HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum


ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI

Piše:Ružica Andrić

Istina o Bugojanskoj grupi (1.) - Povijest Bugojanske grupe

POVIJEST BUGOJANSKE GRUPE

U nedilju 25 lipnja održana je Spomen Akademija Bugojanske grupe 2004. u prostorijama Hrvatskog društva Sydney u Punchbowlu. Da je vladala velika zainteresiranost za ovaj povjesni dogadjaj najbolje svjedoči broj osoba koji se nalazio toga popodnevna u dvorani. Osobito što je bilo naglašeno da će se čuti izjave pojedinih Bugojanaca na video vrpci.

IZLAGANJE RUŽICE ANDRIĆ

Štovani skupe, dragi prijatelji Bugojanaca, štovani počasni gosti. Najprije dozvolite mi da vam svima zaželim dobrodošlicu na Spomen Akademiju Bugojanske grupe 2004. Prije 32 godine Bugojaska grupa sa dobrim i plemenitim namjerama pokušala je dignuti hrvatski narod na ustanak. Oni su vjerovali da nisu bili sami. Oni su vjerovali svojim vodjama. Oni su vjerovali da će sve ići po planu njihovih vodja. To je što su Bugojanci i ja vjerovali, ali stvarnost je bila drugačija. Bugojanci kao i ja bili su članovi Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva. Mi svi smo se učlanili u Bratstvo jer smo bili navedeni da vjerujemo da je Bratstvo hrvatska organizacija, i da će ta organizacija uspjeti stvoriti i neovisnu državu Hrvatsku. Kada su vodje Bratsva vrbovali Hrvate, na nišanu su im bili mladi ljudi koji se potekli iz obitelji koje je komunistički režim bivše Jugoslavije proganjao i zatvarao. Iz takvih obitelji potekli su Bugojanci kao i ja sama. Članovima HRB-a rečeno je da Bratstvo mora biti vojnički spremno da podrži hrvatsku borbu, kada dodje za to vrijeme. Prema tome članovi Bratsva bili su obavezni sudjelovati u redovnim vojničkim vježbama, organizirane po vodjama Bratsva. Takodje članovi Bratstva bili su obavezni prisustvovati redovnom političkom izgradjivanju, kako su to zvale vodje Bratstva. Danas sam ja potpuno svijesna da to nije bilo političko izgradjivanje, u stvarnosti to je bilo indoktriranje nas mladih Hrvata.

ČLANOVI HRB-a

Takodjer članovi Bratstva bili su obavezni studirati revolucije drugih naroda. Tako su Bugojanci bili indoktrirani i istrenirani vojničkom i gerilskom ratovanju. Sudbonosni tajni sastanak dogodio se godine 1968. kada su trojica vodja Bratsva doputovali u Melbourne. Jure Marić, Ivica (Ivan) Butković i Turk. Oni su zakazali tajni sastanak s mojim pokojnim suprugom Ambrozom Andrićem i ostalim članovima koji su bili izabrani da budu u Bugojanskoj grupi. Na tom sastanku prisustvovala sam i ja, kaze Ružica Andrić. Taj sastanak održan je oko dva sata ujutro na adresi: 17 Fenwick St.u Clifton Hillu, gdje smo ja i moj pok. suprug živili. Na sastanku glavnu riječ je vodio Jure Marić. "Chief" tako smo ga mi članovi zvali, što na hrvatskom znači vodja. Marić nas je obavijestio da su dobili informacije iz pouzdanih izvora, da je hrvatski narod spreman na ustanak. Na tom sastanku Marić nam je izložio plan Vodstva Bratsva, na koji ce način srušiti Jugoslaviju i stvoriti slobodnu i neovisnu Državu Hrvatsku. Po istom planu Bugojanskoj grupi dat je zadatak da grupa prva udje u Jugoslaviju i da započnu sa gerilskim ratovanjem u okolici Bugojna. Marić nam je rekao da će Bugojansku grupu predvoditi Peričić, Mudronja i on. Marić nam je takodjer rekao da će se vodje iz australskih i evropskih ogranaka Bratsva, sa stotinama svojih članova pridružiti Bugojancima, čim Bugojanci započnu sa gerilskim ratovanjem. Na tom sastanku Marić nas je informirao da je organizirano u Hrvatskoj koordiniranje ustanka i da će Hrvatima stići pomoć iz stranih zemalja. Na tom istom sastanku Marić je dao zapovjed Bugojancima da jedan po jedan odu u Europu, da rade i žive u Europi i čekaju na daljne zapovjedi. Meni je dao zadatak da prva odem u Europu, da ponesem sa sobom neke dokumente Bratsva i da u Francuskoj nadjem stan i čekam na dolazak ostalih članova Bugojanske grupe iz australskog ogranka Bratsva. Lipnja mjeseca 1969 godine ja sam otputovala u Europu i učinila što mi je rečeno. Ostali članovi grupe doputovali su pojedinačno u Europu izmedju kolovoza mjeseca 1969 do kraja svibnja mjeseca 1972.

TAJNI SASTANAK

Na tom tajnom sastanku 1968. Marić nas je takodjer obavjestio da će se nekoliko članova vratiti u Jugoslaviju kao povratnici i da će se oni pridružiti Bugojanskoj grupi čim Bugojanci stignu na odredjeni cilj. U ovoj grupi bio je i Marko Mijić. On se sa sobom odnio u Jugoslaviju kilu najotrovnijeg otrova, cijankalija. Na račun toga otrova jugoslovenski režim optužio je Bugojansku grupu da su imali namjeru otrovati beogradski rezervoar vode. Marko Mijić ostao je u Jugoslavji živiti komforno. Od sviju članova koji su se vratili u jugoslaviju kao povratnici, koliko je meni poznato uhićena su samo dvojica: Ante Miličević i Nikola Raspudić. Poznato mi je da je Miličević bio mučen i ubijen. Za Raspudića znam da su mu u zatvoru živo meso kidali s njega. On je umro pod mučenjima. Stjepan Ševo i Josip Senić takodjer su trebali biti u Bugojanskoj grupi. Medjutim Senić je pronašao da su mu vodje australskog ogranka Bratsva iz Sydney-a slagale o Gezi Pasti. Senić je postao sumnjičav da negdje nešto nije u redu. Senić i Ševo uzeli su na sebe da udju u vodstvo njemačkog ogranka Bratsva i da tako raščiste sumnje. Senić je ubijen u Njemačkoj tri mjeseca prije Bugojanske akcije. Pri kraju Bugojanske akcije, ubijeni su u Italiji Stjepan Ševo, njegova žena Tatjana i njezina devetgodišnja kćer Rosemary. (Ružica Andrić je pokazala sliku na kojoj se nalazi umoreni Ševo)

LIPNJA MJESECA 1972.

Početkom lipnja mjeseca 1972 godine, u roku od pet dana, Bugojanci su u malim grupama prebačeni u kamp, pripremljen za njih blizu austrijsko-jugoslovenske granice. Oružje za Bugojance bilo je takodjer prebačeno u kamp. Bugojanci su ostali tjedan dana u kampu, gdje su im date zadnje upute i zadnje vojničke vježbe, po vodjama iz australskog i evropskog ogranka Bratsva. Trojica vodja Bratsva koji su po planu vodstva Bratsva trebali predvoditi Bugojansku grupu u akciju, dezertirali su grupu na samoj austrisko-jugoslovenskoj granici. Frane Peričić sa izgovorom da je star za takve akcije, Marko Mudronja da je bolestan a treći vodja Jure Marić nikada nije ni došao. Vjerujući slijepo svojim vodjama, Bugojanci su povjerovali Peričiću i Mudronji. Peričić im je zapovjedio da izaberu vodje grupe. Putem glasanja Bugojanci su sami izmedju se izabrali za vodje grupe, Ambroza Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića.

U to vrijeme štrajkovi hrvatskih studenata, politička previranja u Hrvatskoj, bilo je za Bugojance uvjerljiv dokaz da je hrvatski narod spreman za ustanak i da je sve bilo istina što su im njihove vodje rekle. Bugojanci su otišli u akciju, uvjereni da ce sve ići po planu vodstva Bratsva. Medjutim stvarnost je bila drukčija.

Hrvatski narod nije bio spreman za ustanak, vodje Bratstva nisu imali namjeru pridružiti se Bugojancima. Bugojanci su ostali sami, njih 19 protiv 30 tisuća vojnika. Puna dva mjeseca Bugojanci su se lavovski borili, jedan po jedan bio je ubijen ili uhvaćen.

BUGOJANSKA GRUPA ZAVEDENA U ZAMKU

Vodjama Bratstva pomogli su neki moćni ljudi da zavedu i uvedu Bugojansku grupu u zamku. Mnogo godina prije Bugojanske akcije, Jure Marić predstavio je te ljude nekolici Bugojanaca i meni. Oni su nam predstavljeni kao anti-komunisti, kao prijatelji Hrvata koji pomažu Hrvatski narod u njihovoj borbi za državnu samostalnost. I u to vrijeme sve što su ti moćnici činili, izgledalo je da stvarno pomažu Hrvatima. Oni su obećali, da će Hrvatima stići pomoć iz stranih zemalja čim započne ustanak Hrvatskog naroda. Medjutim vrijeme je pokazalo, da su ti moćni ljudi bili anti-hrvati, i da nisu bili ono sto je nama rečeno. Jedan od vodja Bratsva, i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. Ja ponavljam, kaze Ružica Andrić, jedan od vodja Bratsva i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. O njihovom boravku u Jugoslaviji u to vrijeme, potvrdjeno je u jugoslovenskom filmu "Brisani prostor" U tom filmu su spomenuti ti moćni ljudi, u tom filmu prikazan je vodja Bratsva u društvu sa jugoslovenskim policajcima, kada je jedan član Bugojanske grupe bio uhvaćen. Što su internacionalne snage kojima je služilo vodstvo Bratsva htjele postići sa Bugojanskom akcijom. Njihov cilj je bio, da sa Bugojanskom akcijom prouzrokuju proganjanje Hrvata širom svijeta. Taj njihov cilj bio je ostvaren. Hrvati su bili proganjani širom svijeta a najgore i najbrutalnije proganjanje dogodilo se u Jugoslaviji. Nadalje njihov cilj bio je poniziti Hrvate, slomiti im duh slobode i ubiti u njima nadu i vjeru u Hrvatsku Državu. Medjutim dogodilo se obratno. Bugojanska grupa boreći se dva mjeseca protiv 30 tisuća jugoslovenskih vojnika, razbila je mit o moći jugoslovenske vojske i stabilnosti Jugoslavije. Hrabri Bugojanci uzdrmali su temelje Jugoslavije do te mjere da se više nikada nisu stabilizirale, i 19 godina poslije likvidacije Bugojanske grupe Jugoslavija se raspala i Republika Hrvatska bila je stvorena. Širom svijeta i u Republici Hrvatskoj, rašireno je uvjerenje da je Hrvatsko Revolucionarno Bratsvo bilo formirano u Australiji 1960 godine, i da je to bila hrvatska organizacija. Medjutim to je daleko od istine. Tajni arhivi Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva koji su došli u moje ruke, kaze Ružica Andrić, otkrili su da je Bratsvo bilo formirano u bivšoj Jugoslaviji pedesetih godina prošloga vijeka.

PRVI OGRANAK HRB-a

Brojni ljudi iz tog Bratstva, kao emigranti, emigrirali su u Australiju u drugoj polovici pedesetih godina prošloga vijeka. Oni su formirali prvi ogranak HRB van Jugoslavije, ovdje u Sydney-u 1960 godine. Kratko iz toga ogranci Bratsva bili su formirani u svim zemljama gdje su postojale zajednice hrvatskih eigranata i hrvatskih iseljenika. Prema javnom priopćenju Glavnog stana HRB-a 1996 godine, Bugojanska akcija bila je razradjena pod tajnim kodom "P. L." po postrojbi koja je nosila ime "Planinska Lisica". Drzeci na umu ime Planinska Lisica, onda je jasno zasto je jugoslovenski pisac dao ime njegovoj knjizi "Tragom plave lisice" što je napisao o Bugojanskoj grupi. Na račun svega što sam pročitala u Tajnim arhivima Bratsva, kaze Ružica Andrić, ja čvrsto vjerujem da su postrojba "Planinska Lisica" operativni dio i Glavni stan Bratsva, bili smješteni negdje u Bosni. Za umorstvo Bugojanske grupe, za masovna ubojstva, proganjanja, ucjenjivanja i teroriziranja običnih hrvatskig ljudi, žena, djece i staraca, nisu krivi svi "jugosloveni" niti svi jugoslovenski komunsti. Jedini krivci su izabrana elita takozvanih jugoslovenskih komunsita i njihovih agenata, koji su bili specijalno izabrani i istrenirani za ove zločine. Svi su oni bili sluge i plaćenici podzemnih internacionalnih sila.

LIKVIDACIJA

Od likvidacije Bugojanske grupe do danas, hrvatski izdajnici što su Služili beogradskoj politici i svi oni drugi što su za novac prodali svoju naciju, svoje ljudsko poštovanje i dostojanstvo, sa izdajničkom rabotom za razne znane i neznane "Službe" po čitavom svijetu raširili su i još uvijek šire bezbrojne i često brutalne laži o Bugojancima i meni, kaže Ružica Andrić. Od svih tih lažnih propagandi mene najviše uznemirava laž, da su Bugojanci otišli u akciju znajući da će biti ubijeni i da su sami krivi za svoju smrt. Sa ovim lažima vodje Bratsva i svi drugi hrvatski izdajnici, pokušavaju uvjeriti hrvatsku javnost da su Bugojanci bili idioti, koji su otišli poginuti besciljno. Bugojanci su bili svjesni da idu u rat. Oni su očekivali da neki od njih neće preživiti, ali nikada, nikada nisu niti sumnjali niti očekivali da će svi biti poubijani.

SUDBINA ČETVORICE ČLANOVA HRB-a

Četvorica članova Bugojanske grupe bili su uhvaćeni i sudjeni u Sarajevu. Mnogo puta, javno je rečeno da su jugoslovenske vlasti snimili sudjenje Bugojancima, ali da nitko nema taj film. To nije istina. Kopija toga filma data je vodjama Bratstva. Za par minuta vidit će te dio toga filma. Iz mog životnog iskustva ja znam da će vodje Bratstva i drugi hrvatski Izdajnici ubacivati sumnju u Vas sa pitanjem odakle Ružici Andrić taj flm. Zbog toga, ja osjećam, da je potrebno da Vam dam razjašnjenje. Ja nemogu imenovati osobu koja mi je dala ovaj film, ali što Vam mogu za sigurno reći jest, dio filma koji će te danas vidjeti i sve što je u filmu presnimljeno je iz filma što ga posjeduje vodstvo Bratstva. Prije nego vidite film ja vam želim skrenuti pozornost na neke iskaze što su ih Bugojanci dali na sudu. Ako budete pažljivo slušali, čuti će te da Mirko Vlasnović u njegovim iskazima kaže: O odlasku u Evropu mi je rečeno početkom ove godine u kući moga brata. Marko Mudronja i Frane Peričić rekao je, da sam odredjen da idem u Evropu. Ja sa mu rekao da imam porodicu i da ne mogu. Ja sam odredjen da idem u Evropu izmedju 20-25, ja nisam otišao toga datuma. Frane Peričić je došao u moju kuću i rekao, zašto nisam otišao. Ja sam mu rekao vidit ću, no Peričić je rekao da ću biti skraćen za glavu ako ne krenem, i upozorio me ako imam što sa ženom, kuću ili nešto na svom imenu, da napravim punomoć. Sa ovim rječima Mirko Vlasnović je potvrdio što ja godinama govorim o Peričiću i Mudronji. Vejsil Keškić rekao je na sudu: Bratstvo je moralo da pripremi narod u zemlji, ubacivati svoje članove u zemlju i dizati revoluciju. Nastavljajući iskaze sudu Keškić je rekao: Rečeno je da će se Jugoslavija raspasti za 2-4 mjeseca i da će biti uspostavljena Nezavsna Država Hrvatska. I Keškić je potvrdio moje rječi. Ja sam javno izjavljivala: Bugojanci su otišli u akciju uvjereni po vodstvu Bratstva da će Bugojanska akcija biti uspješna i da će te 1972. godine biti stvorena slobodna i suverena Hrvatska država. Ako budete pažljivo slušali, čuti će te da je Djuro Horvat u njegovom završnom iskazu sudu rekao: Stidim se hrvatske političke emigracije, svih njezinih poznatih i nepoznatih vodja koji su vodili. Vrlo mi je žao što sam sudjelovao u akciji, pošto nisam imao svojega ja. Ja sam bio oružje u tudjim rukama koji su išli za svojim ciljem i koji su za to dobili i bili plaćeni i od toga živili, da pridobiju mladu generaciju u svoje redove i za svoju svrhu. I Djuro Horvat potvrdio je moje rječi o takozvanim vodjama hrvatske emigracije. Ostala trojica Bugojanca kojima je sudjeno u Sarajevu zažalili su što su sudjelovali u akciji. Djuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović, osudjeni su na smrt. Strijeljani su u Sarajevu 10 travnja 1973 godine. Dvadesetogodišnji Ludvik Pavlović, osudjen je na 20 godina zatvora. On je izdržao skoro punu zatvorsku kaznu. Par mjeseci poslije što je izašao na slobodu, Pavlović je ubijen. Propagandna mašina uvjerila je mase da je Pavlović poginuo u okršajima sa jugoslovenskom vojskom. Sa ubojstvom Pavlovića, vodstvo Bratstva rjesilo se vrlo važnog svjedoka, njihovih političko motiviranih zločina koje su počinili ne u vrijeme rata, već u vrijeme mira.

CILJ BUGOJANACA

Bugojanska grupa bila je formirana po članovima australskog i europskog ogranaka Bratstva. Kada su Bugojanci stigli na zapad, oni su svi imali samo jedan cilj. Njihov cilj je bio da sa poštenim radom osiguraju sebi bolju budućnost i da novčano pomognu svoje roditelje. Oni su bili dobri brižni mladići. Njihove rodoljubne, ljudske i sve druge plemenite osjećaje, iskoristili su zli teroristi, vodstvo Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Prosječna starost Bugojanaca bila je izedju 18 i 33 godine, kada su uvedeni u zamku da budu poubijani. Jedini Mirko Vlasnović imao je 40 godina. Kazali su mi, nastavlja Ružica Andrić, da sam mogla postati nekrunjena kraljica Hrvata. I mogla sam. Meni je ponudjeno bogatstvo i velika reputacija ako budem, šutila o zločinima vodstva Bratstva i ako budem podupirala laži što su širene o Bugojanskoj grupi. Ja sam odbila podupirati laži, ja sam odbila da šutim o zločinima vodstva Bratstva. Bugojanci su bili dobri i časni ljudi, oni su istinski hrvatski patrioti i mučenici. Podhvat mladih Bugojanaca, njihova ljubav za njihovu domovinu i njihova hrabrost, vrijedno je divljenja. Bugojanci su dali svoje mlade živote za Hrvatsku. Za grobove njihove ne zna se. Vlasti Republike Hrvatske odbijaju dati podatke gdje su posmrtni ostatci Bugojanaca, gdje su njihovi grobovi.

BUGOJANCI LEŽE U LJUBLJENOJ HRVATSKOJ

Bugojanci leže u njihovoj voljenoj Hrvatskoj. Nitko ne može reći koliko će dugo uspomene na njih živjeti. Ovo je, kako jest! Svijet u kojem nema mjesta za dobre i plemenite ljude, svijet u kojem nema mjesta za istinske heroje, takav svijet pretvorit će se u prah. Neka je slava hrvatskim mučenicima, Stjepanu, Tatjani, Rosemary Ševo, Anti Miličeviću, Nikoli Raspudiću, neka je slava Bugojancima i svim znanim i neznanim žrtvama Bugojanske akcije.

Sa ovim rječima završila je Ružica Andrić svoje izlaganje o Bugojancima, o onim junacima u čijim redovima se i ona nalazila. Sada je se pustio film, a u dvorani nastala je grobna tišina. Na kraju filma Ružica Andrić se svima zahvalila koji su joj bili na pomoći. Nakon filma ostalo se još dugo vremena u razgovoru, prepričavajući utiske koji su danas ostavljeni kod svih onih koji su nazočili Spomen Akadeiji Bugojanske grupe 2004.


Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (2.) - Hrvatsko revolucionarno bratstvo

Nedavno je Hrvatski Vjesnik iz Melbourne objavio seriju članaka o Hrvatskom Revolucionarnom Bratsvu (HRB) i Bugojanskoj grupi. Ti članci bazirani su na izjavama Zdenka Marinčića. Uistinu ja bi želila ignorirati ovakve tipove i da ostatak života proživim u miru.

Kao supruga jednog od vodja Bugojanske grupe i kao osoba koja je imala dubokog udjela s grupom, osjećam se dužna iz respekta i odanosti spram tih ljudi, da još ih jednom obranim od neistina i kukavičkih napada, koji traju vec 28 god. i nastavjaju se do danas. Poslije formiranja HRB-a u bivšoj Jugoslaviji pedesetih godina, elita njihovih članova bila je poslana po jugoslavensko-srpskom režimu da formiraju ogranke HRB-a van zemlje. Ti ogranci Bratstva služili su kao sredstvo za infiltriranje hrvatskih zajednica širom svijeta da jugoslovenski režim zadrži kontrolu nad njima. Prvi ogranak van Jugoslavije formiran je 1961 u Australiji. Sa stalnim priljevom novih operativaca i bezgraničnim materijalnim sredstvima HRB-o naraslo je u brojčano jaku i moćnu organizaciju. Bilo kakva opozicija od Hrvata bila je brzo i snažno slomljena sa štetnim propagandama o tim osobama ili sa brutalnim nasiljem. Na takav način, režim je gušio skoro svaki otpor sa hrvatske strane, preuzeli su prominentne pozicije medju hrvatskim emigrantima i sa slobodnim i neometanim širenjem propagandi, uzeli su kontrolu nad hrvatskim zajednicama širom svijeta, a drže je i danas.

SLIKA HRB-a

Sliku koju je vodstvo HRB-a prikazivalo budućim i već učlanjenim Hrvatima je, da je HRB-o prohrvatska organizacija, a u stvarnosti, vodstvo HRB-a imalo je tajni cilj da ponizi i slomi Hrvate sa svim mogućim sredstvima. Oni nikada nisu imali u cilju Slobodnu Hrvatsku. Dapače, tajni cilj vodstva HRB-a bio je da sa njihovom terorističkom politikom prikažu Hrvatski narod kao terorističku i barbarsku naciju, i tako ostvare ciljeve njihovih gospodara u komunističkoj Jugoslaviji. Kada su vodje HRB-a vrbovale Hrvate u organizaciju, na nišanu su im bili mladi Hrvati koji su potekli iz obitelji koje je jugoslovensko-srpski režim proganjao i zatvarao i koji su vjerovali u stvaranje neovisne Hrvatske. Moj pok. suprug Ambroz Andrić, došao je iz takve obitelji. Ljudi kao Ambroz postali su članovi HRB-a jer su bili navedeni da vjeruju da se učlanjuju u organizaciju, koja će im omogućiti postignuće njihovih nada i želja, stvaranje slobodne Hrvatske. Ambroz nikada nije posumnjao da je HRB-o antihrvatska organizacija. Nesvjestan ove prijevare Ambroz i njegov brat Adolf, postali su članovi australskog ogranka HRB-a 1963. Te iste godine, vojnička jedinica HRB-a poznata pod imenom TOLIĆ-OBLAK grupa, bila je poslana u bivsu Jugoslaviju. Danas mi je jasno, zašto je i ta grupa bila neuspješna. Članovima HRB-a bilo je rečeno da HRB-o mora biti vojnički spremno da podrži borbu za neovisnost kada dodje pravo vrijeme. Prema tome članovi su bili obavezni sudjelovati u vojničkim vježbama. Vježbe su se održavale u usamljenim mjestima australskih šuma na dva načina - u malim grupama kroz godinu, i jednom godišnje održavale su se velike vježbe sa svim članovima HRB-a. Vodstvo HRB-a kasnije je formiralo jos jednu vojničku jedinicu sastavljenu od članova australskih i europskih ogranaka Bratstva. Ta jedinica postat ce poznata pod imenom BUGOJANSKA GRUPA. Ambrozu i drugima rečeno je da su izabrani u tu jedinicu jer su pokazali da imaju najbolje sposobnosti. U stvarnosti, tajni cilj formiranja ove jedinice bio je da odvedu ove ljude u smrt i da prouzrokuju proganjanje Hrvata širom svijeta. Nadalje cilj im je bio da jugoslovensko-srpskom režimu u Jugoslaviji daju opravdani izgovor da mogu brutalno i nemilosrdno tlačiti Hrvatski narod. Godine 1964 ja sam saznala da je moj pok. muž Ambroz član HRB-a. Moja prva reakcija bila je strah i briga za njega i dobrobit naše djece i mene.

Poslije dugačkog razgovora s njime, njegove tople i brižne riječi zauvjek su se urezale u moju dušu. "Kakav bi ja bio čovjek, da živim u izobilju i ugodnostima ovdje u Australiji, dok moji roditelji, braća, sestre i milijuni drugih dobrih Hrvata kao oni, pate ispod jugo-srpske čizme". Ove njegove riječi dale su mi snagu da odbacim moj strah, odlučila sam podržati njega i HRB-o. Kasnije sam položila i zakletvu i postala sam odani član HRB-a. Ostala sam odani član Bratstva dugo vremena poslije ubojstva moga muža i drugih sudionika Bugojanske grupe.

Dok smo živili u Australiji godine 1968., vodje HRB-a održale su sastanak u našoj kući. Rekli su Ambrozu i drugima izabranima za grupu, da su dobili informacije iz pouzdanih izvora, da je Hrvatski narod spreman za ustanak u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovo je bio jedan od brojnih sastanaka na kojem sam prisustvovala. Na ovome sastanku, vodje HRB-a izložile su njihov plan, na koji način će srušiti Jugoslaviju i stvoriti suverenu nezavisnu Hrvatsku državu. Po njihovom planu Bugojanska grupa bila je zadužena da prva napadne Jugoslaviju. Vodstvo HRB-a skupa sa ostalima članovima iz australskih i evropskih ogranaka HRB-a, trebalo je pridružiti se Bugojancima u oružanim borbama. Medjutim, Ambroz i ostali iz Bugojanske grupe, nisu znali da Hrvatski narod nije spreman za ustanak i da vodstvo HRB-a nema namjeru pridružiti im se, niti ih podržati na bilo koji način.

U EUROPI

Mi smo bili smješteni u Europi 1972. kada je vodstvo HRB-a naredilo Bugojanskoj grupi da udju u tadašnju Jugoslaviju i započnu oružane sukobe. U to vrijeme politička previranja i masovni studenski protesti širom Hrvatske, protumačeni su po Ambrozu i ostalima sudionicima Bugojanske grupe kao potvrda da su vodje HRB-a bili u pravu i da je Hrvatski narod u tadašnjoj Jugoslaviji bio spreman za revoluciju. Trojica Vodja HRB-a koji su trebali voditi Bugojansku grupu u borbu, dezertirali su u zadnjoj minuti. Dvojica od njih došla su me posjetiti gdje smo se ja i moja djeca krili u Njemackoj. Bila sam iznenadjena kada sam ih vidila pošto sam znala da je Bugojanska grupa već trebala preći jugoslovensko-austrijsku granicu. Jedan od njih mi je rekao da se razbolio i da se vratio sa granice. Drugi mi je rekao da se vratio jer se osjetio star za takve akcije. Takodjer su mi rekli da treći vodja nije došao na jugoslovesnko-austrijsku granicu i da su sudionici grupe putem glasovanja izabrali vodje grupe, Ambroza Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića. Suprotno od propagandi o njima, sudionici Bugojanske grupe bili su odlično istrenirani i naoružani. Oni su ušli u tadašnju Jugoslaviju s uvjerenjem da će stvaranje hrvatske države biti brzo i da će Hrvatski narod te godine proslaviti Božić u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj. Medjutim, oni neznajući marširali su prema smrtnoj kazni, na koje ih je vodstvo HRB-a osudilo. Plan razradjen po vodstvu HRB-a mnogo godina unazad, da sa prijevarom odvedu Bugojansku grupu u smrt, izvršen je beskupolozno na lagan način. Hrvatski narod bio je izložen progonima širom svijeta, a najteže proganjanje i tlačenje Hrvata dogodilo se u tadašnjoj Jugoslaviji.

IZDAJA NIJE ZAVRŠENA

Izdaja Bugojanske grupe nije bila završena. Nastavit će se u iduće tri decenije i nastavlja se i danas. Skoro odmah nakon ulaska grupe u bivšu Jugoslaviju, neistine i propagande počele su se širiti o Bugojancima, uključujući i propagandu da su oni bili ruski špijuni, udbini špijuni i da su bili srbi. Vodstvo HRB-a nije branilo Bugojansku grupu od ovakvih napada i propagandi. Kada sam ja počela braniti Ambroza i ostale sudionike Bugojanske grupe, ja sam bila napadnuta verbalno, fizički i postala sam predment propagandi i priča. I ja isto nisam dobila nikakave potpore od vodstva HRB-a. Oni Hrvati koji su branili Bugojance ili mene bili su napadnuti a neki i ranjeni iz pištolja. U tim groznim danima moga života ja sam shvatila da smo izdani i rješila sam razotkriti pravo lice vodstva HRB-a, i što su uradili. Htjela sam da vodstvo HRB-a bude kažnjeno za izgubljene živote Bugojanaca, za uništene živote moje djece, mene i za mnoge druge živote. Takodjer sam htjela postići da drugi nevini Hrvati ne budu iskorišćeni, izdani i onda ubijeni kao što je se dogodilo sa Bugojanskom grupom.

U CHICAGU

Dok sam živila u Chicagu (USA) zatražila sam od Australskog konzula da obavjesti Australsku Federalnu Policiju (AFP) da sam spremna otkriti im detalje o kriminalnim i terorističkim aktivnostima HRB-a. Sa mojom djecom sam se vratila u Australiju uz pomoc AFP da budem na sudu krunski svjedok protiv vodja HRB-a. Taj sudski process ostao je poznat pod imenom "Bega Case" Na račun jačine i vjerodostonosti moga svjedočenja i evidencije jedan od ključnih vodja HRB-a osudjen je na izdržavanje zatvorske kazne. Do danas, mnogi nastavljaju širiti neistine i laži o Bugojanskoj grupi i meni, da tako postignu osobne dobitke i za vlastito promoviranje. U nedavno objavljenim člancima u Hrvatskom Vjesniku iz Melbourne izjavljeno je, da je Zdenko Marinčić zadnji preživjeli sudionik Bugojanske grupe. To nije istina, i to je smisljena laž. Zdenko Marinčić nikada nije bio sudionik Bugojanske grupe. Druge objavljene neistinite izjave u istim novinama, da su sudionici Bugojanske grupe otišli u tadašnju Jugoslaviju iz nekoga prkosa i da su sami krivi za njihovu smrt, izmisljene su laži. Ove nove propagande i dalje vrijedjaju i prljaju sjećanja na divne mlade ljude, Bugojanske grupe.

TRAGEDIJA BUGOJANSKE GRUPE

Tragedija Bugojanske grupe je, što su ti mladi ljudi bili iskorišćeni u životu i nastavljaju ih iskorišćavati i mrtve. Moja osobna tragedija je, što sam izgubila muža koji me je volio i obožavao, životnog saputnika i prijatelja. Moja i Ambrozova djeca izgubila su oca, prijatelja i priliku da uživaju one ugodnosti koje se mogu samo iskusiti izmedju oca i djeteta. Skoro je 30 godina od te strašne planirane izdaje, koja je dovela do pokolja Bugojanaca u cvijetu njihove mladosti. Do danasnjega dana, vodstvo HRB-a nije se pokajalo i dalje odbija da se ispriča za njihove kukavičke, grozne i neljudske zločine. Vodje HRB-a i dalje nastavljaju iskorišćavati Bugojansku grupu da postignu njihove osobne ciljeve.

Ružica Andrić

Sydney 23.10.2000

DODATAK:

Devedesetih godina u kući poznatoga i prominentnog Hrvata vodje Australskih Hrvata, pronadjeni su tajni dokumenti HRB-a. U tim dokumentima pronašla sam da je HRB-o utemeljeno u bivšoj Jugoslaviji. Ti dokumenti nadopunili su moje znanje o HRB-u i evidenciju koju sam imala.

IZJAVE MIJATOVIĆA I MANOLIĆA

Ja želim skrenuti pozornost na par činjenica. Andjelko Mijatović (bivši savjetnik Franje Tudjmana) sredinom devedesetih izjavio je, da je Bugojansku grupu udba prevarila, a zadnjih tjedana i Josip Manolić daje izjave da je HRB-o bilo povezano s udbom. Akcija Bugojanske grupe razradjena je u operativnom odjelu HRB-a, pod tajnim kodom "Planinska Lisica". Poslije uništenja Bugojanske grupe, jugoslovenski pisac Djordje Ličina napisao je knjigu o Bugojancima i nazvao je "Tragom plave lisice" Kasnije je napisao jos jednu knjigu "Dvadeseti čovjek" Dvadeseti čovjek je postojao, on je imao puno udjela u fabriciranju dokaza, s kojima su optužili Bugojansku grupu da su imali namjeru otrovati Beogradski rezervoar vode. Sedam godina kasnije, isti scenario ponovio se u Sydney-u. Godine 1979 šestorica nevinih Hrvata optuženi su i osudjeni na dugogodišnju robiju, jer da su planirali otrovati Sydneyski rezervuar vode. Svega čemu sam bila svjedok i kada sam pročitala tajne dokumente HRB-a, došla sam do zaključka da je mnogim Hrvatima kao Bugojanskoj grupi, meni, Seniću, Stjepanu Ševi i mnogima drugim Hrvatima, sudbina bila odlučena još dok smo živili u bivšoj Jugoslaviji.

MOTO HRB-a.

Ja tek danas razumijem moto HRB-a, "Mi nismo postižni, ali smo dostižni" U istinu oni su polako dostizali i uništavali grupu po grupu Hrvata, hrvatske individualce jednoga po jednoga i tako će nastaviti ukoliko njihova djela i metode rada ne izadju na svijetlo dana. Sa vodstvom HRB-a i njihovim suradnicima, ne može se voditi dijalog. Oni sada imaju samo jedan cilj: ne smije se doći do istine i prim tom ne prezaju počiniti opet najgroznije zločine.

Popis objavljenih dokumenata objavljenih uz ovaj članak:

Pismo Franje Peričića, iz vodstva HRB-a, i dezertera Bugojanske grupe, upućenom zagrebačkoj Panorami, povodom moga članka objavljenom u istim novinama. Peričić se poziva na udbinog pisca Dordju Ličinu. U njegovom pismu Peričić je napisao: "Ona (m.o.Ružica Andrić) Vam govori za dvadesetog čovjeka, a Dordje Ličina Vam je u Zagrebu, on zna za dvadesetog čovjeka jer je pisao u tri knjige o njemu".

1.Pismo Ivice S. koji je imao velikog udjela u zadnjim pripremama Bugojanske grupe. U pismu Ivica me podsjeća na rječi jednog studenta prije odlaska Bugojanca u bivšu Jugoslaviju 1972.
2.Pismo respektiranoga fra. Lucijana Kordića. U pismu fra Kordić mi je pisao o duševnom stanju Bugojanaca dok ih je krio u Hercgovini pok. Luka Soldo. Kordić mi je napisao: "Duševno stanje Bugojanaca bilo je normalno. Govorili su o stanju u Hrvatskoj i o borbi. Imade ovdje što mene veoma smeta a to je ova činjenica. Da nitko nije od tih naših "boraca" i "političara" da nikome nije palo na pamet da ode Ludvigu Pavloviću i da se s njime porazgovori da taj dogadjaj (m.o. Bugojanska grupa) prema njegovom kazivanju - potanko zabilježi... "
3. Službena potvrda da sam ja Ružica Andrić predala tadašnjoj Commonwealt policiji iskaznicu Bratsva i pisma povezana sa vodjama australskog ogranka HRB-a.


Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (3.) - Na ručku s UDB-om

MOJA SESTRA-MOJ NEPRIJATELJ

NA RUČKU SA UDBOM

Mi Hrvati, odgojeni smo da vjerujemo da svi članovi naše obitelji vole jednako jedni druge, da su vjerni jedni drugima, da će jedni druge zaštititi i pomoći kada to bude trebalo. Naš odgoj nikada nama nije dopustio da pomislimo ili povjerujemo da nam veliko zlo može doći baš od najbližih nam, kao od sestre/braće, td. Komunisti su iskoristili ovakav odgoj (za njihove ciljeve) jer su dobro znali da su u mnogim obiteljima postojale osobe koje su bile voljne raditi i protiv vlastite krvi. Za svako ljucko biće najteže je prihvatiti da netko iz njegove/njezine obitelji može činiti zlo protiv vlastite krvi. Još je teže o tome pisati i iznositi tu sramotu na javnost. Na moju nesreću, moja rodjena sestra Katarina Andrić pomagala je decenijama i još pomaže udbašku vodeću elitu Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva u njihovom zločinima. Njezina pomoć, davala je i daje vjerodostojnost vodjama Bratstva, zato što je bila žena Adolfa Andrića, jedan od vodja Bugojanske grupe. Mnogo godina unazad bilo je potrebno otkriti Katarinu Andrić, jer bez nje vodstvo Bratstva ne bi tako lagano uspjelo u svojemu zlu (koja je iznesena na javnost kroz tjednik Spremnost). Ja nisam mogla prije razotkriti Katarinu i njezina djela jer su vodje HRB-a prije bili previše moćni, vodje HRB-a prije su imali vjerodostojnost, danas nemaju, a ni ja nisam u prošlosti imala današnju sliku da iznesem na javnost moje svjedočenje o dogadjajima povezanim s Katarinom, Bugojanskom grupom i sa mnom. Vodstvo Bratstva a i Katarina pokušavaju prikazati da su problemi izmedju nje i mene obiteljski problemi. To je daleko od istine. Razdor izmedu mene i Katarine je političke naravi.

Bugojanci i Katarina

Katarina tvrdi da je ona ispratila Bugojance do austrijsko-jugoslovenske granice 1972. Katarina nije živila u Australiji šesdesetih godina, kada je vodstvo Bratsvo isplaniralo Bugojansku akciju i kada su vojnički trenirali članove Bugojanske grupe (iz austraskog ogranka HRB-a). Bugojanci ne bi Katarini dali ikakve detalje o Bugojanskoj akciji jer su bili po zakletvom šutnje. A pored toga Katarina je poznavala mali broj članova Bugojanske grupe. U Njemačkoj, kao i u Australiji, ja sam bila prisutsna kada su vodje Bratsva vojnički trenirali Bugojance. Katarina nikada nije prisustvovala vojničkim vježbama u Njemačkoj. Pave Vegar (vjenčani kum Adolfa i Katarine) prvi je primjetio da je Katarina pokušavala unjeti svadju izmedju Adolfa, Pave i Ambroza. Pave je osjećao da je Katarina bila rizik koji može poremetiti stabilnost Bugojanske grupe. Iz tih razloga Pave Vegar i mali broj Bugojanaca koje je Katarina poznavala nisu htjeli odlaziti u kuću Ade i Katarine. Moje rječi potvrdjuje poštanska karta, poslana od Adolfa Andrića, Pavi Vegaru. (Pročitaj prilog A) Ako se uzmu u obzir ove činjenice, onda ostaje pitanje, kako Katarina može tvrditi da je ona ispratila Bugojance do austrisko-jugoslovenske granice.

OTKRIĆE

19.9.1990. Katarina se vratila sa tromjesečnog putovanja po Canadi, Hrvatskoj, BIH i Jugoslaviji. (Pogedaj prilog B) Na njezinu molbu, ja sam je dočekala na aerodromu. Taj dan Katarina mi je pričala o dogadjajima i važnim ljudima koje je srela za vrijeme njezinog putovanja. Ali nikada nije spomenula Marka Veselicu, niti je spomenula da je bila u Bugojnu (BIH). Za vrijeme njezinog (Katarininog) putovanja Veselica je posjetio Australiju. U Hrv. društvu Punchbowl (Sydney, Australija) 22.8 1990. Veselica je u njegovom govoru izjavio, "Ja sam u Bugojnu pozdravio ispred 20.000 ljudi Katarinu Andrić ženu Ambroza Andrića" Isto je Veselica izjavljivao i po drugim australskim gradovima, u njegovim javnim govorima. U knjizi "Povjest Hrvata u Australiji" Katarina je takodjer imenovana kao žena moga supruga Ambroza Andrića. U knjizi "Hrvati u Australiji" Katarina je opet imenovana kao žena Ambroza Andrića. Predstavljanje Katarine Andrić kao žene Ambroza Andrića, nije se slučajno dogodilo, a niti je se slučajno moglo dogoditi da je Katarina imala ručak sa udbom u Jugoslaviji. U mojim zapisima datiranim 19.9.90 napisala sam: "Katarina mi priča da za vrijeme njezinog boravka u Indjiji (danas Srbija-Jugoslavija) udba ju je pozvala na ručak u restoran na prijateljski razgovor. Navodno htjeli su čuti njezino misljenje o jugoslavenskoj situaciji……Dogadjaj sa Veselicom i Katarinom i njezino priznanje da je imala ručak sa udbom mučilo me je. Kada je Katarina zaspala, otišla sam u sobu gdje je spavala, uzela sam njezinu tašnu u nadi da ću naći neke odgovore na moje muke. U mojim zapisima 19.9.90 napisala sam " Nisam mogla spavati. Ustala sam i ušla u sobu gdje je spavala, uzela sam njezinu tašnu. Nešto me je vuklo da vidim što ona ima u tašni. Počela sam pregledati tašnu i šok me je udario kada sam vidila da moja sestra pored australskog pasoša ima i jugoslavenski…" Sutra dan 20.9.90 u odvezla sam Katarinu na aerodrom, letila je za Queensland gdje je živila. Taj isti dan u mojim zapisima napisala sam: "Otišle smo na aerodrum. Sjele smo popiti kavu. Imale smo svega 15 min. vremena. Ona mi priča, slušam je ali je ne čujem. Da li da joj kažem da je izmedju nas gotovo, i da je ja nikada više ne želim vidit. Kako je to teško, jest teško jer je to ipak moja sestra. Osjećaji mi govore nemoj a razum mi govori to moraš učiniti. Boreći se sama sa sobom vrijeme je prošlo. Katarina je morala ići. Pozdravile smo se. U tjelu mi je velika nemoć. Ovo je sve previše za mene. Došla sam doma i legla sam. U meni ništa ne postoji, sve je prazno".
Dan poslije (21.9.1990) Katarininog odlaska, telefonirala sam je.
Rekla sam Katarini da je se moram odreći zbog njezinih djela. Ona je se počela braniti, onda je počela plakati, plačućim glasom rekla je: "moja draga sestro tko tebe okreće protiv mene". Nisam htjela više slušati, niti nju niti njezin umjetni plač. Spustila sam telefonsku slušalicu. Otkriće o mojoj sestri koštalo me je mnogo. Dva tjedna bez životno sam ležala u krevetu, niti sam mogla jesti, niti govoriti. Tuga, žalost i boli slomili su me. Sa teškim trudom oporavila sam se od šoka, neznajuci da dolaze nova otkrića o Katarini, a s time i novi šokovi za mene.

5.12.1990 dobila sam informacije iz pouzdanih izvora o Katarininom tajnom putovanju u bivšu Jugoslaviju osamdesetih godina, prošloga vjeka. U mojim zapisima datiranim 5.12.1990 zapisala sam. "…… ispričao mi je o dolasku Katarine Andrić prije četiri godine u Jugoslaviju. Nju je dočekao Dejan koji radi u udbi u Sremskoj Mitrovici, glavni šef udbe za Vojvodinu. On je Katarinu dovezao u Indjiju (mjesto gdje je naša obitelj živila) zatim je sa njome odlazio u Beograd, Novi Sad i dosta su vremena njih dvoje proveli u Fruškoj Gori. Njih dvoje vodili su propagandu da su braća Ambroz i Adolf Andrić francuski komunisti……." O Dejanu mnogo godina unazad Katarina mi je pričala više puta, da je on šef udbe za Vojvodinu i da je on bio odgovoran za zatvaranje i strašno mučenje naše braće i jedne sestre, za vrijeme Bugojanske akcije 1972. Dobivena informacija, da su Katarina i Dejan po bivšoj Jugoslaviji širili lažnu propagandu da su braća Andrić bili francuski komunisti, otvorile su moje oči. Poslije likvidacije Bugojanske grupe, udbini špijuni preko novina koje su oni izdavali medju hrvatskim emigrantima, objavili su lažnu propagandu da su iza Bugojanske grupe stajali Rusi, što je automatski značilo da su vodje Bugojanske grupe braća Andrići i Pave Vegar bili komunisti. Katarina Andrić 1981. dala je lažnu izjavu na australskoj televiziji (programu 60 min.), da je njezin muž Adolf Andrić bio član komunističke partije u Francuskoj. Nove informacije ali i dokazi dolazili su u moje ruke. Tako je došao u moje ruke jedan jako interesantan adresar Katarine Andrić. U tom adresaru Katarina je imala zapisano ime Ranković Dejan. Na jednom mjestu adresara Katarina je zapisala Dejanov kućni i poslovni telefon, a na drugom mjestu adresara ona je zapisala, Dejanovu radnu adresu: "Trg Maršala Tita br 1, Sremska Mitrovica". Ova zloglasna adresa dobro je poznata mnogim Hrvatima i ne-hrvatima iz Srijema koji su bili proganjani po udbi. (Pogledaj prilog C) Ranković Dejan je bio šef udbe za Vojvodinu. Nova otkrića i dokazi o Katarini došli su mi 1994., kada sam u tajnim arhivima Bratstva, pronašla pisma povezana sa "Bega Case" što ih je Katarina pisala jednom vodji Bratstva.

"Bega Case"

Prvih dana rujna 1978 uhvaćeni su trojica vodja Bratstva, dok su Vojnički trenirali 16 Hrvata. Svih njih devetnaest bili su sudjeni na sudskom procesu "Bega Case". Katarina je znala da ću ja na sudskom procesu "Bega Case" biti krunski svjedok. Katarina Andrić je znala da sam ja bila jedina osoba koja je dala policiji izjavu, ali samo o vodjama HRB-a. Ona je znala da ja nikada nisam dala ikakvu izjavu protiv 16 Hrvata koji su bili uhapšeni sa vodjama Bratsva. Za vrijeme sudskog procesa "Bega Case" Katarina je dala javnu izjavu. Tko drugi nego Hrvatski Tjednik, (danasnji Vjesnik) 21.8.1979 iz Melbourne (Aust) objavio je njezinu izjavu na prvoj strani. Ovo je Katarina izjavila: "Ja, Katarina Andrić izjavljujem da nikada nikakvoj policiji nisam dala niti jednu izjavu protiv niti jednog Hrvata a posebno ne protiv devetnaestorice Hrvata koji se trenutačno nalaze na sudu u Sydney-u. Ujedno se i ogradjujem od bilo koje i bilo čije izjave koja bi bila usmjerena protiv devetnaestorice Hrvata". Što je Katarinu motiviralo da objavi ovu izjavu, samo ona može objasniti. Ona takodje treba objasniti, što je ona imala sa sudjenjem vodja Bratsva i sa ostalom šesnaestoricom koji su bili sudjeni sa njima. Katarina bi trebala isto objasniti kakva je njezina uloga bila u sudskom procesu "Bega Case" i od koga se ona ustvari ogradila. Kada je došlo vrijeme da svjedočim na sudu, policija je mene i djecu smjestila na sigurno mjesto. Ja sam telefonirala Katarinu rekla sam joj gdje me policja krije. Iduci dan navečer, Katarina je došla u Sydney, gdje me je sa djecom policija krila. Čitavu noć, ona me je uvjeravala da ne svjedočim na sudskom procesu "Bega Case". Dok me je uvjeravala da ne svjedočim na sudu, ona je ponavljala da se boji, zato što je dobila prijetnje da će joj biti oči iskopane i da će se meni i djeci nešto strašno dogoditi itd. ako ja budem svjedočila na sudskom procesu "Bega Case". Na kraju me je uspjela zbuniti. Ujutro, ja sam rekla policiji da sam promjenila mišljenje i da ne ću svjedočiti na sudu i ja sam se sa djecom vratila u moj stan. Katarina se vratila u Melbourne. Poslije odlaska Katarine, ja sam se sabrala, nazvala policiju i rekla im da ću svjedočiti na sudu, i ja sam svjedočila na sudskom procesu "Bega Case" Kada su mi u ruke došli tajni arhivi HRB-a 1994. ja sam pronašla što je se tajno dogadjalo izmedju Katarine i vodja Bratsva, poslije hapšenja trojice od vodstva HRB-a a devet mjeseci poslije njihovog uhićenja, prema Katarininim pismima, jedan moćni vodja Bratstva tražio je od Katarine da ona napiše pismo, i da ga potpišu Katarina i gos. Andja Glavaš, (udovica člana Bugojanske grupe, Ilije Glavaša). U tom pismu Katarina je napisala: "Učiniti ću po vašoj želji i napisati ću vam pismo sa potpisom gos. Glavaš i mojim. Kako Vam rekoh prilikom moga boravka tamo…" U drugom pismu upućenom vodstvu Bratstva, Katarina je napisala: "Najtoplije Vam se zahvaljujemo, na Vašoj podršci te Vam po vašoj želji upućujemo ovaj list koji mozete pokazati…. Naime gos. Ružica Andrić živi u Sydney-u , te bi nam trebalo malo duže vremena da vam pošaljemo i njezin potpis. No, s obzirom da sam igrom sudbine i sestra i jetrva gos. Ružice Andrić , ja vam mogu garantirati u njezino ime da ona nije do sada izdala nekakvu knjigu" (pogledaj prilog D) I ovo drugo pismo bilo je potpisano po Katarini i Andji Glavaš. Ja nisam znala ništa ni o nikakvoj knjizi, niti je se tu radilo o knjizi a niti je Katarina imala zakonsko pravo govoriti ili pisati u moje ime. Ja nikada nisam Katarini dala pravo da govori ili piše u moje ime.

Sadrzaj oba pisma što ih je Katarina napisala vodji Bratsva, planski su sastavljeni da navedu gos. Glavaš da ih potpise što je ona i učinila. Sadržaj tih pisama i u koje su vrijeme napisana, može se protumaciti samo na jedan način: Vodje Bratstva saznale su od Katarine (ona je to znala, ja sam joj rekla) da ću ja o njima svjedočiti kao krunski svjedok na sudskom procesu "Bega Case". Vodjama Bratsva trebao je dokaz da su oni podržavali bugojanske udovice, Andju Glavaš, Katarinu Andrić i Ruzicu Andrić i da su njih tri bile u dobrim odnosima sa vodjama Bratstva, i u vrijeme kada sam ja cekala da počne sudski process "Bega Case", da dam moje svjedočenje na tom sudskom procesu o kriminalnim i terorističkim akcijama vodja Bratstva. Kada sam pročitala Katarinina pisma, shvatila sam zašto mi mnogi Hrvati nisu vjerovali, kada sam im govorila da me vodje Bratsva nikada nisu podržale i da sam ja sa njima prekinula sve kontakte kada sam shvatila da su oni planski uveli Bugojance u jugoslovensku zamku. Na račun Katarininih pisama, vodje Bratstva, stvorili su falcificirane ali uvjerljive dokaze da sam ja Ružica Andrić bila u dobrim odnosima sa njima u vrijeme kada sam bila krunski svjedok na sudskom procesu "Bega Case". Na račun ti falcificiranih dokaza, Bratstvo je raširilo lažnu priču, da sam ja na sudu svjedočila protiv vodja Bratstva zato što sam bila ucijenjena. Smišljena laž da sam ja bila ucjenjena širi se godinama. Na kraju je tu laž objavio diskreditirani pisac Božo Vukušić u njegovoj knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva". Poslije svega što sam otkrila o Katarini, shvatila sam, da bez Katarinine pomoći, vodstvo Bratstva nebi lagano uspjelo u mnogim njihovim prljavim i zlim djelima. Bez Katarine, vodstvo Bratsva nebi uspjelo stvoriti fabricirani dokaz da sam ja bila u dobrim odnosima sa vodjama Bratsva u vrijeme kada sam dobrovoljno pristala da svjedočim o njihovim kriminalnim i terorističkim akcijama. Bez Katarinine pomoći Vodstvo bratstva ne bi lagano moglo oblatiti Bugojansku grupu, ne bi bili uspješni koliko jesu u blaćenju moga karaktera.

Sjena

Poslije svih ovih otkrića, ja sam takodje shvatila zašto je Katarina mene pratila kao sjena poslije odlaska Bugojanske grupe i zašto je bila u mojoj blizini kada su se čudne stvari dogadjale sa mnom. Kada je poslije odlaska Bugojanaca bomba eksplodirala u zgradi gdje je bio moj i Ambrozov stan, Katarina je došla kod mene uoči eksplozije i nalazila se u mom stanu kada je bomba ekspoldirala. Kada je policija mene uhitila, sa mnom je bila "uhićena" i Katarina Andrić. Kada sam ja sa djecom otišla živiti u Chicago (USA) Katarina je za mnom došla živiti u Hammiltom (Canada) grad tisuću kilometara od Chicaga. Kada smo se djeca i ja vratili u Australiju, Katarina je opet došla za mnom u Australiju. Ona je, otisla živiti u Geelong, zatim Melbourne, opet skoro tisuću kilometara udaljeno od mene to jest od Sydney-a gdje sam ja živila. Nije samo da me je pratila preko širokog svijeta, ona se isto dobrovoljno predstavljala da je žena moga muža Ambroza Andrića i tako je stvorila konfuziju tko je prava žena Ambroza Andrića. Katarinu su predstavili M. Veselici kao ženu Ambroza Andrića. U povijesnim knjigama "Povjest Hrvata u Australiji" i "Hrvati u Australiji" Katarina Andrić imenovana je kao žena moga supruga Ambroza Andrića. Ja danas vjerujem bez ikakve sumnje, da je vodstvo Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva, podmetnulo Katarinu, Adolfu Andriću, i da je njihova ženidba bila planirana po udbi.

Katarina i djeca Bugojanaca

Katarina Andrić se voli hvaliti da je ona puno učinila za siročad Bugojanaca. Što je ona stvarno učinila za tu siročad neka govore njezina djela. U pismu najmladjeg sina Ilije Glavaša, upućenom 1996 u Zagreb, Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje žrtava rata i poraca, to nesretno djete napisalo je: "Još se sjećam gospodje Katarine Andrić, kako je probala nagovoriti moju mamu, da me proda nekoj familiji" (pogledaj prilog E).

Slična sjećanja imaju moja i Ambroza djeca i ja osobno. Mnogo puta, i često ispred moje djece, Katarina je mene nagovarala i stavljala pritiske na mene da moju djecu dam državi. Sa druge strane, vodstvo Bratsva orkestriralo je strašno proganjanje mene i moje i Ambrozove tada maloljetne djece. Da su me uspjeli slomiti, i da me je Katarina uspjela navesti da dam djecu državi, Bratstvo bi iskrenulo činjenice i mene bi oblatili kao lošu majku. Kada je vodstvo Bratstva svatilo da njihov plan, da mene slome ne će uspjeti, i kada su shvatili da me Katarina ne može navesti da dam moju djecu državi, onda su ciljali na moju djecu preko Katarine. Ambrozovoj i mojoj kćerki bilo je samo 15 godina kada je nju Katarina iza mojih ledja pokušala uvesti u zlo, i da uspije u tome, ona je tražila od moje maloljetne kćerke da joj se zakune da ne će nikome o tome kazati, pa ni meni njezinoj majci. Moja i Ambrozova kćerka i sin bili su odgajani da ne smije biti tajni u obitelji. Kada sam tu večer upitala moju kćer što je radila taj dan ona je počela plakati. Ona mi je rekla, "mama ja ne ću da ti lažem, ali ja sam se zaklela tetki Katarini da ti ne ću ništa reći". Kada sam smirila moju kćerku, ona mi je ispričala da je Katarina tražila od nje pomoć da osveti njezinog oca. (Ambroz Andrić). Moja kćer mi je rekla da je obećala Katarini da će joj pomoći i da se zaklela Katarini da nikome o tome ne će reći. Tada sam shvatila da mi pokušavaju dijete uvući u zlo. Kada sam Katarinu upitala zašto je to uradila, ona mi je rekla da moja kćer laže. Ja sam znala da moja kćer nije lagala, u njezinoj naravi nije da ona laže. Mome i Ambrozovom sinu bilo je samo šesnaest godina (1980), kada mu je Katarina poslala plaćenu avionsku kartu i pozvala ga da je dodje posjetiti u Melbourne. Ja nisam htjela da moj sin ide kod nje, ali mu nisam nista rekla zato sto bi me on pitao koji je razlog. Ja nisam želila da se to dogodi, zato što bi mu morala objasniti stvari u koje ja nisam želila moju djecu mješati, a niti sam želila da bilo što o tome znaju. Moj sin je otišao u Melbourne kod Katarine. Dok je bio kod Katarine, došla su kod nje dva čovjeka, Mirko iz Bratstva, a drugi po opisu koji je meni dat, on mora da je bio čovjek iz …. Ta dva čovjeka i Katarina pokušali su uvjeriti moga sina da njegov otac nije Ambroz Andrić. Rekli su mom sinu da oni to mogu dokazati ako pristane da on i Mirko izvade krv zajedno, i da će sa analizom njihove krvi dokazati da je mome sinu otac Mirko, a ne Ambroz Andrić. U to isto vrijeme, Katarina je podmetnula ženu mom tada 16 godina starom sinu. Po pričanju moga sina, ta žena bila je preljepa. Ime joj je bilo Ana. Moj sin, poslije što je proveo kratko vrijeme sa Katarinom, telefonirao je moju susjedu i ostavio joj poruku za mene da se ne će vratiti kući i da će ostati živiti kod Katarine. Moj sin se vratio kući, poslije što sam mu preko telefona dala izbor: Ako se on ne vrati doma do sutra ujutro ja ću sutra poslije podne stići u Melbourne. Idući dan on se je vratio kući. Moj sin je ušao u našu kuću bez pozdrava, s prezirom u njegovim očima, i sa nepristojnim glasom upitao me je, "tko je moj pravi otac!". Toga momenta znala sam što je se dogodilo u kući Katarine Andrić. U šoku gledala sam u moga sina i ništa mu nisam rekla. Podigla sam se, skinula sam Ambrozovu sliku sa zida, pružila je mome sinu i rekla mu, "otidji na ogledalo i dobro pogledaj svoje lice i lice ovoga čovjeka. Ako ti ne možeš pronaći odgovor tko je tvoj otac, ja ti ne mogu pomoći". Moj sin ostao je živiti sa mnom. Kasnije on mi se ispričao i rekao mi što je se dogodilo u kući Katarine Andrić. Kada sam ja devedesetih godina prošloga vjeka, otvoreno počela pričati što je Katarina uradila mom sinu, ona je to morala saznati. Listopada 1997. Katarina je uputila zlobnu poruku. Ona je poslala mome i Ambrozovom sinu Stjepanu, kopiju nekog bombastičnog članka objavljenom u novinama o njoj. Ispod kopije tog članka, ona je napisala: "Ha! Ha! Ha! G-din. Bazuk no Andrić". Katarina se nije potpisala, a nije bilo ni potrebno da se potpiše, ja dobro poznam njezin rukopis. (Pogledaj Katarininu poruku oznacena F)

Ovo su samo od nekih primjera što je Katarina Andrić stvarno činila za siročad Bugojanaca.

Katarinin telefonski poziv

Katarina ne prestaje nastavljati činiti zlo do danas. Na 10.12.02, Katarina je telefonirala urednika Spremnosti, g. Fabijana Lovokovića. G. Lovoković rekao mi je, da ga je Katarina telefonirala i da je jako loše govorila meni i što je govorila. Medjutim, ja ću se osvrnuti samo na neke djelove tog razgovora. Katarina je rekla g. Lovokoviću da ja nikada ne govorim istinu, da niti jedan član naše obitelji nema veze sa mnom, da sam govorila protiv našega plemenitoga, divnog pok oca, da sam ja suradnik g Lovokovića, da sam ja govorila da je gos. Glavaš luda, da je ona (Katarina) puno učinila za siročad Bugojanaca, da sam ja pokušala otrovati djecu Andje Glavaš i Kate Vlasnović (oba dvije Bugojanske udovice) itd. Katarina je jako pogrješila što me je lažno optužila pred g. Lovokovićem. Mene je duboko povrijedila i zabolila njezina optužba, da sam ja probala otrovati djecu mojih dobrih prijatelja Ilije Glavaša i Mirka Vlasnovića, umorenih po udbi. Decenijama Katarina skupa sa vodjama Bratstva blati moj karakter sa otrovnim i opasnim lažima. Katarinina optužba da sam ja pokušala otrovati djecu Glavaš i Vlasnović, nije ništa drugo već prljava i opasna smišljena sotonska laž. G. Lovoković mi je takodjer rekao da mu je u tom razgovoru Katarina rekla, da sam ja pričala okolo da je gos. Andja Glavaš luda. To je laž, ja to nikada nisam rekla. Ta prljava laž počela je, kada je neka žena telefonirala gosp. Glavaš i lažno se predstavila da je ona Ružica Andrić. Ta prevarantkinja je savjetovala gosp. Glavaš, da glumi pred Hrvatima da je ona (Andja Glavaš) luda. Nažalost Gos. Glavaš vjeruje da sam ja bila ta osoba i da sam joj ja dala taj okrutni savjet, da glumi ludu ženu. Telefonske pozive neprijatne naravi od žene koja se predstavljala da sam ja, primali su moji prijatelji i neki članovi moje obitelji. Katarina i ja imamo isti glas, ni naša obitelj nas nije mogla na telefonu raspoznati. Ja čvrsto vjerujem da je te telefonske pozive napravila Katarina. Na kraju krajeva, Katarina je se i u prošlosti javno predstavljala kao žena moga supruga Ambroza Andrića, na primjer u Bugojnu (BIH) 1990. G Lovoković mi je rekao, da mu je u tom istom razgovoru, Katarina rekla, da niti jedan član naše obitelji nema veze sa mnom, da sam ja govorila i protiv našega oca itd. Sa ovim lažima Katarina je pokušala mene ocrniti da sam ja toliko loša osoba, da ni moja obitelj ne će da ima sa mnom posla. Zašto je Katarina u tom razgovoru umješala našu obitelj? Što naša obitelj ima sa svim ovim? Razdor izmedu mene i Katarine nije obiteljski problem nego je to politički razdor. Kada je Katarina umješala našu obitelj, ona je pjevala istu pjesmu koju godinama pjevaju vode Bratstva, a to je da je razdor izmedju Katarine i mene obiteljski problem. Ponavljam ovaj sukob izmedju mene i Katarine nije uopće povezan sa našom obitelji, to je politički sukob. U tom telefonskom razgovoru sa g. Lovokovićem, Katarina mu je rekla, da sam ja suradnik g. Lovokovića. Ja nisam suradnik g. Lovokovića. On samo objavljuje moje članke i ne samo moje, on objavljuje članke i mnogih drugih Hrvata.

Poslije svi laži i optužbi što je Katarina o meni rekla g. Lovokoviću, ona ga je pitala, odakle meni dokumenti koje sam objavila. Očito je, da objavljeni dokumenti i moji članci daju muke vodstvu Bratstva i Katarini. Ja ću biti velikodušna pa ću Katarini i drugim udbašima odgovoriti odakle meni dokumenti. Poslani su mi iz neba. Bog mi ih je poslao.

ODRIČEM SE JAVNO KATARINE

Kroz duge godine Katarina je glumila da vodje Bratstva i o njoj šire laži, da joj otežavaju život, da je proganjana itd, Stvaranost je bila drukčija. Ona je tajno suradjivala sa vodjama Bratstva, svaki par godina odlazila je na prekomorska putavanja, živila je dobar i ugodan život, a to je i ona sama potvrdila sa njezinom poštanskom kartom. To je Katarina djelimično i sama potvrdila. U njezinoj poštanskoj karti što ju je uputila meni povodom mojih objavljenih članaka, Katarina je napisala: "Na mome putu kroz Aziju, Singapor, Malaziju, Tajland, Indoneziju, sada u Vietnamu a za tjedan dana idem u Kinu, se veoma ljepo provodim. Sva tvoja lažna klevetanja ne mogu imati nikakav utjecaj na mene a ni na Andju. Piši što ti je volja a ja ću i dalje putovati" (pogledaj prilog G ) Godinama, Katarina Andrić, javno i preda mnom glumila je dobru i brižnu sestru. Naprimjer: U predgovoru, (prvom izdanju 1979) knjige "Tati Bugojancu" napisan po Katarini, o meni ona je napisala: "moja draga sestra Ružica Andrić.." Vrijeme je pokazalo da njezine slatke riječi, nisu bile ništa drugo već laž i prevara. Za mene, uvjek će ostati pitanje kako se ovo moglo dogoditi? Kako se dogodilo da moja jednom najdraža sestra Katarina podupire udbaško vodstvo Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva (HRB-a)? Kako se dogodilo da se Katarina pridružila zlim ljudima koji su proganjali i mučili moga i Katarininog oca njegove sinove i kćeri? Kako se dogodilo da se Katarina pridružila zlim ljudima, koji su odigrali najglavniju ulogu u ubistvu njezinog muža, u ubistvu moga muža i mojih prijatelja. Ti isti zli ljudi beskupolozno i na okrutan način uništavali su moj život i živote moje djece. U meni je duboka bol i žalost što je Katarina učinila i nastavlja činiti. Od sviju mojih sestara, ona je bila najbliža meni po godinama. Ona je 4 godine starija od mene. Dok smo bile djeca, Katarina i ja, zajedno smo se uvjek igrale, zajedno smo bile kažnjavane za griješke jer smo ih zajedno pravile. Kao mlade djevojke svugdje smo išle zajedno, djelili smo naše mladenačke tajne i snove, i uvjek smo bile jedna za drugu. To su bili ljepi dani moga života. Nažalost moja sestra Katarina za mene više ne postoji, za mene ona je mrtva. Zato apeliram na sve Hrvate širom svijeta, da nitko nikada više ne spomene Katarinu Andrić kao moju sestru a niti mene kao njezinu sestru. Katarina je moj neprijatelj, ona je neprijatelj moje i Ambrozove djece, ona je neprijatelj i Bugojanske grupe. Ja moram nastaviti živiti sa punim znanjem da je Katarina Andrić moj neprijatelj i da će ona skupa sa udbašima iz vodstva HRB-a nastaviti raditi protiv mene i moje djece da nas unište.

Ružica Andrić

1.02.03

Napomena: Gosp. Lovoković mi je rekao da je u telefonskom razgvoru sa Katarinom njojzi ponudio da ona napiše i potpiše članak i da će ga On objaviti u Spremnosti. Katarina je odbila ponudu g. Lovokovića. Ovaj članak i popis doli navedenih dokumenata objavljeni su u Hrv. tjedniku Spremnost 18.3.2003.

1. Prilg A - poštanska karta Adolfa Andrića, upućena P. Vegaru.
2. Prilog B - Katarinina poš. karta poslana iz Jugoslavije.
3. Prilog C - Ime, adresa i telefonski brojevi šefa Udbe za vojvodinu Dejana Rankovića napisani Katarininom rukom.
4. Prilog G - Katarinina poštanska karta sa njezina putovanja.
5. Prilog E - Dio pisma sina pokojnog Ilije Glavaša.
6. Prilog F - Katarinina zlobna pošiljka upućena sinu pok. Ambroza Andrića.
7. Pismo Katarine Andrić datirano 25.06.1979, što ga je pisala Franji Turk, jedan od moćnih vodja Bratstva. (Pismo je uzeto iz tajnih arhiva HRB)


Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (4.) - B.Vukušić-iza HRB se krila UDBA

BOŽO VUKUŠIĆ - NAPOKON PRIZNAJE DA JE UDBA BILA IZA HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA (HRB-a)

Vodje Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva kroz Božu Vukušića koriste iste stare uspješne taktike, sa kojima nastavljaju širenje laži, gušenje opozicije i fabriciranje povijesnih dogadjaja u kojima sam ja osobno imala velikog udjela. Pored toga postoje dokumenti koji potpuno diskreditiraju Vukušića. Broj tih dokumenata objavljeni su u Hrvatskom tjedniku Spremnost u zadnjih par godina. Da se razumije kako je vodstvo HRB-a uspjevalo, potrebno je da javnost sazna detalje koje je Vukušić sakrio. Potrebno je da javnost sazna kako su dobri hrvatski ljudi i žene bili iskorišćeni a onda odbačeni kao smeće. Razlog zašto sam napisala ovaj članak jeste, da skrenem pažnju domovinskim i vandomovinskim Hrvatima, na laži,i dezinformacije što ih je Vukušić napisao u knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskih iseljenika" i na taktike koje je koristio. Kada je Vukušić pisao njegovu knjigu, on je koristio isti jezik što su ga u prošlosti koristile vodje Bratstva sa nama. To je jezik špijuna. Naprimjer: Vodje su nam govorile, neprijatelje treba ubijati a onda od njih napraviti heroje da nam služe u korist hrvatske borbe. Ja danas razumijem da su na jeziku špijuna vodje Bratstva govorili članovima Bugojanske grupe, vi ste naši neprijatelji poubijacemo vas, i mrtve će mo vas koristiti za postignuće naših ciljeva. I tako je se i dogodilo i to se dogadja još i danas. To dobro ilustrira slučaj Bugojanske grupe, slučaj Kavranove grupe, slučaj grupe Tolić-Oblak, slučaj pok. S. Ševe, J. Senića, G. Pasti i slučajevi mnogih drugi poubijanih Hrvata. Jezikom vodja Bratstva, Vukušić je pisao njegovu knjigu. Naprimjer: on piše da je udba ubila braću Andrice, Pavu Vegara i druge brojne Hrvate. Vukušić piše točno, udba je ubila braću Andrić, Vegara, i brojne druge Hrvate. Ali, Vukušić je prešutio da je vodstvo Bratstva odigralo najglavniju ulogu u ubistvu braće Andrić, Pave Vegara i drugih brojnih Hrvata. O Josipu Seniću, Vukušić piše: na sastanku udbinih operativaca u Zagrebu rekli su za Josipa Senića: "Vi njega ne možete popraviti, vi njega ne možete uhititi. S njim se može razgovarati samo preko nišana" Na jeziku špijuna to znači, Senićeva uvjerenja su jaka njega se ne može potkupiti, zato ga treba ubiti. I Senić je bio ubijen. Mnogi domovinski i van domovinski Hrvati, povjerovat će, da je Vukušićeva knjiga bazirana na istini. Ali Vukušićeva knjiga daleko je od istine. U Vukušićevoj knjizi ima samo mrvica istine a to je, da je udba ubijala Hrvate u bivšoj Jugoslaviji i Hrvate nastanjene u stranim zemljama. Očito je, da je knjiga "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" napisana u očajničkom pokušaju da se prikrije istina, da je HRB-o formirano i vodjeno po udbi, da je to bila udbina teroristička organizacija i da se sakriju strašni zločini što su ih vodje Bratstva i njihovi udbaški suradnici, učinili protiv hrvatskog naroda. Medjutim, Vukušić nije uspješan u sakrivanju istine, on se udavio u njegovim lažima i lažima vodstva HRB-a. To je učinio nehotično kada je objavio listu udbaša. Medju imenovanim udbašima Vukušić je imenovao, Vinka Sindičića, Marka Mijića i Ivicu Šimunovića, ali je zatajio usku vezu izmedju ove trojice sa vodjama HRB-a.

VINKO SINDIČIĆ

O Sindičiću Vukušić je napisao: "Vinko Sindičić višestruki lik u atentatima na Brunu Bušića, Nikolu Štedula, Josipa Senića, Stjepana Ševu, akcije protiv dr. Branka Jelića" …Vukušić je prešutio da je Vinko Sindičić bio član HRB-a. Ja znam da je Sindičić bio član Bratstva, zato što su ga vodje Bratsva šesdesetih godina predstavljale nama članovima, kao dobroga hrvatskog patriota i vrijednog člana HRB-a,. Pored toga i sam Sindičić priznao je da je bio član HRB-a i da je imao iskaznicu Bratstva. Bratstvo je negiralo da je Sindičić bio član Bratstva i da je Bratstvo izdavalo iskaznice. Medjutim u Spremnosti objavljeni dokumenat potvrdio je da je Bratstvo izdavalo iskaznice. Vukušić nigdje u njegovoj knjizi nije spomenuo da je Sindičić bio član Bratstva i koja je njegova uloga bila u Bratstvu. Sa sakrivanjem ovih činjenica Bože Vukušić priznaje da je HRB-o stvoreno i vodjeno po udbi. Kada je Sindičić izveden na sud za ubistvo B. Bušića, nije bilo dokaza, nestali su. Ipak Vukušić sa sigurnošću tvrdi da je Sindičić višestruki ubica, ali kada dodje do toga da se iznesu dokumenti i dokazi, dokaza nema, nestali su iz udbinih arhiva. Vrlo pogodno za Bratstvo da su dokazi o Sindičiću nestali. Ali u udbinim arhivima ostali su zapisi o meni hrvatskoj udovici i samohranoj majki Ružici Andrić. Zapisi u udbinim arhivima o meni, podupiru laži što ih decenijama šire vodje Bratstva i njihovi suradnici u propagandnom ratu protiv pisca ovog članka, Ružice Andrić, udovice pok Ambroza Andrića ubijenoga po udbi.

IVICA ŠIMUNOVIĆ

Vukušić je utrošio mnogo truda da informira čitatelje da je Šimunović bio jedan od najboljih udbinih agenata i da informira čitatelje tko je davao Šimunoviću podatke o Bugojanskoj grupi. Vukušić piše: "Udba je svoj krvavi rat protiv HRB-a nastavila i putem svojih najboljih agenata, poput Ivice Šimunovića u Njemačkoj, kojega je udba vodila pod pseudonimima "Tivar" i "Oskar" a koji je podatke skupljao čak i od osoba iz najbližeg kruga nekih od vodja Bugojanske akcije". Tko su te osobe bliske nekih od vodja Bugojanske akcije, Vukušić nije htio imenovati. On je to trebao učiniti, ja bi mu za to bila zahvalna, zato što bi tim optuženim "osobama" bila data prilika da kažu nešto u svoju obranu. A to je nešto što Vodstvo Bratstva i Vukušić nisu želili da se dogodi. Njihove taktike uvjek su bile, da spriječe njihovu žrtvu da bilo što može reći u svoju obranu. Vukušićevo pisanje, nije se odnosilo na osobe, vec samo na jednu osobu a ta osoba sam ja Ružica Andrić. Vodstvo Bratstva vjerovalo je, da ja to ne ću nikada saznati. Ja sam saznala prije par tjedana, kada sam saznala da je u udbinim arhivima zapisano, "Ružica Andrić, žena Ambroza Andrića bila je ljubavnica Ivice Šimunovića, još dok je Ambroz bio na životu. Ona je dostavljala informacije Šimunoviću". Udbini zapisi da sam ja bila ljubavnica Šimunovića i da sam mu dostavljala informacije, neistinite su, to su stopostotne udbine smišljene laži. Ivici nije bilo potrebno da bilo od koga skuplja informacije o Bugojanskoj grupi, zato što je on imao velikog udjela u slanju Bugojanske grupe u bivšu Jugoslaviju. Laži zapisane u udbinim arhivima o mojoj osobi, podupiru laži što ih decenijama šire o meni vodje HRB-a i njihovi brojni suradnici. Dakle, te laži išle su samo u korist vodja HRB-a. Laži zapisani u udbinim arhivima, iste su laži što decenijama šire o meni vodstvo Bratstva i njihovi suradnici. Te laži sto postotni su dokaz da je HRB-o stvoreno i vodjeno po udbi. Zapisi u udbinim arhivima i sve raširene bezbrojne prljave i opasne laži o meni stopostotne su laži, smišljene po udbi. Sa lažima, da sam ja bila nevjerna žena mome suprugu Ambrozu, udbaški teroristi blate moj karakter i vrijedjaju mog pok supruga Ambroza Andrića i mene osobno. Ambrozov i moj brak bio je zasnovan na velikoj iskrenoj ljubavi, razumjevanju, respektu, povjerenju i iskrenosti. Ti plemeniti i divni osjećaji nepoznati su udbašima, ljubiteljima terorizma. Ti osjećaji nepoznati su i Boži Vukušiću, on je to potvrdio sa njegovom knjigom. Udbini lažni zapisi o mojoj osobi i Ivičina pisma upućena meni, koja sam ja bezbrižno objavljivala, daju uvjerlivu sliku da je on bio moj ljubavnik, zato što je Ivica njegova pisma upućena meni uvjek potpisivao "tvoj Ivica". Čitavo vrijeme, ja sam uvjek tumačila da se Ivica tako potpisiva, da mi da do znanja da je ostao prijatelj Bugojanske grupe, da je ostao prijatelj moga umorenog supruga i moj. Ja sam imala razloga tako misliti, zato sto je i Šimunović obećao mom suprugu Ambrozu, da će mi biti pri pomoći ako meni i djeci pomoć bude potrebna. U njegovim pismima Šimunović me je često podsjećao na njegovo obećanje dato mom suprugu Ambrozu Andrić, što potvrdjiva i priloženo pismo Šimunovića, datirano 4.4.1973. (Pročitaj priloženo pismo Ivice Šimunovića.)

Istina je on je mene pomogao kada sam bila u bjegu, poslije izlaska zatvora 1972 u Francuskoj. Danas ja moram vjerovati, da mi je Šimunović pomogao, da je sa mnom održavao pismenu vezu poslije Bugojanske akcije, da sa načinom kako je potpisivao njegova pisma upućena meni, stvori uvjerljivu evidenciju da su udbini zapisi o mojoj osobi vjerodostojni. Ove činjenice pokazuju kakve su taktike udbaši koristili da stvore fabriciranu i štetnu evidenciju o meni ali i drugim Hrvatima. U udbinim arhivima nije zapisano da je vodstvo Bratstva usko suradjivalo sa Šimunovićem. Ali je u udbinim arhivima zapisano, da je Ivica Šimunović postavio bombu u podrumu zgrade gdje smo ja i Ambroz živili. Kakve gluposti. Svatko zna da niti jedna tajna služba ili bilo koja druga organizacija ne će ostaviti evidenciju da su slali njihove službenike da postavljaju bombe. Ovo se može protumačiti samo na jedan način, da je sa zapisima o bombi udba imala cilj stvoriti uvjerljivu sliku da su njihovi tajni arhivi vjerodostojni. Udbinim arhivima dao je vjerodostojnost i Bože Vukušić, kada je podupro njegovu knjigu s arhivima udbe. Zapisi u udbinim arhivima o meni neistiniti su, to su smišljene laži zapisane po udbi, sa kojima podupiru lažne propagande što ih godinama šire vodje Bratstva i oni drugi špijuni jugoslovenske udbe, koji su usko suradjivali sa vodjama Bratstva. Dok Vukušić pokušava uvjeriti čitatelje da je Šimunović skupljao podatke od osoba (m.o. odnosi se na Ružicu Andrić) iz najbližeg kruga nekih od vodja Bugojanske akcije o odlasku Bugojanske grupe, Vukušić nije objasnio od koga je Šimunović dobio podatke o odlasku Matičevića i Prpića u Jugoslaviju 1974. O ovoj dvojici Vukušić je napisao: " Udba je ovaj put preko suradnika "Oskara" (m.o.Ivica Šimunović) znala za njihov dolazak, pa im je u sjevernom Velebitu postavila zasjede. Tako je došlo do oružanog okršaja u kojem su Prpić i Matičević ubijeni…" Ostaje pitanje je li Šimunović naoružao Matičevića i Prpića, kao što je naoružao Bugojansku grupu. Vukušić je prešutio da je vodstvo Bratstva ugovorilo sa Šimunovićem da on nabavi najveći dio oružja za Bugojansku grupu, što je on i učinio. Meni su ove činjenice dobro poznate, zato što sam ja skupa sa Bugojancima prebacivala oružje u Austriju, poslije što ga je Šimunović dostavio Bugojancima u Njemačkoj. Koliko je meni poznato Šimunović se posvadjao sa vodjama Bratstva, kada je shvatio da su ga vodje Bratstva prevarile i da ne će pokriti troškove oko oružja, kako su mu obećali. Šimunović nije bio član Bratstva, on je bio član organizacije Branka Jelića. Sa prešućivanjem ovih i drugih činjenica, Vukušić priznaje da je HRB-o stvoreno i vodjeno po udbi i da su udbaši iz vodstva Bratstva i njihovi suradnici na prevaru uveli u udbinu zamku Bugojansku grupu da budu poubijani.

MARKO MIJIĆ

Kada sam ja 1994. izjavila zagrebačkoj Panorami da je Mijić bio udbaš, Franjo Peričić i neki drugi iz Bratstva, javno su me nazvali lažljivicom. Par godina prije mene, zadnji preživjeli Bugojanac pok. Ludvik Pavlović takodjer je izjavio, da je Mijić bio udbaš. Interesantno je da je poslije toga Ludvig Pavlović zadnji preživjeli član Bugojanske grupe koji je mogao razotkriti zločine vodja Bratstva nadjen ubijen. On je ubijen pod čudnim okolnostima. Smrt Pavlovića bila je pogodna za vodstvo HRB-a. Smrt Pavlovića za mene je tragedija, zato što bi Pavlović potvrdio sve moje dosadašnje izjave da je ostao na životu. Mijić je živio u Sydney-u šesdesetih godina, prošloga vjeka. Mi smo ga upoznali otprilike godinu dana prije našeg odlaska za Evropu kada smo ga Ambroz i ja primili u naš dom po preporuci vodje HRB-a iz Sydney-a. Vodja je informirao Ambroza da je mladi hrvatski rodoljub ranio srbina u Sydney-u i da ga policija traži. Vodja je tražio od Ambroza da dozvoli da Mijić ostane u našoj kući dok se stvari oko ranjavanja srbina ne smire u Sydney-u. Mijić je došao i ostao kod nas jedno vrijeme a onda je se vratio u Sydney. Vukušić je prešutio, da pok Ambroz Andrić i Adolf Andrić nisu mogli dobiti putovnice u vrijeme kada su vodje Bratstva naredile njima dvojici i drugim izabranim članovma za Bugojansku grupu da se počnu prebacivati u Evropu. Vodje Bratstva rješili su problem oko Ambrozove putovnice. Oni su dali Ambrozu jugoslovensku putovnicu izdatu na ime Marko Mijić sa objašnjenjem da im je pasoš dao Marko Mijić. Na takav način i sa prljavim taktikama, vodje Bratstva stvorile su evidenciju da je Ambroz Andrić ali i drugi Bugojanci bili umješani u kriminalnim aktivnostima to jest krivotvorenje dokumenata. Vukušić je isto prešutio, da su vodje Bratstva poslale Marka Mijića da odnese skoro dvije kile otrova u Jugoslaviju, otprilike godinu ipo prije Bugojanske akcije. Taj otrov bio je spakiran u kući jednoga od vodja Bratstva, koji je dezertirao Bugojansku grupu na austrisko-jugoslovenskoj granici. Spakiran otrov, metnut je u koala i kangaroo igračku. Kada je sudionik Bugojanske grupe Vejsil Keskić pošao za Evropu, taj isti vodja Bratstva dao mu je zadatak da sa sobom ponese igračke sa otrovom. Vejsil po pravilima Bratstva nije postavljao nikakava pitanja, uzeo je igračke i odnio ih sa njime. On nije znao da sa sobom nosi otrov. Vodja je dao i upute Vejsilu sa ovim rječima: "ovo su važne igračke, dobro ih čuvaj, netko iz Bratstva će doći da ih preuzme ". U Evropu je dosao Marko Mijić i preuzeo ih. Pred nama rasporio je igračke i izvadilo par kesa. Marko je uzeo kese i rekao nam, da su mu vodje Bratsva naredile da se vrati u Jugoslavuju kao povratnik, da je dobio zadatak da izvede akciju u Beogradu i da se priključi Bugojanskoj grupi čim započnu oružani sukobi. On nije rekao što je bilo spakovano u igračkama a nitko ga nije ni pitao. Marko je sa otrovom otišao u tadašnju Jugoslaviju. On se nije pridružio Bugojanskoj grupi, vec je ostao živiti konforno u Jugoslaviji. Vrijeme je pokazalo da su vodje Bratstva planski iskoristile Vejsila Keskića da prenese otrov, da na račun toga otrova optuže članove Bugojanske grupe, da su oni opasni teroristi i da su namjeravali otrovati rezervoar vode milionskog grada. I tako se i dogodilo komunistički režim bivše Jugoslavije, optužio je Bugojansku grupu da su imali namjeru otrovati beogradski rezervuar vode. Preko Bugojanaca optužen je i oblaćen i čitavi Hrvatski narod. Ja sam o otrovu i Mijiću saznala poslije odlaska Bugojanske grupe, od vodje Bratstva koji je dezertirao Bugojansku grupu na austrisko-jugoslovenskoj granici. Sakrivajući istinu da je Mijić bio čovjek vodja Bratstva, sakrivajući istinu o Mijiću i otrovu, Vukušić još jednom priznaje da je udba stvorila i vodila HRB-o. Iste optužbe i isti scenario o trovanju vode ponovio se sedam godina poslije likvidacije Bugojanske grupe. Šestorica mladih hrvata, poznati pod imenom hrvatska šestorka bili su optuženi da su imali namjeru otrovati sydney-ski rezervuar vode. Kada su izvedeni na sud, Hrvati su već bili markirani preko Bugojanske grupe, kao teroristi koji su bili spremni otrovati i rezervuar vode da dodju do njihovog političkog cilja. Sa takvom reputacijom, lažno svjedočenje udbaša Vitomira Misimovića srbina bilo je uvjerljivo svjedočenje za porotu. Poslije što je sud osudio šestoricu Hrvata na dugogodišnje zatvorske kazne, Misimović se vratio u Bosnu, gdje je nastavio živiti komforno. Kasnije se saznalo da je srbin i da je aktivno djelovao medju hrvatskim emigrantima pod imenom Vico Virkez. Kada su šestorica hrvatskih mladića izasli na slobodu, poslije dugih godina odležane robije, na australskoj televiziji 26.8.91, odjednom pojavio se Vitomir Misimović, da javno prizna da je Srbin da je radio za udbu, da ispriča kako je bilo namješteno da šestorica Hrvata izgledaju krivim. U svoj toj priči on je izjavio da je bio ucjenjen i da se družio sa Adolfom Andrićem u Geelong-u 1970. Izjava o Adolfu, smišljena je laž zato što je Adolf napustio Australiju 1969. Šestorici Hrvata ponudjeno je da daju intervju za taj program. Četvorica od njih pristali su i njihov intervju prikazan je uz intervju Vitomira Misimovića. Dvojica su odbila kada su shvatili da u organiziranju programa imaju udjela neke osobe, za koje su njih dvojica znali tko su. Ja sam sigurna da će u budućnosti vodje Bratstva iskoristiti za njihove ciljeve, neku od četvorice koji su dali intervju ili svu četvoricu. Meni je takodje ponudjeno da dam intervju za taj program. Medjutim kada sam razgovarala sa reporterom koji je pravio intervju, on mi je nesvjesno rekao neke stvari. Zbog tih stvari ja sam posumnjala da je intervju sa srbinom Misimovićem orgniziralo vodstvo HRB-a ili njihovi tajni suradnici. Na račun moje sumnje ja sam odbila dati intervju i imati bilo kakvog udjela u tom programu. Hvala Bogu da sam odbila, knjiga Bože Vukušića otkrila mi je, da je meni bilo ponudjeno da dam intervju da mene mogu u budućnosti povezati sa udbašem srpske nacionalnosti Vitomirom Misimović. Zlobni plan vodja Bratstva da me navedu da dam intervju nije uspio, svejedno Vukušić je koristeći udbine taktike izjednačio moju osobu sa srbinom Vitomirom Misimović. U knjizi Vukušić je napisao: "u "Lithgow case" podmješten je Vitomir Misimović, Srbin iz Jablanice, koji se predstavljao kao Vice Virkez, te uz njega, kao i u "Bega Case" neki drugi ucjenjeni biološki Hrvati i Hrvatice." Sa ovim taktikama i lazima Vukušić je sam dokazao da udbaši iz Bratstva još uvijek aktivno djeluju u zavodjenju Hrvatskog naroda. Na sudskom procesu "Bega Case" nije bilo nekih drugih ucjenjenih bioloških Hrvata i Hrvatica kako to piše Vukušić. Na sudskom procesu "Bega Case" bila je samo jedna Hrvatica, a ta Hrvatica sam ja Ružica Andrić. Ja sam bila jedini krunski svjedok, ja sam svjedočila na sudu o kriminalnim i terorističkim akcijama vodstva HRB-a. Mene nitko nije ucjenio, ja sam dobrovoljno pristala da budem krunski svjedok. To nije bila tajna to su znali svi australski Hrvati, a niti sam ja to ikada krila. Ja sam takodje dobrovoljno na moju vlastitu inijacitivu kontaktirala australsku policiju, i dobrovoljno sam ponudila da im otkrijem terorističke i kriminalne aktivnosti vodja Bratstva. Ja sam to javno i izjavila i objasnila iz kojih sam razloga to učinila. (Spremnost 31.10.2000.str.12 i 13).

Mnogi Hrvati još uvjek neshvaćaju da im je moje svjedočenje na sudu spasilo život. Božo Vukušić trebao je napisati da je Ružica Andrić svjedočila na sudskom procesu "Bega Case" Ja bi mu za to rekla hvala. Umjesto da napiše istinu, Vukušić je napisao laži i na takav način potvrdio laži koje je Bratstvo godinama širilo a to je, da sam ja bila krunski svijedok zato što sam bila ucjenjena i da sam radila za udbu. Vukušić je na podmukli način iskoristio Misimovićevu lažnu izjavu da je on bio ucjenjen, da uvjeri čitatelje, da sam i ja bila ucjenjena i da sam lažno svjedočila na sudu. Mene Vukušić stavlja u isti koš s udbašem srbinom, sa ciljem da čitatelje uvjeri da su i vodje Bratstva bile žrtve udbe. Intervju Vitomira Misimovića prikazan na televiziji, potvrdjiva da su vodje Bratstva radile skupa sa udbašima srpske nacionalnosti. Vukušić mene podmuklo vrijedja sa njegovim lažima i naziva me ucjenjenom biološkom hrvaticom, zato što sam na sudu svjedočila istinu teroristima koji su odigrali najglavniju ulogu u ubistvu moga supruga, djevera i mnogih drugih Hrvata, zato što sam svjedočila o teroristima koji su na brutalan način razorili moj život i živote Ambrozove i moje djece, i druge djece čiji su očevi ubijeni po udbi. Pored svjedočenja na sudu ja sam puno puta podigla moj glas protiv terora vodja Bratstva i njihovih okrutnih i zastrašujućih zločina. Ovo Vukušićevo pisanje može se protumačiti samo na jedan način a to je, da Vukušić svima udbinim zrtvama šalje poruku: "Vodje Bratstva i ostali udbaši koji su bili uz vodje Bratstva, vaši su Bogovi, samo se njima morate klanjati, što god da vam urade ne smijete im se suprostaviti. Ako im se suprostavite, bit će te sa lažima oblaćeni i obeščašćeni. Vukušić takodje šalje poruku nama običnim Hrvatima da su naši životi bezvrijedni. Pa prema tome udbini špijuni poput vodja Bratstva imali su i imaju pravo da u ime njihovih političkih ciljeva i osobnih dobitaka, učine najstrašnije zločine. Da ubijaju, da teroriziraju, da pljačkaju, da siluju nazaštićene udovice i djecu, da sa lažima oblate narod i pojedince itd, itd. Bože Vukušić izjednačio je sudski procesi "Lithgow case" i "Bega Case" i tako na podmukao način izjednačuje krivce sa nevinima. Ova dva sudska procesa nisu imali ništa zajedničkog. Vodje Bratstva uhvaćeni su na djelu kada su vojnički trenirali još jednu grupu Hrvata, da ih pošalju u bivšu Jugoslaviju i u sigurnu smrt. Šestorica Hrvata bili su nevini. Njihovo hapšenje i sudjenje bilo je politički motivirano, planirano i orkestrirano po udbi. Interesantno je, du su sudski procesi "Lithgow case" i "Bega Case" vodjeni su u isto vrijeme. A još je više interesantnije da je sva pažnja javnosti bila je uperena na sudjenje šestorici Hrvata. Sudjenje vodjama Bratstva bilo je skoro nezapaženo. Vukušićc je koristio prljave taktike da poveže ova dva sudska procesa, da uvjeri čitatelje da su i vodje Bratsva bile žrtve udbe. Sakrivajući istinu o zločinima vodstva Bratstva, sa napisanim lažima o meni, krunskom svjedoku na sudskom procesu "Bega Case" i drugim činjenicama, Vukušić još jednom priznaje da je HRB-o vodjeno i stvoreno po udbi. Vukušić je isto prikrio, da su vodje Bratstva mrzile šestoricu nevino zatvorenih Hrvata, zato što su ti mladi Hrvati, poštovali i cjenili žrtvu Bugojanaca, što su branili Bugojansku grupu od laži koje su širene o grupi.

Neki do njih branili su mene i maloljetnu djecu Ambrozovu i moju. Za takvo ponašanje, Bratstvo je kažnjavalo Hrvate. Naprimjer, udbini agenti pucali su iz pištolja na moga dobrog prijatelja i štovatelja Bugojanske grupe, Milu Kodžomana u Chicago-u, sa namjerom da ga ubiju. Kodžoman je bio teško ranjen, jedva preživio. Ali posljedice su ostale teške, i najvjerovatnije da su te posljedice bile razlog prerane smrti Mile Kodžomana. Dobri prijatelj i suradnik Bože Vukušića i vodstva Bratstva, Vlado Glavaš danas ugledni povratnik u Zagrebu zna tko su ubice/ubica koji su pucali na Kodžomana. To je javno dokumentirano u Hrvatskom tjedniku Spremnost 22.8.2000. str.3. Do danas Glavaš odbija reći tko su bile te ubice/ubica, koji su pucali na Milu Kodžomana.

MILE KODŽOMAN, ŽRTVA VODJA HRB-a

Bože Vukušić vodjen zlom mržnjom, napisao je laži o Mili Kodžomanu i Boži Kelavi da ponizi njih dvojicu u knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" Vukušić je napisao:

"Njemačka televizija prva je objavila vijest kako će Stipe Bilandžić biti izručen. Ogorčeni Mile Kodžoman i Bože Kelava upali u njemacki konzulat u Chicagu s pištoljima-igračkama i lažnim minama. .." Kodžoman i Kelava nisu imali nikave mine a niti ogorčenje. Prema rječima Kodžomana, kada je stigla vjest da je Bilandžić zatvoren u Njemačkoj i da će biti izručen u Jugoslaviju, hrvatske vodje u Chicagu i drugim gradovima govorile su, ne može se ništa napraviti da se spasi Bilandžića. Kelava i Kodžoman odlučili su da pokušaju spasiti Bilandžića. Njih dvojica kupili su prave pištolje preko udbaša iz Chicago-skog otpora i uskog suradnika vodja Bratstva. (Taj udbaš bio je u ustašama, imao je reputaciju hrvatskog rodoljuba, on je napustio Hrvatsku 1945). Kelava i Kodžoman naoružani zajedno otišli su Njemački konzulat. Taj dan konzulat je bio zatvoren radi nekog njemačkog praznika. Sledeći dan Kodžoman i Kelava opet su otišli u njemački konzulat. Službenike konzulata uzeli su za taoce. Njih dvojica zahtjevali su od njemačke vlade garanciju da ne će izručiti Bilandžića Jugoslaviji. Taoce su držali par dana dok su trajali pregovori sa njemačkom vladom. Oba dvojica predali su se policiji poslije telefonskog razgovora sa Bilandžićem, to jest kada im je Bilandžić rekao da su mu njemačke vlasti garantirale da ne će biti izručen. Prema pričanju Kodžomana, najveći razlog da on i Kelava nisu bili osudjeni na dugogodišnju zatvorsku kaznu, bilo je svjedočenje njihovih taoca na sudu o ponašanju njih oba dvojice. Kada su Kelava i Kodžoman ušli u njemački konzulat, znali su da će zauvjek biti markirani kao teroristi, znali su da sebi oduzimaju slobodu i da će završiti u zatvoru. Oni su sebe žrtvovali da spase život Stipe Bilandžića. Zar je Vukušić zaboravio da je najveći broj tada takozvanih hrvatski vodja, poticao mlade Hrvate na nasilje i terorizam. Danas se zna da su takve vodje hrvatske emigracije i mnogi takozvani ugledni Hrvati, bili vodje ćelija u širokoj raširenoj mreži udbinih špijuna. Vukušić vodjen zlobnom mržnjom, napisao je laži da ponizi žrtvu pok. Kodžomana i Kelavu. Sa tim činom, Vukušić je pokazao, da njegovom osobom vlada veliki poriv zle mržnje. Patološka zla mržnja zlih ljudi nema granica. Kratko poslije što je Kodžoman umro, udbaši su na ulici zaustavili tada 14 godišnju kćer Kodžomana, govorili su joj grozne stvari o njezinom ocu. Sa istim lažima i taktikama, udbaši su uvjerili neku djecu Bugojanaca da su njihovi očevi volili više od njih HRB- o i Hrvatsku. Neku djecu su uvjerili da ih njihovi očevi nisu nikada ni htjeli imati. Ima takvih primjera još puno. Ove prljave taktike podsjećaju nas da je i komunistički režim bivše Jugoslavije koristio iste prljave taktike da usadi mržnju u djecu spram njihovih očeva, majki, članova njihovih obitelji i rodbine.

BOŽE VUKUŠIĆ

Samo par mjeseci poslije što su objavljeni dokumenti, (Spremnost 27.7.02.) diskreditirali Vukušićevu knjigu "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" taj čovjek bez ikakvog stida nastavlja javno širiti laži o Bugojanskoj grupi, braći Ambrozu i Adolfu Andriću, i Pavi Vegaru. Vukušić je izjavio: "Inspiratori i organizatori Bugojanske akcije bili su braća Adolf i Ambroz Andrić te Pave Vegar, S. Dalmacija, Nova Hrvatska 8.10.02.Vukušić se udavio u u njegovim lažima. On je zaboravio da je u njegovoj knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" objavio "Javno priopćenje HRB-a". U priopćenju, vodstvo Bratstva priznalo je da su oni bili inspiratori i organizatori Bugojanske akcije i da su oni poslali Bugojansku grupu da vojno napadne tadašnju Jugoslaviju i da je Bugojanska akcija bila razradjena u operativnom odjelu HRB-a pod tajnim kodom "Planinska lisica" Operativni djeo HRB-a najvjerovatnije je bio smješten u Bosni i Hercegovini. Ja sam do tog zaključka došla, poslije što sam pročitala tajne arhive HRB-a.

Vukušić je takodje nedavno izjavio: "Inspiratoti i organizatori te akcije (m.o. Bugojanske akcije), braća Andrić i Vegar smatrali su da je uhićenje i proganjanje hrvatskih patriota nakon Karadjordjeva dodatan razlog da se pristupi realizaciji te da se na takav način ohrabri narod u domovini….., " (S. Dalmacija, Nova Hrvatska 8.10.2002) Domovinski Hrvati uvjek su znali da se Bugojanska akcija dogodila u najgore vrijeme. Danas to znaju i hrvatski emigranti. U vrijeme kada su Bugojanci vojnički napali tadašnju Jugoslaviju, Hrvatski narod bio je previše uplašen zato što su jugoslovenske vlasti u to vrijeme okrutno proganjali Hrvate zbog protesta hrvatskih studenata 1971. Prije par godina, jedan Hrvatski diplomata rekao je, da je 1972 godine došlo sto tisuća naoružanih hrvata, oni ne bi uspjeli srušiti Jugoslaviju zato što je narod bio previše uplašen. Prema tome, Vukušić je izjavio laži o odlasku Bugojanaca u akciju. Činjenica je, vodstvo HRB-a poslalo je Bugojansku grupu da napadnu vojnički Jugoslaviju, da daju jugoslovenskom režimu opravdani razlog da nastave brutalno proganjanje, zatvaranje i uništavanje svih onih Hrvata za koje su komunisti smatrali da su im opozicija. I tako je se i dogodilo. Kakve su taktike komunisti koristili da unište za njih nepoželjne Hrvate može se dobro viditi sa slučajem književnika Zlatka Tomičića, (Spremnost 13.6.2000).

Vukušićeva izjava, da nitko nije manipulirao članove Bugojanske grupe i da su bili potpuno svijesni u što se upuštaju, smišljena je laž. Bugojanci nisu znali u što se upuštaju. Bugojanci nisu znali da su uvedeni u udbinu zamku, Bugojanci nisu znali da je HRB-o udbina organizacija. Bugojanci nisu znali da će biti prevareni i da će biti beskrupolozno poubijani. Oženjeni Bugojanci koji su imali djecu, nisu znali, da će vodje Bratstva organizirati i orkestrirati okrutno proganjanje njihovih supruga i njihove malodobne djece. Činjenica je, Bugojanci koji su imali djecu, otišli su u akciju, uvjereni po vodjama Bratstva, da ako itko od njih pogine da će njihove supruge i djeca biti zaštićeni i zbrinuti po vodjama Bratstva.

Bugojanci su otišli u akciju uvjereni po vodjama Bratstva, da je hrvatski narod spreman za ustanak, da će ih Hrvatski narod podržati, da će im se vodje Bratstva sa članovima njemačkog i australskog ogranka HRB-a pridružiti čim počnu sa oružanim sukobima, da će Hrvatskom narodu stići pomoć iz stranih zemalja i da će stvaranje Hrvatske države biti brzo. Moje rječi potvrdjiva objavljeno pismo Adolfa Andrića, (Spremnost 13.8.02) U njegovom pismu Adolf je napisao "Uspjeh našeg rada je zagarantiran" Bugojanci i ja bili smo uvjereni da će Hrvati te 1972 godine proslaviti Božić u Slobodnoj Hrvatskoj državi. Kako se zna, Bugojanci su bili prevareni i uvedeni u jugoslovensku zamku a onda poubijani. Svi članovi Bugojanske grupe potekli su iz obitelji koje su nemilosrdno proganjale komunističke vlasti bivše Jugoslavije.

Članovi Bugojanske grupe bili su brižni i dobri ljudi. Oni su bili ljudi koji su suosjećali sa patnjama svakog ljuckog bića, oni su bili iskreni patrioti, oni su teško patili zbog proganjanja i uništavanja njihovog naroda, zbog proganjanja njihovih najbližih u komunističkoj Jugoslaviji. Bugojanci su vjerovali da svaki narod ima pravo da živi slobodno u svojoj zemlji, vjerovali su da i Hrvatiski narod ima to isto pravo. Te njihove plemenite ljudske osjećaje, vodstvo Bratstva je manipuliralo da ih indoktrinira do te mjere da su ti ljudi mislili, osjećali, ponašali, govorili onako kako su vodje Bratstva htjeli. Ja to znam jer sam i sama jedan dio moga života mislila i ponašala se onako kako sam bila indoktrirana po vodstvu Bratstva. Bugojanci, ja i mnogi drugi Hrvati, bili smo jako mladi i sami u tudjem svijetu kada su ih vodje Bratstva uvukli u njihovu zamku. Vodstvo Bratstva bili su specijalno istrenirani da indoktriniraju, varaju i manipuliraju narod. Sa takvim sposobnistima, njima je bilo lagano, da vrlo mlade Hrvate i Hrvatice indoktriniraju i manipuliraju. Vukušić bez ikakvog srama javno izjavljuje da nitko nije manipulirao članove Bugojanske grupe i da su Bugojanci znali u što se upuštaju. Sa ovim i drugim lažima Vukušić prikriva zločine vodstva HRB-a i mnogih drugih udbaša Sa ovim lažima Vukušić kao i drugi iz Bratstva prije njega, pokušavaju prikazati, da su Bugojanci bili idioti koji su otišli poginuti besciljno, on pokušava uvjeriti Hrvatski narod da su oženjeni Bugojanci bili loši ljudi, koji nisu marili a niti volili njihove supruge i djecu. Slične laži izjavio je i član glavnog stana HRB-a diskidetirani Zdenko Marinčić, Hrvatski Vjesnik 29.9.2000. Slične laži napisao je i diskreditirani novinar Mate Bašić, Hrvatski Vjesnik 29.9.2000. Vukušić je vješto izbjegao napisati u njegovoj knjizi o bezbrojnim lažima što ih je raširilo vodstvo HRB-a o Bugojanskoj grupi i drugim Hrvatima. On to nije mogao učiniti zato što i on sam putem njegove knjige širi laži. On je izbjegao napisati da je vodstvo Bratstva sa terorističkom politikom oblatilo Hrvate da su teroristički narod. Vukušić je prešutio da je vodstvo Bratstva sa širenjem laži unosilo mržnju i svadju medju Hrvatima, prijateljima obiteljima. Vukušić nigdje nije spomenuo udbine špijunke koje su odigrale vrlo važnu ulogu u zločinima učinjenim nad Hrvatima. Vukušić je prešutio da su udbaši iz Bratstva terorizirali hrvatsku malodobnu djecu, čiji su očevi ubijeni po udbi. Vukušić je nedavno izjavio laži, on je u knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" takodjer napisao laži i iskrivljenje činjenice o dogadjajima u kojima sam ja osobno imala udjela i ljudima koje ja dobro poznajem i o kojima imam dobro znanje iz prve ruke. Vukušićevo bizarno pisanje zapazili su brojni Hrvati, neki su i javno reagirali. Na primjer, Dr. Mladen Petravić u njegovom članku "Je li udba naša sudba" napisao je: "Knjiga Bože Vukušića "Tajni rat udbe protiv hrvatskih iseljenika" mogla bi mirne duše nositi naslov "Sve udbine pobjede protiv hrvatskog iseljeništva".

Naime, Vukušić je uložio ogroman trud kako bi nas upoznao, a nekima i osvježio sjećanja, na širok spektar Udbinih aktivnosti i uspjeha u borbi protiv "ustaških terorista" ( Spremnost 30.7.02). Pametnom čovjeku i komarac je muzika, rekli bi naši stari. Čestitati je Dr. Mladenu Petraviću na njegovom članku i njegovom zapažanju. Božo Vukušić ima pravo da piše što hoće, on ima pravo da piše o udbinim uspjesima, ali on nema pravo da fabricira povjesne dogadjaje, on nema pravo da širi smišljene laži o žrtvama jugoslovenske udbe. To je što je on uradio. Vušućic je uložio mnogo truda da sakrije istinu, on je uložio mnogo truda da ne otkrije kako su udbaši radili, koje su taktike koristili da postignu političke ciljeve. Sigurno, on to ne će kazati zato što udba još uvjek aktivno djeluje i upotrjebljava iste taktike. Ako bi narod upoznao udbine taktike, udba bi bila totalno neuspješna. Ja sam uvjerenja da Vukušić ne može opravdati, što je prikrio istinu, što je napisao i izjavljivao laži o udbinim žrtvama, zato što je on povezan sa vodjama Bratstva. Vukušić je kao samostalni istrazivač u glavnoj Komisiji za utvrdjivanje žrtava rata i poraća odbio mene saslušati i pregledati dokumentaciju koju sam ja nudila. Upravo ta dokumentacija diskreditira Vukušićevo pisanje. Vukušićeva knjiga nije jedina knjiga u kojoj su napisane laži i fabricirani povjesni dogadjaji u kojima sam ja osobno imala velikog udjela. Na lažima i fabriciranju napisan je veliki broj knjiga, o Bugojanskoj akciji i članovima Bugojanske grupe, uključujući i knjige napisane i izdate po strancima. Ja sam zapazila da je u svim tim knjigama napisana samo mrvica istine, a sve ostalo je laži i iskrivljene činjenice.

HRB-o i JA (Ružica Andrić )

Što se tiče laži napisanih o meni u Vukušićevoj knjizi i svih drugih raširenih prljavih i opasnih laži što su se širile decenijama o meni i još se šire, ja nisam mogla godinama razumiti odakle potiču te laži i iz kojih razloga. Medjutim, kada sam pročitala tajne arhive HRB-a 1994, pronašla sam da je vodstvo Bratstva još šesdesetih godina znalo, da im ja mogu praviti probleme ako dodjem do spoznanja da su Bugojanci i ja bili prevareni i manipulirani, ako shvatim da su Bugojanci bili uvedeni u jugoslovenski zamku da budu poubijani. Ja sam bila svijedok zločina vodstva HRB-a, ja sam bila opasnost za njih. Najbolja obrana vodja Bratstva bila je ubiti ili oblatiti karaktere svih onih za koje su vodje smatrali da su opasnost za njih a isto su činili i svima onima za koje su vodje Bratstva smatrali da im stoje na putu. U mom slučaju, vodstvo Bratstva unaprijed su planirali, da sa prljavim lažima oblate moj karakter. Blatiti moj karakter počeli su od šesdesetih godina sa sličnim lažima, što su zapisane u udbinim arhivima o meni. Ambroz i ja nismo u to vrijeme mogli razumiti odakle potiču te laži i zbog čega. Ja sam do tog spoznanja došla kada su neke osobe prije izvjesnog vremena javno izjavljivali da su članovi Bratstva i da su bili prijatelji braće Andrića. Ti isti širili su laži o meni šesdesetih godina dok smo mi živili u Melbourne. Neke od njih Adolf je skoro izlupao, zato što su oni tvrdili da su raširene laži o meni potekle od njega. Poslije Adolfovog postupka, širenje laži o mojoj osobi prestalo je. Medjutim prljanje mog karaktera sa udbaškim smišljenim lažima počelo je opet, poslije Bugojanske akcije. Kada su udbaši poslije likvidacije Bugojanske grupe, preko njihovih ljudi ubacili dezinformaciju medju Hrvate da su braća Andrić bili srbi istrenirani udbaši, Hrvatski Glas 25.10 1972, ja sam uspješno obranila braću Andrić. Dokazala sam sa objavljenim dokumentima da su braća Andrić Hrvati i da nisu bili udbaši. Kada su udbaši preko javnosti objavili laži da su iza Bugojanske grupe stajali Rusi, ja sam opet javno obranila Bugojansku grupu sa činjenicom, da je iza Bugojanske grupe bilo HRB-o. Svaki puta kada su vodje Bratstva i njihovi suradnici sa lažima blatili pojedinačno članove Bugojanske grupe ili čitavu grupu ja sam sa istinom branila Bugojansku grupu. Što sam ja više branila Bugojansku grupu, više prljavih laži o meni udbaši su širili. Isto se dogadja i danas. Udbaši su uvijek radili po principu, ponavljaj laži i narod će povjerovati.

U zadnjih par godina, pisac ovoga članka ja Ružica Andrić, objavila sam seriju članaka. Moji članci bili su poduprti sa dokumentacijom a bazirani su na istini i činjenicama i pisani su da se razotkriju zločini terorističkog vodstva HRB-a, protiv Hrvatskog naroda i zločine učinjenim nad članovima Bugojanske grupe. Za vrijeme i poslije Bugojanske akcije, u Jugoslaviji tisuće i tisuće Hrvata bilo je zatvarano, mučeno a neki su bili i ubijeni.

Prvi na udaru vlasti bili su roditelji, braća, sestre i rodbina Bugojanaca. Ni malodobna djeca oženjenih Bugojanaca, rodjena i nastanjena u stranim zemljama nisu bila poštedjena. Medjutim, djeca pok. Ambroza Andrića i pok. Ilije Glavaša bila su okrutno terorizirana psihički, emocionalno i fizički. To je dokumentirano u Spremnost 23.1.2001. Andja Glavaš, udovica pok Ilije Glavaša (član Bugojanske grupe) u njezinom intervju govorila je o progonima kojima je sa djecom bila izložena, (Spremnost 15.9.81). Ona je takodje, u prvom izdanju njezine knjige "Tati Bugojancu" opisala strahote kojima je sa djecom bila izložena. I ja sam kroz moje članke pisala o brutalnom proganjanju i teroriziranju Ambrozove i moje dvoje djece i mene same. Mislim da nije potrebno napomenuti da je vodstvo Bratsva orkestriralo proganjanje djece Ambroza Andrića i Ilije Glavaša. Vodstvo Bratstva opljačkalo je djecu Bugojanaca za silan novac što su ga u ime te djece skupili od hrvatskih emigranata širom svijeta. Samo mrvicu od tog novca dali su djeci, toliko da se ne može kazati da nisu ništa dali. Vodje australskog ogranka Bratstva opljačkali su novčano i neke sudionike Bugojanske grupe, dok su bili na životu. Poslije što sam ja napravila puno buke zbog toga novca, vodje Bratstva preko njihovog čovjeka meni su vratili tisuću dolara. Vukušić u njegovoj knjizi nigdje nije spomenuo da su neki članovi Bugojanske grupe, imali djecu. Godinama ja sam govorila da su vodje HRB-a uvele Bugojansku grupu u jugoslovensku zamku da budu poubijani. Godinama vodstvo Bratstva i njihovi suradnici iz onih drugih takozvanih hrvatskih organizacija, koje su kao i Bratstvo bile stvorene i vodjene po udbi, tvrdili su i još uvjek tvrde da ja lažem. Medjutim, moje tvrdnje potvrdio je A. Mijatović bivsi savjetnik Franje Tudjmana, kada je izjavio da je Bugojansku grupu udba prevarila. Mijatović nije rekao tko su bili ti udbaši. Zbog te izjave njega je napao takozvani ugledni povratnik Buco dobro poznat australskim Hrvatima, sa izjavom da samo udbaši šire takve priče. Kada se posvadjaju oni koji su uvjek pohlepni za moć i vlast, za iznenaditi je kako jedni druge optužuju i kako bacaju njihova nedjela jedni na druge. Izvjesno vrijeme poslije što su se Josip Manolić i Franjo Tudjman razišli 1994, Manolić je izjavio da je Bratstvo suradjivalo sa udbom. Što Manolić nije htio reći da je Bratstvo udbina organizacija i da je stvorena u Bosni pedesetih godina. Manolić ima dobro znanje o udbinim aktivnostima zato što je on bio visoki službenik jugoslovenskih tajnih službi. I pred toga Tudjman ga je postavio na visoku poziciju u Hrvatskoj državi. Život me je naučio da se komunisti mogu posvadjati medju sobom, ali oni su uvjek ostali ujedinjeni protiv nas nekomunističkih Hrvata. Drugarstvo Manolića i Tudjmana odlično je opisao Dr. Mladen Pertavić. "Partizansko drugarstvo i zajedničko članstvo u dvije partije (Savezu Komunista i HDZ-u) bilo je teško istinski raskinuti i Manolić je dalje ostao česti i dragi gost u kući Franje Tudjmana" (Spremnost 30.7.02). Moje izjave da je HRB-o udbina organizacija potvrdo je bivši hrvatski Predsjednik pok. Franjo Tudjman u njegovom intervju, On je izjavio "po udbinim agentima dovedena je ona Bugojanska grupa, od dvadesetak "ustaških terorista" Hrvatski Vjesnik 12.1.1990, str.8. Ali ni Tudjman nije htio kazati tko su bili ti udbaši, on nije htio kazati da su ti udbaši bili vodje Bratstva. Povodom Tudjmanove izjave, uredništvo Hrvatskog Vjesnika komentiralo je, "nas nije posebno pogodilo to što dr. Tudjman iznosi svoje mišljenje" Hrvatski Vjesnik 12.1.1990, str.8. Franjo Tudjman odlikovao je mnoge iz vodstva Bratstva za njihov "rodoljubni rad" Mnogi iz vodstva Bratstva vratili su se u Hrvatsku poslije stvaranja Hrvatske Države. Franjo Tudjman postavio ih je na utjecajne i moćne pozicije, a neki su koliko sam informirana bili postavljeni da rade u Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje žrtava rata i poraća. U glavnoj Komisiji bio je postavljen i Božo Vukušić. Postavljanje Vukušića i drugih poput njega da istražuju zločine učinjene protiv Hrvata, šala je vjeka. Dugo vremena nije se znalo tko sve radi u Saborskoj Komisiji za utvrdjivanje žrtava rata i poraća. Ja kao i mnoge druge žrtve jugoslovenske udbe, obratila sam se Komisiji. Pismeno sam tražila od Komisije da ispita anti-hrvatske aktivnosti HRB-a i slučaj Bugojanske grupe, medjutim bila sam ignorirana. Komisija je ignorirala i potresna pisma neke djece Bugojanaca. Kada je g. Ivan Gabelica predložio u Saboru da se članovi Bugojanske grupe izjednače s borcima dragovoljačkih postrojbi Domovinskog rata, zatraženo je od Komisije za utvrdjivanje žrtava rata i poraća, da da mišljenje o navedenom prjedlogu g. Gabelice. O tome Vukušić piše: "kako je prijedlog (m.o. o Bugojanskoj grupi) prvenstveno političko pitanje, Komisija nije u mogućnosti dati mišljenje o tom pitanju, (Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva, str.38) Mišljenje glavne Komisije u kojoj je bio i Vukušić, osudila je članove Bugojanske grupe da ostanu službeno markirani kao teroristi, to jest kako ih je markirao Franjo Tudjman i jugoslavensko-komunistički režim bivše Jugoslavije. Po Vukušićevom nedavnom intervu objavljenom u S.Dalmaciji, i N. Hrvatska 8.10.2002, može se zaključiti da je on takodje napisao laži u njegovoj novoj knjizi "Tajni rat udbe protiv iseljenika BIH" Radi napisanih laži i iskrivljenih činjenica u knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" , Vukušić ima odgovornost i dužnost da javno objasni Hrvatskom narodu u ime čijih interesa je prikrio zločine vodstva Bratstva i njihovih suradnika, u ime koje i čije politike je napisao laži, iskrivljene činjenice o žrtvama udbe u ime čije politke je fabricirao povjesne dogadjaje u kojima sam ja osobno imala udjela. Vukušić je dužan da javno odgovori Hrvatskom narodu, tko financira izdavanje raznih novina, stranice interneta i izdavanje knjiga preko kojih se šire dezinformacije, laži i iskrivljene činjenice o žrtvama jugoslovesnke udbe, i preko kojih se veličaju i nazivaju hrvatskim rodoljubima ubice jugoslovenske udbe. Sada se želim obratiti osobno Boži Vukušiću. Božo ja znam da ćes pročitati ovaj moj članak kao što si pročitao i druge moje članke. Ja i drugi australski Hrvati želili bi tebi postaviti mnoga pitanja. Božo, ja ne smijem doći u Hrvatsku zato što su mi vodje iz Bratstva poručili da niti ja niti moja i Ambrozova djeca ne smijemo doći u Hrvatsku. Kako vidiš ja ne smijem doći u Hrvatsku, zato tebe pozivam da dodješ u Australiju. Ponesi sa sobom vaše dokumente, a mi će mo pripremiti naše. Ja ti nudim Božo da se sastanemo, vaši i naši, pod jednim uvjetom, da se naš razgovor snimi i da sve što se dokaže bez ikakve sumnje da je istina, da ti to Božo potpišeš i objaviš u Hrvatskom tjedniku Spremnost i u domovinskom tisku. Vjerujem Božo, da ćeš se sa mnom složiti, da je moja ponuda poštena i iskrena, i zbog toga očekujem da ćeš je prihvatiti.

Ružica Andrić

30.11.2002


Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (5.) - Knjiga B.Vukušića bez vjerodostojnosti

KNJIGA BOŽE VUKUŠIĆA NEMA VJERODOSTOJNOSTI

Moja generacija čula je puno puta od hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata, da su Titovi partizani obučeni u domobranske i ustaške odore, činili strašne zločine, a za te zločine okrivljeni su Hrvati. Isti scenario ponovljen je u knjizi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva" Pisac knjige Bože Vukušić, imenovao je obične članove i žrtve Hrv. Revolucionarnog Bratstva, vodjama te zločinačke organizacije, a stvarne vodje Bratstva, Marić, Peričić, Šarić, Bošnjak (iz Njemačke) it.d. predstavlja kao hrvatske nacionaliste i rodoljube. Vukušić nigdje ne spominje da su Marić, Peričić i Mudronja trebali voditi Bugojansku grupu u akciju. Peričić i Mudronja dezertirali su Bugojansku grupu na samoj austrisko-jugoslovenskoj granici, Peričić sa izgovorom da je star za takve akcije, Mudronja da je bolestan. Marić nikada nije doputovao u Europu. Vukušić nigdje ne spominje ostale iz vodeće elite HRB-a, uključujući i trojicu braće Butković. Dvojica njih su djelovali u Australiji a treći u Francuskoj. U Bratstvu se ništa nije moglo niti smjelo dogoditi bez naredbe ili dozvole Jure Marića. Članovi su morali informirati Marića, o svemu, uključujući i kako napreduju sa naredbama koje su dobili od vodja Bratstva. Sljedeće pismo pok. Adolfa Andrića datirano 28.7.1965., upućeno Mariću potvrdjiva moje rječi. U pismu Adolf daje izvještaj o zadatcima koje mu je dao Marić. Na kraju pisma Adolf piše: "Ujedno mi javi, molim te, kada bi se ponovo trebao sastati sa bratom I. Puićem. Ja znam njegovu adresu, ali ne znam da li mu otvoreno smijem pisati u vezi uspostave i ugovora o vremenu i datumu sljedećeg sastanka." (Pujić je ubijen poslije Bugojanske akcije). Adolfovo pismo uzeto je iz tajnih arhiva HRB-a. (vidi prilog A) Knjizi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva" data je i još se uvjek daje velika reklama preko novina i interneta. U novinama Dom i Svijet 18.9.2000. novinarka Vesna Kljajić izjavila je da je Bože Vukušić jedan od dobrih poznavatelja H.R. Bratstva. Prije nego se dalje osvrnem na Vukušićevo pisanje, treba se ustanoviti:

1.da li Vukušić ima znanje iz prve ruke o H.R.Bratstvu, Bugojanskoj grupi, i drugim dogadjajima u ubojstvima Hrvata toga vremena.
2.da li je Vukušić imao namjeru napisati istinu.

Vukušić se rodio početkom šesdesetih godina i mogao je bti star oko 10-12 godina za vrijeme Bugojanske akcije. Dakle, Vukušić nema znanje iz prve ruke o H.R.B.-u, Bugojanskoj grupi, o brojnim poubijanim Hrvatima i dogadjajima toga vremena. Za vrijeme ere Franje Tudjmana, Božo Vukušić radio je kao samostalni istrazivač Saborske Komisije za utvrdjivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Dakle, sve što je stizalo komisiji bilo je dato na uvid Vukušiću, što znači da je Vukušiću dato na uvid moje pismo i potresna pisma četvoro djece čiji su očevi bili članovi Bugojanske grupe. U Spremnosti 23.1.2001. str.12 objavljena je poštanska potvrda da je Komisija dobila moju pošiljku u kojoj su bila pisma djece Bugojanaca i moje pismeno svjedočenje o zločinima vodstva H.R.B.-a. Od komisije sam tražila da ispita slučaj Bugojanske grupe, sa ponudom da sam voljna hrvatskim vlastima predati dokumentaciju koju posjedujem. Vukušić niti bilo tko drugi iz Komisije nisu nam nikada odgovorili. Prema ovim činjenicama, Vukušić je ignorirao svjedoka dogadjaja, pa prema tome samo se može doći do jednog zaključka. Vukušić nije htio znati o zločinima vodstva Bratstva. Što se tiče Komisije kao državnog tjela, po rječima nekih domovinskih Hrvata koji su radili u Komisiji, glavnu rječ imali su takozvani "ugledni hrvatski povratnici" kako se kasnije saznalo, medju uglednim povratnicima bio je Vukušić i žena Buce Butkovića. U kratkom vremenu, poslije što je Komisija dobila moju pošiljku u Hrvatskom Saboru pročitana je nevjerodostojna izjava protiv moje osobe, upućena iz Australije. Ta izjava je objavljena u Spremnost 23.1.2001. Vukušić u njegovoj knjizi piše: U inozemstvu ubijeni su vodje H.R.B.-a Geza Pasti, Marijan Šimundić i Josip Senić, a u domovini poginuli su Ambroz Andrić i Pavao Vegar. Niti jedan od ovih imenovanih Hrvata nije bio u vodstvu Bratstva. Činjenica je da niti jedan vodja HRB-a nije ubijen. Činjenica je i to, da su vodje Bratstva bili i ostali nedodorljivi. Propagande napisane u Vukušićevoj knjizi, da su imenovani Hrvati bili vodje terorističkog Bratstva, dostavljane su godinama stranim policijama. Rezultat je bio, strane policije pravili su dosije o Hrvatima kao teroristima i o nama i drugim obiteljima imenovanih po Vukušiću Hrvata za vodje Bratstva. Obitelji i djeca umorenih Bugojanaca bila su radi takvih propagandi proganjana po stranim policijama, a te propagande utjecale su štetno i za dobivanje radnih mjesta, jer su markirani kao teroristička obitelj. Bez ikave sumnje znam , da će se knjiga Bože Vukušića gadno odraziti nad nama obiteljima Bugojanaca, ovakve knjige dolaze u ruke stranih tajnih službi prevedena na njihov jezik.

DJURO HORVAT

Po prvi puta od Bugojanske akcije do danas u knjizi Vukušića, Djuro Horvat imenovan je inicijatorom i prvi puta slika Horvata priložena je uz dobro poznatu sliku Ambroza Andrića, Adolfa Andrića i Pave Vegara. To se nije slučajno dogodlio, ja vjerujem da Bratstvo ima namjeru u budućnosti iskrenuti istinu o jednom sastanku, na kojeg su vodje Bratstva poslali Horvata da govori u njihovo ime, par mjeseci prije Bugojanske akcije.

JOSIP OREČ

Josipa Oreča, Vukušić naziva antikomunističkim borcem i o njemu piše: "polovicom sedamdesetih godina glava Josip Oreča bila je ucjenjena na visoku svotu novca" Vukušić nije spomenuo da je Oreč bio jako važna osoba za vodstvo Bratstva, samo mi obični članovo to nismo znali. Ja sam saznala kada sam pročitala tajne arhive H.R.B.-a 1994. Vukušić nije napisao da je Josip Oreč 1965. dočekao pok. Ambroza Andrića na ulici u North Melbourne i bez da su njih dvojica i jednu rječ izmjenili, Oreč je iz pištolja pucao na Ambroza i ranio ga u 11 sati ujutro. Oreč je optužen za pokušaj ubojstva, na priloženoj sudskoj pozivnici datiranoj 23.3.1965. piše da je Oreč pucao sa namjerom da ubije. (Vidi prilog B)

Sudska pozivnica upućena je Ambrozu Andriću, da dodje na sud kao svjedok. O Oreču bi se moglo još toga puno napisati. Prema informacijama koje sam ja dobila, Oreč se je posvadjao sa vodjama iz australskog ogranka Bratstva dok je živio u Južnoj Africi. On je zaprietio vodjama da će o njima iznjeti neke stvari na javnost. Kasnije je Oreč bio ubijen. Svatko za koga su vodje HRB-a smatrali da je opasan za njih ili im se suprostavio svjesno ili nesvjesno bio je ubijen, zatvoren ili totalno oblaćen sa propagandama. Naprimjer, Blaž Kraljević suprostavio se je vodstvu Bratstva, on je ubijen. Vodjama Bratstva suprostavila se je grupa hrvatskih mladića poznata pod imenom "Hrvatska šestorka". Svi oni bili su nevino osudjeni na dugogodišnje robije. Fabijana Lovokovića urednika Spremnosti, Bratsvo je mrzilo što je Hopovac, on i Spremnost smetali su vodstvu Bratstva. Lovoković je bio tučen, po noći bacane su cigle u njegovu spavaću sobu, isto su doživljavali i drugi miroljubljivi Hrvati. O Josipu Kerezi širene su štetne propagande kada je meni i djeci taj dobri čovjek pokušao pomoći. Moga dobrog prijatelja Milu Kodžomana (iz Chicaga) pokušali su ubiti. Mile je bio teško ranjen, jedva je preživio, uzelo je dugo vremena da se taj plemeniti čovjek oporavi. Vlado Glavaš, danas ugledni povratnik u Hrvatskoj, rekao je Mili da je na njega pucano zbog moje osobe. O tome je Kodžoman pisao, njegovo pismo objavljeno je u Spremnosti 22.8.2000. str.3. Kada je Josip Senić počeo sumnjati da sa Bratstvom nešto nije u redu, bio je ubijen, lista bi se mogla nastaviti. Nema sumnje da je udba planirala ubiti i mene. U mojim zapisima datiranom 27.6.1977. godine zapisala sam: "Sjedeci kod Slavka P. Slavko mi priča da se australske vlasti boje da se udba sprema da me ubije….." Devedesetih godina prošloga vjeka iz službenih izvora potvrdjeno je bilo, da je udba imala u planu da me ubije. Ja vjerujem da sam ostala na životu samo iz jednog razloga, zato što je hrvatskim emigrantima bilo dobro poznato da sam se ja, još u to vrijeme javno podigla protiv zločina vodstva Bratstva i da su me ubili bilo bi očito da su vodje Bratstva Udbaši. Ubili me nisu, ali su me izvrgli strašnim fizičkim i emocionalnim torturama i pokušali su me i još uvjek pokušavaju oblatiti i diskreditirati moju osobu sa širenjem monstrouznih laži, uključujući i lažnu propagandu da ja nisam žena Ambroza Andrića.

IVICA ŠIMUNOVIĆ

O Ivici Šimunoviću Vukušić je napisao: Udba je svoj krvavi rat protiv H.R. Bratstva nastavila i putem svojih najboljih agenata, poput Ivice Šimunovića u Njemačkoj, kojega je Udba vodila pod pseudonimima Tivar i Oskar, a koji je podatke skupljao čak i od osoba najbilžega kruga nekih od vodja Bugojanske akcije itd. Vodje njemačkog vodstva Bratsva upoznali su dečke iz Bugojanske grupe i moju osobu sa Šimunovićem. Šimunović je imao velikog udjela u završnim pripremama Bugojanske grupe, što je koštalo prilično veliku svotu novca. Osobno znam da je vodstvo Bratstva obećalo Šimunoviću da će oni pokriti novčane troškove kada on nabavi što je traženo od njega. Tako se nije dogodilo, poslije ulaska Bugojanske grupe u zemlju, Bratsvo je odbilo pokriti troškove, a Šimunović je morao odplatiti troškove sa svojim novcem. On je suradjivao i sa vodstvom australskog ogranka H.R. Bratstva, a to potvrdjuje njegovo priloženo pismo datirano 8.5.1973 ( Vidi prilog C). U pismu Šimunović piše: "Pitaš me da ti pošaljem adresu Zvale, to nije licno Zvale nego njegov bratić neki Butković Ante, on tebe pozna pa mu se javi" (Butković je bio u vodstvu HRB-a)

ZDENKO MARINČIĆ

O Zdenku Marinčiću Vukušić piše: "jedan od predvidjenih članova Bugojanske skupine Zdenko Marinčić, uhićen je u Njemačkoj čim se spustio zrakoplovom. Deportiran je u Australiju nakon što je izrezao žile zbog prjetnji da će biti izručen Jugoslaviji" Vukušić je objavio sliku Marinčića i članak "Čovjek prijeti da će se ubiti" iz australskoh novina SMH, koje su objavile da je Marinčić izjavio da će se ubiti ako ga izruče Jugoslaviji. Čitatelj dobiva sliku, da Marinčić nije deporitran u Jugoslaviju zato što je uspio ucjeniti dvije zemlje sa prijetnjom da će se ubiti. Kakve li gluposti.Vlasti niti jedne zemlje ne daju se ucjenjivati, a svatko tko je bio uhapšen zna, kada policija pritvori nekoga, prvo što urade je, uhićeniku oduzmu sve sa čime bi se mogao sam ozlijediti ili ubiti. Kako je Marinčić vraćen u Australiju i kako je ostao u Australiji to ostaje pitanje. Vukušić je zatajio zašto je Marinčić bio uhapšen u Njemačkoj i datum i mjesec njegova uhićenja. Po Vukušićevom pisanju Marinčić je bio predvidjeni član Bugojanske grupe, po izjavi Marinčića on je bio član Bugojanske grupe. A Istina je samo jedna, Marinčić nikada nije bio član Bugojanske grupe.

OBITELJI UBIJENIH HRVATA

Vukušić u knjizi piše: Na zahtjev rodbine, suboraca i prijatelja iz emigracije, udruge Hrvatska Mladež - Uzdanica, te kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva (m.o. sva imenovana društva vodeća elita Bratstva) organizirala je ekshumaciju i prijenos posmrtnih ostataka Josipa Senića …." Vukušić iskrivljuje istinu, ja sam razgovarala sa nekim članovima obitelji tih ubijenih Hrvata. Prema njihovom pričanju, Vukušić je osobno došao kod njih i pitao da li bi oni pristali da Komisija za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava na svoj trošak, prenese u Hrvatsku posmrtne ostatke njihovih najdražih. Rodbina poubijanih Hrvata prihvatila je ponudjenu ponudu. Vukušić i njegovi drugovi kada su dobili (čitaj izmamili) dozvolu, organizirali su prijenos posmrtnih ostataka i sahranu na takav način, da obitelji tih ubijenih Hrvata nisu mogli imati nikakavog udjela u organiziranju sahrane, niti im je data prilika da odluče tko će i što će se govoriti nad grobovima. Dakle, Vukušić netočno piše da je rodbina tih ubijenih Hrvata zahtijevala prebacivanje posmrtnih ostataka njihovih najdražih. Vukušić i njegovi drugovi iz Bratstva nisu to učinili iz dobročinstva, oni su uvijek koristili po Udbi poubijane Hrvate za postizanje njihovih političkih ciljeva. Pa tako je i u ovom slučaju. Meni se koža naježi kada pomislim da su nad grobovima Senića i Ševe hvalopjevno govorili oni koji su odgovorni za njihovu smrt. A obitelji Senića i Ševe misle da su ti govornici bili uistinu prijatelji njihove poubijane braće. Vukušić je netočno napisao da je ubojstvo Josipa Senića bilo posljedica Bugojanske akcije. Senić je ubijen prije Bugojanske akcije, prema tajnim arhivima H.R. Bratstva, Senić je ubijen po vodstvu Bratstva.

HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO (HRB-o)

Vukušić je napisao da je HRB-o osnovano u Australiji. Prema tjanim arhivima Bratstva, ta organizacija formirana je u komunističkoj Jugoslaviji pedesetih godina. Za Dom i Svijet, Vukušić je izjavio da HRB-o nije nikome slalo prijeteća pisma. Pismo objavljeno u Spremnosti 20.8.2002. str. 18 ukazuje da je Vukušićeva izjava i pisanje nije točno. (vidi prilog "D") Priloženo pismo uzeto je iz tajnih arhiva Bratstva. Pismo je potpisano sa alijas imenima u Bratstvu, Jozo Katanac i Marija Slavić, njih dvoje su muž i žena, oni su imali su moćne pozicije u vodstvu Bratstva. U tom pismu napisali su: "Pošaljite adrese ljudi koje se želi ucjeniti. Oni će to dobivati iz Domovine od H.R.B-a. To će smatramo, na Pod. Pov. Br. 4. djelovati u propagandnom smislu kao i domovinska akcija." (Povjerenistvo H.R.B. br. 4, je australski ogranak Bratstva) Ovo pismo upućeno je jednom jednako moćnom vodji u Bratstvu. U tajnim arhivima Bratstva, pronašla sam da je on koristio imena, Johny, Petar Kovač i Marijan Kršan. U tajnim arhivima Bratstva, takodjer sam pronašla da su muškog potpisnika ovoga pisma, neki obični članovi Bratstva poznavali pod alijas imenom Ljubo Plavi a neki pod alijas imenom Jozo Katanac. Ali on je takodje koristio alijas ime Ivan Kršan. Javno priopcenje Bratstva, koje Vukušić spominje u njegovoj knjizi poptisano je sa imenom Ivan Krsan. Iako ovo spomenuto pismo nema datuma zna se da je pisano šesdesetih godina poslije nestanka Geze Pasti, jer se u pismu spominje Alija Hasanović, alijas ime za Gezu Pasti u HRB-u. Pored iskrivljenih činjenica i neistina, Vukušić je objavio netočan datum rodjenja Ambroza Andrića. Takodje je objavio netočan datum ulaska Bugojanaca u zemlju. Vukušić je netočno napisao da je brat Pave Vegara, Nediljko Vegar stigao u njemačku za vrijeme Bugojanske akcije. Takodjer sam zapazila da su izmenjene neke rječi zakletve HRB-a, u Vukušićevoj knjizi.

JURE MARIĆ

Čitatelj dobiva sliku da Vukušić ima dobro znanje što se dogadjalo u Udbi i drugim tajnim službama, ali da on nije siguran kakvu je uloga Jure Marića u Hrvatskom Revolucionarnom Bratsvu. Na strani knjige 42 Vukušić piše:"Jure Marić, prema raznim izvorima jedan je od osnivača H.R.B.-a, u povodu tijekom prošle i ove godine iznesenih optužbi da HRB-o stoji iza nekih diverzija u Hrvatskoj, izjavio je: "HRB je raspušten i htio bi naglasiti da se ne može obnoviti, dokle god postoji Hrvatska država i njezine institucije zadužene za čuvanje granica i sigurnosti. Naša je zadaća bila kristalno čista. Boriti se za Hrvatsku državu. Ona je stvorena i svako oživljavanje HRB-a bilo bi povratak u prošlost. Da li čovjek sa karakterom mačke na smetištu, može da daje savjete kako da se država vodi. Da li Marić i čitavo vodstvo Bratstva misle, da bi hrvatski narod podržao Tudjmana, Manolića i horde njihovih revolucionaraca iz HRB-a, da je znao istinu.

Da li Marić hoće reći da je teroristička politika koju je vodilo vodstvo Bratsva desetljećima bila politika koja je išla u korist Hrvatskom narodu. Neka te bude stid Jure Mariću što se kukavički kriješ iza lijepih rječi, što se izbjegavaš ispričati žrtvama terorističke politike vodstva Bratsva, a u tom vodstvu ti si imao ključnu i moćnu poziciju. A što je Mariću sa brojnim Hrvatima koji su ubijeni sa djelima vodstva Bratstva, što je sa brojnim Hrvatima koji su osudjeni nevini na doživotno proganjanje sa djelima vodstva Bratstva, što je sa brojnim Hrvatima koji će čitav život svakodnevno i svakonoćno biti traumatizirati zbog terora Bratstva. A što je sa djecom oženjenih Bugojanaca. Andja Glavaš udovica člana Bugojanske grupe Ilije Glavaša, o patnjama njezinim i njezine tada malodobne djece, izjavila je Hrv. tjedniku Spremnost 15.9.82. str.7: "Sigurna sam, da bi Dante kada bi proživio isto što sam ja proživila sa mojom djecom… još prizornije opisao pakao, nego što je učinio u njegovo vrijeme. Nekoliko puta pomišljala sam na samoubojstvo" Rječi g. Glavaš može u potpunosti razumiti i shvatiti samo ona osoba koja je bila izložena brutalnostima vodstva Bratstva. To kažem jer sam i sama iskusila te strahote. Teror vodstva Bratstva je strašan, vjerujem da ih ne bi mogao slikovito opisati niti najbolji pisac na svijetu. Vodstvo Bratstva vodilo je rat protiv miroljubljivih Hrvata, protiv malodobne hrvatske djece i udovica poubijanih Hrvata. Te vodje Vukušić naziva hrvatskim revolucionarcima i nacionalistima. Da je vodstvo Bratsva, imalo bar malo ljudskosti i časti, oni bi održali njihovo obećanje dato oženjenim Bugojancima, da će njihove žene i djeca biti po Bratstvu zbrinuta i zaštićena ako oni poginu. Umjesto održanog obećanja, vodstvo Bratstva je teroriziralo i proganjalo žene Bugojanaca i njihovu djecu. Puno truda i vremena uložilo je vodstvo Bratstva da napravi nepodnošljiv život tim ženama i toj djeci. Zar Jure Marić i čitavo vodstvo Bratsva misle da bi im Bugojanci rekli hvala, što su ih uveli u zamku da budu poubijani. Zar Jure Marić sa vodstvom Bratstva misle da bi im Bugojanci rekli hvala što su proganjali njihovu malodobnu djecu i što je tu djecu vodstvo Bratstva opljačkalo za silan novac, kojega su izmamili od dobrih Hrvata, u ime djece poubijanih Bugojanaca. Zar Jure Marić sa voodstvom Bratstva misli da bi im pok. Ilija Glavaš rekao hvala što je njegova malodobna kćerka bila silovana, prema njezinim vlastitim rječima ne jednom već više puta, zar vodstvo Bratstva misli da bi im Ilija Glavaš rekao hvala što su proganjali njegovog najmladjeg sina koji se rodio za vrijeme Bugojanske akcije.

Zar Bratstvo misli da bi im ubijeni Jospi Senić i Stjepan Ševo rekli hvala, što su se njihovim obiteljima predstavljali kao prijatelji. Zar Bratstvo misli da bi im onaj Bugojanac rekao hvala, što je njegova žena bila pretučena a onda silovana. Zar Marić sa vodstvom Bratsva misli da bi im pok. Ambroz Andrić rekao hvala, što je njegov jedini sin, bio skoro nevin zatvoren. Slučaj Ambrozovog sina, orkestriran je na isti način, kao što je bio slučaj šestorice Hrvata, svi njih šestorica bili su nevini osudjeni na dugogodišnju robiju. Oni su ostali poznati pod imenom "Hrvatska šestorka" Hrvatska šestorka bila je lažno optužena isto kao i Bugojanska grupa da su imali namjeru otrovati rezervoar vode. Kako se vidi, isti režiseri isti scenario. Zar Marić i vodstvo Bratstva misli da bi im pokojni I. Puic rekao hvala što su njegovu ženu nazvali vesela udovica poslije njegovig ubojstva. Zar Jure Marić i vodstvo Bratstva misle da bi im Ambroz Andrić rekao hvala što su predstavljali hrvatskoj javnosti Katarinu Andrić kao njegovu ženu. Tako su je predstavli i Marku Veselici 1990. g. U Bugojnu. Marko ne znajući da je prevaren, bez da je bio svjestan širio je i nastaviti će širiti tu smišljenu sotonsku laž vodstva H.R. Bratsva.

Za vrijeme njegove posjete Australiji, Veselica je javno izjavljivao da je u Bugojnu ispred 25 tisuća ljudi pozdravio ženu Ambroza Andrića, Katarinu Andrić. Kada sam čula da Veselica daje tu izjavu ja nisam mogla vjerovati, pa sam ga otišla čuti kada je držao predavanje u Hrvatskom domu u Punchbowl-u (Australija) 22.8.1990. Na moje uši čula sam kada je Veselica rekao da je u Bugojnu pozdravio Katarinu Andrić, ženu Ambroza Andrića. Povodom Veseličine izjave u mojom zapisima datiranim 22.8.1990. napisala sam: " Nakon predavanja počela su se postavljati pitanja Veselici. Jure Marić došao je i sjeo na drugi kraj stola za kojim sam sjedila ja i moje društvo. Marić nije bio sam, došao je u društvu njegova dva moćna zaštitnika. Te večeri bio je treći puta da sam vidila Marića od moga povratka u Australiju 1975. Pitanja Veselici mogla su biti postavljana samo napisana na papiru. Kada je Veselici dato napismeno pitanje o izdajicama Bugojanske grupe, on je dao moje pitanje B., koji je sjedio do njega, oni su nešto razgovarali, čas gledali u mene čas u papir. Nakon pet minuta Veselica je glasno pročitao pitanje i odgovorio:

Slušajte, Ja ne znam da je bila ikakva izdaja, ja sam u Bugojnu ispred 25 tisuća ljudi pozdravio Katarinu Andrić, ženu Ambroza Andrića koja se tamo nalazila". Da li je Jure Marić te večeri slučajno došao i sjeo za isti stol gdje sam ja sjedila, ni u kom slučaju, jer je bilo dosta polupraznih stolova. Tek poslije predavanja shvatila sam da je došao da osigura, da se meni ne bi dala prilika da dam Veselici do znanja da je prevaren. Čovjek (B..) koji je bi zadužen da prosljedi Veselici napisana pitanja, on nije Veselici prosljedio papir na kojem sam ja napisala: "Vas su prevarili g. Veselica, ja Ružica Andrić, supruga sam Ambroza Andrića a ne Katarina Andrić ". Marić i vodstvo Bratstva treba odgovoriti od kada Katarina Andrić suradjiva sa njima i da li je ona po njihovim uputama izjavila na australskoj televiziji, da su Hrvati bili spremni bombardirati aerodrume i druga mjesta da dodju do njihovog političkog cilja.

Strašni i monstrouzni zločini vodstva Bratsva bili su jedini razlog da sam se ja dobrovoljno javila australskoj policiji da svjedočim o zlodjelima vodstva Bratstva. Na sudskom procesu "Bega Case", bila sam krunski svjedok, kada se je sudilo nekima vodjama H.R. Bratstva, medju njima je bio i Jure Marić. Na sudu sam svjedočila punih pet dana o djelima i nedjelima vodstva Bratstva. Ja sam htjela i želila svjedočiti i na višem sudu pred porotom. Bratstvo je to znalo, sa strašnim teroriziranjem oni su mi oštetili zdravlje do te mjere, da kada je došlo vrijeme da opet svjedočim, ja nisam mogla, bila sam do skrajnosti izmrcvarena i teško bolesna, da sam jedva preživila. Svjejedno, sudac je prihvatio moje svjeočenje sa nižeg suda i Marić je bio osudjen na izdržavanje zatvorske kazne. Koliko je vremena proveo u zatvoru, to je druga priča. Beskičmenjak Bože Vukušić u njegovoj knjizi napisao je, da su u inozemstvu poubijane vodje H.R. Bratstva i za vodje Bratstva imenuje Hrvate koji su poubijani sa djelima Bratstva. Činjenica je, da niti jedan vodja Bratstva nije ubijen, činjenica je isto, da su oni bili i ostali nedodirljivi. Beskrupolozni Bože Vukušić o Juri Mariću i drugima vodjama Bratstva piše, da su oni hrvatski rodoljubi i nacioanlisti. Decenijama, brojne bombaške akcije u Australiji i drugim zemljama za koje su okrivljeni Hrvati, bile su planirane po vodstvu Bratstva, a po njihovom naredjenju bombe su postavljali obični članovi Bratstva. Članovima australskog ogranka H.R. Bratstva, naredjena je davao izravno Jure Marić, ja to znam iz prve ruke. U Bratstvu se nije smijelo, niti moglo dogoditi išta bez Marićevog naredjenja ili suglasnosti. Bombaške akcije Bratstva, dale su miroljubljivim Hrvatima ne zasluženu reputaciju du su teroristički narod, što je doprinjelo da internacionalna zajednica da Srbima više simpatija nego Hrvatima. Zar Jure Marić i vodstvo Bratstva misle da bi se itko od dobrih brojnih Hrvata, kojima pripadam i ja, učlanio u Bratstvo da su znali istinu. Sam naslov knjige Bože Vukušića netočan je i sadržaju ne odgovara. Udba nikada nije vodlila nikakav tajni rat protiv iseljeništva, nego ga je čak promicala. Zar Vukušic ne zna da emigrant nije iseljenik. Emigranti su pobjegli iz komunističke Jugoslavije da spase gole živote. Iseljenici su odlazili u strane zemlje dobrovoljno bez ikakvih problema i zapreka.

Tko ima pravo da poubijane Hrvate po Udbi, naziva iseljenicima. Da li Vukušiću i njegovim suradnicima smeta izraz emigrant, emigracija i zašto? Vukušić niti bilo tko drugi, nema pravo zločince iz vodstva Bratstva stavljati na isti nivo sa mojim ubijenim mužem Ambrozom Andrićem, Gezom Pasti, Stjepanom Ševom, Antom Miličevićem, Nikolom Raspudićem, Bugojanskom grupom i sa drugim dobrim brojnim poubijanim Hrvatima. Na početku ovoga članka utvrdjeno je da Vukušić nema znanje iz prve ruke o H.R.Bratsvu, o Bugojanskoj grupi, o brojnim poubijanim Hrvatima i dogadjajima toga vremena, što znači da je on napisao njegovu knjigu po uputama i informacijama koje su mu date. Takodjer je ustanovljeno da je Vukušić morao imati na uvidu napismenu izjavu svjedoka, o zločinima vodstva Bratstva i potresna pisma djece Bugojanaca, dok je on radio u Komisiji za utvdrdjivanje ratnih i poratnih žrtava. Takodjer je utvrdjeno da su svjedok i djeca Bugojanaca bili ignorirani. Prema tome, Vukušićevo ponašanje, pokazuje da tog čovjeka ne zanima istina, niti zločini učinjeni nad Hrvatima i nezastićenim udovicama i siročadima. Kada bi se ukazalo na sve kontradikcije, neistine i iskrivljene činjenice u knjizi Bože Vukušića, "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva", trebala bi se napisati knjiga. To nije protrebno učiniti, vodje Bratsva ugušiće se u njihovim lažima. U zadnje dvije godine brojni objavljeni dokumenti u Hrv. tjedniku Spremnost, dokazali su da vodje Bratstva šire neistine i iskrivljene činjenice. Na račun iznesenih činjenica u ovom članku i priloženih dokumenata, i na račun moga znanja, ja zaključujem da knjiga "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva " nije ništa drugo nego prikrivanje zločina vodstva Bratstva i iskrivljavanje istine o brojnim poubijanim Hrvatima po Udbi. Na račun ovih činjenica, priloženih dokumenata i na račun moga znanja, ja zaključujem da knjiga Bože Vukušića "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva" nema vjerodostojnosti, da vara čitatelje i da je napisana i promovirana samo za političke svrhe.

Ružica Andrić


Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (6.) - Prijevara iz Australije

HRVATSKI DRŽAVNI SABOR BIO JE PREVAREN SA IZJAVOM IZ AUSTRALIJE

Godine 1996 četvoro mladih osoba, napisali su pisma hrvatskoj Vladi. Oni su pisali s puno nade i uvjerenja da će hrvatska Vlada spram njih pravedno postupiti i s temeljitom istragom pronaći odgovore na njihova postavljena pitanja o njihovim životima i ubojstvima njihovih očeva. Njihovi očevi bili su sudionici Bugojanske grupe, pok. Ambroz Andrić i pok. Ilija Glavaš. Pisma djece Ambroza Andrića i Ilije Glavaša, priložila sam uz moje pismo i sve skupa poslala preporučeno sa povratnicom, predsjedniku Hrvatskog Sabora g. Vladimiru Šeksu i Komisiji državnog Sabora za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava. U mome pismu tražila sam da Hrvatska Vlada istraži antihrvatske aktivnosti vodstva HRB-a i da mi dozvoli da kao svjedok dogadjaja svjedočim i iznesem evidenciju koju sam posjedovala. Hrvatski Sabor nikada nije primio naša pisma. Preko australske pošte saznala sam da su se izgubila na zagrebačkoj pošti. Ja znam da je Komisija primila našu pošiljku, jer sam primila poštansku potvrdu da je Komisija za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava primila našu pošiljku. U vrijeme kada je Komisija primila naša pisma, Hrvatski Sabor razmatrao je, da Bugojancima da status hrvatskih dragovoljaca. Samo četiri tjedna poslije što je Komisija primila naša pisma, Hrvatski Sabor primio je izjavu potpisanu navodno od tri Bugojanske udovice - Kate Vlasnović, Andje Glavaš i Katarine Andrić. Na izjavi je bila napisana adresa Katarine Andrić. U toj izjavi je napisano:

Štovani g. Predsjedniče i štovani Sabornici!

Izjava

Sa ovom izjavom želimo izjaviti Hrvatskom Saboru, Vama g. Predsjedniče i Hrvatskom narodu, da g. Ružica Andrić, sa adresom P.O. Box, Sutherland NSW, 2232, Australija, nema nikakav autoritet ili bilo kakvo zakonsko pravo davati bilo kakve izjave, obavjesti, pohvale ili optužbe u naše ime ili ime naše djece koja su u doba akcije "Bugojno 1972" sva bila maloljetna. Primite svi naše iskrene pozdrave uz puno poštovanja odane Vam Bugojanske udovice: Kata Vlasnović, Andja Glavaš, Katarina Andrić. Potpisana izjava daje dojam da Katarina Andrić ima djece i da ja nemam pravo govoriti o djeci i udovicama Bugojanaca. Ubrzo poslije primljene izjave, zaustavio je se proces da se Bugojanskoj grupi da priznanje i status hrvatskih dragovoljaca. Sadržaj izjave triju udovica i u koje vrijeme je poslana, može se samo protumačiti, da je bio cilj da se sa ovom izjavom diskreditira moje pismo i pisma djece Bugojanaca i da se sprjieči istraga o Bugojanskoj grupi i antihrvatskim elementima. Što se tiče izjave triju Bugojanskih udovica, ostaju dva pitanja. Prvo, kome je išlo u interes da zaustavi istragu o Bugojanskoj grupi. Drugo, koji je motiv sprječavanja istrage o Bugojanskoj grupi, kojoj su pripadali i muževi od ovih triju udovica.

Katarina Andrić, udovica je pok. Adolfa Andrića i ona nema djece.
Kata Vlasnović, udovica pok. Mirka Vlasnovića, majka je troje djece. Prema njezinom pismu upućenom meni u to vrijeme, Katarina je nju kontatirala i na Katarinin prijedlog njih dvije su potpisale pismo koje je Katarina napisala u kojem je traženo od hrvatske Vlade da im da penziju, koju gdja, Vlasnović nije dobila, koliko ja znam.
Andja Glavaš, udovica pok. Ilije Glavaša, majka je troje djece. Pisma njezine dvoje djece, bila su priložena uz moje pismo i sve skupa poslano je hrvatskoj Vladi.
Djeca pok. Ilije Glavaša i Ambroza Andrića bili su odrasli ljudi kada su pisali pisma Hrvatskoj Vladi. Oni imaju zakonsko i moralno pravo tražiti odgovore o njihovim uništenim životima i životima njihovih očeva. Komisija za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava, koja je primila naša pisma, nikada nije odgovorila. Ja sam udovica pok. Ambroza Andrića, sudionika Bugojanske grupe i majka njegove dvoje djece. Pored toga ja sam bila član HRB-a i odani član Bugojanske grupe, i podržavala ih sve do njihovog odlaska u Hrvatsku. Prema tome ja imam legalno i moralno pravo govoriti o dogadjajima i osobama povezanim sa Bugojanskom grupom. Široj hrvatskoj javnosti nije poznato da su neki iz Bugojanske grupe ostavili malodobnu djecu koja su danas odrasli ljudi i oni traže odgovore o njihovim razorenim životima i ubojstvima njihovih očeva. Hrvatskom narodu nisu poznate patnje i progoni kojima su izložena ova djeca od 1972 godine. Najmladji sin pok. Ilije Glavaša rodio se dok je Bugojanska akcija bila u toku, a kćerka je bila samo par godina stara. Oni su ostali bez oca a da bude gore, njihova majka Andja Glavaš, prestala se brinuti o njima još dok su bili maloljetni. Po njihovim pismima se vidi da su strašno patili i da nisu imali moralnu ili emocionalnu potporu. Nije teško zaključiti da ostavljeni da se brinu sami o sebi u maloljetnim godinama, nisu mogli imati stalno prebivalište i da su postali jos laganije žrtve antihrvatskih elemenata. Nema tako dugo od kako je pokušano najmladjeg sina pok. Ilije Glavaša uvući u zamku. Taj fini mladi čovjek, odrastao je van hrvatske zajednice po sirotištima i kod raznih australskih obitelji koje su plaćene po državi da privremeno prihvate napuštenu djecu. Lovci na hrvatske glave služeći se prevarama pokušali su ga uvući u zamku da ga unište i iskoriste na isti način kao i njegovog oca pok. Iliju Glavaša. Kada nije uspjelo onda su o njemu raširene najogavnije i najprljavije propagande u hrvatskoj zajednici. To nesretno djete koje se rodilo za vrijeme Bugojanske akcije 1972. nije nikome išta učinilo niti je krivo, njegov jedini grijeh je, što je sin Hrvata Ilije Glavaša, sudionika Bugojanske grupe. Kćerka Ilije Glavaša bila je samo par godina stara kada je njezin otac ubijen. I o njoj su raširene propagande uključujući i izmišljenu priču da ju njezin otac nije želio imati. Ja se sjećam kada se ona rodila. Ilija Glavaš bio je oduševljen kada je čuo da mu se rodila kćerkica, prema njegovim rječima, ona je bila ljepa kao cvijet ruže. Njezin otac okitio je bolničku sobu s ružama raznih boja, mislim da joj je po ružama dao i ime. Sjećam se sretnoga lica pok. Ilije Glavaša kada nas je sav ponosan i sretan častio i nazdravljao za dobro zdravlje njegove rodjene curice. Nažalost on nije bio na životu da zaštiti svoju voljenu kćerkicu od silovanja i patnji. (Pročitaj njezino prilozeno pismo)

Nad djecom pok. Ambroza Andrića proganjanje i teror počeo je samo jedan dan poslije što sam se zadnji puta pozdravila sa sudionicima Bugojanske grupe. Iduću noć postavljena je tempirana bomba na bicikl tada sedamgodišnjeg sina Ambroza Andrića. Hvala Bogu on nije bio na njegovom biciklu kada je bomba eksplodirala. Od tada djeca pok. Ambroza Andrića bila su takodjer izložena fizičkim, emocionalnim i psihičkim torturama. Pa i u australskoj osnovnoj školi djeca Andrić bila su napadana, jugoslovenska djeca nazvali su ih djecom terorista, a bilo je i fizičkih napada. Kćerka Ambroza Andrića bila je stara 15 godina kada joj je bez ikakvog obrazloženja odbijeno australsko državljanstvo, ne jednom već više puta. Ne tako davno, poslali su Juru (sina čovjeka iz HRB-a) da nametne prijateljstvo sinu pok. Ambroza Andrića. Kada je prijateljstvo utemeljeno, u njegovu kuću Jure je namamio sina Ambroza, da ga izvrgnu ispitivanju i fizičkom napadu. Hvala Bogu moj i Ambrozov sin preživio je taj napad. Nema tako dugo od kako je još jedan napad učinjen na sina Ambroza Andrića, kada ga je policija kontaktirala na radnom mjestu. Policija ga je ispitivala o nekoj ucjeni povezanom s ratom u bivšoj Jugoslaviji. O toj ucjeni nitko nije niti znao niti čuo. Meni je odmah postalo jasno da je čitava stvar orkestrirana, na isti način kao sto je bio slučaj sa "Hrvatskom šestorkom". Uspjela sam ga spasiti od ovoga napada, ali policiski zapisnik će ostati, koji će najvjerovatnije biti iskorišćen protiv Ambroyovog sina kao podloga da se osigura uspjeh još jednog u budućnosti orkestiranog plana, da još jedan čovjek hrvatskog podrijetla bude nevin poslan u zatvor. Sin pok. Ambroza Andrića odrastao je van hrvatske zajednice, on nema kontakta sa hrvatskom zajednicom i nikada nije bio umješan u bilo što, što je povezano sa Hrvatskom ili bivšom Jugoslavijom. Njegov jedini grijeh je što je on sin Ambroza Andrića koji je bio uvučen u jugoslovensku zamku i ubijen, skupa sa ostalima sudionicima Bugojanske grupe. Od 1972. moja djeca i ja smo bili i ostali predmet propagandi i proganjanja. O djeci Ambroza Andrića raširena je propaganda da su kopilad. Puno puta djeci Andrić i meni dolazile su razne prijetnje. Dok sam radila, nije bilo neobično za djecu moju da čuju kucanje na vratima a onda zastrašujuće prijetnje. Moja kćerka bila je djete kada su mi vodje HRB-a zaprijetile da će moja kćerka biti silovana kao i kćerka pok. Ilije Glavaša, sudionika člana Bugojanske grupe. Na tu prijetnju posjetilo me je njezino pismo poslano Hrvatskom Parlamentu i Komisiji za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava. Godinama moja djeca i ja izloženi smo propagandama, prijetnjama i napadajima na naše živote, dovelo me je u takvo stanje da sam bila spremna učiniti sve da zaštitim moju djecu. Prijetnja da će moja kćerka biti silovana, navela me je da sam pokušala raniti Butkovića, jednoga od ključnih vodja HRB-a. Htjela sam da me se izvede pred sud, jer sam znala da je sud jedino mjesto gdje će mi se dati prilika da kažem što se dogadjalo sa mojom djecom i sa mnom. Nažalost ni to se nije dogodilo. U hrvatskoj zajednici dogadjalo je se onako kako je udba planirala. Butković je se vratio u Hrvatsku poslije stvaranja Republike Hrvatske gdje je dobio prominentnu poziciju. Prema pisanju hrvatskih novina postao je i diplomata.

Vodstvo HRB-a čvrsto je obećalo pok. Ambrozu Andriću, Iliji Glavašu i drugim sudionicima Bugojanske grupe koji su imali djecu, da ako itko od njih pogine, da će njihova djeca i žene biti zaštićene i zbrinute. Vodje HRB-a i nevidljive snage, izolirali su djecu Bugojanaca od Hrvatske zajednice i onda ih izvrgli strašnom teroru. Bugojanska udovica Andja Glavaš u njezinom intervju objavljenom u Spremnost 15.9.81. str.7. izjavila je, "mene je strašno progonilo mjesno i medjunarodno redarstvo…. Svi prijatelji su me izbjegavali. Bojali su se progona…" Iste progone doživila sam i ja i još uvjek ih doživljavam. Poslije uništenja Bugojanske grupe vodstvo HRB-a i njihovi suradnici, skupili su stotine tisuća dollara od hrvatskih emigranata širom svijeta na račun Bugojanske grupe i njihove djece. Mrvicu od toga dali su Bugojanskoj djeci, toliko da se ne može kazati da nisu ništa dali. Fond djece Bugojanaca osnovan je u Americi. Ja sam duboko uvjerena da je fond osnovala revolucionarna hrvatska mladež, australskog ogranka HRB-a., koja je u Australiji izdavala novine Uzdanica. O fondu djece Bugojanaca, dr. Ive Korski napisao mi je: "Potpuno se slažem sa Vama i vašem sudu o Fondu djece Bugojanaca. Točno Vam je rekao prof. Katalinić da je ovaj fond stvorio i vodio gosp. Rudolf Arapović, koji nije nama polagao računa, jer je tvrdio da to nije stvar HRS-e nego "revolucionarne mladeži". Tko je ta "revolucionarna mladež" to mi do danas nije poznato…. nakon dogadjaja koji su se kasnije zbili, to su bile veze gosp. Arapovića s "Hrvatskom mladeži" u Australiji., koja je kasnije sa njime izdavala "Hrvatsku borbu-Uzdanicu". Od skupljenog novca na ime djece Bugojanaca, korist su imali samo vodje HRB-a. U članku "Uz petu obljetnicu Bugojanske gerile" objavljenom u Otporu br.8-9 vol. 11 1997. Jozo Vrbić završio je članak ovim rječima: "Moje poštovanje prema Bugojancima je neizmjerno, pa mi je zato i žao da će kojekakve vucibatine profitirati čitav svoj život na račun tih ljudi. Istraga bi dosta toga otkrila pa možda i one koji drhću nad svojim nevrjednim i mizernim životima." U Hrv. novinama Danica (izdavane u Chicago-u) 13 Srpnja 1979, na str.11. piše: "ti koalicionaši inicijatori propagandi i sakupljači novaca za obranu i obitelji onih idealista koje su slali u sigurnu smrt, kao u "slučaju Bugojno", bez ikakovog realnog izgleda za uspjeh…." Poruka Nove Hrvatske 1978 objavila je fotografije pok. Ilije Glavaša i njegovog sina. Ispod slika pisalo je: "Dva prodavača novina - otac i sin! Ove dvije fotografije snimljene su u razmaku od osam godina. Prva iz 1970 prikazuje Iliju Glavaša jednog od "bugojanske " devetnaestorice gdje prodaje u Sydney-u "Slobodni dom" (list HSS) Na drugoj slici snimljenoj osam godina kasnije, vidmo pokojnikova sina, koji prodaje australske novine po ulicama kako bi preživio…. Od različitih akcija za djecu palih junaka (m.o.Bugojanaca) najmanje su blagodati osjetila ta djeca" Ja imam dobro znanje o metodama i načinu rada antihrvatskih elemenata i hrvatskoh izroda, jer sam to iskusila bezbroj puta na svojoj koži. Na račun toga znanja bez ikakve sumnje znam da će opet u budućnosti biti pokušaja da uvuku u zamku i iskoriste na jedan ili drugi način djecu Bugojanaca a posebno mušku. Djeca Bugojanaca službeno su markirana, da su djeca terorista i zbog toga će ostati vječita meta političkih kriminalaca. Nema sumnje da će istu sudbinu doživiti i njihova djeca.

Godinama ja sam bezuspješno tražila da se istraži slučaj Bugojanske grupe, znajući da će istraga otkriti istinu o zločinima učinjenim nad Bugojanskom grupom, njihovom djecom i velikim brojem Hrvata. Postojeća tjela koja su zadužena za istraživanje zločina, odbile su moju molbu. Primjer je Komisija za utvrdjivanje ratnih i poratnih žrtava. Dužnost Komisije bila je da ispita zločine učinjene nad Hrvatima, ljudi iz HRB-a postavljeni su na uplivne pozicije u Komisiji, sprječili su da se pravno i zakonski istraže zločini učinjeni nad Bugojanskom grupom i djecom pok Ilije Glavaša i pok. Ambroza Andrića. Od Bugojanske akcije do danas za ovo četvero djece Bugojanaca ništa se nije promjenilo. Neizvjesnost, patnje i boli njihovi su životni suputnici. Oni nemaju osjećaj da pripadaju narodu za kojeg su njihovi očevi dali živote. Oni nemaju ni očev grob da ga posjete ili nadju bar malo utjehe na grobu očeva. Objavljujem njihova pisma uz ovaj članak, neka se zna da su zločini učinjeni nad njima po antihrvatskim elementima koji su odgovorni za ubojstvo njihovih očeva i groznih zločina protiv hrvatskog naroda. Ti isti antihrvatski elementi još uvjek su medju nama i još se uvjek kriju pod imenom "najmarkantnijih, najprominentnijih takozvanih državotvornih Hrvata, legendarnih revolucionaraca, boraca za hrvatski narod i hrvatsku istinu". Pisma teško oštećene i povrijedjene djece sudionika Bugojanske grupe, pok. Ambroza Andrića i pok. Ilije Glavaša, nepobitno je svjedočanstvo o njihovoj tragediji koja u isto vrijeme predstavlja i tragediju Hrvatskoga naroda. Njihova pisma takodjer su nepobitno svjedočanstvo o bolesno patološkoj mržnji hrvatskih izroda spram vlastitog naroda. Njihova pisma su dokaz da Hrvat ma gdje se rodio ili živio ne može izbjeći proganjanje. Kroz kakve grozne agonije su prošla moja djeca od ranog djetinstva nemoguće je rječima opisati. Ja iznosim na javnost samo mali dio o njihovim mučenickim životima. Ja želim jasno naglasiti da ja ne optužujem nikoga, ja samo iznosim na javnost istinu i nepobitne dokaze. Tebi čitaoče preporučujem, kada pročitaš ovaj članak, pročitaj pažljivo i priložena pisma djece Andrić i Glavaš, pročitaj i ostalu priloženu dokumentaciju, pa onda donesi sam svoj zaključak. Ovom prilikom želim se zahvaliti Hrvatskom tjedniku Spremnost, što je otvorio svoje stranice i omogućio mi da pred hrvatsku javnost iznesem povjesne činjenice o Bugojanskoj grupi i zločinima učinjenim nad djecom sudionika Bugojanske grupe, pok. Ambrozom Andrićem i pok. Ilije Glavaša.

Ružica Andrić

Uz ovaj članak objavljeni su sljedeći dokumenti:

1.Pisma djece Andrić i Glavaš,
2.Poštanska potvrda da je Komisija za utvrdjivanje žrtava rata i poraća primila moju pošiljku i pisma djece Glavaš i Andrić.
3.Izjava protiv mene poslana iz Australije, hrvatskim Sabornicima.
4.Pismo dr. Korskog.
5.Članak iz hrv. novina Danica 13 Srpnja 1979,st.11.
6.Fotografije pok. Ilije Glavaša i njegovg sina i natpis ispod fotografija, objavljeno je Poruci Nove Hrvatske 1978


Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (7.) - Spomenik

SPOMENIK BUGOJANSKE GRUPE

U obrani Bugojanske grupe, u zadnjih par godina napisala sam seriju članaka i dokumenata, objavljenih u hrv. tjedniku Spremnost. Kroz to vrijeme je iz stana HRB-a, objavljena prijeteća poruka: "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo je ukinuto, ali mi smo još živi" To nije prvi puta da vodstvo ilegalne podzemne HRB-a, šalje preko javnosti prijeteće poruke. Ante Šarić, iz vodstva HRB-a, i predsjednik Hrvatske Mladeži sedamdesetih godina, u njegovom govoru 1979 izjavio je: "Revolucija nije samo boriti se s neprijateljem, revolucija mora rješavati i unutrašnje probleme, stvoriti unutrašnji red, inače je jalova i jednostrana" Prema tisku Saric je pozvao na čistku i obračun. Ovakve parole slušao je hrvatski narod od komunista preko četiri decenije. Prije godinu dana izdata je knjiga o HRB-u, sa naslovom "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva". U toj knjizi napisane su neistine i iskrivljene činjenice o Bugojanskoj grupi. Da ova knjiga nema vjerodostojnosti dokazano je sa objavljenim člankom i dokumentima u hrv. tjedniku Spremnost, 20.8.2002. Još jednom prisiljena sam da branim Bugojansku grupu od kukavičkih napada vodstva ilegalne, podzemne terorističke organizacije Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Zadnji podmukli napad na Bugojansku grupu dogodio se pri otkrivanju spomenika Bugojanskoj grupi u Bosni i Hercegovini ove godine. Na otkrivanju spomenika Bugojanskoj grupi, izjavljene su neistine koje blate časne sudionike Bugojanske grupe. Prema pisanju javnosti, doveden je malodobni sin pok. Ludviga Pavlovića, da otkrije spomenik, Bugojanskoj grupi. Pok. Ludvig Pavlović bio je jedini preživjeli sudionik Bugojanske grupe. On je mučki ubijen 1991, samo par mjeseci poslije izlaska iz zatvora. Na otkrivanju spomenika Bugojancima bio je i Franjo (Frane) Peričić koji je osobno imao udjela u uvodjenju pok. Ludviga Pavlovića i čitave Bugojanske grupe u jugoslovensku zamku. Peričić je bio jedan od trojice vodja HRB-a, koji su trebali predvoditi Bugojansku grupu u akciju. Peričić je dezertirao Bugojansku grupu na samoj austrisko-jugoslovenskoj granici, sa izgovorom da se osjeća star za takve akcije. Kod spomenika Bugojanaca, slikali su Peričića sa malodobnim sinom pok. Ludviga Pavlovića, i ta slika objavljena je sa natpisom u Hrvatskom tjedniku 2.8.02. "Najstariji utemeljitelj HRB-a i jedan od organzatora Bugojanske akcije Frane Peričić ' s Ludvigom Pavlovićem, sinom najmladjeg sudionika Akcije" Mladi sin pok Ludvika Pavlovića, rodio se poslije ubojstva njegova oca i to dijete ne zna da je se slikalo sa izdajnikom njegova oca. Zločinačka ćud vodstva Bratstva ovdje se još jednom pokaziva, koriste malodobno djete umorenog Pavlovića u pokušajima da prikriju njihove zločine. Ima već dosta vremena od kako Bratstvo koristi Pavlovićevog sina za prikrivanje njihovih zločina i postizanje političkih ciljeva. Nema sumnje da će Bratstvo nastaviti koristiti sina Ludviga Pavlovića, život tog djeteta i njegove majke teći će onako kako je Bratstvo isplaniralo, kao što je bio slučaj i sa njegovim ocem i masama drugih Hrvata.

NAD SPOMENIKOM

Nad spomenikom Bugojanske grupe ponovljene su iste propagande i neistine koje Bratstvo decenijama širi o Bugojanskoj grupi, ali su u javnost puštene i nove propagande o Bugojancima. Izjavljeno je da su Bugojanci prije ulaska u zemlju privremeno živili u stranim zemljama i da je njihovo životno djelo bilo stvaranje pokreta za hrvatsku revoluciju. Ovo su najnovije laži Bratstva. Na privremeni odlazak iz bivše Jugoslavije odlazili su pečalbari i udbini agenti. Kako danas znamo, mnogi tajni udbini agenti vraćali su se u bivšu Jugoslaviju, a poslije stvaranja Hrvatske države, mnogi su se vratili u Hrvatsku, i hrvatskoj javnosti predstavljeni su kao poznati ugledni i prominentni hrvatski povratnici. Sa ovom propagandom, Bratstvo na podmukli način vara hrvatsku javnost i daje sliku da su Bugojanci bili komunističke sluge. Ovo je dobar primjer kako sluge komunizma, na podmukao način, njihove zločine, bacaju na njihove žrtve. Da podsjetim hrvatsku javnost da je slična propaganda ubačena u javnost 1972 poslije likvidacije Bugojanske grupe, kada su takozvane hrv. novine pisale da su braća Andrić udbaši, i da vjerojatno negdje žive u Jugoslaviji. Dakle ista propaganda, samo izrečena na drugi način. Broj sudionika Bugojanske akcije pobjegli su iz Jugoslavije da sebi spase živote, a broj njih napustio je Jugoslaviju u vrijeme kada je režim bivše Jugoslavije dozvoljavao svakome tko je htio da napusti zemlju. Sudionici Bugojanske grupe i ja sa njima, nismo pobjegli u strane zemlje da vodimo politiku. Namjere Bugojanaca i moje osobe bile su da sa poštenim radom sebi stvorimo i osiguramo bolju budućnost i da novčano pomognemo naše roditelje. Moj suprug Ambroz Andrić, diplomirani kemičar planirao je čim nauči engleski nastaviti sa studijama i doktorirati iz kemije. Životne planove i živote oduzeli su Bugojancima vodje HRB-a kada su ih na prevaru naveli da se učlane u HRB-o i kada su ih na prevaru uveli u jugoslaviju da budu poubijani. Niti Bugojanci niti ja nismo tražili niti htjeli ovo zlo koje nam je razorilo naše živote i živote naše djece.

Nad spomenikom Bugojanaca rečeno je da su mnogi Bugojanci bili bez papira i da su braća Andrići i neki drugi putovali sa krivotvorenim putovnicama medju kojima je bilo i jugoslovenskih, na kojima su sami mjenjali slike. Sa ovakvom izjavom Bratstvo na podmukli način baca ljagu na Bugojance, to jest, da su se Bugojanci bavili kriminalom i da su mogli doći do jugoslovenskih pasoša. Ovo nije samo blaćenje Bugojanske grupe, preko grupe vodja Bratstva blate i Hrvatsku naciju. Tajni arhivi HRB-a otkrili su, da su Vodje Bratsva mogli dobiti pasoše i dokumente kakve su htjeli. Vodstvo HRB-a i njihovi suradnici godinama konstantno šire propagande da su braća Andrić, Pave Vegar, Stjepan Ševo, Josip Senić i drugi dobri poubijani Hrvati formirali HRB-o, i da su bili vodje te ilegalne podzemne zločinačke organizacije. Izjava nad spomenikom Bugojanaca, da su braća Andrić i Pave Vegar pokrenuli rad HRB-a u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Austriji i Domovini polovicom 1969, izmišljena je neistina. Polovicom 1969 braća Andrić i Pave Vegar još su uvjek bili u Australiji. Po naredjenju vodje Marića, ja sam prva od grupe otputovala u Europu u junu mjesecu 1969 godine. Tajni arhivi otkrili su da je HRB-o formiranmo u komunističkoj Jugoslaviji pedesetetih godina. Elite dobro istreniranih udbaša, poslana je da u zajednicama hrvatskih emigranata širom svijeta, formiraju ogranke HRB-a. Odmah poslije formiranja ogranaka HRB-a medju hrv. emigrantima, Tito je otvorio granice bivše Jugoslavije.

HRVATSKA DRŽAVA

Kada je stvorena Hrvatska država veliki broj ljudi iz vodstva HRB-a vratio se u Hrvatsku, I odmah po povratku u Hrvatsku dobili su moćne i uplivne pozicije. Uticaj ljudi iz Bratstva spriječio je da hrvatska vlada službeno skine ime terorist sa Bugojanske grupe i da im da zasluženo priznanje da su njihove mlade živote dali za hrvatski narod. Kakvog cinizma, to isto Bratstvo sada je podiglo spomenik Bugojanskoj grupi, ali samo za postizanje političkih ciljeva. Iz istih razloga podigli su godinama unazad i spomenik mome pok. Suprugu Ambrozu Andriću, bez moje dozvole i bez dozvole Ambrozove djece. HRB-o, služeći se nasiljem prisvojilo je Bugojansku grupu kao privatno vlasništvo, to su učinili samo iz jednoga razloga, da i mrtve Bugojance koriste za postizanje njihovih političkih ciljeva i osobnih dobitaka. Meni pokušavaju bez prestanka oduzeti pravo na moga mrtvoga muža, a djeci Bugojanaca pravo i na njihove mrtve očeve. Ja sam zakonita žena pok. Ambroza Andrića, ja imam zakonsko i moralno pravo govoriti o mome umorenom suprugu, ja imam moralno i zakonsko pravo govoriti o Bugojanskoj grupi, jer sam bila dio grupe sve do njihovog prelaska preko jugoslovensko-austriske granice 1972. Ja imam pravo moralno i zakonsko govoriti o Bugojancima i njihovim ubicama, jer mi je iz prve ruke dobro poznato pod kakvim su okolnostima Bugojanci postali žrtve jugoslovenske udbe. Vodsttvo Bratstva koje je direktno sudjelovalo u ubistvu Bugojanaca i okrutnom proganjanju djece oženjenih Bugojanaca, nema nikakvo moralno niti zakonsko pravo na moga umorenog supruga, niti na Bugojansku grupu. To što vodstvo Bratstva prisvaja grupu kao privatno vlasništvo, učinili su to nasilno iz samo jednog razloga, Bugojanska grupa kao i sve druge žrtve jugo-komunističkog režima, vodstvo Bratstva koristilo je i još koristi za postizanje političkih ciljeva i osobnih dobitaka. Poslije moga povratka u Australiju 1975, tražila sam od vodja HRB-a da nikada više ne spomenu ime moga umorenoga muža Ambroza Andrića. Ivica Butković mi je odgovorio da moj muž nije moje vlasništvo. Bratstvo je prisvojilo moga pok. supruga Ambroza i Bugojansku grupu kao njihovo vlasništvo. Interensantno je, da Ivica Butković sebe naziva Ivan, a Franjo Peričić sebe naziva Frane od kada se je vratio u Hrvatsku.

ZAKONITA ŽENA

Ja Ruzica Andrić, zakonita sam žena pok. Ambroza Andrića, ovoga puta javno tražim od HRB-a i njihovih suradnika da nikada više ne spomenu ime moga supruga Ambroza Andrića. Dalje, tražim od vodja Bratsva i njihovih suradnika, da u buduće nikada više ne spomenu Bugojansku grupu, u kojoj su bili moji odani prijatelji. Ubice i izdajice Bugojanske grupe nemaju nikakvo moralno niti zakonsko pravo na Bugojansku grupu. Vodstvo HRB-a i svi njihovi suradnici, trebaju se stiditi što već 30 godina šire propagande o Bugojanskoj grupi i što grupu koriste za postizanje njihovih političkih ciljeva i osobnih dobitaka. Ovaj članak završit ću sa zapisom pok. Ambroza Andrića i izjavom pok. Djure Horvata na sudu u Sarajevu 1973. Početkom 1972 Ambroz je zapisao, "Jugoslavija je najveće svijestko sveučilište kriminala na kojem predaju najveći kriminalci Evrope-Srbi. Učlaniti se u K.P.J. znači upisati se u kriminalnu školu. Postavši udbin doušnik položio si pismeni ispit za prijem u školu kriminalaca." Kada je Ambroz zapisao ove rječi nije znao da opisiva vodje u koje je vjerovao i da su te vodje odličnim ocjenama zšvrsile sveučilište kriminala.
Djuro Horvat na sudu u Sarajevu 1972 izjavio je:
"STIDIM SE HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE, SVIH NJEZINIH POZNATIH I NEPOZNATIH VODJA, KOJI SU VODILI. VRLO MI JE ŽAO DA SAM SUDJELOVAO U AKCIJI, POŠTO NISAM IMAO SVOJE JA, BIO SAM ORUŽJE U TUDJIM RUKAMA, ONIH KOJI SU IŠLI ZA SVOJIM CILJEM I KOJI SU ZA TO VJEROVATNO BILI PLAĆENI I ŽIVILI OD TOGA, DA PRIDOBIJU MLADU GENERACIJU U SVOJE REDOVE I U SVOJE SVRHE".
Riječi Horvata u tančine su opisale vodje HRB-a.


Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (8.) - Uvijek vjerna Bugojanskoj grupi

Spremnost, 20. lipanj 2006.

PREŽIVILA SAM - MOJA JE DUŽNOST SVJEDOČITI ISTINU

Hrvatski Vjesnik (4.3.06) iz Melbourne opet je objavio udbine laži, dezinformacije i klevete o udbinim žrtvama. Ovoga puta, putem javnog pisma, izdajnika i dezertera Bugojanske grupe Frane Peričića, upućeno meni Ružici Andrić. Dok je živio u Australiji, Peričić je bio poznat kao Franjo. Od povratka u Hrvatsku, promjenio je ime u Frane. Na Peričićevo objavljeno pismo, potreban je odgovor.

Peričiću, sa tvojim zlonamjernim klevetama i lažima, sve što si ti postigao, meni si dao priliku da na javnost iznesem do sada nepoznate tvoje zločine, tvojih istomišljenika, i vaših saveznika. No početi ću redom.

Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo(HRB)

Peričiću, uzalud je tebi i tvojim suradnicima poricati, da Bratstvo nije izdavalo iskaznice. Bratstvo je izdavalo iskaznice. Iskaznicu ste dali i mom pok. mužu Ambrozu. Ja sam to dokazala sa objavljenim dokumentom (Spremnost 31.10.2000). Ti Peričiću i tvoji udbini suradnici možete koliko god hoćete urlikati, vikati i poricati da Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo (HRB) nije bila udbina organizacija. HRB-o bila je udbina teroristička organizacija. I zato vi pokušavate svim silama prikriti tko su bile stvarne vodje Bratstva. I to je razlog zašto ti Peričiću kao i drugi udbaši, od likvidacije Bugojanske grupe do danas, neprekidno i kontinuirano ponavljate laži, da su braća Andrić i Pave Vegar formirali Bratstvo i da su bile vodje i mozgovi te zločinačke organizacije. Mrtvu braću Andrić i Vegara, vi blatite sa vašim zločinima.

Bugojanska grupa

Kao i drugi udbaši prije tebe, i ti Peričiću udavio si se u lažima, sa izjavom da je Bugojanska grupa samostalno planirala Bugojansku akciju 1972. Evo nepobitnih dokaza i činjenica. U javnoj objavi vodstva HRB-a (Hrv. Vjesnik 25.12.1966) vodstvo je priznalo da su oni bili inspiratori i organizatori Bugojanske akcije, da su poslali Bugojansku grupu u akciju 1972 i da je Bugojanska akcija bila razrađena u operativnom odjelu HRB-a, pod tajnim kodom "Planinska Lisica. I tvoj suradnik B. Vukušić, tu izjavu Bratstva objavio je u njegovoj knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" Javno si me upitao Peričiću, koje ste vi mlade Hrvate poslali u smrt. Ti to dobro znaš, ali se praviš da ne znaš. No, da te podsjetim. U smrt ste poslali Bugojansku grupu. I mladi Bugojanci nisu bili jedini. Tvoja izjava da je moj suprug Ambroz ponio sa sobom žig Bratstva u Evropu, još jedna je laž. Žig Bratstva uvijek je držao Jure Marić. On je bio jedan od najmoćnijih vodja Bratstva.

Mirko Vlasnović

2004, u Hrvatskom klubu u Sydney-u, po prvi puta, javno je bio prikazan dokumentarni film sa sudjenja četvorici uhvaćenih Bugojanaca na vojnom sudu u Sarajevu 1972., Jedna od njih Mirko Vlasnović dajući iskaze sudu, o tebi Peričiću doslovno rekao je: "Početkom ove godine Peričić mi je rekao, da sam odredjen da idem u Evropu izmedju 20 i 25. Ja nisam otišo do tog datuma. Peričić je dosao u kuću .... rekao da ću biti skraćen za glavu ako ne krenem. I upozorio me ako imam što sa ženom kuću, ili nešto na svom imenu da napravim punomoć" Ovaj dokumentarni film umnožen je i poslan Hrvatima širom svijeta.

Otrovani metci

Poslije odlaska Bugojanaca, ja sam bila uhićena u Francuskoj. Pri policiskom pretresu, u putnoj torbi Mudronje koju je on ostavio u Ambrozovom i mome stanu, policija je našla, otrovane metke. Tko je postavio te metke, Mudronja ili ti Peričiću? Ili oba dvojica vas. Ja bih to i danas želila saznati. Ja bih takodjer želila znati, gdje je Jure Marić, isto kao i ti dezerter i izdajnik Bugojanske grupe i jedan od najmoćnijih vodja Bratstva. Zašto on ne izadje na javnost. Zašto ne izađu na javnost drugi moćnici iz Bratstva, poput Sarića, braće Butković, braće Goreta, Gojevića, Bošnjaka i drugih koji su u Bratstvu imali puno veću poziciju od tebe.

Ambrozov auto

Tvoja izjava da ste se ti i pok. Glavaš vratili sa Adinim autom u Ambrozov i moj stan u Francuskoj, tvoja je laž. Prvo, Ado nije imao auto. Drugo, sa tobom se nije vratio pok. Glavaš. Sa tobom se vratio Mudronja. Ti i Mudronja vratili ste se u Francusku sa Ambrozovim autom. Vas oba dvojica, dezertirali ste Bugojansku grupu na samoj austrisko-jugoslovenskoj granici. Tvoja tvrdnja da vas je dočekala u Francuskoj policija su izmišljene bajke. Ti i svi tvoji suradnici i istomišljenici, odabrani ste narod. Bez obzira kakav ste zločin napravili, bez obzira u kojoj zemlji ste djelovali ili bili, vi ste bili i ostali nedodirljivi.

Marko Mijić

Za Mijića ste morali priznati da je udbaš, jer se to više nije moglo sakriti. Marko Mijić i njegov brat živili su u Sydney-u. Ambroz i ja živili smo u Melbourne. Znači 1000 kilometara razdaljine. Ambroz i ja upoznali smo Marka kada ga je vodja Bratsva Jure Marić, poslao kod Ambroza i mene dok smo živili u Melbourne i ti to dobro znas Peričiću. Njegovog brata niti Ambroz niti ja nismo nikada upoznali. Tvoja izjava da sam ja poznavala braću Mijić bolje od vas sviju, još je jedna zla kleveta. U tvojoj kući Peričiću spakovan je otrov "cijankali".Vi ste poslali Marka, da taj otrov odnese u Jugoslaviju. On je odnio otrov u Jugoslaviju. U Jugoslaviji on je ostao živiti ugodan život. Na račun toga otrova, jugoslovenski komunisti okrivili su Bugojansku grupu da je namjeravala otrovati beogradski rezervouar vode. Marko se takodjer po vašem planu trebao priključiti Bugojanskoj grupi, čim započnu oružani sukobi sa jugoslovenskom vojskom. Kao i drugi udbaši, ni on se nije grupi priključio. Ti to sve dobro znas Peričiću. Dakle tvoja izjava, da udba od Marka nije mogla saznati detalje o Bugojanskoj akciji, jos je jedna laž.

Djordje Ličina

Jugoslovenski komunisti i njihovi udbaši su maheri , da na perfidan način kriminiliziraju i sotoniziraju njihovu žrtvu. To je što vi meni činite decenijama. Ovo nije prvi puta da vi iz Bratsva mene pokušavate povezati sa Ličinom. Sa klevatama, bacate vaša zlodjela na mene. Kao što sam već spomenula, u javnoj izjavi vodstva HRB, izjavljeno je: "Bugojanska akcija bila je razradjena u operativnom odjelu HRB-a, pod tajnim kodom "Planinska Lisica" Poznato je, da je Ličina napisao knjigu o Bugojnskoj grupi, "Tragom Plave Lisice" Svatko onaj koji poznaje imalo politiku, složiće se sa mnom, da se nije slučajno dogodilo, da je Bugojanska akcija razradjena i planirana pod tajnim kodom "Planinska Lisica, i da je Ličina dao naslov njegovoj knjizi "Tragom plave lisice". Što se tebe tiče Peričiću, ti si zaboravio da si se ti opozvao na vjerodostojnost Ličininog pisanja 1994 u zagrebačkim novinama Panorama.

Optužbe

Peričiću, ti mene krivo optužuješ da ja blatim i napadam, HRB-o, Božu Vukušića, i sve vas. Ja vas nisam niti blatila niti napadala. Sve što sam ja učinila, ja sam na javnost iznijela vaše zločine. HRB bila je udbina teroristička organizacija. Sama ta činjenica blati Bratstvo. Vi udbaši iz Bratstva oblatili ste sami sebe sa vašim strašnim zločinima. Bože Vukušić sam je sebe oblatio, sa njegovim zločinima i nedjelima.

Bože Vukušić

Činjenica je, Vukušić je napisao udbine laži o Bugojanskoj grupi i meni u njegovoj knjizi "Tajni Rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" Dok je radio kao samostalni istrazivaž u Komisiji za ratne i poratne zločine, Vukušić je imao na uvidu moj potpisani izvještaj o Bugojanskoj grupi i vodstvu Bratstva. On je imao na uvidu i potpisana pisma djece Bugojanaca. Ja sam Vukušiću dala ponudu i priliku da dodje u Australiju i da pregleda tajne arhive Bratstva. On je ignorirao datu mu ponudu. On je takodjer ignorirao moju izjavu i pisma djece Bugojanaca. Dok je Vukušić radio u Komisiji, on i njegovi drugovi sprječili su da tadašnje hrvatske vlasti istraže slučaj Bugojanske grupe. Sprječili da hrvatske vlasti daju Bugojancima zasluženi status hrvatskih bojovnika. Vukušić, po njegovoj izjavi, služio je zatvorsku kaznu u Njemačkoj, ali je perfidno izbjegao reći zašto je stvarno bio u zatvoru. Prema izjavi D. Parage (Zadarski list 19 i 20.01.2002) Vukušić je u Njemačkoj optužen i osudjen za ubojstvo Jusufa Tatar. Istu informaciju i ja sam dobila iz drugih izvora. Prema tim izvorima Jusuf je bio albanaske nacionalnosti. Činjenica je, i pored Vukušićeve kriminalne prošlošsti, njega je neka nevidljiva moćna ruka izvadila iz njemačkog zatvora 1991 i vratila ga u Hrvatsku. Preko noći Vukušić je postao moćnik u političkom životu Republike Hrvatske. Tvoja izjava Peričiću, da je Vukučić patio za Hrvatsku izmišljena je bajka. Oni koji su istinski patili i žrtvovali se za Hrvatsku, prognani su, i poniženi. Prognani su i poniženi i bojovnici Domovinskog rata, pa iz očaja mnogi sami sebi oduzimaju život. Prognani su i poniženi i hrvatski generali. To su činjenice Peričiću.

Privilegije

Tvoja izjava, da si se ti, i tvoji brojni suradnici vratili u Hrvatsku iz rodoljublja i da ne tražite nikakve privilegije, farizejska je izjava. Vi ste se u Hrvatsku vratili po zadatku. Isto kao što se po zadatku bili poslani u strane zemlje, da se infiltrirate medju hrvatskim emigrantima širom svijeta. Vama nije bilo potrebno tražiti privilegije. Vi ste ih dobili čim ste se vratili u Hrvatsku a mnogi su dobili i moćne pozicije. Ja sam želila da sa mojom djecom dodjem u Hrvatsku, želila sam da im pokažem zemlju iz koje su potekli. Ja to ne mogu učiniti. Iz Hrvatske poslali ste mi poruku, da niti ja niti moja djeca ne dolazimo u Hrvatsku. Iz Hrvatske stizala su nam i prijeteća pisma.

Republika Hrvatska

Ti Peričiću i drugi udbaši iz Bratstva, sustavno javno ponavljate da ste borili za Hrvatsku Državu i da ste je vi stvorili. Vi se nikada niste borli za Hrvatsku državu. Vi ste se borili i još uvijek se borite za vašu osobnu korist i za interese onih sila, za koje se borio i krvnik Tito. Sa zločinima i terorom vi udbini teroristi nastavili ste, i nakon stvaranja Republike Hrvatske.
Navodim samo par nepobitnih činjenica.
Vi ste prevarili i zaveli Hrvatski Državni Sabor, sa izjavom koja je poslana iz Australije. Vi zavodite i varate hrvatske intelektualce i narod. Po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovi predstavljali ste javno i privatno udbašicu Katarinu, kao ženu moga muža Ambroza. U knjigama "Povijest Hrvata Australije i Hrvati Australije" vaši suradnici napisali su da je Katarina supruga moga muža Ambroza. Devedesetih godina djete pok. Ilije Glavaša, bilo je uvedeno u zamku da bude ubijeno. Spasio ga je čovjek sa savješću. Kada sam ja počela sa objavljivanjem mojih članaka, usljedili su vaši teroristički napadi i napadi vaših saveznika. 1994 u roku od dva tjedna izvršeni su napadaji na život Ambrozova i moga sina, i na moj život. Ovi napadi bili su izvedeni po udbašima iz Bratsva. Napad na zivot na moga sina izveo je J. Z., sin vaseg suradnika iz Bratstva. Vaša djeca preuzimaju zločinačku profesiju svojih očeva. U napadu na moj život sudjelovala je žena Vidak i čovjek Marić. Te iste 1994 godine, vaš saveznik Hay zloupotrijebio je njegovu poziciju, da maltretira nas obitelj Ambroza Andrića u našem stanu. Tom prilikom, doslovno, on mi je rekao: "Ne idi medju Hrvate, ne idi niti u hrvatsku crkvu ako sebi želiš dobro". Opet 1996. tvoji istomišljenici Peričiću ovdje u Australiji, uz pomoć vaših saveznika pokušali su poslati moga i Ambrozovog sina, nevinoga i zatvor. Pokušali su to učiniti sa sličnim scenariom, sa kojim je optužena i osudjena šestorica nevinih hrvata u Sydney-u. Svakako da sam poduzela zakonske korake protiv ovih zločina. O tome postoji službena dokumentacija. Zlo koje su napravili vaši ssaveznici Page i Eldri nama obitelji Ambroza Andrića, i danas je bolan za mene kao majku. Vaši saveznici iz državnih i nedržavnih ustanova, organizacija, sveučilišta itd., zloupotrebljavali su njihove pozicije, kršili su zakone svoje zemlje da vas štite i pomažu. Bez njihove zaštite i pomoći vi ne bi imali uspjeha.

Terorizirali ste i opljačkali hrvatske udovice i djecu

Peričiću, praviš se da ne znaš o teroriziranju, pljačkanju, silovanju i blaćenju hrvatske djece i udovica. Ti dobro znaš, da ste vi iz vodstva bratstva sa vašim suradnicima, orkestirali sve zločine učinjene protiv djece i udovica, oženjenih Bugojanaca. Izutetak je bila udovica Adolfa Andrića. Ona je zajedno sa vama sudjelovala u zločinima. O nama ostalim udovicma i djeci oženjenih Bugojanaca, širili ste prljave i grozne laži medju Hrvatima širom svijeta. Širili ste ih i pred članovima naših obitelji. Evo dokaza. U pismu udovice pok. Ilije Glavaša, o tvome istomišljeniku Babiću ona piše: "Babić je bio kod moje svekrve pa je njoj rekao da sam ja "slaba žena" i da nisam zaslužila da me on pošten čovjek pomaže" (vidi prilog A) I mene ste blatili pred mojom obitelji. Vi udbaši iz Bratstva, od hrvatskih emigranata širom svijeta, skupili ste stotine tisuća dolara u ime Bugojanaca i njihove malodobne djece. Od tog novca dali ste mrvicu djeci, toliko da se ne može kazati da niste ništa dali. Ostali novac stavili ste u svoj džep. Vi ste materijalno opljačkali i tu malodobu djecu i hrvatske emigrante. Djecu Bugojanaca opljačakali ste i za njihovo djetinstvo i njihovu budućnost. Ta djeca dok su živi nosiće teške posljedice vašega terora. Dok ste vi javno farizejski vikali slava Bugojancima, u isto vrijeme djeca i ja bili smo prognani i terorizirani. Živili smo u bijedi, gladovali smo. Gladovala je i živila u bijedi i udovica i djeca člana Bugojanske grupe Ilije Glavaša. U njezinom intervju Spremnosti opisala je slikovito progone, samoću, glad i bjedu u kojoj je živila sa malom djecom. U prvom izdanju njezine knjige "Tati Bugojancu" ona je takodjer opisala strahote kojima su bile izložene udovice i djece oženjenih Bugojanaca. Istina je, udovica pok. Glavaša danas govori drukčije. Iz kojih razloga to samo ona zna. Najmladji sin Ilije Glavaša rodio se za vrijeme Bugojanske akcije. U njegovom pismu (Spremnost 12.1.2001) napisao je: " Ja bih želio znati, zašto su obitelji Bugojanaca tretirani kao prljavština. Svatko je bio voljan da hvali Bugojance ...."

U mome sjećanju, jos uvijek, svjezan je onaj dan kada si me ti Peričiću pred mojom malodobnom djecom seksualno napao. U pismu datiranom 27.3.1977 udovice člana Bugojanske grupe I. Glavaša, o tebi ona je napisala. (vidi prilog A) "Što se tiče Franje on će se imati kada da zastidi prijavila sam ga policiji i rekla sam ga i Luci, što i kako među njima bude nije me briga". Iz vrlo dobrih razloga vjerujem, da si ti seksualno napao i nju pred njezinom djecom i da je zato nazvala policiju i da je to rekla tvojoj ženi Luci. Kćerka pok. Glavaša u njezinom objavljenom pismu (Spremnost 23.1.2001) napisala je; "Ja sam seksualno zlostavljana od svoje četvrte godine i to je trajalo sve do moje 16 godine" Udovica jednog Bugojanca je takodjer bila silovana. Tvoj istomišljenik I. Butković meni je se prijetio, ako ne budem šutila da će i moja kćer biti silovana, kao i kćer pok. Glavaša. O udovici pok. Vlasnovića proširili ste laž, da se udala za srbina. Tu istu laž ti si Peričiću rekao i meni. Istina ja ovo ne mogu dokazati, ali ti znaš da je to istina. Ove prljave laži, širili ste dok se udovica Vlasnovića mučila da preživi sa troje male djece. Isto je prošla i supruga i djeca ubijenoga člana Bratstva pok. Cindrića. Isto je prošla Bianska (Dada) Pujić, supruga ubijenog člana Bratstva, Pujića. Nju ste nazvali "Vesela udovica " Lista bi se mogla nastaviti.

Hrvatski tjednik Spremost i g. Fabijan Lovoković

Tvoja izjava da ja širim laži i mržnju uz podršku i pomoć raznih službi i urednika Spremnosti, je ništa drugo nego zla kleveta. Ti si Peričiću krivo optužio g. Lovokovića, da je objavljivao moje članke iz koristoljublja. Nasuprot tvoga klevetanja, g. Lovoković sa objavljivanjem mojih članaka, sebe je izložio mnogim neugodnostima. Onima koji su na njega vršili pritiske da neobjavljiva moje članke, gospodin Lovoković nudio im je, da oni napišu njihovu verziju o Bratstvu i Bugojanskoj grupi koju je on bio voljan objaviti. Medjutim nitko od njih nije prihvatio datu im ponudu. Vi iz Bratstva i vaši istomišljenici uvijek ste mrzili i klevetali g. Lovokovića. I ne samo klevetali već i terorizirali. Ja to dobro znam. Dobro se sjećam, kako ste sa otrovnim lažima navodili mlade hrvate da ga ubiju. Pravo je čudo da je g. Lovoković preživio. Ja bih želila znati, zašto vi iz Bratstva napadate i g. Lovokovića za moje članke. Ja sam ih pisala, i ja sam za njih odgovorna, a ne g. Lovokovć. Moji članci bili su objavljeni u Spremnosti. Red je bio Peričiću da si tvoje pismo uputio na Spremnost. Ja ti garantiram da bi bilo objavljeno. Urednik Spremnosti g. Lovoković je čovjek, koji vjeruje u slobodu govora. Umjesto da tvoje pismo pošalješ na Spremnost, ti si ga kukavički dao Hrvatskom Vjesniku da ga objavi. Hrvatski Vjesnik ima dugu povjest objavljivanja udbinih dezinformacija i laži o Bugojanskoj grupi. Tvoje uvrijedljive rječi i javna prjetnja upućene g. Lovokoviću, odraz je krvoločnog jugoslovensko-komunističkog odgoja.

Ivica Šimunović

Bez ikakvih dokaza, vi udbaši već dugo vremena ponavljate da je Ivica Šimunović bio udbaš. Poslije neprekidnog i kontinuiranog ponavljanja da je Šimunović udbaš, ti si se sada Peričiću javno pojavio, i lažno izjavio da sam te ja upoznala sa Šimunovićem. Tvoja zla namjera, prozirna je. Ti dobro znas Peričiću da je Šimunović nabavio najveći dio oružja za Bugojansku grupu i da je on svojim novcem platio oružje. Tebi je dobro poznato da su vodje Bratstva, obećali Šimunoviću da će mu vratiti njegov novac što ga je potrošio za nabavku oružja. Kasnije, kada su odbili vratiti novac Šumunoviću, proširili su priču da Šimunović nije ništa znao. Zar si zaboravio da si i ti, sa Šimunovićem to oružje prebacivao u Austriju. Bože Vukušić prvi je javno optužio Šimunovića da je udbaš. Od tada njegovi udbaški suradnici i istomišljenici, tu priču neprekidno i kontinuirano ponavljaju. Ponovio si je i ti. Jugo-komunisti i njihovi udbaši su uvijek radili na principu, "ponavljaj laž i narod će povjerovati" Poslije neprekidnog i kontinuiranog ponavljanja udbaša, da je Šimunović bio udbaš, i ja sam bila posumunjala u Šimunovića.

Slika mi je postala jasna, kada me je obiteljski član jednog Bugojanca nazvao iz Hrvatske i informirao me, da mu je dat uvid u udbine arhive. On me je obavjestio da je u udbinim arhivima zapisano, "da je poslije odlaska Bugojanaca, Šimunović postavio bombu na biciklo moga i Ambrozovog tada šestogodišnjeg sina, da je Šimunović bio moj ljubavnik, da je Šimunović dobivao od mene informacije o Bugojanskoj akciji itd". Ove laži napisane u udbinim arhivima, dokaz je da je udba u njihovim zapisima, zapisivala fabricirane laži o njihovim žrtvama i da je zamećala trag njihovim teroristima i ubicama. Isto su činili i udbini saveznici iz stranih tajnih službi i policija. Za vrijeme Domovinskog rata, njihove fabricirane laži o nekim članovima Bugojanske grupe, bili su objavljene u stranim knjigama. U pismima nekih udbaša, koje sam našla u tajnim arhivima Bratstva, pročitala sam fabricirane laži o dogadjajima koji su meni dobro poznati, i o nekim članovima Bugojanske grupe. Očito je, koordinacija Udbe, udbaša i njihovih saveznika bila odlična.

Što se tiče Šimunovića, činjenica je i gola istina, kada sam se ja 1972. našla u bjegu sa dvoje male djece, niti ti Peričiću niti itko iz bratstva niste mi htjeli pomoći. Jedini koji mi je pružio pomoć bio je Šimunović. Po njegovoj preporuci pomoć su mi dali, profesor Čolak, i svećenici Kozina i Kelava. Gola je istina, da nije bilo Šimunovića, profesora Čolaka, svećenika Kelava i Kozine ja sa djecom ne bi preživjela. Da je Šimunović bio udbaš, za sigurno ja i moja djeca nestali bi bez traga 1972. Činjenica je, što je javno i dokazano, da svaki Hrvat ili Hrvatica koji su se usudili pomoći djeci i udovicama Bugojanaca, ili se samo ponašati prijateljski spram njih, našli su se pod brutalnim napadima vas udbaša i vaših saveznika. Neke su probali i ubiti, kao što je bio slučaj Mile Kodžomana.

Doza razumjevanja

Tvoja izjava Peričiću. da si ti i tvoji suradnici s dozom razumjevanja podnosili moje takozvane "izazove" i da ste izbjegavali javno reagirati, farizejska je izjava. Hrvati širom svijeta znaju, da vi decenijama vodite propagandni rat protiv mene. Vodili ste ga i još ga vodite, preko Hrvatskog Vjesnika, preko interneta, pute e-maila itd. itd. Vodili ste ga i preko Slobodne Dalmacije. Slali ste i još uvijek šaljete vaše emisare medju domovinske i iseljene Hrvate, da o meni šire prljave laži. Ja sam svjedok vaših zločina, i to je jedini razlog zašto vi decenijama vodite propagandni rat protiv mene. Iz istih razloga vi mene neprestalno blatite i klevetate.

Ponuda

Sa tvojom takozvanom ponudom ti si Peričiću mene oklevetao da sam "tajno i javno prisluškivala i snimala" šestoricu Hrvata iz Melbourne i Gellonga. Sa tvojim lažima, sam si sebi skočio u stomak. Nije bilo nikakve šestorice u Melbourne i Gellongu. Samo u Sydney-a, bila je šestorica mladih Hrvata poznati kao "Hrvatska šestorka" Kao i Bugojanska grupa prije njih, i oni su bili optuženi da su htjeli zatrovati rezervoar vode. Sva šestorica tih mladih Hrvata, bili su nevini optuženi i osudjeni na duge zatvorske kazne. 1991 na australskoj televiziji pojavio se srbin Vitomir Misimović. On je priznao da je radio za udbu. On je priznao je, da ga je udba poslala da se infiltrira medju hrvate. On je ispričao kako je ostvario plan udbe da "Hrvatska šestorka" izgledaju krivim. Prema njegovoj izjavi, poslije uspješnog zadatka, on se vratio u Jugoslaviju, nastanio se u Bosnu, gdje mu je data farma svinja. Misimović je medju hrvatima Australije bio poznat kao Vice Virkez. Kao i Bože Vukušić, i ti isto, mene si oklevetao sa zlodjelima Misimovića. Mislim da nije potrebno spomenuti tko je uveo Misimovića u Hrvatsku zajednicu. Dolazak Misimovića na australsku televiziju, organizirali su tvoji istomišljenici ovdje u Australiji, da stvore sliku da i oni rade u interesu Hrvatske države i da postignu druge političke ciljeve. Ali nisu bili uspješni, kako su mislili da će biti.

Uvjet

Peričiću ti si dezerter. Ti i tvoji suradnici ste izdajnici i teroristi. Tvoje ruke i ruke tvojih suradnika okrvavljene su nevinom krvlju. Krvlju mladih Bugojanaca, krvlju moga supruga i djevera i svih znanih i neznanih vaših žrtava. Prema tome, ti Peričiću nisi u poziciji da postaviš uvjete bilo kome, a kamoli meni. U bilo kojem smislu, tvoj uvjet Peričiću, da ti dostavim moje zapise idiotski je. Od kako sam objavila neke djelove mojih zapisa, udbaši svim silama nastoje doći do njih. Za utjehu tebi Peričiću i drugim udbašima, dajem do znanja. Moji zapisi su u sigurnim i poštenim rukama.

Spomenik Bugojanske grupe

Dok ponavljate kao papagaji da štujete žrtvu Bugojanske grupe u isto vrijeme širite laži i dezinformacije o grupi. Kao i drugi udbaši prije tebe i ti si bio brz Peričiću da se javno pohvališ, da ste podigli spomenik Bugojanskoj grupi. Istina je, podigli ste spomenik.. Ali ga niste podigli iz poštovanja. Podigli ste ga iz koristoljublja. Da sebe prikažete domoljubima i dobrim ljudima. Na spomeniku nema imena Bugojanaca. Sve što ste napisali na tom spomeniku je: "Hod prema hrvatskoj slobodi Lipanj 1972-2002, Raduša". Sa ovim natpisom vi se ismijavate sa mrtvim Bugojancima. Kada su Bugojanci Lipnja mjeseca 1972. pošli u akciju, oni su hodali prema smrti. U smrt si ih uveo i ti Peričiću sa drugim udbašima. Od likvidacije Bugojanske grupe do danas vi beskonačno profitirate na krvi Bugojanaca i berete lovorike na žrtvi koju su mladi Bugojanci dali za njihovu zemlju i njihov narod.

Razlika

Ti i tvoji istomišljenici neprestalno uporedjivate sebe sa članovima Bugojanske grupe. To činite, da uvjerite javnost da poštujete Bugojance i da ste i vi dobri ljudi i rodoljubi. Razlika izmedju vas i Bugojanaca je velika: Bugojanci su bili istinski rodoljubi, časni i dobri ljudi. Ti Peričiću i tvoji suradnici ste izdajnici, teroristi i zli ljudi. Vi niste samo teroristi i zli ljudi. Vi ste i kukavice. Kukavički ste proganjali i terorizirali nezaštićenu malu djecu i udovice, čije ste očeve i muževe uveli u zamku da budu poubijani. Jedna od tih udovica sam i ja.

U ime Ambroza

Peričiću, mizerijo ljudska, poslije svih zločina što si učinio, kako si se usudio govoriti u ime moga časnoga i plemenitog supruga Ambroza. Ti i tvoji istomišljenici niste dostojni poljubiti zemlju kojom je on hodao. Mene si oklevetao, da ja blatim moga supruga i sve Bugojance. Zli čovječe, kako si se usudio to izjaviti, kada hrvatska javnost zna da ja decenijama branim Bugojansku grupu od udbaških laži i dezinformacija.

U ime čijih interesa

Moji objavljeni članci bili su poduprti sa dokumentima. I pored toga Peričiću ti si mene javno nazvao lažljivicom. Javno si me upitao, za čiji interes ja tvrdim da je Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo (HRB) udbina organzacija. Ovo ti je moj odgovor. U ime interesa Hrvatske Države. U ime interesa Hrvatskog naroda. U ime istine. U ime istine o Bugojanskoj grupi i nama udbinim žrtvama. Ja čvrsto stojim iza mojih rječi i stojaću sve dok sam živa.

Poruka

U Lipnju mjesecu ove 2006 godine navršava se trideset četvrta obljetnica od kako ste zaveli i uveli mlade Bugojance u jugoslovensku zamku da budu poubijani. Na ovu obljetnicu mučkog izdajstva i ubojstva Bugojanske grupe. ja imam par poruka za tebe Peričiću, za Marića, Bošnjaka, Sarića, Gojevića, Mudronju, braću Butkoviće, i sve druge vaše suradnike.
1. Vi ste počinili strašne zločine svjesno i dobrovoljno. Počinili ste ih za judine srebrnjake. Vi živite u strahu zbog vaših zločina. Oslobodite sebe. Priznajte vaše zločine i zamolite vaše žrtve da vam oproste.
2. Protiv svih pravila ja sam preživila. Moja je moralna dužnost da svjedočim istinu. Moj suprug Ambroz i moja braća Bugojanci, da su živi, bili bi na mene ponosni, za otpor koji sam dala vama udbinim teroristima i zločincima.
3. Još jednom, ja tražim od vas, prestanite širiti laži o Bugojanskoj grupi. Prestanite blatiti Bugojance. Prestanite koristiti Bugojansku grupu za vaše koristoljublje.
4. Držite na umu, istina je na mojoj strani. Držite na umu, svaki puta kada ja čujem da širite laži o Bugojanskoj grupi, ja ću se nastavit boriti protiv vaših laži, dokle god mogu. Kada prestanem to će značiti da ste me ili ubili ili totalno razorili.
5. Vaši prljavi trikovi ne uspjevaju više. Hrvatska javnost shvatila je, da vi čekate da moje izjave i objavljeni dokumenti padnu u zaborav, a onda vi opet izadjete na javnost sa vašim lažima i dezinformacijama. Usudjujem se se proreći, kada padne u zaborav ovaj moj članak, objavljeno pismo udovice Ilije Glavaša i izjava M. Vlasnovića, opet će se na javnost pojaviti jedan od udbaša ili udbašica u svijetlu njegove/njezine zle ćudi, da šire laži o Bugojanskoj grupi, meni i drugim udbinim žrtvama.

Ružica Andrić

Ostaje odana Bugojanskoj grupi
Lipanj 2006


Navik on živi ki zgine pošteno!

broj posjeta