HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum

Bleiburg, 14.05.2005.

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

„Draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre!

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Živimo u vremenu kada se proglašavaju ljudska načela i toliko govori o ljudskim i građanskim pravima, o jednakopravnosti i čovjekovu dostojanstvu. Većina od nas okupljenih živjela je u vremenima kada je bio brzo zatomljen gotovo svaki snažniji glas koji bi govorio o stradanjima tolikih ljudi. Zato je veo tajne prekrio mnoge znane i neznane grobove, u zaborav gurnute brojne torture i mučenja, prešućena pobjeda prava jačega koji je određivao što je istina. Iako su mnogi znali stvarnu istinu, bili su primorani govoriti o njoj samo osobama od najvećeg povjerenja te čekati da dođe vrijeme kada će svoju bol moći reći javno i tražiti da se nepravda nanesena tolikima napokon ispravi.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Pred vama stoji čovjek koji je rođen upravo te 1945-te godine koja je spomen ovih žrtava. Kao dijete nisam ni slutio što se sve dogodilo u godini mog rođenja. U školi nam nisu govorili o ovom stradanju nego su nabrajali brojne druge strahote nerijetko uveličavajući brojke s nakanom da u nas posiju strah te stvore kompleks o vlastitom identitetu.

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Tada sam počeo polako pitati o tim stradanjima pojedine ljude koje sam smatrao mudrima i dostojnima povjerenja. Najprije bi me gledali s čuđenjem iznenađeni onim što sam već saznao te se sumnjičavo pitali je li riječ o provokaciji i jesam li nagovoren da se zanimam za takve strogo zabranjene tajne.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Kao student kriomice čitah o počinjenim strahotama. Dok sam prolazio raznim našim krajevima, sjećah se tolikih koji su, iz straha od onih koji Boga ne priznaju, bježali prema zapadu u nadi da će u tom dijelu Europe naći zaštitu i sigurnost. Među njima je bilo i mnogo onih koji su rođeni i rasli na istoj grudi kao i ja. Na ovom polju engleska vojska zaustavlja mnoštvo koje nitko nije izbrojio po se njihov broj može samo naslutiti. Bili su tu vojnici, ali i mnogi civili među kojima starci, žene i djeca. Umjesto zaštite i sigurnosti, engleski generali zahtijevaju od hrvatskog vrhovništva da se svi predaju. Komu se moraju predati? Jedni ih zovu antifašistima, drugi partizanima, treći komunistima itd. Sebe nazivaju osloboditeljima.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Nakon što ga malo upitah za zdravlje, on započne priču. U početku malo zamuckuje i počesto duboko uzdahne kao da ne zna odakle bi počeo i je li mudro odlučio kad je došao sa svojim svećenikom podijeliti ono što godinama nosi u sebi kao teško breme ne znajući s kim ga smije podijeliti. S vremenom priča postaje tečna, a u riječi se pretače sva muka i patnja godinama skrivana i potiskivana u dubinu duše.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Pao je u jamu, ali nije bio mrtav nego ošamućen. Kad se probudio, odvezao je žicu, izvukao se iz jame gol i u skrio se u šumi. Uhitili su ga i osudili na 12 godina zatvora. Došao mi je ispričati sve te jade jer ih ni s kim nije smio podijeliti, a više ih nije mogao nositi.Pred zoru smo se rastali, ali više nisam zaspao.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

Još uvijek su skrivena brojna mjesta pogibije i stradanja. Na nekima do njih su izgradili lovačke domove i igrališta dok su neka jednostavno poravnali. Brojna takva mjesta još nisu pronađena niti obilježena pa ih i dalje krije veo šezdesetogodišnje šutnje.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

Danas obilježavamo 60-tu godišnjicu stradanja velikog broja katolika i drugih vjernika, sinova i kćeri hrvatskog, ali i drugih naroda. S Vama sam tu da izvršimo molitveni zavjet prema nevinim žrtvama.

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju želimo da se čuje krik za ljudskošću i pravdom: zaustavite manipuliranje sa žrtvama. Nije moguće graditi povijest manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine učinjene drugima.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

- Na ovom polju tražimo da spomen na žrtve bude obilježen na svim mjestima gdje su stradale od nasilja i mržnje kako bi postali mjesta molitve i opomena novim naraštajima da nikad ne krenu zlim putem. Iskrivljivanje povijesti, manipuliranje žrtvama, dvostruka mjerila i nijekanje Božjeg zakona izazvali su novo zlo kojeg smo većina bili svjedoci.

4. Što nam je činiti?

Nastojeći izgraditi što bolje društvo i donositi što pravednije zakone prema kojima će se članovi društva ravnati, potrebno je u njegove temelje ugraditi istinske vrednote i poštivati svetinje. Jao čovjeku kojem ništa nije sveto! Jao društvu u kojem ni život ljudski nije svetinja! To je sunovrat društva.
a) Čovjek mora biti vrijednost kojemu svi zakoni služe i to čovjek koji je nužno upućen na druge u skladu s Božjom stvaralačkom zamisli.

b) Čovjek je od Boga stvoren da surađuje s Bogom. Zato njegov odnos s Bogom treba biti s skladu s Božjim zakonima, vlastitom savješću i u zajedništvu s drugim ljudima. Mi kršćani smo pozvani u središte svog života staviti uskrslog Krista koji je kamen temeljac i „kamen zaglavni» zdanja koje se zove Crkva.

c) Trebamo kao narod hrvatski upoznati svoje svetinje i poštivati ih i na njima se nadahnjivati. Svaki narod ima pravo na svoju kulturu, jezik, povijest i vlastiti identitet. U tom povijesnom hodu velik je broj zaslužnih ljudi koji su nam ostavili u baštinu tolike vrednote. Ne želimo stvarati ni ideologiju ni mitologiju. Međutim, imamo pravo kao i svi drugi narodi na poštivanje svojih pokojnika, velikana duha, heroja vjere i obranu svoga opstanka. Ne možemo očekivati od drugih da ih poštuju dok sami ne budemo istinski znali vrednovati svoju prošlost i svoju povijest, kršćanske korijene i veliku kulturnu i duhovnu baštinu.

d) Potrebno je da se u našem narodu napokon pristupiti analizi i prikupljanju podatak o svim žrtvama drugog svjetskog rata, a posebno poraća. Potrebno je pokupiti podatke o svim žrtvama i u nedavnom ratu i to ne samo unutar granica jedne države. Treba poštivati državne nadležnosti, ali bi bilo neophodno osnovati Institut koji bi prikupio i objelodanio sve podatke u hrvatskom narodu. Također je potrebno temeljito prikupiti podatke o svim žrtvama i iz drugih naroda kako se ni s jedne strane ne bi manipuliralo brojem žrtava.

e) Potrebno je da kao narod i kao osobe gajimo vlastito dostojanstvo te na svim razinama stvaramo ozračje da svoje upoznamo i zavolimo, a tuđe poštujemo.

f) Kao pripadnici jednog hrvatskog naroda trebamo imati srca jedni za druge, bilo da živimo u državi Hrvatskoj bilo u državi Bosni i Hercegovini gdje smo također na grudi svojih otaca, bilo da su rasuti diljem svijeta našli novu domovinu. Previše lako se odnarodimo i zaboravimo svoje korijene te vlastiti egoizam zaodjenemo u trobojku ili grb skrivajući sebične ciljeve iza svog nacionalnog identiteta. Onaj koji istinski voli svoju grudu, koji ljubi svoj narod i svoje svetinje živi, taj je spreman za to se i žrtvovati. Očistimo se od svih ideologija i «izama», kako bi kao obitelj živjeli dostojanstveno u svom identitetu.

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Ne možemo šutjeti na današnji stil proklamiranja ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka.

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Na ovom polju molimo da ne postanemo narod koji neće upasti u napast samosažaljenja nego narod koji će težiti da pobijedi istina u Božjem duhu kako bi svaki čovjek bio vrednovan. Želimo upoznati i zavoljeti svoje korijene i s Bogom graditi svoju budućnost u slozi i suradnji baštineći vjeru otaca koju zasvjedočiše svojom krvlju. Tu vjeru i ljubav želimo pretočiti u svoju budućnost. Molimo Boga, darovatelja života i dostojanstva svakoga čovjeka, da budemo spremni na žrtvu za svoju vjeru i svoje svetinje. Narod koji nije spreman istinski na žrtvu, nije sposoban budućnost graditi.

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

Amen.


Navik on živi ki zgine pošteno!