PRVI U NAPADU - ZADNJI U POVLAČENJU!

Na medjumrežnim stranicama www.hosovci.com nastojat će mo objediniti sve raspoložive dokumente kako bi se stekla prava slika, vrijednost i zasluga pripadnika HOS-a za stvaranje države.

forum.hosovci.com

TKO NAM TO DONOSI KAOS I NASILJE ?

Ovoga časa smo na pragu policijske države koja će suspendirati ionako krhku demokraciju i omogućiti institucionalno nasilje. Na djelu je totalitarni pokušaj ušutkavanja neistomišljenika. To se najbolje vidi kroz najavljeni obračun sa navijačima. Sa svim oblicima nasilja normalna, pravna država se lako obračunava, samo striktnom i dosljednom primjenom zakona. Takvom primjenom zakona nestalo bi u kratkom vremenu i nasilja na stadionima, ali vlastodršci to ne žele. Posljednju kampanju su pokrenuli protiv navijača, rodoljuba, dragovoljaca i branitelja iz 91 i njihove djece zbog rodoljubnih pjesama i pozdrava «Za dom spremni». Pozdrav je to pod kojim su se borile mnoge dragovoljačke postrojbe, pod kojim su poginule tisuće branitelja i koji se na ramenu nosile tisuće dragovoljaca. Pozdrav je to koji u sebi nema nikakvu ideologiju već spremnost i odanost Domovini, nekada s puškom a danas, radom, poštenjem, rodoljubljem pa i na sportskom borilištu.

Luka Podrug

SVINJARIJA GODINE

Ako Bozanić nastavi podržavati "ustašku" Hrvatsku, mogla bi ga snaći sudbina blaženoga Alojzija Stepinca

On se srami ustaških pokliča razigrane hrvatske mladeži a ne srami se "antifašističkih" zločina koji su do dan danas ostali nekažnjeni.

Toga se ne srami. On se "srami" samo onoga što je u kojemu času zgodno a to obvezno ne smije biti u protimbi Degertu, namjesniku Hrvatske.

O zločinima muslimanskih postrojba nad Hrvatima

A zašto se uopće govori o zločinima mudžahedina?

ZAR MIRKO VIDOVIĆ VJERUJE U OBJEKTIVNOST KOMUNISTIČKOG PRAVOSUĐA?

Tako on govori o svojim iskustvima iz komunističkoga zatvora u Srijemskoj Mitrovici, gdje je, 70-ih godina prošloga stoljeća proveo, mislim, 6 godina, zbog verbalnog zauzimanja za pravednost i hrvatsko narodno dostojanstvo, kako su oni nazivali zbog hrvatskog nacionalizma, a što je opisao u svojoj knjizi "Sakrivena strana Mjeseca".

Mirko Vidović, kao i mi svi ostali, naravno zna da je njegova presuda nepravedna i nepotrebna, ali prema njegovu tekstu očito misli da je presuda nekolicini ustaša pravedna i da je taj komunistički sud obavio svoj posao u skladu sa moralnim i pravnim načelima. Naime, on kaže: "Kakvi su bili za vrijeme rata i što su radili, to je, bar za ove ustaše, utvrdio sud koji ih je ipak ostavio na životu. U njima, prema tome, ni ideološki fanatizam, ni izvršavanje zapovijedi njihovih pretpostavljenih, nije ubilo onu iskru ljudskog identiteta. Muka i patnja su ih pročistili i s njima se je dogodilo pravo čudo, ona sitna iskrica ljudskog identiteta im je osvijestila i dušu i razum, a sjećanje na svoju prošlost je prestalo biti mučenje savjesti, jer su svojom patnjom iskupljivali zlo drugima počinjeno."

Ne vjerujem da Mirko Vidović, kao Hrvat od Tomislavgrada, ne zna kako se postupalo sa zarobljenima ili uhvaćenima dragovoljcima ustašama, i kolika je trebala biti njihova krivnja da budu masovno ili pojedinačno mučeni i ubijani samo zato što su ustaše, te da im u tome sustavu nije ni trebalo dokazivati bilo kakvu objektivnu krivnju.

Također, kad Mirko Vidović govori da su oni izvršavali zločinačke zapovijedi njihovih pretpostavljenih, željela bih da mi pokaže neku takvu autentičnu ustašku zapovijed da podčinjeni učine zločin, te neka javno odgovori da li on priznaje i prihvaća komunističko pravosuđe?

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

MOLITVA U CIJELOME SVIJETU ZA SPAS ZAČETE, A JOŠ NEROĐENE DJECE

U Zagrebu, Hrvatski pokret za život za obitelj i Centar za nerođeni život "Betlehem", pozivaju svoje članove i druge vjernike na molitvu sv. krunice sa razmatranjima, u subotu, 18. listopada u 9:00 sati, na Kamenitim vratima, pred likom Majke Božje, Kraljice života, na nakanu da se svaki začeti život rodi.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

BRUNO BUŠIĆ

Ubijen za Hrvatsku koju je tako želio

Pogođen je s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja Astra kalibra 7,65 mm. Iako je bio upozoravan na opasnost koja mu prijeti od jugoslavenske tajne policije, oko njega su agenti i doušnici isprepleli mrežu iz koje se nije mogao izvući. Jer je jugokomunistički vrh donio odluku da ga se pod svaku cijenu eliminira budući da je među hrvatskom emigracijom postao previše popularan i previše angažiran.

Njegovo ubojstvo šokiralo je Hrvate, a svjetski mediji izvijestili su tada da je ubijen jedan od hrvatskih vođa. Dakako, do danas nije otkriven njegov ubojica, niti cijela mreža koja je organizirala njegovu likvidaciju. U Zagrebu se potkraj 90-ih za njegovo ubojstvo sudilo udbašu Vinku Sindičiću, ali on je na kraju oslobođen optužbe i danas od Hrvatske potražuje milijunske iznose zbog boravka u pritvoru i dizanja optužnice.

Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.

Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.” Štoviše, kritizirao je Titov i Jovankin luksuz te je zaključio: “U novom sistemu ima mnogo dubokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re­volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štampi, koja bi upozorila na njih.”

Godine 1999., na 21. obljetnicu ubojstva, njegovi posmrtni ostaci preneseni su iz Pariza u Dolinu branitelja na zagrebački Mirogoj.

HRVATSKI MUSLIMANI NEKAD I SAD

ZAGREBAČKI MUFTIJA ISMET ef. MUFTIĆ

No posebni razlog za mržnju jugoslavenskih komunista bila je njegova molitva, dova, koju je učio prigodom otvaranja Hrvatskog sabora 1942, i koju donosimo u cijelosti:

Junačko mučeništvo kao da je stalni pratilac ponajboljih hrvatskih muslimana, koji su znali braniti svoju vjeru od bezboštva a istodobno svoje nacionalno uvjerenje. Ono nije prestalo s generacijom koja se je istaknula u obrani Nezavisne Države Hrvatske i u svjedočanstvu za hrvatstvo Bosne i Hercegovine nakon hrvatskog poraza 1945.

Da bismo obnovili uspomenu na ovog velikog hrvatskog rodoljuba, objavit ću osvrt na dio njegovih političkih djelatnosti koje sam doživio u ono doba, jer sam se nalazio u njegovoj blizini.

Nahid Kulenović bio je u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno- vjerskog života čovjeka, niti je o tome raspravljao, jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj savjesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman žrtvovati u našem oslobodilačkom radu.

Da bi ostvario svoju zamisao, ing. Nihad Kulenović stvorio je zajedno s Milom Rukavinom, koga su jugoslavenski komunistički agenti isto tako umorili, dosta čvrstu političku organizaciju s jasnim programom: širiti revolucionarne ideje na hrvatskom narodnom području, da bi narod u povoljnom času mogao se osloboditi.

"Naše ´prijatelje´ nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine- Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeči. Bosna- Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drine, koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate. " Nahidov zadnji članak nosi sugestivni naslov "I krv za Hrvatsku", kao da govori o njegovoj spremnosti da dade svoj život za izmučenu Hrvatsku. Uistinu, kratko vrijeme nakon toga, 13. lipnja 1968., pao je od jugoslavenske ruke.

Duh modernog hrvatskog nacionalizma mora se osjećati na svakom mjestu u domovini i u emigraciji. Mora biti jedan među hrvatskim borcima svih vjera. U tom duhu Aida Kulenović, kći dr. Džafer-bega Kulenovića, opominje:

Ubojstvo mlade Ivane Hodak je državno ubojstvo!

Zapravo je nevjerovatno kako se režimska štampa, Radio i Televizija, kako ona Mesićeva, tako i ona Sanaderova do iznemoglosti trude odvući pažnju hrvatske javnosti u krivom smjeru. Navest ću ovdje samo (domobranski) Večernji i (judeo-masonerijski) Jutarnji list, srpski Novi list i udbaški Glas Istre, te Hrvatski radio HR1, hrvatsku televiziju HTV, te još i petokolonašku Novu TV. Svi se oni svojski trude stavljati svoje naglaske na sporedne stvari i čisto tehničke okolnosti tog brutalnog ubojstva mlade Ivane Hodak, a nitko od njih ne poteže svoje jače ili najjače karte, iako sve indicije govore da se radi o nama dobro poznatom i već klasičnom državnom ubostvu!!

Slično je postupljeno i u Jutarnjem listu: zloglasna novinarka Ivanka Toma je naprosto prepričala, odnosno pobrojila sve već poznate sporedne činjenice – i to na bezbojan i nezainteresiran način, toliko netipičan za nju.. K tomu, još se je u svom drugom i paralelnom tekstu zloglasna (MI-6 novinarka!) Ivanka Toma snažno oslonila na tri mjeseca staru prljavu insinuaciju još zloglasnijeg Ive Pukanića iz njegovog i Manolićevog Nacionala da je sve to (ubojstvo Ivane Hodak) plod njene Ljubavi koja uništava posao od 300 milijuna kuna – u koji je navodno (prljavom insinuacijom!) uključen i njen otac, ugledni odvjetnik Zvonimir Hodak!!)

Evo samo nekoliko dokaza: Mesić i Sanader su – preko svoje stare - pet godina stare Koordinacije između Banskih dvora i Pantovščaka – brzopotezno smjenili (odavno) evidentno nesposobnog Berislava Rončevića, aktualnog ministra unutarnjih poslova, smjenili anemičnu Anu Lovrin, ministricu pravosuđa, smjenili ni krivog ni dužnog a uz to i vrlo friškog šefa policije Marijana Benka (na čije mjesto žurno dovode zloglasnog Udbinog operativca Vladimira Fabera!!), a da istovremeno nisu ni prstom dirnuli u najvećeg krivca – Mladena Bajića, Glavnog kočničara i glavnog manipulatora u našem pravosuđu, dakle, nisu ga smjenili mjesta Glavnog državnog odvjetnika – zloglasnog Du-Bajića!!

U ovom slučaju je nama najinteresantniji upravo Vladimir Faber. On će jamačno opet imati isti zadatak: odvući (kako sada već govore) Aferu Hodak na sporedni kolosjek, kako bi odvukao pažnju (režimske!) javnosti od prljavih mafijaških sveza predsjednika Stipe Mesića sa (pravomoćno osuđenim) kriminalcem Hrvojem Petračom. Upravo onog na kojeg je gosp. Zvonimir Hodak jasno asocirao kao glavnog organizatora ubojstva svoje kćeri Ivane Hodak. Uostalom, još nismo zaboravili da je kriminalac Hrvoje Petrač financirao Mesićevu predsjedničku kampanju! A nije nepoznato ni to da je predsjednik Mesić jedan od glavnih zaštitnika mafije i Udbomafije u Hrvatskoj! I to kao oficijelno prvi zaštitnik!

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

DUVANJSKE RATNE PRILIKE: SVJEDOČANSTVO IVANA TADIĆA ¨BRKIĆA¨

Ivan Tadić «Brkić» rođen je 15. veljače 1920. na Kolu kraj Duvna (Tomislavgrada) (BiH) od oca Pere (1890.-1949.) i majke Janje r. Jurčević (1897.-1929.) iz Kovača. Dne 19. veljače 1941. godine ženi se Anicom (1921.) rođ. Tomić iz Brišnika, a već koncem petog mjeseca iste godine odlazi u II. Lovačku bojnu u Sinj. Zapovjednik bojne bio je Pavao Ćurak, rodom iz Sarajeva, zapovjednik satnije bio mu je Marko Lucić, a Ivan je imao svoj vod. Iz Sinja su ih brzo poslali u Bihać i tu ostaju oko godinu dana. Cijelo vrijeme su bili opkoljeni, a partizani su pustili glasinu, da su se predali, tj. da je Bihać pao partizanima u ruke, pa su tada bili bombardirani iz zraka od vlastite vojske. Onda su morali ići prema Bosanskom Novom i Cazinu, da bi otvorili put i dokazali da se nisu predali partizanima. U Cazinu su se borili 1942. samo puškama, i tu su partizani natjerali jednu domobransku satniju na Unu, a onda je i Ivanova postrojba natjerala jednu partizansku satniju na rijeku Unu. Tek kad su uspostavili vezu sa svojima, počela im je dolaziti hrana, jer preko zime nisu imali hrane, nego su jeli kukuruzni kruščić, a kuhali su repu ili luk, te su od toga preživjeli zimu.

Kada je postrojba Juce Rukavine krenula u Bihać, Ivanova domobranska satnija bila je na položajima. Jucini nisu znali da su to domobrani te su ih napali, na što su ovi uzvratili vatru i uspješno ih odbili. Jucina jedinica je tada zatražila topništvo da udari po njima, a na vezi su ima rekli da se tu nalazi lovačka jedinica. Tada su ustaše poslale tri vojnika s bijelom zastavom, ne bi li zaustavili vatru. Tek kad su ih ugledali s bijelom zastavom, shvatili su da su to ustaše Juce Rukavine, a ustaše su posvjedočile kako na takav otpor nisu do tada naišli. Tu su ih Jucini zamijenili na položajima, a Ivanova bojna je otišla u Zagreb i ostala par dana u vagonima u Dugom Selu. Navodno je bilo planova, da se II. lovačka bojna uputi na istočno bojište, ali se Slavko Kvaternik nije slagao sa tim. Nakon par dana u vagonima u Dugom Selu, poslali su ih u Liku, jer je do tada u Lici bila samo milicija, i tada su držali Gospić. U Gospiću su bili pod stalnom opsadom. Talijani su bili opkoljeni u Donjem Lapcu i lovačka je dobila zapovijed da ih idu osloboditi. Kad su bili u Gračacu, tu su trebali malo ostati i odmoriti se. Naređenje je bilo da ne smiju u Gračacu stajati, jer je bio pun četnika te su u prolazu kroz Gračac morali biti na razmaku od 10 metara jedan od drugoga s otkočenim puškama. Između sebe su rasporedili zapaljive bombe, jer su očekivali da bi moglo doći do ulične borbe. Pri prolasku kroz Gračac, čuli su četnike pjevati: «Neka ga, nek' se vije / došo nam je iz Srbije / i na njemu sitno piše, / partizana nema više / otišli su preko Drine / nosit tamo karabine». Potom su četnici pjevali: «Nije ovo Pavelića banda, / ovo vam je četnička komanda». S Ivanom je bilo dvadesetak Rožana (ljudi iz Roška Polja, mjesta 30 km udaljenog od Tomislavgrada) koji su zapjevali na to: «U Marseju crn se barjak vije / krepo kenjac kraljice Marije», te još jednu: «Paveliću, živila ti ruka / ubio si srpskoga ajduka».

Ivanovi su tada opet krenuli iz Gračaca prema Donjem Lapcu. Tada je snijeg bio dubok oko metra, što je dodatno otežavalo putovanje. Putem su se već umorili i razapeli su šatore da malo odspavaju, razgrnuli su snijeg. Malo kasnije začuše na cestom lipkanje postola, jer je na cesti bio led. Ugledali su dva četnika i jednu ženu, koja je ovima govorila da će tuda večeras proći njezin bataljun. Upozoravala ih je na to da se ne bi slučajno poubijali međusobno. Kako su Ivanovi to čuli, napravili su zasjedu s obje strane ceste, a na kraju su stavili laku strojnicu. U tom okršaju niti jedan četnik nije preživio. Kada je kasnije opet došao talijanski general i upitao, što se dogodilo, odgovorili su mu kako su se slučajno sreli s četnicima i da je došlo okršaja. On im je kazao da nastave prema Donjem Lapcu osloboditi Talijane. Čim su došli u blizinu Donjeg Lapca, četnici su čuli da dolazi njihova bojna i odmah su se razbježali, a lovačka bojna se opet vratila u Gospić. S Ivanom je u satniji bilo dosta Rožana, Brišničana, a bio je i jedan Matić iz Borčana koji se utopio u rijeci Uni.

Bolovanje 1944. i smrt brata

Kada je doznao za ubijenog brata, Ivan je krenuo u kuću da uzme «šmajser» i da se osveti, ali seljani su ga uhvatili i zatvorili u kuću Jure Perića «Jukina» (1913.-1993.), te su stali na prozore da ne bi izašao i ubio kojeg Nijemca. Da se ne bi ponovila tragedija koja je bila na Kuku i Lugu. (Naime na Božić 1943. u malome duvanjskom selu Lugu njemačka je vojska zatvorila u pojatu 83 ljudi i zapalila ih.)

Zatvor u Livnu i odlazak u partizane

Baš na putu prema Kolu ugleda ženu Anicu kako mu nosi robu koju je prije par dana naručio, da mu donese. Uspije ju znakom upozoriti da skrene s puta i da ih mimoiđe. Ona je tako i napravila te kada ih je prošla krenula je za njima.

On ga je upozorio, da će ga partizani ubiti, ako odbije ići u šumu. Tako se Ivan morao pomiriti s tim, a partizansko ga vodstvo pošalje u selo Srđane. Čim je stigao tamo, nije dugo čekao, nego je odmah pokušao pobjeći preko polja, ali nije uspio. Odmah su ga svezali i poslali u zatvor u Livno.

Još se sjeća kako su kružile priče u Duvnu u to vrijema, da je Mujo Seferović razapeo fra Stipana Naletilića u duvanjskom selu Kongori 1942. A kaže i govori kako bi uvijek rahmetli (tur.pokojni) «Žaka» govorio za Mujom, da je fra Stipana u Kongori razapeo na jelu, kad god bi Mujo prošao kroz grad. «Žaki» nitko nije smio ništa, jer je bio prvoborac od 1941., pa je nekažnjeno smiso govoriti o okrutnom ubojstvu fra Stipana Naletilića.

U Livnu je njih dvadeset bilo zatvoreno u skučenoj prostoriji dimenzija 3 x 3 metra, a kada bi pala večer, Muslimani bi govorili: ¨Katolici, krstite se, jer ako nas ne spasi vaša bogomolja, ništa nas spasiti ne će.¨

U partizanima

Dok je bio u Rošku Polju, partizani su zarobili par Rožana u Zavelimu. Zatvorili su ih u neku Martićevu kuću. Kada je saznao da će ih strijeljati, počeo je smišljati način kako bi ih mogao osloboditi. Uspio im je naći prolaz kroz tavan, te im je rekao točno kada da iskoče kroz otvor, tj. kad je na straži bio Srbin, jer kad bi pobjegli Hrvatu, njega bi najvjerojatnije odmah ubili. Kada je Srbin predavao stražu našem čovjeku, Ivan mu je kazao da pregleda što prima i kada je otvorio kuću vidio je da su pobjegli. Ne zna je li stražara snosio kakve posljedice, ali najvjerojatnije nije, jer je bio Srbin.

Križni put

Kad su stigli na Bleiburško polje, čuli su glasine, da se ide na nekakve pregovore. Vidio je tamo i Rafaela Bobana i neke oficire. Pavao Ćurak mu tad reče: Ivane, mi ne možemo nositi oružje, nema municije za ovo oružje, moramo ga predati. Na to mu Ivan odgovori: «Onda je ovo izdaja!» Ivan kaže kako je čuo Bobana govoriti: «Ja se s ovim ne slažem!». Na mjestu gdje su odlagali oružje, nije bilo nigdje nikoga. Ali samo malo dalje dočekao ih je veliki šok i iznenađenje: naoružani partizani. Pokušali su javiti da se partizanima ostavlja oružje, jer to do toga trenutka uopće nisu znali. Onda je Boban uzeo jednu svoju jedinicu i pozvao sve koji su s njima htjeli ići, te su otišli u nepoznatu smjeru.

Dok su išli u koloni, jedan se partizan izderao prema Livnjaku koji je bio visok oko dva metra, da se sagne da ga ošamari. Na to mu Livnjak, iako je bio u koloni, odgovorio: ¨Koga ćeš ti ošamariti?¨ Partizan baš da će ga kundakom udariti, kad ovaj mu otme pušku i ubije ga, te se baci u šumu. Za njim su pucali, ali se ne zna što je bilo i je li se uspio izvući.

Do logora na Kanalu u Zagrebu, Frano Papić je došao kao civil te se javio Ivanu i upozorio ga da se čuva da ga ne ubiju, a osobito je opasno bilo kada bi bacali hranu preko žice. Ivan je u logoru bio oko mjesec dana. Od tuda su išli preko Karlovca, Ozlja i Korduna prema Pakracu. Pri prolasku Kordunom dosta ih je stradalo, jer su ih srpske žene ubadale vilama i polijevale vrućom vodom pri prolasku kroz selo. Od Pakraca ih je vodilo na neku poljanu i tu ih je također dosta ubijeno. U logoru se tada naveliko šuškalo, da ubijene kamionima voze u Jasenovac.

Nakon pakračkog logora opet su došli do Zagreba. Tada je došao Marko Lucić koji je tada bio u partizanima. Prije je bio satnik u 2. lovačkoj bojni i nestao je kod Gospića u brdu zvanom Oštro. Do tada su mislili da je poginuo, ali očito nije, nego se priključio partizanima. Već tada je bio načelnik 32. divizije partizanske. Ivan prepričava svoj prvi susret sa njim; kaže, kada ga je ugledao skupljenog u logoru, samo ga je upitao: «Ivane, odakle ti?» Nakon nekog vremena došla su dva partizana po njega. On nije znao kamo ga vode, mislio je da ide na strijeljanje, no doveli su ga u Markovu kancelariju. Tada ga je Lucić počeo propitivati, a on mu je prigovorio kako se naši ljudi ubijaju. Pitao ga je i ima li još tko iz lovačke bojne u logoru, ali takvih nije bilo.

Godine 1946. bila je demobilizacija 1919. godišta. Ivan je bio nezadovoljan, jer je njegovo, 1920., moralo ostati u službi. Kad je počeo psovati, Lucić mu je rekao da umukne, jer da će ga ubiti. Također mu je obećao da će on nekako srediti stvar. To je i učinio, pa je Ivan uskoro došao kući.

U strahu da će ta Radoševa prijava imati teških posljedica, Ivan je požurio u Vojvodinu. Nastavio je dopisivati se s ukućanima, sve dok mu otac jednom nije javio, da se više ne treba plašiti i da se može vratiti kući.

Nakon toga je Ivan živio relativno mirno, a trbuhom za kruhom je kao i mnogi drugi otišao u Njemačku, gdje je boravio nepunih dvadesetak godina, tj. sve do mirovine 1982. Svoje staračke dane odlučio je provesti u Splitu gdje živi od sredine 1980-ih s obitelji. Iako je već u devetom desetljeću života, i dalje redovito odlazi u svoje rodno Kolo kraj Tomislavgrada, gdje je i proživio najljepše i najburnije godine života.

Ante TADIĆ

SRAMOTNA HRVATSKA ŠUTNJA

Ne trude se jugonacionalisti više ni glumiti objektivnost. Nema druge strane, nema drukčijeg mišljenja, nema mjesta u emisijama za one koji bi branili istinu, iznosili činjenice. Vješti manipulator Latin ranije snimljeni materijal reže, prekraja, montira i prikazuje već potpuno izluđenim gledateljima kao izravnu emisiju. Do sada je običavao na pet Jugoslavena zvati jednog Hrvata u emisiju, sada više ne čini ni to. Njegovi srpski TV suradnici plaćeni kao i on novcem hrvatskih građana bez trunke stida za svjedoke svojih optužnica uzimaju notorne četnike i suce okupatorskih sudova sa područja tzv. «Krajine».

Umjesto traženja trenutačne smjene srpskog propagandiste sa javne televizije od njega se proizvodi neustrašivi borac za pravdu i istinu. Udarna večernja politička emisija Otvoreno koju bi puno pravilnije bilo nazvati «Zatvoreno» , otvorena je za samo uski krug pripadnika vučjeg čopora. Svaku večer nam se pred ekranima pojavljuje dvadesetak istih lica, braco i seka Pusić, otac i sin Goldštajn, braća Puhovski, Nobilo, Banac, Čičak… i njihove sadašnje, bivše i zajedničke žene. Ne zna se da li je tužnije i ružnije gledati i slušati ovaj zavijajući vučiji čopor ili njihovog voditelja konobara koji nema temeljnih znanja ni sposobnosti za voditi udarnu političku emisiju.

U zemlji u kojoj su generali Norac i Gotovina u zatvoru, u kojoj se sudi generalu Glavašu jer je otkazao stranačku poslušnost, a generalu Zagorcu jer se zamjerio Mesiću i njegovoj bandi razumljivo što imamo ovakvu televiziju, ovakve novinare i ovakvu vlast.

Katolici, molite se dok traje dnevnik, poručuje Radio Vatikan zgrožen lažima, manipulacijom i pristranošću vijesti koje slušamo. Hrvati, prestanite se braniti te poslije molitve dignite napokon glas tražite, smjene, ostavke i odgovornost, tražite promjene i uzmite svoju sudbinu u svoje ruke.

Luka Podrug

Komunistička i četnička propaganda opet na djelu

Dakle nikako 25. rujna 1943. nisu mogli Istru pripojiti nekoj njihovoj Hrvatskoj, jer je NDH još uvijek postojala. Držimo da tu Hrvati nemaju što slaviti niti obilježavati. Hrvati mogu slaviti samo 10. rujna 1943. kada je Istra pripojena NDH. Dr. Ante Pavelić je poništenjem Rimskih ugovora 10. rujna 1943. vratio Hrvatskoj Dalmaciju i sve otoke, a Istru je pripojio NDH jer ona nikada prije toga nije bila u sastavu Hrvatske pa je nije mogao nikomu ni dati.

Drugovi morate se odlučiti, jer ako za vas NDH nikada nije ni bila država i po vama ona nema legitimitet, onda ona nije ni mogla nikada nikomu ništa davati. A ako je mogla davati, po vama, onda joj morate priznati da je mogla i vraćati ono što je "dala". Za većinu onoga što je po vama "dala" NDH, dao je Italiji, Rapalskim ugovorom, 1920. vaš vožd kralj Aleksandar, prvi i posljednji.

Gospodinu, hrvatskom branitelju i vitezu

ANTI PARADŽIKU

(1943. – 1991.)

IN MEMORIAM

Vjernik u Boga Ante Paradžik, dosljedni starčevićanac, zagovaratelj tolerancije ili snošljivosti, borac za ljudska prava, poglavito kao pravnik koji se bavio socijalnim radom i pomagao socijalno ugroženim osobama, publicist, vrsni politički retoričar, ubijen je na kontrolnoj točci hrvatske policije u Sesvetama kraj Zagreba, na radnom mjestu, vraćajući se sa stranačkim kolegama s jednog skupa Hrvatske stranke prava. Prilikom očevida nadležnih tijela RH nedvojbeno je utvrđeno da iz automobila u kojemu je pokojni Ante Paradžik putovao, nije pucano niti je ispaljen ijedan metak na hrvatske policajce, ali je zato Paradžikov automobil izrešetan, a Ante Paradžik praktički masakriran. Tadašnja vlast prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana lažno je putem Hrvatske izvještajne novinske agencije obrazložila u prvom priopćenju nakon atentata da je navodno prvo pucano iz Paradžikova automobila, i tek nakon uzastopne intervencije predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Parage, čiji je Paradžik kao pametan, hrabar i pošten čovjek bio dragi prijatelj i kolega, i vjeran i oštrouman suradnik, za razliku od ološa na čelu s Antom Đapićem, kojemu je pokojni Paradžik od prvog dana bio sumnjiv i za kojega je Paradžik s pravom rekao da ga treba što prije izbaciti van iz Hrvatske stranke prava (Đapić je iz članstva Hrvatske stranke prava isključen 1993. godine), HINA je na kraju objavila istinu i demanti, da, naime, iz Paradžikova auta nije pucano na hrvatske policajce, koji su navodno dobili prozirnu dojavu da se u Paradžikovu automobilu nalaze “martićevci” (srpski pobunjenici). No, do danas je nedvojbeno utvrđeno da je u političko ubojstvo Ante Paradžika upleten hrvatski državni vrh. Franjo Tuđman je kao predsjednik Republike Hrvatske bio odgovoran za to političko ubojstvo, kao i tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, a organizatori toga ubojstva svakako su zločinci iz bivše zloglasne Udbe i totalitarne Ozne, takozvani udbaši i kosovci u hrvatskim redovima, pripadnici tajne službe Republike Hrvatske. Fizički izvršitelji tog političkog ubojstva, neki hrvatski policajci, osuđeni su, na nadležnom sudu RH zbog optužbe za ubojstvo, ali su “žrtveni jarci” ubrzo pušteni na slobodu nakon što ih je predsjednik Republike Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice Franjo Tuđman abolirao ili pomilovao (sudac koji ih je osudio otpušten je iz službe). Jedan od ubojica i dan-danas predaje na policijskoj akademiji u Zagrebu. Na farsi od suđenja zbog Paradžikova ubojstva sudac nije dopustio izvođenje krunskog dokaza u vidu svjedočenja jednog svjedoka koji je kod javnog bilježnika ovjerio svoj iskaz, da je u kabinetu ministra unutarnjih poslova RH tren uoči atentata na Paradžika čuo kako ministar preko motorole viče: “Strijeljaj tog Paradžika!”

Razlog što je HOS uopće osnovan je bio taj što je s dolaskom na vlast 1990. godine Franjo Tuđman vjerovao Miloševiću s kojim se je o svmeu dogovorio, pa nije organizirao na vrijeme vojnu obranu a u strukturama vlasti Hrvatske Republike angažirao je najgore jugoboljševike koji nisu bili nikakvo jamstvo da će Hrvatska biti slobodna, i da nije bilo HOS-a, pitanje je bi li Republika Hrvatska danas bila, barem formalno, samostalna država.

Pokojni Ante Paradžik do danas od hrvatskog državnog vrha nije rehabilitiran, s obzirom da je bivši totalitarni boljševik i bivši Titov partizan, politički komesar i general “JNA” Franjo Tuđman oklevetao Hrvatske obrambene snage kao “fašističke formacije”, dok i dan-danas Tuđmanov nekadašnji najuži suradnik Josip Manolić kleveće HOS, kao nedavno dok je svjedočio na Haaškom sudu ICTY, da se navodno radilo o “prvorazrednoj nacističkoj organizaciji”, dok je povijesna istina da su Franjo Tuđman i Josip Manolić bili 1945. pripadnici provrazredne boljševičke zločinačke organizacije KPJ, Ozne i partizanskog korpusa, koje su na pravdu Boga ubijale hrvatske ratne zarobljenike i civile.

Neka Hrvati dobro zapamte da su u Anti Paradžiku imali zaštitnika, i da slijedeći puta, kada velikosrpska zmija počne siktati otrov po Hrvatskoj i hrvatskom narodu, neće biti Ante Paradžika da umjesto njih podmetne leđa !

Neka mu je vječna slava i Božji blagoslov!

Bog i Hrvati ! Hrvatska Hrvatom !

NACIONALNA KRIZA REPUBLIKE HRVATSKE POSLJEDICA JE PROGONA DOBROSLAVA PARAGE I UNIŠTENJA HRVATSKE DESNICE ODNOSNO HRVATSKE STRANKE PRAVA OD STRANE (KVAZI)HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE

Osvrt gospodina Tomislava Jonjića o zasluženom izbornom krahu otete Hrvatske stranke prava na izborima od 25. studenoga 2008. godine, objavljen 11. siječnja 2008. na stranicama Dragovoljca, je tendenciozan, i temelji se na pogrešnim informacijama o povijesti Hrvatske stranke prava od 1990. do 1994. i 2008. godine. Kao povjesničar, pravaš, i hrvatski branitelj osjećam se pozvanim opovrgnuti dezinformacije g. T. Jonjića.

HDZ godine 1989./1990./1991. u svom programu nije imao program o uspostavi hrvatske države, niti program o uspostavi suverene hrvatske države, a referendum koji je HDZ godine 1991. raspisao nije bio referedum o nezavisnosti nego o izboru između jugoslavenske federacije i jugoslavnske konfederacije („savez suverenih država“). HDZ je u svom programu imao radićevštinu, pravaštvo i marksizam (titoizam). Ne samo da radićevština i prvaštvo ne mogu zajedno, nego pogotovo simbioza pravaštva i titoizma predstavlja frankenštajnovsku kombinaciju koju su mogli osmisliti samo mračni udbaški umovi. Nasuprot tome je HSP na čelu s antikomunistima i demokratima Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom imao program o uspostavi samostalne hrvatske države. To je činjenica, kao što je i činjenica da je predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, sakupio peticiju sa preko 500 tisuća potpisa Hrvata za nezavisnu hrvatsku državu. Također je Paraga bio taj koji je prilikom izglasavanja novog i hrvatskog Ustava 1990. pozvao urbi et orbi na narodnom skupu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, 22. prosinca 1990. godine, Sabor Republike Hrvatske da proglasi hrvatsku državnu nezavisnost, a ne da Hrvatsku gura u nove jugoslavenske i balkanske saveze (tada je tu inicijativu podržao Hrvatski državotvorni pokret.) Sve druge stranke izuzev Hrvatske stranke prava na čelu s Paragom imale su program o stvaranju jugoslavenske konfederacije (HSLS, HSS itd.), a SKH-SDP program o reformi jugoslavenske federacije.Tu leži razlog zašto su Udba i KOS u HSP ubacili 1990./1991. cijeli niz svojih doušnika i provokatora kako bi eks-jugoslavenski arhitekti zla razbili tu jedinu hrvatsku državotvornu stranku, i svi takvi su detektirani i isključeni iz Hrvatske stranke prava, ili su nakon skidanja krinke sami otišli, često nakon što su hrvatskoj stvari nanijeli određenu štetu. (Neki članovi i dužnosnici HSP-a su nažalost stranku napustili, jednim dijelom uplašeni Tuđmanovim terorom nad Hrvatskom strankom prava, a drugim dijelom i zbog zbunjenosti, a uzrok zbunjenosti je medijska hajka i režimska laž o Dobroslavu Paragi.) Stranka HČSP osnovana je 1992. godine, isključivo kako bi pomogla Tuđmanovom režimu u smanjivanju snage Hrvatske stranke prava, i to usred rata. To su sve povijesne činjenice. Također je činjenica da su pravaši na čelu s Paragom krenuli u naoružavanje hrvatskih branitelja, i to u rano ljeto 1991. godine kada je Franjo Tuđman odbio naoružavanje Hrvatske, te je naoružavanje Hrvatske počelo „službeno“ tek sredinom rujna 1991. godine, kako je posvjedočio načelnik glavnog stožera Zbora narodne garde, general Anton Tus, i kako su 1991. osjećali i znali hrvatski građani da nešto s naoružavanjem Hrvatske od strane hrvatskog vrhovništva nije u najboljem redu. Do sredine rujna 1991. je HOS, zahvaljujući Dobroslavu Paragi, branio najteže bojišnice, s fokusom na vukovarsko ratište. Nedavno je Darko Hudelist u „Globusu“ iznio istinu da je Paraga došao pod cenzuru u Hrvatskoj, pod koju ga je stavila „demokratska“ vlast Republike Hrvatske, odmah nakon pada Vukovara. Vladimir Šeks je 2006. u emisiji Hrvatske televizije o padu Vukovara priznao da je saborsko izvješće o padu Vukovara „djelomično krivotvoreno“, i to u dijelu gdje je Manolić, po nalogu Franje Tuđmana, krivicu za pad Vukovara licemjerno prebacio na Dobroslava Paragu i Dedakovića „Jastreba“. Licemjernije ne može biti da se za pad Vukovara optuži čovjeka i hrvatskog političara koji ga je jedini od hrvatskih političara djelatno branio na način da mu je pomogao onda kada mu je pomoć trebala. Današnja licemjerna licitiranja o Vukovaru su ogavna koliko i bezobrazna.

Tko govori o „Paraginom sindromu“, kao g. T. Jonjić, taj je, ili pijan, ili ne poznaje osnovu političke abecede, jer bi inače znao da je Dobroslav Paraga jedan izuzetno demokratski orijentiran političar koji kritičare unutar Hrvatske stranke prava nije izbacivao naglavačke iz stranke, ovako kako to danas radi, primjerice Ivo Sanader u svojoj stranci, ili kako je to do jučer radio Račan u SDP-u, ili kako to Vesna Pusić onako „boljševički“ radi u HNS-u. Paraga se držao i drži demokratske procedure i pravnih načela koje su postojale u Hrvatskoj stranci prava dok tu jedinu hrvatsku državotvornu respektabilnu stranku hrvatske nezavisnosti nije udbaški režim Franje Tuđmana i Josipa Manolića OTEO nasiljem, gaženjem prava i načela pravne države, te je na taj način protuustavno razbijen hrvatski višestranački sustav, ubijena je demokracija i uništena pravna država. Sve je svoj uvod imalo u udbaškom smrtonosnom atentatu na Antu Paradžika, dopredsjednika Hrvatske stranke prava i načelnika stožera Hrvaskih obrambenih snaga. Ultimatum je došao od F. Tuđmana i J. Manolića da HOS prekine opsadu kasarni agresorske i okupatorske „JNA“ u Zagrebu i drugdje, na što Paraga u suglasju s Paradžikom nije pristao. U bilo kojem trenutku je čelnik demokratske i nekomunističke oporbe D. Paraga mogao dati likvidirati, ili Franju Tuđmana, ili Josipa Manolića, ili bilo kojeg udbaša iz državnog vrha Republike Hrvatske, jer je bilo bezbroj hrvatskih dragovoljaca koji su bili spremni osvetiti časnog i hrabrog Antu Paradžika, suorganizatora obrane Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, a nudili su se i neki snajperisti iz MUP-a da osvete Paradžika, ali Dobroslav Paraga nije ubojica kao što su nalogodavci Paradžikova ubojstva, te je otklonio takvu mogućnost koja vodi ni u što, i koju Hrvati nikada ne bi ni razumijeli, a osim toga je važnije bilo održati front prema velikosrpskom agresoru nego prvu liniju prema unutarnjem neprijatelju koji je dokazao da je neprijatelj jer je ubio Antu Paradžika (poslije i generala HOS-a Blaža Kraljevića). Dobroslavu Paragi je Tuđmanov režim ubio 30 suradnica i suradnika, pravaša i hrvatskih branitelja, od 1990. do 2000. godine !!! Niti jednom se D. Paraga nije osvetio, kao što se nije osvetio niti ubojicama i zlotvorima s Golog otoka koji su njega i druge mučili, niti se osvetio stražarima iz lepoglavskog zatvora i njihovim šefovima, niti njihovim gazdama iz CK SKH, niti ubojicama njegova kolege Ernesta Brajdera koji je likvidiran 1981. godine u Zagrebu (F. Tuđman je tog tipa lansirao 1990. u vrh SRH i poslije RH), a mogao se 1991. osvetiti u bilo kojem trenutku da je htio, jer je imao tisuće ljudi pod oružjem koji su u njemu gledali uzor jer ih nije iznevjerio glede obećanja o uspostavi hrvatske države i njenoj obrani. Borba za hrvatsku državnu nezavisnost, koju su 1991. vodili Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, predstavlja u hrvatskoj povijesti nikada viđeni podvig koji je doživio uspjeh, unatoč unutarnjem neprijatelju koji je sve težnje hrvatskog naroda pokušao zaustaviti i zatrti sjeme hrvatske nade, a ne samo nezavisnu hrvatsku državu.

Gospodin T. Jonjić gubi iz vida, ili ne želi vidjeti, Đapićev dosije u KOS-u koji je „Nacional“ 2001. godine objavio. Nema krize pravaštva niti krize Hrvatske stranke prava nego postoji nacionalna kriza Republike Hrvatske kao posljedica ubojstva Ante Paradžika i generala Blaža Kraljevića, kriza koja je nastala jer nalogodavci ubojstva navedenih hrvatskih rodoljuba nisu od pravne države kažnjeni. Ubojice i ubojice za pisaćim stolom počinili su zločin bez kazne !!! I zato, dragi Hrvati, imamo krizu, kao posljedicu naše sljepoće jer kraj zdravih očiju ne vidimo, i kraj zdravih ušiju ne čujemo. Analiza pravaštva g. T. Jonjića je površna, a svaka njegova ocjena D. Parage je živčana, netočna i bezobrazna. To je, međutim, odnos prema hrvatskom rodoljubu i organizatoru obrane od velikosrpske agresije, Dobroslavu Paragi, naša realnost u kojoj se istinske borce za hrvatsku slobodu uvijek napada, kako u povijesti tako i jučer i danas uvijek kleveću, prešućuju i blate. Tko blati Dobroslava Paragu, blati hrvatski narod i borbu za hrvatsku državnost!!! Najlakše je blatiti one Hrvate koji su za Hrvatsku jer to ništa ne stoji, a protuhrvatski elementi takve podmukle radnje uvijek nagrađuju. Uvijek su blatitelji hrvatske stvari bili uzorni materijalisti i nositelji sinekura u politici, gospodarstvu, znanosti i kulturi. Samo naprijed, povijest će vas upamtiti kao što je upamtila sve ništarije koje su napadale časnog Antu Starčevića, a mnogim od tih podmuklih napadača niti se ime danas zna – toliko su njihova (ne)djela beznačajna u odnosu prema djelu Oca domovine. Istine radi se mora naglasiti, Dobroslav Paraga je iza sebe ostavio DJELA, pozitivna djela za hrvatski politički narod, a njegovi kritičari nemaju dokaza za svoje laži o njemu, niti dokaze o vlastitim djelima. Vuci u janjećoj koži, koji predstavljaju zle plodove, najžešći su Paragini kritičari, ili da ne kažem blatitelji jer kritičar ima određeni nivo i poštovanje, a Paragini kritičari to nikada nisu imali niti će imati jer ih mržnja i ljubomora prema Dobroslavu Paragi čini ljudima koji nisu u stanju racionalno razmišljati.

Bog i Hrvati!

U Zagrebu, 12.1.2008.

Schwartz o Starčeviću

Hrvatska braćo i sestre!

Braćo po oružju!

Trebao je biti s nama i nedavno umrli, a neumrli pjesnik hrvatstva, Zlatko Tomičić, čija pjesma o Staromu resi prve stranice ove moje knjige. Zlatko je također ovdje danas trebao govoriti. «Dragi Mladene! Rado ću napisati ocjenu Vaše knjige o Starčeviću. Srdačan pozdrav, Vaš Zlatko.» Zato je napisao nešto o jednoj drugoj mojoj knjizi, i to je obišlo međumrežne stranice: «Filozof Mladen Schwartz objavio je izvanredno djelo «Hrvatska nakon Tuđmana». Schwartz zna da čovjek ima svoju sudbinu, čak i knjige imaju svoju. Što je bitno, Schwartz je označio da nacija, poput pojedinca, također ima usud. Usud je onaj koji ostavlja prostor ljudskoj slobodi. Narode je, kaže Schwartz, stvorio Bog prema svojim anđelima. Nacionalizam nije tek ideologija, nego temelj. Ali, nacija, kao i pojedinac, može nestati. No, poput pojedinca, i ona u sebi krije ono vječno...» Tekst je opširan, i ja ga ovdje, istom djelomice, ne navodim kako bih prenosio Tomičićeve komplimente upućene meni, nego da ga se ovdje zajedno prisjetimo kao hrvatskoga zaslužnika koji je danas trebao biti među nama. Njegovu pjesmu o Starčeviću možete dakle naći na početku moje knjige.

Sama je moja knjiga, čekajući na prostor za predstavljanje, već pomalo ostarjela i zadobila vlastiti usud, prema onoj da habent sua fata libelli, što će reći da i knjige, poput ljudi, imadu nekakav usud. Nije bilo predstavljanja, nije bilo recenzija, zbog zabrana ili straha, iz knjižarskih izloga ju se smjesta povlači, nije to knjiga goldštajnovska, o «holokaustu» usred Zagreba možda, ili pak o zločinačkoj 1941 koja se s Tuđmanom vratila, - pa da ju unaprijed najave sva općila, i još s autorom obave duge razgovore, prije negoli na prezentaciju dođe glavom predsjednik države.

Uglavnom, eto, moja knjiga o Starčeviću polarizira, kao i njezin auktor, što je najboljim znakom da možda ipak nešto vrijedi.

Mladen Schwartz

STARČEVIĆ MISLITELJ SUVERENITETA

Hrvatska braćo i sestre!

Braćo po oružju!

Ponajprije, naslov. Nisam svoju knjigu iz neskromnosti, umišljenosti, preuzetnosti ili razmetljivosti nazvao «Schwartz o Starčeviću». Dapače, htio sam sugerirati da je riječ o osobnom pristupu Staromu, koji ne očekuje opću prihvatljivost i konačnu, jedinu istinu o njemu.

Osim toga, nastojao sam pokazati u čemu je Ante za nas danas nezaobilazivo aktualan i važan. Ja sam ga izvukao iz prašnjavog muzeja i doveo ga u naš povijesni trenutak. Jugovina ga je na svoj način priznavala, ali bi dodala: mi smo ga ostvarili. Sadašnja Hrvatska slično. I jedna i druga zapravo su ga pokapale. Ali Ante Starčević nije mrtav, on je živ! On je više živ negoli Ivo Sanader, Đurđa Adlešić i Stipe Mesić zajedno! On je negativ svega što se danas nazivlje hrvatskom politikom, koja znači smrt! Što više odmiče vrijeme, to se više uvjeravamo kako je Stari velik, kako je duboko shvatio hrvatsku dušu i kako nam je stoga prijeko potreban da bi je izliječio! On se, slobodnjak, zapravo obraća upravo našemu vremenu, vremenu podanika i pokornika, vremenu nedostojnoga robstva i posvemašnjega nacionalnog poniženja. On je škola za današnju našu nacionalističko-državotvornu borbu. Državotvornu, jer države nemamo, ovo što nam tako zovu nalik je svemu, bilo bi i neukusno i nepristojno nabrajati čemu, samo nije nalik državi. Ali zato Starčevića ne treba prepustiti frazerskim komplimentima i zaboravu, valja ga čitati.

Taj samosvojni genij najbolje se može razumjeti ako se u njemu prepozna mislitelja suvereniteta, hrvatskog suvereniteta, apsolutnog hrvatskog suvereniteta. Nije to samo ono: ni Beč ni Pešta. On nikakvoga gospodara ne želi hrvatskom narodu doli Boga, otuda ono – Bog i Hrvati! A hrvatski narod, preko svojih izroda koji su mu zasjeli na grbaču, na žalost ništa drugo ne čini (ako nije u ratu, jer kada je u ratu, onda je na djelu neviđeno junaštvo, upravo suverenitet!), ništa dakle, doli što, po Krležinoj riječi, gleda trovarsi un'altro signore. Ode Habsburg, eto ti Karađorđevića; ode i on, dajte Titosrbiju; nema juge, moramo u eurointegracije...

I jedna digresija. Tradicionalno, još od Jeana Bodina i drugih teoretika suverenosti (ne ću vas zamarati pojedinostima), određuje se suverenitet kao jedan, nedjeljiv, neotuđiv, nezastariv. Dakako, to je idealni tip, to je normativni model. U političkoj zbilji i praksi može biti i drugačije. Može biti zemlja, recimo ona nastala na tlu arapske Palestine pod imenom davno propaloga Izraela, zemlja dakle, koja ima više od jednog suvereniteta: ima ga na svojemu prostoru, ima ga u Americi, u Njemačkoj i u Hrvatskoj. A da suverenitet može itekako biti djeljiv, otuđiv i zastariv, pokazuje nam cjelokupna hrvatska povijest.

Jer, ovakva kakva je danas, naša Hrvatska nema ni suvereniteta ni identiteta, ni egzistencije ni esencije, ni samosvojnosti niti pak samobitnosti. Njome hara sedam jahača Apokalipse: Glad i smrt, bezakonje i robstvo, rat, latentni, potencijalni građanski rat, divljaštvo i kaos. Kakva je danas, Hrvatska je dobra samo za dovlačenje neprijatelja i tuđinaca, kojekakvih Srba i Židova, crnaca, stranaca. Propada gospodarstveno, propada politički i uljudbeno. Hrvati se iseljavaju, Srbi i Kinezi useljavaju se. Generali idu u Haag, i onaj hrvatski, usred Zagreba (jer Haag je interioriziran, kao što je i individualizacija krivnje – na to upozoravam od prvoga dana! – ustupila mjesto kolektivizaciji krivnje), Srbi u Hrvatsku, a Hrvati u Ameriku i u propast. Imamo svih nevolja, a nemamo ideja i ideala, velikih ciljeva i uzvišenih vizija. Ako ih netko ima, proglase ga, slično kao nekada Starčevića, ridikulom, provokatorom ili štetočinom. U današnjoj Hrvatskoj nije ništa svoje, naše vlastito, nema zavičaja, nema doma, onoga što Rimljanin zove patria. Ni tlo, niti nacionalna bogatstva, ni gospodarstvo, ni kultura, ni politika niti vladajući politikanti – ništa nije naše. Ni narod nam nije svoj, nego je tuđ – a kada si tuđ, onda po nauku Aristotela i njegova učenika Starčevića nisi doli – rob!

Na žalost, i hrvatska je vojska obezoružana, razvojačena je. A to je ona hrvatska vojska koja je obranila i oslobodila Hrvatsku, i ona ima pravo i obvezu čuvati Hrvatskoj suverenitet vanjski, ali i unutarnji, i ona bi Hrvatskom trebala vladati, a ne današnje uzurpatorske, samoljubive demokratske klike! Hrvatska se svega odriče, i svojih spasitelja. A Starčević nam poručuje, ne mogu se sjetiti nikakve koristi koju bi Hrvatska polučila svojom žrtvom – misli dakako na samoodricanje radi robskog dodvorništva neprijatelju, a ne na junačke i svete žrtve u ratu za Dom. Rođeni proturob Starčević je sve ono samoubilačko i gnjusno u hrvatskom narodu označio svojom slavnom riječju slavoserbi. I dok je slavoserba, nema Hrvatske, ne može je biti. Ali postoji protuotrov. On se zove steklištvo. Starčević viče: sustav koji vlastiti narod tjera u propast je zlo, koje ne ću braniti, nego ću, dapače, sve učiniti da mu se zada smrtni udarac. Tako govori stekliš protiv slavoserba. Tako govori rođeni proturob, glas apsolutnog hrvatskog suvereniteta. Tako govori onaj koji nas svojim duhom, ako itko, jedini još može spasiti, jer nam čitavim svojim velebnim djelom poručuje: pobuna je pravedna, pravedna je ako spašava od prijeteće propasti.

Mladen Schwartz

Hrvatsko pravosuđe na (ne)djelu!

Slučaj 1.

Na prvom procesu četnik Radić je osuđen na pet godina zatvora, nu ubrzo na drugom procesu je nakon brže-bolje izmijenjene optužnice oslobođen za pokušaj ubojstva drugog inkasatora, Bilića, i osuđen je na tri godine i deset mjeseci zatvora. To neuspjelo ubojstvo četnika Radića moglo se suditi po pooštrenom zakonu rasne, nacionalne i vjesrke mržnje. Ali, ne; kada Srbin ubije Hrvata sve je dopušteno u traženju olakotnih okolnosti. Ni sramotno suđenje, ni preinaka optužbe, ni smanjena kazna nisu imali gotovo nikakva odjeka u javnosti, a pogotovo ne takvog da bi svoje mišljenje izrekli i permijer Sanader, i ministrica pravosuđa Lovrin, i pučki pravobranitelj Malčić.

Idemo dalje…

Slučaj 2.

Strašno i sramotno, i nimalo slučajno i nebitno, je što je na oba ova procesa sudac bila sudkinja Jadranka Biga-Milutin, Srpkinja i sestra poznate Račanove komunističke aktivistice i zastupnice u nekakvom “hrvatskom saboru”, pokojne Snežane Biga-Friganović, a sudski vještak šibenski psihijatar, Srbin i Raškovićev asistent, dr. Pudar.

A u srpsko-švabskom Večernjem listu “ljuti” desničar, Milan Ivkošić, je sudsku ujdurmu u Šibeniku sasvim razvodnio – bezpotrebno -, u hrvatskom stilu, navodeći splitski slučaj Budiša-Đekić-Lozina; to mu je valjda bio uvjet da išta kaže o četniku Vasilju i čitavom slučaju koji će postati presedan, jer svaka srpska šuša-buša može upucati bilo kojeg Hrvata i otići tri godine u zatvor, a tu je i majka Tereza Mesić s pomilovanjima i ostale blagodati hrvatskih kaznionica. To je relikt iz jugoslavenskih vremena, kada je trebalo navoditi “obje” strane, i ustaše i četnike (zločince partizane se nije spominjalo, oni su bili heroji), ali u odnosu 1000:1 na “štetu ustaša.

Treći kut TROKUTA STRAVE strave je bio nezaobilazni sudac Slavko Lozina. Slučaj se pratio na svim poljima medijske baruštine, a posebno je bio rigorozan, bezobrazan i ciničan lički Srbin, komesar zagrebačke televizije, Z. Šprajc-Jovanović. Kada kažem da su slučajevi bitno različiti, mislim na to da je nesretni Budiša ubio, ni u kojem slučaju ne opravdavam Budišin čin, narko-dilera i opasnog kriminalca sa splitskih ulica. Da kojim slučaju Đekić nije bio Srbin, ne bi se niti čulo za taj slučaj.

Jusuf A. Hećimović

6 3 . o b l j e t n i c a

BOLNO SJEĆANJE

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otrpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ti časnici mučenici su:

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji

Sjećanje na stravičan zločin u Grabovici

Ubijeni nevini civili

Procesuirati odgovorne

Baba Dana

Naravno, računali su da će to trajati tek dva-tri dana, dok ne pobiju «ustaše» i gotovo. Nu, nije sve išlo kako treba. Srbi su oružje dobili od JNA već u ljeto 1990. godine, a i sami su bili dosta naoružani pješačkim naoružanjem, svi su odreda bili lovci. Taj krvavi rat – a nikao ne nikakva ili nekakva SRBSKA POBUNA, kako bi htjeli neki u Zagrebu - je zapravo počeo 17. kolovoza 1990. u Kninu. Nakon niza oružanih prepada i pokolja hrvatskih civila, u jesen te iste 1991. krenuli su u frontalni napad na gotovo svim područjima nove države. Na tisuće ljudi, Hrvata, poklano je već prvih dana rata, gorjela su čitava sela. Želju za ratom pojačala im je sustavna komunistička propaganda od 1945. pa nadalje, o genocidnosti Hrvata, o izmišljenim ustaškim zločinima itd. Naoružani, «brifirani» komunističkom i srbskom propagandom, željni krvi, pljačke i slave krenuli su u ludu avanturu predvođeni šibenskim psihijatrom-psihopatom Jovom Raškovićem, koji je krajem 1991. odmah zbrisao u Begrad i tamo 1992. crknuo od srca. Prepuklo mu srce za ostavljenim Srbima u Krajini!!

U jednom zaseoku nedaleko od Gospića (Obradovića Varoš) živjela je po zlu čuvena baba Dana, Danica Obradović. Baba Dana je bila «stara cura» i živjela je sama; bavila se poljoprivredom. Ona, kao i svi mještani okolnih sela, dobila je oružje od JNA i bila je uključena u teritorijalne jedinice, u sklopu Titine općenarodne obrane. Baba Dana je «zadužila» protuzrakoplovni mitraljez Browning od 12 mm i ručni minobacač od 82 mm, s odgovarajućom količinom municije. Bila je prpošna i drska babetina, prava nadžak-baba, i svakodnevno se hvalila pred kamerama kninske i beogradske televizije o tomu kako će se ona obračunati s ustašama dok su joj Kanaderi čuvali stražu. Ratnu vještinu je sveudilj pokazivala tako što je pred razdraganim i oduševljenim srbijanskim novinarima «ličnim» minobacačem tukla po Gospiću, dok se jela lička basa i pila ljuta šljivka od crnih šljiva. Čak je i pucala iz mitraljeza uz ciku i veselje nazočne srbadi. Prestravljeni i preživjeli Hrvati iz čitave Like su na krajinskoj televiziji imali često prilike vidjeti i gledati kako se baba Dana grozi, prijeti: te kako će ih sve – ustaše, naravno – ona lično pobiti, te kako ni jedan ustaša neće nogom nikada stati na tlo njezine selendre, i slične gluposti.

Naravno, dobrom Momi, desnoj ruci ratnih zločinaca Dobrice Ćosića i Jovana Raškovića, nije palo na pamet da dođe u Liku i malo zapuca izbliza na gospićke «ustaše». On je panegirike o babi Dani pisao iz svoje dobro klimatizovane novoizgrađene kuće na Čuburi, uz čašu Chivasa i Ravelovu glazbu. I naslikao je, štoviše, nekoliko ulja na platnu, koja su pokazivali babu Danu za mitraljezom, kako u pozi Jeanne D'Arc kosi ustaško snoplje. Moma nije imao potrebe ići u srpsku Liku, tamo je na straži Zapadne granice srpstva stameno stajala baba Dana, ona mu je stameno čuvala zapadne granice njegove posrane Velike Srbije. A i bojao se Moma, ta na Čuburi nema «ustaša».

Naravno, za hrvatsko pravosuđe, hrvatske novinare i nekakvog sudca Mrčelu, baba Dana je smrtno stradali srpski civil, civilna žrtva rata. Valjda je mitraljez bio od čokolade, a minobacač od marcipana. Babu Danu je bezbeli zaboravio i Moma, ali Hrvatski renegati-komunisti je ne će zaboraviti. Samo im je žao što ne mogu Norca baciti u Jazovku, ili barem ga osuditi na smrt. Na suđenju Norcu zagrebački tužilac Kvakan govori kako su «hrvatski vojnici osvojili teritorij Krajine u «Medačkom džepu».

Naravno da nije civil, jer svaki civil koji nosi i upotrebljava smrtonosno oružje, prema jednoj konvenciji UN-a iz 1948., nije niti može biti civil.

Kako su nas ubijali...

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Anonimni sudionik događaja

NOVI LIST PONOVNO MASAKRIRA VITEZA JURU FRANCETIĆA

Francetićev "zločin" profesionalni partizan Vonta mnije možda "dokazati" Hitlerovom packom Juri da zbog "ustaških zločina" jača protunjemački partizanski pokret. Ovo bi doista trebao biti krunski dokaz: kakav li je zločinac tek onaj, kojega zločincem nazivlje i najveći zločinac svih vremena! Točno je da je ustaški pukovnik Francetić bio članom službenoga Poglavnikovog izaslanstva na sastanku s njemačkim Führerom u ukrajinskoj Vinici 23. rujna 1942, tri mjeseca prije Jurine tragične smrti. Tom zgodom Hitler je izrazio zainteresiranost Reicha za obdržbu i osigurbu prometnica koje vode preko NDH, kako bi se iz Dalmacije i Hercegovine u Njemačku nesmetano mogao izvažati boksit, potreban njemačkoj proizvodnji aluminija. U tom sklopu Hitler je gledao i na problem jačanja partizansko-četničke gerile. Poglavnik mu je, međutim, uzvratio ističući potrebu hrvatske samoobrane od četnika što ih zdušno podupiru Talijani. Hrvatska dakle nije mogla prestati s vojnim operacijama protiv velikosrpskog neprijatelja samo zato da bi Hitleru lakše bio isporučivan boksit. Hitler je imao u vidu njemačke a Pavelić hrvatske interese, i to je cijela istina o Hitlerovoj packi Francetiću. A da je Poglavnik sa svojim čvrstim stavom uspio, dokazuje i činjenica da je Hitler, na Poglavnikov u Vinici postavljen zahtjev, već za mjesec dana premjestio njemačko vojno zapovjedništvo za područje NDH iz Beograda (gdje je ono šurovalo sa Srbima) u Hrvatsku.

Na kraju komentara "Francetićevo kukavičje jaje", neuobičajeno vehementnog za njegova inače staloženog i razboritog autora Nevena Šantića, stoji retorski upit na adresu onih koji u Francetiću s pravom vide žrtvu velikosrpsko-partizanskoga masakra: "Može li se dublje pasti?". Vratimo taj upit kao bumerang Novom Listu: Može li dublje pasti hrvatsko novinarstvo? Skandalozno je i sramotno da se tako piše, da se tako blati jednoga od najplemenitijih hrvatskih muževa, da mu posthrvatski režim pod zaštitom mrkle noći zaplotnjački ruši skromna obilježja, umjesto da mu usred Zagreba, koji još uvijek nije smogao snage maknuti šumskoga maršala, podigne velebni spomenik kakav je svojim neizbrisivim domoljubnim djelom u miru i u ratu Vitez Jure zavrijedio! No, kako se Hrvati odnose spram svojih veličina, tako im i ide, a kakvi su sami, takvi su im i vođe. "Ustaška priča", međutim, ne može se "jednom zauvijek okončati", kako priželjkuje Šantić, baš kao što se ni povijest ne može izbrisati iz narodnog sjećanja futurističkom ideologijom trenutačnoga režima, a u svemu što je bitno tu priču ne bi ni trebalo izbrisati, jer je neuništiva epopeja, organska sastavnica velike hrvatske povijesti. Glede pak "veličanja ustaštva" (o čemu u Šomekovoj knjizi, suprotno Fleginoj insinuaciji, uopće nije riječ), bilo bi lijepo doznati koji ga to zakon RH inkriminira kao kazneno djelo. Možda mi je takav zakon promaknuo, pa ću od sada i ja morati strogo pripaziti, ako je vrag odnio šalu!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević