I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
B O L N O S J E Ć A N J E
Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova i Marijina,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se
24. rujna 2007. u 17 sati
za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otrpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.
Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.
Ti časnici mučenici su:
Artur Gustavić, Gjuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Franjo Skoliber, Zvonko Stimaković, Mirko Gregorić, Ivan Matejić, Franjo Dolacki, Muharem Hromić, Nikola Nardeli, Julio Fric, Josip Sole, Stjepan Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Šlaher, ... Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelc, Dragutin Mesić, Rudolf Sarić, Mica Mičić, Zvonko Jakšić, Ivan Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabrić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Gjal, Antun Šuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Ivan Čanić
Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!
Štovatelji
Kako su nas ubijali...
Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.
Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.
l. Gustavić Artur, 2. Gruić Đuro, 3. Sertić Tomislav, 4. Markulj Ivan, 5. Tomašević Ivan, 6. Skoliber Franjo, 7. Stimaković Zvonko, 8. Gregorić (mislim) Mirko, 9. Mateić Ivan, 10. Dolacki Franjo, 11. Hromić Muharem, 12. Nerdeli Nikola, 13. Fric Julio, 14. Sole Josip, 15. Metikoš Stjepan, 16. Lukanec Rudolf, 17. Šlaher Miroslav, 18 Severović ?, 19. Manola Romuald, 20. Kurelc Ivan, 21. Mesić Dragutin, 22. Sarić Rudolf, 23. Mičić Mica, 24. Jakšić Zvonko, 25.Majer Ivan, 26. Sabljak Petar, 27. Grabrić Anđelko, 28. Poić Ivan, 29. Mikec Nikola, 30. Šintić Zlatko, 31. Đal Franjo, 32. Šuh Antun, 33. Hubl Hinko, 34. Julio Niderlender, 35. Ivan Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.
Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.
Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.
Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja
Zagreb, 12. 9. 2007.
VRLO PROZIRAN SCENARIJ SUĐENJA
GENERALIMA RAHIMU ADEMIJU I MIRKU NORCU
Suđenje generalima Hrvatske vojske, prvooptuženom Rahimu Ademiju i drugooptuženom Mirku Norcu, prema haaškoj optužnici, koju je prije dvije godine preuzelo hrvatsko pravosuđe, kao što znamo, započelo je na Županijskom sudu u Zagrebu, 18. lipnja 2007. godine.
U prvoj fazi trajalo je do 18. srpnja 2007. godine. Njih se optužuje, po zapovjednoj odgovornosti, za navodne ratne zločine učinjene od strane Hrvatske vojske u vrijeme osloboditeljske vojno-redarstvene akcije Medački džep, od 9. do 12. rujna 1993. godine, prema srpskim civilima i zarobljenicima, te pretjerano razaranje civilnih objekata u selima Medačkoga džepa.
Tu, objektivno i faktično, a i prema hrvatskom zakonodavstvu toga vremena, neutemeljenu optužnicu, hrvatsko pravosuđe je, po naređenju, prilagođavalo hrvatskome pravnom sustavu dvije godine. Da bi odgovorni u hrvatskoj vlasti i hrvatskom pravosuđu dokazali svoju servilnost, odanost i privrženost "velikome bratu", haašku optužnicu od 10-ak stranica, kako piše Večernji list od 19. lipnja 2007. godine, pretvorili su u hrvatsku sa više od stotinjak stranica, sa jezivim detaljima iživljavanja nad civilima. Ja dodajem, sigurno sve prema izmišljotinama Save Štrpca i njegove beogradske tvornice laži, uz, naravno, blagoslov Carle del Ponte i drugih svjetskih moćnika. Više je nego ponižavajuće, sramotno i žalosno, zapravo tragično, da tako postupa sama hrvatska država prema bilo kojem svojem građaninu, a osobito najzaslužnijima za svoje postojanje.
Druga faza toga montiranog suđenja započela je nakon ljetne stanke, u ponedjeljak, 3. rujna. Kako ja, u svojstvu predstavnice udruga, Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, pratim rasprave od početka, a ni jednu do sada nisam propustila, na temelju tijeka ovoga suđenja, a naravno i na temelju, na žalost, i mnogih drugih pokazatelja svih prethodnih godina, od obnavljanja samostalne i suverene hrvatske države, nakon obrane od velikosrpske agresije, dolazim definitivno do sigurnoga zaključka da se od strane nekih moćnih međunarodnih čimbenika vodi nesmiljen rat, prema paklenskome planu, protiv Hrvatske vojske i hrvatske države, a time protiv dostojanstva i opstojnosti hrvatskoga naroda.
Prestrašno je što u tome planu, kako vidim i osjećam, sudjeluju mnogi pojedinci iz političkog života, kako iz vlasti, tako i iz oporbe, kao i iz vojnog i medijskog života, a također i drugih društvenih područja.
Budući da su mnogi pojedinci, na raznim čelnim pozicijama društva, ucijenjeni ili korumpirani, razočaran i neorganiziran narod, izložen svjetskim vukovima kao stado bez pastira, tužno trpi, promatra i ogorčen čeka Božju pomoć i bolja vremena sa neuništivom nadom, koja nikad ne umire.
Scenarij suđenja
Tako i prema scenariju ovoga suđenja, plan je "dokazati" i sudski potvrditi, i to još od vlastitoga sudstva, da je Hrvatska vojska zločinačka i da je hrvatska država nastala na zločinu, što još, na temelju budućih haaških presuda, svakako ruši temelje opstojnosti hrvatske države ili vodi komadanju teritorija po planu Z4 i sličnih.
Za taj plan, potrebno je da više svjedoka, i sa naše strane, potvrdi izmišljene brojne zločine, a još bolje ako bar jedan od optuženih zapovjednika prihvati isto.
Pri svemu, očito je da razne tajne službe tu obilato imaju svoje prste.
U svezi akcije Medački džep, cilj im je najprije bio, kao što znamo, optužiti zapovjednika Glavnoga stožera Hrvatske vojske, generala Janka Bobetka, no, kako im je on izmakao, voljom više sile, preostao im je general Rahim Ademi, kao vršitelj dužnosti zapovjednika Zbornog područja Gospić u vrijeme akcije Džep 93. No, on sam im ne bi bio najvažnija meta, jer je Albanac, a ne Hrvat. Trebalo je naći nekoga drugog, proslavljenog junaka Domovinskog rata, koji je kao zapovjednik sudjelovao u toj akciji. Zaključili su da to svrhovito može biti mladi, odlučni i hrabri general Mirko Norac, jer ga je cijenio i volio i pokojni general Bobetko (želio je da mu on na pogrebu nosi križ, ali nisu ga postili iz zatvora).
Iako je mladom generalu već učinjen veliki životni udarac nepravednom i neutemeljenom presudom u Rijeci, prije 6 godina, na 12 godina zatvora, čime mu je onemogućeno da nastavi normalan život, kao što zaslužuje, i da zasnuje obitelj, što je iskonska želja i potreba svake mlade osobe, novim optužbama i presudama želi ga se osvetnički dotući, a što im, s obzirom na njegove čvrste životne ideale, sigurno, uz Božju zaštitu, neće uspjeti!
Za izvršenje plana, trebalo im je pronaći slabu točku
Žalosno, ali izgleda istinito, da su to slabo mjesto našli, kako ja mislim, u osobi hrvatskoga generala, junaka Domovinskog rata, obljubljenog u hrvatskom narodu, Rahima Ademija.
Po mnogim dosadašnjim znacima, čini se da je on tu ulogu prihvatio, pod utjecajem nametnutog mu odvjetnika Čede Prodanovića i njegove životne i profesionalne partnerice, odvjetnice Jadranke Sloković, te nepromišljene supruge.
Istinu će pokazati daljnji tijek toga montiranog suđenja. Daj Bože, da ja prema svojim osjećajima i predviđanjima ne budem u pravu!
Naime, svi se sjećamo da je on jedini od svih haaških optuženika išao u Haag u odori hrvatskoga generala. To sigurno nije bila njegova osobna odluka, niti bi mogla biti. Cilj zakulisnih igara je bio da čitav svijet vidi da je optuženi zločinac, general Hrvatske vojske i da je ta odora zločinačka.
U tajnim službama i Haagu je, po svemu sudeći, razrađen plan da se i u slučaju Medačkoga džepa aktivira Nobilova taktika iz Haaga, prilikom tobožnje obrane generala Blaškića, o dvostrukoj liniji zapovijedanja, te ako i general Ademi prihvati postojanje zločina, da će se pokušati njega izvlačiti na račun druge linije zapovijedanja i izmišljenog Sektora I, na čijem čelu je navodno bio glavni zapovjednik, tada pukovnik Mirko Norac, koji je zapravo bio samo zapovjednik IX gardijske brigade, podčinjen zapovjedniku Zbornoga područja, što je tada bio brigadir Ademi.
U tome smjeru, general Ademi haaškim istražiteljima, u rujnu 2003. godine govori da je on u toj akciji trebao poslužiti kao formalni gromobran, ako nešto krene po zlu. Kaže da je zapovjednik bio samo formalno, no da je linija zapovijedanja njega zapravo zaobilazila.
U tome planu, kao što se sjećamo, sudjeluje i njegova supruga, koja na sva usta javno viče i govori za novine kako se sva krivica od strane čelnika Hrvatske vojske želi svaliti na leđa njezinoga supruga, zato što je Albanac.
Da to nije istina, govore sve bolne činjenice. Mnogi hrvatski generali i drugi branitelji su, zbog nikakve ili bijedne hrvatske vlasti, po zatvorima Haaga i Hrvatske, a narod sigurno visoko cijeni sve njihove zasluge, pa tako i generala Ademija, u obrani Hrvatske. Zar joj ništa ne govori i to da i sada njezin suprug dolazi na suđenje sa slobode, dok general Mirko Norac dolazi iz zatvora, kao što je slučaj i sa generalom Glavašem i tolikim drugima u haaškome pritvoru i pritvorima u Hrvatskoj, prije i za vrijeme suđenja.
Simptomatično je da odvjetnički tim generala Ademija, Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, polazi od optužbi za zločine kao činjeničnog stanja, iako za to nema nikakvih objektivnih materijalnih dokaza ni vjerodostojnih svjedoka, a jedino im je cilj skinuti odgovornost sa svoga branjenika, kako bi tu odgovornost prebacili na drugooptuženog, generala Norca.
Nasuprot tome, odvjetnici drugooptuženog, generala Norca, Željko Olujić i Vlatko Nuić, polaze od objektivne činjenice da su zločini izmišljeni, kao i neki dokumenti krivotvoreni, da zločina nije bilo, niti dvostruke linije zapovijedanja, čime brane obojicu optuženih.
Također je, glede ovoga suđenja, činjenica da su svi dosadašnji ispitani svjedoci prethodno, po sili zakona, razgovarali sa haaškim istražiteljima, najprije u svojstvu osumnjičenika, a nakon dugotrajnih razgovora su pretvoreni u svjedoke.
Logično je da je tu u igri i veliki pritisak da će ili "vezati konja gdje gospodar kaže" ili svaki čas mogu postati optuženici. Naravno da svi tome pritisku nisu mogli odoljeti!
Lažni svjedoci i dirigirani mediji, kakvi su svi utjecajni, na istom zadatku
U prvoj fazi ovoga suđenja, prije ljetne stanke, ispitani su svjedoci Ivan Jarnjak, u to vrijeme ministar unutarnjih poslova; general Mladen Markač, zapovjednik specijalne policije; Željko Sačić, zapovjednik Antiterorističke jedinice "Lučko"; časnik Ante Gugić, načelnik odjela kriminalističke vojne policije; general Mate Laušić, zapovjednik vojne policije i zamjenik ministra obrane, te časnik Josip Turkalj, zapovjednik topništva. Svi su oni staloženo i mirno iznosili argumentirane činjenice, negirajući bilo kakve zločine i govoreći da je akcija bila neophodno potrebna, zbog svakodnevnog granatiranja, posebno Gospića, gdje je padalo tisuće granata, ubijanja ljudi i uništavanja materijalnih dobara, pa i diverzantskih zalijetanja za obrambene položaje Hrvatske vojske i ubijanja vojnika, te da je akcija izvedena u skladu sa najvišim standardima vojnoga umijeća, humanitarnog prava i ratnih konvencija.
No, u svezi svjedoka u drugom dijelu suđenja, od 3. rujna na dalje, mogu reći da sam njihovim iskazima i odgovorima na pitanja predsjednika sudskog vijeća, zastupnika optužbe i zastupnika obrane, kao i optuženih, u prva tri dana, kada su se održavale rasprave u prvom tjednu, veoma razočarana i zabrinuta.
U tri dana saslušano je sedam svjedoka. Sve su to bivši oficiri JNA, koji su prešli u Hrvatsku vojsku i u vrijeme akcije Džep 93, sa visokim činovima Hrvatske vojske, obavljali visoke vojne dužnosti.
Svi su oni prethodno davali iskaze pred haaških istražiteljima u svojstvu osumnjičenika. Pri ovim iskazima na sudskim raspravama su govorili zbunjeno i nedorečeno, uglavnom u istim klišejima, kao akcija je s vojničke strane dobro izvedena, ali gotovo da nije bila ni potrebna, prije akcije naši su više provocirali pucnjavom na neprijateljske položaje i njihovu zonu pod nadzorom UNPROFOR-a, sam predsjednik Tuđman izrazio je žaljenje zbog te akcije, postojalo je veliko nepovjerenje i antagonizam prema zapovjednicima pridošlima iz JNA, njih je zaobilazila linija zapovijedanja, a postojala je druga, od Gojka Šuška, preko pukovnika Norca, zločina je bilo, ali iz Glavnoga stožera nije bilo reakcije ni volje da se zločini istraže, zapovjednik zbornog područja general Ademi nije kriv jer nije mogao ništa učiniti, jer ga je, kao i njih, zaobilazila linija zapovijedanja, itd., itd., sve jedna laž veća od druge.
Mladi general Norac im je, kao drugooptuženi, također imao pravo postavljati pitanja, iako ga je sudac često prekidao. Argumentiranim pitanjima i primjedbama, razotkrivao je njihove notorne laži, a oni su najčešće ostajali bez odgovora. Ujedno je na njihove ocjene o njemu, kao hrabrom i odlučnom ratniku, ali i vojno neobrazovanom, drskom i bahatom, te na izjave da su oni predlagali da ga se ukloni iz Gospića radi školovanja na vojnim učilištima u Americi (sic!), odgovorio, prema mome sjećanju, "meni su najvažnije životne vrijednosti katolička vjera, hrvatska država i hrvatska sloga i za te ideale sam spreman ne samo podnijeti vaše laži, koje ću nastojati pobiti, nego ako treba i sve žrtvovati".
I pored mnogih časnih i rodoljubnih Hrvata, bivših oficira takozvane JNA, koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku, napustili tu zločinačku armiju i došli braniti hrvatsku domovinu, ovi lažni svjedoci svojim iskazima najviše svjedoče o sebi samima i dokazuju da nisu smjeli dobiti visoke činove Hrvatske vojske, te da je u njih zapravo bilo previše povjerenja, što nije smjelo biti!
Svjedočenje generala Stipetića
Potpuno slično, u istim kalupima ispunjavanja zacrtanog plana, svoj iskaz, u svojstvu svjedoka na raspravi u utorak, 11. rujna, dao je i umirovljeni stožerni general Hrvatske vojske Petar Stipetić. Svjedočenje je bez prekida trajalo šest i pol sata.
On je u to vrijeme bio zapovjednik Zbornog područja Zagreb i navodno nije bio upoznat da će se dogoditi akcija Džep 93. Međutim, kaže da ga je 15. rujna hitno pozvao u svoj stožer general Bobetko. Tada mu je sve objasnio, o čemu se radi, i da se nakon vrlo uspješne akcije vodila žestoka diplomatska bitka sa predstavnicima UN-a u uredu vrhovnog zapovjednika, predsjednika Tuđmana, te da je sklopljen sporazum o povlačenju Hrvatske vojske sa oslobođenog teritorija u toj akciji, koji on, general Stipetić, po naređenju vrhovnoga zapovjednika, treba potpisati i realizirati taj sporazum, koji general Bobetko, kako je sam rekao, ne bi nikada potpisao.
General Stipetić je potpisao i isti dan otišao u Gospić. Prema dogovoru sa UNPROFOR-om u uredu zapovjednika Zbornog područja Gospić, generala Ademija, sporazum je u tri dana realiziran. Na terenu je drugi dan vidio, kako kaže, cijelu kotlinu u dimu, jer da su hrvatski vojnici, nezadovoljni povlačenjem, palili srpska sela i, kako su mu rekli UNPROFOR-ci, pljačkali sve vrijedno, a čuo je i pucnjavu na području Debele Glave. Također, optužuje generala Markača, da mu je tada rekao neka nipošto ne ide na teren, u zonu njegove odgovornosti, jer da bi ga njegovi vojnici mogli likvidirati!
Jedino pozitivno što je govorio pri svome svjedočenju, bilo je to da su kanadski UNPROFOR-ci, čija zona je bila Medački džep, kasnije ubrzo izmislili i tvrdili da su u vrijeme te vojno redarstvene akcije vodili žestoku bitku sa Hrvatskom vojskom, najveću iza Drugog svjetskog rata, te kako je već iznosio u medijima i ranije general Sačić, tvrdili da su ubili 26 hrvatskih vojnika. U stvarnosti, ništa od toga nije bilo istina, kako kaže general Stipetić, a oni su kasnije u Kanadi, njih 900, od strane svoje države, dobili službeno i svečano najviša odličja. Rekao je da je na taj skandal trebala službeno, tj. diplomatski, reagirati hrvatska država, što na žalost nije učinjeno. Dakle, takvi lažljivi i nedostojni UNPROFOR-ci su generalu Stipetiću govorili o hrvatskim zločinima i on im je vjerovao na riječ. O tome nije dobio tada od njih ništa napismeno, niti je on nešto napisao o dimu i pljački, nego je to navodno samo rekao generalu Ademiju. Ujedno kaže da ni za generala Bobetka nije pisao službeno izvješće o realizaciji sporazuma o povlačenju Hrvatske vojske, već da je generala Bobetka izvijestio samo usmeno. Dakle, potpuno je nelogično da je to bilo tako, jer bi to značilo da se radi o velikoj neodgovornosti. Vjerujem da je general Stipetić pisao izvješće, ali tada nije bilo govora o nepostojećim zločinima, pa je izvješće za potrebe sadašnjega plana uništeno, a general Bobetko svakako nije među živima!
Inače, sve ostalo u njegovu svjedočenju o izmišljenom Sektoru I, dvostrukoj liniji zapovijedanja, antagonizmu i netrpeljivosti prema časnicima, bivšim oficirima JNA, a što su i on i Ademi iskusili, i slično, bilo je isto kao i kod njegovih 7 prethodnika, svjedoka od 3. rujna. Jedino je on bolje naučio lekciju, te je to činio perfidnije i bez zbunjenosti. Čak je izrazio i žaljenje što su generali Ademi i Norac, o kojima on ima najbolje mišljenje, na optuženičkoj klupi, ali da general Ademi za njega svakako nije kriv, jer ga je zaobilazila linija zapovijedanja, a general Norac je bio premlad, vojno neobrazovan i zaveden, te da bi umjesto njega tu trebao sjediti netko drugi, tko je kriv za zločine, koji su za njega neupitni, iako ništa nije vidio, osim navodnoga dima!
Između ostalih pitanja i primjedbi sudionika rasprave, na upit predsjednika vijeća, suca Mrčele, da kaže kako komentira izjavu jednoga od prethodnih 7 svjedoka, da mu je on, general Stipetić, sugerirao da govori haaškim istražiteljima o razdoblju u Medačkom džepu nakon 12. rujna, iako je znao da taj svjedok tamo više nije bio, odgovorio je da je to laž.
U tom antihrvatskom planu, mediji, naravno, imaju svoju veliku ulogu. Ta je, kao što vidimo, da po zadatku manipuliraju s ljudima, prave intrige, potenciraju ono što šteti optuženima, a zaobilaze ono što bi im išlo u prilog, izvrću ono što se stvarno dogodilo ako im je potrebno, i na sve načine stvaraju atmosferu i nameću uvjerenje da akciju nije trebalo ni poduzimati, da su se zločini stvarno dogodili od strane Hrvatske vojske, dok o četničkim strašnim zločinima uopće ne pišu i ne govore, tako da narod u većini, kako oni očekuju, uopće ne bude iznenađen kad padnu presude. To bi za njih trebalo biti normalno!
I gospođa Ademi ima svoju ulogu
S njom sam telefonski kontaktirala još u vrijeme kada je njezin suprug bio optužen i kada je 2003. trebao ići u Haag.
Tada sam joj rekla da mi je jako žao i da predvodim molitvenu zajednicu u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva "Hrvatska žena" i Marijine legije, te da molimo svetu krunicu s razmatranjima vezano za hrvatski narod i hrvatsku domovinu, a posebno za progonjene i uhićene hrvatske branitelje, pa tako i za njezinoga supruga, pred likom Majke Božje, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima u Zagrebu, odmah nakon 12. rujna 2000. godine, kada su počela spektakularna uhićenja hrvatskih branitelja, časnika, pa i generala diljem Hrvatske, nakon što je prethodno SDP-ova vlast planirano i bespravno otpustila iz službe 3.700 policajaca, dragovoljaca Domovinskog rata. Molitva neprekidno traje do sadašnjeg vremena i nastavlja se i dalje.
Ona je se zahvalila na našoj molitvi, a tom prilikom progovorila sam par srdačnih riječi i sa njezinim suprugom, generalom Ademijem.
Međutim, kada smo se osobno vidjeli na početku ovog suđenja u Zagrebu, lijepo smo se pozdravili i razgovarali.
Ona je i dalje bila ljuta, gotovo na sve Hrvate, jer da hoće krivnju staviti na njezina muža. Ja sam joj ukazivala da se radi o udaru potencijalno na sve hrvatske branitelje, da je njezin muž ipak u boljem položaju od drugih optuženih generala i ostalih hrvatskih branitelja, te da ona treba biti sretna i zahvalna Bogu da joj je suprug živ i zdrav.
Ujedno je ona izrazila uvjerenje da su se zločini za koje se optužuje generale stvarno dogodili. Kada sam je pitala kako ona to zna, odgovorila je da je to sasvim jasno! Shvatila sam da je to naučila od odvjetničkog tima svoga supruga, Čede Prodanovića i Jadranke Sloković, s kojima se i ona i suprug intenzivno, prijateljski i radosno druže ne samo u pauzama rasprava, nego i u slobodno vrijeme, mimo profesionalnih potreba.
Također je simptomatično da u nastavku procesa od 3. rujna, nakon što je u Fokusu od 27. srpnja bio objavljen jedna moj članak, u kojem sam ovaj proces nazvala montiranim i zločine izmišljenima, Anita Ademi okreće glavu od mene i ne pozdravlja me. U isto vrijeme, i ona i suprug, u pauzama rasprava, veselo se i prijateljski druže sa Zoranom Pusićem, Vesnom Teršelič, "Babama", predstavnicima OESS-a i sličnima.
Dakle, Anita Ademi i njezin suprug više vjeruju u Čedu Prodanovića nego u Boga, u kojega ne vjeruju i kojemu se ne mole. Takav način ponašanja, jasno je kuda vodi! Žao mi ih je!
No, mi drugi nećemo i ne trebamo tako! Znamo Kome trebamo vjerovati, Kome se moliti, pred Kim klečati, po Čijim zapovijedima živjeti i samo tako dobru se nadati!
Svjedočenje admirala Davora Domazeta
Na sudskoj raspravi u srijedu, 12. rujna, svjedočio je admiral Hrvatske vojske Davor Domazet Lošo. Njegov iskaz je trajao četiri i pol sata.
On je dostojanstveno, stručno, odlučno, staloženo i mirno govorio o vojno strateškim i geopolitičkim uvjetima prije i za vrijeme taktičke napadne vojno redarstvene akcije Džep 93, u kojoj je aktivno na terenu sudjelovao kao načelnik obavještajne službe Hrvatske vojske.
U to vrijeme, kao što znamo, stanje je bilo nepodnošljivo, ne samo zbog trećine teritorija pod okupacijom neprijatelja i terora nad malobrojnim preostalim hrvatskim stanovništvom starije dobi, od kojih je u to vrijeme ubijeno oko 1.000, nego im je UNPROFOR, kanadski bataljon, sa kojim su najbolje surađivali, jer je većina vojnika bila srpskoga porijekla, i pod čijim nadzorom je bila cijela ta zona, dopuštao i stalne topničke napade na sve naše veće gradove u duljini bojišnice od oko 1.000 km.
Oni su, nakon odlaska takozvane JNA, zadržali sve teško naoružanje te armije, koje, prema sporazumu o dolasku UNPROFOR-a na taj teren, nisu smjeli imati. Zadržali su također zapovjedni kadar za svoju vojsku, koju je sačinjavalo lokalno srpsko stanovništvo i dragovoljci iz Srbije, BiH i drugih pravoslavnih njima prijateljskih zemalja. Imali su previše oružja i provodili doktrinu naoružanog naroda. Taktika im je bila cijelu preostalu slobodnu Hrvatsku držati na meti raketno topničkih udara, pod geslom "Hrvatska u agoniji mora umrijeti".
Posebno im je na udaru najžešćih napada bio Gospić, najzapadnija točka, uz Karlobag, zamišljene im velike Srbije. Smatrali su da mi nemamo snage ni hrabrosti suprotstaviti im se. No, mi smo im ovom taktičkom akcijom, koju smo razradili u svim vojnim i obavještajnim najmodernijim aspektima, pokazali da ih možemo pobijediti u vrlo kratkom vremenu, jer smo imali najbolje vojnike na svijetu, sa srcem za domovinu i vrhunskim vojnim znanjem.
Dvostruka zapovjedna linija, o kojoj govore pojedini svjedoci, bivši oficiri JNA, je čista besmislica. Zapovjedni lanac u Hrvatskoj vojsci je sasvim jasan, a to je: Vrhovni zapovjednik, ministar obrane, načelnik Glavnog stožera i operativni zapovjednici na terenu.
U vrijeme akcije sve nam je besprijekorno funkcioniralo, i za pet sati smo izvršili određene najvažnije zadatke, a to sigurno ne bi mogli da je postojalo bilo kakvo uplitanje izvan redovnog sustava zapovijedanja. Humanitarna načela su također bila poštivana na najvišoj razini ratovanja.
Zločini o kojima se govori u optužnici, nemaju nikakvog stvarnog temelja.
Sporazum o povlačenju Hrvatske vojske operativno smo proveli, u dogovoru sa UNPROFOR-om, general Stipetić i ja. Ne razumijem zašto je govorio u svome svjedočenju da je mene slučajno vidio samo jedamput.
UNPROFOR-ci kanadskoga bataljona, koji su jedini bili na terenu nakon akcije i ponašali se vrlo arogantno i neprijateljski u odnosu na našu vojsku, koju su čak nazivali zločinačkom.
Govorili su tada o nekim paljevinama i pljačkama, ali ne o ubojstvima. General Bobetko je na te objede reagirao i predlagao zajedničko povjerenstvo da se pregleda teren, na što UNPROFOR-ci nisu pristali.
Kasnije (iza 2000. godine) su tvrdili da su vodili žestoku bitku sa Hrvatskom vojskom u vrijeme akcije Džep 93, najveću iza Drugog svjetskog rata, i da su ubili 26 hrvatskih vojnika. Za te svoje "zasluge", njih 900, većinom srpskog porijekla, kako sam već rekao, je svečano odlikovano u Kanadi najvišim odličjima. To je svakako skandalozno, jer baš nikakvu bitku nisu vodili sa Hrvatskom vojskom, niti su ikoga našega ubili. To je svakako hrvatska vlast trebala diplomatski razriješiti. Možda su zabunom vodili bitku sa srpskom stranom, pa ubili njihove vojnike, jer se sada u optužnici protiv hrvatskih generala govori o 27 izmasakriranih osoba.
Također je rekao admiral Domazet da je neistina što je general Stipetić govorio u svome svjedočenju, da nedostaje dosta dokumenata u vojnom arhivu o akciji Medački džep, te da je te dokumente izuzeo i zadržao on, admiral Domazet. Istina je, kako je rekao admiral Domazet, da su svi dokumenti zapisnički predani generalu Stipetiću kada je preuzimao dužnost načelnika Glavnoga stožera Hrvatske vojske, od njega, kao prethodnika na istoj dužnosti.
Sljedeća rasprava je zakazana za 19. rujna 2007. godine.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Glas Koncila, 22. srpanj 2007.
Komunizam kao sotonska ideologija
Često se pokušava tumačiti da jugoslavenski komunizam nije bio tako okrutan poput ruskog, istočno-njemačkog ili rumunjskog. Stalno se pokušava rehabilirati Tita i pokušava se negirati njegova odgovornost. Često se zagovara njegova kvazi povijesna uloga i djelo, a posebno se to čini u svibanjsko vrijeme povodom obljetnica njegove smrti i rođenja. Stoga nas u neku obećanu bolju budućnost doista ne mogu voditi oni koji izokreću istinu i podvaljuju laži, kao ni oni koji na taj način djeluju u politici ili oni koji iz tiskanih i elektronskih medija sustavno podupiru laži komunističke i postkomunističke ideologije. Nažalost, kao i u vrijeme totalitarnog komunizma, oni koji negiraju Boga i koji stalno kritiziraju Crkvu, ni danas ne prestaju prati mozak javnosti.
Posredovanjem Glasa koncila (27. svibnja) doznajemo da je austrijski Kathpress javio da su u Rumunjskoj prvi put objavili popis žrtava komunizma. Navodi se "Knjiga mučenika" s popisom 125 pravoslavnih, katoličkih i protestanskih kršćana koji su ubijeni zbog vjere, nakon uspostave komunističke vlasti. Rumunjski komunizam, koji se inače smatrao najokrutnijim i najpogubnijim režimom bivšega "crvenog" istoka Europe, bilježi dakle 125 žrtava zbog kršćanske vjere. A prikupljeni podaci o hrvatskim svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama, kao žrtvama komunizma, pet puta su veći od rumunjskih! Poznat je poimenični podatak o preko 600 ubijenih hrvatskih katoličkih svećenika i časnih sestara iz vremena komunističkog režima. Ako je dakle u Rumunjskoj za vrijeme najokrutnijeg i najpogubnijeg komunizma u ime vjere stradalo 125 osoba, a kod nas stradalo više od 600 hrvatskih svećenika i redovnica, trebali bi se upitati, kakav je to bio Titov komunistički režim? Još dan-danas Titova se vladavina želi prikazati kao neki humani oblik komunističke ideologije, što naprosto ne odgovara istini. Treba napomenuti da su komunisti u Jugoslaviji bezdušno ubijali i dugo vremena poslije rata, a među mučeničkim žrtvama našlo se i tridesetak časnih sestara. Ubijalo se pod parolom "smrt fašizmu – sloboda narodu". Znači li to da su časne sestre bili fašisti i da je narod nakon njihovih pogubljenja postao slobodan?
Konkretan primjer mučeništva je i časna milosrdnica Žarka Julijana Ivasić, čija se obljetnica smrti časti u mjesecu svibnju. Lažno je optužena i strijeljana godinu dana poslije završetka Drugog svjetskog rata. Časna Žarka, rođena je u Krašiću, a pristupila je družbi milosrdnica svetog Vinka Paulskog u Zagrebu. Služila je siromasima i bolesnicima u više bolnica – Gračacu, Banja Luci, Petrinji, a od 1939. godine u bolnici u Otočcu. U noći 13. na 14. rujna 1943. u bolnici u Otočcu dogodio se okrutan zločin, za koji je optužena časna Žarka i njezine četiri susestre. Optužena je da je prokazala ranjene partizane, te je zbog toga izvedena pred sud komunističkih vlasti 1946. godine. Osuđena je na smrt i strijeljana 16. svibnja 1946. Njezini posljednji dani u gospićkom zatvoru, odlazak na stratište i sama smrt, ostali su kao svjedočanstvo hrabre i predane kršćanske redovnice koja je do kraja svjedočila čvrstu vjeru u Gospodina. Pogubili su je uza zid kapelice sv. Marije Magdalene na groblju u Gospiću, bez da joj je krivica dokazana. O njezinom mučeništvu, službi siromasima i bolesnicima Družba sestara milosrdnica u Zagrebu nedavno je izdala prigodan listić s molitvom i zagovorom.
U ime komunističke ideologije na prostorima bivše jugotvorevine, poslije tzv. "oslobođenja" 15. svibnja 1945., računa se da je stradalo više stotina tisuća Hrvata. Bio je to genocid nad hrvatskim narodom! Komunisti i njihovi slijednici osporavaju sve to do danas. No stručna slovenska komisija poručuje da je u Sloveniji pogubljeno oko 180 tisuća Hrvata. Zato su nakon sjajno izrečene istine o komunističkim zločinima na Bleiburgu, kardinala Bozanića ponovno napali oni koji ne vjeruju u Boga ni imaju Duha u sebi! Prepozali su to Hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata (HVIDR-a) Grada Zagreba pa su 23. svibnja izdali priopćenje kojim osuđuju "besprizornu hajku na njegovu uzoritost kardinala Josipa Bozanića, koja se ne stišava još od njegove propovijedi na Bleiburškom polju." U prioćenju se kaže: "Nažalost i kardinal će se morati susresti s prastarom mudrošću da ništa nije tako opasno kao govoriti istinu. Usprkos činjenici što su njegove riječi, koje je izgovorio na najvećem stratištu hrvatskoga naroda, u ogromnoj većini pučanstva primljene s velikim odobravanjem, na njega se danomice obrušavaju strjelice male, ali bučne sekte kriptokomunističkih sljedbenika. Nipošto ne mislimo da bi gospodin Bozanić trebao biti izuzet od javne društvene kritike, napose onda kad se upušta u razmatranje pitanja od općeg društvenog značaja. Međutim, nedopustivo je da se kritika i napadi na kardinala Bozanića prikazuju kao tobožnja skrb za ugled i dostojanstvo same Crkve. Njegovi kritičari, koji mahom ne pripadaju instituciji koju kardinal predstavlja, bezočno dociraju gdje bi kardinal i Crkva trebali misiti, gdje i kako se moliti, komu se pokloniti i koje duhovne i društvene vrijednosti zastupati."
HVIDR-a Grada Zagreba zatim zaključuje: "Svatko ima pravo iznositi svoj sud o bilo čemu, pa i o Crkvi i njezinom djelovanju u društvu. No svi oni koji toj Crkvi ne pripadaju trebaju znati da konačan stav o crkvenom postupanju pripada Crkvi samoj i onima koji tu Crkvu čine. Dakle, vjernicima i njihovim pastirima. Briga za duhovno i društveno poslanje Crkve, nije i ne može biti stvar onih koji toj Crkvi ne pripadaju. Samo članovi Crkve mogu svoj stav ili kritiku opravdavati brigom za dobro Crkve, a nikako oni koji joj ne pripadaju." Iako kratak, ovaj se proglas HVIDR-e Grada Zagreba mogao se vidjeti na ponekim internet stranicama, no niti jedan dnevni list to priopćenmje nije htio tiskati. Komunizam i njegovo naslijeđe su kao sotonska ideologija, jer se u Hrvatskoj ni nakon 17 godina ne prestaju podvaljivati komunističke laži i ne prestaje prešućivati istina.
Damir Borovčak
VoC, 22. srpnja 2007.
Izbori u RH:
Roblje u raljama političkih rasista ili žrtve protuhrvatskih udbaških «elita»
Teško vjerovati za jednu zemlju stvorenu na golemim žrtvama i vjeri u dobro protiv zla – ali Hrvatska je postala surovi poligon gdje «velike ribe» jedu sitne i sve većim slovima kao na trbuhu nezasitne aždaje potpisuju se «osloboditeljima», «demokratima», «pobjednicima» na ovim i onim izborima, premda je kod njih uvijek sve unaprijed odlučeno. I povjest su sad spremni pisati, oni, kad ne bude više nikoga tko će ih pitati ili preispitati – A gdje si ti bio, i što si radio dok se ta povjest stvarala; i koga si izdao haaškim tužiteljima?
«Riba smrdi od glave» - pokazuju nebrojene afere samog predsjednika Mesića i premijera Sanadera. Naprosto je Sizifov posao zbrajati ih jer oni mogu uvijek povikati «drž'te lopova» na jednom ili drugom putu kojim idu javno – kad sad imamo i «mainstream» političke stranke HDZ i SDP –, tobože oporbu, a galopiraju trećim putem svi skupa, uključujući i HNS i svakoga tko želi biti «main», u raznim naprednim projektima razgrabljivanja Hrvatske, svaki puta kao da im je to zadnji puta.
Za sve stvarne ili moguće neposlušnike pripremili su represivne ustanove, Haaški sud i kojekakvih drugih kazamata čak i u Hrvatskoj. U pričuvi uvijek imaju još neki mogući posjet Carle Del Ponte, ili novih svjedoka o zločinima kao iz rukava, ako niste dobro shvatili. Da političari mirno mogu plaćati medijsku kampanju – iz vaših džepova, naravno, i pozvati vas na vampirski bal takozvanih «višestranačnih» izbora, puka provokacija.
Ako se tko i uživi u kampanju i preozbiljno shvati rivalstvo, šefovi su uvijek sve unaprijed odlučili, nema izbora, nema alternative, brzo sve pometu pod tepih. Svi osim njih su ekstremisti, ustaše, lopovi, kriminalci, šverceri... – ima cijeli repertoar pasivizacije na kojem marljivo rade provokatori. Idioti uvijek mogu naći ili platiti sebi sličnu budalu koja će sve i dokazati. Ili barem zgaditi život svakomu tko se začudi njihovoj borbi «protiv korupcije» ili nedajBože veličini i nezamjenjivosti u političkom javnom životu.
Stara udbaška imena koja su dugo tajili pod tepihom pojavljuju se kao reinkarnacija najokrutnije realnosti, sad tu to nova lica, političari i uspješni poslovni ljudi koji puno obećavaju.
Tako se predsjednik Mesić može istovremeno rugati zdravoj pameti i sve svoje postupke opravdati lovom na «velike ribe» a potom baciti istu mrežu za nekim ipak manjim od njega, koje traže svoje «sitne interese» napadajući njega.
«Brzopotezni» premijer Sanader će se još ponekad zaboraviti i pozvati na herojski rat i heroje, ali sad se ni u Hrvatskoj više ne obraća domaćoj javnosti, pa će podsjetiti promatrače za koje izvodi svoje mračne predstave: "U politici kategorija vjerovati ili pretpostavljati ne znači ništa."
Svi se dali u lov na velike ribe, jedni protiv drugih, i Čačić bi volio biti premijer, bacio se na korupciju! Ali kad se radi o političarima, HDZ, SDP i HNS su zajedno s ostalim «main» u svim ulaganjima tamo gdje su sigurni kao Tito. Ove stranke, među inim «main», zajedno su osmislile krupan projekt na Brijunima, i kao najkrupnije ribe u velikim pothvatima grupiraju se uvijek organizirano, a uostalom, i Carlu Del Ponte su tu pozvali na odmor. Samo dotle, još je ona u "radnim posjetima" – nije još sve spremno za «mainstream».
Tuđman je već najavljen, u slavi Sanadera od Ive Banca, kao “protuzapadni” političar, premda je on s Amerikancima iza Oluje, a eto Putin je došao Mesiću i Sanaderu sa “Zapada,” i sva vitalna hrvatska industrija koju kontroliraju političari službeno je upregnuta u “zapadni” Rusko-hrvatski klub.
Pa će nam još otvoriti i škole, ako im politika ne ide, ili ako su je prerasli kao Žužul, sve su to «sitne ribe» koje nas imaju naučiti o nečemu «zapadnom» - kako postati lopov brzopotezno, brže od bilo kojeg Amerikanca na Zapadu, a ostati čist k'o suza.
Hrvatska ima što ni Zapad nema.
Svi političari su nevini, kad im se dokaže krivnja, a branitelji i heroji u zatvorima, nevini, čekaju da im političari nekako smjeste krivnju. U pravdi je pogotovo sve unaprijed odlučeno.
Kao da nitko nije vjerovao diplomaciji premijera Sanadera (nije da ih i Mesić ne imenuje, tu oni čine sve jedan za drugoga), kad su davali izjave po svijetu da su upravo informacije hrvatske vlade dovele do uhićenja generala Gotovine – trebala je to jedna Carla del Ponte reći da bi hrvatski narod vjerovao: «Čim sam sletjela u Zagreb, nazvao me premijer Sanader na mobilni telefon i rekao da su locirali Gotovinu. Znate, ja ne vjerujem baš lako.»
Ni hrvatski narod ne vjeruje baš lako, ali organizirani kriminalni network za «jugoistočnu Europu» vodi «najsposobniji političar u hrvatskoj povjesti» (to mu i Banac priznaje) – Ivo Sanader.
Drugovi i drugarice, može li sad Milanović biti “bolji” od njega?
Evo, to su manje-više naši političari, treba izabrati, pa nek bira tko može. Možda iskrsne još kakav «main».
Sanader je predložio dobnu granicu za glasovanje od 16 godina – hoće li djecu opet bake morati otimati od prisilne mobilizacije kao u 2. svjetskom ratu, sad od Nijemaca, sad od partizana. Kao da hrvatske vojske niti nema...
Ali Sanader «ne odlučuje» - sve će odlučiti «haaški istražitelji», za političare Domovinskog rata realno više niti nema. I Sanader i Milanović promoviraju ulazak Srbije u NATO, valjda će tu tražiti buduće zapovjednike.
U Hrvatskoj operiraju represivnije političke ustanove od komunističkih, komunizam je «evolvirao» u četnički fašizam, i red je Sanaderu čestitati za uspjeh kakav ni Milošević nije ostvario. Pa sad glavu u pijesak kao noj i birajte... Nojevi s Brijuna vas ne čuju dobro! Jer sve je već odlučeno?
Možda netko ipak u toj katoličkoj zemlji, ako je to još uvijek dopušteno reći bez popratne represije, i upali svijeću, osvijetli neku žrtvu, neku tamnicu, zahvali se Bogu i svojim herojima što je živ i što može nešto učiniti. Jer ipak nam ovi politički štakori pojedoše najbolje i najčasnije što imamo, kao što su uvijek radili svi protuhrvatski i udbaški znalci, sve znaju, da bi ljepši i veći bili sami sebi i nama svima u našem nazovi-hrvatskom ogledalu. Jer kako bi se mjerili s hrvatskim herojima da su oni tu negdje u blizini.
Tko je rob, tim političkim rasistima treba služiti kao i svakim rasistima; tko je častan, uistinu najbolji, unaprijed mu je presuđeno od anti-hrvatskih udbaških «elita» kao u svih anti... Ima demonizacija, kriminalizacija, ma jedemo malu djecu!
Nek bira tko može. Ali obvezno ponesite poslovnu karticu «udbaš», «kosovac», «oznaš» i sl., jer druge ne pomažu probitku u hrvatskoj politici. Možda u zemlji s tolikom hipotekom represije i prisluškivanja još od jugoslavenskih dana, do dana današnjeg kad su nam i strane (britanske) službe uveli u Hrvatsku, možete barem nekoga naći oko vas s kim se možete pohvaliti iz tih krugova, drugačije ne prolazite.
Unaprijed je sve i na ranijim izborima bilo odlučeno, sve je drugo samo za paradu. I to bi danas trebala biti «demokratska privilegija» jer mogli su nam prosto partijski reći tko je glavni, bez natjecanja tko će prije uvesti Srbiju u NATO, i opozicijskih predstava, kao u komunizmu. Treba prosto biti opozicija Hrvatskoj, Domovinskom, obrambenom ratu i herojima tog rata.
Političari se uvijek mogu dogovoriti kad će doći do incidenta (kao u Piranskom zaljevu), odvratiti pažnju od svojih afera, i tražiti krivce, tko ih je otkrio, a za počinitelje nikom ništa. Ili pozvati opoziciju da se očituje o njihovim vlastitim skandalima (kao Sanader). Sve je dopušteno u njihovoj «demokraciji», sve je to realnost politike, kakvu nigdje u svijetu ne možete naći.
Ducunt volentem fatum, nolentem trahunt – htjeli vi ili ne, imate Senecinu mudrost tko neće Marksa. Već će vas netko izvući na birališta, jer je borba «za svaki glas» a političari su Bogom dani, tu se nema puno birati ni boriti se – samo se držati glavne partijske, udbaške crte.
Ivana Arapović
Zagreb, 18. 7. 2007.
MONTIRANI SUDSKI PROCES HRVATSKIM GENERALIMA
RAHIMU ADEMIJU I MIRKU NORCU
Suđenje generalima Hrvatske vojske, junacima Domovinskog rata, prvooptuženom Rahimu Ademiju i drugooptuženom Mirku Norcu, prema montiranoj optužnici i naređenju Haaškoga tribunala, započelo je na Županijskom sudu u Zagrebu 18. lipnja 2007. godine.
Optužuje ih se za izmišljene ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti, prema srpskim civilima i zarobljenicima, te pretjerano granatiranje i razaranje civilnih objekata u selima Medačkoga džepa tijekom osloboditeljske akcije "Medački džep" izvedene u rujnu 1993. godine.
To je bila akcija specijalne policije, pod zapovjedništvom generala Mladena Markača i generala Željka Sačića, te Hrvatske vojske, 9. gardijske brigade, pod zapovjedništvom tada pukovnika Mirka Norca. Koordinator cijele akcije je bio tada brigadir Rahim Ademi, vršitelj dužnosti zapovjednika Zbornog područja Gospić.
Područje Medačkoga džepa u blizina grada Gospića, kao i trećina hrvatskoga teritorija, bila je pod vlašću terorističke i zločinačke tvorevine, takozvane srpske krajine, iz koje je bilo ubijanjem zastrašeno i protjerano skoro cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a i za vrijeme UNPROFOR-a ubijeno je preko 1.000 još u svojim kućama ostalih starijih osoba hrvatske nacionalnosti.
Iz samog Medačkog džepa neprekidno se granatirao Gospić, koji je branila Hrvatska vojska, kao i ostala naselja pod hrvatskom vlašću. Mnogi ljudi su zbog tih granatiranja smrtno stradali.
Linije obrane na Velebitu, pod izuzetno teškim vremenskim prilikama, držali su od 1992. godine dobro uvježbani pripadnici hrvatskih specijalnih vojnih i policijskih postrojbi. Četnički teroristi su željeli osvojiti Gospić i potpuno presjeći komunikaciju između sjeverne i južne Hrvatske. Snage UNPROFOR-a ih nisu ni najmanje u toj nakani i tome terorizmu sprječavale.
S obzirom da su svakodnevno stradavali i ljudi na hrvatskoj strani, hrvatska vlast nije imala drugoga izbora nego poduzeti dobro osmišljenu vojno redarstvenu akciju. Jasno je da je sve osmislio Glavni stožer Hrvatske vojske na čelu sa generalom Jankom Bobetkom, a da je formalno akcijom zapovijedao brigadir Rahim Ademi, kao vršitelj dužnosti zapovjednika lokalnog zbornog područja. To manevriranje sa zapovjedništvom je bilo potrebno i zbog nezadovoljstva međunarodne zajednice i UNPROFOR-a, iako nisu ništa činili da spriječe četničke teroriste pod svojim nadzorom.
Budući da je vojno-redarstvena akcija i pored vrlo snažnog otpora neprijatelja vrlo uspješno i za nekoliko dana završena, te Gospić održan i teroristi protjerani, oni se zajedno sa lokalnim snagama UNPROFOR-a i tajnim, nama neprijateljskim, službama, nisu mirili sa činjenicom svoga poraza, te su odmah počeli smišljati kako da se osvete hrvatskoj državi i Hrvatskoj vojsci.
Iako su hrvatske vojno redarstvene snage vrlo profesionalno i u skladu sa svim međunarodnim konvencijama ratovanja najbolje obavile svoj posao, bez ikakvih zločina, Srbi su nakon propasti cjelokupne njihove vlasti u akciji Oluja, uz pomoć beogradske tvornice laži, na čelu sa Milanom Bulajićem i zločincem Savom Štrpcem, izmislili zločine i optužili u Haagu hrvatske generale. O tim lažima sam se uvjerila tijekom ovoga suđenja u Zagrebu, gdje sam u ime udruga Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, nazočila glavnim raspravama, od početka suđenja sve do 18. srpnja, kada je nastupila ljetna pauza, koja će trajati do 3. rujna.
Optuženi generali su se odmah, prvoga dana, izjasnili da nisu krivi i da nije bilo nikakvih zločina tijekom akcije, a nakon akcije, po dogovoru sa UNPROFOR-om, sve hrvatske snage su se povukle sa od neprijatelja očišćenog terena. Tijekom akcije sve vojne službe su besprijekorno funkcionirale i pregledale oslobođeni teren. Nađeno je 51 mrtvo tijelo, sa neprijateljske strane, zarobljeno je 7 neprijateljskih vojnika, te zbrinuto 15 starijih nemoćnih osoba. Sve vrijedne materijalne stvari su popisane i spremljene, kao i zbrinuta zaostala stoka. Tijela su prevezena na patologiju u Rijeci, gdje su točno opisane smrtne ozljede od vatrenoga oružja iz daljine ili od topničkih projektila, a zarobljeni su bez ikakva zlostavljanja predani nadležnim vojnim organima na daljnji postupak. Mrtva tijela su i fotografirana. Sve je obavljeno uz kontrolu Međunarodnoga Crvenog križa. Zarobljenici su vraćeni protivničkoj strani, a mrtva tijela su razmijenjena. Ovo su sve potvrdili svjedoci na suđenju, visoki dužnosnici hrvatske vlasti, u to vrijeme i danas, te vojni stručnjaci i generali Ivan Jarnjak, Mladen Markač, Željko Sačić, Mate Laušić, Josip Turkalj, zapovjednik topničkoga djelovanja, i Ante Gugić, stručnjak kriminalist.
Slušajući iscrpna izvješća svjedoka i njihove odgovore na pitanja zastupnika optužbe i obrane optuženih, na temelju dokumentacije, upravo sam se divila organiziranosti i visokoj profesionalnosti Hrvatske vojske i Specijalne policije, posebno u odnosu na razularene pijane horde takozvane krajinske srpske vojske, a što sam gledala na VHS snimkama koje su oni sami snimali i hvalili se svojim zločinačkim "junaštvom".
Također prateći novinska izvješća i vijesti sa ovoga ničim utemeljenog suđenja, vidi se da tu nema objektivnosti, nego se prave intrige i pokušava zavaditi optužene, a ne stavlja se težište na istinu. Iako mladi sudac, predsjednik sudskog vijeća, Marin Mrčela, vrlo stručno, autoritativno, objektivno i staloženo vodi postupak, ne dozvoljavajući nikakva ometanja, a policijsko i pomoćno osoblje vrlo ljubazno komunicira sa sudionicima i slušateljima sudske rasprave, ipak je više nego žalosno da država Hrvatska prihvaća vođenje ovakvih neutemeljenih postupaka i dopušta na ovaj način progon i maltretiranje svojih za slobodu i stvaranje države najzaslužnijih junaka. Neki u Hrvatskoj smatraju prednošću i olakšicom da se takvi postupci vode u Hrvatskoj, a ne u Haagu, dok ja smatram da je to još daleko veće poniženje za hrvatsku državu i hrvatski narod, jer se po naređenju prihvaćaju izmišljene optužbe neprijatelja i uvažavaju se svjedoci sa neprijateljske strane, bez ikakve ljudske i pravne vjerodostojnosti. Sve mi to zaista sliči na postupke četnika u njihovim logorima za Hrvate, kada su natjerivali oca da tuče sina, sin oca ili brat brata!
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Politički zatvorenik
«ZNANSTVENO» O BLEIBURGU
Nisam se u lipnju imao namjeru osvrtati na Bleiburg, no kako je upravo ovih dana Savez antifašističkih boraca (SAB) «znanstveno» - a ne politički - progovorio o svojim davnim grijesima, morao sam radi aktualnosti reći koju u naše ime, pogotovo jer u našim redovima imamo još uvijek stanoviti broj preživjelih, koji će veoma teško prihvatiti «znanstveni» pristup kakav nudi SAB.
Zbornik radova pod nazivom Bleiburg i Križni put 1945. objavio je Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, a sadrži radove s istoimenoga znanstvenog skupa održanog u travnju 2006. Nisam još pročitao spomenuti Zbornik iz prostog razloga, jer ga nisam uspio pribaviti. Stoga se u ovom osvrtu ne namjeravam baviti sadržajem Zbornika, već samo njegovom pojavom i svitom koja je zbornik promovirala.
Pođimo redom. Znanstveni skup na kojem je, pretpostavljam, izrečeno ono što piše u Zborniku, dogodio se u organizaciji SAB-a, dakle udruge koja unutar svoga članstva okuplja još uvijek žive pojedince odgovorne za zločine Bleiburga i Križnih puteva, a inače redovito uzima u zaštitu i brani neosporne zločince koji više nisu na životu. Drsko i civilizacijski nedopustivo.
Zamislite perfidne kostatacije na promociji, znanstveni skup proizašao je iz želje SAB-a i s ciljem, da se o Bleiburgu i Križnom putu progovori sa znanstvenog, a ne samo političkog gledišta; to je naime kao tradicionalni pristup svim temema još iz vremena SUBNOR-a, čiji je pravni sljednik upravo SAB.
U javnost je je Zbornik putem HRT-a plasirao dežurni glasnogovornik za takve teme, dr. Ivo Goldstein i njegov stric dr Danijel Ivin, odnedavno predsjednik HHO-a. Nikomu od promotora nije čudno što se o Bleiburgu i križnom putu govori i piše tek od 1990. Čak štoviše, gotovo svi odaju priznanje SAB-u, što je smogao snage, da otvori tu tabu temu. Nevjerojatno! Kao da smo još uvijek u jednopartijskome, komunističkom sustavu, gdje je SKJ na pojedinim plenumima također smogao snage otvoriti tabu teme i nakon svake sjednice izlazio sve snažniji i monolitniji. Vjerujem da je za njih to doista bila tabu tema od počinjenog zločina 1945. do 1990., pa je tako i danas, kada se konačno moraju suočiti sa svojim djelima od prije šezdesetak godina. Za nas to nije bila tabu tema, ali se dobro znalo, da se već i zbog samog spomena Bleiburga i Križnog puta ide u zatvor.
Pojava Zbornika o temi Bleiburg i Križni put u izdanju SAB-a, školski je primjer hipokrizije, kao što su i promotori licemjeri, jer igraju ulogu kao da je tema Bleiburg nekakvom slučajnošću isplivala ovih dana na površinu kao jedna od aktualnih povijesnih tema, koju bi trebalo rasvjetliti sa znanstvenog stajališta.
Znanstvenici, sabovci, subnorovci! Gdje ste bili od 1945. do današnjih dana, kako to da niste u proteklih šezdeset godina uspjeli znanstvenom metodom odgovoriti na pitanje, kako se moglo dogoditi, da u dva mjeseca bude pobijeno 100.000 ljudi bez suda i suđenja.
U osnovnoj školi jedanput godišnje dolazio je na sat povijesti oficir JNA održati nam «čas istorije». Sjećam se, da me se najviše dojmilo njegovo svjedočanstvo, kako su za vrijema NOB-a streljali vlastitog borca za ukradenu «koru leba». Goldsteini, Bilandžići i ostali njima slični znanstvenici, odlučite se nakon šezdeset godina koja vam istina više odgovara. Nedopustivo je, da ste raspravu o tome prenijeli u 21. stoljeće.
Alfred OBRANIĆ,
predsjednik Hrvatskog društva
političkih zatvorenika
«A ĐE JE MILORAD DODIK – MIŠA?»
Na stranice hrvatskih medija jedva se probila vijest, da je zadnjega dana svibnja u banjalučkoj bolnici od posljedica premlaćivanja umro Ivo Bartulović. Pokojni Bartulović bio je jedan od desetak povratnika u hrvatsko selo Barlovce u sjeverozapadnoj Bosni, koje je prije rata imalo oko 800 hrvatskih žitelja. Sredinom svibnja nepoznati je provalnik došao u njegovu kuću, nasmrt ga pretukao i opljačkao.
Malobrojni hrvatski povratnici ovaj su zločin shvatili kao jasnu poruku, kakva ih sudbina čeka u bratskoj i nesvrstanoj Republici Srpskoj.
Nakon svega par dana, o ovoj se temi u Hrvatskoj prestalo razgovarati. Premijer Sanader ima prečih briga od sudbine Hrvata. Vodstvo SDP-a na čelu sa Zoranom Milanovićem i ne zna da oni postoje, osim kao glasači na izborima. Predsjednik Mesić se, koliko je poznato, nije uopće oglasio, iako nikad ne propušta prigodu solidarizirati se sa srpskim povratnicima, dojuriti u kakvo zabito selo ako tko baci kamen na «srpsku kuću» ili ponuditi pomoć, ako koji Srbin odluči preseliti na obližnje stablo. Zanimljivo je da se stvar ubrzo stinjala i u redovima dežurnih rodoljuba, koji će burno (i s pravom!) reagirati na svako diskriminiranje Hrvata u Federaciji BiH, ali će, za račun prijateljstva s bratskim srpskim narodom, ignorirati onih par stotina koji stenju u Republici Srpskoj. To se zove načelnom politikom, zar ne!
A, eto, nije se oglasio ni Milorad Dodik – Miša, kojega su – u tobožnjoj anketi jednoga zagrebačkog petparačkog dnevnog lista – Hrvati u BiH nedavno proglasili političarem godine. Kakve novine, takav predsjednik i takva država... (T. J.)
Zagreb, 1. 7. 2007.
ANTIFAŠISTI ILI ANTIHUMANISTI?
Da u svakom narodu, svakoj sredini i u svakom ljudskom društvu ima oko 25% pretežno zločestih ljudi, tj. ljudi manje ili više opsjednutih zlim duhom, i tako svakom mržnjom, je, na žalost, psihološka činjenica. Od njih se, naravno, treba zaštititi, ali ih treba i žaliti, jer su jadni i nesretni i nisu samo zli, nego su i žrtve svoga zla. Lijepo je naš narod rekao: "Takvi do podne mrze sami sebe, a od podne cijeli svijet!".
No, najveći problem je u tome ako većina čestitih i uglavnom normalnih ljudi, zloj manjini dopusti, putem loše vlasti u društvu ili možda zbog straha od njezina terorizma, da zavlada u društvu i nameće svima svoje patološko ponašanje. Upravo je takav slučaj u današnjoj Republici Hrvatskoj, a dobrim dijelom i u svijetu. Zli ljudi su se, uz pomoć zlih medija, dohvatili kormila vlasti u mnogim državama. Oni, udruženi u zločinačke organizacije, manje ili više prikrivene, pomažu jedni druge protiv svakoga dobra, jer je poznato da se zli ljudi, iako se i međusobno mrze, ipak lakše i bez velika truda udružuju, nego što to čine pošteni i dobri.
Posebno su na zlu glasu takozvani antifašisti u Republici Hrvatskoj. Sigurna sam da u svijetu nema od njih bezobraznijih, bešćutnijih, bezobzirnijih i zločestijih takozvanih ljudi.
Pored svih stravičnih zločina genocida koji su oni i njihovi ideološki sudrugovi, a sličnim mlađima i biološki prednici, počinili nad više od pola milijuna Hrvata, i to najviše u miru, nakon stravičnoga Drugog svjetskog rata, oni se još uvijek, potpomognuti hrvatskim neprijateljima iz svijeta, usude optuživati žrtve svoje ideologije i svojih zločina, te izazivati i vrijeđati većinu ožalošćenog hrvatskog naroda. Sigurno nema hrvatske obitelji diljem hrvatske domovine u kojoj nije ubijeno i zlostavljano čak i više članova.
Pored stravičnih ubijanja, na najsuroviji način, nedužnih hrvatskih vojnika, koji su se, nepobijeđeni, s vjerom u međunarodne konvencije, predali saveznicima u Bleiburgu, te na prevaru bili izručeni krvniku Titu, kao i civila, žena, staraca i djece, koji su se povlačili sa svojom vojskom, usmrtili su stravično sve ranjenike iz bolnica diljem NDH, to jest Republike Hrvatske i BiH.
Jedno od takvih strašnih stratišta je i preko 150 metara duboka jama Jazovka, na Žumberku, kraj Sošica, gdje je najvjerojatnije živo pobacano nekoliko stotina ranjenika iz zagrebačkih bolnica i sa karlovačkog područja, zajedno sa zdravstvenim osobljem, časnim sestrama i liječnicima, koji su pratili ranjenike, ne znajući kuda ih krvnici voze. Prethodno su u tu jamu, još 1943. godine, bacili oko 250 zarobljenih hrvatskih vojnika i ranjenika, nakon bitke kod Krašića, te se još u izvješću pohvalili svojim "hrabrim" činom. Svakom imalo normalnom čovjeku naravno pamet staje od silne tuge, veličine zla i najveće boli. Nakon Drugog svjetskog rata su službeno također učinili zločin, poravnavši sva vojnička groblja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja, na žalost, ni danas nisu obnovljena.
Sve to strašno zlo je učinjeno pod znakom užasne zvijezde petokrake, kao i u Vukovaru 1991. godine, na stravičnoj Ovčari, za ranjenike iz vukovarske bolnice, kao i 1945. godine na Jazovki i drugim jamama.
Današnji još živi, takozvani antifašisti, koji su Hrvatsku u crno zavili, umjesto da se bar pokaju za svoje i svojih istomišljenika zločine, kad već ne odgovaraju pred ljudskom pravdom, oni se u svome ludilu još usude prozivati i vrijeđati potomke žrtava, zato što obnavljaju sjećanja i slave svetu misu na tim stratištima. Oni sve nas vrijeđaju slavljenjem svoga najvećeg zločinca Tita, te vrijeđaju cijelu Europu, priređujući mu panegiričke predstave na Eurokazu u Zagrebu i 2007. godine, od 27. lipnja do 4. srpnja. Oni vrijeđaju nas i hrvatsku kulturu time što je najljepši trg u Zagrebu, Kazališni trg, nazvan zločinačkim imenom takozvanog maršala Tita. Svaki put kada u tramvaju automatski ženski glas izgovara službeno ime toga trga, svim čestitim ljudima se koža naježi, a meni osobno kao da nož probode srce, slično kao kad čujem da netko opsuje Boga.
Ti takozvani antifašisti, a u biti antihrvati i antiljudi, bez ikakva stida za svoje zločine, osuđuju i Marka Perkovića Thompsona i njegove slušatelje, zbog, kako kažu, znakovlja i simbolike kojima se širi mržnja. U stvari, oni, koji su prepuni mržnje, šire svoju mržnju, ističu svoje znakovlje i slave svoje zločine, a što je osudilo i Vijeće Europe, rezolucijom br. 1481 od 21. siječnja 2006. godine.
Usude se prozivati i Crkvu i njezinu hijerarhiju, jer dopušta da svećenici slave svete mise na stratištima žrtava. Prozivaju i Vladu za toleranciju, po njima mržnje, dok im stvarno smetaju pjesme o ljubavi prema hrvatskome narodu, obitelji, vjeri i domovini. Oni bi, naravno, htjeli i željeli da se ponovo vrati njihovo vrijeme totalitarizma, šutnje i zločina.
Vlada bi, zaista, radi pravde i istine, dostojanstva i pijeteta prema žrtvama i ožalošćenom hrvatskom narodu, a i radi poštivanja Europe, te istinskog antifašizma, trebala primijeniti pozitivni zakon, članak 51a Kaznenog zakona u Republici Hrvatskoj, te istinski zabraniti zločinačko komunističko i agresorsko znakovlje, tj. zvijezdu petokraku i zločinačko slavljenje zločinaca.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Mučenicima Jazovke
Pokoj Vam vječni Mučenici naši,
U grotlu duboke Jozovke jame,
Klanjaju se vama naraštaji vaši,
Na mjestu strašne krvave drame.
Čujemo vaše krikove smrti,
Nad otvorom ove duboke jame,
Tu gdje se sotonizam vrti,
Kroz psovke, udarce i kame...
Ranjeni mladići, djevojke, djeca,
Nezavisne ratne Države Hrvata,
Od krvnika groznih pada i kleca,
Putevima križnim poslije rata...
Stotine vas samo u Jazovki leži,
U ovoj jami pod zemljom duboko,
Osjećaji na vas vječno su svježi,
Vidimo svake vaše zjene oko...
Molimo se za vas mučenici jame,
Naroda istog mi smo djeca vaša,
Nikli smo iz teške životne drame,
Preživjela koju Hrvatska je naša.
Genocid strašni narodu Hrvata,
Stotine tisuća pobiše bez suda,
K
rvnici nakon Drugog svjetskog rata
Dok kosti vaše ostadoše svuda...
Zločinaca mnoštvo Hrvatskom se kreće,
Ubojice vaše u miru bez rata,
I nitko ih za to kažnjavati neće,
Ordene nose za pokolj Hrvata...
Stotine masovnih stratišta ima,
Postajama dugim križnoga puta,
Počiniše koje nama Hrvatima,
Nakon onog rata krvava i kruta.
Još se nitko od njih poklonio nije,
Hrvatskim žrtvama strašnog genocida,
Zločinstvo u njima neprekidno klije,
Bez ikakva ljudskog morala i stida.
A samo zato krivi ste bili,
Željeli što ste Hrvatskoj slobodu,
Umiraše zbog tog naši pređi mili,
Za temeljna prava hrvatskom narodu.
Hvala vam i slava mučenici sveti,
Za Hrvatsku što ste živote dali,
Uspomene na vas vječno će živjeti,
Sa stratišta vaših mi smo ustali.
Mučenicima u spomen Mate Ćavar
Politički zatvorenik
ANTIFAŠISTI I ANTIKOMUNISTI
Ideal za koji smo robijali, bila je slobodna i demokratska Hrvatska, i samim tim bili smo protiv bilo kojega totalitarnog jednoumlja, neslobode, protiv kontrole medija, protiv bilo kakve rasne i klasne diskriminacije građana u državi, koju smo u mislima priželjkivali, a u zbilji nastojali ostvariti.
U modernoj Europi fašizma nema već više od 60 godina, a komunizam se urušio prije petnaestak godina, dakle nema objektivnog razloga, da bilo tko u javnosti nastupa s pozicije nekakvog antifašizma odnosno antikomunizma, pošto bi pripadnici takvih pokreta imali protutežu u potpuno izmišljenim neprijateljima, utvarama. I dok se antikomunizam gotovo potpuno ugasio, antifašizam je i dalje na dnevnom redu osobito na našim prostorima, gdje pripadnici te sekte neprekidno izmišljaju opasnosti od nečega što je mrtvo već više od pola stoljeća.
Zašto je to tako i zašto se obrušavaju na našu udrugu?
Objašnjenje je veoma prozaično. Organizirani «antifašisti» u Hrvatskoj de facto su ostatak ostataka ortodoksnih komunista s ovih naših prostora. Protiv nas nastupaju, jer su nas u vrijeme komunističkog režima hapsili, optuživali i terorizirali u zatvorima i kaznionicama. Nas mrze, jer postavljamo pitanje odgovornosti za tisuće pobijenih Hrvata nakon završetka II. svjetskog rata, po stratištima Bleiburga, Maribora, Macelja i stotinama drugih grobišta razasutih na prostoru bivše Jugoslavije.
I «naši antifašisti» odbacuju uspoređivanje nacističkog i komunističkog režima, jer je komunizam kao ideologija i poredak imao navodno dobre namjere, za razliku od nacizma. Postavlja se pitanje, treba li ta dva totalitarna režima prosuđivati na temelju namjera ili «prema rezultatima rada». Naime, komunizam je poslao u smrt dvostruko više ljudi od nacizma, no i dalje prevladava mišljenje kako je nacizam bio gori od komunizma. Činiti loše u ime dobra, nije bolje no činiti loše u ime zla. Komunizam i nacizam zaveli su mase svojim idealima, čije ostvarenje je podrazumijevalo likvidaciju jednog dijela čovječanstva po dva različita kriterija jedni u ime rase, drugi u ime klase.
Mjesec svibanj, lipanj 1945. godine svakako je vrijeme najvećeg stradanja hrvatskog naroda u njegovoj povijesti, koje ima razmjere genocida. S lica zemlje nestalo je stotinjak tisuća ljudi, pobijeni su - saznali smo upravo ovih dana temeljem zapovijedi koju je Tito naslovio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945. godine: «Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti.»
Ne tuđinac, već sin vlastitog naroda. Ono što je Staljin učinio Poljacima, Tatarima, Kozacima, Čečenima, no iznad svega Rusima, to je Tito učinio Hrvatima. Samo, ime Josifa Visarionoviča ne nose ulice i trgovi ruskih gradova, a najljepši trg našega glavnog grada još uvijek ima naziv Trg Josipa Broza i to je naša sramota.
Alfred OBRANIĆ,
predsjednik Hrvatskog društva
političkih zatvorenika
MISTIFICIRANJA ODGOVORNOSTI ZA BLEIBURŠKI ZLOČIN
Piše: Tomislav JONJIĆ
Svakoga svibnja intenzivnije se nego inače prisjećamo vjerojatno najveće tragedije u našoj nacionalnoj povijesti: pokolja rijeke civila i razoružanih vojnika nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i plebiscita nogama, kojim su Hrvati pokazali što misle o obnovi Jugoslavije i uspostavi komunističke vladavine. Iako su mnogi dokumenti još tajni i nedostupni, mi već desetljećima ne naslućujemo, nego znamo, što se zapravo dogodilo u svibnju 1945.: u želji da spriječe komunističku infiltraciju i okupaciju južnih dijelova Austrije, britanski su politički i vojni krugovi odlučili «očistiti palubu», te su – flagrantnim kršenjem međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava - na milost i nemilost Staljinu i Titu izručili mnoštvo Hrvata, Kozaka, Slovenaca, Srba i drugih. Uslijedio je pokolj, a pitanje je, koliko se preživjelih moglo nazvati sretnicima, jer su većinu ostatka života morali provesti ili u neslobodi iza željezne zavjese, ili u tuđini, odsječeni od obitelji, zavičaja i domovine.
Da bi se zločin relativizirao, a odgovornost izručitelja i koljača umanjila, poduzet je psihološko-propagandni pothvat, koji je morao naći krivca i na hrvatskoj strani. Bilo je posve razumljivo, da će desetkovana nacija – nakon političkog poraza i poniženja – nasjesti i na tu klopku, tražeći ključne krivce među nama samima. Samo su malobrojni shvaćali, da je jedan od ciljeva tog pothvata kompromitacija onih, koji su na svojevrstan način personificirali hrvatsku borbu za slobodu i državnu neovisnost.
Da je puno lakše kompromitirati pojedinca nego ideju, odavno je poznato. I da se ideje najlakše ocrnjuju ocrnjivanjem njihovih protagonista.
Nakon svibanjskoga sloma, Hrvati su bili politički obezglavljeni. Ustaški je pokret doživio povijesni poraz, te je – kompromitiran vojnopolitičkim savezništvom s Osovinom – nepovratno sišao s povijesne pozornice. Predratni «vođa hrvatskog naroda» i neprijeporni prvak Hrvatske seljačke stranke, dr. Vladko Maček, kojemu je Pavelić pred odlazak iz Zagreba osigurao oružanu pratnju i nužna financijska sredstva, predavši u njegove ruke sudbinu hrvatskog naroda, ni nakon rata se nije mogao osloboditi svojih južnoslavenskih i – ako one ne bi bile ostvarene - podunavskih magluština, pa je do smrti koketirao i s kraljom Petrom II. Karađorđevićem i s američkim i britanskim službama i plaćenicima, sve u nadi da će kad-tad tuđom milošću biti vraćen na vlast. Njegovi suradnici, poput Šubašića i Šuteja, svjesno su poslužili kao korisne budale pri učvršćenju komunističkog režima, a Gažijev HRSS ionako nikad nije bio više od prirepka Komunističke partije. Katolička crkva, kao jedina organizirana oporba, bila je izložena nezapamćenim progonima i ponovno stjerana u katakombe.
U takvim se okolnostima hrvatska politička emigracija činila jedinom snagom, koja bi mogla dovesti do preokreta. Sačuvani dokumenti, pa i sudski materijali koji se odnose na jezgre otpora što su u Hrvatskoj nastajale već od svibnja 1945., to jasno pokazuju: potlačena se Hrvatska uzdala u emigraciju. No, emigracija se do 1948./49. zapravo nije ni uspjela organizirati, jer se većina njezinih pripadnika još nalazila po brojnim izbjegličkim logorima, ili je tek pristizala u prekomorske zemlje, bez ruha i kruha. Nakon 1948. i sukoba Staljina i Tita, Jugoslavija je postala važnim američkim saveznikom, pa se objektivno suzio prostor emigrantskog djelovanja. To sužavanje prostora djelovanja bilo je jedan od čimbenika njezina raslojavanja. Nove su prilike dovele do ideološkog preslagivanja i nastanka različitih taktičkih zamisli. Iako je hrvatska politička emigracija – ne računajući dio koji se okupljao oko Mačeka i koji je stalno trabunjao o «legitimitetu» baziranom na rezultatima prosinačkih izbora iz 1938., maštajući uvijek iznova o Banovini Hrvatskoj u reformiranoj Jugoslaviji – bila jedinstvena u pogledu cilja (neovisna hrvatska država), nije više bila jedinstvena u pogledu sredstava za postignuće tog cilja. To je dovelo do pokretanja raznih časopisa, koji su htjeli predstavljati i misaone jezgre novih političkih pokreta, kao i do osnivanja političkih stranaka. Samim time su se rađale pretpostavke za unutarhrvatsko raščišćavanje.
Bleiburg i odgovornost za nj u tim su raščišćavanjima bili nezaobilazna tema.
Kako se i bivši državni poglavar, dr. A. Pavelić, pozivao na svoj «legitimitet» te se – povratkom u emigrantsku politiku – i dalje smatrao neupitnim stožerom, bilo je posve jasno, da će se postaviti i pitanje njegove odgovornosti za svibanjsku katastrofu. To se i dogodilo. Dakle, to pitanje potegnuto je s političkim motivima i u političkoj borbi jednoga malog i ugnjetenog naroda, a ne sa stranica historiografskih časopisa. Potegli su ga sami Hrvati, pače hrvatski nacionalisti. No, s vremenom se ta tema, upravo na način na koji su je postavili Pavelićevi hrvatski politički protunošci i oponenti, uvukla i u historiografiju, pa se bez velika pretjerivanja može kazati kako ona danas vrijedi kao dokazana stvar.
Kao snažni i, moglo bi se reći, skoro općeprihvaćeni argumenti, redovito se ističu dvije tvrdnje. Prva, da je trebalo nastaviti otpor u Zagrebu i okolici, i druga, da je Pavelić svojim napuštanjem vojske i naroda u povlačenju pokazao svoju sebičnost, koja nepovratno baca ružno svjetlo i na njegovu političku borbu.
Tvrdnja ne ignorira samo svjedočenje nekih hrvatskih generala, da je Pavelić pred slom sazvao visoke vojne i državne dužnosnike, te ih upitao što misle o tome da se «ponovi Krbavska bitka». Ona ignorira niz važnih čimbenika koje je u jednoj zanimljivoj i žustroj polemici s Vinkom Nikolićem na sljedeći način sažeo Danijel Crljen:
«...Povlačenje ugroženog hrvatskog pučanstva u tudjinu i predaja hrvatske vojske angloameričkim jedinicama, koje će tražiti hrvatske puške, ali ne hrvatske glave, bila je jedina razumna alternativa, koju nam je ostavio genocidni srbsko-partizanski pohod na život hrvatskog naroda.
Nastavak borbe u šumi poslije sloma plod je sulude fantazije onih, koji su tokom cielog rata vješto izbjegli svakoj borbi. Ne samo da bi hrvatska vojska ostala bez ičije podpore u svietu, kojim su bili podpuno zavladali pobjednički saveznici, nego bi partizani bili dobili i od demokratskih velesila i od Sovjetskog Saveza svaku pomoć, koju bi zatražili. Masovni pokolj Hrvata bio bi uvjerljivo prikazan kao borba protiv 'ostataka fašizma', a Bleiburžka bi tragedija bila udeseterostručena. (...)
Posljednjih tjedana NDH hrvatska se vojska u težkim borbama pod trajnim neprijateljskim pritiskom povlačila prema Zagrebu. Da li su postojale ikakve mogućnosti, da se bez katastrofalnih gubitaka prekine dodir s neprijateljem, napusti organiziranu frontu, razprši četvrt milijuna vojnika na što većem prostoru dobrim dielom već u partizanskim rukama, nanovo postroje sve jedinice za novi način borbe, uzpostave veze, osigura ratna stega, postroji zapovjedničtvo?
Kako se obraniti od smrtonostnog bombardiranja angloameričkog zrakoplovstva, koje je uslied njemačke kapitulacije bilo sasvim slobodno za nove podhvate?
Kako obnoviti zalihu streljiva, na kojemu je hrvatska vojsku oskudievala nekoliko mjeseci prije sloma?
Kako nadoknaditi sve težko naoružanje, koje bi moralo biti napušteno?
Kako riešiti problem desetaka tisuća vojnika, koji poslije obće kapitulacije ne bi htjeli nastaviti bezizglednom, samoubilačkom borbom?
Kako spriečiti da stotine ili tisuće očajnika ne pokušaju spasiti život izdajom svojih drugova?
Kamo uputiti množtvo ranjenika i invalida, koji su se s vojskom povlačili?
Što bi se dogodilo s gradjanskim izbjeglicama, koji su u paničnom biegu grnuli prema Zagrebu, da se spase od partizanskog pokolja?
Da li bi im s oružjem bio spriečen bieg u tudjinu?
Da li bi oni bili razpršeni po šumama, ili bi bili vraćeni partizanima u ruke, da se operativne jedinice 'rieše balasta'?
Da li bi se problem prehrane moga riešiti drugačije nego otimačinom hrane od mirnog domaćeg pučanstva?
Kako obraniti to pučanstvo od masovnih krvavih represalija srbskog okupatora, koji bi i otetu hranu proglasio 'dobrovoljnim doprinosom buntovnicima'?
Koja bi bila sudbina težkih ranjenika povodom neizbježivih pokreta nakon svake akcije?
Ne bili vojska bila već prvih tjedana desetkovana zaraznim bolestima zbog absolutne nemogućnosti nabavke liekova u odgovarajćim količinama?
Ostavši bez ikakove obrane od zračnih napadaja, hrvatskoj bi vojsci ostalo jedino utočište protiv tih napada u skrivanju svojih jedinica i kamufliranju svojih položaja. Nije li svakom trieznom čovjeku jasno, da bi i ta teoretski jedina obrana praktički bila dozlaboga neuspješna?
Budući da bi sva hrvatska vojska bila prema medjunarodnom ratnom pravu stavljena izvan zakona, partizani bi bili na temelju tog ratnog prava ovlašteni strieljati sve zarobljenike. Da li se može sumnjati, da bi srbokomunisti to zakonodavstvo primienili temeljito i do kraja?
Basna o pozitivnoj reakciji demokratskih velesila na taj 'hrvatski rat' ne zaslužuje ni komentara. Zar nisu upravo demokratske velesile bezdušno žrtvovale Poljsku, svog najlojalnijeg prijatelja, za volju svog himbenog saveznika Staljina Groznog? Zar nisu mirno, ne maknuvši prstom, prepustile krvniku svog suborca Dražu Mihajlovića, stup i štit srbske kraljevske kuće Karadjordjevića, čije uzke rodbinske veze s englezkom kraljevskom kućom nisu ni malo ganule londonsku vladu u časovima velikih odluka? (...)
Ideja konačnog odpora u Zagrebu do podpunog samouništenja još je ludja od ideje povlačenja ciele vojske u šumu. Jezoviti sanjari tolike bezglavosti tvrde, da bi Poglavnik time stekao priznanje cielog svieta i slavu Nikole Šubića Zrinskog, koji se je s ostatcima svoje vojske žrtvovao u Sigetu. Nisu sviestni, da bi namjesto slave Zrinskog stekao – bez ikakve dvojbe – 'slavu' bezumnog Hitlera, koji je obranom Berlina, kad je već sve bilo izgubljeno, nametnuo poraženoj Njemačkoj zadnju i najbezsmisleniju žrtvu. Ne sjećaju se, da je jedinstveni japanski heroizam u obrani svog otočja nakon gubitka cielog imperija bio 'nagradjen' atomskom bombom!
Borba u Zagrebu nakon obće kapitulacije bila bi smatrana ludjačkim nastavkom rata 'ostataka poraženog fašizma'... (...) Ne bi li Hrvati lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ustali, da oružjem u ruci sprieče to fantazmagorično kolektivno samoubojstvo?
Tko bi mogao spriečiti krvave pobune u samoj vojsci izmedju pristaša kapitulacije i zastupnika 'borbe do kraja'?
Zagreb i okolica, preplavljeni u ono doba morem izbjeglica sa svih strana Hrvatske, imali su milijun i pol do dva milijuna duša. Ne može se ni zamisliti broj žrtava totalnog rata na tako malom području...»
Ovomu se strasnome i energičnom Crljenovu plaidoyeru zapravo malo što dade dodati; on je izrečen jezikom polemike, a ne jezikom znanosti, ali se čini da će mu i znanost (koja nije politički korektno priklanjanje ideološkim Potemkinovim selima) teško pero odbiti.
Druga tvrdnja, ona o Pavelićevu kukavičkom bijegu, previđa činjenicu da se Pavelić već jednom zametnuo glavom u torbi, kad je 1929. napustio lagodnu građansku egzistenciju i otišao u neizvjesnost emigracije, pa se ni nakon dvije smrtne osude nije pokolebao niti molio za milost. On se ni u svibnju 1945. ne povlači zrakoplovom (zrakoplovom šalje Vrančića zapadnim Saveznicima!), odlazeći u neko ranije pripremljeno skrovište, nego na put kreće s izbjegličkom rijekom, ne znajući gdje će, kada i kako stići. Upravo kaotične prilike u kojima su se hrvatske izbjeglice povlačile, pokazuje da ozbiljnih priprema bijega nije bilo. Druga je stvar, je li državno vodstvo objektivno, u onim prilikama i s tadašnjim mogućnostima, moglo postići da povlačenje bude organiziranije. Ta je tema vrijedna ozbiljne rasprave. No, u svakom slučaju, poznato je da je sâm Pavelić operativno zapovijedanje vojskom u povlačenju povjerio stručnijima i kompetentnijima od sebe, profesionalnim vojnicima. Iako se on s manjom skupinom bliskih osoba odvojio od glavne izbjegličke kolone (kao što su, uostalom, učinile stotine i tisuće drugih skupina), nije obična natega hipotetsko pitanje, bi li ijedan hrvatski vojnik ili hrvatski civil bili spašeni, da je Pavelić u svibnju 1945. izvršio samoubojstvo, da je bio ubijen ili da je skupa s pretežnim brojem izbjeglica uhićen pa «suđen». Bi li Britanci odustali od izručenja makar jednoga Hrvata, i bi li jugoslavenski partizani poštedjeli makar jednoga? Odgovor na ta pitanja prilično je jasan, zar ne?
Tvrdnja o kukavičkom bijegu također ignorira neminovnu dvojbu, kakve bi političke posljedice imalo Pavelićevo uhićenje, istraga i eventualno «suđenje» u Hrvatskoj. Ne treba smetnuti s uma, da se režim desetljećima hranio «ustaštvom» i «fašizmom» nadbiskupa Stepinca, i da su se i zapadni diplomati, koji su iz prve ruke znali da su optužbe na njegov račun apsolutno neistinite, radije priklanjali vlastima, nego istini.
No, i kad bismo potpuno zanemarili spekulaciju o mogućim posljedicama Pavelićeva uhićenja i «suđenja», tvrdnja o kukavičkom bijegu ne bi postala plauzibilnom.
Politička je povijest čovječanstva svojevrsna povijest emigracije.
Kako ne bismo išli predaleko u prošlost, navedimo samo nekoliko primjera. Srbijanski kralj Petar I. Karađorđević napustio je zemlju pred austrougarskim trupama, ali time ni njegov uzmak, ni povlačenje srpske vojske preko albanskih planina nisu označeni kao izdaja. Etiopski car Haile Selassie I. nije se nakon talijanske invazije Etiopije predao na milost i nemilost okrutnomu okupatoru, nego je u svibnju 1936. otišao u Veliku Britaniju. Otamo se nakon šest godina vratio i ponovno preuzeo vlast. Njegov ga narod slavi kao junaka, a ne kudi ga kao izdajicu i kukavicu.
Albanski predsjednik Ahmet Muhtar Bey Zogolli okrunio se 1. rujna 1928. za kralja svih Albanaca, te je uzeo ime Zogu I. Nakon što su se talijanske snage u travnju 1939. iskrcale u Albaniji, Zogu je otišao u izbjeglištvo u Francusku, a potom u Egipat, pa u London. Umro je 1961., nikad se više ne vrativši u domovinu.
Nizozemska kraljica Wilhelmina, rođena kao Wilhelmina Helena Pauline Marie van Orange-Nassau, procijenila je 1940. da Nizozemska ni kolaboracijom s njemačkim okupatorom ne će sačuvati prekomorske posjede, nego da će nizozemska Istočna Indija biti prepuštena Japanu (baš kao što mu je pripala francuska Indokina). Radi toga je odbila prijedloge da se sporazumije s Nijemcima, te je s vladom pobjegla u London. Nizozemci su, dakako, ostali u – Nizozemskoj. Kraljicu Wilhelminu su najprije sumnjičili za kukavičluk, ali je – otkad se pobjedonosno vratila – slave kao pobjednicu.
Francuski se pukovnik Charles de Gaulle u svibnju 1940. pokazao hrabrim i umješnim vojnim zapovjednikom. Premijer Paul Reynaud promaknuo ga je u čin brigadnoga generala, te ga 6. lipnja imenovao podtajnikom u ministarstvu obrane. Kad se izjalovila zamisao o anglofrancuskoj političkoj uniji, koju je novopečeni general zdušno zagovarao, a novi premijer, maršal Phillipe Pétain nagovijestio kapitulaciju pred Nijemcima, de Gaulle nije ostao dijeliti dobro i zlo s Francuzima, nego je – uzevši prethodno 100.000 zlatnih franaka – 17. lipnja 1940. odletio u London. Francuzi se, dakako, ostali u Francuskoj. U domovinu se de Gaulle vratio četiri godine kasnije, nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Nitko ga ne optužuje zbog uzmaka 1940., nego ga svi slave zbog povratka 1944.
U sklopu nedavne rasprave o razlozima otvaranja računa u inozemstvu, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana, kasniji veleposlanik dr. Darko Bekić, izjavio je prošle jeseni u «Slobodnoj Dalmaciji» kako se Tuđman, u slučaju poraza Hrvatske vojske i srpsko-jugoslavenske okupacije Zagreba i Hrvatske, planirao povući na Brijune i otamo pratiti tijek rata i reakcije međunarodne javnosti. Ako bi hrvatski otpor bio skršen, on bi s užim kabinetom pobjegao u Austriju i tamo formirao izbjegličku vladu, te nastavio borbu za oslobođenje Hrvatske. Drugim riječima, Tuđman nije planirao u tom slučaju doći pred srpske tenkove na Trgu bana Jelačića i razgaljenih prsiju reći: «Evo me, pucajte! Živjela Hrvatska!»
Naprotiv, ni u doba kad je mogao računati na međunarodne promatrače i Amnesty International (što je povlastica koju Hrvati u svibnju 1945., očito, nisu imali!), on nije kanio pasti u zarobljeništvo u kojemu bi se u tome hipotetskom slučaju našla većina njegove vojske, nego je htio nastaviti borbu iz emigracije, svjestan da je to prava odgovornost državnog poglavara.
Svakomu razboritu posve je jasno, da su postupci spomenutih državnika bili normalni, očekivani i racionalni.
Ali, treba imati na umu još nešto. U trenutku kad su napuštali svoju zemlju bježeći pred okupatorom, srpski kralj, etiopski car, albanski kralj, nizozemska kraljica i francuski general imali su pred sobom krajnje neizvjesnu sudbinu. Malo je bilo onih, koji su im ozbiljno mogli proreći brzi povratak u domovinu, pa je, objektivno, njihov odlazak prije bio bijeg, nego uzmak. Unatoč tomu, oni su odlučili nastaviti borbu, a njihovi ih narodi i danas časte kao dalekovidne političare. Jer, svi su – osim Zogua – dočekali pobjedu. Nikomu od njih bijeg se ne spočitava kao kukavička izdaja, nego kao promišljeni uzmak.
U Hrvatskoj je drugačije. U svibnju 1945. svi su, od Pavelića preko nadbiskupa Stepinca do Mačeka, bili uvjereni u skori sukob Istoka i Zapada, te u brzi povratak hrvatske vojske u domovinu. Za takvu procjenu postojali su ozbiljni pokazatelji. Istodobno, nitko se nije bojao da će Britanci postupiti onako kako su postupili; svi su vjerovali u «uljuđeni Zapad» i međunarodno pravo. Postojali su, dakle, ozbiljni razlozi za optimizam, a nije – gledano iz ondašnje perspektive - bilo nijednog razloga koji bi opravdavao pojedinačni ili kolektivni hara-kiri. Nije nitko mogao pretpostaviti, da će «kulturni» i protukomunistički zapadnjaci izručiti stotine tisuća nedužnih ljudi, civila, žena i djece, pod nož komunističkim tiranima. Taj se optimizam, nažalost, pokazao neutemeljenim, i zbog toga ćemo svakog svibnja do kraja povijesti oplakivati svoje žrtve.
No, kao da još dugo ne ćemo uočiti, da se – uz dlaku spomenutome degolovskom poučku - kao kukavice i izdajice obilježava one koji su htjeli neovisnu Hrvatsku. Mačeka, koji je bio i ostao za Jugoslaviju, nitko ne optužuje ni za kukavičluk, ni za izdaju, iako je pobjegao, sa zlatnicima ušivenim u podstavu haljetka. O Mačeku se šuti, jer njegovim optuživanjem ništa ne bi dobili ni Britanci ni «antifašisti». Ovako, pak, oni mogu biti zadovoljni: Hrvati su sami skrivili svoju tragediju, baš kao što je – po istoj logici - muslimansko političko vodstvo 1995. suodgovorno za genocid u Srebrenici.
U toj konstrukciji hrvatska politička jednadžba više nema nepoznanica: hrvatska je država moguća samo kao zločin i izdaja, a hrvatski su nacionalisti ne samo zločinci, nego još i i izdajice i kukavice. I zato: blago siromašnima duhom, jer njihovo je Kraljevstvo Nebesko (Zemaljsko ostavite nama)!
Zagreb, 30. 5. 2007.
MEGAZLOČINAC I MEGAVARALICA TITO I HRVATSKA PRAVNA DRŽAVA
I 2007. godine, na dan 25. i 26. svibnja, bili smo svjedoci komunističkog divljanja sa zločinačkim znakovljem i vampirskim plesom u Kumrovcu, u Republici Hrvatskoj, rodnom mjestu famoznog i pravog Josipa Broza, za kojeg ne znamo kako je i kada završio svoj život. Njegova braća i sestre, rodbina i mještani su znali da takozvani maršal Tito nije njihov brat, rođak ni mještanin Josip Broz, ali su o tome morali šutjeti kao zaliveni, po cijenu svoga života.
Današnji promućurni Kumrovčani glede te zagonetke opet šute, jer im dobro dođe turistička zarada utemeljena na lažima. Zaboravljaju na onu narodnu "Neka večere s Bogom stečene".
Pravi identitet Tita, megazločinca, po broju žrtava desetog u svijetu, lako bi se mogao ustanoviti DNK analizom njegovih posmrtnih ostataka u takozvanoj "Kući cvijeća", ako ima ikakvo tijelo na tome mjestu, sa usporedbom DNK još živućih rođaka i potomaka pravoga Josipa Broza. To možda jeste pokojni sin Žarko i njegov sin Joško, dok za Sašu Broz i njezina oca to već nije sigurno, s obzirom da je hohštapler i prevarant Tito imao bezbroj žena i nepoznat broj djece. S takvim nečovjekom, uz njegov izmišljeni rođendan, takozvana Hrvatska televizija, od nedavno "Kugina kuća", kako je narod zove, od dolaska na čelo Vanje Sutlića (pravim prezimenom Kuga), kao i drugih dirigiranih televizija i ostalih medija, nas maltretiraju čak i obnavljanjem sramotne štafete iz svih bivših republika bivše Jugoslavije i beskrupuloznim slavljima u više mjesta, a posebno u takozvanoj "Kući cvijeća" i glavnom centru Kumrovcu. Prethodno nas časte brijunskim hvalospjevima i suvenirima s likom zločinca, te zaštitničkim gestama njegove navodne unuke Saše Broz, koja zaštitom tobože velikoga imena svoga djeda želi ostvariti veliku materijalnu dobit, a 10% od te dobiti će "velikodušno" dati i u humanitarne svrhe. Ona bi određivala tko smije i što se smije o njemu govoriti i tko smije snimati filmove, a da to nipošto ne smije Tonči Vrdoljak, koji je rekao da je prilikom njegove smrti pio šampanjac. Pitam se, što radi hrvatska pravna država. S obzirom da u Republici Hrvatskoj postoji Kazneni zakon, kao i Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 9. srpnja 2003. godine: Članak 55: "Iza članka 151. dodaje se naziv i članak 151a, pod naslovom: 'Veličanje fašističkih, nacističkih i drugih totalitarnih država i ideologija ili promicanje rasizma i ksenofobije', koji glasi: 1) Tko proizvodi, prodaje, uvozi ili izvozi, putem računalnog sustava ili na drugi način čini dostupnim javnosti ili u tome cilju posjeduje u većim količinama promidžbeni materijal kojim se veličaju fašističke, nacističke ili druge totalitarne države, organizacije ili ideologije... kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. ..."
S obzirom da je takozvani maršal Tito bio doživotni predsjednik zločinačke i totalitarne države Jugoslavije, tamnice nesrpskih naroda, i da je bio vođa zloglasne Komunističke partije Jugoslavije i glavni komandant vojske koja je počinila stravične zločine genocida nad hrvatskom vojskom NDH od oko 250.000 vojnika, koji su se u dobroj vjeri na Bleiburškom polju predali Englezima, te protivno Ženevskim konvencijama bili izručeni svojim krvnicima, Titovim partizanima, kao i oko pola milijuna Hrvata civila, žena, djece i staraca, koji su se povlačili sa svojom vojskom, i to genocida u vrijeme mira, po završetku Drugoga svjetskog rata, s obzirom da je bio na čelu vlasti koja je provodila teror i pljačku nad hrvatskim narodom sve do 1990. godine, logično je da je za sve počinjene ratne i poratne zločine po njegovu naređenju i odobrenju, upravo odgovoran Tito i njegova totalitarna komunistička vlast, te da se Članak 151a Kaznenoga zakona upravo odnosi na Tita i njegovu zločinačku ideologiju.
Također, s obzirom da je komunističku ideologiju i sve počinjene zločine u ime te ideologije, kao što je poznato, osudila i Parlamentarna skupština Vijeća Europe, rezolucijom br. 1481 od 21. siječnja 2006. godine, te obvezala sve države u kojima su se dogodili zločini da po vlastitom nahođenju analiziraju komunističku prošlost u svrhu razotkrivanja i osude svih oblika političke, gospodarske, kulturne, duhovne i moralne tragedije koja se dogodila u tim zemljama, te da pruže satisfakciju žrtvama komunističkog terora i represije. U toj rezoluciji se zahtijeva da se obilježe sva stratišta žrtava, da se žrtve dostojno pokopaju, te da se uklone spomenici nositeljima masovnoga kršenja ljudskih prava i po njima nazivi ulica i trgova.
Znamo da je i Hrvatski sabor 3. srpnja 2006. godine donio jednu mlaku izjavu pod nazivom "Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990.", iako konkretno ništa nije učinjeno, pa čak još uvijek najljepši trg u Zagrebu, Kazališni trg, nosi ime maršala Tita, nositelja toga u Deklaraciji tobože osuđenog zločinačkog komunističkog sustava.
Zašto je to tako i zašto se uz navodni rođendan toga zločinca od strane vlasti i pravosuđa u Hrvatskoj dopušta daljnje vrijeđanje i izazivanje hrvatskoga naroda, u kome sigurno nema obitelji iz koje nema jedne ili više žrtava bleiburškoga i općenito genocida za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Kakvi su to bijedni ljudi i destruktivni duhovi, koji nemaju nikakvog ljudskog osjećaja ni razumijevanja za tolike stravične žrtve zloglasnoga zločinca, kojega veličaju i slave. Zašto hrvatska vlast ne štiti dostojanstvo istine, pravde, pravosuđa i pravne države, dostojanstvo žrtava i dostojanstvo patničkoga hrvatskoga naroda? Zašto se ne primjenjuje članak 151a postojećeg Kaznenoga zakona? Drže se sigurno Titove sugestije iz 1971. godine, kako se ne treba držati zakona kao pijan plota. Takvo ponašanje vlasti i stanje pravosuđa u Hrvatskoj, kada su u pitanju prava hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja, ništa ne smeta ni moćnicima Europske unije, ni moćnicima svijeta. Dapače, oni na to potiču sebi poslušničku vlast u Hrvatskoj. Nije im bitna ni rezolucija Vijeća Europe br. 1481. Sviđa im se komunizam jedino u Hrvatskoj, pa ga i pomažu, uz medije i svim drugim sredstvima. Što bi inače značila ta bijedna manjina prema većini poštenoga naroda, samo kada bismo imali pravu vlast. Takva licemjerna antipravedna i antikršćanska Europa dugoročno sigurno nema budućnost. Zaista, tko s đavlom tikve sadi dopodne, popodne mu svakako pucaju o glavu.
Razmjeri i užas genocida - rodilja i tek rođeno dijete u koloni smrti pokošeni rafalom
Bilo mi je 7 godina 1944. godine, i sjećam se genocida nad Hrvatima u mjestu Srijemska Kamenica, gdje smo, s majkom, radi preživljavanja, došli iz Hercegovina za vrijeme Drugog svjetskog rata. Taj zločin se dogodio odmah po ulasku u mjesto takozvane Narodnooslobodilačke vojske, u listopadu 1944. godine. Bila sam pošla u prvi razred osnovne škole. U mjestu je bilo oko pola Hrvata i oko pola Srba. Srbi su Hrvate starosjedioce zvali "Šokci", a Hrvati Srbe "Raci" (jer su tek oko polovice 18. stoljeća došli iz Raške u Srijem i Vojvodinu). Živjeli su svaki u svome dijelu sela, a mi djeca smo zajedno išli u školu. Za vrijeme NDH nije bilo gotovo nikakvih problema. Po dolasku nove vlasti, školska nastava je bila privremeno prekinuta i zavladao je teror svake vrste nad Hrvatima. Ubrzo je došlo naređenje da se svi muškarci Hrvati, od 16 do 60 godina, jave "narodnoj vlasti", s tim da će se odmah vratiti oni koji nisu krivi, a da će se suditi onima koji su krivi! Oni koji su mislili da su krivi, naravno da se nisu ni prijavili, ali nitko od prijavljenih nije se više nikada vratio. Mi smo djeca ponovno pošli u školu zajedno. Sjećam se da se jednom postavilo pitanje, pojedinačno nama djeci: "Tko ima oca?". Nitko od hrvatske djece nije imao oca, osim mene, jer je moj otac još bio u Hercegovini, te došao k nama 1946. godine, kada se već bila donekle smirila situacija, dok su sva srpska djeca imala oca. Kasnije sam saznala da se tada u Srijemskoj Kamenici nije vratilo 196 muškaraca. Tako je bilo i u drugim mjestima diljem Srijema i cijele hrvatske domovine, gdje su masovno stradavali mladi ljudi Hrvati, te posebno intelektualci. Tada se već bila dogodila i Daksa u Dubrovniku i mnoge druge Dakse, gdje su pristigli partizani. Stoga zaista nije čudo da je u svibnju 1945. s vojskom krenulo u izbjeglištvo više od pola milijuna Hrvata svih dobi i staleža.
Što je se događalo i kakav masakr nakon izručenja hrvatske vojske i naroda od strane Engleza Titovim partizanima, manje više je poznato. Spomenut ću samo tridesetak tisuća krvnički pobijenih u Kočevskom Rogu kraj Maribora i strpanih u kilometrima duge tenkovske rovove, od strane Sime Dubajića, koji je tu bio komandant, i Milke Planinc, koja je bila komesar 11. dalmatinske brigade i određivala najbolje SKOJ-evce za krvnike, kako je javno govorio Simo Dubajić. On to otvoreno priznaje i hvali se u raznim intervjuima za novine, a o tome je napisao i knjigu "Život, greh i kajanje (Od Kistanja do Kočevskoga Roga)". Knjiga je izdana u Beogradu 2006. godine i bila je izložena na srbijanskom štandu na međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu 2006. godine.
Takvih masovnih grobišta je do sada otkriveno u Sloveniji oko 200, gdje se smatra da je pogubljeno oko 200.000 Hrvata, u Hrvatskoj, duž križnih putova postoji 700 grobišta, u BiH 90 grobišta, sve onih koji su pobijeni od 15. svibnja do kraja lipnja 1945. godine.
Samo na Maceljskom gorju u Hrvatskoj, blizu Slovenske granice, je oko 170 grobišta, sa oko 15.000 žrtava. Ekshumirane su žrtve iz 23 grobišta, te je 1.163 kostura, među kojima 21 svećenika i oko 400 časnika hrvatske vojske, dostojno pokopano u novu grobnicu, uz novu spomen crkvu u selu Fruki. Blagoslov grobnice je bio za blagdan Svih Svetih 2005. godine. Žrtve su većinom ubijane tupim predmetima, da pucnjeve ne bi čulo okolno pučanstvo.
O kakvim strahotama se radilo i kakvi neljudi su mogli izvršavati taj krvnički posao, opet neka ilustrira samo jedan detalj i strašan primjer. To sam vidjela u dokumentarnom filmu, snimljenom 1991. godine i ponovno prikazanom na HTV-u 15. svibnja 2007. godine u kasnim satima, iza ponoći. Između nekoliko svjedočanstava preživjelih, svjedočile su dvije Slovenke, koje su te strahote gledale svojim očima. Htjele su pomoći, ali im nije bilo dozvoljeno. Naime, govore da je jedna mlada žena iz kolone smrti pala na cestu i rodila zdravo muško dijete. One su htjele uzeti i spasiti bar to dijete. No, partizanski pratilac kolone na konju žene je grubo otjerao, a rodilju i dijete samo pokosio rafalom iz strojnice! Zar samo taj zločin, kada bi bio i jedini, nije u nebo vapijući grijeh krvnika, zbog čega sigurno nisu i neće ostati od Boga nekažnjeni već na ovome svijetu! A koliko je samo nadalje takvih strahota bilo?
Nakon desetak dana naređenog masakra nedužnih žrtava, zločinac Tito već se pohvalio na mitingu u Ljubljani, 26. svibnja 1945. godine, riječima: "... Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu...".
Mnogi takozvani antifašisti, poput Fumića (Savez antifašističkih boraca), Badovinca (Savez društava "Josip Broz Tito"), Goldštajna i sličnih, danas kao ne znaju koliko je bilo žrtava i nasuprot činjenicama, umanjuju ih, te opravdavaju nemogućim opravdanjima i slave zločince, umjesto da priznaju i osude zločine komunizma koji se ne smiju skrivati iza antifašizma.
Koje su ljudske vrste te osobe, da se još poput Saše Broz, navodne Titove unuke, još i ponose sa zločincima? Ona, kao, voli svoga djeda, pa čak glumi i suze, a dobro ju je upitao Milan Ivkošić u Večernjem listu od 26. svibnja 2007. godine, a koliki zbog njezina djeda nikada nisu vidjeli svoga djeda, a ja dodajem, ni oca, ni strica, ni ujaka, ni tolike druge najbliže.
Želim podsjetiti te takozvane antifašiste, da ako ne vide sami, ako nama ni činjenicama ne vjeruju, trebali bi bar vjerovati svome zločincu Aleksandru Rankoviću, koji krajem siječnja 1951. godine, kao ministar unutarnjih poslova FNRJ u saveznoj skupštini izjavljuje, a što je objavljeno i u Politici, 1. veljače 1951. godine, kako je "od 1945. godine do siječnja 1951. likvidirano 586.000 neprijatelja naroda, a kroz naše logore prošlo je 3.777.776 osoba"! Od toga broja je sigurno bar 90% Hrvata, a što se vidjelo i na popisu pučanstva iz 1948. godine, kad je od svih naroda FNRJ jedino Hrvata bilo manje nego prije rata, pa se vidi prema kome je izvršen genocid.
Bleiburg i Jasenovac se ne mogu uspoređivati
Zapravo i objektivno i jedan i drugi simbol stradanja su stratišta Hrvata u kontinuitetu od Bleiburga, na Križnim putevima, do Jasenovca i dalje. Jasenovac, koji je za vrijeme krvavoga rata bio istinski radni logor za one koji su, kao komunisti i partizani, rušili NDH i koji je u to vrijeme bio pod kontrolom Međunarodnoga Crvenoga križa, kao i ostali zatvori u NDH, je u vrijeme mira, nakon rata, postao samo jedno usputno stratište za oko 30.000 Hrvata iz kolone smrti.
Poznato je da Tito nikada nije posjetio Jasenovac. Svjesno je znao da su i na tom mjestu njegove žrtve, pa podsvjesno nije imao snage doći na mjesto svoga zločina.
Sve ostalo glede Jasenovca su megalomanske i monstruozne laži, kako bi se opravdali vlastiti zločini, prebacilo ih se na žrtve i nametnulo Hrvatima osjećaj krivnje.
Pošteni ljudi imaju potpuno pravo da ni najmanje ne vjeruju u stare laži o milijun i četiristo tisuća ili sedamsto tisuća žrtava u Jasenovcu, a niti u najnovije o 80.000 žrtava, što ništa nema veze sa istinom.
Komemoracija Bleiburških žrtava 2007. godine, ustaške odore i don Živko Kustić
Šezdeset i druga obljetnica Bleiburške tragedije hrvatske vojske i hrvatskoga naroda je posebno značajna, jer je prvi put misno slavlje predvodio hrvatski kardinal i metropolit, uzoriti mons. Josip Bozanić. Održao je znamenitu propovijed, između ostalog s riječima kako je previše tragično i žalosno da još nitko od zločinaca nije javno odgovarao pred ljudskom pravdom niti se pokajao.
Ta velika propovijed uznemirila je mnoge duhove u nas i u svijetu. Predsjednik Republike Hrvatske, odmah je, za vrijeme svoga posjeta, prozvao Austriju što njezina policija nije intervenirala protiv par ljudi u ustaškim odorama, iako nije bilo baš nikakvog incidenta ni uznemiravanja.
Ephraim Zuroff, dežurni antihrvatski dušobrižnik i ljubitelj srpskih laži, kojeg ni najmanje nije briga za tisuće židovskih žrtava za vrijeme Drugog svjetskog rata u Srbiji, koja je već 1942. godine prva javila Hitleru da je Srbija "judenfrei", jer su već svi pobijeni koji su živjeli na teritoriju Srbije. Odmah je također pozvao Austriju da provede punu istragu o tobože fašističkim simbolima (ne znam kojima) na komemoraciji u Bleiburgu, nazvavši to sjećanje na tolike nedužne žrtve i zločin bez presedana "fašističkim demonstracijama i ismijavanjem austrijske odluke da zabrani uporabu nacističkih simbola, kao i Zakona o zabrani poricanja holokausta" (koji li su tamo bili nacistički simboli i kojeg holokausta, kad se u Bleiburgu radi o hrvatskom holokaustu).
Par ustaških odora proziva i Živko Kustić u svojoj kolumnici "Jutarnja propovijed" u Jutarnjem listu od 18. svibnja, pod naslovom "Tko vreba na hrvatski ponos?", gdje misaono kombinira kakvu "strašnu" štetu te odore, posebno na mladim osobama, nanose ponosu hrvatskoga naroda.
Zašto tako, don Živko? Zar nisu tu baš najteže stradali ustaše, kao najhrabriji branitelji svoje i naše NDH? Zar ćemo žaliti žrtve, a prezirati njihove odore? Jesu li oni u toj odori branili svoje ili su osvajali tuđe, pa da bi se oni i mi trebali stidjeti? Ili mislite da bi se mi njih trebali stidjeti zato što su, kao branitelji hrvatske države, tako ocrnjeni i oklevetani, ili što su te odore podmuklo i smišljeno oblačili i neprijatelji NDH, pa činili zločine u ime nositelja tih odora?
Ustaše, povijesno i objektivno gledajući, nisu bili nikakvi fašisti ni nacisti. Bili su samo branitelji svoje države, koju su čekali, kao i mi svi, 839 godina i najveće su žrtve jer su voljeli svoj narod i svoju zemlju.
Ako su pojedinci i napravili koji zločin, kao i u svim ratovima, bili su drastično kažnjeni od vlasti NDH, čak i smrću, iako su i to bili nekontrolirani odgovori na strašne zločine protivničke strane prema Hrvatima.
Sam nadbiskup Stepinac je u to vrijeme, 20. studenog 1941. godine, pisao pismo poglavniku Paveliću: "Ne želimo prikazati ove pogreške kao sustav, nego kao čine neodgovornih činitelja, koji nisu bili svjesni svoje velike odgovornosti i posljedica... jer ste i Vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja raznih nazovi-ustaša, štoviše, dali ih i strijeljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost da u zemlji vlada pravda i red...", ali u kaosu građanskoga rada do pravde, reda i mira nije bilo četnicima i partizanima, koji su rušili hrvatsku državu, pa se oblačili i u ustaške odore, te činili zločine kako bi optužili ustaše i pridobili jadni narod na svoju stranu.
Zar ne vidite, don Živko, što nam i sada rade, nakon pobjedonosnog Domovinskog rata? Trebamo li se i sada stidjeti naših branitelja, vrhovnih zapovjednika i "zločinačkog pothvata"?
Mi, pošteni Hrvati, kakvih nas je najviše, to sigurno nećemo! Bit ćemo ponosni na svoje branitelje kroz cijelu povijest, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata i ovog Domovinskog rata, i uvijek, jer su najviše zaslužni i najveće su žrtve.
Jedina nam je želja i molitva Bogu da se više nikada strahote ne ponove i da naši sinovi i unuci opet ne budu morali ginuti za domovinu. Trebamo živjeti za domovinu i raditi za budućnost, a najprije birati takvu vlast koja neće biti podložna pokvarenim moćnicima Europe i svijeta, te ponižavati sebe, hrvatski narod i njegove branitelje, već pošteno čuvati i razvijati svoju zemlju i štititi narodne interese.
Dr. Ružica Ćavar
23. svibanj 2007.
184 godišnjica rođenja Oca Domovine, dr. Ante Starčevića
(23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)
Sjetimo se da je vrhovno načelo našeg Oca Domovine bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!
Otac Domovine nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, i zasluga je Njegova genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.
On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.
"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".
Bog i Hrvati!
Hrvatska Hrvatom!
Livno, 16.05.2007.
NALIČJE HRVATSKE POBJEDE 1990-2007
Kada su srbokomunisti htjeli naivnim Hrvatima dati privid neke hrvatske slobode onda su im dopustili da se ovi izbore da se hrvatska himna Lijepa naša domovina izvodi na radiju, ali u gluho doba noći, u ponoć, kada drugovi i poštena inteligencija spavaju. Najgrozomorniji zločinci su, i tako, sebi sutra dali alibi da su se oni borili za Hrvatsku (malo sutra!) - rušeći je!
To je bio taj privid slobode u srbokomunističkom raju u kojem je hrvatska vojska morala umrijeti da bi tamnica i klaonica mogla živjeti.
I upitajmo se gdje smo danas kada je u pitanju sloboda cjelokupnog hrvatskog naroda, a gdje kada je u pitanju današnja hrvatska država.
U kojem se to stanju nalazi hrvatski narod i hrvatska država (RH, a i BiH) kada se, poslije oslobodilačkog Domovinskog rata uspostavila kakva takva Hrvatska (RH) i tolikih žrtava palih za njenu uspostavu, danas u njoj ne može čuti hrvatska riječ o žrtvi i o patnji koju je hrvatski narod podnio za svoje očuvanje na tlu svoje Domovine.
Ne može se od zaglušujuće i sveprisutne antihrvatske buke čuti vapijući krik tolikih mučenika koji padoše jer su Hrvati!
Pljuje se na Domovinski rat kao što se pljuvalo i pljuje na žrtvu koju je hrvatski narod dao za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i narodnom području.
I kada se mislilo da barem u mjesecu svibnju srbokomunistička aždaja uzmakne da se naivni Hrvati isplaču i umisle da mogu govoriti o svojim palim kada hoće i kako hoće onda surova antihrvatska stvarnost pokaže svoje pravo lice.
Naličje pobjede 1945 Bleiburg je emisija HTV-a koja je snimljena 1991. godine u zoru ostvarenja hrvatske slobode i hrvatske države i njeni autori su u njoj ipak sa, za današnje vrijeme, začuđujuće velikom dozom istine pokušali rasvijetliti naličje srbokomunističke pobjede koju je hrvatski narod desetljećima bolno nosio na svom tijelu.
Tu se zorno vidi da su autori bili suočeni sa nadolazećom istinom i htjeli su se preustrojiti na pravi kolosijek, ali su ipak, možda, zaigrali na krivu kartu.
Jer 16 godina poslije se vidi gdje smo u odnosu na tu istinu koja je već te 1991. trebala prožeti cjelokupno hrvatsko nacionalno tkivo i osloboditi nas od komunističkog zla.
Dakle, poslije svega HTV naivnim Hrvatima daje privid slobode jer će im 15.svibnja 2007. opet prikazati svoj uradak iz ¨91 i tako rasvijetliti naličje srbokomunističke pobjede.
Ali kada pitamo se - u koje vrijeme!? - pa naravno u gluho doba noći, u ponoć, kada svi drugovi bezbrižno, kao i nekad poštena inteligencija, spavaju!
Oni će svoj pir, nekad krvavi, izvoditi svakodnevno kada i priliči onima koji jašu za vratom hrvatskom narodu - naravno po danu, a vi Hrvati razglabajte i sanjajte o svojoj Hrvatskoj kada i priliči - oko ponoći!
Povremeno, od svibnja do svibnja. Ta to je nama njihova borba dala!
I naša, hrvatska, krv!
Tu se vidi ili jesmo ili nismo! Imamo li slobodu ili je nemamo. Imamo li Hrvatsku ili je nemamo.
Naravno nemamo je dokle god na HTV-u ne mognemo vidjeti i čuti u udarnom terminu hrvatsku riječ i hrvatsku istinu bez intervencija raznih sutlijaša, jovanovića, stankovića, družijanića, bagića, makovića i nazovi latiničara kojih se ne bi posramio ni izrod Jakov Blažević i krvnik Tito.
Kada to mognemo Hrvati, onda znajte svanula je hrvatska sloboda u državi Hrvatskoj i, nadam se, u Domovini Hrvatskoj!
A svanut će ako po noći budemo spavali, a po danu razobličavali srbokomunističke laži i pronosili istinu o hrvatskoj žrtvi i o hrvatskim htijenjima.
Jer Istina je najučinkovitiji lijek protiv virusa komunjaritisa!
Virusa koji nas sustavno ubija!
Ante Matić, predsjednik Stranke hrvatskog prava
Bleiburg, 13. svibanj 2007.
PROPOVIJED ZAGREBAČKOG NADBISKUPA KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA
Draga braćo i sestre!
1. Nakon naviještenoga evanđelja, na ovome mjestu prepunom povijesne memorije i vjerničkoga spomena, zahvalan Bogu za dar vjere, molim riječima psalma: "Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si [Bože] sa mnom" (Ps 23, 4).
Okupljeni smo u dolini koja danas plijeni svibanjskom ljepotom prirode. Lako je uroniti u zavodljivost te ljepote i promatrati je kao divan Božji dar. Ali, ova dolina zna da je ona jednoga svibnja za ispaćeni narod, o posebno za živote mnogih, postala neobičnom dolinom; da je postala dolinom smrti, zaustavljenih života, srušenih zemaljskih nadanja. Ova dolina zna zašto smo danas ovdje. Ova će dolina hrvatskomu narodu, na samo nama poznat način, trajno šaptati riječi koje su u njoj ostale, molitve koje su u njoj izgovarane, prenoseći nam kako okus ljubavi, tako i okus mržnje pred kojom se svaka ljepota grči u boli.
Gledajući nas ovako sabrane, netko, komu je ovo tek obična dolina i polje, mogao bi se zapitati: Tko su ovi i odakle dođoše? (usp. Otk 7,13). Mi smo vjernici, okupani Jaganjčevom krvlju, oslobođeni njegovom pobjedom nad smrću, opečaćeni Kristovim križem. Kao vjernici i pred smrću ispovijedamo život, a pred tragedijom za koju ne postoje dovoljno snažne ljudske riječi u molitvu uranjamo svoje misli, u nju stavljamo svoja pitanja i nadanja, dok liturgijskim slavljem postajemo dionicima nebeske domovine.
2. Odakle smo došli? Dođosmo iz svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz raznih krajeva Europe i svijeta, sretni što na ovome polju danas mirno možemo reći da je iz hrvatskih žrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti da se ovim poljem prolomi istina o Bogu i čovjeku, istina koja ne smije biti predana u ruke ljudskim manipulacijama.
Došli smo ovamo onim istim putovima kojima su prije šezdeset i dvije godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kolone vojnika i civila tražile put koji bi ih poštedio od zatorne ruke jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome smo putu ponovno čuli glas žrtava koji se desetljećima nije smio čuti; u mislima smo nailazili na njih, susretali ih, premda do danas nisu obilježena mjesta njihovih stratišta, niti otkrivena imena izvršitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz šumaraka i jama, iz rovova i dvorišta dosiže nas šapat koji se nada da će biti dovoljno jak da ga mi čujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna ponovno roditi život, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za izgradnju društva u kojemu je najmanje što možemo učiniti poštovanje nedužnih žrtava.
3. Da, braćo i sestre, ova je dolina gledala ispaćena lica i hrvatskih civila i hrvatskih vojnika, hrvatskih očeva i majki, sinova i kćeri; lica koja su bila uronjena u nadu i očekivanja da će im biti darovan prostor ljudskosti, put prema zakonitosti i životu koji se neće pomiješati s mržnjom, bezumnim osvećivanjem i ideološkim lažima. No, ova je dolina vidjela zaustavljenost te nade, razočaranja, neizvjesnost i, konačno – zvjerstva.
Toga svibnja, godine 1945., ova se dolina silno proširila. Zbog ljudi koji nisu poštivali Boga ni čovjeka, Bleiburško se polje izlilo i pretočilo u 'križne putove', u udarce, logore, tamnice, mučilišta i smrt koja je svoj zadah i strah širila stotinama kilometara, ali jednako tako, poput otrova, godinama bila stavljana u hranu odgoja novih naraštaja. Od trenutka kada ova dolina više nije smjela gledati lica, nego leđa i korake povratka, krvave tragove povratka u jugoslavensku tamnicu hrvatskoga naroda, i njezina se ljepota pretvorila u bol, u neizrecivu okrutnost i na kraju u bezimenost.
Prije dvanaest godina (1. svibnja 1995.), u Pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, napisali smo sljedeće: "… taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkog totalitarnog sustava za nas značio nov početak zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato što su katolici, što su katolički svećenici, redovnici i redovnice, što su katolički biskupi. Taj martirologij optužba je krvnika, ali on je još više – slava Kristove Crkve".
Od trenutka kada je počinjeno sramotno izručenje razoružane hrvatske vojske i nevinih civila u ruke krvnika, upravo su zločinci zabranjivali svaki spomen na ovo mjesto i sve ono što je slijedilo poslije Bleiburga, nastojeći silom spriječiti istinu da progovori glasom žrtava.
Komunistički vlastodršci ovu su dolinu učinili prisilnim polazištem na put smrti i krvoprolića. Međutim, danas je ova dolina mjesto našega spomena i slavlja Boga koji je put, istina i život. Bog je taj koji je sve putove ljudske patnje preobrazio u Križni put svoga Sina; sve ljudske laži raskrinkao svojom istinom i u svaku tamu smrti unio zraku svjetla svoga života. To je ono što nikakvo nasilništvo ne može zaustaviti. Zato u nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za istinom.
4. Nažalost, mnoga naša okupljanja – protkana poglavito molitvom i pročišćenjem spomena – ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom, promatraju još uvijek očima svoje ideologije. Prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan način na koji su to činili i u ono doba. Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi, a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi. A upravo to ih smeta: ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire.
Danas sam među vama kao čovjek koji hodom želi počastiti mukotrpni hod ispunjen nadom prema slobodi; među vama sam kao vjernik koji je došao pohoditi jednu dolinu o kojoj su mnogi bili primorani šutjeti, da bi ušutkali istinu o svome zločinu; među vama sam – u poniznosti Božjega izabranja – kao pastir koji je došao ispovjediti vjeru i zajedno je s vama učvrstiti; među vama sam kao Hrvat koji je došao s ljubavlju promotriti zemaljsku tragediju svoga naroda i moliti za njegove žrtve, ali i za žrtve svih kojima je ova dolina u mislima, u sjećanjima i u životu ostavila spomen na neizrecivu ljudsku okrutnost. S puno pijeteta spominjem danas osobito pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s kršćanskim vjernicima.
5. I dok tako govorim, netko bi mogao pomisliti da nas je na ovome mjestu skupila tragedija smrti. Netko bi mogao zaključiti da smo došli oplakivati neizbježnost ljudske drame nad koju se nadvila ljudska zloća. Ne, ovamo nas je i danas doveo Život i vjera u Život. Danas sam ovdje da s vama proslavim Vazam Gospodnji i molim svjetlo Duha Svetoga u kojemu se kao vjernici pitamo, što nam to Bog govori u iskustvima ratova, progonstava, u žrtvi nevinih ljudi, što nam to Bog kao narodu ima reći kada smo stavljeni pred kušnje neopisive boli.
U kršćanstvu postoje polazišta i vrijednosti kojih se nikada ne smije zaboraviti. Jedna je od njih poštovanje tuđega života. Tu ne može biti razlike ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku Božju. Upravo stoga je danas teško razumjeti zašto se još uvijek ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori o tome da se ovdje nije poštovao život, da su, bez ikakva suda i dokaza krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata. Ponavljam: nakon rata!
6. Isus u današnjemu evanđelju govori o svome odlasku Ocu. Njegova osuda na smrt već je bila 'napisana'. Dobro zna da učenike pogađaju njegove riječi i da im uznemiruju srce. Utješne riječi o miru vjerojatno su im zazvučale poput iluzije, baš onako kako ljudima našega vremena zvuče svetopisamske riječi koje obećaju sigurnost i spokoj u svijetu razdiranom nemirima. Mir o kojemu govori Isus jest mir koji razumije ljudski krik: Bože moj, zašto si me ostavio?, ali jednako tako zna da je samo u Bogu konačni dom u kojemu se krik očaja preobražava u mir srca.
"Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši". Dajući svoj mir, Isus to govori jer zna da je granica dobra i zla u našemu srcu te da prva i prava pomirba mora nastati u ljudskoj unutarnjosti; da se pomirba ne može uspostaviti nikakvim političkim dogovorima i sredstvima prisile, jer se u tom slučaju pretvara u još veću neistinu. Isusov mir nije mir koji daje svijet, nije kupljeni mir ili pak mir koji se želi nametnuti ratom. To nije mir koji se postiže gospodarskim blagostanjem, potrošačkim prividima, stavljanjem vlastite osobnosti u središte svijeta.
Za nas kršćane Kristov mir je zahtjev. On ne pripada konačnomu spokoju mrtvih. Prvi dar uskrsnuloga Krista prestrašenim učenicima jest mir. Smireno srce je čvrsto srce, ono se ne koleba i ne gubi pouzdanje u protivštinama; ne gubi se u očaju, niti obeshrabruje u trpljenjima. Otkriće Boga u vlastitu životu, radosni susret s njim, uranjanje u njegovu ljepotu, obraćanje Isusu Kristu koji je prepoznat kao Bog, razlozi su radosti i mira u ljudskome srcu.
7. Kristov mir koji svijet ne može dati, mi vjernici živimo u zemaljskome domu. Znamo koliko je svakom čovjeku važno biti u okrilju ljubavi i topline doma. Nitko rado ne napušta ni dom ni domovinu, niti ih lako zaboravlja. Ljudi kojih se ovdje spominjemo ostavili su za sobom Hrvatsku i svoje domove; nipošto laka srca. Zato, braćo i sestre, kako da se srce ne stegne nad nepravednom tvrdnjom koja kaže: da nisu bili krivi, ne bi bježali. Takvo poopćivanje uistinu vrijeđa. Zar i nakon svega onoga što se dogodilo poslije njihova izručenja jugoslavenskim komunističkim vlastima, netko još dvoji koliko je njihov strah bio opravdan?
Jedan od najbližih Titovih suradnika u to vrijeme Milovan Đilas ovako je posvjedočio godine 1979: "Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali" (vidi: Vlatko Pavletić, Tuđmanova doktrina i drugi članci, Zagreb 2007, str. 151). Pitam se: je li to komunistički antifašizam?
I dok se tješimo riječima vjere, kao ljudi ne smijemo previdjeti nepravde koje su rađale nove nepravde. Koliko je samo, nakon Drugoga svjetskoga rata, domova opustošeno, razoreno, konfiscirano; koliko je ljudi obespravljeno i onemogućeno; koliko je bogatstva otuđeno i koliko siromaštva rođeno zbog gramzivosti nepravednog komunističkog režima.
Nije u pitanju samo egzekucija, nego sve što je ona sa svojim posljedicama značila na društvenoj razini. Stvoren je novi poredak koji nikada neće zaslužiti odliku pravednosti, ma koliko ga se pokušavalo prikazati da je bio stvoren "u ime naroda". Bleiburška je tragedija osiromašila cjelokupno hrvatsko društvo. Zbog događaja kojima je bila klica, stotine su tisuća Hrvata stjerane na margine; mnogi su kasnije bili prisiljeni na iseljeništvo, obitelji koje su na bilo koji način bile povezane sa žrtvama tih događanja natjerane su na posvemašnju šutnju i bile politički maltretirane; potomci su smatrani građanima drugoga reda, poglavito ako nisu htjeli prihvatiti novu ideologiju i ucjenjivačku igru terora.
Bleiburška je tragedija, i sve ono što je slijedilo nakon toga uvod u zločin puno širih razmjera. Ona je ostavila pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, ušutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katoličkih, svećenika, redovnika i redovnica, kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Od tada, pa sve do današnjih dana, na Crkvu se u našem narodu baca ljaga i sjena krivice koju Crkvi nijedan analitičar, koji drži do istine i teži k objektivnosti, ne može pripisati. To pak da je i među sinovima i kćerima Crkve bilo i onih koji su počinili zlodjela sa žaljenjem oplakujemo i prepoznajemo bol koju je nanio njihov grijeh.
8. Na ovome mjestu, kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne smijem šutjeti. Štoviše, valja mi postavljati pitanja koja si postavlja svaki čestit čovjek prosvijetljen istinom: Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su još uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvršitelja tih djela? Kako to da se još uvijek ne može, barem na načelnoj ako već ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskoga naroda? Zar mislimo da je moguće graditi zdravo hrvatsko i bilo koje društvo sa sviješću da se naraštaje naše djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi?
Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu. Molimo za njih, da im Bog dadne snagu obraćenja, priznanja i prihvaćanja slobode u istini. Ali kao vjernici, kao državljani suverene i nezavisne Hrvatske s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže ove zločine i obznane krivce za njih. Očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazornome smislu. Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupštine Europskog parlamenta broj: 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima.
Više sam puta pitao, pozivao mjerodavne da poduzmu korake u rasvjetljavanju istine, a taj poziv ponavljam i danas: zakonitim i pravičnim putem tražite i poštujte istinu i o žrtvama i o krvnicima. Neka ne postoji nikakav politički razlog radi kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s pozornice razvoja zdravoga hrvatskog društva. Zbog naše sadašnjosti i zdrave budućnosti, zbog naše odgovornosti prema mladim naraštajima potrebno je osnovati nadstranačku i nezavisnu državnu instituciju koja će znanstvenim metodama rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Prošlost je dio našega života i jasno pokazuje svoju snagu u sadašnjosti, a ono što se olako naziva poviješću u nas često pišu isti, ili sljedbenici onih koji su nedužnom krvlju i stvorili te događaje. Zar nije odviše upadljivo da se neka povijesna istraživanja uopće ne čuju ili prešućuju?
9. Posljednjih se mjeseci u nemiru nastalom zbog nerazjašnjenih činjenica i nepoštena odnosa prema učinjenom u prošlosti pojavila rasprava i o tzv. foibama, o strašnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja je za sobom ostavio fašizam i komunizam. Ni tu kao Crkva ne smijemo prešutjeti istinu, a istina je da su pripadnici totalitarnih režima stvorili te jezive podsjetnike neljudskosti.
Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je iz života izguran Bog. Vrijeme rata, a još manje poraća, ne može biti nikakav izgovor. Tamo su i za vrijeme fašističkoga i za vrijeme komunističkoga terora stradavali svećenici, vjernici i vjernice, jer kršćanstvo ne može mirno suživjeti niti s jednom neljudskom vladavinom. U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdane težnje i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine.
Dobro je znano koliko je dragocjeno djelovanje Katoličke Crkve na uspostavi zajedništva među narodima i kako se mi vjernici iz raznih naroda i država lako razumijemo i međusobno dijelimo bol koju je prouzročila nepromišljenost političara u prošlosti. Stalo nam je do očuvanja identiteta i integriteta vlastitih zemalja i do međusobnoga zajedništva i razumijevanja. Ono je pak moguće samo na istini. Katolička Crkva će i nadalje činiti sve što je u njezinoj moći da u našim životima istina progovori Božjom istinitošću kojoj je podvrgnut svaki čovjek.
10. Govorim kao katolički biskup koji može biti ponosan na djelovanje Crkve u najtežim vremenima totalitarizama. I nas su htjeli svrstati u ideologije protučovještva; do današnjega dana optužuju nas da smo za nešto krivi, a Crkva je pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom, ni pod komunizmom nije zastupala ideologije i da su katolici trpjeli i umirali od neljudskosti s raznim predznacima te da su ih bili puni zatvori, koncentracijski logori i masovne grobnice. To je potrebno znati i ne prihvaćati naivno klevete onih koji žele nametnuti krivnju Crkvi, da bi i danas provodili "svoju istinu". Mi smo svakoga dana pozvani preispitivati svoju grješnost i kajati se za počinjene grijehe. U svakome liturgijskom slavlju ispovijedamo potrebu Božjega milosrđa u raznim oblicima pokajanja. Stoga je krajnji cinizam i besramno je Katoličku Crkvu svrstavati u promicatelja bilo kojega političkog sustava, a osobito stavljati je uz bok onih pod kojima je Crkva najviše trpjela, jer trpio je čovjek, bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili stalešku pripadnost.
Dok danas ovdje komemoriramo strašnu Bleiburšku tragediju s grozom mislim i na jasenovački ustaški logor. Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, u veljači 1943. godine, jasenovački logor nazvao "sramotnom ljagom", a za ubojice u njemu izjavio da su "najveća nesreća Hrvatske". Ali hrvatsko društvo zaslužuje svima dosežnu i koliko je više moguće cjelovitu istinu! Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena, kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nedužnih koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan čovještva, kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu.
Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka.
Gdje god se nalazili mi kršćanski vjernici ne okupljamo se da bismo zajedno mrzili, nego pronalazili snagu za zajedništvo u Ljubavi. Zato još jedanput navodim riječi iz pisma hrvatskih biskupa: "U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločine te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio Drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće je i poticaj današnjem naraštaju" (Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, 1. svibnja 1995.).
11. Isus nam je ostavio riječi upućene nebeskomu Ocu: "Posveti ih u istini". Te riječi pripadaju nama vjernicima i obvezuju nas, ponajprije nas. Time je naznačena bit kršćanstva. Ljubav omogućuje da izađemo iz sebe, da bi se pogled usmjerio prema Bogu, da bi se slušala njegova Riječ, a ne vlastiti ciljevi, ne dopuštajući da nas neposrednost želja i htijenja odvuče od istine i zamagli pogled na površnosti ljudskih prosudbi.
Kristova istina nas oslobađa. Danas ovdje molimo za svjetlo istine da mognemo jasnije spoznati plodove ideologija zla dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Ovdje smo braćo i sestre, jer želimo svojom molitvom i euharistijskim zajedništvom ponovno zaliti klice Božjega kraljevstva, utemeljenoga na ljubavi, a ne na sili i mržnji. Uzdamo se u Boga, u onoga koji posvećuje u istini, molimo ga da nam udijeli uvijek jasnije kriterije te istine, a to je na prvome mjestu ljubav. Za svakoga čovjeka vrijedi da će, ako traži istinu, pronaći Boga.
Kao vjernici u ovu dolinu donosimo baš ono čega je ovdje nedostajalo u svibanjskim danima godine 1945., a to je mir. Moleći za sve žrtve, pogled nam je uprt u križ, a od sada će taj znak jasnije obilježavati ovu dolinu. Mjera naše istine je Kristov križ. On je zakrilio sva vremena i sve ljudske drame. Križ je nekima ludost, nekima sablazan, a nama koji smo dionici Kristova otajstva, spasenje i kompas.
Ovim se poljem ne može jednostavno proći, mirno i ravnodušno. Kršćani će na ovome prostoru promatrati oltar i križ, znak našega spasenja. Zato zahvaljujem svima koji su do danas i u teškim vremenima, kada je samo pojavljivanje na ovome polju bilo opasno za život, sačuvali spomen na nedužne poratne žrtve. Zahvaljujem svima koji su omogućili izgradnju ovoga prostora i koji, u suradnji s mjerodavnim austrijskim institucijama, nastoje oko cjelovitoga rješenja ovoga spomen-prostora.
Pozivam također na jedinstvo. Ne dopustite da nas kao narodno i crkveno tkivo razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka, sloge i dobra. Pozivam na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, a svatko tko može pridonijeti istini o Bleiburškoj tragediji neka to čini u kršćanskome duhu poniznosti i sebedarja.
12. Ovdje smo gdje je odmah nakon Drugoga svjetskoga rata u srcu Europe na najgrublji način pogaženo dostojanstvo čovjeka, da zahvalimo za žrtve onih čija su tijela doduše prekrivena, ali istina koja ne može ostati pokrivenom i dalje vodi u život, glasnije, vjerodostojnije, s pouzdanjem u vječni život svih koji u Krista vjeruju. Jer povijest je za nas kršćane u svjetlu Božje sveprisutnosti memoria futuri – spomen budućega. U toj vjeri koja ljubavlju pobjeđuje smrt naše pokojne vidimo u gradu koji opisuje Knjiga Otkrivenja, u gradu kojemu "ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac!... Ali, u nj neće unići ništa nečisto i nijedan koji čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života" (Otk 21,23.27).
Bože, učini da Bleiburško polje bude dovoljno široko za sve koji tuđu patnju osjećaju kao svoju vlastitu; da bude dovoljno plodno, da iz njega ne niče mržnja, nego stabla ljubavi i mira.
Blažena Djevica Marija, Majka boli i nade; blaženi Alojzije Stepinac, mučenik i branitelj istine, svi sveti mučenici hrvatskoga naroda neka nas zagovaraju kod Boga i pomognu živjeti Evanđelje Božje ljubavi.
A ti nam, sveti, silni i besmrtni Bože, podari blagost i mir. Amen.
Fokus, 11.5.2007.
OSNOVNO SREDSTVO KOMUNISTA BIO JE TEROR!
Hrvatski časnički zbor grada Splita organizirao je znanstveni skup pod nazivom Stradanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću. Skup je organiziran 30. travnja, baš na 336. obljetnicu (1671. g.) smaknuća naših slavnih predaka plemića Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, predvodnika pokreta za oslobođenje hrvatskih krajeva od apsolutističke vlasti bečkoga dvora. Skup je u nazočnosti velikoga broja branitelja iz Domovinskoga rata, predstavnika Splitsko-dalmatinske županije i susjednih gradova Livna, Tomislavgrada, Ljubuškog..., te crkvenih predstavnika otvorio predsjednik HČZ-a grada Splita bojnik u miru Jozo Radanović, i pritom naglasio kako se skup održava u duhu Deklaracije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi totalitarnih komunističkih poredaka i zločina počinjenih u to ime, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, te u duhu Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. koju je donio Hrvatski sabor. Na skupu su predavali: dr. fra Petar Bezina, prof. fra Blaž Toplak, fra Žarko Ilić, prof. dr. Branimir Lukšić i prof. dr. Goran Dodig.
Jedan od najzaslužnijih za organizaciju održavanja Znanstvenoga skupa, poručnik u miru Petar Vulić, kazao je kako skup nema zadaću raspirivati mržnju prema nikome pa tako ni prema onima koji su još svjedoci, ako ne i sudionici, spomenutih nedjela.
Sudjelujući u radu, eminentni hrvatski povjesničari i znanstvenici, naoružani golim činjenicama, govorili su o nevinim hrvatskim žrtvama, Bleiburgu, marševima smrti na Križnome putu, nestalim i ubijenim od komunističkoga nasilja...
Petar Bezina podsjetio je na istraživanja francuskih i engleskih znanstvenika o 39 milijuna ubijenih i nestalih od strane komunističkoga nasilja, ali i na činjenicu da u taj broj nisu uneseni ubijeni ili nestali ljudi s prostora Jugoslavije, među kojima je bilo 650 ubijenih svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara, i to bez svećenika iz Slovenije. Ubijanja svećenika vršena su bez sudskoga postupka, strijeljanjem, vješanjem, bacanjem živih u jamu i mučenjem na razne načine.
Poslije rata ubili su 44 utamničena svećenika, rekao je Bezina te objasnio kako su komunisti svećenike počeli ubijati početkom druge polovine 1941. godine kad je započeo rat između Njemačke i Rusije. “No, teško je znati za mjesta gdje su svećenici ubijeni ili mučeni. Ubijali su ih u župnim kućama, iza plotova, u gorama... Oni koji su ubijeni, a nema nikakvih podataka gdje su ubijeni, po svoj prilici, bačeni su u jame”, tvrdi Bezina.
Na skupu se govorilo da je sredstvo komunista bio teror. Ljude su uvjeravali u njemačko i talijansko neprijateljstvo prema hrvatskome narodu i svatko tko je podržavao NDH, bio je neprijatelj naroda. Komunisti su svim mogućim sredstvima pokušavali uvjeriti narod da su svećenici najveći neprijatelji hrvatskoga naroda i da ih treba iskorijeniti. Služili su se lažima i optuživali biskupe i svećenike Rimu...
Ivica Luetić
Politički zatvorenik
ZAGREBAČKI NADBISKUP NAPOKON U BLEIBURGU!
Desetak je godina nakon sloma komunizma i raspada Jugoslavije trebalo čekati, da komemoriranju hrvatske tragedije u svibnju 1945. na bleiburškom polju nazoči jedan biskup. Iako su nadnevci obilježavanja tih i sličnih tragičnih događaja svima dobro poznati, u nekoliko je navrata i Hrvatskomu društvu političkih zatvorenika s mjerodavnih mjesta odgovoreno, da biskup ne može predvoditi misu na Bleiburgu ili nad Jazovkom «zbog ranije preuzetih obveza».
Makar na Križnome putu u ime Hrvatske i za Hrvatsku nisu stradavali samo katolici, takav se sofizam mogao i morao iščitavati na samo jedan način, na način koji nije sokolio ni hrvatske katolike, ni nekatolike Hrvate: ono što im se htjelo prikazati kao mudrost, redovito su shvaćali kao kukavičluk. U svakom slučaju, jugoslavenski su antifašisti i u tome nalazili potvrdu, da bleiburške žrtve ne zaslužuju pijetet, jer se – kako reče Darko Bekić – «narodne izdajice i prezrene zločince» ne može izdati, pa vjerojatno ni nepravedno kazniti.
Sredinom veljače ove godine priopćeno je, pak, da će zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, prvi put predvoditi misno slavlje na Bleiburgu. Tamo, izgleda, ni privatno nije ranije bio (bar tako se dade razaznati iz medijskih procjena). S nestrpljenjem čekamo, što će predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kazati za koji dan u Bleiburgu, a dotad pozdravljamo njegovu novootkrivenu odlučnost.
Uostalom, u Bleiburgu je već bio i žrtvama se javno poklonio i Ivica Račan. Ne smije zagrebački nadbiskup za njim previše zaostajati, zar ne? (T. J.)
ZA STOLOM ILI POD NJIM?
U hrvatskoj političkoj i kulturnoj baštini stol nije tek puki komad pokućstva odnosno samo kuhinjsko ili blagovaoničko pomagalo, nego je u neku ruku i metafora životarenja s mrvicama palim s gospodareva ubrusa. U mnogim je naraštajima, nažalost, većina živjela od tih mrvica, motajući se oko nogu tuđih stolova. Kao metafora, stol ponovno oživljava i u naše doba. Naime, u novije se vrijeme uporno ponavlja, kako za Hrvatsku nema alternative ulasku u Europsku uniju. I kad nije moguće identificirati (a kamoli kvantificirati) koristi od toga, ističe se kako moramo biti «za europskim stolom», jer da smo već time dokazali našu ravnopravnost i osigurali nacionalne probitke.
No, sjedenje za stolom, pa bio on i «europski», ništa ne jamči; važno je misliti hrvatski i misliti o Hrvatskoj, a nije važno sjediti za stolom.
Jer, sjedili smo mi za stolom i u Pešti i u Požunu (kako smo modo hungarico nazivali Bratislavu), a ni bečki stolovi i klupe Carevinskog vijeća nisu bili bez hrvatske nazočnosti. Ali, time nismo postali ravnopravni; neravnopravnima su nas činili naša slabost i malobrojnost, koju se naši sustolnici nisu ustezali izrabiti (istodobno nam nazdravljajući zbog «kooperativnosti» i tepajući nam zbog spremnosti da na sebe preuzmemo tuđe terete).
Laktove su na tuđim stolovima derali naši nagodbenjaci, koji su Starčeviću i njegovim pristašama predbacivali da nemaju dara za «praktičnu politiku». Vratili su se s hrvatsko-ugarskom nagodbom, riječkom krpicom, Khuenovom srpštinom i željezničkom pragmatikom. I početkom XX. stoljeća koalicionaši su za mađarskim i srpskim stolovima kovali okove vlastitu narodu. Misleći, očito, da uvijek moramo biti za nekim i nečijim stolom, u Rim su desetljeće kasnije odmaglili Supilo i Trumbić, a potonji je požurio na Krf, kako bi za tamošnjim stolom svojim ćiriličkim potpisom zapečatio hrvatski ulazak u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. I tu smo – i prije Rapalla i nakon njega - bili «za stolom», oličeni u zubaru Paveliću, Benjaminu Šuperini, Mati Drinkoviću, Grgi Anđelinoviću i brojnim sličnim smodlakama i stodlakama. Za tim nam je stolom skrojen Vidovdanski ustav, skupštinski atentat i šestosiječanjska diktatura. Pa je potom Maček odlučio opet – uz dlaku vlastitom narodu - biti za stolom, ne bi li u kolovozu 1939. i u ožujku 1941. učinio krajnji napor za spašavanje Jugoslavije (a kad se u travnju ukazala prigoda, da za stolom dobije «Veliku Hrvatsku», poslovičnom je dalekovidnošću zaključio kako tada treba biti – pod stolom, jer se veliki tuku).
Čak i nakon toga mi smo htjeli biti za tuđim stolom: Krnjević, Šutej i Šubašić su u Londonu za stolom kralja Petra II. Karađorđevića legitimirali Dražu Mihailovića i njegove četnike, a delegitimirali državu koju je zdušno pozdravila i branila velika većina njihovih sunarodnjaka. Istodobno su komunisti hrvatskog podrijetla u šumi pripremali stol za bleiburšku gozbu i pobjedu Josipa Broza, Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa. Kad je rat završio, tobožnju hrvatsku nazočnost «za stolom» osiguravali su brojni zaljubljenici hrvatske slobode i neovisnosti, od Vladimira Bakarića i Steve Krajačića, do Milke Planinc i Stipe Šuvara. Bili smo, dakle, i opet «za stolom».
No, jesmo li time bili ravnopravni? Jesmo li time osigurali nacionalnu slobodu, gospodarski, politički i kulturni napredak? Ili smo samo nazadovali, dovodeći se uvijek iznova u situaciju da bijemo iste bitke? I nisu li oni u kojima smo tobože bili zastupljeni, iz naraštaja u naraštaj, iz režima u režim, bili sve manje hrvatski i sve više tuđi: dok je u Pešti, Požunu i Beču još bilo onih spremnih na žrtvu za Hrvatsku, u Beogradu – onomu prvom i onomu drugom – listom su bili oni koji su vlastitu domovinu izdavali i bez posebne plaće!
Ima li netko danas, tko bi – gledajući naše činovnike koji žure rezervirati si kakvu sinekuricu u Bruxellesu ili namjesnikovati u kojoj zapadnobalkanskoj zabiti – bio spreman prisegnuti, da se ta tendencija ne će nastaviti? Da će naši budući predstavnici biti još gori, da će opet biti za tuđim stolom, i da će se tamo gozbiti na naš račun...
Tomislav JONJIĆ
Mostar, 9. svibnja 2007.
PREDSJEDNIKU
HRVATSKOG KATOLIČKOG DOBROTVORNOG DRUŠTVA
DON ANTI JELIĆU – GRADITELJU STUDENTSKOG DOMA
SARAJEVO
Velečasni don Ante,
pratio sam orkanske navale nemirnih i povampirenih duhova koji su se okomili ne samo na dolazak i nastup Marka Perkovića Tompsona u Sarajevu, nego na Vaš dalekovidni pothvat da se hrvatskoj mladeži osigura doličan smještaj za životne programe i podigne krov nad glavom, kao vidljivi i osiguran znak našoj uzdanici na tim stranama.
Započeli ste dalekosežan pothvat. Hrvatski narod i katolički puk Vas neće zaboraviti, jer ste kao rijetko tko drugi, s pravom, ustali u zaštitu potiskivanog hrvatskog naroda i katoličkog puka u Sarajevu, čiji se broj, iz više razloga, uvelike smanjio. Nemojte ni u buduće biti kao oni popuzani, koji su se, iz sebičnih razloga, minulih dana, povukli u medvjeđe rupe.
Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar Vam čestita na upornosti i primjeru kako se brane interesi hrvatskog naroda u drevnom - srednjovjekovnom i današnjem katoličkom središtu i sjedištu crkvene hijerarhije na širim područjima.
- Zvuči crkveno – dvotisućljetno svjedočko naslijeđe, ali je životno, da je samo svjestan čovjek ljubav i blagoslov čovječanstva, čime se treba boriti protiv novih osvajača. To je jedina kultura. Druge nema. I to je vrhovna filozofija. Više nema. - Zvuči crkveno, ali je dokazano, životno i proročki, da je naš subrat po vjeri, bližnji uvijek pred vratima našeg srca, ali nam je potrebno zajedništvo da proširimo horizonte ljubavi i sačuvamo ljudsko bivstvovanje.
Gruba je neistina misliti, da nismo dužni poduzeti, graditi, dati, ili da smo dali dosta, pa čak i previše. Svjetlost ništa ne gubi kad pali nove svijeće – dapače razgoni i uništava tamu. Ljubav ne bi bila ljubav, kad bi imala svoj završetak. U njezinoj je naravi da živi vječno i da nas potiče na izbor nepropadljivih vrjednota.
A djelotvorna svećenička i vjernička ljubav živi, smetana, udarana, progonjena, ali s božanskim sjajem u očima, s zagrijanim, udruženim ljudskim nesebičnim srcima. Sarajevo na početku 21. stoljeća s poimeničnim Hrvatima i katolicima govori o našem životu i smrti, postojanju i nestajanju, minulosti i budućnosti. Nadam se, da će Tompson sa svojim suradnicima ubrzati gradnju Studentskog doma u Sarajevu. To zasigurno znači produljiti opstanak naše mladeži na tim prostorima. Čestitam Vam na divovskoj upornosti!
Uz srdačan pozdrav Vama i svim organizatorima - u ime svih članova s Upravnim odborom mostarskog Društva - harno se bilježi
Prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar
Napomena:
I Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar planira – kako smo to naznačili na prvoj stranici Napretkova kalendara za 2007. godinu - gradnju Napretkova studentskog doma za 21. stoljeće – apartmanskog tipa.
Tko želi ugraditi svoj kamenčić za Dom učećoj mladeži na Sveučilištu u Mostaru, svoj prilog može poslati na adresu HKDNapredak Mostar: za KM br. žiro racuna 22-10-01-98-0-5; za ostale valute SWIFT ZABA BA 22 br. žiro računa 7100-48-06-17093-kod Zagrebacke banke d.d. Mostar br. 3381002201980532.
Matični broj ustanove: 4227038540008.
Imena svih dobročinitelja bit će upisana u prigodnu Spomenicu.
Za najmanji prilog zahvaljuje i pozdravlja - Prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar
Zagreb, 7. 5. 2007.
HRVATSKA JE STALNO ŽRTVA...
Zato je, posebno u ovim teškim vremenima u nas i u svijetu, naša i općeljudska jedina nada i budućnost u naravnim moralnim vrijednostima i načelima, osobnim i društvenim, u suradnji i zajedništvu poštenih i sposobnih, te, u prvome redu, kroz molitvu i rad, u suradnji s Bogom. Samo je pitanje kada ćemo to shvatiti, osobito vodeći među nama, i koliko dugo ćemo još morati prolaziti kroz pustinju do sanjane nam države Hrvatske!
Nakon deset zvjezdanih godina života, dostojanstvene, tragične zbog velikosrpske agresije, ali i u općem zanosu ljudi ponosne i slavne pobjedničke zemlje, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i ostalih hrabrih i čestitih ljudi, Hrvatska je promjenom vlasti od 2000. godine sve više postajala i postala zemlja povijesnih apsurda, bijede i krajnje poniženih, ogorčenih, razočaranih i depresivnih ljudi.
Kao što znamo, nova garnitura se uz pomoć svjetskih psiholoških stožera zakulisno pripremala još za vrijeme bolesti prvoga predsjednika, te manipulacijama i prevarom zasjela na vlast, na radost svih neprijatelja Hrvatske.
Tadašnji engleski ministar vanjskih poslova, a sada već pokojni Robin Cook, je čak rekao da mu je to najbolja vijest u svijetu za 21. stoljeće. Možemo samo zamisliti, čak od vremena Bleiburga, zašto je ta promjena u maloj Hrvatskoj bila tako značajna za veliku Englesku i koliko je to bila prijateljska izjava prema nama Hrvatima. Za engleske i druge neprijateljske tajne službe i njihovo naređivačko vršljanje, otvorila su se širom vrata. Sve se poklopilo i sa namještenim izborom novoga predsjednika države, haaškoga krivokletnika, najgorega mrzitelja svoga prethodnika, prvoga predsjednika i njegova grandioznog djela - obnavljanja povijesne samostalne i suverene hrvatske države, odnosno stvaranja samostalne, međunarodno priznate Republike Hrvatske. Bili su stvoreni svi preduvjeti za destrukciju naše države, ponižavanja i rashrvaćivanja hrvatskoga naroda, te izokretanje istine i pravde, pretvaranje pobjede nad agresorom u poraz i pretvaranje zemlje žrtve u zločinačku zemlju.
Otvoreno, po naređenu odozgo, započela je neviđena lustracija svih nacionalnih kadrova na svim razinama i u svim državnim tijelima, tvrtkama i institucijama, čak do spremačica. Posebno se to odrazilo na medije, tiskovne i elektronske, napose na državnu televiziju. Ljudi se nisu imali kome požaliti, jer je i HDZ, pod novim vodstvom, na isti način počeo čistiti svoje redove. Sustavnom i ubitačnom medijskom kampanjom, blatilo se svim sredstvima one najistaknutije.
Hrvatski državni sabor nije više smio biti državni, nego samo tobože Hrvatski sabor, dok se Županijski dom Hrvatskog državnog sabora, po dekretu, ukida, a ukida se i Tuđmanovo djelo - Oltar Domovine na Medvedgradu, kao i hrvatska lenta, predsjednikova insignia suvereniteta. Ubrzo nestaje i ime Trga hrvatskih velikana, i pored prosvjeda mnogih udruga i pedesetak tisuća građana Zagreba koji su potpisali peticiju za ostanak imena toga znamenitog trga.
Odmah se, već u travnju 2000., donosi u Saboru Deklaracija o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, kojemu se na raspolaganje izručuju sve najslavnije osloboditeljske akcije Domovinskog rata, ne čekajući pravorijek međunarodnih institucija i obustavljajući postupak koji je od prethodne vlasti bio pokrenut glede statusa tih vojno-redarstvenih pothvata protiv zločinaca i terorista, dok se u dramatičnoj noći, između 7. i 8. srpnja iste godine donosi u Hrvatskome saboru najsramotnija odluka u povijesti hrvatskoga naroda, nezapamćena u povijesti svijeta, o izručivanju Haagu hrvatskih generala - pobjednika, na temelju monstruoznih haaških optužnica. Državu se, po planu, enormno zadužuje i sve vrijedno rasprodaje, kako bi vlastodršci rastrošno živjeli i kako bi se hrvatski narod doveo u dužničko ropstvo. Sramoti se, razbija i uništava Hrvatska vojska, ponos hrvatske nacije. Zagrebačkim summitom, u studenom 2000. godine, vraćaju nas, samovoljno i protuustavno, u balkanske integracije, potencijalno gore od prethodne Jugoslavije. U prosincu 2001. godine, nova vlast, na čelu sa Račanom, raspušta Komisiju za granice iz prethodne vlasti, u kojoj su djelovali vrsni stručnjaci, uspostavlja novu marionetsku komisiju i sa Slovencima, uz suglasnost Vlade, a bez znanja i rasprave u Saboru, sklapa i parafira Sporazum Račan-Drnovšek, prema kojem otuđuje od Hrvatske i poklanja Slovencima cjelokupnu Savudrijsku Valu, odnosno Piranski zaljev, naravno uz pripadajući hrvatski kopneni teritorij. Sreća da je taj sporazum naišao na veliki otpor hrvatske javnosti, pa tako nikada nije ratificiran u Hrvatskome saboru, ali, svejedno, Slovenci ne odustaju i neprekidno svojataju sve što su dobili po Račanu.
Krajem 2002. godine, ista vlast, na čelu sa Račanom, sklapa ponižavajući Sporazum o privremenom režimu na Prevlaci i rtu Oštro sa Srbijom i Crnom Gorom, po kojem se Hrvatska odriče svoga, po međunarodnom pravu, teritorijalnog mora u Bokokotorskom zaljevu, uz svoj teritorij Prevlake i rta Oštro, tako da na svojim eventualnim plovilima obvezno treba imati kontrolu crnogorske policije, dok se hrvatska trobojnica ne smije vijoriti na rtu Oštro, da ne bi iritirala susjede, kao da smo mi izvršili agresiju na njih, a ne oni na nas.
Teror nad hrvatskim braniteljima
Od stoljeća 7., od kada je hrvatski narod naselio prostore ove svoje lijepe domovine i dragovoljno, postupno primio katoličku vjeru, te stupio u kolo kulturnih naroda Europe, uvijek je časno i hrabro branio svoje, a nikada nije napadao druge, ni želio osvajati tuđe. No, kako je uvijek bilo onih koji su željeli svojatati naše, najveće su žrtve bili hrvatski branitelji. To nije bilo ni čudo, kada su stjecajem okolnosti, uz najsnažniji otpor, u nekim bitkama bivali poraženi, kao primjerice protiv Osmanlija, na Krbavskome polju, 9. rujna 1493. godine, ili na Sigetu, 7. rujna 1566. Također je nakon Drugoga svjetskog rata prevarom zarobljena i zločinački pobijena hrvatska vojska od oko 300.000 vojnika, uz mnoštvo civila, te je izvršen velikosrpski komunistički genocid nad hrvatskim narodom diljem hrvatske domovine.
No, nikad se nije dogodilo da bi u svojoj državi bili drastično progonjeni hrvatski branitelji - pobjednici, kao nakon tobože demokratske promjene vlasti u Republici Hrvatskoj, 3. siječnja 2000. godine. Već se polovicom te godine iz policijske službe bespravno otpušta 3.700 policajaca, dragovoljaca Domovinskog rata, kako bi se lakše proveo planirani lov na hrvatske generale i najhrabrije časnike i branitelje. Na njih i njihove obitelji spektakularno nasrću, već 12. rujna 2000. godine, specijalne postrojbe i mnogi se uhićuju. Među njima je ubrzo uhićen i legendarni najmlađi general Hrvatske vojske Mirko Norac, alkarski vojvoda.
General Bobetko hrabro pruža dostojanstven otpor monstruoznim haaškim optužbama, ali zbog psihičkih trauma ubrzo umire. General Gotovina odlazi u ilegalu, jer ne može podnijeti takvo ponašanje, a želi i dobiti na vremenu, kako bi država našla načina da obrani sebe i svoje zaslužnike od nametnutih i montiranih laži. Veteranske, dragovoljačke i stradalničke udruge se razbijaju, a čelnici ucjenjuju ili potkupljuju, tako da pravog otpora ne može biti. Ostale udruge civilnoga društva, kao i svi oni koji rade u interesu naroda i Hrvatske, ne mogu dobiti od države nikakvu potporu.
Ponovnim dolaskom na vlast HDZ-a, krajem 2003. godine, ništa se bitno ne događa. Ista politika, sa istim ljudima na istim pozicijama, se nastavlja, još u gorem smislu. U Europsku uniju ta vlast želi gurati narod po svaku cijenu, a predsjednik Vlade to i otvoreno izjavljuje. Hrvatske generale i političke dužnosnike nekadašnje Herceg-Bosne, kao sudionike "zločinačkog pothvata" hrvatskoga naroda i hrvatske države, otprema se u Haag, tobože po njihovoj odluci, dragovoljno. Formira se sramotni stožer i provodi akcijski plan za hvatanje generala Gotovine, na najveću žalost hrvatskoga naroda i sramotu sudionika, uz suglasnost svih parlamentarnih stranaka, pa i HSP-a. Na kraju, i general Gotovina se krajem 2005. godine predaje španjolskoj policiji na Kanarskim otocima, jer je vidio da nema potporu nigdje u svijetu i biva otpremljen u Haag. Vlast od 2000. godine je namjerno prekinula sve veze sa SAD-om i svima onima koji bi nam trebali i mogli pomoći.
Tone dokumenata iz predsjedničkog ureda i svih arhiva, nezakonito se šalju u Haag, na raspolaganje tužiteljstvu, tako da se i oni sami tome smiju i čude. Vlada, predsjednik države i državni odvjetnik potvrđuju kao autentične očito falsificirane temeljne transkripte, premda nisu proveli nikakvu istragu o toj autentičnosti. U isto vrijeme predsjednik Vlade izjavljuje da će Vlada učiniti sve da bi obranila "istinu o Domovinskom ratu, u kojem je Hrvatska bila žrtva agresije". To je isto kao kad nekoga namjerno gurneš u duboku jamu, bez izgleda za spas, a obećavaš mu da ćeš mu pomoći da izađe iz nje.
Za branitelje optuženih generala Markača i Čermaka, namještaju one koji su, poput Čede Prodanovića, u okviru takozvanog HHO-a i "Veritasa" Save Štrpca, radili na prikupljanju lažnih materijala za optužnice, kao i Igora Mikuličića, koji je slično radio kao voditelj takozvanog Hrvatskog pravnog centra, dok se odvjetnik Miroslav Šeparović vjerojatno već ucjenjuje, jer bi mogao i sam biti optužen za "zločinački pothvat" u vrijeme kad je bio ministar pravosuđa. Stoga je jasno da ni jednom od njih nije stalo do optuženih, nego samo do zlatne koke - statusa odvjetnika na Haaškom sudu. Tamo se najlakše gnijezde milijuni, kao Anti Nobilu, tužitelju u totalitarnom jugoslavenskom sustavu, gdje mu se, kao haaškom odvjetniku, izleglo desetak milijuna kuna za Blaškićevih 45 godina robije. I to sa zaradama odvjetnika je svakako namjerno namješteno, kako bi više mislili na svoju zaradu, negoli na obranu optuženih. Da je njima stalo do obrane optuženih, onda se sigurno ne bi svađali sa braniteljima generala Gotovine, koji su pokrenuli pitanje sukoba interesa odvjetnika Miroslava Šeparovića samo zato jer su željeli razdvojiti postupke protiv hrvatskih generala.
S obzirom da američki branitelj generala Gotovine, Greg Kehoe, po svojoj stručnosti i svom utjecaju ima najviše izgleda da sruši tezu o zločinačkom pothvatu, što je u interesu svih optuženih i optužene hrvatske države, postavlja se pitanje po kojoj logici odvjetnici generala Markača i generala Čermaka, ako su dobronamjerni, podnose prijavu Haaškome sudu protiv njega, da bi on, kao nekadašnji djelatnik tužiteljstva, bio kao branitelj u sukobu interesa?
Zaključak
Po svemu sudeći, u svađi branitelja opet imaju svoje prste i svoj interes razne tajne službe, koje žele oslabiti obranu optuženih, odnosno koje žele da optuženi prema planu budu i osuđeni, a Hrvatska bude proglašena zločinačkom državom koja ne bi smjela imati pravo na postojanje. Stoga se nadam da će, uz Božju, pomoć optuženi generali ostati i dalje, kao i do sada, hrabri i pošteni, biti jedan uz drugoga i da neće nasjedati na prozirne provokacije. No, da je državna vlast u Republici Hrvatskoj imalo držala do svoga dostojanstva, dostojanstva naroda i države, a u prvom redu do moralnih načela, nikada nam se ne bi događalo sve ovo što nam se događa. Prava vlast nikada ne bi i ni po koju cijenu, prihvatila monstruozne optužnice i nikada ne bi na temelju takvih optužbi izručila na milost i nemilost bilo kome svoje pravedne i najzaslužnije ljude. Posebno ne bi provodila ni dopustila smišljeni progon i presude hrvatskim braniteljima na temelju svjedočenja agresora i ne bi montirala optužnice nepoćudnima, a toliko zaslužnima, poput generala Glavaša, i ne bi, uz pomoć dirigiranih medija, pretvarala generale i vlast koja je stvarala državu u kriminalnu vlast i kriminalne generale i branitelje. Nije im dovoljno da su samo zločinci, jer ta kvalifikacija ne izaziva odbojnost kod naroda koji dobro zna tko su zločinci. Misle da će okrenuti osiromašeni narod protiv svojih branitelja ako ih proglase kriminalcima, pa onda svi mediji zdušno udaraju u iste talambase, bez obzira na činjenicu da lopovi najviše viču "Držte lopova!". Nažalost, ima tobože i pametnih koji toj buci nasjedaju.
Ipak, hrvatski narod je u većini pošten narod i sigurno želi na vlasti imati poštene i sposobne ljude i političara, ali ne može do takvih doći, iako ih naravno ima, zbog medija koje u svojim rukama drže nepošteni, umišljeni i nesposobni.
U emisiji "Kontakt" Hloverke Novak-Srzić, jednom prilikom novinar Milan Ivkošić, koji inače slovi kao pošten novinar, ali valjda samo po zadatku da u Večernjem listu bude tobože zastupljena i ta opcija, je rekao da političari ne trebaju biti pošteni nego efikasni. Stanje u našoj državi zaista pokazuje koliko su, kao nepošteni, u općem smislu i efikasni, a prije ili kasnije, iskustvo nas uči, ni u osobnom smislu ne mogu dobro završiti.
Tako je 29. travnja 2007. godine u teškim mukama svoj život završio bivši visoki dužnosnik vladajućeg komunističkog režima do 1990. godine, čelnik i sukreator svih najpogubnijih promjena u Republici Hrvatskoj od 2000. godine, koji je 1990. osnovao tobože novu stranku, takozvanu Socijaldemokratsku partiju, bez hrvatskoga naziva, koji je sa svojim pristašama bespravno preuzeo sve opljačkano bogatstvo bivše zločinačke komunističke partije u Hrvatskoj, koji je Hrvatsku demokratsku zajednicu predsjednika Tuđmana nazvao strankom opasnih namjera, koji je 25. lipnja 1991. godine, kod proglašenja samostalnosti Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru, sa svojim pristašama napustio sabornicu, koji je sa svojima za vrijeme Domovinskog rata bio u mišjoj rupi, koji je došavši na vlast prevarom 2000. godine HDZ pred svijetom nazvao zločinačkom organizacijom, te izvršio sve u ovome tekstu rečene veleizdajničke promjene.
On je odjednom, nakon smrti, za sve naše medije i sve čelnike svih parlamentarnih stranaka, orkestrirano, do krešenda i najsramotnije manipulacije javnošću totalitarnim jednoumljem, postao umalo svetac, drug Račan za kojim svi trebamo plakati, kao što su plakali za njegovim zločinačkim uzorima drugom Titom i Staljinom, ili sjevernokorejskim bivšim predsjednikom Kim Il Sungom. Sve to izgleda kao da smo u ludnici, a pogotovo nakon što Mate Arlović čak kaže da je drug Račan 2000. hrvatskom narodu i građanima Republike Hrvatske vratio dostojanstvo izgubljeno za vrijeme Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana.
Zato je, posebno u ovim teškim vremenima u nas i u svijetu, naša i općeljudska jedina nada i budućnost u naravnim moralnim vrijednostima i načelima, osobnim i društvenim, u suradnji i zajedništvu poštenih i sposobnih, te, u prvome redu, kroz molitvu i rad, u suradnji s Bogom. Samo je pitanje kada ćemo to shvatiti, osobito vodeći među nama, i koliko dugo ćemo još morati prolaziti kroz pustinju do sanjane nam države Hrvatske!
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
SRETAN 10. TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!
hcsp.hr , 10. travanj 2007.
10. travnja 1941. godine je nakon punih 839 godina uspostavljena samostalna hrvatska država. Hrvatski je narod bez oklijevanja iskoristio sve nedaće najnepovoljnijeg razdoblja u povijesti čovječanstva, razbuktali pakao Drugog svjetskog rata, te obnovio Državu Hrvatsku u svoj svojoj veličanstvenosti.
10. travnja 1941. je zet pravaškog vođe Josipa Franka, hrvatski vitez i vojskovođa Slavko Kvaternik u ime poglavnika, ustaškog pokreta i hrvatskog naroda proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Bio je to ostvareni san o vlastitoj državi koji su Hrvati sanjali gotovo tisuću godina i ostvarenje pobjede za koju su se borili svi hrvatski velikani kroz slavnu povijest hrvatsku. Hrvatski narod mora progovoriti istinu o sebi i svojoj povijesti, u kojoj je borba za državnu nezavisnost glavni cilj u borbi za njegovo održavanje. Zbog toga se pravaši ne stide ni dijelića svoje povijesti, ponajmanje Nezavisne Države Hrvatske, već se naprotiv ponose i ustaškim pokretom i dr. Antom Pavelićem, koji su 10. IV. 1941. obnovili hrvatsku državu i ostvarili hrvatsku nezavisnost. Suprotno tome, tzv. antifašisti, partizani i komunisti sa najvećim žarom tijekom godina žele "dokazati" kako je hrvatska država za vrijeme Drugog svjetskog rata zločinačka, naci - fašistička, ubilačka i rasističko antihrvatska tvorevina.
No, važno je ukazati da je prvo proglašenje Nezavisne Države Hrvatske nakon 839 godina bilo već 7. travnja u Čakovcu, zatim 8. travnja u Bjelovaru, a tek potom 10. travnja je proglašava Slavko Kvaternik preko zagrebačkog krugovala. Nezavisna Država Hrvatska nikada se nije mirila s mađarskom aneksijom Međimurja, niti je s njom bilo kada zaključen sporazum o granicama koji bi se odnosio na Međimurje.
Tih kobnih dana prije 66 godina dok se Hrvat mučio kako bi najbolje učvrstio svoju državu, skupio se ološ po šumama nazivajući se AVNOJ, rušeći i minirajući mostove i tvornice, napadajući tisućugodišnji san hrvatskog naroda. Komunisti, partizani i četnici huškaju pravoslavca na katolika i muslimana. Danas ti isti "hrabri borci" proglašavaju Hrvata muslimanske vjeroispovijesti tuđinom, a srce hrvatskog područja u Bosni proglašavaju tuđim teritorijem. Čega se dakle boje ti dojučerašnji komesari, odnosno današnji džepotvorni kroboljševici? Ante Pavelića? Nezavisne Države Hrvatske? Ustaša? Ante Pavelića više nema, Nezavisna Država Hrvatska je nestala 1945. godine, dok u ovo naše vrijeme i posljednji ustaša umire u tuđini. Odgovor je kratak i jasan: njihova prošlost, njihov izdajnička uloga koju su igrali kao slugani boljševičko - srpskih gospodara! Otupili su u laži i podvalama, ogrezli su u krvi brata svoga Hrvata u ratnim godinama, a još više su okrvavili svoje ruke krvlju nedužnih Hrvata u poslijeratnim godinama.
Postavimo li deseti travanj na njegovo pravo mjesto, na pijedestal domovine kao ono što je i bio: Dan ustanka, Dan revolucije, Dan ponovne uspostave hrvatske državne nezavisnosti, onda će biti prijeko potrebno iznašati partizanska zla i prljave nakane te sve "Jazovke" kojih u Hrvatskoj ima bezbroj.
Mi pravaši slavimo deseti travanj jer se ne odričemo boraca za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Pravaš danas slavi Trpimirovu, Branimirovu, Tomislavovu, Krešimirovu, Zvonimirovu i Pavelićevu Hrvatsku i dokle god ne bude ove Hrvatske, neće biti mira u pravaškim srcima.
10. travanj za nas predstavlja ostvarenje vjekovne težnje hrvatskog naroda za slobodom i za vlastitom državom.
Hrvatskim bojovnicima, ratnicima i braniteljima hrvatske državne misli i nezavisnosti slava, čast, i hvala!
Bog i Hrvati ! Za Dom spremni !
Goran Rohaček
USKRSNA ČESTITKA
Hrvati, Sretan vam Uskrs!
Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega
Stranka hrvatskog prava
želi
SRETAN USKRS!
Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda.
U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami.
Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka.
Zaista, Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas, i uvijek...
BOG I HRVATI!
Mostar-Ružići-Grude, 17. ožujka 2007.
ČUVARIMA KULTURNE BAŠTINE
Dana 16. ožujka 2007. godine, nakon što sam se uvjerio da je oboren križ na Bilom Grebu i grob prekopan, u osobno ime i u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar uputio sam prosvjedni dopis sredstvima društvenog komuniciranja i Ministarstvu prosvjete, znanosti, kulture i športa Zapadnohercegovačke županije na Široki Brijeg negodujući zbog uništavanja još jedne srednjovjekovne nekropole svetog mjesta i pokopalište naših pređa – ovog puta one na Bilom Grebu.
Posredstvom Radio Herceg-Bosne tu vijest sam proširio na sve do kojih dopire njihova poruka, to jest stanovništvu cijele Herceg-Bosne i ljubiteljima hrvatske kulturne baštine. U dopisu, ovdje malo prošireni, sam spomenuo:
Od jutros 16. ožujka 2007. godine u Grudama na lokalitetu Bili Greb, koji se nalazi na području naše Županije, uništava se još jedna srednjovjekovna nekropola.
Tu nekropolu je evidentirao Šefik Bešlagić, Stećci Kataloško-topografski popis 1971. – Grude br. 9 (str. 303) i na ukrašenom križu prepoznao ljudske osobe, polumjesec i kružni vijenac. Nekropola koja je nadživjela povijesne vihore u trajanju od, vjerojatno, kojih sedam-osam stoljeća i ubilježila se u pamćenje domaćeg stanovništva pred našim očima se bez ičijeg prosvjeda mirno uništava i to na temelju Rješenja tog Ministarstva br. 07-01-637/06. od 14. rujna 2006. godine. Premda je Šefik Bešlagić u svom popisu, iz njemu poznatih razloga, uvelike osiromašio hrvatsku srednjovjekovnu kulturnu baštinu, ipak mi je žao što u uništavanju rijetke ali vrijedne naše kulturne baštine sudjeluje to Ministarstvo.
Bešlagićevo neupisivanje ponekih nekropola potaklo me je da sam od 1971. godine do danas revidirao dobrani dio njegovih tekstova. Na temelju istraživanja istih terenskih područja koja je, kako piše Bešlagić obišao i ja sam se zaputio, prebrojavao i tražio suvremenije popise srednjovjekovnih nekropola. Samo na mostarskom, širokobriješkom i ljubuškom područje pronašao sam preko 1200 kod Bešlagića neupisanih stećaka. Osim nepotpunog popisivanja, svi su izgledi, da je Bešlagić iz njemu poznatih razloga i uništavao hercegovačke srednjovjekovne spomenike. Naime, već sam upozorio (Kočerinska ploča, svjedok sredonjovjekovne Hrvatske Bosne i Hercegovine, 2004., str. 103. bilješka 254.) da je spomenuti Bešlagić s lokaliteta Glavice kod Fatnice (Stolac) odvezao križ na kome je pisalo Ase leži Asan sin Pere - Ovdje leži Hasan sin Pere. Taj križ, koliko mi je bilo dostupno, nigdje nije evidentirao. Tražim muzej u koji ga je smjestio. Bilo bi mi vrlo žao ako ga je stukao.
Molim širu javnost da mi pomogne pronaći taj križ. Ako se ne pronađe, bez ikakve sumnje znanstveno predstavljeni Šefik Bešlagić, uništavanjem spomenutog križa, koji se može datirati u posljednja desetljeća 15. stoljeća, postao je rušiteljem srednjovjekovne katoličke, sakralne i kulturne baštine posljednjih desetljeća 20 stoljeća.. Odvoženje križa s Bilog Greba u prvom desetljeću 21. stoljeća, točnije 16.ožujka 2007., ide prema njegovoj zabrinjavajućoj i nepoznatoj sudbini.
U srednjem vijeku na stećcima i pod križevima naši pređi su se pokapali s porukama: „legoh na svom plemenitom… i molju vas ne nastupajte na me“„na svojoj plemenitoj“, „učvrto na plemenitoj“, „na svojoj plemenitoj odmirači“, „na svojoj zemlji, na plemenito“, „nikada mnog ne imah, nikada ništa nesta, a dijelih“, „I na svoji Baštini legoh“ „daj mu Bože duši da bude spasen“ . Umjesto da pokojnikovi zemni ostaci ostane na 'svom plemenitom' njih se, uz Rješenje Ministarstva, suvremenim strojevima nepotrebno premješta, a višestoljetni sakralni objekt obeščašćuje.
Najnovije uništavanje nekropole Bili Greb doziva mi u pamet vandalizam koji se protivi otpornosti naših pređa koji su se u kamenu opirali Zakonu o raji (1237.-38) da se kršćanska groblja preoravaju, i križočuvarenju nadgrobnih spomenika kao otpor brojnim naredbama turskih osvajača – od 1516. pa dalje - da se križevi poruše. Naši davni pređi su stećcima i križevima omeđili Herceg-Bosnu kao kršćansku i hrvatsku zemlju. Na svojim spomenicima su, između ostalih, ostaviloi i slijedeće poruke: A taj greb učinih i izvukoh za svoga života – budućemu. Bolno se osjećam što su križevi „na svom plemenitom“ i „molju vi se, bratjo i gospodo, nemojte mi kosti pretresati“, „Molju vas, gospodo ne nastupajte na nj. Jere ćete vi biti kako on, a on ne more biti kako vi…“. Stećke i križeve su podizali po Herceg-Bosni i na širem području uz velike velike izdatke i pomoć rodbine, da se odupru propasti –„S pomoću roda moga izidah mnogočasnu grobnicu i postavih si kamen na grobnici mojoj i ugotovih si vični dom za života svojega…“, „Va ime Oca i Sina… novi kamen postavih, i da viste da ćete umrti vsi vi… Sije leži dobri… sin voivode Stipana, na svojoj baštini… Si bilig' postavi na me brat' moj vojvoda Petar…“ Da bi zaštitili kršćanska počivališta davno su poručili: Tko bi to potral, da je proklet Otcem i Sinom i Svetim Duhom. Potreba uklanjanja križa s Bilog Greba, umjesto da se on dostojno ukusno zaštiti, podsjeća me i na Izedbegovićev zahtjev za dokidanje Sinjske alke. Potonji u svom zahtjevu u Hrvatskoj nije uspio, a evo, malo kasnije, drugi je uspio, u hrvatskim Grudama, ukloniti dragocjeni križ katoličkog svjedočenja. Čudo, ali istinito!
Gluhi na davne poruke i slijepi pred jedinstvenom i sve rjeđom sakralnom i kulturnom baštinom u Herceg-Bosni nedostojni i pobješnjeli nasljednici i voditelji kulturnih institucija, nažalost, oglušuju se o poruke i sudjeluju u rušenju srednjovjekovnih svetih mjesta trneći njihovo svjedočko omeđivanje hrvatske zemlje i prekidanje životnog stabla hrvatskog naroda na početku 21. stoljeća.
Stoga u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar, koje se brine za očuvanje i prezentiranje naše kulturne baštine, prosvjedujem protiv uklanjanja križa s Bilog Greba i uništavanja odmorišta svetih katoličkih pređa – na posvećenoj nekropoli.
Zahtijevam povratak križa na prvobitno mjesto i konzervaciju pokapališta. Ako Ministarstvo ne učini konkretne korake u vraćanju križa na njegovo stoljetno uzemljenje na Bili Greb, snosit će suodgovornost s lokalnim političarima, tajkunima i poimenično navedenima osobama u dopisu.
Predsjednik HKD Napredak Mostar prof. dr. sc. fra Andrija Nikić
Zagreb, 14. 3. 2007.
U ČIJEM INTERESU JE MONS. ANTUN ŠKVORČEVIĆ, POŽEŠKI BISKUP, VODIO SVEĆENIKE POŽEŠKE BISKUPIJE U POSJET MEMORIJALNOM MUZEJU SPOMEN PODRUČJA JASENOVAC?
U ponedjeljak, 12. ožujka 2007., u povodu 10. obljetnice Požeške biskupije, požeški biskup, mons. dr. Antun Škvorčević, je vodio hodočašće svećenika i đakona svoje biskupije, njih 90, Jasenovačkoj Gospi. Cilj im je bio sjetiti se u molitvi svih žrtava stradalih na području Jasenovca i Stare Gradiške tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. U planu je bio, prvi put od strane službene Katoličke Crkve, i posjet Memorijalnom muzeju Spomen područja Jasenovac, otvorenom prošle godine.
Za taj posjet, očito i logično, nije se mogao odlučiti samoinicijativno sam biskup Škvorčević, nego je svakako imao i odobrenje, odnosno blagoslov, vrha hijerarhije Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj. Pri tome hodočašću, u Staroj Gradišci održano je predavanje i mons. dr. Stjepana Kožula, zagrebačkog kanonika, o mučeničkom stradanju oko 300 svećenika iza rata, u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, od strane partizana i komunističkog režima, a predavanje o mitu logora Jasenovca u Jasenovcu je održao i povjesničar dr. sc. Josip Jurčević. On je na upit jednoga svećenika, slušatelja predavanja, rekao da je u Jasenovcu stradalo više nedužnih žrtava iza Drugog svjetskog rata, od strane partizana, negoli je žrtava bilo u Jasenovcu tijekom rata.
Osobno smatram da nikako službeno Katolička Crkva nije trebala ići u posjet tome Memorijalnom muzeju Jasenovac, dokle god se šire tako megalomanske laži o broju žrtava u radnom logoru Jasenovac i Stara Gradiška tijekom Drugog svjetskog rata, za vrijeme NDH, sve s ciljem da se ocrnjuje hrvatski narod i da mu se nameće povijesna krivnja kako nikada ne bi imao pravo na svoju državu, svoj ponos i dostojanstvo. Ova sadašnja brojka žrtava, od 59.000 i nešto ubijenih, koji se tobože objektivno, sa imenima, spominju i pišu u lani otvorenom Memorijalnom muzeju Jasenovac, također je daleko od prave istine, a mi Hrvati bi, prema tome, morali biti "sretni" što to nije više ona brojka od 1.400.000 ubijenih, 1.000.000 ili 700.000 ubijenih Srba, kao što i u današnje vrijeme piše u Židovskom muzeju u New Yorku.
Ova brojka, od sadašnjih 59.000 i nešto ubijenih u Jasenovcu, je također višestruko napuhana. Naime, dobro se sjećam, 1971. godine, kada je ta brojka bila objavljena u Hrvatskom tjedniku, autora Brune Bušića, na temelju istraživanja dr. Franje Tuđmana, koji je u to vrijeme radio u Institutu za povijest radničkog pokreta u Zagrebu. Tu je bilo rečeno da je to broj stradalih stanovnika sa područja zemalja prve Jugoslavije u svim logorima na području tih zemalja za vrijeme nacističke ili fašističke kontrole, a najvažnije i logorima Njemačke, dakle, ne samo u NDH, a pogotovo ne samo u Jasenovcu. Znači, svi stradali u svim logorima odjednom su se našli na popisu Memorijalnog muzeja Jasenovac, kao ubijeni u Jasenovcu.
Sve ovo bi naravno trebala znati i hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj i ne nasjedati provokacijama i manipulacijama neprijatelja Hrvatske, koji i dalje, uz pokroviteljstvo vanjskih čimbenika nesklonih Hrvatskoj, sjede na svim važnim pozicijama u vlasti, institucijama i u medijima.
Medijske manipulacije
Te manipulacije i zlonamjernost su se pokazale na djelu i prigodom ovoga svećeničkog hodočašća o kojem govorimo. Primjerice, Večernji list od 10. ožujka, na strani 36, donosi članak o tome svećeničkom posjetu, zamislite, u rubrici "Pikanterije", a u sadržaju se, sa slikom simbola logora Jasenovac, govori i o teškome stradanju više od 300 svećenika, a i stradanju slovenskih svećenika, sve u kontekstu stradanja u ustaškim logorima Jasenovcu i Staroj Gradiški. Znači, nema govora o stradanjima tisuća pripadnika hrvatske vojske, civila i svećenika od strane partizana i komunističkog režima na području logora Jasenovac i Stara Gradiška.
Također, u Jutarnjem listu od 13. ožujka, na 7. stranici, u nadnaslovu članka piše: "Prvi put u povijesti svećenici, predvođeni biskupom, mons. Škvorčevićem, hodočastili na mjesta zločina", a u naslovu piše: "Crkva stala uz žrtve Gradiške i Jasenovca". Time se bezobzirno insinuira da svećenici i biskupi, a time i svi vjernici, nemaju osjećaj poštovanja za žrtve zločina i kao da je to Crkva prvi put stala uz žrtve. Svakom dobronamjernom je jasno da je Katolička Crkva u hrvatskome narodu uvijek bila uz sve ugrožene, nemoćne i nedužne i uvijek uz sve žrtve svih zločina, što je bezbroj puta i praktično pokazala, jer joj je u temeljima Kristova ljubav, podjednaka za sve ljude i u svim uvjetima njihova života i stradanja, bez obzira na sve nebitne razlike, ako se radi o bitnim ljudskim pravima. No, Crkva ponekad zaboravlja da je i Krist rekao: "Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!". Ja bih još posebno dodala:"Ne dajte se manipulirati od strane sinova svijeta!"
Tako se ni ovaj posjet mjestu manipulacija i laži nije trebao dogoditi, jer nije u interesu istine ni hrvatskoga naroda, nego samo daje legitimitet tim lažima i mitovima. Za sve nedužne, a i dužne žrtve, moglo se u duhu i istini moliti na bilo kojemu dostojnom mjestu, a posebno svakako u crkvi pred Gospom Jasenovačkom i zajedno s njom, kao što se moli i na Bleiburgu, Križnim putevima i na svim stratištima žrtava Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, od kojih stotine tisuća još nisu dostojno ni pokopane, niti su zločinci procesuirani od ljudske pravde.
Mi se svi doista trebamo i moramo boriti za pravdu i pravu istinu, jer istina će nas jedino osloboditi i osposobiti da gradimo sretniju budućnost.
U podnaslovu članka u Jutarnjem listu od 13. ožujka također piše: "Te ljude ubijali su samo zato što pripadaju određenoj vjeri, naciji, stranci... - rekao je biskup Škvorčević". Iz tih riječi opet nije jasno tko je te ljude iz rečenih razloga ubijao. Znamo da su u poraću i kasnije, diljem hrvatske domovine, ubijani od strane partizana i komunističkog režima Hrvati i katolici, samo zato što su Hrvati i katolici. No, kako u sadržaju dalje piše da je biskup rekao: "Spominjemo se stoga Židova, Srba, Hrvata, Slovenaca, Roma, Muslimana...", očito da je šezdesetogodišnja promidžba imala uspjeha i da je mislio na žrtve ustaškog logora Jasenovac. A da to objektivno nije točno, dokaz je suđenje slučajno ostalom na životu i ostarjelom, ali ponosnom branitelju NDH Dinku Šakiću, u Zagrebu prije nekoliko godina. Pratila sam to montirano suđenje, tom starijem dostojanstvenom i hrabrom čovjeku i slušala iskaze svjedoka koji su ga teretili kao zapovjednika logora Jasenovac jedno kratko vrijeme. Ni jedan od njih nije rekao da je u Jasenovcu bio zato što je Srbin, Rom, Židov, Musliman ili bilo koje nacije, nego je svaki od tih svjedoka, čak nekako s ponosom, rekao da je bio član Komunističke partije i borio se protiv NDH.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Zagreb, 6. 3. 2007.
ZAR ĆEMO JOŠ BITI I ZAHVALNI ...?
(U povodu slobodnog vikenda hrvatskog generala Mirka Norca)
Legendarni i najmlađi general Hrvatske vojske iz obrambenog Domovinskog rata i alkarski vojvoda Mirko Norac, a i haaški osumnjičenik, kojeg ubrzo očekuje proces u Hrvatskoj, bio je, kao što znamo, 3. i 4. ožujka, na slobodnom vikendu, prvi put nakon 6 godina robije, u svome rodnom mjestu i mjestu stalnog prebivališta Otoku kod Sinja, gdje mu žive roditelji i rodbina.
Taj posjet je izazvao razumljivu veliku radost i oduševljenje njegove obitelji, to jest najbližih, kao i svih mještana njegova sela Otoka, alkarskoga društva, sinjske Crkve i cijele Cetinske krajine, a i svih nas poštenih Hrvata, kakvih nas je najviše i koji ga svim srcem volimo, kao i sve žrtvovane i nepravedno optužene ili već osuđene branitelje.
General Mirko Norac je uhićen početkom 2000. godine i u montiranom sudskom procesu, uz falsificirane dokaze, osuđen u Rijeci na 12 godina robije. Uz njega su osuđeni i pukovnik Tihomir Orešković i bojnik Stjepan Grandić, također na dugogodišnju robiju, svi kao branitelji najteže stradaloga Gospića i hrvatskog civilnog stanovništva u velikosrpskoj agresiji na Gospić i cijelu Hrvatsku. Oni, kao zapovjednici obrane, su osuđeni zbog stradanja nekoliko Srba u tom kaosu napada i obrane, dok za daleko više stradalih Hrvata u agresiji i razoreni grad nitko od napadača nije osuđen.
Generala Mirka Norca, uz generala Rahima Ademija, ubrzo u Hrvatskoj, u Zagrebu, čeka novo suđenje, prema haaškoj optužnici, za navodne zločine nad Srbima u Medačkom džepu, a s kojim optužbama ni jedan ni drugi general nemaju nikakve stvarne veze. Stoga general Norac sad ne smije ni govoriti da nije kriv za bilo kakve zločine u Gospiću, jer bi, prema logici "pravde" u Haagu i u Hrvatskoj, mogao daleko gore proći nego što mu je unaprijed namijenjeno na tome dolazećem "suđenju". Dakle, gdje mi to živimo i kakva vlast upravlja u državi u kojoj najzaslužniji i najpošteniji ljudi čame po zatvorima, a najpokvareniji, debelo plaćeni i korumpirani drže kormilo vlasti i sjede u najznačajnijim institucijama ili, na najveću žalost, na sveučilištima odgajaju mlade naraštaje.
Inverzija istine
Kao što jasno vidimo, protiv Hrvatske, koja je pobijedila u nametnutom joj ratu, perfidno se nastavlja, na globalnoj razini, rat nakon rata, svim sredstvima osim vatrenim oružjem. To se vidjelo i u Zagrebu 8. i 9. veljače 2007. godine, na takozvanoj Međunarodnoj konferenciji o utvrđivanju istine nakon ratnih sukoba. Tu su dominirali svi mrzitelji Hrvatske, te u potpunosti izokretali istinu i pravdu i dovodili u pitanje sve prave vrijednosti Domovinskog rata i svakog morala i humanosti. Isključeni su bili svi koji vole Hrvatsku i žele joj dobro. Tada je Žarko Puhovski, predsjednik takozvanog Hrvatskog helsinškog odbora i sveučilišni profesor, javno uvrijedio sve majke Bedema ljubavi - Pokreta majki za mir, rekavši da se one 1991. godine nisu zauzimale za mir, nego za rat, jer su svoje sinove izvlačile iz jedne vojske - JNA, i slale ih u drugu vojsku. Time je uvrijedio ne samo majke Bedema ljubavi, nego sve majke i očeve i sve sinove, branitelje domovine od velikosrpske agresije i cijeli hrvatski narod, koji se morao boriti za goli opstanak i život svih nemoćnih, nedužnih i ugroženih, od najstrašnijih zločinaca, pljačkaša i razaratelja. Budući da je Žarko Puhovski tvrdoglavo ostao pri svojim izjavama, majke Bedema ljubavi podigle su protiv njega privatnu tužbu, iako bi to trebao biti posao državnoga odvjetnika.
Također je isti Žarko Puhovski, i u emisiji "Kontraplan" na Prvome programu HTV-a, javno iznio najgnusniju laž protiv jednoga hrvatskoga generala, kojega nije imenovao, ali je rekao da je pravomoćno osuđen, jer da je ubio srpsko dijete lupajući mu glavom o zid. Budući da je jedini hrvatski general pravomoćno osuđen Mirko Norac, znači da se te monstruozne optužbe upravo na njega odnose, iako se ni u njemu montiranim optužbama nigdje ne spominju takve gnusne i užasne objede.
Stoga bi odvjetnik generala Mirka Norca trebao također dići tužbu protiv klevetnika Žarka Puhovskog, kako bi bar zatražio da bude osuđen zbog te strašne laži. No, sigurno je da Žarko Puhovski i njemu slični ne smiju biti osuđeni, jer imaju snažnu potporu moćnika svijeta koji ne vole Hrvatsku. Oni to ne rade slučajno, nego je to samo vid daljnjega rata protiv Hrvatske, na način beogradske tvornice laži i globalne ofenzive pokvarenih čimbenika u svijetu, čiji je očito i Žarko Puhovski umreženi plaćeni sastavni dio.
Nastavak je to onih monstruoznih beogradskih laži koje šire protiv hrvatskoga naroda već više od 100 godina. To je poput njihovih knjiga: "Genocid nad Srbima 1991. i 1992. godine", te "Genocid nad Srbima 1992. - 1995. godine", tiskanih na najboljem papiru, sa mnoštvom slika tobože žrtava Srba (a snimljenih žrtava Hrvata koje su sami poklali i pobili), i to sve na četiri strana jezika, razaslano u svijet u vrijeme kada su oni najviše progonili, mučili i ubijali Hrvate.
No, naša je najveća tragedija što nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, nadalje imamo vlast koja niti štiti čestite građane Hrvatske, niti hrvatske interese, niti pravdu, moral i istinu, nego samo sramoti hrvatski narod i štiti svoje osobne bijedne interese. Uz pomoć takve vlasti, legendarni general Mirko Norac je u zatvoru i čeka drugo montirano suđenje. Njemu je, kao mladom, pametnom, poštenom, hrabrom i perspektivnom čovjeku, upropaštena budućnost, jer se ne može normalno ni oženiti niti imati djecu ni obitelj, dok jedan Žarko Puhovski, mrzitelj Hrvatske i tvorac laži, kao sveučilišni profesor truje mlade.
Ni u jednoj imalo normalnoj državi svijeta to se nikada ne bi moglo događati. To sve je paradigma našega života. Uz sudbinu generala Gotovine, Markača, Čermaka, Praljka i tolikih drugih vitezova po zatvorima, Vesna Pusić, brat joj Zoran, Radimir Čačić, B.a.B.e., homoseksualci i medijski manipulatori vedre i oblače po Hrvatskoj.
No, najgore u svemu je to da još, na nevolji čestitih ljudi, vlastodršci pokušavaju steći političke poene za opstanak na vlasti, sa sitnim i minornim ustupcima onima koje u cjelini upropašćuju, kao primjerice u slučaju slobodnoga vikenda generalu Norcu.
Svi oni koji ponovno na izborima budu birali takve manipulatore, neka znaju da tim činom ljube čizmu koja ih gazi i da potpisuju svoje ropstvo tko zna koliko vremena za budućnost.
Mi pošteni, odgovorni i misleći Hrvati i Hrvatice, ipak, uz Božju pomoć, ne ćemo tako!
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Na haaškom ispraćaju
Rano ujutro, 7. veljače, nađe se na zagrebačkome aerodromu Pleso petnaestak hrvatskih domoljuba i rodoljuba, prijatelja gospodina Domagoja Margetića, novinara, jedno vrijeme glavnog urednika Hrvatskog Slova. Na aerodromskoj čekaonici sretosmo ovoga prvog optuženog novinara od strane jedne institucije Haaškoga suda za njegov slobodan novinarski rad. I prije svega, što reći o tome Haaškome sudu i njegovim sastavnicama, to jest javnom tužiteljstvu kojemu je sada na čelu gospođa Carla Del Ponte. I tko god nije vjerovao da se radi o političkom suđenju Hrvatima u Haagu, valjda se sada u to može uvjeriti u slučaju novinara Domagoja Margetića, čija istina optužuje predsjednika njegove demokratske države Republike Hrvatske zbog prijevremenih dokumentiranih otkrića ilegalnog doušništva Haaškome sudu. A taj Sud sudi Margetića kao da je on provaljivao u njihove prostorije i objavljivao tu dokumentaciju, što je dužnost svakoga novinara.
Na tome ispraćaju vidimo Domagoja dosta iscrpljenoga od trinaestodnevnoga štrajkanja glađu, sa štapom u ruci koji mu pomaže pri hodu kada mu dođe zlo od gladovanja. A uz njega je i njegova gospođa sa potomkom na putu od par mjeseci. I samo da novo stvorenje zna kuda mu, zbog čega i kojemu Sudu ide njegov tata valjda bi i u utrobi majke prosvjedovalo.
Na ovome ispraćaju nije bilo nikoga od režimskih vlasti kao niti od čelnika Društva hrvatskih novinara, osim fotografa Večernjeg lista. Ali zato je bilo zanimljivo čuti u povjerenju kako je jedan novinarski čelnik sugerirao Domagoju Margetiću da na Sudu u Haagu glumi luđaka kako bi dobio manju kaznu. I što očekivati drugo od toga novinarskoga društva kojemu je na čelu Suda časti jedna Gordana Grbić, valjda kćerka zloglasnog Čede Grbića iz onoga vremena, gdje ima jedan njezin tekst na uvidu iz nedavnog Novoga lista, gdje se ova drugarica uhljebila, a on glasi: "Netko tko je donio vode pripadnicima HV-a, dakle logistički je pomagao izvršenje zločinačkog pothvata. Dosta je ljudi oduševljeno dočekalo osloboditelje, čitaj sudionike zločinačkog pothvata, umjesto da ih odmah prijave Haaškome sudu i tako su pridonijeli zataškavanju zločina što je, dakako, kazneno djelo..." Gordana Grbić novinarka Novoga lista.
Ali na ovome ispraćaju koji završi molitvom i po Domagojevoj želji pjesmom Kraljice Hrvata i njegovom pjesmom napisanom u noći pred odlazak u Haag, koja glasi:
"SPAVAJ MOJA HRVATSKA;
VEČERAS TIŠINOM I MOLITVOM IZGOVARAM TVOJE IME;
VEČERAS TE VOLIM TEŽINOM ODLASKA;
SPAVAJ MOJA HRVATSKA; POPUT TEK ROĐENA DJETETA NA GRUDIMA MAJKE;
POKUŠAVAM TE ZAGRLITI, LJUBAVI MOJA;
KAKO JE TEŠKO VOLJETI TE;
VOLIM TE HRVATSKA;
TO JE ZAVJETNA MOLITVA KOJU SRCE OTKUCAVA ČIM SE RODIMO;
ŽIVOT, LJUBAV, ZAVJET, DOMOVINA;
U TOME JE DUŠA HRVATSKE SLOBODE;
VOLIM TE MOJA HRVATSKA;
BLAGOSLOVLJENA ŽRTVOM SINOVA HRVATSKE SLOBODE;
VRATIT ĆU SE MOJA HRVATSKA, TEBI LJUBAVI MOJA;
SPAVAJ SADA MOJA HRVATSKA;
NA ODLASKU MOLIM ZA TE, JEDINO HRVATSKA!"
Domagoj Margetić u noći prije odlaska u Haag, 7. veljače 2007 godine.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
