HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Komentirajte
Starčević
Filip Lukas
Starčević
Dubravko Horvatić
Govor u Hrvatskom saboru
Zapisnik
SUVREMENOST STARČEVIĆEVE POLITIČKE MISLI
Ivan Gabelica
DR. ANTE STARČEVIĆ - SVJETIONIK ZDRAVOG DOMOLJUBLJA
Ivica Karamatić
ANTE STARČEVIĆ DANAS
Mario Marcos OSTOJIĆ
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

OTAC DOMOVINE

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.

Rodom iz Velikoga Žitnika u Lici, još kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin žitničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duševnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih šala po kojima je bio poznat u cijelome Žitniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz Široke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.

Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu - što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.

U domu Starčevića živjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj ženi, sa zanosom i vjernošću. Dakle, još u Žitniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem Šimom, gdje mu stric pruža svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, poštovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom višem stupnju od stričeva i steći sklonost prema književnosti. Od strica stječe i prve šire pojmove o narodu, njegovim težnjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome što je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom životu. Naime, stric Šime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim težnjama, protivnicima, o tome što je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.

Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.

Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doživljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome životu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno mišljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).

Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava - neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio "sveti cilj". On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran...

povratak na vrh

STARČEVIĆ

Piše: Filip LUKAS

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života, koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima. Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači, da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak. Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je uspio.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci, koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja, socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika izgrađene dvije različite individualnosti.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka, poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem narodnom duhu stvoreno. Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost. Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti, Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama, koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih. Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi. Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još i gore, no što su postupale neslavenske države. Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih interesa.

Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".

Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku državu, što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda. Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti. Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih, naučnih, samo nekoliko redaka:

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i nauka posvema su se poklapali. Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.

Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja, koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov program nije više program jedne stranke, već svih nas. Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga najvećega neimara i radnika u istoj osobi. Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka, što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio, da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva programa, a to je nezavisnost Hrvatske.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije održala. Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, izd. Pramatica, Zagreb, 1936.) povratak na vrh
shpc.gif (12,1kb)

HRVATSKA DANAŠNJICA I ANTE STARČEVIĆ

(Uz 180. obljetnicu rođenja Oca Domovine)

Piše: Dubravko HORVATIĆ

Prihvativši sa zadovoljstvom i zahvalnošću poziv Hrvatskoga društva političkih zatvorenika da u Gospiću, u zavičaju Ante Starčevića, progovorim o Starčeviću u hrvatskoj današnjici, odnosno, o hrvatskoj današnjici i Anti Starčeviću, ponajprije mi je na pamet palo Starčevićevo štivo "Prizor iz života", objavljeno u "Nevenu" 1853., dakle, prije punih sto i pedeset godina. Već u prvoj rečenici toga putopisa - eseja Ante Starčević veli: "Kako se dojde novom cestom iz Karlovca put Senja do podnožja Kapele, svakoga putnika, a osobito Hervata, koji je barem nekoliko časaka vremena odkinuo, da namjesto da se od povoja do groba uči tuđe jezike, i uopće razviće duha tuđega, koji je, velim, namjesto toga, barem nekoliko časa prikazao svojoj domaćoj događajnici - takvoga čovjeka mora da na podnožju Kapele obuzmu nekakova osobita čuvstva".

Zamjetljivo je da se već na samom početku putopisa, u navedenoj rečenici, tridesetgodišnji Starčević očituje kao politik, etik i domoljub, koji ustaje protiv "duha tuđega", protiv tuđinštine, ksenomanije, koja je u doba Bachova apsolutizma, kada je to pisano i tiskano, prožimala sveukupno hrvatsko društvo, to više što je i službeni jezik u tome kratkotrajnom razdoblju bio njemački. No, uz to je, kao što svjedoče onodobni, pa i kasniji pisci, u građanstvu bila vrlo jaka germanofilija, štoviše, germanomanija, kao što je danas, u istom tom sloju, nazočna upravo bolesna anglofilija ili, točnije, amerikofilija, koja nedvojbeno poprima patološke oblike amerikomanije. Svjedoci smo činjenice da se "od povoja do groba uči tuđe jezike", kako Starčević kaže, te da engleski jezik na svakom koraku, poput prljave vode koja je provalila iz kloake, preplavljuje Hrvatsku, tako reći, od dječjih vrtića do staračkih domova, od črčkarija po zidovima (koje globalistički snobovi kolonijalnoga mentaliteta proglašavaju umjetnošću grafita, omalovažavajući tako istinska graditeljska umjetnička djela, koja grafiti nagrđuju), pa preko natpisa na trgovinama i naslova u novinama, do dalekovidničkih zaslona. Tuđinština je danas u svakoj pori hrvatskoga života, jer to nije samo pitanje jezika, nego i svega onoga što tuđi jezik sobom nosi. Globalizacija, koja je samo eufemizam za imperijalizam američke (kulturne) politike, iskazuje se ne samo u jeziku, ne samo u književnosti ili glazbi, nego i u načinu odijevanja i načinu prehrane (od traper odjeće do Mc Donald'sa), u upravo majmunskom oponašanju svega tuđega, pa se zato i svaka nastranost, koja dolazi sa Zapada, proglašava kulturnom stečevinom.

Nedavno, nema tome ni godinu dana, trenutni je ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, drug Šime Lučin, izjavio da su u Europi već dvadeset godina normalna pojava tzv. gay-parade (što bi se pučki reklo, veselice pedera i lezbača), pa da ih i mi trebamo imati, ako hoćemo "ući u Europu". Još je veću glupost, iako je to priličito teško, ipak izvalio trenutni predsjednik Republike Hrvatske, drug Stjepan Mesić, i to prigodom proslave 100. obljetnice Društva hrvatskih književnika u prostorijama toga Društva usred Zagreba, godine 2000., samodopadno rekavši da, kad uđemo u Europu, ne će biti ni nacionalnih književnosti, smatrajući to, u svojoj ograničenosti i primitivnosti, očito, nekakvim velikim dostignućem. Ta osoba, koja je 30. ožujka 1967. u Saboru SR Hrvatske kao zastupnik zahtijevala kazneni progon svih koji su glasovali za Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika, ne zna, naravno, da je jedna književnost - jedan jezik. Kao što je u gotovo njegovim svim izjavama posve uzaludno tražiti ikakvu logiku, tako ju je uzaludno tražiti i u navedenoj, te se zapitati - kojim bi to onda jezikom pisali ne samo hrvatski pisci, nego i francuski, talijanski, njemački itd., kad ne bi bilo (ili po njegovu, kada ne bude) nacionalnih književnosti? I dok Francuzi, Slovaci i Madžari imaju zakone o zaštiti francuskoga, slovačkoga i madžarskoga jezika (svojedobno je "Hrvatsko slovo" tiskalo u cijelosti i francuski i slovački zakon), zakone, na temelju kojih se izriču visoke novčane globe onima koji ne poštuju te jezike ili se o njih ogrješuju, u nas se izvorni hrvatski jezik potiskuje iz javne uporabe, proglašava ga se arhaičnim, čudačkim itd., a na račun još uvijek vladajućih srborusizama, te svakodnevno nadolazećih angloamerikanizama. Izabrana djela Ante Starčevića. Priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943.

Godine 1867. Ante Starčević je napisao: "Štokavštinom se služi većina naroda, s njome ne može se ni jedna sestra joj, ni čakavština, ni kajkavština usporediti. Ništa, dakle, drugo, nego držati se nje i kititi, poljepšavati i obogaćivati je također uresom njezinih obih sestara". No, toga se stajališta i naputka malo tko drži, nego se, protivno njemu, mehanički preuzima strano, angloameričko nazivlje. Ovdje valja napomenuti da se američki (kulturni) imperijalizam provodi uglavnom nenasilnim putovima, poput onih koje su u antici provodili Heleni: njihova je trgovina proširila prostor helenske kulture od Sicilije do Crnoga mora, bez ognja i mača, za razliku od rimske (kulturne) ekspanzije. Međutim, u nas ne samo nehrvatski i protuhrvatski vlastodršci i njihovi novinari, nego i mlaki i ljigavi oporbeni političari i novinari, često uspoređuju današnju Ameriku (tj. SAD) s Rimom. Starčević je 1878. u eseju "Grci, Rimljani, kršćani" pisao o Rimu ovako: "Vlastito ognjište bijaše Rimljaninu hram, u kojemu on štova duhe svojih starijih, bogove plemena… Na javnu mnijenju, na štovanju državljana, staja čast i opstanak Rimljana. Vjera sa krepošću bijaše kod Rimljana tako svezana, da ih jedna bez druge ne mogaše živiti ni propasti… Rimljaninu prisega bijaše najveća svetinja…".

Može li se u takvom Rimu prepoznati današnja Amerika ili se pak može prepoznati u onome što Starčević naziva "grčtina", koja "ne podnosi slobodu, nego li razuzdanost ili sužanjstvo". Grci su trgovinom i darovima (sjetimo se, "Timeo Donaos et dona ferentes") širili svoj kulturni i životni prostor, kao danas Amerikanci i putem trgovine i putem raznih dobrotvornih zaklada (među kojima je Sorosova samo najrazvikanija), a tek su u skrajnjim slučajevima uzimali oružje u ruke, kao prigodom Trojanskoga rata, radi ekspanzije u Malu Aziju, isto kao danas Amerikanci, radi ekspanzije u prednju i središnju Aziju (Irak, Afganistan). Amerika se, prema tome, ni u kojemu slučaju, ne može uspoređivati s Rimom, koji je bio duboko ćudoredan sve do dekadentnoga carskoga razdoblja. Charles de Gaulle, koji se usprotivio američkom prijedlogu da sve postrojbe NATO-a nose američke odore, rekavši da ne može zamisliti francuskoga radnika, ratara i ribara u tuđinskoj uniformi, Charles de Gaulle, koji se zgražao nad američkim nemoralom, nad činjenicom da su, nakon Nürnberškoga procesa objesili njemačkoga feldmaršala Wilhelma Keitela, s kojim su prije toga potpisali ugovor o primirju i kapitulaciju, taj veliki Charles de Gaulle rekao je jednom prigodom da "Amerika je Kartaga, kojoj nije suprotstavljen Rim". Tu današnju Kartagu, Ameriku, u kojoj, kao i u antičkoj Kartagi, vladaju banke, droge i istospolni brakovi, ističu nam kao uzor nastojeći ju slijediti i u nastranostima, nehrvatski i protuhrvatski vlastodršci, ali tobožnji hrvatski opozicionari, gurajući se, u tzv. euroatlantske integracije (koje su samo krinka za angloameričku hegemoniju), odnosno, gurajući u njih hrvatsku zemlju i narod Hrvata. Starčević je 1867. napisao ove riječi, koje bi, da je danas živ, zasigurno ponovio. Ili, drugim riječima, Starčević je tada, prije stoljeće i četvrt, progovorio o našoj hrvatskoj današnjici: "Cijepaju narod na toliko stranakah, koliko ima tuđinacah, od kojih se oni čemu nadaju. Naučeni živjeti samo iz spletakah, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se šta poštena uče, niti što koristna po narod i domovinu rade. Pomoću izvanjskih neprijateljah, oni zasukuju narod i kažu u njihovo ime da sam Hervat nije zato da svoj kruh reže, nego da mu ga drugi mora rezati i dijeliti. To oni uče narod dok… svaki čovjek pod suncem voli biti svojim gospodarom, nego tuđim slugom. Kad ne mogu sami dospjeti, da narod u tomu duhu truju, oni zovu na pomoć smeće svih narodah: obtrpaše inostranci Hrvatsku, svaki nam se barbar izdaje za autoritet, mi smo pod skrbništvom barbarah, mi smo tuđinci u našoj domovini, i rijetki nas se usuđuje reći da smo Hrvati".

Imajući na umu ove lucidne i nada sve aktualne Starčevićeve misli, zapitajmo se što se nama Hrvatima ulaskom u te "euroatlantske integracije" može dogoditi? Prije svega, poznato je da su članice - utemeljiteljice Europske unije već odavno zaključile da će uvijek postojati raskorak u razvitku, pa tako i u životnom standardu, između onih država, koje su tu zajednicu osnovale i onih, koje poslije, naknadno, njihovom milošću u nju uđu. Nadalje, Republika Hrvatska, iako još nije članica "euroatlantskih integracija", već ima negativnih iskustava s njima, koja se ili umanjuju ili prešućuju: primjerice, seljaci su u Baranji uzgojili, na zahtjev nizozemskih uvoznika i prema standardima Europske zajednice, tone i tone poljodjelskih proizvoda, prethodno uništivši sve što je već bilo zasađeno i zasijano, a kada je trebalo te proizvode otkupiti, uvoznik je pilatski oprao ruke, rekavši da ne zadovoljavaju njegove standarde, iako su ih zadovoljavali. Što se zapravo dogodilo? Hrvatski poljodjelski proizvodi bili su samo pričuva za slučaj da njihovi vlastiti proizvodi ne uspiju. No, s obzirom da su njihovi vlastiti proizvodi uspjeli, hrvatski su seljaci mogli svoje proizvode baciti u smeće, ili, u najboljem slučaju, upotrijebiti kao gnojivo. Isto tako, Republika Hrvatska morala se odreći velikoga brodograđevnog posla za iranskoga naručitelja u lipnju prošle godine, a pod pritiskom SAD-a, tj. tzv. međunarodne zajednice, jer Iran je pod nekim vrstama sankcija, pa su taj posao preuzeli francuski brodograditelji, iako je, ponavljam, Iran pod nekim vrstama sankcija. Tako su Francuzi dobili posao s Iranom za 12 milijuna dolara, a Hrvati za kompenzaciju posao s Amerikancima za 3 milijuna dolara. Jasno, hrvatski vlastodršci, tj. angloameričke sluge s Markova trga i s Pantovčaka nisu zbog toga ni prosvjedovali, a kamoli da bi poduprli hrvatske brodograditelje. Opravdanje za posvemašnju poslušnost prema tzv. međunarodnoj zajednici, tj. međunarodnom kapitalu multinacionalnih korporacija, koje upravljaju Hrvatskom, uključujući i pasju poslušnost i udvornost haaškom sudištu, navodna je bojazan od sankcija, kojom vlastodršci stalno straše lakovjerni hrvatski narod. (Uzgred, o toj je hrvatskoj lakovjernosti Starčević jezgrovito rekao: "Mi Hervati imamo dvije narodne mane: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine"). No, glede sankcija kojih se narod boji toliko, koliko i bezglavo čezne za EU, treba reći da vrlo ozbiljni, nepotkupljivi i neovisni hrvatski ekonomisti i gospodarstvenici drže da bi sankcije bile za današnju Hrvatsku zapravo spas: iskorištavajući ono što imamo, oslonivši se sami na sebe, na rad, a ne na mešetarenje, snizili bismo nezaposlenost (oko 24% pučanstva), dok bi se možebitnim ulaskom u EU ona još povećala, jer bi jeftinija radna snaga od naše (a to su Jugoslaveni, Albanci, Rumunji, pa čak i Kinezi) dobila prednost. I u tom slučaju, sadit će se, sijati i općenito proizvoditi ono što je potrebno euroatlantskoj međunarodnoj zajednici, a ne nama samima, kao u drugoj polovici 40-ih godina, kada su Hrvati u Hercegovini, umjesto žitarica, uljarica i duhana, po beogradsko-moskovskom nalogu, morali uzgajati pamuk. A što se pak tiče ulaska u NATO, htio bih vidjeti Hrvata, koji bi želio da mu unuk, sin ili on sâm pogine u Afganistanu, Iraku, negdje u Aziji ili na nekom budućem, možebitnom južnoameričkom ratištu. Uostalom, i nedavno slanje hrvatskih vojnih redarstvenika u Afganistan protivno je članku 7. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi: "Oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet i neovisnost i brane njenu teritorijalnu cjelovitost".

Iako smo postali već imuni na političarske nesuvislosti, besmislice i smicalice, ipak pretpostavljam da nam ni Mesić, ni Račan, ni Sanader, pa ni drugarica Antunović ne će tvrditi da se Kabul nalazi u Hrvatskoj, iako neki od navedenih (zna se, koji) besramno pristaju uz tezu da angloameričko sustavno ubijanje iračkoga pučanstva donosi "slobodu Iraku". A što se pak kršenja hrvatskoga Ustava tiče, ono je postalo već dijelom vlastodržačkoga folklora od 3. siječnja 2000. nadalje: dostatno je reći da je Ivica Račan, predsjednik vlade Republike Hrvatske, mešetareći hrvatskim teritorijem u Savudrijskoj vali, kolaborirajući sa svojim slovenskim partijskim drugovima (ne kažem - bivšima, jer se sve komunističke stranke na području bivše jugotvorevine zovu SDP), neprijeporno izigrao Ustav Republike Hrvatske, što je kažnjiv čin, jer članak 8. našega Ustava izričito kaže: "Granice se Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Sabora Republike Hrvatske". Dakle, zbog evidentnoga kršenja ustavnih odredaba, kada bi Republika Hrvatska bila pravna država, moralo bi biti suđeno predsjedniku države Mesiću, predsjedniku vlade Račanu, njihovom slugi Tomčiću i čitavoj njihovoj izdajičkoj kliki, a ne hrvatskim junacima na čelu s generalom bojnikom Mirkom Norcem.

Ante Starčević je jednom prilikom napisao da "Machiavelli izvadi iz povijesti preznamenito načelo: propade prorok, koji ne ima oružja". Upravo zato da bi propao prorok, a to je u ovom slučaju hrvatska državotvorna misao, oživotvorena u Hrvatskoj vojsci, Stjepan Mesić nasilno je umirovio pod kraj rujna 2000. sedam hrvatskih generala, te ih od tada zajedno sa svojim domovinskim suradnicima i sa svojim inozemnim gazdama, pošto-poto želi onemogućiti tjeralicama, uhićenjima, robijama i lažima. Ordinarnu je laž izrekao taj tragikomični slugan, rekavši, odmah nakon njihova umirovljenja, da su oni ratovali u zagrebačkoj gostionici "Trnjanka", a ne na bojišnicama. Pa je li general bojnik Ivan Korade izgubio ruku u "Trnjanki" ili na južnom bojištu? Nadalje, i Mesić i njegova Vesna Pusić, kao i drugi pripadnici te crvene i orjunaške kamarile, neprestano lažu, govoreći o ulozi Hrvatske vojske u Hercegovini i Bosni, ne spominjući nikada ni jednom jedinom riječju sporazume našega pokojnoga Predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića o ulasku Hrvatske vojske na teritorij tadašnje Federacije BiH, sporazume koji su potpisani u Splitu 10. travnja 1992. i 22. srpnja 1995. A kada je pak o tjeralicama, uhićenjima, suđenjima, presudama i robijama riječ, onda se stalno manipulira pojmom "civilnoga stanovništva", "civilnih žrtava". Dopuštam da su te navodne žrtve bile civilno odjevene, ali jesu li to doista bili civili? Jesu li Richard Sorge i Branko Vukelić, glasoviti sovjetski obavještajci, nosili usred Tokija odore Crvene armije, je li Mata Hari u vrijeme Prvoga svjetskog rata, usred Pariza, nosila njemačku uniformu? Iako su bili civili, ipak su ih japanske, odnosno francuske vlasti justificirale. U nas u svezi s kaznama stoji drukčije: oni, koji su možda i kažnjavali takve "civile", osuđuju se kao zločinci (i to na osnovi svjedočenja onih koji su, pred Hrvatskom vojskom, pobjegli nečiste savjesti u inozemstvo), a sve to pak pretpostavlja da je civilima (jugosrpskima) dopušteno da budu neprijateljski snajperisti, obavještajci i sl. Kaznu onima, koji su takve kažnjavali, pretpostaviti je, određuju isti oni, koji su u Izvršnom komitetu SKH odmjeravali visine kazne Tuđmanu, Veselici i drugima, pa među njima i onima, koji su se s njima poslije slizali, kao Gotovcu ili Budiši. I još nešto u svezi s Hrvatskom vojskom. Prošle je godine savjetnik Stjepana Mesića za vojna pitanja, general Imra Agotić, prigodom neke zrakoplovne smotre, izjavio da Hrvatska vojska vrlo dobro surađuje sa slovenskom vojskom. Okupiranu Svetu Geru na Žumberku nije ni spomenuo. Isto tako mogao je i naš pokojni predsjednik Tuđman reći da Hrvatska vojska dobro surađuje s JNA i četničkim postrojbama, i doista bi dobro surađivala, da im je dopustila da okupiraju Hrvatsku do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.

Kada danas čitamo Antu Starčevića, može nam se na trenutke pričiniti kao da piše upravo o našoj hrvatskoj današnjici. Na to upućuje već i ono što je navedeno, pa možemo reći bez ikakve dvojbe da je Starčević bio vizionar i prorok, ali ne u metafizičkom smislu. Njegova predviđanja, pretkazivanja događaja u budućnosti doimaju se kao proročanstva: godine 1878. neposredno nakon austrougarskoga zaposjednuća Bosne i Hercegovine, a četvrt stoljeća prije sarajevskoga umorstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije revolverskim hitcima srpskoga terorista Gavrila Principa, Starčević reče "da će svi Habsburgi još groznije plakati nad zauzećem Bosne i Hercegovine". Starčevićeve prosudbe i rasudbe, koje se doimaju kao proročanstva, izviru iz promišljanja ne samo njegove suvremenosti, nego i prošlosti. Povijest mu je, kako sam veli, "najčvršća poluga za velike čine" naroda, kao i velikim državnicima prošloga stoljeća De Gaulleu i Tuđmanu. Jasno mi je, kada čitam Tuđmana, da je Starčević znatno utjecao na nj, čime se naš pokojni Predsjednik ponosio, ali me pri čitanju De Gaulleovih misli uvijek iznenađuje koliko su sukladne sa Starčevićevim stajalištima. Kao i netom spomenuta dvojica, Starčević je u mješavinama "kozmopolitsko-etetističkim", kako veli Tuđman, odnosno u "supranacionalnom stroju", kao o "kamufliranju nacionalne abdikacije", kako veli De Gaulle, vidio zapreku za ostvarenje nacionalnoga suvereniteta ili pak sredstvo za njegovo uništenje. Zato Starčević kaže: "U međunarodnu življenju svaki je narod sebi najprvi, ter dok je svoj, on može svaki svoj grijeh napram inostrancem popraviti." No, Starčević zna da "nijedan narod ne može biti posve neodvisan od ostalih naroda i država. Svaki narod mora u nekojih stvarih popuštati drugim narodom, za da i ovi popuštaju u drugih stvarih". Upravo ovoga potonjega današnji vlastodršci u Hrvatskoj, koji programatski slijede izdajičku khuenovsko-bakarićevsku liniju politike u Hrvatskoj (ne i hrvatske politike!), ne drže se nimalo, kao što se ne drže ni Starčevićevih riječi, koje je naš pokojni predsjednik Franjo Tuđman gotovo doslovce uputio američkoj državnoj tajnici Madelaine Albright: "U domaće poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan upliće". Za razliku od našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana, današnji vlastodršci, ali na žalost, i poneki njegovi nasljednici, koji se prikazuju njegovim sljedbenicima, ponašaju se prema stranim državnicima kao podni otirači, otirači za noge, srozavajući time dostojanstvo i hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Volio bih da ne razumijem Starčevića i njegovu veličinu, jer to bi značilo da je današnje okružje, u kojemu živim posve različito od onoga, u kojemu je živio Starčević u vrijeme Bachova apsolutizma ili Khuenova banovanja. Međutim, svatko od mislećih i državotvornih Hrvata, a to će reći i ćudorednih, mogao bi danas ponoviti ono što je Starčević u Hrvatskom saboru rekao godine 1861.: "Ja ne razumim, što hoće da kaže oni koji vele da Kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, ne može o sebi neodvisna stajati… Ali… ne će Europa da mi Hervati budemo neodvisni, da budemo samostalni". Starčević je ovo izrekao poučen iskustvom 1848., a mi, koji imamo još i povijesno iskustvo godine 1918., 1941., 1945. i 1990., kada je hrvatska država stvorena protiv volje svjetskih moćnika, te najnovije s nastojanjem da se Hrvatska, s pomoću njezinih vlastitih vlastodržaca, opet utjera u balkanski tor ili balkanski kotao, mogli bismo to reći gotovo s više prava nego li sam Starčević. Međutim, Starčević je naslutio, štoviše, predvidio sve te godine, uočivši u svojih sunarodnjaka "pretjerani srbež", koji u skrajnoj crti vodi do nacionalne izdaje.
A "dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinca gospodara. Izdajica ćemo imati, dok se narod ne osvijesti" - kazuje Ante Starčević godine 1871.

A aktualna je također i ova Starčevićeva riječ: "Gdje god bitange dojdu do vlasti, oni u vladu i na prijestolje namjeste bitange, i drže ih, i gdje god je bitanga na prijestolju, on u vladu i u sabor namješća bitange, pa ih drži". I onda, dodajmo, takve bitange, koje nisu ništa drugo nego zloćudna izraslina na tijelu naroda, u tkivu države, rasprodaju nacionalno bogatstvo, ono što je narod od svojih predaka naslijedio i svojim vlastitim trudom stekao.

Starčevićeve aktualnosti moglo bi se navoditi u beskraj, nizati u nedogled, no navest ću samo još jednu rečenicu, koja govori o hrvatskom državnom suverenitetu, dakle, o neovisnosti i samostalnosti hrvatskoga naroda:

"U rješavanju domaćih i izvanjskih pitanja može biti različitih mnijenja; nu, kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda".
Ova je misao osobito aktualna danas, kada je na djelu parola trećojanuarske koalicije "Ništa za Hrvatsku - a Hrvatsku budzašto" zamijenila geslo Starčevićeva sljedbenika pokojnoga našega predsjednika Franje Tuđmana - "Sve za Hrvatsku - a Hrvatsku ni za što!".

povratak na vrh

Govor dr.Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861.

Dve obitelji naprama jednome gospodaru...

Gospodo!

Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje komu drago strane, ja nikako nemogu razabrati.

U saborskoj sjednici 17. lipnja 1861. počela je razprava ob odnošajih kraljevine Hrvatske prema kraljevini Ugarskoj. U tom predmetu odbor ad hoc izabran podastrao je saboru svoj predlog, proti kojemu je zastupnik Eugen Kvaternik podnio protupredlog, koji odgovara državnomu pravu kraljevine Hrvatske, i u kojem je naznačio u kakvom nam je onom zapovedju bezobraznia poruga namenjena, ali je derzovitie i samovoljnie pogaženo pravo naše kraljevine, ali nam je hudobnie bačeno seme zavadje s narodi Ungarie, seme iz koga se Austria našoj konačnoj propasti nada. Doista, da bude tom zapovedju šta boljega nameravano, ni za nju se nebi znalo, kao što evo prošlo trista godinah mi austrianski Hervati za nikakovo dobro neznamo. Ako bi tko mislio, da je Austria tu zapoved, koju jedni smatraju za predlog prestolja, izdala u otčinskoj želji, za da se s narodi Ungarie i poimenice s pukom magjarskim, kon po sve nas škodljive smutnje i omražnje, pomirimo i poprijateljimo, ja kažem, da bi mi svi Austrii bili zahvalni, kad bi nam ona bila, namesto što je tu zapoved izdala, naša starinska, naša zakonito stečena, nu nezakonito oteta prava povratila; ja izpovedam da od kako nas Austria s onimi narodi pomiriva, mi smo sve time zavadjenii, čime smo bližje našega skupna zatora.

Istina je, razum i pravednost Austrie još nikomu nesluži za uzor naravskoga saveršenstva tih vlastitostih, nu itako ja sudim da ova poruga, ova nepravda, nadilaze krug ni istoga austrianskoga razuma, ni iste pravednosti austrianske. Jer bez dvojbe, u ovom pitanju ni Austria nemože drugačie misliti, nego da jest, ali da nije naša domovina od Ungarie neodvisna. Ako nije neodvisna, zašto je Austria pogazila prava Ungarie na Hervatsku, zašto je Austria ovim predlogom postavila u sumnju odnošenje o komu ni ista ona nedvoji, zašto Austria nije dala, da Ungaria, kako ostale svoje županie, tako i Hervatsku uredi. Ako li je po sudu Austrie Hervatska i od Ungarie kako i od svake druge zemlje neodvisna, zašto je Austria pogazila pravo naše narodne neodvisnosti, zašto je Austria nas, koji nju niti smo uzeli za našega skerbnika, ni za učitelja, zašto je, velim, Austria nas bez našega pitanja pozvala, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii odkažujemo. Ako smo mi narod samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša medjunarodna odnošenja odkazati, kad i kako se nami svidi; ako li smo narod Ungarii podložen, pravedno je da Ungaria ona odnošenja ustanovi: bilo ovo ali ono, Austria neima pravo mešati se u te naše poslove.

Gospodo, Austria, o kojoj ja ovde govorim, ona je herpa bečkih licomeracah i ulagah, koji zavadjaju našega kralja s njegovimi narodi, koji su našega kralja i narode Austrie u strašno današnje stanje doveli, koji budu, ako stvari drugačie neokrenu, učiniti da kralj naš poveća broj onih žertvah, koje su slični zlikovci naveli, da na račun božje milosti na zemlji pakao stvarahu, a danas se one same dušom i telom u paklu ćute. Da bi toj Austrii sbilja stajalo do ustanovljenja toga odnošenja Hervatske naprama Ungarii, da bi Austria iskreno radila o tome ustanovljenju i pomirenju, ona si za stalno nebi bila posvojila rešenje i potverdjenje ovoga ustanovljenja, pače ona bi se bila i prava, da bi kakovo u toj stvari i imala, svetčano odrekla. U ovome i u ovakovih pitanjih ja se nikako nemogu u mnenju složiti s onimi, koji mniju, da je kralja sve, dakle i ovakove struke ugovore budi samo potverdjivati, a kamoli, kako austrianska zapoved hoće, upravo rešavati.

Buduć mniem, da ova zapoved, kakova je nami poslana, nije od našega kralja, nego od one Austrie potekla, ja se ovde neupustjam u prikazivanje naših pravah naprama prejasnoj obitelji Habsburgah, ja neću iztraživati, dali ova prejasna obitelj, kon što nije zabranila Austrii samovoljno gaziti onaj ugovor, što ga je Habsburg Ferdinand I. s našom kraljevinom sklopio, dali, velim, prejasna obitelj Habsburgah na domovinu našu ima većje zakonito pravo, nego li bila koja druga vladajuća obitelj; ja neću ovde razglabati bitnu razliku medju ugovorom, što ga narod sklopi s narodom domaćim, i medju ugovorom, koga narod učini s indianskim narodom; ja se ovde neću upustjati u razjasnivanje tih stvarib, nego samo velim, da na kralja našega nespada ni potverdjivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle sveto obderžavaju, dok ga obe nerazvergnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv nepostane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih zemljah Austrie; dok očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungaria, dotle, gospodo, Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, naprama našemu skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dve obćine naprama svojoj županii.

Da vidimo primer. Dok gospoštine imadoše do nekoji način podložnikah, da budu dve obitelji došle k svomu vlastelinu te da mu budu rekle: mi smo se složile, da imamo samo jednoga skupnoga pastira, doista vlastelin se nebi bio s onimi obitelji upustjao u pretresivanje toga ugovora, nego bi im bio rekao: kad ste vi zadovoljni, i ja sam. Da budu onda dve obitelji svome gospodinu rekle: mi ćemo se sasvim u jednu obitelj stopiti, stanovati ćemo svi u jednoj kući, ložiti ćemo za sve samo jednu vatru, kuhati ćemo za sve nas u jednome loncu, jesti ćemo iz jedne zdele, mi u jednoj obitelji ostajemo tvoji podložnici, davati ćemo ti kako i dok smo napose bile, sve što ti zakon donosi. Na ovakove reci bio bi svaki pošteni vlastelin kazao: budi volja vaša. Da bude se posle medju onimi obiteljmi smutnja izlegla, ali da se budu htele opet razdeliti, što bi bio vlastelin učinio. Doista ništa drugo, nego bi bio pravicu medju njimi delio, bio bi prečio, da jedna strana od druge nezasluženu štetu ali uvredu neterpi, on bi bio dopustio, da se one obitelji, kako se bijahu sjedinile, opet razstave. Nebili, kako onaj vlastelin s obiteljmi, župania učinila s obćinami, koje bi htele skupna selskoga sudca ali biležnika imati. Bi, bez dvojbe. Ja predpolažem, da se i obitelji i obćine sdružuju ali razdružuju dobre volje, bez ičijeg poziva, da kod toga posla udioničtvuju s obe strane svi, kojim udioničtvovati zakon dopušta. Nu kakovim bi imenom bio svet prozvao onoga vlastelina, koji bi bio silio obitelji na dogovaranje o sdruženju, koji bi ih bio primorao u tu sverhu trošiti, dangubiti, pa bi ih itako bio samovoljno sdružio ali razdružio. Ja se neusudjujem ono ime izustiti.

Gospodo, kralju našemu ni malo nestoji, da li mi i narodi Ungarie imamo samo jedan ali više saborah, dali imamo jedno ali više sudištah, itd.; njemu ni malo nestoji, gde se ti sabori sastaju, gde li sudišta stoluju, našemu je kralju do toga stalo, da mi i narodi Ungarie točno izveršavamo naša deržanstva naprama njemu, da veličanstvo njegova prestolja uzderžimo u sjajnosti i snagi, koja se pristoji nas i njega. Da bude ova Austria htela razumeti tu želju našega kralja, da bi Austria radila o našem pomirenju s narodi Ungarie, ona nebi bila ovu zapoved poziv li izdala, ali, ako bi ju njezina otčinska ljubav naprama nami na taj korak ponukala, ona bi bila rekla: Hervati i Magjari, vi ste više vekovah drugovali, sada ste razstavljeni, ako dakle hoćete, sdružite se, pa kako se načinite, tako vam budi; da bude ova zapoved iz ljubavi do nas potekla, Austria nebi govorila, da će ona to združenje rešiti. Što kaže Austria kroz svoje rešenje i potverdjenje našega ugovora. Kod rešenja veli Austria, da će ona s nami i Ungarci učiniti ono, što se njoj svidi, a kod potverdjenja kaže Austria, da, ugovorili mi i Ungarci što i kako nam drago, ona na ugovor naš ni malo neće paziti; jednom rečju: rešenje i potverdjenje Austrie u ovom pitanju jedno je i isto.

Ako u tomu postupanju Austrie ne leži najgorčia poruga na nas i na narode Ungarie, ja neznam kako se drugačie može unesrećenim narodom rugati ona vlada, koje nadutost samo vlastitoj ništetnosti korak ustupljuje. Jer tko je vidio, da ie itko nagonio na sklapljanje ugovorah sirotčad stojeću pod skerbničtvom, tko će sklapati ugovor s onim, koji ugovor sklopiti nemože, tko može ugovor sklopiti, ako sklopljenje stoji od drugoga, tko može zahtevati, da ugovor izpunjava, onaj koj ga nije sklopio. Gospodo, sve to smatra ceo svet za nemoguće, i nut sve to doživismo mi Hervati u Austrii, doživismo od Austrie.

Ali možda misli tko, da je odnošenje naše domovine naprama Ungarii neizvestno, da je sumnjivo, Ungaria bo, ali bolje rekuć, Magjari vele, da je Hervatska Ungarii, ali Magjarom bilo kako podložna, a Hervati neće da to priznadu. S toga, mniju, valja da otčinska Austria pozove obe strane, pa kon što ih obe kažu, što sude i žele o medjusebnu odnošaju, da ona sud izreče i ono odnošenje ustanovi. Onim, koji tako mniju, ja odgovaram, da mi Austriu za našega medjunarodnoga sudca niti smo priznali, niti ćemo ikada priznati; odgovaram, da bi nami dražje bilo, kad bi Austria sumnjala kod štibre i tlačenja narodah, nego li kod medjunarodnih naših odnošajah; ja velim, da je Austrii naše odnošenje naprama Ungarii jasnie, nego li njezino vlastito odnošenje naprama Rusii ali Francezkoj.

Prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah...

Neodvisnost, samostalnost naroda pokazuje se nada sve nedvojbenom u izveršivanju onoga najveličanstveniega prava, kojim si narod vladara izabire, i kojim narod proti drugim narodom vojuje. I nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. nije predložio otcem našim, neka idu dogovarati se s Ungarci, dali će Hervati njega za svoga kralja izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio k otcem našim poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijega pitanja, potverdjenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili! onaj Habsburg nije zvao Hervate na dogovor s Ungarci, da li Hervati mogu na Zapolju udariti, nego se je onaj Habsburg poslužio desnicami otacah naših, poslužio se je našom neodvisnom kraljevinom za nadvladati one svoje takmace; isto tako nesumnjahu Habsburgi o neodvisnosti naše domovine, kadno se vojevalo proti Bockaju, proti Betlenu, proti Tekeliu, proti Rakociem, proti ustanku godine 1848,; nesumnjaše Habsburgi o podpunoj i zakonitoj samostalnosti naše domovine, kadno oni nastojaše, da Hervati opet bez dogovora Ungarie, Habsburge i po tankoj kervi za svoje ustavne kralje priznadu. Izbor Habsburgah za naše kralje bijaše obavljen u saboru kraljevine, kadno u njoj nebijaše kralja, te vladarstvo bijaše na narod palo, a protegnuće prava nasledstva na prestolje naše za Habsburge po ženskoj kervi, i svi rati proti Ungarii bijahu zaključeni u saborih naše kraljevine, u saborih štono su ih naši i Ungaracah zakoniti kralji sazivali, u saborih proti zakonitosti kojih naši zakoniti kralji ni reč neprogovoriše.

Da bi dakle ova Austria sumnjala o odnošenju Hervatske naprama Ungarii, da ova Austria nepriznaje zakonitu neodvisnost i samostalnost naše domovine, ova bi Austria očito izpovedila, da je prejasna obi¬telj Habsburgah nezakonita na prestolju kraljevine Hervatske, nitko bo joj osim Hervatah nije ovo prestolje dao, nitko ju do njih na njemu nije uzderžao. Da budu Habsburgi Ferdinand I. i Karlo III. Hervatsku smatrali kao kus Ungarie, bi li oni bili posebice nastojali oko otacah naših, da ovi njih i njihovu detcu primu za svoje kralje I sbilja, zašto oni Habsburgi to nisu nastojali oko pojedinih županiah i komadah Ungarie.

Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah, da su Habsburgi potverdjivali naših saborah zaključke smotrene bez dogovora s Ungarci, i da su za njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i samih [Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to zna, kako i mi i sav svet, zašto ona Austria ne kaže kad i kako postade Hervatska prikerpom Ungarie Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložnicom tudje zemlje; Austria zna, da vladar, koj" narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom.

Da se nisu otci naši sami odrekli svoje samostalnosti i neodvisnosti. Ne samo, da se zato neima nikakov dokaz, nego naši starii nisu ni mogli, kao što ni mi nemožemo, sve da bi hteli, to učiniti. Jer odkako nam obitelj Habsburgah kraljuje, nijedan podpun sabor nismo imali. Neću se upustjati u potanko odkaživanje medjah naše kraljevine, kadno otci naši izabraše nam Habsburge za kralje, nego samo napominjem, da nam tada Verbas biaše iztočna medja.

Dok Ferdinand Habsburg zasede na prestolje Hervatske, nisu li otci naši od onda do danas za Habsburge i izvan Hervatske vojevali. Gde je onaj zakon, koji je otce naše na to vojevanje vezao. Neima ga u nikakovu zakoniku, u nikakovu ugovoru, onaj zakon biaše čedo samo ljubavi Hervatah prema svojih kraljah. Pa što biaše posledica one ljubavi otacah naših, kako nadari Austria Hervate za dve kraljevine, za Hervatsku, koju joj dadoše, i za Ungariu, koju joj izvojevaše; kako nadari Austria Hervate za tristo trideset i evo četirigodišnje žertve, kakovim za slične povest narodah nezna.

U isto vreme, kad su otci naši za Habsburge izvan Hervatske kerv prolevali, nisu li Austrianci naše vojske Turčinu izdavali, nisu li Austrianci naše tverdjave Turčinu prodavali, nisu li Austrianci našemu narodu i ono siromaštva otimali, što mu ga biaše Turčin ostavio; nije li narod hervatski više poradi tlačenja Austrianacah negoli poradi Turakah morao bežati iz svoje toliko putah kervlju odkupljene domovine; nije li ona strana naroda hervatskoga, što je danas pod turskim gospodstvom, protiva otcem našim, koji nastojahu onu našu braću izpod turskoga jarma osloboditi, Turčina, na pomoć pozvala, a to, jer već onda stenja Hervat pod strašniim jarmom u Austrii, nego li u Turskoj; nije li Austria i gornju kopnu Dalmaciu i svu Hervatsku do mora i do Kupe; nije li Austria sve dolnje Posavje Turčinu, Medjumurje Ungarii proneverila; nije li Austria veliki komad naše zapadne domovine od kraljevstva odtergla te ga svojoj neposrednoj despocii podvergla, nije li Austria Sutlo Savo Dravlje takodjer na dvoje razdelila, te dolnju stranu pod imenom Slavonie ili prekodravskih županiah Ungarii podložila; nije li Austria, kon što junačtvom Francezah i pomoćju ćele kerštjene Europe Turčin biaše iz jedne strane naše kraljevine proteran, u povraćenih zemljah naših uvela sužanjstvo pod imenom vojničke krajine, sužanjstvo prama komu Helotstvo biaše, a današnje robstvo Cernacah amerikanskih jest republikanstvo rimsko. Nisu li svi ti čini poznam Austrii i celomu svetu. Ako jesu, a jesu doista, svatko zna, da iz onih stranah naše kraljevine, koje biahu pod Turčinom, za vreme onoga odtergnuća nije bilo zastupnikah na na ših saborih, da ih nikada nije bilo, kao što ih ni danas neima iz Turske Hervatske i Dalmacie, da ih drugda nije bilo iz onih predelah, što su Kranjskoj itd. priklopljeni, iz Medjumurja, iz vojničke krajine.

Nikada, gospodo, od kako nam Habsburgi kraljuju, na saboru hervatskomu nije bilo više od trećine one kraljevine hervatske, koju su otci naši Habsburgom predali, a u ovom saboru nije zastupana ni četvertina naše domovine, koju je obitelj Habsburgah čovečjim i božjim zakonom deržana u podpunu uživanju ustava čuvati. Jer premda imamo prestolja pismo, u komu se naša braća graničari na ovaj sabor šalju, za da većaju o državopravnih odnošenjih naše domovine, sasvim tim kaže nam gospodin predsednik, da graničari imaju većati samo o odnošenju naše domovine naprama Ungarie i Austrie. Za kerstiti to postupanje, za kerstiti postupanje, koje najednom mestu pobija ono, što je u isto vreme na drugom mestu ustanovilo; za kerstiti to postupanje Austrie, hervatski jezik ima herpu rečih, nu ja neću ni jednu izustiti, nego samo napominjem, da su ona oba odnošenja naše domovine najjasnija, i da ona na našu braću graničare ni malo nespadaju, dok oni kako Austria kaže, ostaju, a kako sav drugi svet vapije, dok naša braća graničari pogibaju pod kervničkim štapom slepe, kervju narodah pobesnile samovolje austrianske.
Kada je dakle bio taj kraljevine hervatske sabor, koji je našu domovinu podložio Ungarii. Nikada.

Može li sabor u komu su nekolike županie zastupane, celu kraljevinu, sav narod u sužanjstvo odsuditi. Ako izuzmete Austriu naprama Hervatom, to je, gospodo, za sav ostali svet nespodoba.

Ali ovo Austria veli, da ona ovaj sabor sazivlje na temelju ugarskoga zakonskoga članka 58 od godine 1790./1. Taj članak ugarskoga zakonika dopustja saboru hervatskomu većati o nekakovih municipalnih pravih, to će po hervatski reći o samih povlasticah. Povlastica je milostinja, koju onaj, koji ju je dao, ako se sam svojevoljno neobveže, bez povrede prava može, kad mu volja, ukinuti. Ako se na I. sečnja 1527., kad no otci naši izabraše Habsburge za naše ustavne kralje, nije znalo za nikakove povlastice Ungarie ali Austrie naprama Hervatskoj, nego se znalo i u ugovoru ustanovilo o pravih souverenih ili vladarstvenih neodvisne kraljevine Hervatske; ako se god. 1527. nije znalo za 58. članak ugarskoga zakona od god. 1790./1.; ako se Hervati nisu odrekli svoje neodvisnosti i samostalnosti deržavne; ako im ta svojstva nije Ungarska oružjem otela: kako se izvergoše naša vladarstvena prava u same povlastice, kako ostade Hervatska udom Ungarie, kako padoše Hervati pod zakone Ungarie. Na sva ta pitanja odgovara Austria, pozivljuć se na onaj članak ugarskoga zakonika: Austria kaže, da je ona ne samo našu domovinu raztergala, proneverila, nego da je ona i ostavši komad Hervatske. bezbožno pogaziv sva sveta prava naroda hervatskoga, tudjincem podložila, zašužnjila, pa na mesto da prizna i popravi nepravdu i bezbožje svoje naprama narodu hervatskomu, Austria nam se evo podrugiva, i kaže, da je njezina tverda namera, Hervate i prava Hervatah i nadalje tlačiti. Neka nam se Austria ruga, i pravo je, jer dok neima životinje, koju ćeš budi samo triput pedepsati, a nijednom nenadariti, narod hervatski žertvova se trista godinah za Austriu, pa za sve svoje žertve ovaj narod dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo; narod hervatski učini Austria za svu njegovu vernost, za sve njegovo požertvovanje, ruglom narodah.

Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!

Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo...

Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo, da rat dokida sva pervašnja odnošenja medju narodi. Neću se pozivati na pravnike poimence, jer su to muzi i razumni i pošteni, a takovi su u očih naših protivnikah sablazni, nu ja ću dokazati, da se i naši protivnici u činih, u životu, čversto derže onoga načela Habsburg Ferdinand I. zvao je kroz svoje zastupnike Sulejmana velikoga svojim otcem: u onom političkom koraku nebiaše ruglo, koliko bi u sličnom danas bilo, jer Isusovci još onda nisu bili izmislili naslov kralj "apostolski".

Ja sam navlas tražio po pismih i ugovorili, nebi li našao, da je Ferdinand I. onaj čin svojih zastupnikah pogazio, ali da se car turski onomu naslovu odrekao, nu dosada nemogoh to nijedno naći. Koliko stoji vladarom do naslovah vidimo i danas u Italii, vidimo kod onih vladarah, koji i prazne naslove upotrebljivaju. Ako dakle Austria nije uverena, da su čari turski usled ratah izgubili svako pravo na onaj naslov, ja bi rado znati, kako bi gledala, i što bi ova Austria radila, da bi se turski car podpisao carem Turakah, i cara austrianskoga te apostolskoga kralja Ungarie otcem! Pa itako taj naslov, ta prosta ludoria nebi više škodila prejasnoj obitelji Habsburgah ni Austrii, nego li caru turskomu škodi naslov cara austrianskoga, naslov, kojim se ovaj zove kraljem Jeruzolimskim.

Ako bi dakle Austria u pravednu gnevu na onaj naslov Turakah barem merko gledala, što misli ta Austria, kako gledaju Hervati na njezino bezzakonje, kojim ona podlaže Hervatsku Ungarii, kad ona podlaže dobitnika u tristagodišnjih ratih uprav onomu, tko u svih ratih nadvladan biaše. Tko bi rekao, da je onaj naslov samo za se propustio Ferdinand I., pa da se on na nikoga drugoga neproteže, taj bi izustio načelo, koje, osim Austrie i nekojih Magjarah, sav svet priznaje, načelo da se svatko samo svojimi rečmi i ugovori obvezuje, a to će reći, da jedan naraštaj naroda nemora obderžavati ugovor kao takov, što ga je pervašnji naraštaj sklopio, nego da on može onaj ugovor, kao što se s njegovom koristju slaže preinačiti ali posve ukinuti. Kako čovek naprama čoveku, tako je osoba i narod naprama narodu, i deržava naprama deržavi. Recimo dakle da je ikada medju kraljevinom Hervatskom i Ungariom zakonito obstojalo ikakovo odnošenje pervenstva ali podložničtva, ja nedokučujem kako da to odnošenje nije prestalo usled tolikih dobitjah, što smo ih nad Ungariom vazda imali.

Zaboravimo sve pervašnje naše rate proti Ungarii, te se spomenimo samo onoga od god. 1848. Jer se našlo u Ungarii ljudih, koji govoriše, da žele Hervatom u vlastitoj njihovoj kući gospoditi, a zazbilja nastojaše i danas nastoje rusku knutu na adriatičko more protegnuti, u ovoj dvorani zaključen je i usled onoga zaključka vodjen je rat proti onim ljudem i njihovim nameram.

Jest, jedni vele, Hervati su rat zaključili i vodili proti Magjarom, ali Hervati nisu Magjare nadvladali. To su, gospodo, reci nekojih Magjarah, koji neznadu što govore, to su reci i Austrie, koja će sve radje priznati, nego li da je ona Hervatom dužna svoj obstanak. Da nebudu Magjari godine 1848. na Hervate nasertali, drugimi rečmi, da se nebudu onda Hervati na oružje ustali, već u serpnju 1848. god. nebi se bilo znalo za Austriu. Od 13. ožujka 1848. do ona doba, kadno hervatska vojska zaprednjači u vernosti prama zakonitu kralju, znamo kako biaše s Austriom i austrianskom vojskom u Italii i drugde. Jedan glas razlega se po svoj Europi, glas, da se Austria razpada pod bremenom opačinah svojih, i nebiaše duše, koja je za ovu deržavu marila. Da onda nebude Hervatah, narodi austrianski nebi bili imali drugoga posla, nego preurediti se kako za dobro najdu; da budu Hervati i Ungarci složni, oni bi se bili na razvalinah Austrie kao neodvisna deržava ustanovili, proti ovoj deržavi osim Rusie nitko ništa nebi bio imao, a mi svi složni nebi se ni Rusie bili bojali, pače bili bi i pod njezinimi zastavami, i ako bi bili trebovali, u svoj Europi pomoć našli.

Nu kad se sabor hervatski izrazi za svoga zakonita kralja i za svoju samostalnost narodnu, kad vojska hervatska poherli na razboj za svoje pravo i za svoga kralja, onda se stvari austrianske okrenuše, onda bo se vojska austrianska osvesti i nastoja osvetlati čast fvoje zastave, onda narodi Austrie, koji još nebiahu i poslednju iskru pouzdanja u Austriu izgubili, sgernuše se oko svoga zakonita vladara, onda narodi Ungarie, što no ih je Austria Magjarom žertvovala, pristadoše uz Hervate, — onda bivše razpadanje Austrie postade samo bolestju, koja se lahko izlečiti mogaše i koju za izlečiti uz našega zakonita vladara svakolika Europa biaše makar na kakove žertve pripravna. — Zaključak sabora hervatskoga nadvladao je, satrao je Magjare! magjarska pobuna biaše već u lipnju sasvim uništena, a od onda do Vilagoša traja samo pustošenje i siromasenje Ungarie, traja samo klanje i davlenje narodah one zemlje; od sabora hervatskoga počev, mogaše se samo dete u diplomacii i politiki nadati uspehu magjarske pobune.

Nu Austria, dok se oćutila sigurnom, zakle se proti Hervatom kako i proti Magjarom. Znamo da naša krajina nije drugo nego jedna velika oružnica, pa tako znamo da su graničari izuzev desetak tisućah puškarah bez praha i olova, upravo goloruki u Ungariu išli, a to jer Austria biaše sve oružje i trativo iz Hervatske izvezla, te Hervate u očitu smert pustila; nu Hervat je kroz Ungariu i goloruk prošao, a taj dogodjaj netrebuje tumačenja: Bog čuva mučenika Hervata proti izdajstvu i bezverju Austrie! Dopustite mi nedokaživati ono što sav svet zna, dopustite mi zamučati da je Austria hervatski rat proti Ungarii iz prave, iz zakonite brazde izvela, da je Austria svojim tlačenjem svu Ungariu pod oružje nagnala, hoću da rečem da su Hervati, po krivnji Austrie, ne samo proti zaslepljenim i nepravednim Magjarom, kao što biaše namera Hervatah, nego proti svim narodom Ungafie vojevali. Reći, da Magjarom nismo rat navestili, znači na kralja Hervatah, ne na Hervate krivnju bacati; pozivati se na vojsku austriansku i rusku, hoće reći o deržavnoj zajednici ništa neznati, hoće reći priznati da Magjari u tudjoj zemlji iz milosti drugih stanuju, a to jer Turčina iz Ungarie nije izterala magjarska, nego tudja vojska. Narod hervatski odlučio je i vodio rat proti Magjarom, Austria i Rusia biahu naši saveznici, kojih, da nebude izdajstva Austrie, mi nebi bili trebovali. Kako dakle da Austria u perkos dogadjajem i godine 1848 o odnošenju Hervatske naprama Ungarii dvoji. Gospodo, da bi nam makar tko izvan Austrie pravicu krojio već bi davno bila istina priznana da je Ungaria podložna Hervatskoj; nu evo drugačie postupa otčinska Austria sa svojimi vazda vernimi Hervati. Salcburg ima samo jednoga gospodara, a za narod hervatski Austria nezna, da li on spada pod Austriu, koju su Hervati iz ništa velikom učinili, ali pod Ungariu, koju su oni oružjem nadvladali.

Nu, gospodo, ja se nečudim da Austria o odnošenju naše domovine naprama Ungarii samo i vazda sumnja, kad Austria gleda da narode Ungarie potlači, da jim koji kus slobode otme ali uzkrati, ja se toj sumnji ni malo nečudim, jer dosad vazda zavad"še se Hervati u takovih prigodah s narodi Ungarie; vazda Hervati Ungariu nadvladaše, i vazda Austria Hervate i Ungariu stegnu u svoje obično sužanjstvo. O tomu se gospodo i sada radi, to je sverha ove austrianske zapovedi, i da bude Austria znala da mi nećemo Magjarom rat navaliti, ovoga sabora nebi ni bilo. Ali ja se nadam, da su se Hervati osvestili, i da oni niti će već vojevati za svoje sužanjstvo ni za despociu Austrie.

Nu koliko se nadam toliko se i bojim: nadam se u plod tristogodišnjega izkustva Hervatah u Austrii, a bojim se potajnih spletakah. Još nitko, gospodo, nenadvlada Hervata oružjem pa itako Hervat ostade najdolnji: Hervat leži žertvom spletkah. Ja se spletke nada sve bojim, ja se bojim da ćemo mi, dosad uzderžavši Austriu desnicami, ovaj put uzderžati despociu našom ludošću.

Zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah...

Poslie toliko govorah, kojih znanosti i veštini ja se iskreno klanjam, a kojih otačbeničtvo želim nasledovati, ja počelac u — budi rečeno — parlamentarnu životu, scenih za nuždno ovom prigodom spomenut" ovo što kazah.

Ja kazah, da Austria neima pravo nas pozvati na pretresivanje naših medjunarodnih odnošenjah naprama Ungarii; da Austria ovom nezakonitom zapovedju neradi o pomirenju našemu s Magjari, nego upravo o zavadnji; da mi nijedno zlo, dolazilo ono prividno od kuda mu drago, dok smo s Austriom, nesmimo nikomu nego samoj Austrii pripisivati, ali, da sasvim jasno kažem, mi, ako nas razlog vodi moramo kazati da nam je sve one nepravde, koje preterpismo i koje terpimo i od Magjarah, sama i glavom Austria počinila. Gospodo, nije Magjar našu domovinu izudio, nije Magjar narod hervatski pobarbario, potudjinčio i zasužnjio, netruje nas danas Magjar u Sremu, u vojničkoj Krajini, u Dalmacii, na Reki, rečju po svoj našoj domovini: — nikakovo zlo nije nami Magjar s ovu stranu trista i trideset i četiri godine učinio, on nam ga nečini ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same Austrie. Time ja nevelim, da nam je Magjar ikada priatelj bio, nu ja kažem da dok je Magjar pod Austriom kako i mi, dotle on od nas nemože ništa oteti, dotle nam on nemože nikakovo zlo učiniti, ako ga verolomna Austria nepomogne; ja kažem da je naš kralj dužan štovati prava kraljevine naše isto tako kako i ona Ungarie. Napokon ja kazah da bi bila ludoria da mi upropastjeni tražimo nevoljnika kakov smo i sami, za da s njime u družtvu plačemo i pogibamo, nego da nam najprie valja od našega kralja zahtevati, neka nam on naša prava i našu domovinu povrati. Jer kad Magjari, oružjem nadvladani, oružjem izgubivši ustav, neće da popuste od svojih historičnih pravah, zašto bi mi, mi narod koga Austria nikada nije nadvladala, zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah.

Kad sam se javio da želim govoriti ob ovom pitanju što no ga bez obzira na zapoved austriansku pretresujemo, onda biahu dva predloga u toj stvari: predlog osrednjeg odbora, i predlog zastupnikah grada Zagreba. Moje tverdo osvedočenje biaše već onda, a jest i sada, da nas onaj pervi predlog vozi na berzih kočiah, a onaj drugi na železnjači u Rajhsrath. Razlog toga moga straha i obsvedočenja kratak je: ja opetujem da Austria za naše ugovaranje nemari, da će ona, dok bude mogla, s nami i s narodi Ungarie raditi polag svoje samovolje a ne polag naših pravah; ja ponavljam da Austria ne o pomirenju nego o smutnji radi; ja izpovedam, da dok Austria stoji, mi se s narodi Ungarie na temelju bilo koga onih predlogah ne možemo sdružiti, nego samo ako dobro nepazimo, zavaditi; ja očitujem da ćemo se mi smutnji s narodi Ungarie samo onda u današnjih okolnostih ukloniti, ako se u nikakove uvete sdruženja neupustjamo; ja se bojim da kad bi za uvet sdruženja ustanovili, da mi na Dunaju, na Dravi i na Muri s narodi Ungarie u petdesetih godinah samo jednom stada zajedno napajamo, bojim se, velim, da bi nas i uz taj uvet Rusia i njezino u ovome poslu slepo orudje, Austria zavadila; ja izjavljujem da dok smo mi s narodi Ungarie zavadjeni, dotle je Austria naprama nami svamoguća, dotle nam svima ona može bilo iz Rajhsrata, bilo iz svojih uredah bez svakoga straha zapovedati; ja vas, gospodo, prosim promisliti, što će biti kada dojdemo da ustanovljujemo uvete sdruženja mi koji smo već i u samu načelu o sdruženju evo na više stranakah razcepani; što će biti kada i peštanski sabor o toj stvari svoje mnenje kaže; ja vas prosim spomenite se ovakova ugovaranja godine 1848., ugovaranja iz koga se rat izlegao. Sto se moga mnenja u pogledu medjunarodnih sdruženjah tiče, ja u izreki njegova veličanstva Franje Josipa, u izreki "složnimi silami" nalazim najsvetie načelo, koga valja da se svi narodi derže. Jer kao što su se nekoja prestolja zaklela proti slobodi i sreći narodah, tako treba da se i svi narodi bez svakoga obzira na imena i na bilo koje izvanjske kakvoće, u svesti, da su svi detca otca nebeskoga, slože za dohervati navalam svojih nepriateljah.

Nu u družtvu našemu s Ungariom, u današnjih okolnostih, sve da bi ono sdruženje od nas i od Ungarie stalo, ja se ni iz daleka nenadam onoj sreći, koja nam svim predstoji i koja je nekoje nas žalibože kroz maštu zaslepila.

Jer da bi družtvo već kao takovo sreću davalo ali povećavalo, ovo dvanaest godinah što smo sdruženi sa svimi narodi Austrie, morali bi najsrećnii biti, pa tako znamo da je upravno protivno. Zašto to. Zato jer buduć nas svaki po sebi nije ništa imao osim sužanjstva, ni svi skupa nemogosjno drugo imati nego samo sužanjstvo. Zada družtvo blagoslovom postane, treba da svaki drug ponešto ima i u družtvo donese: dva bolestnika, složila se kako komu drago, budu ostati dva bolestnika, a nebudu postati jednim ali upravo dvama zdravimi ljudmi; dva siromaha složila se i sdružila kako komu volja, budu ostati dva siromaha, a nebudu onim sdruženjem obogatiti.

Što ima danas Hervatska. Ono što i Ungaria. A što ima Ungaria. Ako izuzmete nekoliko stotinah milionah forintah što ih ima manje, i nekoliko stotinah tisućah prosjakah što ih ima više, Ungaria danas ima ono isto što je imala i prije 6 godinah; ona ima manje negoli Voralberg, a to jer je Austria Ungariu i Hervatsku tako zamutila, da onaj koga obseria ne vara mora izpovediti, da se hoće čudo većje od svih dosaašnjih čudesah za osloboditi ove zemlje od propasti ali barem od nesreće, kakovu u svome mučeničkom životu dosad još nisu imale.

Time, gospodo, ja velim da treba prie svega da dobijemo i mi i Ungaria naš podpun ustav i da nam taj ustav ujamče velevlasti. Kada se to sbude, mi ćemo se sa svimi narodi Ungarie za dvanaest ura pogoditi. Ali, nekoji možda misle, da se nepristoji iskati jamstvo ustava od velevlastih, a ja kažem da mi, ako smo naprama našemu kralju iskreni, upravo moramo to jamstvo iskati. Jer ako sutra podpun ustav dobijemo, tko nam jamči da ga Austria prekosutra neće pogaziti. Upitajmo tristagodišnju prošlost našu, pa nećete od mene odgovor očekivati. Austria ona o kojoj ja govorim, jačja je i od našega kralja. U ovom jamstvu naš kralj nebude gledati naše nepoverenje, nego upravo našu ljubav do njega, a nepoverenje u Austriu koja nas upropastjujuć i njega upropastjuje. Ovakovo jamstvo nije neobično u Austrii. Jer ugovor medju Rudolfom i Bočkajem ujamčiše svi Protestanti Austrie. U onakovih okolnostih još nebiaše po prestolje sramotniega jamstva. Ugovorn medju Ferdinandom II. i Betlenom ujamči Mletačka republika. Papa i kraljevine Španjolska i Francezka. Kad je Turska narodom što ih je ona oružjem zauzela, sigurnost i jamstvo za ustav dala, zašto nebi naš kralj takovo jamstvo dao nami koji nismo oružjem dobiveni, nami koji ono jamstvo na temelju grozne prošlosti bezuvetno trebujemo.

Jedni priznavaju da sada neimamo ništa mi ni Ungarci, nu misle da ćemo dobiti ako se sdružimo, a to jer ćemo, oni vele, postati jačji, pa će nas se Austria bojati. Tako govoriti hoće reći sama sebe varati, hoće reći neznati povest našu. Nije li se bila despocia austrianska, u svoj ondašnjega vremena strahoti protegla po zemljah naših za Leopolda I. i za Josipa II. Nije li posle francezkih ratah do god. 1848. naš ustav samo na toliko obstojao, na koliko se Austrii svidelo da ga nepogazi.

Netlači li nas evo dvanaest godinah despocia austrianska. Jest, odgovaraju oni, tako biaše, tako i jest, ali prestalo je i ono tlačenje pa bude i ovoga nestati. To i ja verujem, nu ja ujedno kažem, da niti je pervašnje tlačenje dokinjeno, niti se bude ovo sadašnje dokončati iz straha pred nami i Ungarci, nego iz izvanjskoga straha, iz straha pred Evropom. Jer da se nebude rat poradi nasledstva u Španjolskoj zavergao, nikada nebi bila kod nas i u Ungarii prestala despocia Leopolda I.; da nebude velikoga ustanka francezkoga, niti bi bio Josip II. onako naglo umrao, niti bi bila njegova despocia prestala; da nebude Carbonarah, Rumunjah, Gerkah i serpanjskoga prevrata francezkoga, car Franjo nikada nebi bio naše sabore sazvao; da nebude prevrata francezkoga od god 1848. nikada nebi bila Ungaria dobila one zakone što jih je onom prilikom bila ugrabila, pače bili bi se Austrianski beamteri, koji pod imenom upraviteljah županijskih biahu svu zemlju pritisnuli, još većma razkopitili; bile bi se Austrianske mitnice, kojih znamo da već jedna biaše na ungarskom zemljištu, još većma pomnožale; bile bi se austrianske trafike, kojih već god. 1846. biaše i u Pešti, još većma razprostranile; jednom rečju da nebude francezkoga pokreta od god. 1848. ustav naš i ungarski, bio bi bez prolitja i kapi kervi propao; a da nebude Magente i Solferina, nebi se danas znalo ni za ove prazne ukaze koje nam za ustav prodaju, nebi bilo ni ovoga ni Peštanskoga sabora.

Da nas nije Austria do godine 1848. više tlačila, uzrok je da onakovo postupanje biaše po nju koristnije, a ne da se je ona nas bojala. Ali, vapiju jedni, još nikada nije bilo tako strašna tlačenja kakovo je ovo današnje. Da što, jer pod pervašnjimi tlačenji mi nismo živili, a da bi se ustali otci naši, oni bi nam znali svašta kazivati o onih vremenih, kadno naši Kerčki Frankapani, naši Šubić Zrinski biahu za buntovnike proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htelo hervatskih imanjah.

Ali, drugi vele, odsele neće bivati kako je dosada bivalo: Evropa vidi da se je Austria preživila, pa se ona mora preporoditi kroz Magjare, ali da na njezino mesto mora stupiti deržava nova, i ta je deržava, kažu, magjarska. Magjari imaju priklonost ćele Evrope, pa, bili s Austriom, bili o sebi, oni budu slobodni ostati. I ja uvidjam da se je Austria preživila; da je ona, kakova je danas, ne samo suvišna i bezkoristna, nego upravo škodljiva za Evropu; nu ja sudim da Austria, koja kao nemačka evo dvanaest godinah životari, kao magjarska ne može ni pet godinah doživeti. Ja velim da Magjari, kakovi su danas, i kakovi sva je prilika budu do smerti ostati, niti mogu dobiti ljubav koga naroda ni ikoje vlade. Istina, kako godine 1848., tako i sada, dok dotica novca, novinari pisaše za Magjare, pače i pojedini ministri pokazivaše im se prijaznimi, ali od piskaranja i čeverljanja do valjane pomoći velik je korak, to" je korak koga niti je tko za Magjare učinio, niti će ga, strah me je, dok Magjari ostanu ovako zasukani, ikada učiniti. Evropa bo uvidja da Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti, Evropa zna da svaki na iztoku Evrope zasužnjeni narod za rusku knutu dozriava, Evropa zna da se kroz sužanjstvo na njezinu iztoku i na zapad sužanjstvo primiče.

Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjat...

Istina je, jedni kažu, danas o nas nestoji sdružiti se s Ungariom, nu izjavimo samo da se želimo s njom sdružiti, pa ćemo tim dobiti po svoj Evropi moralnu snagu. U tih rečih sakriveno je nešto; evo što: kako god. 1848. bila bi Evropa Ungariu za deržavu samostalnu priznala, da se nebudu narodi Ungarie proti Magjarom digli, te da nebude Evropa opazila, da je uz gospodstvo Magjarah Ungaria druga, samo što manja Austria, tako i danas da bi svi narodi Ungarie i mi Hervati složni bili, nas bi sve Evropa priznala za baštinika Austrie. Magjari su do nedavno po Evropi u tu sverhu trubili, i dokazivali da su svi narodi domaći im i susedni za njih; oni su do¬kazivali po inostranih novinah da se mi Hervati kajemo za grehe 1848. god. i da smo, kako i svi narodi Ungarie, dušom i telom pripravni baciti se u milost i nemilost Magjarom pred noge. Magjari su dokazivali po novinah, da mi Hervati nismo drugo nego herpa prosjakah, koji bi bez pomoći Magjarah od gladi pomerli. Ja sam uveren, da kod toga piskaranja biaše i Austria zastupana, nu itako da budu Magjari razumili pravo stanje stvarih, Austria nam nebi bila mogla onim piskarenjem po izvanjskih novinah ni malo naškoditi. Kakovo je to današnje stanje stvarih kod nas i u Ungarii. Ako smo razumni i iskreni mi moramo izpovediti, da biahu i da jesu svi narodi Ungarie, kako i mi pripravni, sdružiti se makar s kime, za izbaviti se današnje nevolje; nu, gospodo, mi moramo takodjer priznati, da i mi i svi narodi Ungarie o gospodstvu Magjarah sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu Austrie: — mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjati Kako bi se bili imali ponašati Magiari, da budu ovo stanje poznali, i da im bude stajalo do slobode i vlastite i naše.

Bez dvojbe, oni bi bili morali pred licem Evrope svetčano prosvediti proti onim piskarom koji huliše nas i ostale narode; oni bi bili morali svetčano prosvediti proti onom austrianskom ukazu, koji zapoveda, da se ima odnošenje Hervatske naprama Ungarii ustanoviti; oni, Magjari, gospodo, bili bi morali proglasiti, daje dogadjaji 1848 svaki savez medju nami i njimi prestao; napokon, Magjari bi bili morali u pervoj sednici svoga sabora to sve svetčano izjaviti, te jednakost svih narodnostih Ungarie progla¬siti. Kako bi danas mi svi stajali, da budu Magjari tako učinili. Gospodo, mi bi već davno bili naš podpun ustav dobili, mi bi danas Austrii zapovedali. Jer sabor peštanski priznav ravnopravnost narodah Ungarie, bio bi Austrii onaj strašni mač iz šakah oteo, onaj mač, koga s ludosti i s nepravednosti Magjarah može Austria Magjarom svaki čas na vrat spustiti; onim ko¬rakom bio bi sabor peštanski u samoj Ungarii deset milionah serdacah proti Austrii dobio; odbiv Hervate od sdruženja u današnjih okolnOstih, peštanski sabor bio bi kod nas uništio one ljude, koji su i godine 1848. Magjare na zlo naveli, pa ih i u propast rinuli, te bi se mi, danas razcepani, bili svi složili s narodi Ungarie proti Austrii; jednom rečju, da budu Magjari poznali današnje okolnosti, pa da budu razum i pravednost sledili, mi i oni, kod kuće sigurni, bili bi svu snagu proti Austrii naperili, a toj snagi despotička Austria nebi mogla odoleti, nego bi bila morala drugačie ubrazditi.

A kamo dovedoše Magjari svojim dosadašnjim postupanjem nas i sebe. Razgledajmo se i vidimo što radi Austria s nami i s njimi, pa nam netreba drugoga odgovora. Zašto radi Austria tako derzovito kod nas i u Ungarii zato jer zna da smo i mi i narodi Ungarie nesložni i medju se kod kuće, i jedni s drugimi izvan domovine. Mislite li da je ono malenkost što rade Rumunji i Slovaci, mislite li da je to poslednji napor izdišuće Austrie. Ja vam, gospodo, kažem, da je u onomu i u njemu kod nas sličnu pletivu Austria samo sredstvo, a pravi početnik onoga pojava nije Austria nego Rusia; ja vam kažem, da bi se rusko pletivo kod nas i u Ungarii samo onda opazilo, kad bi Austria i Magjari popustili od svoje nepravde i od svoga nasilja, a ovako Austria i Magjari sakrivaju, podpomažu, razširuju rusko rovanje na iztoku Evrope. Jer u današnjih okolnostih, Evropa mora pravo dati i Slovaku, i Rumunju, i Hervatu iztočne cerkve, i ostalim narodom na iztoku Evrope, kada oni plaču na nepravdu, koju terpe poradi verozakona, poradi narodnosti. Evropa uvidja tu nepravdu, uvidja da ona dolazi neposredno od Austrie, od Magjarah i od Turakah; nu,. gospodo, Evropa nezna, da u stotini onih, koji se tuže, jedva dva govore iz obsvedočenja; Evropa, velim, nezna, da se oni ljudi i narodi zato tuže, jer ih je na to i tako Rusia naputila. Dok bi prestala despocia Austrie i nepravednost Magjarah i Turakah, nestalo bi i onih tužbah, nestalo bi i ruskoga trovanja po ovih zemljah.

Nu Magjari su naškodili sebi i nami kroz ono hulenje, koje su proti nami u izvanjskih novinah razširili. Gospodo, Hervatska je zemlja klasička, ona je bliznica Italie. Evropa vidi u Španjolskoj i u južnoj Italii na što može zla uprava, opaka vlada narod i zemlju nagnati; Evropa zna, da je narod hervatski siromašan samo zato jer je osiromašen; Evropa zna takodjer, da je takov svaki narod koj pod despociom čezne, koj neuživa plod svojih žuljah, koj je po vladi nateran na sami živinski život; nu Evropa nije mislila, da se naš narod za nekoliko tisućah forintah Magjarom prodao; to Evropa nije mislila dok joj Magjari nekazaše. Tom neistinitom i nepristojnom izmišljotinom nahudiše Magjari sebi i nami, oni odbiše Evropu od sebe i od nas. Jer sad Evropa pita: Magjari, ako ste vi Hervate za nekolike tisuće forintah kupili, ako Hervati nemogu sami o sebi živiti, što vi mislite, što će Hervati onda učiniti, kada im Rusia svoju kesu razmersne. I zbilja, gospodo, vi koji narodu obećavate u sdruženju s Ungariom zlatna berda, vi koji puku kažete, da budu prestati štibre a nastati jeftinoća u svemu, vi, gospodo, koji tako radite, što ćete učiniti i kako ćete se pred narod pokazati kada tko dojde i kaže istinu, da u Rusii neima zemljarine nikakove, kućarine nikakove, tecivarine nikakove. Na ta pitanja netreba odgovora: Magjari svojim dosa¬dašnjim postupanjem pletu, bezda i sami znadu, knutu za se i za nas; Magjari odtiskuju slobodu i sreću od sebe i od nas; Magjari proigraše ljubav i priklonost Evrope za se i za nas.

Gospodo, ja najradje mučim, nu kad govorim, ja govorim kako mislim i ćutim. Sve zlo, koje ja ikomu želim, neka Višnji na me obori; nu ja kažem, da se je ovaj magjarski sabor već u pervoj sednici preživio, da seje preživio onaj čas, kad nije proglasio jednakost narodnostih Ungarie. Samo na ovaj način bili bi se Magjari mogli s domaćimi narodi pomiriti, pa ovako za srećnu budućnost jamstvo dobiti. Već sada, učinili oni što im drago u tom pogledu, ništa im nebude pomoći, sve bo se bude smatrati za čin, koji im je nužda otela, a ne ljubav pravednosti rodila.

Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao ne¬odvisna deržava biti. Narod francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih narodah, a itako San Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živu u sreći i slobodi. Ali kako mogu tako male deržave životariti, dok se kojoj velikoj zemlji pohteje, one su deržavice odmah njezine podložnice! U deržavah je, gospodo, kako i u obiteljih: ona je obitelj doista bogatia, koja broji pe tero čeljadi, pa ima petdeset vaganah žita, negoli ona, koja broji sto dušah, a ima dve stotine vaganah žita. San Marino je ne samo slobodan nego je za mnogo i mnogo bogatii od Austrie, on bo uz neznatnu štibru svake godine ima znamenit suvišak, a ovoj na prostoru i broju pučanstva velikoj deržavi nikada nedotiče prem velike daće od narodah pobire. Ako gledam na snagu, ja neznam što bi rekao o razmernoj snagi ovih dvih deržavah, nu znam da je Austria za uzderžati domaći mir trebovala pomoć od velevlasti, a San Marino još nikada nije tudju pomoć trebovao za urediti ali uzderžati svoje domaće stanje. Kako medju ljudi, tako i medju deržavami, negleda se na samu jakost, jer drugačie slabii bi već davno bili podavljeni od jačjih; drugačie već se davno nebi znalo za Švedsku i Dansku, za Belgiu i Holandiu, i za mnoge druge deržave, koje znamo da obstoje. Deržave su, gospodo, Francezka, Englezka i Rusia, a drugo su, kao deržave budi kakova upliva, samo imena, pa ako se izmedju onih trih gorostasan dva slože proti tretjemu, i onaj će tretji, bio on kojgod, propasti.

Ali zašto bi u vetar govorili: neće Austria, neće Evropa da mi Hervati budemo neodvisni, da budemo samostalni. Što Evropa misli što li Austria, ja neznam; nu ja znam da kad bi bilo na onu Austrie, niti bi se danas znalo za kraljevinu Gerčku, ni za deržavu Rumunjsku, ni za kraljevstvo Italie. Ja neću da dokažem da će Hervatska doista biti deržavom o sebi, nego samo velim da naša domovina, kako nekada biaše, tako i danas može biti samostalna; ja htedoh dokazati da mi, ako smo muzi slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave onu veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da ne možemo drugačie nego kao bilo čiji robovi živiti; mi moramo Hervatom kazati da je sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii.

Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodi Ungarie stojimo na pogazu toga strašnoga rata...

Gospodo, moje razmatranje ustavlja se kod predloga gospodina Kvaternika. Ja sam za ovaj predlog. Ja sam zanj jer sudim da on sam može pružiti i osigurati slobodu i sreću našu, slobodu i sreću Ungarie, te obstanak i veličanstvo obitelji Habsburgo Lorenah; a sam za taj predlog jer sam uveren da se samo polag njega, ako iole pazimo mi i narodi Ungarie, nemožemo posvaditi; ja sam za taj predlog, jer je on osnovan na sdruženju naše domovine s Ungariom samo u skupnu zakonitu kralju, pa u sjedinenju serdacah i desnicah; ja sam za personalnu uniu s Ungariom, jer sam osvedočen da kako Belgia sa Holandiom, Francezka s Talianskom, nemože biti u realnu družtvu, tako nemožemo ni mi s Ungariom; a kako one zemlje tako i mi, u političkom savezu možemo biti prijatelji i večnji saveznici; ja sam za taj predlog, jer sam osvedočen da ako se s Ungariom realno danas sdružimo, sutra se budemo s narodi Ungarie klati, prekosutra budemo skupa s onimi narodi jaukati pod štapom Austrie, sledeći dan izdihavati pod knutom ruskom, pa do koji čas pasti žertvom evropejskoga rata koji se mora izleći ako se knuta na more adriatičko protegne. Jer kako god Rusia nebiaše ni deržavom evropejskom dok nije Poljačku dobila, isto tako Rusia nemože postati zazbilja evropejskom velevlastju dok nedojde na Dunaj ili što je isto, na more adriatičko; a kada se to sbude, tada nestaje Evrope, pa ova strana zemlje postaje Rusiom.

Bez dvojbe, Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodi Ungarie stojimo na pogazu toga straš¬noga rata: udarce i posledice toga hervanja nebude toliko ćutiti Evrupa. nebude ih ćutiti Austria koja ih nemože u današnjemu svomu stanju ni doživiti, nebude ih ćutiti ni Rusia, nego ćutiti ćemo ih mi i narodi Ungarie. Tim strahotam možemo se mi samo onda ukloniti ako se sa svimi narodi na iztoku Evrope pobratimo, hoću da rečem, ako sa svimi njimi politički, i samo politički savez sklopimo.

Evropa može se tomu dosad najvećemu i najžestjemu ratu samo onda ugnuti, ako ona sve narode na iztoku Evrope oslobodi. S toga ja sam uveren, da ako Austria za na veke nezakopa svoju despociu, te time ako ona uz privolenje ćele prosvetljene i napredujuće Evrope, i sveserdnom pomoćju svojih narodah konačno nereši iztočno pitanje, ja sam, velim, uveren, da će Evropa zakopati Austriu i despociu njezinu, pa će na njihovu grobu resiti pitanje iztočno, te urediti i nas, i Magjare, i sve naše susede onako kako se Evropi svidi; ja sam uveren da će to rešenje morati biti pra¬vedno, naravsko, polag narodah, a to jer se Evropa drugačie nemože osloboditi pogibeli koja joj od severa preti.

Ali, velite, predlog g. Kvaternika nije moguće uživotiti. Austria ga, kažete, neće potverditi. Oni koji tako misle, nisu marili na ovaj sabor ni dolaziti. Ja, gospodo, neimam uzrok smert si želiti, nu nedao mi Bog dotle živeti, dok mi tko ne dokaže da je Austria ikada, ijednom narodu, isto dala s dobra, i da mu je ono što joj je nužda otela, đuglje uzderžala negoli je nužda trajala.

Nu, gospodo, mi znamo da je Austriu Evropa uredila u Italii, pa bi to isto moglo biti i kod ovoga našega pitanja; mi znamo da ima bivših vladarah koji bi danas nekadašnjim svojim narodom deset putah onoliko dali, koliko su oni narodi od njih zahtevali dan prie negoli su se prestolja onih vladarah srušila; to, gospodo, sve mi znamo; a Austria zna da je od onoga stanja u komu narod prosi, zahteva, do onoga stanja u komu narod neprima milostinju nego si sam daje, ne korak nego samo stopa; Austria zna, da su nastala vremena u kojih je narodom do prestoljah samo toliko stalo, koliko prestolja pokazuju da im stoji do pravah narodah, i da narodi na poziv prestoljah onako odgovaraju, kako se prestolja odzivlju na poziv narodah. U tomu znanju našemu i Austrie, te u oz¬biljnosti današnjih okolnostih ja nalazim jamstvo da će Austria ali ovaj naš zahtev, ali svoju propast potverditi.

U ostalom, ja sudim, da mi nesmimo toliko gledati na hire Austrie koliko na sveta prava naše kraljevine. Kažimo dakle Evropi i kralju iskreno naša prava i naše potrebe, izpunimo deržanstvo Hervatah, otačbenikah, poklisarah i priateljah kralju, to, gospodo, učinimo, pa bio posledak koj komu drago, mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi već neimamo ništa što bi nam Austria mogla oteti, a dali ni Austria nema ništa za izgubiti, na to neka pazi Austria (živio!)

povratak na vrh

SUVREMENOST STARČEVIĆEVE POLITIČKE MISLI

Piše: Ivan GABELICA

1.

Razdoblje od tridesetih godina 19. stoljeća pa do njegova kraja najsudbonosnije je u povijesti hrvatskoga naroda. Tada su udareni temelji modernoga hrvatskog političkog života. U to su se vrijeme organizirano širili ilirstvo i jugoslavenstvo, koji su zastupali misao, da hrvatski narod nije posebna narodna jedinica, nego dio jugoslavenskoga ili, čak šire, slavenskoga naroda. Hrvatsko narodno ime bilo je svedeno na pokrajinsku razinu, a umjesto njega nametana su nenarodna knjiška imena ilirsko, jugoslavensko i slavensko kao prava narodna imena. Zatirana je hrvatska jezična posebnost i drugi elementi hrvatske narodne samobitnosti. Hrvatskomu narodu zaprijetila je pogibelj, da potpuno nestane s povijesne pozornice. No, zahvaljujući svojoj životnoj snazi, on se je ipak uspio održati, ali uz goleme gubitke u ljudstvu, teritoriju i kulturnim i gospodarskim dobrima, pa je u 20. stoljeću čak u dva navrata uspio stvoriti svoju suverenu državu. Ali sadašnja hrvatska država nije se oslobodila jugoslavenstva, nego ga je u ime krivo shvaćene pomirbe ugradila u svoje temelje te ono danas dominira u hrvatskomu javnom životu, a njegovi istaknuti prvaci slave se kao narodni uzori. To joj ugrožava stabilnost i dovodi u pitanje njezinu budućnost. Stabilna suverena hrvatska država, koja je izvrgnuta pritiscima, da uđe u kojekakve jugoslavenske i balkanske integracije, što je drugo ime za Jugoslaviju, može se održati samo na istinskim hrvatskim nacionalnim vrijednostima, a te su u današnjoj Republici Hrvatskoj u dobroj mjeri zanemarene pa čak i odbačene. Zato su mnogi nezadovoljni stanjem u hrvatskoj državi. To nezadovoljstvo širi se i zbog drugih razloga. Korupcija se je uvukla u sve pore društvenoga života i razara državni organizam. Nacionalno bogatstvo je ili prodano strancima ili je usredotočeno u rukama maloga broja domaćih bogataša, koji ga nisu stekli radom, a nezaposlenost je vrlo velika, pa mnoge obitelji oskudijevaju u najnužnijim sredstvima. Kod zaposlenih vlada strah od otpuštanja s posla. Hrvatska se nalazi pred demografskom katastrofom, a glavna preokupacija državnih vlasti je kako ući u Europsku uniju i odreći se državnoga suvereniteta. Sve društvene vrijednosti su devalvirane i relativizirane. U rješavanju mnogih ovih problema i danas se možemo osloniti na nauk dr. Ante Starčevića, kao ni na jednu ideologiju, koja je u prošlosti vladala na ovim prostorima. Velika je bila zabluda misliti, da se budućnost hrvatskoga naroda može graditi na sintezi starčevićanstva, radićevštine i marksizma. Uostalom, takva je sinteza nemoguća, a i štetna.

2.

Na početku raspravljanja o Starčeviću potrebno je otkloniti jedan nesporazum vezan uz njegovo ime. Mnogi pisci, koji pišu o njemu kao bit njegova učenja ističu mržnju, u prvomu redu prema Austriji, a zatim prema Mađarima, srpstvu i slavenstvu. No, ništa nije pogrešnije od ovakvoga shvaćanja. U središtu je njegova rada ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskomu narodu. Zato je bio žestoki protivnik svih njihovih neprijatelja, pa tako i onodobne Austrije, Mađara, srpstva, ilirstva, jugoslavenstva i slavenstva, kao i ljudi koji šire te sanjarije, kako bi uništili Hrvate. To potvrdjuju ove njegove riječi: "Mi marimo za sreću i nesreću Austrije samo nakoliko ona služi Hrvatskoj. Stoga, mi bi volili, da stoji Austrija uz slobodnu i sretnu Hrvatsku, nego da Austrija propadne bez da se Hrvatska pomogne"(1). Takav je bio njegov odnos i prema Mađarima, Srbima i svakomu drugomu. Starčević je bio izraziti povjestnički talenat. Zato se je u svomu političkomu radu najviše oslanjao na povijesno iskustvo hrvatskoga naroda. On o tomu sam kaže: "Izvan povjesnice, izvan života, ništa ne poznajem za siguran, za stalan temelj politike"(2). Dakle, povijesno iskustvo je za nj život, koji ga čuva od podlijeganja bilo kakvim sanjarijama. Drugom zgodom izrazit će tu istu misao još konkretnije: "Okaniv se svih sanjarija i metafizičke politike, Hrvati imaju raditi za se i to na temelju svoje povijesti, svoje narodnosti i svojega javnog, domaćeg i međunarodnog prava"(3). A ta povijest ga uči, da su Hrvati došli u VII. stoljeću u svoju sadašnju domovinu kao formiran narod pod hrvatskim imenom i da su kao poseban narod pod tim istim imenom nastupali u cijeloj svojoj povijesti. Zato on uči: "Ja držim samo ono ime za pravo, za narodno, kojim se sam narod u svojem jeziku zove"(4). Za nj su, dakle, neprihvatljiva kojekakva imena, kao na pr. ilirsko i slavensko, kojima su tuđinci ponekada nazivali Hrvate, a pod njihovim su ih utjecajem prihvaćali i neki domaći sinovi. Ali on se ni pod kakvu cijenu ne želi odreći hrvatskoga narodnog imena. Njemu je u povijesti "najveličanstveniji onaj čin", koji narodu "dade i posveti narodno ime, A još mnogo više hoće se za da narod dobije narodan jezik, okretan, stalan, vrstan za pojmove", kao što je hrvatski(5). Sačuvati svoje povijesno narodno ime Starčeviću je isto što i sačuvati samu hrvatsku narodnost: "Sa hrvatskim imenom svojim hrvatski je narod srašten, u sjaju toga imena bliješti se slava samoga naroda, to je ime jedina veličajna baština, što si ju narod iz oluja svjetskih događaja spasiti može i mora, ako neće da propadne, jer nestane li narodnu imenu glasa, nestalo je i narodu traga. Otadžbenik, pravi sin naroda, svijestan svojega narodnoga ponosa, ne htijući biti izdajnikom vlastitoga bivstva, ovaj dragocjeni biser, ovu časnu ostavštinu minulih vjekova: ime svoje hrvatsko kao svetinju visoko poštuje i njeguje, te pod ovom dičnom zastavom bez bojazni srće u boj. Ime narodno nije časoviti zvuk, što se istom izušćen odmah raspline, već je ono znak ideje, koja iza nestašnog jedinca kroz vjekove ostaje živa. Narodno je ime duh naroda, samo s narodom živuć i umiruć"(6). U tom imenu hrvatskom "sadržana je povijest narodna, a prava domaća povijest daje narodu najčvršću podlogu". To "ime hrvatsko ona je veličanstvena zastava, pod kojom je hrvatski narod kroz vijekove svoj život provodio. Na toj časnoj zastavi narod je sjajnim i tamnim bojama naslikao vedre ili tužne dane svoje; na toj zastavi krvlju naštrapanoj zapisao je svoje žrtve i dobića svoja. To je zrcalo njegova živovanja, tu su mu prilike i uzori, tuj mu se prikazuju dusi njegovih otaca"(7). Dakle, u ime hrvatske povijesti, hrvatske narodnosti i hrvatskoga narodnog imena Starčević je vodio borbu za očuvanje hrvatske nacionalne samobitnosti, koja je bila ugrožena ilirstvom, jugoslavenstvom i slavenstvom, što su ga širili Gaj, Strossmayer i Rački i njihovi istomišljenici, čime su izravno išli na ruku srpstvu. U toj borbi nije zanemario ni praktične političke argumente. Starčević niječe, da su Slaveni ikada živjeli zasebnim životom kao poseban narod. Imena Slaven i Srbin on izvodi od riječi sclavus i servus, kako su se ona pisala na latinskomu jeziku u srednjemu vijeku, što znači sluga i rob. Iz toga zaključuje, da to i nisu prava narodna imena. Svaki od tzv. slavenskih naroda (Hrvati, Bugari, Česi, Poljaci, Rusi) od početka svoje povijesti živio je pod svojim posebnim narodnim imenom. Zato on tvrdi: "Svatko će radije pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, negoli uz slavjansko, ime izmišljeno, ime, pod kojim se ne razumijeva drugo nego nevolja i sramota"(8). Za sebe kaže: "Slavjani nebiasmo nikada. To nam se ime vazda grustilo"(9). Zato on i ne vjeruje u nikakvu slavensku uzajamnost. Politika Rusa, koji su tlačili Ukrajince i Poljake, njihov odnos prema Kvaterniku, a i ponašanje Srba, koji su podupirali u banskoj Hrvatskoj Khuena Héderváryja a u Dalmaciji talijanaše, u tomu su ga još više učvršćivali. Zbog toga je, kao politički realist, o svemu tomu zaključio: "Mi smo proti svemu tomu zato, jer su to prazne riječi, jer za te sanjarije bez svakoga sadržaja, neima temelja u prošlosti, neima razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti; mi smo proti tomu ludovanju zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavanjem, koje razbija napredak i pripravlja nam očitu propast" (10). Klasične su njegove riječi, kojima ukazuje na štetne posljedice za hrvatski narod, ako bi se stvorila zajednička slavenska država: "Da se složi jedna država, do koji čas ne bi bilo nijednoga Hrvata u Hrvatskoj. Jer tko će vjerovati, da bi Rus htio dreždati (drhtati - op.I.G.) u ledu i prežimati (preživati - op..I.G.) krumpire, a da se ne bi nastanio u pitomoj, u klasičnoj zemlji Hrvatskoj za da ovdje pije vino i jede naranče i smokve, i da žive pod čistim, južnim nebom?"(11). U razobličavanju slavenstva i jugoslavenstva Starčević se služi najoštrijim riječima, ukazujući na njihove protuhrvatske ciljeve. U tomu je bio neumoran, na jednom piše, da je "panslavizam plod nezdrava uma", "krinka političkog zločinstva, koje je namijenjeno našem narodu", dok je "jugoslavizam sinčić panslavizma, stranom izliv bolesna uma, stranom i opet maska za kratkoumne; naperena protiv bivstvu i narodnosti Hrvata"(12). Drugi put tvrdi, da je "panslavizam uistinu rusinstvo", a "jugoslavenizam uistinu serbež (srpstvo - op.I.G") "(13). Dr.Anti Starčeviću je narodnosna pripadnost nezavisna o vjerskomu osvjedočenju. Promjenom vjere ne mijenja se narodna pripadnost. Stoga je on smatrao Hrvatima i pravoslavce i muslimane, koji žive u hrvatskim zemljama, ubrajajući u te i Bosnu i Hercegovinu. U tomu se je pogledu naročito obraćao muslimanima, koje je držao etnički najčišćim dijelom hrvatskoga naroda, ostatkom hrvatskoga plemstva i sl.. Danas se ti muslimani u pravilu izjašnjavaju kao Bošnjaci, a pravoslavci su još prije sto i trideset godina postali najmilitantniji Srbi. Ali uvijek nije tako bilo. Ti pravoslavci, potomci pravoslavnih Vlaha, koje su Turci kao svoje neredovite čete naselili po hrvatskim zemljama, još su se u osamdesetim godinama 19. stoljeća masovno osjećali Hrvatima. Muslimani zaista jesu potomci hrvatskoga starosjedilačkoga stanovništva, kod kojih je neprekidno do polovice 20. stoljeća živjela hrvatska nacionalna svijest. Dakle, Starčevićeva stajališta i u ovomu pitanju u skladu su s povijesnim činjenicama. Ali kao čovjek slobode on ove činjenice nije apsolutizirao nego je svakomu u skladu s njegovom savješću dopuštao, da se nacionalno izjašnjava kako hoće. Tvrdeći, da ne bi htio ni primiti nadvladanu narodnost, on uči: "... narodnost je stvar duševnosti kako i vjera, u nijednoj ne smi biti sile, u nijednoj većina ne odlučuje proti manjini, tu je jedna oseba jednaka milionom oseba"(14).

3.

Prirodna je težnja svakoga svjesnog naroda za slobodom i državnom nezavisnošću. Starčević je u tomu kategoričan, pa tvrdi: "U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo puk, množina čeljadi"(15). Dakle, težnja za samostalnošću i nezavisnošću je bitno svojstvo naroda. To je ujedno, po njegovu shvaćanju, uvjet svakoga napretka. On naime piše: "Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi"(16). Dok se ne osigura ta samostalnost, nemoguće je govoriti o bilo kakvomu napredku ili o rješavanju bilo kojih narodnih problema: "... dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka… Samo onda, kada se ovaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka narodna života"(17). Zbog toga je državni suverenitet najveća vrijednost, koju narod treba čuvati, ili kako to Starčević kaže: "Nu izgubićem suverenstva, osobnosti međunarodne, narod već ne ima ništa za izgubiti, ništa za čuvati"(18). Protivnici su mu prigovarali, da je Hrvatska siromašna zemlja, da je malena i da zato ne može biti nezavisna država. Sigurno bi mu takve prigovore stavljali i današnji zagovornici bezuvjetnoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju ili u neke druge integracije. Što se tiče siromaštva i malenkosti Hrvatske, Starčević kaže: "Mi vam iskreno ispovijedamo, da je pripovijedka o siromaštvu, o slaboći i malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci"'(19). Na prigovor, da Hrvatska ne može biti nezavisna država, Starčević odgovara: "Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja je pet stoljeća prkosila Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neovisna stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda opstati, pa i tako svako selo može kao neovisna država biti "(20). Bez obzira na sve te prigovore Starčević ističe bezuvjetan zahtjev za hrvatskom državnom nezavisnošću: "Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata: neka ih to pet bude slobodno i sretno"(2l). On je zamišljao, da i Bosna i Hercegovina bude u sastavu hrvatske države, kako po povijesti i geopolitičkomu smještaju zaista pripada, ali samo ako ona to dobrovoljno hoće. Bio je protiv svake prisile. Znamenito je u tomu pogledu njegovo načelo: "Načelo narodnosti, sveto jer izvire iz volje naroda koji je svet, dopušta da se uda jednoga naroda, ako ona hoće, mogu u jedno međunarodno tijelo združiti. No ni tu ne smije biti sile proti volji naroda ili pučanstva osebna"(22).

4.

Starčević je bio izvoran mislitelj, koji se nije povodio za suvremenim uzorima, nego je išao vlastitim putom. Zato ga je pogrešno svrstavati bilo u liberalizam, bilo u konzervatizam. On o tomu izričito go vori: "Što se mene tiče, apsolutizam, konstitucionalizam, konzervatizam, liberalizam, ovi i ovakvi izrazi meni su prazne riječi. Kad se kakav sustav raspravlja ili uvađa, ja ga sudim po znanstvenim načelima, po povijesti u kojoj je živio, i po ćudi, pa po opstojnostima naroda kojemu je on namijenjen. A svaki opstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio gdje god, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda (23). Drugi put o tomu kaže: "Mi ne držimo ni jedan način vladavine apsolutno dobrim i spasonosnim. U liberalnoj formi može biti sadržan najokrutniji despotizam"(24). Kad su 1884. u Belgiji liberali potaknuli nemire i nerede zbog vjeronauka u školama, uvedenog u skladu s ustavom i zakonom, Starčević je osudio njihovo ponašanje(25). Ove činjenice dovoljno pokazuju njegov odnos prema liberalizmu. Neke konkretne razlike bit će naknadno navedene. Stožerni pojem u Starčevićevoj filozofiji države jest misao prava i pravednosti. To je izrazio ovim riječima: "Pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jačju sestru si. U svoj povijesti neima ljepšega prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube oni, koji prava drugih gaze"(26). S idejom pravednosti kod njega je povezana ideja slobode. Za nj "sloboda bez zakona ne može biti"(27). Tu se pod zakonom ne razumijevaju odluke zakonodavnih tijela, ako nisu utemeljene na pravednosti. Liberali posve drugčije pomaju slobodu. Za njih slobada znači nemiješanje države u djelovanje pojedinca, čiji su interesi ispred interesa države(28). Prema Starčeviću, država je dužna "štititi i braniti osobnu slobodu državljana, koja je uvjet za sve ostale slobode, koja je temelj za sve radinosti i sav ljudski život čovjeka"(29). Država, kakvu zagovaraju liberali, de facto služi jednomu staležu: bogatima. To je protivno Starčevićevu učenju. U svakoj državi postoje različiti staleži, čiji su interesi često suprotstavljeni. A pravedno uređena država mora o svima voditi računa i nastojati, da te suprotstavljene interese sljubi. Uviđajući tu činjenicu, Starčević u program Stranke prava stavlja: "Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve dijele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine"(30). Zato se vlast u državi ne smije predati u ruke jednomu staležu, jednoj interesnoj skupini. Kao uvjereni demokrat Starčević tvrdi: "Nu neima dobra po narod, dok budu gospodovali seljani, gradjani, plemstvo, duhovništvo - itko osim zakona, što ga načine svi, na koje on spada"(3l). Naravno, zakon utemeljen u pravu i pravednosti. U tomu smislu on je zagovornik pravne države, kad piše: "Jer što je u ustavu, u zakonu bitno, što ponajglavnije? Po mom mnijenju sve! Veliki Montesquieu rugao se Rusom vapivši, da im Petar I. slobodu vrijedja, kad no onaj Petar bijaše zapovijedio, da Rusi moraju brade brijati. Čast veleumu, nu ja se u tom slažem s Rusi, ja sudim, da onaj, koji meni bradu silom skida, može mi onim istim pravom i glavu odrezati"(32). Liberalizam je izrazito individualistički politički svjetonazor. On se zalaže samo za prava i slobode čovjeka pojedinca, a ne poznaje dužnosti toga pojedinca prema drugim ljudima niti socijalnim skupinama (obitelj, narod). Prava i slobode, za koje se zalaže, prati ujedno i zahtjev za ispunjenje dužnosti. Najsvetija mu je dužnost prema domovini. On jednom kaže: "Ne marim bilo za koga drugoga više nego za svoju domovinu"(33). Drugi put govori o tomu opširnije: "Ne tražim neprilike ni pogibelji; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hrvatskoga, ja ne znam za nikakvu pogibelj, za nikakvu nepriliku, za nikakovu žrtvu, nego nastojim da ispunim moje držanstvo (dužnost - op.I.G.), i nakoliko mi to za rukom podje, natoliko sam zadovoljan, ne pazeći na posljedice, koje se sama mene tiču"(34). I zaista je cijeloga života samozatajno ispunjavao ovo držanstvo. Ispunjavajući ga prema hrvatskomu narodu,ispunjavao ga je i prema svakomu pojedinom čovjeku. Svaka vlast kvari ljude. Čovjek je moralno krhko biće i na vlasti lako podlegne despotizmu, mitu korupciji i drugim zloupotrebama. Zato vlast treba stalno držati pod kontrolom javnosti. Najuspješnije sredstvo za to je, po Starčevićevu mišljenju, slobodno novinstvo.

5.

Dr. Ante Starčević nije izradio cjelovit socijalno-politički program, ali mu je udario solidne temelje. On je pun ljubavi i sućuti prema potlačenima i obespravljenima. Potlačen je i obespravljen bio cijeli hrvatski narod, ali takvi su bili njegovi najširi slojevi: seljaci i malobrojno radništvo. To su upravo oni, koji žive od rada svojih ruku, kojima je Starčević posvetio mnoge svoje misli, priznajući im puno ljudsko dostojanstvo. On, naime, piše, da pravaši "uče, da je ljudsko društvo za sve ljude a da su ljudi samo oni koji su marljivi, pošteni, pravedni, napredni, ter da društvo takovih ljudi ne smije u se primati ni gospodu koja nisu vrijedna"(35). O takvima zavisi budućnost hrvatskoga naroda, pa im treba posvetiti posebnu skrb i pažnju. Njihovom propašću propada cijeli hrvatski narod: "Danas su seljani glavni stup, koji drži narode i države, ako oni ne imaju, ni drugi ne mogu imati, ako oni propadaju, ni drugi se ne mogu uzdržati"(36). Starčević tvrdi, "da su seljani najplemenitiji, najvrijedniji, najnapredniji razred društva, da za učiniti ih takovimi, dosta je ne kvariti ih"(37). Dakle, seljaštvo je temelj društva, pa ga Starčević poistovjećuje s narodom, u kojemu leži pravo gospodstvo. Taj narod može biti bez tzv. gospode, a tzv. gospoda ne može biti bez naroda, pa zato mora biti na korist narodu: "A stekliši, pravi cinici, uče da nema pravoga, velikoga gospodina izvan naroda, i zato ne mare ako sutra propadnu sva naša, sva gospoda koja nisu narodu na korist"(38). Stoga se ta gospoda moraju pokoravati puku, koji ih uzdržava radom svojih ruku. Samo pod tim uvjetom mogu gospodovati, jer "od druguda moraju živjeti, ne od puka, koji se drže nad pukom; da se puku mora pokoravati tkogod se uzdržava plodom žulja njegovih; da gospoda imaju pravo gospodovati samo u koliko to puk hoće i odobrava za svoju korist"(39). Na kraju ovih misli Starčević izvlači zaključak, "da sretna gospoda mogu biti samo uz sretnu negospodu; pače da neima gospodina van svatko pod svojom kapom; da višji - gospoda - moraju služiti, ne zapovijedati puku; da je uljudnost sveto držanstvo svakomu, i ako je gdje iznimka, da narod ima pravo neuljudan biti naprama gospodi koju on hrani i uzdržava, a nikada gospoda naprama narodu, svojemu ..."(40). Posebničko vlasništvo i slobodno poduzetništvo su i prema Starčevićevu shvaćanju temelj narodnoga gospodarstva. On je protiv državnoga vlasništva, jer država uvijek lošije gospodari nego pojedinac. U njegovo vrijeme radilo se uglavnom o vlasništvu zemlje. Zemlja je, po njemu, za to da hrani ljude, a svijest o vlasništvu zemlje daje čovjeku ponos i dostojanstva. Iz toga vlasništva rađa se ljubav prema domovini i pravdi. Stoga "svaki vlasnik onakva tla, ako ga u naznačeno vrijeme ne iskrči, ne isuši, uopće ne stavi pod obradjivanje, ili ga ne proda ili drugačije ne odstupi drugomu, koji će ga obdjelavati, morao bi to tlo bez svake naknade izgubiti, pa bi se ono imalo besplatno dati onim,koji su vrijedni i voljni obradjivati ga"(41). Prema tomu, posebničko vlasništvo nema apsolutnu vrijednost, jer svaku stvar treba koristiti u skladu s njezinom namjenom pa će tako posebničko vlasništvo služiti ne samo osobnim probitcima pojedinca nego i društvu kao cjelini. Kad je riječ o odnosu prema seljacima i radnicima i prema posebničkomu vlasništvu, Starčević se bitno razilazi s liberalizmom. Za liberale privatno vlasništvo apsolutno je nepovredivo i to je zadnja stvar od koje su spremni odustati. S tim je povezana slobodna tržišna utakmica i sloboda ugovaranja cijene radne snage. Na tomu području, po njihovu učenju, ljudski egoizam ne smije biti ograničen, jer se time potiče gospodarski razvitak. Ali se stvara i nejednakost medju ljudima, koja baca u bijedu i očaj milijune ljudi.

6.

U ćudorednom ponašanju Starčević je gledao temelj države i društva. On, naime, kaže: "Ako se pravo sjećam, Plutarh je kazao: lakše ćeš sazidati grad u zraku, nego načiniti državu bez vjere u Boga. A ja sudim, da je još teže načiniti, ili uz dobre uvjete sagradjenu sačuvati od propasti državu bez vjere u Boga, i u poštenje, i u krjepost, i u zaslugu za općenito dobro, i u ljubav iskrnjega (bližnjega - op.I.G.) i u nadarje za dobro i pedepsu (kaznu - op.I.G.) za opaka djela: državu koja ne ima kod kuće pravice, vani ugleda, nigdje snage, a svagdje ima samo bezakonje, prokletstvo i sablazni"(42). On je cijeli svoj život ne samo propovijedao moral nego ga je i prakticirao. Tako on piše: "Zna se, da od čovjeka ne valja ni koža ni meso. Ako mu dakle riječ ne valja, on je najzadnji stvor u naravi"(43). U popravljanju društva svatko mora poći od sebe: "Za popraviti druge, treba da svatko sebe popravi, pa da svi složno nastoje po pravici popraviti medjusobne odnošaje"(44). Sebičnost u čovjeku je izvor ćudoredne iskvarenosti pojedinca i društva. Ona radja nasilje, mito, korupciju, koristoljublje, prijevaru i druga društvena zla. Dok se to zlo u čovjeku ne obuzda, nemoguće je ozdravljenje društva. "I dok svatko gleda da dobiva što više, ne pazeći na pravicu; dok se jadnici moraju natjecati za zalogaj kruha; dok stroj bogatu služi a siromaka tare; dok je hrpa siromaka a razmjerno rukovet bogatih; dok ne ima vjere, ni ljubavi, ni umjerenosti,nego dok svatko bezobzirno nastoji uživati što više može - dotle budi kakovo raspravljanje i popravljanje društvenih odnošaja mora biti prostom sanjarijom"(45). Stoga se težnji za beskrupuloznim bogaćenjem i sebičnosti valja stalno opirati. Umjesto nezasitnosti za tvarnim dobrima, što čovjeka ne usrećuje, treba biti skroman i odricati se suvišnih uživanja. To, po Starčeviću, donosi mir i sreću: "Čovjek dotle nije siromašan, dok se i sam ne smatra siromašnim, a to je, dok ne ima više redovitih potreba nego li imetka za podmiriti te potrebe. Ne trebaš li više nego imaš? Bogat si, pa makar malo imao. Trebaš li više nego imaš? Siromah si, pa makar na milijune prihoda imao"(46). Ovakvim moralnim shvaćanjima Starčević je nastojao nadahniti i članove Stranke prava, kada je u njezinu programu propisao: "Ljude, koji traže samo svoju korist ili raskoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se na nje, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego oni će je svakomu za svaku plaću izdati"(47). U političkomu radu valja se čuvati demagogije: "Narodu ništa ne obećivati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju"(48) i sl. Dakle, Starčević zastupa moral kao apsolutnu vrijednost, dok je za liberale to relativna kategorija. U tomu liberalnom relativiziranju morala leži uzrok svih današnjih kriza u svijetu.

Bilješke:

1. Ante Starčević: Nekolike uspomene, Zagreb, 1870. str. 28.
2. Božidar Murgić: Hrvatski nacionalizam Ante Starčevića, Zbornik "Dr. Ante Starčević - o 40. godišnjici smrti", Zagreb, 1936., str. 46.
3. A. Starčević: Nove starine, "Hrvatska", god. 1869., str. 263.
4. A. Starčević: Izabrani spisi, priredio Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., str. 413.
5. Isto, str. 414.
6. B. Murgić, nav. dj., str. 47.
7. Isto, str. 46.-47.
8. A. Starčević: Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu, Djela III., Zagreb, 1894., str. 16.
9. A. Starčević: Nove starine, "Hrvatska" god.1869., str. 262.
10. A. Starčević: Bi li k slavstvu ..., str. 6.
11. lsto, str. 20.
12. Vilko Rieger: Mentalitet prvih hrvatskih revolucionaraca, Zbornik "A. Starčević - o 40. godišnjici smrti", str. 79.
13. Isto, str. 79.
14. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 427.
15. Isto, str. 416.
16. Isto, str. 416.
17. Isto, str. 416.
18. A. Starčević: Misli i pogledi. Pojedinac-Hrvatska-svijet, sastavio dr.Blaž Jurišić, Zagreb, 1971., str. 64.
19. Isto, str. 62.
20. Isto, str. 63.
21. Isto, str. 64.
22. Isto, str. 321.
23. Isto, str. 260.
24. Blaž Jurišić: Pogovor, u knjizi dr.Ante Starčević: Izabrani spisi, str. 532.
25. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 285-287.
26. A. Starčević: Pisma madjarolaca, I. dio, Sušak, 1879., str. 61.
27. Pavo Barišić: Filozofija prava Ante Starčevića, Zagreb, 1996., str. 12.
28. Norberto Bobbio: Liberalizam i demokracija, Zagreb,1992., str. 20. i 21.
29. A. Starčević: Govor 25.11.1885., Djela I., Zagreb,1893., str. 300.
30. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 504.-505.
31. Isto, str. 420.
32. Isto, str. 420.
33. A. Starčević: Misli i pogledi, str. 21.
34. Isto, str. 21.
35. A. Starčević: Pisma madjarolaca, II. dio, Sušak, 1879., str. 13.
36. A. Starčević: Govor 20.11.1881., Djela I., str. 366.
37. B. Jurišić, nav.dj., str. 529.
38. A. Starčević: Pisma madjarolaca, II. dio, str. 65.
39. Isto, str. 6.
40. Isto, str. 11.
4l. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 485.
42. A. Starčević: Misli i pogledi, str. 262.-263.
43. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 478.
44. A. Starčević: Misli i pogledi, str. 53.
45. Isto, str. 53.
46. A. Starčević: Turska, Djela III., str. 222.
47. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 505.
48. Isto, str. 506.
povratak na vrh


DR. ANTE STARČEVIĆ - SVJETIONIK ZDRAVOG DOMOLJUBLJA

Piše: Ivica KARAMATIĆ

I.

Otužno je da se na tuzemnoj političkoj pravaškoj pozornici u posljednja dva desetljeća često od stabala nije vidjela šuma. Pri tome prvotno mislim na pravaštvo, do danas podijeljeno na brojne stranke pravaške provenijencije. Nu, nije samo podijeljenost opterećivala pravaštvo kroz proteklih dvadesetak godina, već i politički atentati na Antu Paradžika i Blaža Kraljevića. Pri svemu rečenom, postavlja se posve opravdano pitanje: je li HSP danas dosljedan ili pak ravnodušan spram vlastite prošlosti, a i kakav je u svome (ne)odnosu glede svijetlog primjera Oca Domovine dr. Ante Starčevića? Iako se već godinama djelatno ne bavim politikom, jer se, po mnijenju moje malenkosti, pokazala više kao nemilosrdno borilište za isključivo privatne probitke, negoli kao plemenito djelovanje za opće hrvatsko dobro, ipak se ćutim pozvanim, kao nekadanji dopredsjednik HSP-a, izraziti u najmanju ruku začuđenost glede politike ovovremene pravaške stranke spram Nezavisne Države Hrvatske i Ustaškoga pokreta. Ne iznenađuje me kad neokomunisti u Hrvatskoj svim sredstvima napadaju Ustaški pokret, jer ništa pametnije nisu ni «naučili» u partijskim komškolama, od Kumrovca do Beograda. Ali, kada se HSP posve ograđuje od Ustaškog pokreta, o kome valjane znanstvene prosudbe mogu dati jedino nepristrani povjestnici, onda ta činjenica dio domoljubnih Hrvata i čestitih pravaša s pravom smeta, kao uostalom, slobodan sam zamijetiti, i uspjela «operacija» posvemašnjeg uklanjanja Pavelićevih slika iz ureda HSP-a, te svojedobno uzimanje vuka za simbol najstarije hrvatske političke stranke, unatoč tomu što se po toj zvijeri i štetočini nadijevaju često imena baš kod srpskih četnika.

Ograđujući se decidirano od Ustaškog pokreta, nekadanje vodstvo HSP-a, na čelu s Antom Đapićem, bar mi se tako čini, (ne)svjesno je «pljunulo u bunar iz kojeg vodu pije», jer je upravo dr. Ante Pavelić, prije prve emigracije, bio visoki dužnosnik Hrvatske stranke prava, iz koje je 1929. ustrojen hrvatski nacionalno-osloboditeljski Ustaški pokret. Polemizirajući o spomenutoj temi s uglednim hrvatskim novinarom Josipom Jovićem, 4. travnja 1992., u Hercegovačkom tjedniku napisah sljedeće: „HSP ne može biti ustaška stranka, jer je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za vlast, dok je HSP demokratska politička stranka, ali Ustaški pokret je svakako bio pravaški, jer je imao stožerni cilj uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, što se i dogodilo 10. travnja 1941.“ (vidi članak «HSP i Ustaški pokret» - op. I. K.)

Iza napisanog onda, dosljedno stojim i danas! A neka se meni dogodi onoliko zlo koliko ga osobno želim HSP-u ili bilo kojoj drugoj nacionalno svjesnoj hrvatskoj političkoj stranci, ali se ne mogu oteti dojmu, da su stanoviti nazovi-pravaši (po)zaboravili Matošev naputak: - Dok je srca, bit će Croatiae! - te iskrene riječi pok. dopredsjednika HSP-a Ante Paradžika: - Hrvatska je moja prva i posljednja ljubav! –

Osobno danas nisam kadar precizno dokučiti, jesu li današnje stranke pravaške orijentacije bliže realnomu političkom pragmatizmu, dostatne samima sebi ili teže bezuspješnoj, goloj borbi - isključivo za pozicije vlasti, na lokalnoj i državnoj razini, što zacijelo nije u duhu starčevićanstva. Stoga kanim rečeni plemeniti hrvatski domoljubni duh istinskog pravaštva, u sljedećim rečenicama, približiti koliko-toliko čitateljstvu, kroz prikaz čestita života i uzoritih djela dr. Ante Starčevića. Poglavito stoga jerbo se različiti auktori, te političari “s lijeva i desna”, pozivaju na Starčevića, ali uglavnom za potvrdu vlastitih ideologijskih stajališta. Pri tome se ne ravnaju načelima izvornosti i autentičnosti.

Dr. Starčević, dakle, na hrvatskom ozemlju, nije zaboravljen. Štoviše, primjerice, po njemu su imenovane škole u Zagrebu i Gospiću; trgovi u Zagrebu, Širokom Brigu, Bedekovčini, Donjem Miholjcu i Osijeku, a ulice u Bjelovaru, Busovači, Đakovu, Imotskomu, Ljubuškom, Mostaru, Orebiću, Slavonskom Brodu, Splitu i Zadru. Bit će da sam neke od naših gradova i sela pri ovom nabrajanju i propustio.

Starčevićevo jasno ime u hrvatskome širem općinstvu bilo je najglasovitije, ne samo u drugoj polovici 19. stoljeća za njegova života, već jamačno i u prva dva desetljeća 20. stoljeća, jer je njegovo veledjelo svojedobno, kao uostalom i danas, predstavljalo hrvatsku domoljubnu, odlučnu, čistu, svetu, plemenitu ideju, koja je nedvosmisleno pomicala zavjese što su sprječavale pristup hrvatskom svjetlu. Ante Starčević je puna tri desetljeća susljedno, uporno, dosljedno, neumorno, hrabro i nezadrživo propovijedao i utemeljeno dokazivao prijeku potrebitost ostvaridbe hrvatske državnosti, to jest oslobođenje Hrvatske od tuđinskog jarma. To je bilo načelo od kojeg Starčević nipošto nije htio odustati.

Osim toga, u širem općinstvu malo je poznato, da do pojave Ante Starčevića u Hrvatskoj nije postojao kult javnog štovanja hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Zrinsko-frankopanske proslave u Lijepu našu Domovinu uveo je upravo Starčević, kada je u Hrvatskom saboru 27. siječnja 1866. izrekao sljedeće znamenite riječi:

«Obitelji, koje učiniše Ferdinanda I. kraljem Hrvatske propadoše, tako da njih nijedna danas ne potječe. Načelnici, Zrinski i Frankopani, podavljeni su, a sav njihov grijeh bijaše, da bijahu bogati i da ljubljahu svoju domovinu i njezinu slobodu.»

Od rečenog nadnevka odpočelo je u Hrvatskoj slavljenje Zrinskih i Frankopana, čime su Hrvati iskazivali protuaustrijske domoljubne osjećaje. Štovanje Zrinskih i Frankopana u dušu hrvatskog narodnog bića još više se ucijepilo poslije objelodanbe Kumičićeva romana «Urota Zrinsko-Frankopanska» i Harambašićeve pjesme «Zrinsko-Frankopanska», iz koje su, nekoliko godina prije Starčevićeve smrti, hrvatskim brdima, dolinama i obalom odjekivali stihovi: «Gdje slobode sad su dani, što ih Hrvat cijenit zna? Gdje li Zrinski Frankopani, gdje su ona lava dva? O, tko svoju zemlju ljubi i tko ne će biti rob, tomu krvnik glavu rubi, taj u hladan pada grob.» Oba su auktora, Kumičić i Harambašić, kao korjeniti domoljubi, bili Starčevićevi pobornici i pristaše pravaštva.

Zavičaj utemeljitelja pravaštva bila je Lika, jedna od najhrvatskijih naših pokrajina: u Starčevićevo vrijeme, kao i danas. U selu Žitniku kod Gospića, na desnoj obali rijeke Like, gdje se rodio 23. svibnja 1823., Starčević je odrastao u siromašnoj, ali hrvatskim, katoličkim i intelektualnim duhom bogatoj obitelji. Njegov otac Jakov bio je moralna vertikala obitelji. Često je znao upozoravati «da do cilja treba doći bez obzira na osobnu žrtvu». Očeve pobudne i poučne riječi Ante je već u dječačkim danima usadio duboko u vlastito srce. Antin, pak, stric Šime, inače župnik u Karlobagu, istaknuo se kao vrstan propovjednik i kao pisac «Slovnice», u kojoj je ustanovio sustav od četiri naglaska u hrvatskom jeziku. Antin sinovac David posjedovao je izvrstan govornički dar, kojim je lakoćom neodoljivo osvajao slušateljstvo. Drugi sinovac Oca Domovine, Mile, postavio je sebi životni zadatak, da odlučno nasljeduje, brani, promiče i čuva čista domoljubna načela strica Ante Starčevića.

Starčević je cijeli život bio jednostavan čovjek. Živio je bez maske na licu i nikada nije igrao tuđe uloge. Nikakve položaje nije tražio, niti ih je htio primati. Kod Starčevića nije bilo nesklada između političko-domoljubnog djelovanja i njegova osobnog života. Štoviše, upravo je po vlastitoj moralnoj kakvoći Starčević u svoje vrijeme predstavljao originalnu pojavu na europskoj političkoj pozornici.

Pučku školu završio je u Klancu kod Gospića, a gimnaziju u jesen 1845. u Zagrebu. Poslije sjemeništa u Senju odlazi u Peštu studirati teologiju i filozofiju, gdje postaje doktorom filozofije. Bogosloviju napušta te se posvema posvećuje zauzetom radu za boljitak hrvatskog naroda i napaćene mu Domovine. Osim toga, revno je javno djelovao kao književnik, filolog, pjesnik i mudroslov. Osim pjesama pisao je književne kritike, drame, političke satire i rasprave. Njegova osobita intelektualna ljubav bila je povijest, koju je usko povezivao sa svojim političkim djelovanjem. Stoga je razložno što je jedanput rekao: «Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa ne priznajem za siguran, za stalan temelj politike.»

Za mladoga Antu Starčevića, od sunca koje ga je grijalo, toplija zvijezda bila je voljena Hrvatska. Domovina je za nj bila «moralna zajednica misaonih bića», koju je toliko ljubio, da njome nije želio vladati. Hrvatska nacija, po Starčeviću, treba imati, ali i ostvariti, kao zajednica povezana istom sviješću, jezikom i kulturom, svoju stožernu dužost, u ozračju nacionalnog ponosa, a ta je: potpuno samostalna hrvatska država. Predodžba o rečenom poslanju hrvatskog naroda predstavljala je stožerni dio Starčevićeve političke misli.

Poslije neuspjelog pokušaja da se zaposli kao predavač na zagrebačkom Sveučilištu, Starčević se, kao skroman čovjek, zadovoljava pisarskim namještenjem u uredu odvjetnika Šrama do 1861. Istu godinu obilježilo je nekoliko značajnih činjenica, koje će odrediti daljnje Starčevićevo političko djelovanje. Te godine izabran je za velikog bilježnika Riječke županije te u Hrvatski sabor kao narodni zastupnik. Iste 1861., skupa s dr. Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, ustrojio je Starčević Stranku prava, s nedvosmislenim hrvatskim državotvornim i nacionalnim programom. Zbog jasnih i odlučnih hrvatskih političkih stajališta, 1862. je osuđen na mjesec dana zatvora, a 1871. je, zbog Rakovičkog ustanka, osuđen na dva i pol mjeseca uzništva. Narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru bio je od 1861. do 1871., te od 1878. do smrti 1896.

Dr. Ante Starčević utemeljio je modernu hrvatsku državotvornu misao, cijeli život beskompromisno vojujući za hrvatsku samosvojnost. U sveslavenstvu, jugoslavenštini i srpstvu dalekovidno je uočio pošast za naš hrvatski narod, kojoj se suprostavljao vlastitim nadprosječno bistrim, genijalnim umom i zlatnim perom kroz analitičko-političke razprave: «Ime Serb», «Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu?», «Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj», «Stranke u Hervatskoj» i tsl. Starčević je poglavito isticao vrijednost hrvatskoga narodnog imena. U tom imenu se, po Starčeviću, zrcalila hrvatska narodna duša, ali i stožerni smjerokaz izgradnje bolje hrvatske nacionalne budućnosti, isključivo u okvirima hrvatske državne samosvojnosti (“Ni Beč ni Pešta ni Beograd!!”). Hrvatska državna neovisnost, po Starčevićevu nauku, politički je imperativ, jer bez posve samostalne Hrvatske, nema sreće hrvatskomu narodu. Narod koji ne teži državnoj neovisnosti i nije narod, nego je, po Starčeviću, tek puk, množina čeljadi. Hrvatsku državu Starčević vidi na cjelokupnome povijesnom, naravnom i narodnome hrvatskom području, naravice, uz pristanak stanovništva, koje na spomenutom području obitava.

Djelujući u Hrvatskom saboru, Starčević je gorljivo iznosio pravaške ideje. U saborskim govorima se dosljedno zalagao za hrvatsku državnu neovisnost, protiveći se odlučno bilo kakvim državnopravnim svezama s Austrijom i Mađarskom. Osim toga, s obzirom na to da je Starčević visoko cijenio naše hrvatske muslimane i držao ih čistim Hrvatima (a i oni su cijenili Starčevića - op. I. K.), o muslimanskoj vjeri je u raspravi «Turska» pisao afirmativno: «Iztok mari za slobodu duševnosti. Kako s tom stoji? Evo, što kaže Koran u II. poglavju, struku 59.: - u istinu oni koji veruju i slede zakon vere židovske, i kerstjani, i Sabejci; svi koji veruju u Boga i u Sudnji dan, i čine dobra dela, svi ovi budu primiti nadarje od Gospodina, ne bude ih strah snaći, ne budu se mučiti. - Tko tu može govoriti, da se s Koranom ne mogu slagati druge vere, da je progonstvo na kerstjane poradi njihove vere, i to po Koranu?»

Starčević muslimane nije neutemeljeno držao Hrvatima, nego je bio vođen znanstvenom spoznajom, da velika većina naših muslimana imade hrvatsko podrijetlo.

Do smrti je bio gorljivi pristaša hrvatskoga državnog prava. Kad je Iso Kršnjavi potkraj 19. stoljeća bezobrazno izjavio: «Više vrijedi prst vlasti nego lakat prava», Starčević mu je odgovorio: «Malim narodima u naše doba ponajčvršća poluga obstanka je pravo!» Rečeno je Starčević u «Pismima Mađarolaca» obrazložio: «Pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jaču sestru si. U svoj povijesti ne ima ljepšeg prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube, koji prava drugih gaze. Što je ime, pleme, baština pojedincu, to je povijest narodu. Zaprašene papirine mrze ili preziru samo oni, koji ih ne imaju, ili koje one grizu. To je bajka o lisici, koja izgubiv rep svjetuje drugarice si, da i one odtrgnu svoje repove.»

Pravaško geslo «Bog i Hrvati!» zoran je pokazatelj da su za Starčevića, u njegovu političkom djelovanju, postojala samo dva stožerna etimona: Svemogući ponajprije, a odmah potom naš hrvatski narod. Geslo «Bog i Hrvati!» korijene imade u pokliku kojim je Starčević u glasovitome saborskom govoru 26. lipnja 1861. završio sljedeću izjavu: «Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austrija, nego Bog i Hrvati!»

Unatoč verbalnim napadajima pojedinih klerikalaca na Starčevića, koji su onodobno vodili protuhrvatsku politiku, Otac Domovine je do smrti ostao gorljivi vjernik. Cijeli je život proveo u oskudici, dijeleći sa siromasima vlastitu plaću. Još kao dječaku, dok je ministrirao na svetoj misi, na svetkovinu Velike Gospe u Klancu, suze na oči natjerao mu je prizor naočita mladića odsječenih ruku do lakata. Austrijske vojne vlasti mladiću su odsjekle obje ruke, samo zbog toga što se usudio žaliti na bjelodane nepravde u vojsci višemu vojnom zapovjedništvu. Plemenito kršćansko srce kod Starčevića nije se očitovalo samo u brojnim učinjenim dobrim djelima, nego se ono zrcalilo i u njegovim blagim očima i u cjelokupnoj njegovoj markantnoj pojavi koja je očitovala nedvojbeno kompletnu, čvrstu i originalnu osobnost.

U saborskom govoru, održanom 16. listopada 1884., Starčević je kazao: «Ako se pravo sjećam, Plutarh je kazao: lakše ćeš sazidati grad u zraku, nego načiniti državu bez vjere i Boga. A ja sudim, da je još teže načiniti, ili uz dobre uvjete sagrađenu sačuvati od propasti državu bez vjere i u Boga, i u poštenje, i u krjepost, i u zaslugu za općenito dobro, i u ljubav iskrnjega... »

Kao duhovno dalekovidna osoba, Starčević je sačuvao smjernost. Razmatrajući budućnost hrvatskog naroda, u raspravi «Stranke u Hrvatskoj», Starčević piše «Svaki je narod čedo Božje, i sam Bog zna što je on kojemu svojemu djetetu odredio.» Osim svega rečenoga o Starčeviću kao djelatnome kršćaninu, slobodan sam spomenuti da mi se u osobno sjećanje, još od rane mladosti, osobito ucijepila jedna njegova mudra izreka.: «Istinu govori, boj se Boga i ne plaši nikoga!»

Starčevićeve riječi «istinu govori» opravdanje nalaze u činjenici, da istina duhovno oslobađa čovjeka, to jest u poticajnomu naputku: «Istinu kaži i spasi dušu svoju.». Drugi dio Starčevićeve mudre izreke «boj se Boga i ne plaši nikoga», u skladu je sa starodrevnom porukom po kojoj je strah Božji početak mudrosti, ali i preduvjet blagoslovna i slobodna života, jerbo, tko ispravno shvaća i prihvaća strah Božji, kao nebesku blagodat i dobrobit Duha Svetoga, ne boji se životnih nedaća, izazova i kušnji. Tko istinu govori, gledajući ljude u oči, i tko imade krjepost straha Božjeg u sebi, ispravlja ponajprije svoje, a tek potom tuđe pogrješke i zablude. Osoba koja je sposobna suočiti se s vlastitom istinom, znade i hoće lučiti svjetlo od tame i istinu od laži u stvarnome svijetu te svijetliti Kristovim svjetlom u njemu. Prethodnu sažetu analizu Starčevićeve mudre izreke iznio sam stoga jer je upravo Starčević kršćanskim svjetlom svijetlio cijeli svoj život.

U sljedećim redcima ćutim se duhovno potaknut domoljubnim glasom vlastite savjesti i srca, sa svrhom i razlogom, potanko progovoriti o stanovitim točkama dokumenta dr. Ante Starčevića «Naputak za pristaše Stranke prava». To mi se čini uputnim, jerbo su Starčevićevi «Naputci», po skromnom mnijenju moje malenkosti, i nakon 139 godina, aktualni i poučni. Starčević je rečeni «Naputak» u 30 točaka objelodanio 2. srpnja 1871. u Zagrebu. Nad njim bi se danas mogli dobro zamisliti brojni Hrvati, a napose suvremeni hrvatski političari, za koje je vrjednota hrvatskog domoljublja, nažalost, često tek verbalno-deklarativna kategorija.

U prvoj točki «Naputka» Starčević upozoruje i napućuje na prolaznost i duhovnu bezvrijednost ljudskog straha i gole tvarne koristi: «Strah i plaća, te dve staze, koje k serdcu ljudskomu vode, niti su stalne, ni vredne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. S toga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, podučavanjem.» Spomenutim naputkom Starčević nije samo potvrdio staru latinsku poslovicu: Edimus ut vivamus, non vivimus ut edamus (Jedemo da živimo, ne živimo da jedemo), već je svrhovito istaknuo također prosvjetiteljsko načelo u pravaškom djelovanju.

Starčević u petoj točki piše o prijekoj potrebi složnosti među Hrvatima: «Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To bo sve on razumi. Kada se tu osvedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obitelji itd. Napokon ima mu se predočiti, iz povesti i života, veličanstvo složnih i nesreća nesložnih narodah.» Donoseći ovu točku Starčević je jamačno bio duboko svjestan, iako to u njoj ne spominje, da neslogu među Hrvate namjerice uvode tuđini. U svezi rečenoga, Starčević je u glasilu «Sloboda», od 23. ožujka 1883., izrazio vlastito shvaćanje u prilog stvaranja samostalne i slobodne hrvatske države, ali i istaknuo da naša nesloga stoji samo stoga, jer je «izvana uzdržavaju i ojačuju».

Šesta točka sadržava Starčevićevu upozorbu «da svako domaće zlo, svatko ima smatrati za svoje zlo», dok se u sedmoj točki ističe pravaška zadaća: «veru u narodu probuditi i na pravo mesto dovesti». U osmoj točki ističe se potreba pomirbe svih onodobnih hrvatskih staleža, a deseta točka govori o Starčevićevu visokom mišljenju o hrvatskom narodu: «Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hervatskom.» U jedanaestoj točki Starčević našemu narodu pridodaje vrline «uljudnosti i iskrene prijaznosti».

U trinaestoj točki Starčević se zalaže za vjerske slobode svih stanovnika Hrvatske te ukazuje, da po tom pitanju «nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda». U sljedećih nekoliko točaka Starčević pravaše upozoruje, da se u Stranku prava nipošto ne primaju ljudi «lakoumni i prevrtljivi» te oni «koji traže samo svoju korist», već osobe «do kojih puk derži poradi njihove pravice, kreposti, pameti ... ».

Sadržaj dvadeset četvrte točke valjalo bi zacijelo staviti na uvid većini današnjih hrvatskih političara: «Narodu ništa neobećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju».

U dvadeset sedmoj točki Starčević ponovno, na stanoviti način, pozivlje Hrvate na slogu, a «Naputak» završava «Dodatkom»: «Ako u vreme vaših praunukah u ovom narodu bude petdeset muževah, osvedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod - mi učinismo više nego li su agitatori ikada učinili.»

Brojni ugledni hrvatski intelektualci, kroz proteklo stoljeće i pol, iznijeli su vlastite sudove o dr. Anti Starčeviću. Antun Gustav Matoš, bard hrvatskoga domoljubnog pjesništva, o Starčeviću je krasnoslovio: «Taj energični i mudri Hrvat neka bude vođom i ugledom u formiranju naše volje, značaja. Ako ste skeptik, na njemu će se zapaliti vaša vjera, u to palo božanstvo, u Hrvatsku, Majku naših Sedam žalosti i Gospu naših Sedam radosti.»

Prikaz moje malenkosti o Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću završit ću na primjeren način - upravo Starčevićevim državotvornim riječima, koje su aktualne i danas, kada naša država danomice sve više gubi označnice samostojnosti: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja pet stoljeća prkosi Istoku i Zapadu, ne može o sebi neovisna stajati.»

II.

Nezastarjelost Starčevićevih pogleda na politiku i političke stranke u Hrvatskoj

Kao što su Hrvati, u dramatičnim povijesno-političkim trenutcima, tijekom dvadesetog stoljeća (1941., 1971. i 1991. - nap. I. K.), domoljubnom budnicom «Ustani bane» klicali Josipu Jelačiću Bužimskom, tako se naš narod istodobno, u tim burnim ljetima vlastite povjestnice, pozivao na Oca Domovine dr. Antu Starčevića, kao na poklad i vrelo hrvatskog ponosa, kao na korijen zdrave duhovnosti i nacionalni temelj i stup gorljivoga neumišljenoga, već promišljenoga (zdravoga i čistoga - nap. I. K.) hrvatskoga domoljublja.

Starčevićeve političke misli i pogledi tada su na naš narod jamačno pobudno djelovale glede ponovnog rađanja i buđenja njegove uspavane nacionalne svijesti, to jest ushita i radosti zbog osjećaja pripadnosti jednom od najstarijih europskih naroda. Najglasovitijoj političkoj osobi svoga doba častni naslov Oca Domovine dao je njegov suvremenik i politički istomišljenik Eugen Kumičić. S obzirom na to da se ovodobna Hrvatska očito nalazi suočena s velikim političkim prijelomnicama, u sljedećim redcima kanim se osvrnuti ponajprije na Starčevićevu znanstveno-političku razpravu «Stranke u Hervatskoj», jer je, u stanovitoj mjeri, zacijelo primjenljiva i na naše ovovremene turbulentne političke (ne)prilike (približavanje EU-u u sklopu tzv. Zapadnog Balkana unatoč možebitnoj odveć skupoj cijeni gubitka državnoga suvereniteta Republike Hrvatske - nap. I. K.).

Prije nego prijeđem na prikaz Starčevićeve rasprave «Stranke u Hervatskoj», pojasnit ću sažeto sržne značajke u svezi mađarona (kasnije tzv. unionista) u onodobnoj Hrvatskoj. U tadanjemu hrvatskom širem obćinstvu mađaronima su nazivani članovi Hrvatsko-ugarske stranke. Jedan dio hrvatskog plemstva, pristao je uz mađaronska politička načela, što su se svodila na zalaganje za što tješnje političko-gospodarske sveze između Hrvatske i Ugarske. Od hrvatskih plemića, pobornika mađaronštine, valja istaknuti: Draškoviće, Erdödye, Raucha, turopoljskog komesa Josipovića i dr. Plemstvo spomenutih političkih ideja ustrojilo je 1841. Horvatsko-vugersku stranku. Osim stavljanja Hrvatske pod mađarski politički utjecaj, mađaroni su se navlastito zalagali za uvedbu mađarskoga jezika, kao službenoga, u Hrvatskoj. U svezi jezičnog pitanja, bili su pristaše kajkavskoga, te protivnici štokavskog narječja, koga su zagovarali pobornici hrvatskoga narodnog preporoda. Osobito su bili uzko povezani s Kossuthovom Reformskom strankom. Mađaroni su među Hrvatima postali omraženi, napose poslije Srpanjskih žrtava, krvoprolića što se dogodilo 27. srpnja 1845. na Markovu trgu u Zagrebu.

Poslije mađaronskog rasula, što su ga doživjeli 1849., ustanovili su 1860. Unionističku stranku, što im je bilo omogućeno uslijed obnove ustavnog života u Hrvatskoj, nakon sloma Bachova apsolutizma. U hrvatskome političkom okružju onoga vremena, Unionistička stranka prepoznavala se također pod nazivom Ustavno-liberalne stranke. Tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora 1861., u svim raspravama o političko-gospodarskim svezama i odnosima između Hrvatske i Ugarske, unionisti su se pokazali tvrdokornim pobornicima upravo mađaronske politike. Politika im je ostala jednaka; samo su naziv stranke promijenili. Naime, unionistički saborski zastupnici, na čelu s grofom Julijem Jankovićem Daruvarskim, u političkim istupima u Saboru, bezuvjetno su zahtijevali uniju s Mađarskom. Na izborima 1865. za Hrvatski Sabor, unionisti su dobili većinu, skupa s tzv. Narodnom strankom, koja se također zalagala za uniju s Ugarskom.

Za banskog namjesnika u Hrvatskoj 1867. imenovan je Levin Rauch, političar mađaronske provenijencije. Njegov stožerni zadatak bilo je ostvarenje Hrvatsko-ugarske nagodbe. Radi toga je Rauch promijenio do tada ustaljeni izborni red, te je političkim pritiscima uspio zadobiti saborsku unionističku prevagu. Dvanaestočlani Kraljevski odbor, isključivo unionističke orijentacije, bio je posve politički odan Rauchu. Članovi tog odbora, izabranog u siječnju 1868., otputovali su u Budimpeštu na pregovore o sadržaju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Nagodbu je Sabor prihvatio 18. studenog 1868., zahvaljujući unionističkoj saborskoj većini. Hrvatsko-ugarska nagodba nije zaustavila smišljeni proces mađarizacije Hrvatske. Štoviše, središnje vlasti u Budimpešti nastavit će mađarizirati Hrvatsku, koja se tada nalazila u mađarskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Nagodbom iz 1868. Hrvatska je samo formalno dobila samoupravu glede zakonodavstva, upravnih poslova, sudstva, školstva i vjerskih pitanja. Nu, u zbilji se poslije Nagodbe provodila politika ovisnosti Hrvatske o Ugarskoj, što se poglavito zrcalilo u činjenici da je hrvatskog bana imenovao vladar na prijedlog i uz pristanak ugarskog ministra predsjednika. Tri godine poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe, na saborskim izborima 1871./1872., unionisti su doživjeli težak politički slom.

Starčevićeva rasprava «Stranke u Hervatskoj» ugledala je 1868. svjetlo dana. U njezinu prvom poglavlju Starčević piše o političkoj stranki mađarona, koja naglašava «da po Hrvate nema dobra osim u družtvu s Ugarskom». Ne generalizirajući sve pripadnike mađaronske stranke, Starčević kritizira mađarone zbog nedosljednosti, neustavne politike i ispraznog mudrovanja: «U nadmudrivanju zapušta se stvar i pazi se samo na riječi. Tu se rijedko dolazi do istine.» A kada piše o međustranačkim razgovorima i pregovorima, stoji na jasnom domoljubnom načelu: «Smatrajmo se za uda jednoga tijela, za muževe koji svi jednakom vatrom traže i ljube istinu za napredak domovine». Rečeni Starčevićev naputak trebali bi, bar djelomice, osluhnuti naši hrvatski ovodobni političari - gotovo svi odreda - jerbo su oni od njega svojim političkim djelovanjem, nažalost, vrlo daleko.

Starčević, nadalje, pozivlje ondašnje hrvatsko plemstvo, da se drži klice svog života, koju čine: «slavno ime, dobra krv, pravo odgojenje, znanje, ponašanje», jer se rečenim krjepostima svatko veselo klanja. Potom upozorava suvremenike: «Nada na ojačanje oslanja se na budućnost, a ne na dualizam ili našu pogodbu (s Ugarskom- nap. I. K.). Kakova može biti ta budućnost? Ako se mir održi još koje vrijeme, je li moguće da i Mađari i drugi narodi Ungarie ne oćute da oni tom pogodbom ne samo ništa nisu dobili nego da su izgubili čast, samostalnost, sve što narod, što država može izgubiti? (…) U svakoj smutnji teško slabijemu».

Starčević luči mađarone od mađarolaca: «Mađaroni su hrvatsko plemstvo koje još ima po zalogaj svojega kruha i nije se dalo u mađarolce (Mađare i Tirolce - nap. I. K.), ono je i ponešto domaćega, starijega građanstva hrvatskoga». Hrvatsko plemstvo, napose ono mađaronske orijentacije, potom oštro ukorava kad piše da «nemamo nijedan pametan zakon što bi ga bilo plemstvo načinilo, i koji bi u svojim okolnostima, smjerao na obće dobro: ovo plemstvo ne bijaše drugo nego lutka vlade. (…) Nego; i osim dostojanstva, bijaše dosta službi koje ne mogaše nego sam plemić dobiti, i od njih bez muke gospodski živjeti. Čemu, dakle, da se mučiš oko znanja; kad je dosta znati štogod latinski? Čemu štediti kad imaš živu glavnicu, narod? Čemu brinuti se za tvoje pokoljenje, kad vjeruješ da će mu biti kako je i tebi? Čemu dizati narod, kad vjeruješ da ti je on neprijatelj?»

Na svršetku prvog poglavlja, ne predviđajući mađaronima nimalo svijetlu budućnost, Starčević zaključuje: «Mađaronština je zastarjela bolest, koja se ne da izliječiti, nego koja se drugih ne prima. Mađaroni su muževi koji su iz svoje sretne mladosti zadržali samo dobru želju i dobru volju, bez svega drugoga; oni koristiti ne znadu; škoditi niti hoće; niti mogu da bi htjeli; dok ovi današnji pomru, umrla je i mađaronština». Starčevićevo političko proroštvo glede mađarona bit će, kako već naglasih, uzbiljeno.

Drugo poglavlje Starčevićeve znanstveno-političke rasprave «Stranke u Hervatskoj» imade naslov «Magjarolci, Slavoserbi, Liberalci, Samostalci, Praktičnici». Pojam slavosrbi Starčević izvodi iz latinskih riječi: sclavus (rob) i servus (sluga). Slavosrb je, dakle, po Starčeviću, osoba ropske naravi. Pak, mađarolci predstavljaju upravo slavosrbe, jer kameleonski djeluju sukladno političkim prilikama. Čas su za Mađare, čas za Austriju, ovisno o tomu tko je od njih pripravan primiti ih u državnu službu. Već sam istaknuo kako izraz mađarolac znači: Mađar i Tirolac. Rečeno složeno značenje valja razčlaniti i objasniti na sljedeći način: tzv. Narodna stranka, priznavši u Saboru da Hrvatska imade skupne probitke s Austrijom, umanjila je Hrvatsku, kao državu, na razinu jedne austrijske pokrajine, kao što je, primjerice, Tirol. A glede izraza slavosrbi, i u uvodniku jedne druge rasprave pod naslovom «Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj», Starčević piše: «Učenu je svijetu poznato da ime Serb ili Serv starinom, ime Slav u srednjem vijeku bijaše kod svih naroda obćenito za sužnja; da su se tomu imenu, tuđu Hrvati i Poljaci vazda ugibali; i da ono na ove narode ne spada više nego primjerice na Engleze. Ali, jer to ime u oba oblika dolazi i po hrvatskim pokrajinama, ja sam oba oblika spojio, što znanost ne može nego potvrditi i nastaviti.»

U drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj» Starčević oštro kritizira mađarolce, kao protuhrvatski i podanički čimbenik onodobnoga političkog života u Hrvatskoj: «Koliko je u mađarolaca težnji, koliko sredstava, koliko programa, kolika nestalnost! A sve ovo dade se ukratko skupiti: mađarolci su samo utoliko stranka, i to složna i stalna, ukoliko se radi samo proti Hrvatskoj; toj je stranki svrha; zatrti Hrvate; sredstvo joj je svatko i svašto, ako Hrvatu škodi; u tu svrhu ona radi za svakoga tko ju plati, bilo novcem, bilo čašću.»

I danas, nažalost, na političkoj pozornici Republike Hrvatske obstoje znatne političke snage podosta slične mađarolcima iz Starčevićeva vremena. Tu ne mislim samo na veći dio pripadnika IDS-a, koji, zašto to ne podvući, snivaju Istru odcijepljenu od Republike Hrvatske i kojima je susjedna Italija draža od vlastite domaje, već mislim i na brojne pripadnike, primjerice, SDP-a i HNS-a, koji, kad govore o Hrvatskoj, u svojim srcima joj žele propast kao državi, to jest ponovno uključenje Hrvatske, ne samo bezuvjetno u EU, nego, što je kudikamo pogibeljnije, u nove balkanske, prvo gospodarske, a potom i političke integracije, što ne znači ništa drugo doli uspostavu Treće Jugoslavije, bez obzira na njezin naziv, veličinu i sastavnice.

Starčević, nadalje, također u drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj», oslikava protuhrvatsku narav slavosrba - onodobnih političkih podložnika Beča i(li) Budima (ovisno o političkim prilikama - nap. I. K.): «Kako sude čitatelji o ljudima, koji se izdavaju zastupnicima naroda, pa kao takovi kažu da naš narod nije za drugo nego za sužanjstvo, kao takovi zauzimlju se samo za ono što je nepravedno, bezumno, sramotno, sužanjsko? (…) Kako, dakle, sude naši čitatelji o ljudima, koji potvrdiše, posvetiše, zakonitim učiniše naše faktično podložničtvo naprama Beču, i uvedoše podložničtvo prema Budimu, pa kroz ovo, opet podložničtvo naprama Beču? Jednom riječju: kako sude naši čitatelji o slavosrbima, koji učiniše da nemamo ni obraz, ni pravo, ni tužiti se nad nevoljom koja nas je pritisnula?»

To poglavlje svoje rasprave Starčević zaključuje također nedvosmislenom političkom osudom slavosrba, koje s pravom opisuje sužanjskom i nečistom pasminom, lakomcima za visoke političke položaje, tuđinskim pokornim slugama, besprizornim licemjerima, pokvarenim bezuvjetnim plaćenicima svojih gospodara bez obzira na njihovo podrijetlo, te političkim kameleonima. Starčević, naime, o pet vrsta slavosrba, piše:

«Već Aristotel opazi da ima ljudi sužanjske naravi. On je znao Traciju, u kojoj bijaše takvih naroda. Mora da od te nečiste pasmine potječu oni slavosrbi koji su ne samo u svemu sužnji, nego i rade da svatko, i isti oni, u sužanjstvo dođe, ili da u njemu ostane. Ima slavosrba koje su tuđinci takovima učinili. Tuđinci bo gledaju naći u narodu nekoliko čovječuljaka vrsnih za njihove svrhe, brzih na visoki položaj i na novac. Ove ljude oni gledaju dignuti u narodu na glas, ovi ljudi, u svoje vrijeme, zasuču i obmame narod tako da on i sam u propast hrli. Kroz zadnjih 400 godina naći je ovakvih ljudi u svako znamenito doba naše povijesti.

Kod nas je odgojenje takvo da se njime odbijamo od posla, da svaku radnju smatramo sramotom, da dobijemo želju za gospodstvo, volju za ugodno življenje. I jer gospodstvo davaju tuđe ruke, ne imaš načina za dočepati se ičega, osim hvatajući se tuđinca, i to onoga koji ti daje ili će ti dati. U tu vrstu slavosrba spada naša inteligencija. Da ljudi žele, primaju i drže časti i službe, to je naravno, drugda i plemenito, i dužnost; to je i drugdje svagdje. Ali drugdje službenici drže se svoje službe, uče se, uporabljuju zakon onakav kakav je; gdje je mjesto i vrijeme, kažu svoje političko mnijenje pristojnim načinom, i oslone ga, kako mogu, na razloge. Slavosrbi su iznimka i u tomu: po krčmama, po ulicama, po kutima oni ocrnjuju i hule onoga pred kim će sutra na koljena padati; sutra će klevetati onoga pred kim danas kleče. Da ih Beč ne bi poticao i podržavao, oni bi, već davno govorili da nema sreće dok se svi ne pomađarimo. Ako se sutra pokaže Turčin, Francuz itd, oni će tako biti za poturčenje, za pofrancuženje, itd. Da bi ih plačali Hrvati, oni bi bili i Hrvati.

Doseljenici u Hrvatskoj spadaju među slavosrbe. Oni ljudi preziru narod kad vide da ni on sam do sebe ništa ne drži. Tuđinac se u Hrvatskoj rodi i ostari bez da se nauči hrvatski: među pedeset slavosrba neka dođe jedan tuđinac, neka je među njima pet godina, neka je pivničar, oni će se svi njemu prilagoditi i govoriti, ako znadu, njegov jezik.

Ima slavosrba koji dobro misle, a zlo rade, narod i slobodu ljube, pa i tako oboje izdavaju. Amo spadaju ljudi koji idu na tuđim nogama, koji se drže bezumne sloge i većine. Ako od deset ljudi osam kaže da Božić stoji uoči Badnjaka, i da tako mora biti, oba ona slavosrba budu na to pristati, i proglasiti luđakom i lopovom svakoga tko muti tu slogu.

U jednu od tih pet vrsta spada svaki slavosrb, svaki mađarolac. No, u stvari oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. Stoga, dok bude sužanjstva, bit će i slavosrba, i dok bude slavosrba, bit će i sužanjstva.»

Treće poglavlje Starčevićeve znanstveno-političke razprave «Stranke u Hervatskoj» nosi naslov «Stekliši, Fantaste, Ludjaci, Sanjari: stranka prava». U ovom poglavlju, između inoga, Starčević raspravlja o onodobnim vanjskopolitičkim pitanjima, te u sklopu rečenoga o «iztočnom pitanju». Pri tomu ističe «da treba i pojedinac i narod poznavati svoje susjede, da je na čistu čemu se može od njih nadati…»

Za svoje vrijeme Starčević iznosi napredne ideje, jer drži «da sve povjestničke narodnosti na svojoj zemlji smatra pravno jednakim; da svaka ova narodnost ima isto pravo za svoj obstanak i razvijanje». Starčevićevi vanjskopolitički pogledi odbacuju mogućnost hrvatskih državno-pravnih integracija sa susjednim državama, jer to vodi «k smutnjama, k neprijateljstvu, k nemiru, k nesreći». I ne samo to, jer Starčević, nadalje, piše: «Ne samo da ćemo se među se grizti i jedan drugomu napredak ubijati, nego ćemo i tuđince vabiti, da nas sve satru i stežu.» Premda je protivnik državnih integracija, Starčević se, naravice, izričito zalaže za dobrosusjedske odnose Hrvatske s okolnim državama, ne gubeći iz vida nikada načelo hrvatskog nedvosmislenog pridržavanja «stalne povijesti, stalne narodnosti, stalne domovine, stalnih prava», te u tomu smislu tvrdi: «...jednom riječju što možemo drugo nego raditi kao Hrvati u Hrvatskoj.» Pak, razčlanjujući potanko hrvatske odnošaje s pojedinim državama, Starčević rečeni predmet analizira: «Na jugu i zapadu imamo za susjede Talijane i Nijemce. Oba su ova naroda veća od nas, na broju. Oba imaju u zapadu odnošaje takove da, vežući se s njima, mi bi se zamjerili Francuskoj i Engleskoj, te bi se i ove države morale oko nas jagmiti. (...) Povijest nam kaže da se od Talijana i od Nijemaca nemamo ničemu nadati. Obstojnosti su takove da se od oba ova naroda imamo svačega bojati. Oba su ova naroda svojim zemljišnim i državnim položajem tako stegnuta, da se ne mogu, nego samo na nas i preko nas gibati i pružati. U prosvjetljenju, ni jedan taj narod ne stoji tako, da bi nam mogao biti vrstnim vođom ili učiteljem.»

U sljedećim redcima rasprave Starčević iznosi vlastite prosudbe glede hrvatskih pravoslavaca i Slovenaca. Prve ne smatra Srbima, a i druge drži Hrvatima, jer piše da su hrvatski pravoslavci «čisto hrvatsko pučanstvo koje hoće slavosrbi učiniti srbskom narodnosti. (...) Srbi nemaju snagu uzdržati svoju narodnost, na toj narodnosti ne da se graditi. (...) Slovenštinu ćemo još kraće razpraviti. Opazili smo, da se i prosto pučanstvo, zove Slovenci. Odkada, ne znamo. Nu znamo da se ta grana Hrvata preselila u svoju današnju domovinu još prije nego li su ostali Hrvati osvojili cijelu nekadanju Dalmaciju; znamo također, da ta Slovenija bijaše udom ostale Hrvatske, (...); napokon znamo da to pučanstvo govori hrvatskim jezikom ili, kako drugi kažu narječjem.»

U raspravi potom Starčević iznosi stožerno pravaško osvjedočenje, to jest glavnu crtu pravaškoga političkog programa, koja glasi: «Narod hrvatski treba i hoće da bude slobodan i sretan, on na to oboje ima pravo kao i svaki drugi narod, narod hrvatski treba za se raditi.»

Za potvrdu pravaškoga programa u zbilji, Starčević navodi Zapisnik Riječke županije od 15. ožujka 1861., te njegovu Popratnicu. Iz Zapisnika Riječke županije, glede hrvatskih odnošaja s Austrijom, Starčević, između inoga, navodi: «... Kad bi naša kraljevina morala i htjela udioničtvovati na saboru austrijskom, narod bi hrvatski tim udioničtvovanjem nedostojnim načinom pogrdio svetu uspomenu otaca svojih, ne samo odrekao se svoje narodne samostalnosti ubuduće, nego bi si kao prikrpa ili pokrajina Austrije očitu smrt podpisao…» Iz Popratnice istoga Zapisnika, koja obrađuje odnošaje između Hrvatske i Ugarske, razvidno je kako Austrija želi još više pogoršati hrvatsko-mađarske odnošaje, jer u Popratnici stoji: «Pitanje o uztanovljenju odnosa među kraljevinama Hrvatskom i Ugarskom, u austrijskim ukazima od lanjskoga listopada, ponovljeno je, sudimo, samo zato, da se među narodima ovih kraljevina starinski razdor, starinska smutnja, što uzdrži, što razjari... »

Pri svršetku rasprave «Stranke u Hervatskoj», Starčević s punim pravom ponovno ne štedi nimalo slavosrbe: «...Mi smatramo slavosrbe tako ništetnom hrpom, da držimo da ona, izvan svoje družbe, ni ne može imati nikoga, a kamo li nas, svojim navidnikom ili neprijateljem; nu ona hrpa ljudi prodanih svakomu tko hoće, služaše i služi oruđem proti našemu narodu i domovini, te njezina snaga prestaje dok joj se krinka skine, pa narod vidi i pozna onu hrpu onakovu kakova je. Mi smo onu krinku skidali, skidat ćemo, i skinut ćemo. (…) mješine (slavosrbi - nap. I. K.) su koje muče i revu, kao što ih Austrija, Rusija, ili tko drugi napuhne; to su glave koje praktičnost mjere samo po svojoj osobnoj koristi i šteti, to su ljudi koji u znanju, u razumu, stoje izpod najniže prostote.»

Starčević nadalje o čvrstim načelima onodobne pravaške politike i programa piše: «...Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka, ovo je smjer našeg programa (…); kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda. (…) Mi nemamo u našemu programu ništa za popravljati, ništa za mijenjati. (…) Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. (…) Ako je buna: braniti svoja prava, osim slavosrba, sav je svijet jedan veliki buntovnik. Mi spadamo u te buntovnike...»

Raspravu «Stranke u Hervatskoj» Starčević, u domoljubnom duhu, zaključuje: «…U okolnostima, koje od nas ne stoje, moguće je, da će broj naših drugova u borbi rasti ili padati; nu dok bude u borbi ijednoga Hrvata, naša će se zastava vijati u slavi, i vodit će narod hrvatski k sreći i slobodi.»

A na stranicama glasila «Pozor», 1860. Starčević je objelodanio zanimljivu razpravu o politici u užemu teorijskom i širemu praktičnom smislu, to jest o naravi politike i aktualnim političkim pitanjima. Za Aristotela je politika «znanost koja uči državom upravljati, drugim riječima usrećiti ju». Starčević zapaža da su starinski Aristotelovi pojmovi o politici zastarjeli, jer «u naše doba država bi se najpravije prozvala ukupnošću osoba i stvari koje pod jednom i istom vrhovnom čovječjom vlašću stoje, a politika: znanošću koja uči tu ukupnost uzdržati». Razliku između poimanja politike u prošlosti i u njegovo vrijeme, Starčević vidi na sljedeći originalan način: «Oci naši zvahu politiku caricom svih znanosti i umijeća, majkom mudrosti, učiteljicom zakona, sponom, vezom, vrutkom sreće čovječje itd, najmilijim imenima, kod nas ju mnogi, ako ju ne može crnjim imenom okrstiti, zove čedom pakla». (Ni današnja hrvatska politička pozornica, nažalost, nije daleko od rečene onodobne narodne prosudbe.) Starčević se, potom, zalaže protiv laži, prijevare, gluposti, potkupljivanja i ispraznih obećanja u političkom djelovanju, suglasan u podpunosti «s našim starijima», predhodno podastrijetim gledištima na politiku.

Starčević ispravno zamjećuje «da su prosvjetljenje i blagostanje dva uvjeta sreće pojedinca i cjelokupnosti, dva uvjeta u kojima su svi ostali uvjeti sadržani. (...) Prosvjetljenje se rađa iz znanosti, a ova treba da pokaže kako do obilja doći i njime se razložno služiti.» Po Starčeviću, «politiku sačinjavaju zakoni i sredstva kojima se nastoji oko sreće naroda (...): čim su narodi bogatiji i čim je među njima manje zloća i opačina tim je politika bolja, i protivno». Pri svršetku rasprave o naravi politike, Starčević lucidno zaključuje «da bi zemlja već davno bila postala rajem kad bi stoti dio stranke onoga truda, što je upotrijebljen nehotice i neznalice za ljude otupiti i osiromašiti, upotrijebile za prosvijetliti ih i obogatiti».

Gotovo dva i pol desetljeća poslije ove rasprave, 9. svibnja 1884., Starčević je u glasilu Sloboda pisao o političkim strankama i programima. Raspravljajući o rečenom predmetu, Starčević razložno piše da «svatko mora biti na čistu s korjenitim programom prije nego se zauzme za koju stranku. (...) Za iznaći, za prosuditi, za uvidjeti, za prisvojiti uzroke i razloge koji jedno načelo preporučuju a drugo osuđuju, za prihvatiti takav program, za stupiti u koju stranku, hoće se razmišljanja, čišćenja pojmova. Dok tko nije s tim poslom gotov, on nije za nikakvu stranku, on, bez osvjedočenja, mora basati, u prigodi mijenjati stranke, i njoj nijednoj ne može od prave koristi biti. A kad je onaj trud svladan i čovjek se odlučio, on je s glavnim programom na čistu, i gleda da ga izvede».

Rečena Starčevićeva promišljanja izvrstan su naputak i današnjim hrvatskim političarima, ali oni, nažalost, u političkom životu, uglavnom djeluju oprečno navedenim smjernicama. Većina ovovremenih hrvatskih političkih stranaka ni nema korjenitog programa, a u svomu političkom djelovanju stanovite stranke pokazuju nedosljednost i političku prevrtljivost (dostatno se prisjetiti samo kukavičkog odustajanja od ZERP-a!). Osim toga, u posljednja dva desetljeća hrvatsku političku pozornicu obilježili su brojni prijelazi pojedinaca iz jedne u drugu političku stranku, i to isključivo, slobodan sam zamijetiti, iz osobnog koristoljublja ili kod nekojih iz patološke mržnje (primjer Stjepana Mesića). Naime, politički kameleoni su jednaki danas, na (ne)moralnoj razini, kao i u Starčevićevo doba, jer njih ne zanima boja novog političkog dresa, već jedino visoki položaj u političkoj stranci, što sa sobom nosi: lagodan život, brojne povlastice i zgodnu prigodu za enormno bogaćenje bez poštena rada, bez obzira ostvario se zadani cilj krađom ili na nekoji drugi protuzakonit i amoralan način.

Zaključujući promišljanja o političkim strankama i programima, u glasilu Sloboda Starčević 1884. kolebljive «pravaše» čita poput početnice, te ih napućuje: «Mnogi ne viču na program stranke prava, pače vele da ga i priznavaju, nego viču na nju, na njezino ili njezinih članova postupanje, i vele da se stoga među njih ni u nju ne dadu. To će reći: priznavati da je primjerice kršćanstvo dobro, a ne dati se u nj, raditi proti njemu poradi življenja kršćana; priznavati da je crkva korisna, ali ne htjeti u nju ići, jer je u njoj grješnika. Ako ono priznaješ, primi vjeru, radi za nju, hodi u crkvu, ne slijedi opake.»

U svezi spomenutoga Starčevićeva stajališta, a glede suvremene pravaške političke pozornice, valja podvući sljedeće: Pravaštvo je danas razjedinjenije nego 1884., jer u Republici Hrvatskoj obstoji puno više političkih stranaka navodne pravaške orijentacije, nego u Starčevićevo doba. Glavni razlog tomu jest vlastohleplje navodnih «velikih pravaša». Dok im je Starčevićevo časno ime na usnama, u njihovim srcima «i Bog i Hrvati» zadnje su rupe na sviralu, a prvotni im je cilj da budu bezuvjetno predsjednici ili bar u vrhu stanovite stranke pravaške provenijencije, jer je dotičnoj «gospodi» iz poniženja biti običnim članovima pravaške stranke.

O današnjim manjim pravaškim strankama ne mogu to decidirano suditi, ali glede HSP-a, koji danas imade tek jednoga saborskog zastupnika, i političkoj neznalici trebalo bi biti zorno, da je rečena stranka tek najobičnija vulgarno-interesna skupina, koja nema nikakve sveze s izvornim pravaštvom dr. Ante Starčevića. Stoga ne začuđuje što brojni, inače gorljivi, čestiti i ugledni hrvatski domoljubi, nisu danas ne samo članovi HSP-a, nego nijedne hrvatske političke stranke. Osim toga, očevidci smo mračnoga političkog ozračja, u kojemu o ključnim političkim pitanjima hrvatske državnosti i samostojnosti ovovremeni naši političari šute kao ribe u vodi. Umjesto potrebita govora o ključnim državno-nacionalnim temama, danomice nam na zaslonima dalekovidnica vazda isti političari i nazovi-analitičari gude jednaku pjesmu, koja se svodi na bezuvjetnost hrvatskog puta u EU. Čini se, da nam se politička klima ponovno ponavlja. Naime, (i) Starčević je, što je prepoznatljivo i za naše vrijeme, 30. travnja 1888., u glasilu Hrvatska, napisao: «Jer ne ima govora o velikim pitanjima, narod se ne može o njima ni za saborskih izbora izjaviti, a jer ne mari da li se one sitnarije danas, ili sutra, ili ikada, ovako ili onako riješe - njemu je svejedno da li ih ovi ili oni rješavaju. - Eto zašto je u Sabor došlo svakakvih ljudi, i zašto se ne slažu.

povratak na vrh


ANTE STARČEVIĆ DANAS

Piše: Mario Marcos OSTOJIĆ

Bez obzira na neke pokušaje iskrivljavanja lika i djela, Ante Starčević je neupitno bio i ostao Otac Domovine, a njegovo geslo 'Bog i Hrvati', koje je sinteza njegovih misli, i dalje je okvir za suvremenu hrvatsku političku djelatnost svima onima kojima „jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu“ (I. Korsky) i kojima „uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“ (Isto).

"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu; ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu".

"Narod bo je naš upućen da on samo kao međunarodna osoba može svoju narodnu budućnost osigurati i upravo u vlasti da može svoje stanje i odnošaje prema sebi mijenjati stoji život naroda. I doista, ne bijaše i nije vrsna naroda, koji se tim prirodnim pravom ranije ili kasnije posluži, i osim nepravednika nitko se toj težnji naroda ne protivi". (A. Starčević). Te riječi nisu izgubile na aktualnosti danas, kad se Hrvatsku stalno i perfidno i konkretno pokušava ponovno vratiti u stari okvir (Jugosfera), dok se obećava ulazak u novi okvir (Europska unija). Krajnje je vrijeme da se najozbiljnije shvate ove mudre misli, nasuprot sirenskog zova raznih političkih naivaca, neupućenih, fundamentalista novog kova i stranih plaćenika. S ovim mislima Starčević ulazi u našu sadašnjost i ponovno nam poručuje da hrvatski narod može biti slobodan i razvijati se u suvremenom svijetu samo ako osigura svoju međunarodno priznatu državu.

Hrvatski narod se teško izborio za svoju državu koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg djela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja počeo je shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode, no još nedovoljno shvaća da je „smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode“ (I. Oršanić), i da je to trajan proces koji je moguć samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, a ne jednoga mesijanskog lidera, jer slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu volju i općenarodni slobodarski sporazum.

"Najstrašnije su vam riječi, da ćete mene slijediti. Ako trebate gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao.

Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine“. (A. Starčević)

Smisao države je u ostvarenju slobode

Okupljanje oko Starčevićevih misli koje ne podrazumijeva samostalnu potragu za rješenjima i „kresanje mišljenja“ u uvjerenju da će bez duševnoga napora i samim ponavljanjem njegovih misli hrvatska država biti uistinu suverena, pravedna i slobodarska, to je okupljanje koje je osuđeno na neuspjeh, što smo mogli vidjeti bezbroj puta od osamostaljenja do danas, a činjenica je da to okupljanje još uvijek, unatoč mnogim plemenitim pokušajima, nije uspjelo.

Mnogi bi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu program za političku djelatnost, što nije realno, jer u tom smislu odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije bilo prazni povijesni prostor.

U ovom osvrtu ne kanim napisati povijesnu kronologiju od njegove smrti do danas, to mogu drugi koji su pozvaniji, nego se želim usredotočiti na današnje izazove. Na primjer, Bosna i Hercegovina. Danas je moguć kakav-takav slobodan i normalan politički život onomu dijelu hrvatskog naroda koji živi u Republici Hrvatskoj, i zato je na tom dijelu naroda velika odgovornost, jer će o njegovoj mudrosti i osjećaju za slobodu i pravednost uvelike ovisiti sudbina onog dijela hrvatskog naroda koji danas živi u Bosni i Hercegovini.

Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača nije čudo, budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno, danas nisu predstavljeni hrvatski nacionalisti ili starčevićanci, koji su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska desnica, oni su „osjećajno“ ostali izvan postojećih parlamentarnih stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami stranački okvir, jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda, od koje su se napajale prijašnje i napajat će se sve buduće generacije. Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva i povratak u izvorno povijesno stanje. Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu“, međutim - to nije jedina misao koju danas možemo i moramo preuzeti iz njegove bogate baštine. Istina je da “. . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”, ali ništa manje važno nije ni to da “što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost zajednička” (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu razumjeti samo istinski starčevićanci.

Razumljivo je da je zbog neravnopravnog odnosa snaga u bivšoj Jugoslaviji i zbog prevladavajućeg stava međunarodne zajednice, uspjeh oslobodilačkog procesa početkom 90-ih godina prošlog stoljeća mogao biti samo djelomičan, jedva dovoljan da se osigura opstanak hrvatskog naroda kao posebne, samosvojne narodne jedinice sa svojom predajom i svojim vrjednotama u suvremenom svijetu u kojemu su bogovi proizvodnja i potrošnja. Međutim, i to volim uvijek ponavljati, nije ovo kraj povijesti pa na današnjoj i budućim hrvatskim naraštajima ostaje starčevićanska zadaća, koja je ujedno i pravi test za svakoga poštenog hrvatskog nacionalista: “Kada se govori o sjedinjenju pokrajina hrvatskih, ne govori se o podloženju njih koje pod drugu, nego o složenju svih, kako su pod jednim vladarom tako pod jednom vladom i pod jednim ustavnim zakonotvorstvom” (A. Starčević). Mnogi bi htjeli ovo zaboraviti.

Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske“ nije bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskome javnom životu starčevićanstvo bilo zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke pogrješke čiji se rezultati danas brutalno osjećaju. I Starčević je već u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske, stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje, ali isto tako nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog jedinstva (uostalom to je sada nemoguće), nego međusobno poštivanje i sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog hrvatskog područja: “Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“.

No vratimo se hrvatskoj državi. Starčevićev hrvatski državni okvir nije ni prazan okvir ni fašističko obožavanje države kao takve, već temelj za izražavanje narodne suverenosti. Za Starčevića država nije apstrakcija, nego je u njoj bitan narod koji u njenom okviru odlučuje o svojoj sudbini: “Zakon bo je izražena volja naroda, sabor je odbor naroda, vlada je odbor sabora, vladar je prvi državljanin, koji i sam izvršava i pomoću vlade bdije da i svi ostali izvršavaju zakon”.

To podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: “Mi smatramo najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi”. Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca, imajući u vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku slobodu.

Starčeviću nije presudno državno ustrojstvo nego sadržaj: “A svaki postojeći sustav, bio kakav mu drago i bio gdjegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda“. On priznaje volju većine, svjestan kako je to samo mehaničko pravilo i kako nema boljeg načina da se izbjegne sila i nasilje kao način odlučivanja. Stoga zahtijeva da svaka vlada nastoji “iznaći pravu većinu, to će reći onu većinu, koja zastupa sav narod, sve njegove probitke”. U doba kad nisu u upotrebi bili pojmovi „pravna država“ i „ljudska prava“, rekao je da “na taj način u državi da tako rečemo zakonitoj ne stoji nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti državljaninom, za državu, mora više manje od svojih osobnih prava otpustiti, te ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravnoj državi, i samo u njoj, pojedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti se svojima pravima”. Hrvatski narod se borio za ostvarenje samostalne hrvatske države da bi živio kao slobodan narod, i da bi slobodnim i zakonom zaštićenim radom poboljšao svoj životni standard uz slobodnu kulturnu i vjersku djelatnost. Takvo starčevićansko shvaćanje hrvatske države, ne države radi države nego radi slobode, jamstvo je da ćemo uspješno prevladati posljedice starih i novih diktatura.

Integracija vjerski i etnički raznorodnih elemenata

Hrvatska nije zemlja u kojoj postoji vjersko jedinstvo. Hrvatski se narod kulturno razvijao na periferiji zapadnoga kršćanstva, pa su radi toga na dijelu njegova područja dolazili do izražaja istočno–kršćanski i islamski vjersko–kulturni utjecaji, što je dovodilo sukoba i ratova, kao u drugim europskim narodima. Danas je došlo do gotovo radikalne sekularizacije te su agnostici i ateisti brojni i mogu slobodno izraziti svoja gledišta kao i vjernici. Danas mnogi koji se nazivaju starčevićancima pokušavaju iskoristiti svoju vjeru i ideologiju za svrhe koje nemaju nikakve veze s vjerom odnosno ideologijom kao svjetonazorom ili kao odnosom pojedinca prema Bogu ili prema svijetu. Takvima Starčević, koji je iskreno poštivao vjere i odbacivao konfesionalne dominacije, ali i državnu dominaciju na vjerskom području, odgovara: “Mi smo bezuvjetno proti svjetovnoj vlasti pape i osvjedočeni smo, da je ona najviše škodila kršćanstvu i papama. Ali mnogi katolici, i među njima nada sve Talijani, misle da bez one vlasti papa ne može slobodno izvršivati svoju duhovnu vlast. Iz povijesti znamo da ta stvar upravo protivno stoji: dok papa nije imao svjetovnu vlast, on je slobodan bio, i nemalo svi pape, dok ne bijahu svjetska gospoda, uvršteni su među svece”. “Mi razumijemo i priznajemo da državna vlast ima pravo na osobe i stvari crkve, ali mi ono pravo na stvari vjere, tj. na uređenje i držanje odnošaja među dušom ne priznajemo nikomu osim crkvenoj vlasti”. “Zato je državniku dosta ne dirati i ne dati da itko dira čiju vjeru: ali on mora raditi, postavno raditi za uvesti i učvrstiti slobodu i blagostanje naroda”. Dakle, Starčević poštuje Isusovu poruku “Dajte caru carevo, a Bogu Božje”.

Što se tiče etničkih razlika, tradicionalni hrvatski nacionalizam, koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugoga etničkog podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do snažnijeg izražaja kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u najtežim trenutcima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: “...mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.

U ovoj rečenici su osuđeni i fašizam i nacionalsocijalzam te su postavljene jasne granice tomu snažnom osjećaju pripadnosti jednome narodu i jednoj političkoj zajednici kao što je država; iz toga njegova umjerenog i humanog nacionalizma izvire i njegov značajni argument o odnosu prema nehrvatskim narodnim skupinama u Hrvatskoj, što bi opet neki „starčevićanci“ htjeli izbjeći. „U svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom, pasminom itd., pa se potom i različnim imenima zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga, ciganskoga itd“. „Mi ne uviđamo da ti nazivi općenitosti stanovništva ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati ni narivavati; neka ih svatko rabi i mijenja kako hoće. Ali ima stvari koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvima i imenima, nego i svim stanovnicima domovine zvali se oni kako im drago. Takove su stvari cjelokupna zakonotvorstva. Zli zakoni, težina neraznjernih daća, nesigurnost osobe i imetka, itd, itd., te i takove stvari ne tište samo na primjer katolike nego i Srbe, i Luterovce, i Kalvinovce, i Židove; sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im drago. A da bi se te stvari dobro uredile, njima bi se koristili svi stanovnici domovine, opet bez razlike na njihova imena. Dakle za dobro uređenje ovih odnošaja imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske bez svakog obzira na ona pojedina imena. Držeći se toga načela mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd., svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama”.

On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam nikomu ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti.

Ante Starčević se pozvao na pravo Hrvata da uspostave svoju državu, jer je smatrao da je sloboda svakog naroda jedina ispravna pretpostavka za normalan razvitak narodne zajednice. Naučavao je kako je hrvatski narod kroz povijest oblikovan kao samosvojan narod, koji se temelji na zajedničkom iskustvu i interesu, a ne na rasi ili na vjeri, niti isključivo na etničkim razlikama. Život je još jedanput pokazao da je Starčevićeva hrvatska državna ideja bila realnija od svih pokušaja njene negacije.

Ostaje pitanje budućnosti hrvatskog nacionalizma nakon što je država izborena. Osobno vjerujem da je bez njega budućnost upitna, ali i da ga treba afirmirati isključivo kao obrambenu kategoriju te ga osuvremeniti i obogatiti novim povijesnim, političkim, gospodarskim i kulturnim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića izvan domovine, bilo u susjedstvu, bilo u onom što se naziva emigracija. Mora biti nazočan na hrvatskom putu prema Europskoj uniji, jer će taj put imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, koja ne želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne isplati. Problem je što nacionalisti starčevićanci ne postoje kao organizirana politička snaga, kako bi pazili da se država ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom pojedinaca u druge političke strukture ne će ojačati utjecaj hrvatskog nacionalizma na sudbinu hrvatske države.

Završavam ovaj osvrt s nekoliko definicija hrvatskog nacionalizma dr. Ive Korskog, koje će, nadam se, poslužiti kao poticaj za daljnje djelovanje u starčevićanskom duhu.

Za Korskoga “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja”, nacionalizam “zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava”.

"Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike“. (MI XIV/1992,5, ZBOR, str. 4-5).

"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“. (Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog nacionalizma").

„U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je, međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja), a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim hrvatskim nacionalizmom.“ („Politički zatvorenik“, siječanj 1999.).

povratak na vrh


broj posjeta
© Stina hrvatskih pradidova