STRANKA HRVATSKOG PRAVA

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Piše: Ivan GABELICA

Najprije se je to dogodilo 7. travnja 1941. u Čakovcu, kada je ljekarnik mr. Teodor Košak proglasio, da "nepokolebivom voljom hrvatskoga naroda, u ime Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Ante Pavelića" preuzima tim časom "građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo općinu Štrigovu sa Raskrižjem", pa povodom toga poziva cjelokupno pučanstvo, da se svim njegovim "naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir"(1). Istoga dana hrvatska državna nezavisnost proglašena je i u Đurđevcu, a braća Cigoja i Mušan Mutevelić, čuvši za Pavelićeve proglase i pozive na ustanak preko krugovalne postaje, osnovali su Glavni ustaški stan nedaleko od Han Pijeska, u Bosni, zaposjevši tamošnje kraljevsko lovište. U noći između 7. i 8. travnja u Velikom Grđevcu, kao Bjelovara, pobunila se je 108. pješačaka pukovnija, kojoj se je pridružila 40. dopunska pukovnija i dio 42. pukovnije, tako da je pobuna zahvatila cijelo bilogorsko područje. Pobunjenici su 8. travnja 1941. ušli u Bjelovar, gdje je istoga dana gradonačelnik dr. Julije Makanec proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sutradan, 9. travnja ustaše su preuzele vlast u Virovitici i, prema svjedočanstvu Josipa Broza Tita, počele su je preuzimati u Zagrebu.

Stepinac pozdravlja uspostavu i brani opstanak NDH

Ovako brzi razvitak događaja dokazom je silnoga oduševljenja hrvatskoga naroda zbog uspostave hrvatske državne nezavisnosti. Nakon toga zaredale su čestitke kulturnih društava, znanstvenih ustanova i katoličkih i muslimanskih vjerskih predstavnika.

Stepinac nije pismeno čestitao nego je to učinio usmeno, prije svih ostalih, u osobnim susretima s Pavelićem, Slavkom Kvaternikom i ostalim hrvatskim državnim dužnosnicima. Već 11. travnja, dakle jedan dan nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, posjetio je dr. Milovana Žanića, povjerenika za unutarnje poslove. Sutradan, 12. travnja bila je Velika subota. Nadbiskup je prije podne "učinio službeni posjet zamjeniku Poglavnika Države Hrvatske, generalu g. Slavku Kvaterniku", pa mu je tom zgodom "izrazio svoje čestitke prigodom obnove državne nezavisnosti", a ujedno i sućut zbog "tragične smrti njegova brata Petra Kvaternika". Navečer se je u katedrali služio svečani obred Uskrsnuća, pa je počasno mjesto, određeno za predstavnike državne vlasti, zauzeo Kvaternik. Po svršetku obreda Kvaternik je pristupio k Stepincu, poljubio mu prsten, zamolio za biskupski blagoslov i kleknuo, a ovaj mu je na to podijelio svoj blagoslov. Dana 15. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je vodio pogrebni odred Petru Milutinu Kvaterniku, kojega su 10. travnja u Crikvenici ubili jugoslavenski mornari, dok je proglašavao Nezavisnu Državu Hrvatsku. A 16. travnja najprije je sredinom dana posjetio dr. Jozu Dumandžića, načelnika grada Zagreba i "zadržao se s njime oko jedan sat u srdačnome razgovoru", pa mu je tako uzvratio posjet, kako novine pišu, što znači, da je Dumandžić, koji je imenovan gradonačelnikom 11. travnja 1941., u međuvremenu njega posjetio. Poslije podne 16. travnja Stepinca je u audijenciju primio sam Poglavnik dr. Ante Pavelić. Na temelju toga razgovora nadbiskup je "dobio dojam, da je Poglavnik iskreni katolik i da će crkva imati slobodu u svom djelovanju", iako se "ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez teškoća"(4)

Tako Vilim Cecelja, svećenik, zamjenik vojnoga vikara hrvatskih oružanih snaga, piše, da je nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941., pošao k Stepincu izvijestiti ga o nastalim događajima. Stepinac je upravo izlazio iz katedrale, gdje je služio obred Velikoga tjedna, kada ga je susreo Cecelja. Kad mu je ovaj ispričao događaje, on je bio malo zamišljen, a zatim je rekao: "Cecelja, rekao je Zrinski: Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimsku!"(6). Nastupivši kao svjedok obrane u kaznenomu postupku protiv nadbiskupa Stepinca pred Vrhovnih sudom NR Hrvatske, dr. Dragutin Hren, zagrebački kanonik, izjavio je, da je s nadbiskupom izlazio iz katedrale, a ispred nje su šetali neki mladi ljudi, koji su dali oduška svojem veselju: "Sjajno, došli su Nijemci u Zagreb, uspostavit će slobodnu Hrvatsku". Njemu je Stepinac na to rekao: "Ne zna ova mlađarija, što je to prusko kopito", a zatim je nadodao: "Ne mogu imati povjerenje u Njemačku zato, prvo, kulturno, jer je to Hitlerov sistem, poganski sistem, pa drugo, nacionalno, poznato vam je u našoj historiji, da Nijemci i Talijani nisu bili prijatelji naših naroda", te bi to moglo " sve na zlo izaći"(7).

Istina, Stepinac je osuđivao nacionalsocijalizam i prije i nakon 10. travnja 1941. To je nesporno. Ali u progledu ostaloga, drugi dokazi se protive onomu, što tvrde Cecelja i Hren. U Stepinčevu 'Dnevniku', što ga je tada, doduše, vodio njegov tajnik, kasniji zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper, ali je on nad tim vodio podpuni nadzor, pa ima veliku dokaznu vrijednost, stoji, da je o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske i ostalim političkim zbivanjima u Zagrebu Stepinca izvijestio svećenik Franjo Cvetan(8). Cecelja i Hren se uopće ne spominju. No, Cvetan, saslušan također kao svjedok u kaznenomu postupku protiv Stepinca, niti potvrđuje niti poriče tvrdnju navedenu u Stepinčevu "Dnevniku", a sud ga o tome nije ni pitao. On je, međutim, izjavio, da je kasnije, između 17 i 18 sati, bio u društvu s nadbiskupom i dr. Kolarekom, kanonikom, koji je pripovijedao, kako su Hrvati oduševljeno dočekali njemačke vojnike, koji su "Hrvate, koji su bili u jugoslavenskoj vojsci, vodili u kasarne", na što je Stepinac rekao: "To bi bio prvi čin tragedije koju ćemo proživljavati. Drugi i treći čin slijedit će iza toga i mnogo ćemo trpjeti. Samo Bog znade koliko ćemo trpjeti. Kako je to žalosno gdje naše ljude vode u zarobljeništvo stranaca"(9). Dr. Nikola Kolarek, svjedok u istome kaznenom postupku, o tomu ništa nije rekao niti ga je itko pitao, pa ni Stepinčevi branitelji(10).

Okružnica svećenstvu kao nepobitni dokaz

Nakon ove okružnice suvišna je svaka rasprava o Stepinčevu odnosu prema uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u konkretnim okolnostima. Ona je odgovor i onima, koji tvrde, da je on načelno bio za hrvatsku državnu nezavisnost, ali da nije bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Okružnica je nepobitan dokaz, da je on s oduševljenjem, sa zanosom prihvatio Nezavisnu Državu Hrvatsku kao konkretno povijesno ostvarenje prava hrvatskoga naroda na slobodu i državnu nezavisnost. Iz nje, a i iz mnogih drugih njegovih postupaka, se vidi, da kod njega nije bilo ni najmanje sumnje u opravdanost toga čina. Svaka suprotna tvrdnja je fikcija, utemeljena na izmišljotinama. Ne samo da je pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, nego je radio i na njezinu međunarodnom priznanju i učvršćenju.

Zauzimanje za priznanje

Očito je, da je Maglioneovo pismo odgovor na Stepinčevo tzv. izvješće od 14. lipnja 1941. Iz toga se nameće neminovan zaključak, da je Stepinac i u tomu svomu izvješću preporučivao ili molio, da Sv. Stolica barem de facto, odnosno konkludentnim činom, prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa mu je Maglione u svomu pismu iznio stajalište Sv. Stolice u toj stvari, s kojim hrvatska strana nije bila posve zadovoljna. Ali iz riječi, sadržanih u pismu kardinala Maglionea, da je slanje apostolskoga vizitatora "novi dokaz očinske skrbi Kristovog namjesnika za episkopat i za hrvatski narod", ipak proizlazi, da je taj apostolski vizitator, iako formalno poslan da Sv. Stolicu predstavlja pri Hrvatskomu katoličkom episkopatu, u stvari poslan da je predstavlja i pred hrvatskim državnim vlastima, pa se može tvrditi, da je Vatikan de facto odnosno konkludentnim činom priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku. Za to ima zaslugu i bl. Alojzije Stepinac.

Druga sjednica Hrvatske biskupske konferencije održavala se je opet u Zagrebu od 17. do 19. studenoga iste godine. Središnja tema, o kojoj se je raspravljalo, bili su vjerski prijelazi s pravoslavne na katoličku vjeru. O radu, iznesenim stajalištima i stvorenim zaključcima Stepinac je predstavkom od 20. studenoga 1941. izvijestio Pavelića. U predstavci ističe, da su "zaključci Hrv. Kat. Episkopata dirigirani prevelikom ljubavlju i brigom za hrvatski narod, za Nezavisnu Državu Hrvatsku, i za katoličku vjeru, koja je vjera ogromne većine hrvatskoga naroda". Skrećući mu pozornost na pogreške, koje su se pri prijelazu s jedne vjere na drugu dogodile, tvrdi, da taj rad treba biti povjeren hrvatskim katoličkim biskupima, koji su jedini pozvani, "da tim svetim radom dirigiraju na dobro i korist svete Katoličke crkve i hrvatskoga naroda ujedinjenog i oslobođenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj"(16).

No, nije Stepinac svoju privrženost i odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj isticao samo u okružnici svećenstvu zagrebačke nadbiskupije ili pred Pavelićem. Činio je to i obraćajući se običnim vjernicima. Za njega je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postignuta sloboda hrvatskoga naroda, za čime se je stoljećima čeznulo, a u toj oslobođenoj domovini zajamčeno je slobodno djelovanje i Katoličkoj crkvi. Bio je uvjeren, da bi uništenjem nezavisne hrvatske države za Crkvu nastupila mučenička vremena. U svome kratkom govoru za ručkom prigodom zagrebačkoga hodočašća u Mariju Bistricu 13. srpnja 1941. istakao je, da se sada "uređuje ovo naše hrvatsko narodno svetište, a naše narodne vlasti kao nikada do sada pružaju punu pomoć, da se izgradi pravo narodno svetište i da bude u što većem sjaju, u kojem će Majka Božja isprositi milost i zagovor, da hrvatski narod bude sretan i zadovoljan u svojoj slobodnoj domovini"(18). Osjećajući tako na djelu što znači sloboda i vlastita nacionalna država za jedan narod, u propovijedi za vrijeme mise u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 19. ožujka 1942. obratio se je sveučilišnoj mladeži i rekao, da to nije prvi put, da im govori s toga svetog mjesta, "ali je prvi put, da vam progovaram s ovoga mjesta, nakon što se obistinio san vaše mladosti i postala zbiljom Nezavisna Država Hrvatska". To je "ono za što su pali milijuni hrvatskih života u prošlosti, ono za što su istrunule kosti nebrojenih junaka našega roda i naroda". A "da zbog svega toga življe kola krv i u vašim žilama, i da ponosnije nosite na ramenu glavu, ne će nikoga začuditi, koji znade, da je sloboda jednoga naroda jedno od najvećih njegovih dobara "(19). Međutim, on se nije zanosio iluzijama, da su uspostavom nezavisne hrvatske države riješeni svi narodni problemi. Posebno ga je zabrinjvala komunistička djelatnost, kojom se razaraju hrvatske narodne i moralne vrijednosti. Na to je upozorio članove Akademskoga križarskog društva "Mahnič" u Zagrebu 25. siječnja 1942. riječima: "Bila bi velika iluzija misliti, da su uspostavom Nezavisne Države Hrvatske podpuno riješena sva pitanja. Vi znate, da na dnu svega još mnogo radi ona crvena neman svim snagama, da nas uništi"(20).

POKUŠAJI MANIPULACIJE STEPINČEVIM IMENOM

Kao crkveni velikodostojanstvenik i u Vatikanu ugledna osoba, Stepinac se je suprotstavljao tim klevetama i nastojao Sv. Oca i njegove najbliže suradnike svojim izvješćima poslanim iz Zagreba ili neposredno predanim u samomu Vatikanu te u osobnom razgovoru s njima istinito i dokumentirano izvijestiti o zbivanjima u Hrvatskoj i o radu hrvatskoga katoličkog svećenstva, koje je također bilo klevetano i napadano. Osim u lipnju 1941., on je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske još dva puta boravio u Rimu. Godine 1942. otišao je podkraj mjeseca travnja i zadržao se dvanaest dana, a 1943. bio je od 26. svibnja do 3. lipnja. Oba puta podnio je Sv. Stolici pisano izvješće.

Obrana Hrvatske u Vatikanu

Iz riječi u Rušinovićevu dopisu Lorkoviću od 9. svibnja 1942., da mu je Stepinac "u glavnom pokazao taj izvještaj", nije posve jasno, je li ga Rušinović pročitao. Ako ga je samo očima vidio, zašto su mu trebale riječi "u glavnom" i zašto je, ne pročitavši ga, svomu ministru pisao, da je apsolutno pozitivan? Kako je onda mogao neke ulomke u njemu ublažiti? Očito je, da je on, makar letimično, pročitao izvješće, ali je, pišući knjigu, nakon pedesetak godina to zaboravio. No, ako mu ga je Stepinac i samo prepričao, 9. svibnja 1941. mu je to bilo daleko svježije nego pedesetak godina kasnije. U svakomu slučaju Rušinovićevo pismo Lorkoviću je puno vjerodostojnije nego odgovorajući dio knjige "Moje sjećanje na Hrvatsku".

Kada je u svibnju 1943., zajedno sa svojim tajnikom dr. Stjepanom Lackovićem, opet došao u Rim, Stepinac je kardinalu Luigiu Maglioneu, državnom tajniku Svete Stolice, predao 34 dokumenta, iz kojih se vidi, što je on do tada učinio za Srbe i Židove, i popratni dopis napisan u Zagrebu 24. svibnja iste godine. Slično kao u izvješću u travnju 1942., u tomu dopisu ističe, "da materijal koji je Svetoj Stolici poslala srpska propaganda, služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj". No, "da bi se stekao točan uvid u činjenice valja znati, da se okrutnost, na koju se žale Srbi, javila tijekom nacionalne revolucije, kad je vrijeme sa sobom donijelo neodgovorne pojedince koji su u ime vlade počinili zločine ne mareći u stvari za autoritet države ili čak često idući protiv uredbi vlade". Takvima su se hrvatske državne vlasti suprotstavljale, pa je "mnogo tih neodgovornih osoba strijeljano naredbom vlade". U sličnim prilikama Srbi su posve drugčije postupali, pa oni "koji optužuju trebali bi se podsjetiti da je Srbin Puniša Račić, nakon što je u Skupštini u Beogradu ubio neke hrvatske" narodne zastupnike, "stavljen, istina, u zatvor, ali je istovremeno bio gotovo slobodan dobivši od vlade u Beogradu mjesečnu pomoć od 2000 dinara", što se je čuvalo kao državna tajna. Nakon što je nabrojio mnoge dobre stvari, što su ih hrvatske državne vlasti učinile, zaključio je, "da sadašnji režim u Hrvatskoj barem izgleda pun dobre volje, koju Crkva ne može poreći", ali je nadodao, "da Srbi ne će prestati osuđivati i mrziti katoličku Crkvu ma kakav bio prema njima stav Crkve". Bojeći se za sudbinu Katoličke crkve, ako propadne Nezavisna Država Hrvatska, Stepinac je u popratnom dopisu izrazio "uvjerenje da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan ponovno došla pod srpsku vlast". Na kraju je napisao: "Ako je reakcija Hrvata kadkad bila okrutna mi zbog toga žalimo i osuđujemo tako nešto. Ali je van svake sumnje da su takvu reakciju izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskog naroda tijekom 20 godina zajedničkog života u Jugoslaviji. Ovo priznaju i žale uostalom mnogi ozbiljni Srbi koje ne vodi mržnja ili osveta"(24). Kao što se vidi, misli u Stepinčevu izvješću, kako ih je u pismu od 9. svibnja 1942. Rušinović prenio Lorkoviću, dopunjuju se i u bitnim stvarima podudaraju sa sadržajem Stepinčeva popratnoga dopisa od 24. svibnja 1943. To znači, da je Rušinović 9. svibnja 1942. Lorkoviću prenio vjerno sadržaj Stepinčeva izvješća Svetoj Stolici. U oba slučaja Stepinac je odlučno branio opstanak Nezavisne Države Hrvatske i odbijao klevete protiv hrvatskih državnih vlasti. Takvo njegovo držanje izazvalo je bijes kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i krugova oko nje, među kojim se je nalazilo, kako je poznato, i nekoliko istaknutih prvaka Hrvatske seljačke stranke. Zbog toga je postao meta njihovih napadaja, u kojima su ga povezivali sa svim onim klevetama, koje su redovito širili protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezine vlasti. Uza nj, napadali su cijeli hrvatski katolički episkopat, pogotovo vrhbosanskoga nadbiskupa Šarića. Tim krugovima svatko je bio kriv, tko podupire Nezavisnu Državu Hrvatsku i tko joj je lojalan. To je i razumljivo, kada se ima na umu, da je "ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva" u toj jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi bio "đeneral" Draža Mihailović, uz kojega su jednako stajali Slobodan Jovanović i Juraj Krnjević, službeni predstavnik Hrvatske seljačke stranke u toj vladi.

Odgovor Većeslavu Vilderu i njegovim sumišljenicima

Stepinac se, u pravilu, nije osvrtao na napadaje svojih protivnika, kada je meta napadaja bio on osobno. Međutim, kada se je radilo o upletanju u prava Crkve, nikada nije šutio. Tako je bilo i sada. Odgovorio je Vilderu, ali i svima onima koji su mislili kao on i koji su razarali i palili po Hrvatskoj, nekoliko dana kasnije u svojoj propovijedi za vrijeme hodočašća u Mariji Bistrici riječima: "Molimo se Majci Božjoj za one koji u neznanju razaraju narodnu imovinu, da im Bog otvori oči i da se raskajana srca vrate k Bogu. Molimo se i za one koji su napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete katoličkoj Crkvi, za koga smije a za koga ne smije moliti. Mi znademo, da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike, da se mole za sve ljude; posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare. Ako budemo trebali kakvog savjeta u toj stvari, onda ga ne ćemo tražiti kod političara, koji su se izrugivali istinama naše svete vjere i blatili Majku Božju, nego ćemo ga tražiti kod onoga, koga je Bog postavio vrhovnim učiteljem vjere i morala, kod Svetog Oca. Ako pak netko misli da će nas zastrašiti svojim prijatnjama iz tuđine, onda neka znade, da Katolička Crkva stoji vedra čela i čiste savjesti, bez straha u svakoj situaciji, da nastavi svoje božansko poslanje"(27).

Prvaci HSS-a protiv Stepinca

Na ove napadaje i optužbe, kojima je Krnjević htio hrvatske katoličke biskupe staviti u službu svoje jugoslavenske politike, Stepinac je dostojanstveno, istina sa znatnim protekom vremena, odgovorio u svojoj znamenitoj propovijedi u Zagrebu na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. Njemu i njegovim političkim istomišljenicima poručio je: "Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. (...) A da Crkva katolička ni u sadanjim vremenima nije nimalo zatajila u svojoj zadaći, pokazat će budućnost, kada će se o mnogo stvari moći mirnije raspravljati i kada dokumenti izađu na vidjelo. Ali već danas bismo željeli staviti na stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina upit, da li je katolička Crkva huškala na rat, koji je donio tako strašne posljedice, ili netko drugi? Da li je katolička Crkva godinama stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama? Koliko je puta u zadnja dva decenija katolička Crkva opominjala sve predstavnike kulturnog i političkog života, da se prestane s gaženjem ljudskih i narodnih prava; da se prestane štampom i kinima rušiti plemenito čovještvo i ćudorednost u narodu. Sve je bilo uzalud. Vjetar se sijao usprkos svih naših nastojanja i opominjanja i izrodio u strašnu buru, koju svi pravi katolici s nama duboko žale, ali koju se kraj svih poštenih nastojanja nije dalo spriječiti"(29).

Neutemeljene spekulacije u literaturi

Nada Kisić-Kolanović tvrdi, da su, prema nekim svjedočanstvima, članovi pučističke skupine Lorković-Vokić "bili u dodiru s nadbiskupom Stepincem i papinskim legatom Marconeom, a veza je išla preko J. Torbara" i da su Stepinac i "krašićka grupa" kanonika poduprli "zajednički plan HSS-a i Lorkovića"(30). Iako još uvijek sve pojedinosti toga "puča" nisu znanstveno utvrđene, sa sigurnošću se može tvrditi, da su njegovi glavni protagonisti bili domovinski prvaci Hrvatske seljačke stranke August Košutić, Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić, a Lorković i Vokić, svjesne ili nesvjesne, marionete u njihovim rukama. Košutićevo je stajalište bilo, "da sve hrvatske protukomunističke snage stupe u vezu s prvacima protukomunističkih snaga Srbije i na jednoj zajedničkoj platformi borbe pokušaju spriječiti, da Hrvatska i Srbija padnu pod komunističke režime", a da nakon rata "zainteresirani narodi sami odluče, da li su za Jugoslaviju ili protiv nje"(31). To znači, da je i "puč" Lorković-Vokić stvarno vodio u likvidaciju Nezavisne Države Hrvatske i u obnovu Jugoslavije. Nada Kisić-Kolanović se za svoju tvrdnju poziva na svjedočanstvo stranovitoga Marka Bilića. To svjedočanstvo je nepodpisano, ne vidi se kada ga je i kojom zgodom Bilić dao i tko je taj Marko Bilić. Stoga ono nije nikakav vjerodostojan dokument i na njemu se ne mogu temeljiti nikakvi povijesni zaključci(32). Doduše, Stepinac na saslušanju pred OZN-om 22. svibnja 1945. priznaje, da mu je Vokić pričao o Lorkovićevim svezama s Košutićem, o očekivanju pomoći od Engleza i o preusmjeravanju hrvatske politike prema njima, ali ne i o svrgavanju Pavelića s vlasti. Iz toga priznanja se ne vidi, da bi Stepinac imao i prihvaćao bilo kakvu ulogu u "puču"(33). Neshvatljivo je i suprotno tradicionalnom ponašanju vatikanske diplomacije, da bi u tomu sudjelovao apostolski vizitator Marcone.

Tvrdnja Nade Kisić-Kolanović neodrživa je zbog više razloga. Stepinac je, prema "Dnevniku" krašićkoga župnika Josipa Vranekovića, s kojim je od 5. prosinca 1951. do smrti kao zatočenik živio u istomu župnom dvoru, o svomu odnosu prema hrvatskim političkim strankama i uopće o politici tvrdio: "Kao biskup nisam bio ni HSS-ovac, ni ustaša, ni pučkaš. Interese naroda branio sam i branit ću, a politiku kao takvu ostavljam drugima"(36). Okružnicama od 10. 8. 1938., 4. 2. 1942. i 24. 9. 1943. zabranio je svomu svećenstvu, da se bavi politikom, a dopisom od 8. 2. 1942. molio je Pavelića, da oslobodi svećenike obavljanja dužnosti narodnih zastupnika(37).

Uostalom, zašto bi Stepinac slao Kvaterniku usmenu poruku, ako mu šalje pismo? Kvaternik u svojim izjavama pobija Maričićeve tvrdnje i cijeli taj podhvat, pa i svoj odnos sa Stepincem, prikazuje bitno drugačije od njega. U kaznenom postupku protiv Stepinca, na glavnoj raspravi, saslušan kao svjedok, on je izjavio, da mu Maričić nije donosio nikakve poruke od Stepinca, niti mu je rekao, da je s njim razgovarao, ali je iz riječi Ive Hočevara, domobranskoga bojnika, koji ga je posjećivao na Semmeringu, razabrao, da je nadbiskup upoznat s cijelim podhvatom i da je povezan s Hrvatskom seljačkom strankom, koja radi na odstranjenju Pavelića i ustaša s vlasti. Ali to mu nitko nije izričito rekao. Dakle, to su Kvaternikova samo nagađanja, da bi Stepinac o spomenutomu podhvatu mogao znati, ali ne i dokaz, da je zaista znao, a pogotovo, da ga je podupirao ili u njemu sudjelovao(39).

Isto tako se ne mogu prihvatiti ni Bobanove predpostavke. Ni dr. Augustin Juretić ni dr. fra Dominik Mandić nisu bili članovi jugoslavenske kraljevske izbjegličke vlade, niti su spadali u krug osoba, za koje je bilo javno poznato, da su povezani s tom vladom. Oni su, doduše, dostavljali toj vladi podatke o političkim prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali ne postoji nikakav dokaz, da bi Stepinac za tu njihovu djelatnost znao. Njegove sveze s njima iscrpljivale su se isključivo, kao sa svećenicima, u okviru položaja, potreba i probitaka Crkve. Uz to, Juretić je od početka 1940. bio konsultor pri predsjedništvu Biskupskih konferencija u Zagrebu, pa prema tome i bliski Stepinčev suradnik, te je razumljivo postojanje među njima tješnjih ljudskih sveza i međusobno dopisivanje. Nema ni jednoga jedinog dokaza, da im je Stepinac slao bilo kakve obavještajne podatke, a pogotovo takve kojima se može škoditi hrvatskoj državi. U svojim izvješćima jugoslavenskoj vladi oni se nikada nisu pozivali na nj kao na izvor podataka.

Dvojbena pouzdanost naknadnih tvrdnji

Ove tvrdnje nikako ne mogu izdržati kritiku. Ako je Stepinac odgovarao na sve poruke, koje je primao od Hrvata iz Londona, onda bi odgovorio i na Krnjevićevu i to prije nego na Jukićevu, jer je Krnjević bio službeni predstavnik Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i njezin stalni podpredsjednik, a Jukić je bio samo pomoćnik ministra vanjskih poslova u toj vladi. Osim toga, Krnjević je bio njegov školski kolega, a ipak mu nije odgovorio na poruku, pa zašto bi to učinio Jukić, kojega, možda, nije osobno ni poznavao. Stepinac je uvijek, po vlastitoj savjesti, osuđivao sve protuevanđeoske pojave u životu, pa mu za to nisu trebale poruke iz Londona. Već je navedeno, kako su iz Londona, nezadovoljni njegovim držanjem prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim vlastima, baš u ovo vrijeme, o kojemu pišu Jukić i Krnjević, žestoko napadali Stepinca i to ne Srbi, nego Krnjević, Jukićev stranački prvak u emigraciji, i Vilder, njihov najbliži koalicijski suradnik. Također je navedeno, kako im je Stepinac odgovorio. To je sve, jedno i drugo, nespojivo s ovim što piše Jukić. Nezavisna Država Hrvatska nije bila za Stepinca samo faktična nego i pravna, legitimna vlast, koja počiva na plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda.

U takvoj državi, kakvu su zamišljali Krnjević i Jukić, pod okriljem Draže Mihailovića, sigurno je da ne bi bio zajamčen napredak, pa možda čak ni opstanak, ni hrvatskomu narodu ni Katoličkoj crkvi. Zbog toga svi ovi razlozi, a mogli bi se navesti i drugi, govore protiv tvrdnje, da je Stepinac održavao političke sveze s članovima Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i oko te vlade.

"JA BIH BIO NIŠTARIJA, KAD NE BIH OSJETIO BILO HRVATSKOG NARODA..."

U nizu osoba, koje su pokušale prikazati Stepinca kao jugoslavenski orijentiranoga hrvatskog crkvenog velikodostojanstvenika, spada i Slovenac Stanislav Rapotec, idejni sljedbenik Draže Mihailovića, "kojega je izbjeglička vlada početkom 1942. poslala u zemlju sa širokim spektrom obavještajnih zadataka"(48). Na području bivše Jugoslavije boravio je, kako sam kaže, punih pet mjeseci, a od toga u samom Zagrebu od početka travnja do polovice lipnja, dakle puna dva i pol mjeseca. Za to vrijeme sastajao se je sa svojim političkim istomišljenicima, koji su mu davali obavijesti o prilikama u zemlji, na temelju čega je on početkom kolovoza 1942. podnio izvješće jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi.

Nekritičko manipuliranje nevjerodostojnim izvješćima

Pri tomu prešućuju bitnu Rapotecovu tvrdnju, da "biskup dr. Stepinac čvrsto veruje u vaskrsnuće Jugoslavije", pa mu je, navodno, rekao, da poruči "vani, neka kod budućeg uređivanja država svakako vode računa o federaciji"(53). S istinitošću ili neistinitošću ove tvrdnje ostaje ili pada cijelo Rapotecovo izvješće o razgovoru sa Stepincem i o prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a time i Kekichev memorandum.

No, postoji još jedan dokument, koji bi mogao navesti na zaključak, da je Stepinac ipak održavao sveze s krugovima, koji su surađivali s jugoslavenskom izbjegličkom vladom, što bi značilo, da je priželjkivao obnovu Jugoslavije. Dana 2. studenoga 1943. Stjepan Jakšekovac, jugoslavenski obavještajac u Švicarskoj, poslao je predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u Londonu poruku, da nadbiskup Stepinac javlja: "Prema obavijestima, koje mi stižu od župnih ureda jasno i nedvojbeno poroizlazi, da narod kompaktno stoji iza dr. Mačeka. Partizani su vrlo aktivni i to ne samo vojnički, nego i politički. Prema Crkvi ponašaju se vrlo korektno. Narodu je njihova borba simpatična i narod ih svojski i na sve moguće načine pomaže, ali politički su oči sviju uprte u Kupinec"(55). Autentičnost ove poruke je vrlo sporna. Partizani su do kraja 1943. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ubili 64 svećenika i redovnika i dvije časne sestre. Samo s područja zagrebačke nadbiskupije ubili su šest dijecezanskih i jednoga redovničkoga svećenika(56). Glavnina žrtava poubijana je prije slanja Jakšekovčeve poruke u London, a sve žrtve iz zagrebačke nadbiskupije potječu prije toga nadnevka. Kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i najugledniji hrvatski biskup, Stepinac je sigurno znao za ubojstva svih tih svećenika, redovnika i časnih sestara, bez obzira iz koje su biskupije bili. Ni jedan razborit čovjek, a pogotovo Stepinac, ne bi mogao ubijanje tolikoga broja svećenika, redovnika i časnih sestara nazvati korektnim, a pogotovo vrlo korektnim ponašanjem prema Crkvi.

Dana 24. srpnja 1942. Ilija Šumenković, jugoslavenski poslanik u Turskoj, poslao je brzojavno dr. Slobodanu Jovanoviću, predsjedniku jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, pismo, što ga je, navodno, iz Zemuna 8. veljače 1942. dr. Prvislav Grisogono uputio Stepincu. Grisogono je bio po rođenju Hrvat, jugoslavenski unitarist i član Jeftićeve Jugoslavenske narodne stranke. U pismu se najtežim optužbama optužuju Nezavisna Država Hrvatska i Katolička crkva u Hrvatskoj zbog zločina nad Srbima. Optužuju se ne samo obični svećenici nego i biskupi. To pismo je umnožavano i šireno po Beogradu i cijeloj Srbiji, a prema nekim podatcima, i među Srbima u Hrvatskoj. Njime se je htjelo izazvati Stepinca, da javno osudi Nezavisnu Državu Hrvatsku i njezinu vlast, te tako stvoriti još veći razdor među hrvatskim narodom. Sam Grisogono je kasnije u demantiju, poslanom Stepincu, porekao, da navedeno pismo potječe od njega, dakle izjavio je, da je ono krivotvorina. To je isto ustanovio i dr. Ljubo Boban(57).

Stepinac odlučno za opstanak NDH

Ali, nažalost, domaći i vanjski neprijatelji nisu dali hrvatskomu narodu mira. Amerikanci i Englezi, koji su se pozivali na demokraciju i kao načelo isticali pravo naroda na samoodređenje, nisu to pravo priznavali hrvatskomu narodu niti su poštivali njegovu plebiscitarno izraženu demokratsku volju za državnom nezavisnošću. Da slome njegovu volju za slobodom, bombardirali su mu sela i gradove. Prosvjedujući protiv bombardiranja Zagreba 22. veljače 1944., u okružnici izdanoj 28. veljače iste godine Stepinac je izjavio, da nam u tim patnjama oslon i nesumnjivo uporište daje "ponajprije naravni i Božji zakon koji kao ostalim tako i hrvatskom narodu daje pravo na svoj zasebni život u sklopu ostalih europskih naroda". Pravo na zasebni život, koje se ističe u toj okružnici, samo su druge riječi za pravo na državnu nezavisnost. To pravo na zaseban narodni i državni život hrvatski je narod, prema Stepincu, "stekao i zaslužio svojom teškom i krvavom borbom, stojeći kroz stoljeća na braniku istinskih ideala prave čovječje slobode i kršćanske kulture, čime je zadužio čitavu Europu i sve njezine narode". Videći da je hrvatska državna nezavisnost ugrožena, pozvao je vjernike, "da se u ovim sudbonosnim časovima hrvatskog naroda usrdno i toplo" mole "za njegovo čuvanje i slobodu"(60).

Sloboda i državna nezavisnost hrvatskoga naroda Stepincu su stalno bile na umu. Te misli su sadržane i u prigodnoj čestitci, što ju je 6. prosinca 1943. poslao za imendan dr. Nikoli Mandiću, predsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj doslovce kaže: "Prigodom Vašega cijenjenoga imendana izvolite, gospodine predsjedniče, primiti i moje srdačne čestitke sa željom, da bi sveti Nikola donio i hrvatskom narodu dar, za kojim toliko žudi: očuvanje njegovog državnog suvereniteta na čitavom narodnom području, da u miru kao ravnopravni član međunarodne zajednice može razvijati svoje od Boga dane sposobnosti kako na korist svoju, tako i čitavoga čovječanstva"(62). Pod darom, za kojim hrvatski narod žudi, Stepinac je mislio na očuvanje Nezavisne Države Hrvatske, jer su se samo na nju mogle odnositi riječi o državnom suverenitetu na čitavom narodnom području iz čestitke Nikoli Mandiću.

Reakcije na Jaltsku konferenciju

To je izazvalo reakciju među svim društvenim slojevima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Po svim njezinim slobodnim dijelovima zaredale su prosvjedne skupštine protiv obnove Jugoslavije i manifestacije podpore poglavniku i hrvatskoj državi. Od svih tih skupština i manifestacija ovdje će se navesti samo neke.

U ovim sudbonosnim danima za budućnost hrvatskoga naroda ni zagrebački nadbiskup Stepinac nije mogao šutjeti. Oglasio se je među prvima nakon deklaracije hrvatske državne vlade o zaključcima konferencije u Jalti, dajući tako svoj doprinos brobi hrvatskoga naroda za slobodu. Propovijedajući prigodom svršetka uskrsnih konferencija svučilištarcima i sveučilištarkama u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 18. ožujka 1945., osvrnuo se je na razgovor o "slobodi pojedinih naroda na raznim konferencijama", što je očita aluzija na konferenciju u Jalti, pa se je pozvao na načelo, što ga je postavio papa Pio XII. još 1939., prije početka Drugoga svjetskog rata, prema kojemu je temeljni zahtjev pravednog i časnog mira "osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih", jer "volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda". Zatim je to načelo primijenio na hrvatski slučaj i rekao: "Ako svi narodi imadu pravo na osiguranje života i nezavisnost, onda se ne može narivavati rješenje, kojega on svojom slobodnom voljom ne će, ni hrvatskom narodu, koji ipak sam najbolje znade što mu je na propast, a što mu je na korisit". Kako su komunisti u vrijeme, dok je on to govorio, već bili preuzeli vlast nad znatnim dijelom hrvatskog naroda, kojemu su silom nemetali svoju ideologiju, upozorio ih je, "da će hrvatski narod a limine (odmah i podpuno - op. I. G.) odbiti svaki režim, bio on na krajnjoj ljevici ili desnici, koji ne bi računao i do krajnosti poštivao njegovu više nego tisućgodišnju katoličku tradiciju", jer takav "režim ne bi predstavljao u hrvatskom narodu nikoga, ili neznatnu manjinu, koja bi mu se silom narinula", a sila pak "ne može biti podlogom mira", pa u "zdravom poredku pravo ide pred silom, a ne sila pred pravom"(70).

Nezaobilazna Poslanica katoličkog episkopata iz ožujka 1945.

Kratko vrijeme nakon svih ovih manifestacija, prosvjednih skupština, deklaracija, rezolucija, memoranduma i biskupskih poslanica, koje "civilizirani" zapadni svijet nije htio ni čuti, partizani su 8. svibnja 1945. ušli u Zagreb, Nezavisna Država Hrvatska je prestala postojati, a hrvatsko političko vodstvo, vojska i znatan dio građanstva povukli su se prema Austriji, nadajući se političkomu i vojničkom preokretu, kad će se opet moći vratiti u domovinu, ili, neki od njih, želeći spasiti gole živote. Ali umjesto svega toga, snašla ih je smrt kod Bleiburga, na križnim putevima i na drugim stratištima, a samo manji dio njih uspio je preživjeti ili spasiti se bijegom, prodirući dalje prema Zapadu. Saveznici su ih, naime, izručili partizanima, iako su znali da ih šalju u sigurnu smrt. Partizani su uveli strahoviti sustav raznovrsnog tlačenja hrvatskoga naroda, obilježen ubojstvima, zatvorima i sabirnim logorima. Na njihovu udaru našao se je i nadbiskup Stepinac, koji je već 17. svibnja 1945. bio uhićen i zadržan u zatvoru do 3. lipnja te godine. Ali unatoč krajnje nepovoljnim političkim prilikama, on nikada nije zanijekao, bez obzira komu se je obraćao, OZN-i, jugoslavenskomu komunističkom sudu ili papinskoj nuncijaturi u Beogradu, da je Nezavisna Država Hrvatska bila izraz težnji hrvatskoga naroda za slobodom. Naravno, sada o njoj i njezinoj vlasti govori nešto suzdržanije nego prije, jer nastupa kao službeni predstavnik Katoličke crkve u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, pa ne želi svojim izjavama previše zaoštravati odnose s novim vlastodršcima, o čijoj volji zavisi mogućnost djelovanja Crkve. S druge strane, on hoće namjesniku nuncijature, koji nije najbolje ni upućen u hrvatske prilike, na što prihvatljiviji način prikazati svoje postupke za vrijeme rata. S ovom zadrškom treba tumačiti sve njegove izjave, koje u buduće bude davao o hrvatskoj državi i prilikama u njoj.

Stepinac ne odstupa ni nakon sloma NDH

Tu je potrebno napomenuti da je njegova tvrdnja o Dalmaciji pogrješna, jer je njezin samo manji dio 1941. bio pripao Italiji, a nakon 10. rujna 1943. u sastavu hrvatske države našlo se je cijelo područje od Sušaka do Boke Kotorske, a deklarativno čak i Istra s Rijekom. Međimurje je bila okupirala Mađarska, ali to hrvatske vlasti nikada nisu priznale.

OZN-a je Stepincu, između ostaloga, i zbog ovakvoga hrvatskog držanja u zatvoru nalijepila ustašku etiketu, kako bi ga što lakše mogla osuditi i odstraniti iz javnoga života. Puštajući ga iz zatvora, sastavila je o njemu poseban eleborat, prema kojemu "njegovo ponašanje prilikom puštanja iz zatvora bilo je vrlo drsko", a "prilikom preslušavanja bio je vrlo oprezan". "Istraga protiv Stepinca", stoji u eleboratu, "nije urodila onim rezultatima koji bi ga mogli kompromitirati u onoj mjeri da bi ga se moglo eliminirati kao izrazito ustaškog saradnika", jer se u "početku istrage nije raspolagalo sa materijalom koji bi se odnosio na njegovu prikrivenu saradnju sa ustašama". Unatoč svemu tomu, "on ipak nije mogao pritajiti svoje simpatije za ustaše i svoj neprijateljski stav prema NOP-u i Srbima", mišljenje je njegovih istražitelja iz OZNE, koji će ga pomno pratiti i čekati pogodan trenutak, da ga osude(73). Iz ovoga eleborata se vidi, da uzrok njegovoj kasnijoj osudi nije samo njegovo protivljenje, da se Katolička crkva u Hrvatskoj odvoji od Svete Stolice. On je Titu i Komunističkoj partiji Jugoslavije jednako smetao i kao hrvatski rodoljub koji podupire težnje svoga naroda za državnom nezavisnošću i kao crkveni velikodostojanstvenik koji je čvrsto odan Svetom Ocu i jedinstvu Katoličke crkve.

"Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu...!"

Međutim, cjelovitije svoje stajalište o pravu i težnjama hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću izreći će u obrambenomu govoru pred sudom, što ga je održao 3. listopada 1946.

Koja je onda prava verzija?

Zbog svega ovoga sa sigurnošću se može tvrditi, da je Stepinac na suđenju izgovorio riječi: "Hrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji". Na njih se logično nadovezuju dalje misli, koje susrećemo u obje verzije, ali različito formulirane. Naime, u nastavku govora izjavio je: "Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim na sastanku u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to samo branilo hrvatskom narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi smio o tome ni pisnuti? Ako treba pasti, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost"(82). Ove riječi samo s prvom verzijom govora čine misaonu i logičnu cjelinu, dok su s drugom verzijom podpuno nepovezane.

Vidi se, da Stepinac nije pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i davao izjave u njezin prilog samo za vrijeme njezina postojanja, dakle iz nekoga političkog oportunizma. On ju je branio i nakon njezina sloma, kada se je nalazio u životnoj pogibelji, u zatvoru, i kada je to moglo škoditi i njemu i ovozemaljskim probitcima Crkve, kojoj je on u Hrvatskoj bio najugledniji predstavnik. I tada je tvrdio, da je ta država nastala plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda, koji ima apsolutno pravo na državnu nezavisnost. To je golemi moralni kapital, što ga je ostavio hrvatskomu narodu.

HRVATSKA DRŽAVNA VLAST I BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC

O Stepinčevu odnosu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinoj vlasti napisana su brojna djela povijesnoga i publicističkog značaja. No, ona su mahom tendenciozna i ne pogađaju srž istine. Srpska i jugoslavenska historiografija i publicistika, kako je već rečeno, kreće se u okviru optužnice i presude, koja je Stepincu izrečena 11. listopada 1946. u montiranome sudskom postupku,i jednoglasno ga proglašava ustašom. Apsurdnost te tvrdnje već davno je dokazana u hrvatskoj historiografiji, pa se na nju ne treba ni osvrtati. Ali ta ista hrvatska historiografija, što se tiče zagrebačkoga nadbiskupa i hrvatske državne vlasti, jednako je neznanstvena i daleko od istine kao i srpska i jugoslavenska. Sotonizirajući Nezavisnu Državu Hrvatsku, Ustaški pokret i dr. Antu Pavelića, ona tvrdi, da je bl. Alojzije Stepinac bio žrtva ustaške vlasti.

Pogrješne i zlonamjerne tvrdnje

Prema dr. Mili Vidoviću, Pavelić se je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske morao odricati u korist njemačkih nacista i talijanskih fašista "hrvatskoga teritorija, najvećeg dijela Dalmacije i njezinih otoka, cijele Istre, Rijeke i kvarnerskih otoka, Međimurja i Baranje"(84), a "kada je vlada NDH 30. travnja 1941. izdala naredbu o prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu, Stepinac i ostali biskupi odmah su reagirali i izjavili da to pitanje spada u isključivu nadležnost Katoličke crkve"(85). Tvrdnju, da je "posebnom odlukom vlada Nezavisne Države Hrvatske od 30. travnja 1941. tjerala" pravoslavce, da "prelaze u katoličku vjeru", ističe i M. Landercy, odnosno pravim imenom dr. Vladimir Horvat(86).

U travnju 1941. Mađari su zaista okupirali Međimurje, čak su proglasili i njegovo priključenje Mađarskoj, ali ni Pavelić kao državni poglavar ni hrvatska država vlada nikada nisu odobrili taj čin i uvijek su isticali, da je Međimurje sastavni dio hrvatskoga državnog područja. Oni nisu donijeli nikakvu odluku 30. travnja 1941. o vjerskim prijelazima i nikada u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije postojala odluka ili zakonska odredba o "prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu", odnosno ni Pavelić ni vlada Nezavisne Države Hrvatske nikada nisu donijeli odluku, kojom bi tjerali, dakle prisiljavali, pravoslavce, "da prelaze u katoličku vjeru". Stoga se ni Stepinac nije mogao protiviti takvim odlukama ili zakonskim odredbama, koje nisu postojale.

Izmišljotine o progonu Stepinca u NDH

Ovakve i slične tvrdnje ne mogu se smatrati slučajnim pogrješkama, nego svjesnim iznošenjem neistina. Isto tako se cio niz neistina sustavno iznosi o odnosu hrvatskih državnih vlasti prema nadbiskupu Stepincu. Prije bilo kakvoga raspravljanja o tom odnosu, potrebno je upozoriti barem na neke od takvih tvrdnji:

Nekritičko prihvaćanje problematičnih vrela

Pavelić je tada bio na putu prema Zagrebu i sigurno je, da za takve sitnice, koje se u njemu događaju, nije ni znao, pa za njih nije mogao biti ni odgovoran. Zagreb je napustio prije više od dvanaest godina i osim prvaka Ustaškog pokreta nije u njemu imao krug osoba, s kojima bi bio povezan. Nadbiskup Stepinac je već 11. travnja 1941. posjetio dr. Milovana Žanića, povjerenika za unutarnje poslove, a sutradan, 12. travnja, i Slavka Kvaternika, Pavelićeva zamjenika i faktičnoga vođu Ustaškoga pokreta u domovini, uspostavivši s njima srdačne i prijateljske odnose. Uvečer toga dana, nakon svečanoga obreda Uskrsnuća u zagrebačkoj katedrali, Kvaternik je ponizno kleknuo pred Stepinca, poljubio mu je prsten i zatražio biskupski blagoslov. To je bio izraz poštovanja prema njemu. Iz takvoga Pavelićeva kruga nisu se mogle širiti nikakve nepovoljne glasine o Stepincu. Takve glasine mogla je širiti samo ulica, a na glasinama ulice ne smiju se stvarati nikakvi ne samo povijesni sudovi nego ni predpostavke.

Kako je već rečeno, u prvih šest dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske Stepinac se je prosječno jedanput dnevno susreo s nekim od njezinih državnih prvaka, čime je pokazao, da prihvaća tu državu i da želi s njom surađivati. S tim je nespojiva tvrdnja, da na poziv vlade nije htio biti nazočan na kolodvoru pri dočeku njezina državnoga poglavara. Pavelić je odmah sutradan po svomu dolasku primio Stepinca na razgovor. U mjesecu travnju te godine sastali su se još jednom. Niti je Pavelić morao Stepinca primiti, niti se je ovaj morao odazvati. Stepinac je oba puta bio oduševljen razgovorom s Pavelićem. To je sve dokaz, da su se međusobno poštovali, pa ni kod jednoga ni kod drugoga nije bilo razloga, da izbjegavaju međusobni susret ili doček prilikom Pavelićeva dolaska u Zagreb.

Isključivo pozivanje samo na svoje pamćenje loša je preporuka za dokaznu vrijednost bilo čijih uspomena, pa i Ceceljinih. Protekom vremena svaki čovjek sve više i više zaboravlja, što se je zbilo i kako se je zbilo, pa bez namjere da laže, neistinito prikazuje događaje. Doda li se tomu i njegova politička zainteresiranost, u koju se, uz ostalo, unosi još i strast, onda je dokazna vrijednost njegovih uspomena minimalna. Ako je Pavelić zaista bio onakav, kakvim ga prikazuje Cecelja, zašto je onda pune četiri godine pristajao uza nj i zašto je unosio njegovo ime u molitvenike, zazivajući Božji blagoslov na nj? Ceceljina sjećanja prožeta su odbojnošću prema Paveliću, prepuna su neistinitih tvrdnji, pa se zato ni o onome dijelu, o kojemu bi on mogao svjedočiti, ne može sa sigurnošću tvrditi, što je istina, a što je neistina. Popis tih neistinitih tvrdnji je podugačak, pa se zato one ne nabrajaju u ovom djelu. Prema tome, Cecelja je jednako nepouzdan svjedok povijesnih zbivanja kao i Draganović.

A zaista ga nisu ni odbacivale ni mrzile. Kulturno-akademsko društvo "August Šenoa" godine 1934. još nije bilo politički izdiferencirano, jer je u narodu vladalo uvjerenje, da se Pavelić i Maček bore za iste političke ciljeve - za Nezavisnu Državu Hrvatsku. No, već tada su u njemu dominirali sveučilištarci, koji će kasnije igrati istaknutu ulogu u Ustaškomu pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Kavran, Jilek, Nevistić, Mosner, Crljen, Kirin, Ereš, Mortiđija, braća Blažeković i mnogi drugi)(98). Upravo je Bogumil Kantoci, podpredsjednik toga društva, u ime zagrebačkih sveučilištaraca pozdravio Stepinca na dan njegova posvećenja za nadbiskupa 24. lipnja 1934. zanosnim govorom, između ostaloga, rekavši: "Naša akademska omladina gleda u Vama kao u budućem hrvatskom metropoliti nasljednika čitavog onog niza velikih onih biskupa, banova, kancelara, svetaca i prelata, koji su zacrtali duboke i značajne brazde u povijesti hrvatske kulture"(99).

Sve su to dokazi, da ni Pavelić ni ustaše nisu ni mrzili ni odbacivali Stepinca, a niti su mu predbacivali, što se je kao dvadesetgodišnjak bio prijavio u jugoslavensku dobrovoljačku legiju. Za njih je bilo bitno, kakvo je njegovo držanje prema hrvatskoj državnoj nezavisnosti tada, u to vrijeme. A ono je bilo apsolutno pozitivno. Zato razlozi, zbog kojih hrvatska vlada nije položila prisegu pred Stepincem, leže u nečemu drugomu, a ne u onomu što navode Krišto, Cvitković, Cecelja i njima slični pisci. Oni su tu stvar prenapuhali, kako bi na umjetan način stvorili sukob između Pavelića i Stepinca, iako toga sukoba nije bilo.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA NIJE TRAŽILA SMJENJIVANJE ZAGREBAČKOG NADBISKUPA!

Članak završava riječima: 'Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana!'. Vjerujem prije svega, da dotični pisci nisu puno mislili što pišu. Ako su htjeli naglasiti, da smo dužni svoju domovinu braniti od nepravednog nasilja, pa i krvlju braniti, može se razumjeti, jer je i ljubav prema domovini zapovijed Božja. Ali ako se tu misli, da svaki može raditi što ga je volja, i da nema nikakvih granica, što se smije, a što se ne smije nasuprot bližnjega, onda je to jedna teška zabluda, koja ne može uroditi ničim dobrim. Nasuprot riječima: 'mirotvorstvo treba uništiti', postavio je Isus Krist načelo: 'Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazvati!'(Mt 5, 9). A nasuprot riječima: 'mi smo porod vuka i arslana' stoji objavljena istina Božja, koju je tako duboko naglasio sv. Ivan apostol: 'Vidite, kakvu nam je ljubav dao Otac (nebeski), da se djeca Božja zovemo i jesmo (1 Iv 3, 1)'(103).

Manipuliranje izvorima

Ovim Krišto i Glavina krivotvore Stepinčev govor, jer prešućuju jedan njegov bitni dio. Ovakvo postupanje i sakaćenje nečijih misli, kako bi se dokazala unaprijed postavljena tvrdnja, znanstvno je nedopustivo. Nažalost, ovo nije jedini slučaj u Krištinu radu.

Meštrović nije pouzdan svjedok

Njegove političke simpatije i antipatije izbijaju gotovo sa svake stranice njegovih "Uspomena", pa ga se ne može prihvatiti kao objektivna promatrača i izvjestitelja. Može se reći, da je zaista bio u dobrim odnosima s bl. Alojzijem Stepincem, ali se nisu susretali svakodnevno, nego tek povremeno, pogotovo nakon 1942., kada je Meštrović posve napustio Hrvatsku. Stoga je njegovo svjedočanstvo, na koje se poziva Mužić, potrebno provjeriti preko samoga Stepinca ili preko drugih osoba, koje su svakodnevno bile u dodiru sa zagrebačkim nadbiskupom i koje su bile politički neutralne ili barem manje politički zainteresirane. Svakako je Stepinac bio osoba, koja je najbolje znala, kakav je bio Pavelićev i ustaški postupak prema njemu. Do sada javnosti nije poznat dokument, koji potječe od Stepinca, u kojemu bi on tvrdio, da su mu ustaše prijetile ili da su ga tvorno napale. Nije poznata njegova takva ni javna izjava. On to nije tvrdio ni na jugoslavenskomu komunističkom sudu u Zagrebu godine 1946., iako bi mu takva obrana išla u prilog. Ali je izjavio, da "nijedan svećenik i biskup nije danas", dakle u komunističkoj Jugoslaviji, "siguran za život ni danju ni noći" i da je on i "sam to iskusio u Zaaprešiću"(109), aludirajući na to, da je OZN-a organizirala napadaj na nj, koji se je zbio u Zaprešiću 4. studenoga 1945., kada je išao na otvaranje tamošnje župe. Zašto bi Stepinac pred sudom spominjao komunistički napadaj kamenjem i jajima, a prešućivao ustaški, ako su ga i ovi isto tako napadali?

Masucci je za vrijeme svoga boravka u Hrvatskoj vodio dnevnik, u koji je unosio sve što je važno za položaj Katoličke crkve i što bi moglo zanimati Sv. Stolicu. U dnevniku, koji je na hrvatskomu jeziku objavljen pod naslovom "Misija u Hrvatskoj 1941. - 1946.", ni najmanje ne uljepšava stvarnost i nimalo se ne štedi ni ustaše ni partizane, bez obzira koliko im to bilo pravo ili krivo. Navodi, da su komunisti 4. studenoga 1945. u Zaprešiću fizički napali Stepinca i da "u blizini Kamenitih vrata u Zagrebu postoji jedno Titovo tajno društvo, kojem je cilj ubiti pod svaku cijenu našeg Preuzvišenog nadbiskupa", pa je Tito "obećao pretjerano visoku nagradu svakomu kome to uspije"(111), ali nema ni traga činjenici, da su ustaše prijetile Stepincu ubojstvom i da su ga napale kamenjem. Da su se takve stvari događale, Masucci to sigurno ne bi propustio zabilježiti, kao što nije propustio ni neke druge stvari, koje im idu na štetu.

Pavelić nije tražio Stepinčevo smjenjivanje

Dakle, Lacković, koji je daleko bolje bio upućen u Stepinčeve odnose i manje politički zainteresiran, u stvari poriče Meštrovićeve tvrdnje. Nemoguće je i pomisliti, da za napadaj kamenjem, o kojemu govori Meštrović, nitko ne bi znao i da Stepinac nikomu i nikada, osim Meštroviću, ne bi govorio o ustaškim prijetećim pismima i da su ga ustaše napale kamenjem, pa ni predstavnicima Svete Stolice, kojoj je on nepokolebljivo bio odan, iako su ovi svakoga dana bili s njim. Očito je, da Meštrović ne govori istinu nego se preko svojih "Uspomena" obračunava sa svojim političkim protivnicima. Stoga su i Mužićeve tvrdnje znanstveno neutemeljene i netočne.