I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Šibenik, 25. veljače 2008.
Kosovari konačno slobodni!
Konačno se Kosovo i njegovo stanovništvo izvuklo iz srpskih kandži. Borba za oslobođenje albanskog naroda od srpskog nasilja traje gotovo stotinu godina, od 1912. godine i Prvog balkanskog rata. Kosovo i njegovo stanovništvo (Albanci su jedan od rijetkih naroda na svijetu gdje vjerska podjela ne izaziva sukobe; bilo da pripadaju islamu, katoličkoj religiji i, na jugu Albanije, ortodoksnoj crkvi) je zapravo tek sada izišlo ispod osmanske dominacije.
Naime, Srbija (mala zemljica velikih imperijalnih apetita) u svojem imperijalnom širenju zauzela je Kosovo (uz Kosovo dodaju "Metohija", prema grčki "metohe" - samostansko imanje, kako bi pokazali svoju nazočnost od Srednjeg vijeka na tim prostorima) u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. To je onaj rat koji su, nota bene, mnogi Hrvati tada prihvatili i pozdravili s veseljem!!! I poznati agramerski književnik, Frigyes Krlezsa, je kao dobrovoljac pojurio na Kosovo pomoći srpskim imperijalistima. Već te 1912. godine Srbi su počinili strahovita zvjerstva nad albanskim civilnim stanovništvom, što je pokojna Ljubica Štefan dokumentarno (zapisi prvog srpskog socijaliste Dimitrija Tucovića, koji je kao unovačenik sudjelovao u tom prljavom ratu) pokazala u tri knjige "Srbi i Albanci". To je gotovo stoljeće srbijanskog nasilja, ubojstava i progona golorukog albanskog stanovništva. Stoljeće naseljavanje kolona, ne bi li uklonili i protjerali Albance.
Nu, Albanci su se pokazali daleko žilavijim i zdravijim narodom od srpskih agresora, narod koji je uspio sve prepereke prebroditi i doći do toliko željene slobode. Čestitam i želim puno uspjeha Kosovarima u izgradnji njihove nezavisne države.
No, začuđuje - naoko samo na prvi pogled - šutnja i rezerviranost hrvatskih političara i hrvatske javnosti.
A Hrvatska je ona koja bi PRVA MORALA PRIZNATI Kosovo, kao žrtva srpskog stoljetnog progona. Priznanjem Kosova pokazala bi Hrvatska da se otarasila Jugoslavije i bratstva i jedinstva.Ali, ne!
E sada, je li to kriptojugoslovenski nagon, strah od Srba ili nešto treće ... ne znam.
Samo znam da će se takvo kukavičko ponašanje obiti o glavu i narodu i vlasti. A "gospodarstvenici" imaju izliku da ne bi trebalo "žuriti s priznanjem zbog gospodarskih probitaka u Srbiji"?
Nu, ako nam gospodarstvo toliko ovisi o Srbiji, jadni li smo.
Ali, ima oko Kosova jedna mnogo zanimljivija stvar, ona usporedbi ponašanja kosovskih Albanac i Hrvata zadnjih poldrug stoljeća.
Kada sve uzmemo u obzir, ispada da kosovski Albanci imaju daleko više prava na nezavisnost od Hrvata.
Pa da pogledamo:
1. Jezik
Albanci imaju vlastiti jezik koji se znatno razlikuje od srpskog jezika i ljubomorno su čuvali svoj jezik. Kod Hrvata je suprotno, Hrvati se odriču svojeg starog jezika i od kraja 19. stoljeća trse se jezik što više izjednačiti sa srpskim. Štrosmajer, u vrijeme dok je gradio Jugoslaviju i u Zagrebu dizao jugoslavenske institucije, doveo je iz Novog Sada Đorđa Popovića (Đuru Daničića) postavio ga za tajnika Jugoslavenske Akademije, i taj Popović je Hrvatima pravio jezik, uz asistenciju mnogih zagrebačkih lingvističara (tzv. Hrvatski vukovci). Kult Vuka Karadžića, srpskog jezikoslovca-amatera, bio je u Zagrebu neupitan i ta spodoba još je počasni građanin grada Zagreba. U komunističkoj Jugoslaviji NIJEDAN HRVATSKI JEZIKOSLOVAC NIJE ODBIO POTPISATI tzv, Novosadski dogovor o uniječenju jezika. Kod Albanaca to ne dolazi u obzir. Dalje.
2. Kako smo rekli, Srbi su Kosovo osvojili silom, ratom. Hrvati su dragovoljno 1918. srljali u zagrljaj Srbima. Sve stranke, osim Frankove Čiste stranke prava, što je Josip Frank skupo platio, i danas je kod Hrvata najomraženiji političar(?), dakle, sve su stranke 1918. optirale za Jugoslaviju (Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).
3. Hrvati, naročito od početka 1944. masovno su ulazili u srpske partizane, rušili su zajedno sa Srbima NDH i stvarali su Jugoslaviju, gdje su (neki) - nota bene - pronašli samo progone i smrt. Albanci postupaju obrnuto, bore se protiv srpskih partizana kao balisti i protiv su svake Jugoslavije. Poslije Drugog svjetskog rata, koji je bio u Jugoslaviji građanski rat, skupo su plaćali, sve do 2000. godine svoju borbu protiv Jugoslavije. Dakle, nisu bili "antifašisti" (što god to značilo) - Hrvati jesu; nisu bili za Jugoslaviju - Hrvati jesu. Albanci su u vrlo maloj mjeri išli u partizane.
4. Mješoviti brakovi.
Mješoviti brakovi su, možda, najbolnija točka hrvatsko-srpskih odnosa. Ne znam točne podatke, ali vjerujem da je blizu pedeset posto hrvatskog stanovništva iz mješovitih brakova, hrvatsko/srpskih. Kod Albanaca je to sporadična pojava. To je težak problem u borbi protiv srpskog imperijalizma.
5. Novinari i sudovi.
Nikada se kod Albanac ne mogu naći takvi novinari, poput "hrvatskih nvinara": Latina, Butkovića, Pavelića, Stankovića, Đikića, Hedla, Kuljiša i stotine i stotine sličnih, da bi demonizirali i denucirali albanske borce protiv srpskog imperijalizma, da su počinili eventualno kakvo nedjelo. Toga kod Albanac nema, niti može biti. "Hrvatski novinari" sada su još uvijek u Drugom svjetskom ratu, više nego komunisti povećavaju broj tzv. ustaških zločina i stvaraju "novoustaše" iz ovoga rata. Ili slučaj pjevača Perkovića, kod Albanaca je to nemoguće.
O "nevladinim udrugama", od kojih su većina Štrbčeve filijale, te komunističkim sudovima koji sude hrvatskim borcima za slobodu kao srpski sudci, ne tgreba ni govoriti. To je kod Albanaca nemoguće.
Po svemu što sam ukratko izložio, ispada da su Hrvati (većina!) uvijek bili za Jugoslaviju, Albanci protiv. Da su Hrvati bili uvijek za suradnju sa Srbima, Albanci ne.
I, onda, tko ima više pravo da ima nezavisnu državu: Hrvati ili Albanci?
Ako je ova Hrvatska uopće nezavisna država, ili je li uopće država? (Štoviše, zbog "političke korektnosti" izbacili su riječ "nezavisan" i uveli "neovisan" da ne bi asocirala, "nezavisan", na NDH.
Svašta!
Josip Hećimović Nikšić
Zagreb, 17. 2. 2008.
ŠOKANTNE UPUTE ZA NASTAVNIKE, PREDAVAČE GROZD-ovog
ZDRAVSTVENO-SPOLNOG ODGOJA
(Zlurado zgražanje čak i Slobodne Dalmacije)
Od ožujka 2008. godine, u 14 škola u Republici Hrvatskoj, koje su se javile na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, započet će eksperimentalna provedba programa zdravstvenog, odnosno spolnog odgoja.
Taj program će se provoditi u 9 osnovnih škola, za 5. razrede, i u 5 srednjih škola. O tim se programima, već oko dvije godine, puno raspravljalo i pisalo, ali su se na kraju, kao što znamo, iskristalizirala dva, koje je, uz mnoge ispravke i dorade, prihvatilo Ministarstvo obrazovanja kao najbolje među lošima, koji su se pojavili na natječaju dotičnog Ministarstva. To su program udruge GROZD ("Glas roditelja za djecu"), koji se uglavnom zasniva na već dugo poznatom edukacijskom programu za mlade "Teen Star" i drugi, liberalniji program "Foruma za slobodu odgoja", koji se zasniva također na poznatom programu, isto sa zapada, pod nazivom "Memo AIDS".
To su uglavnom dva suprotstavljena programa, od kojih se ovaj udruge GROZD smatra konzervativnijim, jer sadrži mnoge tradicionalne vrijednosti, uključujući uglavnom moralne vrijednosne elemente, a koji podržavaju i sve velike kršćanske Crkve, kao i islamska vjerska zajednica.
Forum za slobodu odgoja zastupa liberalne stavove u spolnosti, po njima realnost slobodnog spolnog ponašanja mladih i općenito ljudi, a svojom edukacijom žele im pomoći da ublaže posljedice svoga ponašanja. Program udruge GROZD je prihvaćen od strane Ministarstva za osnovne škole, a za srednje škole je ostavljeno na izbor roditeljima i učenicima da prihvate jedan ili drugi program.
No, moje je mišljenje, osobno, a i kao predsjednice udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, da je zdravstveni odgoj u obrazovnom sustavu osnovnih i srednjih škola, apsolutno potreban, prema programu primjerenom dobi učenika. U okviru toga zdravstvenog programa, također je potreban i spolni zdravstveni odgoj, koji bi ujedno uključivao sve etičke i psihološke vrijednosti, posebno u odnosima između mladih osoba različitog spola, pouke o svim posljedicama neodgovornog i nerazumnog ponašanja na spolnom području, kao i na emocionalnom području između mladih osoba, a također i o odnosu u obitelji, u školi, na radnom mjestu i općenito u društvu prema svim osobama, posebno nemoćnima, starijima, invalidima, prema okolišu i cijeloj prirodi, u duhovnom i fizičkom smislu.
No, sve te programe ne bi trebale donositi razne i bilo kakve udruge građana, nego samo nadležne kompetentne i stručne institucije.
Gole ljepotice u 5. razredu
Kako to nije tako, kako bi trebalo biti, događa nam se upravo ono što se ne bi trebalo događati.
Naime, u pripremi nastavnika za provedbu toga eksperimentalnog programa, putem, kao što čitam četverodnevnog seminara, kao edukator sudjeluje i koautor GROZD-ovog programa, Ladislav Ilčić. On, prema novinskim napisima, daje upute nastavnicima, koji će taj program provoditi u 5. razredu osnovne škole, da, kada govore toj jedanaestogodišnjoj djeci o spolnosti, mogu komotno dozvoliti da ti dječaci donose i pokazuju fotografije obnaženih odraslih ljepotica, neka te fotografije stave na pano i neka nastavnici sa tom djecom razgovaraju što njih privlači na tim fotografijama. Ujedno sugerira da ni roditelji ne trebaju dizati paniku ako uhvate da dijete gleda porno-filmove, već da zajedno neko vrijeme pogledaju i sa djetetom o tim porno scenama razgovaraju! Zaista, normalan čovjek ne može vjerovati je li to moguće? Ako je to istina i ako je moguće, te ako edukator misli da je to nešto normalno i dobro, zašto onda nije preporučio da i curice, ne daj Bože, donose i razgledavaju slike golih odraslih muškaraca, pa da bar dečki i curice budu ravnopravni? Edukator to i objašnjava, kao da ne treba gledati na ženu kao na objekt, što bi, naravno, trebalo važiti i za djevojčice, da na muškarce ne trebaju isto tako gledati, ali budući da djevojčice i slike golih muškaraca nije spomenuo, znači, radi se samo o dječacima koji bi, kao, gledali gole ljepotice i u sebi, valjda, prema nekoj velikoj pameti, razvijali heteroseksualnost, a ne homoseksualnost. Po toj nakaradnoj logici da dječaci od 11 godina gledaju odrasle gole ljepotice, neće li djevojčice, gledajući te iste ljepotice, u svojoj psihi razvijati lezbijstvo?
Dakle, sve gore od gorih posljedica takve grozne pouke djece, uz izloženost monstruoznoj erotizaciji djece usmjereno prema odraslim erotiziranim i objektiviziranim nemoralnim osobama, te dječaka i djevojčica pedofilskim osobama muškog i ženskog spola.
Zaista, ne mogu razumjeti što se je dogodilo Ladislavu Ilčiću, da daje takve pouke. Vjerojatno želi biti "moderan" i "napredan", te skinuti etiketu konzervativizma sa sebe i GROZD-ovog programa.
No, ne daj Bože da nastavnici poslušaju takve upute, a odmah bi morali reagirati i roditelji, te spriječiti nesagledive posljedice za svoju djecu. Ujedno, i ne manje važno, to je i kazneno djelo prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, čl. 197. (pokazivanje djeci pornografskog materijala i porno-filmova). Zaista, što će sada reći vjerske zajednice, katolička, pravoslavna i islamska, a mislim da je GROZD-ov program podržala i židovska zajednica, a već se smije i cinično zgraža Slobodna Dalmacija od subote, 16. veljače, u članku "E moj Kaptole...", a čujem kako likuju i svi ostali liberali i protivnici svakoga ćudoređa.
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Svjetlo Riječi
Jedini povratnik u Prisiku nema struju!
PRISKA – Anto Bendra jedini je povratnik u selo Prisika koje se nalazi u kanjonu rijeke Ugra na samoj granici Federacije BiH i Republike Srpske a koje je do ovoga nesretnog rata brojalo 35(trideset pet) domaćinstava hrvatske nacionalnosti. Možda bi se samoća i tuga lakše podnosili da je živa Antina supruga i da ima barem struju. Ovako, čim omrkne on sa tuđim kozama koje čuva za brašno i ostale potrepštine mora u kuću gdje uz svijetlo svijeće ne zaspi do kasno u noć zbog mnogobrojnih briga koje ga more, jer on nema ni mirovinu iako je u jednom poduzeću koje se danas nalazi u RS-u radio preko 20 godina.
Vidiš onu kuću bez krova, govori Anto. Ja sam u njoj proveo jednu zimu kad me iz Jajca deložiralo. Prokišnjavalo brate na sve strane, najlonom sam se pokrivao. Ali eto, već druge zime dobio sam krov nad glavom. Ovdje u Prisiki prije rata živjelo je 35 domaćinstava i to sve katolici. Kako je rat došao sve je to negdje odselilo. Najviše ih je u Hrvatskoj. Tamo primaju socijalu kolika je ovdje plaća. Imaju sve beneficije. Oni koji su otišli u to vrijeme iz BiH nisu se ni vratili. Mi koji smo ostali, evo vidiš kako prolazimo, jada nam se Anto. On je pokušao na obližnjem potoku napraviti mini centralu kako bi imao barem jednu žarulju i struje za televizor. Međutim, nestalo mu i dijelova a i znanja. Tako da se danas lopatice jedne mini turbine uzalud okreću na potoku koji prolazi kroz njegovu livadu.
Kad bi mi barem dobri ljudi dali ili kupili jedan manji agregati bio bi im zahvalan do groba. Da barem imam jednu žarulju i da mogu pogledati televiziju. Imam jednoga prijatelja gore u Dobretićima, zove se Bare Zec. Njemu je Kruh sv. Ante kupio nov agregat. Ali on se uopće njime ne služi jer ga ne zna ni upaliti. A ja to znam. Išao sam mu nekoliko puta upaliti agregat. A sada i meni vala dodijalo hodati. Nisam više mlad. Kada bi i meni pomogli ja bih se ponovno rodio, dodaje Anto koji nas je ispratio iz svoje izbe uz pratnju koza do obližnjeg puta odnosno granice Federacije BiH i Republike Srpske.
Srećko STIPOVIĆ
HRVATSKI NACIONALIZAM I EUROPSKE INTEGRACIJE
Hrvatski odnos prema europskim integracijama ili, preciznije, prema današnjoj Europskoj uniji, nesumnjivo je središnje pitanje ne samo hrvatske politike, nego i hrvatske sudbine na početku XXI. stoljeća. Sve druge teme, dvojbe i prijepori, danas su samo izvedenice strategije službenog Zagreba prema Bruxellesu. To vrijedi i za onu, koju iz razumljivih razloga smatramo najbolnijom i najproblematičnijom: temu tzv. regionalnog povezivanja.
Kad, naime, naša politička elita ne bi pristup Europskoj uniji jednodušno smatrala ciljem vrijednim krupnih žrtava (a u ekstremnim slučajevima, kako je to – bez prosvjeda i negodovanja bilo koje parlamentarne stranke – formulirao sadašnji predsjednik vlade, i ciljem za koji je Hrvatska «spremna podnijeti svaku žrtvu!»), onda bi se i pitanje našeg odnosa prema državama sljednicama bivše Jugoslavije i prema drugim državama na europskom Jugoistoku postavljalo na bitno drugačiji način. Onda se ne bismo prisiljavali na zaboravljanje tragičnog iskustva iz XX. stoljeća, niti bismo tako bešćutno prezirali gubitke i žrtve, koje smo bili prisiljeni podnijeti da se oslobodimo balkanskoga zagrljaja. Ne bismo dopustili, da nam se budućnost obećava samo uz uvjet da zaboravimo vlastitu prošlost. Ne bismo zaboravili, da su nam i ranije, toliko puta, u ime prividno visokih i općečovječanskih ideala, obećavali jednako tako svijetlu budućnost, a da smo onda krvlju plaćali oslobođenje od tih obećanja. I da smo iz te naizgled blještave budućnosti izlazili uvijek okrnjeniji, uvijek manji i uvijek siromašniji.
Ne bismo tako mazohistički prebirali po vlastitim propustima i grijesima, jer bismo bili svjesni da postoje granice dopustivoga kajanja, i da prekoračenje tih granica dokida mogućnost pozitivnoga, optimističkoga gledanja u budućnost, da prerasta u defetizam, u patologiju. Jer, jedno je priznati vlastite grijehe i zločine radi ozdravljenja i napretka, a drugo je dopustiti da ti grijesi i zločini postanu nužni i nepremostivi okvir našeg postojanja, element koji nas neopozivo definira. Takve zločine nismo počinili i nikomu takav stupanj pokajanja ne dugujemo!
Prema tome, imamo pravo sami odlučivati o svojoj sudbini. To pravo nismo ni prokockali ni potrošili.
Sofizam kojim se svako propitkivanje smisla i svrhovitosti Europske unije proglašava protueuropskim, podmukla je klopka, jer su mir i suradnja među europskim narodima zamislivi na mnogim drugim i drugačijim osnovama. Radi toga je posve netočno i nepravedno nazivati preispitivanje današnje EU «euroskepticizmom». Još je podmuklije i još odvratnije, kad se taj tzv. euroskepticizam poistovjećuje s izolacionizmom, «ognjištarstvom» i automatski proglašava primitivizmom. Jer, sumnjati zapravo znači misliti; i nije samo pjesnik onaj koji «o svemu dvoji» - to je odlika svakoga intelektualca. Sumnjati, dakle, nije samo pravo, nego i nužno obilježje, pa prema tome i obveza slobodnoga i nesputanog duha.
Europska misao Oca Domovine
Hrvatski nacionalizam, shvaćen pravilno kao izgrađeno i svjesno rodoljublje, a ne kao šovinizam, povijesno je uvjetovan i nikad se nije odlikovao imperijalističkim ambicijama, nego je trajno obrambenog tipa. On se temelji na narodnoj svijesti i ponosu, na samopoštovanju, ali i poštovanju drugoga i različitoga, te na uvjerenju, da bez neovisne Hrvatske nema opstanka hrvatskog naroda. Prema tome, on se ne iscrpljuje samo u stvaranju hrvatske države, nego nju smatra nužnom pretpostavkom opstanka i napretka pojedinaca, skupina i naroda. Utemeljitelj hrvatske nacionalnointegracijske ideologije, Otac Domovine dr. Ante Starčević, tu je ideju izrazio riječima: «Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka, ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega našega programa».[1]
Smisao težnje za uspostavom države jesu sloboda i blagostanje, a ne potiskivanje i obespravljenje drugih: «Svačija nam je narodnost najvećom svetinjom. Pod imenom narodnosti razumjevamo, neomedjašeno pravo razvijati duhovnu i tjelesnu snagu naroda, i to bez nepravedne štete drugih».[2] Nema slobodnog naroda bez slobode pojedinaca: «U istinu, sužanjstvo ponižuje čoveka, ubija mu najplemenitije vlastitosti, čini ga skotom. Ali tomu zlu nemože se nikako priučiti narava ljudska. Pravi čovek podnosi sužanjstvo dok mora; nu dok mu se pruži prilika, on je proti njemu, za slobodu».[3] Slijedom toga, Starčević se sablažnjava nad «zanešenosti za Magjarštinu», koja stoji kao «glavna mana, kao versta greha iztočna Magjarah», pa riječi grofa Zaya, «da on voli kao Magjar sužnjem, nego kao Nemagjar slobodnim biti», čime izražava «duh svih zasukanih Magjarah», smatra takvima, da onemogućuju svaki razborit razgovor: «Bez dvojbe, svoju narodnost ljubit i unapredjivat najsvetie je deržanstvo svakoga čovjeka; ali nitko pametan nemože misliti da se narodnost dade silom uzderžati, a kamo razširiti».[4] Država, dakle, nije sama sebi svrhom: «Države grade i razgradjuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne ima obstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti, ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države».[5] Ideologije i sustavi vladavine samo su instrumenti, a ne ciljevi: «Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam, konservatizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (...) A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda».[6]
Starčević udara na malodušnike, jer je «pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci».[7] Ma kako nas i koliko uvjeravali u protivno, nema povijesne situacije u kojoj «nema alternative» i koja nas oslobađa obveze skrb za zaštitu nacionalnog suvereniteta smatrati pitanjem, u kojem «različita mnenja» nisu moguća, jer «tu nemože biti nego braniteljah i izdajicah naroda».[8] Tu je misao, u ondašnjim prilikama, u svome prvom velikom saborskom govoru, 26. lipnja 1861., Starčević izrazio riječima: «Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti».[9] Težnja za samostalnošću odnosno državnom neovisnošću bitno je obilježje svakog naroda; bez nje on ne bi bio narod: «U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom; nego je samo puk, množina čeljadi».[10]
Postavljajući samostalnu Hrvatsku kao cilj i ističući da je njegov program «bezuvjetan», tj. «nije osnovan na kakve uvete koji od nas nestoje»,[11] Starčević, dakle, istodobno izriče svijest o tome, da «nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati». Njegov misaoni sustav, u kojem je sublimirana ideologija hrvatskog nacionalizma, sazrijeva u oštroumnom promatranju društvenih i političkih procesa u čitavoj Europi. Kao malo koji od njegovih suvremenika, on prati i analizira društvena kretanja na čitavu starom kontinentu, od Irske do Rusije i od Španjolske do Švedske, Finske i Turske. Njegovo uvjerenje, da budućnost hrvatskomu narodu «nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!»,[12] ne znači slijepo okretanje leđa Europi, nego upravo obrnuto, svijest da režim himbe i neslobode odbija «Europu od sebe i od nas».[13] Njegovo «svehrvatstvo» nije u protimbi s «prosvetljenom Europom», nego je upravo sukladno njegovu divljenju slobodarskoj Francuskoj, njegovim čežnjama za engleskim sustavom vladavine prava (ali istodobno neodobravanjem engleske vanjske, imperijalističke politike), kao i njegovim slamanjem predrasuda o Turskoj i islamu. Drugačije kazano, njegov je hrvatski nacionalizam zapravo sinteza njegovih promišljanja o hrvatskoj i europskoj tradiciji i povijesti. Jer, za nj je Europa misao slobode, jednakosti i prava. U tom smislu je hrvatski nacionalizam ujedno obrana europskih vrijednosti ili, kako se izrazio Starčević, Hrvati svojom borbom za slobodu i neovisnost iskazuju «dobročinstvo» također i «svoj slobodnoj i prosvetljenoj Europi».[14]
Takvo njegovo uvjerenje nije uvjetovano političkom taktikom ni obzirima prema možebitnim hrvatskim saveznicima, nego je izraz njegova dubokog osvjedočenja, koje je u jednome članku iz 1860. izrazio riječima: «Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da ih nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuju i ostali narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo nad nevoljom svakoga ih; od nijednoga ih nepitamo više negoli smo mi pripravni njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za nas zadržati. Kako nam se Hrvatom svršuje izza posliednjega Hrvata, tako nam medjunarodno bratinstvo prestaje izza posljednjega naroda».[15] To istodobno znači, da hrvatska borba za ideale «prosvetljene Europe» nema mesijansku potku niti misionarsku zadaću: Hrvati ne žele biti polugom zapadnjačkoga imperijalizma (pa ni sredstvom vatikanske istočne politike, u što ih objektivno pretvaraju «ilirska», Strossmayerova i strossmayerovska tapkanja u južnoslavenskim magluštinama). Oni samo žele sami odlučivati o svojoj sudbini i o suradnji s drugima, jer smatraju da na taj način najbolje osiguravaju vlastiti opstanak i doprinose bogatstvu čovječanstva. Radi toga je posve naravno, da Starčević u svojoj znamenitoj raspravi «Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», u Stekliševa usta stavlja riječi: «...Ja sam za sjedinenje svih narodah, za jedinstvo celoga čovečanstva. (...) Evo, jer verujem u napredak, ja verujem da će doći do ovoga sjedinenja. (...) Upravo korist nagoni pojedince, i narode i deržave da se sjedine. Dok bo opaze da ih jedan bez drugoga nemože biti zbilja srećan; da je bolje svakoga imati priateljem negoli makar koga nepriateljem; da jedan proti drugomu nemože zadugo uspeti; da su kroz slogu i prijateljstvo i srećniji i jačji; jednom reči: dok se ljudi i narodi pravo prosvetle i usreće, eto vam sjedinjenja sama od sebe...».[16]
Međutim, «za imati prosvetljene i usrećene sve, treba prosvetliti i usrećiti svakoga. Sila, i svaki drugi način, samo bi otežčivao postignutje sverhe».[17] Ne može se, dakle, pravdati težnja za nadnacionalnom suradnjom bez prethodnog oslobođenja i slobode svih naroda. Još manje je moguće težiti toj suradnji na štetu pojedinih naroda. Europska misao u svojoj biti nije misao unifikacije i potiranja razlika, nego misao suradnje; drugim riječima, sloboda i neovisnost jedinki, pretpostavke su blagostanja i preduvjet plodonosne suradnje, «političkog, i samo političkog saveza», kojim se – u interesu hrvatskog naroda i u interesu Europe - ima riješiti tzv. istočno pitanje. Razmatrajući odnose između Hrvata i Madžara, Starčević piše: «Narodi na iztoku Europe stoje medju se u onome brojnome i zemljopisnom odnošenju, da ih jedan drugome nemože naškoditi bez da i on sam štetu neterpi; ovi narodi sdruženi pod jednu makar kakovu upravu, pod jednu budikakovo zakonarstvo, ne samo da nemogu biti srećni, nego oni moraju do koi čas postati plenom tudjinca».[18] Radi toga, iako tvrdo uvjeren, «da sreća i nesreća svakoga naroda na iztoku Europe, stoji bezuvetno od sreće i nesreće susednih mu narodah», on je za suradnju, ali protiv udruživanja: «Mi sudimo, da kao što se naši narodi moraju ugibati svakomu sdruženju u zakonarstvu i upravi, isto tako da oni moraju gledati za drugim medjusobnim sdruženjem, za sdruženjem serdacah, i kad ustreba, desnicah, na dobro svim nam obćenito i za sve nas najsvetie».[19] Ono što treba imati stalno na umu, jest sljedeće: «Sloboda, pravica, sigurnost, blagostanje sjedinjuju, a protivna razstavljaju ljude i narode».[20]
Hrvatski nacionalizam u europskom kontekstu
Prema tome, hrvatski se nacionalizam nikad nije odlikovao nastojanjem za prekidanjem veza sa svojim geopolitičkim i kulturno-povijesnim krugom, nego je njegovo ključno obilježje nastojanje, da se osigura naš subjektivitet i ravnopravnost odnosno zaštita hrvatskog identiteta u tome krugu. Starčevićevim riječima, «stranka prava osniva svoju politiku narodno-hrvatsku na politici Europe, to jest glavnih čimbenicih te politike, iz razloga onoga, što mi ne imademo volje zaboravljivati se Austriji za ljubav, da je naša domovina, da [smo] mi Hrvati član Europe, prije svega po Bogu i po naravi; da dakle naša sudbina zavisi prije svega od europejskih konštelacijah, s kojim mi spajamo tu sudbinu».[21]
Starčevićeve simpatije prema «prosvetljenoj Europi» i Zapadu nisu, kao što je o 40. obljetnici njegove smrti primijetio Filip Lukas, neki zaokret u hrvatskoj politici, jer su se Hrvati na početku svoje povijesti opredijelili za Zapad, pa «Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti».[22] Važno je istaknuti, da se ta europska, zapadna orijentacija Hrvatske ne smije poistovjećivati s vjersko-crkvenom orijentacijom. U hrvatsku su tradiciju utkani i brojni predkršćanski i ranokršćanski elementi, a upravo je pravaštvo – svojim upornim isticanjem da Hrvati nisu samo katolici, nego i muslimani, pravoslavni, protestanti i bezvjerci – modernu hrvatsku naciju definiralo kao viševjersku. No, Starčevićeve simpatije prema islamu i Turskoj, i njegovo uvjerenje da su bosanskohercegovački muslimani ne samo podrijetlom, nego i osjećajem Hrvati, nisu nikakvo okretanje Orijentu, nego upravo dosljedna primjena ideala «prosvetljene Europe». To je logična i nužna konzekvenca uvjerenja, da se budućnost može graditi samo na slobodi i sreći pojedinca u slobodnoj i neovisnoj nacionalnoj državi.
To je – a ne osjećaj izolacionističke samodostatnosti i mržnje prema drugima – ujedno i ontološki razlog starčevićanskog neprijateljstva prema Habsburškoj monarhiji odnosno Austro-Ugarskoj. Unatoč geopolitičkoj povezanosti zemalja koje su se našle u sastavu podunavske monarhije, pa i unatoč nizu njezinih pozitivnih postignuća na području uprave, sudstva, prometnog povezivanja i sl., ona je objektivno značila negaciju europskih vrijednosti, jer se nije temeljila na slobodnom izboru i volji odnosno ravnopravnosti njenih sastavnica, nego na imperijalističkim ambicijama dva njezina vodeća naroda. Stari je kontinent poput tigrove kože prošaran starim, povijesnim narodima, od kojih svaki ima svoju povijesnu predaju, baštinu i osjećaje, težnje i interese, i svaki na nasilje uzvraća otporom. Radi toga je i propast Austro-Ugarske bila neminovna, kao što je bila neminovna propast svih planova pokoravanja i unificiranja Europe na osvajačkim osnovama, od Rimskoga carstva, preko Bizanta i Karla Velikoga, do današnjih dana.
Razmatrajući duhovna kretanja u Europi nakon Prvoga svjetskog rata, španjolski je filozof José Ortega y Gasset (1883.-1955.) podsjetio na riječi poznatoga njemačkog povjesničara Leopolda Rankea (1795.-1886.), koji je primijetio: «Čim u Evropi bilo koje načelo pokuša da apsolutno zagospodari, nailazi uvijek na otpor, koji izbija iz dubina samog života», odnosno «evropski se svijet sastoji iz elemenata različitog po[d]rijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha». U toj Rankeovoj ocjeni Ortega y Gasset uočava utjecaj francuskoga političara i povjesničara Guillaumea Guizota (1787.-1874.), koji je europsku civilizaciju suprotstavljao svima drugima, ističući «da nije u Evropi nikad pobijedilo kakvo načelo, ideja, kakva skupina, klasa u apsolutnom obliku i da tome imade ona da zahvali svoj trajni razvitak i napredak». Napredak i razvitak plod su, dakle, raznolikosti, a ne unifikacije. Citirajući tu misao, Ortega y Gasset naglašava: «Moramo to pozorno poslušati. Taj čovjek znade što govori».[23] Povijest nas uči, da ove tvrdnje nisu puka filozofska razglabanja. Život stoljećima potvrđuje njihovu točnost: svaki pokušaj ujedinjenja Europe koji teži stapanju i unifikaciji nužno je imperijalistički i neminovno je osuđen na neuspjeh. Posljedice tih imperijalističkih fantazmagorija zapanjujuće su slične: kao što su Arapi i Avari zagospodarili velikim dijelovima Europe na razvalinama Rimskog carstva, tako su Mongoli na ruševinama karolinške i bizantske Europe pokucali na vrata Trogira, a Osmanlije opsjedali Beč; kao što je Napoleonova europska kampanja rezultirala ruskim kopitima na pariškim ulicama, tako je slom Austro-Ugarske i carske Njemačke doveo do boljševičkih revolucija u srcu Europe, a Hitlerov «novi europski poredak» skončao terorom Crvene armije u Beču i orijentalnom despocijom staljinističkoga tipa u Berlinu i u istočnim predgrađima Trsta.
Tko i na temelju čega smije i ima pravo jamčiti nam, da će u budućnosti biti drugačije? Ta, nije li povijest učiteljica života ili, kako se – ne manje efektno – izrazio spomenuti španjolski filozof: «Prošlost nam u prvom redu ne može reći, što trebamo raditi, nego što trebamo izbjegavati».[24]
Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se, prema riječima pravaškog ideologa dr. Milana pl. Šufflaya, «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva».[25] Oswald Spengler je smatrao kako je francuski imperijalizam, poduprt činjenicom da je Francuska iz rata izišla kao prva svjetska sila, najveća prijetnja miru i Europi.[26] Svijest o potrebi kolektivne sigurnosti izraze je našla u stvaranju Društva naroda i u brojnim planovima ujedinjenja Europe, pa i čitava svijeta. Neki od njih prožeti su naivnim romantizmom, poput zamisli o Paneuropi Richarda Coudenhove-Kalergija (1894.-1972.), drugi teže osigurati supremaciju jedne države (razmišljanja i planovi Jacquesa Bainvillea, Edouarda Herriota, Aristidea Brianda i sl.), a trećima je do «svjetske revolucije» i svjetske vlade (boljševička Moskva). Različite inačice zaintrigirale su brojne političare, pa su o ujedinjenju Europe pisali i govorili Ignaz Seipel, Tomaš G. Masaryk, Engelbert Dollfuss, Paul Boncour, Winston S. Churchill, Nikolae Titulescu, Paul Löbe, Francesco S. Nitti, Leo Amery, Carlo Sforza i dr. Neki su zagovarali «pan-europsku federaciju», koja bi obuhvaćala europske zemlje bez Velike Britanije i Rusije, drugi su tu zamisao širili na čitav europski kontinent. No, nijedan od tih planova ne polazi od ideje koju će Ivan Oršanić kasnije nazvati «idejom integralne slobode», tj. slobode pojedinca kao jedinke i kao pripadnika slobodnoga kolektiviteta (naroda). Naprotiv, svi se oni temelje na neprirodnim i nasilnim ideologijama i tvorevinama (pa i na očuvanju kolonijalnih carstava), ili ih u najmanju ruku prihvaćaju.
Jedna od njih bila je i prva jugoslavenska država. Ona je pokušaj spajanja nespojivoga, u funkciji velikih europskih imperijalizama (imperijalizama velevlasti) i malog imperijalizma balkanskih političkih skorojevića, Srba. Iako ju je prividno stvorila «Europa», i to u ime uspostave europske sigurnosti i suradnje, ona je – u još dramatičnijem obliku od Austro-Ugarske – bila negacija europske ideje. Novi ideolozi europskog ujedinjenja to su previđali. Primjerice, i jedan romantični grof Coudenhove-Kalergi, koji je bio više nego dobro svjestan predratne neslobode Hrvata i Slovaka, i koji je govorio o «najmanje tucetu otvorenih rana» na europskome tkivu nakon svjetskog rata, polazio je od nepromjenjivosti granica i stanja stvorena mirovnim ugovorima, pridajući tzv. Maloj Antanti značenje «europske velesile». Smatrajući kako je savez Čehoslovačke, Jugoslavije i Rumunjske jedan od najsnažnijih stupova buduće Europe i ujedno «zametak Pan-Europe»,[27] on je previđao da države koje su tvorile Malu Antantu počivaju na nasilju i neslobodi, pa su već samim time osuđene na propast. Europska sinteza nije moguća bez slobode i ravnopravnosti svih europskih naroda.
A da je hrvatska europska orijentacija doista «utrenik naše povijesti», pokazuju ideologija i strategija hrvatskog otpora i u to doba. Sva je hrvatska povijest od 1918. do 1941. povijest europskog ignoriranja hrvatske potlačenosti: hrvatske jauke i prosvjede ne čuje ni Mirovna ni Genovska konferencija, Radić i Trumbić u dvadesetim, a Pavelić, Krnjević, Košutić i Maček u tridesetim godinama uzalud obijaju ženevske, londonske, pariške i rimske pragove; jedni u ime reformirane, popravljene Jugoslavije, drugi u ime neovisne Hrvatske, svi s istim neuspjehom. A ipak, hrvatski nacionalizam ustraje u svojoj europskoj dimenziji, stalno podsjećajući na to, da nema slobodne Europe bez slobodne Hrvatske, ni slobodne Hrvatske bez slobodne Europe, odnosno, kako se Šufflay – plaćajući usput danak tadašnjim retoričkim figurama - izrazio 1924.: «...Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve, što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad». Ono što je u Hrvata najvrjednije, jest njihov «smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost». Tako shvaćeno hrvatstvo brani i sebe i europske vrijednosti ne samo od srpskoga, nego od svakoga imperijalizma, bez obzira na to, s koje strane svijeta on dolazio: «Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, protiv rimskom imperijalizmu, ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta».[28]
Bez slobode svih narodâ nema slobodne ni ujedinjene Europe
Na položaj hrvatskog naroda teško se odrazila činjenica, da međuratna Europa nije imala dara za ostvarenje vlastitih ideala. «Pobuna masa» i provala kolektivizma dovela je do oštre polarizacije ideologija i imperijalizama. U tom je okruženju svoju europsku orijentaciju odnosno svoju «čovječnost» hrvatski nacionalizam očitovao upravo u upornom naglašavanju, da on ne postoji i ne bori se za ostvarenje kakvih nadnacionalnih, ideoloških ciljeva, nego za slobodu vlastitog naroda, što je pretpostavka slobode i blagostanja pojedinca. Radićeve stotine tisuća potpisa, Pavelićevi i Krnjevićevi apeli Društvu naroda, kao i predstavke hrvatskih iseljenika ženevskomu gremiju, na prvi pogled danas mogu izgledati kao patetični zahtjevi nacionalnih romantika. No, oni zapravo rječito svjedoče o dubokom pouzdanju hrvatskih političara u iskonske europske vrijednosti. Radi toga nije slučajno da i Pavelić, tada već na čelu jedne revolucionarne organizacije, apelira na Europu zahtjevom za provedbu plebiscita za hrvatsku državu, uspostava koje je nužna pretpostavka trajnog mira na jednoj od njezinih najneuralgičnijih točaka, Balkanu.
Tadašnja je «demokratska Europa», međutim, po običaju, imala više sluha za diktatorski režim Aleksandra Karađorđevića, nego za prava i zahtjeve nesrpskih naroda. Radi toga su vanjskopolitičke okolnosti i uvjeti za realizaciju ciljeva hrvatskoga nacionalizma bili iznimno teški. No, brzina, odlučnost i skoro kirurška preciznost kojom je u travnju 1941. iskorištena prva mogućnost njihova ostvarenja, nedvoumno svjedoče o tome, da je težnja za državnom neovisnošću duboko prožela najšire narodne slojeve. Nimalo se ne srameći svoje ideološke zaslijepljenosti, zapadni su diplomati s neskrivenim iznenađenjem konstatirali da je u sasvim kratkom roku provedeno «beskrvno» odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, i da je hrvatski narod oduševljen zbog proglašenja vlastite nacionalne države.
Upravo radi toga, ako se ponekad i iz usta ozbiljnih ljudi može čuti, da je period Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) neprihvatljiva cezura u hrvatskoj povijesti i težak eksces hrvatskog nacionalizma protiv europskih vrijednosti, tu ocjenu valja ozbiljno razmotriti. U tom je razmatranju od periferne važnosti tadašnje uglavnom verbalno, ali dijelom i stvarno, solidariziranje hrvatskih vlasti s «novim europskim poredkom». Iako je u velikoj mjeri bila uvjetovana nezajažljivim anglofrancuskim imperijalizmom s jedne, i boljševičkim ekspanzionizmom s druge strane, nacionalsocijalistička koncepcija toga «novog europskog poredka» nije bila ideja oslobođenja, nego ideja ropstva. Mogla se ideologija Nadčovjeka, kombinirana s idejom nadmoći i dominacije određenih rasa i narodâ, bezbroj puta nazivati europskom, mogla je sebe uvijek iznova predstavljati branom protiv «azijatstva», ona je i strukturno i fenomenološki – kao što je već istaknuto – bila protueuropska.
Činjenica je, da je u tadašnjoj Hrvatskoj – kao uostalom i u drugim europskim narodima – bilo pojedinaca, pa i skupinâ, koje su ozbiljno razmišljale o negaciji partikularnih hrvatskih interesa njihovim potpunim podvrgavanjem koncepciji «novoga europskog poredka», smatrajući to «povijesnom nužnošću». Pa ipak, središnji i najvažniji politički čimbenici nisu iskoračili iz okvira postavljenoga starčevićanskom ideologijom. Ratne prilike nisu dopuštale nesmetano razvijanje međunarodnih odnosa, ali bogata kulturna razmjena i pokušaji uspostavljanja prijateljskih odnosa s neutralnim državama, te bliskost sa savezničkim zemljama koje nisu pokazivale imperijalističkih ambicija (Slovačka, Bugarska, Rumunjska), ukazuju na moguće smjerove razvitka.
Brojni zločini, koji su se u ono doba zbili i na štetu Hrvata i u njihovo ime, doista su teško opteretili i tadašnji, a i kasniji hrvatski društveni i politički život. Osim nekih pravnopolitičkih mjera poduzetih već u lipnju 1941., u to je doba glavno glasilo ustaškog pokreta, zagrebački Hrvatski narod, u širokim izvadcima objavio govor Božidara Kavrana predstavnicima Ustaške mladeži, u kojem se ističe, da «bez osobne slobode nema ni društvenoga, ni državnog ni narodnog napredka». Kao jedan od zagrebačkih logornika pokreta, on je u srpnju podsjećao na to, da se «silom ne da ubiti ideja, niti preokrenuti tuđe mišljenje», a u kolovozu je na valovima državne radio-postaje poručio kako je jedno samoobrana, a posve je drugo «bjesnilo koje obuzima slabiće značajem isto onakovih, protiv kakovih se tobože bore i u kojem bjesnilu počinjaju djela, koja bi mogla baciti ljagu na hrvatski narod».[29] Nema sumnje, da ove riječi nisu izrečene bez valjana povoda. No, nepristrano istražena i kontekstualizirana, ta zlodjela – po svemu sudeći – ne će, kako se izrazio hrvatski filozof dr. Stjepan Zimmermann, u pitanje dovesti «moralne vriednosti, na kojima se osniva postanak» tadašnje hrvatske države. Upravo spremnost, da se uoče i analiziraju i dobre i zle pojave, i da se ukloni shvaćanje po kojemu bi se samoobmanama stjecala «legitimacija europske kulturne pripadnosti», svjedoči o opravdanosti borbe za njezin opstanak. I obrnuto, ugrožavanje sigurnosti hrvatske države znači ugrožavanje hrvatstva - definiranoga kao «pograničnog nositelja zapadnjačke kulture» - pa bi onaj koji bi se na to odlučio, počinio zločin: «Ako su Hrvati u pravom smislu narod, kako jesu, onda je bilo nekulturno djelo lištiti ga državnosti, pa je stoga očevidan kulturni smisao uskrisenja hrvatske države: jer kulturni je smisao toga povjestnog (!) čina prvenstveno taj, da jedan narod prestane biti rob».[30] To je u duhu učenja A. Starčevića, u kojega se Kavran u studenome 1941. zaklinje riječima: «...On nije nikakav pretjerani nacionalista, jer se boji, da se ne bi ogriješio o tudje, on je zapravo samo nacionalan, sto postotno hrvatski, ali bez i najmanje primjese imperijalizma. U takvom tumačenju nacionalizma i manifestacije narodne dinamike stvara on hrvatski politički moral, koji – iako danas osamljen u svijetu – postaje jednoga dana mjerilom dokle je dospjela hrvatska politika, i tko nam je iskreni prijatelj, a tko neprijatelj. Uljudba se medju narodima nekako izjednačuje, ostaje moralna visina naroda, da ocijenimo valjanost i opravdanost njegovog djelovanja».[31]
Ova je ocjena više nego puko verbalno pozivanje na Starčevića; ona je ujedno izraz onoga kakvim se – nasljedovanjem pravaške ideologije – hoće biti. A u tom je kontekstu vrijedno napomenuti, da su one Starčevićeve misli o međuovisnosti i sreći svih naroda te o «međunarodnom bratinstvu», pa i o «poprijateljenju svih naroda» i jedinstvu cijelog čovječanstva, koje su citirane u prvome dijelu ovoga teksta, isticane i u doba Nezavisne Države Hrvatske, u (nepotpisanoj) promičbenoj brošuri, koju je 1942. pod naslovom «Otac Domovine Ante Starčević» objavio Glavni ustaški stan, jer – kako o Starčeviću reče pisac te brošure, ključna osoba tadašnje hrvatske propagande i cenzure, Ivo Bogdan – «on nije zamišljao Hrvatsku ograđenu zidom od svih naroda i država, on je dobro znao, da kao što su pojedini ljudi nužno jedan s drugim u vezi, tako moraju biti i države. Neka i Hrvatska uredi odnošaje sa svim državama[,] pogotovo sa susjedima, ali kako je on naglasio 'kao narod s narodom, kao država s državom, a ne kao općina s domovinom, kao sužanj s gospodarom'».[32]
U svibnju 1945. zbilo se upravo to: Hrvatska je svedena na objekt, a zločin razaranja hrvatske države i uvođenja novog oblika neslobode ipak se dogodio, u još gorem obliku nego 1918.: Hrvatska je ponovno postala plijenom nasilne i neprirodne jugoslavenske tvorevine, a u komunističkoj je tiraniji politički život skoro zamro. Pod jugoslavenskom okupacijom i pod brižnim očima komunističkih cerbera hrvatskog podrijetla, koji su svoju odanost Istoku samodopadno nazivali svojim ljevičarstvom, Hrvatska je približno dva desetljeća željeznom zavjesom bila odijeljena od europskih političkih, gospodarskih i kulturnih tokova, a i kasnije, sve do sloma komunističke ideologije na svjetskom planu, europske su ideje na ovim prostorima smatrane subverzivnima.
Dosadašnja mršava istraživanja misli i pogleda hrvatskih nacionalista u domovini od 1945. do 1989. pokazuju, da su se samo rijetki pojedinci potanje bavili budućim odnosom Hrvatske prema europskim integracijama. Ono što je bilo – i moglo i moralo biti - u središtu njihove pozornosti, bilo je opetovano naglašavanje povijesne nužnosti stvaranja hrvatske države, te sazrela svijest o potrebi njezina demokratskog – dakle, europskog – ustroja. Samo je hrvatska politička emigracija mogla slobodnije i nesputanije analizirati europske i svjetske političke pojave te na njih reagirati. Pritom je važno imati na umu dvije ključne činjenice. Prvo, poratni planovi i pothvati ujedinjenja Europe, koji su uostalom i do danas živi, formulirani su u bipolarnom svijetu, u vrijeme hladnog rata, s kojim je usporedno tekao proces raspadanja velikih kolonijalnih carstava. Istodobno je čovječanstvo prolazilo kroz razdoblje dotad nezapamćenoga tehnološkoga, gospodarskog i komunikacijskog napredka. Ta su društvena i politička kretanja ostavila dubok trag na impostiranje i (pre)oblikovanje europske misli. Drugo, hrvatska je i domovinska i emigrantska javnost bila duboko svjesna prividnog paradoksa, da je demokratski Zapad glavni zaštitnik smrtnog neprijatelja Hrvatske, komunističke Jugoslavije. Svijest o tome našla je izraza u mnoštvu članaka i demonstracija, kojima se ukazuje na – uostalom tradicionalno – himbeno i sebično ponašanje službenih krugova zapadnoga svijeta. No, unatoč tomu, u hrvatskim nacionalističkim redovima, u hrvatskoj emigrantskoj politici i u prigušenim glasovima iz domovine, nije moguće identificirati nikakve tragove protuzapadnjačke, protueuropske (i protuameričke) orijentacije i ideologije. Štoviše, psihološki shvatljivi i politički potencijalno intrigantni pokušaji pojedinaca i uskih skupina, da barku hrvatske politike privežu uz brod sovjetskoga Istoka, u hrvatskoj su politici nailazili na nesmiljenu – ponekad i nepravednu – osudu. Oni su jednostavno doživljavani protuprirodnima. Ta pojedinost zaslužuje posebnu pozornost i vrjednovanje, kao dodatan dokaz zapadnjačke, europske orijentacije hrvatskog nacionalizma.
Kad je, pak, hrvatska politička emigracija razmatrala pitanje procesa nadnacionalnog udruživanja i europskog ujedinjavanja, ona se nije suočavala samo s planovima koji su u kasnijoj fazi doveli do stvaranja Europske zajednice odnosno Europske unije, nego i – što se često zaboravlja – s različitim planovima ograničenijeg udruživanja u obliku različitih (podunavskih i sličnih) saveza, (kon)federacija, koje su – uglavnom bez ikakva oslonca u stvarnome životu – kovali predstavnici različitih protukomunističkih emigracija, razasutih po zapadnome svijetu.
O položaju i budućnosti Hrvatske u svjetlu europskog zbližavanja raspravljalo se u različitim hrvatskim emigrantskim publikacijama. Nesumnjivo je, da su najozbiljnije i najdublje analize nastale u krugu oko časopisa Republika Hrvatska, koji je u Buenos Airesu počeo izlaziti 1951. Posve na tragu Starčevićeva nauka, ni ovdje nema nikakva načelnog protivljenja međunarodnoj suradnji, jer je ona nužni posljedak razvitka. Tu suradnju ne mora se dovoditi u pitanje čak ni onda, kad se njome u određenom smislu krnji nacionalni suverenitet. Kako se 1965. izrazio I. Oršanić, suverenost se «ne ukida slobodno prihvaćenim i slobodno nošenim obvezama, nego se naprotiv supstancijalno potvrđuje, a tek samo tehnički ograničuje. Kad se dva čovjeka slobodno dogovore, da će se sastati u stanovito vrijeme, oni su postojanje svoje slobode supstancijalno potvrdili, a tehnički ograničili. Kad se dva naroda dogovore o ukidanju vize, oni su supstancijalno potvrdili svoj suverenitet, a tehnički ga ograničili».[33] Problem je, međutim, u tome, što svi dosadašnji planovi koji uključuju ograničenja suverenosti, prikrivaju «imperijalističku podlogu, koja je ili rasnog, ili vjerskog, ili nacionalno-šovinističkog ili ekonomskog karaktera». Za to nema ni moralnoga niti političkog opravdanja: gospodarska je suradnja moguća i bez toga, a iz povijesti znademo, da su se nadnacionalne tvorbe, sagrađene na neravnopravnosti naroda, redovito kršile pred prvim udarom. Prema tome, «ograde treba ukidati, a ne narode i države», jer «postojanje slobodnih individua i slobodnih nacija ne uništava, nego potvrđuje čovječanstvo». Tako i Europa može biti jaka samo onda, ako je «supstancijalno jaka», tj. ako bi njezini narodi «osjećali svoja legalna i etička prava osiguranima, kad bi postojale narodne države». Parafrazirajući Kantov kategorički imperativ, Oršanić aksiomatski zaključuje: «Samo ona ideja, koja je jednaka za sve ljude, može biti suspstancijalnom osnovicom za uređenje svijeta, a to je ideja integralne slobode».[34]
Ugrožava li današnja EU demokraciju?
Pitanje slobode nikad ne može biti konačno riješeno; borba za slobodu trajat će sve dok traje čovječanstvo. Svakog se dana rađaju novi i drugačiji pokušaji, da se ograniči sloboda osobe, kao pojedinca i kao pripadnika određenog naroda. Ne smijemo biti slijepi pa se ne upitati, kakve se opasnosti za našu slobodu kriju u procesu europskih integracija. Jer, samo luđak može biti protiv mira i općeg blagostanja čovječanstva, samo nerazuman čovjek ne vidi prednosti od ukidanja viznih režima i mogućnosti putovanja bez zaustavljanja na granicama. No, svodi li se sloboda i sreća samo na to, odnosno – kriju li se u toj prividnoj liberalizaciji i druge opasnosti od one, koju svatko priznaje: opasnosti od međunarodnog terorizma i organiziranoga kriminala?
Činjenica da iz Bruxellesa danomice, kao na tekućoj vrpci, izlaze propisi o duljini, težini i stupnju zakrivljenosti krastavca ili o dopustivim oblicima krumpira, u ovome trenutku može na prvi pogled biti zabavna. Međutim, opasno je u njoj previdjeti tendenciju ukidanja različitosti i apsolutne regulacije odnosno unifikacije svih oblika života. Posljedice takvih propisa u doba diktature tržišta i genetskog inženjeringa mogu biti katastrofalne. Jer doista, treba se bojati vrtlara, koji čini sve, da u svome vrtu ima samo jednu vrstu cvijeća! A još više se treba bojati onih, koji nam propovijedaju, da se ljepota vrta sastoji upravo u njegovoj jednoličnosti.
Kad su ujesen 2007. objavljeni rezultati jedne ankete, prema kojoj slovenski državljani (a Slovenija od početka 2008. preuzima predsjedanje Europskom unijom!) smatraju, da bi u Uniju trebalo prije primiti Srbiju nego Hrvatsku, predsjednik je Mesić – u maniri lakrdijaša, koja će očito ostati najviši doseg i najtrajnije postignuće njegova mandata – pred televizijskim kamerama uzvratio s četiri riječi: «Ma, tko njih pita!?!». I javnost bi zadovoljna: predsjednik je susjedima otpisao baš onako kako zaslužuju! Nikomu nije palo na pamet pitati našega mudrog i dalekovidnog poglavara, ne će li tkogod sutra, kad Hrvatska postane članicom Europske unije, i kad njezini građani izraze svoju volju, na to odmahnuti rukom i kazati posprdno: «Ma, tko njih pita!?!» Jer, ključni problem i jest u tome, hoće li u budućnosti ikoga zanimati, što to želi hrvatski narod kad slobodno izražava svoju volju.
U veljači 2007. sveučilišni profesor ustavnog prava, dugogodišnji sudac i predsjednik njemačkoga Saveznog ustavnog suda te bivši, sedmi po redu (1994.-1999.) predsjednik SR Njemačke, Roman Herzog, u suradnji s ekonomistom Lüderom Gerkenom, direktorom freiburškoga Centra za europsku politiku, u uglednom je Die Weltu objavio opširan članak pod naslovom «Europa razvlašćuje nas i naše predstavnike». U njemu ističe kako ljudi postaju sve nesigurniji i sve skeptičniji prema procesu europskih integracija, budući da se suočavaju sa sve snažnijom i sve netransparentnijom, često nelogičnom centralizacijom europskih ustanova, i nemogućnošću utvrđivanja odgovornosti za pojedine korake. U europskoj se političkoj klasi još uvijek vodi borba između dviju struja: između onih koji žele «Europu domovina», odnosno «savez trajno suverenih država», i onih, koji teže stvaranju federativne europske države, sa svim državnim strukturama. Institucionalna je izgradnja EU, smatraju Herzog i Gerken, kompromis između tih dviju struja. No, podatci Saveznoga ministarstva pravosuđa pokazuju, da je čitavih 84 posto propisa koji su stupili na snagu u Njemačkoj od 1998. do 2004., doneseno u Bruxellesu, a ne u Berlinu. Može se raspravljati o tome, kojoj kategoriji važnosti ti propisi pripadaju, ali je nepobitna činjenica, da su oni «temeljito izmijenili njemački pravni i društveni poredak».
Nije problem samo u tome, što te propise u Bruxellesu ne donose samo predstavnici koje su izabrali njemački birači, nego i oni iz drugih država, na čiji izbor njemački birači nemaju nikakva utjecaja. Problem je i u snažnoj tendenciji institucionalne i izvaninstitucionalne centralizacije EU. Ministarsko vijeće preuzima zakonodavne ovlasti, a njih mu daje i Ustavni ugovor, slijedom čega «članovima izvršne vlasti, protivno svim načelima podjele vlasti, pripadaju bitne europske legislativne funkcije». Statistika Saveznog ministarstva pravosuđa potvrđuje, da većinu propisa zapravo donosi izvršna vlast, a ne njemački Savezni parlament, što je u neskladu s njemačkim Ustavom. Štoviše, osloncem na Bruxelles i njemačka Savezna vlada može zaobići jasne i nedvosmislene odluke Saveznog parlamenta. Usporedno s tim, Europski sud u praksi pokazuje «sustavnu sklonost, da u pitanjima djelokruga odlučuje u korist EU uvijek onda, kad za to može naći bilo kakvo uporište», čime postupa odlučno u skladu s odredbama Ustavnog ugovora, koje su i tom sudištu namijenile ne samo pravosudnu, nego i političku ulogu – sudjelovanje u «ostvarenju što tješnje unije». Slijedom toga se s razlogom postavlja pitanje, može li se SR Njemačku još uvijek nazivati parlamentarnom demokracijom.[35]
Kad ovakve brige more intelektualce naroda, koji broji osamdeset milijuna ljudi, zauzima središnju geopolitičku poziciju i ima najsnažnije gospodarstvo u Europi, što bi trebali misliti «mali narodi»?
Herzog-Gerkenova kritika u Njemačkoj je izazvala rasprave, osporavanja i odobravanja. Obojica su, uostalom, zagovornici europskih integracija, ugledni stručnjaci i javni radnici. U Hrvatskoj zapravo nije imala nikakva odjeka, pa je jedva zabilježena. Kao da se radi o temi, koja se Hrvata ne tiče!? Ili kao da je objavljena u tvorničkim zidnim novinama, kao prepucavanje marginalaca. Ili se možda Hrvati ne usuđuju o njoj raspravljati? Uostalom, Herzog i Gerken potvrđuju izrijekom, da se ni u Njemačkoj o tome ne govori previše slobodno: «U nejavnim razgovorima njemački se političari, kako oni na saveznoj, tako i oni na pokrajinskoj razini, danas izražavaju sve kritičnije i sve su zabrinutiji zbog smjera koji je europska politika uzela i nastavlja dalje. Ali jedva koji će o svojim brigama i dvojbama javno progovoriti – iz straha, da time ne ugrozi daljnji proces ujedinjenja...».[36] Je li baš to razlog, ili se i njemački političari i intelektualci možda boje ostracizma, nemoguće je reći.
No, treba li vjerovati u ciljeve o kojima nije dopušteno ili poželjno razgovarati?
U kojem se, pak, smjeru nastavlja ići i nakon zabrinutih riječi iz Njemačke, pokazuje sudbina Ustavnog ugovora, donesenoga nakon puno muke u listopadu 2004. u Rimu. Ustavni je tekst izazvao mnoge prijepore, koji su dolazila s različitih pozicija. Pomnija njegova analiza pokazuje, da se od država članica očekuje ustupanje bitnih elemenata nacionalnog suvereniteta u korist nadnacionalne države. No, na referendumu koji je u svibnju odnosno lipnju 2005. proveden u Francuskoj i Nizozemskoj, većina je birača odbacila Ustavni ugovor. Europska se unija našla suočena s krizom možda i težom od one, koju je 1965. izazvao francuski predsjednik De Gaulle, usprotivivši se donošenju odluka većinom glasova. Ipak, privremeni je izlaz nađen pod njemačkim predsjedništvom, iako je javnosti predstavljen u vrijeme kad je na čelu EU bio Portugal: sredinom listopada 2007. u Lisabonu je postignut dogovor o tekstu tzv. reformskog ugovora EU. Taj ugovor, kojega mnogi već sada nazivaju «ustavom koji to nije», predviđa mogućnost stvaranja europske superdržave. Prema tom ugovoru, EU će imati stalnog predsjednika kojega na najviše pet godina bira Europsko vijeće. Postoji i ministar vanjskih poslova Unije, a način donošenja odluka ubuduće će «bolje odražavati dimenzije država – članica». Time se stvara unija koja je osjetno centraliziranija od dosadašnje.
Kako piše budimpeštanski Magyar Hírlap od 19. listopada 2007., EU će biti «prva superdržava u povijesti koja će takvom postati bez volje (i znanja) stanovništva. Jedino će Irska održati referendum o dokumentu, ostale države – članice će u svojim parlamentima ratificirati ugovor, vjerojatno do 1. siječnja 2009., a dokument će sredinom godine i stupiti na snagu».
Zaključna razmatranja
Iako je formuliran i u posljednja se dva stoljeća razvijao uglavnom u neslobodi i bez vlastitoga državnog okvira, hrvatski nacionalizam – kao misao slobode, dostojanstva i jednakosti – nikad nije dobio šovinističku ni imperijalističku notu. Naprotiv, on je stalno ispovijedao i potrebu međunarodne suradnje, ali ne suradnje robova, nego suradnje slobodnih pojedinaca i naroda, jer: «ograde treba ukidati, a ne narode i države».
U tom smislu nema nikakva načelnoga konflikta između hrvatskog nacionalizma i ideje europskog zbližavanja odnosno stvaranja «Europe domovina». Međutim, hrvatski je nacionalizam bio brana protiv svakoga imperijalističkog nasrtaja na Hrvatsku – i to mora ostati! – bez obzira na to, dolazio taj pokušaj iz Beča, Budimpešte, Beograda ili Bruxellesa. Braneći slobodu Hrvatske i slobodu Hrvata, on se zapravo bori za istinske europske vrijednosti: «Država koja ne afirmira slobodu individua je zločin, a kombinacija koja ne afirmira državu – narod je besmisao».[37]
Svijest o tome mora biti polazište svake naše rasprave o budućnosti. A kao što Europska unija nije Europa, tako ni Hrvatska ne može biti izvan Europe. Sva je naša prošlost uzglobljena u prošlost Europe, sva naša kulturna tradicija svoje sokove crpi iz europskih kulturnih tokova, sve naše predodžbe o budućnosti povezane su s budućnošću Europe. Dakle, lice Hrvatske odraz je lica Europe. I kao što je Hrvatska nezamisliva izvan Europe ili bez nje, još manje je Hrvatska zamisliva u sukobu s Europom, u egzistenciji protiv Europe. Nema, dakle, apsolutno nikakva razloga da Hrvatska unaprijed, automatski i bezrezervno bude protiv europske suradnje, pa ni protiv integrativnih procesa koje uvjetuje suvremeni napredak komunikacija, tehnologije i znanosti. Prema tome, pitanje koje uvijek iznova valja postavljati glasi posve drugačije od onoga kakvo nam se sugerira. To pitanje glasi: je li sadašnji oblik europskog integriranja za Hrvatsku prihvatljiv i poželjan, je li on nužno takav ili može biti i drugačiji, i ostavlja li on Hrvatskoj alternativu ili ne.
Jer, svakomu je jasno, da Ivan Pavao II. i Jean Monnet nisu govorili o istoj ujedinjenoj Europi, da ujedinjena Europa u projektima multinacionalnih kompanija nije ujedinjena Europa generala De Gaullea i Konrada Adenauera. I da se tako često potezanom argumentu «EU-foričara», kako nijedna članica Unije nije zatražila izlazak iz nje, može suprotstaviti jednako uvjerljiv protuargument: države koje su ostale izvan EU, poput Švicarske, Islanda ili Norveške, nisu zbog toga osiromašile. Naprotiv, one su svoje odnose sa susjedima uredile nizom bilateralnih ugovora, te su u svakom pogledu napredovale i većina zemalja EU još uvijek im i po stupnju demokratskog razvitka, i po blagostanju građana, gleda u leđa. Prema tome, pitanje hrvatskog odnosa prema europskim integracijama zahtijeva ozbiljan pristup i ne može se riješiti jeftinim doskočicama i verbalnim akrobacijama.
Danas ključna zadaća hrvatskog nacionalizma glasi: nametanje ozbiljne, stručne i nepristrane rasprave o sudbini hrvatskog naroda i njegove države. Ne treba nasjedati klopkama i pokušajima difamacije. Treba biti svjestan, kako od svih činjenica današnjega hrvatskog odnosa prema Europi, nije najmanje simptomatična i problematična ta, da među najgrlatijim zagovornicima žurnoga i uglavnom bezuvjetnoga hrvatskog ulaska u EU prednjače oni, koji su do jučer bili najljući protivnici hrvatske državne neovisnosti i često ujedno progonitelji svih društvenih pojava, koje su svoje korijene imale na «trulom Zapadu». Ti su se ljudi klanjali zlatnom teletu koje se nazivalo ili Kominternom ili «pokretom nesvrstanih», koji su i filozofski i strukturno i pojavno značili identifikaciju s neeuropskim, čak i protueuropskim Istokom. Radi toga je nemoguće zatomiti logičnu bojazan, da je njihovo današnje zalaganje za europske integracije više odraz njihove nesklonosti hrvatskoj državi, negoli zaljubljenosti u Europu.
Najava suradnje skoro svih parlamentarnih stranaka oko promjene Ustava, kojom bi se brisao sadašnji čl. 141., koji postavlja snažne ograde balkanskim i sličnim kombinacijama, mora biti znak za uzbunu. I kad se to čini pod firmom Europe, čini se u ime protueuropskih ciljeva. A nakon sloma bipolarnog svijeta i planetarnog poraza komunizma, svjedočimo kako Sjedinjene Američke Države svoje nacionalne interese stavljaju kao najviši zakon svog opstanka. Sva zaklinjanja u međunarodnu suradnju, u Ujedinjene Narode, u NATO itd. ostaju po strani onog trenutka kad je ugrožen američki sacro egoismo. S druge strane, do jučer deklasirana i ponižena, Rusija se budi sa svim svojim gospodarskim i ljudskim potencijalima. Kina zauzima položaj političke i gospodarske velesile, a Japan, Indija i Njemačka s pravom aspiriraju na mjesto stalnog člana Vijeća sigurnosti UN. Nacije i države jednostavno pokazuju, da nemaju baš nikakvu želju za «odumiranjem». Baš naprotiv: Belgija se raspada, Škoti su jedan korak od državne neovisnosti, Bretonci i Korzikanci sanjaju o njoj; baskijski se i irski nacionalisti zalažu za oslobođenje i neovisnost svojih domovina, ciparski je problem i dalje neriješen, Kosovo postaje država, procesi u BiH, u Makedoniji i drugdje diljem svijeta pokazuju nešto što samo slijepci ne žele vidjeti: u posljednja je dva stoljeća stvoren i skršio se veliki broj planova o stvaranju europske zajednice u različitim oblicima, a sve njih nadživjela je konstanta – svaki narod ima pravo i želju živjeti u vlastitoj nacionalnoj državi i svoje odnose s drugima uređivati na ravnoj nozi.
Tko se smije odreći tog prava u ime hrvatskog naroda?
Tomislav JONJIĆ
Sarajevo. 9.2.2008.
Prosvjed zbog ubojstva Denisa Mrnjavca
Učenici držali u rukama fotografije ubijenog Denisa te natpise: "Oprosti nam, Denise", "Koliko još Denisa?", Hrana, ne oružje", "Nasilje nije odgovor", "Mijenjajte zakon, ne čekajte nove žrtve djece ubojica", "Kad nepravda postane zakon, otpor je naša dužnost", "Javno suđenje"
Zbog ubojstva učenika Katoličkog školskog centra "Sv. Josip" u Sarajevu Denisa Mrnjavca danas je u glavnom gradu BiH održan prosvjedni skup koji je započeo pred katedralom u središtu Sarajeva. Na stepeništu katedrale, koja je posvećena Srcu Isusovu – simbolu božanske ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenom, stajali su vršnjaci ubijenog Denisa Mrnjavca držeći u rukama fotografije ubijenog Denisa te natpise: "Oprosti nam, Denise", "Koliko još Denisa?", Hrana, ne oružje", "Nasilje nije odgovor", "Mijenjajte zakon, ne čekajte nove žrtve djece ubojica", "Kad nepravda postane zakon, otpor je naša dužnost", "Javno suđenje"…
Na sebi su nosili bijele majice s natpisom: "Svi smo mi Denis". Među tisućama okupljenih građana bila je i majka ubijenog Denisa. Povorka s tisućama građana krenula je najprije do Kantonalnog tužilaštva i suda nakon čega su produžili uz obalu rijeke Miljacke i zaustavili su kod zgrade u kojoj se nalaze Vlade Kantona Sarajevo i Općine centar.
Prosvjednici su se potom zaustavili pred zgradom Predsjedništva Bosne i Hercegovine uzvikujući: "Hoćemo pravdu", "Mi smo Denis"… Povorka se ponovno vratila pred katedralu pred kojom su tisuće građana prije i nakon skupa potpisivale peticiju. Pojedinci su palili svijeće na ulazu u katedralu dok su se mnogi učenici okupljali i u zgradi Katoličkog školskog centra. Među njima je bila i majka Ana zajedno s najbližima.Ona je potom pohodila učionicu u kojoj je sjedio njezin sin Denis.
Ravnatelj Katoličkog školskog centra vlč. mr. Ivica Mršo nakon prosvjednog skupa u povodu ubojstva učenika Denisa Mrnjavca u Sarajevu, izjavio je: "Ovaj skup je bio tužan i dostojanstven. Velik broj ljudi je izišao na ulice i pokazao što misli o svemu. Nadam se da će ovo bar donekle pridonijeti da nijedan drugi Denis ne nastrada".
Zagreb, 8. veljače 2007.
KRUG Z A TRG
Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg
zagrebačkom trgu nazvanom imenom zločinca maršala Tita
U duhu Rezolucije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi komunističkog režima
POZIVAMO VAS
na javno okupljanje kojim tražimo povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanim imenom zločinca maršala Tita.
D o đ i t e
u subotu, 9. veljače 2008. u 11. sati
pred Hrvatsko narodno kazalište!
Program:
Prekrivanje Zdenca života crnom tkaninom u znak sjećanja na žrtve Titovog režima
Žalobni mimohod oko Kazališta, u osobitoj odjeći, sa svijećama
Čitanje dokumentarnih tekstova
Simbolična zamjena ulične ploče s imenom Trga
Maršal Tito osobno je odgovoran za masovna pogubljenja, pojedinačna ubojstva, zatvaranja ljudi u logore, mučenja i progone, provođenje brojnih političkih procesa te za zabranu svakog pluralizma.
Hrvatsko društvo ima civilizacijsku obvezu suočiti se sa zločinima komunističkog režima. Žrtve i njihove obitelji zaslužuju javno suosjećanje i priznavanje patnji.
Veličanje zločinca i totalitarnog sustava ozbiljna je zapreka demokratskom napretku hrvatskog društva.
Obavijesti: Koordinacijski odbor Građanske inicijative Krug za trg – 098/1726143 ( Zdravka Bušić), 098/772217 ( Biserka Cetinić), 098/480067 (Josip Jurčević) i 4668137, 091/9578969 ( Maja Runje)
U Zagrebu, uz Dan života, 3. veljače 2008.
PRAVO NA ŽIVOT OD ZAČEĆA - TEMELJNO LJUDSKO PRAVO
U današnjem svijetu puno se govori, raspravlja i piše o svim mogućim ljudskim pravima, a s druge strane, svi smo svjedoci kako se i najviše krše ta ista ljudska prava. To se događa, kao što vidimo, zbog materijalističkih i hedonističkih interesa moćnih pojedinaca, grupa i moćnih država svijeta. No, najžalosnije je to da čak i oni koji su gaženi od jačih, i sami gaze slabije od sebe. Ljudska civilizacija se pretvara u džunglu, u kojoj svatko gleda i nastoji ostvariti svoje interese. Kako su interesi nužno različiti, naravno da su sukobi neminovni. Moralne, duhovne i kulturne vrijednosti, pravedan gospodarski poredak, na temeljima ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za čovječanstvo, ne uzimaju se u obzir, te u tom kaosu interesa i sam opstanak čovječanstva sve više dolazi u pitanje.
Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"
Često se govori o ljudskim pravima već rođenih, osobito odraslih i moćnih, koja su i naznačena u mnogim deklaracijama, a i formalno zaštićena pozitivnim državnim zakonima mnogih zemalja. No, najveći je problem što je tobožnja zakonska zaštita i tih ljudskih prava zapravo zgrada bez temelja. Tim zakonima se ne štiti temeljno naravno ljudsko pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića, od samog začeća do prirodne smrti. Na žalost, ne samo da se zakonski ne štite, nego su u više od tri četvrtine takozvanih "naprednih" zemalja svijeta donešeni takozvani zakoni kojima se izravno, po zakonima, a zapravo perverzijama zakona, potiru najvažniji temeljni univerzalni moralni principi, i masovno se uništavaju, još prije rođenja, tolika ljudska bića, a time i budućnost dotičnih naroda, kao i čovječanstva. Na najveću sramotu tobože civiliziranog ljudskog društva XX i XXI stoljeća, radi se o svojevrsnim "rasnim zakonima" za umorstva određene grupacije ljudi, prema dobi života, i to, na žalost, najnemoćnijih, najnedužnijih i najperspektivnijih. Dakle, nema nikakve šanse da se održi zgrada ljudskih prava već rođenih, odraslih i staraca, ako se tako drastično izbijaju temelji tih istih ljudskih prava, za koja se tobože zalažemo.
Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca
iste ideologije.
Na žalost, i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, sljedbenici zločinaca se ne stide, već slave i brane zločince, kao što provode i nepravdu nad hrvatskim braniteljima, koji su obranili Hrvatsku od strašne agresije, a sada provode nad njima teror, optužujući ih za sve moguće i nemoguće zločine i pretvarajući pobjedničku hrvatsku vojsku u zločinačku, a hrvatske branitelje u ratne zločince, dok za strašne zločine nad hrvatskim narodom u vrijeme obrambenog Domovinskog rata gotovo nitko ne odgovara, kao ni za one nakon Drugog svjetskog rata. Tako izgleda da nije zločin činiti zločine nad Hrvatima.
Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske
Primjerice, u našoj hrvatskoj državi, koju smo toliko dugo čekali, željeli, i za koju smo i tolike žrtve podnijeli, pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima.
Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece, kao što ni borci za pravdu ne mogu privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom agresije, u vrijeme Domovinskog rata.
Stoga sve borce za ljudska prava, kao i sve humane ljude, pozivamo da zajednički najodlučnije povedemo borbu za ostvarenje prava na život, u cjelokupnom njegovu naravnom trajanju, kako bi se na tim temeljima izborili za sva ostala osobna i skupna ljudska prava.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
hcsp.hr
ZASTRAŠUJUĆA TIŠINA
Od 1. siječnja 2008. ukida se obvezatno služenje vojske a nitko ništa ne poduzima.
Uzalud sam pokušavao tražiti bilo kakvu reakciju na ukidanje obvezatnoga služenja vojnoga roka u Hrvata ali uz najbolju volju nisam je pronašao. Zemlja koja je jučer izašla iz rata, koja još nije ni razminirana, koja graniči sa Srbijom, sa Srbima iz Republike srpske za koju i sam EU povjerenik Lajčak tvrdi da se tamo situacija neće riješiti bez rata, na Kosovu samo što nije zapucalo a mi slavodobitno ukinusmo vojsku. Službeni vojni krugovi nas uvjeravaju da je to zbog modernizacije, zbog misija u NATO-u, jer tu nekakvi novaci nemaju što tražiti.
Ali zamislite, utješno poručuju da će u slučaju ugroze Hrvatske ipak izvršiti mobilizaciju. Samo nisu pojasnili koga će mobilizirati, npr. recimo da idućih deset godina Hrvatsku nitko ne napadne, u tih deset godina će stasati deset generacija 18 godišnjaka koji neće imati ni elementarno vojno iskustvo, puta 35.000 koliko ih ima godišnje, to je 350.000 ¸¸vojnika¸¸ koji mogu samo guliti krompire. A ako prođe dvadeset godina, mi praktički ostajemo bez ikakve vojske jer dolazi do potpune smjene generacija, jer će ovi koji su služili vojsku i sudjelovali u Domovinskomu ratu ostariti i neće više biti vojnički sposobni. Hrvatska će u gotovo najopasnijoj zoni svijeta spasti na 16. 000 vojnika od kojih polovica mora biti stalno na dispoziciji NATO-u (ako uđemo).
Ravnodušnost oko svega, pa i ovoga, koja je zahvatila Hrvatsku je zastrašujuća. Lakoća vladanja tj. izdavanja Hrvatske i samim protagonistima je postala dosadna, nitko se ničemu ne odupire. A kada je zemlju tako lako izdati a da nitko ne trepne, možda je više i nemamo.
U Zagrebu, 23. siječnja 2008. Josip Miljak, predsjednik
Zar smo zaboravili?!
Partizanski Pokolji
PARTIZANSKI PRED-BLEIBURŠKI POKOLJI HRVATSKOG NARODA
- J. Ivan Prcela
Temu “Predbleiburški pokolji hrvatskog naroda” izabrao sam ima dvije godine na Medjunarodnom znanstvenom simpoziju o Bleiburškoj tragediji. Tada sam u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora nazočio svim predavanjima i diskusijama i čuo mnogo izjava o jugo-partizanskim “vojnim” operacijama protiv ondašnje Drzave Hrvatske. Na temelju iskustava iz onih godina i na temelju svojih životnih istraživanja, već prvoga dana Simpozija te “vojne”operacije definirao sam pred-bleiburškim pokoljima hrvatskog naroda i tako odredio temu ovoga referata.
Osnutak Kraljevine SHS-a, odnosno Jugoslavije, bijaše politički genocid i klica biološkog uništavanja hrvatskog naroda. Pred-bleiburški masakri započeše u Zagrebu 1918., razviše se u Lici i drugim krajevima tridesetih godina prošloga stoljeća a na samome početku NDH-a postadoše prava avalansa, poglavito diljem istočne Bosne i Hercegovine.
Ni drugi krajevi nisu bili poštedjeni od pred-bleiburških pokolja. Toga je svjedok i dr. Z. Šeparović, predsjedatelj ovoga Kongresa. Kao dječak iskusio je gorčinu krvoločnosti Titovih sljedbenika jer oni mu ubiše starijeg brata Dušana sa još četiri hrvatska mučenika. Baciše ih u jamu Paklenicu na otoku Korčuli zato što zbog svoje vjernosti Bogu i Hrvatskoj odbiše stupiti u jugo-partizane. Ta je jama nagovještala kasnije paklensko upotrebljavanje jama kao masovnih grobnica hrvatskih žrtava.
U vrijeme likvidacije Dušana Šeparovića i njegovih sumučenika započeše i ubijanja hrvatskih svećenika. Nedaleko moje rodne kuće jugo-partizani ubiše bogoljubnog i domoljubnog don Jozu Culina, župnika Gospe Ružarice u sinjskome selu Vojnić. On je jedna od prvih žrtava Splitsko-makarske biskupije. Fra Pavao Silov, prominski župnik, prvi je od 44 mučenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa središtem
u Splitu. “Krivica” svećenika Culina i Silova i ostalih dušobrižnika takodjer je bila njihova vjernost Bogu i Hrvatskoj. O ovome svjedoče hrvatski biskupi na svome sastanku od 25. ozujka 1945. a godinu i pol dana kasnije na svome povjesnome sudu progovorit će i Nadbiskup zagrebački Stepinac, danas Blazenik i najpoznatiji mučenik pred-bleiburške i bleiburške tragedije hrvatskog naroda.
Broj svećenika-mučenika popet će se na 600 (šest stotina). Većina njih su pred-bleiburške žrtve. Njima prednjači nadbiskupija zagrebačka. Za njom slijede franjevačke provincije u Hercegovini i Bosni, svaka s više od 60 mučenika. I druge biskupije i redovničke zajednice dale su svoje mučenike na oltar vjere i domovine. Svi oni i stotine tisuća drugih hrvatskih mučenika jasno i glasno nam govore o pravednosti hrvatske borbe za slobodu i državnu samostalnost. Oni nam takodjer govore i o krvoločnosti Tita i njegovih sljedbenika i o njihovoj izdaji hrvatskoga naroda. Tu izdaju s puno boli i gorčine mi i dandanas proživljujemo.
Pred-bleiburške pokolje sačinjavaju i više od 40 mučenika (neki govore o 400) na otočiću Daksi pred Dubrovnikom, na čelu s patrom Marijanom Blažićem. U pred-bleiburške žrtve ubrajamo i makarske mučenike, na čelu s fra Dominikom Sulentom, mojim nekadašnjim ispovjednikom u Sinju i godine 1944. starješinom u Makarskoj. U pred-bleiburške šrtve ubrajamo i oko 9000 (devet tisuca) sinjskih, livanjskih i imotskih mučenika, pobacanih u Husinu jamu na Kamešnici, na čelu s fra Jozom Olujićem, mojim nekadašnjim profesorom i uzor-subratom baš u danima njegove mučeničke smrti.
Medju velike sinjske mučenike, ubrajamo takodjer pukovnika Jakova“Lulicu” Potočnika, zapovjednika Sinja, i fra Stanka Milanovića-Litru, svećenika-satnika hrvatskih postrojbi u Sinju. Pukovnik Potočnik bi obješen u sinjskom parku, dočim svećenik-satnik Milanović bi strijeljan nad rječicom Rudušom u sinjskome Podvarošu. Posljednje riječi bile su im poklici Kristu Kralju, Državi Hrvatskoj i njenom poglavaru. I jame-grobnice u Zagvozdu, Arzanom i na Podima u selu Velići kriju stotine branitelja NDH-a. Na tisuće je naših mučenika u mosorskim, biokovskim, svilajskim, dinarskim i drugim kraškim jamama. Svi oni, kao i mnogobrojni mučenici iz Splita i njegova zaledja, pobijeni kod groblja lovrinac najvećega organiziranog ubijališta u Hrvatskoj ili pobacani u Kevinu jamu povrh Kaštel Starog, jesu žrtve pred-bleiburških pokolja.
Prema iskazu Srbina-partizana Dušana Vukovića, danom dr. K. Draganoviću odmah po svršetku Drugoga svjetskog rata, jugo-partizanska “vojna” operacija na Knin u jeseni 1944. završila je pokoljem 700 zarobljenih Hrvata, isto toliko četnika i 1500 Nijemaca. Pod zapovjedništvom majora Marinkovića Nijemci su u šumi Boricima kopali rupe u koje onda svi poubijani zarobljenici bijahu bacani. Zvonimirov grad, koji je već u godinama rata poznat bio po jami-grobnici Jejinki, tako postade jednim od najkrvavijih mjesta pred-bleiburške tragedije.
Taj isti Vuković istice da je zauzeće Gospića završilo zarobljeništvom od samo 25 ustaša koje objesiše po obližnjim borovima. Moj brat Pavao, tadašnji u partizane mobilizirani pitomac biskupijskog sjemeništa u Splitu, nadodaje da su prije viješanja tim ustašama jugo-partizani u živo meso na prsima nožem bili urezali slovo “U”. Malo ustaša je dospjelo u ruke partizana. Oni zato pohvataše mnogo stotina civila pa ih bez ikakva suda nevine poubijaše. Zatim je uslijedilo fotografiranje izmrcvarenih tjelesa “za dokaz Zapadnim Saveznicima kako su ustaše bili okrutni prema svojim žrtvama”!!
Lika je prepuna pred-bleiburških masovnih grobnica. Posebno ističem Brinje s točno 913 mučenika. O njima sam mnogo puta čuo iz usta nedavno-preminulog Marka Rubčića, rodjenog i odraslog u Brinju. On je uvijek isticao da su ti njegovi mještani svi od reda bili veliki ljubitelji Države Hrvatske i to je uzrok da su ih srbo-komunistički partizani iz okolnih mjesta masovno likvidirali, uključivši i Ivana Vranića, jedinog brinjskog partizana jer ih je on nevine htio barem nekakvim ispitivanjem spasiti.
I ja sam svjedok bio takve partizanske “pravde”, dok sam u blizini i u samome Trstu u svibnju i lipnju 1945. služio kao mobilizirani jugoslavenski vojnik. Danju i noću slušao sam štektanje strojnica nad obližnjom fojbom u Bazovici. Ubijalo se ratne zarobljenike i pohvatane civile, Talijane, Nijemce, Hrvate i druge. U blizini Trsta poubijano je 400 zarobljenih hrvatskih mornara i velik broj hrvatskih izbjeglica iz Istre, Like i Hrvatskog Primorja. Kod Trsta ubiše i moga kolegu fra Rudolfa Vučića i, prema krivim vijestima, i mene skupa s njime! Tih pre-krvavih dana ja sam se u samome Trstu kao “bolestan fratar” puna dva tjedna sakrivao u kapucinskome samostanu na Monte Giusto.
U pred-bleiburške hrvatske žrtve posebnim poštivanjem ubrajam 30 (trideset) široko-brijeških mučenika o kojima od brata Pavla doznadoh u Makarskoj već u veljači 1945. Početkom travnja te iste godine moji kolege i ja, dok smo splitskim ulicama kao tek unovačeni partizani stupali u fratarskim habitima, vrijedjani smo bili “kao širokobriješki zločinci u fratarskim mantijama”. Sirokobriješki i drugi hercegovački Hrvati uvijek su bili vjerni Bogu i Hrvatskoj. Upravo zato, mnogo tisuća njih jesu pred-bleiburški i bleiburški hrvatski mučenici.
Bosna je dala više hrvatskih pred-bleiburških mučenika nego i sama Hercegovina. Dala ih je u samome početku NDH-a u Višegradu i mnogim drugim mjestima istočne Bosne. Dala ih je u Grahovu, Tomislavgradu, Kupresu, Bajoj Luci, Travniku, Sarajevu, itd. Dala ih je oko 5000 (pet tisuća) i u Derventi koju partizani osvojiše točno Desetoga travnja 1945. Golema većina žrtava bili su civili: oko 2500 (dvije tisuće i pet stotina) Hrvata katoličke i isto toliko Hrvata muslimanske vjere. Partizani, vjerni bezbožnom Titu i jos bezbožnijem Staljinu, sve ih od reda proglasiše ustašama, poubijaše ih i pobacaše u 20 km duge njemacke“sančeve” koji tih krvavih dana pretvoreni bijahu u masovne grobnice.
Neizmjerna je pred-bleiburša tragedija hrvatskog naroda. O ovome svjedoče čak Srijem, Banat i Bačka. Hrvate ovih pokrajina partizani su tjerali u prve redove protiv hrvatske vojske pa ih je tako na tisuće izginulo. I Vukovar je dao 290 pred-bleiburških žrtava, medju kojima su otac varaždinskog biskupa Msgra. Josipa Mrzljaka i 4 (četiri) brata kasnije najveće hrvatske majke-mučenice, svima nam poznate Kate Soljić. Istočno od Djakova, u danima povlačenja hrvatske vojske prema zapadu, partizani doslovno zaklaše 31 zarobljenog domobrana. U selu Kondić blizu crkvenog
zvonika zaklaše 15 seoskih stanovnika. U selu Majar sedam žrtava a kod pravoslavne crkve u selu Jakšiću njih 40. Na Raskrižju Požega-Kapela Batrina zaklaše 30 civila. U selima Cengić i Bijela Stijena istrijebiše skoro čitavo stanovništvo. U blizini tvornice cementa u Podsusedu poubijaše više od 600 hrvatskih žrtava. Vinkovačka sela dala su mnogo pred-bleiburških žrtava: Privlaka 80, Retkovci 37, Cerina 85, Otok oko 200, Grdište 140, Soljane više od 100. Sam grad Vinkovci 450 žrtava. U obliznjim logorima poubijano je najmanje 2000 (dvije tisuće) Hrvata-muslimana. Glavna ubijališta su Mrcinište, trokut željezničke pruge Zagreb-Vinkovci-Zupanija, zatim Novo Selo, Bohnova ciglana kod igrališta Dinama a najviše žrtava je pobijeno kog Muhlerove ciglane.
Ovdje posebno naglašavam Viroviticu, u kojoj početkom proljeća 1945. partizani zarobiše 1.700 (tisuću i sedam stotina) tek unovačenih hrvatskih vojnika i sve ih od reda bez ikakva suda poubijaše. “Krivica” im je bila što su pripadali Hrvatskim oružanim snagama. Tako, već prije Bleiburga obistini se ona izjava M. Djilasa: Hrvatska vojska mora umrijeti da Jugoslavija može živjeti!
Hrvatsko Zagorje takodjer obiluje pokoljima prije Bleiburga. U Sestinama, na pr., poubijano je 5.000 (pet tisuća) zarobljenih hrvatskih vojnika. Blizu Dubočca na Savi likvidirano ih je 3.000 (tri tisuće), u okolici Podravskog Klostra 2.000 (dvije tisuće), itd., itd. Bolnica Brestovac na Sljemenu I bolnice Sveti Duh, Rebro i druge zagrebačke bolnice s hrvatskim ranjenicima postadoše centri za odvadjanje na klaonicu. O ovome mnoštvo detalja imamo u knjizi Milana
Marušića, u mojemu djelu Operation Slaughterhouse – Hrvatski Holokaust i u mnogim drugim studijama.
Dok su uz cestu Velika Gorica-Kravarsko uoči prežalosnog 15. svibnja 1945. hrvatski ranjenici bili ubijani ili u rupe živi bacani, tu jugo-partizanski krvnici kamionom iz internata na Preradićevoj ulici dovedoše čak i 70 premladih djevojaka i bez ikakve samilosti sve ih likvidiraše!
Bez ikakve samilosti Titovi sljedbenici usred i pred konac Drugoga svjetskog rata služili su se takodjer Jazovkom kod Sošića i u nju žive ili mrtve bacali hrvatske ranjenike i druge ratne zarobljenike. Poslije bleibuških pregovora ta je bezdanka postala najveća jama-grobnica poklanih Hrvata. Kad je Jazovka 1990. bila otkrivena, novine po svijetu, uključivsi i New Yotk Times, njoj su posvetile veliku pažnju. Tada je i slikama i člancima isticano bilo da je Jazovkom došao kraj mitu o “ čistom kao suza herojstvu” Titovih partizana. Otkriće oko 40.000 (četerdeset tisuća) kostura govorilo je ne o partizanskom junaštvu nego o masovnim zločinima. U sedamdesetim godinama prošloga stoljeća NYT i druge novine iz djela Operation slaughterhouse dobro su znale za Jazovku i za dugi niz drugih jama-grobnica, ali one su tada podržavale urotu šutnje i o pred-bleiburškim i bleiburškim pokoljima hrvatskog naroda.
Podatke ovoga referata crpio sam iz svojih iskustava, kupio sam ih u svojoj pismohrani, pabirčio sam ih u mogim objavljenim studijama i o njima sam dugo razmišljao. Zaključujem stoga da je i naša pred-bleiburška tragedija jedan predug niz genocidnih operacija i zaista veliki hrvatksi holokaust.
Pred-bleiburški pokolji vršeni su po dobro pripremanom velikosrpskom planu; oni stoga nipošto nisu pojedinačni ekscesi kao što nam ad nauseam drug Mesic trubi. To su, da se poslužim lakonskim riječima W. Churchilla, masakri hitlerovskih metoda. Te masovne zločine, u ime Vatikana, cak i francuski Kardinal Tisserant, iako bijaše jugoslavofil, poput Churchilla je osudio. U svojoj knjizi Misija u Hrvatskoj uvelike ih je osudio i dr. Giuseppe Masucci, tajnik Opata Marconea, vatikanskog poklisara pri Hrvatskom Episkopatu onih sudbonosnih godina. Te pokolje najautoritativnije je osudio besmrtni Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i generalni vikar Hrvatskih Oružanih Snaga jer on je najbolje poznavao bilo njihovo i bilo hrvatskog naroda.
Nekadašnji i današnji jugo-partizanski teklić Stipe Mesić hrvatske vojnike mojega poklanog naraštaja koljačima naziva. Ja ih cijeli svoj dugi život opisujem kao velike mučenike jer su Bogu i Hrvatskoj uvijek vjerni bili, uzvišene ideale su branili i zbog tih ideala masovno pobijeni. Njihovi smrtni ostatci sistematski bijahu s mnogih ubijališta u blizinu Jasenovca dovažani i u rupe kao dokaz “ustaške genocidnosti” bacani. Srbokomunisti svih boja taj su mit svijetom toliko razvikali da su u samome Yad Yashemu u Jeruzalemu te lazi brojkom od preko 700 000 (sedam stotina tisuća) ustaških zrtava ovjekovječene!! Iz godine u godinu drug Mesić i “antifašistička” vlada R. Hrvatske tu prenapuhanu brojku, na svoju sramotu i na štetu hrvatskog naroda, sve više podržavaju.
Stoga, u ime djece, unučadi i druge rodbine desetine tisuća pobijenih hrvatskih časnika i stotine tisuća likvidiranih hrvatskih vojnika s ovoga dičnoga skupa najoštrije prosvjedujemo zbog gaženja časti tih velikih hrvatskih mučenika. Na njihove potomke apeliramo da ponosni budu na svoje očeve i djedove, osobito ako su oni u ustaškim postrojbama služili. Na te potomke takodjer apeliramo da čuvaju uspomenu na svoje i naše narodne mučenike, podižući im spomenike. Nažalost, današnja vlada R. Hrvatske ruši i rušit će te spomenike. Upravo zato, najkategoričkije apeliramo da se ti spomenici grade kao crkveni objekti poput onoga u Macelju. Hrvatski vlastodršci usudit se neće rušiti vjersko-domoljubne spomenike jer Katolička Crkva jača je i od R. Hrvatske i od EU-a u koju naša zemlja služinački srće.
Živila Marija Kraljica Hrvata, Kraljica Mučenika! Zivio sv. Josip zaštitnik Države Hrvatske! Živila vječna Hrvatska!
J. Ivan Prcela
Govor održan na Četvrtom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu 15. lipnja 2007.
Svim Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave rođenje Isusa Krista, Sina Božjega, Spasitelja Svijeta
Stranka hrvatskog prava
želi
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ
I
SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2008. GODINU!
Božić, blagdan Isusova rođenja je nada za spas svakog čovjeka i naroda na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja, slobode i sigurnosti.
U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami. Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka u našoj Domovini Hrvatskoj koja se danas nalazi u teškoj situaciji, kako u Republici Hrvatskoj u kojoj se progone njeni osloboditelji, tako i u Bosni i Hercegovini u kojoj se zatiru sva moguća prava hrvatskog naroda!
Nu, Istina je na našoj strani i zato pozivamo sve Hrvatice i Hrvate na neizostavan doprinos u oživotvorenju potpune slobode i sreće hrvatskog naroda u njegovoj Domovini Hrvatskoj koja će biti oživotvorena stvaranjem jedne države hrvatskog naroda. S tom nakanom u ovom blagdanskom vremenu možemo zaista s pravom ponoviti riječi blagopokojnog Svetog Oca Ivana Pavla II:
Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta (i Hrvatske), jučer, danas, i uvijek...
Bog i Hrvati!
Za dom spremni!
Ante Matić, predsjednik Stranke hrvatskog prava
HRVATSKIM MUČENICIMA
O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!
A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju - krotko janje - hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.
Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?
Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!
Tin Ujević
www.lijepanasadomovinahrvatska.com
Nemojte više o domoljublju
Kažu da svaki narod ima Vladu kakvu zaslužuje. Kada je naša zemlja u pitanju, ovo se pokazalo više nego točnim.
Četiri godine hrvatski su se domoljubi mogli tješiti da ih je Sanader prevario, da je obećavao jedno a radio drugo. Mogli su se pokriti preko glave i tvrditi svima, a ponajprije sebi, kako nikada ne bi dali glas HDZ-u da su znali da će svoju vladavinu obilježiti bezbrojnim progonima i zatvaranjima hrvatskih branitelja, da će nam dovesti Srbe i na vlast i natrag u Hrvatsku u tolikom broju.
Moglo se jednostavno zatvoriti oči pred činjenicom da su samoubojstva hrvatskih branitelja odavno prešla brojku od 1700, da su naši najbolji ljudi zatvoreni što u Haagu, što u vlastitoj zemlji za koju su se borili.
Danas, utjehe više nema. Ovaj put, svatko tko je HDZ-u dao svoj glas točno je znao što radi.
Naravno da svatko ima pravo sam odlučiti o tome kojoj će stranki i kojem čovjeku dati svoje povjerenje da vodi njegovu zemlju.
Ali ono što nema, to je skrivati se iza maske domoljublja kada je u pitanju ono što ta stranka zastupa i što radi.
Ako je netko dao glas čovjeku koji je uhitio i isporučio generala Gotovinu, onda je dao glas za njegovo zatvaranje, odnosno, onda je suglasan sa tim da se general Gotovina trebao zatvoriti.
Ako je netko glasovao za stranku koja je koalirala sa SDSS-om čiji je prvi čovjek bivši gradonačelnik Vukovara, znači da mu odgovara što je SDSS na vlasti.
Svatkom tko je podupro stranku koja je u svom mandatu imala bezbrojne afere i koja nikako da doista stane na kraj korupciji očito paše da ta korupcija cvate i dalje.
Ukoliko je netko glasovao za stranku koja vodi hrpu postupaka protiv hrvatskih branitelja, koja dopušta da general Glavaš umire od gladi u zatvorskoj bolnici dok se četnici istovremeno šetaju na slobodi, znači da zastupa mišljenje kako se hrvatski branitelji trebaju zatvarati, general Glavaš treba umrijeti, a četnici se trebaju slobodno šetati.
Isto tako, da je potpuno u redu što protiv generala Ademija i generala Norca svjedoče četnički ratni zločinci kao zaštićeni svjedoci kojima je čak obećano da se ništa protiv njih neće poduzimati, neovisno o tome što su neki od njih već osudjeni u našoj zemlji za ratne zločine.
To je napravljeno za vrijeme vladavine HDZ-a. Znači, podupirući HDZ, podupire se i ovo sramotno sudjenje.
Nikako ne stoji opravdanje da se nije imalo izbora, jer je bilo pitanje ili SDP ili HDZ.
Komunisti i jedni i drugi, nikako nisu bile jedine opcije koje su se nudile gradjanima na ovim izborima.
No, narod je izabrao.
I volju naroda valja poštivati.
Ali, ono što nikako ne treba ni poštivati ni dopuštati, to je da se ti isti ljudi koji su doveli na vlast osvjedočene izdajice svega hrvatskog busaju i dalje u prsa sa svojim lažnim domoljubljem.
Dakle, dragi glasači HDZ-a:
Sretno Vam bilo, uživajte u daljnjem progonu hrvatskih branitelja, nasmijte se kada prikažu snimke generala Glavaša na samrti, neka vam raspoloženje podignu izvještaji sa sudjenja generalima Ademiju i Norcu.
I dalje ignorirajte samoubojstva hrvatskih branitelja, pomozite velikom vodji Sanaderu i njegovim srpsko-romskim partnerima u daljnjoj rasprodaji Domovine.
I držite fige da general Gotovina dobije što dužu zatvorsku kaznu, kako se ne bi pokazalo da ga je veliki vodja badava dao “locirati, uhititi i transferirati”.
Radite sve to, ali nemojte, nemojte više nikada, govoriti o domoljublju.
Diana Majhen
Zagreb, 5. 12. 2007.
PROPAST TVOJA IZ TEBE, HRVATSKA!
(Perditio tua ex te, Croatia)
Nakon parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, 25. studenog 2007. godine, gledamo kako se stvara kaos u državi i kako predsjednik Stjepan Mesić, koji bi, kao državna institucija, trebao držati sve konce u svojim rukama i plesti red, bistru vodu muti i pravi mulj i nered.
No, upitajmo se zašto je toliko zaslužna i nekad časna politička stranka HDZ došla u takvo stanje da jedva postigne toliko malu prednost, pa da im se ta prednost raznim intrigama može dovesti u pitanje? Također je pitanje za analizu zašto je čestita povijesna stranka HSP na ovim izborima doživjela totalni debakl, iako je razlog sasvim jasan, a treba postaviti i vrlo značajno pitanje zašto se ostale takozvane rodoljubne i državotvorne stranke i takvi istaknuti pojedinci nikako ne uspijevaju ujediniti na zajedničkoj platformi, u interesu naroda i države, nego su se i na ovim izborima ponašali kao rogovi u vreći?
Interesantno da su i ti pojedinci, koji su mislili za sebe da su Bogom dani za vođe i da će ljude masovno povući na svoju stranu, nakon bijednih pokazatelja, premalo samokritični. Svi kao da pate od sindroma umišljenih veličina pokojnog Vlade Gotovca, pa za svoje neuspjehe odmah okrivljuju narod, koji je Vlado nazvao krdom, jer ga, nakon jednog znamenitog govora 1991. godine, nikako nije htio izabrati za predsjednika države umjesto dr. Franje Tuđmana.
No, hrvatski narod se u cjelini ponaša kao svaki drugi narod. Vrlo dobro osjeća i zna što je za njega dobro i tko od istaknutih pojedinaca stvarno voli ljude i narod, tko mu želi dobro i tko se žrtvuje za druge. Promidžba može utjecati na ljude, ali većinu u bitnim stvarima ne može zavesti, jer većina ljudi u duši čezne za ljubavlju, pravom slobodom i ljudskim dostojanstvom. Za to je upravo primjer dugotrajni, nasilni i nemoralni komunistički režim u zemljama u kojima je djelovao. Vidjeli smo i u Hrvatskoj s koliko želje i entuzijazma su potrgani njegovi lanci.
Dakle, narod je u svojoj kolektivnoj pameti sigurno daleko pametniji od najpametnijih pojedinaca. Da bi narod razvio svoju kolektivnu energiju, ljubav i sve svoje željene pozitivne stvaralačke potencijale, potrebni su mu duhovni i intelektualni neustrašivi uzori, koje bi mogao slijediti. Tu su upravo karakteristične riječi našeg blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, u onim najstrašnijim danima provođenja genocida nad hrvatskim narodom iza Drugog svjetskog rata, od strane velikosrpskog komunističkog režima. Sadašnji blaženik, a tada nadbiskup zagrebački, je rekao, u smislu:
"Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod." Te velike i svete riječi obistinile su se i uvijek su aktualne.
U naše vrijeme, dok se istinski branila, obnavljala i stvarala hrvatska država Republika Hrvatska na platformi ljudskog i narodnog dostojanstva, nije bilo problema sa izlaskom na izbore i premoćnom pobjedom onih koji su radili i živjeli za interes i svako dobro hrvatskoga naroda i svih dobronamjernih građana Republike Hrvatske.
No, nakon bolesti i smrti prvoga predsjednika i nakon što raznim intrigama i prevarama dođoše na vlast oni koji udariše temelje svim poniženjima hrvatske države i žrtvovanju ljudi nekakvim interesima moćnika svijeta i osobnim interesima pojedinaca, nastadoše sve naše nevolje. U časnoj i zaslužnoj stranci HDZ-u dođoše u vodstvo drugi ljudi, kojima je na prvome mjestu veliki svijet, a ne njihov narod i država, i koji zaboraviše one velike i slavne dane svojih prethodnika. Oni, kad dođoše lijepim obećanjima na vlast, nastaviše putevima onih koji svjetlo pretvoriše u tamu, pa po nalogu moćnika izvana, tobože zbog velikih interesa, prihvatiše praktično žrtvovati ljude, i to najzaslužnije, koji su se najviše žrtvovali za stvaranje najvećih narodnih vrijednosti. Svi zaboraviše riječi velikoga kardinala Kuharića:
"Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!". Nitko od velikih autoriteta se ne nađe da im energično kaže što ne valja i da se ne smije postupati tako kako su postupali.
Zbog toga zaborava i bijednog poslušništva vlasti i odobravanja ili šutnje moralnih autoriteta u Hrvatskoj, a i u nepravednom svijetu, mi gledamo tolike junake obrambenog Domovinskog rata, pravednike po zatvorima Haaga, Bosne i Hercegovine i diljem Hrvatske, pa na žalost i u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata. Zar to zaista nije zločin nad zločinima?
Na montiranim suđenjima, s izmišljenim optužbama, generalima Hrvatske vojske i ostalim visokim i nižim časnicima, sa lisicama na rukama, pa i nježnim rukama bolesne žene, časnice, majke maloga djeteta, Gordane Getoš-Magdić. Mi, samo neki (iako bi nas moglo i trebalo biti puno više), smo stalno uz njih, jer ih ne možemo i nećemo ostaviti same u nevolji. Strašno je i gledati takvu sramotu, poniženje i nepravdu, a kako li je tek njima takvo što trpjeti. Zaista su pravi sveci i junaci.
Ja svaki put, prije takvih suđenja, odem na svetu misu u zagrebačku katedralu i posebno na grob mučenika i njihova supatnika, koji ih najbolje razumije, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, i ostalih mučenika za Hrvatsku, da izmolim snagu i mir za njih, nepravedno optužene, ali vidim da moram moliti i za sebe, da ne padnem u nemoćni očaj i depresiju. Kako i ne bih, dok slušam snažne riječi obrane, fizički iscrpljenog, od dugotrajnog štrajka glađu koji je i dalje u tijeku, generala Branimira Glavaša, koji mora braniti svoju nedužnost. U ovom tako očigledno montiranom političkom procesu, ili dok slušam životni i ratni put pukovnika Ivana Krnjaka dok iznosi svoju obranu, zapovjednika Samostalne uskočke bojne, koja je branila istočnu Slavoniju i Baranju. On je proveo 12 godina u zatvoru bivše Jugoslavije, dok je prethodno bio oficir JNA. U Domovinskom ratu je činio sa svojom bojnom silne pothvate na svim ratištima, a sada dolazi sa lisicama na rukama i brani se od prozaičnih izmišljenih optužbi za navodne zločine nad Srbima u Osijeku, gdje uopće nije djelovao ni on ni njegovi suborci, niti su imali kada tamo biti.
Odvjetnici generala Glavaša, koji je postao i saborski zastupnik, voljom naroda na izborima 25. studenog 2007., dali su prijedlog na raspravi 5. prosinca, uz sve argumente, kao što su Ustav Republike Hrvatske i Međunarodna konvencija o ljudskim pravima i slobodama, tražeći da ga sud pusti iz pritvora i da se brani sa slobode, kao što se brane i toliki drugi optuženi sa neprijateljske strane. Tom zahtjevu sud nije udovoljio, iako i Haaški sud dopušta bosanskohercegovačkim Hrvatima da božićno vrijeme provedu kod kuće, sa svojim najbližima, iako im je suđenje u tijeku.
Potrebna intervencija majke Crkve i intelektualnih elita
Pitam, zar ne bi trebala intervenirati i hijerarhija naše majke Crkve i zar Komisija HBK "Iustitia et pax" ne bi trebala delegirati svoje promatrače na ovim suđenjima, a također pitam zašto katolička glasila, posebno Glas Koncila, pa i Hrvatski katolički radio i Radio Marija, ne šalju svoje novinare na ova takozvana suđenja. Ujedno, pitam gdje je glas intelektualnih institucija, kao HAZU, Matice Hrvatske i Društva hrvatskih književnika?
Također pitam sve koji će ovo pročitati, da li je moralno dozvoljeno žrtvovati bilo kojeg čovjeka, pa i zadnjeg beskućnika, za bilo kakve ciljeve, a osobito samovoljno, ili po volji takozvanih moćnika svijeta, žrtvovati najzaslužnije i najbolje ljude, ili pak ljudi pak trebaju biti ciljevi, a nikada sredstva. Logično je i ispravno da svatko ima pravo, iz ljubavi, žrtvovati sam sebe za neke ideale ili ciljeve, kao što je i Isus dragovoljno žrtvovao sebe za sve ljude, ali nikoga ne smije žrtvovati netko drugi, za bilo koji interes ili za svoje ciljeve, kako ih on vidi!
Mislim da se svi, koji razmišljamo, možemo složiti sa gore rečenim, a činjenica je da se u nas, u Hrvatskoj, baš tako radi i da su oni koji bi trebali reći "Ne!" i "Dosta!", čestitali izvršiteljima žrtvovanja (dobivanje Avisa za početak pregovora o ulasku u EU, u travnju 2004. godine, nakon što su u Haag spratili tolike generale Hrvatske vojske i političke dužnosnike Herceg-Bosne).
Stoga nije čudo da pošteni i nemoćni branitelji odabiru, na najveću žalost, suicid, a da većina naroda, razočarana, nema povjerenja u vodeće čimbenike u društvu, te da ne izlazi na izbore.
Tako i na izborima 25. studenoga 2007. godine, ljudi svjesno i podsvjesno nisu mogli dati svoj glas onima koji žrtvuju ljude na crni oltar Moloha, a nisu htjeli dati glas onima kojima je zločinac Tito važniji i zaslužniji od Tuđmana, koji ne mogu zamisliti ni slušati Thompsona sa hrvatskim Bogoljubnim i rodoljubnim pjesmama, koji bi izbacili vjeronauk iz škola i koji bi oduzeli pravo glasovanja za Hrvatski sabor Hrvatima izvan Republike Hrvatske.
No, sljedbenici takvih su izašli na izbore i omogućili intrigatoru Mesiću da stvara kaos u državi. Mi, koji nismo glasovali ni za manje ni za veće zlo, nego za ono što mislimo da je dobro, ipak, nakon izbora, molimo Boga da se zavrzlama nakon izbora razriješi tako da nas ipak ne pritisne veća, nego manja kamena ploča. Vjerojatno još nismo zaslužili pravu slobodu, pa se još moramo pročišćavati kroz poteškoće i pustinju, i učiti se pameti, dok većina nas ne shvati, a posebno vodeći ljudi, da trebamo početi živjeti u skladu sa Božjim zapovijedima.
Ne trebamo biti "pametniji" od Boga, nego se moliti za mudrost odozgor, kako napisa apostol Jakov u svojoj poslanici 3,17: "A mudrost koja dolazi odozgor jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena."
Neka nam svima Novorođeni Spasitelj donese obilje radosti, mira, zdravlja i svakog blagoslova u budućnosti. Neka je svim Hrvatima i Hrvaticama, sa obiteljima, u domovini i izvan domovine, kao i svim kršćanima, sretan i blagoslovljen Božić i sretna Nova 2008. godina.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
ZVONKO BUŠIĆ: MOJ IZVJEŠTAJ HRVATIMA
Hrvatskoj je javnosti poznato, da sam u noći između 16. i 17. travnja pobjegao iz tamnice i da sam nakon trideset sati bio ponovno uhićen. Dva tjedna nakon uhićenja nije mi bilo moguće stupiti u dodir s vanjskim svijetom. Kad sam prvih dana svibnja brzoglasom nazvao u nekoliko američkih metropola i razgovarao s mojim prijateljima, čuo sam da se glede mog bjegstva i ponovnog uhićenja pričaju kojekakve fantastične priče. Zbog toga sam odlučio iznijeti pred hrvatsku javnost okolnosti mojeg bijega i uhićenja. Smatrajući da će moje brojne prijatelje i poznanike - a vjerojatno i većinu hrvatskih rodoljuba diljem dijaspore - zanimati uzroci i povod mog bijega iz tamnice, te namjere (u slučaju da je bijeg uspio) i posljedice (kojih zbog neuspjeha bijega nema), reći ću usput i nekoliko načelnih riječi.
Svoj izvještaj šaljem gosp. Rullmannu, nadajući se da će ga on tiskati u "Hrvatskoj Domovini" ili, pak, u vidu posebnog priloga u toj istinski profesionalno uređivanoj i vrlo informativnoj publikaciji. Iako je, kako čujem, gosp. Rullmann organizirao solidnu mrežu razdjeljivača tog mjesečnika, vjerujem da ipak ima dosta hrvatskih iseljeničkih zajednica u koje "Hrvatska Domovina" još uvijek ne dolazi. Zato prepuštam volji svih uredništava hrvatskih rodoljubnih listova, da, prema vlastitim željama i namjerama, ovaj moj izvještaj objave i u svojim glasilima. Čitatelj će lako moći zaključiti, da moj izvještaj nije nikakva javna izjava, nego samo moja iskrena i otvorena ispovijed prijateljima i svim rodoljubima koje zanima moja sudbina.
Tamnica iz koje sam pobjegao nalazi se na vrhu jednog brda, bogatog gustom šumom, a od New Yorka je udaljena oko stotinu kilometara. Taj brdoviti kraj podsjeća me na naša bosanska brda, tamo u dolini Vrbasa, kad se vozi od Sarajeva prema Banja Luci. Tamnica je sagrađena prije sedam godina i nakićena brojnim sigurnosnim i najsuvremenijim tehnološkim napravama. U njoj se nalazi osam stotina zatočenika, čije se kazne kreću od jedne pa do sto godina. Jedan od prvih zatočenika u toj tamnici, koju eufemistički nazvaše Savezni popravni centar Otisville, bijaše hrvatski politički zatočenik Ivan Čale. Prije pet godina u tu tamnicu bijaše iz Alabame premješten i Čalin sukažnjenik Štef Ivkošić, a nedugo poslije njega prebačen je iz Oklahome i Franjo Ivić. U svibnju 1985. prekomandiran sam iz Kalifornije u Otisville. Tako smo se u istoj tamnici našli nas četiri Hrvata; nakon nekog vremena bijasmo sva četvorica i u istom bloku. Budući da smo u jednoj ćeliji spavali ja i Čale, sada se on, nakon afere sa mnom, nalazi u samici i možda će ga prebaciti u neki drugi zatvor. Meni ga je jako žao, budući da on nije imao nikakve veze s mojim bijegom; posebno mi je žao njegove supruge i djece, jer oni žive u blizini Otisville-a i mogli su ga često i lako posjećivati.
Odluka za bijeg - zašto?
Užem krugu ljudi bijaše poznata odluka Komisije za uvjetnu slobodu, donesena još u siječnju prošle godine, po kojoj bi nakon šest mjeseci Julie bila puštena na slobodu. Mi smo vjerovali da je do te odluke najviše doprinijelo uvjerenje suca Bartelsa, koji je već nekoliko godina pisao Glavnoj komisiji u Washingtonu. U svojim pismima on je naglašavao, da je kao sudac tražio da Julie ne služi kaznu duže od osam godina, te iz tog razloga zahtijeva njezino puštanje na slobodu odmah. Za nas četvoricu - Matanića, Vlašića, Pešuta i mene - sudac Bartels je kod izricanja osude nekoliko puta naglasio, da on, neovisno o visini kazne, predlaže da nas nakon deset godina puste uvjetno na slobodu.
Uz odluku Glavne komisije, da će njih trojica biti nakon 12 godina puštena na slobodu, postojala je i nada da se to za još koju godinu skrati. Ja sam računao, da će, ako puste Julie na slobodu, i njima trojici smanjiti dvije godine kazne, a mene zadržati 2-3 godine duže - i mirna Bosna. Mi smo se nadali da će ovoga puta Glavna komisija u Washingtonu i formalno potvrditi obećanje dvojice svojih izaslanika, koji su posjetili Julie u tamnici i s njome o svemu tome temeljno razgovarali. Međutim, nakon više od tri mjeseca nestrpljivog čekanja (u svim drugim slučajevima odgovor dođe za mjesec dana), Julie je primila umjesto odgovora nekakvu doznaku. U toj doznaci stoji, da se za vrijeme zadnjeg saslušanja o nekim stvarima nije vodilo dovoljno pažnje, pa da će ju zato komesari ponovno posjetiti. I tako prođoše opet 3-4 mjeseca čekanja, kad su - nešto oko desete obljetnice našeg robovanja - došla ponovno ona dva izaslanika. Oni su manje-više ponovili istu priču i otvoreno joj rekli da bi je oni odmah pustili na slobodu, ali se njihov šef ne bi s time složio. Zato su joj puštanje iz tamnice odgodili za dvije godine, naglašavajući da će to i u Washingtonu biti potvrđeno.
Konačno, nakon jednogodišnjeg (vjerojatno kalkuliranog) duševnog mučenja, stigao je polovicom prosinca šokirajući odgovor šefa komisije. Komisija je, naime, odlučila Julie pustiti na slobodu tek nakon 15 godina robovanja. Smatram da bi svakome, u naš slučaj makar donekle upućenom i razboritom čovjeku, moralo biti potpuno jasno, da je takvu odluku nemoguće opravdati; niti kao odgovarajuću kaznu za taj prekršaj, niti nekakvom brigom za zaštitu američkog društva od terorista i zločinaca (Ja tu odluku ne mogu objasniti čak ni prijateljskim odnosima između Washingtona i Beograda, jer sumnjam da bi jugo-vlasti prosvjedovale zbog puštanja Julie na slobodu). Po mojem dubokom uvjerenju taj postupak i krvavo teški udarac nije moguće drukčije shvatiti, nego kao jednu kamuflirano proračunanu i prilično samovoljnu primjenu starozavjetnog zakona protiv onih koji ljube svoj rod i dom, jer oni, kao takvi, stoje na putu internacionali i njezinim urotničkim ciljevima. Kad čovjek vidi kako se u današnjem svijetu kojekakve gluposti (kao "borba za ljudska prava") papagajski ponavljaju i sustavno proglašavaju najvećom svetinjom, dočim se istinske svetinje (kao borba za nacionalnu samobitnost i prava naroda) ismijavaju i izjednačavaju sa zločinom, onda je lako razumjeti zašto sve nacionaliste i rodoljube prikazuju luđacima i zločincima. Pitanje, kakva to ljudska prava može imati pripadnik jednog okupiranog naroda, nitko ni ne postavlja.
Vijest da Julie ostaje još pet godina u tamnici više me je potresla i uzbudila, nego što me je šokirala. Postalo mi je kristalno jasno, da unatoč sudčevih preporuka i mog dugogodišnjeg uzornog vladanja u tamnici, zakulisne snage u Washingtonu mene ni ne namjeravaju pustiti na slobodu prije nego me potpuno skrše. Ta spoznaja je moje brižno čuvane nade u jednom mahu rasplinula u prozirne iluzije. Osjećajući se samim i zaboravljenim, skupio sam sve svoje' unutarnje snage i suočio se s nemilom i krutom realnošću.
Obzirom da mojoj naravi ne odgovara neko samorazaranje, nakon dugog i temeljitog razmišljanja dođoh do zaključka: želim li ostati vjeran sebi i svojim idealima, ne preostaje mi ništa drugo nego ponovno uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Da bih to mogao, jasno je da sam morao pobjeći iz tamnice. Ne samo da sam znao težinu tog problema. nego sam također bio svjestan da će me i u slučaju uspjeha čekati teški i opasni putevi te daleki ciljevi. Usprkos svemu, bodrila me je neka unutarnja snaga i ja se morah uputiti prema cilju, bez obzira hoću li ga živ ikada dostići. Pretpostavljajući da će se proboj iz tamnice i život u podzemlju mnogima učiniti fantastičnim planom očajnika, ne mogu im ja sada ništa objašnjavati, ali braneći svoj razum, želim naglasiti da nikako nisam išao glavom u zid. Sjedeći pred Božić u ponoćnim satima u mraku tamničke ćelije i gledajući kroz prozorske rešetke čvrsto sam odlučio pobjeći iz tamnice - pa kom opanci, kom obojci.
Priprema i bijeg
Jedna engleska poslovica glasi u hrvatskom prijevodu: "Gdje ima volje, nađe se i način." Možda imaju pravo oni koji tvrde da su Englezi preveli hrvatsku narodnu poslovicu, koja pak glasi: "Sve se može što se hoće." Bilo kako mu drago, u mom se životu točnost te poslovice često puta potvrdila, tim više što sam još od rane mladosti volio lutati vratolomnim stazama i prolaziti smrtonosnim klancima. Obzirom da me siguran i lagodan život nije nikada privlačio na duže vrijeme, ja ne znam jesam li prekasno ili (možda) prerano rođen, ali sam kroz osobna iskustva i studij filozofije povijesti došao do uvjerenja, da kod ljudi, koji žive ugodnim životom u miru, dolazi do degeneracije duha mnogo prije nego kod onih što žive napornim i mučnim životom punim neizvjesnosti.
Nalazeći se u smrtnim opasnostima ja sam duboko zavirio u život i dobro ga upoznao, te mogu s izvjesnim autoritetom tvrditi, da čovjek najintenzivnije živi i osjeća najveću životnu sreću baš u trenutku kada, Božjom providnošću i vlastitom odvažnošću, iznese živu glavu iz smrtne opasnosti. Razmišljajući danas o onoj noći kad sam odlučio bježati iz tamnice, moram priznati da sam se čvrsto odlučio na bijeg još prije nego što sam uzeo u obzir sve opasnosti i ozbiljno analizirao njegovu mogućnost. Vjerojatno sam - u smislu spomenute poslovice - instinktivno znao da će se uz moju jaku volju naći također i načina, a da se s opasnostima treba obračunati tek kad ih susretnem. S posebnim elanom sam idućih nekoliko dana odlazio u izvidnice, tražeći možebitne slabosti tamnice. Gledao sam i tražio greške graditelja tamnice; pokušavao pronaći neku nezačepljenu rupu.
Da bi imali približnu sliku tamnice i njenih sigurnosnih uređaja, reći ću i o tome nekoliko riječi. Šest blokova u kojima spavaju zatočenici zaključani su u vremenu između deset sati uvečer i šest sati ujutro, tako da osim promjene straže u ponoć, iz tih blokova nitko ne izlazi. Zatočenici se broje u devet sati uvečer, a pola sata prije ponoći zaključavaju se ćelije. Do poziva na zajutrak stražari u zaključanim ćelijama vrše još tri brojenja, ali ne lupaju po vratima niti bude zatočenike kad mu posvijetle kosu ili neki dio kože. Vrata su željezna, a na prozorima se nalaze kao kutija šibica debele čelične šipke, koje su bez jako dobre čelične pile neumoljive. Čitava tamnica je ograđena s dvije 4 metra visoke žičane ograde. Na prvoj (unutarnjoj) ogradi ugrađeni su alarmni uređaji a na njezinom vrhu nalazi se red okruglih spiralnih obruča koji su načičkani kao britva oštrim, dvosjeklim nožićima. Dovoljno je u ogradu baciti drvce i odmah se uključi alarm i prosto dolete stražarska kola, budući da im kontrolni centar točno locira mjesto zadrmavanja žičane ograde. Tri metra daleko od te ograde nalazi se vanjska ograda, koja pak nema alarmnog uređaja, ali je zato cijela prekrivena spiralnim kolutima, na kojima se sjaje guste čelične oštrice dvosjeklih nožića.
Četiri do pet metara udaljena od vanjske ograde nalazi se jedna asfaltna cesta, po kojoj cijelu noć kruže dvoja kola s automatskim puškama, koje najčešće drže povratnici iz Vijetnama. Kružeća kola naprave oko tamnice puni krug - u prosjeku tri do tri i pol minute. Oko blokova i po unutarnjem dvorištu povremeno obilazi jedan stražar s radiom i svjetiljkom, koji je zadužen za ispravnost alarmnih uređaja i pregled unutarnjeg terena. Oko cijele tamnice postavljena je jaka rasvjeta, tako da se za vedra neba ovdje bolje vidi po noći, nego po danu.
Priznajem da sam, nakon nekoliko dana temeljnog izviđanja, počeo u sebi ponavljati stihove iz jedne naše narodne pjesme: »Kud se spremaš, čemu li se nadaš. Da si vila i da imaš krila, ne bi perje iznosilo mesa." Ali i pored svega toga, moja odluka ostala je čvrsta i volja nepokolebljiva. Mene je, dapače, sve više sokolila vjera u vlastitu sposobnost, što se problem pokazivao težim. Intuicija mi je govorila da sve to nije tako strašno kako inače izgleda. I zbilja, ne prođe ni tjedan dana, točno prvog dana ove godine, imah u glavi plan za bijeg. I ovog puta se pokazalo da me intuicija nije prevarila. Dakako da moj plan ne bijaše bez rizika, ali je, uz malo sreće, ipak bio izvediv i ja bijah spreman prihvatiti taj rizik.
Ne bijaše problem prikupiti potrebne stvari, ali sam morao čekati na proljetne magle i pronaći vani nekoliko dobrih skloništa, dok se sredim i pripremim za daljnje korake. Nadao sam se u međuvremenu stupiti u vezu s nekim hrvatskim prognanikom-neimarom, koji bi bio spreman i sposoban krenuti u hajduke i uskoke. S tim u vidu raspitivao sam se o brojnim hrvatskim rodoljubima i mojim nekadašnjim poznanicima, te pipao pulseve onima s kojima sam imao prigodu razgovarati. Ubrzo mi postade jasno da je vrijeme učinilo svoje i da se je, za dugo vrijeme mojega tamnovanja, mnogo toga napolju izmijenilo. Stare su staze zarasle travom. Saznadoh da se od onih, za koje sam se raspitivao, većina njih poženila, djecu dobila i da imaju punu kapu svojih osobnih briga i obveza, dok se neki pak - ustrašeni ili razočarani - prokockaše i propiše. Pa ni ona nekolicina, za koje smatrah da bi, nakon što pobjegnem iz tamnice, došli po mene i sklonili me u sklonište, nisu me oduševili. Nakon opipavanja pulseva, nisam u njihovim očima vidio vjere u Hrvatsku, a ni spremnosti izvrgavanja bilo kakvoj opasnosti. (Nakon što sam jednome samo s par riječi nabacio o čemu se radi i rekao mu da nema za njega nikakve opasnosti, on je izrazio spremnost pomoći mi, ne vjerujući da je bijeg uopće moguć; on se vjerojatno osjećao kao čovjek koga poslaše da u brdu lovi ribu). Istini za volju, moram priznati da bijaše nekoliko mojih starih prijatelja koji bijahu spremni učiniti sve što bih od njih zatražio, ali ja načelno nisam nikada za osjetljive akcije uzimao obiteljske ljude s velikim obvezama. Da sam bio samo malo sigurniji u uspjeh svog bijega, napravio bih ovoga puta najvjerojatnije iznimku glede toga.
Tako dođe i mjesec travanj (namjeravao sam pobjeći 10. travnja, ali se tog dana u Otisville nije spustila gusta magla), a da još nisam imao pouzdanog čovjeka koji bi došao po mene. S velikom tugom i gorčinom u srcu tih sam se dana često puta sjetio mojih mrtvih prijatelja i suboraca, posebno Josipa Senića i Rafe Medića, te zamišljao kako bi mi, da su oni još živi, poslali nekog člana HRB-a ili HKB-a, s kojim bih mogao gaziti pitomijim krajevima i poznatim stazama, umjesto po njujorškim brdima. Budući da sam pripremio sve potrebne stvari za bijeg, a neke sam morao kriti u ćeliji, strahovao sam da ih stražari ne primijete za vrijeme rutinskih pregleda ćelija i uhite me još prije nego što i pokušam pobjeći. Zato odlučih nestati u prvoj većoj magli, nadajući se da stražari neće do jutra otkriti moju mumiju u krevetu. Vjerovao sam da ću imati na raspolaganju jednu čitavu noć. Kako sam već ranije odredio nekoliko prikladnih skloništa (privremenih), računao sam naći negdje i telefon i tako obavijestiti određenu osobu o mom uspješnom bijegu, da bi ona došla po mene. Osim toga, ponio sam 20 dolara sitniša za eventualno putovanje autobusom iz nekog udaljenijeg mjesta.
Bijaše mi jako žao što se na 10. travnja nije spustila magla, jer sam na taj način htio obradovati i preživjele hrvatske ratnike i rodoljube, koji su osobno preživjeli taj najznačajniji i najslavniji dan u novijoj povijesti hrvatskog naroda, u danima kada se Država Hrvatska zajedno s Europom borila protiv internacionale i njezinih lakaja. Mojim bijegom na taj dan htjedoh upravo oživjeti nadu tim danas već ostarjelim hrvatskim junacima i prognanicima i poručiti im da još uvijek ima hrvatskih sinova koji nisu klonuli duhom niti zaboravili da je hrvatski narod još uvijek bez svoje države, osuđen na sigurnu propast, te da nema države Hrvatske bez krvavih gaća.
Očekivana magla počela se spuštati u predvečerje na 16. travnja. Ivan Čale je tog dana radio prekovremeno u tamničkoj tvornici i vratio se tek u devet sati uvečer, tako da sam se nalazio sam u ćeliji. Odlučio sam krenuti te noći, pa što dadne Bog i sreća junačka. Najprije sam - oko pola osam uvečer - odrezao jednu trećinu svoje kose, koju već par mjeseci namjerno nisam skraćivao. Zatim sam pomoću ljepila za kosu poslagao na jednu polovinu unaprijed napravljene glave odrezanu kosu i tada tu glavu položio na jastuk. Kao imitaciju tijela napunih krpama jedne hlače i kaput. Tog mojeg privremenog "zamjenika" prekrih pokrivačem do ušiju, da se "jadnik ne prehladi". Zadovoljan njegovim izgledom i uvjeren da će dobro odigrati svoju ulogu, otišao sam do stražara i zatražio tablete protiv glavobolje. Time mu posredno objasnih zašto "idem rano u krevet".
Te je večeri zadnje slobodno kretanje zatočenika oglašeno u osam sati (preko zvučnika). Zatočenici, naime, imaju slobodu kretanja i mogu odlaziti u knjižnicu ili u prostorije za zabavu i tjelovježbe deset minuta svakog sata.
Dok je stražar bio nečim zauzet, ja sam kliznuo iz grupe i uputio se u prostorije za tjelovježbu. Oko osam sati iskoristio sam priliku da me nitko nije opazio i popeo se na uređaje za ventilaciju (unaprijed određeno i isprobano sklonište) i tu se pritajio. Nakon dvadeset minuta oglašen je preko zvučnika poziv iz kontrolnog centra, da se svi zatočenici moraju vratiti u svoje blokove radi brojenja. Ja sam se po prvi put u deset godina tamnovanja oglušio na taj poziv. Nakon što su svi stražari i zatočenici napustili prostorije, čekao sam napetih živaca i ušiju na signal koji javlja da je prebrojavanje završeno. Prođe petnaest nevjerojatno dugih minuta. Kad se oglasio očekivani signal, duboko sam odahnuo. U potpunom mraku polako se izvukoh iz skloništa i spustih u prostoriju u kojoj sam na nekoliko mjesta posakrivao svoje potrebne stvari: aparat za brijanje, nekoliko metara sterilnog zavoja, žigice, 20 dolara sitnog novca, dva para kožnih rukavica, dva siva odijela s kapom-kukuljicom (za kamuflažu), 20 kljuka za povezivanje obruča s oštricama, željezne grablje i konop izvučen iz rezervne mreže za odbojku. Prikupio sam sve stvari, obukao oba odijela, ali u trenutku kad sam htio probiti pregradu da bi se uvukao u potkrovije, začuh okretanje ključa u vanjskim vratima. Začuden i iznenađen, gurnuh stvari iza jednog ormara i u dva skoka nađoh se ponovno u istom skrovištu. Upale se svjetla i ja vidjen kako u prostorije ulazi dvadesetak stražara na čelu s dvojicom, koji tu večer imahu službu. Pomislih u sebi: gotovo je, došli su pretražiti prostorije. Međutim, umjesto povika i poziva, čuh klapanje u prostoriji s utezima i igranje košarke u velikoj dvorani. Meni bi jasno: nakon što zatočenici odu u svoje ćelije, odlaze stražari u zatvorske prostorije za tjelovježbu i počnu vježbati.
Ta iznenadna spoznaja me je jednako toliko iznenadila, koliko i zabrinula. Naime, dok su se stražari nalazili u prostoriji za tjelovježbu, ja se nisam mogao ni maknuti sa svog mjesta. Suočen s tim novim i potpuno nepredviđenim okolnostima, razmišljao sam o mnogim stvarima: koliko će se stražari zadržati u prostoriji, da li će u bloku, nakon smjene stražara u ponoć, novi stražari otkriti moju prijevaru, hoće li se magla u međuvremenu podići, da li ću moći kasnije locirati vanjskog (šetajućeg) stražara? Odgovori na ta pitanja bijahu mučni i zabrinjavajući. Vrijeme je protjecalo i sporo i brzo.
Tek nakon dva sata, nešto oko tridesetak minuta prije ponoći, završiše stražari svoje vježbe i odoše. Iako mi je svaka minuta bila dragocjena, nisam smio previše žuriti. Znao sam da sada moram dobro odmjeriti svaki svoj korak, onako kao vojnik koji prelazi preko minskog polja. Ponovno se spustih s uređaja, uzeh prikupljene stvari i, nakon desetak minuta budnog prisluškivanja, probih pregradu i zajedno sa svojim stvarima nađoh se između krova i stropa.
Da bih što bolje izvidio sve mogućnosti, promijenio sam prije nekoliko mjeseci svoj posao, zaposlivši se kao čistač u dvorani za tjelovježbu. Tako sam u jednoj prilici ušao i u potkrovlje i primijetio da kod vrata, koja vode u tamničko dvorište, krov i strop za jedan čitav korak prelaze vanjski zid zgrade i da je moguće tu izaći van, nakon što se probije strop, napravljen od šperploče
Sa zapaljenom sporogorećom uzicom puzao sam između žica i željeznih šipki koje drže strop i brzo pronašao mjesto gdje trebam probiti taj strop. Prvo sam nekoliko minuta osluškivao, budući da nisam smio odmah početi s lupanjem, prije nego što saznam, je li šetajući stražar u blizini ili ne. Taj stražar, naime, nakon što u dvorištu prodrma na desetak mjesta žičanu ogradu s elektronskim uređajima i od kontrolnog centra primi potvrdu o funkcioniranju alarma, mora proći kroz vrata iznad kojih sam se ja našao, da bi nastavio svoju obveznu šetnju oko blokova. Zadovoljan postojećom tišinom, naglo lupih nogom po stropu i začudih se da sam jednim jedinim udarcem napravio pola metra široku i skoro jedan metar dugačku rupu. Izbijeni komad stropa ostade visjeti uz zid zgrade. Naglavačke viseći promotrio sam okolni teren i uvjerio se da moj udarac nije privukao ničju pozornost. Tada se spustih u vanjsko dvorište. Na moju sreću i radost bijaše vidljivost tako loša, da se nije moglo primijetiti čovjeka ni na tridesetak metara udaljenosti. Padala je kiša, zbog čega sam nevidljivost tumačio spuštenim oblacima, a ne maglom. Kao lovac, poguren i napet, krenuh prema žičanoj ogradi. Budući da je rasvjeta oko žice jača, pa prema tome i vidljivost bolja, bacih se na zemlju i puzah zadnjih trideset metara. Puzao sam ispod nekih željeznih tribina i, osjetivši potrebu za točnom ocjenom stanja, zaustavih se na njihovom kraju. Bio sam udaljen od žice svega desetak metara.
Gledao sam kako su oboja kola polako kružila oko tamničke zgrade, ali najviše me je mučilo pitanje, gdje se u tom trenutku nalazi šetajući stražar. Znao sam da je on, u svojoj prvoj noćnoj šetnji, prolazio ispod prozora moje ćelije i kretao se u pravcu vanjskog dvorišta.
Ja bih već davno bio u šumi, da me nije iznenadila grupa stražara "športaša". Kazaljka na satu je pokazivala deset minuta prije ponoći. U ponoć je, kako već rekoh, vršeno prebrojavanje zatočenika. Budući da mjesto gdje namjeravah prokopati svoj prolaz nije bilo daleko od parkirališta i glavnog ulaza u tamnicu, mogao sam dakle vidjeti kola s noćnim čuvarima. Ne htijući se izložiti opasnosti da me neki izlazeći stražar možda slučajno primijeti, odlučio sam pričekati dok se stanje ne smiri i dok prođe ponoćno prebrojavanje zatočenika.
Nakon pola sata čekanja, bijaše mi jasno da je moj "zamjenik« u ćeliji ponovno položio svoj ispit. Do slijedećeg prebrojavanja ostala su mi dva sata vremena na raspolaganju. Kad ni nakon dvadeset minuta osluškivanja nisam ništa primijetio, prepuzao sam i tih ostalih desetak metara i našao se kod ograde.
Počela je padati susnježica i vidljivost je postajala sve slabijom. Kad su pored mene prošla prva kola, moram priznati da sam se osjećao dosta nelagodno i uplašeno. Pošteno ni ne odahnuvši, ponovno čuh šetajućeg stražara i dobro se stresoh od muke. Nisam ga mogao vidjeti, ali mi se činilo da je od mene udaljen najviše pedeset metara. Zahvaljujući dobrom sluhu, a još više sreći koja me je služila (naime, da je stražar došao desetak minuta kasnije, morao bi me opaziti između dvije ograde), brzo se povukoh natrag ispod tribine.
U tom trenutku kao bljesak sjevnu mi pomisao da bi stražar, kad bude otključao vrata, mogao vidjeti kako visi dio probijenog stropa i nastalu rupu. Dakako da bi nakon toga uslijedila uzbuna. Međutim, sada ne bijaše vrijeme za kuknjavu i prijekore zašto nisam mislio i na tu "sitnicu", već je trebalo nešto poduzeti - i to odmah.
Jednako kao već nekoliko puta u prošlosti, kad se nađoh u stisci, uspio sam i ovog puta riješiti dilemu u nekoliko sekundi. Stajala su mi, naime, na raspolaganju dva izbora. Prvi: ostaviti svoje stvari i pratiti stražara, te, ako on pozove na uzbunu (mogućnost da me ne opazi procijenio sam na 30 %), munjevitom brzinom zaletjeti se prema ogradama i pokušati popeti se preko njih. Jasno da bi me bodljikava žica povrijedila makar na desetak mjesta. Postojala je, dakako, i mogućnost zapletanja u žicu. Tada bih, sputan i ranjen, bio pogodan cilj puščanim nabojima, budući da bi nakon uzbune stražarska kola došla na određeno mjesto već za dvije minute.
Drugi izbor: ostaviti stvari i prije stražara trčati do vrata, popeti se kroz otvor i držati viseći komad stropa sve dok stražar ne prođe. Odlučih se na ovaj drugi izbor. Računao sam, naime, da ako mi taj pokušaj ne uspije mogu još uvijek - iako s malim zakašnjenjem - pokušati s onim prvim izborom. Tako sam, u trenutku, kad je stražar zatresao žičanu ogradu, naprosto odletio do vrata. Nakon nekoliko neuspjelih skokova postade mi jasno da je strop dosta visok. Budući da nisam predpostavljao da ću se morati vraćati, nisam o toj mogućnosti svojevremeno uopće ni razmišljao. Iako sam imao najbolju tjelesnu kondiciju od svih zatočenika u Otisville-u, ipak sam strahovao da neću uspjeti uhvatiti željeznu ploču na kojoj je ležao odvaljeni dio stropa.
Oni koji su u svom životu doživjeli slično, znaju da čovjek u tim trenucima dobije neku tajanstvenu snagu i da je u stanju učiniti neusporedivo više nego što bi inače mogao učiniti u normalnom stanju, pa da mu za nagradu dadnu i cijeli svijet. Kad sam po zveckanju ključa primijetio blizini stražara i shvatio da sada nemam vremena tražiti podmetač za noge, nadahnut tom tajanstvenom snagom vinuh se u zrak i dohvatih ploču vrhovima prstiju, te se popeh gore. Viseći komad stropa bijaše lako privući natrag i držati ga. Nakon nekoliko sekundi približio se stražar, tromo koračajući. Kroz malu pukotinu sam ga gledao kako s džepnom svjetiljkom u ruci prebire po snopu ključeva i traži odgovarajući za ta vrata. Prije nego što je otvorio vrata, javio je kontrolnom centru i kružećim kolima da je u vanjskom dvorištu sve u redu, da njegov sat pokazuje 48 minuta poslije ponoći, te da se sada vraća u unutarnje dvorište. Nakon što je stražar otišao, ja sam, viseći jednom rukom, namjestio odvaljeni komad stropa kao poklopac i spustio se u dvorište. Nakon nekoliko kritičnih i izuzetno napornih minuta zadovoljno sam odahnuo i sigurnim koracima se uputio prema mjestu gdje prije toga ostavih svoje stvari. Više nisam morao puzati; ako bih čuo kola koja se primiču, mogao sam se jednostavno baciti na zemlju i čekati dok prođu. Uzeo sam svoje stvari i približio se ogradi, te počeo kopati na određenom mjestu. Nosio sam dobre kožne rukavice i kopao više rukama nego grabljama, jer one ne bijahu najprikladniji alat za kopanje pješčanokamenitog tla. Iskopanu zemlju razbacivah naokolo, da ne bi gomila te zemlje kasnije privukla pažnju stražara. Iako je žičana ograda ukopana desetak centimetara u zemlju, uspio sam za desetak minuta iskopati rupu kroz koju bih se mogao provući ispod žice. Bio sam izmazan blatom i od padajuće kiše, uz dodatak znoja, mokar kao čepina. Grablje i konop - koji bi mi poslužio za vezanje alarmne ograde i prebacivanje preko nje, ako mi ne bi uspjelo iskopati prolaz - bacih na stranu, a ostale stvari prebacih preko ograde. Puzajući na leđima i pazeći da ne dodirnem i zadrmam žicu ili elektronske kablove, provukoh se na drugu stranu žičane ograde i nađoh se na brisanom prostoru.
Na ovom mjestu valja reći slijedeće: Da su me stražari do ovog trenutka i mjesta primijetili, bio bih naravno optužen za pokušaj bjegstva, ali u smrtnoj opasnosti se do ovog trenutka nisam nikako nalazio. Naime, drukčije nego s bjeguncima preko Berlinskog zida, stražari u američkim tamnicama prema zakonu ne smiju pucati na bjegunce dok ovi ne prođu alarmnu ogradu. Zato se prostor između dvije ograde smatra brisanim prostorom i na njemu se bjegunca ne zaustavlja pozivima i poklicima, nego mecima. Da li će kod toga bjegunac biti odmah ubijen ili pak samo ranjen, ovisi o karakteru i streljačkim sposobnostima stražara.
U potpunosti svjestan svog stanja brzo pronađoh kljuke i poredah ih oko pasa i pažljivo pretrčah nekih pedesetak metara do mjesta koje sam smatrao najpogodnijim za prelazak preko druge ograde. Čovjeku se iz daljine sve stvari čine manjim nego što jesu. Ta mi je činjenica bila dobro poznata, ali me je ipak jako iznenadilo i zaprepastilo stvarno mnoštvo isprepletenih obruča, postavljenih na podnožju ograde. Budući da bijaše nemoguće sve ih prekoračiti (što sam inače planirao), morao sam ugaziti u njih, da bih mogao dohvatiti ogradu. Znajući da stražarska kola neće doći u slijedeće dvije minute, zagazih u te obruče i nastavih kljukama povezivati redove obruča postavljenih na ogradi. Međutim, kad mi ostadoše gornja tri reda koja ne mogoh dohvatiti, pokušavao sam izvući noge iz obruča - ali uzalud. Zapleo sam se kao čičak u vuni, a pri svakom trzaju tijela oštrice ograde su se sve dublje zabadale u mene. Morao sam se povući natrag, što me je stajalo dvadesetak sekundi vremena. Tek tada uspjeh osloboditi noge i pri brati se.
Iako u tom trenutku nisam osjećao nikakav strah, danas, kad se sjetim tih trenutaka, čitavim mi tijelom prođu trnci. Zaista je samo čelična volja i odlučnost doprinijela svladavanju tih vražjih čeličnih naprava.
Nakon što lijevom rukom uspjeh prebaciti u desnu što je moguće više obruča i stežući ih, nagazio sam ih desnom nogom. Tako sam uspio objesiti se za ogradu i osloboditi noge. Preostala tri reda obruča uspio sam povezati bez ikakvih komplikacija i onda se prebacih preko ograde te se nađoh na slobodi.
Strah od mogućeg dolaska stražarskih kola, te trijumfalna radost glede uspješnog bijega toliko me osvojiše, da se ni dan danas ne sjećam kako sam pretrčao onih pedesetak metara od ograde do susjedne šume. Tek kad sam se desetak sekundi odmorio, vidio sam stražarska kola kako promiču pored mjesta gdje sam se ja probio. Nemoguće mi je opisati moj osjećaj sreće, oduševljenja i ponosa koje sam osjećao u tom trenutku i vjerujem da to može shvatiti samo onaj koji je doživio nešto slično. Čini mi se da se takva sreća može usporediti s tajanstvenom radošću sretne majke u trenutku kad ugleda svoje prvo novorođenče. Jedna minuta tog kozmičkog snagom nabijenog oduševljenja je ne samo vrijednija od svih drugih užitaka, nego ona nagrađuje i sve napore i nadvisuje svojom snagom sve patnje. Kad sam nakon par kilometara trčanja skidao gornje, blatom zamazano odijelo, primijetio sam mnogo krvi na desnoj rukavici. Upalio sam žigicu i pregledao se. Vidio sam nekoliko ozljeda na nogama i veću krvareću porezotinu na desnoj ruci. Brzo previh ruku i nastavih trčati. Budući da u to doba noći ne bijaše prometa na cesti, trčao sam po njoj, ali bijah spreman svakog trenutka skočiti u šumu, ako bi se pojavilo neko vozilo. Tek nakon jednog sata naišla su prva kola. Povukao sam se u šumu i čuh žubor potočića. Dotrčao sam do njega i napih se vode. Zavoj na desnoj ruci bijaše natopljen krvlju, znojem i kišom, te sam ga odmah promijenio. Lijevom rukom obrijah nekako svoju bradu. Sjedoh na jedno obližnje stablo kod potočića i odmarah se. Iako pun jada, s uživanjem sam slušao žuborenje potoka u gluhoj noći. Glava mi je vrvjela brojnim mislima i željama. Budući da bijah potpuno mokar, a noć, nažalost, dosta hladna, poče mi se tijelo tresti od zime. Zbog toga nastavih trčati.
(Za detaljnije opisivanje zgoda i nezgoda u idućih 28 sati mojeg izleta u slobodu nemam za sada inspiracije, niti smatram da je to u ovoj prilici poželjno i potrebno. Možda s vremenom dobijem volju za opširnije opisivanje svoje odisejade, koja bi sigurno inspirirala jednog današnjeg Preradovića da spjeva pjesmu putniku, jer novog i zalutalog hrvatskog putnika tjerahu, pored svih njegovih jada, još psima i helikopterima udruženi odredi američke policije. U ovoj prigodi iznijet ću samo neke stvari, da bi mogli dobiti makar površnu sliku moje drame i donekle shvatiti njezin tragični svršetak.)
Uvjeren da moj bijeg neće biti primijećen do osam sati ujutro, odlučio sam kao prvo tražiti telefon i nazvati nekoga da dođe po mene. Nažalost, vrijeme je odmicalo a često prolazilo sve više i više vozila, tako da bijah prinuđen kretati se kroz šumu. Iako sam imao kartu čitavog tog predjela, nisam se u tamnoj noći i gustoj magli mogao dobro orijentirati. Probijajući se po prilično neprolaznim i strmim brdima izgubih putom i veliki dio sitnog novca, tako da nisam mogao računati s putovanjem autobusom u New York.
Zastao sam iscrpljen na vrhu jednog brda i u tom me stanju dočeka svanuće hladnog i kišovitog Velikog petka. Umorno i promrzlo tijelo počele su ozljede sada i peći. Pod takvim okolnostima malaksava i volja i odlučnost. Čovjek postane ravnodušan, zbunjen i do te mjere opsjednut trenutnim problemima, da ga počne jedino zanimati gdje će se ugrijati i odmoriti.
Da nisam to doživio, nikad ne bih vjerovao u mogućnost potpunog sloma svoje volje. U nepodnošljivoj želji da se osušim i ugrijem, palio sam vatru u nekoliko pećina, ali je svaki put ubrzo ugasio, bojeći se da me ne opazi neki helikopter. Oko tri sata poslije podne stigoh u neki trgovinski centar na tromeđi i konačno primijetih telefonsku govornicu.
Znajući da je potjera za mnom u punom jeku, bijaše mi jasno da je policija posjetila sve Hrvate u tom predjelu, prije svega one koji su bili sa mnom u bilo kakvoj vezi posljednjih nekoliko mjeseci. Nakon razgovora s nekim od tih Hrvata, saznao sam da je moja pretpostavka bila točna. Obzirom da potjera nije imala pojma gdje se nalazim, u slijedećih dvanaest sati nazvao sam neke svoje poznanike i, ukoliko su se javili na telefon, objasnio im svoje stanje, nadajući se da će nekoga poslati s ciljem da izbave sa fronte iznemoglog ranjenika. Jedan od njih mi je obećao doći po mene, tako da nisam tražio slijedeća rješenja.
Nažalost, kraj bijaše loš. U jednom baru punom mlađarije, koji se nalazio na jednom raskrižju s prometnim svjetlom u jednom malom gradiću, uzalud sam čekao sve do tri sata poslije pola noći. Kad je vlasnik zatvorio bar, vrtio sam se još dva sata oko raskrižja i nadao se čuti hrvatski glas iz jednih prolazećih kola. Iscrpljen, pospan, gladan, razočaran, izgubljen i na hladnom jutarnjem vjetru smrznut do kostiju, doteturao sam se oko pet i pol sati ujutro do neke daščare i srušio se na snopove novina, ne vidjevši uopće da moja slika "krasi" naslovnu stranicu tih novina. Skršene volje i slomljenih krila primijetiše me prodavači novina i pozvaše policiju. Iako sam policajcu odmah rekao svu istinu, prošlo je više od sat vremena dok je on nakon dvadesetak telefonskih razgovora uspio uvjeriti maršale, te državnu i saveznu policiju da sam napokon uhićen. Oni nisu mogli zamisliti da je jedan obični provincijski policajac uhitio "opasnog i najtraženijeg terorista-bjegunca", te me je začuđen upitao: "Kakva sam to ja velika riba, da mi nitko od onih 'gore' ne vjeruje?" Nakon nekoliko sati stigoše i predstavnici svih policijskih odreda, među njima i neki koji su me još od prije poznavali. Vidio sam im na licima razočaranje što me oni nisu uhvatili, te sam im, s usiljenim podsmjehom, izrazio žaljenje što je za njih, a i za mene, neslavno završena, trka i potjera.
Posljedice i nekoliko napomena o nekadašnjoj i sadašnjoj obrani
Ovih dana podignuta je protiv mene optužnica zbog bjegstva iz tamnice. Ako me proglase krivim, moram računati s kaznom od jedne do pet godina tamnice. Kako se u ovoj zemlji trgovaca može nagađati u svezi sa svim, ponuđena mi je najniža kazna ako priznam krivicu. Moj je odgovor glasio, da sam po mom sudu - a i mišljenju sudca koji me je osudio zbog otmice zrakoplova - svoju kaznu pošteno odslužio i da sam imao pravo napustiti nezakonito tamnicu, kad mi je već onemogućeno zakonsko napuštanje. Glede krivice rekao sam da ona leži na Glavnoj komisiji u Washingtonu, koja u ime navodne brige za red i sigurnost američkog društva drži hrvatskog rodoljuba u tamnici do maksimuma - za počinjene, kao i za nepočinjene prekršaje. Istovremeno pušta svakih par godina na slobodu razne kriminalce, lopove, siledžije i trgovce drogom. Još sam dodao da namjeravam na sudu poroti prikazati svoje stanje, nadajući se makar nekoga uvjeriti u svoje razloge i opravdanost mog bijega. S vladinim tužiteljem ću se složiti tek onda ako mi poništi optužnicu zbog bjegstva.
Dopuštam si na ovom mjestu spomenuti nekoliko stvari u svezi sa svojevremenim fondom za našu obranu. Meni su, naime, s vremena na vrijeme u proteklih deset godina neki prijatelji predbacivali moj propust što se nisam javno zahvalio hrvatskim rodoljubima diljem svijeta na uistinu nevjerojatno širokogrudnoj moralnoj i materijalnoj potpori prigodom našeg sudskog postupka. Priznajem da su ti prigovori opravdani i da mi je žao što to radi reda i običaja nisam učinio, tim više što je akcija za našu obranu jedinstven slučaj zajedničkog nastupa cijele iseljene Hrvatske.
Nakon što su nas teško kaznili, povremeno su dolazili do nas komentari, da je uzalud potrošen toliki novac, kojeg se moglo i trebalo uporabiti u korisniju svrhu. Užem krugu mojih poznanika bijaše poznato moje odbijanje uzimanja branitelja (moji prijatelji imahu dosta muke dok me privoliše uzeti branitelja, jer je radi političkog odjeka bilo potrebno organizirati dobru obranu). Meni nije ni danas ugodno što smo hrvatskim novcem napunili džepove hohštaplerskih odvjetnika, dok smo se nas petoro, kad nam je zatrebala koja šolda, morali isključivo oslanjati na nekolicinu osobnih prijatelja. Međutim, ja to ne smatram pogreškom ili štetom, a ne vjerujem da je itko zbog toga osiromašio. Smatram da je i sama činjenica, da se iz fonda za našu obranu platilo odvjetnicima 850 000 US dolara (po današnjoj vrijednosti skoro dva milijuna), za hrvatske prijatelje i neprijatelje vrlo uvjerljivi dokaz jedinstvene želje i volje hrvatskih prognanika. To je također i nepobitni dokaz da hrvatska politička emigracija nije nikakva šaka jada, a niti samo nekoliko grupica posvađanih ekstremista. Ovdje se taj novac dovoljno isplatio. Onima, pak, koji smatraju da se novac mogao uporabiti u korisniju svrhu (znajući na što ciljaju), moram reći da se varaju. Dok u Americi umirovljeni generali i rijetki patrioti u vrhovima vlade osnivaju tajne fondove i u čarapama nose desetke tisuća dolara crnog novca s namjerom da pomognu antikomunističke borce u Nikaragvi, svakome bi trebalo biti jasno zašto je u hrvatskom slučaju svaki pokušaj trošenja javno sakupljenog novca za tajne akcije siguran put u tamnicu. Dokle god svijetom manipulira internacionala, mora se priprema bilo kojih akcija u iseljenoj Hrvatskoj također i njihovo izvođenje u domovini - izvesti u potpunoj tajnosti i financirati crnim novcem. Na kraju, glede te teme želim reći, da je fond za našu obranu potpuno presušio još prije završetka svih onih ceremonija i natezanja na sudovima. Kao što krpci instinktivno probiru debelu ovcu, tako i američki pravnici upoznaju debljinu novčanika svake svoje mušterije i teško se okanu njega prije nego što mu isprazne sav novčanik. To spominjem samo zato jer su - što se kod takvih slučajeva redovito zbiva - u svezi s našim fondom zli jezici širili kojekakve priče i bacali sumnju na voditelje fonda, koji su - neka i to bude rečeno - vodili kartoteku uredno, časno i odgovorno. Toliko o tome i neka mi se oprosti na nemaru što nisam pravovremeno izvršio te svoje dužnosti.
Glede mojeg sadašnjeg stanja i nadolazećeg postupka, ne treba se nitko uznemiravati ili brinuti. Ja sam se svojevoljno pokušao vratiti u prve redove, ali nisam u tome uspio, nego sam silom vraćen u pozadinu i hladovinu. Na sudu ću se sam braniti, pa makar mi ponudili najboljeg odvjetnika u Americi. Budući da će to biti jedan kratak i jednostavan sudski postupak, smatram da ću moći sam sebe najuvjerljivije predstaviti. Suđenje, koje će po proračunu trajati najviše jedan do dva dana, održat će se negdje u drugoj polovici srpnja ili u početku kolovoza. Nije, dakle, potrebno sakupljati sredstva za moju obranu. Ukoliko u svrhu prikupljanja potpisa ili slanja pisama bude ustrebala pomoć hrvatske javnosti, ja ću se pravovremeno javiti.
Moram priznati da se prema meni postupalo ljudski i s izvjesnim štovanjem, iako sam od ponovnog uhićenja pa do danas bio u rukama brojnih agenata, maršala i policajaca. Raspitivali su se o detaljima i čudili mom uspješnom bijegu. Još im čudnije bijaše, da meni - koji sam, prema njihovom mišljenju, među Hrvatima vrlo cijenjen - nitko nije pomogao. Čudili su se, zatim, da "opasni terorist« nije nakon kompliciranog bijega pokušao izvršiti neku provalu ili uporabiti silu, s ciljem da što dalje umakne. Ja sam im odgovorio, da se oni Hrvati, koje sam nazvao telefonom, nisu usudili doći, jer su im oni još prije mog telefonskog poziva prijetili svojim metodama i ustrašili kojekakvim pričama (neke su uvjeravali da sam ubio stražara i da će zbog toga svakog pozvati na odgovornost za sudjelovanje u ubojstvu, ako mi na bilo koji način pomognu). A glede "opasnog terorista" sam im rekao, da moje ponašanje u tim okolnostima najbolje pokazuje koliko pogrešnu sliku oni imaju o meni. Nekoliko dana nakon prisilnog povratka u tamnicu, njezin upravitelj me je zamolio da, u svrhu podučavanja radnika u zatvorskom sustavu, snimim na video-kazetu intervju, u kojem bi detaljno ispričao pripreme i izvođenje bijega. Nakon što je on potpisao da će to biti isključivo primijenjeno za tamničko osoblje i stražare, pristao sam na njegov prijedlog. Snimljena je jednosatna vrpca i ja sam trebao posebno naglasiti kako sam nadmudrio stražu. Kao protuuslugu dobio sam izvjesne privilegije u samici, u kojoj ću ostati nekoliko slijedećih mjeseci.
Još par odgovora i neka razmišljanja o Hrvatskoj
Iako je moja višegodišnja praksa meditiranja i joge urodila prilično dobrim plodovima osobne samodiscipline i samokontrole, moram ipak priznati, da sam u tamničkoj samici u Pensilvaniji trebao 3-4 dana dok sam se pribrao i smirio svoj unutarnji nemir. Mučili su me odgovori na mnoga pitanja a različite misli nalijetale takvom brzinom, da ih je bilo nemoguće zabilježiti, pa i da sam imao čime. Pa i da sam imao bilo kakvu knjigu, ta me u tom trenutku ne bi zanimala. Zato ću sada, na kraju ovog zaista neplaniranog podužeg izvještaja, pokušati dozvati u sjećanje neke od misli koje su me tih nekoliko dana nemilo mučile i progonile. Moj najbolji prijatelj i meni dakako najdraža osoba nedavno mi poruči, da se ne može načuditi - te želi zato moje objašnjenje - kako je moguće "da se ja na obali utopim, nakon što sam preplivao ocean". Bijaše jednom jedan ratnik kojemu je na kućnom pragu pala cigla na glavu i usmrtila ga, nakon što se vratio doma preživjevši mnoga bojišta. Njegov oprez i ratna sreća čuvali su ga od smrti za sve vrijeme rata, ali ga je ona zatekla u trenutku kad ju je najmanje očekivao. Čovjekovu sudbinu je nemoguće objasniti. Kad danas analiziram unatrag svoj bijeg, čudim se da me je sreća najviše služila u prvom i zaista najtežem dijelu bijega (za koji sam se pažljivo pripremio). U drugom dijelu, međutim (mislio sam da ću se tu lako snaći), sreća me je ne samo napustila, nego se čak i okrenula protiv mene. Sam snosim krivicu što se nisam bolje pripremio i za taj drugi dio bijega. Budući da nisam nikad izbjegavao odgovornost za svoja djela, spreman sam danas prihvatiti posljedice mojih promašaja. Iako mi je jašno zašto je na tuđim iskustvima i pogreškama gotovo nemoguće učiti, ipak se nadam da bi moji propusti nekim hrvatskim djelatnicima mogli poslužiti kao pouka i upozorenje. Potpuno se slažem s izrekom, da je sreća uvijek na strani odvažnih, ali pod uvjetom da oni pored svoje spremnosti i odlučnosti unaprijed spreme i detaljno razrade strategiju i pripreme djela koje namjeravaju izvršiti.
Obzirom da su se svi moji prijatelji, s kojima sam ovih dana razgovarao, zgrozili da sam ostavljen na cjedilu, smatram da je i o tome potrebno kazati nekoliko riječi. Od šest telefonskih brojeva koje sam tog nesretnog Velikog petka po nekoliko puta okretao, dobio sam vezu samo s trojicom. Treba imati u vidu da je te ljude pet-šest sati prije tog posjetila grupa naoružanih maršala i agenata i prijetnjama im utjerala strah u kosti. Dakako da krivicu snosi dijelom i moja iscrpljenost i zbunjenost, zbog čega ne znadoh nazvati nekog drugog, iako sam u svom adresaru imao telefonske brojeve od preko 50 ljudi koji su živjeli u okolini. Kriva su također i dvojica Hrvata; oni su mi, nakon mojeg upornog inzistiranja, obećali sigurnu pomoć, da bi na kraju iznevjerili. Ja vjerujem da su oni ipak krenuli na put, ali im se u strahu svaka kola učiniše puna agenata u civilnom odijelu, koji ih prate i nadgledaju. Računam da oni svoje povlačenje nisu smatrali kukavičlukom, nego su ga opravdavali oprezom, ne želeći policiju dovesti do mene. Tu se, dakle, nikako ne radi o izdaji, nego o običnom strahu, nesnalažljivosti i neodlučnosti, što ih ne može učiniti lošim Hrvatima ili slabićima. Ja sam sada uvjeren, da se oni neugodno osjećaju nakon svega i vjerojatno me u sebi preklinju što sam od toliko Hrvata upravo njih izabrao i doveo u tu nepriliku.
Neprestanim fizičkim i psjhičkim terorom nad Hrvatima i dugogodišnjim sustavnim ponavljanjem izmišljenih hrvatskih zločina, naši nam neprijatelji utjeraše strah u kosti i nametnuše kolektivni osjećaj krivnje. Svrha toga je držanje cijelog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu u pokornosti i nemoći. Kad vidimo da je većina hrvatskih prognanika rođena, odgojena i odrasla u strahu, zar je onda čudno da se njega nisu ni u tuđini oslobodili, te se pred domaćinima gotovo uvijek ponašaju plašljivo i upadljivo ponizno. Nije onda čudno, da se u takvom stanju u okupiranoj domovini nađe izroda koji služe tuđinu, da bi mogli "vladati" nad svojima. Ali kad s hrvatskih pozicija kojekakvi sveznadari, pokajnici i politički žutokljunci počnu riječju i perom otvoreno napadati naše najveće junake i najzaslužnije hrvatske sinove ovog stoljeća, strahujem da su to znaci bolesti koja prelazi u kronični stadij mazohizma. Ja zato smatram, da je za našu narodnu dušu, za uspjeh naše borbe te za budućnost Hrvatske najvažnije kakvo mi imamo mišljenje o sebi samima. To je važnije od mišljenja našeg neprijatelja o nama, ili od njihovih internacionalnih trubnji o tome, da li su za vrijeme rata Hrvati ubili pet i pedeset tisuća Židova, te da li je hrvatski heroj Andrija Artuković odgovoran za 70, 700 ili pak milijun i 700 tisuća Srba.
Budući da internacionalna mašinerija pobjednika već 40 godina širi laži o zadnjem veleratu i da se iz istih izvora i na hrvatsko ime neprestano baca blato, te o Hrvatima šire kojekakve crne legende, uvjeren sam da se naši javni radnici i rodoljubi uzalud brane i peru, jer hrvatska narodna borba ne može imati stvarne koristi od toga što će nekoliko novinara (potaknutih masovnošću hrvatskih prosvjeda ili krajnjim primjerom samopožrtvovanja) u nekim bulevarskim novinama ponekad napisati koji članak naklonjen Hrvatima. Ne želeći umanjiti trud i žrtve hrvatskih javnih radnika, koji. na taj način pokušavaju svratiti pozornost svijeta na hrvatski narodni problem, moram izraziti ipak sumnju u stvarnu korist činjenice, da poneki ogranak Međunarodne amnestije ili nekakav Komitet za ljudska prava uvrsti u svoj popis i pokojeg Hrvata. Ne mogu vjerovati ni u njihove časne namjere; i to sve do tada, dok ne počnu izvještavati o genocidu koji se provodi nad Hrvatima već pune 42 godine, i ne počnu isticati prava naroda, umjesto smišljenu krilaticu "o ljudskim pravima".
Hrvatskim prvacima i političkim promatračima u okupiranoj domovini i gorkoj tuđini moralo bi konačno postati jasno, da su svi značajni političko-gospodarski procesi u nastojanja u ovome našem poslijeratnom svijetu - a naročito u onome koji se općenito naziva Zapadom - usmjereni smišljenom i sustavnom miješanju naroda, nacija, kultura i rasa, i da se zato uglavnom sve čežnje naroda koji se nalaze u borbi za svoj vlastiti identitet i samoodređenje, prije svega ako se radi o europskim narodima, smišljeno sabotiraju, a smjelije zagovarače tih narodnih aspiracija proglašavaju zločincima i nemilice ih progone. Sudeći po svemu, zakulisni plan tih sektaško-megalomanskih i nacionalno-internacionalnih mešetara počeo je međudržavnim novčanim sustavima i postupnim mongoliziranjem naroda oblikovati svjetsku vladu, s kojom će oni i njihovi rasni kolinovići u tijeku vremena moći potpuno upravljati. Jasno mi je, da su potrebne temeljite i opširne filozofsko-političke studije, da bi ljudima mogle biti donekle objašnjene te manipulacije.
Tu sam urotu morao makar uzgred napomenuti, da bi mogli shvatiti neke moje prigovore i poglede. Budući da nad svim popularnim sredstvima javnog izvještavanja i kojekakvim humanitarnim udruženjima upravlja upravo ta klika financijskih lordova, koji preko svojih zajmova (novaca dobivenih legalnom pljačkom) upravljaju unutarnjom i vanjskom politikom gotovo svih država, duboko sam uvjeren, da je svako kucanje od strane hrvatskih rodoljuba na ta vrata potpuno uzaludno, sve dok se taj političko-gospodarski pravac ne izmijeni. U današnjem svijetu kompjutera i satelita nije problem u tome što svijet ne bi bio dovoljno obaviješten, nego u tome što je on potpuno krivo obaviješten. Ja zato u zadnje vrijeme s velikim zanimanjem pratim revizionističko pisanje europske i američke rodoljubne inteligencije, te i jačanje nacionalnih frontova u nekim europskim državama.
Također smatram vrlo opasnim samozavaravanje onih ljudi koji polažu bilo kakve nade u vodeće komuniste republika Hrvatske i BiH, jer je uza ludno očekivati da bi oni kroz neku političku metamorfozu mogli vremenom postati hrvatski nacionalisti. Kad bi i bilo moguće zaboraviti da su te okupatorske sluge preko 40 godina šurovale u zločinu i pljački vlastitog naroda, ipak se ne smije zaboraviti jedna činjenica: da su ti anacionalni beskičmenjaci neprestanim iskrivljavanjem povijesti sustavno ubijali hrvatski narodni duh. Duhovna, pak, smrt jednog naroda mnogo je gora i tragičnija od njegove fizičke likvidacije. Oni se, jednako kao i tvorevina kojoj služe, nalaze danas pred potpunom političkom i gospodarskom propašću, koja je toliko skora i neizbježna, da i oni sami više ne nalaze riječi zataškavanja. Dugogodišnje tuđinske sluge ne mogu imati nikakve vizije ili mudrosti, nikakve odvažnosti ili dostojanstva, kojima bi hrvatskome narodu u nadolazećim i prekretničkim vremenima mogli išta dobra ponuditi. Može se, doduše, očekivati povratak većeg broja mladih komunista hrvatskome narodu, ali ja sam duboko uvjeren, da za one vodeće nema nikakve nade. Oni predstavljaju izgubljene duše, skamenjene u izdaji, te za njih nema mjesta u krilu hrvatskoga naroda. Studentima povijesti i pažljivim političkim promatračima moralo bi biti jasno da su oni crni oblaci, koji se u zadnje vrijeme sve više gomilaju iznad naše okupirane domovine, puni oluja. Također su se primakle velike napetosti i sukobi širih razmjera. Današnji svijet se nalazi na pragu velikih i značajnih promjena. Prošlost je nemoguće shvatiti i razumjeti, ako se istovremeno ne poznaje i priroda čovjeka. Samo poznavanje povijesti je nedostatno. Samo oni, koji shvaćaju povijest u filozofsko-političkom smislu, mogu razumjeti sadašnjost i gledati u budućnost. Onima, pak, koji bistro gledaju u buduća vremena, potpuno je jasno da se današnji svijet nalazi upravo sada na velikoj prekretnici i praskozorju. Kad se za sve europske narode danas završava pogubno razdoblje klasnih sukoba, počinje svitati novo vrijeme oživljavanja prastarih tradicija pojedinačnih naroda i rasa. Zato je krajnje vrijeme da hrvatski prvaci, javni radnici i sve rodoljubne grupe ispitaju svoja dosadašnja stajališta i da, umjesto obijanja tuđih pragova i očekivanja pružanja nam hrvatske države na tanjuru od strane okupatora i izdajnika, prikupe sve svoje umne i tjelesne snage i okrenu ih prema unutra, prema rastrganom, ranjenom i uplašenom organizmu hrvatskog naroda, da ga sastavljaju, liječe, bodre, te duhovno i fizički okrijepe. Također je krajnje vrijeme zaboraviti na međusobne razlike i okaniti se jalovih političkih natezanja i suvišnih ideoloških rasprava. Hrvate treba ozbiljno, usmenom i pisanom riječju oslobađati osjećaja krivnje i straha, a posebno treba hrvatskoj mladosti očeličiti duh i tijelo.
Činjenica, da su u zadnjih dvadesetak godina neprijatelji probrali najbolje plodove s hrvatskog narodnog stabla i otrgnuli ih prije nego što su sazrijeli, ne može služiti na čast hrvatskim javnim radnicima. Jer, da su oni složnije i brižljivije njegovali to stablo, ono bi urodilo brojnim takvim plodovima. Tada bi se, dakako, pjevala sasvim druga pjesma. Kao što već rekoh. na vrata Hrvata uskoro će zakucati velike opasnosti, a ako se bude oklijevalo, bojim se da se današnje hrvatske generacije neće pokazati dosljednim sljedbenicima svojih junačkih očeva i dostojnim potomcima naših ratničkih predaka.
Svakome bi trebalo biti jasno, da su duhovne, umne i fizičke snage te postojanost preduvjet uspješnoj osloboditeljskoj borbi i nacionalnoj nezavisnosti. Svaki bi hrvatski prvak trebao zato prvo zaviriti u svoju dušu da u njoj oćuti bilo prohujalih stoljeća te očuje tajanstveni zov Ahura Mazde. Tek će onda on imati nadahnuće i snagu za buđenjem uspavanog nacionalnog duha i sokoljenjem mladih Hrvata, pokazujući im da mi nismo narod prosjaka i kukavica, već da smo sinovi i kćeri jučerašnjih junaka i potomci slavnih ratnika. Istina, hrvatski narod je kroz duga stoljeća često gubio svoju slobodu i predugo živio u neslobodi ili poluslobodi, ali nam do ovog našeg stoljeća nikad nije prijetila opasnost gubljenja narodne biti hrvatskog naroda. U povijesti se može više puta izgubiti sloboda naroda, zatim je više puta ponovno dobiti, ali jednom izgubljena nacionalnost nikad se više ne može povratiti. Mrtvi narod, jednako kao i mrtav čovjek, nikad ne ustaje. U našu hrvatsku nacionalnost utkane su stare tradicije Hrvata, zbog čega se naša draga Kroacija i pored svega uspjela održati kroz sve bure i oluje. Nitko je nije mogao (a i ne može) uništiti, sve dok te duhovne tradicije žive u srcu svakog Hrvata i Hrvatice. U tome leži najveći značaj onih, ponekad napuštenih i usamljenih hrvatskih muževa koji perom ili mačem u ruci brižno čuvaju stražu nad svetim vatrama hrvatstva. Kao što je lako biti rodoljub u slobodnom narodu, jednako tako lako će svaka kukavica krenuti u boj kad vidi na pomolu sigurnu pobjedu. Koliko se naroda može pohvaliti tolikim brojem junaka, koji su odlazili u boj, iako su znali da je taj u tom trenutku izgubljen? Ti hrvatski velikani ginuše svjesni da ima pobjeda gorih od bilo kojeg poraza.
U današnjem materijalističkom i degeneriranom svijetu, u kojem se utrkuje tko će više prigrabiti materijalnih dobara i nasladiti se tjelesnih užitaka, vlada zaprepašćujuće siromaštvo duha. Nakon što izgubi vjeru u Boga i ljubav za vlastiti narod, današnji čovjek uzalud traži sreću u tjelesnim ugodnostima a smisao života u materijalnom bogatstvu.
Što može činiti čovjek u jednom svijetu u kojem se s ponosom ističu misleći kompjuteri, a preziru ljudi koji misle? Zar je čovjek zaboravio zašto svjetlost bolje svijetli po noći nego po danu i zašto sreća nije voće koje samo po sebi raste? Veliki Nietzsche je to vrlo dobro znao i lijepo nam poručio: "Hej, vi uvijek komotni sretnici, što vi znate o pravoj sreći čovjeka, jer sreća i nesreća su brat i sestra (blizanci) koji zajedno veliki narastu ili, kao kod vas, zajedno malešnim ostanu." (prijevod je slobodan i prema sjećanju).
Ako poznajemo misao Dostojevskog, da su "patnje i stradanja jedini pravi izvori znanja i vlastitih spoznaja", nameće se pitanje, što će biti od svijeta u kojem čovjek po svaku cijenu zaobilazi najmanje napore i izbjegava bilo kakve patnje? Taj životni paradoks dobro je poznat i Schoppenhaueru. On je svoje studente često podsjećao na prastaru mudrost; naime, da svakim povećanjem znanja u čovjeku raste i bol. On bi na to, u svom pesimističkom stilu, uvijek nadodavao, da su na ovome svijetu samo neznalice uvijek sretni, ali im se na toj njihovoj sreći ne može zavidjeti. Ne znam da li je Yeats imao pravo kad je rekao: "Mi ne počinjemo živjeti dok ne spoznamo da je život tragedija." Ali se slažem sa spoznajom Dostojevskog, da "tajna ljudskoga života nije u tome da se živi, nego da se ima nešto zašto se živi".
Da bih donekle otkrio tajnu moga života, iznijet ću jedan moj razgovor s prijateljem. Mene je, naime, u jednom razgovoru jedan moj bliski prijatelj zapitao, da li sam nesretan i kako se nakon tolikih godina uistinu osjećam, koliko me bole Julijine patnje, žalim li što nismo osnovali obitelj, kajem li se što sam krenuo tim putem, te kakvi su me vjetrovi životne sudbine odveli tim pravcem? Mi smo o tim pitanjima dugo i vrlo otvoreno razgovarali, a ja ću na ovom mjestu ukratko navesti srž mojih odgovora. Nisam sretan, ali samo vrlo rijetkima zavidim na njihovoj sreći. Osjećam se poput čovjeka koji sam putuje nepreglednom pustinjom, ali se nisam pokolebao i znam da ću izdržati, jer vjerujem da me iza dalekog horizonta čeka stara njiva - da na njoj zaorem novu brazdu.
Julijine patnje me mnogo bole. Iako prije nisam namjeravao svoj plod sijati u tuđini, danas mi je, i to najviše zbog nje, žao što propustismo dobiti potomke. Ipak, po onoj da u svakom zlu ima i nešto dobroga, uvjeren sam da naše patnje neće biti uzaludne.
Kao što svjetlo jače svjetli u mraku, tako i nada mora biti čvršća u nevolji. Kukavice koje tada plaču i proklinju vlastitu sudbinu trebalo bi podsjetiti, da nema ništa gorega od prepuštanja očaju u slučaju muke i nevolje. Dakle: nikad se nisam pokajao što krenuh tim putem, a vjetrovi koji me ovamo zanesoše nastali su u dubinama moje vlastite duše.
Ja sam još od rane mladosti sa stanovitim čuđenjem promatrao oko sebe svijet i život, i nije mi bila jasna ni žalost ni strah, koji su u onim teškim poslijeratnim godinama pritiskali posebno one ustaške krajeve hercegovačko-dalmatinskog kamenjara. Nakon što sam kao gimnazijalac bio nekoliko puta kažnjavan samo zato što se usudih izgovoriti ime svog naroda, postajala mi je u tijeku vremena jasna sva tragedija hrvatskog naroda. Obzirom da je svaki čovjek po svom narodu ono što jest, razumljiv je i nastanak krize mojeg osobnog identiteta, a time i pitanje: koji cilj i kakav smisao života može imati čovjek, čiji je narod osuđen na propast? Nisam se mogao varati, budući da je stvar bila kristalno jasna. Zato sam čvrsto odlučio - neovisno o opasnostima i porazima - sve svoje umne i tjelesne snage posvetiti hrvatskoj narodnoj stvari. Time su budućnost i sreća mog naroda postali cilj i smisao mojega života - rekoh svom prijatelju, završavajući time odgovore na njegova pitanja. Međutim, prije nego što promijenismo temu razgovora, primijetih iskrenu sućut u očima prijatelja. Postalo mi je jasno da me on, i pored mog iscrpnog obrazlaganja, još uvijek nije potpuno shvatio.
Drage Hrvatice i Hrvati, svi vi koji imaste volje i strpljenja pročitati ovaj moj izvještaj, nadam se da me razumijete i da mi ne zamjeravate na tih nekoliko prigovora. Meni je jasno da narodna borba nije nekakva dječja igra, a još mi je jasnije da se do države ne dolazi čekajući ili obijajući tude pragove. Do slobode vode opasne i smrtonosne staze i zato su promašaji i padovi normalna pojava. Zato ne treba prestroga osuditi one hrvatske borce koji se i pored velikih žrtava i časnih namjera pokažu nedoraslima te nastradaju, jer njih razumjeti i podržati znači jamstvo da će i drugi krenuti tim putem. Svaki pokušaj je i mogućnost uspjeha. Davno je bilo kad vas je zračna petorka pozvala na dostojanstvo i slobodu; priznajem da je bilo i dana kad sam proklinjao što se niste odazvali u većem broju, ali krv nije voda i uvjeravam vas da nije prošao dan a da ne bijaše u mojem srcu i mislima. Posebno me raduje i ohrabruje, da smo mi, usprkos teškoj narodnoj tragediji, uspjeli sačuvati stare hrvatske tradicije i sve ljudske vrline, jer je od svih zakona na ovom svijetu najveći onaj: živjeti ljudski, pa kako bilo.
Neka mi stihovi velikog Tina iz pjesme "Hrvatski velikani" pomognu završiti ova moja razmišljanja o Hrvatskoj:
"O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena, i da li kojim rodom krvca vaša rodi. Jer roblje još smo snijuć samo o slobodi, dok smrt je blizu gluha našeg plemena ... Al' vrcnuti će iskra iz vašeg kremena ... i rodit će se plod od slavnog sjemena. A, ako neće sam ću zazvat pakla vatre, da spale sve i grom da ropski narod satre."
Kao što sam uvjeren da će se u slijedećih deset godina sigurno krojiti sudbina Hrvatskoj, jednako tako vjerujem da će Tinova iskra zapaliti vatru koja će zasvijetliti puteve u sretnu budućnost hrvatskog naroda. Da bi današnja generacija bila dorasla tom u čitavoj povijesti Hrvata najtežem zadatku, moramo vjerovati čak i onda kad nema nikakve nade, slušati, ako to znači sigurnu smrt, te se do zadnjega boriti, ali nikako pokoriti. Neka nas tješi spoznaja, da herojski duh ne može nadvladati nikakva materijalna sila. Znam da će mnogi morati patiti a neki i poginuti, ali ne pitajmo zašto, jer je to neobjašnjiva tajna života.
Grli vas i pozdravlja Hrvatskoj uvijek odani Zvonko Bušić.
P.S. Najvjerojatnije do kolovoza glasi moja adresa ovako: 150 Park Row, New York City, New York 10007. Još uvijek imam stari tamnički broj: 03941.
* * *
(Tekst Zvonka Bušića izvorno je objavljen u br. 8/1987, str. 21.-44. časopisa Hrvatska domovina, koji je uređivao Hans Peter Rullman)
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
