HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

HRVATSKE MUČENICE

Sramim se Hrvatske u kojoj se slave njihovi krvnici

Prije dva tjedna gledam na youtube-u kako hrvatska(?) policija u Srbu budno pazi da se koji Hrvat ne približi čoporu četničko-komunističkih strašila na čelu s Miloradom Pupovcem i Stipom Mesićem, koji na tom ukletom krvavom selu u Hrvatskoj svake godine na 27. srpnja slave masovne pokolje nevinoga hrvatskog pučanstva.

Što mi je najviše zapelo za oko je ono gdje pred tim čoporom od kojih tridesetak strašila stupa neki stvor kretenskog izgleda, koji na nekom remenu obješenom oko vrata na prsima nosi veliki grubo od drveta i željeza izgrađen boljševički amblem - zviezdu petokraku s srpom i čekićem.

Hrvatski(?) policajci na to mirno gledaju i budno paze da mu se ne bi približio koji prosvjednik Dražena Keleminca, koji (jedini) svake godine dolaze demonstrirati protiv te zločinačke bagre.

Malo kasnije gledam kako na Trgu Bana Jelačića, na glavnom trgu u glavnom gradu "slobodne, suverene i demokratske" Hrvatske, uoči obljetnice Operacije Oluja neke četničke i skojevske noćne dame (po bosanski kurvetine) slobodno raztežu od crne krpe ili papira skrojen desetak metara dug transparent o "zločinima (nad jadnim četnicima ) u Oluji".

Narod se zgraža, neki smjeliji hrvatski ljudi i žene na nijih viču, novinari "hrvatske televizije" liepo snimaju, govore njihovih predstavnica, a nigdje se ne vidi niti jednog policajca, kao da ih u Zagrebu uobće nema.

Onda proslava u Kninu. "Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH", jugokomunistički deran ratni dezerter Zoran Milanović na tvrđavi kralja Zvonimira dieli odlikovanja i medalje onima koji su se, dok je on bio u bandiži, borili da ovu tvrđavu oslobode od okupatora kojima je donedavna vjerno služio njegov otac.

"Naša" policija, kao i svake predhodne godine, budno pazi da netko ne bi na sebi imao majicu s grbom HOS-a ili s "ustaškim" grbom koji počima sa srebrnim poljem i podiže obtužnice protiv hrvatskih branitelja koji pozdravljaju hrvatskim pozdravom Za dom spremni.

Drugi dezerter, jugoomladinac sada premontiran u Euroslavena, Andrej Plenković govori kako su hrvatski branitelji kamen temeljac naše slobode i demokracije i da njegova vlada neće dopustiti da se dovodi u pitanje pravedan i legitiman karakter Domovinskog rata, niti da se optužuju naši ratni heroji. Isti taj Plenković na vlast je došao pomoću okorjelih četnika koji zajedno s onima iz Srbije Oluju i sve hrvatske branitelje neprestano javno i bez ikakve bojazni obtužuju za "genocid nad srpskim narodom" i druge kojekakve izmišljene "zločine protiv srpskog naroda".

Na žalost, mnogi naši branitelji od tih dezertera veselo primaju odlikovanja, medalje i promocije, jer, kako mi jednom za vrieme posjete Domovini reče jedan branitelj praznoglavac, "pa to su institucije".

Svaka pobjeda ima stotinu otaca a svaki poraz je sirotče, kaže stara poslovica.

Da su hrvatski branitelji 1995. umjesto pobjede izgubili rat ti smradovi koji se danas kite njihovom pobjedom radili bi ono što su poslie 1945. radili njihovi izdajnički roditelji. Sve branitelje, njihove roditelje, bake, djedove, braću, sestre, žene i djecu proglasili bi "fašistima" i "koljačima srpske djece" i sve ih bez imalo samilosti likvidirali.

I ne samo to. Nitko na njihovim grobovima (ako bi ih pronašli) ne bi smio ni svijeću zapaliti. A oni koji bi ostali na životu bili bi preodgajani i kroz određeno vrieme njihovi potomci bi "zaboravili na prošlost i okrenuli se budućnosti", dobavljali cajke i pevaljke iz Srbije, divljali i vodili međusobne bitke na nogometnim utakmicama, a koga briga za to što bi novi Goldsteini, Klasići, Jakovine i drugi New Yugo-ogres-i pisali poviest u kojoj hrvatski vojnici nisu bili ti koji su svojim životima branili Hrvatsku, nego oni koji su nad hrvatskim narodom počinili najstrašniji genocid u njegovoj poviesti.

Židovi zionisti već 77 godina ne samo da nesmanjenim tempom lamentiraju i komemoriraju žrtve svojih sunarodnjaka, nego očekuju (zahtievaju) da njihove žrtve žale i svi drugi narodi i da se i u onim državama koje nisu imale nikakve veze s holokaustom svake godine komemorira i dižu spomenici njihovom holokaustu, a istovremeno sve čine da se zločin genocida nad hrvatskim narodom, koji su počinili sliednici najkrvavije ideologije u poviesti čovječanstva izumljenu od njihovih sunarodnjaka, ne samo trivijalizira nego da se poslie Austrije njegova komemoracija zabrani i u Hrvatskoj.

U toj "slobodnoj i suverenoj" Hrvatskoj Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić i drugi "narodni povjesničari" bez imalo sustezanja i bez ikakve bojazni izjavljuju da ustaše i domobrani nisu bili hrvatska vojska, nego jugokomunistički partizani, krvnici koji su poslie završetka 2. svj. rata izvršili srahovite pokolje nad hrvatskim narodom.

I nitko im se u toj "hrvatskoj državi" ne usudi zavezati brnjicu.

Svatko danas zna da su jugokomunistički krvnici, podpomognuti podmuklim Britancima, poslie završetka 2. svj. rata na najbestijalnije načine načine kojih bi se sramili i Atilini Huni, izvršili masovne pokolje nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima: ženama, djecom i starcima.

Ali malo je onih koji mogu i zamisliti Golgotu onih koji su nekim pukim slučajem ostali na životu, životu koji će mnogima biti gori i od same smrti. Trogodišnje prebijanje po logorima Austrije i Italije u kojima britanski agenti na čelu s zloglasnim majorom Stephenom Clissoldom u savezu s jugoslavenskom Oznom danonoćno progone, love i u Titinu klaonicu šalju sve viđenije Hrvate, neprestana borba protiv tih zlotvora, a onda na koncu put u daleke tuđe zemlje gdje će u bijedi čitavog života patiti za izgubljenom Domovinom i na koncu tamo ostaviti svoje umorne kosti.

Najveći teret ove tragedije podniele su hrvatske žene i djevojke koje su jugokomunistički krvnici bestijalno zlostavljali, silovali i na zdravom čovjeku nezamislive načine mučili, a onda na najokrutnije načine ubijali.

Među tisućama ovih hrvatskih mučenica bile su kćeri hrvatskih ministara dra. Mile Budaka i ing. Ivice Frkovića, Grozda Budak i Jasna i Mirna Frković.

Iako sam već u nekoliko navrata pisao o mučeništvu i herojstvu hrvatskih žena dio ove velike hrvatske tragedije opisala je i g. Maja Runje u Hrvatskom Tjedniku, pa smatram da je vriedno ovaj njezin prilog opet objaviti da čitatelji ne zaborave na zločine koje su nad našim narodom počinili Tito i njegovi krvavi "antifašisti":

"Rado bih podijelila sjećanja na žene - žrtve jugoslavenske komunističke vlasti prije negoli uspomene i jače izblijede. Imala sam čast pojedine od njih susretati, ili sam o njima slušala od njihove djece i prijatelja.

A hrvatske žene zaista su podnijele strašne udarce. Najteže sigurno odmah nakon 1945., nakon što su komunisti likvidirali na desetke tisuća muškaraca - očeve, braću muževe. Žalovale su bolno, u potaji, podižući djecu. No često su i same bile najizravnije žrtve, ubijane 1945., ali i kasnijih godina.
Mnoge su bile prisiljene na emigraciju pa i cjeloživotnu. Druge su doživjele brutalne Udbine istrage i prošle montirana suđenja, tamnice, osobito one koje su se odlučile za aktivan otpor.
Dakle, jedan dio žena komunističko je nasilje prognalo u emigraciju. Žene su zaklon našle na zapadu, od Njemačke do Kanade. Ali emigracija je gorka egzistencija i samo je malo blaža od smrti.

Točno ju je opisala Maca Turujlija kad je 1950. u Buenos Airesu izricala svoj zavjet. Turujlija je u godinama uoči Drugoga svjetskog rata bila učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Savskoj ulici u Zagrebu - vidimo ju na školskoj fotografiji iz školske godine 1939./'40., u 6. gimnazijskom razredu, kad je imala 16 godina.

Fotografiju čuvamo zato što je na njoj Grozda Budak, kći književnika i političara Mile Budaka i zato što dobro pokazuje kako je 1945. uistinu bilo. Jugoslavenski partizani ubili su, naime, samo iz ovoga razreda tri učenice: Grozdu Budak, Mirnu Frković i Marijanu Krčmar. Ubili bi vjerojatno još i četiri druge, no one su uspjele stići duboko u Austriju, pa dalje, u Italiju.

Tako su izbjegle najgoru sudbinu Marijana Šarić, Iva Čekuš, Nina Grivičić i Maca Turujlija. Njihovu razrednicu prof. Silvu Radej jugoslavenska vlast poslala je na trogodišnju robiju, u logor u Slavonsku Požegu.

Turujlija je, dakle, živjela u Argentini. Postala je milosrdnica redovničkoga imena Ljerka. A zavjet koji je dala glasio je: Ne ću se vratiti u Hrvatsku dok Hrvatska ne postane slobodna! Najviše na svijetu željela je povratak, odricala se najdragocjenijega i pristajala na najgore, žrtvom je pridonosila molitvi da ono u što je vjerovalo što brže postane stvarnost.

Sjećanje na žene koje su dospjele u emigraciju u Argentinu budi posebno bolne osjećaje. Sigurno zato što je Buenos Aires zračno dvanaest tisuća kilometara od Zagreba, ali i zato što vjerujemo da su bile dio hrvatske elite.

Dovoljno je pogledati fotografiju koja je snimljena u Buenos Airesu 1965., prilikom godišnjega susreta hrvatskih ustaških sveučilištarki. Tolike školovane i politički posvećene žene! A, znamo, Hrvatska je uoči Drugoga svjetskog rata imala zaista malo visokoškolovanih ljudi.

Na Sveučilištu u Zagrebu, tada jedinom sveučilištu na hrvatskim prostorima, studiralo bi tih godina oko četiri tisuće studenata - i nisu svi bili Hrvati, bilo je Srba i Židova, a bio je i znatan broj komunista. Među svima njima muškarci, naravno, u znatnoj većini. Žene su činile petinu ukupnoga broja, možda tek šestinu. I sad, tolike žene ustaškinje u Buenos Airesu! Izgubljene za Hrvatsku!

Zaista, u Europu se, koliko znamo, uspjela vratiti samo Ivona Maixler Dončević, u Njemačku, 1966. Tu je mogućnost dobila zbog njemačkoga podrijetla dijela obitelji. U Njemačkoj je politički djelovala. Ostaje prvenstveno zapamćena po izdavanju ozbiljnoga biltena Kroatische Berichte (Hrvatska izvješća) od 1976. do 1990.

Tek devedesetih godina, kada je Hrvatska postala slobodnom, nekoliko se žena iz Argentine uspjelo vratiti kući, ali u to vrijeme već u visokim godinama. Imali smo sreću u Zagrebu upoznati pojedine od njih, ne samo iz kruga bivših ustaških sveučilištarki. Upoznali smo Marijanu Šarić Werner. Živjela je u Domu za starije "Medvešćak" na zagrebačkom Iblerovu trgu. Ushićivala nas je svojim radošću da se uspjela vratiti. Bila je zadovoljna već i zato što je mogla odšetati na misu onamo kamo joj je bilo drago i u mladosti, u crkvicu sv. Martina na kraju Vlaške.

Marijana je na istoj školskoj fotografiji na kojoj smo vidjeli Macu Turujliju, a bila je bliska prijateljica Grozde Budak. Nakon mature udala se, na Bleiburgu je rodila blizanke, no djevojčice su umrle. Nikada kasnije više nije imala djece. U Domu na Iblerovu svakoga je travnja na balkon vješala hrvatsku zastavu, upraviteljica ju je sklopljenih ruku znala moliti neka ju skine.

Ali susret s povratnicom Ankom Rukavinom bio je poseban dar. Iz toga susreta rodilo se jedno od mojih najljepših životnih prijateljstava iako je Anka u trenutku povratka, 2004., imala već 88 godina. Živjela je u Domu za starije "Centar", u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, u koji je nekoliko godina ranije bila došla i Dolores Bracanović pa i nekoliko drugih emigrantkinja. A Anka je bila zaista vrlo pametna i iznimno čvrsta integriteta, a uz to i vrlo topla. Njezino biće ispunjali su ideali od kojih ne bi bila odustala ni pod cijenu života. Kući je došla umrijeti, da bude pokopana pod svojim Velebitom. No ostvarile su joj se još i prilike za druženja, pa i za putovanja u krajeve u kojima u mladosti nije ni bila. Dogodilo se da su ju sve moje prijateljice željele susretati, za njezino su se društvo upravo otimale.

Spasio ih britanski časnik od partizanskih zvijeri

Anka je bila rođena 1916. u obiteljskoj zadruzi Ivana i Stipana Rukavine, u bunjevačkome Svetom Roku u Lici. S tri razreda pučke škole dospjela je u Split da bude s tetkom Matijom pa da, kad malo poraste, bude sluškinja u kojoj od gradskih obitelji. Ali bistra i marljiva, postala je učenicom splitske Realne gimnazije, a u jesen 1937. uspjela je doći u Zagreb i postati studenticom Agronomskoga fakulteta. Vrlo siromašna, sama se uzdržavala, bila je sigurno prva sveučilištarka iz ličke seljačke kuće. Nakon diplome postala je asistenticom na Katedri za pedologiju. A s političkim zauzimanjem počela je rano, već u gimnazijskim danima.

Anka je Zagreb napustila 6 svibnja 1945. u velikoj skupini hrvatskih ustaških sveučilištarki. Išle su u vagonima priključenima bolničkom vlaku PTS-a i na kamionima s opskrbom za ranjenike. Vodstvo je bila preuzela Edita Benda umjesto zapovjednice Hrvatske ženske ustaške sveučilišne mladeži Ivone Maixler, koja je morala krenuti drugim putem. U skupini su bile brojne djevojke.

U sjećanju su joj ostale Ama Ajzenhauer, Šonja Asić, Edita Benda, Dragica Brzica, Slavica Brzica, Ksenija Buljević, Kaja Cepak, Ljerka Cvek, Zlata Dukarić, Mandica Dulčić, Margita Dulčić, Ivanka Fabijanić, Senja Grubišić, Ivana Hanjski, Eda Hedl, Ljubica Horvat, Zdravka Majer, Mada Hunjet, Desa Kaštelan, Neda Kaštelan, Smiljka Kaštelan, Nevenka Kindy, Ružica Knežević, Zdenka Kolaković, Dragica Lasta, Ljiljana Lepeš, Mirjana Lepeš, Neda Madirazza, Mira Malenica, Vlasta Malenica, Marija Mandarić, Zorka Mandarić, Olga Maksić, Ankica Matković, Maja Miletić, Beba Mioč, Mira Pađen, Zdenka Palić, Zlata Palić, Virginija Pilipić, Mara Podnar, Đurđa Poldrugač, Slavica Pović, Kruna Radić, Nada Rehak, Anka Rukavina, Olga Slunjski, Mica Stanišić, Ines Sušec, Katica Šeparović, Nada Šetinc, Zdenka Šetinc, Angela Šikić, Marijana Šikić, Fina Tomljenović, Ružica Tomljenović, Božena Votoubal, Blaža Vrtarić, Mila Vučevac, Olga Wagner, Marica Zoranić i Ivanka Živko.

Djevojke su prošle brojne pogibelji. Na jednom mjestu dočekala ih je vatra Rusa i partizana, u okršaju su izgubile prijatelja Branka Radića. U jednoj prilici britanski vojnici zaštitili su ih pred partizanskom ruljom koja ih je počela zlostavljati, trgajući im odjeću u potrazi za vrijednim predmetima.

Kasnije su se pojedine našle u skupinama koje su izručene, ali druge su imale sreću da su naišle na naše vojnike koji su im pomagali i hrabrili ih za težak marš kroz šumu. Jednu skupinu jednom je zaštitio neki britanski bojnikr, Irac - slušao je kako djevojke pjevaju Gospine pjesme, odbio ih je predati partizanima koji su u tom trenutku već bili opkolili zgradu u kojoj su boravile.

Dolazak u Italiju, spas u Argentini

Na blagdan Duhova, 20. svibnja, djevojke su, u koloni s drugim Hrvatima, iz Krupendorfa krenule na dugi put prema Italiji, od mjesta do mjesta, od logora do logora, bez higijene i lijekova, uz nikakvu, lošu ili pokvarenu hranu. U Fermo su stigle 10. srpnja.

Za njih se u sljedećim mjesecima posebno založio fra Dominik Mandić, koji je u to vrijeme živio u Rimu i bio generalni definitor franjevačkoga reda. U jesen 1945. uspio ih je smjestiti u ženski samostan sestara kamilijanki u Grottaferatti, mjestu u predgrađu Rima.

Uskoro su se gotovo sve uspjele upisati na Rimsko sveučilište. Pojedine djevojke nastavljale su sa studijima započetima u Zagrebu, a druge, koje su već bile diplomirale, upisivale su nove studije. Prionule su učenju jer su se nadale da će možda moći ostati u Italiji. Tijekom sljedeće dvije godine samostan u Grottaferrati za njih je postao siguran dom i na tome će fra Dominiku ostati zahvalne cijeloga života.

Sve su djevojke, naravno, bile povezane s drugim hrvatskim izbjeglicama, nastojale su djelovati i pomagati. Ankina uloga posebno se pamti. Bila je, naime, organizatorica i sudionica uspješnoga oslobađanja Hrvata iz talijanskih / britanskih zatvora iz kojih bi bili izručeni Jugoslaviji.

U srpnju 1946. iz karabinjerske postaje u Fermu Anka, braća Ivo i Joža Vidović te četvorica drugih mladih hrvatskih časnika spasili su Danijela Crljena. U travnju 1947. Anka je bila na čelu skupine koja je izvela spektakularno spašavanje Dušana Žanka i desetak drugih iz rimskoga zatvora "Regina Elena".

Na žalost, Anka i druge sveučilištarke nisu mogle ostati u Italiji. Niti jedna europska zemlja nije bila spremna prihvatiti hrvatske izbjeglice. Jedino je Argentina otvorila vrata. Na stari brod za prijevoz vojnika "Santa Kruz" djevojke su se ukrcale u Napulju, na Staru godinu 1947. Njihov zaštitnik fra Dominik Mandić kupio je tom prilikom svakoj cipele i za put je svakoj dao po pedeset dolara. Anka je opisivala da je odlazak bio neopisivo bolan. Znala je u kakvim je ranama Hrvatska, na obzorju nije bilo nade, a osjećala je da odlazi zauvijek.

U Argentini su sve djevojke počele kao radnice. Anka je radila s Dolores Bracanović. koja je bila zapovjednica Ženske ustaške mladeži, po struci profesorica njemačkoga jezika. Radile su u stražnjoj prostoriji neke trgovine s poljoprivrednim proizvodima, cijeloga dana krpale su vreće. Anki je nekako i išlo, ali Dolores je bila iz dobrostojeće dubrovačke gosparske obitelji, mučila se s prašnjavim vrećama, s velikom iglom i špagom."

Sudbine obitelji Blažeković i Luetić Tijan

"Sveučilištarke su nastojale ostati skupa. Uz jamstvo velike i nezaboravne sestre Bogoljube Jazvo, dugogodišnje predratne provincijalne sestre Hrvatske provincije Sestara milosrdnica, koja je u Buenos Airesu bila predstojnica jedne redovničke kuće (također je bila emigrantica) uspjele su unajmiti veću kuću u ulici Yerbal.

U toj kući više godina živjele su zajedno, u slozi i zajedništvu. Kućom je, prvo, ravnala Dolores, a kada se ona odselila, brigu je preuzela Anka. Vremenom su ipak sve nalazile bolje poslove, pojedine su se i udale i odselile se u svoje stanove. Ali i kasnije su sve uvijek ostale vrlo povezane, redovito su se sastajale i nastavile se politički zalagati. Vidjele su da se bore i drugi Hrvati u cijelom svijetu i jačala je nada "da nas Bog ne će ostaviti".

Anka je prvi put u Hrvatsku došla u kolovozu 1991. Pripovijedala nam je kako nije mogla suspregnuti suze od trenutka kada je u Frankfurtu ušla u hrvatski zrakoplov. A rekla je da se ponovno rodila kada je stupila na hrvatsko tlo.

Bila je odsjela kod sestre u Cerni kraj Vinkovaca i ondje je čula kako mladi pjevaju pjesmu Čavoglave. Rekla je da se u zraku osjećala snaga i odlučnost. A imala je povjerenja i u predsjednika Tuđmana. Jest da je prvo trebalo prihvatiti da je ranije bio jugoslavenski partizan, ali jasno se vidjelo da on misli ozbiljno, i da je uspio oko sebe okupiti većinu naroda.

Spomenula bih još dvije ženske sudbine jer na žalost vrijede za brojne druge žene istoga naraštaja.

Prva je sudbina Blažene Blažeković. Ona je 1941. sklopila brak sa Zdenkom Blažekovićem, jednim od prvaka hrvatske ustaške borbe, posebno među sveučilišnom mladeži, u predratnom i ratnom razdoblju. Blažena i Zdenko potjecali su iz dobrostojećih građanskih obitelji, pravaški orijentiranih, oboje su bili odrasli u Osijeku. Zdenka su Amerikanci izručili u siječnju 1946. iz Salzburga, Ozna ga je likvidirala u siječnju 1947. u Zagrebu. Blažena je završila u Argentini. U Zagrebu je kod bake ostalo dvoje malene djece, Drina i Goran. Blažena ih je prvi put opet vidjela 1966., u Austriji. Blažena se u starosti uspjela vratiti u Zagreb.

Druga je sudbina Nediljke Luetić Tijan, koja je u svibnju 1945. ispratila muža Pavla Tijana na povlačenje iako obitelj nije imala ništa s ustaškom idejom i djelovanjem. Nediljka je u Zagrebu ostala s tek rođenom kćeri Marijom. Nediljka se borila deset godina da joj vlasti dopuste otputovati iz Jugoslavije.

Napisala je vrhunsku knjigu sjećanja Krov i kruh, Deset godina u okupiranoj Hrvatskoj, 1945. - 1955. (Knjižnica Hrvatske revije, München / Barcelona, 1980.). Nediljka je isto bila vrlo osobita žena - okrenuta radu, nadarena. Karakterom potpuno u skladu s ugledom obitelji iz koje je dolazila i one u koju se udala.

Na kraju bih rekla da ove sudbine mogu poglavito svjedočiti o snazi. Jesu tragične i izazivaju i brojne negativne osjećaje: ljutnju da počinitelji nisu dovoljno kažnjeni, gorčinu da smo doživjeli tolike nepravde.

Neizmjerno žalim kad se sjetim Anke i njezine skršene ljubavi 1945. što nikada nije sklopila brak i imala obitelj, što je morala ostaviti posao, prijatelje, ljubljenu Domovinu, što je zapravo morala ostaviti sve - isto kao i Dolores, i tolike druge. Ali kad bismo sada pitali baš njih same, one bi sigurno rekle: "Hrvatska je tu! Samostalna! Demokratska! Mi smo pobjednice!"

Mile Budak i kćer Neda

Mile Budak je u borbi bio od rane mladosti, bio je pravaš i fanatično za uspostavu samostalne hrvatske države. A kad je na vlast 1918. došla beogradska čizma i sa sobom Hrvatima donijela batinanja, mučenja i izricanja smrtnih kazni, otporu se posvetio svim svojim snagama. Razumljivo je da ga je Beograd imao na meti. Posebno kad je otac neformalno stupio na čelno pravaško mjesto, a nakon što je dr. Ante Pavelić u siječnju 1929. otišao tražiti pomoć u inozemstvo te ondje, zbog smrtne presude, morao i ostati.

Milu Budaka više su puta pritvarali, pa i na više mjeseci. A 7. lipnja 1932. poslali su dvojicu policijskih agenata da ga ubiju, kako su godinu dana ranije učinili s drugim istaknutim pravašem dr. Milanom Šufflayem.

Atentatori su Budaka sustigli u predvorju kuće u kojoj je obitelj stanovala, u zagrebačkoj Ilici, izudarali su ga željeznom šipkom po glavi, usred dana, kad se vraćao sa sudske rasprave. Čudom, otac je atentat preživio. Nakon oporavka čak je nastavio političkim aktivnostima te je u studenome 1932. s dr. Vladkom Mačekom priredio poznate Zagrebačke punktacije.

Ali sve jasnije vidio je da mu je život zaista u opasnosti pa se u veljači 1933. odlučio za emigraciju.

Za Grozdicu i cijelu obitelj, njegovom je emigracijom počelo iznimno teško razdoblje. Obitelj se naposljetku morala razići: brata Zvonka roditelji su poslali stricu Šimi u Sjedinjene Države, dvanaestgodišnju sestru Nedu smjestili su kod obitelji Duić u Grazu, a Grozdu - koja je tada imala samo devet godina - ostavili su kod prijatelja u Zagrebu.

Otac se priključio dr. Anti Paveliću. Poznavali su se od studentskih dana, vjerovali su u isti politički cilj i po mnogočemu su bili bliski. A Italija im je bila jedina mogućnost jer je bila zainteresirana za rušenje Jugoslavije. S talijanskim su državnim predstavnicima kontaktirali i drugi političari, pa i čelnik HSS-a dr. Vladtko Maček.

Sve versailleske pa i neversailleske države bile su za očuvanje Jugoslavije, čak i Njemačka. Tijekom 1933. i 1934. Budak je više mjeseci u Berlinu uzalud tražio kontakte.

U rujnu 1933. godine obiteljski prijatelji ilegalno su Grozdu prevezli roditeljima. Poznato je da je tada pošla u talijansku školu, no ne znamo posve sigurno u kojemu, prvo, mjestu. Tijekom sljedećih pet godina koje je obitelj provela u emigraciji, svi su trpjeli.

Iznimno im je teško bilo u razdoblju od siječnja 1935. do veljače 1937., kad je otac bio na dužnosti zapovjednika ustaških logora u Italiji i na otoku Lipari u Tirenskom moru, na području Sicilije, zapovijedao skupinom od oko 500 ljudi, mladića izbjeglih pred jugoslavenskim terorom. A svi su živjeli vojničkim životom, u neizvjesnosti i oskudici, prepušteni milosti strane sile.

Otac je boravio na Liparima, a majka i Grozda na kopnu, većim dijelom u Salernu blizu Napulja. I njih dvije živjele su u oskudici. Iz sačuvanih Budakovih pisama gospođi Duić u Graz vidimo kako je imao teškoća pridonositi za uzdržavanje kćeri Nede.

Ocu sigurno nije bilo lako gledati kako žive njegova djeca, rasuta po svijetu. Bio je odgovoran otac obitelji, kršćanske vrijednosti bile su njegov vrhovni zakon, a ljudsku sreću vidio je u ljubavi, poglavito u ljubavi unutar obitelji. Jednako teško dr. Mili Budaku bilo je gledati kako žive Hrvati.

U Budakovoj korespondenciji sačuvano je pismo koje je pisao kćerima Grozdici i Nedi za Božić 1936. U pismu se osjećaju obje ljubavi, ljubav prema kćerima, i ljubav prema hrvatskome narodu.

Pisao je: 'Zlatni moji! Naš dragi mali Isus čeka sa svojim predivnim darovima na našim starim seljačkim pradjedovskim ognjištima. / Treba ići po njih. Oni su besprimjerno divni, besprimjerno dragocjeni jer su krv i meso naše premile hrvatske zemlje. / Dotle - neka nam Svevišnji dade snage, ponosa i vjere, da uzdignuta čela i čiste duše podnosimo sve žrtve, sva poniženja, sve muke, da time postanemo dostojni da prinesemo i svoj dio oslobođenju naše divne Domovine. / U tome znaku, premili moji dobri: Sretan vam Božić! / Vaš tatica.'

Povratak u Hrvatsku

Mile i Ivka Budak i njihove kćeri u Hrvatsku su se uspjeli vratiti nakon što je jugoslavenska vlast emigrantima ponudila vrstu nagodbe. Sin Zvonimir nije se vratio, roditelji ga više nikada ne će vidjeti.

U Zagreb su došli 25. ožujka 1937., Grozda je imala 13 godina. Roditelji su ju upisali u 3. gimnazijski razred (danas 7. razred osnovne škole) Gimnazije Sestara milosrdnica u Varšavskoj ulici. U školskoj godini 1939./1940, kad su učenice bile u 5. razredu, Škola je preseljena u novu, modernu školsku zgradu na Savskoj cesti 77. Zgradu su milosrdnice, pod vodstvom svoje velike provincijalne sestre Bogoljube Jazvo, upravo bile izgradile. Naravno, 1945. će im ju oteti! Danas je u zgradi Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

O Grozdinu životu u novom zagrebačkom razdoblju zabilježeno je nekoliko fragmenata. Prijateljica i suučenica Mira Šimić rekla nam je u razgovoru koji smo vodili 2000. da je Grozda bila jako draga i otvorena djevojka i da je bila iznimna učenica. Mira se sjećala da se Grozda veselila kad su sa sestrom Ancilom Buntak, njihovom profesoricom francuskoga i prvom razrednicom, išle na izlete, osobito često na Sljeme. Sestra Ancila učenicama je govorila o povijesti kraja, o ljudima, o krajoliku - o svakoj biljčici i svakom stablu. Mira se također sjećala da je Grozda bila najbolja u razredu na satima francuskog, da je jedina znala odgovarati punim i glatkim francuskim rečenicama.

Nedjeljom su sve učenice, pa i Grozda, redovito bile na misi u crkvi sv. Vinka, u Frankopanskoj, uz samostan sestara milosrdnica. Dolazile su sve u bijelim bluzama i plavim školskim haljinama.

Roditelji Budak i kćeri putovali su nakon povratka iz Italije više puta u očev zavičaj, u Sveti Rok, u Liku.

Jedno je sjećanje 2005. do nas došlo od dr. Luke Budaka, profesora hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Sydneyu u Australiji. On sam pojedinosti je čuo od svoga oca. A riječ je o dolasku obitelji Budak tijekom ljeta 1939. godine. Budakov bliži rođak Šipleta Babić čekao je putnike sa svojim konjima i kolima na kolodvoru u Lovincu i vozio ih je kući u Sveti Rok. Uz cestu - uz njive, uz šumu i šumarke, uz kuće - stajali su ljudi, na desetke i stotine, i mahali im. Babić je kola često morao zaustavljati jer su se seljaci željeli rukovati s dr. Milom Budakom, s Milkanom, kako su ga kod kuće poznavali i zvali.

U to vrijeme, 1939., Budaka se držalo glavom nacionalističkog pokreta u zemlji. Obilazio je sve naše krajeve, razgovarao s istomišljenicima. I ljudi su mu na mnogim mjestima mahali, ne samo u Svetom Roku!

Hrvati su, znamo, do tada vrlo široko pristajali uz HSS i dr. Vladka Mačeka, ali od 1939. dr. Maček se sve čvršće opredjeljivao za rješavanje hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, a raspoloženje javnosti snažno se okretalo želji za odcjepljenjem.

Uz to, Budakov roman Ognjište, koji je Matica hrvatska tiskala u Zagrebu 1938., doživio je - zbog svoje iznimne ljepote i zbog svoje nutarnje poruke, o odlučnosti, o hrabrosti, o stupanju u borbu - golemi uspjeh. I Budakova društvena uloga postajala je sve jačom.

U Zagrebu je Grozda istodobno već bila sklopila brojna prijateljstva. Bila je bliska i s Mirnom Frković, kćeri Ivice Frkovića, kasnijega ministra u vladi Nezavisne Države Hrvatske (bile su u istom razredu). Grozda je s djevojkama išla u kino i u plesnu školu. Mnogo vremena provodile su u Matici hrvatskoj, unutar Matice održavale su se brojne aktivnosti državotvorne mladeži.

Početak tragedije 1940. godine

Ali u travnju 1940. uslijedila je teška nesreća. Grozdin otac bio je opet u zatvoru. Majka se brinula o radovima koji su se izvodili na posjedu u Rimu. I jednoga se podneva otamo nije vratila u Jurišićevu, u stan u kojemu je obitelj stanovala. Našli su ju - u bunaru!

Hrvatska javnost bila je uvjerena da su ju ubili. Inače, Grozdina prijateljica Ivona Maixner (Dončević) govorila nam je o tomu kako se sjeća da joj je Grozda uoči majčina sprovoda rekla da pred ljudima ne želi plakati, da bi joj bilo i teže osjeti li da ju žale. Doista, iza mamina lijesa išla je uz oca i sestru, uspravna, bez suza.

Zadnji, 8. gimnazijski razred Grozda više nije polazila, razred i maturu polagala je kao privatna učenica. S ocem je odlazila u Njemačku, dr. Budak je 2. studenoga 1941. preuzimao dužnost hrvatskoga poslanika u Berlinu. U Zagreb su se opet vratili 23. travnja 1943. godine.

Svibanj je 1945.! Nad Grozdom Budak nadvio se u svom strašnom crnilu nadnevak 17. svibnja. Skupina u kojoj su bili pojedini viši dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske i članovi njihovih obitelji, njih osamdesetak, bili su se smjestili u nekoliko svratišta u mjestu Tamsweg u blizini Salzburga u Austriji.

Grozda je bila s ocem - sestra je već bila udana, povlačila se s mužem i njegovom obitelji. S Grozdom i ocem bila je i Grozdina sestrična Ana Budak, kći očeva brata Nikole. Ana je prije rata bila došla u Zagreb iz Amerike da s Grozdom bude nakon majčine smrti, a kada je rat počeo, nije se više mogla vratiti roditeljima.

U mjesto Tamsweg 17. svibnja došli su kamioni s britanskim vojnicima. Vojnici su ušli u gostionice u kojima su Hrvati bili odsjeli i svima su naredili da moraju s njima.

O tomu što se dalje događalo, znamo s više strana, ali možda najviše prema sjećanjima Vladimira Frkovića koja je on i objavio 1960 (?) u buenosaireškom listu Hrvat pod naslovom Kako je 1945. izručena Hrvatska Državna Vlada.

Vladimir Frković bio je u skupini koja je uhićena 17. svibnja u Tamswegu. S njim su tada bile i njegove sestre Jasna i Mirna, ali nisu bili roditelji, zato što su se toga dana rano ujutro bili nekamo uputili. Vladimir je 1945. imao 13 godina, preživio je ubijanja koja su uslijedila, vratio se u Zagreb te se kasnije pridružio roditeljima koji su se uspjeli spasiti i iseliti u Argentinu. Sestre nisu preživjele.

Britanci ih predaju partizanima

Britanski vojnici Hrvate su bezobzirno tjerali da se penju na kamione. Prvo su ih vozili do Spittala, kasnije dalje u Rosenbach. U Rosenbachu su ih, na kolodvoru, predali jugoslavenskim partizanima.

Partizani su ih odmah utjerali u željezničke vagone. Vlak je išao do Jesenica, ondje su ih tjerali iz vagona - psovkama, udarcima puškama i čizmama. Dalje su ih prevezli u Škofju Loku, u barake na nekom brežuljku. Ljudi su svi bili između očaja i zdvajanja, između ponosa i pomirenosti. Trudili su se jedni drugima olakšati muke. Roditelji su neprestano ljubili svoju djecu.

Otac je stalno bio uz Grozdu i nećakinju, do trenutka rastanka. Vladimir Frković napisao je da su Milu Budaka i druge visoke dužnosnike odveli 23. svibnja, no danas znamo da je bilo ranije.

U četvrtak 24. svibnja partizani su prozvali i sa sobom odveli prvih dvadesetak zarobljenika. U petak 25. svibnja ujutro prozvali su i odveli drugih dvadesetak. Ljudi su kratko nakon odvođenja čuli pucnjeve iz strojnica, no tješili su se da partizani možda slave jer su ranije toga dana pjevali i vikali da slave Titov rođendan. Tijekom poslijepodneva došli su još jednom i tom su prilikom prozvali desetak djevojaka i mlađih žena, među njima Grozdu, Mirnu i Anu. Mirna je na rastanku poljubila svoju sestru Jasnu i brata Vladu. Jedna mlada žena, kojoj danas ne znamo imena, vriskala je - nije se dala odvojiti od svoga sedmogodišnjeg djeteta.

Ljudi su uzrujano pitali kamo vode mlade žene, a partizanski je zapovjednik odgovorio kako će ih odvesti do obližnjega porušenog mosta gdje će ih prekrcati i odvesti dalje. Rekao im je kako će kasnije svi biti prebačeni na to drugo mjesto.U barakama je ostalo dvadesetak ljudi - među njima i Vladimir Frković i njegova sestra Jasna. Njih su sljedećih dana prevezli do logora Prečko u Zagrebu. Pojedine od njih kasnije su pustili, a pojedine ubili.

Slovenska svjedokinja vidjela je mučenje

Nakon propasti Jugoslavije i komunizma Vladimir Frković je, 1991., obilazio mjesta stradanja te je u Sloveniji, u mjestu Crngrobu pokraj Škofje Loke, susreo svjedokinju koja se jasno sjećala da je u svibnju 1945. vidjela kako partizani vode skupinu djevojaka. Vodili su ih iz smjera zarobljeničkih baraka, do skladišta u zaseoku Crngroba. Pred kućom su im naređivali da skinu odjeću. Vodili su ih u podrum. Svjedočenje jedne Slovenke Vladimir je zabilježio kamerom, kako mi je o tomu 2005. godine, iz Buenos Airesa, pisao Kazimir Katalinić.

Dr. Milu Budaka ubili su u Zagrebu, nakon jednodnevnoga sudskog postupka pred Vojnim sudom Druge armije, protiv njega i devetorice suoptuženika. Istražitelj, tužitelj i sudci bili su Vojidrag Berčić, Jakov Blažević, Gabrijel Divjanović, Vlado Ranogajec i Josip Hrnčević - svi ubojice koji su se u svojim pisanim sjećanjima sami hvalili ubojstvima.

Budakova djeca Zvonimir i Neda prikriveno su živjela u Sjedinjenim Američkim Državama. Obitelji je nestalo. Ostala su književna djela.

Dr. Mile Budak autor je šesnaest beletrističkih naslova u dvadeset i pet svezaka, brojnih pripovijedaka i pjesama, političkih rasprava, povijesnih analiza, govora i promidžbenih članaka. Književnim radom svrstao se u vrh hrvatske književnosti, a mnogi misle (i autorica!) da stoji na samome vrhu. A drugo, njegovu političku ideju, o samostalnoj Hrvatskoj, ostvarili su Hrvati dvije generacije nakon njegove smrti - 1990. godine!

Zvonimir Budak, rođen 1914. u Zagrebu, umro je 1994. u Memphisu, savezna država Tennessee. Nije imao djece. Neda Puk, rođena Budak, rođena 1921. u Zagrebu, umrla je 1995. u Waterloou, savezna država Iowa. Neda i suprug Krešo Puk u svibnju 1945. preživjeli su povlačenje. Na putu im je umrlo dijete, a život su izgubili Krešini otac i majka. U SAD-u im se rodila kći Marjana. Svi su živjeli vrlo povučeno do kraja života."

Preživjela rodbina ovih i svih drugih znanih i neznanih žrtava koje su jugokomunističke zvieri na najokrutnije načine mučili i poubijali nije smjela ni oplakivati svoje najmilije.

Svoju golemu tugu rodbina je morala skrivati za čitavo vrieme postojanja njihove krvave tvorevine, jer su i suze tužnih hrvatskih majki i otaca, žena, djece, braće i sestara za krvnike bili "fašizam" i "zločin protiv naroda i države" za koje se gubilo glave ili išlo na dugogodišnju robiju.

Pod prietnjom smrti golemom tugom shrvanoj rodbini bilo je također strogo zabranjeno pokapati svoje mrtve. Jedan od primjera je i onaj u Gospiću gdje su 1945. mladog težko ranjenog hrvatskog vojnika (prezimena Šaban) kad je od rana preminuo majka i sestra zakopale u podrumu svoje kuće i nitko osim njih za to nije znao sve do 1991., poslie pada krvave srbokomunističke tvorevine kada je njegovo tielo ekshumirano i dostojno pokopano na gospićkom groblju.

Jugokomunistički su krvnici mislili da će tim svojim divljačkim metodama jednom za uvijek uništiti hrvatski narod. Nu zaboravili su na onu narodnu koja kaže da se iz krvi junaka uvijek rađaju novi junaci. U to su se sigurno uvjerili 50 godina kasnije kad su kao zečevi bježali pred potomcima žrtava koje su na najbestijalnije načine mučili i ubijali.

Ali i ovaj posliednji rat nije završen onako kako je trebao biti. Potomcima ubojica ovih žrtava, dozvoljeno je da ostanu na životu i da na ove žrtve i častne hrvatske branitelje nastave bljuvati otrov koji su u genima nasliedili od svojih izdajničkih roditelja.

Ali uzalud vam trud drugovi! Da hrvatska pokoljenja nikada neće zaboraviti svoje heroje potvrđuju i ove rieči u Kanadi rođene mlade djevojke Drine Omazić hrvatskim vojnicima na jednoj komemoraciji Bleiburškim žrtvama u Hamiltonu, Kanada:

".…Vama hrvatskim borcima, koje je resila naša liepa hrvatska odora, koji ste se na iztaknutom i počastnom mjestu kitili hrvatskim inicijalima N.D.H.!

Vama, braćo, koji ste oboružani kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga podnieli najveći, ali i najčastniji teret stvaranja i obrane liepe naše Domovine Nezavisne Države Hrvatske. Koji ste za tu svetu borbu bili svoje mlade živote žrtvovati!

Sjetimo se danas onih slavnih dana kada je naša slavom ovjenčana i nikada pobjeđena Hrvatska vojska vodila borbe diljem naše patničke Domovine braneći svakog hrvatskog čovjeka i njegov i metak, kada ste vi Hrvatski vojnici branili svaku stopu hrvatske zemlje, svaku našu kuću i sva naša obiteljska ognjišta.

Sveta je bila ta naša borba, a i danas je, jer mi nikada nismo tuđe napadali ni otimali, nego od podivljalih srbokomunističkih horda svoje branili.

Vi ste branili našu imovinu, kulturu, našu Državu i naš ponos. I za to ste u toj borbi bili tako hrabri, borbeni, požrtvovni i izdržljivi. Bili ste junaci! Četiri godine ratovanja izmorilo je mnoge vojske, nu vas nije! Svakim ste danom bili stegovniji i jači! Posjedovali ste vojničke vrline kojima se malo koja vojska može ponositi!

Neprijatelj je sve to na svojoj koži osjetio pa nije čudo da i danas strahuje da ćemo se ponovno postrojiti u nove rojeve, vodove, sati, bojne, pukovnije, sdrugove i zborove.
U tom strahu dušmani su preorali sva naša vojnička groblja jer se i naših mrtvih vojnika boje.
Ali grdno se varaju ako misle da su tim gnusnim činom obezhrabrili i dotukli hrvatski narod.

Kada god se naša Domovina nađe u smrtnoj opasnosti, kad našeme narodu prieti opasnost uništenja, progovara naša hrvatska krv i na njezin zov odvzat će se svi sviestni i čestiti Hrvati kako oni u Domovini tako i mi u tuđini!

Živila Nezavisna Država Hrvatska! Slava svim hrvatskim borcima!"

Drina Omazić je kćer nedavno preminulog Tomislava i Marine Omazić, Hrvatice koja je čitav svoj emigrantski život posvetila borbi za slobodu svoga naroda.

Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova