HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Tužna obljetnica, 1. rujna 2019.

ŽIVOT ZA HRVATSKU!

Hrvatski junak i mučenik Zvonko Bušić

(Gorica, 23.siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.)

„Zbogom prijatelji, zbogom rodbino, zbogom svi dobri Hrvati. Oprostite mi na svemu, ostanite vjerni našem iskrenom hrvatstvu i čuvajte našu domovinu Hrvatsku"

- ubio se jer „nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!« (biskup Vlado Košić);

- ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen postupcima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Mile Bogovića (Hrvatski tjednik).

Intervjuu koji je dao novinaru VL Petru Grubišiću 24. listopada 2010. godine:

ZVONKO BUŠIĆ, DVIJE GODINE IZVAN REŠETAKA

Zvonko Bušić: Odbio sam 740.000 kn naknade od države

Neću da se ijednom čovjeku u RH koji u meni vidi terorista oduzme i kuna preko poreza.

Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u mojem životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu. Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala. U "novom životu" nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.

Svijet mi je izgledao kao ludnica. Još mi uvijek izgleda kao ludnica. To je takva dinamika, brzina i ritam života na koji se nisam navikao. Zapadao sam u depresiju, a bilo je trenutaka kada sam toliko čeznuo za mojim prijateljima u zatvoru i dugim razgovorima s njima. Moje uspomene iz života ostale su tamo – priča Zvonko Bušić, hrvatski emigrant, koji je u zatvoru u SAD-u proveo 32 godine zbog otmice američkog zrakoplova i smrti policajca, svoje dojmove o životu na slobodi otkako se vratio u Hrvatsku u srpnju 2008. godine.

– Kada mi je bilo najteže, kada me hvatala depresija, kada se nisam mogao orijentirati u novom životu, sjetio sam se Solženjicina, koji je opisivao život robijaša s kojima je robijao kada bi nakon toliko godina zatvora izišli van. Mnogi od njih povukli su se u samoću, oboljeli ili su se razočarali. Svaki čovjek jačeg kova mora provesti na slobodi najmanje deset posto vremena koje je proveo u zatvoru da bi se mogao uključiti u normalni život. A ja sam na slobodi nešto više od dvije godine, tek sedam posto vremena...

Posljednjih nekoliko mjeseci koračam čvrstim koracima – kaže Zvonko Bušić, kojeg je jučer u Slavonskom Brodu Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, predstavila kao novog člana te stranke.

Bio sam na dnu pakla

– Dok sam izdržavao kaznu doživotnog zatvora, smisao svojeg života usredotočio sam na to kada ću izići na slobodu. Smisao života moje supruge Julienne bio je da me što prije iščupa iz zatvora. Dakle, to je bio smisao i punina naših života. Kada sam ja izišao, nestalo je toga života i za mene i za nju. Trebali smo se naviknuti na nove okolnosti. Ja, koji sam u zatvoru filozofiju kao hobi studirao cijeli život, računao sam da me ništa ne može dezorijentirati i zbuniti, posebice nakon što sam u zatvoru padao na dno života, na dno pakla, u deveti krug... U toj svojoj nevolji, patnji i stradanju uspio sam se ponovno dići na noge. U tom sam procesu svladao sve svoje slabosti, svoje mane, svoje nedostatke i sve svoje strahove. Kada sam se nakon toga krvavog pada u zatvoru ponovno osovio na noge, postao sam puno jači i od tada sam koračao čvršćim koracima nego ikada prije u životu. U zatvoru sam živio težak, patnički život, vrlo opasan, ali čovjek se s vremenom navikne.

Međutim, sada kada je toga nestalo, ja sam se u ovom svijetu osjećao šašavo. Nedostajao mi je taj život na koji sam se navikao, a našao sam se u novom, koji me zbunjivao. Kada sam izišao iz zatvora, ljudi oko mene izgledali su mi kao muhe bez glave, stalno za nečim žure, a ne znaju za čime.

Ja se u tome nisam snašao. Pa, ja sam čovjek koji ne zna voziti auto, koji nema vozačke i koji nikada nije sjeo za upravljač automobila. Možda je to zbog toga što sam tolike godine živio u crno-bijelom svijetu. Živio sam po nekim drugim, surovijim pravilima. U zatvorima u kojima sam ja živio 32 godine, ubijeno je između 400 i 500 zatvorenika. I ta sva ubojstva bila su među zatvorenicima – jedan drugoga. To je sredina u kojoj se mora ozbiljno živjeti i paziti na svaki korak. Tamo je ono što se kaže svetinja. Ako se ne održi riječ, odgovara se, ako se slaže, odgovara se, ako se ukrade, odgovara se... Za sve se krvavo odgovara. A ovdje na slobodi sve je dopušteno. Ljudi kažu svašta i nitko ne odgovara ni za što – kaže Zvonko Bušić kojega je, kao što i sam priznaje, na slobodi dočekao život i svijet potpuno različit od onoga kada je prije 32 godine bio osuđen na doživotni zatvor.

Tri dana sa 40 prijatelja

Nakon povratka u Hrvatsku i nezaboravnog dočeka njegovih sumještana u rodnoj mu Gorici, u Hercegovini, i Imotskom, u kojem je išao u školu, Zvonko i njegova Julienne su se skrasili u maloj obiteljskoj kući u Rovanjskoj. U prvoj godini života na slobodi obišao je gotovo cijelu Hrvatsku, zavirio je u svaki njezin kutak, da razgovara s ljudima koji žive u tim krajevima, da razgovara s braniteljima. Nije posjetio samo Dubrovnik, a i to će uskoro. Najdojmljivije mu je bilo u Vukovaru, gradu heroju. Uspomene iz djetinjstva i mladosti, koju je proživio u Hercegovini i Imotskoj krajini, nastojao je oživiti susretom s prijateljima i rodbinom. On i njegova braća okupili su četrdesetak prijatelja i rođaka, s kojima je tri dana proveo na Blidinju, najpoznatijem hercegovačkom izletištu.

– Tim susretom nastojao sam evocirati duh moje Gorice otprije 40 godina, kada sam otišao iz nje. Pričali smo o djetinjstvu, o uspomenama i pjevali gangu, a o svemu tome snimljen je mali dokumentarac. Odem često u svoju rodnu Hercegovinu. Bio sam prije dva tjedna. S braćom i sestrama pekao sam rakiju. Volim gangu i često je, kada sam dolje, zapjevam s braćom i prijateljima. Posebno su mi dragi derneci za Svetog Stipana u mojoj Gorici i Veliku Gospu u Posušju – govori Zvonko, koji je odnedavno stanovnik Zagreba.

Obične ljude su prevarili

Naime, kada se odlučio aktivnije baviti politikom, znao je da u Zagrebu mora boraviti češće i više nego prije, pa je kupio mali stan, od 35 četvornih metara. Sam će reći da mu je dovoljan, jer je malo veći od ćelije u kojoj je proveo polovinu života. U politiku se odlučio uključiti nakon dugog razmišljanja. Neki su mislili da će to učiniti puno prije, a neki su ga savjetovali da osnuje svoju stranku. Sastao se lani nekoliko puta s ljudima svojeg svjetonazora. Razgovarali su o stanju u Hrvatskoj i tome što treba učiniti da život u Hrvatskoj bude bolji. Mnogi su mislili da je to uvod u osnivanje stranke kojoj će on biti na čelu. Međutim, on je htio čuti razmišljanja ljudi i njihove reakcije na njegova politička i životna stajališta.

Mene su, kada sam pokušavao nešto napraviti, prozvali posljednjim hrvatskim romantikom. Rekao sam im, kada umre posljednji hrvatski romantik, naravno, nisam mislio na sebe, neće biti više ni Hrvatske. Dok nema romantika, idealista, heroja – nema ni budućnosti. Hodajući po Hrvatskoj, susreo sam dosta razočaranog svijeta.

Ta spoznaja me rastužila i natjerala da se politički angažiram, a na to su me često u razgovorima nagovarali i hrvatski branitelji. Uostalom i na meni je odgovornost da sam počnem sudjelovati u političkom životu – kaže Zvonko Bušić, koji je mislio postati član HSP-a. Međutim, kako se u HSP nisu htjeli učlaniti intelektualci u koje Zvonko ima povjerenje, nakon razgovora s Ružom Tomašić priključio se HSP-u dr. Ante Starčević. Predsjednica te stranke nudila mu je potpredsjedničko mjesto, ali on je to odbio jer, kaže, prvo se želi dokazati kao običan član stranke. Vjerojatno će biti nositelj liste u IX. izbornoj jedinici.

– Želim pripomoći da se u Hrvatskoj formira politički faktor oko ljudi koji su čisti, nekorumpirani, nepotrošeni, koji znaju misliti svojom glavom i koji nisu ničije lutke na koncu. Samo takvi ljudi mogu ovu državu izvući iz blata u koji je zapala. Obični ljudi, iz opravdanih razloga, izgubili su povjerenje u političare, u političke strukture, jer ih je svatko izdao, prevario, napustio i zagorčio im život. Dakle, meni ljudi ne mogu reći da sam u politici da bih se okoristio jer meni ne treba ništa. Ja sam se, dapače, zahvalio na naknadi 740.000 kuna na koju sam imao pravo, jer ne želim da se ijednom hrvatskom čovjeku, koji u meni može gledati terorista, preko poreza oduzme kuna i da se to da meni, ako to on od srca ne daje – dodaje Bušić, koji je uvjeren da će njegova stranka na sljedećim parlamentarnim izborima postići odličan rezultat.

Zvonko kaže da za život ima dovoljno, a za to su najzaslužniji njegovi prijatelji. Omogućili su mu to. Odrekao se naknade sto tisuća eura i dugo nije htio ni mirovinu na koju ima pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. Tek je na njihov nagovor prije mjesec dana sredio isprave...

Potvrda o poštenju

– Ja imam dovoljno prijatelja koji prepoznaju moju žrtvu, moj rad i moje sposobnosti i uvijek se nude za pomoć. Organizirani su brojni banketi po svijetu i tako su mi novčano pomogli. Što se tiče financijskih stvari, meni ništa ne treba, a da i treba, ljudi me zbog toga ne bi optužili za zloporabu. Ne samo da sam se odrekao naknade 740.000 kuna na koju sam imao pravo, nego nisam htio ni mirovinu koju primaju svi politički zatvorenici. Neki su mi govorili što nisam uzeo taj novac i dao ga u dobrotvorne svrhe. Pitao sam ih: Imam li ja pravo primiti taj novac? Rekli su: Da, imaš. Svatko ga je iskoristio. Upitao sam ih: Imam li ja to pravo neiskoristiti. Pa kažu: Imaš.

Još dok sam bio u zatvoru, Vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji bi me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac – otkriva Zvonko Bušić.


Iz izjave koju je Zvonko Bušić dao dvije godina prije smrti:

Zašto se povlačim iz politike

Prije tri godine izašao sam iz američkog zatvora, sretan što se vraćam domovini, u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Na žalost, sreća nije dugo trajala, jer sam zatekao katastrofalno stanje. Bilo je očito da političke elite naš narod i državu vode u propast. Jasno je da nisam mogao ravnodušno gledati kako se urušava naša netom stvorena država, to više što sam iza sebe imao vrlo težak i mukotrpnom borbom ispunjen život.

Svjestan da samo ujedinjene domoljubne, suverenističke snage mogu preokrenuti negativne trendove u zemlji, svu svoju energiju usmjerio sam na objedinjavanje tih snaga. Prvo kroz stranku HSP dr. Ante Starčević, a zatim i kroz udrugu Hrvatski plamen. Formiranju Glavnog stožera Hrvatskog plamena i Savjetodavnog tijela pristupio sam zajedno sa svojim suradnicima isključivo stoga što u vodstvu stranke u kojoj sam kratko djelovao nije bilo razumijevanja za povijesni trenutak u kojem se nalazi Hrvatska i potrebu stvaranja široke domoljubne fronte, koja bi se na predstojećim izborima ponudila kao treća opcija.

Većina članova Glavnog stožera nije se namjeravala kandidirati na izborima pokazujući da je u politici ne vode ambicije. Glavni stožer zamišljen je kao tijelo koje će koordinirati ujedinjenje stranaka, udruga i istaknutih pojedinaca kojima je Hrvatska na srcu, rješavati eventualne nesuglasice i pomoći u određivanju izbornih lista.

Nažalost, od samog početka krenule su podvale, spletke i nerazumijevanje. Probuđeni su ''spavači'' svih domaćih i inozemnih agentura, a kod mnogih u strankama i pokretima proradile su taštine, strančarenje, i sebičnosti. Također izostala je i bilo kakva financijska potpora bez koje je nemoguće osmisliti i voditi izbornu kampanju. Iako je naša inicijativa naišla na dobar odjek kod dijela javnosti, političko jedinstvo zbog spomenutih razloga nije ostvareno, a ja sam osobno od nekih s tzv. hrvatske desnice prvi put bio napadan kao terorist, rušitelj jedinstva, lutka u nečijim rukama, nepopravljivi idealist koji ne razumije političku stvarnost itd.

Idealist sam bio, jesam i ostat ću jer mislim da život bez ideala nije vrijedan da se živi; terorist za neke jesam, za neke nisam, sam za sebe znam da sam bio i ostao borac za Hrvatsku; lutka ni u čijim rukama nikada nisam bio, a rušitelj hrvatskoga jedinstva nisam i ne želim nikada biti!

Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.

Kao što sam jednom prilikom već rekao, s vlastitim egom razračunao sam još u zatvoru. Stoga ne odlazim povrijeđen, nego razočaran i tužan što do priželjkivanog jedinstva nije došlo. Tužan i zabrinut jer Hrvatska ne ide u dobrom smjeru. Globalni politički procesi donose veliku neizvjesnost i iskušenja pred Europu i svijet kakve smo dosada poznavali, a unutarhrvatskim političkim procesima ovladale su u velikoj mjeri snage koje Hrvatsku nikada nisu željele.

Hrvatski ljudi opet su u opasnosti da izgube ono što su u Domovinskom ratu krvlju i žrtvom izborili. Zato još jednom apeliram na sve one koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole.

Povlačim se iz politike da bih oslobodio mjesto onima koji možda znaju bolje i mogu više. Ja sam predugo bio izvan zemlje, i predugo proživljavao vlastitu Kalvariju. Možda uistinu nisam pragmatični političar koji se snalazi u ovoj, današnjoj političkoj žabokrečini, štoviše očito je da su mnogi na vlasti i u oporbi u tome puno pragmatičniji od mene!

Međutim, ne sumnjam nimalo da sam načelno u pravu: stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati, a to se može učiniti samo postizanjem širokog povezivanja i umreživanja iskrenih, čestitih, nepodmitljivih, neucjenjivih, i neustrašivih domoljuba, bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutno pripadaju. Povlačim se čista srca, čistih ruku i uzdignuta čela. Sve što sam činio, činio sam u najboljoj vjeri i s iskrenim namjerama...

Moramo međutim znati da je interes Hrvatske iznad svih nas i naših osobnih interesa, stoga smatram da bi izlazak na izbore pod svaku cijenu, bez realnih izgleda na uspjeh koji je, ponavljam, moguć samo ako se stvori široka domoljubna fronta - bio kontraproduktivan i za nacionalne interese štetan.

Dakle, moj kratkotrajni politički angažman bio je neuspješan i zasad priznajem svoj poraz. Ako bih na predstojećim izborima ipak javno podržao jednu od opcija, u tome će me sigurno voditi samo i jedino hrvatski nacionalni interesi. Jer na ovome svijetu za mene je jedino Hrvatska iznad svega i mjerilo svega...

Zvonko Bušić


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova