travnja te godine, a sa stvarnim je radom započeo nešto kasnije. S nekim je hrvatskim državnim dužnosnicima bio u vrlo lošim odnosima. Slavko Kvaternik ga je označavao izrazitim srbofilom i nikad ga nije primio na razgovor(153). Sam pak Hans Helm i njegovi suradnici posebno su optuživali Viktora Tomića, dužnosnika Sigurnosne službe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i osobe, s kojima je on bio povezan, za takvo protunjemačko raspoloženje, koje je išlo do otvorenoga neprijateljstva. Tako njemački obavještajac, inače Helmov suradnik, 5. prosinca 1942. javlja, da se iz Tomićeve okoline "javlja i o planovima atentata, a koje oni odaju u bijesu i ljutini", a naročito atentata protiv "Helma i njegovih suradnika"(154). Takvi odnosi nastavljeni su i idućih godina, pa je Helm 8. ožujka 1944. od njemačkih agenata, koji su mu bili podređeni, dobio obavijest, da Tomić sa svojim suradnicima stvara skupinu, "koja ima glavnu zadaću, da pohvata sve suradnike njemačke obavještajne službe i da ih poubija"(155). Ovakvi odnosi sigurno su utjecali na sadržaj izvješća, što ih je o Viktoru Tomiću i njegovim suradnicima Hans Helm dostavljao svojim središnjim tijelima u Berlinu.

Uz Helma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je djelovala skupina njemačkih agenata, kojima je on kao svojim suradnicima bio nadređen. U arhivskomu gradivu kao Helmovi suradnici posebno se ističu Nonnenmacher, Koppel (konspirativno ime "Klaser"), Schumacher, agent s konspirativnim imenom "Kohlenklau"i mnogi drugi. Oni su za Helma skupljali obavještajne podatke, a on ih je u svojim izvješćima slao u Berlin. Određene podatke dostavljao mu je i general Glaise von Horstenau. Prema istražnomu materijalu Rudolfa Schremsa, referenta u odjelu VI. E-3a njemačke obavještajne službe, Helm je kao ličnost bio slab i podložan tuđim utjecajima, sklon opijanju i ženama, njegova su izvješća u središnjim tijelima primana "prilično oprezno", a on je slovio kao osoba "obavještajno bez vrijednosti". Ing. Hans Ott, također njemački obavještajac, u svome istražnom materijalu tvrdi, da je 7. svibnja 1945. Helm "zbog pijanstva odklonio zajedno s poslanikom Kascheom napustiti Zagreb"(156). Izgleda, da se je svojim odnosom prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u obavještajnoj djelatnosti očitovao sukob između njemačkih vojnih krugova i SS-službi, kojima je pripadao Helm, i njemačkoga ministarstva vanjskih poslova, koje je predstavljao poslanik Kasche. Siegfried Kasche je bio nadređen Helmu, pa je "energično tražio da mu se cjelokupna pošta, koja je išla za Berlin", a time i "za Amt VI. određeni obavještajni materijal", donese na uvid zbog uzimanja na znanje. Helm je formalno udovoljavao "toj zapovijedi, ali se čuvao da upravo političke izvještaje uvijek podnese na uvid Kascheu" zbog njegova tobožnjega prijateljstva s hrvatskim državnim vlastima(157). Iz ovoga se vidi, da je obavještajna djelatnost Hansa Helma i njegovih suradnika bila u službi onih njemačkih snaga, koje su ustrajno radile na podkopavanju hrvatskoga državnog suvereniteta i na rušenju hrvatske državne vlasti. Sve ove činjenice treba imati na umu pri ocjenjivanju dokazne vrijednosti njihovih obavještajnih podataka i izvješća.

Arhivsko gradivo Hansa Helma sadržano je u 36 kutija u Hrvatskome državnom arhivu. Dobar dio toga gradiva odnosi se na Nezavisnu Državu Hrvatsku i na njezine političke i vojne ličnosti i događaje. Koliko je poznato, ono do sada nije proučeno ni vrjednovano. Bez toga je pogrješno pozivati se na pojedine podatke, koji se nalaze u njemu, kao na dokaz za svoje tvrdnje. To se odnosi na svako gradivo ovakve vrste. Obavještajci na razne načine prikupljaju obavještajne podatke: od doušnika, snimanjem, prisluškivanjem razgovora na ulici, u gostionici i sl. Tako prikupljene vijesti se slijevaju u središnjicu, gdje ih analitičke službe analiziraju i provjeravaju. U prikupljanju vijesti postoji borba suparničkih obavještajnih službi, u kojoj jedna drugoj svjesno podmeće dezinformacije. S obzirom na Helmove već istaknute slabosti, pa čak i nesposobnost, naročito je potrebno provjeriti istinitost i vjerodostojnost ovoga njegova gradiva, pa tako i svake tvrdnje iz njega, kojom se netko hoće poslužiti u svomu radu. No, već površnim pregledom, bez studoznijega proučavanja, uočavaju se u njemu notorne netočnosti i proturječnosti, kako u pogledu životopisnih podataka, tako i u pogledu bitnih političkih događaja. Tako se tvrdi, da je Erich Lisak, ustaški pukovnik, rođen 29. siječnja 1902., a Vilko Pečnikar, također ustaški pukovnik, isto 1902. godine (158). Ali, to ne odgovoara istini. Lisak je rođen 29. siječnja 1912., a Pečnikar 4. lipnja 1909. To bi ipak bile sitnice, kada ne bi bilo drugih pogrješaka. Za Pavelića se navodi, da je 1939. pobjegao "iz Jugoslavije, zajedno sa dr. Emanuelom Gagliardiem", a za Budaka, da je "u vremenu od 1931. do 1935. godine prvo bio u Italiji, a zatim u Beču, pa se pomoću raznih veza 1935. godine vratio u Jugoslaviju"(159). To je sve netočno. Pavelić je emigriralo 1929. Emanuel Gagliardi je napustio Jugoslaviju odmah nakon propasti Austro-Ugarske, dakle 1918. godine. Budak je otišao u emigraciju 2. veljače 1933., a vratio se je 6. srpnja 1938. U Helmovu arhivskom gradivu se tvrdi, da je ministar dr. ing. Josip Balen gimnaziju pohađao "u Senju i na Širokome Brijegu, kraj Mostara, kod franjevaca", koju je "s njime tada polazio" i dr. Ante Pavelić, a za Pavelića još i to, da je stajao "u srodstvu sa židovskom obitelji Frank"(169). Ni to ne odgovara istini. Ni Balen i Pavelić nisu pohađali školu u Širokome Brijegu. Ni poglavnik ni njegova supruga nisu bili u srodstvu s obitelji Frank. To je bio Slavko Kvaternik. O dr. Jozi Dumandžiću piše u izvješću Hansa Helma od 4. ožujka 1943., da ima "veze s jezuitskim paterom Muellerom, priorom dominikanaca i provincijalom franjevaca, koji svi potječu iz jezuitskoga samostana na Širokomu Brijegu, kraj Mostara". Slično piše i o ministru dr. Pavlu Cankiju(161). U Širokom Brijegu je franjevački, a nikada nije postojao isusovački samostan. U arhivskomu gradivu se dalje kaže, da je dr. fra Radoslav Glavaš 1943. referent za crkvena pitanja u Ministarstvu unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, dr. Mladen Lorković "bio 1942. šef ustaša u Zagrebu", dr. Vladimir Mintas "ministar hrvatske vlade", Ivan Oršanić "glavni urednik lista "Hrvatski narod", koga je izdavao književnik" Mile Budak, te ministar propagande u vladi sastavljenoj u Pavelićevoj odsutnosti, dr. Nikola Rušinović bio "1943. ministar u vladi NDH", dr. Milovan Žanić "hrvatski ministar financija u Zagrebu", a Vjekoslav - Maks Luburić "ministar hrvatske vlade"(162).

Sve su ove tvrdnje neistinite. Glavaš je bio pročelnik Odjela za bogoštovanje u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Lorković nikada nije bio šef ustaša u Zagrebu, Mintas, Rušinović i Luburić nikada nisu bili ministri ni u jednoj hrvatskoj državnoj vladi, Žanić nikada nije obavljao dužnost ministra financija, niti je Oršanić ikada bio ministar propagande, a takvo ministarstvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije ni postojalo. Oršanić nikada nije bio glavnim urednikom "Hrvatskoga naroda". Za Eugena-Didu Kvaternika se tvrdi, da je prije 1941. živo "sa svojim ocem u Njemačkoj", pa je tada održavao "veze sa svojim poznanicima u Zagrebu kao posrednik svoga oca"(163). U ovoj tvrdnji nema ni trunka istine. Dido Kvaternik je od polovice prosinca 1933. pa do travnja 1941. stalno živio u emigraciji i bio je najbliži Pavelićev suradnik. Kroz cijelo to vrijeme Slavko Kvaternik je živio u Zagrebu i sa sinom Didom nije uopće bio fizički povezan, pa mu Dido nije ni mogao ni trebao biti posrednikom u održavanju sveza sa Zagrebom.

IZMIŠLJOTINE O PLANIRANJU ATENTATA NA STEPINCA

Da se vidi koliko su pojedini dijelovi Helmova arhivskoga gradiva međusobno proturječni, dovoljno je navesti samo nekoliko primjera. O Mili Budaku se najprije tvrdi, da je svoje političko djelovanje, dok je zajedno s Pavelićem bio u emigraciji, usmjerio «prema volji i želji Pavelića», ali kada se je udaljio od njega, «postao je kolebljiv», vratio se je u Zagreb i opet je «uspostavio veze sa Seljačkom strankom». Čak je izgledalo da će «zauzeti jednu visoku funkciju u Mačekovoj stranci i zamijeniti Košutića i Krnjevića». Svega nekoliko stranica dalje u istomu tekstu piše, da je prijateljstvo između Pavelića i Budaka, «koje ih vezuje iz studentskog doba», ostalo nesalomljivo. «Kad je dr. Pavelić otišao u emigraciju, odakle je organizirao nacionalistički pokret Hrvata u cijelom svijetu, dotle je njegov prijatelj Budak u Hrvatskoj izgradio veliku tajnu organizaciju ustaša».

A kad je stvorena Nezavisna Država Hrvatska, «Pavelić ga je uzeo kao najboljeg čovjeka, da zastupa NDH u Berlinu»(164). Dakle, u vrlo kratkomu razmaku daju se o Budaku dvije posve različite, dijametralno oprečne slike, pa se valja zapitati, koja je od njih istinita. Drugi primjeri proturječnosti, koji će se navesti, povezani su s ličnošću Viktora Tomića. U bilješci od 11. prosinca 1942. stoji, da je Buziak, prijašnji policijski attache pri hrvatskomu poslanstvu u Berlinu, prije kratkog vremena izjavio, «da je on još u jesen 1941.godine zauzeo držanje protiv Tomića zbog njegova nemogućega djelovanja i da je tražio njegovo opozivanje». U tajnomu pak Helmovu izvješću u Berlin od 25.svibnja 1943., dakle svega pet i pol mjeseci kasnije, navodi se, da je taj isti Buziak rekao, «da je šteta što hrvatska država nema 10 Tomića»(165). Prema zabilješkama od 15. i 24. ožujka 1943., «Tomić je kod poglavnika pao u nemilost», pa «treba da bude maknut sa svoga položaja». Kako se navodi u Helmovu izvješću u Berlin od 16.kolovoza 1943., sam «Tomić je izjavio, da on mjesecima nije bio kod poglavnika i da se drži po strani od svake aktivne politike». Dana 6.prosinca 1943. Helm je izvjestio u Njemačku, da je Ico Kirin javio Paveliću, da Tomić sprema atentat na Lorkovića, a Pavelić je odmah naredio Servatzyju, da uhiti Tomića, pa je ovaj 29. rujna 1943. i bio uhićen. Kasnije je, vjerojatno zbog pomanjkanja dokaza, bio pušten iz zatvora. Kako proizlazi iz bilješke od 7.travnja 1944., njemačka obavještajna služba je dobila vijest, da Karlo Grladinović, ustaški poručnik, nagovara Vinka – Miću Lugarića, da izvede atentat na Lorkovića. Da ne bi do toga došlo, hrvatsko je redarstvo odmah, čim je saznalo za tu vijest, uhitilo Grladinovića, Lugarića i još pet-šest drugih osoba, koje su navodno pripadale Tomićevoj skupini. Unatoč svim tim Pavelićevim nastojanjima i odlučnim i brzim podhvatima hrvatskoga redarstva, da se spriječe možebitni napadaji na život hrvatskih ministara, Helm u svomu izvješću od 18.svibnja 1944. iznosi predpostavku, da iza svih tih namjera, da se počini atentat prešutno stoji Pavelić, «premda se o tome nemaju dokazi», kako to on sam izričito priznaje. A u zabilješci od 3. srpnja 1944. u Tomićevu se tzv. Terorističku skupinu ubraja i Ico Kirin, dakle čovjek koji je u rujnu 1943. javio Paveliću, da se sprema atentat na Lorkovića, pa je Tomić bio uhićen, kako bi se atentat spriječio, ako je takva namjera zaista postojala(166). Ovakve nelogičnosti, proturječnosti i optužbe bez dokaza mogu se razumjeti samo onda, kad se uzme u obzir sustavan i uporan rad njemačkih vojnih krugova i SS-službi, kojima je pripadao i Helm, da se sruši postojeća hrvatska državna vlast, u Hrvatsku uvede njemačka vojna uprava i tako uništi hrvatski državni suverenitet, a upravo se za Tomića, Herenčića, Luburića i Kirina u Helmovim izvješćima tvrdi, da stoje iza udarnih skupina, što ih je po cijeloj Hrvatskoj, među svim staležima, osnovala ustaška revolucionarna omladina «radi odpora, ako bi Nijemci preuzeli podpunu vlast u Hrvatskoj»(167), pa ih je valjalo kompromitirati.

Neistinite tvrdnje o bitnim političkim događajima, koje se nalaze u Helmovu arhivskom gradivu, također su brojne i iznenađuju svojom neosnovanošću, koja se ponekad približava fantaziji. Tvrdi se da je Kob, Helmov agent, početkom 1942. saznao da Pavelić «hoće Vanču Mihajlova iskoristiti za pritisak na antihrvatski raspoložene elemente u bugarskoj vladi», koji su «protiv suradnje Bugarske s Nezavisnom Državom Hrvatskom». Navodi se, da je «stari cilj» Pavelićeve politike bio «stvoriti zajedničku bugarsko-hrvatsku granicu i na taj način sasvim zaokružiti ostatak Srbije», pa je u tu svrhu između Pavelića i Mihajlova «postojao sasvim razrađen plan, koji je predviđao pojačanje antisrpskih elemenata u Bugarskoj i propagiranje hrvatsko-bugarske granice». Rad na ostvarenju tog cilja Mihajlov je «vršio pomoću svojih organizacija u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji, Grčkoj i Srbiji i pomoću svojih ljudi, koje je navodno imao u svim bugarskim ministarstvima, pa i u samom bugarskom poslanstvu u Zagrebu» (168). To je, zaista, čista izmišljotina. Za to nema nikakva dokaza. Iz drugih dokumenata je poznato, da je Pavelić odbijao pripajanje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj područja, koja mu se je nudilo, ako je držao da povijesno nisu hrvatska. Njegov cilj prema Srbiji bila je granica na rijeci Drini, koju su mnogi hrvatski naraštaji smatrali hrvatskom povijesnom, narodnom, kulturnom, civilizacijskom i geopolitičkom razdijelnicom. No, to nisu jedini «biseri» u tomu gradivu. Prema zabilješci od 9.prosinca 1943., Helmov agent Mustafa Hadžihasanović je izvijestio, «da je brat ministra NDH Lorkovića, s još 10 osoba pobjegao u Italiju» (169). I to je neistina. Mladen Lorković je imao tri brata: Blaža, Radoslava i Zdravka. Blaž i Radoslav su bili visoki državni ili ustaški dužnosnici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sve do njezina sloma, a nakon toga bili su izručeni partizanima, koji su ih strijeljali. Zdravko Lorković je za cijelo to vrijeme bio profesor na Zagrebačkomu sveučilištu. Dakle, nitko od njih nije bježao u inozemstvo prije sloma hrvatske države. Dana 15.kolovoza 1944. Helm je poslao izvješće svojoj središnjici u Berlin, u kojemu se tvrdi, da je u Rimu, kod pape, održan sastanak, na kojemu je postignut sporazum, da će «iz Austrije, Mađarske, Hrvatske i Slovenije» biti « stvoren katolički državni blok pod vodstvom Habsburgovaca». Na tom sastanku u Rimu «dva predstavnika Hrvatske također su bila prisutna«. Kao jedan od tih predstavnika «Hrvatske kod pregovora» naveden je «nedavno pobjegli u Bari podban Krbek», za kojega glasine govore, «da je prešao na neprijateljsku stranu sa znanjem hrvatske vlade» iako «dokaza za ovo nema».

U krugu Helmovih suradnika postojala su nagađanja, da je drugi pregovarač bio nadbiskup Stepinac, ali je to kasnije opovrgnuto (170). Ni ovo ne odgovara istini. Kao jugoslavenski orijentiran intelektualac i blizak Košutiću i ratnomu vodstvu Hrvatske seljačke stranke, Krbek se je u prosincu 1943. povezao s partizanima, u siječnju 1944. zajedno s Farolfijem vodio je u Zagrebu s njima pregovore o osnivanju zajedničke vlade, a u srpnju 1944. otišao je kao Košutićev izaslanik k partizanima u Topusko i među njima je ostao do kraja rata. Nikada nije bio pobjegao u Bari, pogotovo sa znanjem hrvatskih državnih vlasti i nikada u njihovo ime nije pregovarao o stvaranju bloka katoličkih država. U Helmovu arhivskom gradivu iz 1944., za Rafaela Bobana, ustaškoga pukovnika, kaže se, da je u mjesecu kolovozu 1942. letio zrakoplovom u svoje rodno mjesto Bobanovu Dragu, selo Sovići, sadašnja općina Grude, ali mu se je zrakoplov pokvario, pa ga je prepustio partizanima, a «oružje i municiju, koju je donio sa sobom u zrakoplovu razdijelio je među mještanima u Bobanovoj Dragi, koji su simpatizirali partizane». Dalje se tvrdi, da je 1944. godine bio «zapovjednik 5. ustaškog zdruga u Koprivnici i kasnije ustaške brigade u prostoru Koprivnica-Đurđevac», gdje je «nemilosrdno istrebljivao Srbe i muslimane» (171).

Kao i sve ostale navedene tvrdnje, tako su i ove lažne. U Bobanovoj Dragi i Sovićima, pa i u cijeloj današnjoj općini Grude, zapadna Hercegovina, stanovništvo je listom simpatiziralo Ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Partizanski simpatizeri su bili beznačajni, iznimka, ako ih je uopće bilo, pa ni Boban nije mogao dijeliti oružje «mještanima u Bobanovoj Dragi, koji su simpatizirali partizane». Muslimani su se mahom izjašnjavali kao Hrvati, hrvatske državne vlasti su ih takvima i tretirale i s te strane nikada nitko prema njima, kao muslimanima, nije primjenjivao nikakvu represiju, pa ih ni Boban nije mogao istrjebljivati između Koprivnice i Đurđevca, tim više što na tom području muslimana uopće nema, niti ih je ikada bilo. Dr. Antun Fest, njemački obavještajac, tvrdi da je Ante Vokić, zajedno s Lorkovićem, u rujnu 1944. pokušao «izvršiti državni udar u NDH», htijući da «Hrvatska sklopi sa saveznicima separatni mir». Ali ta «namjera bila je odkrivena, pa je Vokić zajedno s Lorkovićem uhićen i strijeljan» (172). Ova vijest je sigurno pisana prije svršetka Drugog svjetskog rata, najvjerojatnije 1944. godine, pa je ona neistinita, kao i sve ostale, koje se navode. U vrijeme njezina pisanja Vokić i Lorković nisu bili strijeljani. Prema svjedočenju dr. Branka Pešelja, Mačekova osobnoga tajnika, ostali su živi u Lepoglavi 24. travnja 1945. Kako su stradali nakon toga, ostalo je do danas još uvijek znanstveno nerazjašnjeno. Ali posve suprotno ovoj vijesti, u Helmovu arhivskom gradivu nalazi se tvrdnja ing. Hansa Otta, dadena u istrazi, da je «početkom svibnja 1945.» Lorković odletio «s jednim zarobljenim engleskim zrakoplovcem s uzletišta Lučko kod Zagreba jednim zrakoplovom hrvatskog zrakoplovstva u smjeru Italije». Po «shvaćanju njemačkih službenih ustanova», Lorković je odletio prema naređenja Poglavnika Englezima» (173). Apsurdnost te tvrdnje suvišno je i spominjati, jer je nesporno, da Lorković nije preživio slom Nezavisne Države Hrvatske.

Tvrdnje o nepouzdanosti i neobjektivnosti Helmovih izvješća dolazile su i iz istaknutih njemačkih službenih krugova u Hrvatskoj. Sam Kasche je u više navrata izrazio neslaganje s tim izvješćima. Znakovito je njegovo neslaganje s izvješćem od 1. kolovoza 1943., u kojemu Helm opisuje stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nakon Mussolinijeva pada. Pobijajući točku po točku iz izvješća, Kasche ga dostavlja Glavnoj upravi za sigurnost Reicha, «iako zna», kako on to napominje, «da je najveći dio sadržaja sumnjiv i neprikladan za raščišćavanje situacije» (174).

Kao što su neistinite prije navedene tvrdnje, tako mogu biti i sve ostale. To vrijedi i za tvrdnju o namjeri atentata na Stepinca, ali i na Lorkovića i Košaka. Helmovo arhivsko gradivo, općenito uzevši, ne može biti dokaz za postojanje neke činjenice, dok se to ne potvrdi i drugim, vjerodostojnim dokazima. No, tvrdnja o atentatu na Stepinca neuvjerljiva je i zbog razloga, koji su o tomu sadržani u samoj zabilješci.

O atentatu na Košaka i Lorkovića govori se više puta u Helmovu arhivskomu gradivu, počevši još od sredine 1943., ako ne i ranije. Za namjeru atentata na Stepinca saznaje se prvi i jedini put iz zabilješke od 3.srpnja 1944. Atentat je, navodno, trebao biti izveden, «kada je on održao govor prilikom ubojstva svoga brata». Njegov je brat Mijo kao partizanski suradnik strijeljan u listopadu 1943. Čudno je, da bi njemačka obavještajna služba sa zakašnjenjem od osam, devet mjeseci saznala za namjeru toga atentata. Iz zabilješke proizlazi, da je Stepinac održao govor «prilikom ubojstva svoga brata». U knjizi njegovih propovijedi, govora i poruka, održanih od 1941. do 1946., te propovijedi ili govora nema, što bi značilo, da on tada nije ni održao nikakav govor ili propovijed. Među članovima skupine, koja priprema navedene atentate, ubraja se i Ico Kirin. To je notorna besmislica, jer je upravo on, prema Helmu, svojom dojavom Paveliću spriječio atentat na Lorkovića, ako je takva namjera uopće postojala. U zabilješci se kaže, da je, po zapovijedi «sa najvišeg mjesta», atentat na Stepinca odgođen, pa je očito da se time aludira na Pavelića. To je nemoguće, jer Stepinac baš u tom razdoblju, prema svomu «Dnevniku», održava česte prijateljske susrete s najvišim hrvatskim državnim i vojnim dužnosnicima, a s Pavelićem ostaje u razgovoru i po jedan ili dva sata vremena i razmatra političku situaciju.

No, već je navedeno, da se u Helmovu izvješću od 18.svibnja 1944., dakle samo mjesec i pol dana ranije, Pavelić bez ikakva dokaza, što i sam Helm priznaje, optužuje, da prešutno tolerira terorističku djelatnost. Zabilješka od 3. srpnja 1944. samo je nastavak izvješća od 18. svibnja 1944. I sada se Pavelić bez ikakva dokaza optužuje, da je umiješan u namjeru atentata na Stepinca. U zabilješci nema nikakva dokaza, da je atentat uistinu namjeravan, niti se znade izvor te obavijesti. Tako se može svakoga za bilo što optužiti. Helm to i čini. Ali na takvom dokumentu ozbiljan znanstvenik ne može izvoditi zaključak o namjeri atentata na nadbiskupa Stepinca.

Međusobno poštovanje uz povremene nesporazume

Odnosi između bl. Alojzija Stepinca i hrvatskih državnih vlasti bitno su drugčiji nego što to prikazuju pisci iz predhodnog odjeljka. Njihovu sliku tih odnosa treba u skladu s vjerodostojnim dokazima temeljito mijenjati. Time se još jače pobijaju naprijed navedene zlonamjerne i neistinite tvrdnje. Stoga je potrebno najprije raspraviti vjerodostojnost Stepinčevih govora, kako su oni objavljeni u «Katoličkomu listu».

Pozivajući se na dr. Josipa Buturca, Krišto tvrdi, da bi se možda «zaoštravanje odnosa» hrvatskih državnih «vlasti prema Crkvi odvijalo još brže da poneki urednik službenog glasila zagrebačke nadbiskupije, «Katoličkog lista», nije ublažavao poneku nadbiskupovu formulaciju ili čak podpuno ispuštao iz objavljenih tekstova» (175). To bi onda značilo, da Stepinac nije izrekao onakve govore, kakvi su objavljeni u «Katoličkom listu» od 11. travnja 1941. pa do 3. svibnja 1945., kada je izašao njegov prvi i posljednji broj u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Buturac, naime, za sebe kaže, da je bio «suurednik Katoličkog lista» i da je u «Katoličkom listu ispuštao dijelove» Stepinčevih «govora čuvajući tako njegovu i svoju glavu od smrti» (176). Ove su pak tvrdnje neistinite. Josip Buturac nikada nije bio ni urednik ni suurednik «Katoličkog lista». U 1941. godini od 1. do 37. broja jedini urednik bio je dr. Nikola Kolarek. Od 38. broja 1941. godine, pa do 18., zadnjega, broja u 1945. godini neprekidno ga je uređivao dr. Janko Penić i nitko drugi. Kroz cijelo to vrijeme uz njih se ne pojavljuje nikakav suurednik. Kako je samo urednik mogao mijenjati tekst Stepinčeva govora, i to s njegovim pristankom, Buturčeve tvrdnje ne odgovaraju istini. One izazivaju nepovjerenje i zbog drugih razloga. On, naime, tvrdi, da mu je u ljeti 1945., nakon svoga izlaska iz zatvora, Stepinac rekao: «Pitali su me, tko je odgovoran za pisanje katoličkog tiska u Hrvatskoj. Odgovorio sam da sam ja kao nadbiskup odgovoran. ( ... ) Ovo Ti kažem samo zato da se u slučaju potrebe možeš pozvati na mene koji sam preuzeo odgovornost za pisanje katoličkog tiska zato da drugima olakšam položaj» (177). To mu Stepinac nikako nije mogao reći zbog dva razloga. Prvo, on je mogao na sebe preuzeti odgovornost za pisanje katoličkog tiska, koji je izlazio samo na području zagrebačke nadbiskupije, a ne i na području cijele Hrvatske, jer izvan zagrebačke nadbiskupije nije imao nikakve vlasti. To je svakomu, pa i Buturcu kao svećeniku i profesoru Katoličkog bogoslovnog fakulteta, moralo biti vrlo dobro poznato. Drugo, o toj odgovornosti Stepinac je pred OZN-om govorio bitno drugčije nego što tvrdi Buturac. Prema zapisniku od 21. svibnja 1945. izričito je izjavio ovako: «Za sadržaj lista ( «Katoličkog lista»- op. I. G. ) odgovara uredništvo.

Uredništvo s vremena na vrijeme savjetuje se sa mnom, ali rijedko. Za pisanje pojedinih članaka u «Katoličkom listu» ukoliko sam daje nalog za koji članak, biskup ne odgovara, kao što je to sa svakim običnim novinama» (178). Obzirom na njegova čvrsta moralna načela i hrabro držanje pred OZN-om i jugoslavenskim komunističkim sudom, isključena je mogućnost, da bi on OZN-i govorio jedno, a Buturcu stopostotno drugo. Stepinac ni kasnije nije poricao vjerodostojnost svojih govora, kako su oni objavljeni u «Katoličkomu listu», pa čak ni cjelokupnoga pisanja toga glasila. Naime, ograđujući se od vijesti objavljenih u hrvatskim državnim novinama, na saslušanju pred Javnim tužiteljstvom NR Hrvatske, 19. rujna 1946. je izjavio: «Što se tiče vijesti «Katoličkog lista», one bi uglavnom mogle biti točne, ali i njih treba uzimati sa izvjesnim oprezom i kontrolirati. Što se govora tiče, što sam ga održao kleru kao i svake nove godine, nemam si što predbaciti» (179). Riječi «nemam si što predbaciti» i njima slične znače, da priznaje vjerodostojnim govor, koji mu je pročitan, a koji je kao njegov tiskan u «Katoličkomu listu». Tako je na saslušanju toga dana priznao vjerodostojnost nekoliko svojih govora. Tvrdnja, da i vijesti iz toga glasila «treba uzimati s izvjesnim oprezom i kontrolirati», ne znači ništa drugo nego razmišljanje razborita čovjeka, koji se uz to nalazi u zatvoru, da prema svim novinskim vijestima, pa i prema onima koje potječu iz vlastitih novina, treba biti oprezan i kritičan. Ujedno je ta Stepinčeva izjava dokaz, da se je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u «Katoličkomu listu» pisalo slobodno i bez pritisaka državne vlasti. Ako je bilo pokušaja ograničavanja te slobode, uvjetovanih ratnim okolnostima, Stepinac je prosvjedovao i takvi su pokušaji prestali. U protivnom slučaju, on ne bi priznao, da su vijesti, objavljene u tomu glasilu, načelno točne.

Dakle, Stepinčevi govori, a isto tako i okružnice i poslanice, tiskani u «Katoličkomu listu» u doba Nezavisne Države Hrvatske vjerodostojni su i prvorazredan povijesni izvor za njegov odnos prema hrvatskoj državnoj vlasti. To se isto može tvrditi i za ostali sadržaj toga tjednika. Nasuprot tomu, spomenute tvrdnje dr. Josipa Buturca su netočne i na njima se ne mogu temeljiti znanstveni sudovi. Stoga su i Krištini zaključci o zaoštravanju odnosa hrvatskih državnih vlasti prema Crkvi, zasnovani na Buturčevim tvrdnjama, podpuno pogrešni.

Stepinčevi gotovo svakodnevni susreti u prvih tjedan dana života Nezavisne Države Hrvatske s njezinim političkim prvacima, izraz su obostrane težnje za uspostavom što boljih i prijateljskijih međusobnih odnosa. Očito je, da je to bila i Pavelićeva želja, jer u protivnom slučaju ne bi odmah sutradan po svom dolasku u Zagreb primio Stepinca na razgovor, iako su ga čekali važni državnički poslovi. Tim razgovorom bili su zadovoljni i jedan i drugi. Nadbiskup je zaželio Paveliću «Božji blagoslov u radu i naglasio da se Crkva ni do sada nije miješala niti se želi u buduće miješati u aktivnu politiku». On «samo jedno moli od Poglavnika i nove državne vlasti, naime da se poštivaju katoličke tradicije naroda i omogući Crkvi slobodno djelovanje». Pavelić mu je na to odgovorio, «da želi u svemu ići na ruku Katoličkoj crkvi». Iz toga razgovora Stepinac je «dobio dojam, da je Poglavnik iskreni katolik i da će Crkva imati slobodu u svom djelovanju», iako se «ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez teškoća» (180). S tim u skladu je tvrdnja nekih pisaca, da je on toliko bio oduševljen Pavelićem, da je nakon razgovora izjavio: «Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj» (181). Dakle, početni Stepinčevi odnosi s Pavelićem i hrvatskom državnom vlašću bili su više nego dobri, može se čak reći izvanredni. To se vidi i iz njegove okružnice upućene 28. travnja 1941. svećenstvu zagrebačke nadbiskupije, u kojoj kaže: «Poznavajući muževe, koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć». On pri tomu uvijek polazi od onoga što je za nj kao svećenika bitno – sloboda navještanja evanđelja – pa nastavlja: «Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi navještati neoborive principe vječne Istine i Pravde». Zatim naglašava pastirsku ulogu Crkve, od čega ona nikada ne odustaje i što je mjerilo za prosuđivanje njezinih budućih odnosa s hrvatskom državnom vlašću, govoreći: «I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću «u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti, učeći sa svojom strpljivošću» i sa svojom apostolskom slobodom». Dakle, Stepinac okružnicom izražava povjerenje u hrvatsku državnu vlast, ali najavljuje, u skladu s evanđeljem, kritičan odnos prema njoj, smatrajući to «dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i Države Hrvatske» (182). To je načelo kojega će se Stepinac držati za cijelo vrijeme života Nezavisne Države Hrvatske. On tu državu smatra svojom, pa se kritike pojedinih političkih postupaka njezine vlasti ne smiju shvaćati neprijateljskim činom, nego željom da se isprave pogreške i poboljša stanje u državi. Vrlo dobro shvaća kakvim i kolikim je sve neprijateljima hrvatska država okružena i s kakvim se poteškoćama njezine vlasti susreću, pa su u takvim okolnostima pogreške neminovne. Tu misao kritičnosti, koja se ne smije shvatiti kao neprijateljstvo, istakao je i u svomu govoru, što ga je prilikom posjeta Paveliću hrvatskoga katoličkog episkopata izrekao 26.lipnja 1941. Pozdavljajući Poglavnika u ime toga episkopata i obećavajući mu iskrenu i lojalnu suradnju, upozorio ga je, da bude uvjeren, da ga biskupi poštuju i onda, ako bi «morali po pastirskoj dužnosti reći otvorenu», dakle kritičnu, riječ (183). Na ovaj govor uzvratio je Pavelić, pa je, prema agencijskim vijestima, «toplim riječima zahvalio Preuzvišenom nadbiskupu Stepincu i svim visokim crkvenim dostojenstvenicima istaknuvši njihovu uzvišenu zadaću u prošlosti i budućnosti u hrvatskom narodu i državi, te izjavivši podpunu spremnost hrvatske državne vlade poduprijeti svaki njihov rad na duhovnom boljitku naroda» (184). Nedvojbeno je, da Stepinac želi suradnju s hrvatskom državnom vlašću u obnovi hrvatske države, pa zato i u svomu pozdravnom govoru na ulazu u crkvu sv. Marka, upućenom Paveliću prilikom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23.veljače 1942., zaziva Božju pomoć, da svim Pavelićevim suradnicima ureže u srca «duboku i živu svijest odgovornosti», kako bi on hrvatskoga državnog poglavara mogao «uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evenđeoskih Kristovih načela» (185). Pavelić je u više navrata dao na znanje, da cijeni ovo Stepinčevo držanje, ali i rad katoličkog svećenstva općenito, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. U govoru domobranskim dušobrižnicima, održanom u Zagrebu 24.studenoga 1941., izjavio je, da će hrvatsko potomstvo «vojnim svećenicima hrvatskog domobranstva dugovati zahvalnost», što su « u prvu vojsku Nezavisne Države Hrvatske unijeli zdrav duh, unijeli ćudoređe, unijeli poštovanje, unijeli bogobojaznost pred Svevišnjim, a odvažnost i hrabrost pred svakim neprijateljem, bilo vanjskim, bilo unutarnjim» (186). Dana 18.travnja 1942. primio je Zbor duhovne mladeži zagrebačke, pa im je tom zgodom održao prigodni govor, istaknuvši, da u njima «svima buja vatra hrvatske domovine i Nezavisne Države Hrvatske». O hrvatskomu katoličkom svećenstvu je dao vrlo laskavu ocjenu, kada je rekao, da je ono u prošlim vjekovima širilo među narodom i vjersku obuku i narodni duh, pa je često puta moralo «svećenstvo ostavljati oltare i pred narodom polaziti i na razbojišta, da obrani i oltare i domove naroda». Zbog toga, rekao je Pavelić na kraju zagrebačkim bvogoslovima, «znajući da ste vi oni, s kojima mogu i ja i narod i država uvijek računati, osjećam i više snage i većih pobuda u radu, jer sjedinjenim silama svih narodnih slojeva, a napose silama moralnim, koje predstavljate vi, svako naše djelo bit će ispunjeno i svako naše djelo bit će po Bogu blagoslovljeno» (187). Ovakvim izjavama zacrtani su temelji hrvatske državne i crkvene politike u njihovim međusobnim odnosima sve do sloma Nezavisne Države Hrvatske. Katolička crkva će sustavno raditi na duhovnoj obnovi hrvatskog naroda, Stepinac će u Vatikanu ustrajno pobijati klevete protiv hrvatske državne vlasti, ali će i kritizirati njezine postupke i prosvjedovati protiv njih, ako oni nisu u skladu s kršćanskim moralnim načelima, vodeći računa o okolnostima i poteškoćama, u kojima vlasti djeluju. Hrvatske državne vlasti su omogućavale nesmetano djelovanje Katoličke crkve i uzimale su u obzir Stepinčeve kritike i prosvjede, često udovoljavajući njegovim intervencijama za ugrožene osobe.

No, bez obzira na ove načelno istaknute lijepe misli o slozi, suradnji i međusobnomu poštovanju hrvatskih državnih i crkvenih vlasti, pogrešno bi bilo misliti, da među njima, pogotovo 1941. i 1942. godine nije bilo nesporazuma ili sitnih trzavica. Uzrok tomu dijelom leži i u različitim životnim opredjeljenjima dvaju glavnih protagonista hrvatskeg državnog i crkvenog života: Pavelića i Stepinca. Pavelić je sav posvećen državi, a Stepinac Crkvi. Prvi gleda, kako će što bolje učvrstiti Državu, a drugi će u konkurenciji državnih i crkvenih probitaka uvijek dati prednost Crkvi. No, te razlike nikada nisu dovele do neprijateljstva ili promjena u međusobnim odnosima, jer ni Pavelić nije bio protivnik Crkve, ni Stepinac hrvatske države. Radilo se samo o davanju različitog prioriteta tim vrijednostima.

Odnos Nezavisne države Hrvatske i svete stolice

Stepinčevi prigovori hrvatskoj državnoj vlasti prvi put su zabilježeni već 15.svibnja 1941. Tad je nadbiskup Stepinac uputio Mili Budaku, ministru bogoštovlja i nastave, oštro prosvjedno pismo, priloživši mu na «uvid uvodni članak «Katoličkog lista» koji je državna cenzura od početka do kraja zaplijenila». Žali se, «da ni beogradska cenzura nije bila tako zagrižljiva prema «Katoličkom listu» kao što je Hrvatski novinski ured u kojem bi izgleda nekoji htjeli da na ovaj način lično obračunavaju sa urednikom dr. Kolarekom, koji će za svaki svoj članak dobiti ne samo placet nego i pohvalu Svete Stolice, i kojemu kao svećeniku urednog i čestitog života» on ne može ništa prigovoriti. Kaže, da «ne razumije kako u Sarajevu u «Katoličkom tjedniku» može izaći članak, za koji bi dr.Kolarek valjda bio stavljen pred ratni sud, da ga je iznio u «Katoličkom listu» (188). Koji je to članak, što ga je državna cenzura zaplijenila i zbog kojih razloga, iz raspoložive dokumentacije se ne vidi. Do tada je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izišlo pet brojeva «Katoličkog lista» i to počevši s brojem 15 od 11.travnja do broja 19, koji je izišao 15.svibnja 1941., ali se ni u jednom ne vidi, da bi išta bilo cenzurirano. U tih pet brojeva samo članak «Nezavisna Država Hrvatska», izišao u 16. broju 21.travnja 1941. na naslovnoj stranici, može se pripisati Kolareku, kao uredniku, jer ga je potpisalo uredništvo. Vjerojatno je cenzurirani članak odmah zamijenjen drugim, pa je «Katolički list» redovito izišao. Ali iz Stepinčeva prosvjednog pisma može se zaključiti, da se ovdje nije radilo o represivnoj politici državnih vlasti prema Katoličkoj crkvi općenito, jer se i oštriji članci u sarajevskomu «Katoličkom tjedniku» ne plijene, nego o nečijem osobnom obračunu s Kolarekom. Prema Josipu Buturcu, «vodeći novinar i cenzor ili nadzorni organ nad svim novinama» 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je Ivo Bogdan, nekadašnji predsjednik Hrvatskog katoličkog akademskog društva «Domagoj» (189). Je li to bio njegov osobni obračun s Kolarekom? Ili nekog drugoga iz redova državne vlasti, zato što je ovaj 1935.godine glasovao za listu Bogoljuba Jevtića, te je nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio otpušten i iz državne službe (190).

Međutim, iz ovoga istog vremena potječu neki njemački dokumenti, koji govore, da je Pavelić, najblaže rečeno, bio dosta suzdržan prema bl.Alojziju Stepincu. Kako tvrdi Bogdan Krizman, Kasche je 21.svibnja 1941. javio svomu ministarstvu vanjskih poslova, da je Pavelićeva audijencija u pape rezultirala papinim odbijanjem, «da prizna NDH i Pavelićevom izjavom da će Hrvatska živjeti i bez takvog priznanja» i « da ustaška Hrvatska ne želi da sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem uspostavi političke veze». Pavelić je 6.lipnja iste godine posjetio Hitlera i von Ribbentropa. U razgovoru s von Ribbentropom izjavio je, kako navodi Krizman, da su «visoki katolički kler i nadbiskup Stepinac» raspoloženi «protiv ustaškog pokreta no to njihovo držanje nikako nije povezano s nekim prijateljskim osjećajima za Srbe nego se može objasniti međunarodnom orijentacijom katolicizma». Prema istom izvoru, na koji se poziva Krizman, Pavelić se je istog dana požalio Hitleru, da «ni papa također ne želi priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku, budući da su i na jednoj i na drugoj strani katolici, no, ponudio je Paveliću da u Zagreb pošalje jednog promatrača, a to je opet Pavelić odklonio» (191). Sva tri ova dokumenta sadržajno su povezana s odbijanjem Svete Stolice, da prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nesporno je, da je Pavelić bio nezadovoljan tim činom. To bilježe i vatikanski diplomatski izvori. U svojo bilješci od 13.lipnja 1941. mons.Domenico Tardini, tajnik za izvanredne poslove u Državnomu tajništvu Svete Stolice, navodi, da mu je talijanski veleposlanik rekao, da je Pavelić srdit, što ga Vatikan tretira gore nego Slovačku, u kojoj ima nuncija, a u Hrvatsku šalje samo promatrača. Takvo Pavelićevo raspoloženje zbog odbijanja Svete Stolice, da prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, potvrdio je kardinalu Maglioneu knez Erwein Lobkowiz, kako je to zabilježio mons.Tardini 22.srpnja 1941. (192). Ali istoga dana, kada se je Pavelić u Njemačkoj sastao s Hitlerom i von Ribbentropom, Stepinac je u Vatikanu razgovarao sa Sv. Ocem, «da se uvedu neki odnošaji između Sv.Stolice i Nezvisne Države Hrvatske». On je i prije toga i nakon toga poduzimao korake, da Vatikan barem de facto prizna hrvatsku državu. U nekoliko navrata je pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i izrazio lojalnost Paveliću kao hrvatskomu državnom poglavaru. I sam je Pavelić sa svoje strane više puta na razne načine, pa i izričito riječima, pokazao, da mu je stalo do suradnje s Katoličkom crkvom, nadbiskupom Stepincem i ostalim hrvatskim katoličkim biskupima, ističući podpunu spremnost hrvatske državne vlade, da podupre «svaki njihov rad na duhovnom boljitku naroda». To potvđuju već do sada navedeni dokazi, a u daljnjemu raspravljanju iznijet će se još mnoštvo i drugih. Ovom zgodom navest će ih se smo nekoliko. Nakon što mu je Stepinac prenio papinu poruku, poslanu po auditoru papnske nuncijature u Beogradu, Pavelić je odmah sredinom svibnja 1941. zatražio od Svete Stolice priznanje Nezavisne Države Hrvatske posebnim pismom, u kojemu tvrdi, da je čvrsto odlučio i da žarko želi, «da hrvatski narod, vjeran svojoj slavnoj prošlosti, ostane vjeran i u budućnosti Sv. Apostolu Petru i Njegovim nasljednicima», a Hrvatska, «prožeta evanđeoskim zakonom, postane Kristovo kraljevstvo». Zato moli Sv. Oca, da «vrhovnim Svojim Apostolskim ugledom prizna» Nezavisnu Državu Hrvatsku i da u nju pošalje Svojega zamjenika, koji će Paveliću kao državnomu poglavaru pomagati očinskim savjetima (193). Prema zabilješci mons. Giovanni Battiste Montinija, tadašnjega zamjenika u Državnomu tajništvu, kasnije pape Pavla VI, od 18.svibnja 1941. Pavelić je u razgovoru s papom Pijom XII «opetovano i otvoreno jamčio da hrvatski narod želi nadahnuti sveukupno svoje ponašanje i svoje zakonodavstvo katoličanstvom» (194). No, papa unatoč svemu tomu nije u Hrvatsku poslao nuncija, nego apostolskog vizitatora pri Hrvatskomu katoličkom episkopatu dr. Giuseppa Ramira Marconea, opata benediktinske opatije Montevergine, Italija, koji je sa sobom poveo kao tajnika dr. Giuseppa Masuccia, redovnika iste benediktinske opatije. Marcone i Masucci su stigli u Zagreb 3. kolovoza 1941., a već 5. kolovoza ih je Pavelić primio u posjet. O tomu posjetu Masucci u svomu dnevniku piše: «Posjet Poglavniku, poglavaru vlade, kojem je, kako se čini, drago, da smo došli i zahvaljuje se Sv. Ocu» (195). Srdačno su ih primali i hrvatski ministri, koje su posjećivali idućih dana. Hrvatske državne vlasti su se stalno prema njima odnosile susretljivo i ljubazno kao prema pravim diplomatskim predstavnicima suverene države. Fritz Menshausen, savjetnik njemačkog veleposlanstva pri Svetoj Stolici, izvijestio je 19. lipnja 1943. iz Rima svoje ministarstvo vanjskih poslova, da hrvatske državne vlasti opata Ramira Marconea prihvaćaju ravnopravnim sa svim ostalim diplomatskim predstavnicima i da one razumiju držanje Svete Stolice, koja nije Hrvatsku pravno još priznala, zbog poštivanja međunarodnog običaja glede država nastalih u ratu (196). Ovi dokumenti pokazuju, da su Pavelić i hrvatske državne vlasti poštivale Svetu Stolicu i Katoličku crkvu, a time i nadbiskupa Stepinca i ostale hrvatske biskupe, i da su bili spremni s njima surađivati. To je u protimbi s Kascheovim izvješćem od 21. svibnja 1941. i navodnim Pavelićevim izjavama dadenim Hitleru i von Ribenntropu 6. lipnja 1941. Ako je Pavelić zaista dao takve izjave, tomu mogu biti samo dva razloga. On je sigurno bio vrlo razočaran odbijanjem Svete Stolice, da prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, za što su navedeni dokazi, pa su spomenute izjave plod ljutnje, koja je trajala kraće vrijeme. Osim toga, Pavelić se je nakon podpisivanja Rimskih ugovora spremao u posjet Njemačkoj, da uspostavi osobne odnose s Hitlerom i ostalim njemačkim državnicima i tako učvrsti mladu hrvatsku državu, pred kojom je stajalo mnoštvo još neuređenih stvari, pa i određivanje granice prema Srbiji, Crnoj Gori, Mađarskoj i slično. Za taj posjet trebalo je stvoriti povoljno političko raspoloženje. Enciklikom «Mit brennende Sorge» Sveta Stolica je osudila nacionalsocijalističku ideologiju i bila je u neprekidnom sukobu s Hitlerovim režimom. Nadbiskup Stepinac je u nekoliko svojih govora, izrečenih 1938. i 1939. godine, oštro ustao protiv rasizma i općenito protiv nacionalsocijalizma. Stoga sigurno ni on ni Katolička crkva u cjelini nisu u Hitlerovoj Njemačkoj bili dobro gledani, pa se je Pavelić, radi ostvarenja važnih državnih ciljeva pred njemačkim državnicima od njih ogradio, iako je stvarno provodio posve drugčiju politiku.

KRIZA U ODNOSIMA DRŽAVNIH I CRKVENIH VLASTI

Ali izgleda, da je sredinom 1942. godine u odnosima između nadbiskupa Stepinca i hrvatskih državnih vlasti bila nastupila ozbiljna kriza. To je povezano s imenovanjem novih biskupa u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i s obilježavanjem 25. obljetnice biskupskoga posvećenja pape Pija XII.

Naime, smrću o. Alojzija Mišića i dr. Dionizija Njaradija ostale su nepopunjene mostarsko- duvanjska i križevačka biskupija, pa je u travnju 1942. papa imenovao dr. Petra Čulu mostarsko-duvanjskim, a dr. Janka Šimraka križevačkim biskupom, koji je već od 1941.godine bio na dužnosti apostolskoga administratora te biskupije. Ovim imenovanjima usprotivila se je hrvatska državna vlada, ali ne zbog povrijeđene Pavelićeve taštine ili zato što na mostarsko- duvanjsku stolicu nije imenovan franjevac nego biskupijski svećenik, kako to neargumentirano tvrde Jure Krišto i Stella Alexander (197). Naime, kad bi ovo drugo bilo uzrok spora, onda se vlada ne bi protivila Šimrakovu imenovanju, jer u križevačkoj biskupiji nije ni bilo franjevaca, pa je biskupom mogao biti imenovan samo biskupijski svećenik. Dakle, drugi su razlozi, zbog kojih se je vlada protivila tim imenovanjima. Tu se je radilo o zaštiti daleko važnijih državnih probitaka. Kako nije priznavala Nezavisnu Državu Hrvatsku, Sveta Stolica je imenovala ove biskupe bez predhodnog pristanka dr. Ante Pavelića, pa ga nije o tomu službeno ni izvijestila. A Pavelić i hrvatska državna vlada su upravo zato htjeli, da se traži njihov pristanak, jer bi to značilo, da Sveta Stolica samim tim činom priznaje Nezavisnu Državu Hrvatsku, čime bi bila učvršćena njezina politička opstojnost. Na ovaj postupak Svete Stolice službeno je reagirao dr. Mirko Puk, tadašnji ministar pravosuđa i bogoštovlja Nezavisne Države Hrvatske, okružnicom, što ju je 3. lipnja 1942. razaslao svim župnicima mostarsko- duvanjske biskupije, u kojoj tvrdi, da je dr. Petar Čule imenovan mostarskim biskupom «bez pitanja i saslušanja, čak i bez znanja hrvatske državne vlade», pa zato ta «vlada ne može primiti do znanja takovo imenovanje», te će «prema tome zauzeti svoje stanovište na obranu državnog vrhovništva u svim odnošajima pro foro civili» (koji se tiču građanskih stvari – op. I. G.). Što se sve misli pod riječima, da će vlada «zauzeti svoje stanovište na obranu državnog vrhovništva u svim odnošajima koji se tiču građanskih stvari», nije konkretno navedeno, ali je nedvojbeno, da je njezin postupak bio motiviran isključivo zaštitom i učvršćenjem hrvatskoga državnog suvereniteta i ničim drugim. To je bio samo diplomatski spor sa Svetom Stolicom. Da se nije radilo o animozitetu prema imenovanim biskupima, ni o pokušaju miješanja hrvatske države u njihov izbor, može se zaključiti i iz pisanja stolačkoga nadžupnika don Marka Zovke, koji je bio vrlo blizak s biskupom Čulom. Zovko, naime, piše, da je Čule po naputku crkvenih vlasti, dakle neslužbeno, najavio Paveliću svoje biskupsko imenovanje, da su Pavelić i Artuković, ministar unutarnjih poslova, čestitali Čuli na biskupskomu posvećenju, da su hrvatske oružane snage bile zastupljene na tomu posvećenju i da je tom zgodom biskupa u ime građanstva pozdravio dr. Jakša Milković, nadsavjetnik velike župe Hum. Izostala je samo službena nazočnost izaslanika hrvatske državne vlade (198) i njezine službene čestitke. Nema sumnje, da je isti odnos bio i prema imenovanju i posvećenju biskupa Šimraka.

Dana 13. svibnja 1942., uoči blagdana Uzašašća, papa Pio XII., povodom 25. obljetnice svoga posvećenja za biskupa, obratio se je katolicima, ali i cijelomu čovječanstvu, govorom preko vatikanske krugovalne postaje. U govoru je iznio svoj nauk o Crkvi i pozvao čovječanstvo na mir. Nadbiskup Stepinac bio je nezadovoljan odnosom hrvatskih državnih vlasti i hrvatskoga novinstva prema tomu govoru.

Kako su se imenovanje mostarsko-duvanjskoga i križevačkog biskupa i papin govor, kao i događaji s njima povezani, zbili u isto vrijeme, Stepinac se je na sve to očitovao u svojoj propovijedi, održanoj na blagdan sv. Petra i Pavla, dakle 29. lipnja iste godine, podvrgnuvši oštroj kritici postupak hrvatske vlasti.On nije izričito spominjao tu vlast, ali je svakomu bilo jasno, da se oštrica njegove propovijedi odnosi na nju. Polazeći od tvrdnje, da je papinstvo Božja institucija, naglasio je, da je svetomu Petru i njegovim nasljednicima, rimskim biskupima, papama, Krist, predao «svu vlast u Crkvi, i upravnu i sudsku i učiteljsku», pa «oni tu vlast vrše neovisno od bilo koje ljudske vlasti, i svaki pokušaj nasilnog upletanja u upravu Crkve sa strane svjetovnih vlasti nije drugo nego uzurpacija, koja može donijeti samo prokletstvo, ali nikakvog blagoslova za one, koji si prisvajaju» ono, na što nemaju pravo. Tu istu misao je malo dalje još konkretnije izrazio riječima, da pape imaju «pravo da neovisno od bilo koje vlasti postavljaju i skidaju biskupe, sazivaju crkvene sabore, uvode i ukidaju crkvene redove, daju povlastice i oproste, izašiljaju misionare u sve dijelove svijeta». To je, očito, bio njegov odgovor Paveliću i hrvatskoj državnoj vladi zbog protivljenja, da se Čule i Šimrak imenuju biskupima bez njihova pristanka. Što se tiče papina govora, bio je još izričitiji, pa je rekao, da osuđuje «u ime hrvatskih katolika zabranu objavljivanja u štampi govora Svetoga Oca Pape održanog prigodom njegovog 25.-godišnjeg jubileja» (199). No, kad se uzmu u obzir sve činjenice, nemoguće se je složiti s ovom Stepinčevom kritikom.

I sam Stepinac je izabran za nadbiskupa koadjutora na temelju pristanka kralja Aleksandra Karađorđevića i to nakon što je taj kralj odbio nekoliko kandidata, što su ih bili predložili Sveta Stolica ili zagrebački nadbiskup Bauer. A kada je bio izabran, otišao je, u skladu s tadašnjim običajima, u Beograd pokloniti se i položiti prisegu tomu kralju, inovjercu i pripadniku tuđega naroda, kojega Hrvati mogu samo po zlu pamtiti. Ako je za njegovo imenovanje biskupom trebao Aleksandrov pristanak, zašto bi to bila uzurpacija papinskih prava, koja mu je dao Krist, kad se za isto takvo imenovanje Čule i Šimraka traži pristanak dr. Ante Pavelića, koji je sin hrvatskoga naroda i pripadnik Katoličke crkve? Ovomu se može prigovoriti, da je Sveta Stolica priznavala Kraljevinu Jugoslaviju i s njom imala normalne diplomatske odnose, pa je zato za biskupsko imenovanje bio potreban pristanak njezina državnoga poglavara, što nije isti slučaj s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Konkordat, kojim bi se to pitanje uredilo, nije bio zaključen ni s jednom od njih, nego s njihovim pravnim prednicama. No, diplomatsko priznanje jedne države od strane druge je politički čin, koji, doduše, rađa pravnim posljedicama, ali pravda i moral su iznad politike i pozitivnih pravnih propisa. Zahtjev je pravde i morala, da svaki narod ima svoju državu, ako on to hoće, i tu njegovu volju svatko je dužan poštivati. Stepinac je svjedokom, da se je hrvatski narod u mjesecu travnju 1941. plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, pa je Nezavisna Država Hrvatska nastala u skladu s tom narodnom voljom. Zbog toga nitko nije imao pravo, polazeći s moralnoga stajališta, zamjeriti Paveliću i hrvatskoj državnoj vladi, što su zahtijevali, da se prilikom imenovanja biskupa jednako postupa s Nezavisnom Državom Hrvatskom kao i s ostalim državama i tako postigne njezino priznanje i učvršćenje. Stepinac, upućujući kritiku, očito, nije razumio Pavelićeve i vladine prave namjere.

Stepinčev prigovor, da je u Hrvatskoj, a njegove se riječi sigurno odnose na Hrvatsku, zabranjeno objavljivanje govora pape Pija XII., održanoga prigodom 25. obljetnice njegova biskupskoga posvećenja, najblaže rečeno, je neshvatljiv. Taj govor je predugačak i u cjelini je objavljen u tri nastavka u «Katoličkomu listu». U sarajevskomu «Katoličkom tjedniku» donešen je najprije prikaz toga govora prema talijanskoj agenciji «Stefani», pa zatim na gotovo pola stranice njegov sažetak s navođenjem bitnih dijelova, a onda je počevši od 28. lipnja 1941. u četiri nastavka objavljen cijeli tekst. Njegov sažetak prema talijanskoj agenciji «Stefani» donijeli su «Hrvatski narod» i «Nova Hrvatska» pod naslovom «Govor Sv. Oca Pape», a zatim «Hrvatski narod« samostalan prikaz pod naslovom «Značenje poziva Pape Pija XII». Taj govor je prenio i katolički tjednik «Nedjelja» (200). Kao što su ga prenijele te, tako su mogle i sve ostale novine. Valja naglasiti, da su hrvatske državne vlasti i hrvatsko novinstvo, kako crkveno tako i svjetovno, davali značajan publicitet i toj i drugim papinim obljetnicama. Tako su prigodom Papina dana – 12. ožujka 1942. – kojim je obilježena 3. obljetnica posvećenja Pija XII. za papu, «Hrvatski narod» i «Nova Hrvatska» donijeli po tri novinska članka. Za vrijeme svečanoga Te Deuma u zagrebačkoj prvostolnici bili su nazočni gotovo svi ministri i državni vijećnici, Marko Došen, kao predsjednik Hrvatskoga državnog sabora, generalporučnik Vladimir Laxa, kao izaslanik vojskovođe Slavka Kvaternika, predstavnici domobranstva, Poglavnikove tjelesne bojne (PTB-a), Glavnoga ustaškog stana, Ustaške mladeži i brojnih kulturnih ustanova, načelnik grada Zagreba Ivan Werner i cijeli diplomatski zbor. Za cijelo to vrijeme pred crkvom je bila postrojena počasna satnija PTB-a i satnija časničke škole Ustaške vojnice, a glazba Ustaške vojnice je svirala (201). Dakle, hrvatske državne vlasti su iskazivale najveće poštovanje papi Piju XII. i Katoličkoj crkvi. Stoga je teško i zamisliti, da bi one zabranile objavljivanje bilo kojega njegova govora. Stepinac je mogao biti nezadovoljan samo prostorom koji je tomu govoru daden u svjetovnim novinama. Ali to je stvar ukusa i uređivačke politike. No, nije imao pravo tvrditi, da je zabranjeno njegovo objavljivanje.

Nesporazum sa Stepinčevim govorom održanim pred zagrebačkom prvostolnicom 31. listopada 1943. već je rastumačen, pa o njemu, možda, ne bi trebalo više ni govoriti. Budući da se često neistinito tvrdi, da je njime napadnuta politika hrvatskih državnih vlasti, potrebno je ovdje samo naglasiti, da je njemačko poslanstvo iz Zagreba 10. ožujka 1944. izvijestilo svoje ministarstvo vanjskih poslova, da taj govor nije bio prvenstveno uperen protiv hrvatske vlade nego protiv Nijemaca, koji su sproveli osvetnički podhvat nad nedužnim ljudima zbog ubojstva njemačkih vojnika iz zasjede. Uz izviješće, njemačko je poslanstvo dostavilo i prijevod na njemački jezik Makančeva članka “Pozvani i nepozvani” (202), iz čega se vidi, kakvom pozornošću su Nijemci pratili, kako će se hrvatske vlasti držati prema Stepinčevoj propovijedi.

Hrvatska državna vlast podpomaže rad katoličke crkve

No, bez obzira na sve ove povremene trzavice, suradnja između Stepinca i hrvatskih državnih vlasti se je normalno i bez zastoja nastavljala. Te vlasti ne samo da su omogućavale nesmetan rad Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca, nego su ga, iako u teškim ratnim prilikama, obilno podpomagale, kako u materijalnom, tako i u duhovnom pogledu.

Poznato je, da je Stepinac bio veliki štovatelj Majke Božije Bistričke i da je svake godine predvodio hodočašće u njezino svetište. Želja mu je bila, da se što bolje i dostojanstvenije uredi to hrvatsko marijansko svetište. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske to mu se je počelo ostvarivati. Bio je u pravu kada je za ručkom u Mariji Bistrici na hodočašću 13. srpnja 1941. rekao, da “naše narodne vlasti kao nikada do sada pružaju punu pomoć, da se izgradi pravo narodno svetište”. Hrvatske vlasti su odmah odobrile svotu od 10 milijuna kuna za uređenje okoliša oko samoga prošteništa (203). Ali te vlasti nisu na tomu stale. One su izravno financirale radove na obnovi i umjetničkoj opremi svetišta u Mariji Bistrici, u što se uključio i sam Pavelić osobno. To proizlazi iz izvješća ovlaštenoga arhitekta Aleksandra Freudenreicha od 7.siječnja 1944., prema kojemu se ti radovi “izvršuju na temelju odredbe Poglavnika od 10. VIII. 1943.”. Uređenje svetišta bio je velik posao, koji je zahtijevao puno novaca, pa se je Stepinac 15.lipnja 1944. obratio za pomoć predsjedniku vlade Mandiću, navodeći, da “i narod u svojim najširim slojevima i vojska od domobrana pa do ministra oružanih snaga, kao i Poglavnik osobno, priskočili su djelotvorno u pomoć”.

U pismu je posebno istaknuo: “Susretljivošću hrvatskih oružanih snaga izvršuje se umjetničko oplemenjivanje Svetišta, kao i izgradnja pofanih građevina, bez kojih danas ne može Marija Bistrica opstati. (…) Kako je današnji oltar neumjetničko šablonsko djelo, odlučio je Poglavnik, da će darovati novi oltar za Svetište”. Mandića konkretno moli, “da hrvtska državna vlada o svome trošku dade izvršiti slikarske radnje i izradbu umjetničkih fresko- slikarija u bazilici, za koje se već izrađuju predradnje”. Mandić je udovoljio molbi, što se vidi iz Stepinčeva pisma od 22.kolovoza 1944., kojim javlja Mandiću, da je primio njegov “list od 10.VIII. 1944.”, pa mu se zahvaljuje, što je izdao “nalog, da se nabavi tvorivo i pribor za izradu fresko- slikarija u Svetištu Marija Bistrica”, što je odredio “doprinos od jedan milijun kuna” i što je uredio “račun kod Glavnog ravnateljstva za promidžbu” (204). Ali nisu hrvatske državne vlasti samo izgrađivale svetište Majke Božije Bistričke. One su pomagale i da ga vjernici što lakše mogu posjećivati, razvijajući tako vjerski duh i pobožnost u narodu, što je temelj moralnoga života u državi. Odlukom državnoga tajnika za promet od 19. svibnja 1942. “svim hodočasnicima koji putuju na hodočašće u Mariju Bistricu” odobrena je “povlastica od 50% popusta na svim prugama hrvatskih državnih željeznica od mjesta polaska do želj. postaje Zlatar-Bistrica u svim vlakovima osim ekspresnih i svim razredima osim IV.” (205).

Da bi se svećenstvo moglo podpuno posvetiti vjerskomu životu, potrebno je, da bude posve materijalno zbrinuto. Vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su o tomu vodile računa, pa su svećenicima nastojale, u granicama svojih mogućnosti, pružiti materijalnu sigurnost. Naredbom o isplati državne pomoći rimokatoličkom i grkokatoličkom svećenstvu, što ju je donio ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk 19. siječnja 1942., propisano je, da “crkveni velikodostojanstvenici i djelatno rimokatoličko i grkokatoličko župno svećenstvo, kao i svećenici u drugim javnim vjerskim službama, primaju državnu pomoć iz državnih sredstava”. Ta pomoć isplaćivala se je “nadbiskupu zagrebačkom u iznosu od kuna 15.000.- mjesečno, nadbiskupu sarajevskom u iznosu od kuna 11.000.- mjesečno, biskupu senjskom, đakovačkom, banjalučkom, mostarskom, hvarskom, dubrovačkom i križevačkom u iznosu od kuna 10.000.- mjesečno, a pomoćnim biskupima u iznosu od kuna 8.000.- mjesečno”. Također je određeno, da se umirovljenim nadbiskupima isplaćuje “državna pomoć u iznosu od kuna 10.000.-mjesečno, umirovljenim biskupima u iznosu od kuna 8.000.- mjesečno, a umirovljenim pomoćnim biskupima u iznosu od kuna 7.000.- mjsečno”. Svećenstvo je bilo podijeljeno u četiri razreda, zavisno o mjestu službovanja, pa im je prema razredu u koji su svrstani određivana državna pomoć. “Župnici, upravitelji župa i kapelani” prvoga razreda dobivali su mjesečno 1.500.- kuna, drugoga razreda 1.100.- kuna, trećega razreda po 1.000.- kuna, a četvrtoga razreda po 700.-kuna mjesečno. Određeno je, da će grkokatoličko svećenstvo primati, “uz spomenutu državnu pomoć, i obiteljski doplatak za zakonitu ženu i djecu, te za djecu pozakonjenu”. U Naredbi je podrobno razrađen način ostvarivanja i predpostavke za ostvarivanje ove pomoći (206). Naravno, osim ove državne pomoći, svećenstvu je ostala na raspolaganju netaknuta crkvena imovina, koja mu je također služila za uzdržavanje.

Za Stepinca, kao čovjeka okrenutoga u prvomu redu duhovnim vrijednostima, važnija od ove državne pomoći sigurno je bila mogućnost slobodnoga otvaranja i djelovanja katoličkih škola i pomoć koju im je država u tu svrhu davala. Poznato je, kako je on tešku borbu vodio u Kraljevini Jugoslaviji, da sačuva te škole, jer su jugoslavenske državne vlasti stalno prijetile da će ih ukinuti, čime bi bilo onemogućeno duhovno oblikovanje budućih naraštaja hrvatskog naroda u katoličkom duhu. U Nezavisnoj Državi Hrvtskoj u tomu pogledu nije bilo nikakvih smetnji. Godine 1943. u njoj su bile tri katoličke učiteljske škole, 15 katoličkih građanskih škola, 16 katoličkih gimnazija, veći broj katoličkih osnovnih škola, 25 katoličkih stručnih škola što su ih vodili ženski katolički redovi i više crkvenih pismohrana, muzeja i knjižnica. U ovim podatcima nije obuhvaćeno katoličko školstvo i crkvene ustanove, koji su se nalazili na području okupiranom od Talijana do mjeseca rujna 1943. (207). Troškove za te škole i ustanove djelomice je snosila država. Ali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije samo šireno osnovno, srednje i stručno katoličko školstvo, nego su osnivane i katoličke visokoškolske ustanove. Zakonskom odredbom od 11. srpnja 1944. u Sarajevu je osnovan Rimokatolički bogoslovni fakultet u sastavu Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu. Taj fakultet je, prema zakonskoj odredbi, služio prvenstveno za izobrazbu franjevačkoga svećeničkog podmladka, a mogao je «primati i pripadnike ostalih redova kao i svećenički podmladak svjetovnog klera» (208). Zajedno s osnivanjem pravnoga i medicinskoga fakulteta, time su udareni temelji Sarajevskoga sveučilišta.

Katolički utjecaj u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostvarivao se je i preko istaknutih članova katoličkih društava ( HKAD «Domagoj», Hrvatskoga orlovskog saveza i Velikoga križarskog bratstva ), katoličkih novinara i publicista i profesora zagrebačke nadbiskupske gimnazije, usko povezanih s bl. Alojzijem Stepincem, koji su u državi zauzimali najvažnije položaje u novinarskoj uređivačkoj politici i državnoj promidžbi ( Ivo Bogdan, Ivo Degrel, Franjo Dujmović, Tias Mortiđija, Danijel Uvanović ), u kulturi ( Mate Ujević, Pavao Tijan, Dušan Žanko, Ivo Lendić ) i u odgoju mladeži ( Ivan Oršanić, Felix Niedzielsky, Mira Dugački – Vrljičak, Mladen Kaštelan ). Time su pod katolički utjecaj podpale najvažnije duhovne komponente ljudske djelatnosti, odgoj, kultura i promidžba, za što je Crkva uvijek bila najzainteresiranija. Naravno, pri tomu se je stalno vodilo računa, da ne budu povrijeđeni muslimanski vjerski pogledi i osjećaji i da bude istaknut i udio islama u cjelokupnoj hrvatskoj duhovnosti. Ovim stajalištima bilo je nadahnuto zakonodavstvo Nezavisne Države Hrvatske, s čime je Stepinac, u načelu, bio vrlo zadovoljan, izuzevši rasno zakonodavstvo i druge represivne mjere, izazvane ratnim okolnostima, protiv kojih je odlučno ustajao, o čemu će kasnije biti opširnije govora.

Ovakav odnos hrvatskih državnih vlasti prema Katoličkoj crkvi vjerno je prikazan u Stepinčevim izvješćima Svetomu Ocu prilikom njegovih posjeta Svetoj Stolici u travnju i svibnju 1942. i u svibnju 1943. godine. Kao što je već rečeno, Rušinović je u pismu Lorkoviću 9. svibnja 1942. javio, da Stepinac u svomu izvješću papi, koje je prije toga podnio, o poglavnikovu «vjerskom raspoloženju i postupku prema crkvi govori najljepšim riječima». No, Stepinčevi razgovori u Vatikanu nisu se sastojali samo u tomu. On je, prema Rušinoviću, u svojim susretima s visokim crkvenim dostojanstvenicima dostojno zastupao hrvatske državne i nacionalne probitke, pa će o «svemu izvijestiti Poglavnika», kad se vrati u Hrvatsku (209), što je sigurno dokaz dobrih odnosa između dvaju najviših predstavnika tadašnje državne i crkvene vlasti u Hrvatskoj. O tomu odnosu Stepinac je ostavio neposredno svjedočanstvo u popratnomu pismu, što ga je 24. svibnja 1943. dostavio kardinalu Maglioneu uz dokumentaciju, kojom dokazuje, što su Katolička crkva i on osobno učinili za zaštitu ugroženih osoba u Hrvatskoj. Tvrdi, «da je hrvatska vlada, ne učinivši toliko zla, kako kažu Srbi, učinila mnogo toga dobrog», pa nabraja: «1. Hrvatska se vlada energično bori protiv pobačaja, koji je prijetio propašću ne samo Hrvatskoj već i Crkvi u Hrvatskoj. (...) Međutim, šizmatička (pravoslavna – op. I.G.) vlada u Beogradu nije učinila gotovo ništa da bi spriječila napredovanje ovog zla u Hrvatskoj, jer je inspirirana u prvom redu židovskim i pravoslavnim liječnicima. 2. Sadašnja hrvatska vlada strogo je zabranila sva pornografska izdanja kojima su također u prvom redu upravljali Židovi i pravoslavci. (...) Koliko li sam učinio kod srpske vlade da spriječim ta izdanja, ali sve uzalud! 3. Sadašnji je režim u Hrvatskoj ukinuo masoneriju i vodi ogorčenu borbu protiv komunizma, koji je počeo cvjetati pod beogradskom vladom. 4. Vlada je izdala uredbe protiv bogohuljenja. 5. Hoće također da vojnici budu kršćanski obrazovani, što je u nekadašnjoj jugoslavenskoj vojsci bilo spriječeno. 6. Vlada inzistira na religioznom obrazovanju mladih u školama. Nije protiv vjerskih škola, koje je srpska vlada htjela ukinuti pod svaku cijenu. 7. Vlada je povećala dotacije za sjemeništa i druge crkvene ustanove. 8. Također je povećala mjesečne doprinose svećenicima. 9. Karitativna djelatnost Crkve također uživa pomoć vlade. 10. Vlada pomaže podizanje i popravak crkava.» A nakon toga nabrajanja dobrih djela, što ih je hrvatska vlada učinila, nadodaje: «Tome se mogu dodati mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska vlada učinila ili je spremna učiniti». I na kraju tu misao zaključuje: «Iz svega rečenog slijedi da sadašnji režim u Hrvatskoj barem izgleda pun dobre volje, koju Crkva ne može poreći» (210). Ovo pismo samo za sebe dovoljno govori. Ono sadrži ocjenu međusobnih odnosa hrvatske državne vlasti i nadbiskupa Stepinca u prve dvije godine života Nezavisne Države Hrvatske. Uza nj nisu potrebni nikakvi drugi dokazi za tvrdnju, da su ti odnosi zaista bili korektni i da su neistinite sve priče o Stepinčevoj tobožnjoj ugroženosti bilo koje vrste od hrvatskih državnih vlasti ili o nezadovoljstvu tih istih vlasti Stepincem. Takvi su odnosi nastavljeni i u buduće.

Osobni kontakti Stepinca i predstavnika hrvatske državne vlasti

U 1943., 1944. i 1945. godini bili su vrlo česti susreti i posjeti između Stepinca i najviših hrvatskih državnih i vojnih dužnosnika. Oni su primali njega i on njih. Takav susret ili posjet bio je sigurno svaka dva tjedna prosječno po jedan, ako ne i više, ne računajući u to obraćanje pisanim putem jednih drugima. To, ali i način na koji je Stepinac priman, vrlo rječito govori o bliskim i prijateljskim odnosima. Bez namjere i potrebe, da se navode svi ti susreti i posjeti, dovoljno je navesti samo neke, kako bi se predočilo to prijateljsko međusobno raspoloženje. Tako su Stepinca posjetili i Novu 1943. godinu čestitali mu general Đuro Grujić u pratnji pukovnika Perkovića i Vilima Cecelje, zamjenika vojnoga vikara, te dr. Mile Starčević, ministar narodne prosvjete, dr. Vladimir Košak, ministar državne riznice, dr. Josip Balen, ministar narodnoga gospodarstva, ing. Ivica Frković, ministar šumarstva i rudarstva, Janko Tortić, ministar zdravstva i udružbe, Vladimir Kren, general zrakoplovstva i Ivan Werner, načelnik grada Zagreba. Tu Novu godinu čestitali su mu i stožernik Božidar Kavran u ime Ustaškoga stožera grada Zagreba i hrvatski legionari iz Rusije, zahvaljujući mu «za sve one skrušene molitve upućene Svevišnjem za pobjedu Vjere nad bezvjerom», kao i za njihov sretan povratak (211). Dana 8. siječnja 1943. Stepinac je bio na svečanomu primanju kod Pavelića, došavši mu čestitati Novu godinu. «Odred vojske dao je pri dolasku i odlasku» Stepinca «počast svirkom». Prigodom čestitanja Pavelić ga je «zamolio za daljnju suradnju na karitativnom polju, zahvalivši za učinjeno u prošloj godini» (212). Dana 25. prosinca 1943., dakle na sam Božić, predsjednik vlade dr. Nikola Mandić došao mu je osobno čestitati blagdane. Dva dana prije toga, 23. prosinca Stepinac je želio iskazati pažnju «ranjenim hrvatskim borcima-vojnicima, koji se nalaze u zagrebačkim bolnicama», pa im je po tajniku Ivi Šaliću poslao «2000 kom. cigareta, 100 litara vina, 100 kg. jabuka». Na primanje povodom Nove 1944. godine, koje je priređeno u dvorcu na Rebru u Zagrebačkoj gori 10. siječnja 1944. za najuži krug osoba, bio je pozvan i nadbiskup Stepinac i apostolski vizitator Marcone. Prema nadbiskupu su bili vrlo ljubazni i poglavnik i njegova supruga, a naročito dr. Mladen Lorković, tadašnji ministar unutrašnjih poslova i njegov pomoćnik dr. Vjekoslav Vrančić (213). Stepinac je 10. veljače iste godine posjetio Antu Vokića, ministra oružanih snaga. «Na ulazu u ministarstvo bila je postrojena počasna četa vojnika, koja je Preuzv.g. Nadbiskupa pozdravila» (214). Osobito su česti bili Stepinčevi susreti s dr. Andrijom Artukovićem i dr. Pavlom Cankijem, ministrom pravosuđa i bogoštovlja, koji su ga posjećivali i kojima je on redovito uzvraćao posjete. Prilikom jednoga od tih posjeta, 16. veljače 1944., Canki je iznio mišljenje, da bi dr. Lacković, Stepinčev tajnik, «trebao radi naših hrvatskih interesa poći čim prije u Rim (Vatikan) i tamo dati neke informacije». To mišljenje o odlasku u Vatikan se ponavlja i kasnije, pa se u «Dnevniku» bl. Alojzija Stepinca kaže, da ga je 8. ožujka 1944. posjetio ministar Canki, «koji živo radi na tome, da netko od crkvenih vlasti (predstavnika) pođe u Rim Vatikanu i da tamo izvijesti o prilikama kod nas». To je, prema Cankiju, pogotovo «važno radi toga, jer jedna strana sila želi napraviti zabunu u hrvatskim redovima, šurujući sa srpskim predstavnicima na štetu hrvatske države» (215). Stepinac je ovoj zadnjoj molbi udovoljio, pa je odmah poslao Lackovića u Vatikan. Sigurno je, da se je tu radilo o važnoj političkoj misiji, iako u «Dnevniku» o tomu ništa konkretnije nije zabilježeno. Možda je bila riječ o suzbijanju intriga i velikosrpske promidžbe, širene pomoću zapadnih saveznika, ili o njemačko-četničkoj suradnji, koju je na svaki način trebalo suzbiti. No, nije isključeno, da je trebalo braniti hrvatsko pravo na Međimurje, jer u Stepinčevu «Dnevniku» 11. ožujka 1944. piše, da je «po želji Preuzv.g. Nadbiskupa a u vezi sa težnjama hrv.drž.vlasti (dr. Pavao Canki-ministar prav.i bogošt.) dr. Stj. Lacković, nadb. tajnik, pošao u Vatikan. Vidi Archivum secretum. Također i Međimurje» (216). Stepinac je nešto kasnije bio i odlikovan, između ostaloga, upravo zato, što se je protivio odnarođivanju hrvatskoga pučanstva u Međimurju. U ovom slučaju vidi se, svakako, izvanredno dobra suradnja hrvatskih državnih vlasti i nadbiskupa Stepinca u zaštiti hrvatskih nacionalnih i državnih probitaka. Ta suradnja postajat će još čvršća, što vrijeme bude više odmicalo, a hrvatska država bude dolazila u sve veću opasnost. Tada će se Pavelić i Stepinac češće sastajati i dulje ostajati u razgovoru. U Stepinčevu «Dnevniku» stoji, da su se njih dvojica sastala 4. studenoga 1944. i da su u razgovoru ostali jedan cio sat, ali se ne navodi o čemu su razgovarali. Da je sadržaj razgovora bio političke naravi, saznaje se iz Masuccijeva dnevnika, prema kojemu je Stepinac nakon razgovora rekao, «da Poglavnik čvrsto vjeruje u pobjedu Njemačke, jer ima novo oružje» (217). U to je vrijeme, izgleda, i Stepinac bio pun pouzdanja u bolju budućnost hrvatskoga naroda. Kako bilježi Masucci, on je 2. studenoga iste godine razgovarao s «nadbiskupom Stepincem, koji je vrlo optimističan» i koji se nada, «da dolaze bolja vremena i da Hrvatska ne će pasti pod komunizam» (218). Čini se, da je Pavelić puno držao do Stepinčeva mišljenja, pa ga je zamolio, da on i opat Ramiro Marcone dođu 2. prosinca 1944. k njemu na razgovor, «da bi saznao njihovo mišljenje o položaju» u svijetu (219). Naravno, i Stepinac i Marcone su se odazvali pozivu, ali se ne zna, kakvo je bilo njihovo mišljenje, koje su mu iznijeli, o političkoj budućnosti Nezavisne Države Hrvatske. Nadbiskup je i 1. veljače 1945. posjetio poglavnika i zadržao se s njim «u važnom razgovoru dva sata» (220). Iako se ni sada u Stepinčevu «Dnevniku» ne kaže, o čemu su razgovarali, formulacija, da su se zadržali «u važnom razgovoru dva sata», dovoljno govori sama za sebe. Svršetak rata i pobjeda Saveznika, što je bilo na vidiku, donosili su sa sobom obnovu Jugoslavije pod komunističkom vlašću i slom Nezavisne Države Hrvatske. Gorega rješenja za hrvatski narod nije moglo biti, pa to nisu želili ni Stepinac ni Pavelić. Stoga je sadržaj njihova tako dugoga razgovora mogao biti samo jedan: kako izbjeći tu sudbinu i spasiti državu. U prilog ovakvomu zaključku idu i Stepinčeve već navedene izjave, dadene u 1944. i 1945. godini, kojima se je on javno zalagao za opstanak nezavisne hrvatske države. Slične je razgovore sigurno vodio i s drugim najvišim hrvatskim državnim i vojnim dužnosnicima, s kojima se tako često susretao. No, nema sumnje, da je nekim njegovim susretima i posjetima tim dužnosnicima bila isključiva svrha intervenirati za uhićene ili osuđene osobe, da se puste iz zatvora ili da im se smanji kazna.

STEPINAC- HRVATSKA NACIONALNA I DRŽAVOTVORNA VERTIKALA

I druge činjenice potvrđuju, da su odnosi između nadbiskupa Stepinca i hrvatskih državnih vlasti, unatoč povremenim trzavicama i nesporazumima, i nakon svibnja 1943. bili dobri i prijateljski. Na to je sigurno utjecala i politika tih vlasti, da se poštiva vjera u Boga kao temelj zdravoga ljudskog društva i njihovo nastojanje, da uspostave što bolje odnose sa Svetom Stolicom. To je bila konstanta Pavelićevih težnji za cijelo vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Vjerskomu odgoju u životu ljudi on je pridavao veliko značenje. Odgovarajući na Stepinčevu novogodišnju čestitku, koju mu je ovaj uputio na primanju 8.siječnja 1944. godine u ime katoličkih, muslimanskih, pravoslavnih i evangeličkih vjernika, Pavelić je, kako su to objavile novine, izrazio «svoju želju, da vjerski odgoj hrvatskog naroda bude čim djelotvorniji, da bi tako među svim ljudima, koji žive u našoj državi, zavladao i duhovni mir, ljubav i bratska sloga, da bi tim lakše bilo državi i državnim oblastima vršiti svoju dužnost prema narodu» (221). U želji za uspostavljanjem što boljih odnosa sa Svetom Stolicom, iako ona nije pravno priznavala Nezavisnu Državu Hrvatsku, Pavelić je kao državni poglavar izmjenjivao prigodne čestitke sa Svetim Ocem.

Tako mu je u svoje osobno ime i u ime hrvatskoga naroda čestitao u lipnju 1943. imendan, a u ožujku 1944. petu obljetnicu posvećenja za papu, dok mu je u studenomu 1943. izrazio sućut zbog bombardiranja Vatikanskoga Grada. Na te čestitke i sažalnicu Sveti Otac je uzvratio Paveliću, nazivajući ga preuzvišenim (222), što je naziv za državne poglavare, a ne za obične vjernike. Takvo držanje hrvatskih državnih vlasti prema Svetoj Stolici i vjerskim vrijednostima hrvatskoga naroda uočili su i strani diplomati, pa je Fritz Menshausen, savjetnik njemačkoga veleposlanstva u Vatikanu, 19. lipnja 1943. izvijestio svoje ministarstvo vanjskih poslova, da hrvatski svećenici, koji su se u svibnju 1943. susreli u Rimu sa Stepincem, označuju odnose između Hrvatske i Vatikana zadovoljavajućim. U istom izvješću Menshausen javlja, da se poglavnik trudi, da poštuje katoličke osjećaje naroda, što je i pred nekoliko dana pokazao oslobađanjem svećenika i redovnika od vojne službe (223). Takva državna politika morala je odgovarati Stepincu, kojemu su državne vlasti i na druge načine iskazivale poštovanje. Kako tvrdi Erich Lisak pred jugoslavenskim komunističkim sudom, Stepinac je često kod njega, dok je bio glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, dakle od početka rujna 1944. pa do sloma Nezavisne Države Hrvatske, intervenirao, da se pojedine uhićene osobe puste iz zatvora. U takvim bi slučajevima Stepinčev tajnik nazvao Lisaka i pitao ga, kada može primiti nadbiskupa, rekavši mu pri tomu, zbog čega nadbiskup Stepinac moli da ga primi. Ali cijeneći dostojanstvo zagrebačkoga nadbiskupa i njegovo zalaganje za opstanak hrvatske države, Lisak bi, da se Stepinac ne muči dolaziti k njemu, ugovorio sastanak u nadbiskupskom dvoru, dakle došao bi u dogovoreno vrijeme k nadbiskupu, i udovoljavao njegovim molbama, ako se je radilo o lakšim slučajevima, iako su postojali dokazi, koji su dotičnu osobu teretili (224). Ovakvomu Lisakovu postupku ne treba se ni najmanje čuditi. Za hrvatske državne vlasti «zagrebački nadbiskup predstavlja jednu od spona hrvatskoga povijesnog, političkog, državnog i kulturnog kontinuiteta», kako je to pisao ustaški dnevnik «Hrvatski narod» 23. srpnja 1944. u članku pod naslovom «Prvi prelat Hrvatske». To je, dakle, hrvatska nacionalna i državotvorna vertikala, prema kojoj se treba odnositi s poštovanjem.

To poštovanje posebno zaslužuje, po mišljenju tih vlasti, Stepinac kao «jedan od prvoboraca hrvatskoga narodnog jedinstva na povijesnom području našega naroda», jer je na njegova usta Katolička crkva «zauzela u ime božanskog i ljudskog prava stanovište u obranu herojske i tragične borbe hrvatskoga naroda za pravo na državnu samostalnost» (225). Stepinac je zaista u više navrata ustajao u obranu hrvatske državne nezavisnosti, što mu je pribavilo istinsko prijateljstvo i poštovanje pretežnog dijela hrvatskoga naroda, među ostalima i hrvatskih vlasti. Stoga je bila logična posljedica njegova takvoga držanja, da mu je poglavnik za 10. travnja 1944. podijelio odličje Red za zasluge – velered sa zvijezdom (226). Ovo odličje ima posebno značenje za ocjenu njegova odnosa s hrvatskim državnim vlastima. Poznato je, da su mu vlasti Kraljevine Jugoslavije tri puta nudile orden, a on ga je odbio primiti, jer se nije htio kompromitirati pred narodom. Pavelićevo odličje nije odbio, a u kaznenom postupku, koji se je protiv njemu vodio u Zagrebu 1946., priznao je, da ga nije primio iz straha i da ga je «nosio jedamput ili dvaput» (227). Tu se nije bojao kompromitiranja pred narodom, jer mu je odličje podijelila njegova državna vlast, koju je on poštivao, bez obzira što nije odobravao sve njezine postupke. Sam pak Pavelić iskazao je prema njemu posebno poštovanje i povjerenje, kada mu je uoči sloma Nezavisne Države Hrvatske ponudio, da u skladu sa starim hrvatskim pravnim običajem kao locum tenens – namjesnik – privremeno preuzme vlast u državi (228).

Pisanje «Katoličkoga lista» i «Nedjelje»

Odnos bl. Alojzija Stepinca prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim vlastima ne bi bio cjelovito prikazan bez osvrta na pisanje «Katoličkoga lista» i «Nedjelje» i njegova analiziranja. Stoga je to potrebno barem ukratko učiniti, kako bi slika bila što cjelovitija.

Vlasnik i izdavač «Katoličkoga lista» bila je zagrebačka nadbiskupija, koju je tada zastupao i predstavljao Stepinac kao zagrebački nadbiskup. U ime vlasnika, on je postavljao urednike lista, pa bez obzira na slobodu, što su je ovi u skladu s pravilima novinarske struke imali u uređivanju toga glasila, uvijek je mogao ne samo utjecati nego u bitnim crtama i određivati uređivačku politiku. Sam izbor urednika u stvari je izbor osobe, koja će provoditi njegovu uređivačku politiku, a neposlušnoga urednika uvijek je mogao zamijeniti novim. Stepinac je, doduše, na saslušanju pred OZN-om 21. svibnja 1945. izjavio, da «za sadržaj lista odgovara uredništvo», koje se «s vremena na vrijeme savjetuje» s njim, «ali rijedko» (229). No, ovo je kaznenopravna odgovornost, o kojoj on govori, ali ta izjava ne isključuje nego potvrđuje njegovu mogućnost, da promijeni sadržaj pisanja «Katoličkoga lista», ako se s njim nije slagao. Kako to nije učinio, znači, da je odobravao to pisanje. Tu posebno treba imati na umu još i činjenicu, da su svi urednici bili svećenici njegove nadbiskupije, koji su ga bili dužni slušati kao svoga nadbiskupa.

Izdavač tjednika «Nedjelja» do njegova 4. broja u 1941. godini, koji je izišao podkraj siječnja te godine, bio je konzorcij «Nedjelja», a predstavljao ga je dr. Milan Beluhan, glavni duhovnik Velikoga križarskoga bratstva. Od toga 4. broja pa do sloma Nezavisne Države Hrvatske, kada je «Nedjelja» prestala izlaziti, njezin vlasnik bilo je Veliko križarsko bratstvo, kojega je do 15. broja tjednika u 1943. godini, koji nosi nadnevak 27. lipnja iste godine, predstavljao dr. Feliks Niedzielsky. Kroz to vrijeme navedeno je, da «za list odgovara», dakle bio je njegov odgovorni urednik, Matija Adamović. Inače, Niedzielsky je do ožujka 1942. bio predsjednik Velikoga križarskog bratstva, kada je podnio ostavku zbog odlaska na dužnost podžupana velike župe Usora i Soli, sa sjedištem u Tuzli, a na njegovo je mjesto predsjednika križarske organizacije imenovan dr. Lav Znidarčić. On je bio predstavnik Velikoga križarskog bratstva kao vlasnika «Nedjelje» od 27. lipnja 1943. pa do kraja njezina izlaženja, a od 13. broja u 1944. godini, koji je izišao 23. travnja, bio joj je i odgovorni urednik, sve dok nije prestala izlaziti. Od 27. lipnja 1943. pa do 23. travnja 1944. odgovorni urednik bio je Ante Jerkov. Dakle, tjednik «Nedjelja» bio je glavno glasilo Velikoga križarskog bratstva, u čijem se je vlasništvu i nalazio. Vlasnika su predstavljale najistaknutije osobe te udruge (predsjednici dr. Niedzielsky i dr. Znidarčić), odnosno osobe koje su povezane s tom udrugom (glavni duhovnik dr. Beluhan). I oba urednika bili su križari. Veliko križarsko bratstvo bilo je u sastavu Katoličke akcije. Prema poslanici kleru i vjernicima zagrebačke nadbiskupije, što su je o Božiću 1934. izdali dr. Antun Bauer i dr. Alojzije Stepinac, «Katolička je akcija sudjelovanje svjetovnjaka u hierarhijskom apostolatu Crkve».

Saržaj toga apostolata sastoji se «u nastojanjima Crkve oko primjene i obrane katoličkih načela u privatnom, porodičnom i javnom životu». Cjelokupni taj rad odvija se «pod vodstvom vlastitog biskupa i dušobrižnika», odnosno «u punoj ovisnosti svjetovnjačkog rada od mjesnog biskupa i u sporazumu s mjesnim dušobrižnikom». U Katoličku akciju ne ulaze pojedinci, «nego organizacije, koje su povezane u svom središnjem Savezu». Jedna od takvih organizacija, koja je bila član Katoličke akcije, jest i Veliko križarsko bratstvo. Svaka takva organizacija ima generalnog (glavnog) duhovnika i predsjednika. «Generalnog duhovnika i predsjednika Katoličke akcije kao i generalnog duhovnika svih u Katoličku akciju učlanjenih osnovnih saveza imenuje biskupska konferencija», dok ostale najviše dužnosnike «svih jedinica Katoličke akcije odobrava nadležna crkvena vlast» (230). Kasnije je došlo do izmjene nekih ovdje navedenih odredaba, pa su i pojedine osobe pod određenim predpostavkama mogle biti članovima Katoličke akcije, a predsjednika njezinih temeljnih organizacija između izabranih odbornika imenuje biskupska konferencija (231).

U skladu s tim odredbama je i Stepinac kao predsjednik Biskupskih konferencija 25. ožujka 1942. potvrdio listu predsjedništva Velikoga križarskog bratstva, a dr. Lava Znidarčića imenovao njegovim predsjednikom za tekuću radnu godinu (232). Kasnije se je taj postupak ponavljao. Tako je Stepinac, kao i kod «Katoličkog lista», imao punu kontrolu nad pisanjem «Nedjelje», čijemu se sadržaju ničim nije protivio, što znači, da ga je odobravao. To potvrđuje i dr. Batelja, kada piše, da je nadbiskup posebnom «ljubavlju preporučivao katolički tjednik «Nedjelju» (233).

Ta dva hrvatska katolička tjednika o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinoj vlasti pisala su ovako:

a) «Katolički list». Zanimljiva je usporedba pisanja «Katoličkoga lista» od 1934., kada je Stepinac imenovan za nadbiskupa – koadjutora, pa do 10. travnja 1941., s vremenom od 10. travnja 1941. do zadnjih dana Nezavisne Države Hrvatske. Zapaža se u tomu bitna razlika, koja gotovo sve govori. U prvomu razdoblju piše se uglavnom o crkvenim temama, dok su teme o političkim ličnostima, obljetnicama i događajima iznimka, prava rijedkost. Nema ni jedne slike neke političke ličnosti, a rijedko se donose i slike crkvenih uglednika. Donesena je samo godine 1934. Stepinčeva slika povodom njegova imenovanja nadbiskupom – koadjutorom, godine 1937. slika nadbiskupa Bauera povodom njegove smrti, godine 1939. slika Pija XII. povodom njegova izbora za papu i to je sve. U gotovo dvostruko kraćemu drugom razdoblju objavljeno je pedesetak članaka, priloga i vijesti u svezi s Nezavisnom Državom Hrvatskom i njezinim političkim prvacima, te četiri puta Pavelićeva slika. Te činjenice navode na zaključak, da je «Katolički list» pozdravio uspostavu nezavisne hrvatske države i podupirao njezin opstanak i njezinu vlast. Pregled objavljenih članaka to bez ikakve dvojbe potvrđuje. Svi su ti članci pisani trijezno i odmjereno, bez euforije, u skladu sa stilom «Katoličkoga lista», ali iz njih ipak izbija radost zbog uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Cjelokupna državna djelatnost se promatra u prvom redu s vjerskoga stajališta i ocjenjuje vrlo pozitivno, no, ne zanemaruju se ni njezini uspjesi na ostalim životnim područjima.

Već 21. travnja 1941. u članku «Nezavisna Država Hrvatska», donesenom na naslovnoj stranici, iznoseći najprije kronološki slijed zbivanja u prvih tjedan dana hrvatskoga državnog života, uredništvo piše, da su hrvatsku državu «kao ideal stoljećima nosili u svojim dušama naši pređi, dok je nije Svemoguća Providnost ostvarila u godini velikoga narodnog jubileja». Taj jubilej, o kojemu se ovdje govori, je 1300. obljetnica pokrštenja Hrvata, što je trebalo biti proslavljeno baš u 1941. godini. «Katolička crkva», nastavlja se dalje, «koja je kroz 1300 godina duhovno vodila hrvatski narod u svim njegovim teškim, bolnim i radosnim danima», prati ga s veseljem i radošću i sada u vrijeme «njegova podizanja i obnavljanja državne nezavisnosti». Ali članak se ne zaustavlja na iznošenju činjenica iz prošlosti, nego upire pogled u budućnost, pa kaže, da će Crkva na isti način, «kako je u teškim danima iskušenja vjerno stajala sa svojim svećenstvom» u duhovnoj službi hrvatskoga naroda, isto tako «mu u novom periodu državne nezavisnosti jednako vjerno stajati uz bok, da ga jača i krijepi», da u «svojoj narodnoj državi može u što podpunijoj mjeri postići pravo, općenito blagostanje i svestrani napredak». Stoga se ona moli «Bogu, da svi članovi hrvatskoga naroda, u međusobnoj slozi nađu u Državi Hrvatskoj ispunjenje svojih opravdanih aspiracija». Crkva, naime, želi, «da cijeli narod sa svojim odgovornim Vodstvom bude istinski Božji narod», naglašavajući na kraju, da «s tim željama i molitvama ulazimo u Nezavisnu Državu Hrvatsku» (234). Oduševljenje zbog uspostave hrvatske državne nezavisnosti istaknuto je i 3. lipnja 1941. u članku «Rad na unutrašnjoj obnovi». U njemu članovi uredništva tvrde, da su «s iskrenim veseljem i radošću» mogli pozdraviti «Nezavisnu Državu Hrvatsku kao sinovi hrvatskoga naroda, koji nikada nije prestao težiti za svojom suverenom državom» (235).

Za «Katolički list» Nezavisna Država Hrvatska je ostvarenje slobode, vjerskoga i ćudorednog preporoda i gospodarskoga napredka hrvatskoga naroda. O tomu se u njemu često piše. On pri tom želi, da «suradnja Crkve i Države na područjima, gdje se dodiruju njihovi djelokruzi, bude što iskrenija, podpunija i blagoslovenija». A već prvi koraci hrvatske državne vlasti su ga ohrabrivali. U malo prije spomenutomu članku, «Rad na unutrašnjoj obnovi», on pozdravlja odredbu «ministra bogoštovlja i nastave, kojom je pojednostavio propise prigodom vjerskih prelaza», jer je time «kao i drugim mjerama omogućeno, da su se u kratko vrijeme ispravili oni bolni gubitci, koje je Katolička crkva trpjela u bivšoj Jugoslaviji, kad su toliki njezini sinovi, a još više kćeri, za volju ženidbe napustili djedovsku vjeru», pa se «sada vraćaju u krilo Crkve». To se ne ističe «radi kakvih prozelističkih namjera, već iz čistog osjećaja pravednosti».

Na tomu, ali i na svim ostalim područjima, zorno se osjeća, kako piše «Katolički list», «što znači biti gospodar u svojoj kući, što znači imati vlastitu državu». Vidi se, «kako se u kratko vrijeme pokreću stotine milijuna dinara za velike javne radove: isušenje polja, regulaciju rijeka, gradnju radničkih stanova, unutarnju kolonizaciju». Prije, u Jugoslaviji, o tomu se «moglo više pisati kao o lijepim željama, za koje nije bilo «budžetske mogućnosti»», a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj se «svom ozbiljnošću pristupa ostvarenju davnih želja i krvavih narodnih potreba» (236). Prema mišljenju nekoga pisca, koji se podpisuje pseudonimom Uskok, kao posljedica tuđinske, pogotovo srpske, vladavine, u hrvatskomu narodu su se ukorijenile razne ideje, koje ga razaraju u nacionalnom i vjerskom pogledu, i raširila se sklonost k neradu. Zdravim odgojem hrvatska država liječi tu moralnu i političku izopačenost.

Kako 4.rujna 1941. piše taj Uskok, «nema više kulturne borbe za hrvatsko selo», a «Nezavisna Država Hrvatska uklonila je jugoslavence, «slobodarce» ( slobodne zidare – op. I. G. ) i komuniste te opet omogućila složan i uporedan rad za vjerski i narodni preporod hrvatskog sela». Za iskorjenjivanje sklonosti neradu primjenjuje se u prvomu redu «promišljena i sustavna promidžba, koja ističe, da rad nije nikakvo prokletstvo nego izvor sreće i blagostanja, pa zato svaki na svome mjestu treba da marljivo prione uz rad», a «za svaki rad bilo seljački bilo radnički bilo činovnički, nastoji se postići pravedna plaća». Uz to, mlada hrvatska država «brzim tempom provodi unutarnju kolonizaciju, da tako siromašne seljake opskrbi potrebnom zemljom i u svakom ih pogledu učini sretnima i zadovoljnima» (237).

Vrlo je važan u ovom pogledu članak dr. Janka Penića, urednika «Katoličkoga lista», objavljen u njegovu 15. broju 9. travnja 1942. povodom prve obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske, pod naslovom «Značajna godišnjica». U njemu se, moglo bi se reći, donosi bilanca rada u prvoj godini postojanja hrvatske države, no, daje se i vizija za budućnost. Polazi se od tvrdnje, da su misli, «osjećaji i težnje hrvatskoga naroda ostvarene 10.travnja 1941.» Rat je, doduše, omeo izvođenje mnogih korisnih i plemenitih nauma hrvatske državne vlasti. Ali, «unatoč rata i ratnih prilika, kad je skučena svaka kulturna djelatnost, Nezavisna Država Hrvatska je pokazala svijetu kroz godinu dana zamjernu sposobnost u radu i stvaranju».U toj ratnoj godini donešeni su mnogi zakoni, potrebni za normalno djelovanje države. «S lijepim su već brojem stranih država uređeni diplomatski odnošaji tako, da je naša Država već nadaleko poznati međunarodni čimbenik». Ustrojena je odlična vojska.

Pravosuđe se oslanja na tradicionalno kršćanske vrijednosti. «Nastava se u slobodnoj Hrvatskoj vraća opet k vjeri i ćudoređu kao jezgri i temelju svakog naučnoga i odgojnoga djelovanja». Iz nje su uklonjeni mnogi negativni čimbenici. Ispravno je shvaćena uloga obitelji u ljudskomu društvu, pa se njoj, «u mladoj državi posvećuje mnogo pažnje». Jer «obitelj je temelj države», a «kakva je obitelj, takva je i država». Da se zaštiti obiteljski život, doneseni su mnogi zakonski propisi. Posebno se ističu strogi propisi protiv pobačaja. Za samo «gospodarsko se podignuće zemlje čini mnogo». U prvomu redu, «grade se i popravljaju ceste». Također «predviđena je, i dijelom već ostvarena, gradnja mnogobrojnih željeznica, koje će vezati krajeve i gradove Države među sobom i inozemstvom, a posebno su predviđene željeznice, kojima će se promet odvijati na more».

Isto tako, «u nacrtu je, a znatnim je dijelom već i izvršeno, isušivanje močvara i sređivanje rijeka, koje su čestim poplavama uzrokovale narodu silne gospodarske štete». To je sve, prema dr. Peniću, hrvatskomu narodu donijela godina dana slobode u vlastitoj državi. «Nezavisna Država Hrvatska je», po njemu, «obnovljena Zvonimirova Hrvatska». Kralj Zvonimir je prilikom krunidbe obećao, da će gojiti pravdu, braniti crkve, štititi siromahe, udovice, sirote i t.d., pa je zbog toga «Bog nagradio Zvonimirovu Hrvatsku svestranim blagostanjem», odnosno kako to piše u Hrvatskoj kronici: «I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravedno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravednoga kralja Zvonimira.

I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom, ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razmi gnjiv Gospodina Boga...»Takvu Hrvatsku pod Pavelićevim vodstvom vidi dr. Janko Penić u budućnosti, pa svoj članak u «Katoličkomu listu» završava ovim riječima:»Naš Poglavnik sa svojom vladom nastoji ići tragom Zvonimirovim. Stoga se pouzdano nadamo, da će Bog blagosloviti Poglavnikovu Hrvatsku kao što je blagoslovio i Zvonimirovu tako, da će Poglavnikova Hrvatska obuhvatiti sve krajeve gdje stanuju Hrvati i da će biti «puna zemlja svakoga blaga» (238).

Iz tih Penićevih riječi izbija čvrsta vjera, da će Hrvatskoj biti vraćeni krajevi, koje joj je Italija otela Rapallskim ugovorom 1920. i Rimskim ugovorima 1924. i 1941. godine. Po svomu sadržaju, sličan ovomu je članak pod naslovom «Dvije godine požrtvovnog i mukotrpnog rada i velikih uspjeha», što ga je 8. travnja 1943. prigodom druge obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske napisao isti pisac. Kao i prilikom njezine prve obljetnice, tako se i sada nabrajaju manje-više isti ciljevi hrvatske državne politike i navode njihova ostvarenja. Ali ističu se i poteškoće, s kojima se hrvatska državna vlast susreće u svomu radu, pa se kaže, da je kulturno-prosvjetno stvaranje «otežano i tom okolnosti, što se najveći dio narodne snage troši na obranu Domovine». Pri tomu se naglašava, da hrvatski narod «ima samo jednu želju: svoje čuvati i sa svima susjedima živjeti u miru i slozi». On «vojuje samo protiv jednog neprijatelja, a taj je komunizam». Protiv komunizma se «bori kako na istočnom bojištu tako i doma, u vlastitoj kući». Komunizam nije «neprijatelj samo hrvatskoga naroda, to je neprijatelj svih naroda i država, to je neprijatelj čovječanstva» (239). Iz stilizacija cijeloga članka se vidi, da dr. Janko Penić i «Katolički list» odobravaju i podupiru hrvatsku državnu politiku.

PISANJE «KATOLIČKOG LISTA»

Zbog ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti i uspjeha, koji su u hrvatskoj državi na raznim područjima društvenog života u kratkom roku bili postignuti, «Katolički list» je pun poštovanja i udivljenja prema Paveliću i njegovim suradnicima. To poštovanje i udivljenje s vremenom se razvija do kultnih razmjera. U članku «Rad na unutrašnjoj obnovi» od 3. lipnja 1941. izriče se najprije zahvalnost Božjoj Providnosti zbog uspostave hrvatske državne nezavisnosti, a zatim «svim pokoljenjima naših otaca, koji su podržavali u svojem životu misao hrvatske samostalnosti, i koji su nam je namrli kao dragocjeni amanet». Posebna se zahvalnost iskazuje «onim požrtvovnim borcima, koji su pod vodstvom ustaškog Poglavnika dra A. Pavelića neposredno spremili veliki korak proglašenja Nezavisne Države Hrvatske». To je zahvalnost «na dvanaestogodišnjem napornom, punom žrtava i pregaranja radu Poglavnika, koji je neslomivom vjerom išao ususret danu, za kojim je čeznulo punih 8 stoljeća, i koji je točno shvatio razvoj dinamike novoga europskoga poredka, te tako omogućio povijesni Veliki četvrtak 1941.» (240). Dr. Vilim Nuk u članku «Veliko djelo Providnosti», objavljenom u «Katoličkom listu» 11. lipnja 1941., piše, da je Nezavisna Država Hrvatska rezultat borbe kroz stoljeća i da je zadnjih dvadesetak godina ta borba dosegla vrhunac, kad su se Hrvati «našli u rukama balkanske nemani, koja je, od nikoga nesmetana, bez ikakovih obzira, zatirala sve pozitivne vrednote Hrvata», ali tada se je »našao u pravi čas Vođa naroda, čovjek koji diže ustanak i koji vjeruje i nada se, gdje već nije bilo nade». Taj čovjek, «to je naš POGLAVNIK». U njemu je bila «tolika moralna snaga i odlučnost do pobjede», a «toliko pregaranja nije moguće shvatiti bez pomoći odozgora».

Pavelić «vjeruje u pravdu bez rezerve», a ta «pravda ga doista nije napustila». I «oko njega kupe se Ustaše, kojih vjera i pobožnost zadivljuje». Bilo je «dosta prilike promatrati za vrijema borbe Ustaše u Domovini, a glasovi i svjedočanstva», koji su stizali i «za one izvan Domovine», potvrđivali su, «da su to bili zaista božji ljudi» i da je to «čist i neporočan naraštaj». Dakle, «pravedan Bog poprimio je i uslišao molitve i vapaje milijuna, krijepio je Poglavnika s njegovim izabranim borcima, a konačno je dovršio tu borbu uspjehom, kakovom se nije nitko nadao». Na kraju dr. Nuk zaključuje, da «vodstvo Države imadu ljudi, prokušani značajevi, kojih je katolički nazor na svijet dovoljno dokazan u prijašnjem životu, a i u zadnjim danima», pa u njih treba vjerovati i svom ih snagom pomoći (241). Dr. Ante Pavelić je slojevita ličnost. On je političar, revolucionar i državnik, ali i pisac romana, političkih rasprava i nadasve poznate rasprave o komunizmu pod naslovom «Strahote zabluda», u kojoj je na vrlo kvalitetan način prikazao komunističku doktrinu i praksu i time značajno pripomogao boljemu poznavanju te pojave, koja je odigrala stravičnu ulogu i u hrvatskoj i u svjetskoj povijesti. To djelo je najlaskavijim ocjenama hrvatskoj javnosti prikazao dr. Nikola Kolarek, tadašnji urednik «Katoličkog lista», u njegovu 31. broju od 8. kolovoza 1941. Prikazujući «Sivu knjigu», Kolarek za Pavelića upotrebljava riječi, kao što su «uskrsitelj i obnovitelj hrvatske državne samostalnosti», «Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske», «povijesna ličnost, kakove nijesmo kroz stoljeća imali», «muž, koji daje svome narodu novi duh i nove oblike državnoga, društvenog i kulturnog života», «duboki mislilac», «pjesnik seljačkoga života, njegovih lijepih i teških strana», te «pisac dubokoga gledanja u bit pitanja, jake, upravo neumoljive logike i dokazne snage, koja svojom mirnoćom i sigurnošću uvjerava i osvaja» (242). U više navrata «Katolički list» je naglašavao, da je vjersko, pastoralno glasilo, pa je u njegovim razmatranjima državnih prilika položaj Crkve uvijek dolazio na prvo mjesto. Taj položaj, po njegovu vlastitomu priznanju, bio je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izvanredan. U tomu listu 16. listopada 1941. novi urednik dr. Janko Penić, obilježavajući prvih šest mjeseci postojanja hrvatske države, piše: «Poglavik je vratio Kat. Crkvi njezin visoki, tradicijonalni, božanski autoritet, koji je u bivšoj Jugoslaviji teško stradao. Tko ruši autoritet crkveni, ruši i autoritet državni. Bez poštivanja pak autoriteta nema opstanka ni Crkvi, ni državi, ni bilo kojoj ljudskoj zajednici. Poglavnik posvećuje puno pažnje vjeri i ćudoređu. Vjera je svetinja za našega Poglavnika. On je sam duboko poštuje i s punim pijetetom vrši sve njezine propise, pa tako želi i nalaže svim državljanima Nezavisne Države Hrvatske». Inače, on je «kroz pol godine razvio djela, što ih nisu mogla razviti ni stoljeća».

Ono «za čim su čitava stoljeća naše, hrvatske, narodne povijesti težila, o čemu su tek nacrte pravila i kao plemenite želje i osjećaje pokoljenjima predavala, to je Poglavnik kroz pol godine u djelo proveo» (243). Prva obljetnica ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je opet prilika, da «Katolički list» iznese svoje mišljenje o Paveliću. On je to i učinio. U članku «Veličanstvena proslava godišnjice obnovljenja Nezavisne Države Hrvatske», koji je objavljen 16. travnja 1942., stoji, da je veličanstveno proslavljena obljetnica NDH pokazala «svemu svijetu, da je hrvatski narod sposoban državu stvoriti, voditi i za njezinu slobodu doprinijeti najteže žrtve». Njezino kormilo «nalazi se u rukama mudra i odlučna Poglavnika, koji je svome narodu donio slobodu i koji je umije voditi k ljepšoj budućnosti», pa «je cio hrvatski narod jednodušan u ljubavi prema svome Poglavniku i domovini» (244). Dr. Janko Penić 11.lipnja 1942. u članku «Poglavnikov imendan» ističe Pavelićev idealizam i njegovu ulogu stvaralačkoga čimbenika u hrvatskoj politici. Po njemu, sam taj dan, Poglavnikov imendan, podsjeća cijeli hrvatski narod «na velika djela, koja su nerazdruživo povezana uz ime Poglavnika dra Ante Pavelića, nosioca vrhovničke vlasti u domovini našoj, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj». Poglavnik je «kao čovjek, kao član ljudskoga društva, svojim radom, žrtvama i pregaranjima zadužio u prvom redu hrvatski narod».

Za dobro toga naroda je «izložio sve svoje sile», za njegovu je slobodu «na kocku stavio i sam život, najveću dragocjenost, što je čovjek posjeduje na zemlji». Svojim konstruktivnim radom on je zadužio i «sav svijet, jer je upozorio na razorno djelovanje komunizma tolikom jasnoćom kao malo tko», misleći pri tomu na učinak njegovih «Strahota zabluda». Prema Penićevu mišljenju, cio Pavelićev život «svjedoči bjelodano, da je on kršćanin katolik ne samo po krsnoj knjizi, nego i čitavim životom i radom svojim». To je tim potrebnije naglasiti, što danas, nažalost, ima pisaca, koji mu i to svojstvo posve neargumentirano osporavaju. Nasuprot tomu, za «Katolički list» Poglavnikovo je «ime simbol čitave hrvatske povijesti i sadašnjosti». Tu se polazi od činjenice, da «kroz vjekove već traje borba hrvatskoga naroda za narodnu slobodu i državno vrhovništvo» i da su sva «vremena i svi staleži doprinosili k izgradnji misli osloboditeljice, ali samo ostvarenje slobodne Hrvatske dolazi radom i žrtvom Poglavnikovom», pa su uz njegovo «ime vezani povijesni dani proglašenja Nezavisne Države Hrvatske». No, uz njegovo je «ime vezan i sav dosadašnji rad u Državi», jer «on stvara ideje, on odabire pravac, on bira između raznovrsnih mogućnosti, on postavlja ljude i određuje im svrhu i međe rada, on je os, oko koje se kreće sav naš javni život», a na koncu «njegova leđa nose najveći teret i najveću odgovornost» (245). S hvalospjevima Paveliću nastavljeno je i u 1943. godini. Stoga je posebno zanimljiv članak dr. Janka Penića «Poglavnik i obitelj», objavljen u «Katoličkomu listu» 10. listopada 1943. godine. Obitelj je temeljna stanica društva, oduvijek je bila u središtu pažnje Katoličke crkve, pa je i Pavelićevo stajalište prema njoj bitno utjecalo na odnos Crkve u Hrvatskoj, a time i nadbiskupa Stepinca, prema njemu. Svoje mišljenje o obitelji, koje je posve u skladu s katoličkim učenjem, Pavelić je opširno iznio u «Strahotama zabluda». Posvetio joj je jedno cijelo poglavlje, razmatrajući odnos boljševizma prema njoj. Penić u svomu članku navodi dijelove toga poglavlja, očito je, da se s njima slaže, pa kaže, da je obitelj «i u povijesnom i u ontološkom redu prije države». Dakle, «država je već našla obitelj, a nije ju tek stvarala». Zbog «toga je država dužna poštivati i čuvati obitelj netaknutom u svemu onomu, što obitelj čini zasebnim društvom, i bez čega obitelj ne može postizavati svoju svrhu». A Poglavnik je ostao «vjeran svojim nazorima i u praksi». On je izdao, kako tvrdi dr. Penić, «zakon protiv pobačaja i providio ga oštrim sankcijama», što je »sasvim opravdano», jer su pobačaji «prije Nezavisne Države Hrvatske zauzeli već tolike razmjere, da je to bila već javna sablazan».

Osim toga, radnicima se grade stanovi, tako da «niču čitava naselja radnička, a sve sa svrhom, da se radnicima omogući topli obiteljski život». Nisu zanemareni ni državni činovnici, kojima je Pavelić «povisio obiteljske doplatke, da što manje osjećaju ratne udarce, koji dakako – uza svu pažnju – pogađaju i obiteljski život». U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj «djeci se posvećuje posebna pažnja i briga tako, da je danas i zadnjemu građaninu jasno, kako je dijete u očima države časno biće, u koje država polaže velike nade». Ona su «središte državne pažnje», pa se sve «u državi natječe, da što više uzdigne majku i dijete, ustanovu majčinstva i plodove majčinstva, brojnu zdravu i čestito odgojenu djecu» (246).

Nagovještaj propasti

Pisanje «Katoličkoga lista» u 1944. i 1945. godini bilo je puno sumornije nego predhodnih godina. Komunistička pobuna se je sve više širila, četnički i partizanski zločini su bili sve veći, a angloamerički zrakoplovi su sravnjavali sa zemljom hrvatska sela i gradove, ubijajući nevino stanovništvo, muško i žensko, staro i mlado. Zabrinutost zbog tih događaja bila je opća pojava u hrvatskomu narodu. Svi su bili zabrinuti za opstanak hrvatske države i postignute nacionalne slobode u njoj, bojeći se nametanja Jugoslavije i boljševizma, pa su tako strepili i krugovi oko «Katoličkoga lista». Stajalište tih krugova izraženo je u članku «Bombardiranje gradova u Hrvatskoj» od 2. ožujka 1944. Članak je nepodpisan, što znači, da mu je pisac uredništvo «Katoličkoga lista». U njemu se tvrdi, da su angloamerički zrakoplovi bombardirali «više gradova u Hrvatskoj», pa se nabraja, da su bombe «bačene ne Zadar, Split, Šibenik, Trogir, Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, Travnik i konačno na Zagreb, baš na pokladni dan 22. veljače o.g. (1944. – op.I.G.)». Te «bombe ubile su nevine ljude, razorile stambene zgrade siromašnoga svijeta, crkve, samostane i bolnice». Angloamerička promidžba, naravno, tvrdila je, da su pogođeni vojni objekti, ali im je «Katolički list» uzvratio, da «angloamerički izvještaji o bombardiranju hrvatskih gradova nisu točni, pa ni vjerojatni». Zatim je nastavio s iznošenjem zločina, počinjenih u Drugomu svjetskom ratu nad hrvatskim narodom, pa tvrdi , da to nije «jedino zlo što ga je Hrvatska doživjela u posljednje tri godine». «Talijanska slodateska», kaže, «po paklenski smišljenom planu počinila je u Hrvatskoj nezapamćene zulume». Ona je uništavala «hrvatsko stanovništvo i njegovu imovinu». Njoj «su se pridružili četnici, a četnicima partizani komunisti». Svatko od njih je «tražio svoj račun, ali im je cilj bio jedan: uništiti što više hrvatskih života i stvoriti prazan prostor bez Hrvata, za sebe».

Posljedice takve politike bile su stravične za hrvatski narod: «Ubijalo se, palilo, mučilo i rušilo. Krv je tekla, plamen se dizao, orio se plač i lelek, a neprijatelji Hrvata u Londonu, Moskvi i Rimu smijali su se sa zadovoljstvom». Svima njima je smetala hrvatska država: «Kad smo konačno trebali u miru uživati krvlju stečenu slobodu te izgraditi svoju obnovljenu državu, agenti Londona i Moskve sve su učinili, da spriječe obnovu Hrvatske i da je bace u krv i požar, u čemer i jad». Na postavljeno pitanje, zašto se sve to Hrvatima čini, pisac članka u «Katoličkomu listu», prožet jakom hrvatskom državotvornom svješću, odgovara: «Jedino zato, jer Hrvati hoće da budu svoji, da sami odlučuju o svojoj sudbini, da žive životom, koji je dostojan svjesnoga, kulturnoga i ponosnoga naroda. Jedino zato, jer ne će da budu tuđe roblje, koje bi imalo svojim žuljevima služiti slavi i veličini stranaca». Dakle, Hrvati «moraju na svaki način biti krivi», pa «se njih na svaki način mora uništiti, što su se usudili obnoviti svoju državu!» (247). Tako je «Katolički list» u članku «Bombardiranje gradova u Hrvatskoj» najotvorenije ustao u obranu prava hrvatskoga naroda na državnu nezavisnost, koje je ostvareno u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ali ne i jedini put. Agresija iznutra i izvana na Nezavisnu Državu Hrvatsku s vremenom je postajala sve jača, pa je i «Katolički list» morao sve češće govoriti o problemu hrvatske državne nezavisnosti. Zbog toga ni članci, koji se u njemu objavljuju prilikom važnih državnih obljetnica, ne odišu više optimizmom kao prije. Oni sada govore o stradanjima hrvatskoga naroda. Takav je nepodpisani članak «Naše patnje», objavljen 6. travnja 1944. prigodom treće obljetnice proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. U njemu se opisuju borbe hrvatskoga naroda protiv turskih, austrijskih i mađarskih zavojevačkih težnji. Oslobodivši se 1918. godine austrijske i mađarske vladavine, Hrvati su došli pod vlast još gorih tlačitelja. Godine života u Kraljevini Jugoslaviji ispunjene su im «jadom i čemerom, borbom i patnjama», jer se sustavno «išlo za tim, da pomalo podpuno nestane hrvatskog imena i hrvatskog naroda». Protiv takvomu stanju «Ustaški pokret sa svojim vođom Poglavnikom razvio je zastave i prihvatio nametnutu borbu za hrvatsko ime i slobopdu hrvatskoga naroda», a kao rezultat te borbe «dana 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska i tako završeno prvo razdoblje ustaške borbe». Hrvatska je država stvorena zato, da hrvatski narod u njoj bolje živi i da obnovi ono, što su neprijatelji uništili. Ali «usred nastojanja oko temeljite obnove cijelog narodnoga života došla je nova borba i nova teška stradanja». Protiv hrvatske države «složili su se razni naši neprijatelji, da unište što više hrvatskoga stanovništva i tako stvore prazni prostor za svoje imperijalističke ciljeve».

U tomu su im stajali na putu i katolički svećenici, pa «samo to i ništa drugo jest razlog, da je oko pedeset katoličkih svećenika izgubilo život i glavu od neprijateljske ruke». Oni su ubijeni «iz mržnje prema katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu», ali «neprijateljska promidžba neprestano nastoji iskriviti jasne činjenice, kako u pogledu umorstva katoličkih svećenika, tako i u pogledu borbe hrvatskoga naroda za opstanak».

Nakon ovoga, može se reći, uvoda, pisac članka nastoji utvrditi, tko su neprijatelji hrvatskoga naroda i zbog kojih razloga, te njihov međusobni odnos. Glavni su neprijatelji, po njegovu mišljenju, «perfidna politika talijanske soldateske, koja je nastojala zauzeti što više hrvatskih krajeva», četnici i partizani. Talijanska soldateska je «ponizivala, zatvarala i ubijala predstavnike hrvatske državne vlasti». Ona «nije htjela surađivati s hrvatskom vojskom, ali je surađivala s četnicima, jer je znala, da će se s njima lako složiti u paljenju hrvatskih sela i ubijanju Hrvata staraca, žena i djece». A «četnici su svojom suradnjom s talijanskim vojnicima na uništavanju hrvatskoga stanovništva ponovno dokazivali svoju staru mržnju prema Hrvatima, koji im smetaju samo zato, jer se ne daju posrbiti, kao ni Bugari, ni Albanci». Četnički pokolji su svakomu pokazali, da je tzv. jugoslavensko bratstvo bilo «samo krinka za postepeno i lukavo istrebljivanje hrvatstva, što je bolna stvarnost uz Drinu, Neretvu, Cetinu i drugdje odviše jasno pokazala». Ove «talijanske i četničke zulume u Hrvatskoj vješto su iskoristili komunisti». Oni su iz Srbije i Crne Gore doveli «ovamo čitave oboružane vojske, da po nalogu i uz izdašnu pomoć Londona i Moskve razviju što veću djelatnost». Ti komunisti proglasili su se partizanima, a k «njima su dragovoljno pristupili pravoslavni stanovnici, osobito oni iz Pounja, odprije pristalice ljevičarske stranke». Nasuprot tomu, «od Hrvata je malo tko prišao u ovo društvo», jer je broj «Hrvata komunista uvijek bio malen». Partizani su navijestili «borbu protiv Nijemaca i Talijana, ustaša i četnika, a zapravo vodili su borbu protiv hrvatskog naroda i hrvatske države». Sve partizane srpske narodnosti prodahnula je «četnička misao, da treba iskorijeniti Hrvate kao narod». To je posve razumljivo, «jer su u nekim krajevima sve četničke družine listom prešle k partizanima», a «preko četnika dolazili su partizani do oružja talijanskog podrijetla». Partizanske navale «na pojedina mjesta vršene su uz klicanje kralju Petru II.». Svjestan njegova velikosrpstva, «hrvatski je narod u svojoj cjelini protiv komunizma i partizanstva, jer ljubi svoje narodno ime, odan je djedovskoj vjeri, jer ne će da bude političko, društvovno i gospodarsko roblje klike, koja mu se hoće nametnuti iz redova stranoga naroda». Hrvati, kako ističe pisac članka «Naše patnje», od sviju traže samo to, da im se «prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva» (248).

Sudeći po tomu članku , «Katolički list» je bio protiv bilo čije okupacije Hrvatske. Odlučno je bio i protiv četnika i protiv partizana. Beskompromisno je stajao uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, podupirući Ustaški pokret kao jedinu sigurnu i dosljednu državotvornu snagu u hrvatskomu narodu. To potvrđuje i članak «Značenje vlastite države za narod», koji je nepodpisan, pa pripada uredništvu, a objavljen je 13. srpnja 1944. U njemu se na teoretski način razmatra uloga vlastite, nacionalne države u životu pojedinoga naroda. U razmatranju polazi se od obitelji, pa se tvrdi, da je u naravi «obiteljskoga života usađena težnja za samostalnošću i neovisnošću», zbog čega «nijedna obitelj ne želi skrbnika», nego svaka «hoće sama sobom upravljati». Ono što vrijedi za obitelj, «i još više, vrijedi i za narod, koji i nije drugo nego sad veći, sad manji broj obitelji, povezanih u zajedničku, veliku narodnu obitelj».

Konstatirajući činjenicu, da «u hrvatskom narodu postoji oduvijek živa, budna, nepokolebiva i neslomljiva težnja za samostalnošću i neovisnošću, za državnim vrhovništvom», pisac se pita, «što znači za nas Hrvate naša, hrvatska narodna država», pa odgovara: «U njoj nose svu vlast, pa i najvišu, vrhovničku vlast, naši, domaći, narodni, hrvatski sinovi, koji su kost od naše kosti i krv od naše krvi, koji dišu istim duhom, kojim i narod, i prema tome osjećaju kao i narod i za narod. Prirodni zakon isključuje mogućnost, da bi iskreni narodni rodoljubi kao nosioci vrhovničke vlasti mogli vlast svjesno i hotimično vršiti na štetu svoga naroda, jer bi to značilo raditi protiv samih sebe, ubijati narodni organizam te dosljedno ubiti i sama sebe. Na drugoj pak strani taj isti prirodni zakon vrlo rijedko dopušta toliku širokogrudnost tuđinca nosioca vrhovničke vlasti, da bi nesebično radio za tuđi narod, a pustio s vida svoje osobne probitke i probitke one narodne skupine, čiji je on organski dio». A zatim se navode neka zakonska rješenja, koja su donesena u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za zaštitu hrvatskih nacionalnih probitaka (249). Na temelju toga članka proizlazi, da je «Katolički list» stajao na stajalištu, da je nacionalna nezavisna država, pa prema tomu i Nezavisna Država Hrvatska, zahtjev društvene zakonitosti i pravednosti, pa svako drugo rješenje, dakle i Jugoslaviju, treba odbaciti kao neprirodno i nepravedno. Zbog toga je on i podupirao Ustaški pokret, jer je ovaj bio jedini, koji se je borio za hrvatsku državnu nezavisnost, štiteći uz to dosljedno duhovne, dakle i vjerske, vrijednosti hrvatskoga naroda.

Brojevi «Katoličkoga lista», koji su izlazili u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, pokazuju, da su odnosi između Katoličke crkve u Hrvatskoj, dakle i nadbiskupa Stepinca, i hrvatskih državnih vlasti bili dobri. To potvrđuju ne samo navedeni članci, nego i puno toga drugoga. Pavelićeve su slike sva četiri puta bile objavljene na naslovnoj stranici, čime mu je iskazana iznimna čast. U tomu glasilu zagrebačke nadbiskupije, kojoj je na čelu bio Stepinac, objavljena su Ustaška načela i opširni prikazi Pavelićevih «Strahota zabluda», «Sive knjige» i t.d. Postojanje dobrih odnosa proizlazi i iz nepodpisanoga članka, dakle članka uredništva, «Narod, Crkva i Država», koji je objavljen 12. travnja 1945. prigodom četvrte obljetnice Nezavisne Države Hrvatske, odnosno dvadesetak dana prije njezina sloma, pa predstavlja zaokružen pogled na taj problem. Osvrćući se na povijesna zbivanja, u tomu se članku, sigurno ne slučajno, kaže, da je u Hrvatskoj «oduvijek postojala sloga između crkvene i državne vlasti, a na korist hrvatskoga naroda», pa je zato «Sv. Stolica priznavala, podupirala i branila vrhovništvo hrvatske države u svima zgodama i na različite načine». Ponovno je istaknuto, da je Kraljevina Jugoslavija podržavala «hegemoniju Srba, a prema hrvatskom narodu i njegovoj Katoličkoj crkvi vladala se kao najgora maćuha prema djetetu siročetu». Zbog toga se je hrvatski narod «čvršće priljubio svojoj Crkvi i željno čekao čas svoga oslobođenja u vlastitoj državi». Dana «10.IV.1941. – prije četiri godine – hrvatski je narod ostvario svoju državu», zahvaljujući «žrtvama tisuća najboljih Hrvata, a najviše brigom Poglavnika i ustaškog pokreta». Od toga časa «hrvatski narod – hrvatska država – Katolička crkva na veliki i slavni dan 10.IV.1941. stupiše u čvrstu i srdačnu međusobnu vezu, hvaleći svevišnjega Boga i moleći Njegov blagoslov», pa je hrvatska državna vlast «izdala odmah prikladne zakonske odredbe i provedbene naredbe za suzbijanje različitih poroka i zlodjela i tako olakšala Crkvi rad oko duhovne obnove naroda». Na temelju tih poduzetih mjera hrvatskih državnih vlasti, «brzo se osjetilo, da struji u Hrvatskoj novi duh sveopćega narodnog preporoda: u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti». I «nepravde, godinama nanašane činovnicima, pa i svećenicima, sada su se ispravljale». Nažalost, taj rad je spriječen djelovanjem «vanjskih i nutarnjih neprijatelja, koji su se kao gladni vuci i podmukle hijene bacili na hrvatsku zemlju, da je pale i robe, da kolju i ubijaju». U članku «Narod, Crkva i Država» «Katolički list» se oštro obara na komunizam, a na kraju moli «Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne te skrati dane nevolja i kušnja « (250). Završetak članka pokazuje, da je pisan u apokaliptično vrijeme za hrvatski narod.

Pisanje «Nedjelje»

b) «Nedjelja». Za razliku od «Katoličkoga lista», u «Nedjelji» od travnja 1941. pa do svibnja 1945. je vrlo malo, ako ih uopće ima, ozbiljnijih rasprava o pitanjima crkvenoga ili općenito društvenoga života. Ona je u prvomu redu informativni tjednik, koji obiluje kraćim člancima o radu i pogledima križarske organizacije, ali ima i znatan broj vijesti, koje su sadržajno povezane s Nezavisnom Državom Hrvatskom i borbom protiv komunizma. U nekim brojevima nalazi ih se i po desetak. Zbog toga se sa sigurnošću može tvrditi, da su Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo bez ikakva pridržaja stajali uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, Pavelića i Ustaški pokret i djelatno ih pomagali unatoč izjavi, koja je objavljena 3. kolovoza 1941., «da je križarska organizacija dio Katoličke akcije i nije nikakvo političko društvo, te da nema za cilj politički odgoj svoga članstva» (251). Val oduševljenja, koji je zahvatio i držao gotovo cijeli hrvatski narod, nije mogao ni njih mimoići. To potvrđuju brojni novinski članci iz «Nedjelje», od kojih će se samo neki od njih navesti, ali i druge činjenice.

U članku «Obnovljena je Nezavisna Država Hrvatska», koji je objavljen na naslovnoj stranici 27. travnja 1941., nalazi se Pavelićeva slika i slika ustaške postrojbe, ispod koje piše, da su se «u pratnji Poglavnika dra Ante Pavelića povratili» u domovinu «naši dični ustaše, koji čuvaju stražu na Markovom trgu». Sami pak članak počinje riječima, da je Uskrs 1941. godine bio «za hrvatski narod najsretniji Uskrs, jer nam je donio i Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, koja je na Veliki Četvrtak proglašena u glavnom gradu Zagrebu», a završava poklicima hrvatskomu narodu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku dr. Anti Paveliću (252). Oduševljenjem odiše i članak Marice Stanković, predsjednice Velikoga križarskog sestrinstva, tiskan u «Nedjelji» 4. svibnja 1941. pod naslovom «Ženska omladina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj», u kojemu je napisano: «Imamo je, veliku, Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ljubljenu, najljubljeniju zemlju na svijetu. (...) Hrvatska je slobodna, Hrvatska je nezavisna, Hrvatska ima svoga suverena – Poglavnika dra Antu Pavelića». Jednakom su radošću prožeti i neki drugi prilozi iz istog broja «Nedjelje», kao što su, na primjer, «Okružnica svim hrvatskim križarima», poziv «Svim križarskim bratstvima» i članak «Križari u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj», u kojemu stoji da je ostvarena »težnja mnogih pokoljenja» i da je obnovljena «slobodna i nezavisna Država Hrvatska – na cjelokupnom povijesnom i narodnom području hrvatskog naroda» (253).

Zajedno s oduševljenjem zbog uspostave Nezavisne Države Hrvatske, u mnogim člancima se ističe zahvalnost Paveliću i ustašama, koji su svojom požrtvovnom borbom doveli do toga događaja. U stvari, Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska su dva neodvojiva pojma, pa slaveći Pavelića, iskazuje se odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i radost zbog njezina nastanka, i obratno. U već spomenutomu članku «Obnovljena je Nezavisna Država Hrvatska» navedeno je, da su od onoga časa, kad je «nakon uvođenja diktature u bivšoj i nepovratnoj Jugoslaviji današnji Poglavnik dr. Ante Pavelić otišao u inozemstvo», pogledi «Hrvata bili upereni stalno u tog junačkog borca u tuđini». Prema vlastitomu pisanju, križarska je mladež od samoga početka sa simpatijama gledala na tu njegovu borbu.

U istomu je, naime, broju «Nedjelje» objavljena vijest, da su križari poslali pozdrav Paveliću, u kojemu izjavljuju, da im je neopisivo «veselje i sreća, što ispred Velikog križarskog bratstva i cijele križarske organizacije» mogu «pozdraviti našeg Poglavnika, osloboditelja hrvatskog naroda i osnivača i poglavara Nezavisne Države Hrvatske», sjećajući se pri tomu i svojih žrtava i sastanaka i taborovanja, «kada su mladići u koru drveća urezivali «ŽAP» i kada se na večer pri logorskoj vatri orila pjesma «Vrati se, Ante, Hrvatska te zove!» (254). Križari su i u drugim zgodama isticali svoje zasluge za razvitak Ustaškoga pokreta. Za to im se je pružila prilika i 19. lipnja 1941., kada je Pavelić primio predstavnike Velikoga križarskog bratstva i Velikoga križarskog sestrinstva, koje je predvodio njihov generalni duhovnik dr. Milan Beluhan. Tada ga je u ime svih nazočnih pozdravio Stjepan Ramljak, podpredsjednik Velikoga križaskog bratstva, govorom, u kojemu je, između ostaloga, naglasio, da su križari i križarice obilazili «sela i gradove svih hrvatskih krajeva i u dušama omladine» dizali vjeru i jačali nadu, dok je on, Poglavnik, «iz tuđine teškim radom, žrtvama, ustrajnom borbom» tresao «temeljima krvave Jugoslavije», da bi mu pri kraju izrazio bezuvjetnu odanost križara riječima: «Htjeli bismo, da nas nitko ne nadkrili u ljubavi i odanosti prema Vama, Poglavniče, i prema Hrvatskoj. Htjeli bismo, da Bog usliša naše molitve i žrtve, koje dnevno donosimo pred lice Njegovo, za Vas, za svako djelo Vaše, jer znamo, da ne mislite, ne radite, ne živite za ništa drugo na svijetu, nego samo za svoju Hrvatsku». Pavelić je na to odgovorio, da on zna, da su križari «bili među onima koji nijesu dvojili, među onima koji nijesu sumnjali, među onima koji su radili». To je poznato «i čitavom hrvatskom narodu». Sada nas čeka sve «u hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jedan još – ako se tako može reći – veći, jedan ozbiljniji rad, koji treba mnogo požrtvovnosti i ustrajnosti», jer «ono, što nam je Balkan porušio za ovih dvadeset godina u moralnom pogledu, a da ne govorimo o materijalnom, to je više nego što smo pretrpjeli kroz stoljeća». Stoga križarima, koji su «ne samo formalno, nego i stvarno pokret čisto hrvatski», i u budućnosti zapada «jedan veliki udio u radu oko ozdravljenja hrvatskog života i hrvatskog društva». Nakon ovih govora križarica Ivka Špes predala je Paveliću spomenicu, «u kojoj je u najkraćim crtama prikazan dosadašnji rad križ. organizacije i program za budući rad» (255). Tako je učvršćivana suradnja između Poglavnika, kao državnoga poglavara, i križarske organizacije.

Obilježavanje prve pola godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske i Pavelićeve vladavine «Nedjelja» je obilježila člankom «Pola godine Nezavisne Države Hrvatske 10.IV. – 10.X.1941.», objavljenim na naslovnoj stranici, s Pavelićevom slikom u vojničkoj odori. Kao što je i razumljivo, članak je pisan u slavljeničkom tonu, poetično, počinjući riječima «O sretni dani ostvarenja naših snova, suza, krvi i ideala», nastavljajući tvrdnjom, da je osam stotina godina trebalo «čekati, neumorno raditi, žrtvovati i bezgranično patiti, dok je došla zora velika i sjajna, zora oslobođenja i novog života, zahvaljujući našem genijalnom Poglavniku i njegovim ustašama, suborcima i pionirima žrtava i rada». Ali, uspostava države je tek prvi stadij u izgradnji bolje i ljepše Hrvatske. Staro i bolesno mora se srušiti, a novo zidati i nadograđivati. U tomu su sve oči uprte u Pavelića i nastoji se slijediti njegov primjer. Prema piscu toga nepodpisanog članka, dakle prema samomu uredništvu, «Poglavnik traži obnovu svugdje, solidarnost sviju staleža, k jednom cilju i najvišem zadatku, k sreći i podpunoj slobodi domovine». Postignuta sloboda u vlastitoj nacionalnoj državi mora se braniti, jer «ono što se stvorilo krvlju i žuljevima, ne ćemo dopustiti da se sruši lakomislenošću, zloupotrebama moralnih slabića i nitkova». Svatko mora ispuniti svoju dužnost. «Poglavnik je radio, žrtvovao i patio, on to čini danas, ali zato se nikoga ne lišava jedine dužnosti i najvećeg prava, da se žrtvujemo i radimo za Domovinu, obnovi pojedinca i cijeloga naroda», poruka je članka (256). Za obilježavanje prve obljetnice Nezavisne Države Hrvatske hrvatska je državna vlada pripremila spomen – knjigu, u kojoj su sadržani podaci o postignutim rezultatima u prvoj godini života i rada hrvatske države. O pripremanju te knjige «Nedjelja» je izvijestila već podkraj veljače 1942. člankom «Godinu dana N.D.H.», u kojemu tvrdi, «da je u Poglavnikovoj Hrvatskoj hrvatski narod po prvi puta dahnuo slobodnim životom i u podpunoj slobodi stvaranja u jednoj godini stvorio neprolazno dobro u korist svoju i novoga svijeta, koji je na pomolu i koji se rađa» (257). Kao tjednik za katolički rad, socijalni život i prosvjetu, «Nedjelja» i u članku «Dužnost Hrvata današnjice» ističe sredinom ožujka 1942., da je Gospodin «blagoslovio napore hrvatskog naroda i darovao mu, - baš u vjersko – jubilarnoj godini, baš u osvitku Uskrsnuća sina Božjega, - Nezavisnu Državu Hrvatsku», pa sada «imamo našu upravu, našu vladu, našeg Poglavnika, našu vojsku; na novcima, na zastavi, na uredima je naš grb». Dakle, sad imamo to, «što već osam stotina godina nijesmo imali». Tu državu Bog nam je dao, «ne za to da u njoj bude nered, nerad i grijeh, nego za to da u njoj vlada Njegov moralni zakon, da se poštuju njegove zapovijedi». Stoga «mi moramo svoju dužnost prema našoj mladoj Državi ispuniti, radeći na njezinoj solidnoj izgradnji, unašajući u sva naša djela prije svega moralne vrednote» (258).

Prvoj obljetnici uspostave Nezavisne Države Hrvatske «Nedjelja» je u travnju 1942. posvetila dva članka: «Godišnjica Nezavisne Države Hrvatske» i «Zlatna sloboda». Oba su tiskana na naslovnoj stranici uz Pavelićevu sliku. U članku «Godišnjica Nezavnisne Države Hrvatske» piše, da se je u jubilarnoj 1941. godini ostvarilo «ono što su stoljeća očekivala, ono što su najbolji, najplemenitiji i najveći sinovi Hrvatske željeli». Tada je Gospod ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti «izveo preko čovjeka, kojega je obdario svim potrebnim svojstvima za tako veliko djelo». Taj je pak «čovjek naš dični Poglavnik dr. Ante Pavelić». Poglavnika je «Bog izabrao, da silnom vjerom, koja sve zapreke svladava, da željeznom energijom i ustrajnošću radi u domovini i izvan domovine na oslobođenju, da Hrvat bude svoj na svome» i on je «u tom sa svojim ustašama i uspio». U ovoj prvoj godini slobode «unatoč silnim i upravo neprebrodivim teškoćama Poglavnik vodi i upravlja brodom naše države». On «udara temelje duhovne, političke i ekonomske obnove», pa je zacrtao «jasne smjernice državnog i narodnog naprednog života», a «rad i red postaju geslom naše nove mlade države». Stoga križari poručuju, da su bili i da će ostati «beskompromisni Hrvati» i da će raditi «i moliti za svoju hrvatsku domovinu, za svoj hrvatski narod i njegova Oslobodioca i upravljača» i to će biti njihova «spremnost za dom». Slične su misli sadržane i u članku «Zlatna sloboda». U njemu se kaže, da se konačno dogodilo ono «za čim smo vjekovima uzdisali, za što smo se Bogu molili, oko čega smo neprestano za obilatih 800 godina nastojali», pa»smo mi živući Hrvati – hvala Kristu Bogu i našem Poglavniku – kao dar s neba dobili» upravo to i to baš «u svetoj jubilarnoj svojoj godini». Dobili smo «žuđenu narodnu slobodu», a to je «očito blagodat Providnosti, pred čim stojimo zapanjeni i ushićeni». Sada, kada smo državu stvorili, treba je pravedno urediti, a to hoće i naš Poglavnik. On «sa svojim pomagačima hoće da u slobodi našu mladu državu velikom skrbi moderno uredi, čupajući korov iz naših njiva, a sijući sjeme dobrih ustanova, dostojnih slobodnih naroda» (259). Posebno poštovanje Paveliću je iskazano za njegov imendan 1942. godine.

U «Nedjelji» je 14. lipnja te godine na naslovnoj stranici opet objavljena njegova slika, ispod koje je kratki članak, ispisan velikim slovima, s naslovom «Poglavnikov imendan», u kojemu, između ostaloga, stoji, da je njegovo ime bilo «onaj čarobni zvuk u ušima mladeži, koja je čekala novo, veliko, i koja je vjerovala i znala, da će on to donijeti». I zaista, on se je vratio, «donio je novo, donio je nešto veliko, donio je nešto najveće u prirodnom poredku, donio je slobodu» i ostvario je vjekovnu težnju hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću. Ukazuje se na njegovu skromnost i radinost, pa i sada, «kad je najveći dio težnja hrvatskih ostvario, on radi dalje, radi neumorno, radi najviše», te nam svima pokazuje, da je pravo rodoljublje «u radu i redu, u žrtvi za narod i domovinu». Stoga se upućuje molitva Gospodinu, da «spasi slugu svojega našega Poglavnika Antu» i da mu pomogne, «da dovrši djelo, koje je započeo». Uz molitvu pisac članka, a to je i u ovomu slučaju uredništvo tjednika, obećaje, da će obnoviti «svoju vjernost i svoju neprekidnu spremnost na ustrajni rad, na podnašanje žrtava, jer samo smo tako spremni za dom!» (260). Ni druga obljetnica Nezavisne Države Hrvatske nije ostala nezapažena i neobilježena u «Nedjelji». U članku «Uz drugu godišnjicu Nezavisne Države Hrvatske» od 11. travnja 1943., u sredini kojega je Pavelićeva slika, svečano uokvirena starohrvatskim pleterom, a u pozadini zemljopisna karta hrvatske države, tvrdi se, da je kroz ove «dvije godine naš narod pokazao, da ga ni najveće poteškoće i nedaće ne mogu smesti». To je očito odgovor na pojačanu protuhrvatsku neprijateljsku djelatnost, jer se dalje nastavlja, da su neprijatelji «Hrvatske tražili i traže našu propast, ali u hrvatskom narodu ima još jakih i zdravih snaga, koje se ne daju slomiti». Dakle, na slom države se i ne pomišlja, pa članak završava optimističnim riječima, da smo u svom «radu - kroz minule dvije godine – mnogo postigli, a u budućnosti želimo još više napraviti za Boga i hrvatski narod», jer nam je tu «zadaću namijenio i Poglavnik, obnovitelj Nezavisne Države Hrvatske» (261).

«TRAGIKA PROŠLOSTI – POUKA BUDUĆNOSTI»

Istim duhom je prožet i članak Stanka Dominića, tiskan u srpnju te iste godine pod naslovom «Tragika prošlosti – pouka budućnosti». Iz njega se vidi, da politički položaj hrvatskoga naroda i njegove države postaje sve teži, pa on poziva na zbijanje svih zdravih narodnih snaga i na spremnost na žrtvu, kako bi narodu bila osigurana bolja budućnost. «Prožeti tom sviješću», kaže Dominić, «najbolje ćemo izvršiti sve ono, što od nas očekuje narod, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska» (262). Treću obljetnicu Nezavisne Države Hrvatske «Nedjelja» je popratila prigodnim člankom «Hrvatska država», izišlim u njezinu Uskrsnom broju 1944., opet na naslovnoj stranici. Osjeća se, da u svijetu jačaju političke snage, koje su neprijateljski raspoložene prema hrvatskomu narodu i njegovoj državnoj nezavisnosti, pa se u članku navode pravni argumenti u obranu tih vrijednosti i ističe, da je «nakon stoljetne borbe i napora najizabranijeg dijela naroda za osnovna narodna i ljudska prava» hrvatski narod došao «u mogućnost da na svom narodnom i povijesnom području obnovi svoju Nezavisnu Državu», u kojoj će on biti «gospodar svih duhovnih i materijalnih dobara».

Obnovom hrvatska države «ostvaren je plan želja svakog ispravnog i poštenog Hrvata». Stoga je «neprocjenjiva zasluga oslobodilačke borbe hrvatskog naroda pod vodstvom Poglavnika, da je hrvatskom narodu vraćena njegova državnost, da je hrvatski narod dobio svoje mjesto među narodima i državama cijelog svijeta». Zato se «Nedjelja» sjeća «svih onih boraca koji su svoje živote dali i danas daju za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda» i neka te «žrtve, a među njima i mnogo idealnih križarskih žrtava, budu zalog sretnije i bolje budućnosti hrvatskog naroda i njegove države» (263). Što je vrijeme više odmicalo i hrvatska država dolazila u veću pogibelj, to su oči mnogih Hrvata sve više bile okrenute k Paveliću. On nije bio samo državni poglavar, nego nešto više od toga. Bio je simbol hrvatske državne nezavisnosti. I svi su znali, da hrvatska država s njime ostaje i pada, jer su svi oni, koji su bili protiv njega, ujedno bili i protiv hrvatske države. A svakomu razboritom Hrvatu bilo je jasno, da hrvatski narod nema budućnosti bez hrvatske države. Svrstavanje uz Pavelića bilo je svrstavanje uz hrvatsku državnu nezavisnost. Tu se je radilo o opstanku, sreći i napretku kako sadašnjih, tako i budućih hrvatskih naraštaja. Zato je u «Nedjelji» od 16. srpnja 1944. napisan na naslovnoj stranici upravo onakav prigodni članak pod naslovom «Rođendan našeg Poglavnika», ispod kojega je njegova slika, a ispod slike tekst, u kojemu su i ove misli, pune ljubavi i odanosti prema njemu: «I u današnje teško vrijeme, kad strahote rata pritišću svim grozotama naše duše, našu ljubljenu domaju, mi ne možemo i nećemo, Poglavniče, proći ravnodušni mimo tvoga rođendana. (...) Naša vjera u tebe, Poglavniče, danas je najveća, naša ljubav prema tebi najvruća, naša nada u tebe najživlja i naša hvala najtoplija. (...)

U vatri kušnje i ratnih zala, sve se može ofuriti, sve može nestati i izblijediti, ali vjera u tebe, nosioca naše najveće stvarnosti, hrvatske državne ideje, ne smije i ne će nikad nestati. Bilo je očajnijih časova u povijesti Hrvatske, bilo je tužnijih dana i crnijih slutnja u posljednjih godina robovanja pod beogradskom klikom, pa ipak Hrvati nisu klonuli, nisu se slomili, nisu pali. Došao si ti, najveći sin svoje Hrvatske, davni san povijesti naše, došao si ti svijetla nada na obzorju hrvatskog narodnog života, i ostvario najveći ideal, da budemo svoji gospodari, da budemo svoji domaćini u svojoj kući. Mi znamo da s tim idealom hrvatske države, Hrvati stoje i padaju. Poglavniče, nikad bolje i nikad jasnije nije stajala pred našim očima nužnost i svetost ovog ideala, našeg jedinog narodnog spasa, nego li danas, kada naša Golgota još nije prestala, kada naša krv još je vruća i naše rane još bolno krvare. Danas najočevidnije gledamo ono što je tebi već davno bilo jasno, gdje Hrvati imaju tražiti svoju sreću i svoj spas. Ti si zato najveći što si taj ideal u nama probudio, zato što si taj najveći amanet ostvario, i što ga danas svojim mudrim i dalekovidnim vodstvom držiš i čuvaš kao zjenicu oka svoga. Zato ti ovom prigodom dajemo spremno i iskreno svoje povjerenje, svoju dobru volju, da usčuvamo jedinstveni i pred daljnjim kušnjama i pred novim, obilnijim suzama, vrednote, za koje nikakva žrtva nije preskupa. (...) Govorimo otvoreno, da smo danas s tobom u radu za tvoju, našu i jedinu Hrvatsku» (264). I zaista je «Nedjelja» do kraja ostala uz Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku. To su pokazali zadnji tjedni prije podpunoga sloma hrvatske države. Saznavši za zaključke konferencije u Jalti, kojima su velike sile ( Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika ), u stvari, potvrdile svoje već ranije donesene odluke o obnovi Jugoslavije, a time i uništenju hrvatske državne nezavisnosti, u mjesecu ožujku i travnju 1945. širom tadašnje Hrvatske zaredali su prosvjedni skupovi, o čemu je već bilo govora. To je ujedno bilo vrijeme, u koje je padala četvrta obljetnica Nezavisne Države Hrvatske, pa je obilježavanje te obljetnice bila pogodna prilika, da se zauzme stajalište o budućnosti hrvatske države i digne glas u njezinu obranu. «Nedjelja» je to zaista i učinila 15. travnja 1945. člankom na naslovnoj stranici «Hoćemo Hrvatsku!». Samim tim karakterističnim naslovom i svečanom Pavelićevom slikom ispod njega označen je i njegov bitni sadržaj.

Članak počinje tvrdnjom, da su prošle «četiri godine, odkako je Poglavnikovim radom i ustaškom borbom obnovljena i opet uspostavljena hrvatska samostalnost i državnost». Unatoč svim poteškoćama, s kojima se je susretala u radu, uspjela se je održati pune četiri godine i provesti «brzo i uspješno nutarnju upravu – čvršću i bolju od mnogih predratnih država», čime je hrvatski narod pokazao sposobnost za civiliziran život u vlastitoj državi. On na to ima «i prirodno i povijesno pravo», koje mu «nitko pošten i pravedan ne može poreći». Pri tomu hrvatski narod ne traži ništa tuđe. «Nezavisna Država Hrvatska – to je naše pravo i volja cijeloga hrvatskog naroda», kaže se u članku, u kojemu se ponovno naglašava, da «u ime milijuna hrvatskih srdaca izražavamo pred čitavim svijetom hrvatsku želju i volju: hoćemo Hrvatsku, koju ćemo mi Hrvati izgrađivati i uređivati, da nam bude svima bolja i što draža zajednička Majka i Domovina» (265).

No, nisu križari samo u člancima objavljenim u «Nedjelji» iskazivali svoju odanost Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego su to činili i na razne druge načine. Sa svojih godišnjih skupština i taborovanja slali su Poglavniku «izraze vjernosti i odanosti obećajući da će u radu za vjersko-moralni uzgoj naše hrvatske mladeži biti uvijek za dom spremni», odnosno, pozdravljali su ga i izricali mu «u ime svoje i cijele križarske organizacije neslomivu volju križarske mladeži da nastavi radom na odgajanju zdravih pojedinaca i na taj način najviše doprinese čvrstoj izgradnji svoje Države» (266). Mnogi su se križari odazvali Pavelićevu pozivu i stupili su u ustašku vojnicu ili u Hrvatsku legiju na Istočnom bojištu. «Nedjelja» je donosila interviewe s takvim dobrovoljcima, slike njihovih vojnih postrojbi, njihove borbene pjesme, pozdrave koje im šalje Veliko križarsko bratstvo, a ponekad objavljivala i smrt istaknutih pojedinaca. Ispod pozdrava Velikoga križarskog bratstva s glavne godišnje skupštine održane 29. studenoga 1942. svoj braći križarima, «koji se sada nalaza na vojnoj dužnosti, na bilo kojem od evropskih bojišta», nalazi se slika vojne postrojbe Crne legije, a ispod nje piše, da je «lijepi broj križara iz Bosne pohrlio» u «redove Crne legije». U istomu broju «Nedjelje», na naslovnoj stranici, brod je s mornarima, na kojemu je zastava Hrvatske ratne mornarice, a ispod njega je napisano, da «mnogi križari iz Dalmacije pronose na Crnom moru slavu ratnog stijega svoje domovine». Dakle, na slici je postrojba Hrvatske ratne mornarice na Istočnomu bojištu (267).

«ZADNJA MOJA MISAO JESI TI I DOMOVINA»

Posebno je potresno zadnje, oproštajno pismo hrvatskoga pjesnika Pere Kojakovića, legionara i križara iz Čibače, kraj Župe Dubrovačke, što ga je poslao svojoj supruzi. U njemu taj hrvatski križar – legionar piše:»Ljubljena! Sve ima svoj svršetak. (...) Zadnja moja misao jesi Ti i Domovina. Zadnja želja sretna Domovina i Ti smirena. Tijelo moje ostavljam u dalekoj zemlji, pored brojne braće. Dušu svoju predajem Bogu, s molbom, da mi oprosti grješniku. Srce Poglavniku i Hrvatskoj» (268). Pero Kojaković je poginuo na Istočnomu bojištu, ali ovih nekoliko njegovih riječi jasnije od ičega drugoga govori o odnosu križara prema Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbog takvih je njihovih političkih stajališta znatan broj križara zauzimao istaknuta mjesta u hrvatskomu državnom aparatu, a neki su, kao prof. Ivo Oršanić, bili u samom vrhu hrvatske državne vlasti. I «Nedjelja» je pisala o odlasku pojedinih križara na istaknute političke položaje. Tako ona javlja, da je «predsjednik Velikoga križarskog bratstva dr. Felix Niedzielski imenovan» podžupanom Velike župe Usora i Soli, da je seljak – križar Luka Lešić imenovan doglavnikom Ustaškoga pokreta, pa donosi njegovu sliku, kako na prsima «nosi uz ustašku i križarsku značku» i da je Mira Dugački, poznata križarska radnica i članica vodstva Velikoga križarskog sestrinstva, imenovana zamjenicom Upravnoga zapovjednika Ustaške mladeži «u svim poslovima, koji se tiču organizacije ženske mladeži» (269).

Za razliku od «Katoličkoga lista», «Nedjelja» je malo pisala o gospodarskoj i socijalnoj politici hrvatskih državnih vlasti. Pogrešno bi bilo misliti, da je ona tu djelatnost držala nebitnom. I za nju je bio smisao hrvatske države u ostvarivanju duhovnoga i materijalnog napredka hrvatskog naroda. Zato je člankom «U znaku rješavanja socijalnog pitanja», koji je objavila početkom lipnja 1941. pozdravila Pavelićevu socijalnu politiku. Kaže, da je «naredba Poglavnika dra Ante Pavelića o gradnji obiteljskih radničkih kuća s malim vrtovima naišla na veliko zadovoljstvo hrvatskog naroda, a napose hrvatskog radništva». Njegovim određivanjem svote od sto milijuna dinara ( dinari još nisu bili zamijenjeni kunama- op.I.G.) za tu svrhu «učinjena je velika razlika između socijalne politike bivših jugoslavenskih režima» i «nove hrvatske narodne ustaške vlade» (270).

U «Nedjelji» su objavljeni razni prilozi, kao, na primjer, Ustaška načela, ustaška himna «Puška puca», neki Pavelićevi i Budakovi govori ili njihovi dijelovi, neke zakonske odredbe, Pavelićeva poslanica Hrvatskomu državnom saboru od 23. veljače 1942., deklaracija Hrvatske državne vlade od 8. ožujka 1945. i sl. Svi ti prilozi, kao i Pavelićeva slike na naslovnim stranicama, sami za sebe, bez ičega drugoga, govore o političkim stajalištima toga tjednika.

c) Zaključak. I «Katolički list» i «Nedjelja» su s oduševljenjem pozdravili uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i kroz cijelo vrijeme njezina postojanja podupirali su njezin opstanak, videći u tomu bezuvjetno pozitivnu činjenicu u životu hrvatskoga naroda. Neprekidno su hvalili i slavili dr. Antu Pavelića i Ustaški pokret, koji su izveli čin oslobođenja hrvatskoga naroda, kakvomu nema jednaka u hrvatskoj povijesti. Tako se može pisati samo o onomu, prema kojemu postoje simpatije ili barem normalni ljudski i politički odnosi. O političkomu protivniku, a pogotovo o neprijatelju, tako se ne može pisati. Oba su ta tjednika stajala pod Stepinčevom vlašću. Nekoliko članaka moglo je promaknuti njegovu nadzoru, ali toliki broj nije mogao nikako. Da je to pisanje bilo protivno njegovim pogledima na Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku, imao je i vremena i načina spriječiti ga. Budući da to nije učinio, znači da se je ono slagalo s njegovim pogledima. O protivniku, a osobito o neprijatelju, koji mu radi o glavi, želi ga lišiti slobode, onemogućiti u djelovanju i t.d., ni Stepinac nije mogao misliti onako pohvalno, kako su «Katolički list» i «Nedjelja» pisali o Paveliću. Stoga je to pisanje još jedan u nizu dokaza, da su odnosi između Stepinca i Pavelića u najmanju ruku bili korektni.

STEPINAC PROTIVNIK SVIH ZLOČINA I BRANITELJ SVIH UGROŽENIH OSOBA

U suvremenoj hrvatskoj historiografiji Stepinčeva se djelatnost jednostrano prikazuje. Redovito se govori samo o njegovoj osudi zločina nad Srbima, a posve se prešućuje njegovo mišljenje o srpskim zločinima nad hrvatskim narodom. Da bi se razumjelo njegovo stajalište o tim događajima i ispravno ga se ocijenilo, potrebno je ući u genezu tih zločina, tko je prvi počeo i kako je do njih došlo. Nužno je obraditi barem razdoblje od Prvoga svjetskog rata pa do nekoliko prvih mjeseci, a pogotovo nekoliko prvih tjedana, stvarne uspostave vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

Povijest srpskih zločina nad hrvatskim narodom traje nekoliko stoljeća. Ti zločini su bili intenzivni za vrijeme turskih osvajanja, kada su se predci današnjih Srba, kao neredovite turske čete – martolozi, pojavili na hrvatskomu području. Sa zločinima je nastavljeno i kasnije. Naročito teška i svakovrsna zlodjela počinjena su nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom u razdoblju od jeseni 1914. pa do travanjskoga rata 1941. i u samomu tom ratu, ali i kasnije. Oni su uzrok svakomu zlu, koje se je zbilo u Drugomu svjetskom ratu na hrvatskomu državnom području, kada su pale mnoge nevine žrtve na svim stranama. Stoga je potrebno osvrnuti se malo opširnije na te srpske zločine. Iznijet će se samo jedna vrsta tih zločina: politička umorstva. Kada bi se iznosila i ostala nasilja (batinanja, premlaćivanja, ranjavanja, zatvaranja, pljačkanja i t.d.), trebalo bi napisati cijelu knjigu. Daleka je i pomisao, da će ovdje biti navedena sva politička umorstva. Navest će se samo njihov najmanji broj, a daljim istraživačima se ostavlja, da taj broj točno utvrde. No, i ovaj broj, koji se ovdje iznosi, strašna je optužba srpskih nasilja nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom. Ova umorstva su počinjena nad građanskim osobama ili, manjim dijelom, nad ratnim zarobljenicima i pretežno u mirno vrijeme. Zato se ona ne smiju uspoređivati sa žrtvama počinjenim u ratu. Kao što se svaki glas u tišini, u noći, dalje čuje, tako i svako političko umorstvo u mirno vrijeme ostavlja daleko teži dojam i izazivlje daleko teže posljedice, jer nužno vodi k oružanim sukobima širih razmjera. Razumljivo je, što su ovdje obuhvaćene zajedno hrvatske i muslimanske žrtve. Muslimani su se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a i prije toga, mahom priznavali Hrvatima.

S tadašnjega stajališta muslimanske žrtve bile su ujedno i hrvatske. Muslimanska komponetnta bila je značajna i u Ustaškomu pokretu i u hrvatskim državnim tijelima, pa je ta činjenica imala znatnoga utjecaja na oružane sukobe, koji su se događali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zločine, o kojima se ovdje govori, počinile su srbijanske i jugoslavenske oružane snage i državna tijela (oružništvo, redarstvo), srpske vojne i političke organizacije i skupine te pojedinci, koji su stajali pod njihovim nadzorom i utjecajem. Sami neposredni izvršitelji ovih zločina u preko 95% slučajeva bili su srpske narodnosti. Kako je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvana Kraljevina Jugoslavija, bila u stvari proširena Srbija i sva vlast u njoj nalazila se je u srpskim rukama, to se i zločini počinjeni u njoj s pravom moraju pripisati srpskomu narodu.

Zločini u istočnoj Bosni

U Prvomu svjetskom ratu, u jesen 1914. godine, Srbi su slomili austro-ugarsku vojnu ofenzivu, potisnuli preko Drine austro-ugarsku vojsku, kojom je zapovijedao general Potiorek i provalili u Bosnu čak do Pala, zaprijetivši samomu Sarajevu. Zbog toga je Potiorek bio razriješen dužnosti, a zemaljskim poglavarom Bosne i Hercegovine i vrhovnim vojnim zapovjednikom na srpskomu bojištu imenovan je general Stjepan Sarkotić, Hrvat, koji je proveo reorganizaciju vojske i uz sudjelovanje podmaršala Luke Šnjarića, također Hrvata, potukao Srbe na Romaniji i kod Han Pijeska i potjerao ih natrag preko Drine. Zbog Potiorekova neuspjeha Srbi su četrdesetak dana držali pod okupacijom istočnobosanske kotareve. Za to vrijeme počinili su velike pokolje muslimanskoga građanskog pučanstva, uglavnom staraca, žena i djece. Ragib Čapljić, narodni zastupnik za kotar Rogaticu, u predizbornoj kampanji uoči prosinačkih izbora 1938. tiskao je letak, na kojemu su bile imenom i prezimenom navedene 223 osobe iz rogatičkoga kotara, koje su Srbi u jesen 1914. poubijali, i preko 70 talaca, koje su odveli sa sobom, a koji se nikada nisu kućama vratili. I nitko se nije usudio pobijati istinitost toga popisa, što znači, da je on točan. Djelomičan popis tih žrtava objavio je «Hrvatski narod» krajem svibnja 1941. godine. Dakle, iz toga kotara, u kojemu je tada živjelo oko 16.000 muslimanskih stanovnika, odvedeno je i poubijano oko 300 muškaraca i žena. Sličnu su sudbinu doživjeli i kotarevi Čajniče i Višegrad. Iako Srbima nakon vidovdanskoga atentata na Franju Ferdinanda 1914. godine nije u Goraždu, koje je bilo ispostava kotara Čajniče, ni jedan prozor razbijen ni vlas s glave pala, sve to zahvaljujući gradonačelniku Rašidkadiću i katoličkomu župniku Matišiću, oni su «odmah prvih dana okupacije god.1914. pohvatali 58 najuglednijih muslimanskih građana, većinom nemoćnih staraca i svi oni redom bili su strijeljani i vješani, počevši od hadžija, koji su im bili prvi trn u oku».

Broj žrtava u samomu kotaru Čajniče, premda je on spadao među najmanje kotareve u Bosni, cijeni se na 400 osoba. U višegradskomu kotaru naročito su stradali Rudo i sela oko njega (Sokolovići, Strmica, Šip, Setihovo i t.d.). I tu je počinjen masovan pokolj muslimanskoga življa (271). Dakle, samo u jesen 1914. godine u tri istočnobosanska kotara za vrijeme 40-dnevne srpske okupacije umoreno je blizu tisuću nenaoružanih osoba.

Zločin u Odesi

Ovi zločini su već opisani, ali broj umorenih Hrvata nije utvrđen i znanstveno verificiran. Prije se to nije htjelo, a danas je to teško učiniti. To je i razumljivo, jer je od tada već prošlo devedeset godina, a Srbi i jugoslavenski krugovi svih usmjerenja, kako bi spasili svoje jugoslavenstvo, u čijemu temelju je zločin, kroz cijelo to vrijeme su skrivali, da se je u Odesi nad hrvatskim zarobljenicima dogodio ikakav zločin. Šutke se je prešlo preko saborske interpelacije dr.Aleksandra Horvata i političkih uspomena dr. Franka Potočnjaka. Zato se te žrtve mogu samo približno utvrditi. I to njihov najmanji broj. Temeljni dokument za to je već spomenuta Horvatova saborska interpelacija, tiskana pod naslovom «Grozote u Odesi», iako razni svjedoci zbivanja, koji su u njoj navedeni, pa i sam Horvat, iznose različit broj žrtava. Radi se u stvari o njihovoj procjeni broja žrtava. Na početku same interpelacije Horvat kaže, da su stradali «desetci tisuća hrvatskih vojnika, koje je srbska ruka umorila i bacila u Crno more». Na drugomu mjestu tvrdi, da su srpske legije «bile ništa drugo nego mučilište i pakao za Hrvate i koje su uništile na desetke tisuća hrvatskih sinova, koji su zapali u rusko ropstvo, a čiji roditelji su sigurno izčekivali, da će se vratiti svojim kućama.» Prema Iliji Raškoviću, Stjepanu Ožboltu, naredniku Ivanu Lahu i Slovencu Valenčiću, koji su se vratili iz zarobljeništva, taj broj bi bio nešto manji, jer oni kažu ovako: «Uzalud tisuće (dakle više tisuća – op.I.G.) dobrih matera, vjernih žena i nejake dječice očekuje svoje mile sinove, muževe i oce – hranitelje, oni ostaviše život svoj i svoje kosti po svim stranama velike Rusije. Uzalud ih očekuju, no oni se nikad povratiti ne će. Kad bi Crno more znalo govoriti, samo ono moglo bi Vam reći, kolike je tisuće slovenskih i hrvatskih sinova progutalo.».

Dakle, oni tvrde, da je ubijeno više tisuća, a ne više desetaka tisuća zarobljenika. No, među zarobljenicima je bio određen broj osoba, koje su prihvaćale jugoslavenstvo i zaista dobrovoljno stupale u tzv. srpski dobrovoljački korpus. Ali razočarane i revoltirane srpskim postupcima, brzo su se pobunile i istupile iz toga korpusa, pa su 6. svibnja 1917. u «Slovenskomu jugu», koji je izlazio u Odesi, objavile memorandum, u kojemu se zalažu za federativnu Jugoslaviju i ravnopravnost hrvatskih nacionalnih obilježja sa srpskim. Kasnije su ti zarobljenici u Petrogradu pokrenuli list «Jugoslaviju», u kojemu su 9. srpnja 1917. iznijeli, što su sve vidjeli i doživjeli u srpskomu dobrovoljačkom korpusu. Te pristaše jugoslavenstva tvrde, da je «svake noći bilo nekoliko ljudi tako isprebijano, da su ih drugi dan morali voziti u bolnicu», a «osim toga su svake noći jedan ili dva čovjeka ostali mrtvi, i kako se naknadno saznaje, takvi su mrtvaci bili potajno bačeni u more kraj Odese». Zato su mnogi zarobljenici, silom unovačeni, bježali iz «dobrovoljačkih» odreda, pa su ih hvatali i kažnjavali, kako piše «Jugoslavija», čak i smrtnom kaznom (272).

Budući da je stvaranje dobrovoljačkih odreda u Rusiji započelo u ljeti 1915. i provodilo se sve do ljeta 1917., to je trajalo pune dvije godine, pa možda i koji mjesec dana više, odnosno najmanje 730 dana. Ako je, kako tvrde jugoslavenski izvori, svake noći bio ubijen jedan ili dva čovjeka, onda je za dvije godine bilo ubijeno oko tisuću i sto ljudi najmanje.Ali, prema istim izvorima, bio je veći broj i skupnih strijeljanja, kao, na primjer, na Kuljikovu polju 23. listopada 1916., kada je jedne večeri ubijeno 13 zarobljenika. Drugi izvori masovna strijeljanja još obilnije potvrđuju, pa onaj minimalni broj od tisuću i sto umorenih ljudi treba povećati još za nekoliko stotina. Strijeljane osobe bile su uglavnom Hrvati i Slovenci.

Obzirom na veličinu jednoga i drugoga naroda, Hrvata je moralo biti dvostruko više, pa ih je, prema jugoslavenskim izvorima, u Odesi bilo ubijeno najmanje tisuću. Stoga je realna tvrdnja, da su Srbi u Odesi u Prvomu svjetskom ratu ubili nekoliko tisuća Hrvata, a od jedne tisuće ni jednoga manje. Nažalost, točan broj nikada se ne će saznati.

Hrvati se opiru jugoslavenskoj državi – padaju hrvatske žrtve

Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili Kraljevine Jugoslavije, kako se je ta država kasnije nazvala, nastavljeno je, od prvoga dana, s ubijanjem Hrvata. Ubijani su zbog pjevanja hrvatskih pjesama, izražavanja hrvatske nacionalne svijesti, sudjelovanja u vjerskim svečanostima i hrvatskim kulturnim priredbama, manifestiranja za hrvatsku republiku, zahtjeva za agrarnom reformom, opiranju pljački vlastite imovine, odbijanju služenja jugoslavenske vojske, obrane biračkoga prava, borbe za hrvatsku državnu nezavisnost i tomu sličnih razloga. Ubojstva su se događala u vlaku, na ulici, po selima, u redarstvenim postajama i u zatvorima, pojedinačno i u većim skupinama. Ubijani su seljaci i radnici, ali i politički prvaci i osobe istaknute u kulturnomu, znanstvenom i umjetničkom životu. Nitko nije bio pošteđen pred zločinom srpskih silnika. To je bila sudbina hrvatskoga naroda na cijelomu prostoru od Drave i Mure, na sjeveru, do Jadranskoga mora, na jugu, i od Sutle, na zapadu, pa do Drine i Subotice,na istoku. Tek što je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatski je narod javno pokazao, da ga ne prihvaća, pa su pale prve ljudske žrtve. Dana 5. prosinca 1918., dakle svega četiri dana nakon što je nova država nastala, u Zagrebu su, na Jelačićevu trgu, vojnici 53. pješačke i 25. domobranske pukovnije i građanstvo manifestirali za hrvatsku republiku. Na njih su srpski eksponenti, kao pristaše državne zajednice s Kraljevinom Srbijom, iz zasjede otvorili vatru, pa je tom zgodom ubijeno 18 hrvatskih vojnika i građana (273). Jedan od načina izražavanja nezadovoljstva novom državom bila je dosta raširena pojava odbijanja služenja u njezinoj vojsci, pa su oružnici po selima silom hvatali vojne obveznike, zbog čega je često dolazilo do ubojstva pojedinih seljaka. Tako su u rujnu 1920. godine u selu Sladojevci, blizu Podravske Slatine, ubijene tri osobe: 28-godišnja Jaga Geng, 21-godišnji Đuro Herenča i 18-godišnji Miško Kuzmić, a bilo je i teško ranjenih osoba. Sličan slučaj se je zbio i u okolici Ivanca, u Hrvatskomu Zagorju, gdje su u svibnju 1921. godine zbog istih razloga ubijena dvojica seljaka. Osobito često je bilo izbjegavanje vojne obveze u selima oko Bjelovara, pa i u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Zbog toga su jugoslavenski oružnici i vojska, koja im je pritekla u pomoć, hvatajući te vojne obveznike, ubili u lipnju 1921. u okolici Koprivnice jednoga seljaka, 15. srpnja 1921. Franju Hlopca iz okolice Velike Gorice, podkraj kolovoza 1921. Josipa Marinovića iz Strašnika, kod Petrinje, početkom rujna 1921. Florijana Tepeša i Jurja Tepeša, oba iz Klenovca, kod Varaždina, a podkraj te godine Đuru Strinku i Luku Forgača, oba iz okolice Križevaca, kao i još nekoliko seljaka. U noći između 14. i 15. travnja 1923. u selu Šagudovcu, u općini Gornja Stubica, za vrijeme privođenja vojnih bjegunaca, opet je ubijen jedan seljak, a nekako u isto vrijeme kotarski predstojnik u Novoj Gradišci također je u osobnomu obračunu ubio jednu osobu (274).

Dolaskom u Hrvatsku 1918. godine, srbijanska vojska je započela s batinanjem hrvatskih seljaka, što je vrijeđalo njihov ponos i ljudsko dostojanstvo. Uz to, mnogi ti siromašni seljaci očekivali su, da će vlasti novostvorene države, kao što su i obećavale, provesti agrarnu reformu i osigurati im dovoljno zemlje, kako bi mogli živjeti bez oskudice. No, vlasti su s time oklijevale. Zbog svega toga nastali su prosvjedi i nemiri tih seljaka u Međimurju, Hrvatskomu Zagorju, Slavoniji, Srijemu, okolici Slunja i t.d. Vlasti su na prosvjednike poslale vojsku i oružništvo, koji su oružanom silom gušili prosvjede i nemire i bez suda ubijali hrvatske seljake. Tako je u prosincu 1918. godine u Požeškoj županiji bilo strijeljano nekoliko seljaka. U isto vrijeme u Kašini, kod Sesveta, strijeljan je jedan seljak. S tim zločinima nastavljeno je i u 1919. godini, pa je u selu Maruševcu, kod Čakovca, ubijeno sedam a ranjeno nekoliko seljaka. Poubijano je nekoliko osoba i u selima Jakopovec i Šaulovec, kod Varaždina, u Varaždinskim Toplicama, kod Novoga Marofa, i u drugim selima Hrvatskoga Zagorja, zatim u oklici Slunja, te u selima kraj Osijeka i Vukovara i u vukovarskomu, iločkom i šidskom kotaru (275). Kasnije su jugoslavenske vlasti provodile agrarnu reformu, ali zemlju nisu davali siromašnim hrvatskim seljacima – bezzemljašima, nego solunskim dobrovoljcima i dobrovoljcima u prijašnjim srpskim i crnogorskim ratovima, počevši od 1875. pa dalje, te članovima četničkih organizacija i pristašama režima, u pravilu Srbima i Crnogorcima, koji su se tako naseljavali na hrvatskoj zemlji i mijenjali njezin nacionalni sastav stanovništva (276), u skladu s unaprijed zacrtanom politikom osvajanja hrvatskih područja, a siromašni hrvatski seljaci morali su, u potrazi za poslom, seliti u inozemstvo.

U rujnu 1920. godine vojničke vlasti Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca počele su u Hrvatskoj žigosati podvoznu stoku, koja će u slučaju mobilizacije služiti vojsci. Tako žigosana stoka gubila je na tržišnoj vrijednosti, pa su se seljaci protivili žigosanju. No, vlasti su krenule i korak dalje, te su odmah i oduzimale konje i kola za vojne vježbe. Zbog toga je buknula pobuna seljaka u Velikomu Grđevcu, kod Grubišnoga Polja. Odatle se pobuna širila na kotar Bjelovar, Garešnicu, Kutinu, Čazmu, Sv. Ivan Zelinu, Dugo Selo, Zlatar, Donju Stubicu i, naravno, cijeli kotar Grubišno Polje. U pomoć oružnicima poslana je vojska, da uguši pobunu. Opet se je prolijevala nevina hrvatska krv. Vojska i oružništvo postupili su vrlo brutalno i u gušenju pobune ubili su 15 seljaka, ali je i na strani državne vlasti, dakle vojske i oružništva, poginulo deset osoba. U selu Cerje, u blizini Siska, 13. rujna 1920. ubijen je seljak Mijo Ivančić Bišetin, iako nije sudjelovao u pobuni (277). Na žalost, to nisu bile i jedine hrvatske žrtve, koje su pale u obrani vlastite imovine od jugoslavenskih oružnika. Godine 1921. u Vojnomu Križu, kod Ivanić-Grada, ubijena su tri seljaka za vrijeme pljenidbe njihove stoke (278).

Na izborima vlasti se služe umorstvima

Zbog nasilja i zločina, koje je svakodnevno činila, ta jugoslavenska, zapravo srpska, vlast postajala je sve omraženija u hrvatskomu narodu. Ali njezini nositelji htjeli su je pod svaku cijenu zadržati u svojim rukama, pa su svi izbori, izuzevši možda one iz 1920. godine, bili krivotvoreni i provedeni uz nasilje. Oružjem su rastjerivani predizborni skupovi hrvatskih političkih stranaka, a mnogim izbornicima se nije dopuštalo, da pristupe izborima, pa su opet mrtve padale hrvatske glave. Ti zločini bili su djelo ili oružništva ili ORJUNE (Organizacije jugoslavenskih nacionalista – op.I.G.), omladinske ekspoziture Demokratske stranke. Kao što je poznato, Demokratskoj stranci, do raskola u njoj, stajali su na čelu Ljubo Davidović i Svetozar Pribićević. U veljači i ožujku 1923. ORJUNA je, rastjerujući predizborne skupove Hrvatske republikanske seljačke stranke, ubila po jednoga čovjeka u Crikvenici, u Otočcu, u Senju, u Vrginmostu i na otoku Krku, a na sam dan održavanja državnih izbora 18. ožujka 1923. oružništvo je u Varaždinu ubilo pet osoba (279). Jednako su tako uz nasilje provedeni i izbori 1925. godine. Dana 6. siječnja te godine oružnici su u Ozlju pucali po okupljenomu narodu i ubili jednoga čovjeka, a dvojicu ranili. U Velikomu Trgovišću su na sam dan izbora, dakle 8. veljače 1925., ubili dvije osobe. No, najgore su prošli hrvatski seljaci u Lici. Tu su oružnici u selu Stajnici, kod Jezerana, također na dan izbora, ubili četiri izbornika, među njima i jednoga strarca od 80 godina (280). Prvi izbori nakon proglašenja šestosiječanjske diktature održani su 8. studenoga 1931., ali za njih u hrvatskomu narodu nije bilo nikakvo zanimanje, jer je bila istaknuta samo režimska lista, pa je apstinencija bila vrlo velika, iako se to, možda, ne vidi iz izbornih zapisnika. Glasovanje je bilo javno, a izborni zapisnici su se krivotvorili. Hrvatski je narod odbijao izići na izbore, pa su ga vlasti u mnogim mjestima zbog toga progonile. Takvi progoni bili su učestali naročito u kotaru Benkovac, gdje je u mjesecu studenomu 1931. ubijeno pet seljaka zato, što nisu izišli na izbore (281). No, po zločinima počinjenim u predizborno vrijeme ostat će u hrvatskoj povijesti naročito zabilježeni izbori održani 5. svibnja 1935. Raspisani su tri mjeseca ranije, odnosno 7. veljače 1935. Smrću kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu 9. listopada 1934. počeli su pucati okovi diktature, za izbore se je spremala i Hrvatska seljačka stranka, pa je oživjelo i zanimanje hrvatskoga naroda za njih. Ali, Srbi ni dalje nisu želili ispustiti vlast iz ruku i u zbivanja su se opet upleli oružnici, koji su u Sibinju i u još nekim selima oko Slavonskoga Broda 19. i 20. veljače 1935. ubili 15 hrvatskih seljaka (282). Na tomu se zločinu nije stalo, te se je ubijalo i na sam dan izbora. Seljaci iz Žitnika i Klanca, kotar Perušić, u većoj su skupini 5. svibnja 1935. krenuli u Gospić, da podnesu Okružnomu sudu pritužbu radi krađe glasačkih spisa. Neposredno pred Gospićem zaustavila su ih dva redarstvenika, koji su im rekli, da ne mogu u tako velikom broju ići u grad, nego da izaberu tri izaslanika, koji će u njihovo ime iznijeti pritužbe. Seljaci su ih poslušali. Tek što su se izaslanici udaljili desetak metara od skupine, iz zasjede su na njih zapucali oružnici i ubili Božu Markovića, starca od 78 godina, i Martina Starčevića, a veći je broj seljaka bio teže ranjen (283). Rudolf Horvat i Franjo Tuđman, nezavisno jedan od drugoga, tvrde, da su u ovoj istoj, 1935., godini oružnici «u Primoštenu kod Šibenika izvršili nad hrvatskim pučanstvom pokolj, u kojemu je palo više žrtava», ali o tomu ne navode ništa konkretnije. No, sigurno je, da su oružnici 27. studenoga 1938., dakle samo dva tjedna prije održavanja izbora, u Primoštenu ubili četiri osobe (284).

Umorstva u crkvenim ophodima i na kulturnim priredbama

Ništa što je hrvatsko, jugoslavenskim vlastima nije bilo sveto. Sve su oskvrnuli i krvlju poprskali, uključivši i crkve i vjerske obrede u njima. Dana 12. srpnja 1931. u Omišu se je održavao euharistijski kongres, na kojemu je sudjelovalo 12.000 ljudi. U crkvenomu ophodu (procesiji), predvođenom svećenstvom, vjernici su pjevali hrvatske nabožne pjesme, zbog čega su oružnici pucali po njima i ubili dvije osobe (285). To isto su učinili i u mjesecu srpnju 1933. godine u Splitu, kada su ubili jednu osobu (286). Slično se je dogodilo i u Krušljevu selu, kod Donje Stubice, na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1932. Vjernici su u crkvenomu ophodu nosili hrvatsku zastavu, a oružnici su po njima zapucali i ubili jednoga muškarca i jednu ženu, mnoge su ranili i mnoge kasnije pozatvarali (287). Oružnici su također pucali u crkveni ophod u selu Krstaticama, kod Imotskoga, na blagdan Srca Isusova 28. lipnja 1935., ubivši Milicu Zec Ivanovu i Matiju Ujević, ženu Jozinu, rođenu Pavlinović, zvanu «Raška» (288). Ovim zločinima treba pribrojiti i slučaj, koji se je dogodio u Kravarskomu, kod Velike Gorice, 19. svibnja 1935., kada je nadbiskup Stepinac došao u vizitaciju župe. Odmah po završetku vizitacije i misnoga slavlja, oružnici, iako ničim nisu bili izazvani, pucali su po vjernicima, pa su Đuro Virek i Antonija Jembriš poginuli, a više osoba bilo je teže ili lakše ranjeno. Kad su tako postupali s crkvenim obredima, ne treba se čuditi, što su oružnicima smetale rodoljubne manifestacije hrvatske mladeži svjetovnoga značaja. U Senju je, naime, 9. svibnja 1937. gostovalo hrvatsko pjevačko društvo «Trebević» iz Sarajeva. Na koncert je došla i skupina hrvatskih mladića i djevojaka iz Gospića. Po završetku koncerta Gospićani su se autom vraćali kući. Iako ničim nisu izazivali oružnike, ovi su ih dočekali u zasjedi i po njima pucali te ubili šest mladića i jednu djevojku (289).

POJEDINAČNA I SKUPNA UMORSTVA NA ULICI, U VLAKU, NA GRANICI I SL.

Da se vidi, koliko je za jugoslavensku vlast malo vrijedio hrvatski život, dovoljno je navesti samo nekoliko činjenica. Godine 1919. jedan stražar, Srbin, ubio je u Visokomu, bez ikakva povoda kancelistu Dujmušića i zato je bio osuđen samo na pet mjeseci zatvora (290). Vozeći se 24. srpnja 1921. u vlaku između Sesveta i Zagreba, Rudolf Horvatić, gradski porezni činovnik, rekao je oružniku, Srbinu, Dušanu Kružiću: «Mi smo Hrvati i ostat ćemo Hrvati!». Oružnik je na te riječi zapucao i ubio Zlatka Arnolda, činovnika u banci, a ranio Horvatića i Ivana Kosandu, koji su zajedno sjedili na klupi (291). Ivan Milas zv. Centić iz Zmijavaca, kod Imotskoga, služio je vojsku u Podgorici, u Crnoj Gori, godine 1928., kada je izvršen atentat na Stjepana Radića, pa je upitao: «Zašto su ubili tako dobrog čovjeka?». Zbog toga je i on sam bio ubijen (292). Dana 1. prosinca 1933. jedan poštanski činovnik u Zagrebu vraćao se je Selskom cestom kući i pjevao hrvatsku pjesmu. Susreo ga je redarstvenik i ustrijelio s pet hitaca iz samokresa (293). Odkupna cijena duhana, koji je bio državni monopol, bila je pitanje života i smrti za mnoge seljake u Hercegovini i Dalmatinskoj Zagori. Država ga je odkupljivala po beznačajnim cijenama, pa su mnoge obitelji gladovale. Da izbjegnu glad, neki su ga sadioci krišom prodavali po Bosni i po drugim mjestima. Jedan od takvih bio je i Stjepan Prlić iz Sovića, kod Gruda. No, u Aržanu, na sjeverozapadu Imotske Krajine, dočekali su ga 25. studenoga 1932. u zasjedi financi, bez upozorenja na nj pucali i ubili ga (294). Dosta je siromašnih ljudi iz Hercegovine tako izgubilo život. Božo Raič iz Osmanlija, kod Kupresa, nalazio se je početkom 1941. na odsluženju vojnog roka. Kad se je saznalo, da mu je brat ustaški emigrant, bio je ubijen. Vojska je 2. travnja 1940. bez suda i opravdana razloga ubila i Franju Matoševića iz sela Pokrajčići, kod Travnika (295). Mladoga darovitog hrvatskog književnika Ivu Kozarčanina ubio je stražar na pločniku ispred vojarne u Ilici, u Zagrebu, kada se je noću 4. veljače 1941. vraćao kući (296).

Hrvati su ubijani u skupinama i pojedinačno. Ubijali su ih oružnici, financi, pogranična straža, redarstvenici, ORJUNA, četnici, pa i najviši predstavnici vlasti ili barem drugi po njihovom nalogu i u njihovoj organizaciji. To isto su činili i srpski seljaci i građani, a zato su im izricane minimalne kazne ili uopće nisu bili kažnjavani, što znači, da je iza tih umorstava stajala državna vlast. Umorstva su se događala na ulici, na cesti, na željezničkim postajama, u blizini granice i u parlamentu, dakle svugdje.

Osim već navedenih slučajeva, oružnici su istodobno, što znači na istomu mjestu i u isto vrijeme, poubijali više osoba i to u noći između 11. i 12. svibnja 1919. u Dugoj Resi dvije osobe, 8. rujna 1921. u Klenovcu, kod Pregrade, tri osobe (297), u kolovozu 1932. u Donjoj Stubici dvije osobe, krajem 1932. godine na granici prema Italiji i Mađarskoj pet osoba, između 20. i 28. studenog 1932. u okolici Nina, kod Zadra, tri osobe, u noći između 20. i 21. travnja 1934. na talijanskoj granici Mirka Šimunića i Slavka Boglića, dakle dvije osobe, početkom rujna 1936. u Cugovcu, kod Vrbovca, tri osobe i 24. prosinca 1938., dakle na sam Badnjak, u Mariji Bistrici dvije osobe (298). U Kokincu, kod Bjelovara, 15. rujna 1935. također su pucali po okupljenom narodu i teže ranili dvojicu mladića, koji su od zadobivenih rana ubrzo umrli (299). Dana 1. studenog 1937. u Novomu Gradcu, kod Virovitice, pucali su oružnici i srpski dobrovoljci, koji su tu naseljeni, po hrvatskim seljacima i četvoricu ubili, a mnogo njih ranili (300).

Isto tako počinjena su mnoga pojedinačna umorstva običnih ljudi. U mjesecu studenomu 1918., dok Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca još nije bilo ni stvoreno, pristaše stvaranja te nove države ubile su u Gabeli, kod Čapljine, Mijata Krvavca. Nekoliko dana pred Božić 1918. godine, srpski oružnici u Trebinju usmrtili su oca Vjekoslava – Maksa Luburića (301). S takvom praksom dalje je nastavljeno, umorstva su se redala jedno za drugim, pa su oružnici ubili 22. studenoga 1921. na granici Evu Klapka, koja se je iz inozemstva vraćala u domovinu, sredinom kolovoza 1929. Bartola Vukovića u Brodskomu Varošu, kod Slavonskoga Broda, početkom prosinca 1929. Blaža Đogića u Širokomu Brijegu, 19. travnja 1930. Ivana Štefanića u Vrpolju, kod Slavonskoga Broda, u siječnju 1931. Obrada Pavlovića na talijanskoj granici između Rijeke i Sušaka, u kolovozu 1931. jednoga hrvatskog seljaka iz Lenčaka, kod Lasinja, u okolici Vrginmosta, 18. veljače 1932. Ivu Duševića u Ljupču, kod Zadra, početkom lipnja 1932. Ivana Ereša na granici prema Mađarskoj, u lipnju 1932. Tomislava Čorka u Brdarima, kod Sanskoga Mosta, 9. prosinca 1932. Miru Perkovića u Ljupču, kod Zadra, u prosincu 1932. Milu Korduna u Mumiću, kod Zadra, u siječnju 1933. Šandora Trajbera u blizini mađarske granice, kod Donje Lendave, Međimurje, u travnju 1933. Ružicu Knežević u Perušiću, u svibnju 1933. Petra Grgića u Murvicama, kod Zadra, i Šimu Duševića, također iz okolice Zadra, u lipnju 1933. Rašića u okolici Slavonskoga Broda i 30. ožujka 1934. Matu Keselića u Vrpolju, također kod Slavonskoga Broda (302). Slične zločine činilo je i redarstvo, neposredno ili po plaćenim ubojicama i pogranična straža. Redarstvenici su na zagrebačkim ulicama ubili 22. travnja 1930. Miju Matijaka, a u toj godini to su isto učinili i s Josipom Brezničkim i Ivanom Oreškovićem. Dana 23. srpnja 1932. naručene ubojice lišile su života Josipa Cara u Dužicama, kod Crikvenice. Pogranična straža je ustrijelila 30. travnja 1932. Jakova Peraića u Poličniku, kod Zadra, a u srpnju te iste godine Ivana Kajdu i Pavla Lukača na željezničkoj postaji kod Virovitice, u blizini mađarske granice (303).

Očekivalo bi se, da će slabljenjem diktature nakon marseilleskoga atentata prestati ili biti barem smanjena umorstva Hrvata. Na žalost, to se nije tako brzo dogodilo. Njihov broj je još nekoliko godina ostao nesmanjen. Dapače, moglo bi se reći, da je 1935. godina bila rekordna po broju ubijenih osoba. Osim skupnih umorstava, koja su već navedena, oružnici, a i drugi nositelji srpskoga terora i dalje su ubijali pojedine nevine Hrvate na ulicama, cestama, željezničkim postajama i drugim javnim mjestima. Od njihove zločinačke ruke izgubili su život 5. svibnja 1935., na sam dan izbora, Ivan Veraja u Bijelomu Viru, kod Metkovića, 11. svibnja 1935. Franjo Šoštarić u Selnici, kod Zlatara, u svibnju 1935. Ivan Devija u Dobranju, kod Metkovića, 16. lipnja 1935. na blagdan sv. Trojstva, Luka Kraljević u Majkovima, kod Dubrovnika, u lipnju 1936. Milan Pavelić u Trnovcu, kod Gospića, godine 1936. Pero Prce u Čapljini, 5. srpnja 1937. Ivan Berić u Donjemu Lađevcu, kod Slunja, 1937. godine Josip Dušek u Šibovcu, kod Daruvara, i 13. veljače 1938. jedan mladić u Šibeniku, koji je sudjelovao u demonstracijama protiv Dimitrija Ljotića (304). S oružničkim nasiljem može se povezati i smrt Marka Baričevića iz sela Vagan, kod Lovinca, u okolici Gračaca. Taj je mladić godine 1935. pozvan na odsluženje vojnoga roka. Odlazeći u vojsku, na željezničkoj postaji u Lovincu zapjevao je hrvatsku pjesmu. Oružnici su to dojavili vojnim vlastima. Nekoliko tjedana po dolasku u vojnu jedinicu u Trebinje, Baričević je ubijen i bačen u rijeku Trebišnjicu (305). Godine 1936. nestao je u Zagrebu, gdje je stalno živio, Filip Baričević, također iz okolice Lovinca, koji je već dulje vremena bio pod paskom redarstva, pa je njegovo mrtvo tijelo pronađeno u koritu rijeke Rječine, kod Sušaka, na tadašnjoj jugoslavensko – talijanskoj granici (306). Očito je, da je iza ovoga umorstva, kao i iza umorstva Josipa Cara, stajalo redarstvo.

Nemilosrdnost i cinizam pri umorstvima

U nekim slučajevima jugoslavenske su vlasti pokazivale krajnju nemilosrdnost, okrutnost i cinizam prilikom umorstava. Oružnici su, naime, 4. ožujka 1932. u Lišanima Tinjskim, kod Benkovca, uhitili mnogo hrvatskih seljaka i zadržali ih dulje vremena u zatvoru. Kod kuće su im ostala nezbrinuta, bez hrane, maloljetna djeca. Roditelji su molili vlasti, da ih puste kućama nahraniti djecu. Vlasti im nisu udovoljile molbama, pa je petero djece umrlo od gladi (307). U proljeće te godine u sjevernoj Dalmaciji, a naročito u benkovačkom kotaru, vladala je velika glad. Čuvši za to, u sjevernoj Hrvatskoj se je skupljala hrana za gladnu čeljad u Dalmaciji. Skupljenu hranu su dijelili kotarski i općinski načelnici, ali je nisu davali onima, koji se nisu htjeli upisati u režimsku stranku. Takvima su načelnici govorili :»Crkni!» ili «Neka ti kruha dade tvoj Pavelić!». Neki su htjeli radije ostati bez hrane, pa i umrijeti, nego pristupiti u nehrvatsku stranku.

Zbog toga su u ožujku 1932. u benkovačkomu kotaru umrli od gladi Blaž Savić iz Banjevaca, Nikola Zrilić pok. Mate iz sela Šopota i Mara Troskot udova pok. Mate iz Banjevaca (308). Dana 11. siječnja 1934. u Međimurju, na putu kod sela Kakanj, blizu Mure, oružnici su noću ubili Ivana Vargu iz Donje Dubrave. Te iste noći ubili su u blizini, na cesti, još jednoga seljaka, ali su ga tako izmrcvarili i iznakazili, da ga se nije moglo prepoznati. No, općinske su vlasti u Donjoj Dubravi izdale 3. srpnja 1934. platni nalog, kojim pozivaju Ivana Vargu, sina ubijenog Varge, da pod prijetnjom ovrhe plati naboje, kojima su mu ubili oca (309).

Zločini orjune, četnika, sokolaša i srpskoga pučanstva

O ORJUNI i njezinim zločinima već je bilo govora, pa se ovim želi samo nadopuniti ono, što je do sada rečeno. Osnovana je u Splitu 23. ožujka 1921. pod imenom Jugoslavenska napredna nacionalna omladina. U svibnju 1922. promijenila je ime u Organizacija jugoslavenskih nacionalista, skraćeno nazvana ORJUNA. Stvarno joj je na čelu stajao Svetozar Pribićević, pa je ona i nakon raskola u Demokratskoj stranci ostala uza nj, koji joj je određivao političke ciljeve i osiguravao financijsku pomoć državnih vlasti, a u početku je uživala naklonost i Radikalne stranke. U svomu radu služila se je terorističkim metodama. Zastupala je politiku radikalnoga jugoslavenskog unitarizma i centralizma, pod čime se je u stvari širilo velikosrpstvo. Nastupala je i protiv komunizma, ali ona se je naročito i u prvom redu isticala u gušenju hrvatske nacionalne misli i težnje hrvatskoga naroda za slobodom. Od njezine ruke izgubili su život 1921. iz zasjede Dasović u Otočcu, 14. srpnja 1922. Rudolf Rožić na zagrebačkim ulicama, 1922. Petrović u Dubrovniku, u proljeće 1923. Jure Sočo u Sarajevu, 1923. Marko Grčić u Sinju, 9. studenoga 1923. Marko Ivanković u Dubrovniku, 1924. Rudolf Žličar u Koprivnici i 1927. Grgin u Kaštel – Staromu. U zločinima se je, prema tvrdnjama povjesničara, osobito isticao Berislav Anđelinović, vođa ORJUNE, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji (310).

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature zabranjen je rad svim političkim strankama i udrugama, pa je tako 10. ožujka 1929. raspuštena i ORJUNA (311). Ali je bio odobren rad četničkim udrugama. Četništvo je stajalo na istim političkim stajalištima, na kojima i ORJUNA. Štoviše, mnogi su četnici bili ujedno i članovi ORJUNE ili neke druge srpske nacionalističke organizacije. Formalnim onemogućavanjem rada ORJUNI, četnici su intenzivirali svoj rad, pa i ubijanje Hrvata, iako su to i prije činili. Tako su ubili još 1924. Stjepana Veselića u Osijeku, 28. veljače 1930. godine 72 – godišnjega seljaka Josipa Kolarića na željezničkoj pruzi kod Vrpolja, 25. ožujka 1932. vozača Aljinovića u Stonu, na poluotoku Pelješcu, 1932. godine Jozu Olujića u Opancima, kod Imotskoga, 20. studenoga 1932. Ivana Domitrovića u njegovoj kući u Mađarskoj, u prosincu 1932. Antuna Vereša u selu Čantoviru, u Bačkoj, 1933. godine Pavla Perkovića u selu Perkovići, kod Slavonskoga Broda, 1. kolovoza 1934. Ivana Kovačevića u selu Otočkomu, kod Bosanskoga Broda, u kolovozu 1934. Augustina Franića u Sukošanu, kod Zadra, u kolovozu 1934. Josipa Szaboa u selu Horgaču, u Bačkoj, u noći između 26. i 27. kolovoza 1935. Nikolu Kosanovića, općinskoga bilježnika u Drežnik – gradu, kod Slunja, početkom kolovoza 1935. Janka Vedrinu, župnika u Bučici, kod Gline, 9. travnja 1936. Karla Brkljačića, narodnoga zastupnika, i Marka Uzelca u Trnovcu, kod Gospića, i 12. srpnja 1936. Blaža Krtalića u Mostaru. U Kerestincu, kod Samobora, četnici su 16. travnja 1936. izazvali oružani sukob sa seljacima, u kojemu su ubijena tri seljaka, ali je zaglavilo i nekoliko četnika. No, nisu zločine nad hrvatskim narodom činili samo četnici, nego i članovi «Jugoslavenskoga sokola», pa i sami nositelji državne vlasti i članovi režimskih političkih stranaka. U svibnju 1933. srpski sokolaš, inače sin upravitelja pošte, ubio je u okolici Benkovca seljaka Bekavca. Iste te godine u Starim Perkovcima, kod Slavonskoga Broda, Petar Rusić, član režimske Jugoslavenske radikalno – seljačke demokracije, ubio je Pavu Birtića. Vlahović, tajnik općine u Postirama, na otoku Braču, ubijen je 13. siječnja 1936. po nalogu načelnika te općine (312).

Na žalost, Hrvate su ubijali i obični srpski seljaci i građani. Nije, doduše, isključeno, da su neki od tih ubojica bili i članovi neke četničke ili slične organizacije, ali javno nisu istupali u njihovo ime. Od ruke običnih srpskih seljaka i građana izgubili su život 16. kolovoza 1919. Pajo Brkić iz Svetoga Roka (313), godine 1919. Andrija i Đuro Matić, oba iz Dubljana, kod Ravna, u istočnoj Hercegovini, a u noći između 1924. i 1925. godine Janko Marić iz Gornjih Dubrava, kod Stoca (314), u proljeće 1933. Stojilović iz sela Oreškovice, u kolovozu 1934. Valentin Rosulja (315), 3. siječnja 1935. Šime Đuričić u Gornjoj Garešnici, kod Garešnice, 8. siječnja 1935. Blaž Perić u selu Rujani, kod Livna, 13. siječnja 1935. Mijo Račić u Vilić – selu, kod Požege (316), u jesen 1935. Mile Crnković – Šnajder na lijevoj strani ceste Udbina – Donji Lapac (317), u noći između 27. i 28. prosinca 1935. Slavko Adžija i Petar Brečić u Donjoj Glavini, kod Imotskoga (318), na Božić 1936. Ilija Petrić Žaja u Udbini (319), godine 1936. Miško Perić u Stocu, a Stjepan Dadić u Kuršumliji, u Srbiji, gdje je bio u službi kao oružnik, 1938. Pero Konjevod iz Hutova, kod Čapljine (320) i 18. listopada 1939. u Kusonjama, kod Pakraca, Pero Vrtar iz Španovice (321).

Umorstva u oružničkim i redarstvenim postajama

Unatoč svim progonstvima i krvnim žrtvama, koje je prinosio, hrvatski se narod nikada nije mirio sa srpskom tiranijom niti joj se je pokoravao. Zbog toga su mnogi hrvatski rodoljubi bili zatvarani. U oružničkim i redarstvenim postajama i zatvorima bili su strahovito mučeni, pa su neki pod mukama i umrli, a neki su opet, izišavši na slobodu, umrli u bolnici ili izvan bolnice od posljedica mučenja. O tim strašnim mučenjima postoje brojna svjedočanstva (322). Po okrutnosti je naročito bio poznat dr. Janko Bedeković, šef zagrebačkoga redarstva.

Mučenjima su podlegli i umrli godine 1921. Milan Galović u zatvoru, 26. svibnja 1926. Ivan – Iko Jelić, otac dr. Branimira Jelića, u zatvoru, u svibnju 1929. Josip Zrnek u zagrebačkomu redarstvu, u veljači 1931. Bošnjaković iz Đakova u zagrebačkomu redarstvu, u lipnju 1931. Josip Nagy iz Ferdinandovaca, kod Đurđevca, u zagrebačkomu redarstvu, u studenomu 1932. Luka Devčić u zatvoru, u prosincu 1932. Šime Grgić iz okolice Zadra u zatvoru, u prosincu 1932. Mišura iz okolice Benkovca u zatvoru, 11. ožujka 1933. Antun Ivanov u oružničkoj postaji u Preku, na otoku Ugljanu, 14. ožujka 1933. Cvjetko Nižić u zatvoru u Preku, godine 1933. Mijat Elić u zatvoru u Šibeniku i u rujnu 1934. Ivan Lučić u zatvoru na Sušaku. Poseban je postupak bio s Josipom Poropatom, koji je u veljači 1931. ubijen u zatvoru zagrebačkoga redarstva, pa su ga mrtva bacili s III. kata u dvorište, kako bi to ubojstvo prikazali kao samoubojstvo. Od posljedica mučenja u oružničkim ili redarstvenim postajama, odnosno u zatvoru, umrli su izvan postaje, odnosno zatvora i to u travnju 1931. Zvonimir Topolnik u Livnu, u travnju 1931. Ante Pavelić, seljak iz Bosanskoga Broda, u emigraciji, u rujnu 1931. dr. Šušnjar, odvjetnik, u Sarajevu, 17. veljače 1931. Đuka Ilijanić iz Bistre, u Bolnici « Milosrdnih sestara « u Zagrebu, 10. kolovoza 1931. Ilija Petranović u Novoj Gradiški, godine 1931. Ivan Jedlička u Virovitici, u listopadu 1932. Pečnikar, godine 1932. Frković u Benkovcu, u rujnu 1933. Ivan Barač iz Ražanca, kod Zadra, u bolnici u Zemuniku, godine 1933. Blaž Vukutin u Pakoštanima, kod Biograda na moru, na Uskrs 1934. Ivan Šarić iz Zemunika, kod Zadra, u bolnici u Zemuniku i 23. listopada 1934. Dragutin Perčec u Valpovu (323).

Srpski teror provodio se je i nad komunistima. U Vukovaru je 1. siječnja 1921. ubijen Stjepan Supanc, kada je bježao pred redarstvom, da ga ne uhiti. Pogotovo su za njih bile katastrofalne prve tri godine diktature, kada je bilo likvidirano više njihovih najistaknutijih prvaka. Tako su ubijeni podkraj travnja 1929. Đuro Đaković i Nikola Hećimović nakon mučenja na zagrebačkom redarstvu, 27. srpnja 1929. braća Mijo i Slavko Oreški u Samoboru pružajući odpor redarstvu, da ne budu uhićeni, 31. srpnja 1929. Pajo Marganović nakon okrutnoga mučenja na zagrebačkomu redarstvu, 2. rujna 1929. Josip Hauka nakon okrutnoga mučenja na osječkomu redarstvu, 14. kolovoza 1930. Josip Kolumbo i Pero Popović – Aga u Zagrebu prigodom uhićenja, a podkraj te godine i Božo Vidas – Vuk. Te godine ubijen je i Ivan Šarić, a 14. kolovoza 1931. od posljedica dugoga tamnovanja umro je u Zagrebu Zlatko Šnajder. Da ne padne redarstvu u ruke, godine 1929. Janko Mišić je počinio samoubojstvo. Međutim, redarstvo je i ovdje pokušalo zavarati javnost, pa je prikazalo, da su i Pajo Marganović, Josip Hauka i Pero Popović – Aga počinili samoubojstvo, iako ih je ono ubilo, a Hauku je uz to mrtva bacilo kroz prozor, da prikrije svoj zločin (324).

Umorstva hrvatskih političkih prvaka i ustaša

Ali te velikosrpske vlasti nisu se zadovoljile s likvidiranjem «običnih» ljudi, nego su posegnule za ubijanjem najistaknutijih ličnosti iz hrvatskoga javnog života, misleći da će tako obezglaviti i pokoriti hrvatski narod. Zbog toga su organizirale atentat, u kojem su 20. lipnja 1928. u beogradskoj Narodnoj skupštini ubile Pavla Radića i dr. Đuru Basaričeka, hrvatske narodne zastupnike, i teško ranile Stjepana Radića, tada neospornoga vođu hrvatskoga naroda. Od posljedica zadobivenih rana Radić je umro 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Zatim je slijedilo umorstvo dr. Milana Šufflaya, istaknutoga pravaša i svjetski poznatoga albanologa, u Zagrebu noću između 18. i 19. veljače 1931. godine, pa pokušaj umorstva dr. Mile Budaka, poznatoga hrvatskog književnika i pravaškoga političkog prvaka, u Zagrebu 7. lipnja 1932., te umorstvo Josipa Predavca, podpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, pred njegovom kućom u Dugom Selu 13. srpnja 1933. i dr. Ive Pilara, književnika, sociologa i političara, u njegovu stanu u Zagrebu podkraj 1933. godine, a Javor je, neprestano mučen i zlostavljan, umro u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici 26. ožujka 1936. godine (325).

Atentat na Stjepana Radića i njegove zastupničke drugove i Javorova smrt odnijeli su za sobom još nekoliko mladih hrvatskih života. Na vijest o atentatu u Zagrebu su već 20. lipnja 1928. izbile žestoke demonstracije, koje su se nastavile i nekoliko idućih dana. Redarstvo je protiv demonstranata upotrijebilo vatreno oružje i ubilo trojicu hrvatskih mladića (Krešimira Jerbića, Vladimira Majcena i Đuru Bjeloša). Tako je postupilo i prilikom demonstracija na desetu obljetnicu nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1928., kada je ubilo Stanka Petrića. Suprotno tvrdnjama Bosiljke Janjatović i Franje Tuđmana, koji, ne mogavši se osloboditi komunističke indoktrinacije, lipanjske demonstracije pripisuju komunistima, sve te demonstracije, pa i lipanjske, organizirala je nacionalno orijentirana hrvatska mladež, u kojoj su pravaši igrali prvorazrednu ulogu (326). Demonstracije su izbile i odmah nakon pogreba Stjepana Javora u Zagrebu 30. ožujka 1936. Redarstvo je i ovoga puta pucalo po demonstrantima, pa je teško ranilo u trbuh Dragutina Kraljića, 17 – godišnjeg radnika, koji je od posljedica ranjavanja sutradan umro (327). Jugoslavenska vlast je u krvi ugušila iskazivanje poštovanja hrvatskim mučenicima. U Bosanskomu Brodu su 20. lipnja 1932. priređene zadušnice za Stjepana Radića i ubijene mu sudrugove, na kojima je bio nazočan velik broj hrvatskih seljaka. Poslije mise klicalo se je «Slava mučenicima!» i «Živila Hrvatska!». Kotarski načelnik je pozvao oružnike, koji su pucali po narodu i ubili Stjepana Matkovića i još dvije osobe (328).

Hrvatski narod nije mogao mirno podnositi ove zločine, koji su se nad njim svakodnevno činili. Organiziran je Ustaški pokret, koji je poveo borbu za nezavisnu hrvatsku državu. U toj borbi mnogi su Hrvati ginuli. Zbog ustaške djelatnosti bili su obješeni 11. kolovoza 1931. u Beogradu Ivan Rosić iz Prvče, kod Nove Gradiške, 25. rujna 1931. u Zagrebu Marko Hranilović i Matija Soldin, oba iz Zagreba, 21. travnja 1934. Franjo Zrinjski iz Gornjega Ladanja, kod Varaždina, te 12. svibnja 1934. u Beogradu Petar Oreb iz Vele Luke, na otoku Korčul, i Josip Begović iz Suhoga Polja, kod Virovitice. Drugi su pali u borbi ili su nakon mučenja bez suda strijeljani. Stjepan Devčić iz Lukova Šugarja, kod Gospića, poginuo je u Velebitskomu ustanku 14. rujna 1932., a Ivana Gabaja iz Hlebina, kod Koprivnice, koji je prevozio ustaše preko granice u Mađarsku, na Janka Pustu, oružnici su nesmiljeno mučili i iznakazili u oružničkoj postaji Gola, a onda izveli vani i 4. travnja 1933. ustrijelili. Pokopan je u Hlebinama uz grob svoga ustaškog suborca Franje Mraza, koji je prije njega, boreći se za iste ciljeve, poginuo (329).

Prema nekim statistikama, u okolici Nina, dakle na zadarskomu području, oružnici su od 1925. do 1932., znači za sedam godina, ubili 63 hrvatska seljaka s obrazloženjem, da se je radilo o krijumčarima, a pravi je razlog njihova ljubav prema Hrvatskoj i ništa drugo (330). Na temelju svih navedenih činjenica sa sigurnošću se može tvrditi, da je broj političkih umorstava Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji prelazio četiri stotine. Ali, kada bi se provela temeljita znanstvena istraživanja na cijelomu hrvatskom narodnom prostoru, ta bi brojka vjerojatno bila znatno premašena. Kako je bilo strašno srpsko nasilje, pokazuje slučaj Vladimira Bogovića, gradskoga činovnika u Karlovcu. Zbog njegova hrvatskoga uvjerenja državna ga je vlast tako progonila, da se je 14. veljače 1933. ubio (331)

Muslimanima vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i ubijaju ih

Srpskoj mržnji, zločinima i poniženju naročito je bilo izloženo muslimansko pučanstvo. Ni kao ljude nisu ih držali sebi ravnima, a kamoli da bi im priznavali ista građanska prava. O političkim pravima nije moglo biti ni govora. Tu okrutnu stvarnost najbolje ocrtava slučaj Mehmeda Pavice iz Rogatice. Dana 13. studenoga 1918. u gostionici, u Rogatici, sjedila su dva srpska časnika. Po običaju, u gostionicu je htio ući i Pavica, ali ga je konobarica otjerala riječima: «Turčine, za tebe ovdje nema mjesta!». Kad je on ipak htio ući, časnici su pozvali u pomoć gardiste, koji su ga uhitili i u zatvoru nemilosrdno zlostavljali. Treći dan je Mehmed Pavica od udaraca u zatvoru umro (332). Naročito je bio težak muslimanski položaj do 1928. godine. Srbi i Crnogorci su ih tukli , pljačkali i ubijali na svakomu koraku. Te zločine je u pravilu činilo obično stanovništvo, a državne vlasti su preko toga šutke prelazile i tako te zločine odobravale. Pri tomu se je sa srpske i crnogorske strane isticalo, da je to osveta bivših kmetova prema svojim feudalnim gospodarima za zlodjela, što su ih ovi prije toga činili njima. No i Hrvata je bilo kmetova, ali nema dokaza, da su i oni muslimanskomu pučanstvu činili bilo kakve zločine. Dapače, i sami su bili objekt srpskih i crnogorskih zločina. Osim toga, u istočnoj je Hercegovini najviše stradalo muslimansko seljaštvo, koje nikada nije bilo u položaju feudalnoga gospodara (333). Sve to pobija srpsko – crnogorsku tvrdnju o osveti bivših kmetova svojim feudalnim gospodarima, pa se uzroci ovim zločinima nalaze u višestoljetnoj mržnji prema muslimanskomu življu i težnji osvajača, da ih potjeraju s njihovih ognjišta.

U ovim zločinima stradavalo je cijelo muslimansko pučanstvo, ali najviše u istočnim bosanskohercegovačkim kotarevima i u Sandžaku. Naravno, ovdje se ne uzimaju u obzir Albanci i Turci. O tim stradanjima su Svetozaru Pribićeviću, ministru unutarnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u više navrata upućivane predstavke, kojima se je tražila zaštita ugroženim osobama (334), ali zaštite i pomoći nije bilo. Zbog takvoga ponašanja državne vlasti Mehmed Spaho, predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije, pisao je 14. listopada 1919. nekomu svom prijatelju: «Još ni jedan ubojica, pljačkaš, zločinac koji je zlodjelo počinio na muslimanima nije kažnjen. (…) A ako musliman ili katolik pokušaju da se brane od napadaja pravoslavnih onda se autoritet državne vlasti javlja u punoj snazi i zatvaraju se dužni i nedužni « (335). Dramatičan položaj muslimanskoga življa od samoga postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ponukao je njegove i vjerske i političke prvake, da mu, obavještavanjem o tomu položaju svjetske i domaće javnosti, pokušaju pružiti zaštitu. U razgovoru, što ga je vodio 1919. s francuskim novinarom Charlesom Rivetom, a ovaj ga objavio u novinama «Le temps» 1. travnja 1919., hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, reis – ul – ulema Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, izjavio je:» Hiljade ljudi ubijenih, 6 žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilance za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali služiti svom dušom». Jugoslavenske su vlasti na Čauševića vršile pritisak, da povuče tu izjavu, ali je on to odbio učiniti (336). Na sjednici Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu, Spaho je 28. rujna 1920. izjavio, da je na području Jugoslavije ubijeno blizu 2000 muslimana. Iako tu izjavu vladajući krugovi nisu demantirali, Atif Purivatra misli, da je pretjerana (337).

Masovni i brutalni zločini nad muslimanskim pučanstvom

O stradanjima muslimanskoga pučanstva između 1918. i 1928. pisao je 1941. «Sarajevski Novi list» u članku «Lice i naličje 1918. godine», koji je izlazio u desetak nastavaka. Ističući, da se radi o sumarnim, dakle odprilike navedenim brojkama, o zločinima u Sandžaku piše :» Tako se znade, da je samo u bjelopoljskom okrugu ubijeno oko šest stotina najuglednijih muslimana na očigled njihovih žena i djece. U Plavi, Gusinju i Rugovi nije uopće ostala živa nijedna muslimanska duša. Ljudi, žene, djeca, sve je poubijano i poklano. U ostalim mjestima Sandžaka poubijano je također oko sedam stotina muslimanskih duša. Ta ubojstva i umorstva vršena su na najzvjerskiji način, bacanjem u vatru i drugim najsurovijim metodama, kakve se od vandala ne pamte na našim stranama» (338). Ove izjave i članci govore samo o strahovitim zvjerstvima, što su nad muslimanskim pučanstvom počinjena u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali se na temelju njih ne može ni približno utvrditi broj ubijenih na području Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Čauševićeva i Spahina izjava se odnose na vrlo kratko vremensko razdoblje. Uz to, Spahina se izjava, a vjerojatno i Čauševićeva, odnosi na sve muslimanske žrtve u novostvorenoj državi, dakle i na Albance i na Turke, što nije predmet ovoga istraživanja. «Sarajevski Novi list» obuhvaća, doduše, razdoblje od deset godina, ali navodi samo masovne muslimanske žrtve u Sandžaku, dok takvih podataka za Bosnu i Hercegovinu nema, iako baš tu živi glavnina muslimanskoga pučanstva. Osim toga, sve su brojke, koje se navode u spomenutim izjavama i člancima, dadene sumarno, odprilike, pa se postavlja pitanje njihove upotrebljivosti. Stoga se za sada valja zadovoljiti samo s djelomičnim utvrđivanjem muslimanskih žrtava u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, s navođenjem i nekih konkretnih imena, gdje je to moguće, vodeći računa, da je broj žrtava puno veći, na što upućuju i spomenute izjave i članci.

Prema Atifu Purivatri, do srpnja 1926. u pograničnim krajevima Hercegovine, dakle u kotarevima Trebinje, Bileća i Gacko, ubijeno je 126 osoba, uglavnom muslimanskih seljaka (339). U literaturi se konkretno navodi, da su s toga područja ubijeni, a u nekim slučajevima zaklani, pa čak i na komadiće sasjeckani, krajem 1918. Salihaga Glavović i sin mu Ibrahim, na kućnomu pragu u selu Hrupjelama, kod Trebinja, 10.travnja 1919. težak Avdić i jedna djevojka iz njegove kuće u Skotićima, kod Bileća, 6. svibnja 1919. sedam braće Tanovića u selu Lipik, kod Gacka, u rujnu 1919. trgovac Arif Babović usred Bileće, 12. listopada 1919. supruga Derviša Idriza iz Prijevoja, kod Bileće, pri kraju jeseni 1919. dva brata Salkovića iz Lastve, kod Trebinja (340), 2. srpnja 1920. četiri muslimanska težaka u selu Pađani, kod Bileća, godine 1920. dvije osobe u Orahovcu, kod Trebinja, 25. listopada 1921. Salko Mehić iz Zagradaca, kod Gacka, 27. rujna 1924. Bećir Bajramović, Salko Zećo, Halil Ćatović i Asim Halkija u kotaru Bileća i 11. kolovoza 1925. tri Talovića i 2 Memića, dakle ukupno pet osoba, u selu Bahori kod Gacka. Osim toga, navode se još po tri neimenovane osobe iz kotareva Bileća i Gacko, koje su ubijene 1919. godine. Srpski povjesničar Savo Skoko priznaje, da je od 1918. do 1924. ubijeno osam nevinih muslimana iz sela Borča i Bahori, kod Gacka. Na žalost, ubijanje je nastavljeno i u drugoj polovici 1926., pa je početkom srpnja 1926. u planini Kobilja glava ubijen Hamid Hebib iz Cernice, kotar Gacko (341).

No, nije ubijano muslimansko pučanstvo samo u kotarevima Trebinje, Bileća i Gacko. Ubijano je i u drugim dijelovima Hercegovine. Tako su, na primjer, ubijeni 17. travnja 1919. Mujo Burek za vrijeme večernje molitve (akšama) u džamiji u selu Kapavici, kod Ljubinja, godine 1920. u Novomu Dubu, kod Nevesinja, jedna osoba, u Kruševljanima, kod Nevesinja, jedna osoba i u Tomislavgradu, u sudnici, jedna osoba, a početkom srpnja 1926. u planini Sitnica, selu Vilogorac, općini Vlahovići, kotaru Ljubinje, tri brata Ćesića. Ubojstava je bilo, čini se, i na području kotara Konjic (342).

U raznim predstavkama, kojima se muslimanski prvaci obraćaju državnim vlastima za zaštitu, redovito se spominju ubojstva i to ne samo aga i spahija nego i muslimanskih težaka, dakle ljudi koji žive od rada svojih ruku. Ta ubojstva ne spominju samo reis – ul – ulema Čaušević i prvaci Jugoslavenske muslimanske organizacije nego i osobe iz muslimanske sredine, koje se deklariraju Srbima. O tomu pišu i sve muslimanske novine, bez obzira na njihovo političko usmjerenje. Kao područja na kojima se događaju ta umorstva naročito se navode rogatički, kladanjski i sarajevski kotar, ali isto tako i kotarevi Travnik, Prijedor, Sanski Most, Visoko, Brčko, Zenica i cijelo područje Bosne uz granicu sa Srbijom (343). Iz toga se vidi, da su umorstva muslimanskoga življa u cijeloj Bosni bila česta i uobičajena pojava. Ta umorstva započela su čim je srbijanska vojska stupila u Bosnu. U tom smislu već je opisan slučaj Mehmeda Pavice iz Rogatice. Prema izvješću Kotarskoga poglavarstva u Foči, od studenoga 1918. pa do polovice 1920. među pograničnim pučanstvom poginulo je od razbojničkih ruku šest muslimana (344). Svih tih šest osoba sigurno je s područja kotara Foče, jer je nezamislivo, da bi poglavarstvo toga kotara raspolagalo brojidbenim podacima o ubijenim osobama s cijelog pograničnog područja od Trebinja do Bijeljine, pogotovu kad se znade, da je u tomu razdoblju samo od Foče do Bijeljine ubijeno više osoba. Naime, ubijeni su u prvoj polovici 1919. Mehaga Gačanin, predsjednik općine u Prači, kod Rogatice, na pravoslavni blagdan Duhova 1919. Mehmed Ćurovac iz Rogatice, a 1920. godine jedna osoba u Šadićima, kod Foče, dvije osobe u Vakufu, kod Foče, jedna osoba u Zvorniku i jedna osoba u Bijeljini (345). Ovomu popisu treba dodati više puta spominjanog Mehmeda Pavicu. U to isto vrijeme od srpske ruke su umoreni u travnju 1919. Mustafa Šahbegović u okolici Sarajeva, u prvoj polovici 1919. Pemba Novaković i Hankija Hadžić, obje s Glasinca kod Sarajeva, i 11. kolovoza 1919. Atif Grbo, također iz okolice Sarajeva, a 1920. godine u selu Djeli, kod Prijedora, dva muslimana. Dana 8. veljače 1925. oružnici i četnici ubili su Begana Bešlića u selu Gračanici, kotar Visoko (346).

Tragedija varošice Šahovići i ostali zločini

Posebna tragedija zadesila je u noći između 9. i 10. studenoga 1924. godine Sandžak. Tada je oko 2 000 naoružanih Srba napalo muslimanska naselja Šahoviće i Pavino Polje. Sa zemljom su sravnili Šahoviće, a poklali nekoliko stotina muških i ženskih, starih i nejakih osoba. Prema zagrebačkomu «Novom listu», ubijeno je preko 300 muslimana, a bilo je slučajeva, «gdje su uz oca i majku poubijali i po sedmero nejake dječice» (347).

Žrtve srpskoga nasilja nad muslimanskim pučanstvom zabilježene su i u zapadnoj Bosni. Godine 1920. naoružani srpski seljaci iz Glinice, predvođeni pravoslavnim popom, napali su muslimansko stanovništvo u Pećkoj, u okolici Cazina i ubili jednu osobu. Početkom 1928. u Bosanskomu Novom usmrtili su Avdu Tatlića i H. Muhameda Memića, a polovicom listopada te iste godine, na zboru Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke u Cetingradu, kod Slunja, Mehmeda Redžića i Asima Grahovića (348).

Umorstva muslimanskoga življa nisu prestala ni nakon proglašenja šestosiječanjske diktature. U lipnju 1929. sarajevsko redarstvo je tako zlostavljalo Husniju Čengića, da je od zlostavljanja umro, a onda su ga mrtva bacili s četvrtoga kata, kako bi njegovu smrt prikazali kao samoubojstvo. U Vitezu, kod Travnika, 22. prosinca, također 1929. godine, četnici su ustrijelili Avdu Ibrakovića. Smrt Huseina Bulića je sinteza smrti predhodne dvojice. Njega su trojica četnika napala i ranila, a iza toga je zatvoren i mučen u sarajevskomu redarstvu, gdje je u noći između 18. i 19. kolovoza 1934. od mučenja umro (349). Ovim nisu prestali srpski zločini i mržnja prema muslimanskomu pučanstvu. Za cijelo vrijeme trajanja Kraljevine Jugoslavije držalo ih se je nepoćudnim i protudržavnim elementom. U siječnju 1940. Bajo Stanišić, kasnije poznati četnički zapovjednik, u Trebinju je sastavio tzv. puk pete kolone, u kojemu su 95% vojnika činili muslimanski mladići iz hercegovačkih kotareva, pa ga je po najvećoj hladnoći u nezagrijanim vagonima uputio prema mađarskoj granici. Pet vojnika se je smrzlo i umrlo na putu od Trebinja do Bosanskoga Broda, a preko pedeset teško bolesnih bilo je smješteno u osječku bolnicu, od kojih su mnogi kasnije pomrli (350). Dakle, srpske su vojne vlasti i na taj način ubijale ljude.

SRPSKI ZLOČINI OD POČETKA TRAVANJSKOGA RATA 1941. DO USPOSTAVE VLASTI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Koliko god se je hrvatski narod u mjesecu travnju 1941. veselio nad raspadom omrznute mu Jugoslavije i proglašenja, nakon 839 godina, podpuno slobodne i nezavisne hrvatske države na cijelomu hrvatskom povijesnom i narodnom području, ipak je imao razloga i tugovati. Baš u tomu mjesecu Srbi su počinili grozne zločine prema hrvatskomu pučanstvu, iako ničim nisu bili izazvani, naravno, ako težnju za slobodom ne smatramo izazovom. Te zločine činili su na raznovrsne načine.

a) Ubijanje Hrvata u vojsci i na bijegu iz vojske. Jugoslavija je bila protuprirodna tvorevina i tamnica hrvatskoga naroda. Zato je Hrvati u travanjskomu ratu nisu ni htjeli braniti nego su bacali oružje, dezertirali iz jugoslavenske vojske i bježali svojim kućama, a Srbi i Crnogorci, htijući ih zadržati, dočikali su ih u zasjedi i ubijali. U tomu su sudjelovali i komunisti (351). Tako su, između ostalih, ubijeni u mjesecu travnju 1941. na Kosovu Mitar Dubelj iz Kijeva Dola, kod Ravna, a na Arslanagića mostu, kod Trebinja, Ivan Štironja iz Aladinića, kod Stoca, Niko Goluža iz Rotimlje, kod Stoca, i Andrija Raguž – Gunjinović iz Stoca. Ferdinand Petrlić iz Stoca je kao pričuvni časnik služio vojsku u Jajcu, ali su ga jugoslavenske vlasti ubile 14. travnja 1941. Slična sudbina zadesila je Vidu Raguža – Marijanovića, također iz Stoca. On se je kao pričuvnik odazvao pozivu državnih vlasti, da služi vojsku u Trebinju, no ubrzo je pronađen mrtav u rijeci Trebišnjici (352). Pri pokušaju bijega iz jugoslavenske vojske ubijeni su kod Skadarskoga jezera Ivan Zelić iz Teskere, kod Ljubuškoga, i to 4. travnja 1941. i Franjo Dodig iz Zvirića, kod Ljubuškoga, točno neustanovljenoga dana u mjesecu travnju 1941. godine. Kao pripadnik jugoslavenske vojske ubijen je 14. travnja 1941. kod Skadra Ante Mišetić iz Grabovnika, kod Ljubuškoga, ali se u izvorima ne navodi od koga ni pod kakvim okolnostima. Za Ivana Zelića se čak tvrdi, da je stradao od talijanske ruke. Ali Talijani nisu mogli imati nikakva razloga ubijati bjegunce iz jugoslavenske vojske, jer im je to dezertiranje bilo od koristi. Dana 4. travnja 1941. godine još nisu ni započela neprijateljstva između tih dviju vojski, pa Talijani tada ne bi ni ubijali jugoslavenske vojnike, bez obzira bili im to koristilo ili ne bi. Dezertiranja hercegovačih Hrvata iz jugoslavenske vojske, koja se je nalazila na području Crne Gore, bila su česta, a često su ih Srbi i Crnogorci zbog toga i općenito zbog njihova protujugoslavenskoga stajališta ubijali. Zato se sa sigurnošću može tvrditi, da su i Ivana Zelića i Antu Mišetića, kao i ostale navedene osobe, ubile jugoslavenske vlasti pri pokušaju njihova bijega iz jugoslavenske vojske. Uostalom, Nikolu Jelčića iz Stubice, kod Ljubuškoga, četnici su kao jugoslavenskoga vojnika uhitili, mučili i ubili u Goraždu u mjesecu travnju 1941. To isto su učinili i s Filipom Erešom iz Radišića, kod Ljubuškoga, također jugoslavenskim vojnikom, u Crnoj Gori istoga mjeseca 1941. Na albanskoj granici prilikom bijega iz jugoslavenske vojske lišen je života 14. travnja 1941. Mijo Gadže iz Hardomilja, kod Ljubuškoga, a četnici su u Crnoj Gori umorili Peru Borasa i Jozu Kravića, obojica iz Hardomilja, i to Borasa 10. travnja 1941., a Kravića također u travnju te godine, ali se ne zna točno kojega dana (353). Na žalost, to nisu bile i jedine hrvatske žrtve, koje su pale u Crnoj Gori.

General Ljubomir Novaković, tvrđavni zapovjednik Trebinja uoči travanjskoga rata 1941., uhitio je 14. travnja te godine njemačkoga državljanina Dorschnera i prof. Selesina, akademskoga slikara, Slovenca, koji su živjeli u Trebinju, i pod oružničkom pratnjom ih je poslao u Nikšić. Zahvaljujući rasulu jugoslavenske vojske i oružniku, koji ih je pratio, uspjelo im je pobjeći. Vraćajući se vlakom od Nikšića prema Trebinju, u blizini željezničke postaje Petrovići, koja se nalazi u Crnoj Gori nešto prije crnogorsko-hercegovačke granice, vidjeli su «trideset i šest poredanih lokava ljudske krvi – nedaleko kojih se nalazio svjež humak – kao zajednička grobnica hrvatskih vojnika preostalih od Stanišićeve ( Bajo Stanišić – op.I.G. ) 61. pješačke pukovnije, koji su po njegovoj naredbi dan prije poubijani» (354). Ovim nisu iscrpljena umorstva hrvatskih vojnika u Crnoj Gori. Talijanski su časnici «nedaleko Skadra našli dva lješa», a njihovim pregledima «ustanovili su da se radi o dvojici hrvatskih vojnika, u čijim džepovima su nađene hrvatske zastave s rodoljubnim nadpisima». Prema dokumentima, «za jednog je ustanovljeno da se zove Ilija Delić», ali se ne zna odakle potječe, a za drugoga se predpostavlja, da je «bio namješten u željezničkoj službi, i to u Medjeđi», kod Rogatice, ali mu se ime nije moglo utvrditi. U džepu mu je «pronađeno pismo upućeno bratu Iliji, koji je služio u zrakoplovstvu». Zaključak je, da su po svoj prilici «ova dva vojnika ubijena od četnika ili od srpskih vojnika» (355).

No, hrvatski vojnici, mobilizirani u jugoslavensku vojsku, ginuli su i u drugim mjestima bivše Jugoslavije, ali se u znanstvenoj književnosti ne navodi od koga i zbog čega. Od većega broja takvih slučajeva, ovdje će se posebno istaknuti Petar Jukić zv. Kičić iz Runovića, kod Imotskoga, Jure Prusac zv. Juka iz Podrujnice, kod Metkovića, Petar Jerković iz Krvavca, u blizini Metkovića, i Petar Jerković iz Kule Norinske, također iz okolice Metkovića (336). Petar Jukić je poginuo 8. travnja 1941. kod Maribora, Jure Prusac 17. travnja 1941. u Čačku, a oba Jerkovića u Mostaru točno neustanovljenoga dana u mjesecu travnju 1941. U Mariboru se 8. travnja 1941. nisu vodile nikakve borbe. Jugoslavenska se je vojska raspadala i povlačila pred Nijemcima, dezertiranja su bila masovna i grad je bez borbe pao u ruke njemačkih oružanih snaga (357). Dakle, Petar Jukić nije poginuo u borbi s njemačkom vojskom. Nije bilo nikakve borbe s Nijemcima ni oko Čačka 17. travnja 1941. Već prije su jugoslavenske vlasti predložile primirje na svim bojištima, a 17. travnja su podpisale akt o kapitulaciji (358). Dakle, ni Jure Prusac nije poginuo u borbi s ratnim protivnikom. Kao i na ostalomu hrvatskom narodnom području, tako su se i u Primorskoj armijskoj oblasti, koja je imala sjedište u Mostaru, raspadale jedinice jugoslavenske vojske. Hrvati su ih napuštali, a u njima su ostajali Srbi, Crnogorci, komunisti i po koji hrvatski jugoslavenski zanešenjak. Do 11. travnja 1941. svu vlast u toj oblasti, osim u Mostaru, preuzele su ustaše. Za Mostar su se vodile borbe između ustaša i te jugoslavenske, a stvarno srpske, vojske. Ta vojska je nemilosrdno ubijala svakoga, tko je bio za hrvatsku državu. To je životom platio i podnarednik Tikveš, po vjeri musliman. Kako mu se je postrojba raspala, i on je otišao kući. U Mostaru ga je na ulici 13. travnja 1941. susreo poručnik jugoslavenske vojske, inače Crnogorac, koji je zatražio razjašnjenje, zašto se nalazi na ulici. Tikveš mu je odgovorio, da se je vojska raspala i razišla svojim kućama i «da nema više što da služi» u toj vojsci, a on se je «zakleo na vjernost poglavniku Hrvatske dr. Paveliću». Čuvši te riječi, poručnik je u Tikveša ispalio tri revolverska hitca i ovaj je ostao na mjestu mrtav (359). Nema nikakva opravdana razloga ni sama pomisao, da se ova dva Jerkovića nisu svrstala na istu stranu, na koju i cijeli hrvatski narod i da njihov ubojica ne potječe iz iste sredine, iz koje je i ubojica podnarednika Tikveša. Stoga se sa sigurnošću može tvrditi, da su Petar Jukić, Jure Prusac, jedan i drugi Petar Jerković i podnarednik Tikveš žrtve srpskoga zločina.

Normalno je bilo, da su se ljudi vraćali svojim kućama, kad im se je vojna jedinica raspala. Nitko pošten i razborit, bez obzira na njegovo političko uvjerenje, nije smio tomu ništa zamjeriti. Ali u nekim mjestima Srbi su i takve osobe dočikali i ubijali. Jedna od takvih njihovih žrtava bio je Benjamin Petrinov iz Kukljice, kod Preka, na otoku Ugljanu. Po raspadu njegove vojne postrojbe, nesretni Petrinov se je pješice vraćao kući, pa je 14. travnja 1941. prolazio kroz Golubić, kod Knina. Saznavši da je Hrvat, Srbi su ga ubili iz puške, bajunetom su mu izvadili srce i raskomadali ga, a onda zakopali (360). Nikola Došen iz naselja Alanak, kod Gospića, vraćao se je iz vojske u Otočcu u mjesecu travnju 1941. Prolazeći kroz Divoselo, mjesni Srbi su ga uhvatili i nakon zvjerskoga mučenja ubili (361). Milan Lapić iz Čitluka, kod Sinja, razvojačeni jugoslavenski vojnik, nije se htio u travanjskomu ratu boriti za Kraljevinu Jugoslaviju, pa su ga četnici kod Knina ubili (362). Jure Franić iz Rudopolja, kod Gračaca, nakon rasula jugoslavenske vojske vraćao se je kući vlakom od Knina u mjesecu travnju 1941., ali su četnici napali vlak i njega ubili (363). Oružnički kaplar Jovo Bulajić, Srbin iz Sopja, kod Podravske Slatine, kratko vrijeme iza raspada Kraljevine Jugoslavije i uspostave Nezavisne Države Hrvatske ubio je oružničkoga podnarednika Matu Majetića i kuharicu Jozefinu Plavšek u Tiškovcu, kod Donjega Lapca, s kojima je bio na službi u oružničkoj postaji u tomu mjestu (364).

b) Bune i ustanci protiv srpske vlasti. Zbog zločina, što ih je nad njim permanentno činila, i prirodne težnje za državnom nezavisnošću, hrvatski narod nikada nije doživljavao Jugoslaviju kao vlastitu državu. Zato je s radošću dočekao priliku, da u travanjskomu ratu 1941. zbaci sa sebe srpski jaram i uspostavi Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uz ostale zločine, srpski vojnici i četnici su u tomu ratu rušili mostove na rijekama i druge javne objekte i tako hrvatskomu narodu nanosili štetu. Čuvajući od njihova razaranja mostove na Dravi i htijući ih razoružati, u sukobu s četnicima i srpskim vojnicima u Osijeku su i njegovoj okolici ( u Čepinu i u Tenji ) 10. i 11. travnja 1941. izgubili život Ivan Balaž, Miroslav Exinger i Zvonimir Bunek, a smrtno su bili ranjeni Ivan Angebrandt, Marko Marić i Ivan Ribarić. Od posljedica ranjavanja Angebrandt i Marić su nakon nekoliko dana umrli, Ribarićeva sudbina za stanovito vrijeme bila je nepoznata, ali nema sumnje da je i on, nalazeći se u srpskim rukama, bio je naime zarobljen, doživio istu sudbinu. Srpski vojnici i četnici pokazivali su prema svojim zarobljenim protivnicima krajnji sadizam. Buneka su, na primjer, «izboli noževima i izrešetali puščanim tanetima» (365). U Ludbregu su srpski vojnici 10. travnja 1941. godine htjeli srušiti željeznički i kolni most preko rijeke Bednje, koja protječe kroz samo mjesto. U tomu su ih pokušali spriječiti Pavao Fotak, Ivan Grabarić i Vinko Zdelar. Grabarić i Zdelar bili su zarobljeni, a Fotak je ubijen (366). Podravina je među prvima bila na udaru srpskih vojnika i četnika. Odmah u početku rata napali su Virje, kod Koprivnice. U obrani toga mjesta svoj su život dali 9. travnja 1941. Đuro Nožar i Petar Ciganović (367). U travanjskomu ratu, na cijelomu svom području, hrvatski narod je razoružavao srpsku vojsku i uspostavljao tijela hrvatske državne vlasti. Pri tomu su padale ponegdje i ljudske žrtve. U takvomu podhvatu u Bosanskomu Brodu su 11. travnja 1941. ubijeni ustaša Jozo Marić i s njim još tri osobe (368). Pri pokušaju razoružavanja četnika, pozivajući ih na predaju, u Banjoj Luci je tih dana ubijen mladi radnik Salih Gazić, pa je tako i u tomu gradu pala žrtva za slobodu hrvatskoga naroda (369).

Bjelovarski ustanak je najznačajniji podhvat s hrvatske strane, koji je predhodio proglašenju Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu 10. travnja 1941. Započeo je u noći između 7. i 8. travnja 1941. u Velikomu Grđevcu pobunom 108. pukovnije. Umjesto da ide na ratište prema Dravi, ta pukovnija se je vratila prema Bjelovaru. Njoj su se pridružile 40. i dio 42. pukovnije. Dana 8. travnja one su ušle u Bjelovar i zauzele vlast u njemu, pa je bjelovarski gradonačelnik dr, Julije Makanec u popodnevnim satima toga dana proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. No, do ostvarenja toga cilja nije došlo bez borbe, a u toj borbi pale su hrvatske žrtve. Naime, toga dana, 8. travnja, u Bjelovar je teretnim autom kao predstraža ušlo pet vojnika iz 108. pukovnije. U zasjedi su ih dočekali srpski oružnici i na licu mjesta ubili Ivana Haniša i još jednoga vojnika, čije je ime ostalo neutvrđeno, a trojicu su teško ranili i zarobili. Ranjenike su nemilosrdno mlatili kundacima, teško ih vrijeđali i odveli u svoj vojni stožer, gdje su ih položili na slamu i ostavili bez liječničke pomoći (370). Kakva je bila dalja sudbina tih ranjenika, ostalo je nepoznato. No, neki ranjeni vojnici 108. pukovnije nalaze se na popisu umrlih u bjelovarskoj bolnici, pa se postavlja pitanje, nisu li to upravo ti ranjenici, koji su zarobljeni 8. travnja. Sutradan, 9. travnja, u Hrgovljanima, rubnom dijelu Bjelovara, čuvali su stražu Đuro Matijašić i sedamnaestgodišnji gimnazijalac Milan Baćani. Opazivši, da im ususret iz Bjelovara juri osobni automobil, skočili su preda nj, da ga zaustave i pregledaju. U automobilu su bili srpski časnici, koji su jureći na njih bacili bombe, a Matijašić i Baćani ostali su na mjestu mrtvi (371). U isto vrijeme četnici i srpski vojnici činili su strahovite zločine nad nenaoružanim hrvatskim pučanstvom u Bjelovaru i njegovoj okolici. U javnosti se osobito spominje masakriranje 11 hrvatskih seljaka, što se dogodilo 10. travnja 1941. u bjelovarskim selima Kapeli i Donjim, Srednjim i Gornjim Mostima. Prema podacima, što ih je predstojništvo gradskoga redarstva u Bjelovaru 30. travnja 1941. dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, na bjelovarskomu području je od 9. do 29. travnja 1941. od srpske ruke ubijeno 28 osoba, koje su sve, osim dvojice, navedene imenom i prezimenom (372). Ali, taj popis je nepodpun i u nekim pojedinostima netočan. Tako, na primjer, Ivan Haniš i njegov sudrug nisu poginuli 9. 4. nego 8. 4. 1941. godine. Kao žrtve srpskoga zločina, iz popisa su izostavljene vojne osobe: Milan Devčić, pripadnik 108. pukovnije, ubili ga četnici u Gornjim Zdelicama, kod Bjelovara, 8. travnja 1941.; Vjenceslav Pohunek, rođen u Lamincu, kod Čazme, vojnik, umro u bjelovarskoj bolnici od posljedica ranjavanja 10. travnja 1941.; Ivan Novaček, vojnik 108. pukovnije, rođen u Garešnici, ranjan u borbi, umro u bolnici u Bjelovaru 14. travnja 1941.; Dragutin Farkaš, rođen u Novom Marofu, vojnik 108. pukovnije, i Dragutin Torkoš, rođen također u Novom Marofu, redarstvenik, obojica umrli u bjelovarskoj bolnici 23. travnja 1941. Ni popis masakriranih seljaka u Kapeli i Mostima nije podpun. Manjkaju Ivan Blažeković i Stjepan Ružman. Blažeković se je, napustivši jugoslavensku vojsku, vraćao kući u Moste. U selu Zrinski Topolovac uhvatili su ga četnici i zaklali. U kući Stjepana Ružmana vojska je pronašla skrivene Boltu Pavlovića, Ludviga Rupića i Stjepana Hercega. Zbog toga je Ružmana tako pretukla, da je od posljedica toga prebijanja nakon nekoga vremena umro. Oba ova događaja, i s Blažekovićem i s Ružmanom, zbila su se oko 10. travnja 1941. Ovim nisu iscrpljene žrtve srpskoga nasilja nad nenaoružanim pučanstvom na bjelovarskomu području. Dana 9. travnja 1941. u Rovišću, kod Bjelovara, srpski su vojnici ubili Milicu Prelec. Sutradan 10. travnja, četnici su u su u šumi Bedenik, kod Bjelovara, umorili Melkiora Novaka iz Klokočevca, također kod Bjelovara. A 25. travnja 1941. ubijen je u Paulovcu, kod Bjelovara, Stjepan Žegarac. U Kapeli su srpski vojnici počinili još jedan okrutan zločin. Dana 9. travnja 1941. susreli su na cesti seljakinju Mandu Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili su joj trbuh i iz nje izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli (373). Tako su srpski vojnici i četnici do kraja mjeseca travnja na bjelovarskomu području umorili 40 osoba, a dalja se istraživanja nastavljaju, pa bi ta brojka mogla biti i veća.

U vrijeme ovih dramatičnih zbivanja na bjelovarskomu području izbila je pobuna i u Dinarskoj diviziji, koja je u prvim danima travanjskoga rata krenula iz Sinja preko Dinare prema Sarajevu. Na čelu pobune bio je pričuvni satnik dr. Milan Luetić iz Župe Biokovske, kod Imotskoga, inače po zanimanju najprije sudac pa zamjenik državnoga odvjetnika. On je zajedno s dr. Edom Bulatom i dr. Antom Luetićem činio vodstvo Ustaškoga pokreta u Dalmaciji. Posebno je bio zadužen za vojne poslove toga pokreta. Pobuna, do koje je došlo, bila je unaprijed pripremljena. Saznavši da se priprema, komunisti su o tomu izvijestili zapovjedništvo divizije (374). Time su oslabili učinak pobune, ali je nisu mogli spriječiti. Dok se je vojska odmarala na Bilomu Brigu, kod Vagnja, prijevoja preko Dinare između Sinja i Livna, došlo je do sukoba između Luetića i pukovnika Rašovića, zapovjednika njegove, 13., pukovnije. Luetić je tom zgodom izjavio, da ne odobrava postupke toga pukovnika i«da on kao Hrvat ne može to podnijeti», te «odkazuje ovim časom poslušnost njemu i srpskoj komandi». Na te riječi Rašović je potegao samokres, da ubije Luetića, ali je ovaj bio brži, aktivirao je bombu i bacio je među srpske časnike, pa su dvojica poginula, a Rašović je, prema jednima, bio teže ranjen, a prema drugima, također je poginuo. Dok se je vraćao svojoj jedinici, Luetića je dočekao u zasjedi jedan srpski narednik i ubio. U borbi, koja se je razvila između srpskih i hrvatskih vojnika, Luetićevih pristaša, poginuli su na hrvatskoj strani Ivan Šamija iz Lovreća, kod Imotskoga, te Josip i Marko Burazin, oba iz Labina, kod Splita (375). Je li još tko poginuo, bilo s hrvatske, bilo sa srpske strane, ne zna se. Ali Dinarska divizija se je raspala i bila je onesposobljena za borbu. No, sporan je nadnevak ove pobune i Luetićeve smrti. Nedjeljka Luetić – Tijan, Milanova sestra, Vjekoslav Vrančić, Tomislav Jonjić, Drago Gizdić i još neki pisci pišu, da je to bilo 10. travnja 1941. Ivan Rojnica kaže, da je to bilo 9. travnja. Ante Luetić, Milanov suradnik i suborac, tvrdi, da se je sve to dogodilo 8. travnja. Milanova obitelj ( supruga, roditelji, brat i sestra ) po naravi stvari najbolje je mogla znati, kada se je taj događaj zbio. U matičnim knjigama umrlih kao dan smrti upisan je 10. travnja. Prema osmrtnici objavljenoj 12. travnja 1941. u splitskim novinama «Novo doba», Luetić je poginuo 10. travnja. Dakle, sa sigurnošću se može tvrditi, da se pobuna u Dinarskoj diviziji i pogibija Milana Luetića i njegovih suboraca dogodila 10. travnja 1941. godine.

U sličnim su okolnostima hrvatske žrtve padale i u nekim drugim mjestima. U Crikvenici su prilikom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i uspostave hrvatske državne vlasti poginuli Petar Milutin Kvaternik, pričuvni bojnik, inače brat Slavka Kvaternika, i Slavko Pipinić, pričuvni nadporučnik. U Mostaru su se vodile teške borbe sa srpskim snagama, pa je u toj borbi 11. travnja 1941. smrtno stradao Zvonko Primorac i još nekoliko hrvatskih rodoljuba. Istoga dana su u sukobu s četnicima u Doboju izgubili život Alija Salihkadić i nekoliko njegovih suboraca (377).

c) I iz zrakoplova ubijaju hrvatske civile. Videći da su nepoželjni u hrvatskim krajevima, srpski vojnici su činili teške zločine nad hrvatskim civilnim pučanstvom. Ubijali su nemilosrdno muško i žensko, staro, mlado i nejako. Činili su to iz zraka i sa zemlje. Jedan od uzroka takvomu divljaštvu prema narodu, koji im do tada u povijesti nikakvo zlo nije nanio, bio je i sastav te vojske. Ona se je sastojala od sedam armija, a u svakoj armiji bila je po jedna bojna četnika. Časnički kadar bio je posve pod utjecajem četnika i prožet njihovim duhom. To četništvo sadržavalo je u sebi sve ono najmračnije, što se je kroz povijest nataložilo u srpskomu narodu. Takvi su vojnici bombardirali mirna hrvatska sela. Dana 12. travnja 1941. bombama iz zraka zasuli su Donje Vinjane, kod Imotskoga, i ubili Ivana Bušića, Jakova Bušića ( dijete od 9 godina ), Matu Bušića i Stipana Bušića (378). Sutradan, dakle 13. travnja, bombardirali su rubni dio Ljubuškoga, zvani Predgrađe, i ubili Nikolu Paradžika iz Predgrađa, Stanka Šarca iz Radišića i Stanka Vukojevića iz Šipovače, sve civilne osobe (379). Još veću tragediju doživjela je Požega i njezina okolica u mjesecu travnju 1941. godine. Dok su ljudi još spavali, srpski vojnici i četnici sa zemlje, a jugoslavenski zrakoplovi u niskomu letu iz zraka zasuli su je bombama. U tomu divljačkom napadaju izgubili su život Jelka Slavina, Franjo Svoboda, Jozefina Svoboda, Marija Buček, Josip Svoboda, Venceslav Šmit, Mato Prepelac i mldb. sin Mate Prepelca (380). Tako je ubijeno osam nevinih osoba.

d) Sve u krvi od hrvatskoga sjevera do juga. Kako su se povlačili s hrvatskoga područja, srpski vojnici i četnici ostavljali su za sobom leševe i zgarišta. U Peterancu, kod Koprivnice, 9. travnja 1941. ubili su, kako svjedoči tadašnji župnik Mijo Jurić, pet osoba, među kojima i Stjepana Mesaroša iz Trojeglave, kod Bjelovara, i zvonara Ledinskoga, dok ostaloj trojici imena nisu poznata (381). Ni drugi dijelovi Podravine nisu prošli bez žrtava i stradanja. Od srpskih zločina život su izgubili 9. travnja 1941. Ivan Hampovčan iz Sedlarice, kod Pitomače, okolica Đurđevca, oko 10. travnja 1941. jedan mladić i jedna djevojčica, imena nepoznata, u Virovitici, 8. travnja 1941. Mijo Vujić iz Sopja, općina Čađavica, kod Podravske Slatine, 10. travnja 1941. Julijana Horvat iz Kozica, kod Podravske Slatine i odmah iza 10. travnja 1941. Đuro Bušleta iz Humljana, općina Čačinci, kod Orahovice, a u zagrebačkoj bolnici je 17. travnja 1941. umro dr. Aleksandar Belobrk, odvjetnik, od posljedica ranjavanja kod Varaždina (382).

Na udaru srpske soldateske i četnika osobito se je našla Slavonija. U Đakovu su srpski vojnici 11. travnja 1941. topovskim hitcima oštetili đakovačku katedralu i ubili Pavla Jurkovića, općinskoga ovrhovoditelja, i poštara Milana Laboša, te dva vojnika, nepoznata imena, od kojih se je jedan vraćao kući nakon što mu se je jedinica raspala. Ubili su također i Lazara Barbasovića, Hrvata iz Manđelosa, kod Srijemske Mitrovice, koji je služio u jugoslavenskoj vojsci, ali nije htio pucati u nenaoružane ljude. Kao taoce, odveli su sa sobom dr. Pavla Loebla, liječnika, i Mirka Vinkovića, općinskoga službenika, i još nekoliko Đakovčana, putem su ih strahovito zlostavljali i ponižavali, a onda su u Modriči, u Bosni, Lobla i Vinkovića likvidirali. Đakovačku su katedralu gađali Ostoja Bondžulić iz Požarevca, Vasilije Krklješa iz Knina, Ignjatije Kosovac iz Novske, Branislav Jagun iz Đakovca, kod Virovitice, i Lazar Nenadović iz Rogulja, kod Pakraca (383). Dakle, u zločinima nad hrvatskim narodom i u razaranju njegovih kulturnih dobara, uz Srbijance, isticali su se i Srbi iz Hrvatske.

U to vrijeme zločini su počinjeni naročito u Posavini. Slavonskobrodsko područje, nažalost, ni ovoga puta nije prošlo bez žrtava. Stjepana Nikšića iz Brodskoga Drenovca, koji je tada pripadao kotaru Slavonski Brod, umorili su Srbi na željezničkoj postaji u Velikoj Kapeli još prije 6. travnja 1941. Tom zgodom su Stevo Krajnović, Stevo Vidak i Miloš Milanović na postaji pjevali velikosrpske pjesme i vrijeđali Hrvate. Nikšića je to zaboljelo, pa je uzviknuo «Živjela Hrvatska!». Čuvši to, Krajnović, Vidak i Milanović su navalili na nj, bacili su ga na zemlju i nemilosrdno tukli, a onda ga je Krajnović ubo nožem u leđa, od čega je Nikšić nakon nekoliko sati umro. Velika pak Kopanica, kod Slavonskoga Broda, dala je u prvim danima travanjskoga rata četiri žrtve. Stjepan Vukovac je 3. travnja 1941. pošao na vojnu dužnost u Đakovo. Zbog njegova hrvatskoga političkog djelovanja vojne vlasti su mu najprije zaprijetile, da će ga ubiti, a onda su ga 9. travnja zaklale, tvrdeći da je počinio samoubojstvo. Franju Kablarića su ubili 12. travnja 1941., kad je, kao član Hrvatske seljačke zaštite, patrolirao po selu, pa je potrčao prema Vrpolju, odakle se je čula pucnjava. A samo jedan dan prije toga, dakle 11. travnja, u Modriči su, zajedno s dr. Loeblom i Vinkovićem, srpski vojnici umorili Stjepana Hradtmana i Fabijana Vukovca (384).

No, najveće žrtve u tim prvim danima Nezavisne Države Hrvatske dao je vinkovački kraj. Već 11. travnja 1941. u Stare Mikanovce, kod Vinkovaca, navalila je srpska soldateska. Njihovi časnici su pokupili 20 osoba i poveli ih sa sobom kao taoce preko Gradišta i Županje prema Orašju, u Bosni. U blizini Orašja, na samoj obali Save, strijeljali su ih. Iz Vođinaca, kod Vinkovaca, odveli su 140 ljudi kao taoce, također preko Županje prema Orašju, strašno ih zlostavljajući i tukući. Prelazeći Savu, četvoricu su gurnuli u rijeku, a onda su u njih pucali i ubili ih. Iz okolice Županje je bilo manje žrtava, ali su tu srpski vojnici pokazali najveću okrutnost. U selu Posavski Podgajci, kod Županje, 12. travnja 1941. strijeljali su Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića – Đurkova, Ivu Petrovića i ženu mu, Stipu Matića i Milana Petrovića, a ostali stanovnici toga sela spasili su se bijegom. Antun Lucić – Tadijanov bio se je sakrio na tavan, tu su ga dvojica vojnika pronašla i odatle bacila, a četvorica vojnika su ga dočekala na bajunete i raskomadala (385).

I u ostalim mjestima u Slavoniji i u Srijemu Hrvati su ginuli od srpske ruke. Dana 11. travnja 1941. Antun Šćuka s nekoliko svojih prijatelja vraćao se je kući od Osijeka prema Bjelovaru, vjerojatno po raspadu njihove vojne postrojbe. U ruci je nosio hrvatsku zastavu. Prolazeći kroz Budimački Petrovac, kod Valpova, koji je pretežno naseljen Srbima, u zasjedi su ga dočekali Mileta Kovačević, Janko Đanković i Vaso Mirić i ubili. Novine su pisale, da je s vukovarskoga područja, koliko se znade, «palo više žrtava od razbojničke četničke ruke», ali konkretno navode samo Peru Brauna, koji je život izgubio 10. travnja 1941. u okolici Županje tako, što su ga četnici strijeljali. Dakle, Pero Braun je samo jedna od žrtava srpskoga zločina s vukovarskoga područja, koja je tih dana izgubila život. U Srijemskoj Mitrovici srpski su vojnici 11. travnja 1941. ubili stolara Ivana Rajnovića, trgovačkoga pomoćnika Aleksandra Šimuna, seljaka Mitra Marušića i radnika Vilima Červenjaka. Rajnovića i Šimuna su strahovito mučili i zlostavljali, a na koncu su ih proboli bajunetama, Rajnoviću su i srce na bajuneti izvadili, pa su obojica umrli u strašnim mukama. Ni Hrvati u Bačkoj nisu prošli tih dana bez žrtava. Na sam Uskrs, dakle 13. travnja 1941., u Subotici su četnici iz zasjede ubili gimnazijalca Stjepana Tušu (386).

Kao i oni u slavonskoj, jednako su tako od srpske ruke stradavali Hrvati u bosanskoj Posavini. Osobito je stradala Derventa i njezina okolica. Dana 12. travnja 1941. srpski su vojnici umorili Peju Matijevića i Jozu Krijana, oba iz Bijeloga Brda, Niku Principa, Jozu Kljajića, Matu Glavaša i Iliju Kozinu, svi iz Modrana, te Anđu Sušić, ženu Mijatovu, i njezinu šestgodišnju kći Anicu Sušić, obje iz same Dervente. Sutradan, 13. travnja, sa zločinima su nastavili četnici, koji su ubili Blaža Kovačevića iz Novoga Sela, Stipu Zirduma iz Omeragića, Luciju Koljan zv. Maca i njezinu majku Mariju, obje iz Dervente, ženu Jakova Miloša iz Dervente, te Šimu Markanovića i Anku Orozović, oboje iz Tetima Baščari, a Jelu Ravlić iz Modrana su teško ranili, pa je od krvarenja ubrzo umrla. Na žalost, to nisu bile i jedine žrtve srpskoga divljanja u Derventi i njezinoj okolici. Dana 11. travnja 1941. kapetan Marušić, zapovjednik Dervente, uhitio je sedam Hrvata i strpao ih je u zatvor. Sutradan su četnici u sastavu jugoslavenske vojske provalili u zatvor i poubijali svu sedmoricu. Kako je ta jugoslavenska vojska, u kojoj je bila i nekolicina Hrvata, bila u rasulu i u panici bježala pred Nijemcima, pojedini njezini dijelovi nisu se međusobno prepoznavali, pa su pucali jedni po drugima, misleći da se bore s njemačkom vojskom. U toj međusobnoj borbi poginulo je dvanaest vojnika, među kojima je bio i poneki Hrvat (387). Tako je u Derventi i njezinoj okolici odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske izgubilo život od srpske ruke barem 25 Hrvata, od kojih su sigurno bile 22 odrasle civilne osobe i jedno dijete od šest godina. Ovim nisu prestali pokolji hrvatskoga pučanstva u bosanskoj Posavini. U Bosanskomu Svilaju, dvanaestak kilometara udaljenom od Odžaka, srpski su vojnici i četnici još 9. travnja 1941., dakle prije pokolja u Derventi, na licu mjesta ubili devet osoba, a sedamnaest su ih ranili, među kojima i Miju Stanića i njegovu mldb. kći Mariju, koji su od posljedica ranjavanja ubrzo umrli. Ni Doboj nije prošao bez žrtava. Prema pisanju novina, tu su četnici lišili života trojicu Hrvata, tako da su jednomu «iskopali oči, drugome izvadili srce, a trećemu razrezali obraz i odrezali uši». Dr. Dragutin Kamber, ondašnji župnik u Doboju, piše, da je u travanjskomu ratu on «sam u Doboju pokopao 5 – 6 takovih nevinih žrtava» (388). Dakle, tu su, po Kamberu, hrvatske civilne žrtve bile dvostruko veće nego što to proizlazi iz novina. No, ovi se zločini u Bosni nisu ograničili samo na Posavinu. Bilo ih je i u ostalim njezinim dijelovima. U selu Kijevu, petnaestak kilometara udaljenom od Sanskoga Mosta, četnici su u mjesecu travnju 1941. godine ubili četiri muslimanska seljaka. Uz to, bilo je više takvih pojedinačnih umorstava. Tako su četnici 14. travnja 1941. umorili Adema Selmana, općinskoga stražara u Kotor Varošu, i Miju Blaževića, sedamnaestgodišnjega mladića, u Kiseljaku, a nekoliko dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske srpski su vojnici uhvatili Ivana Bandića iz Podgrađa, kod Gornjega Vakufa, iskopali su mu jedno oko, proboli nožem grkljan, zadavši mu ukupno 33 rane, nakon čega je živio još 24 sata, a zatim je umro. Na udaru srpske soldateske naročito je bio trapistički samostan kod Banje Luke, pa su ga napali, opljačkali i počinili svetogrđe u njemu. U strahu od pokolja, trapisti su na vrijeme pobjegli, a u samostanu je ostao samo jedan stari redovnik, kojega je, gledajući divljaštvo i slušajući prijetnje te soldateske, udarila kap pa je umro (389).

Od Bosne nije nimalo bolje prošla Hercegovina. Već je dovoljno poznat i opisan zločin, što su ga 13., 14. i 15. travnja 1941. u Čapljini i okolnim selima počinili četnici, bilećki vojni pitomci i mjesno srpsko stanovništvo. Poimenično je navedeno 25 ubijenih osoba, muškaraca i žena, staraca i djece, od toga 19 katoličke i 6 muslimanske vjere (390). Ne računajući već spomenute, to nisu bili i jedini zločini, počinjeni u mjesecu travnju 1941. nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom u Hercegovini. Između 11. i 15. travnja 1941. srpski vojnici i četnici u Mostaru su i njegovoj okolici ubili još Juru Zeleniku, Stanka Lasića, Ivana Cvitkovića i Lucu Mustapić, svih četvero iz sela Cim, zatim Zejnu Duranović i njezina sina, oboje iz Zahuma, i Ivana Bevandu iz Bijeloga Polja, a spalili su osamdeset i pet hrvatskih seljačkih kuća i više osoba ranili (391). Dana 14. travnja 1941. četnička kolona u sastavu jugoslavenske vojske s jedanaest se je kamiona zaputila iz Mostara prema Stocu. Znajući za pokolj u Čapljini i njezinoj okolici, hrvatsko pučanstvo stolačkoga kraja bilo je uvjereno, da je ono sada na redu, pa se je organiziralo i na Pileti, u blizini Stoca, sukobilo s četnicima. U tomu sukobu poginuli su Stanko Šutalo iz Aladinića, kod Stoca, i Petar Štavun iz Zadra, koji je došao u posjet svojoj sestri, koja je tu bila učiteljica. Nakon te borbe četnička se je kolona vratila u Mostar, a hrvatsko je pučanstvo bilo spašeno od njihova pokolja. Za vrijeme tih borbi četnici su ubili Ibru Hasića, koji je u blizini čuvao stoku. Početkom travanjskoga rata Srbi su ubili Stjepana Perića iz Stjepan Krsta, kod Stoca, na planini Hrgud, gdje se zatekao zbog nekoga posla (392). Na samomu putu između Nevesinja i Gacka Srbi su 24. travnja 1941. iz puške ubili Muju Bauka Osmanova, a zatim su ga nožima isjekli na komade. Koncem mjeseca travnja iste godine četnici su uhvatili i odveli sa sobom Džafera Zelentrovića i Hasana Jahijića, oba iz Žabice, kod Ljubinja, i Halila Malohodžića iz Grablja, kod Ljubinja. Nakon toga o njihovoj sudbini ništa nije poznato, pa je sigurno, da su ih ubili i bacili u jamu (393).

Svoje zločinačko lice srpska je soldateska pokazala i u Dalmaciji. Kuda je prolazila, pljačkala je, palila i zatirala hrvatske živote. Povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici, pripadnici Jadranske divizije, 12. travnja 1941. umorili su u Siveriću, kod Drniša, Mariju Bukaricu, inače dijete od šest godina, Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga dana izgubio je život od iste ruke na Roškomu slapu Lovre Čavčić iz sela Rupe, kod Šibenika. Sutradan, 13. travnja, na Uskrs, na samomu drniškom mostu poginuo je Josip Bojčić, braneći srpskim vojnicima i četnicima ulazak u Drniš, kako bi im onemogućio pokolj hrvatskoga pučanstva u gradu. Mate Prnjak iz Kljaka, kod Drniša, vraćao se je iz Slavonije, gdje je išao nabaviti hranu za obitelj, ali su ga na Kosovu, kod Knina, 30. travnja 1941. dočekali četnici i ubili. Kako piše fra Petar Bezina, Šime Klarić iz Provića, kod Benkovca, zaklan je «bajunetom samo par stotina metara od svoje kuće kao prva žrtva četničke ruke». On je, dakle, umoren prije nego Lovre Čavčić i Mate Prnjak, pa se je i njegovo umorstvo dogodilo u mjesecu travnju 1941. godine. Nikolu ( Ninu ) Matića iz Vrpolja, kod Knina, odveli su četnici, koji su bili u sastavu Jadranske divizije, u planinu Risovac i tu su ga 14. travnja 1941. ubili. Na Risovcu je kratko vrijeme nakon toga pronađeno zakopano golo truplo još jednoga čovjeka. U Deralima, na putu od Knina prema Bosanskomu Grahovu, odprilike u isto vrijeme pronađena su dva takva trupla. Osnovana je predpostavka, da su to trupla hrvatskih vojnika, koji su se nakon raspada njihovih vojnih postrojbi vraćali kući, pa su ih srpski vojnici ili četnici, kao i Benjamina Petrinova, ubili. No, prije svih ovih događaja, u Imotskoj Krajini, na putu od Kamena mosta prema Runovićima, oružnici su iz zasjede u prvim danima travanjskoga rata 1941. godine, kada se vraćao svojoj kući, ubili Ivana Babića iz Runovića, bivšega člana ustaške emigracije na Liparima (394).

Ovo nisu bile i jedine hrvatske žrtve, koje su pale od srpske ruke uglavnom za vrijeme trajanja travanjskoga rata. Sredinom travnja 1941. godine u Brodu na Kupi, Gorski Kotar, četnici su ubili Antu Polonija, ustaškoga povjerenika za Gorski Kotar. Podkraj travnja te iste godine u Dvoru na Uni logorovale su satnije hrvatskih dobrovoljaca, ali su ih oko ponoći napali četnici bombama. Razvila se je borba, koja je trajala oko tri sata. U toj borbi poginuo je Srećko Bogadi (395).

Dakle, srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, poubijali su, prema dostupnim izvorima, u mjesecu travnju 1941. preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti. Ta brojka nije konačna. Ona će zavisiti o rezulatima daljih istraživanja.

No, nezavisno o tomu, hrvatski emigrantski pisci tvrde, da su Srbi 6. travnja 1941. na uzletištu Petrovac, u Macedoniji, poubijali više od 70 hrvatskih vojnika i časnika nakon pobune u vojsci, u kojoj su pukovnik Zdenko Gorjup i satnik Mato Ćulinović prisilili posade 27 jugoslavenskih zrakoplova, da iz njih iskrcaju bombe, pa su ih njemački zrakoplovi uništili na zemlji (396). Ovu tvrdnju svakako treba provjeriti. Ako je ona točna, onda hrvatske žrtve, zajedno s muslimanskim, koje su stradale od srpske ruke u mjesecu travnju 1941., premašuju 370 osoba. Srpska historiografija, naravno, kao i u mnogim drugim slučajevima, prešućuje ovo ubijanje Hrvata u Macedoniji, ali priznaje ostale bitne činjenice, koje su se u to vrijeme tu dogodile. Ona, naime, tvrdi, da je na uzletištu Petrovac 6. travnja 1941. njemačko zrakoplovstvo uništilo 25 jugoslavenskih borbenih zrakoplova zato, što Gorjup i Ćulinović, kao Hrvati povezani s ustašama, nisu izvršili svoj zadatak, pa su zbog toga razriješeni dužnosti i stavljeni pred sud (397). To čini uvjerljivom tvrdnju o ubijanju hrvatskih vojnika i časnika u Macedoniji.

Sve su ove hrvatske žrtve, koje su pale u mjesecu travnju 1941., pretežno pripadale mirnomu civilnom pučanstvu, vrlo mali broj ih je pao prilikom razoružavanja jugoslavenske vojske, a upravo neznatan u oružanoj borbi. Dosta ih je ubijeno i prije 10. travnja, dok hrvatska država nije ni postojala i dok je dr. Vladko Maček, još uvijek legitimni predstavnik hrvatskoga naroda, bio lojalni član jugoslavenske vlade. To govori, da su ti zločini počinjeni iz mržnje prema hrvatskomu narodu. Za cijelo to vrijeme, koliko je poznato, sve do podkraj travnja hrvatskom krivnjom nije pala ni jedna srpska civilna žrtva, a vojnih osoba je poginulo samo nekoliko i to vlastitom krivnjom za vrijeme pobune u Dinarskoj diviziji. Dakle, hrvatski narod nije dao nikakva opravdana razloga za ove zločine, koji su počinjeni nad njim.

e)Ustaše humano postupaju sa Srbima.

U travanjskomu ratu ustaše, i hrvatski narod općenito, vrlo su se ljudski odnosili prema srpskomu narodu i prema zarobljenim srpskim vojnicima i časnicima. To potvrđuju i Eugen-Dido Kvaternik i pukovnik Ivan Babić u vrijeme kad su postali ogorčeni protivnici dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta, ali i mnogi drugi dokazi.

Dido Kvaternik piše, da je Pavelić, idući s ustašama iz Italije u Zagreb, u Moravicama, u Gorskome Kotaru, 13. travnja 1941. dao pohvatati oko 200 četnika iz toga mjesta i okolice. Postrojio ih je na cesti, a onda ih je pustio kući. Za uzvrat, četnici su samo nakon nekoliko dana ubili Antu Polonija, ustaškog povjerenika za Gorski Kotar, koji je bio prva žrtva zločina u tomu kraju (398). Pukovnik Babić tvrdi, da je raspršenim skupinama srpskih vojnika u Klanjcu 11. travnja 1941. pomognuto, da nabave građanska odijela, a kotarski predstojnik i ustaški povjerenik davali su svakomu takvom vojniku, koji je to htio, propusnicu na izmišljeno, pohrvaćeno ime, kako bi mogao doći u Srbiju, na Kosovo ili u Macedoniju. Istodobno, srpski su časnici, među kojima je bio i generala, prolazeći u bijegu kroz srpska sela, vikali: „Živjela Jugoslavija!“ i „Smrt izdajicama Hrvatima!“ (399).

Stjepan Barbarić, ustaški povjerenik u Mostaru, objavio je 11. travnja 1941. narodu proglas, sastavljen od 14 točaka, u kojemu poziva na mir i najstrože zabranjuje svaku odmazdu prema Srbima (400). Razoružavajući jugoslavensku vojsku, ustaše i Hrvatska seljačka, odnosno, građanska zaštita zarobili su 22 srpska generala, ali ni jednoga nisu ubili, niti su mu nanijeli bilo kakvo zlo.

Prilikom primanja u vojnu i oružničku službu pravila se je, posve opravdano i razumljivo, razlika između Srbijanaca i Srba s hrvatskoga državnog područja. Jednako se je postupalo i prigodom stupanja u državnu službu, odnosno zadržavanja u njoj. Slavko Kvaternik je, kao Pavelićev zamjenik, već 11. travnja 1941. zapovjedio, da se Srbijanci odmah razoružaju i zadrže kao taoci, a da se „svi časnici, vojnici činovnici i momčad“ srpske narodnosti s hrvatskoga državnog područja „stave na raspolaganje“, dakle privremeno ne obavljaju službu i oduzima im se oružje i streljivo, „sve dok se ne utvrdi ispravnost njihova rada i postupaka u prošlosti“, ali za cijelo to vrijeme primaju plaće. Dakle, oni čiji je rad bio ispravan, ostajali su u službi. Pod tom ispravnošću sigurno se je mislilo i na njihov odnos prema hrvatskom narodu u Jugoslaviji. Posebno je naglasio, „da se pod svaku cijenu spriječi zlostavljanje oružnika Srba, a oni koji su počinili zvjerstva da se uhapse i stave pod optužbu“ (401).

U životu Nezavisne Države Hrvatske od početka se je težilo, da se spriječi svaka samovolja i da se postupa po zakonu. Tako se točkom 6. Pavelićeve odredbe od 26. travnja 1941., upućene svim ustaškim povjerenicima i ustaškim stanovima, nalaže, da „sve uhapšene osobe imadu se odmah saslušati po propisima zakona i o njima donijeti u roku 48 sati odluku po zakonu» (402). Još konkretniji i energičniji u sprječavanju svačije samovolje bio je Pavelić u Izvanrednoj zakonskoj odredbi i zapovjedi, donesenoj 26. lipnja 1941., kojom određuje, da će „biti stavljen pred prijeki sud svatko, tko bi uopće bilo kada izvršio bilo kakvo nasilje nad životom ili nad imovinom bilo koga državljanina ili pripadnika Nezavisne Države Hrvatske“, a „svaki član ustaške organizacije ili vojnice, koji bi se sam počinio krivcem takvog kažnjivog djela, bit će smjesta strijeljan po ustaškom sudu“. To je ujedno i bitni sadržaj Pavelićevih smjernica, što ih je 30. lipnja te godine u Zagrebu dao velikim županima i ustaškim dužnosnicima (403).

Takve zakonske odredbe i smjernice davao je i kasnije u nekoliko navrata. No, hrvatske državne vlasti nisu se zadovoljavale samo golim prijetnjama, nego su zaista u više slučajeva i strijeljale pojedine ustaše ili tzv. divlje ustaše, koje su se ogriješile o tuđi život ili imovinu, bez obzira na narodnosnu ili vjersku pripadnost žrtve. Koliko su bili česti ti slučajevi, još uvijek je nemoguće u potpunosti utvrditi, jer manjka i nije proučena pismohrana prijekih i pokretnih prijekih sudova. Te tzv. divlje ustaše u početku su, dok nije bila ustrojena hrvatska državna vlast, služile na određenim područjima kao ispomoć oružničkim postajama, ali su se kasnije osilile, nastupale samovoljno, uvlačile se u ustaške redove, uzurpirale vlast i ponegdje činile nedjela. Protiv takvih je hrvatska vlast poduzimala represivne mjere i nastojala ih iskorijeniti, o čemu postoji dovoljno dokaza.

Tako su, na primjer, zbog zločina počinjenih prema Srbima bile strijeljane na temelju osude prijekog ili pokretnoga prijekog suda ustaše, odnosno divlje ustaše i to 19. kolovoza 1941. u Sarajevu Tomo Mileusnić, Janko Ivanković, Ivica Lončarić i Matija Tadić, 3. rujna 1941. u Zagrebu Eugen Guić, 21. rujna 1941. također u Zagrebu Smajil Jusić i Ivan Gržanić, 26. rujna 1941. u Mostaru Pero Pažin i Meho Zulić, u jesen 1942. u istočnoj Bosni zastavnik Žižanović, 13. studenoga 1942. u Sarajevu Ante Delić i Marko Tomić itd. (404). Dakle, unatoč srpskim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom, slični zločini nad Srbima strogo su se kažnjavali, njima se je pružala mogućnost normalnog života u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i bile su im dostupne službe u vojsci, oružništvu, državnoj upravi i sudstvu. No, oni to u golemoj većini nisu htjeli prihvatiti niti se miriti s propašću Jugoslavije i stvaranjem hrvatske države. One Srbe, koji su prihvaćali hrvatsku državu, četnici i partizani su napadali, prijetili im i ubijali ih (405).

f) Četnici i komunisti pripremaju pobunu protiv hrvatske države.

Na čelo srpske pobune protiv hrvatske države stavili su se četnici i komunisti. Jedni i drugi bili su odlučni i načelni protivnici hrvatske državne nezavisnosti, pa su u prvoj godini borbe prelazili preko svih ideoloških razlika, međusobno su se povezivali, ubijali mirno hrvatsko i muslimansko pučanstvo i rušili hrvatsku državu. Za pobunu širih razmjera sustavno su se pripremali od prvog dana njezina nastanka stvaranjem oružanih skupina, nabavljanjem oružja i napadajima na hrvatska državna tijela i nesrpsko pučanstvo.

Komunisti su na ilegalnom sastanku CK KP Jugoslavije, održanom u Zagrebu 10. travnja 1941., osudili stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, najavili borbu za obnovu Jugoslavije i za tu svrhu osnovali vojni komitet. Skupina jugoslavenskih vojnika, predvođena topničkim podnarednikom Krstanom Bjeljcem, Srbinom iz Ljeskovice, kod Drvara, osnovala je također 10. travnja 1941. u Suvopolju, kod Knina, vojni komitet za organiziranje pobune, a zatim 14. travnja iste godine i Dobrovoljački odred u selu Rore, kod Glamoča. Taj odred je već 20. travnja 1941. započeo s terorističkim pothvatima protiv hrvatskih i njemačkih postrojbi na području između Drvara, Glamoča, Sanskoga mosta i Varcar-Vakufa (Mrkonjić-grada op. I .G.). U tim pothvatima, koji su bili naročito jaki između 6. i 17. svibnja i u kojima je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo, ranjeno je i nekoliko hrvatskih vojnika (406).

U Bosansko Grahovo, gdje su se tada nalazili ostaci Jadranske divizije, došli su 15. travnja 1941. iz Knina pravoslavni pop Momčilo Đujić i Vlado Novaković, tu im se je pridružio satnik jugoslavenske vojske Novović, pa su osnovali četnički odred od 100 vojnika (407).

No, to nisu bile jedine, pa čak ni prve srpske odmetničke skupine, koje su započele s napadajima na hrvastku državu. U noći između 13. i 14. travnja 1941. Srbi su u Gračacu pripremali pobunu i u nedalekoj Štikadi pokušali dignuti u zrak željeznički most, ali su u tome bili spriječeni (408). U mjesecu svibnju 1941. hrvatska su vojna i oružnička izvješća sve češće javljala o pojavi četnika, kako su se u tim izvješćima nazivali svi ti odmetnici, i to na prostoru od Otočca do Drine, pa i dalje, u Sandžaku, u kojemu su hrvatska državna tijela, na pozive muslimanskoga pučanstva, počela uspostavljati svoju vlast (409).

Takvim izvješćima nastavljeno je i u mjesecu lipnju i srpnju. Tada su, naime, oružničke postaje s kninskoga i obrovačkog područja izvješćivale, da se po Velebitu kreću skupine naoružanih četnika, koje su se sukobile s oružničkom ophodnjom, da se na području, koje je anektirala Italija, nalaze veće skupine četnika, dobro naoružane raznovrsnim oružjem dobivenim iz Drvara, Gračaca i Bosanskog Grahova, da se kreću slobodno sa znanjem talijanskih vlasti, da napadaju tamošnje Hrvate i da se spremaju na ustanak, u kojemu kane poubijati ili zaklati ustaše i katoličke svećenike. Te odmetničke skupine postajale su sve veći problem mlade hrvatske države, pa se je i u novinama sve češće pisalo o njihovim zločinima, o sukobu s njima, o pronalaženju njihova zakopanoga oružja, o njihovu hvatanju, o čišćenju terena od njih i sl. (410).

U njihovoj djelatnosti obilno su ih pomagali Talijani, naročito nakon sklapanja Rimskih ugovora, htijući na taj način oslabiti hrvatsku državu i proširiti se na njezin račun (411). Ove protuhrvatske skupine, četnici i komunisti, nastojale su se organizirati na cijelome hrvatskom državnom području, na kojemu su kompaktnije živjeli Srbi, i međusobno povezati. U istočnoj su se Hercegovini naročito četnici povezali s Crnogorcima, koji su intenzivno radili na tomu, da se cijelo područje istočno od rijeke Neretve, uključivši i sam Dubrovnik, pripoji Crnoj Gori (412). Te skupine bile su izvanredno dobro naoružane, jer je jugoslavenska vojska, koja se je raspadala, dijelila Srbima oružje, čak i topove, iako su ga i bez toga imali u znatnim količinama. Srpski vojnici vraćali su se dobro naoružani svojim kućama.

Hvaleći postupak Jadranske divizije, srpski povjesničar dr. Đuro Stanisavljević tvrdi „da je sjeverna Dalmacija bila… krcata oružjem zahvaljujući toj diviziji“. Posebno je naglasio, da su Kninska krajina i Bosanska krajina „bile krcate oružjem, isto tako i Lika, odnosno njezin južni dio …“. Vojmir Kljaković, koji je bio očevidac tih događaja, posvjedočio je istinitost njegovih tvrdnji. Jednako se je tako naoružavala istočna Hercegovina i drugi krajevi pretežno naseljeni Srbima (413). Oružje im je davano s izričito istaknutim ciljem, da mogu nastaviti borbu za obnovu Jugoslavije. To potvrđuju i riječi pukovnika Petra Veljkovića zv. Brko, zapovjednika 54. pukovnije iz sastava Jadranske divizije, poznatoga po ubijanju hrvatske djece i žena u Siveriću. Dijeleći u Bosanskomu Grahovu vojnicima oružje, rekao im je, da ga ponesu kući i dobro sakriju, jer će im ubrzo trebati, budući da će morati „nastaviti borbu o svom kruhu, u svom ruhu“ (414).

Nasuprot tomu, hrvatska je vojska oskudijevala čak i u samokresima, pa su časnici i dočasnici morali nenaoružani polaziti u borbu. Zato je Ministarstvo hrvatskoga domobranstva 24. rujna 1941. uputilo poziv hrvatskoj javnosti, da mu svatko, komu on nije nuždan, ustupi svoj samokres s pripadajućim remenom, a da oružništvo zadrži samo onoliko samokresa, koliko je potrebno za jednu izmjenu straže (415).

Ta nadmoćnost u naoružanju davala je četnicima i komunistima osjećaj samopouzdanja, pa su u mjesecu svibnju i lipnju 1941. nastavili s napadajima na hrvatsku državu i njezina zaštićena dobra. Izvodili su raznovrsne diverzije (rušenje brzoglasnih i brzojavnih stupova, rezanje na njima žica, razaranje prometnica, paljenje skladišta i sl.), napadali ustaške i oružničke ophodnje i ubijali ljude. U hrvatskoj je javnosti osobito odjeknulo umorstvo pet članova obitelji Jose Mravunca, među kojima i dvoje malodobne djece, u Hrvatskome Blagaju, kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja 1941. (416).

U tim prvim mjesecima hrvatskoga državnog života naročite poteškoće stvarane su u istočnoj Hercegovini i jugoistočnoj Bosni. Tu je hrvatska državna vlast uspostavljena tek krajem svibnja 1941., ali su Srbi, potpomognuti Crnogorcima, onemogućavali, da se ona organizira i stabilizira. Srpsko pučanstvo iz Ljubinja i njegove okolice već je oko 20. svibnja, dakle prije uspostave te vlasti, odmetnulo se u brda, odakle je organiziralo četničke pothvate i započelo s „napadajima na stanovništvo muslimanske i katol. vjere“, ubijajući „gdje su koga mogli uhvatiti“. U Čelebiću, kod Foče, uspostavljena je 28. svibnja 1941. oružnička postaja, ali su je Srbi i Crnogorci već sutradan, dakle 29. svibnja, napali i razoružali. Dana 1. lipnja 1941. u selu Koritima, kod Gacka, napadnuta je ustaška ophodnja, iako ona za to nije dala nikakva povoda (417).

Istodobno s ovim terorističkim napadajima na hrvatsku državu, Srbi su poduzimali i druge oblike protuhrvatske djelatnosti. Zahtijevali su komadanje hrvatskoga državnog područja i njegovo pripajanje Italiji. Za njih je sve bilo prihvatljivije nego hrvatska država, iako im ni ustaše ni hrvatska državna vlast, barem do tada, nisu dali nikakva povoda za takav postupak. Već početkom mjeseca svibnja 1941. dr. Niko Novaković zv. Longo, Srbin iz Knina, bivši ministar i narodni zastupnik s liste Jugoslavenske radikalne zajednice, predao je talijanskomu prefektu u Zadru molbu, kojom u ime pravoslavnih Srba iz Like i Dalmacije zahtijeva pripajanje Italiji tih hrvatskih pokrajina. Potpisi, koji su priloženi uz tu molbu, bili su sakupljeni u mjesecu travnju te godine. Nakon toga uslijedilo je još nekoliko molbi, kako prije, tako i poslije Rimskih ugovora, što su ih podnijeli Niko Novaković, dr. Novica Kraljević, Dobrosav Jevđević i drugi srpski politički prvaci, kojima se zahtijeva pripajanje Italiji ne samo Dalmacije i Like, nego i Hercegovine i dijelova Bosne (418).

STEPINČEVA OSUDA SRPSKIH ZLOČINA I HRVATSKE ODMAZDE

Ovi srpski postupci morali su najozbiljnije zabrinuti hrvatsku državnu vlast. Ako je htjela spasiti državu, morala je Srbe razoružati. Bez toga država nije mogla opstati. Vlast je zaista odmah po proglašenju države pozvala građane, da joj pod prijetnjom smrtne kazne predaju oružje. Tako bi postupila svaka država na svijetu, koja želi unutarnji mir i svoj opstanak. No, Srbi se pozivu nisu htjeli odazvati. Njima je oružje trebalo za rušenje hrvatske države. Rok za predaju oružja je nekoliko puta bio produžavan, ali uzalud. Zato se je pristupilo prisilnom razoružavanju, no Srbi su se tomu oduprli oružanom silom, pa su padale žrtve i na hrvatskoj i na srpskoj strani.

Osobito žestok otpor pružen je u istočnoj Hercegovini, pa je u selu Rankovici, kod Ljubinja, već koncem svibnja 1941. ubijen ustaša Halil Talsman, jer je sudjelovao u premetačini srpskih kuća i oduzimanju oružja od njih. Pišući o stanju u Nevesinju i njegovim selima 1941. godine, Vlado Ivković, Srbin iz toga kraja i sudionik tadašnjih zbivanja, priznaje, da se je „glavni zahtjev ustaša u nevesinjskim selima odnosio … na predaju oružja i vojne opreme koja je pripadala bivšoj Jugoslavenskoj vojsci“ (419).

Tako je bilo i u ostalim istočnohercegovačkim mjestima. Ali na pokušaj oduzimanja oružja, tamošnji Srbi su masovno odgovorili oružanim zasjedama i napadajima na hrvatske vojnike i oružničke postaje, te su mnoge postaje bile razoružane, a oružnici, ustaše i domobrani ubijeni. Na koncu su 24. lipnja 1941. digli opći ustanak, kojega je hrvatska vojska ugušila. Prema srpskim piscima, samo u tomu ustanku poginula su 123 hrvatska vojnika, oko 200 ih je ranjeno, a za sudbinu mnogih se ne zna. Za to vrijeme pale su mnoge hrvatske i muslimanske civilne žrtve, pa je samo u Avtovcu, kod Gacka, ubijeno 47 osoba (420). Srpski publicist Radovan Papić, partizanski prvoborac, rodom iz Bileće, piše o tom ustanku, da je njegova karakteristika, „da je bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija“ (421).

Gušenjem tzv. Vidovdanskog ustanka u istočnoj Hercegovini srpsko pučanstvo se nije smirilo niti je prestala četničko-komunistička djelatnost protiv hrvatske države. Hrvatskoj državnoj vlasti sve češće su stizale vijesti, da se priprema novi ustanak . Prema dokazima prikupljenim prije njegova izbijanja, znalo se je, da mu je cilj velikosrpski i genocidan. Taj cilj je konačno uobličen u spisu dr. Stevana Moljevića, banjalučkoga odvjetnika i četničkoga ideologa, izdanom u Nikšiću, Crna Gora, 30. lipnja 1941. pod naslovom „Homogena Srbija“. U njemu se zagovara stvaranje etnički čiste Velike Srbije, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Kordun i Banovinu i pretežan dio Like i Slavonije (422). Taj programatski spis nije nikakva novost u srpskomu političkom životu. On je potpuno u skladu sa spisima Vuka St. Karadžića, Ilije Garašanina, Nikole Stojanovića, koji je Hrvatima u Zagrebu 1902. najavio rat do istrjebljenja, osporivši im na uvredljiv način svojstvo naroda, i planovima Nikole Pašića o amputaciji Hrvatske, kao i izjavama mnogih srpskih političara o iseljavanju muslimanskoga pučanstva u Malu Aziju.

Taj novi srpski ustanak zaista je dignut 27. srpnja 1941. u okolici Donjega Lapca i zahvatio je cijelu jugozapadnu Bosnu i jugoistočnu Liku, ali i druga područja, u kojima kompaktnije žive Srbi. U njemu je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Organizirali su ga četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četnike, stajali i istaknuti partizanski dužnosnici Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. (423). Nažalost, pobunjenici su uspjeli u svom naumu. Na području zahvaćenom pobunom istrijebljeno je potpuno hrvatsko i gotovo potpuno muslimansko pučanstvo. Pri tome je poubijano nekoliko tisuća hrvatskih i muslimanskih civilnih osoba, među kojima znatan broj staraca, žena i djece. Nakon toga zločina četnici i partizani su sklopili 1. listopada 1941. sporazum, prema kojemu osnivanju zajednički četničko-partizanski vojni stožer i obvezuju se, da će prilikom osvajanja novih mjesta postaviti u njima zajedničku vlast. Sporazum su potpisali u ime četnika Jezda S. Dangić, Sergije Mihailović i Pero Đukanović, a u ime partizana Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip i Svetozar Vukmanović (424). Srbi s jedne i s druge strane, uz Crnogorca Vukmanovića.

Neprekidni srpski zločini gotovo kroz punih 25 godina, a naročito u travanjskom ratu 1941. godine, najava novih masovnih pokolja i sustavno rušenje hrvatske države morali su ponekada izazvati neobuzdanu reakciju s hrvatske i muslimanske strane. Dolazilo je do odmazde Hrvatske seljačke odnosno građanske zaštite, ustaša ili tzv. divljih ustaša. Prva takva odmazda dogodila se je u Gudovcu, kod Bjelovara 28. travnja 1941., kada su pale prve srpske civilne žrtve. Slično se je dogodilo i u Glini u noći između 12. i 13. svibnja iste godine. Tim, i drugim, srpskim žrtvama manipuliralo se je i manipulira se u protuhrvatske svrhe, pa se još uvijek ne zna njihov točan broj, neposredni uzrok zločina, a u slučaju Gline ni tko su uistinu počinitelji (425).

Već do sada je na više mjesta bilo govora o Stepinčevu stajalištu prema zločinima počinjenim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. No, to su razasute Stepinčeve misli, koje ne daju cjelovitu sliku o njegovim pogledima na te događaje. Zato je potrebno te misli skupiti u jednu cjelinu, kako bi se dobila prava slika i otklonila svaka nejasnoća. Stepinac se je o tim zločinima više puta javno očitovao, ta očitovanja su potpuno u skladu jedna s drugim, i ona ne ostavljaju nikakvu dvojbu, da su Srbi, po njegovu mišljenju, uključivši tu i četnike i partizane, prvi započeli sa zločinima nad hrvatskim narodom i da su oni krivci za sva ona krvava zbivanja, koja su se u četiri ratne godine dogodila na hrvatskomu državnom području.

U prosvjednomu pismu zbog strijeljanja Srba u Glini, upućenom Paveliću 14. svibnja 1941., Stepinac naglašava, kako mu je poznato, „da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja“. U već spomenutoj predstavci od 20. studenoga 1941., poslanoj Paveliću u ime Hrvatske biskupske konferencije nakon njezina zasjedanja 17. i 18. studenoga te godine, osvrćući se na zločine prema Srbima, počinjene od neodgovornih pojedinaca - koje je sama hrvatska državna vlast dala strijeljati - on kaže, „da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim hrvatskim narodom“(426). Kako je to dr. Nikola Rušinović 9. svibnja 1942. izvijestio ministra Lorkovića, nadbiskup Stepinac je u svom izvješću Svetoj Stolici optužio „četnike i komuniste, kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“ (427). U popratnom pismu, što ga je 24. svibnja 1943. poslao kardinalu Maglioneu uz dokumentaciju, iz koje se vidi, što je Katolička crkva u Hrvatskoj učinila za Srbe i Židove, nadbiskup je iznio „svoje uvjerenje da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan ponovno došla pod srpsku vlast“. Izrazio je nadu, da će kardinalu moći uskoro „pokazati i druge materijale iz kojih se vide okrutnosti četnika nad hrvatskim katoličkim stanovništvom“. Priznaje, da je „reakcija Hrvata katkad“, dakle ne uvijek, „bila okrutna“, no on zbog toga žali i to osuđuje, ali u zaključku pisma ističe, da je „van svake sumnje da su takvu reakciju izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskoga naroda tijekom 20 godina zajedničkoga života u Jugoslaviji“ (428).

No, najpotpunije Stepinčevo stajalište o sukobu Hrvata i Srba nalazi se u poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata, što ju je donio njegov poslovni odbor 24. ožujka 1945. Ta poslanica je tim značajnija, jer je donesena krajem rata, pa je mišljenje sadržano u njoj o tom sukobu, nastalo na temelju četverogodišnjega promatranja ratnih zbivanja. Istina, poslanica nije samo Stepinčevo djelo, pa se može postaviti pitanje, u kojoj mjeri je ona izraz njegovih pogleda. Ako se ima na umu, da je Stepinac bio najugledniji član hrvatskoga katoličkog episkopata i da se u njoj nalaze mnoga shvaćanja, pa i o tom sukobu, koja je on prije toga u nekoliko navrata pojedinačno iznosio, sa sigurnošću se može tvrditi, da je poslanica vjeran izraz njegova mišljenja. Poznavajući njegovu narav, nemoguće je i zamisliti, da bi on ikada potpisao nešto, s čim se potpuno ne slaže.

U toj poslanici u najkraćim crtama se iznosi geneza i ocjena hrvatsko-srpskoga sukoba. Najprije se kaže, da je miroljubivost „bila osnovna crta hrvatske duše, koju su osobito od godine 1918. uz najveće poteškoće i s najvećom pomnjom uzgajali i naglašavali i hrvatski svjetovni vođe kao i hrvatski duhovni poglavari“. Ali to su „nastojanje lišavali potpunih plodova oni, koji su političkim umorstvima hrvatskih narodnih prvaka i oduzimanjem hrvatske rođene grude onemogućavali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod u sve veći nemir i nezadovoljstvo“. Očito je, da se tu misli na velikosrpsku vladajuću kliku, pa se dalje u nastavku kaže: „Hrvatska nedužna krv prolijevale se u mnogim hrvatskim gradovima i selima, dapače i u samoj beogradskoj skupštini u vrijeme između dva rata“. Početkom Drugoga svjetskog rata nisu prestali i srpski zločini nad hrvatskim narodom. Naime, „kad je pak i drugi svjetski rat“, kako stoji u poslanici, „pohodio naše krajeve, a koji rat na ovom području nije izazvao hrvatski narod, jer nije imao nikakve političke vlasti, nego netko drugi, i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rukama, već su neodgovorni neprijatelji“, jasno je, da je riječ o srpskim vojnicima i četnicima, „izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima navještajući zator i istrebljenje našemu narodu“. Tek „poslije toga našli su se nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom“. Hrvatski su biskupi prosvjedovali i dizali „svoj glas protiv prekoračivanja nužne samoobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni, gdje mu je drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti“ (429).

Dakle, i poslanica stoji na stajalištu, posve u skladu s gradivom iznesenim u prethodnim poglavljima, da su Srbi za cijelo vrijeme kraljevske Jugoslavije činili svakovrsne zločine nad hrvatskim narodom, da su oni započeli s pokoljima nenaoružanoga hrvatskog naroda i u Drugome svjetskom ratu, a tek onda počelo im se je s hrvatske strane uzvraćati istom mjerom. Hrvatsku reakciju na srpske zločine poslanica, pravno gledano, potpuno ispravno naziva „prekoračenjem nužne samoobrane“, odnosno stručno rečeno prekoračenjem nužne obrane.

Partizanskim vlastima smetalo je stajalište izneseno u biskupskoj poslanici od 24. ožujka 1945., prema kojemu su Srbi prvi započeli s pokoljima, pa su prema tome i krivci za zločine počinjenje na hrvatskomu državnomu području u četiri ratne godine. Stoga je OZNA 21. svibnja 1945., kad je bio prvi put u zatvoru, o tomu ispitivala Stepinca, ističući svoju srpsku tvrdnju, potpuno neistinitu, da su ustaše i Hrvatska seljačka zaštita prvi započeli sa zločinima. Isticanjem takve tvrdnje OZNA je i ovoga puta pokazala, čije probitke zastupa partizanski pokret. No, Stepinac se nije dao smesti. U najkraćim crtama iznio je stradanja Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, a zatim je rekao: „Po mom uvjerenju napadi koji su bili izvršeni na početku osnivanja NDH na hrvatski narod uslijedili su od Srba. Po našem saznanju to je bio početak pokolja. Slični napadi uslijedili su u prvim danima i u drugim mjestima, a znalo se za grožnje s njihove strane prije nego je rat i počeo“ (430).

Povijesne činjenice u cijelosti potvrđuju ispravnost toga Stepinčeva stajališta.

Bez obzira na to, koliko su oni zla nanijeli hrvatskomu narodu, Stepinac se je protivio osvećivanju Srbima i njihovu strijeljanju bez suda i istrage. On je takve postupke uvijek odlučno osuđivao, kao što je to učinio i u pismu kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943.. Kad je čuo, da su strijeljani Srbi u Glini, odmah je poslao pismo Paveliću, u kojemu ga moli, da poduzme „najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“, jer u protivnom „ne možemo računati na blagoslov neba bez kojega moramo propasti“. U predstavci Paveliću od 20. studenog 1941. ističe, da „Crkva mora sa stanovišta evanđelja osuditi zločinstva i ispade neodgovornih elemenata i nezrelih mladića te zahtijevati puno poštovanje čovječje ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu, jer su svi ljudi djeca Božja i za sve je umro Krist“ i zahtijeva, da se grkoistočnjacima, dakle pravoslavcima, „ne samo zajamče nego i dadu sva građanska prava i osobito pravo osobne slobode i pravo vlasništva“, da se „ najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine grkoistočnjaka“, da se „ izriču nad njima kazne kao i nad drugim građanima samo nakon provedenog sudbenog postupka“ i da se „najstrože zabrani svaka privatna akcija za rušenje grkoistočnih crkava i kapela i otuđivanje njihova vlasništva“. Pri tome hvali Pavelićeve napore na uvođenju pravde i reda u državi, radi čega je dao i strijeljati razne neodgovorne elemente, misleći pri tomu na tzv. divlje ustaše, zbog izvršenih zločina (431).

Tako je Stepinac i u svim drugim slučajevima osuđivao svačije zločine, bez obzira na to, od koga oni dolazili. Kako je to rekao na saslušanju pred OZN-om 21. svibnja 1945., hrvatski su biskupi osuđivali srpske zločine nad hrvatskim narodom, ali i hrvatske zločine počinjene u prekoračenju nužne obrane od srpskih napadaja. Ugroženim osobama, bez obzira na njihovu rasu, narodnost ili vjeru, uvijek je pomagao, za njih se je zalagao kod državnih vlasti tako, da im se preinači smrtna kazna u zatvorsku, a zatvorska smanji ili da budu pušteni na slobodu. Pomogao im je i na razne druge načine.

Što se tiče Stepinčevih zahtjeva za priznavanje određenih prava grkoistočnjacima, istaknutih u njegovoj predstavci Paveliću od 20. studenoga 1941., valja napomenuti, da to i ne predstavlja neku novost u političkom životu Nezavisne Države Hrvatske. Ta im prava i slobode u mjerodavnim političkim krugovima nikada nitko nije ni osporavao. Dovoljno je samo pročitati Pavelićeve smjernice dane 30. lipnja 1941. velikim županima i ustaškim dužnosnicima, da se svatko uvjeri u to. Političkih akata slična sadržaja ima na pretek. Druga je stvar, koliko je od toga stvarno moglo biti ostvareno. Za osiguranje tih prava i sloboda ne samo Srbima, nego hrvatskim građanima općenito, bio je potreban pravni red i mir. Toga na žalost u potpunosti nije bilo, jer je permanentno trajala četničko-komunistička pobuna, koja je na velikom dijela teritorija Nezavisne Države Hrvatske ugrožavala biološki opstanak hrvatskoga naroda, a kojoj su upravo ti grkoistočnjaci, Srbi, masovno pružali pomoć i potporu. Zbog toga ni državna vlast, pogotovo sudbena, nije mogla normalno djelovati ni osiguravati građanima proklamirana prava i slobode.

U takvim okolnostima bilo je neminovno, da prevagu u javnom životu dobiju upravne, u mnogim mjestima čak i vojne ili redarstvene vlasti, koje manje jamče pravnu sigurnost, ali su uspješnije u obrani opstanka države. Normalna je bila stvar, da su te hrvatske državne vlasti progonile četnike, partizane i njihove pomagače i sljedbenike, koji su rušili hrvatsku državu, ubijali hrvatski narod i izazivali kaos i nered u državi. Četnici su bili „svi redom raskolnici“, dakle pravoslavci, a partizani „gotovo svi raskolnici“, kako to svjedoči apostolski vizitator Marcone u svom pismu kardinalu Maglioneu 8. svibnja 1943. (432). Zato je, prema pisanju Amerikanca Richarda Pattea u knjizi „Slučaj kardinala Stepinca“, kako to prenosi dr. Franjo Šanjek, „u prvoj godini rata, bez sumnje, ubijeno mnogo više Hrvata i Muslimana negoli Srba“ (433).

Ti odmetnici od hrvatske državne vlasti nisu bili progonjeni zato što su bili pravoslavci ili Srbi, nego zato što su rušili hrvatsku državu i činili zločine u njoj ili barem na temelju osnovane sumnje bili osumnjičeni za takvu djelatnost. Zato se ne može ni govoriti o progonu Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Kako u već u navedenom pismu ističe Marcone, „nikada sa strane hrvatske vlasti nije bilo vjerskoga progona raskolnika, dapače ih više od godinu dana civilne vlasti favoriziraju i pomažu“ (434). Naravno, tu se misli na službenu hrvatsku politiku, a ne na ispade neodgovornih pojedinaca, koje je sama hrvatska državna vlast progonila, pa čak i strijeljala. O suprotstavljanju hrvatske državne vlasti samovolji pojedinaca najbolje govori slučaj rušenja pravoslavne crkve Velike Gospojine u Senju. Dobivši obavijest od senjskog biskupa Burića, da je započeto rušenje te crkve i da se šire vijesti, kako će sve pravoslavne crkve na području senjske biskupije biti porušene, Stepinac se je odmah 10. veljače 1942. obratio dr. Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova, s molbom, da se to spriječi. Dana 13. veljače iste godine Artuković je odgovorio, da njegovo „ministarstvo ne samo da nikada nije izdalo bilo kakav nalog u tom pogledu, nego mu o stvari prije toga nije bilo ništa ni poznato“, pa je odmah po primitku Stepinčeva dopisa „dalo nalog velikom županu u Senju, da svaki takav možebitni pokušaj najstrože zabrani i spriječi“ (435). I pravoslavne crkve nisu bile rušene.

Vjerski prijelazi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Uvijek je bilo prijelaza s jedne vjere na drugu. Da toga nije bilo, ne bi se mogle jedne vjere širiti, a druge nestajati. Problema nema ili ne bi smjelo biti, kad se to čini dragovoljno, ali problem nastaje, kad se nekoga izravno ili neizravno sili, da prijeđe s jedne vjere na drugu. Da se uklone nesporazumi, u nekim su državama vjerski prijelazi zakonom uređeni. Tako je bilo, npr. na području Austro-Ugarske monarhije, pa je i Hrvatski sabor 1905. donio Osnovu zakona o vjeroispovjednim odnosima, kojom je uređeno gradivo o prijelazu s jedne vjere na drugu.

Tim putem krenula je i Nezavisna Država Hrvatska, u kojoj je 3. svibnja 1941. donesena Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu. Izgleda, da je bilo stanovitih nejasnoća u primjeni te zakonske odredbe, pa je ministarstvo bogoštovlja i nastave 27. svibnja 1941. donijelo Uputu prigodom prelaza s jedne vjere na drugu. Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu sastoji se samo od dva članka, s tim da je cijelo gradivo o prijelazima sadržano u prvom članku. Prema njemu, ukidaju se svi dotadašnji propisi o prijelazu s jedne vjere na drugu i određuje, da je za prijelaz u novu vjeru potrebna prijava kotarskoj oblasti odnosno gradskomu poglavarstvu o prijelazu, potvrda o podnesenoj prijavi i ispunjenje vjerskih propisa "one priznate vjeroispovijesti, na koju stranka prelazi". U Uputi se to samo opširnije prepričava i određuje, da je za prijelaz maloljetnika između sedme i osamnaeste godine dovoljna "samo izjava roditelja, a nije potrebna i posebna dozvola nadtutorstvene oblasti"(436). Dakle, spomenuta zakonska odredba i uputa za njezinu provedbu uređuju općenito prijelaz s jedne vjere na bilo koju drugu, a ne samo prijelaz s pravoslavne na katoličku vjeru. Ti propisi su vrlo liberalni, u njima nema traga nikakvoj prisili, a nisu ni u suprotnosti s propisima Katoličke crkve, kako to tvrde neki pisci. Kako se u praksi ipak najviše ili uglavnom radilo o prijelazu s pravoslavlja na katolicizam, u buduće će se samo o tomu govoriti.

Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu ne sadrži sve predpostavke, koje je potrebno ispuniti, da bi netko bio primljen u drugu vjeru, nego upućuje na propise same te vjere, na koju pojedina osoba želi prijeći. Bez postojanja tih propisa nemoguća je primjena spomenute zakonske odredbe. Zato su pojedine katoličke biskupije i katolički teolozi odmah po njezinu izlasku u "Narodnim novinama" počeli objavljivati predpostavke za primanje u Katoličku crkvu. U "Katoličkom listu" od 15. svibnja 1941. tiskana je okružnica zagrebačke nadbiskupske kancelarije, u kojoj se navode te predpostavke. O tome je dr. Stjepan Bakšić pisao u istomu glasilu od 3. lipnja 1941. Taj njegov članak bio je nepodpun, a sadržavao je i neke netočnosti, pa je u posebnom prilogu "Katoličkoga lista" od 11. lipnja iste godine izišao njegov novi članak pod naslovom "Propisi za primanje u katoličku Crkvu", u kojemu je podpuno obuhvatio tu problematiku.

Prema Bakšiću, u Katoličku crkvu može biti primljen onaj tko je poučen u svim glavnim istinama katoličkoga vjerovanja, tko imade iskrenu namjeru pristupiti u Katoličku crkvu, tko može živjeti po načelima Katoličke crkve i tko dobije dopuštenje biskupskoga duhovnog stola. Bakšićeva su stajališta podudarna s okružnicom zagrebačke nadbiskupske kancelarije, iz koje navodi i ovaj dio: "Upozorava se dušobrižno svećenstvo, da u ovim delikatnim pitanjima ljudske duše (t.j. u pitanju prelaza) postupa strogo po načelima katoličke Crkve čuvajući njezino dostojanstvo i ugled te a limine (podpunoma - op. I. G.) odbija one, koji bi u Crkvu htjeli ući bez ispravnih motiva tražeći u njoj samo zaštitu svojih materijalnih interesa i egoističkih ciljeva"(437).

VJERSKI PRIJELAZI – ULOGA CRKVE I DRŽAVE

Spomenuta zakonska odredba i ta okružnica zagrebačke nadbiskupske kancelarije čine jednu nerazdvojivu cjelinu, u kojoj su sadržane predpostavke za prijelaz na katoličku vjeru.

Naglašavajući, da se pristup u Katoličku crkvu može "dopustiti samo onim osobama, za koje postoji osvjedočenje, da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti" katoličke vjere i o "njenoj potrebi za spas duše" i da je vjera "unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na području vjerskog opredjeljenja treba da budu isključeni svi nečasni motivi"(438), Crkva je odlučno stala na stajalište, da se nikoga ne smije siliti, da prijeđe na tu vjeru, jer ona nasilan prijelaz ne priznaje. Hrvatski katolički velikodostojanstvenici su uvijek, u svim zgodama, koje su se ticale prijelaza na katolicizam, zahtijevali zaštitu slobode i dostojanstva ljudske ličnosti.

U izjavi o vjerskim prijelazima, danoj sarajevskomu "Katoličkom tjedniku" od 3. kolovoza 1941., Stepinac je rekao: "Katolička crkva ima svoje norme, od kojih ne odstupa nikada. Mi nismo lovci za vjernicima kao stanovite crkve. Gdje nema uvjerenja, bolje, da nam ne dolaze, ali isto tako ne odbijamo nikoga, tko nam iskreno dolazi i traži istinu" (439). U tomu smislu bio je još izričitiji u okružnici, upućenoj zagrebačkomu svećenstvu 19. listopada 1941., u kojoj je istakao: "Nikoga se ne smije siliti da pređe u Kat. crkvu, ali nikoga se ne smije ni odbiti, ako iskreno i s pravim uvjerenjem želi stupiti u krilo Katoličke crkve"(440). To nije bilo samo Stepinčevo stajalište, nego stajalište cijeloga hrvatskoga katoličkog episkopata, koji je na svojoj Biskupskoj konferenciji u Zagrebu 17. i 18. studenoga 1941. donio ovaj zaključak: "U Katoličku crkvu mogu se primiti samo oni koji bez svake sile podpuno slobodnom voljom prelaze iz unutarnjega uvjerenja o istinitosti katoličke vjere i koji su u cijelosti izvršili crkvene propise"(441).

Dakle, iz ovih okružnica, izjava i zaključaka se vidi, da je neistinita tvrdnja srpske (Viktor Novak, Vladimir Dedijer, Milan Bulajić) i hrvatske komunističke (Fikreta Jelić-Butić, Ferdo Čulinović, Bogdan Krizman i dr.) historiografije, da je Katolička crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zajedno s hrvatskom državnom vlašću silom prevodila pravoslavne Srbe na katoličku vjeru(442).

No, mnogi hrvatski nekomunistički pisci, pretežno iz svećeničkih redova i krugova s njima povezanih, tvrde, da je hrvatska državna vlast prisiljavala pravoslavce, da prijedu na katolicizam, ali su se nadbiskup Stepinac i ostali hrvatski biskupi tomu odlučno protivili. Već je navedeno, kako su o tomu pisali dr. Mile Vidović i M. Landercy, pravim imenom dr. Vladimir Horvat, pa je to nepotrebno ponavljati. Najnekontroliraniji u svojim tvrdnjama bio je msgr. Pavao Jesih, koji stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prikazuje kao diktaturu "s divljačkim gonjenjem židova i pravoslavaca; Srba, s prisiljavanjem prijelaza na katolicizam", pa je Stepinac u srpnju 1941. poslao "kanonika dra. Lončara ustaškom ministru bogoštovlja i nastave dru. Puku, da prosvjeduje u njegovo ime protiv toga, što se sili pravoslavce na vjerske prelaze". Upravo su, po Jesihu, naročite muke "nastupile, kad je režim započeo s katoličenjem pravoslavnih (443).

Daleko umjereniji u tomu pogledu bio je o. Aleksa Benigar, ali i on piše, da su hrvatske državne vlasti htjele prisiliti pravoslavce "ili da se presele preko Drine ili da stupe u Katoličku crkvu i da se pokažu lojalnim građanima Hrvatske", odnosno "da su neke građanske vlasti i dalje prisiljavale vjerske prijelaze pravoslavaca u Hrvatskoj", čineći pri tome razne nepravilnosti, pa je Stepinac 1941. godine poslao dušobrižnicima uputu, da primaju u Katoličku crkvu "osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti", kako bi im spasili živote i da zbog toga ne zahtijevaju od njih "nikakvo specijalno vjersko znanje". Navodno je u toj uputi još stajalo: "Kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju"(444).

Jure Krišto pak kaže, da su hrvatske državne vlasti radi prelaska pravoslavaca "u druge priznate vjere", naročito u katoličku, zatvarale "oči pred nasiljem koje se događalo u tom procesu", da je hrvatska katolička hijerarhija "prihvaćanjem pravoslavnih u katolicizam" htjela "spasiti što više svijeta od progona i nasilja", da je i nadbiskup Stepinac uputio 1941. godine zagrebačkomu svećenstvu takvu uputu, koju i Benigar navodi. Povodeći se za Benigarom, i on tvrdi, da je hrvatska državna vlast nad pravoslavcima vršila "pritisak na iseljenje i/ili prijelaz u drugu vjeru, prvenstveno katoličku". Propovijed na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1942., u kojoj se je nadbiskup Stepinac dotakao i prijelaza s pravoslavne na katoličku vjeru, Krišto naziva optužnicom "protiv hrvatskih vlasti", kojom se je nadbiskup "ogradio od nasilnog katoličenja pravoslavnog življa u Hrvatskoj"(445). Koliko su ovi Krištini zaključci o propovijedi od 29. lipnja 1942. jednostrani, pokazat će cjelovitiji osvrt, koji će se naknadno o njoj dati.

Općenito se može reći, da ovi pisci (Vidović, Horvat, Jesih, Benigar, Krišto) ne navode dokaze za tvrdnju, da su hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce, da prelaze na katoličku ili neku drugu vjeru. Oni u pravilu prešućuju ili ne uzimaju u obzir akte hrvatske državne vlasti i druge dokaze, uključivši tu i mnoge Stepinčeve izjave, koje se suprotstavljaju njihovim tvrdnjama. Neki od njih (Vidović, Horvat, Jesih) navode nepostojeće ili netočne činjenice, kao, na pr., da je "vlada NDH 30. travnja 1941. izdala naredbu o prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu" ili da je dr. Mirko Puk u mjesecu srpnju 1941. bio ministar bogoštovlja i nastave, što govori o nesolidnosti njihova rada. Pogrješno se je za svoje tvrdnje pozivati, kako to čine Benigar i Krišto, na neku Stepinčevu "povjerljivu" uputu iz 1941. godine, koja se navodno nalazi u Nadbiskupskomu arhivu u Zagrebu, ali nema broja, dakle nije registrirana, nema je među 34 dokumenta predana 31. svibnja 1943. Svetoj Stolici, iako bi po svojoj naravi tu spadala, nigdje nije u integralnom tekstu objavljena, pa čak ni djelomično u "Službenomu vjesniku zagrebačke nadbiskupije", u kojemu su od 6. studenoga 1945. do 20. veljače 1946. objavljivani dokumenti o djelovanju katoličkih biskupa, pogotovo nadbiskupa Stepinca, u zaštiti ugroženih Srba i Židova. Stoga se ne može provjeriti ni vjerodostojnost ni sadržaj te upute, a javlja se sumnja i u njezino postojanje.

Nezavisna Država Hrvatska je donijela samo jednu zakonsku odredbu, kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu, a ne više njih, kako bi to proizlazilo iz Kriština pisanja(446). Ta zakonska odredba vrijedila je za cijelo vrijeme postojanja te države. Ona je u hijerarhiji pravnih propisa imala položaj zakona, što ga je donosio državni poglavar, uz supodpis resornoga ministra. Ostali propisi, što su ih donosila pojedina ministarstva, bili su upute, naredbe, provedbene naredbe i t.d., a hijerarhijski su stajali ispod zakonske odredbe. Okružnicama su niža upravna tijela obavještavana o raznim organizacijskim promjenama, davane su im smjernice u radu i sl., a s okružnicama su mogle biti upoznate i druge zainteresirane osobe. Već je rečeno, da u zakonskoj odredbi o vjerskim prijelazima od 3. svibnja 1941. godine nema ni traga mogućnosti, da netko nekoga prisiljava, da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo načelno stajalište hrvatskih državnih vlasti. U skladu s tom zakonskom odredbom, ministarstvo unutarnjih poslova je okružnicom od 10. listopada 1941., kojom niža upravna tijela upoznaje s osnutkom i djelokrugom Vjerskoga odsjeka pri Državnom ravnateljstvu za ponovu, ujedno uputilo ovo upozorenje: "Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti"(447).

Hrvatskim državnim vlastima očito je bilo stalo do toga, da među građanima vlada vjerski mir, pa je 21. listopada 1942., dakle godinu dana kasnije, tajništvo ministra unutarnjih poslova nižim upravnim tijelima dalo slične smjernice: "Svaka prisila (fizička ili psihička) za prijelaz grkoistočnjaka na rimokatoličku ili koju drugu priznatu vjeru najstrože se zabranjuje(448). U međuvremenu se je o toj stvari oglasio i državni poglavar dr. Ante Pavelić. U govoru održanom na završnoj sjednici Hrvatskoga državnog sabora 28. veljače 1942. godine zanijekao je, "da hrvatska država nastoji, da pravoslavne prevede na katoličku vjeru", misleći sigurno pri tomu na nasilan prijelaz. Izjavio je, da je o toj stvari izdao okružnicu, u kojoj je zamolio mjerodavne vlasti, da izdaju odobrenje za prijelaz s jedne vjere na drugu, "ako se osvjedoče, da je to pošten čovjek i ako to radi iz uvjerenja". Dalje je u svomu govoru rekao: "U toj sam okružnici i izričito naveo, da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tko god u tome pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio. Ja dopuštam, da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo, to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom ili pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek, koji je ili poradio izvan svojega prava, ili pak, ako je to radio u svome djelokrugu rada, onda je taj djelokrug prekoračio". Dodao je, da "u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve"(449).

Kako se u svijetu sve pravoslavne crkve nazivaju po državama, logičan je zaključak, da i u Hrvatskoj može biti samo hrvatska pravoslavna crkva.

Dakle, hrvatska je državna vlast, nezavisno od crkvene, stajala na stajalištu, da se nikoga ne smije prisiljavati, da prelazi s pravoslavne na katoličku ili bilo koju drugu priznatu (muslimansku ili evangeličku) vjeru. Ona je to izričito isticala i prije nego crkvena vlast. O tomu ne bi smjelo biti ni najmanje dvojbe. No, sam Pavelić dopušta mogućnost, da je u tim stvarima, kao i u svim drugim, moglo biti zloupotrebe vlasti ili kršenja zakona. Ako se je to zaista dogadalo, onda su nasilni prijelazi bili samo iznimka, a ne pravilo. Medutim, ove tvrdnje potrebno je provjeriti i drugim dokazima, jer se životna stvarnost može bitno razlikovati od zakona i izjava i smjernica državne vlasti.

U oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, od ukupno 131 svih generala, bilo ih je deset pravoslavne vjere. Jedan od njih, Đuro Gruić, bio je glavar glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga i osoba najvećega Pavelićeva povjerenja. Među najvišim mjestima u vojnoj hijerarhiji zauzimala su još dva pravoslavna generala: Fedor Dragojlov i Lavoslav Milić. Dragojlov je bio načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Milić glavar Upravnoga ureda u Ministarstvu oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatska(450). Tako su se na čelu najvažnije hrvatske državne institucije u ratu, vojske, našli pravoslavci. Nitko od njih nije tražio, da promijene vjeru niti su oni svoju vjeru mijenjali. Nasuprot tomu, u vojsci Kraljevine Jugoslavije, koja je 1938. godine imala 165 djelatnih, dakle ne svih, generala, bila su samo dva Hrvata i dva Slovenca, a ostalo su bili Srbi, "kojima je pripadalo još i nekoliko stotina umirovljenih generala"(451). Ni jedan od tih dvaju hrvatskih generala nije zauzimao nikakav naročito istaknutiji položaj u jugoslavenskoj vojsci. Prema istraživanju Jure Krište o prijelazima s pravoslavne na katoličku vjeru na području Šibenske, Đakovačko-srijemske i Senjsko-modruške biskupije, broj prijelaznika je bio priličito mali. Medu tim malim brojem glavninu su činili bivši prijelaznici s katoličke na pravoslavnu vjeru i osobe iz mješovitih katoličko-pravoslavnih obitelji(452). S obzirom na relativno mali broj prijelaznika i sastav obitelji prijelaznika, može se također zaključiti, da prisiljavanja na prijelaz zaista nije bilo ili je to bila zaista iznimna pojava.

Pavelić je sigurno bio osoba, koja je najviše znala o uzrocima vjerskih prijelaza u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. No, on je mogao imati i razloga za pristranost, što ne znači, da je, dajući o tome izjave, i bio pristran. Njegovo svjedočanstvo o tim prijelazima u svakom slučaju je nezaobilazno u utvrđivanju povijesne istine. Prema njemu, zamisao o prijelazu s pravoslavne na katoličku vjeru potekla je od samih pravoslavaca iz Sunje i njezine okolice, koji su se slobodnom voljom, bez ičijega pritiska odlučili na to, pa su zbog toga i poslali k njemu izaslanstvo od tridesetak ljudi, koji su mu tu odluku priopćili. Kao razlog za prelazak s pravoslavlja na katolicizam, jedan od izaslanika je, između ostaloga, naveo: "Ne ćemo da budemo više razdijeljeni od velike većine naroda, ne ćemo da od naše vjere neprijatelji prave svoju špekulaciju, i ne ćemo da i naša djeca dođu opet kada u prilike, koje smo mi proživjeli, i pretrpe, što smo s toga trpili ... Odlučili smo, da se ujedinimo sa većinom naroda u jednu crkvu, kao što smo ujedinjeni u jednoj zajedničkoj domovini i u jednom zajedničkom životu."(453)

O vjerskim prijelazima u više je navrata govorio i bl. Alojzije Stepinac. Najviše je o tomu bilo riječi u njegovoj predstavci upućenoj, u ime Hrvatske biskupske konferencije, Paveliću 20. studenoga 1941. Osim što Pavelića izvješćuje o zaključcima Biskupske konferencije, težište je predstavke u iznošenju razloga, zbog kojih prijelazi nisu uspjeli. Te razloge naziva pogrješkama, za koje ne okrivljuje hrvatsku državnu vladu, ne smatra ih ni sistemom, dakle unaprijed smišljenom politikom, nego činom neodgovornih pojedinaca, "koji nisu bili svjesni svoje velike odgovornosti i posljedica". Te stvari se je dotakao i u propovijedi održanoj u zagrebačkoj prvostolnici na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1942. Govoreći o prijelaznicima s pravoslavne na katoličku vjeru, kazao je: "Bog nam je svjedok, da smo bili protivni svakom prisilnom stupanju u Katoličku crkvu. Ako su iskreno prešli, nisu ništa izgubili, nego su se vratili vjeri svojih djedova i danas su podpuno ravnopravni članovi Crkve katoličke, koja ih sve bez razlike jednako ljubi. Neka bude ovdje javno rečeno, da je Crkva učinila sve što je u njezinoj moći, da tu svoju djecu zaštiti, jer je ne vode nikakvi politički motivi nego briga za spasenje duša. Ako ih nažalost nismo uspjeli zaštititi, nije krivnja na Crkvi, nego na neodgovornim elementima, koji su se za počinjena zla protiv svih zakona i Božjih i ljudskih osvećivali i na nevinim ljudima. Krivnja je na pojedincima, koje nije vodio razbor nego luda strast i nepromišljenostn(454).

Ova propovijed podpuno se uklapa u predstavku od 20. studenoga 1941. i sadržajno se može smatrati njezinim nastavkom. U zaključcima Biskupske konferencije, sadržanim u predstavci, izričito se zabranjuje upotreba sile pri vjerskim prijelazima, a u propovijedi Stepinac zaziva Boga za svjedoka, da je protivan svakom prisilnom stupanju u Katoličku crkvu. U predstavci se govori o neodgovornim činiteljima i "nazovi-ustašama" koje je sama hrvatska državna vlast javno osudila i dala strijeljati, a u propovijedi o neodgovornim elementima. U prvome slučaju se ističe, da su zlodjela neodgovornih činitelja odgovor na srpsku politiku u predhodnih dvadeset godina i na zločine četnika i partizana, koji su silna "krvološtva počinili nad mirnim našim hrvatskim narodom", a u drugome, da su se za počinjena zla neodgovorni elementi "osvećivali i na nevinim ljudima", dakle ne samo na nevinim ljudima. U oba slučaja se kaže, da je krivnja na pojedincima, što znači, da nije na državnim vlastima. Nigdje se ne tvrdi, da su hrvatske državne vlasti provodile politiku nasilnoga prijelaza s pravoslavne na katoličku vjeru. Stoga je Kriština tvrdnja, da je Stepinčeva propovijed na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1942. prava optužnica protiv hrvatskih državnih vlasti čista besmislica.

To potvrđuju i Stepinčeve izjave o vjerskim prijelazima, što ih je dao u istražnom postupku pred Javnim tužiteljstvom tadašnje NR Hrvatske 19. rujna 1946. Te su izjave vrlo konkretne i odnose se na bit problema: broj prijelaznika i jesu li prijelazi bili slobodni ili prisilni. Na pitanje, je li mu poznato koliko je Srba prevedeno na katoličku vjeru, odgovorio je: "Nije mi poznat broj, ali je taj broj svakako manji, nego što je za vrijeme bivše Jugoslavije prevedeno katolika na pravoslavnu vjeru". Što se tiče episkopata, odbacio je glasine, kao obične priče, o nasilnom prevođenju na rimokatoličku vjeru. No, ispitivač se time nije zadovoljio, pa ga je pitao, je li mu "bilo poznato, da su Srbi bili progonom od strane ustaša, a u namjeri da sačuvaju svoj život, prisiljeni da prelaze na katolicizam i da molbe, koje su eventualno upućivali duhovnim vlastima, nisu bile rezultat njihovog osvjedočenja". Stepinac je na to rekao: "U to pitanje ne ulazim, jer je episkopat jasno postavio principe prelaza, a prelaznici su imali zdravu pamet i slobodnu volju da slobodno odlučuju da li će preći ili ne". Očito nezadovoljan takvim odgovorima, ispitivač je išao na još konkretnije pitanje, upitavši ga: "Da li je prije izdavanja rezolucije (Biskupske konferencije 17. i 18. 11. 1941. - op. I. G.) bilo nasilnog prelaza Srba na rkt. vjeru". Na ovo je uslijedio Stepinčev kratak i kategoričan odgovor: "Nije"(455).

Ovim svojim odgovorima Stepinac je, nalazeći se u zatvoru, unatoč svojevrsnomu pritisku, izričito i jasno posvjedočio, da hrvatske državne vlasti nisu prisiljavale pravoslavce, da prelaze s pravoslavne na katoličku vjeru. To ne proizlazi samo iz njegova posljednjega nego i iz predhodnoga odgovora. Naime, nema slobodne volje, koja nastaje pod utjecajem bilo fizičke bilo psihičke sile. Ako Stepinac kaže, da su prijelaznici imali slobodnu volju da slobodno odlučuju, to znači, da njihova volja da prijeđu na drugu vjeru, po njegovu mišljenju, nije nastala pod utjecajem bilo kakve sile.

O stanju pravoslavlja i njegovih vjernika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavila su svjedočanstvo i dva ugledna pravoslavca, koji su u to vrijeme vrlo djelatno sudjelovali u pravoslavnomu javnom životu, stvari su promatrali iz neposredne blizine, pa im je to stanje bilo izvanredno dobro poznato. To su Savić Marković Štedimlija, Crnogorac, i Miloš Obrknežević, Srbin.

Štedimlija je bio predstavnik Crnogorskoga nacionalnog komiteta u Zagrebu i sudjelovao je u organiziranju Hrvatske pravoslavne crkve. Uređivao je pravoslavne kalendare i bio je glavni pisac u njima. U pismu, što ga je poslao Ivanu Mužiću iz Zagreba 20. prosinca 1968., on kaže: "Zaista, po direktivama se nije (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - op. I. G.)progonilo pravoslavlje nego srpstvo. Pojedinci su progonili pravoslavne Ukrajince, Makedonce, Ruse i Bugare, ali su zato kažnjavani. Za Crnogorce ja sam izvojevao povoljan status. Stradali su par njih jer su tvrdili da su Srbi ili da su komunisti. Tko je imao moju iskaznicu a nije se ničim kompromitirao, ostao je u službi, na poslu i u stanu kao i svaki Hrvat"(456). Takve se sigurno nije sililo, da prelaze s pravoslavne na katoličku ili koju drugu priznatu vjeru.

Miloš Obrknežević je podrijetlom iz Neuzina u Banatu. Rođen je u Beogradu 1910. Po zanimanju je bio pravnik, a u Kraljevini Jugoslaviji bio je službenik Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima. Kao stručnjak za pravoslavno crkveno pravo, u ime pravoslavaca bio je glavni pregovarač s hrvatskim državnim vlastima prilikom organiziranja Hrvatske pravoslavne crkve. Zbog toga je tri puta razgovarao s Pavelićem, a jedan njihov razgovor trajao je čak tri i pol sata. Pisac je Ustava te Crkve. Do 1944. je obavljao dužnost tajnika Germogena, mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve. On kategorički odbacuje tvrdnju, da su hrvatske državne vlasti, a isto tako i Katolička crkva, silili pravoslavce, kako to tvrde velikosrpski i jugoslavenski krugovi, da prelaze na katoličku vjeru. To obrazlaže činjenicom, da članovi Ustaškoga pokreta i vodstvo Nezavisne Države Hrvatske nisu bili naročito prokatolički ni naročito protupravoslavno raspoloženi. Oni su bili protivnici velikosrpstva i pravoslavlje im je smetalo samo toliko, koliko je ono bilo povezano s velikosrpstvom. Pojavu prijelaza s pravoslavne na katoličku ili koju drugu vjeru Obrknežević tumači duševnim stanjem nastalim među pravoslavcima uspostavom Nezavisne Države Hrvatske. Taj događaj i ustaški podhvati protiv velikosrba stvorili su kod jednoga dijela toga pučanstva potrebu prilagođavanja oživljavanjem stare lojalnosti prema Hrvatskoj, a kod drugoga dijela osjećaj nesigurnosti zbog moguće osvete za zločine, što su ih Srbi činili prema Hrvatima u predhodnomu razdoblju. Taj se je osjećaj još pojačao, kad se je pročulo, da je u nekim miješanim sredinama i gradovima, u kojima su pravoslavci manjina, zaista i došlo do osvete i zloupotrebe vlasti. Zato, po Obrkneževiću, jedni prelaze s pravoslavlja na katoličanstvo zbog osjećaja nesigurnosti i straha, izazvanih novonastalim političkim okolnostima, a drugi u želji, da se "izjednače i identificiraju s njihovom katoličkom braćom u jednoj hrvatskoj domovini", u oba slučaja dobrovoljno i bez ikakve prisile hrvatske državne vlasti. Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve uređeni su odnosi pravoslavlja s hrvatskom državom. Nakon toga nije bilo ni jednoga prijelaza s pravoslavne na katoličku ili koju drugu vjeru, a dobar dio onih, koji su prešli, opet se je vratio na pravoslavlje, tvrdi Obrknežević(457).

Stepinac, Štedimlija i Obrknežević nedvojbeno su vjerodostojni svjedoci. Njihove izjave nisu ni najmanje u proturječnosti s Pavelićevim tvrdnjama. Zato se ni njemu ne može pripisati pristranost. Sva četvorica njih jednoglasno tvrde, da hrvatske ni državne ni crkvene vlasti nisu prisiljavale pravoslavce, da prelaze na katoličku ili koju drugu vjeru. Njihove su izjave podpuno u skladu i s pravnim propisima, koji su o tomu doneseni. Ako je bilo pokušaja prisiljavanja, onda su to bili ispadi neodgovornih pojedinaca koje su državne vlasti sprječavale i kažnjavale.

Ali nakon pada Nezavisne Države Hrvatske bilo je osoba, koje su pred kojekakvim tijelima i u kojekakvim postupcima svjedočile, da su silom tjerane na prijelaz s pravoslavne na katoličku vjeru. Za razumijevanje te pojave treba imati na umu nekoliko činjenica. Jugoslavenske komunističke vlasti su poubijale sve dužnosnike Hrvatske pravoslavne crkve, kojih su se mogli dočepati, uključivši i samoga mitropolita Germogena, iako se oni ničim nisu ogriješili o ničije pravno dobro, pogotovo o takovo, zbog čega bi ih svjetovne vlasti trebale kažnjavati. Krivnja im se je sastojala samo u tomu, što su sudjelovali u radu i organiziranju Hrvatske pravoslavne crkve. Time su se ozbiljno zamjerili Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Banjalučki biskup Garić je 4. studenoga 1941. pisao Stepincu, da se "već sada u nekim mjestima "četnici" i komunisti osvećuju onima, koji su prešli na katoličku vjeru, pale im kuće, otimaju goveda, sitnu marvu i slično". Zbog dobrovoljnoga prijelaza s pravoslavne na katoličku vjeru strijeljan je 17. studenoga 1941. Stojan Pribić iz Veljunskoga Zagorja, kod Slunja(458). Ti prijelazi i Hrvatska pravoslavna crkva ugrožavali su velikosrpske pozicije. Represivnim mjerama prema prijelaznicima partizanstvo je pokazalo svoju velikosrpsku narav. Zbog toga su se sve takve osobe bojale pred partizanskom vlašću za svoj život i slobodu, pa su u strahu, kako bi od sebe odklonile pogibelj, davale izjave, kakve je ta vlast od njih zahtijevala. Zato se njihovim izjavama ne može vjerovati.

Hrvatska državna vlast i Katolička crkva u Hrvatskoj, pa prema tomu i nadbiskup Stepinac, bili su podpuno jednodušni u shvaćanju i postupanju da se nikoga ne smije prisiljavati na prelazak s jedne vjere na drugu. Ali su postojala razmimoilaženja u nekim drugim načelnim pogledima oko toga i u stvarima, koje se tiču djelokruga za prijelaz. Prema Zakonskoj odredbi o prelazu s jedne vjere na drugu od 3. svibnja 1941. i Uputi za primjenu te zakonske odredbe od 27. svibnja 1941., uloga države u vjerskim prijelazima bila je sporedna, pa je na temelju tih propisa teško moglo doći do razmimoilaženja s Crkvom. Ali već u mjesecu lipnju 1941. godine došlo je u istočnoj Hercegovini do opće srpske pobune protiv hrvatske države, iz dijela sjeverne Dalmacije, koji je anektirala Italija, sve češće su stizale vijesti o pripremama za isto takvu srpsku pobunu, do koje je i došlo u jugozapadnoj Bosni i jugoistočnoj Lici krajem srpnja iste godine, po šumama su se često viđale veće skupine naoružanih četnika, koje su napadale oružništvo i hrvatske oružane snage tek u nastajanju, pa se je hrvatska država sve više osjećala ugroženom.

U takvim okolnostima nastala je sumnja u poštene namjere pojedinih kategorija prijelaznika, koji su nasrtali, da što prije prijeđu na katoličku vjeru. Kako piše Pavelić, bilo je i takvih, "koji su 'prijelazom na drugu vjeru, posebno na katoličku, htjeli ili izgladiti svoje račune sa hrvatskim narodom, prema kome su se često neprijateljski odnosili, ili pod maskom katolika slobodnije razvijati petokolonašku djelatnost u korist četnika i partizana". Takvi su znali čak i prijetiti svećenicima, ako ih što prije ne prime u Katoličku crkvu. "U bezbroj slučajeva bili su prisiljeni duhovni poglavari Katoličke crkve", tvrdi Pavelić, "tražiti od građanskih i vojničkih vlasti", pa i od njega osobno, da im se zaštiti život, jer su ih "znali ugroziti oni kojima se žurilo, da pravoslavlje zamijene katolicizmom"(459).

To je potvrdio i Stepinac u svome obrambenom govoru pred sudom u Zagrebu 3. listopada 1946., rekavši: "Činjenica je, da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato što otežu s prijelazima" (460). U takvim, dakle, okolnostima državne ugroženosti,. hrvatska državna vlast je napustila prvotno krajnje liberalno stajalište prema vjerskim prijelazima i počela se sve više miješati u te poslove, stavljajući čak i stanovita ograničenja za prijelaz s jedne vjere na drugu. Katolička crkva se je tomu protivila, držeći da prijelaz na katoličku vjeru spada isključivo u njezin djelokrug. Tako je 14. srpnja 1941. ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja poslalo katoličkim biskupskim ordinarijatima povjerljivo priopćenje, moleći ih da ga proslijede župnim uredima, prema kojemu se pravoslavnima "ne će ni u kojem slučaju dopustiti da prelaze u grkokatoličku crkvu" i da su intencije "hrvatske vlade da se u Katoličku crkvu ne primaju pravoslavni popovi, učitelji, zatim uopće inteligencija i napokon bogati sloj trgovaca, obrtnika i seljaka radi kasnijih eventualnih odredaba s obzirom na njih, da se ne bi izvrgavala neugodnostima vjera i ugled katolicizma"(461).

Na ovo je već 16. srpnja 1941. odgovorio nadbiskup Stepinac, izražavajući odmah na početku "opravdanu brigu Nezavisne Države Hrvatske, da se zaštiti od onih elemenata, koji bi se eventualnim vjerozakonskim prelazom želili uvući u hrvatski narodni organizam te u istom eventualno destruktivno djelovati", ali se u nastavku odgovora odlučno protivi zabrani primanja na grkokatolički obred, smatrajući to "presizanjem u kompetenciju Crkve, koja grkokatolički obred smatra ravnopravnim s rimskim obredom". Jednako tako se je protivio zabrani primanja u Katoličku crkvu inteligencije i bogatijih osoba, jer "bi se protivilo duhu, a i zadaći Katoličke crkve, kad bi ona načelno odbijala svu inteligenciju", budući da je Krist "zato došao na svijet, da spasi sve ljude, da ih dovede do spoznaje istine". Zato se "Crkva ne bi mogla odreći svoga prava i Božanske dužnosti, da u svoje Krilo primi onog shizmatika, za kojeg bi stekla sigurno uvjerenje, da je njegova namjera stupiti u Crkvu katoličku iskrena i poštena"(462).

NDH, ŽIDOVI I NADBISKUP STEPINAC

Na to je hrvatska državna vlada 30. srpnja iste godine izdala okružnicu, u kojoj su sadržane dosta iscrpne upute o prijelazu s pravoslavne na katoličku vjeru. Ona je puno blaža nego priopćenje ministarstva pravosuđa i bogoštovlja od 14. srpnja i znači bitno odstupanje od njega. U okružnici se kategorički ne zabranjuje prijelaz na grkokatolički obred nego se ističe, da je želja "hrvatske vlade, da grko-istočnjaci ne prelaze na grkokatolički obred osim u onim grkokatoličkim župama koje su već osnovane i u njima ima već grko-istočnjaka". Pravoslavci, koji hoće prijeći na katoličku vjeru, dužni su uz molbu priložiti potvrdu o osobnoj čestitosti, jer im se u protivnom ne će odobriti prijelaz. Ublaženo je stajalište i u pogledu primanja u Katoličku crkvu inteligencije i bogatijih obrtnika i seljaka.

Za njih se kaže, "da im se ne izdadu potvrde osim u slučajevima, kad se doista dokaže njihova osobna čestitost, jer je načelno stanovište vlade da se ovim osobama ne izdaju potvrde"(463). Drugi dio te odredbe formalno je u protimbi s prvim dijelom, a stvarno je njezino značenje, da se i inteligenciji i bogatim seljacima i obrtnicima izdaju potvrde o osobnoj čestitosti i tako omogući prijelaz s pravoslavlja na katolicizam, ali uz povećanu opreznost prilikom izdavanja tih potvrda.

Ovu okružnicu dostavilo je ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske lokalnim vlastima i Nadbiskupskomu duhovnom stolu u Zagreb, a nadbiskup Stepinac ju je priopćio dušobrižničkomu svećenstvu svoje nadbiskupije, ne stavljajući na nju primjedbe, što znači, da je ona u tomu trenutku sadržavala okvir prihvatljiv i za Crkvu(464). Kao što je već rečeno, odredbom predsjedništva hrvatske državne vlade osnovan je početkom listopada 1941. Vjerski odsjek pri Državnom ravnateljstvu za ponovu, o čemu je ministarstvo unutarnjih poslova 10. listopada obavijestilo podređena tijela. U toj obavijesti stoji, da u djelokrug Vjerskoga odsjeka "spadaju sva pitanja, koja se odnose na prelaženje sa grčkoistočne na vjeru katoličku, muslimansku ili evangeličku". Sve upute Vjerskoga odsjeka "mjerodavne su, pa se stoga nalaže svim područnim vlastima, da se tih uputa imaju držati". I zaista, Vjerski odsjek je 24. listopada 1941. izdao iscrpne upute za vjerozakonski prijelaz pravoslavaca, a u 5. točki uputa navodi se, da će svećenike za vjersku pouku pravoslavaca odrediti taj Odsjek u sporazumu s biskupskim ordinarijatima, pa se u tu svrhu općinska poglavarstva i kotarske oblasti trebaju njemu obraćati(465).

Ovako zamišljena djelatnost Vjerskoga odsjeka vodila je k podčinjavanju Crkve državnim vlastima u poslovima vjerskih prijelaza, što Crkva nikako nije mogla prihvatiti, pa se je morala očekivati njezina reakcija, do koje je ubrzo i došlo. Na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije 17. i 18. studenoga 1941. biskupi su raspravili sva pitanja povezana s vjerskim prijelazima i o tomu donijeli odgovarajuće zaključke, koji su sadržani u Stepinčevoj predstavci Paveliću 20. studenoga iste godine. Prema tim zaključcima, Crkva "smatra dogmatskim načelom, da rješidba svih pitanja, koja se tiču crkvenog prelaza grkoistočnjaka na katoličku vjeru" spada isključivo u djelokrug katoličke crkvene hijerarhije, koja je jedina ovlaštena izdavati za to "direktive i propisivati odredbe tako da je mimo crkvenog autoriteta isključena svaka akcija u tom pogledu". Isto tako, "nitko osim katoličke crkvene hijerarhije nema pravo postavljati" misionare, "koji bi imali provoditi konverzacije grkoistočnjaka na katoličku vjeru", pa "svaki takav misionar mora dobiti misiju i jurisdikciju za svoj duhovni rad od mjesnog Ordinarija" i samo je od njega u svomu radu zavisan. "Crkva katolička može priznati valjanim samo one prelaze, koji su se obavili ili će se obaviti prema tim dogmatskim načelima", a svjetovne vlasti ne mogu poništavati one prijelaze, "koji su crkveno provedeni ne samo prema crkvenim nego i prema građanskim propisima"(466).

No, uskoro je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, vjerski prijelazi s pravoslavlja na katolicizam bili su rijedki, ako ih je uopće bilo, pa je tako završio i ovaj kratkotrajni spor o djelokrugu u vjerskim prijelazima između Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska, Stepinac i Židovi

Najveća je židovska nesreća, iz koje proizlaze sve ostale, što nikada nisu znali ili htjeli uskladiti težnju za očuvanjem svojih posebnih probitaka s probitcima društva i naroda, među kojim su kao naknadno doseljena manjina živjeli. Uvijek su i svugdje vodili računa isključivo o vlastitim probitcima. Oni se, osim rijedkih iznimaka, ni do Drugoga svjetskog rata nisu bili integrirali u hrvatsko društvo, iako mnogi pisci tvrde suprotno. Integrirati se ne znači graditi zgrade i mostove, nego prihvatiti snove toga naroda, među kojim žive, kao svoje vlastite. Glavnina Židova to nije prihvatila, a one rijedke među njima, koji su dijelili zlo i dobro s hrvatskim narodom, braneći njegovu opstojnost i državnost, kao na primjer dr. Josip Frank, ta glavnina je upravo zbog tih razloga proglasila i još uvijek proglašava izdajicama.

Zbog toga se je i moglo dogoditi, da je u kraljevskoj Jugoslaviji počinjeno oko tisuću, možda čak i više, političkih umorstava nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom, a židovska je društvena elita, znajući za sve to, izricala hvalospjeve ubojicama tih nevinih žrtava. Općenito uzevši, Židovi su krajnje nekritični prema svojoj prošlosti. Sebe vide samo kao žrtve tuđe zloće, a prešućuju, da su i drugi bili njihove žrtve. Istaknuti pojedinci u njihovim vlastitim redovima, koji drugčije misle i upozoravaju ih na ovu jednostranost, koja je za njih same štetna (Roger Garaudy, Noam Chomsky, Hannah Arendt i sl.), još uvijek su izolirane pojave.

No, nesporna je činjenica, da su Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj donošenjem niza političkih mjera doživjeli teške patnje i pretrpjeli znatne ljudske gubitke. Ovdje će se primjerice navesti najvažnije od tih mjera.

Već 30. travnja 1941. doneseno je nekoliko propisa (Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda), kojima oni gube državljanstvo i prema njima se uvodi stroga diskriminacija i separacija u javnomu životu. Iznimka su od toga bili tzv. počasni arijci, kojima su proglašene one osobe, "koje su se prije 10. travnja 1941. pokazale zaslužnima za hrvatski narod, napose za njegovo oslobođenje", uključivši tu i članove njihove obitelji (467). S diskriminatorskom svrhom donesena je 4. lipnja 1941. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda (468). Kako bi se skršila židovska gospodarska moć, Zakonskom odredbom o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća od 9. listopada 1941. podržavljena je njihova imovina, s naknadom ili bez naknade (469). U međuvremenu je doneseno još nekoliko protužidovskih propisa i odredaba, među kojima je najpoznatija odredba od 22. svibnja 1941., kojom im se naređuje da nose na leđima, kao znak raspoznavanja, žutu tkaninu s otisnutom šesterokrakom zvijezdom i velikim slovom "Ž" u sredini (470). Kasnije je tkanina zamijenjena limenom pločicom.

Krajem svibnja 1941. započelo je u ovećim skupinama njihovo slanje u zatočeničke logore (471), u kojima je dio njih izgubio život. Mnoge od ovih mjera pogađale su i neke kategorije ciganskoga pučanstva, ali kako je ta specifična problematika od sporedne važnosti za razumijevanje Stepinčeve djelatnosti, o njoj se ne će govoriti u ovoj knjizi.

Korijene ovoj protužidovskoj politici jugoslavenski orijentirana historiografija nalazi u predratnoj publicistici hrvatske državotvorne inteligencije, pogotovo u stajalištima Ustaškoga pokreta, kojemu pripisuje fašistoidnost i antisemitizam od njegova nastanka. Za takvo gledanje tipična je knjiga dr. Ive i Slavka Goldsteina "Holokaust u Zagrebu". Oni, doduše, priznaju, da ni u "Ustaši", glasilu Ustaškoga pokreta u inozemstvu između 1932. i 1934., ni u ustaškim "Načelima", temeljnomu programatskom dokumentu toga pokreta, "nema direktnog ispoljavanja antisemitizma". Ispravno bi bilo reći, da nema direktnoga ni indirektnoga. Ali njihova ih predhodna tvrdnja ni najmanje ne smeta, da na toj istoj i na idućoj stranici svoje knjige napišu, da ustaška "Načela" "pokazuju jasno izgrađen ideološki sustav, blizak fašizmu i nacizmu", odnosno da su se ustaške veze "s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima tridesetih godina intenzivirale, a usporedno s time postupno je izgrađivana ustaška ideologija“, koja je „specifična sinteza fašističkih i nacističkih elemenata, prilagođena hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj stvarnosti“ (472), ne navodeći za ove tvrdnje ni jedan jedini dokaz. Polazeći otvoreno s jugoslavenskoga i sveslavenskog stajališta, smeta im i sam zahtjev za povratkom na korijenski pravopis, tvrdnja da među Hrvatima i Rusima nema "nikakvog krvnog srodstva", a Ustaškomu pokretu posebno zamjeravaju, što je "zastupao tvrdo antijugoslavenstvo i širio mržnju protiv beogradskog režima i svih njegovih službenika", jer se je time, navodno, širila mržnja i protiv Srba (473), pa na tridesetak stranica knjige navode tobožnje dokaze za "hrvatski nacionalni ekskluzivizam" i fašistoidnost dijela hrvatske politike, koji, po njima, nužno vode u antisemitizam. Pri tome se služe neistinama, etiketiranjem, navođenjem krivih izvora i istrgnutih dijelova iz cjeline, koji time dobivaju podpuno iskrivljen smisao, a svaku kritiku židovskoga ponašanja proglašavaju mržnjom i antisemitizmom, ne pitajući se, je li ta kritika opravdana ili nije, primjenjujući uz to dvostruka mjerila na hrvatsku i židovsku politiku (474).

Posebno treba naglasiti, da tridesetih godina prošloga stoljeća ustaške veze s nacistima ne samo da se nisu intenzivirale nego nisu ni postojale. Ustaškoj emigraciji bio je podpuno onemogućen rad u nacističkoj Njemačkoj, pa je čak i izdavanje novina već 1934. morala prenijeti iz Berlina u Danzig. Nasuprot tomu, židovska cionistička organizacija legalno je postojala u Njemačkoj i izdavala svoje novine "Juedische Rundschau" sve do 1938. godine (475). Nakon 1936. puno bolji odnos ustaše nisu imale ni s talijanskim fašistima nego što im je bio s njemačkim nacistima.

Zamjeravati Ustaškomu pokretu, i hrvatskomu narodu općenito, zbog tvrdoga antijugoslavenstva i mržnje protiv beogradskoga režima i njegovih službenika jednako je besmisleno i nepošteno kao i zamjeravanje Židovima zbog mržnje prema Hitleru, nacizmu i nacistima. Dakle, na tvrdnjama dr. Ive i Slavka Goldsteina i njima sličnih pisaca ne može se stvarati zaključak o uzrocima protužidovske politike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Te uzroke valja tražiti na drugome mjestu.

Prema Pavelićevoj tvrdnji Stepincu, rasni zakoni u Hrvatskoj doneseni su pod njemačkim pritiskom. Zato su se tako brzo i pojavili. Oni su oponašanje njemačkih tzv. nuernberških zakona od 15. rujna 1935. Antisemitizam je bit nacionalsocijalističke ideologije, pa se u tim stvarima njemačkom pritisku nije moglo oduprijeti. Ipak su ti zakoni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili u mnogo čemu blaži nego u Njemačkoj (476).

Zahvaljujući počasnom arijstvu, znatan broj Židova zauzimao je istaknuta mjesta u Ustaškomu pokretu, u državnomu aparatu, u gospodarskomu životu i u vojsci. Mr. Vjenceslav Topalović tvrdi, da je u hrvatskim oružanim snagama bilo 28 generala židovskoga podrijetla (477). Nekoliko najviših hrvatskih državnih dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama ili ženama koje su bile u bližem srodstvu sa Židovima (Pavelić, Slavko Kvaternik, Oršanić, Žanić i dr.). Sve to dokazuje, da je taj antisemitizam tuđinski diktat, a ne hrvatska tradicija i smišljena politika. To, međutim, potvrđuju i druge činjenice.

Nadbiskup Stepinac je 3. prosinca 1941. godine papi Piju XII. uputio pismo, u kojemu, između ostaloga, piše: "Episkopat je razmotrio i pitanje svih onih koji danas toliko pate i uputio je istom državnom poglavaru (dr. Anti Paveliću - op. I. G.) pismo tražeći human odnos prema Židovima ukoliko je to još moguće zbog prisutnosti Nijemaca (478). Obraćajući se pismom Paveliću 6. ožujka 1943. povodom najavljenoga popisivanja nearijaca, što je nagovještavalo nove represivne mjere protiv njih, Stepinac kaže: "Ako je po srijedi miješanje koje strane vlasti u naš unutarnji narodni i politički život, onda se ne bojim, da ovaj moj glas i prosvjed dođe i do organa dotične strane vlasti (479). Ta strana vlast, na koju Stepinac cilja, je njemačka vlast. Iako govori u pogodbenomu obliku, on znade, da se sve te antisemitske mjere donose pod njemačkim pritiskom. U tom smislu najizravniji je bio u pismu, što ga je 16. svibnja 1941. poslao papi Piju XII. Tu piše: "... pritisak Nijemaca se puno osjeća u zakonima protiv Židova, premda tvrde, da se ne žele miješati u unutarnja pitanja hrvatske države. U stvarnosti, rasistički zakon izdan ovih dana se mora pripisati teškim pritiscima Njemačke ..." (480).

Tim pritiscima se mlada hrvatska država, okružena sa svih strana neprijateljima, nije mogla oduprijeti. Ti zakoni, dakle, nisu plod hrvatske slobodne volje ni namjere nego uistinu njemački diktat, kojega je Nezavisna Država prihvatila, da bi opstala. Stepinac je imao razumijevanje za ovakav njezin položaj, pa se i njegove propovijedi protiv rasizma moraju shvatiti kao osuda njemačke a ne hrvatske politike, što priznaju i ondašnji njemački politički krugovi.

RASPRAVU O POLOŽAJU ŽIDOVA U NDH VALJA OSLOBODITI PREDRASUDA

Slanje Židova u zatočeničke logore najteža je mjera primijenjena protiv njih. Uzroci njezine primjene daleko su zamršeniji od donošenja rasnih zakona. Osim njemačkoga pritiska, na to su utjecali i ponašanje većega broja Židova i obrambene potrebe hrvatske države.

Već je obilno podkrijepljen dokazima negativan odnos pretežnoga dijela židovske društvene elite prema ideji hrvatske državne nezavisnosti. Prema povjesničaru dr. Jaši Romano, Židovi su, pogotovo nakon 1932. godine, sve više padali pod komunistički utjecaj. Nadprosječno su bili zastupljeni u Komunističkoj partiji Jugoslavije, naročito u nekim sredinama. U Bosni i Hercegovini gotovo da nije bilo mjesta, u kojemu su živjeli Židovi, a da među njima nije bilo komunista. U Sarajevu, u kojemu su oni činili oko 13,5 posto stanovništva, uoči Drugoga svjetskog rata bilo je 279 članova Partije, a od toga su 62 bili Židovi, dakle više od 22 posto partijskoga članstva. U židovskome športskom društvu "Mataja" u Sarajevu bilo je učlanjeno oko 1.100 osoba, a od toga su njih 400 bili članovi SKOJ-a ili Partije. Ta njihova nadprosječna zastupljenost još više je bila izražena u sastavu svih partijskih vodećih tijela, počevši od najniže pa do najviše ustrojbene jedinice, kao i u udrugama, koje su stajale pod utjecajem komunista. Dvojica od njih bili su članovi Centralnoga komiteta KP Jugoslavije: Moše Pijade i Pavle Pap. Osnivali su vlastite i uvlačili su se u postojeće židovske udruge te u njima potiskivali cioniste, šireći tako svoj utjecaj. Na svim područjima komunističke djelatnosti bila je zapažena njihova uloga (481).

Iz ovoga relativno maloga broja komunista pogrešno bi bilo zaključiti, da se radi o beznačajnoj političkoj skupini. Budući da su djelovali ilegalno, njihovo se članstvo ne smije uspoređivati s članovima političkih stranaka, koje slobodno izlaze na izbore. Uz članove, komunisti imaju i simpatizere, koji su spremni izvršavati partijske zadatke. Vrlo su dobro organizirani, vješto koriste političke prevrate, u kojima pojačano izazivaju kaos i nerede, kako bi se kao ozbiljan politički čimbenik nametnuli za vođe političkim nezadovoljnicima. To osobito dolazi do izražaja kod Židova. S obzirom na međusobnu čvrstu povezanost židovske zajednice, ti komunisti, koji potječu iz njezine sredine, s posebnom lakoćom šire svoj utjecaj na cijelu zajednicu. Tomu su svoj udio doprinijeli i rasni zakoni i druge antisemitske odredbe.

Komunisti su bili načelna i otvorena prijetnja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od prvoga dana njezina nastanka. Letcima su pozivali narod na pobunu protiv nje i osnivali udarne skupine, koje su prikupljale oružje za pobunu, rušile željezničke pruge i mostove, rezale telefonske stupove i žice, palile skladišta i poduzimale slične diverzantske podhvate. Kad je Njemačka 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez, odmetali su se u šumu, osnivali partizanske odrede, palili općinske, poštanske i školske zgrade, podmetali eksploziv pod putničke vlakove, napadali oružničke postaje, iz zasjede ubijali vojne i civilne osobe i sl., a kada su ojačali, predvodili su genocid nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom. U organiziranju ovih udarnih i partizanskih odreda i skupina istaknutu ulogu igrali su mnogi židovski komunisti, kao na pr. Nisim i Moša Albahari, Oskar Danon, Mento Eškenezi, Pavle Goranin, Pavle Pap, Leo Geršković, Leo Mates, Robert i Rudolf Domany i mnoštvo drugih, koji su ujedno i neposredno sudjelovali u svim tim terorističkim podhvatima (482).

Kako bi se spriječila ta komunistička, a isto tako i četnička, teroristička djelatnost, sumnjive osobe slane su u zatočeništvo. Takvim osobama smatrani su u prvom redu komunisti i njihovi simpatizeri, ali i svi ostali protivnici hrvatske državne nezavisnosti. Budući da je komunistički i nehrvatski utjecaj bio razmjerno jako raširen među Židovima, uzevši uz to u obzir njemački pritisak, oni su kao cjelina bili pod naročitom paskom državne vlasti. Ali u logore su upućivani samo oni, za koje je ustanovljeno da surađuju s odmetnicima, dakle partizanima i četnicima, ili da postoji ozbiljna sumnja u takvu suradnju ili spremnost na nju, a ne zato što su Židovi. Tako se je postupalo i prema Hrvatima, katolicima i muslimanima. To potvrđuju mnogi dokazi, ali će biti dovoljno navesti samo neke od njih.

Nema, naime, ni jedne zakonske odredbe ili opće naredbe upravne vlasti, kojim bi se omogućavalo upućivanje nekoga u logore zbog njegove rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti. Upućivanje u logore dopušteno je samo zbog čina, koji, pojednostavljeno rečeno, ugrožavaju državni opstanak ili zbog skitnje, prosjačenja ili bludničenja. Ako se u općim naredbama upravne vlasti spominju Srbi ili Židovi ili neka druga ljudska skupina, u zakonskim odredbama ni toga nema, onda se uvijek domeću riječi, da se to odnosi na one, koji su, na primjer, poznati kao komunisti ili sumnjivi zbog komunizma ili slični izrazi.

Tako je, na primjer, naredbom od 14. svibnja 1941. zabranjeno kretanje sarajevskim Židovima izvan Sarajeva, "jer je utvrđeno da i Židovi i Židovke odnose hranu i municiju sakrivenim četnicima". Kako bi se tim istim Židovima onemogućio odlazak u šumu k odmetnicima, Zapovjedništvo 4. hrvatske oružničke pukovnije naredbom od 14. lipnja 1941., koja je dostavljena svim podčinjenim zapovjedništvima, naredilo je, da se uhite svi Židovi, s propusnicom ili bez propusnice, koji se zateknu izvan gradskoga područja (483).

Ravnateljstvo ustaškoga redarstva poslalo je 23. srpnja 1941. nalog svim velikim županima, uključivši i Juru Francetića kao povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, "da se najžurnije izvrši pritvaranje svih Židova i Srba - pravoslavaca, koji su bili poznati već kao komunisti, bilo pak da su i malo sumnjivi, da su skloni tome pokretu "i da "iste mjere valja poduzeti i protiv komunista katoličke ili muslimanske vjeroispovjesti, kao i drugih time, da se pridrže do daljnjega u pritvoru, dok Srbe i Židove ima se smjesta odpremiti u zbiralište (konc. logor) Gospić". Na temelju toga naloga predstojništvo Gradskoga redarstva u Sisku uputilo je 24. srpnja 1941. godine 26 Židova i 32 Srbina "na prisilni rad u koncentracioni logor Gospić" radi "raznih djela sabotaže, dijeljenja komunističkih letaka i podmetanja eksploziva, a u interesu osiguranja javnoga reda i mira" (484).

U prosuđivanju ova dva zadnja dokumenta valja uzeti u obzir činjenicu, da su oba nastala samo nekoliko dana prije četničko-komunističkoga ustanka u jugozapadnoj Bosni i jugoistočnoj Lici, koji je rezultirao genocidom nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom toga kraja. U svijetlu tih događaja valja promatrati i naredbu velike župe Dubrava u Dubrovniku od 31. srpnja 1941., da se uhite Srbi i Židovi, "koji su poznati po svom ranijem radu i držanju kao komunisti ili da su istinski skloni tom pokretu" i da se sprovedu u logor u Gospiću (485). Sličnoga sadržaja je i obavijest Kotarske oblasti Visoko od 26. kolovoza 1941., kojom javlja velikoj župi Lašva i Glaž u Travniku, da je uhićeno i "odpremljeno u Gospić 57 Židova i Srba naklonjenih komunizmu" (486). Izgleda da je židovsko ponašanje na travničkomu području sve više zabrinjavalo hrvatske državne vlasti i predstavnike Ustaškoga pokreta, pa stožernik ustaškoga stožera velike župe Lašva i Glaž izvješćuje 4. listopada 1941. "Ravnateljstvo za javni red i signrnost, da u Travniku imade oko 800 Židova, nad kojima se ne vrši nikakav nadzor", iako "ti isti Židovi vrše strašnu neprijateljsku promidžbu, imaju vjerojatno vezu sa četnicima, koje obavještavaju preko grko-istočnjačkih žena". I "sve što se događa u našim redovima, to oni potanko znadu", kao npr. "preselenje zatočenika iz Krušćice, onda razne podhvate komunista i četnika u Varešu, Kladnju i Brezi itd.". Ustaški stožer moli Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, da poduzme odgovarajuće mjere protiv Židova (487). Slično je stanje bilo i u velikoj župi Livac i Zapolje, sa sjedištem u Novoj Gradiški. Veliki župan te župe u svomu dopisu Državnomu ravnateljstvu za ponovu 5. prosinca 1941. piše: "U Novoj Gradiški još do sada niesu u cielosti primienjene mjere protiv Židova, kao u nekim drugim gradovima. Javno sigurnosni obziri u ovome kraju međutim traže, da se iz Nove Gradiške kao središta velike župe Livac-Zapolje odstrane svi nepoćudni elementi a napose Židovi sa jedinom iznimkom dvojice ili trojice Židova... Učestali napadi četničko-komunističkih odmetnika na obroncima gore Psunja i u nedalekoj okolici Nove Gradiške, spriečenje možebitne komunističke konspiracije napose okolnosti radi najnovijih izvida i istraga, koje se vode protiv izvjesnih komunističkih aktera ovoga kraja - traže bezodgodno udaljenje Židova iz ovoga mjesta". Predlaže, da ih se privremeno smjesti u kaznionicu u Staroj Gradišci (488).

U 1942. godini zapažen je pojačan židovski odlazak u partizane. To je konstatirao i Glavni stožer Ministarstva hrvatskoga domobranstva, koji u svom aktu upućenom Operativnom stožeru domobranstva 9. siječnja 1942. tvrdi, da "židovska omladina listom odlazi u redove partizana-komunista, gdje igra ulogu političkih komesara". To je podudarno s izvješćem zapovjedništva Vojne krajine u Sarajevu, koje je 18. siječnja 1942. poslano Ministarstvu hrvatskoga domobranstva, a u kojemu stoji, da je "primjećen i partizanski odred "kaputaši" židovske inteligencije u kojem se nalaze i židovske žene. Taj odred sa Romanije došao je u okolinu Vareša" (489). Ovakvo kontinuirano opredjeljivanje na protuhrvatsku stranu odrazilo se je i na potrebi poduzimanja odgovarajućih sigurnosnih mjera hrvatskih državnih vlasti prema Židovima. Takva mjera je i odluka Kotarske oblasti u Podravskoj Slatini od 6. lipnja 1942. kojom se određuje "izseljenje Židova iz svih nastanjenih mjesta ovoga kotara" i određuje im se "mjesto skupnog stanovanja u Noskovačkoj Dubravi na gospodarstvu grofa Ivana Draškovića time, da mogu sa sobom ponijeti sve stvari potrebne im za daljnji obstanak". Od toga su izuzeti "Židovi potrebni priradnim poduzećima, liečnici i mješoviti brakovi“. U obrazloženju te odluke je navedeno, da su razlozi njezina donošenja tajne prirode, pa se ne navode, ali su navedeni u dopisu upućenom 14. 1ipnja 1942. velikoj župi Baranja u Osijeku, kojoj se taj predmet dostavlja na dalji postupak. Tu se navodi: "Poznato je, da se u brdskom predjelu ovoga kotara kriju partizani i odmetnici. Židovi su bili raštrkani po svim većim mjestima, savjestan i potreban nadzor nad njima nije se mogao voditi. Općenito je poznato da Židovi nisu skloni današnjem poredku, nego da pomažu one koji aktivno djeluju terorističkim djelima protiv državnih ustanova i uređaja. Dana 3.VI.o.g. uhvatila je ustaška posada sela Četekovca Ferber Eduarda, Židova iz Mikleuša, obćina Nova Bukovica, koji je išao da se priključi partizanima. Da bi ova oblast mogla voditi potreban nadzor nad Židovima donesena je odluka o njihovom izseljenju i skupnom smještaju" (490). Ovakav način sprječavanja židovske protudržavne djelatnosti, kao u Podravskoj Slatini, bio je rjeđi. Najčešće ih se je slalo u zatočeničke logore. Da su Židovi slani u logore zbog njihove subverzivne djelatnosti protiv hrvatske države, priznaju, indirektno i barem djelomice, i neki židovski pisci. Tako Jaša Romano kaže, da je u logoru "Danica", kod Koprivnice, bilo zatočeno "oko 300 jevrejskih (židovskih - op. I. G.) omladinaca, od kojih su mnogi bili članovi SKOJ-a i pripadnici NOP" (490-a).

Ali u nekim dokumentima redarstvenih vlasti prvoga stupnja stoji, da se baš Židovi upućuju u logor, navodeći nekada njihovo ime i prezime, nekada samo njihov ukupan broj, a ne i razlog zbog kojega se upućuju. U nekim od tih dokumenata čak piše, da se u logor šalju Židovi i komunisti. To može navesti na pogrješan zaključak, da su ti Židovi zatočeni zato što su Židovi. Tim dokumentima se izvršavaju zakonske odredbe i opće naredbe redarstvenih vlasti višega stupnja. Državnu volju i politiku određuju oni koji izdaju zakonske odredbe i opće naredbe, a ne oni koji ih samo izvršavaju. Zato se u navedenim dokumentima može raditi samo o nespretnim i nepreciznim formulacijama, ali se njima ne obaraju tvrdnje, da Židovi nisu upućivani u logor zato što su Židovi nego zbog svojih protudržavnih čina.

U jugoslavenski orijentiranoj historiografiji, publicistici i memoarskim djelima, pogotovo kod židovskih pisaca, ti logori se nazivaju logorima smrti, jer su navodno Židovi u njih upućivani, kako bi bili fizički istrijebljeni. Mnoge činjenice pobijaju takve tvrdnje kao potpuno neistinite. Pobija ih sama činjenica, da Židovi nisu tamo upućivani zato što su Židovi nego zbog protudržavne djelatnosti, odnosno osnovane sumnje u takvu djelatnost. Mnogi od njih su na temelju putnih isprava, koje su im dale hrvatske vlasti, legalno odlazili iz Nezavisne Države Hrvatske u države, u koje su htjeli (491).

Onima, koji su ostali u Hrvatskoj, bilo je dopušteno osnivati posebne židovske pučke škole i obdaništa i izdavati novine: "Židovski glasnik" za odrasle i "Židovski dječji list" za djecu i omladinu (492). U listopadu 1941. u Crikvenicu je iz Sušaka, tada anektiranoga Italiji, stiglo 150 Židova, koji su bili bez sredstava za život. Velika župa Vinodol-Podgorje, želeći spasiti te ljude, odmah je o tomu izvijestila Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, koji je 27. 1istopada 1941. pozvao Židovsku bogoštovnu općinu u Zagrebu, da se pobrine za opskrbu tih osoba i da ga hitno izvijesti, što je učinila (493). Neki su Židovi, nakon određenoga vremena provedenog u logoru, i prije izdržane kazne s cijelom obitelji puštani na slobodu (494). Nekim istaknutim Židovima davane su putne isprave, da mogu putovati u Madžarsku, Italiju i Švicarsku, stupati u svezu sa židovskim organizacijama i prikupljati materijalnu pomoć za židovske zatočenike.

U Nezavisnu Državu Hrvatsku bio je dopušten ulazak Josefu Blumu, predstavniku američke pripomoćne udruge "American joint distribution commitee" radi dogovora s predstavnicima Židovske bogoštovne općine u Zagrebu o pružanju materijalne pomoći Židovima (495). U logorima se je vodila skrb o prehrani zatočenika, pa su zapovjedniku logora i Ravnateljstvu ustaškoga redarstva dostavljana tjedna izvješća o jelovniku logoraša, iz kojega se vidi, da je hrana, navedena u njemu, sadržavala zadovoljavajuću količinu kalorija (496). Logorašima je bilo dopušteno primanje paketa, lijekova i cjepiva i dopisivanje s obitelji (497). Liječnička povjerenstva pregledavala su smještaj zatočenika, davala primjedbe na eventualno nehigijenske uvjete, u kojima zatočenici borave, zahtijevala saniranje prilika i u tomu po potrebi izvješćivala čak i Ministarstvo zdravstva. Poduzimane su preventivne mjere, da ne dođe do epidemije, a u slučaju da je došlo, hitno se je pristupalo njezinu suzbijanju i o zdravstvenomu stanju zatočenika redovito se slala izvješća Ravnateljstvu ustaškoga redarstva. O zdravstvenoj skrbi za zatočenike najbolje govori činjenica, da su seljaci iz okolice Lobora–grada dolazili u taj logor s molbom za liječenje odnosno za liječnički pregled, jer je, očito, liječnička služba u njemu bila kvalitetnija nego u okolnim mjestima (498). Teži bolesnici su otpremani u civilne bolnice na liječenje. Tamo su upućivne i trudne zatočenice da rode, a nakon poroda bilo im je dopušteno, da ostanu izvan logora, dok se ne oporave (499).

Prema svjedočanstvima Vojislava Prnjatovića, Mirka Pajkića, Sime Durkovića i Ante Cilige, bivših logoraša, Židovi su bili povlašteni u logorima (500). O stanju zatočenika u Jasenovcu, iako najozloglašenijemu po stradanju ljudi, puno govori činjenica, da je u njemu postojao komunistički partijski komitet, koji je održavao vezu s partizanima u šumi, što je nezamislivo, da bi se moglo dogoditi u jugoslavenskim komunističkim logorima ili zatvorima u mirno vrijeme (501). S državne strane se je pazilo, da ponašanje službenih osoba prema zatočenicima bude ispravno. Prema izvješću Siegfrieda Kaschea Ministarstvu vanjskih poslova Trećega Reicha iz veljače 1942., svaki ustaša, koji je bio u službi osiguranja logora Jasenovac, morao je „položiti posebnu zakletvu da svoju moć ne će zloupotrebiti i da se ne će bogatiti na račun zatočenika, uz prijetnju smrću“, pa je deset ustaša, koji su se ogriješili o tu zakletvu, bilo strijeljano na licu mjesta. Stjepan Rubinić je 29. siječnja 1942. kažnjen „odstranjenjem iz ustaških redova“, jer je između ostalog, „kao zapovjednik logora (u Gospiću i Slavetiću) postupao nekorektno sa zatočenicama logora, stupajući s njima u ljubavne odnose“, zbog čega je bio zatočen u logoru u Staroj Gradišci (502). S ovim činjenicama je nespojiva tvrdnja, da su to bili logori smrti, u kojima se išlo za fizičkim istrebljenjem Židova.

Ali Nezavisna Država Hrvatska je bila isprepletena mrežom njemačkih obavještajnih službi, koje su pratile zbivanja u njoj, a posebno odnos prema Židovima, pa su o tomu izvješćivale svoja mjerodavna državna tijela u Berlinu. Nijemci su bili nezadovoljni, prema tim izvješćima, blagim odnosom hrvatskih državnih vlasti prema Židovima, pa su vršili pritisak na Hrvatsku, da se oni deportiraju u Njemačku. Pod tim pritiskom Nezavisna Država Hrvatska je u srpnju 1942. pristala na to, što je djelomice i provedeno u kolovozu iste godine (503). No, njemački su pritisci trajali i dalje. Hrvatske državne vlasti bile su svjesne, obzirom na nerazmjer snaga, da se ne će moći oduprijeti njemačkim zahtjevima, pa su nastojale spasiti, što se spasiti dade i odugovlačiti s deportacijom u Njemačku. To potvrđuje apostolski vizitator Marcone, koji 8. studenoga 1942. javlja kardinalu Maglioneu, da je u više navrata razmatrao židovski „problem s poglavnikom i šefom policije“, pa je nešto „dobiveno, ali ne mnogo“. Ljudevit Zimperman, nakon Eugena Dide Kvaternika novi glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, odnosno šef policije, kako ga naziva Marcone, odlučno je „osudio ekcese koji su se dogodili u Hrvatskoj protiv Židova“, ali je otvoreno rekao, „da on ne može bitno promijeniti mjere primijenjene protiv tih nesretnika i da će se prije ili kasnije svi morati prevesti u Njemačku“ (504). Iz ovoga pisma, pogotovo iz činjenice da čak Pavelić kao državni poglavar s papinim predstavnikom u više navrata razmatra židovski problem, opravdano se može zaključiti, da je s hrvatske državne strane postojala volja, da se Židovi zaštite, ali je u tome bila ograničena njemačkim pritiskom. Slično je Marcone javljao kardinalu Maglioneu i u pismu od 1. prosinca 1942. Navodeći da je u posjetima Poglavniku i u "drugim dodirima s civilnim vlastima, napose sa šefom policije", stalno "ustrajavao na blagom odnosu prema Židovima", kaže, da su odgovori uvijek bili isti: "Židovi moraju napustiti Hrvatsku; nije namjera vlade strogo se odnositi prema njima" i da je poglavnik "također izdao naređenja u tomu smislu" (505). U skladu s takvom politikom, hrvatska se vlada nije protivila iseljenju pedesetero ili šezdesetero židovske djece u Italiju (506).

U takvim je okolnostima 19. siječnja 1945. bio postignut sporazum između dr. Filipa Crvenkovića, koji je 5. prosinca 1942. zamijenio dr. Zimpermana na mjestu glavnoga ravnatelja Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost, i Vilka Kühnela, predstojnika Židovskog odsjeka, s hrvatske, i dr. Franza Abromeita, s njemačke strane, da se is Hrvatske isele podpuni Židovi, bez obzira na starost, spol i vjersku pripadnost, s izričitim uglavkom, da se od toga izuzimaju "počasni arijevci, mješanci (vjerojatno osobe u mješovitome braku - op. I. G.) i polužidovi"(507). Izgleda, da taj sporazum nije sproveden u djelo, pa je nastavljeno s daljim dogovaranjima pod njemačkim pritiskom. U kakvim prilikama se je odvijalo to dogovaranje s Nijemcima, najbolje svjedoči pismo, što ga je 15. ožujka 1943. poslao apostolski vizitator Marcone iz Zagreba u Vatikan kardinalu Maglioneu. Marcone navodi, što je sve poduzeo kod hrvatskih državnih vlasti za spas Židova. Ističe, da mu je Poglavnik više puta obećao, da se ne će dirati u one Židove, koji su u mješovitim brakovima ili su prešli na katoličku vjeru. Ali je saznao, da je Siegfried Kasche, njemački poslanik, nakon pojave protužidovskih plakata, uzviknuo: "Sveta Stolica počinje postajati previše jaka u Hrvatskoj; želim vidjeti hoće li ovaj put pobijediti ona ili ja". Pismo završava dramatičnim Marconeovim apelom: Molim Gospodina, da Poglavniku udijeli snagu da izdrži (508).

No, nije samo Nezavisna Država Hrvatska bila izložena njemačkim pritiscima, da joj se izruče Židovi. Bile su to i ostale države pod njemačkim utjecajem, pa prema tomu i Italija i Slovačka (509). Italija je, međutim, bila europska velesila i glavni Hitlerov saveznik u Europi, pa se je tim pritiscima mogla oduprijeti, dok ostale države, među njima i Hrvatska, to nisu bile u stanju učiniti. Tako je krajem travnja 1945. došlo do sastanka u Zagrebu, na kojemu su bili nazočni dr. Filip Crvenković i dr. Majić, nadstojnik političkoga odsjeka u Glavnomu ravnateljstvu za javni red i sigurnost, s hrvatske, i dr. Franz Abromeit, s njemačke strane, kojom zgodom je Hrvatska pristala, da se preostali Židovi, izuzevši one koji su u mješovitomu braku ili koji su kao stručnjaci neophodno potrebni u gospodarstvu ili u javnim službama, prisilno isele u Njemačku (510). Naravno, od toga su bili izuzeti i počasni arijci sa svojim obiteljima, jer su oni bili punopravni hrvatski državljani. Ovo iseljavanje provedeno je u mjesecu svibnju 1943., baš u vrijeme Himmlerova boravka u Zagrebu.

Da su ove protužidovske mjere bila njemački diktat, a ne prava volja hrvatakih državnih vlasti, potvrđuju, osim navedenih, još i neki drugi dokazi. Giuseppe Marcone javlja 10.svibnja 1943. kardinalu Maglioneu, da su on i nadbiskup Stepinac pred ministrom Artukovićem zagovarali zagrebačke židove. Artuković je tada, prema Marconeu, izjavio, "da je čvrsto branio Židove pred Himmlerom, ali mogao je ishoditi samo da budu pošteđeni mješoviti brakovi" (511). Kako je u crkvenim krugovima još uvjek postojala bojazan i za te mješovite brakove, Marcone oduševljeno prenosi 31.svibnja 1943. kardinalu Maglioneu prijepis pisma, što mu ga je poslao dr. Mile Budak, tadašnji ministar vanjskih poslova, u kojemu stoji: "Mješoviti su brakovi n Hrvatskoj zaštićeni, i niti jedna mjera ne će biti nikada poduzeta protiv njih" (512). Ali Nijemci su i dalje optuživali hrvatske državne vlasti, da ne provode iseljavanje Židova. U izvješću upućenom o tomu s lica mjesta 11. svibnja 1943. Hansu Helmu u Zagrebu navodi se, da promatrač dobiva dojam, "da nadležne hrvatske vlasti sprovode ovu akciju samo kako bi izvršile dobiveni zadatak, bez da se sama akcija djelotvorno provede". I ne samo to. Taj podhvat "se sprovodi u takvoj formi, da u hrvatskim krugovima izaziva antipatije prema Njemačkoj". Osim toga, "broj uhapšenih Židova muškaraca je mininalan", pa se takvi "mogu vidjeti u Zagrebu, podpuno zdravi i koji bi bili u stanju, da se usposobe (sic!) za neki posao" (513). U dopisu Državnoga glavnog ureda V1 E 3a iz Berlina poslanom Helmu 15. svibnja 1944. izravno se optužuje hrvatska država, da štiti židove. Tu, naime, piše: "Mnogi Židovi nalaze se kao i ranije na mjerodavnim državnin položajima i u privredi pod običnim maskiranjem (katolici). (...) Nerazumljivo je, da pored stalnoga naglašavanja zajedničke borbe, hrvatska država štiti i podupire toliki broj Židova. Kod ovakvog položaja ne može se zahtjevati od običnog hrvatskog stanovništva, da uzima za ozbiljno novinsku muziku, kada državni aparat ne pokazuje primjer ...". Zahtijeva se provjeriti ovo izvješće i o tome dostaviti odgovarajuće obavijesti (514).

Dakle, prema njemačkim izvješćima, antisemitski članci u hrvatskim novinama bili su samo maska za sabotažu protužidovske politike, naravno, u mogućim granicama. Deportacija Židova u Njemačku značila je bitno pogoršanje njihova položaja. U njemačkim logorima životni opstanak bio je je krajnje nesiguran. Zato su se s raznih strana poduzimali koraci, da ostanu u Hrvatskoj, gdje su bili sigurniji za život. Takva nastojanja dolazila su i iz židovske sredine. Dana 6. lipnja 1943. jugoslavenski konzulat u Jeruzalemu poslao je jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu izvješće ovoga sadržaja: "Prema izvještaju jevrejskog pretstavnika u Carigradu posljednjih 400 zagrebačkih Jevreja koji su do sada bili pod zaštitom zagrebačkog nadbiskupa upućeni u logor Jasenovac odatle treba da budu deportirani u Poljsku (okupiranu od Nijemaca, op. I. G.). Naša ovdašnja jevrejska kolonija moli intervenisati preko Vatikana da se to spreči" (515). To potvrđuje još jedan židovski dokument. Hrvatske su državne vlasti uskratile Židovima stranim državljanima dalji boravak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i naredile, da je napuste. Židovi, međutim, nisu to želili, pa je Miroslav Šalom Freiberger, zagrebački nadrabin, u ime Židovske bogoštovne općine u Zagrebu 4. travnja 1943. predložio Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost, da "dozvoli za Židove, strane pripadnike, kojima je uskraćena daljnja dozvola boravka, boravak u jednom za to predviđenom mjestu" (516). Dakle, za Židove je sve prihvatljivo, pa čak i logor Jasenovac, samo da ne budu deportirani ili prognani iz Hrvatske. Da im je život bio ugrožen u Hrvatskoj, ne bi željeli pod svaku cijenu ostati u njoj.

NEPOUZDANI PODATCI O BROJU ŽIDOVA U NDH

Pisci navode različit broj Židova, koji su živjeli na području Nezavisne Države Hrvatske uoči njezina nastanka. Pojedini od njih tvrde, da ih je bilo i to: Vladimir Žerjavić 34.400, Ivo i Slavko Goldstein 38.000 – 39.000, Jaša Romano preko 39.500 itd. (517). Te brojke su od temeljne važnosti, jer se od njih polazi pri utvrđivanju broja smrtno stradalih Židova na hrvatskome državnom području. Ali ni jedna od njih ne odgovara istini.

Godine 1840. bilo je u banskoj Hrvatskoj, uključivši tu čitav Srijem, dakle u granicama do 1918., samo 1.352 Židova. Kasniji popisi pokazuju njihov nagli porast, pa ih je bilo 1869.gođine 9.876, 1880.godine 13.488, 1890.godine 17.261, l900.godine 20.032 i 1910.godine 21.013. Sličan razvitak bio je i u Bosni i Hercegovini. Tu ih je bilo 1879. godine 3.426, 1885. godine 5.805, 1895. godine 8.213 i 1910. godine 11.868 (518). Za Dalmaciju nema podataka, ali zbog njihova maloga broja u njoj, manjak tih podataka ništa bitno ne mijenja. Dakle, u banskoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1910. bio je ukupno 32.88l Židov. Ovako nagli porast njihova broja pokazuje, da to nije bila posljedica prirodnoga priraštaja nego useljavanja iz drugih zemalja. Njihova golema većina nije bila ni rođena u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, nije bila srasla s tim zemljama niti ih je držala svojom domovinom, pa je uvijek bila spremna iseliti se iz njih u potrazi za boljom zaradom. Prvi popis stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio je 31. siječnja 1921. Prema tomu popisu, u banskoj Hrvatskoj, uključivši tu cijeli Srijem, otok Krk i općinu Kastav, bilo je 20.338 Židova, u Bosni i Hercegovini 12.028 i u Dalmaciji s Kotorom 322, odnosno ukupno 32.688 Židova. Samo u banskoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo je 32.366 Židova, pa je to u odnosu na 1910. pad za 515 osoba, odnosno za 1,56 posto. Na području cijele države tada je bilo 64.159 Židova (519).

Idući i ujedno zadnji popis stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji bio je 31. ožujka 1931. On nije proveden prema povijesnim područjima nego prema novoosnovanim banovinama, koje se nisu podudarale s tim područjima, pa se samo preračunavanjem može doći do podataka o broju Židova 1931.u banskoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji i do uspoređivanja tih podataka sa stanjem u 1921.godini. Ove zemlje bile su obuhvaćene u Drinskoj, Dunavskoj, Primorskoj, Savskoj, Vrbaskoj i Zetskoj banovini te u Upravi grada Beograda (grad Zemun). Primorska, Savska i Vrbaska banovina u cijelosti su se prostirale područjem navedenih zemalja, a Drinska, Dunavska i Zetska samo djelomice. U Primorskoj banovini bilo je 581, u Savskoj banovini 19.575 i u Vrbaskoj banovini 1.160 Židova. Drinska banovina obuhvaćala je dio Bosne i dio Srbije i u njoj je bilo 10.013 Židova. Od toga ih je na bosanskom dijelu bilo 9.856, a ostatak na srbijanskom. U Srijemu, koji je bio u Dunavskoj banovini, živjelo je ukupno, uključivši tu i grad Zemun, kao dio Uprave grada Beograda, 1.311 Židova. Južna Dalmacija i istočna Hercegovina s Fočom bile su u sastavu Zetske banovine. U tom dijelu te banovine bilo je ukupno 186 Židova (Bileća 19, Dubrovnik 117, Foča 4, Kotor 39, Nevesinje 1 i Trebinje 6). Znači, da je 31. ožujka 1931. na području banske Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Dalmacije, sve u granicama iz godine 1918., bilo 32.669 Židova, dakle 19 manje nego 1921. Istodobno je na području cijele Jugoslavije zabilježen njihov porast: bilo ih je 68.405 (520).

Ali banska Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Dalmacija, pa prema tomu i Židovi s toga područja, nisu u cijelosti pravno ili faktično bili u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Zato od utvrđenoga broja Židova na tim područjima treba odbiti njihov broj u kotarima Čakovec 631, Prelog 105, Sušak 186, Korčula 1, Kotor 13 i Split 179, dakle ukupno 1.115 osoba, pa se dobije broj od 31.573 Židova, koliko ih je 1921. živjelo na području, koje je pravno i faktično bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (521). Jednako tako treba od broja Židova, koji su na istom području živjeli 1931., odbiti njihov broj u kotarima Čakovec 539, Prelog 66, Bakar 1, Kastav 4, Krk 1, Rab 4, Sušak 98, Benkovac 5, Biograd 2, Korčula 3, Kotor 59, Split 303 i Šibenik 28, dakle ukupno 1.091 osobu, pa proizlazi, da ih je te godine na području, koje je pravno i faktično bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, živjelo ukupno 31.578 (522).

No, osim dva državna popisa stanovništva (1921. i 1931.), u Kraljevini Jugoslaviji su postojala i dva popisa Židova (1924. i 1940. godine), što ih je proveo Savez židovskih vjeroispovjednih općina, skraćeno nazvani rabinski popisi. Iako nema nikakva razloga sumnjati u vjerodostojnost državnih popisa, barem što se tiče Židova, jer su oni podupirali režimsku velikosrpsku politiku, pa državna vlast sigurno nije imala razloga umanjivati njihov broj i tako ih oštećivati, ta dva posebna židovska popisa, unatoč njihovu pretjerivanju, pružaju dragocjene podatke za utvrđivanje njihova broja nakon 1931., kada nije bilo državnoga popisa. Prema rabinskomu popisu od 1924.godine, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca je bilo 73.266 Židova, dakle 9.107 više nego što je utvrđeno državnim popisom 1921., a od toga u banskoj Hrvatskoj 22.73l, u Bosni i Hercegovini 13.701 i u Dalmaciji 412, dakle ukupno 36.844 Židova, odnosno 4.156 više nego što je to bilo po državnom popisu (525). To bi značilo, da ih je na području cijele države bilo preko 14 posto, a na području banske Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Dalmacije preko 12,7 posto više nego što je to utvrđeno državnim popisom 1921.godine. Toliki prirodni priraštaj je nemoguć, a u tomu razdoblju nije bilo ni značajnijega useljavanja Židova iz inozemstva, pa je, pogotovo obzirom na popise iz prethodnih pedesetak godina, nemoguće prihvatiti rezultate toga rabinskog popisa kao vjerodostojne.

Taj popis je ipak koristan, jer se na temelju njega može kritički vrjednovati drugi rabinski popis, onaj iz 1940. godine, koji je i jedini izvor podataka o broju Židova u Jugoslaviji uoči njezina sloma. Prema tomu popisu, Židova je u cijeloj Jugoslaviji 1940. bilo samo 66.843, u banskoj Hrvatskoj bilo ih je 18.345, u Zagrebu 9.467, a u Sarajevu 8.114 (524). U odnosu na rabinski popis iz 1924..godine, ovaj iz 1940. je pokazao pad Židova za 6.425 osobe ili odprilike za 8,76 posto. Bilo ih je manje nego što je ustanovljeno i državnim popisom 1931. za 1.922 osobe, odnosno za oko 2,8 posto. U banskoj Hrvatskoj je taj pad bio relativno još i veći. Prema rabinskom popisu, 1940. godine u njoj je bilo 4.386, odnosno oko 19 posto manje Židova nego 1924. Uspoređeno s državnim popisom 1931., pad židovskoga pučanstva je iznosio 2.541 osobu, odnosno oko 12 posto. I u Bosni i Hercegovini je bila uočljiva tendencija opadanja broja Židova za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prema državnim popisima, 1921. bilo ih je 12.026, a 1931. u Vrbaskoj banovini 1.160 i u bosanskohercegovačkim dijelovima banovina i to: Drinske 9.856, Primorske 201 i Zetske 30, dakle ukupno 11.247 (525).

Nakon 1930.godine uslijedilo je ubrzano opadanje židovskoga pučanstva u cijeloj Jugoslaviji, a u hrvatskim zemljama naročito. Do toga je dovelo više čimbenika. Velika gospodarska kriza pogodila je i Židove, pa su napuštali zemlju, s kojom ionako nisu bili osjećajno vezani, i odlazili u druge, u kojima im se je pružala kakva-takva zarada. Osim toga, općenito je zapažena pojava, da Židovi zbog poslovnih razloga sele prema jačim političkim središtima, pa je njihova unutarjugoslavenska seoba bila usmjerena prema Beogradu. Zato je stalno opadao udio Židova banske Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Dalmacije u njihovu ukupnom broju u Jugoslaviji. Židovi iz spomenutih zemalja činili su 1921. blizu 51 posto svih jugoslavenskih Židova, a 1931. taj udio je pao na oko 47,75 posto. Kasnije je taj udio i dalje ubrzano padao, pogotovo nakon 1940. Na to je utjecalo još nekoliko čimbenika. U Savskoj banovini, koja je bila prva po broju židovskoga pučanstva u Jugoslaviji, godine 1937. rođeno je 116, a umrlo 265 Židova, pa je mortalitet bio veći od nataliteta za 147 osoba, odnosno za više od 126,7 posto. Druga po broju Židova bila je Dunavska banovina, u sastavu koje je bio Srijem. Tu je među Židovima mortalitet nadmašivao natalitet za preko 75 posto. Takvo stanje bilo je i prije 1937., (526), a nema razloga sumnjati, da je sličan odnos između mortaliteta i nataliteta u tim banovinama bio i nakon te godine. Razumljivo je, da je zbog toga broj Židova u banskoj Hrvatskoj, gdje je živjelo 2/3 njihova cjelokupnoga pučanstva buduće Nezavisne Države Hrvatske, morao rapidno opadati. U Primorskoj pak banovini natalitet i mortalitet među Židovima bili su približno jednaki (527).

Prema tvrdnjama dr. Mire Kolar-Dimitrijević, kako ih prenose dr. Ivo i Slavko Goldstein, antisemitski propisi, što ih je donijela vlada Cvetković-Maček u listopadu 1940., daleko su se strože provodili u Banovini Hrvatskog, u kojoj je bilo i preko 900 bosanskohercegovačkih Židova, nego u ostalim dijelovima Jugoslavije, zbog čega su mnogi Židovi sa svojim kapitalom selili u Beograd (528). S obzirom na tendenciju opadanja židovskoga pučanstva u Bosni i Hercegovini, koje je od 1921. do 1931. iznosilo 781 osobu, odnosno nešto manje od 6,5 posto, osnovana je pretpostavka, da je taj trend ne samo nastavljen, nego zbog gospodarske krize i opće tendencije seljenja prema središtima političke moći bio i ubrzan i da je do 1940. broj Židova na tomu području smanjen najmanje za daljih 8 posto ili za 900 osoba odprilike pa ih je tada tu moglo biti oko 10.347. Dr. Jaša Romano i sâm Židov, sklon uvećavanju broja židovskoga pučanstva i njegovih žrtava, tvrdi, da je uoči travanjskoga rata 1941. u Dalmaciji bilo 400 Židova (529). Kako se radi o relativno maloj veličini, koja ne će bitno utjecati na ukupni rezultat, ta se brojka može prihvatiti. Dakle, uzimajući u obzir i rabinski popis iz 1940., u banskoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji te godine moglo je biti najviše 29.092 Židova. To se, međutim, odnosi samo na Židove tzv. mojsijevske vjere.

No, dio Židova je u predhodnih šezdesetak godina istupio iz židovstva i prešao na drugu vjeru, naročito katoličku. Prema dr. Ivi i Slavku Goldsteinu u Zagrebu su do kraja 1940. iz židovstva istupile 653 osobe. Istodobno su s drugih vjera prešle na židovstvo 132 osobe (530). To znači, da je tim prijelazima židovstvo u Zagrebu izgubilo 521 člana. Zagrebački Židovi činili su uoči Drugoga svjetskog rata blizu 1/3 svih židova na području banske Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Dalmacije, kada su ti istupi iz židovstva bili najčešći.

Predpostavljajući, da su ovi vjerski prijelazi bili ravnomjerni na cijelome tom području, onda je Židova drugih vjera, a ne mojsijevske, u budućoj hrvatskoj državi moglo biti oko 1.563. Ali u međuvremenu mnogi od tih prijelaznika su pomrli. Samim prijelazom na drugu vjeru oni nisu mogli najedamput promijeniti svoj odnos prema životu i smrti, pa je sigurno i kod njih mortalitet puno nadvisio natalitet. Uz to, oni su sada najčešće sklapali ženidbe sa svojim novim istovjernicima, a djeca iz takvih brakova u većini slučajeva, prema Zakonskoj odredbi o rasnoj pripadnosti, nisu smatrani Židovima. Naime, prema toj Zakonskoj odredbi, u pravilu nisu smatrane Židovima osobe, koje među predcima drugoga stupnja (djedovi i bake) imaju dva predka, koji nisu Židovi, ako 10. travnja 1941. nisu bili mojsijevske vjere niti su kasnije na nju prešli. Zbog toga broj svih takvih Židova druge vjere nije mogao biti veći od 1.250 osoba. To znači, da je 1940. u banskoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji tada moglo biti najviše 30.342 Židova.

Ali, ako je rabinski popis 1924. povećao broj Židova u banskoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji u razmaku od tri godine za 4.156 osoba ili za nešto više od 12,7 posto, teško je vjerovati, da to nije učinio i ovaj iz 1940. u tri puta duljemu razdoblju. U mirno vrijeme mortalitet je kod Židova na području buduće hrvatske države prosječno bio veći od nataliteta za 100 osoba, a u predratno vrijeme stanje se je moralo pogoršati zbog nagovještaja svih strahota koje nadolazeći rat sa sobom donosi. Mira Kolar-Dimitrijević ne navodi koliko je Židova zbog antisemitskih mjera u Banovini Hrvatskoj iselilo iz nje sa svojim kapitalom u Beograd, ali kaže, da ih je bilo mnogo. To jedino može značiti, da ih je bilo više stotina, pa čak i tisuću osoba. Dakle, nemoguće je utvrditi, koliko je zbog svih ovih razloga (netočnost rabinskoga popisa is 1940. godine, povećanje mortaliteta u odnosu na natalitet, iseljavanje u Beograd) broj Židova uoči proglašenja Nezavisne Države Hrvatske bio manji od 30.342, ali je sigurno bio manji. Može se samo pretpostaviti, da je taj pad isnosio oko 2.500 osoba. Odbivši od toga broja još oko 1.000 Židova iz okupiranog Međimurja i anektiranih dijelova Hrvatskoga primorja i Dalmacije, proizlazi, da je na prostoru, koje je pravno i faktično bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske u času njezina nastanka živjelo 26.500 do 27.000 Židova svih vjera. Ovim se ruše kao neistinite sve tvrdnje ing.Vladimira Žerjavića, dr. Ive i Slavka Goldsteina, dr. Jaše Romana i njima srodnih pisaca, da je u Drugomu svjetskom ratu s područja Nezavisne Države Hrvatske izgubilo život oko 26.700, odnosno oko 30.000, pa čak i, više, Židova (531), što bi značilo ne samo da ni jedan nije preživio nego da ih je ubijeno puno više nego što ih je bilo.

Razni pisci se razilaze i u broju preživjelih Židova s područja hrvatske države, a to je također jedan od podataka, na temelju kojega stvaraju zaključke o broju ubijenih. Tako uzimaju, da je preživjelo: Žerjavić oko 7.700, Ivo i Slavko Goldstein 9.250, Romano preko 9.148, Atlas of the Holocaust 12.000, Melita Švob 15.000 (532). To znači, da ove brojke nisu egzaktno potvrđene nego su uzete voluntaristički, pa se na njima ne mogu ni donositi zaključci o broju židovskih žrtava.

Možda se točne, pa ni približne, brojke nikada ne će ni utvrditi niti se mogu utvrditi zbog više razloga. Hrvatske državne vlasti davale su Židovima putne isprave, da mogu seliti kamo hoće (u Italiju, Mađarsku, Bugarskoj pripojeni dio Macedonije i sl.) (535). Lažne putne isprave davali su im urugvajski, španjolski i portugalski konzulati, a neki su bježali i bez putnih isprava (554). Dragutin Rosenberg, jedan od istaknutijih židovskih prvaka, kojemu su hrvatske državne vlasti dale odobrenje i putne isprave da putuje po Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i po inozemstvu i da prikuplja pomoć za Židove, pa je bio upućen u židovsku problematiku, 1944. je tvrdio, da je 12.000 jugoslavenskih Židova pobjeglo u Italiju, Mađarsku i Bugarsku i da je većina njih potjecala s područja Nezavisne Države Hrvatske, a manjina iz ostalih jugoslavenskih zemalja (555). Koliko od toga broja točno otpada na Nezavisnu Državu Hrvatsku, nije navedeno. Neki drugi pisci opet tvrde, da je iz Nezavisne Države Hrvatske otišlo u Madžarsku l7.500 Židova (536). Ovako velike razlike u brojkama govore o njihovoj nepouzdanosti. Ti Židovi, koji su legalno ili ilegalno napustili Nezavisnu Državu Hrvatsku, raštrkali su se širom svijeta, otišli su, naime, u Palestinu, Južnu Afriku, Južnu Ameriku (Boliviju, Honduras i sl.), Sjedinjene Američke Države ili su ostali u Europi (537). Sigurno ih nitko nikada nije sve popisao i ustanovio njihov točan broj.

Ali i brojke, što ih navode Goldsteini, Romano i njima srodni pisci, odlučno pobijaju njihove tvrdnje o židovskim žrtvama, koje su navodno prouzročile hrvatske državne vlasti. Te vlasti, naime, ne odgovaraju za sudbinu ljudi, koji su tuđom silom ili svojom, voljom napustili hrvatsko državno područje. Kako ti pisci tvrde, Nijemci su u dva navrata (u kolovozu 1942. i svibnju 1943.) iz Nezavisne Države Hrvatske, zahvaljujući, naravno, političkom pritisku, kojemu se ona nije mogla oduprijeti, odveli u svoje logore 9.172 Židova (538), koji su gotovo svi smrtno stradali. U partizanima su poginula 804 Židova iz Nezavsne Države Hrvatske (539). Prema rabinskomu popisu iz 1940., u Macedoniji je te godine bilo 6.550 Židova. Tvrdi se, da ih je u ožujku 1943. odatle odvedeno u logor Treblinku 7.315, gdje su svi smrtno stradali. Od deportacije u Njemačku spasilo ih se je 447. Po tomu, tada je u Mecedoniji bilo ukupno 7.762 Židova, odnosno 1.212 više nego 1940. godine (540). Taj višak može se samo manjim dijelom pripisati prirodnomu priraštaju. Ne pripada li glavnina, njih oko 1.000, doseljenicima iz Nezavisne Države Hrvatske, o kojima govore Rosenberg i arhivsko gradivo (541)?

Ali hrvatski su Židovi legalno ili ilegalno odlazili i u Mađarsku, uključivši tu i Bačku, Banat i Baranju, koje su tada bile u njezinu sastavu. I u toj državi su Židovi smrtno stradavali, ali manje nego u nekim drugima, koje su bile pod njemačkim utjecajem. Koliko je takvih stradalnika bilo među doseljenicima s hrvatskoga područja, ne zna se. Prema Eduardu Mosbacheru, kod Židova, koji su živjeli na području buduće Nezavisne Države Hrvatske, prosječno je 1937. mortalitet iznosio 412 a natalitet 312 osoba (542). Takvo stanje je bilo i nekoliko predhodnih godina, a nakon početka Drugoga svjetskog rata se je i pogoršalo. Širenjem rata na hrvatske prostore, živeći u nesigurnosti, u strahu, u neimaštini, u izbjegličkim logorima, često odvojeni muškarci od žena i sl., moralo je doći do strjelovitoga rasta mortaliteta i isto takvoga pada nataliteta među onima, koji su ostali na slobodi. Prema tvrdnjama Davida Levija, tajnika Zagrebačke židovske općine 1947., 500 zagrebačkih Židova je umrlo u emigraciji, a u zbjegu ih je umrlo ili poginulo oko 400 (543). Ako su razmjerno toliko smrtno stradali u emigraciji i zbjegu i iz ostalih dijelova Nezavisne Države Hrvatske, onda se brojka penje na oko 2.700 osoba. Stanovit broj Židova strijeljali su partizani (544). Vjerojatno taj broj nije bio velik. Dakle, prema podacima, što ih navode, na primjer Žerjavić, Goldsteini i Romano, ukupne židovske žrtve, koje su pale bez krivnje hrvatskih državnih vlasti i umrle prirodnom smrću, mogu se procijeniti na oko 14.000 osoba. Ako se uzme, da je iz Nezavisne Države Hrvatske preživjelo rat nešto oko deset tisuća Židova, koliko odprilike iznosi prosjek svih navedenih mišljenja (Žerjavić, Goldsteini, Romano, Atlas of the Holocaust, Švob), dolazi se do zaključka, da su hrvatske državne vlasti na razne načine (strijeljanje, epidemije u zatvorima i logorima) prouzročile smrt za cijelo vrijeme rata samo nekoliko tisuća Židova. No, stvar treba potanje proučiti, da bi se došlo do još točnijh rezultata. Već sada se sa sigurnošću može tvrditi, da s hrvatske strane nije bilo ni genocida ni holokausta nad Židovima.

Djelujući u vrlo zamršenim političkim prilikama, bl. Alojzije Stepinac je, uz ostalo, pomno pratio i poznavao ulogu Židova i u domaćoj i u svjetskoj politici. Držeći je štetnom, on tu ulogu nije odobravao. O tome je ostavio svjedočanstvo na više mjesta u svom "Dnevniku". Dana 26. travnja 1935. redarstvo je u zagrebačkomu bogoslovskom sjemeništu plijenilo brošuru "Tko vlada u Rusiji? Židovska masonerija". Povodom te pljenidbe Stepinac je sutradan u "Dnevniku" zapisao: "Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija, odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija ne će imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na Sv. crkvu katoličku najjače uporište naroda i domovine i moralnog poredka" (545).

Dakle, navedena brošura nije Stepincu izvor za tvrdnju o "židovskoj svevlasti", kako to pogrešno tvrde dr. Ivo i Slavko Goldstein. Židovsku i masonsku "svevlast" u Jugoslaviji on izvodi iz činjenice, što redarstvo tu brošuru plijeni, iako ona ničim ne ugrožava jugoslavenske državne probitke, ali ugrožava židovske i masonske. Spregu židova, masonerije i velikosrpske vlasti u Jugoslaviji zagrebački nadbiskup vidi i u drugim činjenicama. Istoga dana, t.j. 27. travnja 1935., u "Dnevniku" je zabilježio, da mu je dr. Mario Matulić, istaknnti katolički djelatnik, donio popis fizičkih i pravnih osoba, kojima je kralj Aleksandar Karađorđević za vrijeme šestosiječanjske diktature davao novac u ukupnoj svoti od 16,250.000 dinara. Na popisu je i "Jutarnji list", koji je dobio 1,000.000 dinara. Te novine je izdavalo poduzeće "Tipografija", čije su se dionice nalazile u židovskim i masonskim rukama. Ne želeći nikoga nevina okriviti, nadbiskup je tu vijest primio sa zadrškom, ali je ipak zaključio, "da su mnogi i te kako masno plaćeni iz narodnog novca, koji udaraju na Crkvu katoličku" (546). Samo dva dana kasnije, znači 29. travnja 1935., k njemu je došao narodni zastupnik iz Čakovca, kandidiran na Jevtićevoj listi, pa ga je počeo nagovarati, da dade izjavu u korist Bogoljuba Jevtića. Naravno, Stepinac je to odbio, zapisavši u "Dnevnik": "Ja sam mu odgovorio, da se Crkva nema ničemu dobrome nadati ni s lijeva ni s desna i kako ne vjerujem u pravdu u ovoj državi gdje vladaju masoni i Židovi" (547).

Ovako negativan sud o ulozi Židova kao svjetskoga političkog čimbenika zadržao je i u idućim godinama. Kao što je već rečeno, ničemu dobru u Drugome svjetskom ratu nije se nadao ni od jedne zaraćene strane. Jedina mu je nada bio Gospodin Bog. Užasavao se je nad mogućnošću pobjede Njemačke i Sovjetskoga Saveza. Puno bolje mišljenje nije imao ni o pobjedi Engleske, jer će u tom slučaju, kako stoji u njegovu "Dnevniku" od 5. studenoga 1940., ostati na "vlasti masoni, Židovi, prema tomu nemoral, korupcija u našim zemljama" (548). Videći da je i u Hrvatskoj rat neizbježan, on osuđuje velikosrpsku politiku, koja je do toga dovela svojim pučem od 27. ožujka 1941., pa je u "Dnevniku" zapisano: "I to je sve skuhala srpskopravoslavna crkva sa Židovima, komunistima, masonima, sokolima i t.d." (549).

Ako je osuđivao židovsku politiku kao zlu i nepravednu, Stepinac nije odbacivao Židove kao ljude. Zato im je odmah priskočio u pomoć, kad su u Zagreb počele stizati njihove prve izbjeglice iz Njemačke i Austrije. Ne samo da ih je osobno materijalno pomagao, nego je u prosincu 1938. u tu svrhu osnovao udrugu pod nazivom "Akcija za pomoć izbjeglicama". U ime te udruge, kojoj je bio na čelu, 11. siječnja 1939. razaslao je uglednim građanima 298 pisama, u kojima ih moli, podsjećajući ih na kršćansku dužnost, da pruže pomoć tim nesretnicima, koji su "uslijed žestokih i nečovječnih progona" morali "ostaviti svoju domovinu", pa tako "bez sredstava za život, lutaju po svijetu". Ovim pothvatom Stepinac je pridobio za suradnju i neke banke i veleobrtna poduzeća, te talijanskoga, švicarskog i portugalskog konzula, koji su izbjeglicama davali putne isprave za odlazak u druge zemlje prema vlastitoj želji (550).

U ovoj svojoj humanitaznoj djelatnosti nije se ograničavao samo na pružanje ili organiziranje materijalne i slične pomoći Židovima. U više javnih nastupa oštro je osuđivao rasizam, koji je bio ideološki temelj tih progona, i upozoravao, da su svi ljudi, bez obzira na rasu, narodnost i vjeru, djeca Božja, dakle jednaki i braća.

No, napadajem sila Osovine na Jugoslaviju i njezinim raspadom i kapitulacijom, na udaru njemačke rasističke politike našli su se i Židovi, koji su do tada živjeli na pretežnom dijelu te države, dakle i na području novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Kako su se od tada antisemitske mjere umnožavale, to je Stepinac razvijao sve jaču i življu djelatnost na njihovu ukidanju ili barem ublažavanju i na zaštiti židovskog pučanstva. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te mjere su donosile i provodile hrvatske državne vlasti, pa im se je on često obraćao za pomoć u korist ugroženih osoba, upućujući im povremeno i pismene prosvjede, iako je znao, da su i one same pod snažnim njemačkim pritiskom.

STEPINČEVI KORACI ZA ZAŠTITU ŽIDOVA

Već u prvim svojim susretima s Pavelićem, Stepinac ga je molio, "da se ublaže mjere protiv Židova i Srba" (555). Jedna od prvih i poznatijih njegovih intervencija u korist Židova za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske je njegovo pismo upućeno ministru Artukoviću 22. svibnja 1941. Nekoliko dana prije toga počelo je, na temelju naredbe Ministarstva narodnoga gospodarstva, otpuštanje Židova iz državne službe, čime je mnogima od njih bio ugrožen životni opstanak. Samoga pak dana 22. svibnja izišla je u novinama odredba, da svi Židovi, bez obzira na starost, spol i vjeru, moraju nositi židovski znak.

Kako mnogi povijesni pisci tvrde, on je ovom svojom intervencijom djelomice uspio, pa su pokršteni Židovi bili oslobođeni nošenja židovskoga znaka (557). Hrvatski katolički episkopat, dakle i nadbiskup Stepinac, kompletno je ustao u obranu Židova na svomu zasjedanju u Zagrebu 17. i 18. studenoga 1941. Prema Stepinčevu izvješću papi Piju XII. od 3. prosinca 1941., kao što je već rečeno, Hrvatska biskupska konferencija je uputila Paveliću pismo, “tražeći human odnos prema Židovima ukoliko je to još moguće zbog prisutnosti Nijemaca” (558). Krajem veljače i početkom ožujka 1942. Zagrebom su se pronosili glasovi o masovnom hvatanju Židova i odvođenju u zatočeničke logore. Saznavši za to, Stepinac se je odmah 7. ožujka 1942. opet pismom obratio ministru Artukoviću, moleći ga, da spriječi “svako nepravedno postupanje protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnjivo predbaciti”. Uz to je naglasio, “da nam ne može služiti na čast, ako nam se kaže, da smo najradikalnije, tj. najokrutnije riješili židovsko pitanje”. Po njegovu shvaćanju, “rješavanje toga pitanja smije značiti” samo “kažnjavanje nepravda, koje su Židovi počinili, no ne može dati pravo, da se individualno nevine ljude progoni” (559).

To nije bio i zadnji put, da se je on pred hrvatskim vlastima zauzimao za Židove. Često je to činio zajedno s apostolskim pohoditeljem u Hrvatskoj opatom Marconeom. Izvješćujući 10. svibnja 1943. kardinala Maglionea o boravku u Zagrebu Reichsführera SS-a Heinricha Himmlera i o odvođenju Židova u Njemačku, Marcone je napisao, da ni on ni nadbiskup Stepinac nisu “propustili uputiti se ministru unutrašnjih poslova (Artukoviću – op. I. G.) za zagovaranje židovske stvari” (560). Stepinac je hrvatskim državnim vlastima upućivao prigovore zbog postupanja prema zatočenicima prilikom odvođenja u logore, a u svojim je propovijedima više puta napadao rasističku teoriju, što je sastavni dio njegove djelatnosti u zaštiti Židova. To će biti potanje obrazloženo, kada bude govora o njegovu odnosu prema logorima i prema nacionalsocijalizmu. Sve to dokazuje, da se je on zauzimao ne samo za pokrštene, nego za sve Židove i za sve ljude, bez obzira kojoj vjeri pripadali.

No, naravna je stvar, da se je bl. Alojzije Stepinac, kao katolički nadbiskup, naročito zauzimao za Židove koji su prešli na katoličku vjeru ili su bili u braku s katolikom odnosno katolkinjom. To mu je kao nadbiskupu bila i dužnost, a s obzirom na političke prilike, u kojima je djelovao, obrana takvih imala je veće izglede na uspjeh, pa je s pravom računao, da je bolje zaštititi nekoga nego nikoga. Zato se je odmah 23. travnja 1941., kada je najavljeno donošenje protužidovskih propisa, obratio pismom ministru Artukoviću, skrenuvši mu pozornost, da “imade dobrih katolika koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona”, da “imade među njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski nacionalisti”, zbog čega bi “bilo potrebno da se kod donošenja potrebnih zakona uzme u obzir» takove konvertite (561). Za takove se je zauzela i Hrvatska biskupska konferencija, kada je na svomu zasijedanju u Zagrebu 18. studenoga 1941. zaključila, “da se Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske upravi ova molba: Židovi, ili potomci Židova, koji se nakon vjerskog prijelaza u katoličku Crkvu uopće više Židovima ne drže, nego sudjeluju u svim hrvatskim i vjerskim i rodoljubnim akcijama, neka se zaštiti njihova osobna i građanska sloboda i neka im se povrati njihova imovina u posjed i vlasništvo” (562).

Jednakom odlučnošću Stepinac se je borio, da zaštiti mješovite brakove sklopljene s nekrštenim Židovima u Katoličkoj crkvi pa prema tomu i za te Židove koji su u braku s katolikom ili katolkinjom. S toga stajališta iznimno je značajno njegovo pismo upućeno Paveliću 6. ožujka 1943. Nastalo je kao reakcija na najavljeno popisivanje svih nearijaca, dakle i Židova, pa su se mnogi pobojali da će i “zakoniti supruzi biti razdvojeni, premda su im brakovi valjano sklopljeni u Katoličkoj Crkvi”. Zbog toga Stepinac piše: “Poglavniče, ako su u pitanju brakovi, valjano sklopljeni u Katoličkoj Crkvi, to ovime kao predstavnik Katoličke Crkve, po svojoj najsvetijoj dužnosti dižem glas i odlučno odklanjam miješanje državne vlasti u pitanje zakonitih brakova, koji su nerazrješivi, bez obzira na rasnu pripadnost bračnih drugova. Prema tome nijedna državna vlast nema pravo te brakove razvoditi. Ako se posluži fizičkom silom, onda država ne čini ništa drugo nego obično nasilje, koje ne može uroditi dobrim plodom”. Pri tome nije propustio spomenuti, da i na “vrhovima državne uprave imade takovih brakova, koji su zaštićeni”, pa je protiv logike i pravednosti, “da su jedni zaštićeni, a drugi prepušteni na milost i nemilost različitih odredaba, koje nemaju temelja ni u zdravom razumu” (563).

Valja istaknuti, da su ti mješoviti brakovi, dakle i osobe u takvim brakovima, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zaista i bili zaštićeni. Pišući ovo pismo, Stepinac je bio svjestan, da su sve te antisemitske mjere tuđinski diktat pa je takvo svoje mišljenje, makar u pogodbenoj rečenici, dovoljno jasno naglasio (564). Općenito se može reći, da su hrvatske državne vlasti uvijek nastojale udovoljiti intervencijama predstavnika Katoličke crkve, pazeći pri tomu, da se izravno ne sukobe s nacističkom Njemačkom. To se može razumjeti i iz pisma opata Marconea kardinalu Maglioneu od 8. studenoga 1942., u kojemu piše, da je opetovano razmatrao židovski problem s poglavnikom i šefom policije (565).

U spašavanju Židova nije se Stepinčeva djelatnost iscrpljivala samo u pisanim prosvjedima i propovijedima. On je i u ratno vrijeme pružao praktičnu pomoć svim ugroženim pojedincima i skupinama, dakle i Židovima, koji su mu se za takvu pomoć obraćali, pa je tako djelom posvjedočio ono što je zagovarao riječju. Takvi slučajevi su brojni, pa ih je nemoguće i nepotrebno sve navoditi. Navest će se samo nekoliko njih. Dana 9. siječnja 1942. zamolio je kardinala Maglionea da posreduje kod talijanskih vlasti, da dopuste useljenje u Firenzu ili u koje drugo mjesto u Italiji oko 200 židovske djece od sedam do sedamnaest godina. Maglione je intervenirao, ali su talijanske vlast odbile dati takvo dopuštenje (566). Tri mjeseca kasnije, 13. travnja 1942., Židovska bogoštovna općina u Zagrebu zamolila je Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, da odobri preseljenje pedesetoro židovske djece u Tursku. Stepinac je osobno predao molbu ministru i molbi je bilo udovoljeno. Kako je samo jedanaestero djece na temelju toga odobrenja odputovalo u Tursku, Židovska bogoštovna općina je u travnju 1943. zamolila “da se povrh neiskorištenih 38 odobrenja izda daljnje za tridesetoro djece sa pratnjom”. Nadbiskup Stepinac se je pridružio i ovoj molbi Židovske bogoštovne općine u Zagrebu, da se “odobri izlaz iz Nezavisne Države Hrvatske za spomenutu djecu i njihove pratioce”. (567). Hrvatske državne vlasti su molbi udovoljile. Dana 28. svibnja 1942. obratila mu se je skupina od 28 žena iz Osijeka, koje su bile udane za Židove po rasi, ali prijelaznike na katoličku vjeru, moleći ga, da preporuči njihovu molbu, što su je podnijele poglavniku i predsjedništvu Hrvatskoga državnog sabora za zaštitu njihovih bračnih drugova (568). Suvišno je napominjati, da je ovu molbu preporučio i da joj je bilo udovoljeno. Ta molba je bila u skladu kako s njegovim uvjerenjem, tako i s hrvatskom državnom politikom.

U životu Židova, pogotovo za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, važnu ulogu igrala je Židovska bogoštovna općina u Zagrebu. Ona je u proljeće 1943. Ministarstvu unutarnjih poslova podnijela molbu, da joj se produži sloboda djelovanja. Tu molbu je Stepinac 8.svibnja 1943. s popratnim dopisom predao ministru Artukoviću, zamolivši ga, da se molbi udovolji i “da osobama koje su jedine preostale od općine i upućene u njezino poslovanje”, dade “dozvolu rada na označenim područjima djelovanja”, a “ukoliko je koja od navedenih osoba u zatvoru”, da dade “nalog, da se pusti na slobodu” (569). Hrvatske državne vlasti su udovoljile također i ovoj molbi u dijelu koji se odnosi na dalje slobodno djelovanje općine.

Najpoznatiji slučaj, koji se veže uz Stepinčevo ime, jest spašavanje od nacista židovskoga staračkog doma “Lavoslav Schwartz” njegovim preseljenjem iz Stenjevca na nadbiskupsko imanje u Brezovici, nedaleko od Zagreba. S ovim spašavanjem povezane su sa svih strana raznovrsne mistifikacije, pa je o njemu potrebno nešto više reći. Židovske publikacije dugo vremena nakon Drugoga svjetskog rata posve su prešućivale Stepinčevu ulogu u tomu spašavanju. Ali ne samo židovski, nego i hrvatski pisci još uvijek jednako prešućuju ulogu, što su je u svemu tomu imale hrvatske državne vlasti (570). Naime, židovski Dom nemoćnika “Lavoslav Schwartz” nalazio se je u vlastitoj zgradi u Zagrebu, Maksimirska cesta 63, dok se tu u mjesecu travnju ili svibnju 1941. nije smjestilo Zapovjedništvo zračnih snaga Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je Židovska bogoštovna općina u lipnju 1941. iznajmila u Stenjevcu dvije kuće, vlasništvo Ivana Capeka, u koje je smjestila taj svoj starački dom. Dana 4. srpnja 1941. Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsijek, odobrilo je, da imenom i prezimenom navedene “osobe sa prtljagom i pokućstvom presele” u taj “Dom nemoćnika u Zagrebu”. Radilo se o 52 osobe i 6 članova uprave, ukupno o 58 osoba. Zatim je 11. srpnja i 4. kolovoza iste godine odobreno četvorici liječnika, da mogu svaki po jedanput tjedno odlaziti u taj Dom nemoćnika radi obavljanja liječničkih pregleda osoba, koje su smještene u Domu (571). Dakle, te osobe smještene u staračkomu domu u Stenjevcu, kao ni Židovi uopće, nisu mogle bez odobrenja redarstva napuštati svoje boravište i odlaziti kamo hoće, pa bez takvoga odobrenja nisu mogle ni preseliti se iz Stenjevca u Brezovicu. Ako su se ipak preselile, to znači, da im je redarstvo za to dalo odobrenje. Zato su besmislene sve tvrdnje da su se u Stenjevcu skrivale pod oznakom “Dom staraca Crvenog križa” (572). Prava je istina, da im je nadbiskup Stepinac, kada su ih Nijemci počeli ugrožavati, pa je nastala pogibelj, da budu odvedeni u Njemačku, dao smještaj na nadbiskupskomu imanju u Brezovici, a hrvatske državne vlasti odobrenje, da se mogu preseliti u taj novi smještaj.

Slično se hrvatske državne vlasti prešućuju, kada se govori i piše o tomu, kako je nadbiskup Stepinac primio oko 300 slovenskih svećenika i namjestio ih po župama svoje nadbiskupije. Ali on im nije mogao dati odobrenje, da uđu u Nezavisnu Državu Hrvatsku i da rade i borave u njoj. To su mogle samo hrvatske državne vlasti, pa je njihova pomoć slovenskim svećenicima sigurno jednaka Stepinčevoj, ako ne i veća. Ovim se ne želi ni malo umanjiti Stepinčeve zasluge, nego samo istaknuti zasluge hrvatskih državnih vlasti i utvrditi istinu. Stepinac je pomagao Židove i u mnogim drugim slučajevima. Tu svakako treba spomenuti molbu Ivana Šalića, nadbiskupova tajnika, podnesenu 22. ožujka 1944. dr. Milutinu Jurčiću, glavnomu ravnatelju Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, koje sigurno ne bi bilo bez Stepinčeva poticaja i odobrenja, da se 18 židovskih žena i djece, dopremljenih iz Otočca u Zagreb, “pusti čim prije na slobodu, a garanciju za njih preuzet će Židovska bogoštovna općina”. Što se tiče same “djece, 'Caritas Nadbiskupije zagrebačke' voljan ih je preuzeti, pa ako se ne bi moglo pustiti odrasle”, Šalić moli Jurčića, “da barem budu na slobodu puštena djeca i predana 'Caritasu'“ (573).

Za ovu svoju djelatnost Stepinac je dobivao priznanja onodobnih židovskih organizacija i skupina, a na toj djelatnosti mu je zahvaljivala i Sv. Stolica. Kako su Srbi i Srpska pravoslavna crkva Svetoj Stolici stalno tužakali Katoličku crkvu u Hrvatskoj, ne samo da nije ništa poduzela za zaštitu pravoslavnoga življa, nego da je čak odobrila i organizirala nasilja protiv njega, Stepinac je 24. svibna 1943. poslao Svetomu Ocu 34 dokumenta, iz kojih se vidi, što je on osobno poduzeo u korist Srba i Židova. Na to mu je odgovorio 17. lipnja 1943. kardinal Maglione, da se je “iz obilnog materijala zasnovanog na dokumentima” upoznao s djelima, što ih je on, Stepinac, učinio za Srbe i Židove u Hrvatskoj, pa mu na tomu od srca zahvaljuje (574).

U Carigradu je za vrijeme Drugoga svjetskog rata boravio dr. Meir Touval-Weltmann, koji je pratio stradanja europskih Židova i organizirao im raznovrsnu pomoć. U svomu radu susretao se je s tamošnjim apostolskim legatom Roncallijem, kasnijim papom Ivanom XXIII., kojemu je 11. lipnja 1943. poslao ovu promemoriju: “Znamo da je mons. dr. Stepinac učinio sve što je mogao da pomogne i olakša nesretnu sudbinu hrvatskih Židova, kojih broj, prema našim informacijama, danas ne prelazi 2.500 muškaraca, žena i djece. Molimo Vas da izvolite prenijeti mons. Stepincu naše duboke zahvale za njegovo ponašanje i njegovu pomoć i molimo ga da nastavi putem svog visokog prestiža spašavati našu nesretnu braću, sestre i djecu, od kojih je zadnjih stotinjak uhićeno s predsjednikom dr. Hugom Konom i velikim rabinom dr. Miroslavom Freibergerom pred mjesec dana. Molimo također mons. Stepinca da intervenira kod nadležnih vlasti da olakšaju putovanje Židova iz Hrvatske u Mađarsku i Italiju, za koje se nadamo da ćemo ih prebaciti u neutralnu zemlju ili preko neutralne zemlje u Palestinu.” (575)

Dragocjeno svjedočanstvo o Stepinčevu pomaganju Židova dao je dr. Emil Schwartz, sadašnjim imenom dr. Amiel Shomrony, tajnik nadrabina Freibergera (576) Samo dva dana nakon što je 11. listopada 1946. jugoslavenski komunistički sud u Zagrebu izrekao Stepincu kaznu strogoga zatvora u trajanju od 16 godina i 5 godina gubitka građanskih prava Louis Breier, predsjednik Udruženja američkih Židova, na prosvjednomu skupu u Bronxu, u Sjedinjenim Američkim Državama, izjavio je: “Uz Pija XII. mons. Stepinac bio je najveći branitelj progonjenih Židova u Europi” (577).

Stepinčevo zalaganje, da se zaštite Židovi, zapazio je i Hans Helm, njemački policijski attache u Hrvatskoj, koji je o tomu 25. ožujka 1943. podnio izvješće Heinrichu Himmleru, naglašavajući da je ono neprovjereno. U njemu se navodi, da je nadbiskup Židovima “obećao punu zaštitu” i da se je obratio “jednim memorandumom na papu”. Stepinac hoće, kaže se u tomu neprovjerenom izvješću, “u slučaju ako sa strane Hrvata (hrvatskih državnih vlasti – op. I. G.) bude poduzeto nešto protiv Židova koji se nalaze u mješovitim brakovima, da u znak protesta zatvori na izvjesno vrijeme sve katoličke crkve u Hrvatskoj”, jer bi ovo, po njegovu shvaćanju, “značilo miješanje hrvatske države u prava crkve, ako bi mješoviti brakovi bili rastavljeni od strane hrvatske vlade”. Prema Hansu Helmu, “nadbiskup Stepinac je veliki prijatelj Židova” (578), pa se iz te tvrdnje u stvari izvodi cjelokupni sadržaj njegova izvješća, bilo ono provjereno ili ne bilo.

STEPINAC I RADNI I SABIRNI LOGORI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Dvadeseto stoljeće dovelo je do pojave masovnoga zatočenja određenih kategorija osoba u zatočeničke logore. Po tomu su naročito poznati boljševički Sovjetski Savez i nacionalsocijalistička Njemačka, koji su u mirno vrijeme imali razvijen sustav sabirnih logora, u kojima su bili zatočeni protivnici njihova režima. Takove logore imala je i komunistička Jugoslavija sve tamo negdje do 1965. godine. U njima su bili zatočeni prosovjetski orijentirani komunisti, tzv. informbirovci, i borci za hrvatsku državnu nezavisnost. Sabirni logori postojali su u mirno vrijeme i u drugim nedemokratskim državama, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je Banovina Hrvatska slala u zatočeništvo ustaše i komuniste, najprije u Lepoglavu, a zatim je osnovala poseban logor za komuniste u Kerestincu, nedaleko Zagreba, a za ustaše u Krušćici, kod Travnika.

Slanjem političkih protivnika u logore gušila se je sloboda misli, riječi i političkoga djelovanja, što je doživjelo osudu civiliziranoga svijeta. Posve druga je bila svrha logora osnovanih u ratu. Zatočenjem u njih nekih osoba htjelo se je osigurati opstanak države i sačuvati je od ratnoga poraza. Zato su mnoge demokratske države u Drugomu svjetskom ratu osnivale logore, u kojima su bile zatočene osobe, za koje se je držalo da bi mogle raditi protiv državne sigurnosti. U Velikoj Britaniji su bili zatočeni naturalizirani Nijemci, koji su živjeli u njoj, fašisti sa svojim vođom Moosleyem i komunisti. U svojoj revnosti interniranja političkih protivnika Britanci su išli tako daleko, da su na otvorenomu moru zaustavili talijanski brod i uhitili dr. Branimira Jelića, jednoga od prvaka Ustaškoga pokreta, te ga držali u zatočeništvu od 2. listopada 1939. do 22. prosinca 1945., iako on nikada nije boravio na njihovu državnomu području i ničim nije ugrožavao njihove državne probitke, ali je ugrožavao njihovu štićenicu Kraljevinu Jugoslaviju (579). Nimalo drugčije nisu postupale ni Sjedinjene Američke Države, koje su držale u logorima svoje državljane japanskoga podrijetla, iako se je rat vodio daleko od njihovih državnih granica, pa ovi ničim nisu mogli ugroziti američku državnu sigurnost. Ovu vrstu logora prihvatilo je i međunarodno pravo pa je i u Prvomu i u Drugomu svjetskom ratu bila poznata praksa interniranja državljana neprijateljske države. U to vrijeme je to bilo uređeno običajnim pravom, a 1949. je kodificirano Ženevskim konvencijama.

Kada su tako postupale demokratske države kao SAD, čiji opstanak nije bio ni najmanje ugrožen i s obzirom na praksu međunarodnoga ratnog prava, posve je razumljivo, da je i Nezavisna Država Hrvatska osnivala zatočeničke logore i slala u zatočeništvo osobe, koje su bile pogibeljne za njezin opstanak i za javni red i sigurnost u njoj. Štoviše, ona je za to imala daleko jače razloge nego i jedna druga država. Od samoga časa njezina nastanka, četnici i komunisti su joj nijekali pravo na opstanak, raznim terorističkim podhvatima napadali su na njezina zaštićena dobra i pripremali se na oružani ustanak, kako bi je srušili. Oni nisu vodili borbu protiv nositelja državne vlasti, nego protiv same države (580). Uskoro su te njihove pripreme prerasle u pravi ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske, u kojemu su primjenjivane najokrutnije terorističke metode. U toj svojoj djelatnosti pobunjenici su imali obilnu pomoć iz inozemstva. Taj napadaj na Hrvatsku nije se mogao suzbiti redovitim sudskim putem, pa je primjena zaštitnih mjera slanjem pogibeljnih osoba u zatočeništvo bila nužna.

Iako je već od kraja svibnja 1941. počela slati veće skupine pogibeljnih osoba u zatočeničke logore, Nezavisna Država Hrvatska nije o tomu donijela svoje vlastite zakone, nego je to činila na temelju propisa, koji su vrijedili u Banovini Hrvatskoj. Vjerojatno se je računalo, da će zemlja u kratkomu roku biti pacificirana, pa vlastiti zakoni nisu ni donošeni. Kako se to nije dogodilo, donesena je 25. studenoga 1941. Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, koja je doživjela nekoliko manjih izmjena i dopuna, a zatim 20. srpnja 1942. i Zakonska odredba o suzbijanju nasilnih kažnjivih čina protiv državi, pojedinim osobama ili imovini, kojom se proširuje krug osoba, koje se mogu uputiti u sabirne i radne logore. Prema tim odredbama, boravak u logoru mogao je trajati od tri, odnosno šest mjeseci pa do tri godine, a zavisno o vladanju upućene osobe izrečena kazna mogla se je za vrijeme njezina izdržavanja smanjiti.

Uspoređujući te logore u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s onima u nekim drugim državama, npr. u SAD-u, neki hrvatski povjesničari iznose podpuno pogrešno mišljenje. Tako Jure Krišto jednom tvrdi: “Kako se vidi iz priloženoga nadbiskupova pisma (Stepinčevo pismo Paveliću od 24.2.1943. – op. I.G.) logori nisu bili samo za nepoželjne ili nepouzdane građane (kavi su, na primjer, postojali u SAD-u za građane japanskog podrijetla), nego i za nepoćudne” (581). Drugi put ide korak dalje pa kaže: “Kako se vidi iz nadbiskupova pisma, logori nisu bili samo za nepouzdane građane koje treba izolirati da ne bi došli u napast raditi protiv svoje zemlje (kakvi su, na primjer, postojali u SAD-u za građane japanskog podrijetla) nego i za nepoćudne, koji su se mogli i likvidirati”(582). Ovakav zaključak, kakav izvodi Krišto, ne može se izvesti iz Stepinčeva pisma od 24. veljače 1943. Kada bi se i moglo, to ne bi ništa mijenjalo na stvari, jer se narav logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne može određivati na temelju bilo čijega pisma, nego prema zakonskim propisima o njihovu osnivanju. Ako je u tim logorima bilo likvidacija ljudi, onda je to bila zloupotreba, prekoračenje ovlasti, što treba osuditi, ukoliko to nije, naravno, učinjeno u skladu sa zakonom propisanim postupkom i za djelo propisano tom ili drugom zakonskom odredbom. Zar zloupotreba nije bilo ili nije moglo biti i u američkim logorima? Umjesto što se bavi kojekakvim jezičnim domišljanjima o značenju riječi “nepoželjan”, “nepouzdan” i “nepoćudan”, Krišto je trebao pročitati Zakonsku odredbu o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, pa bi točno znao zbog kojih je razloga neka osoba mogla biti zatočena i koja je prava svrha tih logora. U § 1. te Zakonske odredbe izričito piše: “Nepoćudne osobe, koje su pogibeljne za javni red i sigurnost ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojnost hrvatskoga naroda ili tekovine oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta, mogu se uputiti na prisilni boravak u sabirne i radne logore”(583). To je, dakle, definicija nepoćudne osobe. Sastavni dio te definicije je pojam “pogibeljan”, pa je po tomu pojam pogibeljan sadržan u pojmu nepoćudan, zbog čega se oni ne mogu suprotstavljati jedan drugomu, kako to pogrešno čini Krišto. Zato je i njegova ocjena sabirnih i radnih logora Nezavisne Države Hrvatske, s obzirom na svrhu njihova osnivanja, u usporedbi s američkim neznanstena i neprihvatljiva.

Od opravdanosti ili neopravdanosti postojanja logora u nekoj državi za vrijeme rata, treba odvojeno promatrati postupak prema zatočenicima u njima. Tu bi moralo biti težište znanstvenih istraživanja, kada se govori i o logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I domaće i međunarodno pravo i moralna načela postavljaju jasna pravila ponašanja: postupak mora biti civiliziran. Prema zatočenicima se ne smije činiti nasilje, a njihova sloboda može biti ograničena samo u onoj mjeri, koliko je potrebno, da se postigne svrha, zbog koje je određeno upućivanje u logor. To je načelno stajalište i Stepinčevih intervencija, a ponekada i prosvjeda upućenih hrvatskim državnim vlastima.

Shvaćajući da su logori sredstvo nužne obrane hrvatske države, na koju hrvatski narod ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima, Stepinac u pravilu nije prosvjedovao protiv njihova postojanja. Iznimka je njegovo prosvjedno pismo upućeno Paveliću 24. veljače 1943., o čemu će biti posebno govora.

Umjesto toga, on se je u svojim predstavkama, što ih je slao hrvatskim državnim dužnosnicima, zalagao za poboljšanje životnih uvjeta u logorima, upozoravajući ujedno na neprihvatljivo postupanje sa zatočenicima, kako u samomu logoru, tako i prilikom deportiranja u logore, ako je za takvo što čuo. Tako se je već 21. srpnja 1941., dakle ni dva puna mjeseca odkako je započelo značajnije upućivanje ljudi u logore, obratio pismom Paveliću, u kojemu kaže, da je čuo “s više strana da se tu i tamo”, dakle ponekada, “nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; štoviše, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici”. Ističe, da bi se te mjere upućivanja u logore mogle “provoditi, a da postignu podpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju, osobito da se pokaže ljudski i kršćanski obzir prema slabim starcima i staricama, nejakoj i nedužnoj djeci i prema bolesnicima”, pa predlaže: “a) da se upućivanje u logore vrši na taj način da im (zatočenicima – op. I.G.) bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se odpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli odpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji”(584). I uoči Božića 1941. Stepinčeve su misli bile sa zatočenicima u Jasenovcu i Loborgradu, pa se je 6. prosinca obratio na Pavelića, tražeći “da bi naročiti izaslanik 'Caritasa' svećenik mogao obaći logore i doći u vezu s logorašima, te bi 1. saznao tamo za njihove najveće potrebe, 2. da im putem 'Caritasa' lično uruči darove za Božić, 3. da se mogu svojima javiti, da su barem živi”(585). Kao čovjek duboke religioznosti, Stepinac je naročito zahtijevao da se katoličkim svećenicima omogući ulazak u logore, kako bi mogli zatočenicima, a pogotovu bolesnicima i umirućim osobama, pružati vjersku utjehu i dijeliti sv. sakramente. Taj zahtjev je bio od velike važnosti za sve zatočenike, bez obzira jesu li katolički vjernici ili nisu, jer bi nazočnost takvoga svećenika u logoru bila duhovna podpora svima njima i neka vrsta nadzora nad ponašanjem državnih vlasti prema zatočenicima. U tu svrhu se je 2. studenoga 1942. obratio predstavkom na ministra Artukovića, moleći ga, da mu pomogne, kako bi njegovoj molbi bilo udovoljeno. Kaže, da je za to dva puta molio poglavnika, koji mu je obećao ispuniti molbu, ali od toga do tada još ništa nije bilo. Izgleda, da je zato bio i revoltiran, pa se u predstavci pita, “hoće li ustaški pokret moći računati na blagoslov Božji, ako niječe umirućim ono, što do sada ni jedna država nije uskraćivala”(586). Stepinac je bio uporan u svojim nastojanjima pa je neke od zahtjeva navedenih u predhodnim predstavkama ponovio i u pismu upućenom 21. studenoga 1942. Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, od kojega traži da “1. dopusti svećenicima ulaz u sabirne logore, da budu pri ruci zatočenicima – katolicima u svrhu prisustvovanja službi Božjoj, slušanja riječi Božje i primanja sv. sakramenata, da budu prisutni umirućima i pokopavaju mrtve; 2. zabrani silenje zatočenika na teški rad u nedjelju i zapovjedane blagdane; 3. dopusti dobrotvornoj ustanovi Nadbiskupije zagrebačke 'Caritas' da se za Božić dostave barem najpotrebnijma, bez razlike vjere, pošiljke s hranom i odjećom i lijekovima”(587).

No, u drugoj polovici 1942. godine došlo je do napetih odnosa između Stepinca i hrvatskih državnih vlasti zbog uhićenja nekoliko slovenskih svećenika. Ta napetost je kulminirala Stepinčevim pismom Paveliću od 24. veljače 1943. i osudom postojanja jasenovačkoga logora. Naime, u Gornjoj Stubici, u kojoj je bio župnik Franjo Rihar, inače Slovenac, ali svećenik zagrebačke nadbiskupije, trebalo je, kao i u drugim mjestima, na dan 10. travnja 1942. odslužiti svečanu misu s Te Deumom u čast prve obljetnice proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Na misno slavlje, koje je trebalo započeti u devet sati, zaputilo se je mnoštvo od 3.500 do 4.000 ljudi pod hrvatskim zastavama, ali je došlo sa zakašnjenjem od 10-15 minuta. Iako je vidio, da oni dolaze, Rihar ih nije htio pričekati, nego je rekao tihu sv. misu, a kada su ga pristigli vjernici molili,da odsluži svečanu sv. misu s Te Deumom, odbio je to učiniti. Zbog toga su nastali sukobi i naguravanja u crkvi između župnika i vjernika. Držeći da se radi o sabotaži, tim više što je Rihar Slovenac, pa ga se je sumnjičilo, da je neprijateljski raspoložen prema hrvatskoj državi, protiv njega je Općinsko poglavarstvo Gornja Stubica 11. travna 1942. podnijelo prijavu i o tomu izvijestilo, između ostalih, Dekanatski ured Donja Stubica i Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, moleći crkvene vlasti, “da hitno ispitaju njegov slučaj i da ga premjeste, a državne da postupe po zakonu”. Na temelju te prijave Rihar je 18. travnja 1942. godine bio uhićen, a 20. svibnja iste godine “kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor u Jasenovcu” u trajanju od tri godine, dakle od 18. travnja 1942. do 18. travnja 1945. Valja napomenuti, da je odprilike u isto vrijeme bio uhićen i Sigismund Majchrzak, župnik u Žakanju, po narodnost Poljak, zbog nekih događaja u Donjoj Stubici, ali je “nakon dovršenog postupka i istrage” 9. lipnja 1942. pušten na slobodu, jer je ustanovljeno, da nije kriv (588). U mjesecu rujnu 1942. izbile su nove neprilike sa slovenskim svećenicima. Dana 7. rujna 1942. dekan Tuheljskoga dekanata javio je Stepincu, da su po nalogu Kotarske oblasti Klanjec oružnici uhitili i u Klanjec odveli ove slovenske svećenike: Antuna Rantaša, duhovnoga pomoćnika iz Kraljevca na Sutli, Ivana Rančigaja, duhovnoga pomoćnika iz Tuhlja, Franju Groblera, duhovnoga pomoćnika iz Tuhlja, Franju Kača, upravitelja župe iz Zagorskih Sela, Matiju Neudauera, upravitelja župe iz Sutlanske Poljane, Ivana Kodriča, duhovnoga pomoćnika iz Velikoga Trgovišća i Ivana Finka, upravitelja župe iz Velike Erpenje (589). Uhićenici su iz Klanjca odpremljeni u Varaždin. Odatle su pušteni na slobodu Neudauer i Fink, ali je uhićen Anselmo Polak, pa je tako bilo ukupno uhićenih šest slovenskih svećenika, koji su upućeni u sabirni i radni logor Jasenovac. Što su konkretno učinili iz dostupnih izvora nije poznato, ali Anton Rantaša priznaje, da su bili partizanski simpatizeri (590). Tako su se ti svećenici “zahvalili” hrvatskoj državi, što im je dala utočište. Ali iz činjenice, što su pušteni na slobodu Majchrzak, Fink i Neudauer, može se zaključiti, da u njihovu zatvaranju ipak nije bilo odlučno, što su stranci, nego njihova protudržavna djelatnost. Bivši zatočenici toga logora (Miliša, Ciliga, dr. Nikola Nikolić, Rantaša) tvrde, da su ubijeni, ali njihove su tvrdnje u mnogim pojedinostima proturječne. Ciliga čak ne zna točno ni Riharovo prezime ni narodnu pripadnost, pa je očito, da im činjenice nisu poznate iz vlastitoga opažanja, nego iz logoraških priča, što umanjuje vjerodostojnost njihovih tvrdnji. S druge strane, postoje indiciji, da su barem neki od njih umrli prirodnom smrću izazvanom bolešću. Naime, zauzimajući se za Rihara, Stepinac u pismu Andriji Artukoviću 1. lipnja 1942. kaže: “Ako je g. Rihar odveden u logor, kao što se govori, uvjeren sam, da se ne će više vratiti, jer bi prije morao u sanatorij, nego u logor radi slabog zdravlja” (591). Dakle, Rihar je bio teško bolestan čovjek, pa ne bi bilo čudno, da je u logoru umro od posljedica svoje bolesti. Znakovita je u tomu smislu tvrdnja stanovitoga Josipa Vrtačnika, koju prenosi Vinko Nikolić, a u kojoj stoji: “Za tragediju ovih jadnih slovenskih svećenika kriv je dr. N. Nikolić, koji ih je pred samo puštanje na slobodu kompromitirao, da onda na samom 'procesu' iznese klevetu protiv Stepinca”(592). Na žalost, Vrtačnik konkretno ne navodi, čime ih je Nikolić kompromitirao. Poznato je, da je taj dr. Nikola Nikolić bio istaknuti komunist i zatočenik u Jasenovcu u isto vrijeme, kada i ovi stradali slovenski svećenici. Znači, znanstveno nije utvrđeno kada, zbog čega i u kakvim okolnostima su ti svećenici izgubili život.

Dirnuti u svećenika za Stepinca je značilo dirnuti u cijelu Crkvu, kojoj je on svim svojim bićem služio. Zato se je kroz cijelo vrijeme odkako su uhićeni, zanimao za sudbinu slovenskih svećenika, ustajući u njihovu obranu. Kada je zaključio, da bi mogli biti ubijeni, uputio je Paveliću 24. veljače 1943. pismo, puno optužbi i gorčine. U njemu, između ostaloga, piše: “Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. (...) Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud ili pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (...) Vjerujte, Poglavniče, da me nije vodio ni trunak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskog naroda.” (593) Sigurno je, da u Stepinčevu ljubav prema hrvatskomu narodu ne treba ni najmanje sumnjati. Na žalost, o Jasenovcu znanost još uvijek nije rekla svoju riječ, jer sve ono što se je o njemu do sada govorilo i pisalo više je politička promidžba, nego znanost. Zato se ne može ni provjeriti, koliko je opravdana tako teška nadbiskupova optužba toga logora. No, sigurno je, da je ona izrečena u afektivnomu stanju. Na to upućuje niz činjenica. Kako su se o Jasenovcu pronosile kojekakve glasine, više puta su ga posjećivala razna međunarodna povjerenstva. Prema izvješću Siegfrieda Kaschea, u jednomu takvom povjerenstvu, koje je posjetilo logor 6. veljače 1942., bili su, između ostalih, predstavnici talijanskoga, rumunjskog, mađarskog i njemačkog novinstva, Marconeov tajnik Masucci, Stepinčev tajnik Lacković i jedan njemački viši časnik. Ali Vojislav Prnjatović, Vukašin Žegarac i Relja Milanović, Srbi zatočeni u logoru, tvrde, da je u povjerenstvu bio i predstavnik Srpskoga crvenog križa. Od 13. do 16. srpnja 1944. u posjetu Jasenovcu i Staroj Gradišci bio je Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, polu-Židov, švicarski državljanin, rođen u Zagrebu, koji je nakon ove inspekcije logora dulje boravio u glavnomu hrvatskom gradu. U nadzor ovih logora povremeno su odlazili i visoki hrvatski državni dužnosnici. Izvješća svih tih povjerenstava i hrvatskih državnih dužnosnika o stanju u Jasenovcu bila su znatno povoljnija, nego što se je o tomu govorilo u javnosti. Štoviše, bila su priličito povoljna. (594) Pa bez obzira koliko uprava logora htjela pred tim raznim povjerenstvima i dužnosnicima eventualno prikriti stvarnost, ona to sigurno ne bi mogla u cijelosti učiniti i pred takvim kritičarima hrvatske državne vlasti kakav je bio Masucci, koji je Didi Kvaterniku u oči izrekao najstrašniji sud o njemu (595), ili pred predstavnicima Srpskoga crvenog križa, odnosno pred Juliusom Schmidlinom, koji su s obzirom na svoju narodnu pripadnost sigurno povećanom pomnjom nastojali, da ništa na izmakne njihovu zapažanju. Nemoguće je, da nitko od njih ne bi ništa zapazio od strahota, o kojima se je govorilo, ako su one zaista postojale. S tim izvješćima je sigurno bio upoznat i Stepinac, jer su se u nekim povjerenstvima nalazili i crkveni ljudi (Masucci, Lacković), pa je tako malo pomalo sticao o Jasenovcu drugčiju sliku od one, koja se je širila podzemnim putem. Svakako je činjenica, da je njegova kasnija izjava o logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj daleko umjerenija od ove sadržane u pismu, koje je upućeno Paveliću 24. veljače 1943. U istražnomu zatvoru javni tužitelj ga je 18. rujna 1946. upitao je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. Stepinac je na to odgovorio: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni.” (596). Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti.

U logorima je zatočenicima bilo dopušteno primanje paketa i dopisivanje s članovima obitelji, od kojih su nabavljane i knjige za čitanje. Organiziran je kulturno-prosvjetni, zabavni i športski život. Nedjelja je bila dan odmora. Zatočenici katoličke vjere imali su misu u logoru, a hodža je obavljao vjerske obrede za vojnike i zatočenike muslimanske vjere. (597) Dakle, zatočenicima je bilo, barem djelomice, osigurano ono, što je i Stepinac u nekim svojim predstavkama zahtijevao.

STEPINAC PREMA NACIONAL - SOCIJALIZMU I KOMUNIZMU

Stepinac nije bio politički mislilac, koji bi išao za tim, da izgradi cjelovit kritički pogled na nacionalsocijalizam, komunizam ili bilo koji drugi politički sustav. On je vjernik, duboko odan Crkvi, uz to i visoki crkveni dostojanstvenik, koji se nekim političkim sustavom bavi samo toliko, koliko se to tiče vjere u Boga i dostojanstva čovjeka. Sve pojave u životu promatrao je sa stajališta evanđelja, pa tako i nacionalsocijalizam, kojega je podvrgao oštroj kritici. U stvari, u središtu je njegove kritike rasizam, odnosno rasna teorija, kao bit nacionalsocijalizma, koja prihvaća učenje o višim i nižim rasama, dakle da ljudi po svojoj vrijednosti nisu jednaki. Taj nauk je Katolička crkva osudila enciklikom pape Pija XI. Mit brennender Sorge (“S gorućom zabrinutošću”) od 14. ožujka 1937., a njezine misli Stepinac je u mnogim svojim propovijedima iznosio hrabro, odlučno i dosljedno kako prije, tako i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Time je ustajao u obranu pripadnika tih tobože “nižih” rasa: Židova i Cigana, bez obzira na to koje vjere oni bili. Za prikaz njegova držanja bit će dovoljno navesti samo neke od tih propovijedi.

Osvrćući se na boj, koji se bije protiv Katoličke crkve pod tobožnjim nazivom kulturne borbe, Stepinac je u propovijedi prigodom posvete crkve u spomen kralja Zvonimira u Biskupiji, kod Knina, 18. rujna 1938. rekao: “Zar je kultura smatrati sebe nekim višim bićem – nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima Sv. pisma, da je 'malog i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se skrbi za sve'? Zar je to kultura, kad se za jedino mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer ne će i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast?”598.

U propovijedi na Staru godinu 1938. još izravnije se je oborio na rasnu teoriju riječima: “Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile, hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju kimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: 'Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!' Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje: 'Ne lažite jedan protv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!' Opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju da su stvorene da drugima gospodare!”599.

Obraćajući se radnicima u Biškupcu, kod Varaždina, 25. svibnja 1939. vrlo kratkim govorom, nadbiskup Stepinac se je samo jednom rečenicom dotakao komunizma i nacionalsocijalizma, ali iz nje se vidi njegovo negativno stajalište prema tim pokretima. Tada je, naime, rekao: “Vidimo, kamo dolazi čovjek, ako se dade voditi od ideja komunizma i nacionalsocijalizma”600. Zato je bio puno izričitiji i opširniji u propovijedi katoličkim akademičarima i akademičarkama u Zagrebu na završetku uskrsnih konferencija 14. travnja 1940., kad je izjavio: “Najveća vrijednost i vrhovna norma nije ni krv ni rasa ni besklasni kolektiv ni nacionalna veličina, nego Bog na nebu, a na zemlji slobodna duhovna ličnost, besmrtni duh pojedinčev! Sve je ostalo i država, i krv i rasa, i gospodarstvo i tehnika, samo radi njih! I ništa od svega toga nije vrijedno da zauzme ono prijestolje, onaj oltar, što ga je svaki čovjek dobio ugrađen u svoju nutrinu od Onoga, koji ga je stvorio”601.

Kada se je Drugi svjetski rat proširio i na hrvatsko područje, pa je i Nezavisna Država Hrvatska pod njemačkim pritiskom, kako je to u više navrata posvjedočio sam Stepinac, donijela rasne zakone, problem rasizma u nas postao je vrlo aktualan. Stoga se je i zagrebački nadbiskup u svojim propovijedima na tu pojavu više puta kritički osvrnuo. U početku je govorio općenito o mržnji, koja je zavladala svijetom, da bi kasnije, što su se prilike više pogoršavale, izravno napadao rasizam, iznoseći cjelovit antirasistički nauk Crkve. U propovijedi održanoj u zagrebačkoj prvostolnici na blagdan Krista Kralja 26. listopada 1941., govoreći o Kristovoj ljubavi prema čovjeku kao putu, kojim treba ići čovječanstvo, ukazao je i na odstupanje od toga puta: “Na jednu bih vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi.”602 Pod tim raznim bezbožnim teorijama i ideologijama, koje su zatrovale svijet, mislio je u prvomu redu na komunizam i nacionalsocijalizam.

Stajalište Katoličke crkve i svoje osobno o nacionalsocijalizmu, odnosno o rasizmu iscrpnije je iznio u propovijedi u zagrebačkoj prvostolnici na blagdan Krista Kralja 25. listopada 1942., tvrdeći: “Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa,kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni arijci imadu jednaklo pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: 'I odpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!' Zato je Katolička crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje inteligenciju jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je to učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?“603

Govoreći o ulozi papinstva u svjetskoj povijesti, Stepinac je iskoristio priliku, da u propovijedi, prigodom četvrte obljetnice izbora za papu Pija XII, u zagrebačkoj prvostolnici 14. ožujka 1943. progovori o neotuđivim pravima svakoga čovjeka, ustajući time protiv rasne teorije. Tada je, naime, između ostaloga, rekao, da svaki “čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, koja mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast. Svaki od njih ima pravo na tjelesni život, ima pravo na duševni život, ima pravo na brak, ima pravo na religiozni odgoj, ima pravo na upotrebu materijalnih dobara, ukoliko se to ne kosi s pravednim zakonima, koji štite interese čitave zajednice, ima toliko drugih prava. I svaka povreda tih prava ljudske osobe ne može a da ne urodi lošim posljedicama”604.

Po osudi rasizma i strijeljanja talaca naročito je postala poznata Stepinčeva propovijed održana pred prvostolnom crkvom u Zagrebu, na završetku pokorničke procesijem, na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. U njoj je jednako osuđeno komunističko učenje kao i nacionalsocijalistički rasizam, ali zbog vanjskopolitičkih razloga na nju je bio prisiljen reagirati i od nje se ograditi ministar Makanec. To joj je, u stvari, i priskrbilo publicitet. Stajalište o rasizmu, koji je u propovijedi osuđen, već je djelomice navedeno. Navedeni su i razlozi, koji su potakli ministra Makanca na njegov postupak. Unatoč tomu potrebno je cjelovitije navesti Stepinčevo stajalište o rasizmu, sadržano u toj glasovitoj propovijedi. Ustvrdivši da Katolička Crkva ne poznaje rase koje gospoduju i koje robuju i da više cijeni onoga koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu, Stepinac je rekao: “Za nju (Katoličku crkvu – op. I. G.) je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su isto kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi – u laži su kratke noge! Katolička Crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje naoružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom”605. Dakle, Stepinac je neustrašivo i bez kolebanja odbacivao nacionalsocijalizam, koji je svojom rasnom teorijom gazio ljudsko dostojanstvo i tako bio negacija Božjega zakona i evanđeoske poruke o bratstvu i jednakosti među ljudima.

No, neki pisci Stepinčev napadaj na rasizam tumače kao osudu hrvatske državne politike. To je mišljenje iz temelja pogrješno. Mnogi dokazi potvrđuju, da je Stepinac bio svjestan činjenice da su hrvatske državne vlasti donijele rasne zakone pod njemačkim pritiskom, kako bi izbjegle još veće zlo. Zato njegova osuda rasnih zakona nije bila uperena protiv hrvatske državne vlasti i njezine politike. To proizlazi i iz dokumenata njemačkoga podrijetla606.

Stepinac prema komunizmu i partizanima

Bez obzira koliko je oštro osuđivao nacionalsocijalizam i njegov rasizam, Stepinac je prema komunizmu bio još oštriji. U njemu je vidio najveće zlo, pa je daleko veći broj svojih propovijedi i okružnica posvetio njegovu pobijanju, služeći se pri tomu najtežim riječima. U prigodnom govoru povodom osamdesetoga rođendana nadbiskupa Bauera 11. veljače 1935. izjavio je: “Krvožedni boljševički zmaj razvalio je ralje da proguta i vjerni hrvatski narod, i pod zadahom njegova smrtonosnog duha klonula je već mnoga poletna mladenačka duša na našim srednjim i višim školama”607.

Nije bio nimalo blaži ni šest dana kasnije, kada je na proslavi Papinskoga dana 17. veljače 1935. u Zagrebačkomu zboru rekao: “Mi ne ćemo za volju lažnog mira da naš narod postane životinja, kakovim ga hoće učiniti krvožedni boljševizam”608.

Uzroke takvomu krajnje negativnomu odnosu prema komunizmu od prvih dana svoga biskupovanja potanje je obrazložio u govoru rudarima u Mihovljanu, kod Zlatar Bistrice, 7. lipnja 1936. Prema tom govoru, komunistički pokret “nije niti ljudski niti katolički niti hrvatski”. On “nije ljudski, jer propovijeda nasilje, palež, ubojstva, pljačku”. I “ne samo propovijeda, nego izvršuje, kako svjedoči bijedna Rusija, gdje su njegovi vođe u par godina postrijeljali i poubijali više radnika i seljaka, nego najokrutniji carevi kroz stoljeća”. Isto tako, “nije taj pokret niti katolički, jer niječe besmrtnost duše i zabacuje vjeru u osobnog Boga i istine od Boga objavljene”. Ali “nije ni hrvatski, jer ga nisu stvorili sinovi hrvatskog naroda, nego tuđinci bez Boga i vjere, koji bi naš narod, kad bi samo mogli, najradije utopili u žlici vode, kako veli naša narodna riječ”. No, Stepinac se u tomu govoru ne iscrpljuje samo u optužbama komunizma, nego upućuje na socijalni nauk Katoličke crkve kao put rješenja sukoba između radnika i poslodavaca. Po njegovu mišljenju, i najzadnji je “seoski katekizam veće jamstvo za pravedno uređenje radničkih plaća i sigurnost poduzeća, nego sve rasprave i agitacije komunističkih propovjednika”. Katolička “crkva je dakle tražila pravedne plaće za radnike davno prije nego se uopće čulo što su to komunisti”. Ona “je dizala svoj glas protiv nasilja i raznih mogućnika davno prije, nego je tko sanjao o komunizmu”. Međutim, “crkva nije demagog već postupa razumno, te u isto vrijeme dok traži za radnike od poslodavaca pravednu plaću, traži i od radnika da ne traže od poslodavaca nemoguću plaću, jer inače propada i poduzeće i radnik”. Dakle, Crkva “postupa razboritije nego komunizam, koji propovijeda klasnu borbu”, budući da “klasna borba vodi čovječanstvo u propast, a staleška solidarnost brzo će izvesti čovječanstvo na čistac”609.

Politički događaji, koji su uskoro uslijedili u svijetu, bili su samo novi razlog za optužbe, koje je Stepinac izrekao na račun komunizma. Španolska republika je stajala na krhkim temeljima. To je bila pogodna prilika komunistima i anarhistima da malo pomalo preuzimaju vlast u njoj i da provode teror nad političkim protivnicima. Zbog toga je 17. srpnja 1936. izbila pobuna, koja se je pretvorila u trogodišnji španjolski građanski rat. U tom ratu izbilo je na vidjelo sve divljaštvo komunista i anarhista, koji su nemilosrdno ubijali vjernike, a naročito svećenike, redovnike i redovnice. O tomu je Stepinac 20. rujna 1936. uputio okružnicu svećenstvu i vjernicima zagrebačke nadbiskupije. U njoj je postupke komunista i anarhista usporedio s Neronom, koji je “smolom obljepljivao kršćanska tjelesa te ih palio kao baklje”. Tako isto “danas španjolski anarhisti i komunisti puni bezbožnoga bijesa i nasilja javno spaljuju tjelesa katoličkih biskupa, svećenika, redovnika i vjernika građanskoga i seljačkoga staleža”. Na žalost, nisu se zaustavili samo na tomu. “Izgubivši svaki naravni stid”, piše zagrebački nadbiskup, “obeščašćuju kršćanske djevice (redovnice – op. I. G.), koje obeščašćene mrtve bacaju kroz prozore iz njihovih domova”. Prema toj okružnici, “ovaj su građanski rat u Španjolskoj već godinama spremali pokreti, koji su na svojim zastavama napisali bezboštvo” i “koji su si postavili za cilj uništenje Katoličke crkve, svega kršćanstva i svih moralnih i vjerskih vrednota”. Konkretnije rečeno, “na čelu tih pokreta stajali su komunisti, koji su smatrali, da je došao čas, da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj, pa da onda iz te komunističke tvrđave mogu svoju bezbožnu misao prenijeti i na afrički kontinenat, da tamo unište cvatući kulturni rad Katoličke crkve u misijama”. Naravno, u tome nisu uspjeli, a Stepinac je ovu okružnicu uputio svojim vjernicima, da bi se hrvatski narod uvjerio, “kako je neistinito sve ono, što komunistički agitatori pod raznim oblicima i u raznim prilikama potajno i javno pripovijedaju po našim hrvatskim mjestima i selima o tobožnjem 'komunističkom raju'“610.

No, komunistički agitatori su se znali vješto pretvarati pred narodom i zavoditi ga lijepim riječima o zemaljskomu raju, što će ga oni ostvariti u komunističkomu besklasnom društvu. Stepinac je znao za ovu njihovu vještinu pa je u svojim propovijedima argumentirano ukazivao na nemogućnost ostvarenja toga cilja, dakle, da su komunističke tvrdnje najobičnija demagogija. U propovijedi, održanoj 11. listopada 1936. povodom 200-te obljetnice posvete franjevačke crkve u Samoboru, on je naveo dva razloga, zbog kojih komunizam ne može uspjeti. Prema prvomu razlogu, takav će “komunizam zahtijevati strašan centralizam uprave i dosljedno nebrojeno mnoštvo činovništva”, pa bi pritisak birokracije bio “neizreciv i ubio bi svaku volju za rad u ljudima, poduzetnost i veselje”. Dakle, “pametno gospodarstvo u komunističkoj državi apsolutno je nemoguće”. Drugi pak razlog, zbog kojega je, po Stepinčevu mišljenju, komunizam nemoguć, jest njegov materijalizam. Naime, “materijalizam, na kojemu se bazira komunizam, ne pozna Boga, a bez Boga nema pravde...”. Ondje “gdje pak nema pravde, tamo se vlada silom”, pod kojom “zadovoljnog ljudskog života nema i ne može biti”. Zbog toga “je materijalizam, a konsekventno i komunizam do krajnosti sebičan”. Ta sebičnost “ne može ostvariti socijalnog reda i poredka, gdje bi svi bili dionici zajedničkih dobara”. Zato će svi “pokušaji komunizma ostati uzaludni”. On se, doduše, može “krvavom revolucijom, za kojom žudi, i dočepati privremene vlasti, ali njegova konačna propast samo je pitanje vremena!”611

Povijest država i naroda, u kojima su komunisti došli na vlast, pokazala je istinitost i oštroumnost ovih Stepinčevih riječi. On je i u mnogim drugim zgodama iznosio razloge, zbog kojih je komunizam neprihvatljiv za čovječanstvo, a naročito za hrvatski narod. U Đurđevcu je, na primjer, 8. studenoga 1936. prilikom posvete oltara župne crkve govorio o krizi u društvu, u kojemu nema poštenja i pravde, te se osvrnuo i na tobožnje proroke, “koji bi htjeli riješiti tu krizu”, ali oni temelje “svoj rad ne na osnovu katoličkih načela, ne na Bogu, nego na bezboštvu”, pa zato ne mogu ni uspjeti. “Takvi proroci su”, kazao je tada Stepinac, “najprije komunisti, koji misle da će krizu čovječanstva riješiti rušenjem svega, što postoji, krvavom revolucijom i klanjem, anarhijom”. Međutim, “klanje i revolucija, anarhija uvijek su izazivali nove revolucije, nove anarhije, nove pokolje bez kraja i konca”. Pri tomu je ukazao na Rusiju kao primjer. Zato “hrvatski narod ne može prihvatiti komunističke nauke”. Posebno je ona neprihvatljiva za “naš seljački svijet,jer on neće dozvoliti da bude samo jedan kotač u komunističkoj mašineriji bez duše, bez Boga, bez privatnoga vlasništva, bez porodice, bez obiteljske ljubavi i bez svoga naroda”. Te misli je zaključio tvrdnjom, da “hrvatski seljak neće postati državni rob komunističkoga društv, koje ubija svaku slobodu i svaki napredak”, ali je podvrgao kritici i učenje nekih ideologa Hrvatske seljačke stranke, “koji danas govore o staroj nekoj hrvatskoj autohtonoj poganskoj kulturi”, koja i ne postoji, “jer hrvatski narod uvađa u civilizaciju samo kršćanstvo”612. Što se tiče prihvaćanja komunizma, Stepinac je s optimizmom gledao na budućnost hrvatskoga naroda. Na Antikomunističkoj izložbi u Zagrebu 3. rujna 1939. izjavio je, “da bi internacionalni komunizam bio za njega (za hrvatski narod – op. I. G.) prava smrt, i zato ga je odlučno odklonio, na čelu s svojim narodnim vodstvom”. Pri tomu je precizirao, da ga je odklonio “a limine naš hrvatski seljak, odklonilo ga je naše hrvatsko radništvo, odklonilo ga je naše građanstvo, a ogromnim dijelom i naša inteligencija”613.

Komunizam je, dakle, nemoguć, on ruši moralni poredak, a za ostvarenje svojih ciljeva služi se najodvratnijim zločinima. To je za Stepinca najopasnija zabluda614 . Ljudi “pod razornim idejama komunizma ubijaju djecu u utrobi majke”615. U tom pokretu “nekolicina krvavih silnika propovijeda diktaturu klase (ili bolje svoju osobnu), prolijeva nedužnu krv i sije mržnju među ljudima! “ Komunisti “ono što je dobro, nazivaju zlim, a ono što je zlo, nazivaju dobrim”. Oni “brak sklopljen po zakonu Božjem nazivlju svećeničkom izmišljotinom, a slobodnu ljubav zahtjevom ljudske naravi”. Takovi pak smatraju “brojnu dječicu nesrećom braka, a ubojstvo djece nuždom vremena; život po načelima vjere 'klerikalizmom', a vjerski indiferentizam slobodom čovjeka”616. Smatrajući to komunističkom moralnom izopačenošću, Stepinac je 31. ožujka 1937. uputio svećenstvu i vjernicima zagrebačke nadbiskupije okružnicu, u kojoj navodi riječi pape Pija XI., da je komunizam “đavolski bič” i “rušilačka kuga” čovječanstva, a sam ga naziva kaznom Božjom, “što su ljudi prezreli i pogazili zakon Božji”, pa poziva na molitvu i pokoru kako bi Bog odvratio tu pogibelj od hrvatskoga naroda617. Naime, bez obzira što je tvrdio da je hrvatski narod odbacio komunizam, on se je bojao, da bi mu ga komunisti, za koje ne nalazi lijepu riječ, mogli silom, makar i prolazno, nametnuti. U tomu smislu značajna je njegova propovijed održana 7. srpnja 1940. na zavjetnomu hodočašću grada Zagreba u Mariju Bistricu. Spominjući razne opasnosti, koje prijete hrvatskomu narodu, rekao je: “Tu je neman krvave Kominterne, koja nam hoće silom namjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma, a ruke krvave i zaprljane od krvi pojedinih nevinih žrtava muževa i žena, mladića i staraca; kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod knutom bezobzirnog novog birokratizma, koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka; kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojega raja pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda, koliko se laži sakriva u sistemu, koji nema veze s Bogom”618.

Uoči Drugoga svjetskog rata komunisti su širom Europe, pa tako i u Hrvatskoj, predlagali drugim političkim strankama stvaranje tzv. pučke fronte, kako bi tim putem, iako malobrojni, ali dobro organizirani, osvojili vlast. Katolička crkva i sam nadbiskup Stepinac su uočili varku i pobijali tu zamisao. Stepinac je to učinio u propovijedi na Marijanskomu kongresu u Glogovnici, kod Križevaca, 15. kolovoza 1940. godine. Iznoseći zločine i zablude komunizma, rekao je, da je posve sigurno to, “gdje nema više Boga u duši, nema smisla ni domovina ni život na zemlji, kad je život bez Boga gotov pakao”. Upravo “takav pakao stvorila je već u nekim državama družba onih zločinaca, koje svijet zove komunistima”. Isto “takav pakao željeli bi sada, dok traje svjetski rat”, oni stvoriti “i u našoj domovini Hrvatskoj”. Ali hrvatski narod, “iako manji po broju od drugih, nikada nije bio narod kukavica, pa ne će biti ni njegovi crkveni poglavari”. Ti poglavari bi “bili izdajice svoga svetoga zvanja, kad bi se bilo laskanjima bilo prijetnjama dali zavesti”, a da ne kažu “svome narodu istinu”. “A prava istina jest”, naglašava Stepinac, “da s komunistima nikada ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svojega nauka i svojih zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu”619. Ovoga načela zagrebački nadbiskup se je držao kako za cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, tako i nakon njezina sloma, pa su sve tvrdnje o njegovim tobožnjim pohvalama partizanskoga ponašanja u ratu najobičnija izmišljotina.

No, svaka pojava ima svoj uzrok, pa tako i komunizam. Na te uzroke su upozoravali i nadbiskup Stepinac i Katolička crkva u cjelini i osuđivali ih. U svojoj propovijedi održanoj 15. studenoga 1936. prigodom 70. obljetnice dolaska časnih sestara milosrdnica u Zlatar, Stepinac se je zapitao: “Što je zapravo stvorilo komunizam? Zar možda Spartakus, Marks, Engels, Lenjin itd.? “ A onda je sam odgovorio: “Nipošto! Oni su samo plod što je izrastao na pohlepi kapitalizma, onako kao što i trnje nužno rađa bodljikama. Lakomost i pohlepa za bogatstvom bez obzira na bijedne, bez obzira na slabe, bez obzira na neuke, to je kolijevka komunizma”620. Slično stajalište zauzima i papa Pio XI. u enciklici “Divini Redemptoris”, u kojoj se kaže, da ne bi bilo ni komunizma ni socijalizma, da su odgovorni čimbenici u društvu slijedili nauk i opomene Crkve, ali umjesto toga oni su usvojili načela liberalizma i laicizma621. Osuđujući komunizam, Katolička crkva i Stepinac osudili su ujedno i liberalizam i kapitalizam, ali i masoneriju, koja je nastala u krilu liberalizma, što se vidi iz mnogih Stepinčevih propovijedi.

Sve do travnja 1941. Stepinac je svoj sud o komunizmu donosio na temelju literature i raznovrsnih vijesti, pogotovo o njihovu postupanju u Rusiji, Meksiku i Španjolskoj. Kratko vrijeme nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata i na hrvatskim prostorima, kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, komunisti su pod partizanskim imenom organizirali oružanu pobunu, pa se je on sada s njihovim djelovanjem izravno suočio u vlastitoj domovini. Naravno, niti je mijenjao niti je imao razloga mijenjati svoja stajališta o komunizmu, ali je odsada primjere za svoje tvrdnje o komunističkoj naravi uzimao iz Hrvatske. Ipak, ni dalje nije odbacivao iskustva stečena s tim pokretom u drugim zemljama. Zato u svojoj propovijedi održanoj 13. travnja 1941., na Uskrs, u zagrebačkoj prvostolnici kaže, “da nema veće zapreke miru nego je komunizam, negacija svake istine i pravde”622. U njegovu pak “Dnevniku” sredinom svibnja 1941. je zapisano: “Agitacija komunista (partizana) i dalje se u potaji provodi usprkos da vlada pokazuje ozbiljnu volju da riješi socijalno pitanje. Prije nego li boljševizam bude srušen u Rusiji neće biti mira u svijeti ni u Evropi”623. To znači, da komunistima odnosno partizanima i nije bilo stalo do rješavanja socijalnih pitanja, nego do rušenja hrvatske države, nametanja svoje bezbožničke ideologije i osvajanja vlasti. Time su došli u sukob sa Stepincem, koji je opet koristio svaku priliku, da upozori hrvatski narod na pogibelj, koja prijeti od njih. U propovijedi održanoj u Zagrebu 3. srpnja 1941. na blagdan Presvete Krvi Isusove rekao je, da “smo danas svjedoci borbe, kakove nikada nije vidio svijet”, ali da “sva ta prolivena krv, bila prolivena u štrajkovima, koje su godinama potpirivali zlokobni, besavjesni komunistički agitatori, bila prolivena u oružanom sukobu na moru, kopnu ili zraku, bila prolivena pojedinačno ili u masama, širom krajeva kugle zemaljske, bila bi beskorisna, ako se u temelje ljudskog društva ne bi opet uzidao ugaoni kamen svijeta Isus Krist i Njegovo Evanđelje...”. Izrazio je čvrstu vjeru, “da će i narodi i njihovi državnici to uvidjeti”624. Pozivajući vjernike, da se preobrate k Bogu, u propovijedi na Euharistijskomu kongresu u Žakanju, kod Ozlja, 30. studenoga 1941. upozorio je, kako su mnogi pljuvali po Isusu Kristu, pa im je naveo, da se, kao na takav loš primjer sjete “bezbožnih komunističkih vođa i vođa raznih drugih pokreta uperenih protiv Krista”625. Dana 27. studenoga 1941. nadbiskup Stepinac je uputio Božićnu poruku hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj, izrazivši u njoj nadu, da nijedan od njih “nije podlegao zlokobnim zasadama internacionalnog komunizma, koji poriče svaku obvezu prema vlastitom narodu i domovini”626.

NADBISKUP STEPINAC PREMA PARTIZANSTVU

Protuvjerska promidžba činila je bit komunističke djelatnosti od samih njezinih početaka, čime se izravno udaralo u temelje kršćanstva. To je za Katoličku crkvu i nadbiskupa Stepinca bio veliki izazov, na koji su morali svakodnevno odgovarati. O tome Stepinac u svojoj propovijedi u zagrebačkoj prvostolnici na Staru godinu 1941. kaže, da je komunizam “u ovih zadnjih dvadeset godina stavio sve svoje sile i neiscrpiva novčana sredstva u pokret, da ime Božje izbriše sa zemlje”. Takav duh bio je počeo zahvaćati i najviše znanstvene ustanove, pa se je sa sveučilišnih katedri usađivalo “budućoj inteligenciji uvjerenje, da je natražnjak svaki onaj, koji još računa s imenom Božjim u javnom životu”. Istodobno “s medicinskih fakulteta izlazili su liječnici u narod, koji su se sramili i spomenuti ime Božje, da ne bi obeščastili 'znanost', ali se nisu sramili u ime 'znanosti' počinjati tolike zločine na nedužnoj djeci”. Tu se misli na umorstva nerođene djece, pobačaje. “Razna seljačka sveučilišta”, tvrdi Stepinac, “služila su često puta u svrhu, da se neuki prevedu žedni preko vode, i za sela i gradove odgoje agitatori razbojništva i destrukcije”. Na žalost, “bolje nije išlo kadkada ni na pučkim, a niti na srednjim školama”.(627)

Na pogibelj od komunizma Stepinac je upozoravao ne samo u svojim propovijedima, nego i u okružnicama. U okružnici od 14. siječnja 1942. piše, da “živimo u vrijeme, kad se manje više čitav svijet kulturni nalazi u borbi protiv strašne opasnosti komunizma, koji je naročito u posljednjim godinama bio zaprijetio ne samo kršćanstvu, već i svim pozitivnim vrednotama čovječanstva uopće”. Kaže, da je do nedavna Katolička crkva bila “gotovo jedina koja je uočila opasnost za čitavi kulturni svijet i pozvala sve na obranu najosnovnijih tekovina ljudske kulture”, jer pred takvom opasnošću, kakav je komunizam, “Crkva nije mogla šutjeti, znajući, da je njezina najsvetija zadaća obrana istine i pravde i svih onih vječnih dobara, koje komunizam niječe i pobija”. Stoga je razumljivo, “da u borbi protiv komunističke opasnosti mora katol. Crkva biti na prvom mjestu”. Ističe, “da borba protiv komunizma nije bitno fizička borba protiv ljudi zaraženih komunizmom, već borba protiv zle nauke komunizma, protiv njegove materijalističke i bezbožne ideologije”.(628) Ta borba morala se je voditi na svakomu koraku jer su i partizani u svojoj bezbožničkoj promidžbi koristili raznovrsna sredstva i metode. Oni su noću iz šume silazili u sela i pjevali razne bezbožne pjesme, vrijeđajući tako najsvetije osjećaje građana, ili su na to huškali posve nezrelu mladež. Protiv toga je ustao Stepinac okružnicom od 15. listopada 1943., u kojoj kaže, da je s najvećom žalošću doznao, “da u novije vrijeme po našim mjestima i selima naša hrvatska mladež nahuškana od bezbožnih agitatora pjeva bezbožne pjesme, kojima se vrši promidžba uperena protiv Bogu, našem Spasitelju Isusu Kristu, svećenicima i redovničkom staležu, našim katoličkim svetinjama i ustanovama”.(629)

Crkva je uvijek cijenila ulogu žene u ljudskoj povijesti, visoko uzdižući njezinu čast i dostojanstvo. U svojim propovijedima Stepinac je često navodio primjere takvih žena. Partizanstvo je, međutim, po njegovu mišljenju, ponizilo ženu, namećući joj ulogu, koja ne odgovara njezonoj naravi, pa je on u više navrata kritizirao tu pojavu. U govoru djevojkama Domaćinske škole u Zagrebu 11. siječnja 1942., na dan sv. Obitelji, iznoseći svojstva plemenite žene, rekao je, da su te oznake dijametralno oprečne onima, “kakove si zamišljaju razni sistemi, koji bi htjeli zamijeniti kršćanstvo, kao što recimo komunizam, a koji smatraju za ideal žene onu, koja je prezrela Boga, prezrela svoje poštenje i prezrela pošteni i ustrajni rad”. Takova žena je “specijalni tip komunističke žene, ali ujedno i tip nakaze od žene”. Ona je odvratna “Bogu, ali je odvratna i poštenim ljudima”.(630) Što je mislio pod “nakazom od žene”, Stepinac je obrazložio u govoru akademičarkama na blagdan sv. Katarine u Zagrebu 25. studenoga 1942., kada je izjavio: “Ali turnuti joj (ženi – op. I. G.) pušku u ruke, bilo pod naslovom 'drugarice' ili kojim drugim, znači od nje stvoriti nakazu, a nažalost ne rijedko i divlju zvijer, čiji je svršetak redovito tragičan i bolan”.(631)

Takvu poraznu ocjenu partizanki dao je i u govoru učenicama Domaćinske škole u Zagrebu 1943., opet na blagdan sv. Obitelji. Tada je kazao, da je “ne samo komično, nego postaje i tragično, kad vidimo danas s kakvom lakoumnošću žena odbacuje poziv revne domaćice, majke ili odgojiteljice djece, pa stavlja pušku na rame bilo pod titulom 'drugarice' ili kojim drugim, da vojuje u šumi tobože za slobodu naroda”. Po njegovim riječima, “bilo bi svakako zanimljivo znati, koliki je procenat od tih došao onamo zato, što su pazile na svoju žensku čast i poštenje”. On misli, da je takovih bilo malo.(632)

Posebno je oštar, kada je riječ o bračnim odnosima, bio Stepinac u govoru akademskoj mladeži u Zagrebu 28. ožujka 1943. na završetku uskrsnih konferencija. U tome je govoru iznio misao, da “tip valjanog čovjeka nije ni farizej, niti carinik, nije ni mason ni boljševik, nije ni kapitalist ni proleter, nije ni 'drug' ni 'drugarica', ni demokrat! “. Dakle, nikakve političke oznake nisu jamstvo, da je netko dobar čovjek. Tip valjana čovjeka je onaj, koji se Boga “boji i zapovijedi njegove vrši”. Tek “to je podpun čovjek”. Prema Stepincu, “staro poganstvo u poredbi sa poganstvom našega doba” bilo je bolje, jer je staro “imalo bar neko poštovanje prema obitelji, novo pozna samo 'druga i drugaricu', koje slučaj privodi i razvodi kao pseta”.(633) Nema sumnje, da su izrazi “drug” i “drugarica” u navedenim Stepinčevim govorima i propovijedima samo zamjena za riječi “partizan” i “partizanka”, pa je u njima sadržana njegova oštra osuda partizanskoga pokreta s moralnoga stajališta.

Prema Stepinčevim tvrdnjama, partizani su činili strahovite zločine od početka rata nad hrvatskim narodom. Razarali su narodnu imovinu i ubijali su iz zasjede mirno građansko pučanstvo i svećenstvo. Protiv takvoj njihovoj djelatnosti hrvatske su državne vlasti morale i bile dužne pružati odpor. Zbog toga je nadbiskup Stepinac i upozorio članove Akademskoga križarskog bratstva “Mahnič” 25. siječnja 1942., da moraju imati na umu, da u središtu svih problema hrvatskoga državnog života stoji i “radi ona crvena neman svim snagama, da nas uništi”.(634) Ta crvena neman je komunizam, partizanstvo. On sam osobno je u propovijedi u Mariji Bistrici, prigodom zagrebačkoga zavjetnog hodočašća, početkom srpnja 1942. pozvao vjernike, da se mole “Majci Božjoj za one koji u neznanju razaraju narodnu imovinu, da im Bog otvori oči i da se raskajana srca vrate k Bogu”.(635) Jasno je, da je pri tomu mislio na partizane. Partizanski su zločini već do mjeseca studenoga 1941. godine bili postali veliki problem mlade hrvatske države, pa Stepinac u predstavci, što ju je u ime Hrvatske biskupske konferencije 20. studenoga 1941. uputio Paveliću, govoreći o pogreškama hrvatskih državnih vlasti prilikom vjerskih prijelaza piše, “da su ti čini bili posljedica na politiku osobito posljednjih dvadeset godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim hrvatskim narodom”.(636)

Budući da ti zločini nisu prestajali, on je u svomu izvješću Svetoj Stolici, kako je to Rušinović 9. svibnja 1942. javio ministru Lorkoviću, označio “četnike i komuniste, kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj”.(637) Uzevši u obzir sve navedeno gradivo o Stepinčevu odnnosu prema komunistima i partizanima, ne treba ni najmanje sumnjati u vjerodostojnost ovoga Rušinovićeva izvješća. Partizani su, izgleda, s osobitom nasladom ubijali katoličke svećenike. Zagrebački nadbiskup je o tome prvi put progovorio u propovijedi 21. svibnja 1944. prigodom dijeljenja svete potvrde (krizme) u topničkoj vojarni u Zagrebu. Navodeći, da je ubijeno za vrijeme Francuske revolucije na tisuće i tisuće katolika zbog svoje vjere, a zatim na tisuće katolika u Španjolskoj, “gdje su komunisti počinili nad njima grozote kakovih malo pamti povijest”, nastavio je: “A znade se dobro, koliko je već katoličkih svećenika poubijano iz istih razloga i u našoj domovini u ovih par godina našega samostalnog državnog života”.(638) Iako se kao ubojice svećenika izričito ne spominju komunisti odnosno partizani, očito je, da se to odnosi na njih, jer se u predhodnim rečenicama govori o ubojstvu radi vjere i o bezbošcima ili komunistima kao ubojicama.

Bez obzira što su Stepinčeva antikomunistička stajališta, koja je on i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske isticao u bezbroj prilika, svakomu čovjeku imalo upućenijem u društvena zbivanja morala biti poznata, ipak se je i tada našlo pojedinaca, koji su ga sumnjičili zbog pasivnosti i naklonosti prema komunizmu. Takvima je odgovorio u svomu glasovitom govoru održanom u Zagrebu pred prvostolnicom na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943., kada je opet iznio razloge, zbog kojih Katolička crkva, pa prema tomu i on osobno, odbacuju komunizam. Tada je, između ostaloga, rekao: “Nikada Katolička crkva ne može priznati sistema, koji bi htio oduzeti seljaku njegovu zemlju, obrtniku njegovu kućicu, privatniku poštenim trudom stečenu imovinu, radniku i čovjeku uopće, njegovu dušu. (...) I kad kažemo, da ne možemo priznati sistema koji bi htio seljaku oteti zemlju i učiniti ga državnim robom, onda se povrh zdravoga razuma upiremo na iskustvo, koje govori, da će naš seljak prije izginuti, nego se dati zarobiti na svojoj vlastitoj zemlji. Ne možemo nadalje priznati sistema, koji bi negirao obitelj, u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakoga naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo za vrijeme, dok postoji sjetilna veza; htjeti obitelji oduzeti sveti sakramentalni značaj i zapriječiti, da bude izvor života i odgajalište djece; htjeti dijete oteti roditeljima i proglasiti ga svojinom države: znači pokolebati prirodni zakon života u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj nego i sam narod i državnu zajednicu. Ne možemo nadalje priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko niti vidi niti čuje. Ne možemo priznati sistema, koji bi htio već maloj djeci zapriječiti poznavanje Boga po vjeronauku u školama što ga predaje svećenik”.(639)

Od ovoga učenja Katolička crkva nije nikada i ni pod kojim uvjetima odstupila. Ono je u dijametralnoj opreci s komunističkim odnosno partizanskim političkim ciljevima i zasadama. To je bio samo dio razloga, zbog kojih je bilo nemoguće, da Crkva i Stepinac pristanu uz komunizam i partizane kao komunistički oružani pokret. Ove razloge je zagrebački nadbiskup u sažetomu obliku ponovio u propovijedi u Mariji Bistrici prigodom zavjetnoga hodočašća grada Zagreba 9. srpnja 1944., kada je izjavio, da je hrvatski narod do sada plebiscitarno odbijao komunizam, moleći Majku Božju Bistričku, da mu pomogne, “da odbije i u buduće sustav, koji ne pozna ni posebničkoga vlasništva, ni svetišta obitelji, ni slobode vjeroispovijesti”.(640)

Partizanima je bilo vrlo dobro poznato Stepinčevo stajalište o komunizmu i o njima, pa su dulje vremena u potaji spremali, da ga proglase ratnim zločincem, ali su o tomu javno šutjeli. Čak su u promidžbene svrhe i dijelove njegovih propovijedi, koji su bili nepovoljni za sile Osovine, prenosili preko svoje krugovalne postaje “Slobodna Jugoslavija” ili ih letcima širili po selima, lažno prikazujući, da je to njegova osuda hrvatske državne politike. Ali nakon što su zauzeli Beograd i u njemu organizirali sjedište svoje vlasti, počeli su ga preko beogradske krugovalne postaje napadati i nazivati ratnim zločincem.(641)

Na te napadaje i klevete Stepinac je odgovorio u svojoj propovijedi održanoj 18. ožujka 1945. u bazilici Srca Isusova u Zagrebu prigodom svršetka uskrsnih konferencija. Upitao ih je, između ostaloga, “znači li mir možda to, da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u ruke, a drugim staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u ogromnoj većini”. Ili možda mir znači to, “da se mogu nesmetano ubijati intelektualci, svećenici, građani, ljudi protivnoga političkog naziranja, i da se za ta umorstva nikada i nikome ne polaže računa”. Ili mir znači to, “da se može nesmetano onemogućivati djelovanje Crkve i te mjere opravdati jednostavnim izgovorom”, da se Crkva tobože nema pravo miješati u političke stvari. Rekao je, da se na tim temeljima ne može osigurati mir. Odbacio je partizansku tvrdnju, da oni “oduzimaju crkvene naučne zavode, skidaju svećenicima glave” i čine slična nasilja “na temelju presude”. Prigovorio je, da on u pravednost takvih presuda ne vjeruje. Poručio im je, da će doći “vrijeme kad će sve doći na vidjelo, i kad će se sve klevete i laži raskrinkati, i kad će i objektivna povijest pokazati, da predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj nisu ni za čas izdali svoga zvanja, a da su eventualne pogreške kojega svećenika sitnica prema onome što se zbilo na drugoj strani”, pa ga zato “malo dira grožnja, kojom se i zagrebački nadbiskup uvrštava među ratne zločince”. Zbog toga ne strahuje pred njima, partizanima, nego “vedra čela i mirne savjesti” stoji “na svome mjestu došlo što mu drago”.(642)

Ni nepunih tjedan dana nakon ovoga odlučnog Stepinčeva odgovora na partizanske optužbe sastao se je 24. ožujka 1945., kao što je već rečeno, poslovni odbor Hrvatskoga katoličkog episkopata pod Stepinčevim predsjedanjem i uputio svim hrvatskim katoličkim vjernicima zajedničku poslanicu, “budući da se boli naših vjernika, ili bolje čitavoga hrvatskog naroda povećavaju iz dana u dan i njihove brige za budućnost bivaju sve veće u moru neistina, laži i kleveta, što se sa svih strana smišljeno i proračunano siplju protiv našega naroda”. U poslanici biskupi najodlučnije prosvjeduju “pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji Katoličke crkve oduzeli su im život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama”. Ta umorstva nisu bila slučajna, nego unaprijed planirana i programirana. To se vidi po tomu, što ti “neprijatelji Katoličke crkve, a pristaše materijalističkog komunizma, koji je hrvatski narod plebiscitarno odbio” u svome bijesu “unaprijed optužuju sve biskupe, svećenike i redovničke pokrajine da su 'ratni zločinci', a pojedinim nepoćudnim osobama podmeću, da su one krive zlodjelima, koja su počinjena u ovom ili onom kraju”.(643)

Slomom Nezavisne Države Hrvatske nije prestala Stepinčeva borba protiv partizanskih zlodjela i divljanja. Za potvrdu te činjenice postoji mnoštvo dokaza, ali će biti dovoljno navesti samo dva. U pismu Bakariću, predsjedniku vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske, od 21. srpnja 1945. Stepinac se žali na političke prilike u Hrvatskoj. U stvari, on prosvjeduje protiv masovnoga političkog terora zavedenog nad hrvatskim narodom. Svećenike se i časne sestre u znatnomu broju osuđuje na smrt i strijelja. Suđenje je puka formalnost. Vojni sudovi, koji izriču smrtne kazne ili kazne dugogodišnjega zatvora, “ne pripuštaju svjedoke na raspravu”. Optuženik “tek na samoj glavnoj raspravi prvi puta saznaje zašto je optužen”. Ne utvrđuje se krivnja kao subjektivni element kaznenoga djela. U tomu sustavu “ne postoji izvansudbeni forum, koji bi u slučaju izrečenih smrtnih osuda, izricao pomilovanje”, iako “ta institucija postoji u svakoj pravnoj državi 20. stoljeća”, pa je tako postojala i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Stiče se “sve jasniji dojam”, sve jasnije izbija na vidjelo činjenica, “da je katolički kler u ovoj državi (komunističkoj Jugoslaviji – op. I. G.) stavljen izvan zakona”. Onemogućena je svaka sloboda tiska. Nastava vjeronauka u školama svedena je na takav položaj, da se može reći da je gotovo onemogućena. Dakle, “Katolička crkva u Hrvatskoj je u stadiju svojevrsnoga progona”. Osobama, koje su osuđene na smrt, nije omogućeno, da dobiju “svećenika u posljednjim časovima te prime vjersku utjehu”, dok je, usporedbe radi, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj takva mogućnost postojala. Zakoni se primjenjuju retroaktivno, što je još jedna u nizu nezakonitosti, koja pogađa optuženike. Vojni sudovi, koji primjenjuju takve zakone, “sude neobičnom brzinom”. Navodno, “dnevno pada oko 80 presuda”, dakle “u nekoliko minuta odlučuje se o sudbini života i dugih godina slobode”. Sami “zatvori su prenatrpani i ne mogu primiti onaj broj ljudi, koji faktično u njima boravi”. Budući da prođe 6 do 8 tjedana, dok zatvorenik bude prvi put ispitan, često se događa, da mnogi nevini ljudi ostaju dugo vremena u tako prenatrpanim zatvorima. Maltretiranju je izložena i rodbina zatvorenika, koja mora po najvećoj žegi i po najvećoj hladnoći satima i satima čekati da preda hranu, rublje i slično zatvorenom članu obitelji. Nekim zatvorenicima se i ne dopušta, da im obitelj donosi hranu i rublje. Neke pak obitelji “moraju čitave tjedne obilaziti sve zatvore, da konačno pronađu svoga muža ili sina”, koji su zatvoreni. Ako su takvi možda već osuđeni i strijeljani, rodbina “nema prava, da znade, gdje se nalaze grobovi njihovih roditelja i braće i muževa”. Tako se nije postupalo ni u poganska vremena. Mnogi zarobljeni časnici i domobrani, “koji su prošli svoj trnoviti put od Zagreba do Bjelovara, pa preko čitave Slavonije do Petrovaradina i Vršca”, često su “bili izvrgnuti poruzi, kletvama i kamenjima u krajevima s pretežno srpskim stanovništvom”. Deseci tisuća ostalih domobrana, koji su “u dobroj vjeri vršili svoju dužnost” šalju se “u jugoslavensku armiju i smještaju daleko od svojih domova u Makedoniju i Srbiju”, gdje su izloženi “izljevima šovinističke mržnje kao zarobljenici u vlastitoj domovini”, pa “mjeseci prolaze, a da se ne mogu javljati svojim kućama”. Drugi od njih se “još nalaze u logorima i gladuju u svojoj domovini”. Hrvatski činovnici i intelektualci se odpuštaju iz službe, “jer su za prijašnjega režima (za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske – op. I. G.) obavljali svoju službu od koje su živjeli”, a njihove obitelji ostaju bez kruha. “Čovjek upravo dolazi na pomisao”, kaže Stepinac, “da je to pokušaj opravdanja istrebljenja hrvatske inteligencije”, jer na mjesta odpuštenih “hrvatskih inteligenata stručnjaka dolaze nestručnjaci, za koje i odgovorni državni faktori javno priznaju, da koji puta jedva znaju staviti podpis na papir”. Na kraju ovoga svog dugačkog pisma Bakariću Stepinac pita, “gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i podpunom predanju da služe hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke dužnosti”, pa odgovara: “Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju nijedan od njih (hrvatskih časnika i vojnika – op. I. G.) ne bi smio biti predveden nikakvoj kazni osim onih koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Ne će biti možda suvišno, da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika NOP (Narodnooslobodilački pokret – op. I.G.) počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije”.(644)

Ovo pismo je vjerna slika stanja, u komu se je našao hrvatski narod pod partizanskom vlašću pa mu je suvišan svaki komentar. Ono je odlučna osuda partizanske tiranije, ali isto takva i obrana borbe za hrvatsku državnu nezavisnost.

Bakarić na ovo pismo nije odgovorio, a partizanski zločini su se nastavljali. U tomu su išli ispod svih civilizacijskih normi. Ni pogani nisu radili ono, što su oni radili. Ni mrtvim političkim protivnicima nisu dali, da počivaju u miru. Nadgrobna obilježja su im sravnjivali sa zemljom.

Stepinac je zbog toga 18. kolovoza 1945. uputio prosvjed Bakariću ovoga sadržaja: “Gospodine predsjedniče! Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi s njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rođake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvoga reda. Vi ste, gospodine predsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri (o hotimičnomu oštećenju grobova – op. I. G.). Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram protiv ovoga divljanja i molim Vas, da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša, ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnoga Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakovi su bili ljudi, da li su vršili njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim”.(645)

Ovi grobovi su sravnjivani sa zemljom po nalogu Vicka Krstulovića, ministra unutarnjih poslova u vladi dr. Vladimira Bakarića, pa je Bakarić kao predsjednik vlade suodgovaran za ova divljaštva. Stoga nije čudo, da Bakarić ni na ovaj prosvjed nije odgovorio. Na ovomu se slučaju ujedno vidi, kolika je bila civilizacijska razlika između partizanske vlasti i vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Kad je dr. Andrija Artuković bio obaviješten o rušenju pravoslavne crkve Velike Gospojine u Senju, on je to odmah zabranio i o tomu izvijestio Stepinca. Partizanske vlasti nastavljaju s rušenjem grobova, a na Stepinčeve se prosvjede i ne obaziru.

Dakle, Stepinac od početka svoga javnog djelovanja istupa protiv komunizma. Naravno, odlučan je protivnik i partizana od prve njihove pojave na političkoj pozornici Hrvatske. On je time ne samo ustrajni branitelj vjere, nego i hrvatske državne nezavisnosti, kojoj su partizani bili najdosljedniji protivnici.

Stepinac i Zapadni Saveznici

Stepinac nije bio rob političkih doktrina i ni jednoj od njih, pa ni demokraciji, nije priznavao apsolutnu vrijednost. Zato je i napisao u svome “Dnevniku”, da ništa dobra ne očekuje od pobjede u ratu, ne samo Sovjetskoga Saveza ili Njemačke, nego ni od Engleske, jer će njezinom pobjedom u Hrvatskoj zavladati nemoral i korupcija. Za nj tip valjana čovjeka nije ni mason ni boljševik, ni kapitalist, ni proleter, nego onaj koji se Boga boji i zapovijedi njegove vrši. Zbog toga mu ni jedan politički sustav nije bio prihvatljiv, ako se u njemu ne postupa u skladu s Božjim zakonima. Engleska je kolijevka liberalne demokracije, ali je njezina povijest puna zločina počinjenih protiv drugih naroda. Dok je kod kuće zastupala liberalne i demokratske ideje, Irce je u devetnaestom stoljeću prisiljavala, da umiru od gladi, kako bi ih pokorila.

Nemoralna je bila i britanska i američka politika prema hrvatskomu narodu u Drugome svjetskom ratu. Ivan Meštrović tvrdi da mu je Raff, britanski konzul u Zagrebu, u travnju 1941. godine u Splitu rekao: “Bez svake sumnje, Država Hrvatska je tu, a narod je za nju”(646). Meštrović kao protivnik Nezavisne Države Hrvatske nije imao razloga izmišljati nešto, što bi joj išlo u prilog. Stoga mu se može vjerovati, da je britanski konzul dao spomenutu izjavu. To znači, da su Britanci preko svoga diplomatskog osoblja znali, da je hrvatski narod za hrvatsku državnu nezavisnost, ali ni oni ni njihovi saveznici Amerikanci nisu poštivali tu plebiscitarno izraženu volju hrvatskoga naroda, nego su mu silom nametali Jugoslaviju. U tu svrhu bombardirali su hrvatska sela i gradove, crkve i bolnice i ubijali građansko, nevojničko pučanstvo. Bombardirani Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, Travnik i Zagreb, uključivši i njihovu okolicu. Šibenik je prvi put bombardiran 16. studenoga 1943., a zatim je to ponovljeno 20. studenoga iste godine. Oba puta bombe su bacane i na bolnicu i to na odjel za duševne bolesnike. Protiv toga je prosvjedovao šibenski biskup Mileta, ističući da uzastopno bombardiranje bolnice znači, da je to učinjeno namjerno. Split je bombardiran 4. i 5. prosinca 1943., isto u dva navrata. Prilikom bombardiranja istočnoga dijela grada poginulo je stotinjak osoba, a u Kaštel-Sućurcu, kod Splita, bombe su bačene za vrijeme služenja mise na crkvu, u kojoj je poginulo 130 osoba, zajedno sa župnikom don Antom Rubignonijem, a izvan crkve još stotinjak osoba. U Splitu je bombama pogođeno sedam crkava i četiri samostana. Izvješćujući o tomu državnoga tajnika Sv. Stolice, splitsko-makarski biskup Bonefačić tvrdi, da tom zgodom u Splitu nije bilo nikakvih vojnih objekata.(647) Grad Zagreb je bombardiran 22. veljače 1944. Srušene su i oštećene mnoge stambene kuće. Bilo je ubijeno oko 75, a ranjeno oko 160 osoba. Teško su oštećena dva samostana i dvije crkve: franjevačka i dominikanska. Pod ruševinama dominikanskoga samostana ubijeno je sedam svećenika – dominikanaca, jedan brat laik i jedan činovnik nakladničke kuće “Istina”.(648)

Zbog bombardiranja Zagreba i zločina počinjenih nad hrvatskim narodom Stepinac je 28. veljače 1944. digao “glas najogorčenijega protesta i osude onih, koji, ne žacajući se ni pred kojim sredstvom, bez ikakva obzira i osjećaja, uništavaju životni organizam hrvatskoga naroda”. To je izravna osuda Engleza i Amerikanaca i njihove politike. Kako ga “more najcrnje slutnje i strah pred budućnošću”, poziva vjernike, “da se u ovim sudbonosnim časovima hrvatskog naroda usrdno i toplo” mole “za njegovo očuvanje i slobodu”(649), pod čim je sigurno mislio na hrvatsku državnu nezavisnost. U želji da zaštiti hrvatski narod od budućih bombardiranja, pa prema tomu i od razaranja i ubijanja, Stepinac se je 7. ožujka 1944. obratio pismom Francisu D'Arcyju Godolphinu Osborneu, veleposlaniku Velike Britanije pri Sv. Stolici. U pismu kaže, da je tragična situacija hrvatskoga naroda otežana “po učestalim angloameričkim zračnim bombardiranjima hvatskih gradova u Dalmaciji, Bosni, Hercegovini”, a naročito bombardiranjem Zagreba 22. veljače 1944. Tvrdi, da se bez pretjerivanja može kazati, “da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod”. Prije svega, “sela su pretvorena u pepeo, gradovi razoreni u većemu dijelu po njemačkoj avijaciji, ali posebno po destruktivnoj akciji savezničke avijacije”. Iznosi mu zasluge hrvatskoga naroda za obranu zapadne civilizacije. Budući da “zakoniti i autorizirani predstavnici hrvatskoga naroda ne mogu doći u vezu predstavnicima” Velike Britanije, vjerojatno zato što nisu postojali međusobni diplomatski odnosi, to mu se obraća on, Stepinac, kao predstavnik Katoličke crkve u Hrvatskoj i moli ga, da skrene pozornost odlučnim političkim čimbenicima svoje zemlje, da razaranjem Hrvatske razaraju svijet, “na koji Vaša zemlja može ubuduće računati”. Nije isključeno, da je Stepinac poslao ovo pismo u sporazumu s hrvatskim državnim vlastima. No, pismo je ostalo bez odgovora, što se vidi iz primjedbe na njemu: “Ne mislimo da ima kakve potrebe učiniti bilo što o tome. Hrvatska je neprijateljski teritorij”.(650)

Zapadni saveznici su nastavili s rušenjem i ubijanjem po Hrvatskoj. Zbog toga je Stepinac 9. srpnja 1944. iz Marije Bistrice uputio svijetu najoštriji prosvjed protiv tih zločina. U prosvjedu se, doduše, izričito ne spominju Amerikanci i Englezi, ali se govori o “tolikim nevinim žrtvama pokošenim strojnicama iz zrakoplova”. Budući da su baš angloamerički zrakoplovi nbacali bombe po hrvatskim selima i gradovima i strojnicama iz zrakoplova ubijali nevino pučanstvo, onda je jasno da se je taj prosvjed odnosio na njih. Upitavši zapadne saveznike u tomu prosvjednom govoru, zašto takvim zločinima pogađaju Hrvatsku, nije li to zbog toga “što hrvatski narod svom snagom svojega bića teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve”,(651) otvoreno ih je, ustvari, optužio, da, unatoč svojim proklamiranim ciljevima o pravu svakoga naroda na samoodređenje, ratnim zločinima ruše hrvatsku državu, za koju se je hrvatski narod plebiscitarno izjasnio. Angloamerikanci su se prepoznali u ovomu prosvjedu, pa su licemjerno uzvratili da oni “ne napadaju mitraljezima stanovništvo ni jedne okupirane zemlje, jer se bore za njihovo oslobođenje”, da “gađaju iz mitraljeza samo vojničke odrede Nijemaca i ustaša”, da samo Nijemci i njihove sluge mogu govoriti da Saveznici čine zvjerstva nad civilnim stanovništvom, da “samo ustaše mogu tvrditi da hrvatski narod pod njihovim režimom brani svoju slobodu i nezavisnost” i da “Saveznici ne će ni jednoj zemlji, pa ni Hrvatskoj, silom nametnuti komunističke ideje”, jer će o režimu odlučiti sami narodi. Ujedno su pozvali Stepinca, da demantira svoju izjavu, jer će u protivnomu slučaju biti očevidno, da je on “konačno sasvim javno stavio svoje ime na listu zaštitnika Nijemaca i ustaša, a to znači da je saveznički neprijatelj”.(652)

Svaka od ovih savezničkih tvrdnji je neistinita. To su notorne činjenice pa ih je nepotrebno dokazivati. U nizu njihovih zločina, osim već navedenih, dovoljno je spomenuti samo Hirošimu, Nagasaki, Dresden i Bleiburg. Međutim, njihove prijetnje nisu zastrašile bl. Alojzija Stepinca, jer je on bio uvjeren da govori istinu, za koju je spreman život žrtvovati. Stoga nikada nije ni demantirao izjavu, što ju je 9. srpnja 1944. dao u Mariji Bistrici. Štoviše, kada ga je o tomu u listopadu 1946. pred sudom u Zagrebu ispitivao Jakov Blažević i čitao mu odgovor zapadnih saveznika, da oni ne napadaju stanovništo ni jedne okupirane zemlje, nego da gađaju samo njemačke i ustaške vojničke postrojbe, on mu je ironično dobacio: “Ja sam samo u jednomu danu pokopao osam svećenika dominikanaca na groblju”.(653)

NADBISKUP STEPINAC I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA: ZAKLJUČNE NAPOMENE

O nadbiskupu Stepincu i njegovim političkim stajalištima napisana je bogata književnost. Jedni su ga žestoko napadali, a drugi jednakom žestinom branili. Pri tome je malo tko od njih polazio od vjerodostojnih i nepobitnih dokaza, posve prešućujući one, koji im nisu odgovarali. Tako se je obostrano stvarala iskrivljena slika o njemu.

Kao i svaki drugi čovjek, i Stepinac je bio dijete svoga vremena. To se pogotovo može reći za njegove mladenačke dane. Po naravi pobožan, potječući iz isto tako pobožne seljačke obitelji i sredine, koja je dala više svećenika, rano je bio zahvaćen Hrvatskim katoličkim pokretom, koji je baš u vrijeme njegova odrastanja napustio svoja prvotna programska načela. Umjesto da se bori za slobodu i državnu nezavisnost hrvatskoga naroda, za očuvanje hrvatske nacionalne samobitnosti i za učvršćivanje kršćanskih načela u hrvatskome javnom životu, taj pokret se je svojom djelatnošću posve usredotočio na borbu za uspostavu jugoslavenske države, kako bi se postiglo sjedinjenje katolicizma i pravoslavlja, čemu je kao sredstvo trebao poslužiti hrvatski narod. U ime toga cilja odbacivao je hrvatsku nacionalnu samobitnost, prihvaćao jugoslavenstvo i pomogao, da Hrvatska izgubi svoju tisućljetnu državnost, te padne pod vlast Srbije. Očito je, da je taj politički smjer prihvaćao i mladi Stepinac, jer se inače ne bi kao zarobljeni dvadesetgodišnji časnik u mjesecu srpnju 1918. prijavio u jugoslavensku dobrovoljačku legiju.

No, kod Stepinca je bila jako istaknuta i jedna druga komponenta. On je kao vjernik bio čovjek čvrstih moralnih načela. Stoga je sve stvari i pojave oko sebe promatrao očima vjere. To mu je pomoglo, da malo pomalo razbije jugoslavenske iluzije i da se vrati svomu narodu. Hrvatski narod nikada do tada nije živio pod despotskijom vlasti, nego što je bila jugoslavenska. Jugoslavija je bila protuprirodna tvorevina, u kojoj su živjeli razni narodi, različitoga jezika, kulture, religije, pisma i geopolitičkoga smještaja, koji do tada u povijesti nikada nisu živjeli zajedno, pa je unaprijed bila osuđena na propast. Srbi su je smatrali proširenom Srbijom i svu vlast u njoj prigrabili su u svoje ruke. To je kod Hrvata pojačalo prirodnu težnju za državnom nezavisnošću. Stoga su se stalno protivili jugoslavenskoj državi, koja nije ni nastala zakonitom voljom hrvatskoga naroda. Da zadrže vlast u svojim rukama i skrše odpor hrvatskoga naroda, Srbi su činili najokrutnije zločine nad njim. Zabrana očitovanja hrvatske nacionalne svijesti, pljačka hrvatske nacionalne imovine, batinanja, zatvaranja, prebijanja u zatvorima i česta politička umorstva bili su sastavni dio srpske politike prema hrvatskome narodu.

Stepinac je pomno pratio sva ta zbivanja, koja su sigurno dovodila u kušnju njegovo jugoslavensko političko uvjerenje. Što je srpsko nasilje bivalo veće, on se je sve jače poistovjećivao s hrvatskim narodom. Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini na hrvatske narodne zastupnike 20. lipnja 1928., kada su na licu mjesta ubijeni Pavle Radić i dr. Đuro Basariček, a teško ranjeni Stjepan Radić, dr. Ivan Pernar i Ivan Granđa, i smrt Stjepana Radića 8. kolovoza iste godine od rana zadobivenih u atentatu, morali su u Stepinčevoj duši izazvati lom i shvaćanje, da krvnik i njegova žrtva nisu isto, pa prema tomu ni Srbi i Hrvati nisu i ne mogu biti isti narod. Sve činjenice govore za predpostavku, da je i on tada, kao i mnogi njegovi prijatelji iz Hrvatskoga katoličkog pokreta i Hrvatske pučke stranke, raskrstio s jugoslavenstvom u nacionalnom smislu. U tome je vidio svoju moralnu dužnost, koju je savjesno ispunjavao.

Iz mnoštva pisanoga gradiva (Dnevnik, propovijedi, izjave i sl.), što od njega potječe nakon imenovanja zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom krajem svibnja 1934. pa dalje, vidi se, da je svagdje, pa i pred samim kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, nastupao isključivo kao Hrvat i zastupao hrvatske nacionalne probitke, zbog čega su ga neki jugoslavenski nastrojeni pojedinci optuživali, da u svojim javnim nastupima izbjegava spomenuti i samo ime Jugoslavije. Ne samo da je Stepinac osobno nastupao kao Hrvat, nego je i druge poticao na to, učeći ih, da je ljubav prema vlastitomu narodu Božja zapovijed.

S odbacivanjem jugoslavenstva u nacionalnomu smislu, Stepinac nije odbacio Jugoslaviju kao državu. Još dugo je vremena u nju vjerovao, naivno misleći, da se ona može preurediti na načelima ravnopravnosti i pravednosti. U svrhu njezina “popravljanja” bio je spreman i na neke nepopularne političke poteze, koji su mogli štetiti hrvatskomu narodu, kao što je podpisivanje Zagrebačkoga memoranduma u mjesecu studenomu 1934. godine, dakle, neposredno nakon smrti kralja Aleksandra. Istodobno bio je oštar protivnik jugoslavenskih političkih režima zbog njihova nasilja nad hrvatskim narodom. Koristio je svaku priliku, da o tim nasiljima izvijesti domaće i inozemne političke čimbenike, kako bi se prestalo s nasiljima.

Njegov odnos prema Jugoslaviji i njezinim režimima u tomu razdoblju bio je u bitnim stvarima donekle sličan stajalištima Hrvatske seljačke stranke i dr. Vladka Mačeka. Pogrešno bi bilo misliti, da ta sličnost političkih stajališta potječe iz činjenice, što je on dr. Mačeka i Hrvatsku seljačku stranku smatrao legitimnim predstavnicima hrvatskoga naroda, koje je dužan slijediti. Stepinac je bio vrlo često u napetim odnosima s Hrvatskom seljačkom strankom zbog njezinih liberalističkih stajališta, koja su se ozbiljno kosila s naukom Katoličke crkve, i infiltracije prokomunističkim elementima, ali joj se nije htio javno suprotstavljati, ne želeći se upletati u svakodnevnu politiku i škoditi hrvatskomu narodu, koji se je, po njegovu mišljenju, i pod vodstvom te stranke borio za svoja osnovna narodna i ljudska prava. Stoga bi barem u svomu “Dnevniku” izrazio nezadovoljstvo Mačekovom jugoslavenskom državnopravnom politikom, kada to ne bi bila i njegova osobna stajališta. Ali ne samo da takvih zamjerki nema, nego se u “Dnevniku” na više mjesta nalaze njegovi izražaji lojalnosti jugoslavenskoj državi i osuda srpskih političkih krugova, koji će svojom politikom i nasiljima srušiti tu državu. Istina, na mnogim stranicama «Dnevnika» nalaze se podatci o porastu ustaškoga i padu Mačekova utjecaja zbog projugoslavenske politike, ali to ni u kojemu slučaju ne znači Stepinčevu osudu takve politike, nego samo konstataciju političkih činjenica.

Prema tome, Stepinčevo jugoslavenstvo u državnopravnom smislu nije proizlazilo iz njegova podvrgavanja politici Vladka Mačeka i Hrvatske seljačke stranke, kao tadašnjih legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda, nego je bilo plod zabluda iz njegove mladosti, čega se on još nije bio uspio osloboditi.

Bl. Alojzije Stepinac je puno očekivao od Banovine Hrvatske. Nadao se je, da će se njezinim stvaranjem poboljšati položaj hrvatskoga naroda i Katoličke crkve. Ubrzo se je, međutim, u tome teško razočarao. Srbi su na svakomu koraku pokazivali, da nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom i da ne žele ispustiti vlast iz ruku. Hrvatska seljačka stranka je pokazala, da nije dorasla situaciji i da ne zna upravljati zemljom. Oportunizam i napuštanje političkih načela, koja je zastupala kao oporbena stranka, zahvatili su njezine redove. Zahvaljujući nekim istaknutim osobama u vrhu te stranke, Hrvatskom se je sve više širio prokomunistički i masonski, dakle, protukatolički utjecaj. Povećala se je pravna nesigurnost i, u cjelini gledano, Hrvatska je, kako je to tvrdio Stepinac, krenula dekadentnim putem. Njegov “Dnevnik”, u kojemu su izrečene najoštrije kritike na račun Hrvatske seljačke stranke i njezinih političkih prvaka, daje dojam besperspektivnosti Hrvatske, ako se takvo stanje nastavi.

Istodobno Stepinac, koji je i do tada pratio ustašku djelatnost i politička stajališta, susreo se je s dr. Milom Budakom. To je bio, koliko se zna, njegov prvi susret s nekim od prvaka Ustaškoga pokreta. Za razliku od Mačeka, Budak je na nj ostavio izvanredno dobar dojam. Iz razgovora s Budakom vidi se, da je nadbiskup u Ustaškomu pokretu vidio jedinu političku snagu, koja je spremna suprotstaviti se velikosrpstvu, boljševizmu i masoneriji i zaštititi položaj Katoličke crkve i duhovne vrijednosti hrvatskoga naroda. Sa sigurnošću se može tvrditi, da su u to vrijeme Stepinčeve simpatije bile na strani Ustaškoga pokreta, iako se formalno nije htio opredjeljivati ni za jednu hrvatsku političku skupinu. Ali, kada su jugoslavenske vlasti optuživale katoličke svećenike, koji odlaze u Rim, da stupaju u svezu s Pavelićem i prenose njegove poruke u Hrvatsku, Stepinac ih je branio pred papinskim nuncijem, nakon čega crkvene vlasti nisu protiv njih poduzimale nikakve mjere. Međusobno sučeljavanje ovih triju političkih čimbenika (velikosrpska politika, Hrvatska seljačka stranka, prožeta oportunizmom i jugoslavenskim prokomunističkim i liberalističkim elementima, i Ustaški pokret, pun idealizma i beskompromisan u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost) doveli su do preokreta kod Stepinca, pa je on raskinuo sa svakim oblikom jugoslavenstva, dakle i s onim u državnopravnomu smislu. Shvatio je, da je život Hrvata i Srba u zajedničkoj državi nemoguć, pa je s oduševljenjem dočekao uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Međutim, o Stepinčevu odnosu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i hrvatskoj državnoj vlasti javljaju se suprotstavljena stajališta. Neki pisci tvrde, da je bio skeptičan prema proglašenju hrvatske državne nezavisnosti u vrijeme, kada se je na hrvatskome narodnom području nalazila njemačka i talijanska vojska. Takve tvrdnje nemaju temelja u vjerodostojnim dokazima. Izjave svjedoka, na koje se ti pisci pozivaju, međusobno su proturječne i u protimbi s općepoznatim činjenicama, pa se na njima ne mogu temeljiti znanstveni sudovi. Stepinčevi gotovo svakodnevni susreti s prvacima Ustaškoga pokreta i Nezavisne Države Hrvatske u prvom tjednu njezina života i okružnica svećenstvu zagrebačke nadbiskupije od 28. travnja 1941., dokazom su njegova velikoga oduševljenja uspostavom hrvatske državne nezavisnosti.

Na tim stajalištima ostao je za cijelo vrijeme postojanja hrvatske države, a nakon njezina sloma u nekoliko je prigoda isticao, da je ona nastala plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda, koji na to ima pravo i po ljudskim i po Božjim zakonima. Nikada nije zatajio da je i sâm prihvaćao i priznavao Nezavisnu Državu Hrvatsku kao državu hrvatskoga naroda. Nema ni jedne njegove okružnice svećenstvu i vjernicima zagrebačke nadbiskupije, izjave, govora, pisma ili bilješke u «Dnevniku», iz koje bi proizlazilo, da je protivnik hrvatske države ili na temelju koje bi se moglo posumnjati u njegovu lojalnost hrvatskoj državi.

Nadbiskup Stepinac nije bio samo pasivni pristaša Nezavisne Države Hrvatske, nego se je aktivno zauzimao za njezino učvršćenje i opstanak. Kratko vrijeme nakon njezina nastanka poduzimao je korake, da je Sveta Stolica diplomatski prizna, a tijekom njezina trajanja borio se je da ne propadne. Stoga su naivni i tendenciozni svi oni pisci, koji pišu o njegovim tobožnjim konspirativnim svezama s Hrvatskom seljačkom strankom, pa čak i s jugoslavenskom izbjegličkom vladom, što bi značilo da je priželjkivao obnovu Jugoslavije. To je pokušaj manipuliranja njegovim imenom. Prihvaćanje i obrana Nezavisne Države Hrvatske za nj je bila moralna dužnost, kojoj se nikada nije iznevjerio.

Između nadbiskupa Stepinca i hrvatskih državnih vlasti dolazilo je povremeno do nesporazuma, ali se ti nesporazumi nikada nisu pretvorili u neprijateljstvo. Hrvatske državne vlasti cijenile su ulogu Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca u životu hrvatskoga naroda i na razne načine su ih pomagale u radu. Nikada Stepincu nisu nanijele niti su kanile nanijeti bilo kakvo zlo. Za to nisu ni imale nikakva razloga. Nadbiskup je znao s kakvim se teškoćama te vlasti susreću, da bi spasile državu, pa ih je branio od svih kleveta i laži, koje su se o njima širile u Hrvatskoj i inozemstvu. Vrlo dobro je shvaćao da se te klevete i laži šire samo zato, da bi se srušila hrvatska država. Ustaški pokret i vlast, koja je iz njega proizlazila, bili su organski povezani s hrvatskom državom, jer su bili jedina organizirana politička snaga, koja se je borila za hrvatsku državnu nezavisnost. Stoga su se svi protivnici te nezavisnosti borili protiv Ustaškoga pokreta i nastojali ga što više kompromitirati. Da bi to suzbio, Stepinac je Svetu Stolicu, gdje se je njegov glas rado slušao, istinito izvješćivao o zbivanjima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nikada nije prešutio dobre stvari, što ih je hrvatska državna vlast učinila. Naravno, nikada se nije ustručavao toj vlasti uputiti i kritike, ako je vidio, da se u državi događaju loše stvari, za koje je ta vlast kriva. Postupao je podpuno u duhu svoga pozdravnog govora od 26. lipnja 1941., u kojemu je u ime Hrvatskoga katoličkog episkopata izrazio lojalnost Paveliću kao državnomu poglavaru, dajući mu do znanja, da biskupsku kritičku riječ ne smije shvatiti kao čin neprijateljstva prema državi ili njezinoj vlasti.

Nesporazumi, o kojima se ovdje govori, nisu nikakva novost u odnosima između Crkve i države. Oni su samo inačica tisućljetnoga spora između svjetovne i duhovne vlasti u povijesti europskih naroda. Potrebno je ponovno naglasiti, da je Stepinac bio u prvom redu čovjek Crkve, koji zastupa njezine probitke, ali nije bio protivnik hrvatske države. Isto tako Pavelić je bio ponajprije zastupnik i promicatelj hrvatskih nacionalnih i državnih težnji, ali nije bio protivnik Katoličke crkve. Zato su ti nesporazumi bili prolazne naravi i nikada nisu prerasli u neprijateljstvo. Kada je bilo potrebno spašavati hrvatske državne i nacionalne probitke, u što spadaju i vrijednosti Katoličke crkve, Pavelić i Stepinac našli su se zajedno. Zato se može reći, da su odnosi između nadbiskupa Stepinca i hrvatske državne vlasti bili korektni.

Nadbiskup Stepinac se je zalagao za hrvatsku državu sazdanu na moralnim, Kristovim načelima. Ta načela su ugrađena i u ustaške temeljne programatske dokumente. Nažalost, zbivanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj krenula su drugim smjerom. U borbi za tu državu i protiv nje stradale su mnoge nevine osobe. Protuhrvatska promidžba, pod utjecaj koje su pali i mnogi hrvatski pisci ili koji su svjesno sudjelovali u njoj, svojom dugotrajnom djelatnošću uspjela je nametnuti mišljenje, kao da su uglavnom samo hrvatske državne vlasti, odnosno ustaše, činili zločine. Pri tome se nehrvatske žrtve strahovito umnožavaju, a hrvatske prešućuju. Želeći istaknuti Stepinčev humanizam, ti pisci u pravilu naglašavaju njegovu osudu zločina, što su ih počinile hrvatske državne vlasti, ustaše ili nazovi-ustaše, pa ispada da nitko drugi nije ni činio zločine ili da on ničije zločine, osim hrvatskih, nije ni osuđivao. To je povijesna neistina i stvaranje iskrivljene slike o Stepincu i ratnim zbivanjima. On je jednako osuđivao svačije zločine i nepravdu i zaštićivao sve ugrožene osobe. Osuđivao je ne samo umorstva ljudi i diskriminaciju među njima s obzirom na rasu, narodnost i vjeru, nego i komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam i liberalizam, uključivši tu i masoneriju, kao sustave, koji u sebi nose klicu zločina. Isto tako predmet njegove osude bila je i srpska i židovska politika, koje dovode do sukoba i nasilja među narodima. U komunizmu, a zatim u nacionalsocijalizmu, vidio je najveće zlo za čovječanstvo. Osuđujući zločinačke sustave i zlu politiku, nije odbacivao ljude, koji su ih zagovarali i provodili, nego im je u nevolji nastojao pomoći.

Njegov odnos prema hrvatskoj državnoj i jugoslavenskoj komunističkoj vlasti bio je bitno različit. Kritizirao je samo pojedine postupke hrvatske državne vlasti, a jugoslavensku komunističku je osuđivao u cijelosti. Često je isticao znanstveno dokazanu činjenicu, da su Srbi prvi započeli sa zločinima nad hrvatskim narodom, kako prije, tako i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Time su izazvali ispade neodgovornih elemenata na hrvatskoj strani, koji su se na svoju ruku osvećivali, ne pitajući se uvijek, je li netko prav ili kriv. Stepinac je osuđivao kako srpske zločine tako i osvetu s hrvatske strane. Pri tomu je često hvalio Pavelićeva nastojanja da se u državi uvede red, zbog čega su bili čak i strijeljani pojedinci koji su se samovoljno osvećivali srpskomu stanovništvu i činili zločine nad njim.

Ali Stepinac nije propustio osuditi ni angloameričke zločine nad hrvatskim narodom. U tomu se nije ravnao prema političkim sustavima, iz kojih potječu počinitelji zločina. Demokracija može izgledati s teorijskoga stajališta prihvatljiv i primamljiv politički sustav, ali bez čvrsto ugrađenih moralnih načela, bez Boga, i države s demokratskim političkim sustavom, pogotovo u ratu, čine zločine. Upravo takva je bila američka i britanska politika u Drugome svjetskom ratu. Njihova demokratska načela vrijedila su samo u okviru vlastitih državnih granica. Prema ratnim protivnicima, u koje je silom prilika spadao i hrvatski narod, po zločinima se nisu bitno razlikovale od boljševičkoga Sovjetskog Saveza, nacionalsocijalističke Njemačke ili fašističke Italije. Zato ih je Stepinac sve osuđivao.

Bilješke:

1. Milan Blažeković: Povijesna pripadnost Međimurja, "Hrvatska misao", sv. 14.-15., Buenos Aires, 1955., str. 46., bilj. 62.
2. Tomislav Jonjić: Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Zagreb, 2000., str. 265.-275., Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Zagreb, 1977., str. 77.-81.; Tomislav Heres: Bjelovarski ustanak i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 8. travnja 1941., "Bjelovarski zbornik", br. 4.-5., Bjelovar, 1994., str. 109.-116.; Savo Velagić: Ratne operacije u Podravini i Bilogori za vrijeme travanjskog rata, "Bjelovarski zbornik", br. 4.-5., Bjelovar, 1994., str. 123.-133.; Hrvatski narod, posebno izdanje, Zagreb, 10. travnja 1941., str. 1. itd.
3. Tomislav Jonjić, nav.dj., str. 500.-501.; Viktor Novak: Magnum crimen, Zagreb, 1947., str. 554.-571. i Mladen Colić: Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941., Beograd, 1973., str. 167.-172.
4. Jure Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj.I., Zagreb, 1998., str. 80.; Viktor Novak, nav.dj., str. 543.; Katolički list, br. 16, Zagreb, 21. 4. 1941., str. 195., Jutarnji list, Zagreb, 12. 4. 1941., str. 8.; Hrvatski glas, Zagreb, Uskrs 1941.; Hrvatski narod, Zagreb, 14. 4. 1941. i 18. 4. 1941., str. 3. i 7., te Alojzije Stepinac: Dnevnik, tjednik "Danas" pod naslovom "Ratna psihoza", Zagreb, 21. 8. 1990., str. 66.-67.
5. Na pr. O. Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 384.-385.
6. Vilim Cecelja: Moja sjećanja na uzoritoga kardinala Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, "Hrvatska revija", sv. 4., München - Barcelona, 1990., str. 702.
7. Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46 - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 2899.
8. Alojzije Stepinac, nav.dj., str. 66.
9. Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 2913.
10. Isto, str. 2925.-2929.
11. Zbornik "Stepinac mu je ime", knj.I., priredio Vinko Nikolić, München - Barcelona, 1978., str. 42.-44.; Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Dokumenti, knj.II., Zagreb, 1998., str. 34.-36. i Alojzije Stepinac, nav.dj., tjednik "Danas" pod naslovom "Te Deum u čast NDH", Zagreb, 28. 8. 1990., str. 66.
12. Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške "NDH", bez oznake pisca, Zagreb, 1952., str. 32. i Alojzije Stepinac, nav.dj., str. 66.
13. Alojzije Stepinac, nav.dj., str. 67.
14. Jure Krišto, nav.dj., str. 73.-74.
15. Isto, str. 67.-68.
16. Isto, str. 115.-116.
17. Isto, str. 156.
18. Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., priredili J. Batelja i C. Tomić, Zagreb, 1996., str. 38.
19. Isto, str. 100.
20. Isto, str. 97.
21. Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške "NDH", str. 104.; Dr. Nikola Rušinović: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb, 1996., str. 127.
22. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. I., str. 99. i Sukob simbola, Zagreb, 2001., str. 79.
23. Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške "NDH", str. 104.
24. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. II., str. 268.-270.
25. Ljubo Boban: Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943., Zagreb, 1985., str. 28.-29.
26. Isto, str. 29.-30.
27. Eugen Beluhan Kostelić: Stepinac govori, Valencia, 1967., str. 242.-243., i Alojzije Stepinac, nav.dj., str. 122.
28. Ljubo Boban, nav.dj., str. 30.-31.
29. Alojzije Stepinac, nav.dj., str. 177.-178.
30. Nada Kisić- Kolanović: Mladen Lorković - ministar urotnik, Zagreb, 1998., str. 83.
31. Matija Kovačić: Posljednji čin drame dra Mladena Lorkovića, "Hrvatska revija", sv. 4., München, prosinac 1968., str. 447.
32. HDA, MUP RH 013.1.17. Puč Vokić-Lorković, Svjedočanstvo Marka Bilića, str. 99.
33. HDA, MUP DOS 301681, kutija 1, omotnica 1, str. 64.
34. Nada Kisić-Kolanović: Vojskovođa i politika - Sjećanja Slavka Kvaternika, Zagreb, 1997., str. 64.-65.
35. Ljubo Boban, nav. dj., str. 27.
36. Juraj Batelja: Živjeti iz vjere. Duhovni lik pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., str. 240.
37. Jure Krišto, nav.dj., str. 147., 149.-150. i 318.-319.
38. Bogdan Krizman: Ustaše i Treći Reich, sv. 1., Zagreb, 1983., str. 358.-372.; Sudski spis Vrhovnoga suda NR Hrvatske, stup 6/46 - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 2385. i 2681.-2688.; i Dossier Slavka Kvaternika, HDA, 013.0.47., str. 328.-329., 330.-331., 334.-335., 337., 339.-341., 343., 352. i 586.-601.
39. Bogdan Krizman, nav.dj., str. 372.-375., Sudski spis Vrhovnoga suda NR Hrvatske, stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 2641.-2651. i 2654.-2656. i Dossier Slavka Kvaternika, HDA, 013.0.47., str. 65.-68., 158.-159., 162.-165.
40. Sudski spis Vrhovnoga suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 497. i 2385.
41. Jure Krišto, nav.dj., str. 352.-353. i 356.-357.
42. Juraj Batelja, nav.dj., str. 157.-158.
43. O. Dominik Mandić: Moje uspomene na kardinala Stepinca, Zbornik "Stepinac mu je ime", knj.I., str. 130.-140.
44. Juraj Krnjević: Moje uspomene na kardinala Stepinca, Zbornik "Stepinac mu je ime", knj.I., str. 102.-104.
45. Ilija Jukić: In memoriam kardinalu Stepincu, Zbornik "Stepinac mu je ime", knj.II., priredio Vinko Nikolić, München - Barcelona, 1980., str. 311.-314.
46. Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca pred "Vrhovnim sudom NR Hrvatske" u Zagrebu, 3. listopada 1946., Zbornik "Stepinac mu je ime", knj.I., str. 33.-38.
47. Dinko Šuljak: Tražio sam Radićevu Hrvatsku, München-Barcelona, 1988., str. 287.-288.
48.Ljubo Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, sv. 2., Zagreb, 1989., str. 323.
49.Ljubo Boban: Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941.-1943., knj. 2., Zagreb, 1988., str. 62.-67.
50.Jure Krišto, nav.dj., str. 358.-360.
51.Stella Alexander: Trostruki mit. Život zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., str. 71.-74.
52.Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj.I., str. 138.-139. i Sukob simbila, str. 111.-113.
53.Ljubo Boban: nav.dj., str. 67.
54.Ljubo Boban: Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943., str. 408.
55.Isto, str. 140.
56.Podaci uzeti iz knjige don Ante Bakovića: Stradanje Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1994.
57.Ljubo Boban, nav.dj., str. 284.-292. i 300.-303., te Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, sv. 2., str. 301.-306.
58.Margareta Matijević: Stepinčev "dossier" Svetoj Stolici (31. 5. 1943.), "Croatica christiana periodica" br. 40., Zagreb, 1997., str. 129.
59.Članak "Novogodišnje čestitke Poglavniku", "Hrvatski narod", Zagreb, 11. 1. 1944.
60.Katolički list br. 9., Zagreb, 2. 3. 1944., str. 196.
61.Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., str. 219.-220.
62.Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 832.
63.Nova Hrvatska, Zagreb, 9. 3. 1945.
64.Nova Hrvatska, 25. 3. 1945.
65.Nova Hrvatska, 8. 4. 1945.
66.Nova Hrvatska, 13. 4. 1945.
67.Nova Hrvatska, 15. 4. 1945.
68.Nova Hrvatska, 17. 4. 1945.
69.Nova Hrvatska, 26. 4. 1945.
70.Alojzije Stepinac, nav.dj., str. 260.
71.Katolički list br. 12.-13. od 29. 3. 1945., str. 94.-95.
72.HDA, MUP DOS 301681, kutija 1, omotnica 1, str. 60.-63.
73.Isto, str. 68.-70.
74.Juraj Batelja, nav.dj., Dodatak II., str. 312.
75.Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 2282.
76.Isto, str. 998.-1001.
77.Isto, str. 2511.-2525. (odnosno 2513).
78.HDA, MUP DOS 301681, kutija 1, omotnica 6, str. 11.-14.
79.Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 3019.-3020.
80.Lav Znidarčić: Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, Zagreb, 1998., str. 84., 86.-92.
81.Zbornik "Stepinac mi je ime", knj.I., str. 22., bilj. 17.
82.Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 998.-1001.
83. Jure Krišto: Sukob simbola, str. 26. i 27.
84. Mile Vidović: Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996., str. 389.
85. Isto, str. 394.
86. M. Landercy: Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989., str. 71.
87. Celestin Tomić: Kardinal Stepinac - mučenik vjere, "Obnovljeni život" br. 4, Zagreb, 1998., str. 403.
88. Celestin Tomić: Bl. Alojzije Stepinac i NDH, Glasnik postulature "Blaženi Alojzije Stepinac", Zagreb, 10. 2. 2002., str. 5.
89. Franjo Šanjek: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996., str. 460.
90. "Hrvatski narod", Zagreb, 23. srpnja 1944., str. 3.
91. Jure Krišto, nav. dj., str. 71.-72., Isti: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. I., str. 85. i 87.
92. Alojzije Stepinac: "Dnevnik", tjednik "Danas" pod naslovom "Ratna psihoza", Zagreb, 21. 8. 1990., str. 66.
93. Ivan Cvitković: Ko je bio Alojzije Stepinac, Sarajevo, 1986., str. 69.; Jure Krišto, nav. dj., str. 86.-87.; Isti: Sukob simbola, str. 72.
94. Proces Alojziju Stepincu - dokumenti, priredili: Marina Štambuk-Škalić, Josip Kolanović i Stjepan Razum, Zagreb, 1997., str. 95. i Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 2894.-2895.
95. Ivan Cvitković, nav. dj., str. 131., bilješka 59.
96. Vilim Cecelja, nav. dj., str. 703.
97. Isto, str. 690.
98. HDA, Dossier dr. Oktavijana Svježića, RSUP, SRH, SDS, 013.0/55, str. 83.-84.
99. Bilješka 92., tjednik "Danas" pod naslovom "Nadbiskup protiv volje", Zagreb, 8. 8. 1989., str. 65.
100. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1942., str. 604.-607.
101. O. Aleksa Benigar, nav. dj., str. 466.
102. Ivan Mužić: Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Ljubljana, 1987., str. 147.
103. Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., str. 113.
104. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. I., str. 102.
105. Frano Glavina: Nadbiskup Stepinac i nacionalsocijalizam u svijetlu izvješća Gestapoa, "Croatica christiana periodica" br. 40, Zagreb, 1997., str. 93.
106. Ivan Mužić: Pavelić i Stepinac, Split, 1991., str. 78.-79.
107. Ivan Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1993., str. 324.
108. Mile Vidović, nav. dj., str. 394.
109. Zbornik "Stepinac mu je ime", knj. I., str. 36.
110. O. Aleksa Benigar, nav. dj., str. 391.
111. Dr. Guiseppe Masucci: Misija u Hrvatskoj 1941.-1946., Madrid, 1967., str. 231.-232. i 244.
112. Zbornik "Stepinac mu je ime", knj. II., str. 236. i Dr. Stjepan Lacković: Za nadbiskupa je rodoljublje bilo jedno od najvećih krjeposti, "Politički zatvorenik" br. 126, Zagreb, rujan 2002., str. 8.
113. Pavao Jesih: Crvena ruža na oltaru, Kanada, 1951., str. 253.
114. Ivo Bogdan: Mons. dr. Janko Šimrak (1883.-1946.), "Hrvatska revija", br. 4, Buenos Aires, prosinac 1955., str. 364.
115. Vilim Cecelja, nav. dj., str. 713.-714.
116. Juraj Batelja, nav. dj., str. 241.
117. Ivan Mužić, nav. dj., str. 78.
118. Franjo Šanjek, nav. dj., str. 460. Isti: Dr. Alojzije Stepinac i Nezavisna Država Hrvatska u svjetlu nadbiskupova dossiera Svetoj Stolici (1943.), "Croatica christiana periodica" br. 40, Zagreb, 1997., str. 103.
119. Mile Vidović, nav. dj., str. 394.
120. Jure Krišto, nav. dj., str. 103.
120. Jure Krišto, nav. dj., str. 103.
121. Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr. str. 2918. i 2920.
122. Isto, str. 2935. i 2937.
123. Juraj Batelja, nav. dj., str. 242.
124. Ivan Mužić, nav. dj., str. 78.
125. "Hrvatski narod", Zagreb, 13. 2. 1942., str. 1, i 19. 2. 1942. str. 1.
126. Zbornik "Stepinac mu je ime", knj. I., str. 34. i 37.
127. Juraj Batelja, nav. dj., str. 313.
128. Isto, str. 242.
129. SVZN br. 5., Zagreb, 16. 11. 1945., str. 26.-27.
130. O. Aleksa Benigar, nav. dj., str. 427.
131. Stella Alexander, nav. dj., str. 64.
132. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. II., str. 113.-118.
133. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. I., str. 96.-97., Isti: Sukob simbola, str. 77.-78.
134. Članak "Ivan Ev. Šarić (1871. - 1960), nadbiskup vrhbosanski", u Zborniku "Ante Pavelić - 100 godina", Zagreb, 1995., str. 186.
135. Dr. Nikola Rušinović: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb, 1996., str. 121.
136. Isto, str. 122.
137. Isto, str. 123.
138. Isto, str. 126.
139. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. I., str. 109.-111.; Isti: Sukob simbola, str. 90.-92.
140. Zbornik "Stepinac mu je ime", knj. I., str. 48.
141. Isto, str. 51.-53.
142. Zbornik "Stepinac mu je ime", knj. II., str. 297.-299.
143. Bilješka 92., tjednik "Danas" pod naslovom "O Bogu bez Boga", Zagreb, 18. 9. 1990., str. 65.
144. Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. - Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 857.
145. Vasa Kazimirović: NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika Gleza von Horstenau 1941.-1944., Beograd, 1987., str. 252.-254., 259.-260., 261., 262.-264., a također i str. 243.-244., 248.-249., 273. itd.
146. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. I., str. 109.; Sukob simbola, str. 90.-91.
147. Vasa Kazimirović, nav. dj., str. 281.
148. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj., I., str. 111.
149. Pismo kardinala Griffina, obj. u tjedniku "Danas" pod naslovom "Iz britanskih arhiva. Pastirsko pismo nepokornosti", Zagreb, 9. 7. 1991., str. 54.
150. Jure Krišto, nav. dj., str. 107. i 311.; Isti: Sukob simbola, str. 88.-89. i 306.
151. Nada Kisić-Kolanović, nav. dj., str. 42.
152. HDA, Arhiv Hansa Helma, kutija 16, omotnica 78, str. 136.-137.
153. Isto, kutija 5, omotnica 147, II. dio, str. 1.-6.
154. Isto, kutija 16, omotnica 78, str. 75.-76.
155. Isto, str. 128.
156. Isto, kutija 5, omotnica 147, III. dio, str. 5., 36., 38. i 39.
157. Isto, str. 40.
158. Isto, kutija 15, omotnica 99, i kutija 27, omotnica 128.
159. Isto, kutija 27, omotnica 33, str. 6., i kutija 28, omotnica 172.
160. Isto, kutija 27, omotnica 10, i kutija 28, omotnica 172.
161. Isto, kutija 27, omotnica 39 i 50.
162. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. I., str. 133.; te HDA, Arhiv Hansa Helma, kutija 27, omotnica 131; kutija 28, omotnica 159, 170, 196 i 239; kutija 29, omotnica 149.
163. Isto, kutija 14, omotnica 225.
164. Isto, kutija 27, omotnica 33, str.6.-10.
165. Isto, kutija 16, omotnica78, str.81. i 105.-106.
166. Isto, kutija 7, omotnica 241; kutija 16, omotnica 78, str. 100., 101., 109., 113., 114., 120., 130., 134.-135. i 136.-137.; kutija 27, omotnica 131, i kutija 28, omotnica 172.
167. Isto, kutija 6, omotnica 88, i kutija 28, omotnica 140.
168. Isto, kutija 27, omotnica 131, i kutija 28, omotnica 172.
169. Isto, kutija 27, omotnica 131.
170. HDA, MUP DOS 301681, kutija 2, omotnica 18, str.59.-62. i Ivan Cvitković, nav.dj., str.217.-218.
171. HDA, Arhiv Hansa Helma, kutija 29, omotnica 30.
172. Isto, kutija 28, omotnica 229.
173. Isto, kutija 27, omotnica 131.
175. Jure Krišto; nav.dj., str.91.
176. Ivan Damiš: Ulomci za povijest Katoličke crkve u Hrvata, Zagreb, 1995., str. 464. i 465.
177. Isto, str. 465.
178. HDA, MUP DOS 301681, kutija 1, omotnica 1, str. 62.
179. Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46 – Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 475. – 483.
180. Bilješka 92., tjednik «Danas» pod naslovom «Ratna psihoza», Zagreb, 21.8.1990., str. 67.
181. O.Aleksa Benigar, nav. dj., str. 386.; Vilim Cecelja, nav. dj., str. 703. – 704.; Ivan Cvitković, nav.dj., str. 69.
182. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. II., str. 34.-36.
183. Isto, str. 67. – 68.
184. «Katolički list» br. 26 , Zagreb, 3.7.1941., str. 308.; «Hrvatski narod», Zagreb, 29.6.1941., str.24. pod naslovom «Katolički episkopat kod Poglavnika» i «Novi list», Zagreb, 29.6.1941., str. 32. pod naslovom «Svečana audijencija hrvatskog katoličkog episkopata kod Poglavnika»
185. Jure Krišto, nav.dj., str. 156.
186. Ante Pavelić: Govori od 12.X.1941. do 12.IV.1942., Zagreb, 1942., str. 20. – 21.
187. «Katolički list» br.18, Zagreb, 30.4.1942., 213.
188. HDA, MUP DOS 301681, kutija 2, omotnica 26, str. 1. i 2.
189. Ivan Damiš, nav. dj., str. 465.
190. Stjepan Kožul: Martirologij Crkve zagrebačke, Zagreb, 1998., str.349.
191. Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980., str. 38. i 140.
192. Jure Krišto, nav. dj. str. 58. i 79.
193. Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške «NDH», str. 33.
194. Jure Krišto, nav. dj., str. 46.
195. Giuseppe Masucci, nav. dj., str. 32.
196. Proces Alojziju Stepincu - dokumenti, str. 325.-327.
197. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj.I., str. 100.- 102., i Sukob simbola, str. 80.-81., te Stella Alexander, nav. dj., str. 74.
198. Preslik okružnice Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja - Odjel za bogoštovlje Nezavisne Države Hrvatske od 3. lipnja 1942., br. 5974 - B – 1942., u posjedu pisca i Don Marko Zovko : Zbivanja u stolačkom kraju 1930. – 1943. godine, Humski zbornik IV. «Stolac u povijesti i kulturi Hrvata», Zagreb – Stolac, 1999., str. 294. i 301.
199. Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., str.115.-119.
200. «Katolički list» br. 23 od 4.6.1942., br. 24 od 11.6.1942. i br. 25 od 18.6.1942.; «Katolički tjednik» od 7.6.1942., str.2., 14.6.1942., str.2., 28.6.1942., str.3., 5.7.1942., str.3., 12.7.1942., str 3. i 19.7.1942., str.3.; «Hrvatski narod» 14.5.1942., str.8. i 15.5.1942., str.8.; «Nova Hrvatska» od 14.5.1942., str.8.; «Nedjelja» od 14.6.1942., str.1. i 2.
201. «Hrvatski narod» od 13.3.1942., str.3., 15.3.1942., str.3. i 17.3.1942., str.3. i «Nova Hrvatska» od 13.3.1942., str.1., 15.3.1942., str.5. i 17.3.1942., str.3.
202. Proces Alojziju Stepincu – dokumenti, str.339. – 340.
203. «Hrvatski narod» od 16.8.1941., str.6.
204. HDA, MUP DOS 301681, kutija 3, omotnica 49, str. 1.- 13.
205. «Katolički list» br. 24 od 11.6.1942., str. 285.
206. «Katolički list» br. 6 od 5.2.1942., str. 66.-69.
207. Tomislav Cerovac: Katoličke škole i crkvene ustanove u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, «Nedjelja» br.18., Zagreb, 28.5.1944., str.6.
208. «Katolički list» br. 29. od 20.7.1944., str.353.
209. Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške «NDH», str.104.
210. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., knj.II., str. 268. - 270.
211. Bilješka 92., tjednik «Danas» pod naslovom «U godini 1943.», Zagreb, 11.9.1990., str.65.
212. Isto, str.65.
213. Isto, tjednik «Danas» pod naslovom «O Bogu bez Boga», Zagreb, 18.9.1990., str.65.
214. Isto, str.66.
215. Isto, str.66.
216. Isto, tjednik «Danas» pod naslovom «Pismo Poglavniku», Zagreb, 25.9.1990., str.66.
217. Isto, tjednik «Danas» pod naslovom «I nadbiskup sumnjiv», Zagreb, 2.10.1990., str.66.; Giuseppe Masucci, nav.dj., str. 163.-164.
218. Giuseppe Masucci, nav.dj., str.162.
219. Bilješka 92., tjednik «Danas» pod naslovom «I nadbiskup sumnjiv», Zagreb, 2.10.1990., str.66.- 67.; Giuseppe Masucci, nav.dj., str.171.
220. Bilješka 92., tjednik «Danas» pod naslovom «I nadbiskup sumnjiv», str.67.
221. Članak «Novogodišnje čestitke Poglavniku», «Hrvatski narod», 11.1.1944.
222. «Katolički list» br. 23 od 11.6.1943., str. 253., br. 45 od 11.11.1943., str. 518., br.46 od 18.11.1943., str.531. i br.12 od 23.3.1944., str.142.
223. Proces Alojziju Stepincu – dokumenti, str. 325. – 327.
224. Spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46 – Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 160., 1273. i 1274.
225. Stipe Tomičić: Prvi prelat Hrvatske, «Hrvatski narod», Zagreb, 23.7.1944. str. 3.
226. Spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46 – Proces Lisaku, Stepincu i dr., str. 557.
227. Isto, str. 498. i 2035.
228. Isto, str. 2220.
229. HDA, MUP DOS 301681, kutija 1, omotnica 1, str.60. – 63.
230. «Katolički list» br.2 od 11.1.1935., str.15. – 18., i br.3 od 17.1.1935., str. 25. – 29.
231. Mons. Miho Pušić: Odluke episkopata u Katoličkoj akciji, «Katolički list» br.35 od 1.9.1938., str. 413. – 415., i br. 36 od 8. 9. 1938., str. 425. – 427.
232. «Nedjelja», tjednik za katolički rad, socijalni život i prosvjetu, br.13, Zagreb, 5.4.1942., str.3.
233. Juraj Batelja, nav. dj., str. 139.
234. «Katolički list» br.16 od 21.4.1941., str. 185. - 187.
235. «Katolički list» br. 21 – 22 od 3.6.1941., str. 245.
236. Isto, str. 245. – 247.
237. «Katolički list» br. 35 od 4.9.1941., str. 405. – 406.
238. «Katolički list» br. 15 od 9.4.1942., str. 170. – 172.
239. «Katolički list» br. 14 od 8.4.1943., str. 157. – 159.
240. «Katolički list» br. 21 – 22 od 3.6.1941., str. 245. – 247.
241. «Katolički list» br. 23 od 11.6.1941., str. 261. – 263.
242. «Katolički list» br. 31 od 8.8.1941., str. 357. – 359.
243. «Katolički list» br. 41 od 16.10.1941., str. 477. – 478.
244. «Katolički list» br. 16 od 16.4.1942., str. 181. – 182.
245. «Katolički list» br. 24 od 11.6.1942., str. 277. – 278.
246. «Katolički list» br. 23 od 10.6.1943., str. 245. – 246.
247. «Katolički list» br. 9 od 2.3.1944., str. 105. – 106.
248. «Katolički list» br. 14 od 6.4.1944., str. 157. – 159.
249. «Katolički list» br. 28 od 13.7.1944., str. 335. – 336.
250. «Katolički list» br. 14 – 15 od 12.4.1945., str. 106. – 107.
251. «Nedjelja» br. 30 od 3.8.1941., str. 1.
252. «Nedjelja» br. 16 od 27.4.1941., str. 1.
253. «Nedjelja» br. 17 od 4.5.1941., str. 1. – 3.
254. «Nedjelja» br. 16 od 27.4.1941., str. 1.-2.
255. «Nedjelja» br. 25 od 29.6.1941., str. 1.-3.
256. «Nedjelja» br. 40 od 12.10.1941., str. 1.
257. «Nedjelja» br. 8 od 22.2.1942., str. 7.
258. «Nedjelja» br. 10 od 15.3.1942., str. 6.
259. «Nedjelja» br. 14 od 12.4.1942., str. 1.-2.
260. «Nedjelja» br. 23 od 14.6.1942., str. 1.
261. «Nedjelja» br. 8 od 11.4.1943., str. 1.
262. «Nedjelja» br. 17 od 24.7.1943., str. 3.
263. «Nedjelja» br. 11.-12., Uskrs 1944., str. 1.
264. «Nedjelja» br. 25 od 16.7.1944., str. 1.
265. «Nedjelja» br. 10 od 15.4.1945., str. 1. - 2.
266. «Nedjelja» br. 49 od 14.12.1941., str. 1., i «Nedjelja» br. 20 od 5.9.1943., str. 1.
267. «Nedjelja» br. 36.-37. od 29.11.1942., str. 1., 2. i 3.
268. «Nedjelja» br. 38.-39. od 13.12.1942., str. 1.
269. «Nedjelja» br. 25 od 29.6.1941., str. 3., br. 29. od 27.7.1941., str. 3., i br. 30 od 3.8.1941., str. 6.
270. «Nedjelja» br. 21 od 1.6.1941., str. 2.
271. Članak «Muslimanski Hrvati Bosne i Hercegovine», «Hrvatska Krajina», Banja Luka, 7.5.1941., str.2.; članak «Hrvatstvo bosansko-hercegovačkih muslimana – Zvjerstva Srba nad muslimanima», «Novi list» od 8.5.1941.; str. 7; članak «Srbi su htjeli uništiti muslimanske Hrvate», «Hrvatski narod» od 30.5.1941., str. 12., i članak «Strašni zločini srpskih četnika», «Sarajevski Novi list», Sarajevo, 4.6.1941., str.7
272. Aleksandar Horvat: Grozote u Odesi, interpelacija podnešena Hrvatskom saboru na sjednici 6.7.1918., Zagreb, 1918., str. 5.,20.,22.,27. i 28.
273. Mislav Gabelica: Žrtve sukoba na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918., «Časopis za suvremenu povijest» br.2, Zagreb, 2005., str. 475.
274. Bosiljka Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918. – 1935., Zagreb, 2002., str. 107., 114., 116. i 228.
275. Isto, str. 102. i 103.
276. Josip Vrbošić: Kolonizacija dobrovoljaca u Slavoniji između dva svjetska rata ( 1918. – 1941. ), «Zbornik Pravnoga fakulteta Zagreb» br. 5. – 6., god. 36/1986., str. 649. – 662.
277. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 93. – 94., i Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 109. i 110.
278. «Hrvatski list», Osijek, 22.6.1941., str. 21.
279. Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 69. – 72., i «Hrvatski list» od 22. 6. 1941., str. 21.
280. Bosiljka Janjatović, nav. dj., str 80. – 81.
281. «Hrvatski list», Osijek, 22.6.1941., str. 21.
282. Rudolf Horvat, nav. dj., str.554.
283. Isto, str. 550. – 551.
284. Isto, str. 554. i 596., i Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. – 1941., knj.2., Zagreb, 1993., str. 148. i 194. – 196.
285. «Hrvatski list», Osijek, 22.6.1941., str. 21. i Rudolf Horvat, nav. dj., str. 507.
286. Isto, str. 528., i «Hrvatski list», Osijek, 22. 6. 1941., str. 22.
287. Rudolf Horvat, nav. dj., str.515.
288. Fra Petar Bezina: Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Odkupitelja žrtve rata 1941. – 1945. i 1990. – 1995., Split, 2003., str. 66, i vlastita istraživanja
289. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 548. – 549. i 578. – 579.
290. Atif Purivatra: Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1977., str. 66.
291. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 129.
292. Gordana Turić: Drugi svjetski rat i poraće – U temelju kamen – Spomenica žrtvama idealu hrvatske države Imotske Krajine (od 1941. do 1990. godine), sv I., Zagreb, 2000., str. 598. i vlastita istraživanja,
293. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 531.
294. Obavijest Župnoga ureda Gorica u Hercegovini,
295. Vjenceslav Topalović: Srednja Bosna – Hrvatske žrtve 1941. – 50./ 1991. – 95., Zagreb, 2001.., str. 204. i 437.
296. Hrvatska opća enciklopedija, sv. 6., Zagreb, 2004., str. 210.
297. Vojo Rajčević: Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj, sv. 1., 1919. – 1928., Zagreb, 1979., str. 56., i članak «Nevine seljačke žrtve u Hrvatskomu Zagorju», «Slobodni Dom», glavne novine Hrvatske republikanske seljačke stranke», Zagreb, 23. 4. 1922., str. 2.
298. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 515. – 516., 541., 548. – 549. i 566., te «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str 4., i «Novi list» od 21. 6. 1941., str. 2.
299. Fikreta Jelić Butić: Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj – Prilog građi o četničkim udruženjima u Savskoj Banovini, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, vol. 21, Zagreb, 1988., str. 176.
300. «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4. i «Novi list» od 21. 6. 1941., str. 2.
301. Stjepan Crnički: Život i rad Vjekoslava Luburića, u knjizi : «Maček u Luburićevu zatočeništvu», prir. Ivan Mužić, Split, 1991., str. 121., te «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4., i «Hrvatski list» od 22. 6. 1941., str. 21.
302. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 462., 481., 507., 515., 516., 528., 529., 531., 541., i 544., te «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4.
303. Ivan Jurić: Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918.- 1945., Metković, 1997., str. 30. – 31.; Rudolf Horvat, nav. dj. str. 549., 551., 586. i 595., Gospićki spomen zbornik, Gospić, 1995., str. 137., Humski zbornik – V. Stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Zagreb, 2001., str. 16.
304. Luka Pavičić : Kronika stradanja Hrvata južne Like, Zagreb, 1990., str. 32.
305. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 481., «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4., i Luka Pavičić, nav. dj., str. 32.
306. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 516.; «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941. str. 4.
307. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 516.
308. Isto, str. 516.
309. Isto, str. 541, i Ivan Mužić: Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split, 1969., str. 182., bilj. 182.
310. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 151., i 438.; Franko Mirošević: Počelo je 1918. … Južna Dalmacija 1918. – 1929., Zagreb, 1992., str. 127., i «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4., i Atif Purivatra, nav. dj., str. 310.
311. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 438.
312. Isto, str. 481., 515., 529., 531., 541., 562. i 563.; «Hrvatski list» od 22. 6. 1941., str. 22.; «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4.; Bosiljka Janjatović, nav., dj., str. 93.; Fikreta Jelić – Butić, nav. dj., str. 93., bilj. 92.; tjednik «Danas» pod naslovom «Maček ublažava nesporazum», Zagreb, 10. 10. 1989., str. 66., i Stanislav Vukorep: Prilog proučavanju stradanja Hrvata stolačkog kraja, «Humski zbornik IV.», Zagreb – Stolac, 1999., str. 328., bilj. 4.
313. Luka Pavičić, nav. dj., str. 95.
314. Humski zbornik – V. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, prir. Ivica Puljić, Stanislav Vukorep i Đuro Bender, Zagreb, 2001., str. 16., 17., i 422.
315. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 528. i 541., i «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4.
316. Ivan Strižić: Žrtvoslov slunjskoga kotara, Slunj – Zagreb, 2005., str. 30.
317. Milan Marušić, Kronika Krbave i Udbine kroz stoljeća, Samobor, bez godine izdanja, str. 132.
318. Ante Ujević: Imotska Krajina, Split, 1954., str. 179.
319. Milan Marušić, nav. dj., str. 132. – 133.
320. Humski zbornik - V. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Zagreb, 2001., str. 16. i 17.
321. Tonči Erjavec: Španovica – kronika nastajanja i nestanka, Zagreb, 1992., str. 95.
322. Npr. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 460. – 462., 527. – 528., 548. – 554. itd.
323. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 462., 506., 507., 515., 528., 529., 531., 541.; Jere Jareb: Kratki životopis dra Branimira Jelića, u knjizi «Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića», priredio Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 605. – 606., «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4., i «Hrvatski list» od 22. 6. 1941., str. 21. i 22.
324. Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 186. i 288. – 290.
325. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 388. – 390., 411. – 412., 506., 512., 526. i 570.; Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 316.-317.
326. R. Horvat, nav. dj., str. 391.; Jere Jareb, nav. dj., str. 611.; Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 250., ; Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. – 1941., knj. 1., Zagreb, 1993., str. 512.
327. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 570. i 571.
328. Isto, str. 515.
329. Isto, str. 491., 507., 524. – 525. i 536. – 538., te «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4.
330. «Hrvatski narod» od 20. 6. 1941., str. 4., i «Hrvatski list» od 22. 6. 1941., str. 21.
331. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 528.
332. Članak «Lice i naličje 1918. godine», «Sarajevski Novi list», Sarajevo, 10. 6. 1941., str. 7.
333. Atif Purivatra, nav. dj., str. 47., bilj. 125.
334. Isto, str. 34. – 38.
335. Isto, str. 66.
336. Isto, str, 63. i 64.
337. Isto, str, 74.
338. «Sarajevski Novi list» od 5. 7. 1941., str. 7.
339. Atif Purivatra, nav. dj., str. 220.
340. «Sarajevski Novi list» od 10. 6. 1941., str. 7., 12. 6. 1941., str. 7., 19. 6. 1941., str. 7., i 5. 7. 1941.,
str. 7.
341. Atif Purivatra, nav. dj., str. 39., 71., 73., 98., 184. – 185., 219., i 220.
342. Isto, str. 39., 71., 73. i 220.
343. Isto, str. 35. – 40., 71. i 180., bilj. 207.
344. Isto, str. 71.
345. Isto, str. 61., 71., i 73.
346. Isto, str. 61., 66., 67., 73., i 197. – 198.
347. Isto, str. 200., bilj. 75., i str. 216., te članak «Hrvatstvo bosanskohercegovačkih muslimana – Zvjerstva Srba nad muslimanima», «Novi list», Zagreb, 8. 5. 1941., str. 7.
348. Atif Purivatra, nav. dj., str. 73. i 277.
349. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 462. i 541.
350. Nurija Šuljak: General Novaković ubija vojnike, «Sarajevski Novi list» od 22. 5. 1941., str. 6.
351. Radovan Papić: Hercegovina u revoluciji, Sarajevo, 1985., str. 66.
352. Humski zbornik V. Stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Zagreb, 2001., str. 122., 427., 482., 527., 562. i 568.
353. Florijan Boras: Spomenica ljubuškim žrtvama, Ljubuški, 1998., str. 68., 92., 93., 95., 230., 259., 295. – 296. i 376.
354. Nurija Šuljak, nav. dj., str. 6.
355. Članak «Talijanska počast poginulim hrvatskim vojnicima žrtvama četničkih zločinaca», «Hrvatski narod» od 8.6.1941., str.6.
356. Gordana Turić, nav. dj., str. 453., i Ivan Jurić, nav. dj., str. 195., 200. i 203.
357. Ivan Babić: Sa Slovencima u ratu godine 1941., «Hrvatska revija» br. 3, Muenchen, rujan 1968., str. 335. – 339.
358. Velimir Terzić: Slom Kraljevine Jugoslavije, sv. 2., Beograd – Titograd, 1984. str. 443. – 463.
359. Isto, str. 393., i članak «Strahovita nasilja četnika u Hercegovini», «Novi list» od 1.5.1941., str. 17.
360. HDA, Arhiv NDH, Fond: Glavno zapovjedništvo oružništva NDH, Tajni spisi 1941.; Zapovjedništvo oružničkoga voda Knin, Taj 55/41, kutija 2.
361. Gospićki spomen zbornik, Gospić, 1995., str. 92.
362. Fra Petar Bezina, nav. dj., str. 390.
363. Luka Pavičić, nav. dj., str.194.
364. Zločini na jugoslavenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu – Zbornik dokumenata, sv. I., Zločini Nezavisne Države Hrvatske, Beograd, 1993., str. 35., i «Novi list» od 19.6.1941., str.16.
365. «Hrvatski list» od 13.4.1941., str.4., 15.4.1941., str.12., i 16.4.1941., str. 12.
366. «Hrvatsko jedinstvo», Varaždin, 3.5.1941., str 5.
367. «Nezavisna Hrvatska», Bjelovar, 3.5.1941., str 2.
368. «Hrvatski list» od 26.4.1941., str. 13.
369. «Hrvatska Krajina», Banja Luka, 9.5.1941., str. 2.
370. «Nezavisna Hrvatska», Bjelovar, 19.4.1941., str 1., i 26.4.1941., str.5., te Julije Makanec: Ustanak u Bjelovaru – Sjećanje na bjelovarske događaje 8. – 10. IV.1941., «Hrvatska smotra», Zagreb, ožujak – travanj ( br. 3 – 4 ) 1944., str. 102.
371. Isto, str. 109.
372. Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941. – 1945., Zagreb, 1999., str. 155. i 156., i Savo Velagić: Ratne operacije u Podravini i Bilogori za vrijeme travanjskoga rata 1941., «Bjelovarski zbornik» 4 – 5, Bjelovar, 1994., str. 137. – 141.
373. Državni arhiv Bjelovar – Popis žrtava Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata, te «NDH 1941. – 1945.», bez oznake pisca, izdavač Hrvatski nacionalni pokret – Ogranak «10. travnja», Winnipeg, Manitoba, Kanada, rujan 1988., str. 14.
374. «Novi list» od 3.5.1941., str. 7., i 16.5.1941., str.17., te Drago Gizdić: Dalmacija 1941., Zagreb, 1957., str.107., bilješka 1.
375. «Novi list» od 3.5.1941., str. 7., i 16.5.1941., str.17., te Velimir Terzić, nav.dj., str. 489., bilješka 189., i Fra Petar Bezina, nav. dj., str.102., 641. i 642.
376. Nedjeljka Luetić – Tijan: Krov i kruh – Deset godina u okupiranoj Hrvatskoj 1945. – 1955., Munchen – Barcelona, 1980., str. 56. i 64.; Vjekoslav Vrančić: Branili smo državu, sv. 1., Barcelona – Munchen, 1985., str. 119.; Tomislav Jonjić, nav. dj., str.283.; Velimir Terzić, nav. dj., str. 377., 378. i 489., bilješka 189.; Drago Gizdić, nav.dj.str. 110.; Ivan Rojnica: Susreti i doživljaji, Zagreb, 1995., str.52.; izvadak iz matične knjige umrlih za dr. Milana Luetića; «Novi list» od 3.5.1941., str. 7., i 16.5.1941., str.17.; «Novo doba», Split, 12.4.1941., str.6., i fra Petar Bezina, nav.dj., str. 641. i 642.
377. Tomislav Jonjić, nav. dj., str. 283.; «NDH 1941. – 1945.», str. 25., i «Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj», bez oznake pisca, Buenos Aires, 1991., str. 13.
378. Gordana Turić, nav. dj., str. 531. i 532.
379. Svjedočenje Petra Šarca iz Zagreba, III. Poljanice br. 3, i Florijan Boras, nav.dj., str. 203., 248. i 290. Prema Petru Šarcu, Borasovi nadnevci su mjestimice netočni, a njegov otac Stanko Šarac nije tada ni mogao biti član ustaške vojnice, jer ova tada nije ni postojala.
380. «Hrvatski list» od 30.4.1941., str. 8.
381. «Novi list» od 11. 5.1941., str.9., i Državni arhiv Bjelovar – Popis žrtava Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata.
382. «Hrvatski list» od 26.4.1941., str. 13.; «Hrvatski tjednik», Virovitica, 15.8.1941., str.1.; «Hrvatski narod» od 18.4.1941., str.8., i Mira Pelikan – Miroslav Gazda: Spomenar hrvatskim žrtvama Virovitičko – podravske županije stradalim 1941. – 1945. i 1991. – 1995. godine, Osijek, 2003., str. 131., 171. i 195.
383. «Hrvatski list» od 19.4.1941., str. 5., 22.4.1941., str. 6., i 1.5.1941., str. 13., i «Hrvatski narod» od 19.4.1941., str.5., i 25.4.1941., str.5.
384. «Hrvatski list» od 18.4.1941., str. 6., 20.4.1941., str.10., i 23.4.1941., str.13.
385. «Hrvatski branik», Vinkovci, 19.4.1941., str. 2. i 3., i «Hrvatski list» od 24.4.1941., str.8.
386. «Hrvatski list» od 16.4.1941., str.4., i 22.5.1941., str.10.; »Novi list» od 9.5.1941., str. 10., i 29.5.1941., str. 5., Juraj Lončarević: Hrvatske vojne postrojbe u Srijemu tijekom Drugog svjetskog rata, Zagreb, 1996., str. 230.
387. Ivan Čičak – Andrija Zirdum: Stradanja Hrvata plehanskog kraja 1941. – 1947., Derventa, 1991., str. 8. – 12., i «Hrvatski list» od 27.4.1941., str.7.
388. «Hrvatski list» od 6.5.1941., str.10.; «Novi list» od 29.4.1941., str. 13., i Dragutin Kamber: Slom NDH, Zagreb, 1993., str.23.
389. «Novi list» od 18.5.1941., str. 5., «Hrvatska Krajina» od 23.5.1941., str.4., «Hrvatski list» od 30.4.1941., str.6., «Hrvatski narod» od 29.4.1941., str. 5. i 6., i «Sarajevski Novi list» od 18.5.1941., str.6.
390. Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države, sastavio Matija Kovačić, Zagreb, lipanj, 1942., str. 33.
391. Isto, str. 33. – 38.; «Hrvatski narod» od 9.5.1941., str. 7., i «Sarajevski Novi list» od 21.5.1941., str.7.
392. Don Marko Zovko: Zbivanja u stolačkom kraju od 1930. – 1943. godine, «Humski zbornik IV. Stolac u povijesti i kulturi Hrvata», Zagreb – Stolac, 1999., str.287.; «Humski zbornik V. Stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća...», str. 19., 98. i 497., i «Sarajevski Novi list» od 25.5.1941., str.7.
393. HDA, Arhiv NDH, Velika župa Dubrava, kutija 2, inv.dok.br. 17.711.
394. Fra Petar Bezina, nav.dj., str. 139., 287., 847., 884., 901., 969., 978., i 982.; «Hrvatski narod» od 27.4.1941., str. 3., 7.5.1941., str. 6., i 20.5.1941., str.6.; Gordana Turić, nav.dj., str. 444., i Tomislav Jonjić, nav.dj., str. 283. i 643.
395. «Hrvatski narod» od 19.4.1941., str. 6., i 2.5.1941., str.5., i «Hrvatska Krajina» od 7.5.1941., str.3.
396. «NDH 1941. – 1945.», str. 11.
397. Velimir Terzić, nav. dj., str. 508.
398. Eugen-Dido Kvaternik: Ustaška emigracija u Italiji i 10. travnja 1941., u knjizi „Sjećanja i zapažanja 1925.-1945.“, uredio dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 45.
399. Ivan Babić: Jugoslavija? – Za Srbe? – Da! – Za Hrvate? – Ne!“, „Hrvatska revija“, Muenchen, sv. 4., prosinac 1977., str. 550 i 551.
400. „NDH 1941.-1945.“, str. 25.
401. Isto, str. 28., i HDA, Krilno oružničko zapovjedništvo Dubrovnik, kutija 11, dopis Zapovjedništva 2. Hrvatske oružničke pukovnije iz Splita Krilnom oružničkom zapovjedištvu u Dubrovniku od 19.04.1941., Pov. J. S. broj 1
402. „Hrvatski narod“ od 29.04.1941., str. 1.; „Hrvatski list“ od 29.04.1941., str. 1., i „Hrvatska Krajina“ od 01.05.1941., str. 2.
403. Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb, godina 1941., str. 212.-213., i Ante Pavelić: Govori od 05.06. do 12.10.1941., Zagreb, 1941., str. 34.-50.
404. Tomislav Jonjić, nav. dj., str. 653.; „Humski zbornik V. Stradanja Hrvata….“, str. 574.; „Sarajevski Novi list“ od 21.08.1941., str. 4., i Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., Proces pred Vrhovnim sudom Hrvatske, Stup 6/46, str. 1236.
405. HDA, Oružničke postaje NDH, kutija 1, Okružnica oružničke postaje Bović upućena Kotarskoj oblasti u Vrginmostu 11.08.1941., Taj. br. 175.; HDA, Ministarstvo oružanih snaga NDH, kutija 1, dopis Vrhovnog oružničkog zapovjedništva Ministarstvu hrvatskog domobranstva 12.08.1941., br. 1857 J. S:, i Ivan Strižić: Žrtvoslov slunjskoga kotara, Slunj-Zagreb, 2005., str. 85.-88.
406. Petar Mišković: Pokret otpora u Bosanskoj krajini od kapitulacije do ustanka 1941. godine, Zbornik „1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine“, Sarajevo, 1973., str.73.-78., i Ivan Jelić: Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945., Zagreb, 1987., str. 58.
407. Milan N. Zorić: Drvar u ustanku četrdesetprve, Sarajevo, 1984., str. 16.-17.
408. HDA, Oružnička krilna zapovjedništva NDH, kutija 1, dok. inv. br. 41. 774.
409. Zločini, sv. I., str. 55. (dok. br. 33.), 59. (dok. br. 35.), 101.-102. (dok. br. 58.) i Petar Mišković, nav. dj., str. 73.-80.
410. HDA, Zapovjedništvo oružničkih vodova NDH, Oružnički vod Knin, kutija 1; „Hrvatska Krajina“ od 18.06.1941., str. 5.; „Hrvatski list“ od 23.04.1941., str. 5, 15.05.1941., str. 4., i 10.06.1941., str. 7.; „Hrvatski narod“ od 15.05.1941., str. 6., i „Novi list“ od 09.05.1941., str. 5., 18.05.1941., str. 4., i 25.06.1941., str. 16.
411. Vjekoslav Vrančić: Urota protiv Hrvatske, Zagreb, 1943., str. 17.-25.; Isti: Branili smo Državu, sv. 2., Barcelona-Munchen, 1985., str. 87.-90.; Dušan Plenča: Kninska ratna vremena 1850.- 1946. Knin-Drniš-Bukovica-Ravni Kotari, Zagreb, 1986., str. 209.-213., i HDA, Zapovjedništvo oružničkih vodova NDH, Oružnički vod Knin, kutija 1.
412. Davor Marijan: Lipanjski ustanak u istočnoj Hercegovini 1941. godine, „Časopis za suvremenu povijest“ br. 2, Zagreb, 2003., str. 547.-548.; Radoje Popović: O saradnji kontrarevolucionarnih snaga u Crnoj Gori i Hercegovini 1941. i u prvoj polovini 1942., Zbornik „1941. u istoriji naroda...“, str. 520. i 521., i Radovan Papić, nav. dj., str. 71.
413. Zbornik „1941. u istoriji naroda…“, str. 634., 637. i 638., i Đorđe Piljević: Hercegovina 1941. godine, Zbornik „1941. u istoriji naroda…“, str. 227., bilješka 27.
414. Aleksa Nenadić: Opšti podaci, „Bosansko Grahovo u narodnooslobodilačkom ratu 1941.-1945.“, zbornik sjećanja, Kikinda, 1971., str. 15.
415. HDA, Krilno oružničko zapovjedništvo Dubrovnik, kutija 11, dopis Zapovjedništva 2. Hrvatske oružničke pukovnije iz Knina Krilnomu oružničkom zapovjedništvu u Dubrovniku 04.10.1941., br. 3333/G.
416. „Hrvatski narod“ od 15.05.1941., str. 6.; HDA, Arhiv NDH, Velika župa Dubrava, kutija 2, dok. inv. br. 17.711; Zločini, sv. I., str. 55. ( dok. br. 33.), str. 59. (dok. br. 35.), str. 101.-102. (dok. br. 58.); Odmetnička zvjerstva i pustošenja…“, str. 96.; Petar Mišković, nav. dj., str. 77.-78.; Milan Marušić, nav. dj., str. 172., 177.-178. i 406, i sl.
417. HDA, Arhiv NDH, Velika župa Dubrava, kutija 2, dok. inv. br. 17.545 i dok. inv. br. 17.711; Zločini, sv. I., str. 101. i 102. (dok. br. 58.); Obrad Bjelica: Saradnja ustanika i naroda Crne Gore i Hercegovine jun 1941.-maj 1942. godine, Zbornik „1941. u istoriji naroda…“, str. 302.-303.
418. Vjekoslav Vrančić, nav, dj., str. 67.-70.
419. HDA, Arhiv NDH, Velika župa Dubrava, kutija 2, dok inv. br. 17.711, i Vlado Ivković: Nevesinje 1941., Ljubljana, 1980., str. 76.
420. HDA, Arhiv NDH, Velika župa Dubrava, kutija 2, dok. Inv. br. 17.711; Đorđe Piljević, nav. dj., str. 229.; Vlado Ivković, nav. dj., str. 135., 136., 140., 143.-152., 166.-167., 185.-189., itd. i Odmetnička zvjerstva i pustošenja…, str. 86.
421. Radovan Papić, nav. dj., str. 79.
422. Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski, nav. dj., str. 160.-165.
423. Isto, str. 179., bilješka 41., i str. 192. i 193.
424. Vladimir Dedijer-Antun Miletić: Genocid nad Muslimanima 1941.-1945., zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo, 1990., str. 70.
425. Ivan Gabelica: Slavko Goldstein – protiv povijesne istine, „Hrvatska smotra“ br. 6, Zagreb, ožujak-travanj 2005., str. 36.-39.
426. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. II., str. 39., 115. i 118.
427. Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške „NDH“, str. 104.
428. Jure Krišto, nav. dj., str. 270.
429. „Katolički list“ br. 12-13 od 29.03.1945., str. 93.-94.
430. HDA, MUP DOS 301681, kutija 1, omotnica 1.
431. Jure Krišto, nav. dj., str. 39.-40., 115. i 118.
432. Isto, str. 268.
433. Franjo Šanjek: Stav Crkve u Hrvata prema totalitarizmima XX. stoljeća, „Obnovljeni život“, br.1.-2., Zagreb, 1996., str. 141.
434. Jure Krišto, nav. dj., str. 267.
435. „Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije“ br. 6, Zagreb, 03.12.1945., str. 34.
436. Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske…, str. 56 i 122.
437. „Katolički list“ br. 19 od 16.05. 1941., str. 230.-231., br. 21.-22. od 03.06.1941., str. 254.-256., i br. 23 od 11.06.1941., poseban prilog, str. 1.-4.
438. „Katolički list“ br. 19 od 16.05.1941., str. 230.-231.
439. Ivan Cvitković, nav. dj., str.102.
440. „Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije“ br. 4 od 20.02.1946., str. 27.
441. Jure Krišto, nav. dj., str.113.-114.
442. Viktor Novak: Magnum crimen, Zagreb, 1948., str. 622.-631.; Vladimir Dedijer: Vatikan i Jasenovac. Dokumenti, Beograd, 1987., str. 455.-458. i 537.; Veljko Bulajić: Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, sv. I., Beograd, 1986., str.367.-370.; Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Zagreb, 1977., str. 219.-221.; Ferdo Čulinović: Okupatorska podjeal Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 348.-358., i Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Ljubljana 1980., str. 142.-143.
443. Msgr. Pavao Jesih: Crvena ruža na oltaru - biografska pripovijest, Kanada, 1951., str. 251., 253. i 254.
444. O.Aleksa Benigar, nav. dj., str.419. i 428.
445. Jure Krišto, nav. dj., knj.I., str.187., 197., 231. i 291. - 292.
446. Isto, str.210.
447. Isto, knj.II., str. 102. - 104.
448. Isto, str. 222. - 223.
449. Dr. Ante Pavelić: Govori od 12.X.1941. do 12.IV.1942., Zagreb, 1942., str. 68.
450. Vjenceslav Topalović, nav. dj., str.67. - 71., i Leksikon "Tko je tko u NDH", Zagreb, 1997., str. 99., 142. i 273.
451. Rudolf Horvat, nav. dj., str.592.
452. Jure Krišto, nav. dj., knj.I., str. 258. - 261.
453. Ante Pavelić: Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih, "Hrvatska misao" br.2, Buenos Aires, srpanj 1971., str. 5. - 9.
454. Jure Krišto, nav. dj., knj.II., str. 113. - 118., i Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. - 1946., priredili J.Batelja i C.Tomić, Zagreb, 1996., str.117.
455. Suđenje Lisaku, Stepincu i dr. Sudski proces pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske, Stup 6/46, str. 484.
456. Ivan Mužić: Pavelić i Stepinac, Split, 1991., str.46. - 47., bilješka 54.
457. Miloš Obrknežević: Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, "Hrvatska revija" br. 2, Muenchen - Barcelona, 1979., str. 246. - 247. i 257. - 259.
458. Jure Krišto, nav. dj., knj.II., str. 107., i Ivan Strižić, nav. dj., str.86.
459. Ante Pavelić, nav. dj., str.19.
460. Zbornik "Stepinac mu je ime", knj.I., str.33.
461. Jure Krišto, nav. dj., knj.II., str.75.
462. Isto, str. 75. - 76. •
463. Isto, str. 84. - 85.
464. Isto, str. 88. - 89.
465. Isto, str. 102. - 106.
466. Isto, str.113.
467. Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske ..., str.42. - 44.
468. Isto, str. 134.
469. Isto, str. 740.
470. Petar Požar: Ustaša - Dokumenti o Ustaškom pokretu, Zagreb, 1995., str. 173.
471. Ivo Goldstein - Slavko Goldstein: Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., str.
472. Isto, str. 94. - 95.
473. Isto, str. 40.-41. i 94.
474. Isto, str. 36.-37., 39., 40.-42., 45., 51.-52. i 88.-101.; Ernest Bauer: Današnja Njemačka, Zagreb, 1937., str.5.,37. i 51.; Milan Šufflay: Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike, Zagreb, 1928., str. 51. i 58.; Filip Lukas: Starčević; Božidar Murgić: Hrvatski nacionalizam Ante Starčevića; Tias Mortiđija: Literatura o Starčeviću i pravaštvu, sve u Zborniku "Dr. Ante Starčević - o 40. godišnjici smrti, Zagreb,1936.; Mladen Lorković: Narod i zemlja Hrvata, Zagreb, 1939., str. 45., 46., 69. i 150.; Mile Budak: Rascvjetana trešnja, knj.III., str. 28. i 30.; Zvonimir Dugački: Problem Palestine, "Hrvatska smotra", br. 9, Zagreb, 1937., str. 530.; Adolf Hitler: Mein Kampf, Zagreb, 1999., str.153. i Židov", Zagreb, 30. 8. 1929., članak "Krv u Erec Jisraelu...", "Židov" od 27.3.1931., deklaracija donesena na velikom zboru u Subotici 25. 3. 1931., te „Židov" od 24. 1. 1941., str. 5.
475. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi "Političke uspomene i rad dra. Branimira Jelića", prir. Jere Jareb, Cleveland,1982., str. 66.-67., 75.-76. i 125.-142, i Roger Garaudy: Mitovi utemeljitelji izraelske politike, Zagreb, 1998., str. 127.
476. HDA 252 - Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, kutija 13, dok. inv. br. 29.384.
477. Mirko Peršen: Nijemci o Paveliću, VUS-ova biblioteka 18, II. dio, str.15. i 16., i Vjenceslav Topalović, nav.dj., str. 70.
478. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 119.
479. Isto, str. 258.
480. Milenko Krešić: Crkva i država u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. - 1945.), Mostar, 2006., str. 93.-94.
481. Jaša Romano: Jevreji Jugoslavije 1941.-1945. žrtve genocida i učesnici NOR, Beograd, 1980., str. 16.-21., 33.-41. i 44.-45.
482. Isto, str. 217.-222., 226.-230., 234. i dalje
483. Isto, str. 127.
484. Antun Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., knj. I., Beograd, 1986., str. 56.-57. i 59.-60.
485. Jaša Romano, nav. dj., str.140.
486. Antun Miletić, nav. dj., str.76.
487. HDA 252 - Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, kutija 7, dok. inv. br. 28.298.
488. Isto, kutija 9, dok. inv. br. 28.756.
489. Jaša Romano, nav. dj., str. 218.
490. HDA 252 - Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, kutija 15, dok. inv. br. 29.836.
490a. Jaša Romano, nav. dj., str.105.
491. HDA 252 - Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, kutija 2, dok. inv. br. 27.266 i 27.282, i kutija 3, dok. inv. br. 27.555 i 27.590.
492. Isto, kutija 2, dok. inv. br. 27.264., 27.265., 27.318. i 27.319. i kutija 9. dok.inv.br. 28.761., i kutija 11, dok. inv. br. 29.154.
493. Isto, kutija 7, dok. inv. br. 28.270.
494. Isto, kutija 8, dok. inv. br. 28.754., i kutija 15, dok. inv. br. 29.783. i 29.790.
495. Isto, kutija 3, dok. inv. br. 27.554; kutija 8, dok. inv. br. 28.575., i kutija 11, dok. inv. br. 29.153. i 29.154.
496. Isto, kutija 12, dok. inv. br. 29.311.; kutija 13, dok. inv. br. 29.427., i kutija 14, dok. inv. br. 29.678.
497. Isto, kutija 4, dok. inv. br. 27.783., 27.784.. i 27.848; kutija 8, dok. inv. br. 28.631, kutija 9, dok. inv. br. 28.842., i kutija 14, dok. inv. br. 29.733.
498. Isto, kutija 7, dok. inv. br. 28.281. i 28.309.; kutija 9, dok. inv. br. 28.760. i 28.842.; kutija 10, dok. inv. br. 28.851. i 28.993.; kutija 11, dok. inv. br. 29.070.; kutija 12, dok. inv. br. 29.235., 29.265., 29.293. i 29.300.; kutija 13, dok. inv. br. 29.390.; kutija 14, dok. inv. br. 29.626., 29.630. i 29.651., i kutija 15, dok. inv. br. 29.755.
499. Isto, kutija 9, dok. inv. br. 28.760.; kutija 10, dok. inv. br. 28.876,; kutija 11, dok. inv. br. 29.180.; kutija 12, dok. inv. br. 29.273. i 29.322. i kutija 15, dok. inv. br. 29.856.
500. Antun Miletić, nav. dj., knj. I., str. 253. i 311.; knj. III., str. 116.–119., i Ante Ciliga: Sam kroz Evropu u ratu (1939.–1945.), Zagreb, 2001., str. 144.–146.
501. Antun Miletić, nav.dj., knj. III., str. 698.–702., i Pavle Kalinić: Andrija Hebrang – svjedoci govore, Razgovor s Ivicom Skomrakom, Zagreb, 1991., str. 89.–90.
502. Antun Miletić, nav. dj., knj. I., str, 170.–172,, i Ivo Goldstein–Slavko Goldstein, nav. dj., str. 300.
503. Bogdan Krizman, nav. dj., str. 557.-558.; Narcisa Lengel-Krizman: Sabirni logori i dječja sabirališta na području sjeverozapadne Hrvatske 1941.-1942., u knjizi "Sjeverozapadna Hrvatska u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji», Varaždin, 1976., str. 887., i Holm Sundhaussen: Obaveštajna služba i policijski aparat Hajnriha Himmlera u «Nezavisnoj Državi Hrvatskoj» 1941.-1945., Vojnoistorijski glasnik", br. 1, Beograd, 1972., str. 108.–110.
504. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 228.
505. Isto, str. 235.
506. Isto, str. 242.–243.
507. HDA, MUP SRH, 013.0.65, kutija 40/1561, Dokumenti o progonu Židova, III. dio, str. 203.–204.
5o8. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 259. – 260.
509. Isto, str. 259. i 264.-265.
510. Bogdan Krizman, nav.dj., str. 560.
511. Jure Krišto, nav.dj., knj. II., str. 284,
512. Isto, str. 295.
513. HDA, MUP SRH 013.0.65., kutija 40/1561, Dokumenti o progonu Židova, I i II. dio, str. 276.
514. Isto, str.344.
515. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 298. i 299.-300.
516. Mladen Ivezić: Jasenovac - Brojke, Zagreb, 2003., str. 90.
517. Joša Romano, nav. dj., str. 201.; Ivo Goldstein–Slavko Goldstein, nav. dj., str. 636., i Vladimir Žerjavić: Demografski pokazatelji o stradanju Židova u NDH, "Antisemitizam, holokaust, antifašizam“, zbornik radova, Zagreb, 1996., str. 137.
518. Članak „Kretanje broja židovskoga pučanstva na području Hrvatske i Slavonije", obj. u "Židovu" od 2. 10. 1940., str. 8., i Ljubomir St. Kosier: Jevreji u Jugoslaviji, Beograd - Zagreb, 1936., str. 88. i 89.
519. Predhodni rezultati popisa stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1924., str.2.-3. i 20.-32.
520. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga II, Beograd, 1938., str.VI. i VII., i Interna publikacija Državnoga zavoda za statistiku Republike Hrvatske - Stanovništvo Kraljevine Jugoslavije po veroispovesti i materinjem jeziku prema popisu od 31. 3. 1931., serija II., sveska 3. iz 1945. godine, str. 4.-6., 10.-12., 13., 15., 16., 18., 19.-20., 23.-24., 27., 28.-29., 32.-33. i 48.
521. Predhodni rezultati popisa stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 31. januara 1921. godine, str. 20.-32.
522. Interna publikacija Državnoga zavoda za statistiku Republike Hrvatske..., str. 4.-6., 10.-12., 13., 15., 16., 19.-20., 23.-24., 27., 28.-29., 32.-33. i 48.
523. Ljubomir St. Kosier: Nacionalno-socijalna struktura Jugoslavije - II. Jevreji, Beograd – Zagreb, 1936., str. 93,-94.
524. Jaša Romano, nav.dj.,str.13.-14., i "Židov" od 2. 10. 1940., str. 8.
525. Predhodni rezultati, popisa stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 31. januara 1921. godine, str. 2.-5., i Interna publikacija Državnoga zavoda za statistiku Republike Hrvatske ..., str. 13., 15., 16., 18., 19.–20., 23.–24. i 27.
526. Eduard Mosbacher: Jugoslovenski Jevreji u svetlosti statistike, «Jevrejski narodni kalendar 5701 (1940.-1941.)», Beograd-Zagreb, bez godine izdanja, str. 122.–125.
527. Isto, str. 122.–125.
528. Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, nav. dj., str. 78.
529. Jaša Romano, nav. dj., str. 201.
530. Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, nav. dj., str. 81.-85. i 479.-480.
531. Vladimir Žerjavić, nav.dj., str. 135.-136.; Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, nav. dj., str. 636., i Jaša Romano, nav. dj., str. 201.
532. Vladimir Žerjavić, nav. dj., str. 134.-138, ; Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, nav. dj., str. 636.; Jaša Romano, nav. dj., str.201., i Mladen Ivezić, nav. dj., str. 85.
533. HDA 252 - Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, kutija 2, dok. inv. br. 27.266 i 27.282, i kutija 3, dok. inv. br. 27.555. i 27.590.; Ivo Goldstein–Slavko Goldstein, nav. dj., str. 253. i 499.
534. Isto, str. 513. i 514.
535. Isto, str. 499., i HDA 252 – Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odjesk, kutija 11, dok. inv. br. 29.153.
536. Mladen Ivezić, nav. dj., str. 72.
537. Ivo Goldstein–Slavko Goldstein, nav. dj., str. 513. i 514.
538. Isto, str. 434., i Vladimir Žerjavić, nav. dj., str. 135.
539. Ivo Goldstein–Slavko Goldstein, nav. dj., str. 527.
540. Jaša Romano, nav. dj., str. 13.
541. HDA 252 – Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, kutija 2, dok. inv. br. 27.282, i kutija 3, dok. inv. br. 27.555.
542. Eduard Mosbacher, nav. dj., str. 122.-125.
543. Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, nav. dj., str. 637.
544. Isto, str. 526.
545. Bilješka 92., tjednik "Danas" pod naslovom "Nepovjerenje u Jevtićevu vladu", Zagreb, 26. 9. 1989., str. 64.
546. Isto, str. 64., i. Ernest Bauer: Razvitak hrvatskog novinstva, Zbornik "Naša domovina", str. 2., Zagreb, 1943., str. 1049.
547. Kao u bilješci 545., str. 64.
548. Bilješka 92., tjednik "Danas" pod naslovom "Kaos na sve strane", Zagreb, 7. 8.1990., str. 66.
549. Isto, tjednik "Danas" pod naslovom "Ratna psihoza", Zagreb, 21. 8. 1990., str. 66.
-
550. Ljubica Štefan: Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998., str. 30.-31.
551. Bilješka 92., tjednik "Danas" pod naslovom "Te Deum u čast NDH", Zagreb, 28. 8. 1990., str. 66.
555. Alojzije Stepinac, n. dj., 92., tjednik "Danas", pod naslovom "Te Deum u čast NDH", Zagreb, 28. 8. 1990., str. 66.
556. Jure Krišto, nav.dj., knj. II., str. 50.–51.
557. Stella Alexander, nav. dj., str. 57., Jure Krišto, nav. dj., knj. I., str. 301., i Bogdan Krizman, nav. dj., str.129. i sl.
558. Jure Krišto, nav. dj., knj. II. str. 119.
559. Isto, str. 160.
560. Isto, str. 284.
561. Isto, str. 34.
562. Isto, str. 110.
563. Isto, str. 257.–258.
564. Isto, str. 258.
565. Isto, str. 228.
566. Isto, str. 136.
567, Isto, str. 280.-281.
568. Isto, str. 175.–176.
569. Isto, str. 283.-284.
570. Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, nav. dj., str. 552-558.; Ljubica Štefan, nav.dj., str. 65.-93.; Jure Krišto, nav. dj., knj. I., str. 316., Isti: Sukob simbola, str. 313.
571. HDA, Fond 252, Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, kutija 2, dok. inv. br. 27.256, i kutija 3, dok. inv. br. 27.556.
572. Ljubica Štefan, nav. dj., str. 67.
573. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 348.-349.
574. Isto, str. 299.
575. Isto, str. 300.
576. Ljubica Štefan, nav. dj., str. 36., 52., 89., 93., 96., 97. i 102.
577. Isto, str. 29.–30.
578. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 261.-262.
577. Jure Krišto, nav. dj., knj. I., str. 104.
578. Jure Krišto: Sukob simbola, str. 87.
579 Branimir Jelić, nav. dj., str. 157.-175.
580 Vidi bilj. 407.-426., te Tomislav Jonjić, nav. dj., str. 617.-636., i Zbornik "Četrdeset prva – Ustanak naroda Jugoslavije", Beograd, 1961., str. 140.-156.
581 Jure Krišto, nav. dj., knj. I., str. 104.
582 Jure Krišto: Sukob simbola, str. 87.
583 Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, godina 1941., str. 968.-969.
584 Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., knj. II., str. 77.-78.
585 SVZN br. 5, Zagreb, 19.11.1945., str. 27.
586 Eugen Beluhan Kostelić, nav. dj., str. 79.
587 SVZN br. 6, Zagreb, 3.12.1945., str. 34.
588 Spis Vrhovnoga suda NR Hrvatske, Stup 6/46 –Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 186.-196.
589 HDA, MUP DOS 301.681, kutija 1, omotnica 12, str. 82.-83.
590 Ćiril Petešić: Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941.-1945., Zagreb, 1982., str. 122.
591 Suđenje Alojziju Stepincu – Dokumenti, str. 139.
592 Zbornik "Stepinac mu je ime", knj. I. str. 240
593 Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 254.-255.
594 HDA, Arhiv Hansa Helma, kutija 14, omotnica 161; Giuseppe Masucci, nav. dj., str. 54.-56.; Antun Miletić, nav. dj., knj. I., str. 210., 227. i 283.; Ivo Goldstein – Slavko Goldstein, nav. dj., str 332., i sudski spis Vrhovnoga suda NR Hrvatske, Stup 6/46 – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 162.-163. i 196.
595 Giuseppe Masucci, nav. dj., str. 52.-54.
596 HDA, MUP DOS 301.681, kutija 1, omotnica 1, str. 11.
597 Đorđe Miliša: U mučilištu-paklu Jasenovac, Zagreb, 1945., str. 216.-222. i Srećko Rover: Povodom sjećanja nekadašnjeg jasenovačkog župnika vlč. Paršića, Zbornik "Hrvatska revija u egzilu 1951.-1990.", sv. II. pod naslovom "Hrvatska zauvijek – prilozi hrvatskoj državotvornoj misli", priredio Ante Selak, Zagreb, 1996., str. 372.-380.
598. Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934.-1940., str. 260.-261.
599. Isto, str. 284.
600. Isto, str. 322.
601. Isto, str. 394.
602. Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., str. 43.
603. Isto, str. 129.
604. Isto, str. 147.-148.
605. Isto, str. 179.
606. Suđenje Alojziju Stepincu – Dokumenti, str. 339-340
607. Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934.-1940., str. 48.
608. Isto, str. 50.
609. Isto, str. 104.-105.
610. Eugen Beluhan Kostelić, nav. dj., str. 477.-478.
611. Alojzije Stepinac, nav. dj., str. 128.-130.
612. Isto, str. 142.
613. Isto, str. 337.
614. Isto, str. 178.
615. Isto, str. 258.
616. Isto, str. 284.
617. Eugen Beluhan Kostelić, nav. dj. str. 480.-483.
618. Alojzije Stepinac, nav. dj., str. 421.
619. Isto, str. 432.-433.
620. Isto, str. 139.
621. Katolički list, br. 16 od 15.4.1937., str. 185.
622. Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., str. 23.
623. Alojzije Stepinac: Nepoznati dnevnik, tjednik Danas pod naslovom "Te Deum u čast NDH", Zagreb, 28.8.1990., str. 67.
624. Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., str. 34.
625. Isto, str. 63.
626. Isto, str. 60.
627. Isto, str. 82.
628. "Katolički list" br. 3 od 15.1.1942., str. 35.
629. "Katolički list" br. 42 od 21.10.1943., str. 473.
630. Alojzije Stepinac, nav. dj., str. 91. i 92.
631. Isto, str. 138.
632. Isto, str. 144.
633. Isto, 151. i 152.
634. Isto, str. 97.
635. Isto, str. 122.
636. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 115.
637. Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške 'NDH', str. 104.
638. Alojzije Stepinac, nav. dj., str. 203.
639. Isto, str. 178.
640. Isto, str. 220.
641. Jure Krišto, nav. dj., knj. I., str. 348. i knj. II., str. 302.-303. i 311.; Ljubo Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, sv. 1., Zagreb, 1987., str. 430.-434., i Juraj Batelja: Sluga Božji Alojzije Stepinac, Zagreb, 1995., str. 43.
642. Alojzije Stepinac, nav. dj., str. 257.-260.
643. "Katolički list" br. 12-13 od 29.3.1945., str. 93.-95.
644. Nada Kisić Kolanović: Pisma zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945., "Croatica christiana periodica" br. 29, Zagreb, 1992., str. 143.-153.
645. Isto, str. 170.
646. Ivan Meštrović, nav. dj., str. 272.
647. Jure Krišto, nav. dj., knj. I., str. 70.-71., i don Anto Baković, nav. dj., str. 52.
648. "Katolički list" br. 9 od 2.3.1944., str. 105-107.
649. Isto, str. 106.
650. Jure Krišto, nav. dj., knj. II., str. 344.-346.
651 Alojzije Stepinac, nav. dj., str. 218.-221.
652. Sudski spis Vrhovnoga suda NR Hrvatske, Stup 6/46 – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2304.-2305.
653 Isto, str. 2304.


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova