I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Politički zatvorenik 200, studeni 2008.
PARTIZANSKI ZLOČINI
U istraživanju srbokomunističkih zločina i zločina jugoslavenskih partizana nad Hrvatima svjedočilo mi je šezdesetak svjedoka. Jedni su spremno odobrili da se njihova svjedočenja objave, drugi su pristali na objavu iza njihove smrti, a treći su uvjetovali da im se imena ne objave radi osobne sigurnosti te sigurnosti njihove djece i unučadi. I to rječito govori o prilikama u današnjoj Hrvatskoj.
Svjedoci koji pamte događaje iz vremena Kraljevine Jugoslavije i nastanka Nezavisne Države Hrvatske svjedoče da je u jugoslavenska vremena odnos između potlačenih i obespravljenih Hrvata i povlaštenih Srba bio na rubu otvorenog sukoba. Skupštinski je atentat iz 1928., uz brojna druga brojna politička ubojstva, utamničenja i deportacije, potvrdio je da Srbi ne žele pregovore i dogovore te da je jedini izlaz za stjecanje slobode i neovisnosti oružana borba. U takvim okolnostima nastaje Ustaški pokret. Ne kao fašističko-nacistička i teroristička organizacija već kao osloboditeljski pokret, koji će u oslobođenju Doma i Naroda primijeniti oružanu borbu, jer su drugi načini bili nedjelotvorni. Mnogi hrvatski političari pokušali su izmoliti pomoć od vodećih svjetskih država. Nažalost, dočekala ih je gluhoća, poniženje i zatvorena vrata. Kad se u novonastalim povijesnim okolnostima ukazala prilika da se u savezu s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom izbori sloboda i neovisnost Hrvatske, pa makar u krnjem obliku, Ustaški je pokret iskoristio tu priliku, jer drugog saveznika nije imao. Koliko je to bilo dobro i razborito, ocijenit će povijest, kad se za to stvore uvjeti, kad se o ustaškom i o partizansko-komunističkom pokretu bude prosuđivalo po istim mjerilima, samo s pozicije istine.
Većina je Hrvata uspostavu NDH dočekala s radošću i neopisivim zanosom. Konačno se ostvario stoljetni san minulih naraštaja, uskrsnula je Hrvatska i oslobodila se od mrskoga srpskog despotizma. U tek uskrsloj državi, u kojoj vlast još nije bila ni ustrojena, Srbi i komunisti vrše terorističke napade. Srbi u težnji stvaranja Velike Srbije, a komunisti radi obnove Jugoslavije koja je u konačnici isto bila Velika Srbija. Ujedinjeni velikosrbi i jugokomunisti su kroz drugu Jugoslaviju ostvarili zapravo ideju o Velikoj Srbiji po planu Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića i Srpske akademije nauka i umetnosti. U ostvarenju Velike Srbije, Srbi su, nadareni bizantinskom lukavošću, imali uvijek više razrađenih varijanti. Okupljeni oko četničkog pokreta i komunističke partije u tajnosti su donijeli odluku i pripremali podizanje ustanka. Đoko Jovanić piše da je 20. srpnja 1941. s Ljubom Babićem, Milutinom Moračom i još nekima sudjelovao na sastanku u Drvaru, na kojem je dogovoreno da će podići ustanak istog dana i istog sata u Srbu, Donjem Lapcu i Drvaru. Datum nije bio određen. Izdani su naputci da svatko ubije svoga ''subašu'' i očisti svoj kraj. Svoju odluku proveli su u djelo 27. srpnja 1941. na prostoru južne Like, u kotaru Donji Lapac i u općini Bosanski Petrovac u današnjoj Bosni i Hercegovini. U razdoblju od 27. srpnja 1941. do 15. rujna 1941. svoj naum su ostvarili. Hrvate planski i sustavno ubijaju, pale im kuće, gospodarske zgrade i pljačkaju imovinu. Pale crkve, škole i ruše groblja. Zbrisali su s lica zemlje sela i cijele župe. Odluku da sve što je hrvatsko treba uništiti, temeljito su proveli.
Povod za dizanje ustanka bio je tobožnji strah od Hrvata, jer je vlast NDH u nastojanju da zavede mir i red, zahtijevala da civili predaju sve oružje koje posjeduju. Pravi razlog je zapravo bio priprema ustanka. Srbi su poznati ljubitelji oružja. Raspadom Kraljevine Jugoslavije goleme količine oružja po osobnom su nahođenju, a ponajviše po naputcima četničke organizacije i svetosavske crkve pomno prikupili i sakrili, čekajući trenutak kad će ga upotrijebiti. Pojedini Hrvati, zbog ranijih nasilja vlasti Kraljevine Jugoslavije, zbog batinanja, zatvaranja i sukoba s različitim velikosrpskim društvima i pojedincima, u novonastalim okolnostima također vrše nasilje, a bilo je i krvavih obračuna. No, to nije smio bio razlog da zbog nasilja pojedinaca Srbi pobiju cijele obitelji, žitelje sela i cijelih župa. Razlog je puno veći i dublji, a to je stvaranje Velike Srbije.
Bestijalnost srbokomunističkih zločina i zločina jugoslavenskih partizana, tih za Hrvatsku sudbonosnih dana, opisao je Luka Pavičić u svojoj knjizi Kronika stradanja Hrvata južne Like, koja je tiskana u Zagrebu 1996. Iz podataka koje je brižljivo prikupio (a kao profesionalnom vojniku u Kraljevini Jugoslaviji, u domobranstvu NDH, te u partizanima i JNA, dosta toga mu je bilo već i otprije poznato), razabire se da su Srbi 27. srpnja 1941. izvršili napad na području južne Like u općinama Gračac, Bruvno, Mazin, Zrmanja, Donji Lapac i Srb. U župi sv. Petra i Pavla u Rudopolju, Bruvnu i Mazinu pobili su sve žitelje koji nisu uspjeli pobjeći. Kuće i gospodarske zgrade su zapalili a ostalu imovinu opljačkali. U župi rođenja Blažene Djevice Marije u Palanki također su pobili sve koji nisu uspjeli pobjeći. Nisu poštedjeli ni djecu. Poznata su imena osamnaest pobijenih, a ukupan je broj nepoznat. Svjedoka nažalost nema i najvjerojatnije nikad se i ne će otkriti točan broj pobijenih. U kotaru Donji Lapac, u naseljima Donji Lapac, Boričevac, Gornji Lapac, Mišljenovac Veliki, Mišljenovac Mali, Bubanj, Oriovac i Brotnja živjelo je oko 3.000 Hrvata. U kotaru Donji Lapac u Srbu, gdje je živjelo srpsko pučanstvo, Srbi su po dogovoru iz Drvara 27. srpnja 1941. podigli pobunu. U ovom kraju nije bilo vojnih postrojbi osim oružničke postaje s 5-6 oružnika, a u Srbu su živjela svega dvojica Hrvata. Jedan je bio nadlugar, a drugi općinski službenik. Dvojicu Hrvata su ubili a od oružnika samo je jedan ostao živ.
U Brotnju su pobunjenici ušli 28. srpnja 1941. godine. Pobili su sve Hrvate koje su zatekli kod kuće. Uspjela je pobjeći jedna žena s djetetom u Boričevac. Upoznala je Boričevljane o strašnoj tragediji koja se odigrala u Brotnji i o istrebljenju svih 38 Ivezića. Ritualno su ih ubijali, razvrstavajući ih po spolu i životnoj dobi. Žive su ih bacili u jamu iznad Brotnje u Dabinu vrhu. Dok su povezane sužnje tjerali do jame, naredili su guslaru, starcu Luki Iveziću, da gusli i pjeva. Sedam muškaraca Ivezića: Marka, Juru, Milana, Milu, Nikolu, Josu i Marka Danina te dvije žene, Iku i njenu kćer Jelku, odveli su u općinski zatvor u Srbu. Nakon strahovitog mučenja i silovanja, ubili su sedmoricu muškaraca i Iku na Srbskom klancu, a Ikinoj kćeri Jelki poštedjeli su život. Ubijanja su vršili i u šumi Stražbenici. Nikola Ivezić Danin i Nikola Ivezić Nikolin uspjeli su pobjeći u šumu. Srbi su ih uhvatili u šumi Čemernica. Rekli su da su pravoslavci i da se zovu David i Jovo Dubajić. Da provjere govore li istinu, naredili su im da izmole pravoslavni Očenaš. Kako su u Brotnji živjeli Hrvati i Srbi, njih su dvojica znali pravoslavni obred. Kad su izmolili Očenaš, zapovjednik ih je pohvalio da su prava ''srpska deca'' i dao im je propusnicu za slobodno kretanje po pobunjeničkom prostoru.
Nakon ovoga srpskog krvožednog iživljavanja, iz Boričevca su zatražili pomoć iz Bihaća. Poslana je jedna domobranska satnija, koju su pobunjenici sačekali u zasjedi kod Doljana. Ubili su sedamnaest domobrana, a ostali dio satnije probio se u Boričevac. Zapovjednik satnik Veber izdao je naredbu da se satnija s narodom povuče u Kulen Vakuf. U Boričevcu je ostalo nešto starijih ljudi da čuvaju kuće i stoku dok se stanje ne smiri i bude omogućen izbjeglima povratak kućama. Nažalost, 2. kolovoza 1941. oko 9 sati Srbi iz Donjeg Lapca i okolnih sela nasrnuli su na Boričevac i Gornji Lapac. Pobili su sve koje su zatekli u selima. Kuće i gospodarske zgrade su zapalili, a stoku i ostalu imovinu opljačkali. Župa Blažene Djevice Marije-Mala Gospa Boričevac u krvi je satrvena. Istog dana, u isto vrijeme, napadnuto je područje Bosanskog Petrovca, naročito župa Krnjeuša. Hrvati katolici i muslimani s obje strane današnje državne granice, a u ono vrijeme jedinstvene države, planski i sustavno su ubijani do konačnog istrebljenja. Ljubo Babić, Stojan Matić, Đoko Jovanić, a posebice Gojko Polovina kao glavni i odgovorni zapovjednik, krivi su za zvjerske zločine koje su počinili nad nevinim žrtvama na ličkoj i bosanskoj strani. Pod njihovim vodstvom Srbi su zarobili preko 3.000 civila, koji su se pokušali bijegom spasiti i pobjeći ispred krvnika u Bihać. Na putu u Kulen Vakuf i Martin Brod, nad zarobljenicima je izvršen pokolj. Usputne jame i vrtače, a posebice rijeka Una od Kulen Vakufa do Martin Broda bila je puna leševa. Rijetkim, malo snalažljivijim i hrabrijim, uspjelo je pobjeći u gudure. Preživjeli su kasnije, samo onima u koje su imali povjerenje, svjedočili o strahoti pokolja. Procjenjuje se da je pobijeno više tisuća civila pretežno žena, djece, starica i staraca. O pokolju na svoj način svjedoči i Đoko Jovanić u svojoj knjizi Donji Lapac u borbi 1941-1945. On opisuje da je najveća pogrješka u ustanku bila pokolj preko 900 ljudi – žena i djece, spaljen Kulen Vakuf, Orašac i Ćukovi, više od 1.000 kuća.
Dakle, lažni antifašisti, srbokomunisti i jugoslavenski partizani u borbi za Titovu Jugoslaviju - Veliku Srbiju, zvjerskim su ubijanjem zatrli sljedeće katoličke župe u Lici: župu Palanku, župu Boričevac, župu Rudopolje, župu Gračac, župu Udbinu, župu Korenicu i... Uz ove, još i trinaest katoličkih župa od Une do Vrbasa... U Titovoj Jugoslaviji malobrojnim preživjelim Boričevčanima, Rudopoljčanima i ostalim ličkim Hrvatima zabranjen je povratak i obnova razorenih, spaljenih i zbrisanih naselja. Jakov Blažević, lička ''dika'' posebno je ovom kumovao. Progonitelj blaženoga Alojzija Stepinca na svom putu ''praćenja crvene niti'', ostavio je iza sebe crveni trag ispisan hrvatskom krvlju. Krajnje je morbidno da je u Titovoj Jugoslaviji izvršeni genocid nad Hrvatima otpočet 27. srpnja 1941. proglašen antifašističkim ustankom u NR Hrvatskoj i NR Bosni i Hercegovini. Opisanom zločinu i zločincima ove su se godine došli pokloniti i veličati ih srpski politički predvodnici na čelu s Miloradom Pupovcem te predstavnici hrvatske ljevice predvođene predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem. Otužno, jadno i sramotno! Dan 27. srpnja 1941. kao početak antifašističke borbe, bestidna je povijesna krivotvorina i laž. Nažalost, ono što je istina, toga dana otpočeo je genocid nad hrvatskim narodom, kojeg su Srbi nastavili i u Domovinskom ratu.
Na zločine i nasilje tzv. jugopartizanskih antifašista vlast NDH odgovarala je represijom. Ipak nije bila dorasla komunističkoj bezobzirnosti i lukavosti koju su komunisti preuzeli iz srpsko-bizantinske tradicije. Osobito često su se koristili preodijevanjem u odore protivničke vojske, što se uvijek i svagdje kvalificira kao špijunaža ili terorizam. U Titovoj Jugoslaviji takve su se podlosti veličale kao viteško djelo. O jednome takvom zločinu izvršenom na Baškim Oštarijama, koje se nalaze na velebitskom prijevoju na cesti Gospić – Karlobag, svjedoči gospodin Ilija Polić. Evo njegova svjedočenja:
''Prije dvadesetak dana, g. Vukiću, razgovarali smo o hrvatskim žrtvama za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Nažalost, danas malo tko to spominje. U razgovoru sam spomenuo umorstvo zarobljenih hrvatskih vojnika koje su partizani ubili 1943. u dva navrata.
U kasno proljeće i početkom ljeta zarobili su i ubili domobrane. Na priloženoj skici označio sam mjesto gdje se nalaze kosti tih ubijenih domobrana. Koliko ih je bilo, ne znam. U selu se tada pričalo da ih je petnaest. Je li 15, 10, više ili manje, ne mogu reći premda sam ih u toj 'laufgrabi' (streljačkom rovu) zatrpavao nakon povratka iz izbjeglištva u Karlobagu. Naime, bili su tako malo zatrpani, pa sam ih dodatno zatrpao. Tada sam imao 17 godina. U jesen 1943. partizani su ubili zarobljene vojnike koji su bili u ustaškoj postrojbi raspoređenoj na tom području. Označio sam u skici gdje se nalaze kosti tih hrvatskih vojnika. O njihovu broju ne mogu ništa reći, jer sam tada pohađao školu u Gospiću. Ovu skicu Vam šaljem, toliko da je imate, ako nekada budete u prilici da utvrđujete grobišta hrvatskih vojnika u Lici. To ne može promijeniti situaciju, ali eto, neka budući naraštaji znaju mjesta gdje se nalaze kosti bojovnika koji položiše život za Hrvatsku, ratujući s onima koji su se borili za Jugoslaviju, a koji sebe nazivaju 'osloboditeljima'. Kakva je to sloboda bila, znamo!''
Eto, i iz ovog fragmenta vidimo da su srbokomunisti i jugopartizani pobili zarobljene hrvatske vojnike bez sudske presude, dokazane krivnje i prava na obranu. To je ''antifašistička borba'' po srbokomunističkom i jugopartizanskom predlošku, koju grčevito brane i promiču Fumić, Mesić, Slavko Goldstein i dr. Po njima, ubiti protivnika bez suda, dokazane krivnje i prava na obranu, viteški je čin i ''antifašistička tekovina''! A nažalost, događaji iz Drugoga svjetskog rata ponovili su se u Domovinskom ratu. Tobože ''izluđeni i prestrašeni'', Srbi su ponovno pokušali onemogućiti stvaranje Republike Hrvatske i uspostaviti Veliku Srbiju, po unaprijed pomno pripremljenom i sustavno provedenom etničkom čišćenju. Velikosrbi i jugokomunisti pokazali su svoju zločinačku ćud u razaranju i ubojstvima u Gospiću, Škabrnji, Vukovaru i Srebrenici. Da je stvaranje Titove Jugoslavije počivalo na pozitivnim ljudskim vrijednostima, ne bi ta tvorevina nastala na zločinu i ne bi se raspala u moru prolivene krvi. Borba za Hrvatsku u Drugome svjetskom ratu nastavljena je i uspješno dovršena u Domovinskome ratu, a mir na ovim našim hrvatskim prostorima zavladat će kad hrvatski Srbi shvate da im je Hrvatska domovina te da moraju s Hrvatima izgrađivati i braniti Hrvatsku na boljitak svoj i svoje djece, a san o Velikoj Srbiji odbaciti kao neostvarivu i po njih štetnu iluziju.
Ivan VUKIĆ
Marica Karakaš Obradov:
ANGLO-AMERIČKA BOMBARDIRANJA HRVATSKE U DRUGOME SVJETSKOM RATU
Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945.
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 364 str., ilustr.
Piše: Dr. sc. Vladimir GEIGER
Zračni napadi i saveznička bombardiranja u Drugome svjetskom ratu su transnacionalno iskustvo, i to ne samo na europskom kontinentu, koje nije zaobišlo niti područje Nezavisne Države Hrvatske. U sklopu ratnih napora saveznika, zračni napadi na protivničku stranu bili su usmjereni na strateške ciljeve, naime na uništenje i slabljenje vojnih potencijala neprijatelje, kao i na demoraliziranje stanovništva. Tijekom Drugoga svjetskog rata, posebice od potkraj 1943., saveznički zračni napadi na područje NDH postaju učestali.
Knjiga “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945.” prošireni je magistarski rad autorice, obranjen 2006. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je nastao u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”.
U poglavljima “Historiografija i izvori o savezničkim bombardiranjima NDH”, “Saveznička bombardiranja u tisku i promidžbi NDH i partizanskog pokreta te saveznička promidžba za Jugoslaviju”, “Ustroj i djelovanje Narodne zaštite”, “Saveznička bombardiranja i zračni napadi”, “Žrtve savezničkih bombardiranja u jugoslavenskim popisima žrtava rata (1947., 1950. i 1964.) i hrvatskim žrtvoslovima objavljenim poslije 1990. te pitanje ratne (od)štete počinjene od saveznika”, autorica je prikazala mnogobrojna važna i nezaobilazna pitanja za poznavanje i razumijevanje savezničkih bombardiranja NDH u Drugom svjetskom ratu.
Prema zemljopisnom načelu prikazana su, na temelju uvida u brojne izvore i literaturu saveznička bombardiranja i zračni napadi na pojedine gradove i naselja, te njihovu bližu ili širu okolicu (Dubrovnik, Metković, Makarska, Šibenik, Zadar, Korčula, Šolta, Brač, Knin, Rijeka i Primorje, Karlovac, Jastrebarsko, Ogulin, Zagreb, Varaždin, Sisak, Nova Gradiška, Okučani, Novska, Jasenovac, Bjelovar, Daruvar, Požega, Virovitica, Slatina, Slavonski i Bosanski Brod, Osijek, Vukovar, Vinkovci, Zemun, Sarajevo, Mostar, Travnik, Bihać, Banja Luka, Prijedor), a unutar svake cjeline kronološkim redom opisana su događanja vezana uz savezničke napade.
Posebno je na temelju onodobnog tiska i arhivskog gradiva obrađena problematika savezničkih bombardiranja u tisku i promidžbi NDH i partizanskog pokreta, prikazujući kako su saveznička bombardiranja korištena u promidžbenom djelovanju vlasti NDH protiv partizanskog pokreta, te kako je propaganda partizanskog pokreta koristila savezničku zračnu djelatnost za svoje probitke. Također je posebno obrađeno djelovanje Narodne zaštite NDH koja je bila glavni nositelj pasivne zračne zaštite, a osnovna zadaća njenog djelovanja bilo je spašavanje ljudi i imovine i izgradnja skloništa. Kao nezaobilazno i važno pitanje, autorica obrađuje i pitanje ratne (od)štete počinjene od saveznika.
Knjiga s posebnim naglaskom obrađuje posljedice djelovanja savezničkog zrakoplovstva, posebice ljudske gubitke i materijalnu štetu. Dakle, predmet rada je malo poznato, i uglavnom ispolitizirano i u javnosti netočno predstavljano pitanje savezničkih bombardiranja NDH tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao takav, ovaj rad je važan doprinos u sustavnom proučavanju ljudskih i materijalnih gubitaka Hrvatske u Drugome svjetskom ratu. Prema mišljenju autorice, ova knjiga može potaknuti preispitivanje odnosa historiografije i viktimologije, ali i javnosti, prema fenomenu kolateralnih žrtava i kolateralne štete.
Zračni napadi na NDH trajali su od listopada 1943. do svibnja 1945. i bili su dio ukupne strategije savezničkih snaga. Naime, otežati izvlačenje njemačkih vojnih snaga i materijala s grčkoga i jugoslavenskog područja. Na temelju dostupnoga arhivskog gradiva, autorica navodi da su tijekom 1943. izvedena 53 napada na NDH, tijekom 1944. da je izvedeno 459 napada, a 1945. da je izvedeno 128 napada. Napadi su bili najučestaliji na području Splita, Slavonskog i Bosanskog Broda, Zagreba, Zadra, Rijeke i Šibenika. U tim je napadima u Hrvatskoj poginulo 5246 osoba, od toga 768 vojnika, a 3514 osoba je ranjeno, od toga 295 vojnika. U Bosni i Hercegovini su poginule 2603 osobe, a 1535 ih je ranjeno. Najviše stradalih je bilo na području Slavonskog Broda, Bihaća, Splita, Sarajeva i Zagreba. Bombardiranja su ostavila trajni trag i na brojnim gradovima, jer su uništeni cijeli gradski predjeli, što je u mnogim gradovima izmijenilo stoljećima stvaranu fizionomiju (Slavonski Brod, Zadar, Split, Bihać). Napadi su u velikoj mjeri oslabili vojne snage NDH, ozbiljno su poremetili promet, opskrbu vojske i stanovništva, te utjecali na moral.
Knjiga “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945.”, najsustavniji je i najopširniji izvorni znanstveni rad, pregled i analiza mnogobrojnih izvora i radova o problematici savezničkih bombardiranja NDH. Rad je utemeljen na svim relevantnim objavljenim izvorima i literaturi o savezničkim bombardiranjima NDH, pisan je znanstvenom metodologijom. Nastao je sustavnim izučavanjem onodobnog tiska i arhivskog gradiva. Knjiga sadržava i slikovni materijal (fotografije, crteži, preslike dokumenata i tiska, grafikoni) što je čini dokumentarnijom i zanimljivijom. Autorica se koristila uobičajenom klasičnom historiografskom metodologijom s kronološkim slijedom u obradi pojedinih pitanja. Takav pristup i najpogodniji je u obradi i prikazu naslovljene problematike. Opisnom metodom prema zemljopisnom načelu prikazana su, na temelju uvida u brojne izvore i literaturu saveznička bombardiranja i zračni napadi na pojedine gradove i naselja, te njihovu bližu ili širu okolicu, a unutar svake cjeline kronološkim redom opisana su događanja vezana uz savezničke napade. Korištenjem i komparativne metode, podatci su izneseni pregledno i kritički su analizirani često različiti navodi i podaci iz izvora i literature o pojedinim događajima i pitanjima, odnosno kontroverzama o savezničkim bombardiranjima NDH. Statističko-kvantitativnom metodom i grafikonima obrađeni su ljudski gubitci i učestalost zračnih napada na pojedine gradove i naselja, te njihovu bližu ili širu okolicu. Problematika broja i strukture stradalih u savezničkim bombardiranjima i zračnim napadima, obrađena je analizom i usporedbom svih popisa žrtava Drugoga svjetskog rata, objavljenih i neobjavljenih, te različitih žrtvoslova, nastalih u novije vrijeme. Tijek događaja i sve probleme koje obrađuje, autorica razmatra i u širem međunarodnom kontekstu, a u ocjenama pojedinih pitanja je odmjerena i nepristrana.
Knjiga “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945.”, obrađuje i prikazuje nedovoljno poznata pitanja iz suvremene hrvatske povijesti i namijenjena je ponajprije znanstvenoj zajednici, jer donosi potpuno nove spoznaje i ocjene problema koje obrađuje. No, kako je autorica u izričaju, a i u ocjenama brojnih pitanja koje donosi izrazito jasna, rad je razumljiv ne samo povjesničarima i istraživačima srodnih struka, nego i širem krugu čitatelja koje zanima naslovljena problematika.
KAŽIMIR VUČEMIL: «MRAČNA STRANA SVIJETLE BUDUĆNOSTI»
«Šesnaestog veljače 1944. godine, oko pola noći, partizani su došli iz planine u našu kuću. Uzeli su od hrane, odjeće i obuće što im je trebalo. Prije tog slučaja odgonili su naše ovce, konje, junad i volove za potrebe 'narodne vojske'. Tada su sa sobom odveli mog pokojnog djeda Stojana i oca mi Ivana. Svi u kući smo ostali plačući. Rekli sud da će ih brzo vratiti. Kad ih za dva dana nije bilo, pokojna mama Anka pošla ih je tražiti. (...) Bila je u devetom mjesecu trudnoće. Nosila je moju sestru Veselku. nakon dva dana opet je krenula preko Ljubuše u Trebiševo. taj dan je padala kiša, pripovijedala je pokojna mama, te je sva mokra kao miš došla do Šoljića kuća na Trebiševu. Sa Šoljićima se poznavala, jer su oni svraćali kod nas u Oplećane, kad bi dolazili u Duvno. Tada su joj ispričali da su ih proveli kroz selo svezane i bose po onakvom vremenu i putu, te da se s njima nisu dali ni pozdraviti...
(...) No, evo što se s njima dogodilo. Kad su ih oko podne proveli kroz Trebiševo, bili su vezani konopcem jedan za drugoga. (...) Partizani su ih, naime, sa sobom vodali pet punih dana i nagovarali da prijeđu u partizane, te da im se ništa neće dogoditi. Oni su to odbili. Pa i kako bi pristali kad su im ubili dva Stojanova bratića, a Ivanova stričevića, Božu, koji je bio u ustašama, te Miška koji je bio s Kapulicom i Sičajom. Navodno su smatrali, ako bi oni prešli u partizane, kao ugledniji ljudi, prešlo bi još dosta Hrvata. Budući su to odbili, odlučili su ih ubiti. Kad su ih proveli kroz cijelo selo, te došli do ruba šume, čuli su se jauci i galama. Nakon tih jauka oko pola sata čuli su se i pucnji iz pušaka. Svima s Trebiševa bilo je jasno: ubili su ih! Taj dan nitko ih nije smio ići tražiti, premda su bili sigurni, da su partizani zamakli preko Vrana prema Jablanici. Tu noć je pao snijeg. Napadao je preko dvadeset centimetara, pričali su Trebišani. Bilo bi uzalud ići i tražiti ih dok malo ne okopni. Poslije podne su ipak trojica Trebišana išli ih tražiti. Nisu se namjerili. Sutra oko desetak sati su opet pošli. Snijeg je već bio gotovo i otopio.
Našli su ih na samom rubu šume. Bili su bez kapa i obuće, potpuno bosi, a na grudnom košu su imali samo košulje. Pokojnom djedu Stojanu su prorezali između vrata i vilice, te mu kroz taj prorez izvukli jezik pod bradu, te proboli jezik kroz koji su provukli drvce da se ne bi vratio u usta. Vjerojatno su mu to još živom učinili. Ruke i noge su im bile prebijene, vjerojatno kundacima pušaka. Obojici su pucali u glavu i prsa. Od debelog mesa mog oca Ivana su odrezali po komad i stavili im u usta...»
Ovaj opis okrutnoga antifašističkog smaknuća oca mu i djeda potječe iz knjige Kažimira Vučemila Mračna strana svijetle budućnosti (Rijeka, 2008., 383 str.), koju je prije nekoliko tjedana objavio Riječki nakladni zavod. Vučemil ne ispisuje samo uzničke uspomene – iako su one središnji i nesumnjivo najvažniji dio ove knjige – nego opisuje čitav svoj život. U tu je pripovijest uneseno i obilje slika iz narodne predaje, pučkih izraza, izreka i poslovica, pa će knjiga očito biti dragocjen izvor i za etnografske studije o duvanjskome kraju u XX. stoljeću. U glavnome svom dijelu, Vučemilove uspomene osvjetljavaju politička previranja u tom dijelu BiH napose u doba Hrvatskoga proljeća, kad je – na poticaj i uz presudni udio legendarnoga fra Ferde Vlašića – pokrenut znameniti franjevački časopis Naša ognjišta, koji izlazi do danas.
O Vučemilovoj knjizi Jozo Mašić u pogovoru piše:
«Kad sam koncem 2007. na prosudbu dobio tada još nenaslovljen rukopis uspomena i prisjećanja Kažimira Vučemila, naravno da sam nehotice i nesvjesno počeo tragati za naslovom, premda to nije bila moja zadaća. Prvo što mi je, zbog autorove priče o zatvorskim danima, palo na pamet jesu Radićeve Uzničke uspomene, potom Kad su se koze smicale Vladimira Pavlovića, 'memoari' na temu poslijeratnoga zadrugarskog terora, a onda i roman Godine koje su pojeli skakavci Borislava Pekića.
No, ništa od svega čega bih se sjetio nije odgovaralo onome o čemu Vučemil piše u svojim uspomenama i prisjećanjima pod naslovom 'Mračna strana svijetle budućnosti'. Istina, dobar dio ove knjige govori upravo o vremenu koje su 'pojeli skakavci', 'izgrizli miši', o vremenu u kojem su nas silom ugonili u 'svijetlu i bolju budućnost', koja nikako ne dolazi niti se iz onoga mraka dade nazrijeti. A knjiga suvereno svjedoči…, hoću reći, Vučemil piše o…
No najprije, zašto uopće piše?!?
Sâm kaže: nisam pisac, nemam ambicija i ovo je prvo i posljednje što napisah, nisam to ni u snu mislio ni objelodaniti… i tomu slično! Međutim, kaže, djeca su to htjela, unuci me poticali! A kad je tako, 'dida' s bogatim životnim iskustvom, čovjek koji je prošao 'i bunu i bunicu, i sito i rašeto', koji je aktivno bio uključen u žive tokove otpora 'komunističkom prosperitetu', laži i nasilju (a to dvoje uvijek idu pod ruku - nasilje je posve izravna materijalizacija sveopće komunističke laži), štoviše, onaj koji je taj otpor kadšto i predvodio, svojim naknadnim bilježenjem crtica iz djetinjstva, iz mladosti i zrele dobi, a na koncu i onih vezanih za stvaranje i obranu napokon izborene samostalne Hrvatske, takav dakle ima pravo na svoj spisateljski poriv: ispričati/ispisati svoj život!
Recimo odmah: premda bez književnih ambicija, Vučemil nije i bez stanovitoga književno-memoarističkog dara. Iako sam ne nastoji svojim uspomenama nužno dati neku unaprijed zadanu formu, njegove priče-crtice i nehotice je stječu, što zbog dramskog momenta koji sobom nosi dramatiku uzbudljiva života, što zbog nenametljive težnje da se ono o čemu govori ispriča onako kako se je i zbilo. Uz to, sretan je i odabir razlamanja i usitnjavanja ovih sjećanja na manje tematski uokvirene cjeline, pa stoga 'skokovita' struktura ovih uspomena ne smeta cjelovitosti knjige. Jezik Vučemilovih prisjećanja je lišen svake kićenosti. On piše naprosto onako kako bi za stolom ispričao poznanicima, prijateljima, a sve to dodatno podkrjepljuje i garnira prepričanim ili pak preslikanim dokumentima, što ispričanome i napisanome osigurava dodatnu auru vjerodostojnosti.
Vučemilova sjećanja sadržajno su podijeljena na pet dijelova, pri čemu autor nije bježao od kronološkoga slijeda odnosno bilježenja događaja, ali je tematski uglavnom slijedio obrazac po kojem 'pričam ti čega se sjetim'. Stoga vjerujem da je izvan ove knjige ostalo mnogo (možda još ovoliko?!) zanimljiv(ij)ih priča i događaja.
U prvom dijelu knjige, naslovljenom sa 'Školski dani', Vučemil nas uvodi u vrijeme koje njega zbunjuje, no koje ubrzo počinje razumijevati. Obiteljska tragedija izazvana partizanskim zločinom već kao djetetu otvara mu oči pravdi, jednakosti, bratstvo-jedinstvu…!? Obilježen počinje svoju bitku koja će 'uroditi plodom': stalnom prismotrom, saslušanjima, pretresima kuće i radnog stola, utamničenjem i - opet ispočetka! Sve do ostvarenja hrvatskoga sna o osamostaljenju i konačnom razmrzavanju i otapanju komunističke jugoledare. No, dosljedan svom habitusu čije jedno od načela glasi 'biti u žarištu!', osobito kad je riječ o Hrvatskom Vječitom Snu, i u Domovinskom ratu ne će izostati ni njegov udjel. Dapače!
Jedan dio ovih uspomena kao da ne pripada cjelini. Unutar knjige dano je obiteljsko stablo Vučemila, popisani potomci i predci (dokle se znalo) i zabilježeno ukratko o živućim Vučemilima. Opravdanja za takav postupak moguće je ipak naći u onoj autorovoj nakani da potomcima ostavi ponešto o sebi, ali i o njima samima, o Vučemilima u cjelini.»
OBILJEŽENA OBLJETNICA SMAKNUĆA MARKA HRANILOVIĆA I MATIJE SOLDINA
Dne 25. rujna 2008. obilježena je 77. obljetnica mučeničke smrti hrvatskih boraca i mučenika Marka Hranilovića i Matije Soldina, obješenih 25. rujna 1931. u Zagrebu. Ovu hvalevrijednu priredbu na zagrebačkome Mirogoju, gdje je pokopan Hranilović, te na župnome groblju Stupnik-Lučko, gdje je pokopan Soldin, uključujući i svetu misu zadušnicu, organizirala je i predvodila udruga HOR – Hrvatski Obranbeni Red, a u njoj su sudjelovali još i predstavnici drugih domoljubnih udruga: Hrvatskoga Obrednog Zdruga (HOZ) – Jazovka, Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP), Hrvatskih vojnih invalida Domovinskoga rata (HVIDR) – grada Zagreba, te Zdrug 252. samostalne satnije veze Zbora narodne garde (ZDRUG 252 SSV ZNG).
Zadušnicu je u grkokatoličkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda (Zagreb, Ćirilometodska 1) predvodio rektor gkt. sjemeništa mr. Nikola Nino Kekić, a sudjelovali su gkt. bogoslovi, častne sestre bazilijanke (gkt.), hercegovačke franjevke (rkt.), pripadnici spomenutih udruga kao i predstavnici Hrvatskoga domobrana i udruge Hrvatski pokret za život i obitelj. Na spomeniku mirogojskoga groba, u kojemu uz Marka počiva i njegov otac čije ime nosi, te majka Milka i sestra Marija, hrvatska politička uznica u obje jugoslavenske države, stoji i ime Markova brata Stanka, koji je u emigraciju otišao u proljeće 1928.. Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske smaknut je po kratkome postupku, najvjerojatnije u srpnju 1945., a za grob mu se ne zna. Nakon mirozova, obredni je vijenac i svijeću postavio HOR, a cvijeće i svijeće HOZ, HOP, Zdrug 252, HVIDR-a i osobno g. Anto Jurendić.
Molitvu je predvodio grkokatolički bogoslov Daniel Hranilović, a dio završne riječi koju je Marko pročitao na suđenju 1931. pročitao je Tomislav Jonjić
(„...Za svoj sam Hrvatski Narod spreman podnieti sve muke i poniženja!
... Gospodo sudci, ne pozivam se na muke preživljene na polic(iji), da mi se uzmu u obzir kod donošenja osude, prem mi je barem 10 god. života tim mukama oduzeto, već mi je reći: Na 12-oj smo postaji križnoga puta, poslije kojega dolazi slavno Uzkrsnuće, u ovom slučaju Uzkrsnuće slobode, samostalnosti i Hrvatske Državne Nezavisnosti.
Vi, gospodo, sudite po svojoj savjesti, bilo po višoj sili, a Uzkrsnuće 1000-godišnje Hrvatske Države bit će mi najveća zadovoljština za sve pretrpljene muke i grozote.
Vi, gospodo, sudite, ali sloboda i samostalnost Hrvatskoga Naroda ostat će mi uviek jedini i najveći cilj.
Hrvatska će pripasti samo Hrvatima, jer to hoće Gospodin Bog i svi Hrvati.
Neka živi njegovo veličanstvo Hrvatski Narod i njegovo narodno zastupstvo u inozemstvu!”)
Drugi je dio spomen-obreda nastavljen u Stupniku-Lučkome. Nakon mirozova pri grobu Matije Soldina, obredne je vijence, cvijeće i svijeće prinijela Matijina rodbina te udruge i osobe jednakim redoslijedom kao na Mirogoju. Molitvu je predvodio župnik rkt. župe sv. Ivana Nepomuka (Stupnik-Lučko) Vjekoslav Pavlović. Obredu je pribivao i župnik rkt. župe Sveta Tri Kralja (D. Lomnica) Ante Rotim. U prigodnome slovu i pjesmi koju je tom prigodom pročitao, prvak HOR-a Branimir Petener je istaknuo vrijednost ljubavi i žrtve za domovinu i ukazao na Hranilovića i Soldina kao uzore hrvatske borbenosti i samoprijegora. HOR je obnovljenu Soldinovu sliku s poštovanjem predao njegovoj rodbini, a na kraju spomen-obreda je podsjetio i na mučenike Ivana Rosića i Stipu Javora, članove toga prvoga bojovnoga roja, te navijestio buduće spomen-obrede i za njih i za ine mučenike. (R. P.)
hcsp.hr
Branimir Lukšić, „NEDOVRŠENA HRVATSKA“ 2008.
1. „Prema britanskom vojnom arhivu (War Office 1704465) kod Bleiburga na austrijsko – jugoslavenskoj granici približavalo se ukupno 200 000 hrvatskih vojnika, koji su štitili i pratili oko 500 000 civila, što su se htjeli prebaciti na englesko područje da bi se predali i stavili pod britansku zaštitu. Ovaj dio hrvatskoga masovnog egzodusa pristigao je na Loibaško polje pred Bleiburgom u popodnevnim satima 14. svibnja 1945.“.
2. „Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50 000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja prvacem Šoštanj – Slovenj Gradec, kako bi koncetrisali napad na uništenje ove grupe. Tito.“ (Izvornik ovoga brzojava nalazi se u „Vojno-istorijskom institutu“ u Beogradu).
3. „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu“. (Kosta Nađ u beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985).
4. „Engleski su vojnici ležali po rubovima livade uz mitraljeze okrenute prema Hrvatima. Nakon predaje oružja uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih Bušmana, a ne od kulturnih Engleza. Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja ne skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su svu zlatninu i sve dragocjenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom da im pri dolasku u strani svijet posluži kao daska spasa. Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike“. (Očevidac dominikanski redovnik Drago Kolimbatović „Glas Koncila“ od 13. svibnja 2007.).
5. „Nakon zapovijedi partizanskoga komesara, ličkoga Srbina, Milana Baste uslijedilo je apokaliptično klanje. Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenom polju. Vrlo brzo je toliko ljudi pobijeno da su se partizani usudili spustiti među preživjele, pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama i probadati bajunetama“. (Očevidac Ted Pavić u knjizi „The minister and the massacres“ Nikolaja Tolstoja, London 1986., str. 104.).
6. „U svojoj blizini, vidio sam očajna hrvatskog časnika kako ustrjeljuje svoje dvoje male djece, dječaka i djevojčicu, zatim suprugu i na koncu sama sebe“. (Očevidac Jure Raguz, „The minister and the massacres“ Nikolaja Tolstoja, London 1986., str. 104.).
7. „Pokolj Hrvata se nikako nije mogao izbjeći. Trebalo je pustiti Srbima da se izdovolje.“ (Titov odgovor na upit Ivana Meštrovića o masovnim pokoljima, Brijuni 1959.).
8. „Josip Broz Tito 10. je svjetski megaubojica 20. stoljeća u mirnodopskom razdoblju. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata dao je ubiti oko milijun i stotinu tisuća ljudi“. (Znanstvenik Claus Jakobi, „Večernji list“ od 13. rujna 2004.).
9. „Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti“. (Milovan Đilas „Nedovršena Hrvatska“ dr Branimir Lukšić 2008. str. 16.).
10. „Kakva bi sramota to bila, pokazati se neodlučnim i prestati sa strijeljanjima zbog nedostatka okrivljenih“. (Naputak koji je Lenjin 1919. dao agentima ČEKA-e, što pokazuje zločinačku ideologiju komunizma, „Nedovršena Hrvatska“ Dr Branimir Lukšić 2008. str. 16.).
11. „Komandovao sam na Kočevskom rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. Kad sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, von Lohra i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestog maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati ni jednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama… Onda sam iznenada dobio nalog da se 30 000 hiljada tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kopičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti sem Tito. Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. (Izvor: Marko Lopušina, Ubij bližnjega svoga 1. Jugoslavenska tajna policija od 1945. do 1997. 2. izdanje, Narodna knjiga – Alfa, Beograd 1997., str. 122-123.)
12. U svibnju 1945. partizani su nasilno ugurali 4 000 ustaša, domobrana i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol“ u Slovenskoj Bistrici“ (20 km od Maribora), zatim su minirali ulaz u sklonište. Žrtve su umirale gušenjem u stravičnim mukama. (Očevidac, Srećko Bolčić iz Žeževice, koji se spasio zahvaljujući sretnim okolnostima, objavljeno u hrvatsko-kanadskom tjedniku „Hrvatski glas“ 13. veljače 1976.)
13. „Svaki sat stizala je od prilike po jedna tura zarobljenika, cijeli dan ukupno oko četrdeset kamiona. Ubijani su nad jamom i to uglavnom metkom u zatiljak, a da se slabije čuje pucanje, stavljani su na engleske strojnice od 20 metaka prigušivači. Neke su žrtve žive skakale u jamu duboku barem 50 metara. Mnogi nisu još izdahnuli nego su strašno jaukali u jami, na što su partizani povremeno u jamu bacali engleske bombe. Krvnici su se svake večeri hvalili da su ubili 800 – 1000 ljudi. Četa za ubijanje brojala je 60 – 70 ljudi, a zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant major Simo Dubajić Srbin. (Iskaz pred svjedocima u Rimu 14. kolovoza 1953. koji je dao Ivan Gugić, bivši potporučnik škole rezervnih oficira, a u vrijeme ubijanja običan Titov vojnik.)
14. „Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza“. (Izvor: Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, Jutarnji list, 25. ožujka 2003.)
15. „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“. (Zapovijed koju je Tito uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945. godine, „Politički zatvorenik“, svibanj 2007. broj 182.)
16. „Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. (Tito u svibnju 1945. u govoru na mitingu u Ljubljani.)
17. „U katedralu jedne teške noći,
uđoh tiho i priđoh do oltara,
sa zvonika jecahu zvona stara,
htio sam duši molitvom pomoći.
Kad tamo pri tamnom visokom odru,
jedna žena gledaše u daljinu.
Tri su joj boje ovile haljinu,
prepoznah crvenu, bijelu i modru.
I reče mi tiho: moli se sinko
nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti…“
A. G. Matoš (Kip domovine)
Zagreb, 25 Studeni 2008
ZBOR BRANITELJSKIH UDRUGA IZ DOMOVINSKOG RATA GRADA ZAGREBA
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Zbor braniteljskih udruga iz Domovinskog rata Grada Zagreba sa zgražanjem i ogorčenjem najoštrije osuđuje sramotnu izjavu Predsjednika države Stjepana Mesića o potrebi štednje na pokopu branitelja Domovinskog rata. Ovakvim istupima predsjednik Mesić je grubo kompromitirao političku funkciju koju obnaša.
Zbor ocjenjuje da se radi o nastavku jedne besramne i već uhodane veleizdajničke prakse. Radi se o najbrutalnijem udaru na same temelje hrvatske države. Odricanje počasti onima koji su tu državu stvorili, koji su za nju prolijevali svoju krv i koji su njezin najsigurniji oslonac, predstavlja drski pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti na kojima počiva hrvatska država. Vrijeđanje uspomene na heroje hrvatske obrane odraz je istinskog prijezira koji prema njima gaje oni koji ovu državu nikad nisu željeli, koji o njoj nikad nisu sanjali i koji nikad neće shvatiti što nam ona znači.
Najstrašnije je da takve neukusne i morbidne izjave dolaze od predsjednika iste te države i vrhovnog zapovjednika koji bi po logici svojeg položaja trebao skrbiti o braniteljima, o njihovom statusu i društvenom ugledu.
U svijetlu drugih napada na vrijednosti Domovinskog rata razvidno je da gospodari kaosa više ni od čega ne prezaju i smatraju da je došlo njihovo vrijeme.
Zbor braniteljskih udruga iz Domovinskog rata Grada Zagreba zato smatra da je krajnji trenutak da se branitelji okupe oko temeljnih vrijednosti koje jamče sigurnost i prosperitet hrvatskog društva i domovine.
U tom cilju Zbor će inicirati sastanak čelnika svih udruga proisteklih iz Domovinskog rata radi usuglašavanja stavova i poduzimanja zajedničkih akcija.
Za ZBUDRGZ:
Ratko Dragović Klek - predsjednik
Škabrnja, Vukovar, 18.11.2008.
Pokoj vječni daruj im Gospodine!
RANJENO POVJERENJE
Ti čezneš za savršenom ljubavlju.
Jedino od Boga možeš dobiti savršenu ljubav.
Na samom početku tvoga života Bog te drži na svome dlanu i govori :
Vrijedan si, dragocjen si u mojim očima.
Ti si dragocjeni biser na mom dlanu.
Ako sada zaista povjeruješ u to , to će izliječiti sve ono što su ti ljudi govorili i što si doživljavao kao da nisi vrijedan.
To će izliječiti tvoje ranjeno povjerenje.
Ti si zapravo Božje dijete.
Pokušaj sebe doživjeti u Božjem naručju i doći do one spoznaje da ništa ne moraš učiniti da bi te Bog volio.
Bog te voli naprosto zato što ti postojiš.
Vrijedan si i dragocjen po tome što jesi , što postojiš.
Ništa drugo nije važno.Osloni se sada na tu sigurnost Božje ljubavi.
Sunčaj se na Božjem pogledu.
Pokušaj danas povjerovati da postoji netko tko zna više , Isus iz Nazareta.
On se rodio zbog tebe, on je došao na ovaj svijet zbog tebe,on je došao upravo zato da ti kaže istinu o tebi , o Bogu , i ta istina će te osloboditi.
On je došao reći da je Bog htio da ti postojiš i da te Bog stvorio, i da je njega poslao zbog tebe.Zamisli koliko si vrijedan i dragocjen.
Kad bi samo ti postajao na ovoj kugli zemaljskoj, Isus bi sišao radi tebe.
Pokušajmo si to posvijestiti , koliko smo Bogu dragi.
On dolazi zbog tebe, na neki način se odriče svog Božanstva, postao je čovjekom.
To znači dao se je ograničiti vremenom i prostorom - on koji je bezgraničan,
on koji je vječan,
on koji je Alfa i Omega,
on koji je sama ljubav dao se je ograničiti jer ti se htio približiti,
jer želi da ga upoznaš,
želi srušiti u tebi sve one krive slike o Bogu
želi ti reći koliko te voli i želi ti dati to iskustvo.
Bogu je strašno stalo da mi dođemo do tog iskustva da doživimo tu njegovu ljubav.
Sjeti se kako je Isus dolazio svakom čovjeku, kako nikoga nije odbio.
Tko god je došao, svakoga je prihvatio, pogotovo kad je bolesnike liječio.
Sjeti se onog slijepca koji mu je došao, kad je Isus stavio na njega ruku , dotakao ga se i rekao Budi zdrav.
Ta ruka je i sada na tebi , želi te nekako potapšati i reći prijatelju ne daj se, uz tebe sam.
On sam želi u tebi to povjerenje i tu vjeru probuditi i u stvari on to i čini.
On te razumije.Tako je nježan.
Sjetite se samo one priče kako izgubljenu ovcu stavlja oko vrata.
Bog dolazi radi tebe i on dolazi u tvoje situacije, a ne kaže prvo: Izvuci se iz svog problema, iz svog grijeha i onda dođi k meni.Ne , nego kaže : Dopusti da ja siđem u tvoj grm u koji si se zapleo,
da ja siđem u ponor u kojem jesi,
dopusti da te ja izvučem i gledaj kako te uzima na svoje ruke, kako ti se baca u naručjaj, kako te grli.
Bog postoji i on je tu kraj tebe i on te voli , vjerovao ti to ili ne.
Ako počneš vjerovati , onda ta njegova ljubav tebe počne prožimati.
Zamisli si svoju dušu kao malo dijete u naručju Majke ili Oca.
Bog te voli , zbog tebe je došao i on je taj koji liječi tvoje rane, koji te oslobađa, koji te čuva, koji ti govori: Ne boj se , s tobom sam , tu sam , vjeruj mi da te volim.
Znate što je bit naše vjere?
Ne to da vjerujemo da Bog postoji , nego vjerovati da te on voli , a kad te netko voli onda mu se potpuno predaješ, onda mu dopustiš da on tebe vodi , da ti on govori.
Onda se raduješ s njim.Onda ga slijediš.Onda si uvijek uz njega , zato jer te on voli.
Bit naše vjere je upravo to da mene Bog voli.
Ako u tebi još uvijek postoji strah, zbog osobnih grijeha, ako ne vjeruješ da te Bog može takvoga zagrliti , dopusti da Isus dođe k tebi , poslušaj kako ti kaže : Mir tebi.Ne boj se.Ne ljutim se na tebe.Bog rado prašta.
Dopusti da ti Isus obuče nove haljine.
Sjeti se one priče o izgubljenom sinu , kako je otac čekao da se vrati njegov sin.
Tako i Bog svakoga od nas čeka uvijek iznova , i ne ljuti se na nas.
Ti si dijete Božje, Bog stoji iza tebe.
Budi svjestan da je Bog tvoj otac i da ako su svi protiv tebe , on je uz tebe i kaže : Ne boj se , tu sam.
Počni zahvaljivati što postojiš, što imaš se na koga osloniti , što bez obzira što se u životu dogodilo imaš pravo računati na Božju milost i Božju zaštiti i Božju snagu.
Imaš pravo na to jer te Bog stvorio.
Tomislav Ivančić
Zagreb, 11. 11. 2008.
PREDSTAVLJANJE KNJIGE "O ŽRTVAMA U RATU I MIRU"
Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog žrtvoslovnog društva, poštovano Predsjedništvo, cijenjeni skupe, Hrvatice i Hrvati i dragi gosti!
Sve vas od srca pozdravljam, kao članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i kao predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj.
Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam izabrana da večeras, uz ostale predstavljače, pred ovim cijenjenim skupom, predstavim Zbornik radova Četvrtoga hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa, pod nazivom "O žrtvama u ratu i miru", održanog u Zagrebu i Škabrnji, od 15. do 17. lipnja 2007. godine.
Posebno mi je drago da ovu knjigu žrtvoslova hrvatskoga naroda predstavljam baš na ovome znakovitom mjestu, gdje su domaćini svećenici redovnici Hercegovačke franjevačke provincije, čija su subraća kroz veliki dio mukotrpne povijesti hrvatskoga naroda, na prostorima svoje hrvatske domovine, bili uvijek uz svoj narod i zajedno sa svojim narodom dali velike žrtve za vjeru i domovinu. Stoga srdačno pozdravljam gvardijana ovoga samostana, fra Mladena Hrkača i svu subraću.
U okviru predstavljanja ovoga vrlo značajnog zbornika radova o žrtvama u ratu i miru, želim podsjetiti na više puta izrečene riječi velikoga patnika i mučenika za vjeru i hrvatsko dostojanstvo, našega blaženika, nadbiskupa zagrebačkog i hrvatskog kardinala dr. Alojzija Stepinca, da je Hrvatska žrtva velikih zala, a ja bih dodala da je zbog tih zala hrvatski narod, kroz čitavu svoju povijest, narod velikih žrtava. Stoga smo, po svemu sudeći, kao što pokazuju i današnje svjetske statistike, i najkatoličkiji narod na svijetu, prema postotku onih pripadnika hrvatskoga naroda koji se u državi izjašnjavaju kao vjernici katolici. To nije ni čudo, jer nam je patnja već ušla u gene i povezuje nas s Bogom Ocem, gdje tražimo utočište i zaštitu, kao i sa Božjim Sinom, Isusom Kristom, patnikom, ali i uskrsnulim pobjednikom nad svakim zlom, koji nam uvijek, kroz ljubav, patnju i žrtvu, otvara nadu za bolji život u budućnosti.
Naši slavni preci i praroditelji došli su na ovo naše sveto tlo iz svoje pradomovine Bijele Hrvatske, početkom VII stoljeća, kao organiziran i miroljubiv narod, po dogovoru s tadašnjim bizantskim carem Heraklijem, kojemu je, kao i rimskom papi, zbog vrlo slabe naseljenosti ovih zemalja, prijetila najveća opasnost od barbarskih i vandalskih naroda sa sjevera i istoka.
Hrvati su postupno i mirno primili kršćanstvo i povezali se za sva vremena sa Svetom stolicom rimskih papa. Tako su stupili u kolo kulturnih naroda Europe. S papom Agatonom (678. - 681.) su sklopili ugovor da će uvijek biti vjerni papi, da će braniti svoju zemlju i da nikada neće napadati i osvajati tuđe zemlje. Tome ugovoru i zavjetu ostali smo, hvala Bogu, vjerni kroz cijelu svoju povijest, do današnjih dana. Vjerujemo i želimo da uvijek tako ostane!
Naša lijepa zemlja je kontinuirano bila mamac za mnoge osvajačke narode. Naši preci, naši očevi, djedovi i pradjedovi, ali i naša braća, sinovi i unuci, dali su i daju goleme žrtve za obranu svoje hrvatske domovine. Naša lijepa zemlja Hrvatska, koju u svojoj najhumanijoj i najmiroljubivijoj himni među himnama zovemo Lijepom našom domovinom, je krvlju, suzama i znojem natopljena. Njezin reljef je izmijenjen kostima naših mučenika. Ona je naša najvoljenija majka, koja je našemu narodu sve dala i kojoj su mnogi naraštaji sve dali i u čijem krilu milijuni sinova i kćeri počivaju.
No, mislim da je hrvatski narod i hrvatsku domovinu zadesila najveća povijesna tragedija kada su nas moćnici svijeta, silom i prevarom, 1918. godine, nakon Prvog svjetskog rata, ugurali u zajedništvo sa Srbijom, iz čijeg smo smrtonosnog zagrljaja, uz velike žrtve, pobjedom u Domovinskom ratu jedva izašli, ali, kao što vidimo, isti moćnici svijeta i dalje nas na perfidan način tamo vraćaju.
Naši slavni pređi su u svakome razdoblju svoju i našu zemlju Hrvatsku toliko voljeli, da su za nju uvijek svoje živote davali i sve žrtve podnosili, kako bi je nama sačuvali.
Tako je činio i naš naraštaj, jer ono za što se umire, ne može umrijeti. Ispravno se kaže da svoju zemlju nismo samo naslijedili od svojih predaka, nego smo je i posudili od svojih potomaka. Onaj naraštaj koji ne bi cijenio i poštovao žrtve svojih pređa, te bi otuđio i rasturio zemlju koju koristi za život i njome upravlja, neminovno bi zavrijedio prokletstvo svojih pređa, najveću osudu svojih razbaštinjenih potomaka, te završio u blatu nemorala i propasti. Velika većina hrvatskoga naroda neće i ne želi biti takva. Mi volimo svoju zemlju Hrvatsku, onako kako su je voljeli i naši pređi, cijenimo njihove žrtve i želimo sačuvati svoju domovinu za svoje potomke.
Stoga je i Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje je osnovano još prije demokratskih promjena u Hrvatskoj, i na čijem je čelu od početka agilni i vrijedni prof. dr. Zvonimir Šeparović, organiziralo u Republici Hrvatskoj već četiri hrvatska žrtvoslovna kongresa.
Prvi je održan u Zagrebu 1998. godine, i to pod pokroviteljstvom velikoga hrvatskoga sina, prvoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana. Drugi je bio održan 2001., u herojskom i mučeničkom gradu Vukovaru, treći u Zagrebu 2004. godine, a četvrti u Zagrebu i mučeničkoj ponosnoj Škabrnji 2007. godine.
Dostojanstveni i časni dr. sc. Zvonimir Šeparović, prof. emeritus Sveučilišta u Zagrebu, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, ministar vanjskih poslova, te ministar pravosuđa Republike Hrvatske u najtežim vremenima, kojega u srcu neizmjerno bole sve teške hrvatske rane i žrtve, za pokroviteljstvo žrtvoslovnog kongresa, nakon prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, više nije imao dostojnoga predsjednika države kojeg bi mogao zamoliti za pokroviteljstvo, a što je mišljenje i svih nas, članova Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Na drugom i trećem žrtvoslovnom kongresu, pokrovitelj nam je bila velika Majka Hrabrost i simbol hrvatske žrtve i stradanja, počasna predsjednica Hrvatskog žrtvoslovnog društva, blagopokojna Kata Šoljić, majka četvorice poginulih vukovarskih branitelja, te punica poginulog zeta, kao i sestra četvorice braće, branitelja NDH, a koja je preminula 7. srpnja 2008. godine u Zagrebu, te je pokopana u Vukovaru 11. srpnja 2008. godine.
Za četvrti Hrvatski žrtvoslovni kongres, pokrovitelj nam je srdačno bio časni predsjednik Svjetskog žrtvoslovnog društva, dr. John Dussich iz SAD-a, porijeklom Hrvat, na što je veoma ponosan.
Na kongresu, koji je trajao 3 dana, sudjelovalo je blizu 50 uglednih i stručnih izlagatelja, s različitim temama stradanja ljudi, kako u ratu, tako i u miru. Najviše izlagatelja je govorilo o genocidu nad hrvatskim narodom tijekom Bleiburške tragedije, kao i teškim i velikim žrtvama hrvatskoga naroda u različitim mučeničkim mjestima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom obrambenog Domovinskog rata, od 1990. - 1998. godine.
Neke teme su se odnosile i na žrtve hrvatskoga naroda od 1918. do 1941. godine, te predbleiburške žrtve tijekom Drugoga svjetskoga rata, kao i žrtve nakon Drugog svjetskog rata u tamnici hrvatskoga naroda, Jugoslaviji, do 1990. godine. Sva izlaganja su objavljena u ovome zborniku radova "O žrtvama u ratu i miru", na 691 stranici, kao što su objavljeni zbornici radova i nakon svih dosadašnjih hrvatskih žrtvoslovnih kongresa.
Svaki autor je u svoj rad uložio veliki trud i najveću ljubav za sve žrtve, narod i domovinu, za pravdu i istinu, a protiv kleveta i laži.
Tu je iznesena i prava istina o oklevetanom hrvatskom vitezu, branitelju NDH, legendarnom Juri Francetiću, kao što su, od strane zločinaca, beskrupulozno oklevetani i svi drugi branitelji ratne hrvatske države, koju nazivaju zločinačkom, kako bi opravdali svoje zločine nad na prevaru zarobljenom hrvatskom vojskom i hrvatskim narodom po završetku rata. Pod naslovom "Hrvatski vitez Jure Francetić - Život, lik i djelo", o njemu vrlo argumentirano piše Mate Gogić Pavlov.
U zborniku su i dva značajna referata o mučeničkim žrtvama najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, nerođene djece, a što su i najbrojnije žrtve, koje su se masovno događale u vrijeme komunističkog sustava vlasti u Hrvatskoj, a na žalost, događaju se i danas, u slobodnoj Hrvatskoj, na temelju istoga komunističkoga zakona, a i pored katastrofalne demografske situacija, koja nam je svima vrlo dobro poznata. Ta žalosna tema bila je obrađivana na svim žrtvoslovnim kongresima. U ovom zborniku o tim žrtvama pišu požrtvovni djelatnici za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodnoga kraja, dr. Antun Lisec i svećenik fra Martin Planinić.
Posebno bih još istaknula referat bugarske novinarke, dopisnice iz Hrvatske, velike prijateljice hrvatskoga naroda, Dijane Glasnove. Pod naslovom "Sudbina hrvatskih časnika 64. i 65. klase Vojne akademije Njegovoga veličanstva Borisa III, Cara Bugara", ona piše o 16 hrvatskih mladića između 19 i 22 godine, koje je Nezavisna Država Hrvatska poslala na školovanje u Bugarsku, jer NDH nije smjela imati vojnu akademiju. Oni su bili u Bugarskoj do 9. rujna 1944. godine, kada je Bugarsku okupirala Crvena armija. O sudbini tih hrvatskih mladića nitko u Hrvatskoj ništa nije znao. Novinarka je uložila veliki trud da se otkrije ta tragična istina. Ona najprije govori o povijesnom prijateljstvu bugarskoga i hrvatskoga naroda, te da je Bugarska među prvim zemljama priznala NDH. No, na žalost, prema točnim podacima, ti hrvatski mladići su završili na prevaru u rukama srbijanskih partizana i ubrzo, na našu veliku žalost, u Srbiji bili ubijeni. Za grobove im se ne zna. Velika hvala Dijani Glasnovoj, koja je ovdje među nama, na njezinu trudu u otkrivanju istine i na prijateljstvu koje nam srdačno iskazuje. Ovdje među nama je i tajnik veleposlanstva Republike Bugarske u Hrvatskoj, jer je gospodin veleposlanik spriječen drugim važnim obvezama, kojima također srdačno zahvaljujemo.
Nedavno sam, iz pouzdanog izvora, također saznala o nekoliko tisuća hrvatskih vojnika, ruskih zarobljenika, koji su nakon Prvog svjetskog rata, iz Odese na Crnome moru, na prevaru odvedeni u Srbiju, gdje su najprije jedno vrijeme radili u srbijanskim rudnicima, a zatim, prema saznanju ovoga sugovornika, svi bili ubijeni. Tako kroz našu mukotrpnu povijest, u borbi za slobodu, imamo bezbrojne poznate i nepoznate žrtve.
Po mome mišljenju, u našoj hrvatskoj povijesti, nekoliko je prijelomnih značajnih poraza u obrani domovine, sa odlučujućim i tragičnim posljedicama. To su velike hrvatske žrtve za samostalnost hrvatske države u bitci protiv mađarskog kralja Kolomana, početkom svibnja 1097. godine, pod vodstvom posljednjega kralja hrvatskoga roda Petra Svačića ili Snačića, na Petrovoj gori, nedaleko od Zagreba, gdje je i kralj poginuo i kada je poraz uslijedio najviše zbog nesloge hrvatskoga plemstva.
Zatim je kobne posljedice imao poraz i pogibija oko 15.000 vojnika hrvatske plemićke vojske na Krbavskome polju, 9. rujna 1493. godine, pod vodstvom hrvatskoga bana Emerika Derenčina, protiv turske vojske, koju je vodio Jakub-paša.
Daljnja hrvatska tragedija, koja je odjeknula Europom onoga vremena, je odsijecanje glava hrvatskome banu Petru Zrinskom i mladome plemiću Franu Krsti Frankopanu, 30. travnja 1671. godine, u Bečkom Novom Mjestu. Uslijedilo je i potpuno uništenje njihovih obitelji, te oduzimanje njihove cjelokupne imovine i naseljavanje na njihove hrvatske posjede balkanskih pravoslavnih Vlaha, koji krajnje neutemeljeno kasnije postadoše Srbi.
Zatim je značajna prekretnica i bolno osvještenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću bilo smrtno ranjavanje Stjepana Radića, vođe Hrvatske seljačke stranke i narodnog tribuna, te ubojstvo Pavla Radića i Đure Basaričeka, narodnih zastupnika Hrvatske seljačke stranke, u Beogradskoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine. Taj stravičan, u normalnim parlamentima nezamisliv i neviđen događaj, ukazao je svim mislećim i poštenim Hrvatima na nemogućnost bilo kakvog državnog zajedništva sa Srbijom.
To je definitivno potvrdila i Bleiburška tragedija, počevši od 15. svibnja 1945. godine, kao najveća tragedija hrvatskoga naroda u povijesti.
Sve što čini Hrvatsko žrtvoslovno društvo, pod vodstvom hrvatskoga velikana, prof. dr. Zvonimira Šeparovića, je veliko djelo i veliki doprinos da se žrtve ne zaborave, kao što je također i spomen svetište na sve hrvatske mučenike, Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, u izgradnji, pod vodstvom velikoga biskupa ličko-senjskoga i povijesnika, dr. Mile Bogovića, te već izgrađena spomen-crkva Sveta Mati Slobode u Zagrebu, koju je izgradio i kojom upravlja don Petar Šimić i gdje su upisana imena svih poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu.
Hrvatski narod je profesoru dr. Zvonimiru Šeparoviću, kao i svima koji neumorno djeluju da se žrtve ne zaborave, neizmjerno zahvalan, no neće biti pravoga sjećanja i pravih spomena i rezultata dok hrvatski narod ne bude imao slobodno izabrane najbolje, najmoralnije i najsposobnije predstavnike na vlasti, u službi naroda, kojima će vjera, čast, ponos i sve moralne vrijednosti biti na prvome mjestu i temelj njihova djelovanja.
Na vratima Hrvatskoga sabora trebale bi stajati velike riječi, kao na vratima dubrovačke vijećnice iz vremena Dubrovačke Republike, a to su: "Obliti privatorum publica curate" ("Zaboravite na privatno, vi koji vodite brigu o javnom općem dobru").
Da smo još uvijek daleko od toga cilja, i da smo u sličnoj situaciji kao i prije stotinu godina, govori nam pjesma "Kip domovine" od velikoga pjesnika i rodoljuba, pravaša Antuna Gustava Matoša. Možda smo i u goroj situaciji, jer smo svi žrtve najveće povijesne nepravde i medijske manipulacije, a posebno najpošteniji i najzaslužniji među nama, kada se svako dobro pretvara u zlo, istina u laž, svjetlo u tamu, kada nam generali pobjedničke Hrvatske vojske i branitelji od zločina agresora u obrambenom Domovinskom ratu pate po zatvorima u Haagu i drugim zemljama svijeta, a, na žalost, i u zatvorima diljem domovine, kada im se monstruozno montiraju optužnice i kada ulaze i izlaze iz sudnica sa lisicama na rukama, kao najgori zločinci.
Osobno sam, u ime Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, nazočila svim takvim sudskim raspravama u Zagrebu i pisala o tim strahotama, posebno kad moraju trpjeti da se dovode zločinci s agresorske strane kako bi svjedočili protiv njih i čije se svjedočenje uvažava, a da za strašne zločine nad Hrvatima i hrvatskom zemljom gotovo nitko od zločinaca ne odgovara, kao što nitko nije odgovarao i ne odgovara ni za masovne zločine počinjene nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata. Pokrenuli smo i molitvu sv. krunice s razmatranjima za uhićene hrvatske branitelje i hrvatsku domovinu, svakoga petka, u 10 sati, na Kamenitim vratima u Zagrebu, koja u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva "Hrvatska žena" i Marijine legije, neprekidno traje već devetu godinu, od 12. rujna 2001. godine, kada su započela spektakularna uhićivanja hrvatskih branitelja diljem Republike Hrvatske, nakon što je prije toga bilo bespravno otpušteno oko 5.000 hrvatskih policajaca, dragovoljaca Domovinskog rata, uz koje vlast to ne bi mogla činiti.
Carla del Ponte, međunarodna tužiteljica, u ime te "pravde", u svojoj knjizi "Lov, ja i ratni zločinci" nas, kao cijeli narod, vulgarno i prostački vrijeđa, gore nego narod zločinačkog agresora, riječima koje zbog dostojanstva duha i riječi ne mogu ni izreći, a naša vlast, na žalost, na te uvrede ne reagira.
Razmislimo duboko i na kraju poslušajmo riječi A. G. Matoša od prije stotinu godina:
Kip domovine
U katedralu, jedne teške noći,
uđoh tiho i priđoh do oltara,
Sa zvonika jecahu zvona stara,
htio sam duši molitvom pomoći.
Kad tamo, pri tamnom, visokom odru,
jedna žena gledaše u daljinu,
Tri su joj boje ovile haljinu, prepoznah
crvenu, bijelu i modru.
I reče mi tiho: moli se, sinko,
nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti.
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
piše: Josip H. Nikšić
"Crne mrlje" u hrvatskoj povijesti!?
Kada su objavljeni rezultati drugog kruga prvih "neovisnih i demokratskih" izbora u SR Hrvatskoj, u svibnju 1990. godine, i kada je bilo jasno da Račanovi jurišnici ni Savkini podanici nisu dobili izbore, protuhrvatska kampanje je odmah počela, bolje rečeno, ona je nastavljena ali u "novim uslovima". Sjećam se dobro da se dopisnik radio-Beograda iz Zagreba - tada sam često pratio radio-Beograd - , neki D.Košarić, javio: "Ovde hrvatski krugoval Zagreb".
Ta antihrvatska kampanja, prije nego su počele ratnokoljačke srpske operacije 1991. godine po uzoru na Drugi svjetski rat, je krenula (nastavila se) u dva smjera.
Protivnik je bio zaprepašten koliko ima Hrvata i da ti "preživljeli" Hrvati hoće svoju državu. Onako prestrašeni, nisu - jadnici - uopće znali da će Hrvati sami rušiti "svoju" državu, vođeni mišlju Izraelaca koji su se na prve teškoće prolaska kroz "pustinju", s Mojsijem na čelu, željeli vratiti u egipatsko robstvo, pa su ti hrvatski protivnici odmah krenuli u akciju, umjesto da čekaju.
Prvi smjer je bio da smanje broj Hrvata. Korpus hrvatskog naroda podsjetio me na kukuruzni klip koji se "kruni". Ručna krunilica je jedan limeni prsten širine oko 2 cm i navuče se na ruku. S unutarnje strane je nazubljen, i obično je podstavljen krpom, da ne nažulja ruku. Kukuruzni klip uzme se u lijevu ruku i krunilicom se (onim zubima) u desnoj ruci čupaju, otkidaju kukurauzna zrna, dok ne ostane go' klip. Protivnicima je upravo cilj bio gol klip koji se poslije baci u vatru.
Stručni krunjači su imali nekoliko vrsta krunilica. Prva je bila da iz govora izbace sintagmu "tzv. NDH" (ono "tzv") i da tu Državu nazovu samo "NDH". Na taj način su prestrašili novokomponovane preobraćene desničare koji su se trudili da što više politički korektno govore i da ne spominju prvo (neuspješno) stvaranje hrvatske Države. Naravno, veliki stručnjaci antihrvatstva u svojoj posvemašnjoj neobavještenosti uopće nisu znali da se "ta Država" nije zvala NDH (Nezavisna Hrvatska Država), nego HND (Hrvatska Nezavisna Država).
Dakle, u svrhu smanjenja broja Hrvata, da bi se pokazala neutemeljenost stvaranja "nacionalne države", prva otkinuta zrna bile su manjine. Što više pripadnika manjina, to manje hrvata! I počelo je "umnožavanje" manjina, tako da se od ukupnog broja pripadnika manjinskih naroda kojih je bilo ispod 10% prešlo 20 i više %.
Išlo se dalje u smanjivanje, govorilo se o postotku (10%) alkoholičara, oni su dakako falši Hrvati, narkomana, pedera, vegeterijanaca, ljubitelja pasa, Đavla, knjiga Ive Brešana itd. itd. Štoviše, stanovita je "doktorka" Flander koja Bulji, ili kako se već zove, išla još dalje te je izvadila neke američke statistike o broju zlostavljanih stanovnika, koji u odrasloj dobi, eo ipso, postaju zlostavljači. I "doktorka" iz Klaićeve je ustanovila da su svaki četvrti "muškić" u Hrvata zlostavljan-zlostavljač i svaka šesta "curica" isto takva!! Nu, a zlostavljači su nepoželjni, oni su potencijalne ustaše, zar ne! To ga je bilo još i mučno je i teško svega se podsjećati.
Ali, ona druga "pista" je bila temeljitija, i još opasnija, jer je išla u povijest, prošlost, za razliku prve - krunjenja zrnja s kukuruznog klipa - koja se bavila sadašnjim stanjem. Trebalo se "ocrniti" neke dijelove povijesti, neke ljudi, kako se ne bi u povijesti tražilo uporište za državotvornu ideju.
I smislila se besmislena (ja to zovem: šuplja) sintagma: "crne mrlje hrvatske povijesti". I, naravno, na njihovom cijedilu crnih ostataka hrvatske povijesti ostale su samo ustaše i pravaši. Upravo oni koji su se, gotovo jedini radikalnije, zauzimali za hrvatsku državu. I počelo je nesmiljeno demoniziranje, pod krinkom nekakvog antifašizma, svega hrvatskog, pod znakom ustaštva, fašizma. Počela je nikada viđena u toj mjeri jasenovačka maritrologija. Počele su se umnažati ustaške žrtve u tolikom broju da im nisu bili ravni ni beogradski kuhari iz SANU i SPC. Tipičan je primjer Jadovno kod Gospića. U vrijeme najveće protuhrvatske histerije u titiniji, govorilo se o (oko) 10.000 žrtava. Da bi Jutarnji list u "slobodnoj Hrvatskoj" taj broj od "đuture" povisio na 20.000, a neka Vesna Konstantinović, iz neke mračnjačke udrug SABA, na derneku u Sisku ljeta 2008., povisila na mističnih 40.000. Dado Milinović, gospićki ražalovani skojevac i novokomponovani Hrvat, se zaustavio na 30.000 prilikom posete u Jadovnu u pratnji "oba" Goldštajna. Naravno, nitko se ne pita kako su mogli ustaše dovesti toliki narod u nekoliko mjeseci, kada pruga nije "radila" a ceste nisu postojale?? No, tu se ne može ništa, strah je jači.
Naravno, kao crne mrlje su bilježeni samo ustaše, a nikako oni koji su se za Austrije pošvabili, za Mađarske pomađarili, za Jugoslavija posrbili, oni Hrvati koji su u partzanskim uniformama poklali stotine tisuća Hrvata, koji su preko noći postali jugosloveni i komunisti. Oni su, tutti quanti, pozitivni, oni su svijetlih tonova…
Nu, mene je zainteresiralo, a što je sa crnim mrljama na povijesti drugih naroda?? I "bacam na papir" neke podatke. Počinjem s onim što bi moglo biti najintrigantnije s Izraelom. Iz donjeg članka članka, američkog povjesničara Webera, se lijepo vidi kako su cionisti lijepo surađivali s nacistima. I nikomu ništa. Da ne bi bilo prigovora o manipulacijama, dodao sam i sve "fusnote" u članku, i dodao neke svoje, te mnoge web-stranice gdje se mogu provjeriti podatci koje Weber iznosi.
Za podsjetnik: izvor podataka su gotovo svi iz knjiga koje su pisali ili Izraelci ili Židovi.
Pa da pogledamo:
Mark Weber
Cionizam i Treći Reich
Početkom 1935. godine jedan je brod pun putnika, s odredištem za Haifu u Palestini, napustio njemačku luku Bremenhaven. Na njegovoj je krmi bilo hebrejskim slovima ispisano ime: "Tel-Aviv", dok se zastava s kukastim križem vijorila na vrhu jarbola. Iako je brod1 bio cionističko vlasništvo, njegov je kapetan bio član nacionalsocijalističke stranke. Mnogo godina kasnije jedan je bivši putnik broda to nazvao spajanje simbola "metafizičkim apsurdom"2. Apsurd ili ne, radi se o jednoj stranici, o jednom poglavlju malo poznatom u povijesti: o suradnji velikih razmjera između Cionizma i Hitlerovog Trećeg Reicha.
Zajednički zadatci
Godinama su se ljudi u mnogim zemaljama susretali s tzv. "židovskim pitanjem": to jest, kakva je bila karakteristična uloga Židova u nežidovskom društvu? Tridesetih godina XX. stoljeća i Židovi cionisti i Nijemci nacisti imali su slične poglede na način rješavanja toga zamršenog pitanja. Slagali su se u činjenici da su Židovi i Nijemci dvije izrazito različite nacije, i da Židovi ne pripadaju Njemačkoj. Stoga se na Židove, koji su živjeli u Reichu, nije gledalo kao na "Nijemce židovske vjeroispovijesti", nego kao na članove odvojene nacionalne zajednice. Cionizam (židovski nacionalizam) je sadržavao u sebi obvezu, za Židove cioniste, da se nastane u Palestini, "židovskoj domovini". Vrlo teško bi ih se moglo smatrati kao iskrene cioniste, a da su istovremeno tražili jednakost prava u Njemačkoj, ili u bilo kojoj drugoj "stranoj" državi.
Theodor Herzl3 (1860. - 1904.), osnivač modernog cionizma, smatrao je da antisemitizam nije zabluda, nego prirodan i savršeno razumljiv odgovor nežidova na ponašanja i stavove Židova-stranaca. Jedino rješenje za Židove bilo je, zaključio je Herzl, da priznaju stvarnost i da žive u vlastitoj, odvojenoj državi.
"Židovsko pitanje postoji svuda gdje su Židovi u značajnom broju", napisao je on u svojemu najpoznatijemu djelu, Židovska Država. "Tamo gdje ono ne postoji, stvori se dolaskom Židova… Vjerujem da razumijem antisemitizam, koji je vrlo složen problem. Promatram taj problem kao Židov, bez mržnje i straha". Židovsko pitanje, smatra on, "nije ni društveno ni vjersko. To je nacionalno pitanje. Za njegovo rješenje treba od njega napraviti međunarodno političko pitanje…". "Bilo koje da je njihovo državljanstvo", ustrajava Herzl, "Židovi doista ne sačinjavaju puku religioznu zajednicu, nego naciju, narod, Volk"4. "Cionizam", pisao je Herzl, "nudi svijetu 'konačno rješenje židovskog pitanja'"5
Šest mjeseci poslije dolaska Hitlera na vlast, Njemačka cionistička federacija6 (daleko najbrojnija cionistička skupina u zemlji) podnijela je novoj vlasti detaljnu predstavku koja se odnosila na njemačko-židovske odnose, i jasno je predlagala cionističku podršku za "rješavanje" mučnog "židovskog pitanja". Prvi bi korak trebao biti, jasno, priznanje temeljnih nacionalnih razlika7:
"Cionizam nema iluzija o težini židovskog položaja, koje se nadasve temelji na jednom neprirodnom stručnom modelu i na pomanjkanju intelektualnog i moralnog stava koji nije ukorijenjen u nacionalnu tradiciju. Cionizam je priznao da se kao posljedica desetljetnih asimilacionističkih nastojanja neizbježno pojavljuju naznake kvarenja…
Cionizam smatra da se preporod nacionalnog života jednog naroda, koji je sada u tijeku u Njemačkoj kroz naglašavanje kršćanskog i nacionalnog obilježja, mora također dogoditi i u nacionalnoj židovskoj skupini. Također i za židovski narod nacionalno porijeklo, vjera, zajednička sudbina i osjećaj jedinstvenosti moraju biti od odlučujuće važnosti u oblikovanju njegovog postojanja. To znači da se samoživi individualizam liberalnog doba mora nadvladati i zamijeniti osjećajem zajedništva i skupne odgovornosti…
Mi vjerujemo da upravo Nova [nacionalsocijalistička] Njemačka može jednom odvažnom odlukom riješiti židovsko pitanje, napraviti odlučujući korak u pogledu rješavanja problema s kojim će se, ustvari, najveći dio europskih naroda morati suočiti…
Naše priznanje židovske nacionalnosti predviđa jasan i iskren odnos s njemačkim narodom i njegovom nacionalnom i rasnom stvarnosti. Upravo zato jer ne želimo kvariti ove temelje, jer smo mi također protiv miješovitih brakova i za očuvanje čistoće židovske zajednice, i odbacujemo svako zahvaćanje u kulturno područje, mi možemo - obzirom na to da smo odgojeni na njemačkom jeziku i njemačkoj kulturi - s divljenjem i simpatijom pronaći interes u radovima i vrijednostima njemačke kulture.
Zbog svojih praktičnih razloga, cionizam se nada da će biti sposoban postići suradnju, čak i s jednom vladom jamačno neprijateljski raspoloženom prema Židovima, jer u rješavanju židovskog pitanja osjećaji nisu važni, nego samo stvarni problem čije rješenje zanima sve narode, a sad posebno njemački narod…
Popaganda bojkota, koju u ovaj čas provode protiv Njemačke na mnogo načina, je u najvišem stupnju, no cionizam se ne želi sukobljavati, već želi uvjeravati i graditi…
Nismo slijepi na činjenicu da židovsko pitanje postoji i da će i dalje postojati. Iz tih nenormalnih prilika proistječu ozbiljne štete za Židove, ali također i uvjeti jedva podnošljivi za druge narode."
Novine Cionističke federacije, Jüdische Rundschau,8 objavile su istu poruku: "Cionizam priznaje postojanje židovskog problema i želi jedno temeljito rješenje na dulje vrijeme. U tu svrhu cionizam želi dobiti pomoć svih naroda, bili oni za ili protiv Židova, jer s njihove točke gledišta ovdje imamo prije posla s konkretnim problemom, negoli sentimentalnim, čije rješenje zanima sve narode"9. Jedan mladi rabin iz Berlina, Joachim Prinz,10 koji se kasnije iselio u Sjedinjene Države i postao vođa Američkog židovskog kongresa11, pisao je 1934. u svojoj knjizi, Mi Židovi, da je nacionalsocijalistička revolucija u Njemačkoj značila "židovstvo za Židove". Objasnio je: "Nikakav nas izgovor ne može sada spasiti. Umjesto asimilacije, mi želima novu zamisao: priznanje židovske nacije i židovske rase."12
Aktivna suradnja
Na temelju njihovih sličnih ideologija glede posebne narodnosti i nacije, nacionalsocijalisti i cionisti radili su zajedno na onome što je svaka strana smatrala svojim nacionalnim interesom. Posljedica je toga da je Hitlerova vlast snažno podržavala cionizam i židovsko iseljavanje u Palestinu od 1933.13 do 1940. - 1941. godine, kad je drugi svjetski rat spriječio tu razvijenu suradnju.
Štoviše, kada se Treći Reich još više zatvorio mnogobrojni su se njemački Židovi, vjerojatno većina, nastavili smatrati prije svega - često s velikim ponosom - Nijemcima. Malo ih je bilo oduševljeno mogućnošću iseljenja, da bi započeli novi život u dalekoj Palestini. Međutim, sve više i više njemačkih Židova se u tom razdoblju priklanjalo cionizmu. Do kraja 1938. godine cionistički pokret proširio se Hitlerovom Njemačkom. Silno se povećala naklada dvotjednika Cionističke federacije, Jüdische Rundschau. Tiskaju su mnogobrojne cionističke knjige. "Cionistička je djelatnost tih godina u Njemačkoj bila u punom zamahu", bilježi Židovska enciklopedija. Jedan se cionistički sabor održao u Berlinu 1936. godine, odražavajući "svojim sastavom članstva snažan život njemačke cionističke stranke."14
SS je bio posebno poletan u svojoj podrški cionizmu. Jedna unutaranja okružnica SS-a iz lipnja 1934. preporučavala je aktivnu podršku velikih razmjera cionizmu sa strane vlasti i Stranke, kao najbolji način da se ohrabri židovska emigracija iz Njemačke u Palestinu. To je zahtijevalo povećanje židovske samosvijesti. Osnivanje židovskih škola, židovskih športskih društava, židovskih kulturnih društava - ukratko, sve što je moglo potaknuti tu novu svijest i samosvijest - trebalo je ohrabrivati, preporučivao je taj spis.
Časnik SS-a, Leopold von Mildenstein, i predstavnik Cionističke Federacije, Kurt Tuchler, zajedno su otputovali u Palestinu na šest mjeseci, kako bi procijenili razvitak cionizma na tom prostoru.15 Temeljeći na zapažanjima iz prve ruke, Von Mildenstein je napisao niz od dvanaest ilustriranih članaka u značajnom berlinskom dnevniku Der Angriff (novine je osnovao Goebels 1927.), a koji su objavljeni krajem 1934. pod naslovom "Jedan nacist putuje u Palestinu". Članci su izražavali veliko divljenje za pionirski duh i ostvarenja židovskih kolona. Cionistički samorazvoj, pisao je Von Mildenstein, proizveo je novu vrstu Židova. Hvalio je cionizam kao veliku dobrobit za židovski narod i za čitav svijet. Židovska domovina u Palestini, pisao je on u svom posljednjem članku, "pokazuje put ozdravljenja jedne stare rane na tijelu čovječanstva: židovskog pitanja". Der Angriff je dao napraviti jednu medalju sa svastikom s jedne strane i Davidovom zvijezdom s druge, u znak sjećanja na zajednički posjet SS-a i cionista u Palestinu. Nekoliko mjeseci poslije pojave članaka Siguronosna Služba SS-a (Sichereitsdienst) unaprijedila je Von Mildensteina i postavila ga na čelo Uprave za židovske poslove, u svrhu što djelotvornijeg podržavanja iseljenja i cionističkog razvitka.16
Službene novine SS-a, Das Shwarze Korps17, objavile su svoju podršku cionizmu u jednom uvodnom čalanku, u svibnju 1935. godine: "Možda nije tako daleko vrijeme kad će Palestina moći ponovno primiti svoje već više od tisuću godina izgubljene sinove. Neka ih prate naše najbolje želje zajedno sa službenom blagonaklonošću."18 Četiri mjeseca kasnije, sličan članak se pojavio u SS-ovoj okružnici.19
"Priznanje Židova kao rasne zajednice temeljene na krvi, a ne na religiji, vodi njemačku vlast do toga da bezrezervo jamči rasno odvajanje od te zajednice. Vlast je u savršenoj suglasnosti s velikim duhovnim pokretom unutar židovstva, zvanim cionizam, te s njegovim priznanjem židovske solidarnosti u čitavom svijetu i njegovim odbacivanjem svake naznake asimilacije. Na toj osnovi Njemačka poduzima mjere koje će jamačno odigrati značajnu ulogu u budućnosti, za rješavanje židovskog problema širom svijeta.
Jedna od vodećih njemačkih pomorskih tvrtki otvorila je izravnu putničku liniju između hamburga i Haife u Palestini u listopadu 1933. godine, nudeći putnicima "strogo košer hranu na svojim brodovima, pod nadzorom Hamburškog rabinata."20
Uz službenu podršku, cionisti su neumorno radili da bi "preodgojili" njemačke Židove. Kao što je to napisao američki pisac Francis Nicosia u svojoj studiji iz 1985. godine, Treći Reich i palestinsko pitanje: "Cioniste su ohrabrivali da prenesu poruku židovskoj zajednici, da skupljaju novac, da prikazuju filmove o Palestini i, općenito, da podučavaju Židove u vezi s Palestinom. Postojao je značajan pritisak na njemačke Židove da se prestanu poistovjećivati s Nijemcima i da se u njima probudi novi nacionalni židovski identitet."21
U jednom intervjuu poslije rata, bivši vođa Njemačke Cionističke Federacije dr. Hans Friedenthal, ukratko je izložio tadašnje prilike: " U to vrijeme Gestapo je učinio sve kako bi ohrabrio iseljenje Židova, posebno prema Palestini. Često smo primali njegovu pomoć kad smo tražili neke stvari od drugih autoriteta, uključujući tu i priprave za iseljenje."22
Nakon sabora Nacionalsocijalističke stranke u rujnu 1935. godine, Reichstag je prihvatio zakone nazvane "Nirnberški zakonima", koji su branili brakove i seksualne veze između Židova i Nijemaca te su, ustvari, proglasili Židove za stranu nacionalnu manjinu. Nekoliko dana kasnije u uvodniku cionističkih novina Judische Rundschau odobrene su nove mjere:23
"Njemačka… se pridružuje traženjima Svjetskog Cionističkog Kongresa kada objavljuje da su Židovi koji žive u Njemačkoj nacionalna manjina. Sada kada su Židovi svrstani kao nacionalna manjina, ponovno je moguće uspostaviti normalne odnose između njemačke nacije i judaizma. Novi zakoni u Njemačkoj daju židovskoj manjini vlastiti kulturni život, vlastiti nacionalni život. Ona će u budućnosti moći otvarati svoje škole, vlastita kazališta i vlastita športska društva. Ukratko, ona će moći oblikovati vlastitu sudbinu u svim vidovima nacionalnog života…
Njemačka je dala židovskoj manjini priliku da živi za sebe i nudi joj zaštitu države za taj odvojeni život židovske manjine: proces porasta židovstva unutar jedne nacije bit će na taj način poticana i to će doprinjeti uspostavljanju podnošljivijih odnosa između dva naroda.
Georg Kareski, vođa Cionističke Državne Organizacije "Revizionist", Židovske Kulturne Lige i bivši vođa židovske zajednice u Berlinu, izjavio je u jednom intervjuu berlinskom dnevniku Der Anfriff krajem 1935. godine.24
"Već dosta godina prije smatrao sam da je potpuno odvajanje kulturnih događaja dvaju naroda [Židova i Nijemaca] preduvjet suživota bez sukoba… Preporučavo sam odavno takvo odvajanje, ukazujući na to da je ono utemeljeno na poštivanje strane nacije. Nuremberški zakoni … mi izgledaju, ako ostavimo po strani njihove zakonske odredbe, da su u potpunom skladu sa željom o odvojenim životom, temeljenim na obostranom poštovanju… Ovaj prekid procesa raspada u mnogobrojne židovske zajednice, što je bilo prije ohrabrivano mješovitim brakovima, je prema tomu s židovske točke gledišta u potpunosti dobrodošlo."
Cionistički vođe u drugim zemljama mehanički su ponavljali takva stajališta. Steven S. Wise, predsjednik Američkog židovskog kongresa i Svjetskog židovskog kongresa, izjavio je na jednom skupu u New Yorku u lipnju 1938. godine: "Ja nisam američki građanin židovske vjere, ja sam Židov… Hitler je imao pravo u jednoj stvari: on naziva židovski narod rasom, a mi i jesmo rasa".25
Specijalist za židovske poslove iz Ministarstva unutrašnjih poslova, dr. Bernhard Lösener, izrazio je svoju podršku cionizmu u jednom članku koji se pojavio u službenom izdanju glasnika Administracije Reicha, u studenom 1935.26
Da su Židovi imali već svoju vlastitu državu, u kojoj bi se većina njih nalazila, tada bi se moglo smatrati da je danas židovsko pitanje potpuno riješeno, također i za same Židove. Najslabije opiranje idejama sadržanim u Nirmberškim zakonima susrelo se kod cionista, jer su oni odmah shvatili da ti zakoni predstavljaju jedino korektno rješenje i za sâm židovski narod. Jer, svaka nacija mora imati svoju državu, kao vanjski izraz vlastitog nacionalnog duha.
U suradnji s njemačkim vlastima, cionističke su skupine organizirale mrežu od odprilike četrdeset kampova i ratarskih središta diljem Njemačke, gdje su se budući koloni uvježbavali za svoj novi život u Palestini. Kako su Nirmberški zakoni branili Židovima uporabu njemačke zastave, Židovi su imali zajamčeno pravo korištenja nacionalne plavo-bijele židovske zastave. Zastava, koju će jednog dana prihvatiti židovska Država, vijorila se iznad kampova i cionističkih središta u Hitlerovoj Njemačkoj27.
Himlerova Služba sigurnosti (Sichereitsdienst*) surađivala je s Haganóm,28 tajnom cionističkom vojnom organizacijom u Palestini. SS-ov stožer platio je predstavniku Hagané, Feivelu Polkesu, za obavijesti o prilikama u Palestini i za njegovu pomoć u organizaciji židovskog naseljavanja u tu zemlju.29 Međutim, Haganá je bila obaviještena o njemački planovima preko jednog špijuna kojeg je uspjela ubaciti u Glavni stan SS-a u Berlinu.30 Kolaboracija Hagana - SS uključivala je, štoviše, i tajnu isporuku njemačkog oružja za borbu protiv palestinskih Arapa.31
Poslije neobuzdanog nasilja i razaranja u "kristalnoj noći", u studenom 1938. godine, (prema nekim povjesničarima taj je pogrom promišljeno naredio Goebbels, koji je bio ljubomoran na kontrolu SS-a u politici židovske imigracije), SS je brzo pomogao cionističkoj organizaciji da se digne na noge i nastavi svoj rad u Njemačkoj, iako sada pod nešto budnijom kontrolom.32
Službena ograničenja
Njemačka podrška cionizmu nije bila bezgranična. Vlast i stranačke vođe bili su vrlo svjesni ustrajne promidžbe koju su vodile moćne židovske zajednice u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji i u drugim zemljama, da bi mobilizirale "svoje" vlade i svoje sugrađane protiv Njemačke. Toliko dugo dok svjetsko židovstvo ostaje neumoljivi neprijatelj nacionalsocijalističkoj Njemačkoj i toliko dugo dok velika većina Židova u svijetu pokazuje malo oduševljenja da se ponovno naseli u cionističkoj "obećanoj zemlji", jedna nezavisna država u Palestini ne bi mogla stvarno "riješiti"međunarodno židovsko pitanje. Naprotiv, razmišljali su njemački vođe, to bi moglo jako učvrstilo tu opasnu protunjemačku promidžbu. Zbog toga je njemačka potpora cionizmu bila ograničena na podršku za stvaranje židovske postojbine u Palestini pod britanskom kontrolom, a ne za jednu samostalnu židovsku državu.33
Židovska država u Palestini, izjavio je njemački ministar vanjskih poslova diplomatima u lipnju 1937. godine, ne bi bila u interesu Njemačke jer ne bi bila u stanju primiti sve Židove u svijetu, no poslužila bi samo kao temelj dodatne moći za međunarodno židovstvo, otprilike na isti način kao što Moskva služi kao baza za međunarodni komunizam.34 Odražavajući određenu promjenu u stavovima službene politike, njemački je tisak izrazio puno veće simpatije za otpor palestinskih Arapa prema cionističkim težnjama, u vrijeme kada su nategnuti odnosi i sukobi između Židova i palestinskih Arapa naglo porasli.35
U jednoj okružnici Ministarstva vanjskih poslova od 22. lipnja 1937. godine upozoravalo se da bi, usprkos podršci židovskoj kolonizaciji u Palestinu, "bila ipak grješka predpostaviti da bi Njemačka podržala stvaranje državne strukture u Palestini pod bilo kakvim oblikom židovske kontrole. S obzirom na antinjemačku promidžbu međunarodnog židovstva, Njemačka ne može odobriti ideju, da bi stvaranje jedne židovske države u Palestini pomoglo mirnom razvitku svjetskih nacija".36 "Proglašenje židovske države ili uspostava židovske uprave nad Palestinom", upozoravala je jedna unutarnja predstavka u odjelu za židovske poslove SS-a, "stvorilo bi za Njemačku novog neprijatelja, koji bi imao duboki utjecaj na političke događaje na Bliskom istoku." Jedna druga služba SS-a predviđa da bi židovska država "radila na posebnoj zaštiti židovskih manjina u svim zemljama, dajući prema tomu zakonitu zaštitu parazitskoj aktivnosti svjetskog židovstva".37
U siječnju 1939. novi Hitlerov ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentropp, isto tako upozorava u drugoj okružnici da "Njemačka mora smatrati stvaranje židovske države kao opasnost, jer bi to doprinijelo povećanju međunarodne moći svjetskog židovstva".38
Sâm je Hitler početkom 1938. godine razmotrio ovo pitanje i, usprkos svojoj staroj sumnjičavost glede cionističkih ambicija, i svojoj bojazni da bi ta politika mogla doprinijeti stvaranju židovske države, odlučio je još snažnije podržati iseljavanje Židova u Palestinu. Očekivanje da će se Njemačka riješiti svojih Židova, zaključio je on, bilo je teže od moguće opasnosti.39 Međutim, 1937.,1938. i 1939. britanska je vlada nametnula još temeljitija ograničenja židovskom useljenju u Palestinu. Kao odgovor na to, služba sigurnosti SS-a sklopila je tajni sporazum s ilegalnom cionističkom agencijom Mossad le-Aliya Bet40, kako bi se Židovi ilegalno useljavali u Palestinu. Kao rezultat ove snažne suradnje, usprkos britanskim ratnim brodovima, više konvoja brodova uspjelo je stići do Palestine. Židovsko iseljavanje, istovremeno zakonito i nezakonito, iz Njemačke (uključujući i Austriju od 1938.) prema Palestini dramatično se povećalo 1938. i 1939. godine. Još jedno putovanje 10000 Židova bilo je planirano za listopagodine, barem je jedan kamp za cionističko uvježbavanje ("kibuc") nastavio raditi u Hitlerovoj Njemačkoj.42
Sporazum o prijevozu
Središnji dio njemačko-cionističke suradnje za vrijeme hitlerovskog razdoblja bio je Sporazum o prijevozu43, ugovor koji je omogućio tisućama njemačkih Židova da se sa svojom imovinom isele u Palestinu. Sporazum, poznat i pod imenom Haavara (hebrejska riječ za prijevoz), zaključen je u kolovozu 1933. godine poslije pregovora između njemačkih dužnosnika i Haima Arlosoroffa44, političkog tajnika židovskog ureda45 palestinskog središta Svjetske cionističke organizacije46.
Kroz ovu neobičnu nagodbu, svaki Židov koji je putovao u Palestinu polagao je novac na jedan posebni račun u Njemačkoj. Novac se koristio za kupovinu ratarskog materijala njemačke proizvodnje, materijala za gradnju, pumpi, gnojiva, itd., a to se izvozilo u Palestinu i prodavalo preko židovskog društva Haavara47 u Tel-Avivu. Novac od prodaje davao se židovskom iseljeniku prilikom njegova dolaska u Palestinu, do visine svote koja odgovara njegovom pologu u Njemačkoj. Njemački su se proizvodi raširili po Palestini posredstvom Haavare, što se malo kasnije nadopunilo sporazumom o razmjeni, prema kojem su se naranče iz Palestine mijenjale za drvo za gradnju, automobile, ratarske strojeve i razne druge njemačke proizvode. Tako da je Sporazum poslužio cionističkom projektu o odvođenju židovskih kolona i kapitala u Palestinu, dok je istovremenoa poslužio njemačkom cilju da oslobodi zemlju od neželjene strane skupine.
Delegati na cionističkom kongresu u Pragu 1933. godine živo su raspravljali o zaslugama Sporazuma. Neki od njih su se bojali da će ugovor samo potkopati gospodarski bojkot međunarodnog židovstva protiv Njemačke. Ali cionistički vođe su smirili Kongres. Sam Cohen48, ključna osoba u Sporazumu s Haavarom, naglasio je da Sporazum nije gospodarski koristan za Njemačku. Arthur Ruppin49, stručnjak za emigraciju u cionističkoj organizaciji, koji je pomagao u pregovorima oko sporazuma, naglasio je da se "sporazum o prijevozu ni na koji način ne kosi s pokretom bojkota, jer nijedna strana valuta ne će ući u Njemačku kao rezultat tog Sporazuma…".50
Cionistički kongres iz 1935.godine, koji se održao u Švicarskoj, čvrsto je potvrdio Sporazum. Godine 1936. godine, Židovsko društvo (cionistička "tajna vlada" u Palestini) preuzelo je izravnu kontrolu nad Haavarom, što je ostalo na snazi sve dok ga drugi svjetski rat nije prisilio na uzmak.
Pojedini njemački dužnosnici su se suprotstavili sporazumu. Generalni njemački konzul u Jeruzalemu, Hans Döhle, na primjer, oštro je kritizirao sporazum u više navrata tijekom 1937. godine. Istaknuo je da to košta Njemačku u vanjskoj trgovini, jer su proizvodi izvezeni u Palestinu zbog sporazuma mogli donijeti zaradu, da su bili prodani negdje drugdje. Monopol Haavare na prodaju njemačke robe izazvao je, naravno, gnjev kod njemačkih i, isto tako, arapskih poslovnih ljudi. Službena njemačka podrška cionizmu mogla je dovesti do gubitka tržištâ u arapskom svijetu. Britanska je vlada, također, bila nezadovoljna sporazumom.51 Jedno unutarnje izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova je u lipnju 1937. godine je ukazivalo na "gubitke vanjskih razmjena" a koji su nastali zbog Haavare.52
U jednoj predstavci njemačkog ministarstva unutarnjih poslova iz prosinca 1937. godine ocijenjen je učinak Sporazuma o prijevozu: "Nema sumnje da je dogovor s društvom Haavara doprinio vrlo brzom razvitku Palestine od 1933. godine. Sporazum nije samo priskrbio najveći izvor novca (iz Njemačke!), nego i skupinu najpametnijih imigranata i, napokon, omogućio je da u zemlju stignu strojevi i industrijski proizvodi bitni za njezin razvitak". Glavna prednost pogodbe bila je, govorila je predstavka, iseljavanje značajnih skupina Židova u Palestinu, taj najželjeniji cilj s njemačke točke gledišta. Ali, predstavka je također spomenula i značajne nezgodne strane koje je već podcrtao konzul Döhle, a i drugi. Ministar unutrašnjih poslova, nastavljao je tekst, zaključio je da loše strane Sporazuma sada nadilaze njegove prednosti, i da bi zato cijelu stvar trebalo dokrajčiti.53 Samo je jedan čovjek mogao riješiti spor. Hitler je osobno ocijenio tu politiku u srpnju i rujnu 1937. godine, i ponovno u siječnju 1938. godine, i svaki je put odlučio zadržati sporazum s Haavarom. Cilj oslobođenja Njemačke od židovske nazočnosti, zaključio je on, opravdavao je te njegove nezgodne strane.54
Ministarstvo gospodarstva Reicha pomoglo je u organizaciji jedne druge prijevozničke agencije, Agencije za investiranje i međunarodnu trgovinu, ili Intria, preko koje su Židovi iz stranih zemalja mogli pomoći njemačkim Židovima da emigriraju u Palestinu. Gotovo 900.000 dolara je prebačeno njemačkim Židovima u Palestinu posredstvom Intrie.55
Druge europske zemlje, nestrpljive u ohrabrivanju židovskog iseljavanja, sklopile su sporazume s cionistima prema modelu Haavare. Godine 1937. Poljska je odobrila osnivanje prijevozničke kompanije Halifin (hebrejska riječ za "razmjenu"). Krajem ljeta 1939., Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska i Italija su potpisale slične sporazume. Izbijanje rata u rujnu 1939., spriječilo je, međutim, ostvarivanje tih sporazuma u velikim razmjerima.56
Ostvarenja Haavare
Između 1933. i 1941. godine, otprilike 60.000 njemačkih Židova iselilo se u Palestinu pomoću Haavare i drugih njemačko-cionističkih sporazuma, to jest gotovo 10% židovske populacije u Njemačkoj 1933.god. (Ti su njemački Židovi sačinjavali 15% židovske populacije u Palestini 1939.). Poneki su iseljenici pomoću društva Haavare prebacili značajna osobna bogatstva iz Njemačke u Palestinu. Kao što je to zapisao židovski povjesničar Edwin Black: "Mnogi od tih ljudi, posebno krajem tridesetih godina, mogli su prebaciti prave replike svojih kuća i svojih tvornica, to jest, ponovno izgraditi svoj život na gotovo istovjetan način".57
Ukupna svota novca prebačenog iz Njemačke u Palestinu posredstvom Havaare u razdoblju od kolovoza 1933. do kraja 1939. godine iznosila je 8,1 milijuna funti ili 139,57 milijuna njemačkih maraka (ili pretvoreno u dolare više od 40 milijuna dolara). Toj se svoti treba dodati 33,9 milijuna njemačkih maraka (13,8 milijuna dolara) koje je dala Reichsbanka za primjenu Sporazuma.58
Povjesničar Edwin Black je procijenio da su 70 milijuna dodatnih dolara mogli biti prebačeni u Palestinu dodatnim trgovačkim sporazumima s Njemačkom, i međunarodnim bankarskim transakcijama. Njemačka davanja imala su veliko djelovanje na jednu tako nerazvijenu zemlju kakva je bila Palestina tridesetih godina XX. stoljeća, primjećuje on. Više velikih industrijskih poduzeća je otvoreno s kapitalom koji je dolazio iz Njemačke, uračunavši u to i tvrtke za sustav odvodnje "Mekoroth" i tekstila "Lodzia". Priljev proizvoda i kapitala za Havaaru, zaključuje Edwin Black, "proizveo je gospodarsku eksploziju u židovskoj Palestini" i bio je "neophodni čimbenik u stvaranju židovske države".59
Sporazum s Haavarom uvelike je doprinio židovskom razvitku u Palestini i, prema tomu, i osnivanju države Izrael. U jednoj okružnici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, iz siječnja 1939. godine, stoji, uz određenu uznemirenost, da "prijevoz židovske imovine izvan Njemačke (u sporazumu s Haavarom) doprinosi na ne baš zanemariv način izgradnji židovske države u Palestini".60
Bivši službenici društva Haavare u Palestini potvrdili su te tvrdnje u jednoj detaljnoj studiji o Sporazumu o prijevozu, objavljenoj 1972. godine: "Gospodarska djelatnost bila je omogućena priljevom njemačkog kapitala i prijevozima Haavare u privatnom i javnom sektoru, a to je bilo od velike važnosti za razvitak zemlje. Mnogobrojne nove industrije i trgovačka poduzeća su našla svoje mjesto u židovskoj Palestini, i mnoge tvrtke, koje su jako važne još i danas za gospodarstvo države Izrael, duguju svoje postojanje Haavari."61
Dr. Ludwig Pinner, predstavnik, Haavare u Tel-Avivu tridesetih godina, kasnije je komentirao da su Haavarini imigranti izvanredno sposobni, i da su "doprinijeli na odlučujući način" gospodarskom, društvenom, kulturnom i obrazovnom razvitku židovske zajednice u Palestini.62
Sporazum o prijevozu bio je primjer od najveće važnosti suradnje između Hitlerove Njemačke i međunarodnog cionizma. Tim sporazumom je Treći Reich učinio više nego ijedna druga vlada tridesetih godina u pomaganju židovskog razvitka u Palestini.
Cionisti predlažu Hitleru vojni savez
Početkom siječnja 1941. godine, jedna mala, ali značajna cionistička vojna organizacija, podnijela je formalni prijedlog njemačkim diplomatima u Beirutu o vojno-političkom savezu s Njemačkom u ratu. Prijedlog je došao od tajne skupine ekstremista poznati pod imenom "Borci za slobodu Izraela", skraćeno Lehi ili Skupina Stern63. Njezin vođa Abraham Stern64, koji je neposredno prije prekinuo s radikalnom nacionalističkom skupinom "Vojna nacionalna organizacija u zemlji Izrael" (Irgun Cvai Leumi b'erec Israel)65 zbog njihovog držanja prema Velikoj Britaniji, koja je djelotvorno priječila nastavak židovske kolonizacije u Palestini. Stern je smatrao Veliku Britaniju za glavnog neprijatelja cionizma.
Taj cionistički prijedlog "za rješenje židovskog pitanja u Europi i aktivno sudjelovanje skupine Lehi u ratu na strani Njemačke" zaslužuje da ga navedemo malo detaljnije.66 U svojim su raspravama i izjavama glavni vođe Njemačke nacional- socijalističke stranke često naglašavali da Novi poredak u Europi kao preduvjet zahtijeva korjenito rješenje židovskog pitanja evakuacijom ("Europa oslobođena od Židova").
Evakuacija židovskih masa iz Europe je preduvjet za rješenje židovskog pitanja. Međutim, jedini način potpunog ostvarenja je smještanje tih masa u izvornu domovinu židovskog naroda, Palestinu, i uspostavljanje židovske države u njezinim povijesnim okvirima.
Cilj političke aktivnosti i godine borbe Pokreta za Slobodu Izraela, Nacionalne vojne organizacije u Palestini (Irgun Cvai Leumi b'erec Jisrael) je da riješi židovski problem na taj način i tako, da potpuno oslobodi židovski narod i zauvijek riješi njegovo pitanje. NMO, koji je dobro poznavao dobru volju njemačkog Reicha i njegovih predstavnika glede cionističkih aktivnosti u Njemačkoj i cionističkog programa iseljavanja, je bio mišljenja da:
1. Mogu postojati zajednički interesi između Novog Europskog Poretka temeljenog na njemačkom nacrtu i istinske nacionalne težnje židovskog naroda, utjelovljene u djelovanju skupine NMO.
2. Moguća je suradnja između Nove Njemačke i nacionalno-pučkog obnovljenog Židovstva ("Hebräertum").
3. Uspostava povijesne židovske Države na nacionalnim i totalitarnim temeljima, povezane ugovorom s njemačkim Reichom, bilo bi u interesu održavanja i jačanja buduće pozicije Njemačke na Bliskom istoku.
Na temelju ovih razmatranja i pod uvjetom da vlada njemačkog Reicha prizna nacionalne težnje Pokreta za slobodu Izraela, a naznačene ovdje iznad, NMO u Palestini predlaže da aktivno sudjeluje u ratu na strani Njemačke.
U ovaj prijedlog NMO-a mogao bi se uključiti vojna, politička i obavještajna djelatnost unutar Palestine i, isto tako, poslije određenih organizacijskih mjera, izvan nje. Istovremeno bi europski Židovi bili vojno uvježbavani i organizirani u vojne jedinice pod vodstvom i zapovjedništvom NMO-a. Oni bi sudjelovali u borbenim operacijama u cilju osvajanja Palestine, ako bi se jedan takav front trebao otvoriti.
Neizravno sudjelovanje Pokreta za slobodu Izraela u Novom poretku u Europi, već u pripremnoj fazi, kombinirano s pozitivnim i korjenitim rješenjem problema europskih Židova na temelju nacionalnih težnji navedenih iznad, židovski bi narod uvelike ojačao moralnu podlogu Novog poretka u očima čitavog čovječanstva.
Suradnja Pokreta za slobodu Izraela bila bi također u skladu s nedavnom raspravom njemačkog kancelara, u kojoj Hitler uvjerava da će koristiti svaku kombinaciju i koaliciju da bi izolirao i pobijedio Englesku.
Ne postoje nikakvi tragovi njemačkog odgovora. Prihvaćanje bi svakako bilo nevjerojatno, jer je u tom trenutku njemačka politika bila odlučno proarapska67. Značajno je da je Skupina Stern nastojala sklopiti pakt s trećim Reichom u razdoblju kada su se glasine, po kojima se Hitler pripremao na istrebljenje svih Židova, naveliko širile u javnosti. Vjerojatno, ili Abraham Stern nije vjerovao u te glasine, ili je htio surađivati sa smrtim neprijateljem svojeg naroda, da bi pomogao stvaranje židovske države68.
Jedan od važnijih članova organizacije Lehi, u doba kada je Skupina podnijela taj prijedlog, bio je i Jichak Šamir, koji će kasnije postati ministar vanjskih poslova Izraela i zatim, od osamdesetih godina pa sve do 1992. godine, Predsjednik vlade Države Izrael. S obzirom da je poslije Sternove smrti 1942. (ubila ga je britanska vojska) bio šef operacija organizacije Lehi, Šamir je organizirao mnogobrojne terorističke akcije, uključujući tu i ubojstvo britanskog ministra za Srednji istok, lorda Moyne-a, u studenom 1944., i umorstvo švedskog pregovarača Ujedinjenih nacija, grofa Benadottea, u rujnu 1948. godine.
Godinama iza toga, kada bi Šmira pitali o prijedlogu sporazuma s nacistima iz 1941. godine, potvrdio je da je znao za prijedlog o savezništvu s Njemačkom u ratu, koji je njegova organizacija predložila.69
Zaključak
Usprkos osnovnom neprijateljstvu između Hitlerova režima i međunarodnog židovstva tijekom više godina, interesi židovskih cionista i njemačkih nacionalsocijalista su se poklapali. Surađujući s cionistima zbog jednog humanog i obostrano željenog rješenja jednog složenog problema, Treći je Reich pristao žrtvovati svoju vanjsku trgovinu, pokvariti odnose s velikom Britanijom i oneraspoložiti Arape. Ustvari, u razdoblju tridesetih godina ni jedna nacija nije učinila više u korist dalekih ciljeva židovskih cionista od Hitlerove Njemačke.
Bilješke:
1 Brod je za jednu austrijsku tvrtku bio izgrađen u Velikoj Britaniji i porinut u more pod imenom Martha Washington. Imao je istisninu 8145 brt i mogao je ukrcati 2190 putnika. Godine 1922. preuzela ga je talijanska brodarska tvrtka Linea Cosulich, da bi ga 1933. preuzela tvrtka Lloyd Triestino i preimenovala u Tel Aviv. Izgorio je 1935. i odmah je bio rasklopljen u tršćanskom rezalištu.
2 W. Martini, "Hebräisch unterm Hakenkreuz", Die Welt (Hamburg), 10. siječnja 1975. Još navedeno u: Klaus Polken, "The Secret Contacts: Zionism and Nazi Germany, 1933.-1941.", Journal of Palestine Studies, Proljeće-Ljeto, 1976., stranica 65.
3 Theodor Herzl (2. svibnja 1860. - 3. srpnja 1904.) rodio se u Budimpešti kao Binyamin Ze'ev Herzl, ali se još u dječačkoj dobi preselio u Beč. Završio je pravne znanosti, ali kroz čitav život posvetio se novinarstvu i književnosti. Za vrijeme mladosti pripadao je udrženju Burschenschaft koje se zalagalo njemačko ujedinjenje. U njegovim mladenačkim radovima nema traga o "židovskom pitanju" niti o židovskom životu općenito. Bio je dopisnik Neue Freie Presse u Parizu, potom u Londonu i Istanbulu. Kasnije je u novinama postao književni urednik i pisao je komedije i drame za bečko kazalište. Život mu se stubokom promijenio kada je u travnju 1865. izišao engleski prijevod njegovog djela Der Judenstaat (Židovska država, objavljena je 1896. u Berlinu i u Beču kod izdavača M. Breitensteina, Verlags-Buchhandlung), i tada postaje najvažniji cionistički glasnogovornik. Jedan od vjerojatnih razloga za takvu promjenu bio je izbor Karla Luegera (1844. - 1910.), političkog antisemita, na mjesto bečkog gradonačelnika koji na tom mjestu bio od 1897. do 1910. Pozadina te Herzlove političke akcije bila je ideja o razdvajanju židovske zajednice od drugih i njezino preseljenje na neko drugo mjesto uz stvaranje židovske države. Herzl je mnogo putovao kako bi širio svoje projekte te su on i njegove pristaše ubrzo postigli velike uspjehe tako da je u Londonu određen kao vođa cionista. Godine 1897. osnovao je u Beču dnevnik Die Welt te je u Baselu organizirao prvi svjetski kongres cionista na kojem je izabran za predsjednika. Godine 1898. imao je čitav niz diplomatskih susreta za vrijeme kojih ga je nekoliko puta primio njemački Kaiser, bio je nazočan na konferenciji za mir u Den Haagu, gdje je imao surete s brojnim sudionicima. U svibnju 1901. prima ga osamnski sultan koji je, ipak, odbio dati Palestinu cionistima. U godinama 1902. - 1903. Herzl je pozvan da svjedoči pred British Royal Commission o Imigraciji Alija. Tom prilikom pobliže je upoznao brojne članove britanske vlade, posebno Josepha Chamberlaina, tadašnjeg tajnika za kolonije. Posredstvom Chamberlainea pregovarao je s egipatskim vlastima o položaju jednog židovskog naselja u Al'Arišu, na Sinajskom poluotoku na granici s južnom Palestinom. Kada je pregovor propao, Herzl je prihvatio od britanske vlasti ponudu da naseli znatnu židovsku koloniju u Zapadnoj Africi (Uganda).U isto vrijeme je Herzl pošao u Rusiju gdje su ga primili ministar financija i ministar unutarnjih poslova V. Plehve. Posljednje Herzlovo djelo bilo je Altneuland (Stara-Nova Zemlja) koje je potpuno bilo posvećeno cionizmu. Treba napomenuti da je Herzl zamišljao novu židovsku državu u potpuno svjetovnom obliku, bez ikakvog uplitanja religije. Herzl je sahranjen u Jeruzalemu, na Herzlovom brdu.
4 Navod iz: Ingrid Weckert Feuerzeichen: Die "Reichskristallnacht" (Tübingen: Grabert, 1981.), str. 212. Vidjeti također: Th. Herzl, The Jewish State (New York: Herzl Press, 1970.), str. 33, 35, 36, i Edwin Black, The Transfer Agreement (New York: Macmillan, 1984.), str. 73.
5 Th. Herzl, "Der Kongress," Welt, 4. lipnja 1897. Pretiskano u: Theodor Herzls zionistische Schriften (Leon Kellner, ed.), erster Teil, Berlin: Jüdischer Verlag, 1920, s. 190 (i s. 139)
6 ZVfD, Zionistische Vereinigung für Deutschland.
7 Memorandum od 21. lipnja 1933. godine, u: L. Dawidowicz, A Holocaust Reader (New York: Behrman, 1976), str. 150-155, i (djelomično) u: Francis R. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (Austin: Univ. of Texas, 1985), str. 42.; On Zionism in Germany before Hitler's assumption of power, vidi: Donald L. Niewyk, The Jews in Weimar Germany (Baton Rouge: 1980), str. 94-95, 126-131, 140-143.; F. Nicosia, Third Reich (Austin: 1985), str. 1-15.
8 Novine Jüdische Rundschau prvo izlaze kao Israelitsche Rundschau, a od 1896. postaju organ Njemačkog cionističkog pokreta. Za vrijeme urednika Heinricha Loewea novine 1900. mijenjaju ime u Jüdische Rundschau i izlazile su do 8. studenoga 1938..
9 Jüdische Rundschau (Berlin), 13. lipnja 1933. Navod iz: Heinz Höhne, The Order of the Death's Head (New York: Ballantine, pb., 1971, 1984), str. 376-377.
10 Joachim Prinz rođen je u Burkhardsdorfu u Gornjoj Šleskoj 10. svibnja 1902. a umro je u New Jerseyju (U.S.A.) 30. rujna 1988. Bio je protjeran iz Reicha 1937.
11 Američki židovski kongres je američka organizacija stvorena za zaštitu židosvskih "građanskih prava". Zlatno doba mu je bilo šezdesetih godina. Za više obavijesti pogledati: http://www.ajcongress.org/.
12 Heinz Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, 1971, 1984), p. 376.
13 Glede ovog problema treba pogledati pismo koje je poslao predsjednik Njemačke cionističke federacije, Blumenfeld, 29. lipnja 1933. Kancelaru Reicha, uz koje prilaže dokumenat u svezi "njemačkih Židova", tražeći susret u kojem bi raspravili o cionističkom položaju u Njemačkoj(Njemački savezni arhiv, Document R43-II/524).
14 Berlin," Encyclopaedia Judaica (New York and Jerusalem: 1971), Vol. 5, p. 648. Za drugi pogled na ovaj "snažan život", pogledati: J.-C. Horak, "Zionist Film Propaganda in Nazi Germany," Historical Journal of Film, Radio and Television, Vol. 4, No. 1, 1984, pp. 49-58.
15 Gotovo je sigurno da je jedno drugo putovanje poduzeo Adolf Eichmann, zajedno sa svojim nadređenim, Herbertom Hagenom 1937. godine, ponovno s namjerom da provjeri mogućnost osnivanja židovskih naselja u Palestini. (Prevoditelj ovog Weberovog rada je prije nekoliko godina na satelitskoj postaji RAI educational, u jednoj ozbiljnoj emisiji, čuo podatak da je A.Eichman pet godina studirao judaistiku, da je izvrsno govorio ivrit i jidiš, da je poznavao Talmud i kabalu,op. prev.JHN)
16 Jacob Boas, "A Nazi Travels to Palestine," History Today (London), January 1980, pp. 33-38.
17 Das Schwarze Korps (Crno tijelo), službene novine SS-a, izlazile su srijedom i dijelile su se besplatno. Glavni urednik bio je Günter d'Alquen, izdavač Max Amann a izdavala ih je kuća Eher-Verlag. Prvi broj se pojavio 6. ožujka 1935. u nakladi od 70000 primjeraka; u studenom iste godine dostiže već nakladu od 200000 primjeraka, a 1944. 750000 primjeraka.
18 Preslik naslovne stranice novina Das Schwarze Korps, od 15. svibnja 1935. može se naći u: Janusz Piekalkiewicz, Israels Langer Arm (Frankfurt: Goverts, 1975), str.. 66-67. Također navod u: Heinz Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, 1971, 1984), str. 377. Vidjeti i: Erich Kern, ed., Verheimlichte Dokumente (Munich: FZ-Verlag, 1988), str. 184.
19 Das Schwarze Korps, 26. rujna 1935. Navod iz: F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985.), str. 56-57.
20 Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 83.
21 F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985), str. 60. Vidjeti također: F. Nicosia, "The Yishuv and the Holocaust," The Journal of Modern History (Chicago), Vol. 64, No. 3. rujna 1992, str. 533-540.
22 F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985), p. 57.
23 Jüdische Rundschau, 17. rujna 1935. Navod u: Yitzhak Arad, with Y. Gutman and A. Margaliot, eds., Documents on the Holocaust (Jerusalem: Yad Vashem, 1981),str. 82-83.
24 Der Angriff, 23. prosinca 1935, u: E. Kern, ed., Verheimlichte Dokumente (Munich: 1988), str. 148.; F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 56.; L. Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 138.; A. Margaliot, "The Reaction...," Yad Vashem Studies (Jerusalem), vol. 12, 1977, str. 90-91.; O Kareskijevoj karijeri pogledati: H. Levine, "A Jewish Collaborator in Nazi Germany," Central European History (Atlanta), rujan 1975., str. 251-281.
25 "Dr. Wise Urges Jews to Declare Selves as Such," New York Herald Tribune, 13. lipnja 1938, str. 12.
26 F. Nicosia, The Third Reich (1985), str. 53.
27 Lucy Dawidowicz, The War Against the Jews, 1933-1945 (New York: Bantam, pb., 1976), str. 253-254.; Max Nussbaum, "Zionism Under Hitler," Congress Weekly (New York: American Jewish Congress), Sept. 11, 1942.; F. Nicosia, The Third Reich (1985), pp. 58-60, 217.; Edwin Black, The Transfer Agreement (1984), p. 175.
* Sicherheitsdienst (SD, Siguronosni servis) bio je tajni SS servis kojeg je osnovao Reinhard Heydrich. Godine 1938. postaje Državni (i Partijski) tajni servis uz veliku podršku Gestapoa.
28 Haganá (hebrejski "obrana", ???? - haganá) oružana cionistička skupina u Palestini iz koje će kasnije izrasti oružana sila buduće Države Izrael. Puni naziv izraelske vojske je ????? ????? ??? (Cva hahaganá lejisrael - Obrambena vojska Izraela), ili skraćenica ?"?? - izgovara se Cahal. Haganá je osnovana za vrijeme britanskog mandata nad palestinom (1921. - 1948.) nakon arapske pobune iz 1920. i 1921. godine, a nastala je od prethodne paravojne organizacije Hašomer (iz 1909.), koja je imala zadaću štititi židovske doseljenike u Palestinu - ???? ("šomer" - čuvar, stražar). Pravi pravcati preobražaj u vojnom smislu doživjela je Haganá 1929. nakon velike arapske pobune i obuhvaćala je gotovo sve mlade iz kibuca kao i na tisuće stanovnika gradova. Uz uvezeno oružje, počeli su izrađivati i vlastito. Već je 1936 Haganá mogla računati na 10.000 dobro izvježbanih i spremnih na mobilizaciju ljudi, uz 40.000 rezervista. Za vrijeme Velikog ustanka 1936. - 1939. pripadnici Hagané su, osim ratovanja protiv arapskih ustaša, štitili britanske interese. Premda britanska administracija nije službeno priznavala Haganú, britanske snage su ipak surađivale s njom stvorivši pomoćne židovske čete, Židovsku useljeničku mliciju i Specijalne noćne ophodnje. Iskustvo stečeno u slamanju Velikog arapskog ustanka bilo je od ogromne koristi u prvom izraelsko-arapskom ratu iz 1948. Članovi Hagané bili su, između ostalih, Jichak Rabin, Ariel Šaron, Rehavam Zeevi, Dov Hoz, Moše Dajan i Rut Westheimer.
29 Feivel Polkes putuje 26. veljače 1937. u Berlina, na sastanak i pregovore s Adolfom Eichmannom, to jest preko njega s tajnom službom Sicherheitsdienst. Za više informacija o Polkesu: Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators, 8. Palestine - The Arabs, Zionists, British and Nazis (http://www.marxists.de/middleast/brenner/ch08.htm#top).
30 H. Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, pb., 1984), str. 380-382.; K. Schleunes, Twisted Road (1970, 1990), str. 226.; Unutarnje tajno SS-ovo izviješće o F. Polkesu, 17. lipnja 1937., u: John Mendelsohn, ed., The Holocaust (New York: Garland, 1982), vol. 5, str. 62-64.
31 F. Nicosia, Third Reich (1985), str.. 63-64, 105, 219-220.
32 F. Nicosia, Third Reich (1985), p. 160.
33 Ova razlika je prešutna posljedica koja proizlazi iz "Balfourove deklaracije" iz 1917. godine, u kojoj britanska vlast izražava vlastitu podršku "nacionalnom ognjištu za židovski narod" u Palestini, brižljivo izbjegavajući bilo koji znak da misli na Židovsku državu. Obraćajući se arapskoj većini palestinskog pučanstva Deklaracija nastavlja da "se jasno podrazumijeva da se ne će učiniti ništa što bi moglo izazvati štetu religioznim i građanskim poravima nežidovskim stanovnicima koji su sada u Palestini. Cjelokupa tekst Deklaracije može se naći u: Robert John, Behind the Balfour Declaration (IHR, 1988), str 32.
34 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 121.
35 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 124.
36 David Yisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Bar-Ilan University, Israel, 1974), str. 300.; Također u: Documents on German Foreign Policy, Series D, Vol. 5. Doc. No. 564 or 567.
37 27.K. Schleunes, The Twisted Road (1970, 1990), p. 209.
38 Okružnica od 25. siječnja 1939., Nüremberg document 3358-PS. International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals Before the International Military Tribunal (Nuremberg: 1947-1949), vol. 32, str. 242-243. Nazi Conspiracy and Aggression (Washington, DC: 1946-1948), vol. 6, str. 92-93.)
39 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 141-144; O Hitlerovom kritičkom mišljenju glede cionizma u njegovoj knjizi Moja borba (Mein Kampf), vidjeti u: Vol. 1, Chap. 11. Navod iz: Robert Wistrich, Hitler's Apocalypse (London: 1985), str. 155.; Vidjeti također u: F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 26-28 Vol. 1, Cap. 11. ; Hitler je 1939. izjavio svojem vojnom savjetniku (i ponovno 1941.) da je tražio od Engleza dozvolu, još 1937. godine, da preseli sve njemačke Židove u Palestinu ili Egipat. Englezi su odbili prijedlog, reče, jer bi to izazvalo kasnije nerede. Vidjeti u: H. v. Kotze, Heeresadjutant bei Hitler (Stuttgart, 1974), pp. 65, 95.
40 Mossad leAlija Bet - Ustanova za drugu Aliju (da se ne pomiješa s izraelskom tajnom službom ??????? ????????? ???????? ????? "Hamosad lemodiin uletafkidim mejuhadim" /Ustanova za informiranje i posebne zadatke/ skraćeno Hamosad; hebrejski se ustanova kaže "mosad" - ????), koju su palestinski Židovi osnovali u Parizu. Na hebrejskom jeziku useljenje u Izrael se kaže "alija", a dolazi od glagola ??? ("ala") "penjati se", "ići u vis". To proizlazi iz specifičnosti hebrejskog jezika. Naime, za ići (putovati, ali ne pješice) s jednog mjesta na drug rabi se glagol ??? ("nasa), ali ako se putuje u izrael, tada se rabi glagol "ala"; budući da se Izrael nalazi na najvišem mjestu u svijetu, odmah ispod Boga, onda se kaže da se u Izrael "penje". Op. Prev.
41 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 156, 160-164, 166-167.; H. Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, pb., 1984), str. 392-394.; Jon and David Kimche, The Secret Roads (London: Secker and Warburg, 1955), str. 39-43. Vidjeti također: David Yisraeli, "The Third Reich and Palestine," Middle Eastern Studies, Listopad 1971. str. 347.; Bernard Wasserstein, Britain and the Jews of Europe, 1939-1945 (1979), str. 43, 49, 52, 60.; T. Kelly, "Man who fooled Nazis," Washington Times, 28. travnja 1987., pp. 1B, 4B. Temeljen na razgovoru s Willy Perlom, autorom knjige The Holocaust Conspiracy.
42 Y. Arad, et al., eds., Documents On the Holocaust (1981), p. 155. (Obuka u kibucu bila je u Neuendorfu i mora da je trajala barem do ožujka 1942.
43 Sporazum o prijevozu nazvan je Haavara-Abkommen. Haavara, hebrejski ????? - prijevoz.
44 Haim Arlosoroff (1899.-1933.), rođen je u Rusiji ali 1905. s obitelji se seli u Njemačku. U Berlinu završava ekonomske studije. Godine 1918. među osnivačima je stranke Hapoel hacair (????? ????? - Mladi radnik), koja je privukla mnoge židovske intelektualce. Piše mnoge članke o cionizmu i židovsko-arapskoj suranji, 1924. seli se u Palestinu. Imenovan je godine 1926. za predstavnika Jišuva (?????? naseljenici, sjedioci) u Ligi naroda. Postaje jedan od čelnika stranke Mapai (????? - ????????? ????? ????? - Mifleget poalej erec-Israel/Izraelska radnička stranka), najvažnije stranke u tadašnjoj Palestini; bio je bliski prijatelj Haima Weizmanna; Ubijen je 1933. u Tel Avivu.
45 Svjetska cionistička organizacija (WZO) osnovana je, pod imenom Cionistička organizacija (ZO), 3. rujna 1897. na Prvom kongresu cionista u bazelu. ZO, u namjerama Herzla, trebala je biti jezgra budućeg Izraela. I bilo je tako, jer 14. svibnja 1948. nastankom Države Izrael veliki dio institucija nove države bile su već aktivne i u pogonu, a sve su se razvile tijekom godina u krilu ZO. Organizacija u siječnju 1960. mijenja ime u WZO. Jeruzalem je sjedište organizacije.
46 O Sporazumu općenito, vidjeti: Werner Feilchenfeld, et alii, Haavara-Transfer nach Palaestina (Tubinga, Mohr/Siebeck, 1972); David Yisraeli, "The Third Reich and the Transfer Agreement," Journal of Contemporary History (London), br.. 2, 1971, str. 129-148.; "Haavara", Encyclopaedia Judaica (1971), vol. 7, pp. 1012-1013; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (Austin, 1985), pp. 44-49; Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews (New York, Holmes and Meier, 1985), pp. 140-141; The Transfer Agreement, Edwina Blacka je detaljna i koristna.
47 Radilo se o pravom pravcatom trgovačkom sporazumu koji je, između ostalog, pridonio razbijanju bojkota međunarodne antifašističke organizacije protiv Njemačke. Postojala su dva društva: židovsko, Haavara u Tel Avivu i njemačko, Paltreu, u Berlinu. Najmanji depozit, kod berlinske banke Wasserman ili hamburške banke Warburg, bio je 1.000 funti. U toj političko-ekonomskom inicijativi sudjelovale su mnoge osobe koje će kasnije postati vrlo poznate: Ben Gurion, Moše Šaret , Golda Meir i Levi Eškol, predstavnik Haavare u Berlinu.
48 Sam Cohen, između ostalog bio je suvlasnik društva "Hanoaiah Ltd." koje je skrbilo o trgovačkim odnosima s Njemačkom.
49 Arthur Ruppin (1876. - 1943.), rođen u Pruskoj, studirao u Berlinu a diplomirao je u Halleu. Ekonomist i sociolog, drže ga kao "oca useljenika cionista" i otac je židovske sociologije.
50 E. Black, The Transfer Agreement (1984), str. 328, 337.
51 O suprotstavljanju Haavari u službenim njemačkim krugovima, vidjeti: W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972), str. 31-33.; D. Yisraeli, "The Third Reich," Journal of Contemporary History, 1971., str. 136-139.; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question, str. 126-139.; I. Weckert, Feuerzeichen (1981), pp. 226-227.; Rolf Vogel, Ein Stempel hat gefehlt (Munich: Droemer Knaur, 1977), pp. 110 ff.
52 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer (1972), str. 31. Cjelokupan tekst u: David Yisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Israel: 1974), str. 298-300.
53 Predstavka Ministarstva unutarnjih poslova (označeno s strane Ministra W. Stuckarta), 17. prosinca 1937, u: Helmut Eschwege, ed., Kennzeichen J (Berlin: 1966), str. 132-136.
54 W. Feilchenfeld, et al, Haavara-Transfer (1972), p. 32.
55 .E. Black, Transfer Agreement, pp. 376-377.
56 E. Black, Transfer Agreement (1984), pp. 376, 378.; F. Nicosia, Third Reich (1985), pp. 238-239 (n. 91).
57 E. Black, Transfer Agreement, p. 379.; F. Nicosia, Third Reich, pp. 212, 255 (n. 66).
58 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer, str. 75.; "Haavara," Encyclopaedia Judaica, (1971), Vol. 7, p. 1013.
59 E. Black, Transfer Agreement, str. 379, 373, 382.
60 Okružnica od 25. siječnja 1939. Nüremberški dokument 3358-PS. International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals Before the International Military Tribunal (Nuremberg: 1947-1949), Vol. 32, str. 242-243.
61 Werner Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (Tübingen: Mohr/Siebeck, 1972). Navod u: Ingrid Weckert, Feuerzeichen (Tübingen: Grabert, 1981), str. 222-223.
62 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972). Navod u: I. Weckert, Feuerzeichen (1981), str. 224.
63 Lehi (????) je skraćenica od ????? ???? ????? Lohamei Herut Israel (Borci za slobodu Izraela) nu, britanska vlast ih je nazivala "Banda Štern", prema imenu njihovog vođe Abrahama Sterna. Skupina je nastala 1940. Među njihovim najpoznatijim akcijama bile su: 6. studenog 1944. ubojstvo lorda Moynea, predstavnika britanske vlasti; zatim pokolj Arapa u selu Deir Jasin 9. travnja 1948; 17. rujna 1948. ubojstvo grofa Folke Bernadotta, posrednika UN-a. Skupina je ukinuta 31. svibnja 1948. kada je uključena u oružane snage a vođe su amnestirani od zločina. Jedan od poznatijih pripadnika skupine Lehi, a kasnije je postao poznati politčar, je bio Jichak Šamir .
64 Abraham Stern, rečeni Yair (1907. - 1942,) rođen je u Poljskoj (Suwalki). U Izrael je imigrirao 1925. studirao je na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i specijalizirao se u klasičnim jezicima (grčki i latinski). Ubili su ga engleski agenti 1942. u Tel Avivu.
65 Irgun (sama riječ ????? "irgun" na hebrejskom znači "organizacije") je skraćenica od imena paravojne cionističke skupine Irgun Tsvai Leumi b'erec Israel, ????? ???? ????? ???? ????? (Narodna vojnička organizacija u zemlji Izrael) koja je djelovala u Palestini od 1931. do 1948. Osnivač je bio Avraham Tehomi i organizacija se razlikovala od Hagané odbijanjem socijalističke ideologije. Može ju s ena stanovit način smatrati predhodnicom današnjeg bloka Likud. I oni su raspušteni 1948. a nakon što su amnestirani ušli su u oružane snage, isto kao i Sternov Lehi.
66 Originalni dokument se nalazi u njemačkim arhivima Auswärtiges Amt, Bestand 47-59, E 224152 i E 234155-58. Potpun njemački tekst je objavljen u: David Yisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Israel, 1974), str. 315-317. Još pogledati: Klaus Polkhen, "The Secret Contacts", Journal of Palestine Studies, Proljeće-Ljeto 1976., str. 78-80; (Kada je učinjena ova ponuda Sternova skupina Lehi je već bila dio Irguna.
67 Arapski nacionalisti su se suprotstavljali Velikoj Britaniji, koja je u to vrijeme nadzirala veći dio arapskog prostora, uključujući Egipat, Irak i Palestinu. Budući da su Velika Britanija i Njemačka bile u ratu, Njemačka je davala podršku Arapima. Vođa palestinskih Arapa, veliki jeruzalemski muftija Hadž Amin Al-Huseini uporno je radio na zbližavanju s Njemačkom. Nakon bijega iz Palestine, na arapskom se obraćao arapskom svijetu preko radija i sudjelovao je u regrutaciji bosanskih muslimana u njemačku vojsku.
68 Israel Shahak, "Yitzhak Shamir, Then and Now," Middle East Policy (Washington, DC), Vol. 1, N. 1, (L'intero N. 39), 1992, str. 27-38; Yehoshafat Harkabi, Israel's Fateful Hour (New York, Harper and Row, 1988), str. 213214. Navod u: Andrew J. Hurley, Israel and the New World Order (Santa Barbara, California, 1991), str.. 93, 208-209; Avishai Margalit, "The Violent Life of Yitzhak Shamir", New York Review of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24; Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 266-269; L. Brenner, Jews in America Today (1986), str 175-177; L. Brenner, "Yitzhak Shamir: On Hitler's Side", Arab Perspectives (Arapska Liga), ožujak 1984., str. 11-13.
69 Avishai Margalit, "The Violent Life of Yitzhak Shamir," New York Review of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24.; Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 266-269.; L. Brenner, Jews in America Today (1986), str. 175-177.; L. Brenner, "Skeletons in Shamir's Cupboard," Middle East International, 30. rujna 1983., str. 15-16.; Sol Stern, L. Rapoport, "Israel's Man of the Shadows," Village Voice (New York), 3. srpnja 1984., str. 13 ff.
Josip H. Nikšić
OTAC DOMOVINE I DOMOVINE SIN
O Starčeviću i Tuđmanu
Hrvatska braćo i sestre!
Braćo po oružju!
Predstavljanje dvije od mojih knjiga - "Hrvatska nakon Tuđmana" te "Schwartz o Starčeviću" - pruža mi dobrodošlu prigodu pred vama usporediti ovu dvojicu hrvatskih velikana (manje ću ih ovdje izravno prikazivati, jer sam to iscrpno poduzeo u knjigama). Unatoč bjelodanim manama, kakvih svi imamo, a navlastito oni uistinu veliki, Starčević i Tuđman, svaki na svoj način, doista jesu hrvatski velikani. Samo se, u nekim trenutcima, čini da ih hrvatski narod nije zavrijedio, jer im nije dorastao. Kada je narod nedorastao veličini, stvara se ozračje koje ide na ruku pojavi osrednjih i malih, pače štetnih, pa oni dolaze na čelo države ponajčešće kao izrodi i izdajice. Vođe mora biti, ali ako narod ne prepozna i ne prigrli pravog, dobit će šugavog.
Otac Domovine, pater patri?, to je za Hrvate bio samo Ante Starčević. Tuđmana se, ignorirajući ovu činjenicu, također tu i tamo pokušalo nazvati ocem domovine, ali bi se prikladnijim učinio naslov sina domovine, a oca države. Pri ovom se posljednjem, dakako, gubila iz vida okolnost da je otac moderne hrvatske države, nakon 839 godina "ograničenoga suvereniteta", bio Poglavnik, a ne Vrhovnik; ovaj je tek obnovio obnovljenu hrvatsku državu XX stoljeća.
Ante Starčević jest Ocem Domovine jer ju je on duhovno, politički i ćudoredno pripravio, a pripravio ju je zagovorom neograničenog, apsolutnog suvereniteta. Istina, obje hrvatske države XX stoljeća, a pogotovu ova naša, druga, morale su ustupiti dio svojega suvereniteta tuđincu. Točnije, Tuđman je to (s obzirom na prvotnu srpsku okupaciju dijelova hrvatskoga tla) možda morao, iako nije htio, a njegovi nasljednici (s obzirom na "europsku uniju") ne moraju, ali hoće. Teško je državi biti apsolutno suverenom, ali ako ona to uopće ne će, i ako svojom političkom praksom u danim i zadanim uvjetima ne ozbiljuje maksimum suvereniteta, onda ona u pravom smislu i nije država, nego je okupirani teritorij, kolonija ili protektorat, marionetska tvorevina ili banana-republika.
Ante Starčević toliko je markantna, uzvišena figura hrvatske povijesti, toliko je sam u sebi suveren, toliko je proturob, da nam se današnjima, suočenima s još neviđenim ispadima onoga robsko-podaničkoga u hrvatskoj nacionalnoj duši, čini kako skoro i ne bi mogao biti hrvatske krvi. Jest, Starčević je složena pojava, kao i svi velikani, on je i protuslovan, jer sama su zbilja i sam život, u koje je tako duboko zahvatio, svojom naravi protuslovni. Zato su oni nižega ranga oduvijek imali poteškoća u shvaćanju njegove veličine. Vidjeli su ga kao genija, ali i glupana; kao luđaka, sveca i bezbožnika; proroka i monstruma; kao čovjeka ćudorednog, ali i lažljivca; skromnog, ali i oholog; i ljudoljubnog i hladnog... No, veličinu mu ipak nisu uspijevali zanijekati, pa bi ga uspoređivali s Mojsijem, Pitagorom i Sokratom, Diogenom, Katonom, Markom Aurelijem. A ako im je njegova veličina bila nepoćudna, sustavno bi ga prešućivali, što je također neupitni znak veličine.
U čemu je ta veličina? Starčević je mislilac i mudrac, duboko razumije pokvarenu ljudsku narav, svjestan je da izvan države nema narodu opstanka. On je protiv bilo čije vladavine nad Hrvatskom osim Božje. Prihvaća, u svojemu vremenu, istom praznu formu personalne unije hrvatske s habsburškom Krunom, ništa više od toga. U duhu ideja Francuske revolucije, on se priklanja liberalno-demokratskim načelima, pod čijim je okriljem Revolucija obnovila, osvježila i sâmo načelo nacionalizma, koji inače predstavlja antropološko-političku konstantu cjelokupne ljudske povijesti. Ali taj vodeći motiv liberal-demokratski Starčeviću ne priječi uvid u razmjerne prednosti diktature, kakvu su imali Rimljani za situacije osobite nutarnje krize te izvanjske ugrozbe.
Franju Tuđmana protivnici slijeva nerijetko bi nazivali diktatorom, uvjereni kako ga ne mogu žešće ocrniti negoli tom dosjetkom. Tuđman, barem prema kolajućim školskim definicijama, nije bio diktator: dospio je na vlast slobodnim izborima, izvrgnuo se i potom predizbornom cirkusu te izbornoj lutriji, ozakonio je djelotvornu i jaku, pa i onu protuhrvatsku oporbu. Štoviše, protuhrvatski su oporbenjaci u njegovo doba čak i iz inozemstva određivali hrvatski usud; pomislimo na sve one brojne guvernere iz fantomske "međunarodne zajednice" i protektore lordove ovnove e tutti quanti. A što je Tuđman u svojoj osobi ujedinio ovlasti šefa države i partije te vrhovnog zapovjednika vojske, pa to je učinio baš kao i neki drugi od posve pitomih vladara dekadentnoga demokratskog svijeta. Nije bio diktator, bolje bi bilo da jest, bolje bi nam svima danas bilo.
I Tuđman, kao i Starčević, politički korijeni u rečenomu francuskom veleprevratu, pri čemu Starčević zastupa njegovu parlamentarističku struju, a Tuđman isprva onu komunističku. Starčević, u svoje doba prema tadašnjoj nomenklaturi ekstremni ljevičar, uza sve autentično desničarske sastavnice svoje misli (o kojima pišem u knjizi), omogućio je uspostavu desničarske hrvatske države u tijeku i u uvjetima Drugoga svjetskog rata, a Tuđman je, premda zarana hrvatski domoljub, ali i ekstremni ljevičar, prošao postupno nacional-političko obraćenje s pripadajućim mu zaokretom udesno.
I Starčević i Tuđman su spisatelji, Tuđman uglavnom povijesni i politički, dočim Stari imade i uže književnoga dara. Ali jezični im je osjećaj donekle srodan. Starčević rabi specifični arhaični jezik, a Tuđman je sklon neologizmima koji su počesto zapravo zaboravljeni (pod Jugosrbijom prokazani) arhaizmi. Filozofija je bliska obojici: Starčević se, poprilično eklektik, drži antike: Aristotela, kinikâ i stoikâ, te Rousseaua, a mladomu su Tuđmanu izvorište Marx i Lenjin. Zatim je ustvrdio ("Velike ideje i mali narodi") da slijepo prihvaćanje velikih ideja (to su ovdje panslavizam, socijalistički integralizam i neoimperijalistički univerzalizam) može za mali narod biti štetno, pa i tragično, pače pogubno. No ipak se priklonio velikoj ideji demokraciji, za koju danas, ako samo gledamo otvorenih očiju, ne možemo kazati da nam je u ova dva desetljeća osobito koristila. U zrelim godinama, Tuđman se zapravo očituje kao politički eklektik, nastoji pomiriti nepomirljivo: Starčevića i Pavelića i Radića; Mačka, Tita i Brunu Bušića. U svojim varijacijama na teme filozofije povijesti, kao promislitelj povijesnoga usuda, Tuđman razvija tezu o zlosilju, uz različite njegove racionalizacije, samoprikrivanja i samoopravdavanja leitmotivu svjetske povijesti. Time se Tuđman svrstava među zagovaratelje pesimistične antropologije, koja nije strana ni Starčeviću, unatoč njegovu izvanjskom preuzimanju naivne rusoovske dogme o čovjeku koji je po prirodi dobar.
Ta je ideja protivna kršćanskom nauku o Padu, i kada je papa Pio VI, Giannangelo Braschi, uzeo čitati Rousseauov Le contrat social, došavši do mjesta o dobru čovjeku, zaklopio je knjigu i dalje nije čitao. (Usput rečeno, Papi je revolucionarni rusoovski Direktorij poslije došao glave.) Starčević je, međutim, bio kršćanin, možda ne uzorni (iako je bio muž čelična značaja i ćudoređa), ali su ga, kao protuklerikalca, zvali čak i antikerstom. Antikersti su zacijelo bili Tuđmanovi komunisti, a s vremenom Tuđman je prema vani počeo nastupati kao vjernik, očito je doživio u sebi stanovit povratak praotačkoj vjeri, pa se pred smrt dao od kardinala Kuharića i naknadno po katoličkom obredu vjenčati. Tih problema nije imao Starčević, koji je do kraja ostao neženjom i, valja kazati, bio zdravi antifeminist.
Za razliku od današnjih povijesnih nihilista na čelu s trenutačnim premijerom, koji ne propušta niti jednu prigodu kako bi ponovio jeftinu neistinu da ne živimo u prošlosti, te da povijest (umjesto narodu) moramo prepustiti povjesničarima (po prilici kao kada bismo rađanje djece, umjesto ženama, prepustili ginekolozima!), - i Starčević i Tuđman svjesni su ukorijenjenosti naroda u svojoj povijesnoj dimenziji. Tako Stari izrijekom temelj politike vidi u povjestici, i u životu, a Tuđman istovrsni nazor potvrđuje svojim historiografskim i filozofsko-povijesnim djelom.
Obojici je zajednički i zdravi, realistični odnos spram rata: za Starčevića, rat je u prirodi politike kao što je studen u naravi leda. A Tuđman, koji je o ratu napisao relevantnu studiju ("Rat protiv rata"), u jednomu je ratu ratovao kao vojnik, dočim je drugi rat vodio kao vrhovni zapovjednik.
Dok je dakle Tuđman, kao hrvatski partizan, sudjelovao u Titovoj jugo-komunističkoj revoluciji, a drugoj se, nacionalnoj revoluciji, pola stoljeća potom stavio na čelo, Starčević je o bunama imao ambivalentan stav. On načelno ne vjeruje da se nasilnom i izravnom akcijom može polučiti dobro; čak se distancirao i od bune svojega dioskura Kvaternika. S druge strane, učenik je Francuske revolucije, čak odobrava Robespierreovu teroru (trepetu, kako ga zove, i smatra protutežom beglavju - po prilici, anarhiji), te ističe pravednost pobune u obranu narodnih prava: najstrašnije je, veli, načelno trpljenje zla.
Starčević ni o socijalizmu ne misli jednodimenzionalno: protivnik je i kritičar egalitarističkih nauka i prakse, te demagoške retorike socijalista svojega vremena, čak i Bismarckovih socijalnih zakona, ali se istodobno zalaže za ozbiljenje socijalne pravde, koliko je to moguće, i ujedno za posebničko vlasništvo. Upozorava na pogibelj koja prijeti od stvaranja mase golokraka, proletera. A Tuđman, u prvom razdoblju pristaša "diktature golokračtva", također dospijeva liberalnoj ideologiji privatnog poduzetništva, tvrdeći da nam neki drugi model ne stoji na raspolaganju.
Starčević se u svojemu vremenu bavio politikom kao utemeljitelj i predsjednik Stranke prava i Čiste stranke prava, velebilježnik Riječke županije te saborski zastupnik. I Tuđman je bio zastupnik, osnivač i šef svoje političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice, ali je, koristeći povoljan povijesni čas, za razliku od Starčevića, uspio u svojoj Domovini osvojiti i vlast. Obojica su bili politički proganjani. Tuđman je zbog političkih razloga robijao pod drugom Jugoslavijom, devet mjeseci pa onda još šesnaest, a Starčevića su, pod prednagodbenjačkom Austrijom, zbog istovrsnih razloga, kao protudržavnog elementa, odbijali, suspendirali, te i osudili na jednomjesečni zatvor.
Starčević i Tuđman bili su u punom smislu "velikohrvati" tek privremeno: Starčević u razdoblju kada je, uzvraćajući na Karadžićev panserbizam, i Srbe držao Hrvatima, a Tuđman tako dugo dok je, na tragu Starčevića i Pavelića, bosansko-hercegovačke muslimane smatrao Hrvatima islamske vjeroispovjesti. Još tjedan dana prije dolaska na vlast Tuđman je, u razgovoru s dnevnim novinama "Vjesnik", ponovio to svoje starčevićansko uvjerenje, da bi ga se kao Predsjednik vrlo brzo odrekao, poglavito pod utjecajem svojih suradnika iz zapadne Hercegovine, nacionalističkih i državotvornih jednako koliko i secesionističkih.
U svoj velikohrvatski koncept Starčević je uključivao i Slovence - planinske, alpske, noričke Hrvate, našu braću onkraj Sutle. Starčević je podsjećao na povijesna zajedništva Hrvata i Slovenaca u XVII i XVIII stoljeću, te zagovarao hrvatsko-slovensku udružbu, koja nam danas s razlogom djeluje poput maglovite utopije. Za razliku od njega, Tuđman je skeptičan prema susjednom nam i srodnom narodu, sjećam se samo što je meni rekao tijekom brzoglasnog razgovora 1988, kada sam mu predložio da se i u Hrvatskoj pokrene osnutak nekomunističkih nacionalnih stranaka kao u Sloveniji - tada je to bilo korisno. Tuđman je uzvratio kako su nas Slovenci izdali u vrijeme Hrvatskoga proljeća. Točna ili ne, ta je zamjedba u rečenu surječju ipak bila posve irelevantna.
Pritom je majka Tuđmanove žene Ankice, Fanika, bila Slovenka, kao i Titova od onkraj Sutle. Sam Tuđman, rodom poput Tita Zagorac kojega su neki protivnici, prema krivoj etimologiji prezimena, rado zvali "Tuđi", mogao bi biti ili madžarskoga podrijetla, ili prezime pripada u staroilirsku onomastičku baštinu. I Ličaninu Starčeviću hrvatsko su čistokrvlje činili upitnim ukazujući na rod majke mu Milice (Ane) Bogdan, ali ona, kao pravoslavka i vjerojatno Vlahinja, još time svakako ne treba biti smatrana Srpkinjom.
Više negoli o Slovencima, Starčević i Tuđman bliski su u svojim nazorima o Židovima; točnije, i jedan i drugi su ponešto nedosljedni. Obojica sudjeluju u ambivalentnoj hrvatskoj tradiciji filo-anti-semitizma koja uključuje i muževe od ranga, kakvi su Strossmayer i Rački, Antun Radić, nadbiskup Stepinac, poglavnik Pavelić, komunist Ciliga... U toj tradiciji stanovito se ulagujuće divljenje Židovima i njihovim sposobnostima, ili njihovu statusu starije braće kršćana, te, u naše dane, strahopoštovanje spram njihove svjetske moći, isprepleće s uvidima u njihove nacional-karakterološke manjkavosti, autorstvo nad nepoćudnim svjetsko-povijesnim izumima poput komunizma i kapitalizma, napokon, udio u strukturama nadnacionalne i protunarodne svjetske nadvlade.
Neki autori skloni su do besvjesti prenaglašavati Starčevićevu sklonost Židovima, a da za to stajalište nisu kadri ponuditi odveć podkrijepe. U baštini Hrvatske stranke prava jest i razmjerno naglašeni filosemitizam: u staroj su Stranki prava mnogi, pa i vodeći članovi, sve do Josipa Franka, bili mojsijevski ili pokršteni Židovi. Ta se sklonost nastavila i u Ustaškom pokretu, u emigraciji, ali još više nakon dolaska na vlast. Glede Starčevića, on ponajprije ustvrđuje kako u Hrvatskoj ima i onoga što bismo danas nazvali pripadnicima nacionalnih i vjerskih manjina: među njima su, da ih ne nabrajam, i Židovi. I "Žida" Starčević, kako veli, "ljubi i za brata derži". Ali nema samo takvih mjesta: hvaleći, recimo, francusku srpanjsku revoluciju iz 1830, Starčević bez dlake na jeziku grmi protiv židovskih lihvara, te otvoreno tvrdi da je Revolucija iz 1789 pogriješila kada je Židovima dala građanska prava, jer su drski i bezobrazni Židovi, uz nešto iznimaka, pasmina bez morala i bez domovine, odana samo vlastitu probitku. Pripušteni nerazborito u javni život, oni su "premnogo pokvarili i raztrovali narod francezki". Ima toga još što bi nas predaleko odvelo: piše u mojoj knjizi.
Tuđmanovi nazori na Židove u sadašnjoj Hrvatskoj bili su od protivnika dočekani na nož, jer se u početku izjasnio sretnim da mu žena nije Židovka (a ni Srpkinja). Iako se ta izjava nije morala tumačiti u antisemitskom smislu (mogao je misliti da se nije, kao mnogi jugokomunisti, oženio Židovkom iz oportunističkih pobuda, mogao je misliti i da bi mu, uza sve drugo, neprijatelji spočitali i brak sa Židovkom...) - dobro je došla svima koji su od prvoga dana uz Tuđmana i preko Tuđmana uzeli na zub i obnovljenu nezavisnu državu Hrvata. Oni su rečenu izjavu iskoristili kako bi otežali Tuđmanovo približavanje državi Izrael, a njegovu vladavinu pred svjetskim Židovljem i globalističkom liberalnom ljevicom prikazali kao kasnu repliku negdašnjih fašističko-antisemitskih režima. Osobito su se okomili na neka mjesta iz knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti", gdje Tuđman dovodi u pitanje nedodirljivu, mitološko-kabalističku židovsku dogmu o "Šest Milijuna Holokaustiranih" (zbog čijega se dovađanja u pitanje u današnjoj "europskoj uniji" može skončati onkraj brave i na pola desetljeća!), i Židovima s pravom pripisuje barem dio krivnje za vlastite povijesne nevolje. Pritom ništa nije pomoglo što je Tuđman u svoju vladu, imajući svakako na umu i mogućnost filosemitskih kritika, uključio i čitavu armiju Židova.
Gdje su Židovi, tu su negdje blizu i masoni. Starčević to, naravno, nije bio, kao ni Tuđman. Ali je kanonik Iveković Staroga proglasio masonom jer je ovaj čitao jedan "belgijski" masonski list ("L'independence belge"). Starčević je bio svjestan da se njegove stekliše sumnjiči za masonstvo, ali ga je to ostavljalo prilično hladnim. Mason je, međutim, bio pravaški renegat Fran Folnegović, koji je uime masona govorio da je Stari "mason bez pregače" - budući da je, kao i slobodni zidari, bio protuklerikalac. (Usput, Folnegović je govorio da Stari radi na jednom "strahovito antisemitskom djelu". Do danas nismo uspjeli otkriti o čemu je riječ.) A o Tuđmanu mogu samo reći da je 1988 održao predavanje u prostorijama jedne hamburške masonske lože, gdje sam ga uostalom osobno i upoznao (oni su iznajmljivali dvoranu svakome tko bi platio), pa je to, bez ikakva temelja, dalo povoda za uobičajena nagađanja.
Spomenuo sam takozvanu "europsku uniju", koja je zacijelo mnogo više i judeomasonska i tehnobirokratska, i liberaldemokratska i totalitarna i multikulturalna, i afrička i azijska, negoli što je europska. Tuđman je, prihvativši kao usud europske okolnosti u kojima je došao na vlast, hrvatsko članstvo u EU smatrao neizbježivim koliko i poželjnim. U vrijeme rata nije se puno razmišljalo o pojedinostima, i mnogi vjerojatno nisu slutili kakav bi nas gubitak suvereniteta u njoj čekao, tek što smo krvlju naših ratnika skinuli s vrata jaram jugo-nadvlade. Starčević bi, kao zagovornik apsolutnog suvereniteta, o "uniji" zasigurno sudio drugačije. Jer on kaže da narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode. I još dvije su njegove misli ovdje mjerodavne: "Davati narodu novaca nakon što si ga gurnuo u sužanjstvo (to su te navodne koristi koje nas tobože čekaju u "uniji"!), to je kao da ubiješ čovjeka pa mu daješ medene kolače." Ili: "U domaće poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan upliće." A mi se sjećamo da nam je "unija" nametnula koju tisućicu svojih zakona, pretežito protiv dobro shvaćenoga hrvatskog nacionalno-državnog interesa.
Obnovljena Hrvatska 1990 prema mišljenju mnogih, među kojima je Tuđman prednjačio, oslobodivši se komunizma, svjesna da je on u bitnom smislu stvar prošlosti, morala se bezuvjetno prikloniti Zapadu. A Zapad, to je značilo parlamentarnu demokraciju, liberalni kapitalizam, sa svim ljudožderskim posljedicama, dekadencijom, kaosom i bezakonjem što je oni sa sobom donose. Starčević, koji, unatoč dominantnim mjestima što govore drugačije, nije isključivao diktaturu, pa niti iskrenu a korisnu despociju, i još je simpatizirao s istočnjačkom despocijom Turskom, dublje bi razmislio: Zapadna civilizacija, veli Stari, smućuje nam pamet, truje srce i ubija život. Rekli bismo, dakle, da nam uništava cjelokupnu dušu: njezin razumski, osjećajni i voljni dio!
Kako je Tuđman gledao na Oca Domovine? On ga je, kako rekoh, nastojao uklopiti u svoju eklektičku cjelinu, u kojoj je bilo mjesta i za Poglavnika, i za "maršala". Jedna je od ključnih Tuđmanovih pogrješaka svakako bila u stalnom podgrijavanju Titova kulta, što je dovelo do današnje pomame neotitoizma i tekućega jugo-revival-a, temeljem iluzije i laži da je današnja država sljednica šumskoga "zavnoha" (zapravo tek filijale jugo-avnoja), a ne Nezavisne Države Hrvatske. Uglavnom, Tuđmanu je od Starčevića bio bliži, ako već ne u svemu Tito, ali onda svakako Stjepan Radić. Ipak, Tuđman se o Starčeviću izjašnjavao vrlo povoljno, pa primjerice i pišući proslov Barišićevom izdanju njegovih saborskih govora.
U "Bespućima povijesne zbiljnosti", polemizirajući protiv jugo-povjesničara generala Velimira Terzića i sanuovca Vasilija Krestića, Tuđman je, na crti Vase Bogdanova, naglašavao lijevo-emancipatornu sadržinu Starčevićevih poruka. Za Tuđmana, Starčević je zagovornik pravednog otpora protiv tuđinskog jarma, i navodi uz ostalo poznate Starčevićeve stavove: da narod u beznađu ne će braniti državu koju ne smatra svojom (to je pod konac Juge bila Tuđmanova aluzija na trenutačnu situaciju); da ne će biti prijatelj vlastitu tlačitelju; da je nemoguće stvoriti ili uščuvati državu koju ne žele njezini državljani; da se despocije ne popravljaju nego propadaju; da se jaram mora ukloniti a ne mijenjati; da hrvatski narod, kao i svaki drugi, ima pravo na slobodu i sreću te pravo na samoodređenje; napokon, da narod najbolje sam zna što je za njega korisno.
U znak štovanja za Antu Starčevića, Tuđman je lik Staroga stavio na najveći apoen, novčanicu od tisuću kuna, smjestivši ga tako ipak ispred Radića, koji "vrijedi" samo 200 kuna, a Tita se za ovu prigodu srećom nije sjetio. Osim toga je Tuđman uveo orden "Reda Ante Starčevića", koji se, prema Zakonu o odlikovanjima i priznanjima RH (1995), podjeljuje za "doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države". U ovoj je formulaciji, uostalom, lako prepoznatljiv rukopis samoga Tuđmana. Kao što je obezvrijedio i sve drugo vezano za hrvatsku čast i slobodu, Tuđmanov se nasljednik na svoj romski način izrugao i ordenu i Starčeviću, kada je Oca Domovine ujesen 2006 prikvačio na prsa svojega prijatelja, a jednog od kolovođa današnje Protuhrvatske, Slavka Goldsteina, koji niti je zaslužan za čuvanje hrvatskoga državotvorstva, niti pak za obnovu državnosti, nego naprotiv, za bojkotiranje hrvatske države uz popratno cmizdrenje zbog propasti Juge, koja je za Goldsteina bila "dobra ideja".
Kako bi Starčević gledao na Tuđmana? Starčević je pristaša prosvjetiteljsko-revolucionarne teorije o narodnom suverenitetu, i dobar je za njega onaj vladar, koji služi narodu. To ne znači da ga je narod morao "izabrati", ali on mora uživati "narodno nagnuće". A to će postići ako bude "čovjek nepokvarene ćudi, obsežna i uznosita duha, čista i odvažna serdca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi svoju sreću, koji izkreno i duboko ćuti boli i terpljenja naroda, kome je serdce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete čežnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke ni ista smert". Smijemo pretpostaviti da bi, prema ovom strogom mjerilu, Tuđman od Staroga dobio barem prolaznu ocjenu.
U ovomu nam je sklopu sažeto podsjetiti na iznimno važnu Starčevićevu teoriju o slavoserbstvu; da ništa drugo nije ponudio svojim neizmjernim opusom, samo svoju besmrtnu raščlambu slavoserbâ, po njoj bi ga pamtili naraštaji i po njoj bio bi nezaobilaziva veličina u našoj bijednoj sadašnjosti. Slavoserbi su niža, sužanjska pasmina ljudi, donekle nešto kao barbari za Grke ili goji za Židove. Slavoserbi - tek mjestimice Stari ih izjednačuje s etničkim Srbima, jer se mogu pojaviti u svakom narodu - rođeni su robovi, dvostruki robovi (sclavi i servi), dakle robovi i tjelesni i duševni, a osim toga robovi i Austrije i Madžarske, za što Starčević rabi i kovanicu "Magjarolci" (Madžari i Tirolci, dakle austrijski Nijemci), podljudi, smeće naroda, niži od životinja, čovječuljci bez ideja i načela, bez plemenitih kreposti, glupani, konformisti, oportunisti, plaćenici, nagodbenjaci, "svačijakovići", kako veli Stari: svima se prodaju, nisu svoji pa su svačiji... Slavoserbi su protiv svega što je "dobro, slavno, veličanstveno". U tu kategoriju spada ponajprije puzava odnarođena inteligencija. Slavoserbi su se zakleli zbrisati hrvatski narod s lica Zemlje, tvrdeći da Hrvati nemaju preduvjeta za slobodu i samostalnost. Zapravo su Slavoserbi izrodi, izdajice, koji rade za neprijatelja.
I ovaj sumarni, nepotpuni pregled crta što ih Starčević pripisuje podljudskoj slavoserbskoj pasmini pokazuje kako bi bilo nezamislivo da ih on prepozna u Tuđmanovoj osobi i djelu, jer po svemu čime nam se predstavio, Tuđman ipak puno više odgovara Starčevićevu antipodu slavoserba, steklišu, onomu koji se borbeno i radikalno zalaže za probitak hrvatskoga naroda. S druge strane, Tuđmanovi nasljednici, na čelu s današnjom trojicom "predsjednika", štoviše, sve one bezbrojne, važne i nevažne face koje nas danomice teroriziraju svojom pojavom na TV-ekranima i nešto predstavljaju u politici današnje Posthrvatske i Antihrvatske, za Starčevića bi bezostatno i beznadno pripadale u skupinu slavoserbskih robova, za koje vrijedi: "Tko se smatra sužnjem, taj neka se ne čudi, što ga i drugi takvim smatraju." Dalje: "Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne zavisi, čiji će biti." Napokon, strašno i opominjuće na ovim današnjim našim bespućima: "Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara." I: "Narod koji uvijek traži zaštitnika, nije vrijedan slobode."
Tako smo eto dospjeli i do naših dana. Božjom milošću zasvijetlio je u hrvatskom XIX stoljeću duh Ante Starčevića, dočim za državu još nisu bili sazrijeli uvjeti. Ali, bez Staroga ne bi bilo Nezavisne Države Hrvatske, a bez ove ne bi bilo ni Republike Hrvatske. Pod povoljnijim povijesnim okolnostima u slijedećem je stoljeću, nakon Ante Pavelića, i Franji Tuđmanu uspio pothvat obnove hrvatske državnosti. Na žalost, tek što smo dobili državu, ona je nestala. Tako je bilo nakon 4 godine 1945, tako je bilo i 1995: s punom odgovornošću tvrdim da je Republika Hrvatska, baš kao i Nezavisna Država Hrvatska, trajala koliko je trajao rat. Nakon 1995 započinje opadanje, linjanje, oživljavaju demoni pokopane jugovine, destruira se glavno oruđe hrvatskog oslobođenja i slobode - junačka i pobjednička hrvatska vojska, generali idu u Haag, Hrvati u novu pečalbu, Srbi se, po zapovjedi stranoga gospodara, vraćaju na mjesto zločina, s osobitim povlasticama i svečano dočekani od kapitulantskog režima, u izgled nam se stavlja doseljavanje stotina tisuća inozemnih egzota, dočim sumahnito srljanje u eurointegracije donosi sa sobom jamstvo potpunog sumraka nacionalne časti, ponosa i dostojanstva, potpunog gubitka i zadnjih ostataka nacionalnog, političkog, uljudbenog, gospodarskog suvereniteta; štoviše, nad narod Hrvata, kao još nikada u povijesti, nadvila se tamna sjena prijeteće posvemašnje propasti.
To čemu svjedočimo poraz je steklištva, koje je, kao nekoć u Jugi, opet kriminalizirano, a trijumf Starčevićevih slavoserba i izdaja svega što je Tuđmanova vlast u ratnim godinama za nas izvojštila. Ja ne ću ovdje nabrajati i raščlanjivati vidove današnje katastrofe, tomu je posvećena moja opsežna knjiga Finis Croati?, koja će slijedeće godine, nadam se, ugledati svjetlo dana. U njoj nije sve crno, pesimistično, ostavljen je uski prostor nade. On će se popuniti samo ako se Hrvatska vrati onomu najboljem što baštinimo od Starčevića i Tuđmana. Ali, Hrvatska je danas već zaokupljena maštarijama o slijedećem predsjedniku. Sadašnji je sobom donio neviđenu degradaciju, nakon njega očito bi se htjelo još niže. Današnja Hrvatska ne će Starčevića i Tuđmana. Udružene brigade slavoserba i mađarolaca, autonomaša i talijanaša, neotitovskih jugorestauratora, povampirenih partizanskih fosila, kozmopolitskih globalista i anarhista, judeomasonskih urotnika, lijevih liberala, feminističkih vještica, homoseksualnih agitpropovaca - sve se to okupilo na strani Antihrvatske, da dotuče naciju i nacionalizam, državotvorstvo i državnost. Na svoje zastave oni upisuju - nomina sunt odiosa - uspješne biznismene i nogometne trenere, mediokritete i potpune anonimce (čuli smo i da je to poželjno; Švicarci ne znaju ime svojega predsjednika), emancipirane žene, reciklirane srbo-krajinske petokolonaše i posvjedočene srboljube; ima ih koji misle da prezime Tuđman (otjelovljeno u njegovu sinu Miroslavu) može vladati, a neki bi Mesića, kad više ne će biti predsjednik, sada za premijera. Možda mu Željko Malnar prepusti bar Pešćenicu. Roje se i glasovi u prilog notornog umjerenjaka i gubitnika: "Budiša vrati se!" (netko je posudio grafit što su ga pisali po Zagrebu naši skinsi: Schwartz vrati se!). Izražena je i želja da Hrvatskom vlada pjevač Stoka. Ali takvoga upravo imamo, premda ne pjeva osim "po šumama i gorama". Netko će se svakako dosjetiti da za predsjednika predloži kućnog ljubimca. A ovom bi državom morao vladati vojnik, koji ju je i stvorio, stegom i autoritetom i duhom hijerarhije bez kojih se ništa ne će pomaknuti naprijed. Hrvatski narod, vlastitim grijesima zakržljao do maloga naroda, ne može preko noći opet postati velikim narodom. Ali ako u sebi zatomi i zadnji dašak volje za veličinom, nestat će ga. A za narodnu veličinu hoće se velikih vođa. Bude li takvoga Hrvatska u dogledno vrijeme, na vrijeme, još uzmogla iznjedriti, ne će se on moći oglušiti o nagovor Staroga, nagovor Franje Tuđmana, ali i nagovor Ante Pavelića.
Mladen Schwartz
HKD NAPREDAK MOSTAR, 5. studeni 2008.
PRIOPĆENJE
Svim medijima
Nedavno je objavljena vijest o obnovi treće džamije u zapadnom dijelu Mostar. Radi se o džamiji Ali-bega Lafe na Pijesku u naselju Zahum. Ova je džamija sagrađena prije 1631. godine. Njezin osnivač, stoji u vijesti koju je objavio Dnevni list, pripada obitelji Bakamovića. Ova je džamija uvrštena na listu spomenika pod zaštitom države. Spada u kategoriju najvrjednijeg graditeljskog nasljeđa iz osmanskog razdoblja. Toliko iz objavljene vijesti na stranici Dnevnog lista.[1][1]
Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana (nad njom dzamija) i sv. Luke /kula sa zvonikom) s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane (nad njom dzamija) u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima (nad njom dzamija) i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.
Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru nego i na ostalom oklupiranom području Hercegovine. Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka I crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća I, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu![2]
U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar koje, uz ostalo, skrbi i o zaštiti hrvatskih i katoličkih kulturnih spomenima, tražim da se prije bilo kakvih radova na lokalitetu Pijesak izvrše arheološka iskapanja, te se ustanove temelji porušenoga franjevačkoga samostana, a potom da se pomogne obnoviti starije crkveno zdanje nad kojim je sagrađena mlađa džamija.
U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje uz ostalo brine i za hrvatsku i katoličku baštinu, pitam tko nam je u Bosni i Hercegovini učinio da su katolička zdanja postala arhiv pod zemljom, koji nam još uvijek nije dopušteno obnoviti. U našoj akciji mogu nam i drugi pomoći. Primjerice, neka nam odgovore potomci onih koji su naslijedili predaju o spomenutom kulturocidu s točnim podatcima tko i kada je to počinio. Stoga poručujem nadležnim ustanovama u gradovima, županijama i Federaciji da nam pomognu obnoviti starija zdanja nad kojima su sagrađene mlađe džamije!
Pretvaranje crkve u sjevernom logoru u Mostaru nakon Obrambenog rata u džamiju suvremeni je primjer da se i danas crkve pretvaraju u džamije a na što se nitko od međunarodnih dužnosnika i ne osvrće. Bojim se kako međunarodna zajednica u Mostaru od Hrvata katolika želi naplatiti neke azijske dugove. A što se radi na Cipru nije daleka prošlost. Tamo je i katedrala pretvorena u džamiju, a kršćanske svetinje se nezaustavivo uništavaju na razne načine.
Predlažem da se ne gradi džamija na crkvi jer to je "kamen mali velike smutnje" jer se u ovom kraju mnogo toga rješava na račun Katoličke crkve nego, ako se želi da na ovim stranama bude mira onda neka se reizgradi džamija pokraj crkve a ne na crkvi jer bi to bilo verificiranje povijesnih zločina.
Ovaj naš prosvjed upućujemo javnosti, a proslijedit ćemo ga Ujedinjenim narodima i Sudu za ljudska prava u Strassbourgu te očekujemo njihovo skoro očitovanje.
Predsjednik HKD Napredak Mostar,
prof. dr. fra Andrija Nikić
DŽAMIJE NA TEMELJIMA CRKAVA
Nedavno je objavljena vijest o obnovi treće džamije u zapadnom dijelu Mostar. Radi se o džamiji Ali-bega Lafe na Pijesku u naselju Zahum. Ova je džamija sagrađena prije 1631. godine. Njezin osnivač, stoji u vijesti koju je objavio Dnevni list, pripada obitelji Bakamovića. Ova je džamija uvrštena na listu spomenika pod zaštitom države. Spada u kategoriju najvrjednijeg graditeljskog nasljeđa iz osmanskog razdoblja.
Toliko iz objavljene vijesti na stranici Dnevnog lista.[4]
Pođimo u dublju prošlost crkvenih zdanja u današnjem Mostaru.
Na prvom mjestu, prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana i sv. Luke s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.
Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru nego i na ostalom oklupiranom području Hercegovine. Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka I crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća I, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu![5]
U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar koje, uz ostalo, skrbi i o zaštiti hrvatskih i katoličkih kulturnih spomenima, tražim da se prije bilo kakvih radova na lokalitetu Pijesak izvrše arheološka iskapanja, te se ustanove temelji porušenoga franjevačkoga samostana, a potom da se pomogne obnoviti starije crkveno zdanje nad kojim je sagrađena mlađa džamija.
A da su okupartori s istoka sa svojim suradnicima prakticirali gradnju džamija nad porušenim katoličkim zadnjima, arheooška iskapanja i živa predaja, koja se temelji na povijesnim činjenicama, sačuvali su obilje podataka.
Naime, predaje o džamijama koje su sagrađene na temeljima crkava mogu se i danas čuti. Prema povijesnim izvorima i predajama poznato je da su Turci na temeljima crkava gradili džamije. Jedna od prvih takvih džamija je Aja Sofija u Carigradu. Bivša crkva postala je – zavisno od dimenzija - prototip podizanim džamijama do najnovijih vremena. Na području Bosne i Hercegovine i dijelovima Hrvatske koje su Turci okupirali, velik je broj džamija sagrađenih na temeljima crkava, a puno je crkava pretvoreno u džamije.
1. Mostarske džamije na temeljima crkava
In Mostar erat et ecclesia cum conventu franciscanorum Santi Antonii Patavini, ad Radobolja sub Hum. [6]– U Mostaru bijaše i crkva sv. Ante Padovanskoga s franjevačkim samostanom kod Radoboje pod Humom - u Zahumlju.[7] Uz crkvu i samostan sv. Ante postojale su još crkve: sv. Ane u Podhumu, sv. Stjepana, sv. Luke, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima, Gospe Snježne na Smrčenjacima i sv. Ivana – u današnjoj Sutorini.
Pođimo dalje, i turski dokumenti spominju postojanje franjevačkih crkava. Naime, zastupnik mostarskog kadije, Kasim u dokumentu od oko 10. veljače 1553. (mjeseca sefera 960 po hidžri) svjedoči da je poreznik Husejin, sin Sulejmanov pronašao crkvu u mahali Zahum porušenu i oborenu, te je prodao njezine posjede. “A ja, piše u zapisu, bijah prodao njezin vinograd, vrt i kuće, koje su uz nju, kao predmete, od kojih je pređašnji vlasnik bio nepoznat”. Kasnije je Husejin vratio vinograd, vrt i kuće franjevcima fra Juri i fra Nikoli, koji su dokazali da je to fratarsko”.[8] U drugom dokumentu od sredine travnja 1553. zaštićuju se franjevci u Mostaru, Ljubuškom, Zaostrogu i Makarskoj u hercegovačkom sandžakatu. Ta zaštita je prestala dolaskom velikog vezira Ali-paše Semiza (1560.-1564.) te su osvajači nastavili rušiti preostale dijelove franjevačkih zdanja.
Za Karađusbegovu džamiju u Mostaru pripovijeda se kako stoji na temeljima crkve sv. Stjepana. Vjeruje se, kaže Bakula, kako je džamija u Podhumu, nekada bila crkva sv. Ane, po kojoj je i obližnji mostić dobio ime.
U selu Ilićima (Mostar) bile su dvije stare crkve. Jedna od njih, sv. Ruže Viterbske, bila je kod vrela Babun. Njezini zidovi su postojali još u Bakulino vrijeme, a pripadali su džamiji.[9]
Ostale crkve su porušene. Zvonik crkve sv. Luke je pretvoren u Sahat kulu, crkva Gospe Snježne ili sv. Marije od snijega na Smrčenjacima, i crkva Sv. Ivana u Sutini su porušene. Sutina je sačuvala ime Sv. Ivan, a na Smrčenjacima, zahvaljujući fra Luki Mariću, zvono iz 1464. godini odzvanja svoju svakodnevnu himnu.
2. Četiri džamije u Konjicu na temeljima crkava
Za današnju džamiju u Goranima predaja kaže da je bila crkva posvećena Svetom Duhu. (Premda džamijska zgrada nema ništa crkveno, blizina velike srednjovjekovne nekropole i srednjovjekovnoga groblja predaju čine vjerojatnom.)[10]
Vrlo živa predaja katoličkog i muslimanskog pučanstva Seonice i okolnih sela tvrdi da se današnja džamija u seoničkoj Donjoj Mahali nalazi na mjestu crkve. (Budući se džamija nalazi uz srednjovjekovnu nekropolu sa stećcima, i ova je predaja vjerojatna.)[11]
U Konjicu i danas živi predaja koja kaže da je tamošnja tekijska džamija podignuta na ruševinama samostana i crkve.[12]
Po pričanju mještana, iz Crkvine u Lisičićima kod Konjica nekoliko je puta vađen kamen iz zidova. Taj je materijal uporabljen za građenje negdašnjega mekbeta i džamije u Lisičićima. (Tamošnji su žitelji pokazivali točno mjesto gdje je kamen vađen iz zidova, što se potvrdilo i pri iskopavanju.)[13]
Bjelimićki učitelj Marko Hrgić zabilježio je 1897. godine sljedeću predaju: "U selu Ježeprasina leži crkvište na Ježeprasinskom polju, koje je obraslo u grmlje i trnje (...) Ovoj negdašnjoj crkvi nema više ni temelju traga, pošto su joj Muhamedanci prije 300 godina i najdonji temeljni kamen digli te današnju džamiju sazidali. Vele da je kamen bio sav fino u obliku kvadrata i četverostranih bridnjaka tesan - kojega je sveca ime nosila, ne sjeća se više niko u ovome kraju."[14]
3. Ostružnica kod Fojnice
Dugo je puk u Ostružnici kod Fojnice pripovijedao da je ostruška džamija "sagrađena iz ruševina kršćanske crkve, jer se pripovijeda da je tu u blizini, kraj same današnje ceste, stajala crkva sv. Katarine“.[15] U Fojnici postoji, također, predaja koja kaže: "Najprije je crkva bila nasred Fojnice, na mjestu gdje je sada glavna čaršijska džamija. I kada su Turci došli, prenešena je na `Crkovišće', kod raskrsnice putova koji idu u Tješilo i u Prokos, gdje je sada muslimansko groblje.[16] Pretpostavite si što znači glagol prenijeti. Katoloici nisu imali strojeve da crkveno zdanje s jednog mjesta prenesu na drugo. Radilo se i tu o rušenju, pa gradnji novog zdanja.
4. Crkve u Rami pretvorene u džamije
Priča se da je bila katolička crkva u Šćipama na mjestu gdje je sada džamija, koja se smatra starijom od ma koje džamije na području Prozora.[17]
Nadalje, kada su Turci poharali i srušili crkvu na Šćitu, njezinim su kamenom sagradili džamiju u Kopčićima. Predaje govore da je u gradu Prozoru od kamena srušene crkve napravljana džamija.
5. Crkva svetog Petra na Glavici kod Livna pretvorena u džamiju
Abas Firdus je zapisao slijedeću predaju o džamiji na Glavici u Livnu: “O ovoj se džamiji povlači priča kako je prvobitno bila crkva, pa je u doba Fetha pretvorena u džamiju."[18] Jelenić tvrdi da je to nekadašnja crkva sv. Petra, dok Anđelka Kaić u Kalendaru sv. Ante 1935. godine tvrdi kako se radilo o crkvi sv. Luke. Još prije njih to su tvrdili šematizmi bosanskih franjevaca i dijacezanaca."[19] To su tvrdili i pisci fra Alfonz Bralić[20] i Stipo Marković[21]. Livanjski puk i danas čuva predaju o crkvi na Glavici koju su Turci pretvorili u džamiju. Ista predaja kaže kako je sahat-kula nekadašnji crkveni zvonik. S te su sahat-kule godine 1879. Ivo Vujanović-Cvrk i Jozo Kasalo skinuli oveće zvono, na kojemu je otisnuta godina izljevanja 1479.[22] To je zvono, dakle, ravno nakon 400 godina vraćeno u kršćanske ruke.
6. Crkva svetog Nikole u Srebrenici pretvorena u džamiju
Spomenutu crkvu sv. Nikole u Srebrenici Turci su pretvorili u džamiju, nazvavši je "Bijela džamija". "U njoj se danas, naime, vide dijelovi lađe jedne crkve kojoj je odsječeno svetište i preinačeno zapadno pročelje. Sam svod je također gotički oštro zasveden.“[23]
7. Crkva svetog Luke u Jajcu pregrađena u Carevu džamiju
Nakon definitivnoga osvojenja Jajca 1527. ili 1528. godine, Turci su crkvu sv. Luke pregradili u džamiju i otada je služila kao carska-Hondavenkjarova džamija. O njoj su se brinuli članovi obitelji Karahodžić iz Bulića koji su zbog toga dobili u timar posjede u Bulićima i Podhumu, pa su s prihodima od tih imanja održavali zgradu. Pretpostavlja se da su i ti posjedi prije Turaka bili franjevačko vlasništvo.
Džamija je nekoliko puta gorjela. Posebno je bila pogođena velikim požarom 15. lipnja 1658. godine, kada je veliki požar uništio čitavo Jajce.
U popravku džamije zazidani su stari prozori te je izgrađen novi mihrab. Ponovno je nastradala 1832. godine. Bilo je to u vrijeme pobune koju je vodio Husein Gradaščević protiv središnje vlasti u Carigradu. Tada se jajački kapetan stavio na stranu Huseina Gradaščevića, pa je sultan u Jajce poslao vojnike koju su se smjestili u njegovoj džamiji. Nepažnjom tih vojnika došlo je do požara u kojemu su od zgrade ostali samo zidovi.
Austrijskim zaposjednućem 1878. godine ruševina je ostala bez vlasnika. Ruševina je zakonom od 27. lipnja 1892. godine proglašena spomenikom kulture i dana na čuvanje Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Hrvati, građani Jajca, nisu uspjeli u svojoj nakani da vrate ruševinu u nekadašnje franjevačko vlasništvo. Zemaljska je vlada ruševinu upisala u zemljišne knjige kao javno dobro pod pokroviteljstvom Zemaljskog muzeja, a u imovinsko-pravnim odnosima kao posjed vakufa. Zemaljski je muzej u prvim godinama svojega djelovanja obavljao u nekoliko navrata konzervatorske zahvate na ruševini, ali u manjim razmjerima. Tako je prilikom dolaska princa Rudolfa Habzburškog 19. lipnja 1888. godine skinut ostatak minareta s tornja sv. Luke, ali je kolonada najgornje galerije i nadalje ostala zazidana. U godinama 1949.-1953. toranj je temeljito popravljen, pa je tada i treća galerija oslobođena do zida.[24] Veliki istraživački zahvati obavljeni su 1960.i 1961. godine u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, kada je otkopan i arheološki istražen sav prostor, pa otvoren zapadni portal i gotička rozeta.[25]
8. Crkva sv. Ružice u Zadužbini kod Širokoga Brijega
Zanimljiva je predaja o nekadašnjoj crkvi sv. Ružice koja se nalazi nedaleko od potoka Zadužbina (Široki Brijeg). Predaja govori kako je to bila vrlo bogata djevojka Ruža koja se Bogu zavjetovala na doživotno djevičanstvo i da će to sagraditi crkvu. Odabravši to mjesto izvukla je sav kamen i htjela početi zidati crkvu, ali su Turci zaposjeli Hercegovinu i na tome mjestu sagradili džamiju.[26]
9.Džamija u Ljutom Docu na temeljima crkve
Prema predaji ruševine turske džamije u Ljutome Docu u Blatu nalazile su se na temeljima crkve. Tu je pronađen i kamen koji prikazuje Adama i Evu kako u raju trgaju s drveta zabranjeno voće.
10. Stare ruševine džamije u Gradcu (Brotnjo) iIi u Gabeli na temeljima crkve i samostana
Bakula je zabilježio kako se u Brotnju kod vrela Ploča, u selu Gradac, nalazi ruševina turske džamije. Priča se kako su Turci na tome mjestu pretvorili crkvu i samostan u džamiju.
Turci su i crkvu sv. Ante u Gabeli pretvorili u džamiju.
11.Džamija na temeljima crkve sv. Pavla u Šuici
Žitelji Šuice, kaže Bakula, tvrde kako je u Stržnju bila crkva sv. Pavla, na čijim temeljima su Turci sagradili džamiju.
12.Crkve pretvorene u džamije u Bihaću i okolici
Bihaćka džamija Fetija bila je župna crkva sv. Antuna, a uz nju "manastir u zgradi, što postoji do današnjega dana, te se za turskoga vladanja kao i sada upotrebljavala kao vojarna. Ostatci na sjevernom zidu Fetije, upućuju na činjneicu da je do nje dozidana bila neka zgrada, bez sumnje rečeni manastir dominikanski."[27]
Za osmanlijske invazije u džamiju je pretvorena i crkva sv. Barbare u Bihaću.[28] Nadalje, u Cazinu su Turci župnu kuću pretvorili u džamiju, a isto su učinili i u Jezerskom, Mutniku i još nekim mjestima.[29]
13. Skender-pašina tekija nekadašnja crkva
Na mjestu Skender pašine tekije u Sarajevo nekada je bila crkva. Taj je objekt sav u znaku benediktinske umjetnosti i od njega je sačuvano samo pet kapitela, koje je moguće datirati u kasno XII. ili XIII. stoljeće. Možda je to bio najljepši spomenik romaničkog stila a BiH.[30]
14. Crkva u Foči pretvorena u Carevu džamiju
Careva džamija u Foči bila je negda katolička crkva, rađena najkasnije početkom XIII. stoljeća u romanskom slogu, prije nego je Crkva bosanska uzela maha u Bosni. Tu su crkvu katolici održali sve dok je nijesu Turci g. 1506. pretvorili u svoju džamiju. Posljednji katolik starosjedilac iz okolice Foče umro je u selu Ivanovci poslije austro-ugarskog zaposjednuća Bosne 1878.[31]
Zaustavimo se nakon ovih četrnaest lokaliteta. Prepuštam drugima da nastave ovo upotpuniti i kompletirati.
O džamiji podignutoj nad temeljima katoličke crkve u Stocu puno je pisano, čak je održan i Okrugli stol znanstvenika.
Umjesto zaključka
Za vrijeme turske najezde i poslije turske okupacije iz arhivskih izvora iz Dubrovnika, Rima i Carigrada i na području Mostara je došlo do rušenja crkava i na njhovim temeljima podizanje džamija. Godine 1516. sultan Selim ozakonio je rušenje katoličkih crkava i križeva a umjesto njih odobrio izgradnju džamija. Ovaj čin je zločin protiv čovječnosti zbog kojega je stoljećima nakon njega krščanska civilizacija na hercegbosanskim prostorima ostala u podređenom položaju i proganjana. Ako zločin nikada ne zastarijeva pa makar se zbog "više sile" stoljećima ne mogli ili ne htjeli ni međunarodnom pravdom ispravljati on i danas ostaje zločin. - Muslimanima su dali pravo za džamiju za koju im zemljište treba osigurati općina na nekom drugom mjestu. Od mjerodavnih vlasti zahtijevam stručna arheološka istraživanja radi iznošenja povijesne istine na vidjelo i na Pijesku. Od međunarodne zajednice očekujem da se stavi na stranu istine i pravde omogućavanjem arheoloških istraživanja te se založi za mirna rješenja među našim narodima i različitim vjerama i kulturama. Predlažem gradskim i drugim tijelima vlasti da zabrane i sankcioniraju pojedince i skupine koji se da uđu na sporni lokalitet na Pijesku te da nadležne gradske vlasti ne izdaju urbanističke i građevne dozvole bez konzultacija i suglasnost stručnjaka za zaštitu kulturne i prirodne baštine.
U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje uz ostalo skrbi i za hrvatsku i katoličku baštinu, pitam tko nam je u Bosni i Hercegovini učnio da su katolička zdanja postala arhiv pod zemljom, koji nam još uvijek nije dopušteno obnoviti. U našoj akciji mogu nam i drugi pomoći. Primjerice, neka nam odgovore potomci onih koji su naslijedili predaju o spomenutom kulturocidu s točnim podatcima tko i kada je to počinio. Stoga poručujem nadležnim ustanovama u gradovima, županijama i Federaciji da nam pomognu obnoviti starija zdanja nad kojima su sagrađene mlađe džamije!
Pretvaranje crkve u sjevernom logoru u Mostaru nakon Obrambenog rata u džamiju suvremeni je primjer da se i danas crkve pretvaraju u džamije a na što se nitko od međunarodnih dužnosnika i ne osvrće. Bojim se kako međunarodna zajednica u Mostaru od Hrvata katolika želi naplatiti neke azijske dugove. A što se radi na Cipru nije daleka prošlost. Tamo je i katedrala pretvorena u džamiju, a kršćanske svetinje se nezaustavivo uništavaju na razne načine.
Predlažem da se ne gradi džamija na crkvi jer to je "kamen mali velike smutnje" jer se u ovom kraju mnogo toga rješava na račun Katoličke crkve nego, ako se želi da na ovim stranama bude mira onda neka se reizgradi džamija pokraj crkve a ne na crkvi jer bi to bilo verificiranje povijesnih zločina.
Ovaj naš prosvjed upućujemo javnosti, a proslijedit ćemo ga Ujedinjenim narodima i Sudu za ljudska prava u Strassbourgu te očekujemo njihovo skoro očitovanje.
[1] Obnova treće džamije u zaapadnom dijelu (Mostara), Dnevni list, 28. rujna 2008. str. 13.
[2] Usp. Andrija Zirdum, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine, Bosna franciscana…, Sarajevo, IX./2001., br. 15., str. 161.-219., i Andrija Nikić, Kratka povijest Bosne i Hercegovini do 1918. godine. Mostar, 2002., str. 87.-169.
[4] Obnova treće džamije u zaapadnom dijelu (Mostara), Dnevni list, 28. rujna 2008. str. 13.
[5] Usp. Andrija Zirdum, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine, Bosna franciscana…, Sarajevo, IX./2001., br. 15., str. 161.-219., i Andrija Nikić, Kratka povijest Bosne i Hercegovini do 1918. godine. Mostar, 2002., str. 87.-169.
[6] Schematismus… p. 105.
[7] Hercegovina prije sto godina, Mostar, 1970., str. 99. Usp. Marko Dragić, Zakopano zvono, Baška Voda, 1996., str.28.
[8] DoMinik Mandić, Etnička povijest…, Rim, 1967., str. 67-68, 159 I 168-169. Iz navedenog dokumenta se može zaključiti da je nastao takav progon te su svi dotadašnji franjevci bili poubijani ili pobjegli, te zakupnik poreza nije pronašao njezina vlasnika
[9] Petar Bakula, Hercegovina, Andrija Nikić, Hrvatska misao,
[10] Pavao Andelić, Historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975., str. 172.
[11] Isto, str. 173.
[12] Isto, str. 175.
[13] Irma Čremošnik, Izvještaj o iskopavanjima na Crkvini u Lisičićima kod Konjica, GZM, 1954., Arheologija, str. 211. 218, i 222. - 223., u: Pavao Andelić, nav. djelo, str. 178.
[14] Vidi: Pavao Andelić, nav. djelo, str. 178.
[15] Ladislav Fišić, Fojnica, vjekovna duša Bosne, Kalendar sv. Ante 1994., Svjetlo riječi Livno 1993. str. 70.
[16] Vlajko Palavestra, Narodna predanja i toponomastika iz Fojnice i okotine, GZM, NS. sv. XXVII./XXVIIL, Sarajevo 1972./73. str. 109.
[17] Milenko S. Filipović, Rama u Bosni, Beograd, 1955., str. 24.
[18] Abas Firdus, Livno od najstarijih vremena do 1878. godine, Sarajevo 1967., Rukopis u GNO Livno, str. 110.
[19] Vidi Šematizme iz 1864. i iz 1892. godine, str. 44.
[21] Stjepan Marković, Hrvatske katoličke škole i učetelji za turske uprave, Mostar 1923., str. 50.
[22] Miroslav Džaja, Osvrt na prošlost Livna, Dobri pastir, godina XXIIL, sv. L-IV., Sarajevo 1973., str. 27.
[23] Juraj Kujundžić (=Đuro Basler), Srednjovjekovne crkve u Srebrenici, Dobri pastir, sv. I. - IV., god. XVII. - XVIIL, Sarajevo 1968., str. 241.
[24] Naše starine, I. (1953.), str 204. i 211.
[25] Juraj Kujundžić, Srednjovjekovne crkve a Jajcu, Dobri pastir, Sarajevo 1972., str. 280.
[26] Vlajko Palavestra, Narodne pripovijetke iz okolice Lištice, GZM BiH, svezak XXIV/XXV, Sarajevo 1969./70., str. 354.
[27] Nikola Bilogrivić, nav. djelo, str. 256.
[28] Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, I. svezak (Fototip izdanja iz 1912.), Svjetlost, Sarajevo, str. 134.-135.
[29] Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb, 1943., str. 130.
[30] Đuro Basler, Arheološki spomenici kršćanstva a Bosni i Hercegovini do XV. stoljeća, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja bosanske biskupije (1089. - 1989.), Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str. 5.
[31] Dominik Mandić, Sabrana djela 5, Etnička povijst Bosne i Hercegovine, ZIRAL, Toronto-Zurich-Roma-Chicago 1982., str. 186-187.
comments powered by Disqus
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
