HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum

ZRINSKO-FRANKOPANSKO MUČENIŠTVO
UGRAĐENO JE U PATNJE SVIH KOJI SU STRADALI ZA HRVATSKU

(Govor dr. sc. Anđelka Mijatovića, izrečen na Dan hrvatskih političkih uznika, 30. travnja 2005. u crkvi sv. Vida u Vrbovcu)

"Poštovane sestre supatnice, poštovana braćo supatnici, poštovana gospodo!

Vama koji ste patili za Hrvatsku nije potrebno govoriti o Zrinskima i Frankopanima, jer ste svi vi njihovo rodoljublje i njihovu državotvornost pa i mučeništvo bana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, okrutno pogubljenim na današnji dan 1671. u Bečkome Novom Mjestu, ugradili u svoje patnje i u svoje stradanje. Ipak, prigoda nas obvezuje da nešto kažemo o tim hrvatskim velikaškim rodovima koji su se stoljećima borili za Hrvatsku, izgrađivali je politički, gospodarski, kulturno i u svakom drugom smislu.

Zrinski i Frankopani spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske velikaške rodove koji su nekoliko stoljeća, od XI. do XVII. stoljeća, vrlo usko bili povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskoga naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih velikaških rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega osmanlijskoga osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkoga hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od osmanlijskoga osvajača. Njihovi ukupni interesi poklapali su se s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima. Po jednom podatku, Zrinski su vodili pedesetak većih vojnih protiv Osmanlija.

Svakako, od Zrinskih nama je najpoznatiji Nikola Zrinski, hrvatski ban (1542. - 1557.) i u zapadnoj Madžarskoj zapovjednik Sigeta, utvrde koja je štitila zapadnu Madžarsku, Austriju i Hrvatsku sa sjeveroistoka. Taj je Nikola Zrinski junački i poginuo 7. rujna 1566. braneći Siget s oko 2.300 boraca od oko 100.000 osmanlijskih napadača. Poznato je da su ga Osmanlije pozivali da im preda utvrdu Siget, obećavajući mu zauzvrat hrvatsko kraljevstvo. Međutim, tu primamljivu ponudu Zrinski je odbio s jasnom porukom: "Ne će nitkor u moju dicu prstom kazati!" tj. ukazivati na njegovo potomstvo kao izdajničko. Njegovi su praunuci hrvatski banovi Nikola Zrinski i Petar Zrinski kojih se mi posebno sjećamo danas. Nikola je rođen 1. svibnja 1620. u Čakovcu, a Petar je rođen 6. lipnja 1621. u ovom gradu Vrbovcu, koji su Zrinski posjedovali od 1531. Možemo pretpostaviti da je Petar u crkvi sv. Vida, spominje se u Vrbovcu još 1334., možda upravo u ovom prostoru i kršten, da su se i braća Nikola i Petar na ovom mjestu molili i sve ono što se radi u crkvi. Iako su rano ostali bez oca Juraja, na bojištu u Tridesetogodišnjem ratu u Češkoj 1629., i oni su po uzoru na ostale velikaške sinove školovali se izvan Hrvatske, u isusovačkim odgajalištima u Grazu i Trnavi, a obrazovanje su upotpunjavali i u Italiji. Dok su Nikolu zanimala djela književnika Tassa i teoretičara Machiavellija, Petra su više zanimale ratne znanosti, posebno topništvo.

Po povratku u domovinu u veljači 1637. braća su, braneći Međimurje i svoje posjede u jugozapadnoj Madžarskoj, doživjeli ratno krštenje sa Osmanlijama iz Kaniže. U XVII. stoljeću Zrinski su imali svoje posjede od jugozapadne Madžarske do Hrvatskog primorja. Budući da je Nikola živio u Čakovcu, posebno je uspostavljao veze s madžarskim velikašima, ali i s drugim uglednicima u Europi. Da bi madžarskom plemstvu predstavio svog pradjeda Nikolu Zrinskog Sigetskog, rod Zrinski i sebe, Nikola je na madžarskom jeziku spjevao i 1651. u Beču objavio djelo "Adrian tengernek syrenaia", a Petar je Zrinski to pjesničko djelo svoga brata prepjevao na hrvatski jezik i objavio ga pod naslovom "Adrianskoga mora sirena" g. 1660. u Veneciji, posvetivši ga "dostojnim, virnim i vridnim junakom, vse hrvacke i primorske krajine", okupljajući tako oko sebe hrvatsko i madžarsko plemstvo. Braća Zrinski osobito su se istaknula u Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.) protiv Šveđana i u tzv. Erdeljskom ratu (1663.-1664.) protiv Osmanlija. Za njih se može reći da su bili hrvatski integralisti koji su svjesno okupljali hrvatski rod od Međimurja do Dubrovnika i Boke kotorske, pripremajući ga za bolju budućnost.

Velikaški rod Frankopani ne zaostaje ništa iza Zrinskih. Potječu od knezova krčkih, a do sredine XV. stoljeća, osim otoka Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankopani su izgubili u borbama sa Osmanlijama. U XVII. stoljeću njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. I Frankopani su hrvatskom rodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Među poznatijima su knez Bernardin Ozaljski, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493., poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu te njegov sin Krsto Ozaljski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Osmanlija, Mlečana i Habsburgovaca, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" koje je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", primorski i karlovački general i ogulinski kapetan (1589.-1652.)Vuk Krsto Tržački, njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) koji se je svom puninom pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Budući da se hrvatski i madžarski vladari Habsburgovci nisu brinuli o hrvatskim i madžarskim nacionalnim interesima i nisu ništa poduzimali za oslobađanje od Osmanlija osvojenih hrvatskih i madžarskih zemalja, i Hrvati i Madžari bili su nezadovoljni njihovom vladavinom još od njihova izbora za hrvatske i madžarske kraljeve 1527. To nezadovoljstvo osobito je došlo do izražaja nakon tzv. Erdeljskog rata (1663.-1664.) kad su Osmanlije pretrpjeli velike poraze, a Habsburgovci su, umjesto da progone poraženog neprijatelja, s njim sklopili tajni sporazum. Takav postupak zakonitog vladara Leopolda I. Habsburgovca potaknuo je hrvatske i madžarske velikaše, predvođene hrvatskim banom Nikolom Zrinskim, da se oslobode bečke apsolutističke vlasti. Da bi u tomu naumu uspjeli, za pomoć su se obratili prvo tradicionalnom habsburškom protivniku francuskom kralju Ljudevitu XIV. koji je braći Zrinski već iskazivao određenu pažnju. U tijeku pregovora s Francuzima u studenom 1664. u lovu kraj Čakovca ubijen je ban Nikola Zrinski, u Europi vrlo ugledni idejni zagovaratelj jednoga europskog protuosmanlijskog rata i vođa u hrvatsko-madžarskom protuhabsburškom pokretu. Njega je na banskoj stolici i u pokretu naslijedio njegov brat Petar Zrinski koji je nastavio pregovarati s Francuzima, Poljacima, Mlečanima, pa, kad su svi ti imali razloga ne pružiti pomoć Hrvatima i Madžarima, oni su se obratili za pomoć i Osmanlijama.

Da bismo lakše shvatili sve relevantne prilike u vrijeme zrinsko-frankopanskog pokreta, potrebno je spomenuti da je Hrvatska u drugoj polovini XVII. stoljeća, u okviru Habsburške Monarhije koja je imala 12.000.000 pučanstva, s 80.000 vojnika i prihodom od 60.000 forinti, imala površinu 18.200 čkm i oko 500.000 pučanstva, s oko 10-15.000 forinti prihoda godišnje te s jednim dijelom pod vlašću hrvatskoga bana i drugim dijelom - Vojnom krajinom - pod upravom bečkoga Ratnog vijeća u Grazu, izložena čestim osmanlijskim pustošenjima, ali i nasiljima njemačke soldateske iz garnizona u Karlovcu, Koprivnici i drugdje. U izvođenju ratnoga plana Zrinski je prvo namjeravao pridobiti važan krajiški garnizon u Koprivnici, a potom provaliti u Kranjsku, osvojiti Ptuj pa i Graz u Štajerskoj. Računao je da će u tu svrhu u Hrvatskoj okupiti 40.000 boraca. Madžarski su velikaši trebali provaliti u Češku i tako Bečki dvor staviti pred gotov čin. Uvjereni da će im Osmanlije stići u pomoć, Petar Zrinski i njegov šurjak knez Fran Krsto Frankopan u početku 1670. ozbiljno su se stali spremati za borbu. Međutim, kad su se uvjerili da im Osmanlije ne dolaze u pomoć, prihvatili su poziv kralja Leopolda I. Habsburškog na pomirbu te su se u travnju 1670. uputili u Beč. Istodobno je habsburška soldateska zaposjela i opljačkala njihova imanja.

U Beču su Zrinski i Frankopan zatvoreni, stavljeni pod istragu, osuđeni na smrt i 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni odsijecanjem glava. Na njihove posljednje trenutke podsjećaju nas pisma koja su uoči pogubljenja uputili svojim suprugama - Petar supruzi Katarini i Krsto supruzi Juliji. Slična sudbina zadesila je i Petrovu suprugu Katarinu, koja je teško bolesna umrla internirana u samostanu redovnica uršulinki u studenom 1673. u Grazu, sina Ivana Antuna koji je umro u studenom 1703. u zatvoru u Grazu, a Nikolin sin Adam ubijen je s leđa 1691. u bitci kraj Slankamena. Tako je uništen rod Zrinski. I Krsto Frankopan bio je bez potomstva, pa je njegovom smrću izumro i rod Frankopana u Hrvatskoj. Od zrinsko-frankopanskih imanja bečki je dvor samo u prvih deset godina dobio 90.000 forinti. Uništenjem Zrinskih i Frankopana Hrvatska je uništena vojno, gospodarski i kulturno, odnosno u svakom pogledu i počela se je oporavljati tek u nacionalnom preporodu u prvoj polovini XIX. stoljeća.

O Zrinskima i Frankopanima u Hrvatskoj se nije smjelo govoriti i niti spominjati njihove zasluge za hrvatski narod. Istina o njihovoj sudbini u hrvatskom narodu širila se je više tek nakon 1861., kad je u Hrvatskom saboru zagovaratelj hrvatske nacionalne slobode dr. Ante Starčević, boreći se protiv bečkog dvora, izjavio da "naši Krčki Frankopani, naši Šubići Zrinski bijahu za buntovnike proglašeni i udavljeni samo za to, jer se Nemcem htelo hrvatskih imanjah". To je bio početak rasta zrinsko-frankopanskoga kulta u hrvatskom narodu. Tomu su posebno pridonosili Starčevićevi sljedbenici pravaši, ali i pjesnici, književnici i umjetnici stvarajući djela o zrinsko-frankopanskom mučeništvu. Kakav je odnos bečkoga dvora bio prema tim mučenicima, svjedoči činjenica da je u drugoj polovini XIX. stoljeća u Zagrebu bio problem naći svećenika i crkvu u kojoj bi se prikazala misa za te mučenike, a u obilježavanju 300. obljetnice njihova pogubljenja u Zagrebu je sudjelovao tek neznatan broj sudionika. Sve do 1907. policija je popisivala one koji su sudjelovali u zadušnicama za Zrinskoga i Frankopana. Zrinsko-frankopanski kult posebno je došao do izražaja u školske mladeži u prvoj polovini XX. stoljeća. Njihovi posmrtni ostatci preneseni su 1919. uz najveće počasti u domovinu i nalaze se u zagrebačkoj prvostolnici.

Iako je hrvatski narod u svojoj teškoj i slavnoj prošlosti dao mnoge mučenike za svoj rod i dom, s opravdanim razlogom su bivši hrvatski politički uznici hrvatske rodoljube i mučenike Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, što su "rado spram silnika i u samu pošli smrt" kako reče pjesnik Harambašić, uzeli za svoje uzore i kao rodoljubi, poput njih, i sami kroz zatvorske patnje i život hodili uspravno. Slava im i hvala!"

Petrovo pismo ženi Katarini:

Moje drago serce. Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokančanja sutra v deseti ore budu mene glavu sekli i… tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni velete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntaval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svetu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo… Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu, pred zadnjim dnevom mojega življenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Auroru Veroniku blagoslovi!
grof Zrini Petar

To divno pismo dokazuje da je Petar bio junak i u smrti, kao što je bio i u životu. A njegovoj živoj vjeri i potpunom predanju Božjoj volji treba se diviti.

Navik on živi ki zgine pošteno!