I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Pismo iz Sydneya, 6. veljače 2009.
FELJTON BOŽE VUKUŠIĆA O BUGOJANSKOJ GRUPI
Hrvatski list 15.01.09 počeo je sa objavljevanjem feljtona u nastavcima o Bugojanskoj akciji i Bugojanskoj grupi.
Netko će se upitati zašto ne čekam, da se čitava serija objavi, prije nego reagiram.
Odgovor je jednostavan, već u prvom objavljenom dijela feljtona zapazila sam dezinformacije, manipuliranje i podmetanje.
Na primjer, spominje se istraživanje o Bugojanskoj grupi.
Priličan broj UDBA-ša iz Bratstva, koji su zaveli i uveli Bugojansku grupu u jugoslavensku zamku, vratili su se odavno u Hrvatsku.
Vukušić je postavljen da bude glasnogovornik HRB-a i navodni istražitelj. Bože Vukušić pisac feljtona već godinama širi dezinformacije i propagandu o Bugojanskoj grupi, po scenariju specijalne mreže jugoslovenske UDBE, kojoj pripada HRB. Ta jugoslovenska UDBA-ška mreža nikada se nije rasformirala, još jedan primjer, Vukušić tvrdi da je HRB formirano u Australiji 1961.
Medjutim, tajni arhivi HRB-a pronadjeni u kući Srećka Rovera 1994, otkrili su pravu istinu.
Rover je bio beogradski plaćenik od tridesetih godina 20 vijeka do njegove smrti, sa reputacijom velikog "Ustaše ". Roverovo lažno Ustaštvo, toliko je pomoglo Hrvatima Australije, da su godinama po pisanju australskog tiska, Hrvati izgledali veći nacisti nego Hitler. Rover je bio jedan od vodiča nesretne akcije Bože Kavrana. Svi ovi hrvatski domoljubi izdani su i predani u ruke krvoločne OZNE, a kasnije su svi pogubljeni, osim Prusca. Samo su ostala živa dva vodiča, Srećko Rover i Mile Markić, pravo mu ime Ivica Hećimović, koji su radili za ondašnju OZNU. Markić i Rover skupa sa Vjekoslavom Luburićem, formirali su organizaciju OTPOR. Otpor i Bratstvo suradjivali su. Jugoslovenska UDBA formirala je preko 20 takozvanih hrvatskih političkih organizacija medju Hrvatima širom svijeta.
ISTINA O HRVATSKOM REVOLUCIONARNOM BRATSTVU
Mladi hrvatski naraštaji ne znaju kakav je teror bio nad Hrvatskim narodom sa vrijeme šefa jugoslovenske UDBE Aleksandra Rankovića. Za vrijeme njegovog terorra nad hrvatskim narodom, narod je živio pod takvim strahom da je se bojao sam sebe. Strah je bio toliko veliki, da nitko nije nikome vjerovao niti u obitelji. Ranković je imao mase cinkaroša. Iz tih razloga , medju narodom je potekla izreka da i zidovi imaju uši.
Tajni arhivi Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva otkrili su, da je u vrijeme Rankovićevog terora formirano HRB u bivšoj Jugoslaviji, pedesetih godina 20 stoljeća. U tim strašnim vremenima samo je UDBA mogla stvoriti terorističku organizaciju, kakvo je bilo Bratstvo. Član toga jugoslovenskog Bratstva bio je i Jure Marić. Po dolasku u Australiju, Marić se učlanio u HOP. Iz HOP-a je istjeran, kada je bez ičijeg znanja sa još dvojicom Hrvata bacio bombu u Sydneyu, godine Policija hapsi tu dvojicu, dok je Marić otišao slobodno kući. 1961 Srecko Rover u pratnji Geze Pasti, dolazi u Sydney, da održi govor. Poslije Roverovog govora, na sastanak pozvani su Geza Pasti, Josip Oblak, Dražen Tapsanji i Ilija Tolić. Sastanku je prisustvovao i Jure Marić.. Te večeri Pasti je upoznao Marića. Sastanak je održan u jednom kafiću u Sydneyskom predgradju Ashfield. Vlasnik toga kafića bio je punac Šarića, jednoga iz vodstva Bratstva.
Na tom sastanku formiran je Sydneyski ogranak HRB, označen u tajnim arhivima, kao Glavni stan HRB br.4. Nedugo poslije formiranja ogranka HRB u Sydneyu, formirani su ogranci Bratstva u svim zemljama, gdje su bile zajednice hrvatskih izbjeglica, uključujući i Južnu Afriku. Sa formiranjem ogranaka Bratstva, počeo je takozvani " hrvatski terorizam" Pod vodstvom Bratstva orkestrirane i postavljene su mnoge bombe, koje su odnosile i ljudske živote ili dijelove tijela žrtava. Godinama njihove teroristicke akcije i bombe odjekivale su širom svijeta. Cilj HRB-a bio je, da sa terorističkim nasiljem, prikažu svijetu, Hrvatski narod, kao terorističku i zločinačku naciju, i tako ostvare ciljeve njihovih gospodara. U tome su bili uspješni. Zapadni tisak prikazivao je Hrvate u gorem svijetlu, nego što danas prikazuju Muslimane.
Dvije godine nakon formiranja ogranka Bratstva u Sydneyu, Jure Marić sa vodstvom Bratstva, formira vojničku jedinicu od devet mladih Hrvata, poznata Oblak-Tolić grupa. Grupu šalju u bivšu Jugoslaviju, sa zadakom da izvrše diverzantske akcije. Medjutim po dolasku u Jugoslaviju, grupa je završila u šapama jugoslovenske UDBE. Svi su osudjeni na dugogodišnje robije. Prema informacijama koje sam ja dobila, Oblak je nadjen obješen, mjesec dana nakon izlaska na slobodu.
SLUŽAJ GEZE PAŠTIJA
Geza Pasti je poseban slučaj. Jure Marić šalje Gezu Pastija po zadatku u Europu. Geza nestaje u Nici [Francuska) 1965 god. Kada se pročulo da je Geza Pašti nestao, nama članovima HRB-a, Jure Marić i drugi iz vodstva Bratstva, tvrdili su da je Geza Pasti kod generala Vjekoslava Luburića u Španjolskoj. Kada se više nije moglo sakriti nestanak Geze Pastija, Jure Marić priznao nam je da je Pasti nestao. Tajni arhivi Bratstva otkrili su, Pasti je bio kidnapiran u Nici i odveden u jugoslavensku Ambasadu u Parizu, gdje je ubijen. Njegovo mrtvo tjelo preliveno je sa kipućom vodom i bačeno u jednu ulicu u Parizu. Arhivi Bratstva otkrili su, da je Marić znao kako je završio Pasti. Sa ubojstvom Pastija počela su ubojstva hrvatskih sinova po metropolama civiliziranog i humanog zapada. Puno je veći broj Hrvata ubijen, nego što glasnogovornik nove UDBE Vukušić piše.
BOŽE VUKUŠIĆ
Čim je Vukušić počeo u javnosti govoriti o Bugojanskoj grupi i HRB, meni je bilo jasno, Vukušić će širiti UDBI-ne deziformacije i laži. Godine 2003, javno sam preko HRV.Tjednik Spremnost [ 4.03.2003 ] pozvala Božu Vukušića da dodje u Australiju pod jedim uvjetom, da se Vukušić i ja sretnemo pred svjedocima. Tražila sam da se nas razgovor snimi i da sve ja dokazem da je istina, da Vukušić to potpise i objavi u lokalnim novinama ovdje u Australiji i u domovinskom tisku. Vukušić je odbio moju ponudu.
30.07.1996 Saborska Komisija za istraživanje ratnih i poratnih zločina protiv Hrvata, primila je registrirana pisma sa povratnicom, djece oženjenih Bugojanaca i moj izvještaj, o antihrvatskom djelovanju HRB-a.U to vrijeme Vukušić, kao neovisni istražitelj u Komisiji, imao je veliki utjecaj. U mom izvjestaju tražila sam od Komisije, da me sasluša i da mi se ,da prilika da Komisiji prezentiram dokumente, koje posjedujem. Djeca Bugojanaca i ja bili smo potpuno ignorirani po Vukušiću i Komisiji. Samo par tjedana poslije, što je Komisija dobila moj izvještaj, Hrvatskim Sabornicima stigla je iz Australije izjava protiv mene. Na toj izjavi bilo je falsifiranih potpisa. Dobivši kopiju te izjave, ja sam je objavila u Hrvatskom Tjedniku Spremnost 23.10.2001. uz moj clanak " Hrvatski Sabor bio je prevaren s izjavom iz Australije” Moj pokušaj da se preko australskih vlasti istraži slučaj Bugojanske grupe i terorističke akcije Bratstva u Australiji, takodjer je bio neuspješan.
Državni službenik, koji je bio zadužen za takve slučajeve, pristao je da istraži slučaj Bugojanske grupe i djelovanje Bratstva u Australiji. Mjesec dana nakon što je pristao, on je bio smijenjen sa njegove pozicije.
Bože Vukušić već godinam širi deziformacije i laži jugslovenske UDBE. Pisanja i izjave Vukušića potječu iz istih izvora, iz kojih je jugoslavenski pisac Djordje Ličina pisao knjige o Bugojancima. Uzet ću za primjer knjigu Ličine "Dvadeseti čovjek" na strani 208 Ličina piše, Horvat, dok je zivio u Austriji nazvao je Bugojance, predhodnica hrvatske vojske. Vukušić je nazvao Bugojance pretece hrvatskih dragovoljaca. Drukčiji izrazi, isto značenje. Ličina i Vukušić se dobro razumiju. Oba dvojica rade za iste gospodare. Ličina je iz starije generacije, a Vukušić iz mladje.
Na strani 214 iste knjige, Ličina tvrdi , da je Djuro Horvat bio vodja. To je isto učinio i Vukušić.
Na strani knjige 248 Ličina pišući o dolasku Bugojanaca u blizini sela Lužani, kaže: "Kod jedne kapele, Bugojanci su opet položili Ustašku zakletvu i osnovali ratni sud". Prošle godine na komemoraciji Bugojanske grupe na Raduši, organizirane po Vukušiću, UDBA-šima iz Bratstva, Butkoviću, Šariću, Peričiću, Mariću, i drugima iz te UDBA-ške mreže, izjavljeno je da su Bugojanci položili zakletvu kod Gornjih Lužana. U knjizi "Dvadeseti Čovjek" Ličina je stvorio sliku da su braća Andrići i Pave Vegar formirali HRB-o i organizirali Bugojansku akciju. Isto je to učinio Vukušić u njegovoj knjizi "Tajni rat UDBE protiv hrvatskog iseljeništva”. Vrlo slično napisano je i u knjizi “Australski špijuni i njihove tajne" napisane na engleskom jeziku, izdane u jeku Domovinskog rata. Knjiga je pisana po informacijama grupe službenika jedne zapadne tajne službe, koja je skupa sa vodstvom Bratstva radila na projektu "Balkan stol" drugim riječima na stvaranju Balkanske države sa glavnim gradom Beogradom.
Neke od tih službenika Marić je predstavio nekima od nas iz Bugojanske grupe, kao velikog prijatelja Hrvata. Jedan od tih službenika zapadne tajne službe bio je u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. Ime mu znam, ali po zakonu ne smijem mu odati ime. Novine HRB iz Australije 16.01.09, već su objavili da će biti korišteni dokumenti stranih tajni službi u pripremama snimanja filma o Bugojancima. Grupe službenika zapadnih tajnih službi umješanih u medjunarodnu konspiraciju protiv Hrvata, kao i UDBA, stvarali su unaprijed evidenciju po njihovom planu. To je činjenica. To su dokazale knjige, “Dvadeseti Čovjek”, “Tajni rat UDBE protiv hrvatskog iseljeništva” , “Australski špijuni i njihove tajne” i tajni arhivi Bratstva. U bivšoj Jugoslaviji snimljen je film o Bugojanskoj grupi : "Brisani Prostor". U filmu, Bugojanci su prikazani u groznome svjetlu, kao antihrvatska promidžba.
Sada opet UDBA-ši snimaju film o Bugojanskoj grupi. Njihov cilj je da daju dobru promociju UDBA-ša iz Bratstva, i da ih prikažu kao velike hrvatske Domoljube. Vukušić i UDBA-ši Bratstva podigli su spomenik Pavi Vegaru i mome suprugu Ambroziju Andriću. Po svakom zakonu, oni nisu smjeli podignuti spomenik mome suprugu bez moje dozvole i moje i Ambrozove djece. Oni su to učinili. Sada snimaju film o Bugojanskoj grupi, po svakome zakonu, oni ne bi smjeli spomenuti ime moga supruga bez moje dozvole, ali u nakaradnoj i UDBA-škoj Hrvatskoj sve se može. Oni su pod zaštitom svjetskih moćnika, koji Hrvatsku nikad nisu ni željeli.
Kako je uopće moguće da jedan ubojica Bože Vukušić osudjen na doživotnu robiju u Njemačkoj može biti govornik u ime najveće svetinje hrvatskog naroda, Bleiburga i Bugojanskih neumrlih sinova. Nitko ne može bolje kompromitirati Bleiburg i Bugojance, nego ova UDBA-ška vucibatina Vukušić i svi oni, koji podržavaju ovaj hrvatski ološ.
ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI
Gospodin Jozo Vrbić u njegovom članku " Uz petu obljetnicu Bugojanske grupe" napisao je." Moje poštovanje prema članovima Bugojanske grupe je neizmjerno i veliko,pa mi je zato i žao, što će kojekakove vucibatine profitirati čitav život na račun tih hrabrih hrvatskih sinova. Neka ovaj članak upozori na mučenicku smrt ovih vrijednih hrvatskih mladića, koji su pali u šape UDBE." Golu istinu napisao je Gosp. Vrbić, a bilo tko da je sumnjao i govorio o HRB, kao UDBA-škoj filijali, našao bi se brzo na udaru ove zločinačke organizacije.Andjelko Mijatović, bivši savjetnik pok. Predsjednika Tudjamana, javno je govorio, Bugojanska akcije je bila djelo
UDBE, i on je bio napadnut.
Odmah nakon likvidacije Bugojanske grupe, propagadna mašina UDBE i njihovih saveznika aktivirana je. O Bugojancima se šire bezbrojne laži i deziformacije, razni forumi na HRT, članci u novinama i knjigama i sada na filmovima uz pomoć jugoslavenske UDBE.
Posjedujem službene dokumente stare preko 50 godina , pojedinih Bugojanaca, izdane po jugoslavenskim vlastima. Neki osobni podaci o njima na dokumentima su krivotvoreni, uključujući i datum rodjenja. Bože Vukušić takodje je objavio krivotvoren datum rodjenja moga supruga u knjizi " Tajni rat UDBE protiv hrvatskog iseljeništva" Sudbina nas članova Bugojanske grupe bila je zapečaćena, još dok smo bili u bivšoj Jugoslaviji.
Poslije likvidacije Bugojanske grupe, jugoslovenske vlasti optužili su grupu, da su imali namjeru otrovati beogradski rezervoar vode. Istina je drukčija. Velike količine cijankalija bile su spakirane u dvije igračke, u kući Frane (Franje) Peričića u Melbourne, gdje je u to vrijeme on živio. Prije odlaska Vejsila Keškića za Europu, Peričić mu je dao te igračke da ih ostavi kod nas u Francuskoj, gdje smo se ja i Ambroz smjestili poslije odlaska iz Australije. Vejsil Keškić, kada je došao kod nas u Francusku donio je otrov spakiran u igračkama i poruku od Peričića. Poruka je bila, da će netko doći po igračke. Kasnije, iz Australije je stigao Marko Mijić. Rekao nam je da ga je Peričić poslao po te igračke. Mijić nam je rekao da mu je vodstvo Bratstva dalo zadatak da izvrši akciju u Beogradu, čim bude čuo da su počeli oružani sukobi. Mijić je sa otrovom otišao u Jugoslaviju. U Jugoslaviji nastavio je mirno živiti bez ikakvih problema.
Na račun toga otrova, Jugoslavije je napravila veliki promidžbeni antihrvatski lobi, na Zapadu. Peričić i mnogi UDBA-ši iz Bratstva većinom su bili povučeni u Hrvstku početkom devedesetih godina, gdje i danas djeluju, kao što su djelovali u Australiji. Za Večernji list 2004 godine Peričić je izjavio; “U HRB-u bili smo idealisti a ne teroristi”. U njegovim izjavama on tvrdi da je od 1942. do 1944 bio u Ustašama. Nakon zarobljavanja, prešao je u partizane. Taj nitkov drukčiju je priču nama pričao u Australiji.
Nama članovima Bugojanske grupe iz australskog ogranka Bratstva, Jure Marić, Ivan Butković i Franjo Turk, kada su nas obavjestili da se smo izabrani grupi rekli su nam. Prema planu vodstva Bratstva odluceno je da će Bugojansku grupu u akciju predvoditi Jure Marić, Franjo Peričić i Marko Mudronja. Medjutim prije odlaska Bugojanaca u akciju, Peričić i Mudronja dezertirali su Bugojansku grupu. Peričić sa izgovorom da je star, Mudronja sa izgovorom, da je bolestan. Jure Marić se nije niti pojavio. Medjutim u knjizi “Dvadesetih čovjek” Ličina piše o karakteru Martina Juriše ustvari Jure Marića. Znam da je to bio Marić, jer Ličina piše o jednom dogadjaju gdje su imali udjela samo Marić i moj suprug Ambrozije. Dobro se sjećam, da mi je moj muž govorio o tom dogadjaju. On je bio jako zabrinut u vezi toga dogadjaja. Ličina u knjizi opisuje Jurišu da je čitavo vrijeme radio za UDBU.
Knjiga se zavržava sa dolaskom Juriše ( Jure Marića) u Jugoslaviju, prije nego što su Bugojanci prešli jugoslovensku granicu. Dakle, Jure Marić je Ličinin DVADESETI ČOVJEK.
Istina o Bugojanskoj grupi je ova. Vodstvo HRB zavelo je i uvelo te mlade Hrvate u jugoslavensku zamku. Bugojanska akcija bila je potrebna jugoslavenskom režimu, da ima opravdani razlog, proganjati Hrvate, poslije sloma hrvatskog proljeća. To se je i dogodilo. Poslije Bugojanske akcije, Hrvati su bili proganjani širom svijeta. Najgori progoni dogodili su se u tadašnjoj Jugoslaviji. Tajni arhivi HRB-a, takodjer su otkrili, Bratstvo je imalo svoje ćelije medju hrvatskim studentima. Prema tome pokret hrvatskih studenata bio je unaprijed osudjen na propast, kao i Bugojanska grupa. Arhivi HRB-a otkrili su, UDBA-ši iz Bratstva mogli su dobiti bilo kakve dokumente, potrebne za njihov zločinački rad. Oni su imali i listu Hrvata, koje su bili na popisu Bratstva za ucjenjivanje, kao i neograničene sume novca.
Od likvidacije Bugojanske grupe do danas UDBA-ši iz Bratstva profitiraju novčano, kao i na svome lažnom Hrvatstvu, skupljajući političke poene na svome izdajstvu. Poslije likvidacije grupe UDBA-ši iz ogranka Bratstva u Australiji, skupili su od domoljubnih Hrvata silne novce u ime grupe i djece oženjenih Bugojanaca. Jedno vrijeme imali su i "Fond Bugojanske djece". UDBA-ši iz Bratstva na skupovima Hrvata u dijaspori, kao Ivan Butković i Ante Šarić, na javnim hrvatskim skupovima lili su krokodilske suze nad likvidiranim Bugojancima. Javno su se hvalili kao su im braća Andrići, Vegar bili dobri prijatelji. Butković i Šarić, vodili su Hrv. Mladež, Uzdanicu, i u isto vrijeme bili su u vodstvu Bratstva.
Dok su na hrvatskim skupovima UDBA-ši iz Bratstva, lili krokodilske suze nad sudbinom Bugojanske grupe i sakupljali novce od hrvatskih domoljuba u ime maloljetne djece oženjenih Bugojanaca, u isto vrijeme orkestrirali su brutalne progone i teror nad udovicama i maloljetnom djecom Bugojanaca. Djeca Bugojanaca odrasla su u užasnoj bijedi, UDBA-ši su se potrudili da tako bude i da budemo izolirani iz Hrvatske zajednice. To dobro zna i Vukušić. On je pročitao pisma djece pok. Ilije Glavaša, dok je radio u Saborskoj Komisiji, kao neovisni istraživač. Ta djeca su slikovito opisala njihove patnje i teror kojemu su bili izloženi sa njihovom majkom. Vukušić s UDBA-šima iz Bratstva oduzimaju nam pravo na naše muževe i očeve naše djece. Oduzeli su nam pravo i na njihove grobove. Izmedju Bugojanskioh udovica. izuzetak je žena Adolfa Andrića. Nju nitko nije dirao, ona je svaki par godina putovala preko mora. Tajni arhivi Bratstva otkrili su, da je i ona bila u toj zložinackoj mreži.
Nju su UDBA-ši u u Republici Hrvatskoj predstavljali na javnim mjestima, kao suprugu moga muža Ambrozija Andrića. U knjizi “Hrvati u Australiji” na strani 230, po UDBI-nim informacijama napisano je, da je Katarina Andrić žena moga supruga Ambrozija. U knjizi “Povijest Hrvata u Australiji” napisano je isto.
Prema pisanju Hrvatkog lista, klub hrvatskih povratnika (KHP) priprema film o Bugojanskoj grupi. Taj klub formiran je po UDBA-šima iz Bratstva. Katica Miloš za Hrvatski List 15.01.2009, izjavila je, da sa filmom žele što vjernije prikazati cijelu Bugojansku akciju i otkloniti sve nedoumice koje o njoj postoje. Gospodjo Miloš, Vi ne znate što govorite. Po Vašoj slici objavljenoj u Hrv. Listu, Vi ste mlada žena. Za vrijeme Bugojanske akcije, Vi ili ste bili malo dijete ili se još niste ni rodili. Nasuprot Vama, ja sam živi svjedok o Bugojanskoj grupi. Od svih članova Bugojanske grupe, iz australskih ogranaka Bratstva, mene je prvu vodstvo Bratstva poslalo u Francusku po zadatku. Ja dobro znam kako smo mi članovi Bugojanske grupe pali u šape UDBE. Moja poruka Vama gosp. Miloš, nema nikakvih nedoumica, Bugojanska grupa bila je na prevaru zavedena po vodstvu Bratstva i uvedena u jugoslavensku zamku, a onda likvidirana. HRB-o bila je UDBIN-a teroristička organizacija.
Ružica Andrić,
Zadnji preživjeli član
Bugojanske grupe
Intervju s Geraldom Celenteom
Gerald Celente je prognostičar trendova, autor i direktor "Trend Research
Institute", kojeg je osnovao 1980. Postao je slavan sa svojim točnim
prognozama svjetskih događaja, kao pad burze 1987., raspada Sovjetskog
Saveza 1990., predvidio je azijsku krizu 1997., pad ruskog gospodarstva
1998., eksplodiranje internet balona 2000. i recesiju 2001. Osim toga,
predvidio je i početak pomame za zlatom 2002., pad tržišta nekretnina
2005., recesiju 2007. i paniku 2008.
Obzirom da smo pred krajem godine, želio sam saznati od gospodina Celentea,
kakvu nam prognozu daje za godinu 2009. Slijedi intervju, koji sam sa njim
vodio 12.12.2008.:
Freeman: Kako vidite trenutnu situaciju u SAD?
Celente: Financijski sistem je kompletno kolabirao. Jedine dvije stvari,
koje vlada radi, da bi održala zemlju na životu, su ili štampanje još više
novca ili spuštanje kamata. Mi to nazivamo "Bernankeov dvokorak", jer
postoje samo dva koraka koje šef FED-a može učiniti. Ni jedna od ove dvije
mjere ne može promijeniti kurs i zaustaviti pad privrede. Potreban je novi
produktivni kapacitet, kao u 1990tim, kad smo ušli u recesiju, izašli smo
zahvaljujući tehnologiji interneta. Sve je bilo prebačeno na internet. To
je bilo realno. Naravno da je na tržištima bilo spekulacija, ali to nije
imalo nikakve veze sa postojanjem proizvoda. Radilo se o proizvodnom
kapacitetu. Tako nešto ne može se izazvati monetarnim ili fiskalnim
nadražajima. Danas, na primjer, imamo novog predsjednika, koji, kako sam
kaže, želi stvoriti 2.5 milijuna novih radnih mjesta. Odakle će uzeti novac
za to? Jedino ga može naštampati. Ono, sa čim smo danas konfrontirani, jest
hiperinflacija kao iz vremena Weimarske Republike. To se može, također,
dogoditi i dolaru. Ja sam politički ateist. Ne vjerujem u bajke, ja sam
odrastao čovjek. Ako netko vjeruje da će nas političari spasiti, ili je
dijete ili se samozavarava. I ovo samozavaravanje je vrlo izraženo u SAD.
Ljudi su puni nade da će novi predsjednik nekako stvoriti promjenu.
Freeman : Pogledamo li tim, koji je Obama do sada izabrao, ne vidimo
promjenu.
Celente : Točno, ali ne samo to; kako može biti promjene, ako je izabrao
iste ljude, koji su i prouzročili krizu? Kao, primjerice Larry Summers,
koji će biti ekonomski savjetnik i ovaj Timothy Geithner, direktor
njujorškog FED-a. Oni su protežei Roberta Rubina. Summers je u Clintonovoj
administraciji bio ministar financija nakon Rubina. To su ljudi koji su
uništili Glass-Steagall-Act.
Freeman : Ukidanje tog zakona 1999. koje je izveo Clinton , glavni je uzrok
ove krize, jer se tim ukidanjem izbrisala i razlika između poslovnih i
investicijskih banaka i uvela se totalna liberalizacija, što je bankama
ponovo omogućilo da nekontrolirano spekuliraju.
Celente : To je točno. Očigledno znate o čemu je riječ. To su ljudi koji su
stvorili klimu, u kojoj su nastali svi ti derivati, kao Credit Default
Swaps, SIVs, CDOs, takozvani egzotični financijski instrumenti, koji nisu
ništa drugo nego opklade, to je igra kao u kasinu.
Freeman : Vjerujete li da je kriza namjerno prouzrokovana ili je u pitanju
nešto drugo?
Celente : U pitanju je pogreška. Priča se puno o iluminatima. Ako su to
napravili iluminati, onda su opet iluminati ti, koji moraju ispraviti
pogrešku. Ne postoji ni jedna jedina stvar, koju je bilo tko od ovih ljudi
s uspjehom doveo do kraja. Ni jedan jedini u svojoj karijeri. Oni još
nikada nisu ništa uradili kako treba. Dospjeli su na vrh isključivo putem
inkompetencije i dupeuvlačenja. Tako se to događa u državnoj
administraciji. Da Vam dam nekoliko informacija: karijeru sam započeo u
državnoj službi u Yonkersu , NY , nakon što sam diplomirao 1971.; Yonkers
je solidno velik grad sa 300.000 stanovnika. Nakon toga bio sam poslan u
glavni grad države New York , Albany , gdje sam radio kao asistent
senatskog sekretara države New York . Zatim sam predavao politologiju na
St. John 's University. Od 1973. do 1979. radio sam kao specijalist za
državna pitanja u Washingtonu za kemijsku industriju. Zbog toga jako dobro
razumijem državni aparat. Radio sam i za Reagana i Connolyja, bio sam
zajedno sa ... Ljudi žive u iluziji, da su ovi tipovi pametniji od svih
ostalih. Činjenica je, kad neko radi za državu, potrebna mu je potvrda da
je gluplji od svih ostalih. Druga realnost je, a to sam vidio na poslu koji
sam imao u Albanyju, kako političari gmižu da bi dospjeli do vrha. Oni se
usisavaju naviše u hijerarhiji. I zbog toga vjerovati da su ovi političari
u stanju riješiti problem - to je samozavaravanje. Osim toga, sve su
političke organizacije u suštini kriminalne organizacije, što ne kažem
olako.
Freeman : Ali, zar oni nisu znali da će čitav financijski sistem
implodirati, kad Greenspan bude pojeftinio novac?
Celente : Mislili su: ako želimo spriječiti da ljudi - to jest veliki
igrači- izgube novac zbog pucanja internet mjehura, možemo jednostavno
spustiti kamatne stope, što su i uradili nakon ožujka 2000. Od tada smo
upozoravali u našem institutu, i to stoji u dokumentima, što bi se moglo
dogoditi, ali nitko nije želio vjerovati. Kad smo napisali da će doći do
pada, dobivali smo mnoga pisma sa zahtjevom da kažemo i nešto pozitivno, da
izvijestimo i o nečem lijepom. Tako je bilo i sa ratom. Prije početka
iračkog rata rekli smo ljudima da će SAD izgubiti. Bit će moguće bez većeg
otpora brzo ući unutra i ukloniti Sadama, ali nakon toga će otpočeti
gerilski rat, koji se ne može dobiti. Ali, nitko to nije želio čuti, to bi
bilo nepatriotski. I? Nakon gotovo 8 godina rata, nismo se pomjerili niti
jedan korak. Dakle, kad govorim o kriminalnim organizacijama, ne mislim to
kao klevetu, već kao činjenicu. Amerika vodi rat koji bazira na pogrešnim
razlozima. Jesu li ljudi to znali ili ne, je u suštini akademsko pitanje. U
pitanju su jednostavno pogrešni razlozi i nevini muškarci, žene i djeca
ginu, što je apsolutno protiv mojih moralnih načela. I oni danas pljačkaju
ljude do gole kože, u sred bijelog dana, sa svim ovim što danas rade.
Postoji taj mentalitet (previše velik da bih propao), što u konsekvenci
znači da smo mi suviše mali da bi bili spašeni. To je tipično engleski
"Titanik" način razmišljanja. Bogati smiju u čamce za spašavanje, siromašni
ostatak je zaključan u potpalublju i dozvoljeno mu je da potone zajedno s
brodom.
Freeman: Što mislite da će se dogoditi nakon što "bailout" za automobilsku
industriju nije prošao?
Celente: To uopće nije relevantno i ne čini nikakvu razliku. U pitanju je
mrtvorođenče od samog početka. Novac bi bio ionako samo bačen kroz prozor.
Osim toga, bilo tko, tko kupi američki auto, nema tri čiste u glavi,
američki automobili su jednostavno smeće. A menadžeri su nesposobnjakovići.
Potpredsjednik upravnog odbora General Motorsa, Lutz, je 2005. rekao: bilo
tko, tko misli da će visoka potrošnja goriva spriječiti ljude da kupuju
SUV-ove, nema pojma o čemu govori. Totalno je pogriješio. Ti ljudi govore i
proizvode smeće već desetljećima. Bilo je doba, kad su SAD proizvodile
odlične automobile, ali to je već odavno prošlost. Njima je uvijek profit
bio najvažniji, koliko novca mogu zaraditi sa najjeftinijim smećem.
Freeman : Financijska kriza prešla je Atlantik i stigla je u Europu. Sada
uništava cijeli svijet.
Celente: Da, u pravu ste. Na svojim putovanjima primjećujem, nažalost, da
Europljani i Azijati jednostavno preuzimaju svaku glupost iz SAD. Tako su i
Credit Suisse i UBS podlegli istoj glupoj pohlepi i manipulaciji novca, kao
i ovdašnje banke. Prije godinu dana još je bilo pitanje hoće li se i
inozemstvo zaraziti. Sad čitav svijet ima upalu pluća. Pogledajte samo što
se događa u Španjolskoj sa čitavom nesuzdržanom produkcijom u građevinskom
sektoru, oni su proizveli jedan ogromni deponij nekretnina. Zemlja je
bankrotirala. Ista stvar je i sa bivšim državama Istočnog bloka. Sreo sam
ljude odatle i sa zaprepaštenjem sam slušao kako brbljaju o investicijama i
marketingu, kao da oduvijek žive u kapitalizmu. Govorili su sa mnom, kao da
točno znaju o čemu je riječ. Ponašali su se više kao grabljivci, kao
domoroci sa Zapada. Ove zemlje i mnoge druge imaju sada vlastiti privredni
horor i svi su pali izravno na nos.
Freeman : Kako vidite 2009.? Kako sad izgleda, doći će do potpunog zastoja
gospodarstva.
Celente : Upravo smo objavili našu prognozu za 2009. Predskazujemo totalni
kolaps privrede. Već 7. studenog 2007. predvidjeli smo financijsku propast
i paniku 2008., koja se i dogodila. Sljedeće godine vidjet ćemo propast
trgovinskog sektora na malo, zatim propast komercijalnih nekretnina, itd.
dožvjet ćemo najveću depresiju ikada, puno težu od takozvane 1930tih
godina.
Freeman : Vau !
Celente : Reći ću Vam i zašto. Tada nije toliko ljudi imalo tako visoko
zadužene nekretnine, također, nisu bili pod tolikim kreditnim obavezama kao
danas, nisu postojale kreditne kartice, nisu bili u dugu od 14.000
milijardi. Tada je postojao trgovinski suficit, danas su SAD u minusu od
više od 700 milijardi na godinu. Državni budžet bio je izbalansiran, sad
imamo nevjerojatan deficit i državni dug od 13.000 milijardi, pri čemu je
samo ove godine novo zaduživanje bilo 1.000 milijardi. Na početku Drugog
svjetskog rata SAD bile su motor čitave svjetske industrijske produkcije,
imali smo najvišu produktivnost. To je odavno prošlost. Mi smo nacija u
propasti. Ulazimo u najveću depresiju i ona će biti svjetska.
Freeman : Što mislite, hoće li doći do masovne nezaposlenosti sa nemirima?
Celente: Da, mi također vidimo trend ka revoluciji. Ono što se trenutno
događa u Grčkoj, može eksplodirati bilo gdje drugdje. Tamo nije posrijedi
ubojstvo 15-godišnjeg dječaka, već o pobuni ljudi protiv te totalno
nekompetentne, korumpirane političke kaste, koja je svuda ista. Bio sam
zaposlen kod države, poznajem razmjere korupcije. U Washingtonu se sve vrti
samo oko lansiranja projekata, kojima će se obogatiti inicijatori i njihovi
ortaci, ruka ruku mije, novac za prijatelje, sistem je od vrha do dna
korumpiran.
Freeman: Znači li sve ovo da ćemo proći kroz bolnu depresiju, koja će
trajati godinu-dvije, i potom izaći iz doline?
Celente: Kako da izađemo iz doline? Što će nam pomoći u tome?
Freeman : Onda govorimo o dugotrajnoj depresiji?
Celente: Da!
Freeman : To uopće ne zvuči na dobro. Kako će depresija pogoditi Europu?
Celente : Europa će bolje proći, jer ljudi tamo nisu toliko zaduženi i u
boljoj su poziciji da se sami izvuku iz problema. SAD su se pretvorile u
zemlju mlakonja, koji sami više ne mogu raditi ništa, mogu samo
konzumirati, žive u velikim kućama, voze ogromne automobile i sami su
postali veliki i gojazni. Jednostavno ne mogu prestati da žive iznad
mogućnosti. Troše previše hrane, energije i prostora. Ne znaju kako da žive
skromno. Sad je tulum gotov i pritezanje remena bit će vrlo bolno. Imamo
rastući sloj potpuno osiromašenih, što na takav način nikada nismo imali.
Užasavajuće je to. Imat ćemo veoma visoku nezaposlenost, veću nego kod
zadnje depresije..
Freeman : Prema tome, Vi ne vidite rješenje za izlazak iz krize?
Celente : Izaći ćemo samo u slučaju ako budemo u stanju pokrenuti novi
proizvodni kapacitet, koji ide dalje od novih tehnologija za alternativne
energije.. To mora biti nešto sasvim revolucionarno, što će biti novi motor
za gospodarstvo, ravno otkriću vatre ili pronalasku kotača.
Freeman : Povijest pokazuje: kad su moćnici konfrontirani sa velikim
privrednim problemima, oni ih ne rješavaju, nego misle da će rat riješiti
sve probleme. Postoji li mogućnost velikog rata?
Celente : Nakon posljednje velike depresije (Drugi svjetski) rat viđen je
kao izlaz. Danas živimo u drugom vremenu. Sljedeći rat bio bi rat sa
oružjem masovnog uništenja. Današnje ratove je moguće voditi samo protiv
nerazvijenih zemalja. Više nije riječ o ispaljivanju interkontinentalnih
raketa, već o gerilskom high-tech ratu, kakvog vidimo u Iraku ili
Afganistanu. Samo, političari su spremni na sve.
Freeman: Mislite li pod tim na "operaciju pod lažnom zastavom" (false
flag).
Celente: Da, oni neprekidno lažu o svemu, kao na primjer da je Sadam
posjedovao atomsko oružje i njegove veze sa Al Qaidom. Tko danas može
političarima vjerovati i jednu jedinu riječ?
Freeman: Pisali ste da SAD idu putem Velike Britanije. Jeste li pri tom
mislili da si SAD više ne mogu priuštiti Imperij i stacioniranje trupa u
130 zemalja?
Celente: Da, američka Imperija nestaje, otići će istim putem kao i
britanska. Jednostavno nemamo više novaca.
Freeman: Jedini političar, koji to kaže u SAD, i koji želi restaurirati
ustavna prava i voditi razumnu privrednu politiku, je Ron Paul. Što mislite
o njemu?
Celente: Ja bih ga izabrao za predsjednika. Umjesto toga morao sam
glasovati za Nadera, jer Paul nije bio na glasačkom listiću. Neću
podržavati nijednu od kriminalnih organizacija, koje dijele moć u
Washingtonu. I veoma sam jasan po tom pitanju. Bilo tko, tko je glasao za
kriminalce, podržava produžetak ubijanja i pljačke. To se ne može reći ni
na bilo koji drugi način . Oni ubijaju nedužne ljude svaki dan.
Freeman : Koliko krivice u trenutnoj situaciji nose mediji. Oni se ponašaju
još samo kao organi propagande.
Celente : Mediji nose veliki dio krivice. Oni su u krevetu sa moći. Samo
treba pogledati koje bliske veze postoje između predstavnika medija i
službi, ministarstava, Pentagona i Bijele kuće. Mediji tamo svakodnevno
ulaze i izlaze. Možemo se zahvaliti New York Timesu da nam je prodao irački
rat. NYT je 2007., također, napisao da je problem sa gospodarstvom samo
obična štucavica i da ce proći, iako smo već vidjeli pad. Mediji su na
strani gospodarstva i vlasti, ni na koji način ne ispunjavaju svoju pravu
funkciju.
Freeman : Što možete poručiti mojim čitaocima, kako da se pripreme za
nadolazeću depresiju?
Celente : Mi u institutu govorimo odavno, da ne treba trošiti ni centa više
nego što se ima. Morat ćemo živjeti novu skromnost, koja ce se
manifestirati u kupovini isključivo stvari koje su neophodne i imaju duži
vijek trajanja. Čitav ciklus potrošnje je prošao, ciklus kupovine i
dostizanja sreće kroz materijalizam. Razumite me, i ja volim lijepe stvari,
samo sada je posrijedi kvaliteta, ili koncept . Štednja i zbog obrazovanja
djece. Ovdje u SAD svi žele poslati svoj pomladak na visoke škole i
univerzitete. To košta bogatstvo. I za što? Da bi mogli studirati ekonomiju
ili pravo i da naprave MBA? Bolje uštedite novac. Imamo više nego dovoljno
bankara i pravnika. Bolje obrazovanje je praktično i korisno, kao inženjer,
tehničar ili svi zanatski pozivi.. Doći će do velike promjene. Sve počinje
već na lokalnoj razini. Potrebno je brinuti se o svojoj zajednici i biti
aktivan u njoj. Pitanje je: kako mogu biti koristan mojim sugrađanima?
Budite sretni, jer u Švicarskoj imate izravnu demokraciju i možete
sudjelovati u odlučivanju. Ovdje u Americi nemamo više ništa za reći, oni
rade što žele. Ljudi su protiv financijskih paketa, ali što rade
političari? I dalje rade po svojem
Freeman : Mojim čitateljima kažem: čuvajte svoje gradove i komune, borite
se za održavanje javne infrastrukture, spriječite privatizaciju i
rasprodaju svih vrijednosti.
Celente : Postoje službe koje su esencijalne i koje trebaju biti javne, kao
transport, energija i snabdijevanje vode.. Ovdje je u pitanju globalna
vlada, ja nisam teoretičar zavjere, ali svatko zna kuda vodi ovo putovanje.
Cilj je kontrolirati sve i upravljati centralno.
Freeman : Mislite li da će se zbog financijskih problema mediteranskih
zemalja i novih članica na istoku EU i euro raspasti?
Celente: Da, u to smo uvjereni. Mi smo to predvidjeli još prije uvođenja
eura. Jedino što je potrebno za ostvarivanje tog scenarija je nacionalni
populist u nekoj od zemalja članica, koji je uvjeren da samo kroz izlazak
iz EU financijska kriza može biti zaustavljena, i Unija već pada.
Berlusconi je to već najavio, sa prijetnjom istupanja iz Šengena zbog
brojnih imigranata. Masovna migracija veliki je problem. Zapadne zemlje su
preplavljene ljudima koji žele bolji život ili bježe iz nužde. Tu ne pomaže
altruizam, tko će to sve platiti? Odakle osigurati smještaj, namirnice i
posao, kad se više nema novaca ni za brigu o vlastitim građanima?
Freeman: Mislite da je moguće formiranje Sjevernoameričke Unije između
Meksika, Kanade i SAD?
Celente: Da, to smatramo mogućim, samo su izgledi sada veći da će doći do
raspada. Svjedoci smo raspadanja SAD kao što se nekad raspao SSSR.
Pojedinačne regije uvidjet će da će lakše proći kroz krizu bez savezne
vlade. Za što im treba daleki Washington ? Pogledajte samo kakvi se
političari tamo motaju. To su sve korumpirani nesposobnjakovići koji misle
samo na vlastiti probitak. Svjedoci smo raspada Sjedinjenih Država.
Freeman : Je li funkcija središnjih banaka prevaziđena? Na kraju krajeva
one su izazvale krizu i potpuno zakazale.
Celente: Da, zakazale su. Ali, trenutno je u tijeku borba za moć, veliki
žele uništiti male, kako se već toliko puta ponovilo u povijesti. Jedan od
trendova, koje promatramo, nazivamo "skidajte im glave". To će se sigurno
dogoditi.
Freeman : Kažete da će doći do prave pobune?
Celente : Apsolutno. Pogledajte samo svu tu bagru na Wall Streetu, ili ono,
što izlazi iz sveučilišta kao Yale i Harvard. Oni nikada u svom životu nisu
zaprljali ruke. Nemaju pojma što znači živjeti na ulici, potpuno
osiromašen. Kad uzmete sve ljudima i kad nemaju više ništa za izgubit,
spremni su na sve.
Freeman: Ovo, što predskazujete, ne zvuči baš optimistično.
Celente: To nema veza sa optimizmom ili pesimizmom, već sa realizmom. Kao
kad odete kod doktora i dobijete dijagnozu raka u zadnjem stadiju. Treba li
Vas doktor slagati ili kazati kako stvari stoje? Lažni optimizam ne mijenja
ništa na činjenici da ćete uskoro umrijeti.
Freeman: Mislite li da je dobra ideja za pojedinca ili za čitave zajednice
i komune, da postanu samodobavljači i da se skinu sa mreže?
Celente: Apsolutno. Sigurno. Treba ispitati mogućnosti za postizanje
nezavisnosti od sistema, za uzgajanje vlastitih namirnica i proizvodnju
elektriciteta. To je ono, što sam spomenuo ranije, sa novim tehnologijama
to postaje moguće. Kad se to dogodi, onda će se ljudi udaljiti od majke
države i korporacija. Godine 1997. objavio sam knjigu koja obrađuje upravo
ovu temu. Centralni sistem trebao je pući već odavno. Održava se samo kroz
jeftin novac. Ali, to više ne funkcionira. Što će nam središnja vlada, koja
ionako samo proizvodi probleme i nema rješenja? Najšira samostalnost i
decentralizacija, to je budućnost.
ISLAM:
SVIJET - EUROPA - HRVATSKA
Predavanje u Zagrebačkom islamskom centru
29. siječnja 2009
Mladen Schwartz
Poštovana gospodo i gospođe, draga muslimanska braćo i sestre!
Selam alejkum!
Hvala vam svima, navlastito štovanom muftiji Ševku ef. Omerbašiću, na gostoprimstvu u vašemu Islamskom centru, te na ovoj jedinstvenoj prigodi da u njemu i pred vama izgovorim nešto od onoga što znam i što mislim o Islamu.
Danas ću vam ovdje govoriti kao čovjek koji nije vjerom musliman, niti je Islam bio osobitim sastojkom mojih formalnih studija (slušali smo, doduše, predavanja o islamskoj religiji i filozofiji), ali sam zarana zadobio zanimanje i simpatije, kao i duboko poštovanje za tu veliku svjetsku religiju. Islam mi je zanimljiv i kao filozofu-metafizičaru i kao političaru kojemu je najbliža stanovita desno-konzervativna orijentacija, te koji se, u našoj danoj i zadanoj konstelaciji, priklanja hrvatskom nacionalizmu. [Premda sam, prema nekim sastojcima obiteljske predaje, vjerojatno židovskoga podrijetla, radikalno sam kritičan spram današnje židovske uloge u svijetu i u Hrvatskoj, a navlastito prema ulozi Izraela i izraelskom držanju u islamsko-arapskom okolišu, u kojemu se je ta novodržava kao uljez pojavila 1948.]
Dopustite mi, dakle, da vam ukratko izložim nešto od svojih pogleda na Islam iz vlastite perspektive, u svoje osobno ime. To je drugi put da govorim pred muslimanskom publikom; prvi put govorio sam na glavnomu gradskom trgu u njemačkom Bonnu 1993, gdje se u jeku srpske agresije u Bosni i Hercegovini bilo okupilo preko 20 tisuća ljudi. A o Islamu pisao sam, razmjerno usputno, i u svojim knjigama o Tuđmanu i o Anti Starčeviću, koje su za zainteresirane ovdje na raspolaganju. Ja ću vam sada sažeto, izbjegavajući pretjeranu komprimiranost kao i simplifikacije, iznijeti tematiku za koju bi trebalo barem semestar ili dva. No možda se još nekom zgodom vidimo ovdje i neke pojedinosti razmotrimo iscrpnije!
Moja je glavna teza slijedeća: Problem se Islama različito postavlja s obzirom na Svijet, na Europu i na Hrvatsku. U svijetu, postoje područja s dominantnom muslimanskom vjerom, postoje suverene islamske države, kao i legitimni muslimanski pokreti. U Europi pak, masovno doseljavanje arapsko-muslimanskih imigranata stvara velike poteškoće rasno-nacionalne, kulturalne, političke i gospodarske naravi i to su pitanja koja valja rješavati. Napokon, u hrvatskim zemljama islamsko je pučanstvo stoljećima dio autohtone etničke baštine, koju kao takvu treba i priznavati i štovati.
Gospodo i gospođe!
Islam zasigurno pripada u nekoliko ključnih svjetsko-povijesnih pojava. Da se nije započeo širiti žustrim osvajačkim ratovima, da nije povećavao svoj prostor svetim ratom džihadom, vjerojatno bi zakržljao do zanemarive beduinske sekte u ozračju tadašnjega Židovstva i Kršćanstva. Ali, kada je postao ovako velikom, moćnom i utjecajnom svjetskom religijom, ta se okolnost ne može promišljati mimo kategorija Božje volje. Zbog toga, na taj način o Islamu moraju razmišljati, uz ostale, i kršćanski inovjernici. Hoću reći, i za njih, koji nisu muslimani, ne može se grandiozni svjetsko-povijesni prodor Islama svesti tek na slučajne uzroke ovozemaljskoga podrijetla.
Islamu (to je predanost, pokornost volji Allahovoj) korijen je u jednomu, svemoćnom, milosrdnom, samilosnom, dobrostivom, velikodušnom Bogu Allahu i jednom od njegovih proroka, posljednjemu proroku Muhamedu. Nebeski Kur'an, zabilježen već gore u nebesima na arapskom, izvor je njegovih inspiracija koje mu je prenio arkanđeo, anđeo, melek Džibrajil, judeokršćanski Gabrijel, i koje su poslije zapisane u knjizi čije je ime izvedeno iz arapskog glagola "čitati" (kara'a), neka vrsta čitanke, poput judeokršćanske Biblije, čije ime znači knjige, knjižice, knjiga. Dakle, knjiga nad knjigama, a takva je i Kur'an.
Muhamed 622 prelazi iz Meke u Medinu, i to je, ta hedžra ili hidžra, Prorokova selidba, početak islamske ere i velike islamske povijesti. Ona nije samo povijest vjere, podijeljene u dvije glavne struje, većinske sunite, pristaše kalifata, manjinske šijite, koji se pozivaju na četvrtog imama, Prorokova rođaka i zeta Alija, - ali i niz drugih denominacija poput zejdita, imamita, ismaelita, Braće čistoće, alavita, druza, asesina... zatim, sufijske mistike, sve do sinkretističke novoreligije Bah'ai, koja se u islamskom svijetu smatra suparnicom, te Američke muslimanske misije, iz koje potječu i današnji Crni muslimani.
Islamska povijest nije niti samo povijest vjerskih ratova, munjevitih pobjedonosnih osvajanja ogromnoga dijela Zemlje (Islam se isprva širi vojnički, potom trgovinom, a danas masovnim doseljavanjem); ona je i politička povijest kroz kalifske dinastije Omejida sa sjedištem u Damasku, i Abasida koji vladaju u Bagdadu do mongolske navale 1258 (sve do 1517, međutim, održali su se Abasidi u Kairu); ona je i povijest bogate civilizacije i kulture, matematike (algebru, decimalni sustav i nulu, primjerice, dugujemo Islamu), astronomije, zemljopisa i medicine, šerijatskoga prava (šerijat je zakon koji je put Bogu), islamske poezije, glazbe i arhitekture, kroz niz stilova kakvi su omejidski, abasidski, seldžučki, mamelučki, maurski (znademo ga ponajbolje iz Alhambre u Granadi, a neomaurski građena je za Austrougarske i sarajevska gradska vijećnica), perzijsko-mongolski, mogulski, osmanlijski, i tako dalje, da ne duljim.
Do 1492, kada je ujedinjena Španjolska te počeo progon, cvjetala je jedinstvena simbiotička islamsko-judejska kultura, koja je osobit izričaj dobila u sferi filozofije: Islam je Europi, od Sirijaca, vratio njezina Aristotela. [Postoji legenda po kojoj je bagdadski abasidski kalif Mamun (813-833) u snu vidio Aristotela, koji je tvrdio da se vjera i razum ne isključuju. To je temeljna pretpostavka skolastike. Kalif je nato podigao "Kuću mudrosti", knjižnicu za sve knjige svijeta, učinio dakle obratno od drugoga kalifa Omara iz VII stoljeća, jednoga, uz Rimljane i kršćane, koji je spalio veliku knjižnicu u Aleksandriji, govoreći da su knjige protivne Kur'anu štetne, a one koje su mu suglasne, da su suvišne.] Mislioci kao al Kindi, al Farabi, Avicena, al Gazali, Averoes, sastavni su dio velike europske skolastičke tradicije. Znameniti su mislioci s islamskoga područja i Suhravardi, perzijski dualist iz XII stoljeća, te ibn Kaldun, koji je u XIV stoljeću postao praotac filozofije povijesti. Ovdje sve to mogu, dakako, tek sumarno uvodno dodirnuti, spomenuti, kako bih prizvao u sjećanje svu veličinu islamske tradicije.
U današnjem svijetu ima prema procjenama preko 800 milijuna, možda do jedne milijarde muslimana. U desetcima suverenih islamskih država, koje su samo dijelom arapske, na vlasti su različiti politički sustavi, koje bih, idealnotipski, sažeo u slijedeća četiri modela: (1) teokracije; (2) tradicionalističke, patrijarhalne monarhije; (3) sekularne kemalističke diktature, te (4) kvazidemokratske prozapadne republike. Razmjerno čisti primjeri za ova četiri tipa su Iran, Saudijska Arabija, Saddamov Irak i Turska. Dakako, u pojedinim državama zapažamo sastojke više od jednoga modela. Tako je, primjerice, Iran Šahinšaha Mohameda Reze Pahlavija objedinio neke elemente tradicionalizma, kemalizma, i prozapadnjačkog demokratizma. U Nasserovu Egiptu kemalistički (panarapski) nacionalizam povezao se s jakim islamističkim natruhama, posve drugačije od Turske pod vlašću Mustafe Kemal-paše Atatürka, i njegovih nasljednika. Usporedbe i raščlambe mogu se nastaviti, ovdje za to nemamo vremena. [Nešto o političkim modelima islamskih zmalja imate i u knjizi Tarika Kulenovića, Politički Islam.]
Najveća je muslimanska zajednica ona u Indoneziji, koja je danas vrlo nemirna i nestabilna zemlja, nakon višedesetljetnih diktatura nacionalističkoga japanskog kolaboracionista Ahmeda Bung Karna, zvanog Sukarno, te njegova nasljednika, generala Suharta. U nekoć autoritarnom, nacionalističkom Iraku proces takozvane demokratizacije što je provodi američki genocidni okupator (1 milijun kolateralne štete!), doveo je, kako vidimo, do posvemašnjega kaosa, a navlastito do jednoga pravog bellum omnium contra omnes: Arapi protiv Kurda, šijiti protiv sunita, nacionalisti protiv proameričkih izroda, i obratno. Kako će pod novim američkim predsjednikom, kojega ime neke podsjeća i na Osamu bin Ladena i na Saddama Husseina, premda je od njih, naravno, miljama udaljen; kako će dakle izgledati budući pothvati US-imperijalizma, osobito s obzirom na Iran, Pakistan i Siriju, za sada ostaje u zvijezdama. [U tom sklopu ne treba zaboraviti ni na, procijenjenih, 150 do 200 atomskih bombi kojima raspolaže Izrael, dočim se izgradnja onih iranskih ne dopušta.]
Uz ponovno oživljavanje islamskoga fundamentalizma, koji ne znači doli povratak korijenima i temeljima, današnju islamsku scenu na globalnom planu obilježava ono što se nediferencirano naziva islamskim terorizmom. Donekle na tragu stare sljedbe asasina ili asesina (uživatelja hašiša koji su, omamljeni drogom i uz obećanje užitaka u džennetu, išli na svoje neprijatelje; iz njihova imena romanski su jezici posudili svoju riječ za "ubojicu"), ali i Muslimanskoga bratstva (što ga je 1928 osnovao Hassan-al-Banna, a danas mu je viđeni predstavnik Tarik Ramadan), - reda se čitav veliki kontinuitet s al Fatahom i sunitskim Hamasom, šijitskim Hezbolahom, udrugom Džama al Islamia, Brigadom mučenikâ al Akse, al Qaidom..., različitim mudžahidima i talibanima. [Hamas je i izravno ogranak Muslimanskog bratstva, izvorno karitativne udruge, kojemu su pripadali i pučistički egipatski Slobodni časnici, da bi Bratstvo potom u Nasseru vidjelo izdajnika i pokušalo na njega atentat, a kasnije je ubilo Nasserova nasljednika Anwara el Sadata, koji je i sam bio njegov član.]
[Danas je borbeni Islam, i duhovno i politički, na putu američkom imperijalizmu i s njim udruženom cionizmu. Ne vodi se rat samo zbog nafte, nju se može kupiti i od nepokorenih zemalja, a ionako nafte nestaje, pa bi svakako bilo mudrije pravodobno se okrenuti alternativnim izvorima energije. No, američko-islamski se rat vodi pretežito kao preventivni rat Izraela, baš kao da su arapsko-islamske zemlje krive zbog nevolja što su ih Židovi navodno pretrpjeli od nacional-socijalizma. Dakako, postoji i teza o takozvanom ratu civilizacija, koju je 1996, u svojoj glasovitoj knjizi The clash of civilizations and the remaking of world order - Sukob civilizacija i preustroj svjetskoga poretka - iznio nedavno umrli američki auktor Samuel P. Huntington. On razlikuje osam glavnih svjetskih civilizacija, zapravo kultura: kinesku, japansku, indijsku, afričku, latinoameričku., pravoslavnu, zapadnu i islamsku. U svakom slučaju očekuje njihove još žešće sukobe, a napose između dviju zadnjih.]
U tekućoj demonizaciji Islama na Zapadu moglo se čuti i različitih uvrjeda na račun Proroka koje ovdje ne želim navoditi, ali podsjećam, primjerice, na ulogu koju je muslimanski renegat iz Indije, pisac Salman Rushdie, pred oko dva desetljeća odigrao za račun neprijatelja Islama svojim zloglasnim "Sotonskim stihovima", te od ajatolaha Homeinija zaradio fetvu koja je, koliko znadem, još uvijek na snazi. Na tom su tragu bile i drske karikature Poslanika (u listu Jyllands-Posten, 30. rujna 2005), kojega islamski zakon priječi vizualno prikazivati i u posve dostojnoj pozi. Na žalost, ni neki hrvatski žurnalisti nisu odoljeli napasti, pa je pokojni Ivo Pukanić prenio te karikature u svojemu tjedniku "Nacional", uz nebuloznu izliku da "javnost ima pravo na informacije". Posljedica je bila da su naši pošteni ljudi, na radu u Siriji, jedva izvukli živu glavu, jer ih se prepoznalo kao došljake iz zemlje koja vrijeđa Proroka Muhameda. Uvrjedljivo se o Islamu nedavno izvoljela izjasniti čak i nasljednica inače proislamskoga pokojnog njemačko-austrijskog desničara Jörga Haidera, Susanne Riess - Passer; no, na odnos Islama i europske desnice još ću se vratiti.
Danas je, po mnogim značajkama, Kršćanstvo, koje je u posljednja dva stoljeća razvilo hvalevrijednu, vrlo rafiniranu teologiju, kao religija u defenzivi, štoviše, u osebujnoj krizi. Ono se trivijalizira, sekularizira, miješa se s poganstvom, prispodablja se agnostičkom, relativističkom i permisivističkom duhu vremena (ja ga radije nazivam zloduhom nevremena, kako uostalom glasi i naslov moje slijedeće knjige što uskoro izlazi iz tiska). Svjedoci i osvješteni kritičari suvremene dekadencije, potjecali oni iz kršćanskih, poganskih ili agnostičkih izvora, skloni su stoga u nekim upadnim dimenzijama Islama našega vremena prepoznati prototip muževne čvrstine, nepokolebljive vjere i vitalne, ratoborne samosvijesti, koja je stalno pripravna na smrt za ono što je priznato kao uistinu Sveto - a sve to umornim, dosadnim, starim, kasnim zapadnim društvima kronično nedostaje. Zdrave europske snage u borbenom Islamu vide ujedno važnu i moćnu protutežu navali amerikanizma na svim frontama, ali i respektabilnu silnicu koja se uklapa u policentričnu mnoštvenost našega svijeta, čije su razlike bogatstvo što mu ga je podario sam Bog.
Time smo došli i do teme o Islamu i Europi.
U svojoj silovitoj ekspanziji, Islam je dospio na europsko tlo već početkom VIII stoljeća: nakon Perzije, Bizanta, Sirije, Egipta, na redu je Španjolska (711). Pobjednički je prodor, s posljedicama od svjetsko-povijesnoga domašaja, zaustavio franački majordom Karlo Martel u glasovitoj bitki kod Poitiersa 732. Ipak Islam navaljuje i dalje na Europu, u prvoj polovici IX stoljeća zaposjeda sredozemne otoke Kretu i Korziku, sve dok 902 nije po Saracenima (manje-više sinonim za Arape) zauzeta Taormina na Siciliji. Slijedeći se odlučni, moćni susret događa na protivničkomu tlu, u Križarskim ratovima od 1095, kada je u njih pozvao papa Urban II eda bi se, u ime Božje, od nevjernika oslobodio Kristov grob. [U XIII stoljeću, dok se još vode Križarski ratovi, a u Španjolskoj traje osmostoljetna Reconquista za oslobađanje od muslimanskih Arapa, vlada na Siciliji, na kojoj su Saraceni ostavili traga, neobični njemački car Friedrich II von Hohenstaufen, kojega Njemačka zapravo i ne zanima, on je Sicilijanac, hoće protegnuti vlast na Italiju i obnoviti Rimsko carstvo, živi donekle orijentalnim stilom, drži harem muslimanskih žena, pape ga ekskomuniciraju i smatraju Antikristom, ulazi u Jeruzalem mirno, temeljem sporazuma sa sultanom, i sam se kruni za jeruzalemskoga kralja. Godine 1798, i to je datum u povijesti euro-islamskih odnošaja, ulazi u Egipat francuski imperator Napoleon Bonaparte. A povijest europske kolonizacije islamskoga svijeta ovdje ne možemo ni dodirnuti.]
Turci Seldžuci, koji su brzo primili Islam, širili su se, od XI do XIII stoljeća, na Bliski Istok, osvojili su i dijelove Bizanta u Maloj Aziji, no do stvarne Europe nisu dospjeli. Novi veliki islamski prodor u Europu započinje s Osmanlijama u drugoj polovici XIV stoljeća, i turska, a time i islamska nazočnost na našemu kontinentu, uz uspone i padove, traje sve do prošloga stoljeća. Tursko carstvo simbolično je smjenilo Rimski imperij konačnim osvojenjem Carigrada 1453; grad postaje Istanbul, a velebna kršćanska bazilika svete Sofije (hagia Sophia) postaje džamijom Aja Sofija, koju je Kemal Atatürk poslije pretvorio u muzej. Vrhunac dostiže carstvo za Sulejmana I. Veličanstvenoga u prvoj polovici XVI stoljeća, a konačni početak kraja pada u drugu polovicu XVII stoljeća, nakon drugoga turskog poraza pred Bečom i Karlovačkog mira) Imperij se u Europi drži sve do 1912 godine, do Prvoga balkanskog rata; 1924 Turska je postala sekularnom nacionalnom državom republikanskoga ustroja, a kalifat je ukinut.
Što nije uspjelo turskim osvajanjima, kažu branitelji europskog identiteta, postignuto je mirnim doseljavanjem muslimana u europske zemlje tijekom XX stoljeća, djelomice u valovima useljavanja iz bivših europskih kolonija, kojih su žitelji u međuvremenu postali punopravnim građanima matičnih država s pravom nastanjivanja u njima. S druge strane, osobito u Njemačku, od šezdesetih godina pristižu stotine tisuća, pače milijuni radnika iz islamskih zemalja, navlastito iz Turske. U početku je taj pokret pozdravljen kao korist za obje strane: europski poslodavci dobivaju radnu snagu potrebnu za gospodarski uspon, a zaposleni radnici oslobađaju se nezaposlenosti koja vlada u njihovim domovinama. No ubrzo se pokazalo da to za doseljene znači posvemašnje otuđenje, getoizaciju ili pak imperativ asimilacije, a za domaće ugrozbu vlastite tradicije, kulture i običaja.
Bilo kako bilo, u naše dane europske zemlje pružaju utočište golemu broju od 25 do 30 milijuna izvaneuropskih gostiju, koji teže statusu stalnih državljana, a od 15 do 20 milijuna su muslimani. U Francuskoj danas živi 8 do 10 % muslimanskog pučanstva. U Londonu 2007 je zabilježeno čak 40 % neeuropljana, od kojih najveći dio također otpada na muslimane. Ali ni to nije dosta, Europska unija upravo razmatra projekt o organiziranom useljavanju dodatnih 50 milijuna crnaca, kako bi - absurdne li logike - ilegalni došljaci legalizirali svoj boravak u Europi. To je po prilici kao kada bi se legalizirala ubojstva, da ne bi bila protuzakonita. Ili druga, dakako, kao i svaka, također pomalo šepava usporedba: To je kao kada bi milijuni euro-ateista navalili na Iran, Siriju i Saudi-Arabiju sa svojim manikiranim kućnim ljubimcima i homoseksualnim paradama. [Prije par godina čitali smo izvješće o jednom stanovniku Bagdada koji je ustrijelio skupinu američkih vojnika kada mu je upala u kuću. Možda bi ih poštedio, premda su pripadnici okupatorske soldateske, da mu nisu ušli u dom sa psom. Časni musliman ukorijenjen u zdravu tradiciju takvu sramotu ne može ni zamisliti.]
Dakako da nisu isto ponosni, muževni muslimani i današnji euro-dekadenti; želim tek naglasiti da i Europa ima pravo i dužnost braniti svoj identitet i suverenitet, esenciju i egzistenciju, samobitnost i samosvojnost - baš kao i islamsko-arapski svijet. A Europa je bitno određena svojim korijenima u grčko-rimskoj tradiciji, judeokršćanskoj religiji te modernim prosvjetiteljstvom s Francuskom revolucijom. Napokon danas bjelodano vidimo rezultat nerealistične multirasne kampanje: europski su stari gradovi i velike nacionalne države postali poprištem potencijalnih ili aktualnih rasnih ratova, kojima je skončao utopijsko-humanistički eksperiment multikulturalizma.
Islam, Desnica, Židovi. U vrijeme bipolarnoga kondominija USA i SSSR-a nad svijetom, stvari su bile jasnije. Ljevica se u pravilu očitovala protucionistički i u prilog arapsko-islamskih zemalja, jer su se ove, suočene s neprijateljskom izraelsko-američkom koalicijom, htjele - ne htjele stavljale pod zaštitu Sovjetskog Saveza. Danas, kada više nema komunizma, ljevica i desnica dobrim se dijelom slažu u otporu globalnoj američkoj hegemoniji, te su u tom sklopu koliko kritične spram cionizma, toliko suglasne u podupiranju islamske borbe.
Stav današnje europske desnice (imam, dakako, na umu korjenitu, skrajnju desnicu, za razliku od one umjerene, liberalno-demokratske, koja je dobrim dijelom već poprimila retoriku i vrijednosni sustav svojih protivnika: od relativizma i sveopće tolerancije do multikulturalizma i podupiranja ženskoga "prava na abortus"); stav je, dakle, autentične desnice spram islamskoga kompleksa dvojak. S jedne strane, desnica visoko štuje islamsku baštinu i respektira suverenitet islamskih država, s kojima održava izvrsne odnose: pomislimo na političare poput Haidera i Le Pena, kao i predstavnike njemačke desnice. S druge strane, radi zaštite euro-identiteta, oni se suprotstavljaju masovnoj islamizaciji Staroga kontinenta, i, kao francuski novodesničarski pisac Guillaume Faye, (u knjizi Pourquoi nous combattons; Manifeste de la Résistence européenne - Zašto se borimo, Manifest europskog otpora, 2001) zagovaraju svojevrsnu europsku Reconquistu.
Paradoksalno, i donedavni veliki zagovornici multikulti-ideologije, lijevi liberali, danas postaju desni nacionalisti, pače šovinisti, spram doseljenih muslimana, ali ne iz rasnih razloga, nego zbog straha da će islamski konzervativci ugroziti njihove liberalne stečevine. Na tim su pozicijama bili i Nizozemci Pim Fortuyn i Theo van Gogh (potomak brata slavnoga slikara), koji su usred svoje liberalne, multikulturalne domovine pali kao žrtve islamskog fundamentalizma, a desnica ih je, djelomice krivo, prepoznala kao svoje heroje i mučenike.
Povijesno, mislioci i politički vođe europske desnice nerijetko su iskazivali duboko štovanje spram Islama. Dok jedan Schopenhauer u njemu vidi najnižu religiju, Nietzsche bilježi kako Islam i Židovstvo ni u čemu ne zaostaju za arijskim religijama. Houston Stewart Chamberlain (Die Grundlagen des XIX Jahrhunderts - Temelji XIX stoljeća), teoretik germanskoga rasizma, divi se spremnosti muslimana na smrt, "kao da ide u šetnju". To vidimo i danas. A za Proroka Muhameda veli kako je mogao uspjeti u stvaranju svjetskoga velecarstva samo zahvaljujući čistoj rasi kojom je raspolagao. Filozof povijesti Spengler uspoređuje Islam, koji uostalom promatra kao arapsku magijsku kulturu, s Reformacijom. Hitler je pak govorio kako bi mu lakše bilo s Nijemcima, da su prigrlili muževnu religiju kakva je Islam. (Iz istih su razloga Himmler i neki drugi vodeći nacional-socijalisti visoko cijenili japanski bušido-kodeks samuraja.) Jedan, uz Juliusa Evolu, od vodećih predstavnika tradicionalističke škole, Rene Guenon, nastanio se u Kairu, gdje je pisao i na arapskom, te postao muslimanom pod inicijacijskim sufijskim imenom Abdel Wahid Yahia, a posljednja mu je riječ pred smrt 1951 bila: Allah! U Švicarskoj, islamski konvertit Ahmed (Albert Friedrich Armand) Huber radi na povezivanju Islama s Novom Desnicom. (Uostalom u Europi naših dana uvijek ima islamskih konvertita, ali ne toliko kakav se možda stvara dojam.)
S druge strane, muslimani su se, u duhu svoje ratničke religije, i sami često svrstavali u političku desnicu. Pripadnici egipatskih Slobodnih časnika, Nasser i Sadat, u britanskom su zatvoru učili njemački i čitali Hitlerov Mein Kampf, privučeni, poput Hindusa Chandra Bose ili "Indonežana" Sukarna, tadašnjoj europskoj desnici već i zbog njezina rata protiv Britanije, koja im je bila neprijatelj te izravni ili neizravni okupator. Iz istoga razloga, uostalom, tražili su kontakte s nacional-socijalistima i predstavnici desnog, revizionističkog krila cionizma (o čemu 1996 piše bivši marksist Roger Garaudy, u knjizi Les mythes fondateurs de la politique israelienne - Utemeljiteljski mitovi izraelske politike). Po uzoru na NS-pokret, u Egiptu je 1933 nastao i pokret Zelenih košulja pod vodstvom Ahmeda Husseina. Fašistoidnih crta bilo je i u Gadafijevoj državi, u Sirijskoj narodnoj stranki Antouna Saadea, u sirijsko-iračkoj stranki Baath (Socijalistička stranka arapskog uskrsnuća) Rašid Alija al Gailanija i Saddama Husseina, te u određenom broju drugih islamskih vladavina. Američki Crni muslimani pod vodstvom karizmatskog glazbenika Louisa Farrakhana danas zastupaju desne pozicije s izraženim protucionizmom, te stanovitim simpatijama za njemački nacional-socijalizam. U fusnoti spomenimo i Ahmeda Ramija, marokanskog emigranta u Švedskoj, koji je izbjegao zbog sukoba s kraljem Hasanom i sada vodi vrlo zapaženi međumrežni Radio Islam, gdje donosi različite ultradesničarske informacije i interpretacije. A mladi izbjeglica iz Bosne, Safet Babić, danas je jedan od najistaknutijih auktora u mjesečniku Deutsche Stimme, glasilu desničarske njemačke stranke National-Demokratische Partei Deutschlands (NPD).
Dočim ultradesnicu i borbeni Islam danas povezuje odbojni stav spram Židovstva, nije tomu od početka bilo tako. Islam je, jednom svojom dimenzijom, baštinio i judeokršćanske zasade. Prorok je u svojoj sredini u Medini nastojao predobiti i Židove kao monoteiste, te je započeo borbu protiv njih tek kada se, slično kasnije Martinu Lutheru, razočarao ne dobivši odaziva. Muhamed je tada neke protjerao, a neke dao pogubiti. Zato je u srednjovjekovnoj Španjolskoj cvjetala sinkretička islamsko-židovska kultura, a srodan suživot ostvaren je, uz daleko manji broj Židova, i u negdašnjoj Bosni. Turska je u vjerskom pogledu, iako je nastala na religijskom imperijalizmu, bila snošljiva, i mnogo je sefardskih Židova iz Španjolske u njoj našlo utočište, pa tako i u Bosni kao dijelu Carstva. A današnji islamsko-židovski sukob nastao je isključivo zbog osnutka cionističke države na tlu arapske Palestine. [Ipak, veliki dio Arapa u međuvremenu se pomirio s nekakvim oblikom političkoga opstanka Židova u njihovom području, pa i vođa islamske Džamahirije, pukovnik Moammar al Gaddafi, koji će nas uostalom uskoro posjetiti, već zadugo predlaže neku vrstu blizanačke države pod umjetnim imenom "Izratine", iako je jasno da na takvo rješenje, a nekmoli pod takvim imenom, ne može pristati niti jedna od zaraćenih strane. Ali je Gaddafi, inače vrlo nadarena, samosvojna i originalna osobnost, i prije predlagao neobičnih stvari, počesto nažalost odveć racionalističkih, mehaničkih i shematskih, pri čemui je njegova glasovita Zelena knjiga svojedobno izazvala zavrijeđenu pozornost, možda manje pozitivnim rješenjima, ali onda barem muževnom i žestokom kritikom perverznoga zapadnjačkog parlamentarizma.]
I tako smo došli do Bosne.
Pritom zapravo imam u vidu cjelovito hrvatsko etničko-povijesno područje u kojemu je Bosna igrala posebnu ulogu, a o tomu u nastavku. Poslanikova je hidžra bila u godini 622, a tih godina, prema pisanju Tome Arciđakona, Hrvati, dolazeći iz danas islamskoga Irana, s bizantskim carem Heraklijem sklapaju ugovor o dolasku na sadašnje područje radi borbe protiv Avara. Tu još nema muslimana, ali su neki prvi kontakti, u Dalmaciji, prema određenim izvorima kojih se drži i Vladimir Mažuranić, bili već u ranom Srednjem Vijeku. Kroz Srednji vijek, bosanski vladari drže dijelove Hrvatske, nazivaju se, poput Tvrtka, i hrvatskim kraljevima, i obratno; jedino srpska nije Bosna bila, osim koju godinicu u X stoljeću, pod zaposjednućem srpskoga veležupana Časlava Klonimirovića. U XII stoljeću, filozof znan kao Herman Dalmatin, rodom iz Istre, upoznaje Europu s Islamom, prevodeći s arapskoga na latinski djela o islamskoj religiji, kao i sam Kur'an.
Osim manjih skupina, u hrvatskim zemljama nema muslimana sve do osmanlijskoga prodora u XV stoljeću. Najmlađi sin Stjepana Vukčića Kosače, Stjepan, prima Islam i proziva se Ahmed, velehvaljeni. Tijekom četiri stoljeća muslimanski Turci, s promjenjivom srećom, drže pod zaposjednućem hrvatske krajeve, privremeno i najveći njihov dio: Bosnu, Hercegovinu, dobar dio Dalmacije i Slavonije. Bošnjaci su tijekom turskih vremena dali dvadesetak velikih vezira, a na Velikoj se Porti govorio i hrvatski. Hrvatska u sredini XVI stoljeća, svedena na malo područje između rijeke Drave i sjeveroistočne jadranske obale, postaje ono što nazivljeno reliquiae reliquiarum... [Iz toga vremena zanimljiv je slučaj konvertita , kojega spominje i Šenoa u romanu o Zlatarevu zlatu, kanonik Franjo Filipović; boreći se protiv Turaka bio je zarobljen, pa se poturčio kao Mehmedbeg Filipović, poslije s pridjevkom "od Glamoča". Šenoa opisuje kako su mu spalili kuću na Kaptolu.] Koncem XVII stoljeća iz Like i Dalmacije prelazi u Bosnu i Hercegovinu preko 150 tisuća muslimana. Dio Banske Hrvatske postaje za stoljeća takozvana Vojna Krajina, tvornica topovskoga mesa za tuđe ratove protiv Turaka, i tako to ostaje do druge polovice XIX stoljeća. Nakon toga imamo u Bosni i Hercegovini ustanke katolika, pa pravoslavaca, protiv već zamiruće turske vladavine.
Bosanski i hercegovački muslimani velikim dijelom nastali su iz pripadnika Crkve bosanskih krstjana, takozvanih bogumila, vjerojatno sljedbenika jedne od dualističkih vjera na tragu staroga zoroastrianizma i manihejstva; takvih je usmjerbi u Europi bilo više: katari, patareni, valdenzi, albigenzi... Ovdje se ne kanim upuštati u složenu i kontroverznu problematiku etnogeneze današnjih muslimana u BiH. Postoji novija teorija o njihovu podrijetlu od staroga turskog naroda Pečenega. Imam dojam da do danas nije dostatno elaborirana ni obrazložena, pa je izložena kritikama da tek hoće opravdati naknadno ustvrđeno ili odabrano stanje stvari. BiH muslimani svakako su etnički ponajvećma Hrvati, s nedvojbenim turskim, pa i arapskim natruhama. Moram, međutim, podsjetiti na promjenjivost deklariranog identiteta toga pučanstva, navlastito nakon sloma Austro-ugarske monarhije. U vrijeme turske vladavine, podanici Carstva nisu se definirali etnički; s jedne su strane bili pravovjerci, s druge inovjerna raja, kauri, nevjernici, kršćani. Za ove, ti su se zvali poturice. Srpsko pak pučanstvo u BiH najvećim dijelom potječe od popravoslavljenih, a potom posrbljenih neslavenskih Vlaha. Tursko je carstvo ostalo nadnacionalnom državnom tvorbom, označenom vjerskim sadržajem, sve do mladoturske revolucije u XX stoljeću, kada Turska postaje sekularna nacionalna država. U to vrijeme pada i genocid koji je odnio živote masi Armenaca (od jednog do dva milijuna), što bi u vjerskom otomanskom imperiju bilo absurdno.
U vrijeme austrijske vladavine nad BiH, od okupacije 1878, preko aneksije 1908, do konačnoga pada monarhije 1918 (1916 Islam u Hrvatskoj postaje službeno priznata vjera), navlastito pod vladavinom guvernera, namjesnika Benjamina, Bénija von Kállaya de Nagy-Kálló (uostalom ozbiljnog povjesničara i pripadnika prastarog madžarskog plemstva), dolazi u uporabu za BiH stanovnike naziv Bošnjaci. U taj čas željelo se Bošnjacima označiti sve žitelje, ne samo one muslimanske vjere. Danas je drugačije, ali želim spomenuti kako mi je, u vrijeme ratova u BiH, za jednoga razgovora u Zagrebu, na moj upit tko su zapravo Bošnjaci, Haris Silajdžić - čija su uostalom, što mi je također rekao, dva strica pala u Ustašama, - kazao da su Bošnjaci naprosto oni koji Bošnjacima hoće biti, dakle i katolici i pravoslavci. (A u hrvatskoj emigraciji bošnjačku je teoriju uporno zastupao Adil-beg Zulfikarpašić, bivši Titov partizan, koji se od Tita udaljio svjedočeći 1942 pokolju fočanskih muslimana po srpskim četnicima, koje je Tito opravdavao.)
Nešto od toga provlači se i kroz razdoblje prve Jugoslavije, da bi 1945 nastala pomutnja. Isprva Titovlađe ne predviđa posebnu nacionalnu pripadnost za BiH muslimane, pa se oni sukcesivno, ili simultano, samoodređuju kao Hrvati, ali i kao Srbi (recimo, znameniti spisatelj Meša Selimović, a u jednom razdoblju i mladi musliman Alija Izetbegović), pa kao takozvani "jugoslaveni", pa kao "neopredijeljeni"... Tito se negdje 1968, navlastito kako bi smanjio hrvatski korpus, odlučuje uvesti "muslimansku nacionalnost", i iz toga vremena potječe ona neobična distinkcija muslimana s malim i velikim početnim "m" (malo za vjeru, veliko za naciju, onako kako to pravopis predviđa i za ž/Židove). Jedan od vodećih ideologa ovoga obrata je Atif Purivatra, pisac više rasprava o nacionalnosti (BiH) muslimana, koji je poslije i sam prihvatio bošnjačku opciju (umro je 2001).
Svakako, uvijek je bilo dosta BiH muslimana koji su se otvoreno priklanjali Hrvatstvu: Mirza Safvet-beg Bašagić Redžepašić, Musa Čazim Čatić, Alija Nametak, Mehmedalija-Mak Dizdar, Džafer-beg Kulenović, Osman-beg Kulenović, Ademaga Mešić, Ismet Muftić, u hrvatskoj emigraciji Nahid-beg Kulenović (sin Džafer-bega), Ragib Avdić, Kerim Reis, Asaf Duraković, Mustafa Malkoč, pa u današnjoj RH brigadir Mirsad Bakšić, braća Ibrica (Ibrahim) i Dželo Jusić, Dželo Hadžiselimović, Tarik Filipović..., dakle ljudi poezije, glazbe, glume, politike. U isto vrijeme, u Bosni i Hercegovini cvjeta jedna određena vrsta anacionalnih građana, zbunjena složenim vjerskim, a možda i etničkim sastavom te zemlje, možda vođena stanovitim oportunističkim motivima, nacionalno nesigurna i prevrtljiva, a nadasve indiferentna, čak i ako ne odbacuje nacionalno logikom univerzalističke islamske vjere poput mladoga Izetbegovića, koji sanja o Islamu od Bosne do Indonezije. Nekoliko imena dostat će da se ilustrira ta skupina: Ivo Andrić, rečeni Selimović, Abdulah Sidran, Emir Kusturica, Fikreta Jahić alias "lepa Brena", Željko Komšić, donekle i Franjo Topić.
U XIX stoljeću hrvatski katolici različito gledaju na muslimansko pučanstvo u BiH. Ni danas muslimani Ivanu Mažuraniću ne opraštaju protumuslimanski spjev o "Smailagi Čengijiću", kao poslije niti Andriću njegove romane. Ali Ćiro Truhelka i Vladimir Mažuranić na muslimanskoj su strani, a osobito hrvatski Otac Domovine Ante Starčević. On Bosnu drži hrvatskom zemljom, bosanske muslimane, "muhamedovce", kako ih po tadašnjem običaju naziva, smatra starim, pače najčišćim hrvatskim plemstvom, a kao zakleti neprijatelj Austrije simpatizira s Turskom, pa se dosljedno protivi i protuturskim kršćanskim ustancima u Hercegovini.
U ozračju Starčevićanstva, Hrvatska stranka prava uvijek je, sve do danas, ostala vjerna takvu stajalištu. U prvoj pak Jugoslaviji dominantna je politička figura među bosanskim muslimanima Mehmed Spaho (brat reis-ul-uleme Fehima Spahe), zastupnik Jugoslavenske muslimanske organizacije i ministar u vladama zajedničke države, nastojeći braniti stanovitu bosansko-hercegovačku posebnost i protiveći se podjeli Bosne po sporazumu između Mačka i Cvetkovića. Uz Spahu, bošnjački je život prve Jugoslavije markantno označio i reis-ul-ulema te uljudbeni djelatnik Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, uz ostalo prevoditelj Kur'ana na hrvatski jezik.
Nezavisna Država Hrvatska prihvatila je starčevićansko uvjerenje o hrvatstvu BiH-muslimana, te u toj državi muslimani zdušno sudjeluju na planu politike, vojske, uljudbe, općila... Posebnom zakonskom odredbom Islamu je priznata ravnopravnost. Banja Luka, kao zemljopisno središte Hrvatske, koja je uključila i Bosnu i Hercegovinu (Herceg-Bosnu, kako se govorilo, u teritorijalno širem značenju negoli je to bila Hrvatska zajednica, pa republika Herceg-Bosna devedesetih), - određena je za hrvatski glavni grad. Naporima jeruzalemskoga muftije, seijida Mohameda hadž-Amina al Husseinija [1895 - 1976; uostalom rođaka i duhovnog oca Jasera Arafata; muftija je 31. ožujka 1943 svečano dočekan u Zagrebu], utemeljena je posebna ratnička postrojba, s preko 20 tisuća pripadnika, formalno u sastavu njemačke vojske, pod nazivom 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS "Handschar" (Kroatische Nr. 1), dakle, Trinaesta SS-dragovoljačka b-h gorska divizija Hrvatska, a od svibnja 1944 Handžar (vrsta dvosjekle sablje, jatagana, znanog nam i iz jedne verzije bosanskoga grba). Poglavnik je zahtijevao da u diviziji bude i katoličkih vojnika, kako se hrvatski korpus ne bi dijelio po vjeri. [Poslije su se u francuskom mjestu Villefranche neki pripadnici Divizije pobunili protiv njemačkih zapovjednika, pa je pobuna strogo ugušena, i to su Francuzi donedavna obilježavali tamo podignutim spomenikom tzv. "jugoslavenskim" antifašistima; u međuvremenu se je hrvatska vlada izborila da piše "hrvatskim", ako to ikomu nešto treba i može značiti. Povijest Handžar-divizije bogata je i slavna, i trebala bi biti temom barem jednog posebnog predavanja.] Puno je izbjeglica u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske pohrlilo iz Bosne u užu Hrvatsku, baš kao i poslije, u vrijeme Domovinskoga rata. Dosta je miješanih brakova katolika i muslimana, pa i vjerskih prijelaza; čak je i petnaestak Židova prešlo na Islam, te su tako postali počasni arijci.
U Ustaškom pokretu je bio doglavnik Ademaga Mešić, Alija Šuljak poglavni pobočnik u GUS-u, a ministri muslimani bili su Osman-beg i Džafer-beg Kulenović (dopredsjednici Vlade), Mehmed Alajbegović (ministar skrbi za postradale krajeve, pa vanjskih poslova), Hilmija Bešlagić (prometa i javnih radova), Mehmed-Meho Mehičić (obnove opustjelih krajeva, to bi nam danas trebalo!); a bio je i niz drugih dužnosnika muslimana. U Sabor 1942 imenovano je 17 muslimana. Uz ostalo, i u Zagrebu je djelovao kotarski šerijatski sud. Neka su imena gradskih ulica promijenjena sukladno novom ugledu Islama: tako je ulica Vuka Karadžića postala ulica reis-ul-uleme Džemaludina Čauševića, Beogradska - Husein-bega Gradaščevića [to je Zmaj od Bosne iz romana Josipa Eugena Tomića, vođa otpora protiv centralne turske vlasti u XIX stoljeću], a Dositeja Obradovića - Muse Čazima Čatića. Poglavnik Ante Pavelić često je isticao svoje sveze s muslimanima u Bosni, gdje je odrastao uz svojega oca koji je radio na gradnji željeznice. Rado je ponavljao kako ga je pisanju naučio hodža u mektebu (pučkoj školi) kod Jajca, gdje je bio jedini katolički đak. Kasnije je znao koristiti pseudonim Serdar (zapovjednik, vojskovođa), suradnika generala Luburića rado zove Ademagom, a česta mu je uzrečica šućur Allahu (umjesto uobičajenoga: "hvala Bogu").
Usred Zagreba smjestio je Pavelić dojmljivu i bogato ukrašenu džamiju, nazvanu Poglavnikovom, dodavši Meštrovićevu Domu likovnih umjetnika (prvotno posvećenu srpskomu kralju Petru I) tri minareta. Starčevićanci su još s Josipom Frankom bili započeli planove izgradnje zagrebačke džamije, oni su ih i ostvarili. Džamija je nakon dugih priprema otvorena tek u kolovozu 1944, ali već u travnju 1948 titovci su je likvidirali, dočim je muftiju Ismeta Muftića snašla, po pobjedničkoj pravdi, smrt strijeljanjem. Na ovu ovdje velebnu džamiju trebalo je čekati više desetljeća!
Tijekom svoje šumske gerile, partizani su poubijali 118 hrvatskih hodža, imama i hafiza (učenjaka). U Titovu pokretu našli su se i hrvatski muslimani koji su se mahom već prije rata bili eksponirali kao komunisti: Skender Kulenović, Hasan Kikić, Safet Krupić i Lutvo Hadži-Ahmetović (ratni zločinac koji nikako da zainteresira državnog odvjetnika Bajića! čujem, međutim, da je u međuvremenu umro), tek su neka imena. Nakon komunističke obnove Jugoslavije, desetci su muslimana izvedeni na sud te likvidirani ili osuđeni na dugogodišnju robiju zbog onoga što se tada nazivalo "kolaboracijom s neprijateljem", dakle s vlastitim narodom. O Titovoj nacionalnoj politici spram muslimana već je bilo riječi. Kako je poznato, osnovana je bila Narodna, pa onda Socijalistička Republika BiH kao odvojeni entitet skrojen po Moši Pijadi i Milovanu Đilasu prema turskim granicama. [Poslije je Franjo Tuđman isticao kako je ona mogla i trebala dobiti barem autonomiju u okviru Hrvatske, nalik statusu Vojvodine u Srbiji.]
U tim istim granicama ostaje BiH i kao samostalna država nakon 1992. Njezina je povijest poznata, ovdje donosim samo kratku rekapitulaciju. Nakon početnih zbunjenosti (Izetbegović: ovo nije naš rat) te iluzija o tzv. asimetričnoj YU-federaciji, doista počinje rat, prvo srpski, osvajački, a 1993 i bratoubilački građanski rat bosansko-hercegovačkih katolika i muslimana. Muslimanima, sada opet Bošnjacima, treba svakako i teritorij, da nadoknade gubitke po srpskoj agresiji; dolaze i strani dragovoljci, mudžahidi, vehabije (vahabiti), kojima su isto križ i krst, unose stanovitu militantnost i isključivost, katolici se pak prisjećaju poturica i balija, razvezuju bratski spojene stjegove RH i BiH, stare mržnje oživljavaju za nečiji interes, engleski pukovnik kumuje pokolju u Ahmićima (120 civila, pretežito žena i djece), HVO i Armija BiH postaju neprijateljske vojske, a tako se sukobljavaju i koncepti jedinstvene Bosne i podijeljene Bosne; za ovu se posljednju pojavljuje verzija da ju je, u dogovoru s Miloševićem, zagovarao i Tuđman (do hrvatske neovisnosti, inače, u pravaškoj tradiciji dosljedni pristaša jedinstva BiH te hrvatstva tamošnjih muslimana). Žrtvom ovoga sukoba, koji se na žalost dogodio, padaju general Blaž Kraljević i drugovi, vjerni starčevićanskim pogledima na Bosnu. Nekoliko različitih projekata s federalnim i konfederalnim planovima za BiH i RH propadaju, kao i Izetbegovićeva ponuda zapadne Hercegovine RH. Ova prima oko 300 tisuća izbjeglica, mudžahira, iz BiH, od toga najveći dio muslimana. Za humanitarnu pomoć i u RH skrbi muslimanski pandan Caritasu, Merhamet. Muslimani se bore i u Domovinskom ratu, pa ih u redovima HV ima između 17 i 19 tisuća. Ali rane katoličko-muslimanskog sukoba u BiH nisu zacijelile ni do danas, unatoč čak i činjenici da su dvije vojske, sukladno splitskomu sporazumu Izetbegović - Tuđman, zajednički sudjelovale u operacijama čišćenja sjeverozapadne Bosne (negdašnje "Turske Hrvatske" oko Bihaća) i u suslijednim pothvatima 1995, da bi ih, nadomak osvajanja Banje Luke, zaustavili Amerikanci i vlada u Zagrebu. Osim toga, do daljnjega je poražen i spasonosni koncept Hrvatske do Drine a BiH na moru.
No, muslimani - Bošnjaci u životu nove RH ponovno su igrali zapaženu ulogu, ne samo kao ratnici, nego i političari, bilo kroz Tuđmanov HDZ ili bošnjačku stranku Šemse Tankovića, pa u različitim javnim djelatnostima; navedimo sumarno tek par poznatijih imena: Esad Ćimić, Asim Kurjak, Muradif Kulenović, Zijad Haznadar, Mersad Berber, Mustafa Nadarević, Fadil Hadžić, već spomenuti Mirsad Bakšić, braća Jusići, Tarik Filipović, te mnogi drugi. Osobito je slikovita bila figura Fuada Muhića, zvanoga zbog svoje ortodoksno marksističke orijentacije kinesko-maoističkim pseudonimom Fu-Mu. Poslije se on, međutim, priklonio hrvatstvu i Hrvatskoj stranki prava, da bi ubrzo umro, očito ubijen pod dvojbenim okolnostima. Osim svega toga, u današnjoj RH živi i nekih pola tisuće Arapa: diplomata, poslovnih ljudi, liječnika... Prema nekim vrelima oko 200 tisuća Bošnjaka ima putovnice RH. Diljem Hrvatske djeluju i islamske zajednice, od kojih je najveća ova u Zagrebu.
Koja je budućnost Islama, globalno, kontinentalno i na našim hrvatskim prostorima? Odgovoriti na takvo pitanje značilo bi imati proročkih pretenzija. Pa ipak se nešto, temeljem dostupnih danosti, smije pretpostaviti. Islam je, kao i sve velike religije, u današnjem svijetu izložen pogibli sekularizacije, što znači zamiranju teokratskih, ortodoksnih, i uopće militantnih dimenzija te vjere, pa, u islamskom slučaju, i šerijatskoga prava itd. S druge strane, aktualna je tendencija povrata korijenju i temeljima, općenito zvana fundamentalizmom. Komunizam kao čimbenik suzbijanja Islama i ostalih velikih religija više ne postoji. Ali je podliji i spretniji neprijatelj onaj liberal-demokratski, koji se danas očituje kao globalni amerikanizam, kulturalni kao i civilizacijski. Sukob civilizacija na način koji predviđa Huntington nije vjerojatan, ali ga se dugoročno ne može isključiti. U Europi vjerojatno će jačati snage otpora, radikalne desnice, koja će započeti neku vrstu Reconquiste, ili će alternativa biti posvemašnja afrikanizacija, azijatizacija, pa i islamizacija Staroga svijeta, s posljedicom da u dogledno vrijeme više ne će biti Europe kakvu znamo i kakva je tisućljećima rasla. Neka pobijedi jači i životvorniji!
A Hrvatska, a Bosna i Hercegovina?
I jedna i druga danas su na određeni način provizorij. Hrvatska nije u svojim granicama, protuhrvatske, neojugoslavenske snage u njoj nezaustavljivo rastu, vojska je uništena, predstojeće integracije dokinut će joj i zadnje ostatke suvereniteta, integriteta i dostojanstva. Bosna i Hercegovina ponovno je protektoratom, ponovno pod guvernerom. Upravo odlazi Lajčak, ali doći će novi, bio to Hannes Swoboda ili Bertie Ahern ili netko treći - sve gori od gorega! Raspravlja se o reviziji Daytona, kojim su Srbi kao nagradu za genocidnu agresiju dobili gotovo pola teritorija, što ga prije ili kasnije kane pripojiti Velikoj Srbiji. Ali to bi značilo ukinuće jedinstvene BiH sa svojom povijesnom tradicijom, čiji bi identitet i suverenitet preuzela takozvana tri entiteta (nedavni dogovor Tihić - Čović - Dodik, koji dobar dio BiH muslimana-Bošnjaka vidi kao izdaju. Hrvati-katolici pak nezadovoljni su jer nemaju vlastiti entitet, jer su im ugrožena nacionalna prava, a muslimanima-Bošnjacima najprihvatljivija je neka vrsta unitarne, građanske, a ujedno bošnjačko-nacionalne države.
Protektorat u BiH ne može vječno potrajati. A što potom? Ponovni građanski rat? Iluzorno je, naime, na dulje staze vjerovati u idiličnu harmoniju njezinih sastavnica. U nju vjeruju zagovornici juge u malom. Ali i ona u velikom je propala. Bosnom zapravo u povijesti nije vladala harmonija, uvijek je bila prevlast ili nadvlada jednoga sastojka: u turska vremena muslimanskog, u obje Jugoslavije srpskoga, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskoga, uključujući i domaće muslimane. Može li se to ponoviti, obnoviti? Kako bilo, neka vrsta koalicije, saveza, federacije, konfederacije, suživota s Hrvatskom, autonomije u njoj, ili pak autonomije Hrvatske u BiH, s određenim manjinskim pravima za one koji se hoće osjećati Srbima, očito je Bosni i Hercegovini zadana. Stoga valja biti za jedinstvenu BiH, ali ne da bi se izolirala od Hrvatske i da ova ostane što manja, kako priželjkuju i neki od onih koji jom danas vladaju (koncept Mesić-Manolić!). Srbi su pak neprijatelji i Hrvata-katolika i muslimana-Bošnjaka. Kada ipak zacijele rane nedavnoga nesretnog i krvavog sukoba ovih posljednjih, nadoći će, vjerujmo, i vrijeme za primjenu staro-novoga modela u BiH. Na žalost, ominozno nadvijanje sablasti unitarne Europske unije i članstva u redovima Nato-soldateske, namijenjene da bude pomoćna trupa američkog imperijalizma u nesmiljenu ratu protiv islamsko-arapskoga svijeta, ne sluti na dobro!
Mladen Schwartz
O prekomjernom granatiranju Knina!
Na haaškom osvetničkom sudu sudi se Gotovini i drugovima za «prekomjerno granatiranje Knina»! Malo je reći da su to gluposti i da dolaze iz beogradske kuhinje Save Štrbca.
A da pogledamo jedan slučaj «granatiranja» Knina koji se zbio u rujnu 1993. godine, kako mi pripovijeda jedan poznanik iz Šibenika.
Svi hrvatski gradovi, koji su se nalazili na granici Krajine, bili su od jeseni 1991. do proljeća 1994. godine svakodnevno izloženi artiljerijskoj vatri pri čemu je izginulo i ranjeno na tisuće hrvatskih civila, a o razaranjima da i ne govorimo.
Hrvatsko topništvo rijetko je odgovaralo na takve napade. Ako bi pucali po Krajini to je bila strogo ograničena i navođena paljba. Granatiranju Knina «hrvatski Vrhovnik», okružen oficirima iz JNA, nije dopuštao. Iako se «Vrhovnik» krstio, nije – izgleda – čitao Bibliju gdje piše: «Oko za oko, zub za zub, noga za nogu,…, 'granata za granatu'…». On je, izgleda, znao samo onu o «okretanju drugog obraza» ili onu o «tko tebe kamenom, ti njega kruhom».
Kada je hrvatska vojska nabavila dalekometne topove od 130 mm (domet od preko 30 km, ovisi o dopunskom punjenju) došao je i Knin na domet hrvatskog topništva. Knin se s topovima od 130 mm mogao dosegnuti s dva mjesta, s planine Moseć u blizini okupiranog Drniša i iz okolice Danila, u blizini Šibenika.
Naravno, «Vrhovnik» nije dopuštao topničke odgovore na Knin, kao odmazdu (da ODMAZDU) za silne pobijene hrvatske civile srpskim granatama u Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Gospiću, Pakracu…. itd.
Na ta dva topnička mjesta (Moseć i Danilo) granate za topove su bile pod «trostrukim» ključem, da «ustaše» ne bi pucale kada srpskih oficira-prebjega nema, i čuvali su ih, ključeve, oficiri JNA od «poverenja».
Naravno, naš «čovik» se snađe, tako da su se i topnici s ta dva topnička mjesta snašla. Na drugim topničkim mjestima, gdje su se nalazili topovi od 130 mmm (kojima nije bio na dometu Knin) granate nisu bile «pod ključem». I oni topnici, ljuti što ne mogu pucati po Kninu dok Srbi razaraju njihove domove i ubijaju im rođake i sugrađane, posudili su granate s drugih mjesta i potajno ih donesli na mjesto i skrili od srpskih oficira i hadezeovskih aktivista. Zlu ne trebalo.
I zlu je zatrebalo!
Nakon operacije hrvatskih snaga o okolici Gospića, tzv. Medački džep, na «srpske civile i nejač», svi hrvatski gradovi su bili izloženi strašnoj osvetničkoj srpskoj paljbi.
Tako i Šibenik. Jedne rujanske večeri te 1993., neki je – valjda srpski agent – podpalio jednu šumicu u predgrađu Šibenika. Mjesto požara, bit će jasno kasnije, bilo je vidljivo sa srpskih položaja. Kada su vatrogasci stigli i počeli gasiti granate su padale po čitavom gradu. Jedna dobro navedena granata pogodila je vatrogasce. Rezultat je bio četiri mrtva i nekoliko ranjenih.
Kada su za to čuli, oni topnici – bijesni zbog pogibije vatrogasaca - sa «zaključanim granatama», povadili su svoje granate i zapucali po Kninu. Uspjeli su ispalti manje od deset granata, prije nego je došla vojna policija i sve ih pohapsila. Budući da nisu imali izvidnika, sve granate su prebacile Knin. Ne treba spominjati da je u Kninu izbila prava panike. Eto, i k njima je došao rat!
Kako je «Vrhovnik» ODMAH mogao znati da se puca po Kninu, to će ostati tajna.
Vojni sud iz Splita, na čelu s vojnim tužiocem MLADENOM BAJIĆEM, odmah je sutradan organizirao suđenje rečenim topnicima. Suđenje je održano u prostorijama osnovne škole u Unešiću. Nesretnim vojnicima prijetila je visoka kazna za «ratni zločin», zbog uzvraćanja paljbe neprijatelju. Naravno, to je moguće samo u Hrvatskoj!
Nu, «Vrhovnik» i Bajić su se preračunali. Oko «sudnice» (Osnovna škola u Unešiću) skupilo se petstotinjak hrvatskih vojnika, koji su napustili položaje prema srpskim agresorima, i zaprijetili su da će položiti oružje i napustiti rat.
Vojne vlasti su se prestrašile njihove odlučnostio i odmah su prekinuli suđenje.
Eto, to je «prekomjerno granatiranje» na hrvatski način.
Nu, ostaje opasnost da ti topnici ponovno dođu pred «hrvatske sudove» i da im se sudi za ratni zločin: pucanje po civilima.
Ni to nije isključeno!
Marko Obućina, Konjsko Brdo
TIRANIJA I OLIGARHIJA
protuhrvatske religije, ideologije i geopolitike
knjiga Emila Čića
bit će predstavljena u četvrtak, 29. siječnja 2009. godine u 19 sati
u prostorijama zagrebačke udruge HVIDRA, Slovenska 21.
Spalato, Anno Domini...
Izdajnik je kuga
Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno. A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja. Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Cicero
. . .
Barjak našeg Ive
Tko je moga mislit lani
Da će opet slavit partizani.
Moj Marjane usred Splita
Na žalost cilog svita
Hrvatski barjak se ne vije
A četnički se nosit smije.
Tomu se nimalo ne čude,
U glas će hrvatske jude:
Po zakonu ej neka bude.
Da bit će igre
Dok je našeg Ive,
Ta nismo mi oni
Mi smo poltroni
Uvijek prodani i
Nikad, baš nikad
Za Dom Spremni!
Did Vidurina
http://ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com/
GUVERNER HNB-a ROHATINSKI, ŠUPLJA KUNA I PROPAST NAŠE BRODOGRADNJE
Prošli tjedan slušao sam još jednu u nizu promašenih emisija o našoj posrnuloj brodogradnji - na prvom programu Hrvatskog radija (HR1). Bilo je to dne 23. siječnja ove 2009.g., bilo je to opet u jutarnjoj emisiji „U mreži Prvog“. A voditelj te emisije je opet bio promašeni novinar Mario Harapin. Drzak, bahat, bezobrazan. Dakako, samo prema slušateljima, odnosno brojnima iz „glasa javnosti“ („vox populi, vox dei“!). Tema dana je bila brodogradnja i slom državnog proračuna. Glavni gost je bio ministar financija g. Ivan Šuker. A privilegirano su u tom emisiji još učestvovali neki neizbježni mlitavi sindikalci, neki neizbježni univerzitetski „učeni glupaci“ (ekonomskog smjera) - ukratko, sve sami „tup-tup“, „glup-glup“, kako to već standardno biva u toj i sličnim emisijama HR1, recimo u „Pulsu javnosti“ i (političkom) „Poligrafu“.
Već sam više puta pisao o „bandi Šestorice“ koja vodi te emisije (časni izuzetak je novinar Darko Labor!). No, istini za volju, prije par godina u tim emisijama je bilo i mnogo gore! (I o tome sam svojevremeno pisao, a i opet svjedočim na mojem trećem blogu „Semper Paratus Prometheus“).
A što je najvažnije, glavne stvari u toj emisiji uopće nisu ni rečene. Kao i uvijek dosad! Stoga ću to ja ovdje i sada ponoviti i podsjetiti na ono što sam pisao protekle dvije godine na Web portalu AMAC-Hrvati (www.amac.hrvati-amac.com). I nisam bio sam! Naročito mi je bio blizak sjajni gosp. Spectator, ali i dr. Milan Jelić iz Buenos Airesa u Argentini.
Dakle, ponavljam svoje već stare argumente: naša brodogradilišta još od 1945.g. su ubijali silno precijenjeni Yu-Dinar, a od 1994.g. silno precijenjena hrvatska kuna. Prije ih je pljačkao Beograd, a sada ih pljačkaju Banski dvori i Pantovščak! Na svakom isporučenom brodu Država ih opljačka (putem pljačke deviza i silno precijenjene kune!) za oko 50 do100 milijuna kuna, odnosno u protuvrijednosti USdolara. A US dolar je od 2002.g. bio u knockdown-u! Primjerice, isporuči se brod po cijeni od 50 milijuna dolara i za to se dobije mizernih 225 milijuna kuna. A da je tečaj Eura ili dolara bio realniji - recimo 40 posto viši, brodogradilište bi dobilo oko 100 do 130 milijuna kuna više! A što tek reći o previsokom PDV-u, koji je premijer Sanader uoči izbora krajem 2003.g. bio obećao smanjiti sa 22 posto na 20 posto? A što tek reći za brojne druge poreze i „doprinose“, koji služe naviše za krpanje državnog proračuna i raskošan život „Nove političke Klase“ (koje se, evo, već pretvorila i u kastu!). Preporučujem svima izvrsnu knjigu „La Casta“ dvojice talijanskih novinara u nakladi Rizzoli-ja! Pročitao ju je Sanader, pročitajte je i Vi !! Da nam ne bi on, Sanader, opet prodavao svoje nebulozne magle.
Dakako, ja ovdje uopće ne branim loše Uprave naših brodogradilišta (uključujući tu i naš „Uljanik“!). U našim brodogradilištima još se uvijek radi na pretežno soc-invalid-ski i soc-idiotski način, jer su tzv. „menadžeri“ birani po političkoj podobnosti, a ne po stvarnoj stručnosti i stvarnoj kompetentnosti za taj posao. Oni su izabrani samo zato da održavaju socijalni mir u našim brodogradilištima i svojim gradovima - i to je sve što oni i čine. Još uvijek tu vlada stari Jugo-komunistički mentalni sklop, odnosno balkanska žabokrečina. Problemi se stalno odgađaju, umjesto da se rješavaju - i to u korijenu. Dakle, još smo više zaostali nego prije!
Vratimo se nazad onoj emisiji HR1. Nitko nije ni spomenuo mogućnost (koju ovdje predlažem!) da se - umjesto glupog diktata EU-a da se ugase svi navozi osim jednog u svakom od pet naših velikih brodogradilišta - iznajmi samo po jedan navoz nekom stranom brodgradilištu, na primjer korejskom ili japanskom, a još bolje norveškom ili njemačkom, i to na 15 ili 25 godina, pod uvjetom da izabere i zaposli samo dio radne snage u dotičnom brodogradilištu! Dakle, njihov management, a naši radnici, poslovođe i inženjeri. Najbolje nam je da uvedemo direktnu konkurenciju u svom vlastitom dvorištu! A naš ostatak brodogradilišta neka se postupno restrukturira i smanjuje, sve dok ponovo ne uhvati korak sa stranim konkurentom u svom vlastitom škveru!
Drugo, hitno smjeniti ministra Damira Polančeca, jer se u posljednjih deset mjeseci pokazalo da se on uopće ne razumije u posao brodogradnje! U samo posljednja tri mjeseca, on je pokazao ogromnu konfuziju i nesnalaženje u rješavanju tog problema mijenjajući svoje koncepcije svakih 15 dana. U tome se, dakako, vidi i odraz njegovog neposrednog šefa, šalabajzera i Zgubidana Sanadera.
Treće, ponavljam, treba hitno rekonstrirati Vladu, te ponovo osnovati ministarstvo pomorstva i brodogradnje. A dobro bi bilo i smjeniti polovicu sadašnjih ministara!
Četvrto, početi konačno oštru bitku protiv soc-invalidskog sistema rada i korupcije u našim brodogradilištima, kao što je to učinio novi direktor brodogradilišta Kraljevica gosp. Irvin Badurina!
Peto, postupno, ali energično ići na smanjivanje broja neradnika i svakojakih parazita, naročito kancelarijskih, u svim našim brodogradilištima!
Šesto, hitno početi programiranu deprecijaciju prejake kune, točno onako kako sam predlagao u svom velikom članku na AMAC-u 20.travnja prošle 2008.g.:“Samo devalvacija kune može spasiti našu brodogradnju“. Citiram tu ključnu točku iz tog teksta:
(10.) Devalvirati ili još bolje deprecirati kunu, koja koči rast izvoza, koja pogoduje
uvozu, koja pljačka naša Brodogradilišta i odliva naše dolare kroz džepove
inozemnih vlasnika naših banaka; Deprecijaciju hrabro i otvoreno najaviti po tempu
od 0,5 posto mjesečno, kako bi se postupno oslobodili jarma MMF-a i Svjetske banke,
kroz koje Zelena lihvarska internacionala siše našu krv, štiteći interese svojih
Gospodara SAD i Engleske! Naime, MMF već godinama tvrdi da su naše plaće
previsoke, namjerno zaboravljajući da je Euro silno podcijenjen u Hrvatskoj i da su
naše plaće (računate u Eurima) samo prividno visoke, jer za te svoje «eure» mi ovdje
ne možemo skoro ništa kupiti! Što se u Hrvatskoj može kupiti za 10 eura? Toliko u
Italiji koštaju dobre knjige, koje u Hrvatskoj koštaju 150 kuna! Što se u Hrvatskoj
može kupiti za 50 eura? Dvaput manje nego u Njemačkoj! Itd. Uostalom, kakav je
odnos jake kune i stalnog opadanja naše kupovne moći?!
* * * * *
E, ali tu je glavna prepreka dr. Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke i njegov zamjenik mladi dr. Boris Vujčić! Njih dvojica su klučni igrači (s naše strane!) koji brane sve gnjiliju i šupljiju hrvatsku kunu i tako spašavaju strane bankare u Hrvatskoj. A oni za uzvrat proglašavaju dr. Željka Rohatinskog „najboljim bankarom“ u Europi. Time Zelena lihvarska internacionala (Zli !) sa sjedištem u London City-ju sama otkriva tko je njen glavni agent na Balkanu! Valjalo bi o tome pročitai maestralni članak, odnosno esej našeg g. Spectatora na portalu AMAC-Hrvati (com), objavljen jučer, 25 siječnja 2009.g., da se dobije dublji uvid u zakulisno djelovanje Londom City-ja i Wall street-a u New Yorku. A ja ću se ovdje ograničiti samo na svoje vlastite opservacije, koje su gotovo u dlaku iste s onima iz tog maestralnog članka našeg g. Spectatora.
U velikom intervjuu poznatog novinara Dubravka Grakalića iz Novog lista sa
dr. Borisom Vujčićem, zamjenikom guvernera HNB-a (i drugim čovjekom u pregovorima s EU-om !), na ključno pitanje novinara Grakalića: „hoće li biti promjene politike tečaja? Predstavnici turističkog sektora često upozoravaju da bi bili konkurentniji da se tečaj promijeni na štetu kune“, dr. Boris Vujčić je odgovorio: „ Najlakši način poboljšanja konkurentnosti jest devalvacija tečaja. Ne morate ništa napraviti, a vaš proizvod odjednom je jeftiniji na tržištu. (Opazka A.R.J.: pa što se onda čeka??). No. Dr. Vujčić mudruje dalje: „Međutim, kad bi to bilo rješenje , sve zemlje bi jednostavno devalvirale vrijednosti svojih vlastitih valuta i na taj način rješavale problem svoje konkurentnosti“. (Nova opazka A.R.J.: pa što se onda čeka??). E, a tu se mladi dr. Boris Vujčić sam upecao u vršu svojih Gazda iz Londona: „no, to nije politika njihovih središnjih banaka, čak ni u zemljama koje mogu daleko lakše smanjivati vrijednost svojih nacionalnih valuta - nego što to može Hrvatska“. (Treća opazka A.R.J.: dale o svemu odlučuju Gazde iz Londona i New Yorka!). „Očito je stabilnost cijena i finacijskog sustava znatno važniji cilj“ - triumfira na kraju dr. Boris Vujčić!
Vrlo zanimljivo! Pročitajte to ponovo, ali samo malo skraćeno.“Očito je stabilnost financijskog sustava znatno važniji cilj“. Aha! Ali tko je vlasnik, odnosno Gazda tog našeg „financijskog sustava“ gosp. Boris Vujčić?? Zar to nije MMF i World Bank, kao dvije agenture žuto-zelene lihvarske internacionale iz Londona i New Yorka! Dakle, da parafraziram, „očito je da je stabilnost financijskog sustava pljačke znatno važniji cilj“ poslovođama MMF-a i WB-a u Hrvatskoj - Rohatinskom i Vujčiću „znatno važniji cilj!
Podsjetimo se ovdje još jednom. To se dogodilo 2002.g i u Argentini, te je ostalo poznato kao bolest „Argentinskog sindroma“. A Hrvatska se već sedam godina - otkad je na čelo HNB-a došao dr. Željko Rohatinski - nalazi u uzlaznoj spirali dužničkog ropstva poznatog kao „Argentinski sindrom“. Dakle, Rohatinski već sedam godina štiti enormne profite stranih vlasnika naših banaka, a u tome mu pomaže moćni bankarski lobby. Hrvatska je s Rohatinskim potpuno izgubila svoj monetarni suverenitet, a to je njemu i bio glavni cilj, odnosno zadatak! Kao i onima na Pantovščaku i u Banskim dvorima! Valjalo je na vrijeme pročitati knjigu Williama Engdahla „Stoljeće rata“ iz 1992./1993.g., odnosno hrvatsko izdanje AGM-a iz 2.000. godine, te i knjigu „Komitet 300“ („Hijerarhija zavjerenika“) dr. Johna Colemana“, također iz 1992.g., odnosno hrvatsko izdanje „Detecte“ iz 2004.g. Tada bi Hrvatima bilo mnogo toga jasnije - i to na vrijeme!
Super precijenjena kuna je Rohatinskom, Banskim dvorima i Pantovščaku (a to je naša hrvatska „Hijerarhija zavjerenika“!!) glavno oruđe za ciljano upropaštavanje Države Hrvatske. Radi se o monetarnim prijevarama Rohatinskog (a prije njega je to isto radio i dr. Marko Škreb! Sve neka „zanimljiva“ prezimena! Kao i onaj Felix Rohatyn iz velike londonske banke Lazard Freres. Mene sve to podsjeća na 314. stranicu famozne knjige Čika-Adolfa „Mein Kampf“! Kad jedno vječno zavjereničko pleme tobože „Izabranog naroda“ u tuđem gnijezdu svija svoje gnijezdo i u tuđoj državi stvara svoj vlastitu državu - kao na primjer i naši „Goldštajni“!
Dakle, cilj naše „Hijerarhije zavjerenika“ je bio ubiti našu proizvodnju i enormno povećati naš uvoz. I uspjelo im je! Tako je Hrvatska ciljano postala „država bez proizvodnje“, ali sa stalno rastućim BNP-om. A taj stalno rastući BNP stalno podstiču banke u stranom vlasništvu! I to je ono čime se Sanader (nesvijesno?) stalno hvali. I što sada, kada se judeomasonerijska „globalizacija“ ruši u njihovom vlastitom londonskom i newyorkskom dvorištu, što nam sada radi ovaj naš Rohatinski? On driješi svoju kesu i spašava strane vlasnike naših banaka. On očito spašava svoju „braću“! A onako usput baca nam u oči svoju zlatnu prašinu, e da bi nas tako „preveslao žedne preko vode“!
Ali to ne prolazi i neće proći! „Svijet se pribižava propasti SAD-a“, napisao sam još 2007.g na AMAC-u. A prorokovao sam to još sredinom 2001.g. (to ovdje neću elaborirati, da ne bi i mene dohvatila „Sokratova obrana i smrt“). A sada - znakovito - pročitao sam to isto jučer i u tekstu našeg gosp. Spectatora, citiram taj najvažniji pasus: “ Na primjer, 2007.g. Darryl Robert Schoon prognozirao je pad cijena nekretnina u SAD za 40-70%, te pad burzovnih indeksa za 70-90 %, te ulazak u drugu svjetsku recesiju. U to vrijeme, početkom 2007. nije bilo dokaza prijeteće ekonomske katastrofe. Reakcije na ove prognoze bile su negativne.... a sama se prognoza proglašava potpunim promašajem. Međutim... (itd.)“.
A Velika Engleska je nedavno devalvirala svoju englesku funtu! Pametnome je i jedna dosta! Ali nije našem Joe Banana Sanaderu. Nije ni sveznajućoj „Dvorskoj Ludi“ s Pantovščaka. Ali, eto, jest jednom „vuku samotnjaku“ iz ove istarske „vukojebine“ zvane Brtonigla!
I posljednje, a možda i najvažnije: Titovi monetarni „stručnjaci“ su Njegovoj komunističkoj diktaturi više od 35 godina uspijevali produžavati život i to samo pukim devalvacijama! Štoviše, masivnim devalvacijama (sjećam se jedne devalvacije Yu-dinara od čak 72%). I to unatoč činjenici da je bila fundirana na njegovim šašavim ideološkim temeljima. Da, ali Tito je znao na vrijeme evoluirati. Znao je Tito ono zlatno, premda nigdje zapisano pravilo (moje!): „Kad izostane evolucija, dolazi Revolucija!“ (A.R.J.). Dakako, u Titovom komunističkom i tzv. revolucionarnom žargonu to se krivo etiketiralo kao „kontrarevolucija“!
Što je onda najbolje učiniti? Najbolje je „ubiti svoje dugove“. Lako - tako da ubiješ svog „bankara“. Ali kako ubiti MMF? E, to Vam piše na portalu Hrvati-Amac, kod našeg gosp. Spectatora. A ovo je samo jedna vrsta (mojeg) pogovora.
Bilježim se sa štovanjem!
A.R.J./ Semper Paratus Croatiae
Ne palamudite, lažni Erazmusi !!
G.lažni Erazmuse! Spominjete neku svrhu komunikacije. E baš ste našli komu ćete držati vaša predavanja o komunikaciji. Zar meni koji sam još 1985.g. vašom cenzurom isključen / ekskomuniciran iz hrvatske javnosti (primjerice iz vašeg komunističkog Danasa ondašnjeg Glavnog i odgovornog urednika Dražena Vukova-Colića, kasnijeg Mesićevog amabasadora u Beču!)?! I to nakon što me je u Puli 15. ožujka 1983. osudio na godinu dana zatvora (po zloglasnom članku 133 KZ Jugoslavije) sudac Milan Petović! Jer sam javno govorio da je Tito (u svojoj 88.g. života) bio senilni starac , a onaj njegov tupavi Edvard Kardelj bio obični, odnosno zadrti seoski učitelj i nenadmašni glupak, sa svim onim njegovim (i vašim!) OOUR-ima, SOUR-ima, TOZD-ovima i SOZD-ovima! A vi ste mu Erazmusi za sve to frenetično pljeskali! A u vašoj Borbi sam nekoliko godina kasnije napisao: U ovom stoljeću glupih aplauza, jučer si bio luđak, danas si genije, a sutra ćeš biti nenadmašni glupak!. Sjeća li se još itko većih ideoloških budalaština od tih Kardeljevih?
Uostalom, u ono vrijeme su me zvali Nepodmitljivi! Jer sam otvoreno i javno tvrdio da se sve ono komunističko smeće neće nikad moći očistiti bez jedne stare giljotine, koju ću ja kad-tad posuditi iz pariškog muzeja L'Hotel des Invalides (u kojem je i grob Napoleona).
A danas,kao što vidimo, vratili su nam se skoro svi komunistički vampiri. Jer smo zaboravili pripremiti dostatan broj glogovih kolaca za sve njih.
Dakle, zanimljivo, i vi dijelite moju zabrinutost za budućnost građana Hrvatske?! Zar samo građana? A što je s nama Hrvatima? Vaši građani su, naime, u posljednjih devet godina prolazili triput bolje od nas Hrvata! Račan je zbog vas zadužio Hrvatsku za najmanje još dodatnih 8 milijardi eura! A i Sanader za još najmanje sedam milijardi eura! Jer ste pod zaštitom kao nebeski narod.
Spominjete i potrebu za (novom) monolitnosti. Time otkrivate vaš pravi ideolški profil, zar ne?
A spominjete i mene osobno kao zlostavljano dijete. A otkud Vi to osobno znate? Otkud vam to, vi lažni Erazmuse? Vi dakle imate u rukama moj dossier iz UDBE! A ja ga u P.P.Umag osobno nisam mogao dobiti ni 1993.g., jer je to bio zabranio Josip Manolić! A ne mogu ga dobiti čak ni danas, jer nemam odobrenje s Pantovščaka od Budimira Lončara, Josipa Manolića, Josipa Perkovića i ostalih Udbaških bandita, koji danas Pantovščakom i Hrvatskom!
A Vi to lažni Erazmusu možete dobiti?! Dakle, legitimirali ste se!
Pa, na kraju, isto onako kao što sam Vašeg prijatelja g. Milivoja upitao poznajemo li se mi dva i osobno, to isto pitam sada i Vas?! Poznajemo li se i mi dva osobno? Prezivate li se Vi možda i osobno Štrbac?!!
Inače, ja itekako jesam bio zlostavljano dijete! Od moje pete godine u domu za djecu palih boraca tzv. NOR-a u Kaštel Lukšiću, pa preko doma u Dubrovniku, Filip-Jakovu, Zadru i Poreču, pa nakon toga u JNA prošao sam staljinistički ruski drill, muštru i dresuru za Titovog Janičara. Dakle, bio sam itekako sustavno zlostavljan! Ali me to nije ubilo, nego me je naprotiv očvrsnulo! Ono što te ne ubije, to te očvrsne! I zbog toga me nisu uspjeli izdresirati, Jer se nikad nisam odrekao svojeg majčinog mlijeka i svojega JA! A nisu ni brojni drugi Hrvati! Hvala Bogu! Hvala Bogu ga ima Boga! On dugo čeka, al' gadno udara - rekao je, napisao je veliki rusko pisac i prorok Aleksandar Soljženjicin. Uostalom, on je prošao sve to deset puta gore od mene. I on od toga očvrsnuo!
Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal)
Ivan Šarić, svećenik, pjesnik i domoljub
Veritas liberabit nos…
piše: Christophe Dolbeau
Pred nešto više od dvadeset godina, na studenoga 1986., revija Les Écrits de Paris mi je ljubazno ustupila prostor za obranu uspomene na preuzvišenoga Ivana Evanđelistu Šarića, bivšega sarajevskog nadbiskupa. Zašto, pitate se, braniti uspomenu na tog prelata o kojem se vrlo malo zna u Francuskoj? Upravo stoga što je ona opet oblaćena – na 3. i 4. kolovoza 1986. – preko jugoslavenskoga dopisnika u velikim pariškim dnevnim novinama Le Monde. Novinar Paul Yankovitch, bivši šef kabineta Vladislava Ribnikara, urednika Politike, suosnivača Jugopressa i bivšega suradnika ministra Rankovića, pisao je, po titoističkom običaju, čitav niz očitih neistina i praznih fraza. S ciljem da preko svake mjere oblati nadbiskupa kako bi bolje diskvalificirao Katoličku Crkvu, njezino svećenstvo i vjernike, a potom, čitavu Hrvatsku, Yankovitch je optužio zbrda-zdola upravo Ivana Šarića jer je podupirao navodnog ratnog zločinca Antu Pavelića, čak mu posvetio odu, bodrio Ustaše, te čak zapovjedio nekoliko prisilnih preobraćenja. Optužbe «a la Vichinsky» morale su biti nesmiljene i falila im je još samo mrlja poniženja da bi bile savršene, poput one što su mađarski komunisti dodali preuzvišenome Mindszentyiju, optuživši ga za trgovinu… donjim rubljem!
Prošlo je otad dvadeset godina i dosta se stvari promijenilo od tog vremena. Situacija je bez sumnje drugačija, ali još uvijek se šire iste stare gluposti i izlijevi stare mržnje. Više se ona ne oglašava (osim u pojedinim slučajevima) u Le Monde, ali se širi sada preko Interneta, a preuzvišeni Šarić joj je i dalje jedna od glavnih meta. Kako su raširene laži na njegov račun bile skandalazne prije dvadeset godina, tako su i danas, i nalažu, sada kao i tada, jasne odgovore.
Svećenik koji se uključuje
Rodom iz Doca odakle je došao na svijet na 27. rujna 1871., Ivan Evanđelist Šarić pohađao je isusovačku Travničku gimnaziju (1882.-90.) prije nego što je otišao u sjemenište i završio bogosloviju u Sarajevu (1894.). Zaređen za svećenika na 22. srpnja 1894., počinje ostvarivati svoje svećeničko poslanje u redu sv. Vinka (1894.-96.) da bi uskoro potom postao kanonikom (1896.). Blizak suradnik preuzvišenog Stadlera i mladi doktor teologije (Zagreb, 1898.), Ivan Šarić je uskoro imenovan za pomoćnog vrhbosanskog biskupa (27. lipnja 1908.) od Njegove Svetosti Pia XI koji mu dodjeljuje i naslov in partibus biskupa cezaropolitanskog. Po odlasku sarajevskog nadbiskupa, posve očekivano ga on nasljeđuje i postaje, na 22. svibnja 1922., vrhbosanskim metropolitom. Odan svome geslu, Veritati et Caritati, Ivan Šarić posvećuje ukupno 37 godina toj golemoj nadbiskupiji koja obuhvaća površinu od ništa manje nego 22.000 km2, 108 župa i 360.000 vjernika.
Na čelu katoličke zajednice koja je na tim prostorima prisiljena na suživot s islamom i Pravoslavnom Crkvom, on je primjer taktičnosti, a ujedno i odlučnosti, uvijek strogo pazeći – neka oproste klevetnici – da ne povrijedi one koji ne dijele isti kredo. Redovito obilazeći svoju nadbiskupiju, osniva, pred rat, dvadeset novih župa, utemeljuje pokret za mladež Orao, promiče Caritas, podupire društvo Napredak, zalaže se za razvoj Katoličke akcije i potiče procvat katoličkog tiska. Utemeljitelj i urednik (1992.) tjednika Nedjelja (što će postati Križ, potom Katolički Tjednik), pokreće mala knjižna izdanja Vrhbosanske savremene knjižice, kojih je izdao 55 brojeva. Ta velika pastoralna aktivnost ne priječi ga da sudjeluje na euharistijskim kongresima u Beču, Liverpulu, Buenos Airesu, Chicagu i Budimpešti, te da, zauzvrat, i sam organizira veliki kongres u Sarajevu (1932.) ili da se uputi na hodočašće u Svetu Zemlju. U zahvalu za njegov apostolski žar, Sveta Stolica mu inače ne sprema slavu i hvalu imenujući ga naizmjenice prelatom Njegove Svetosti, pomoćnikom Papinskog Dvora i Rimske kurije.
Čovjek riječi, preuzvišeni Šarić objavljuje mnogobrojne pjesme s vjerskim ili patriotskim nadahnućem (Pjesme, Sunce i oblaci, Salve Regina, Hagija Sofija), stekavši time neupitan ugled u hrvatskim književnim krugovima. Surađuje u katoličkom časopisu Vrhbosna ali i Balkanu, piše u dnevnim novinama Narod čiji je cilj promicanje «ljubavi i bratstva između hrvatskih katolika i muslimana» (ovu će novinu jugoslavenska vlada zabraniti na 30. lipnja 1932.). Višegodišnji (virilni ili postavljeni) član Parlamenta Bosne i Hercegovine i dakle protagonist političkog života, očito blizak nacionalističkom miljeu, nimalo ne začuđuje niti a fortiori šokira što on piše, za Božić 1941., Odu Poglavniku. Nije li se za ovog potonjeg, osam mjeseci ranije, plebiscitarno izjasnila većina hrvatskog naroda? Nije li to bio praktični vjernik čiji službeni program nipočemu nije bio proturječan učenju Crkve? Prisjetimo se da je, u ista ta vremena, glasoviti katolički pjesnik Paul Claudel – kojega nitko ne smatra monstrumom – slavio Philippea Pétaina u slavnoj Ode au Maréchal. Prisjetimo se isto tako da se francuski visoki kler pokazao radije naklonjen Francuskoj Državi: kardinal Gerlier (nadbiskup lyonski) izjavio je: «Pétain, to je Francuska; a Francuska, danas, to je Pétain» (18. studenoga 1940.), preuzvišeni Marmottin (nadbiskup reimski) ustvrdio je da «vjernici koji odbiju poslušnost vichyijevskoj legitimnoj vladi čine smrtni grijeh», te preuzvišeni Dutoit (biskup arraski) tražio je da «slijedimo i ukažemo povjerenje Maršalu Pétainu» (16. siječnja 1941.). Odobravao ga je nuncij, preuzvišeni Valerio Valeri, koji je u Maréchalu vidio «čovjeka providnosti», a takvu su poziciju zauzeli i preuzvišeni Feltin (nadbiskup, Bordeaux), Guerry (pomoćni nadbiskup, Cambrai), Tissier (biskup, Châlons-sur-Marne) ili Lusaunier (direktor Karmelićanskog sjemeništa). Ti ljudi, uključujući preuzvišenoga Šarića, nisu bili niti nerazumni ni glupi, i nisu isticali boje nijedne političke stranke (1). Njihov izbor najvjerojatnije kaže da u datome razdoblju, obzirom na informacije koje su im bile na raspolaganju, to nije štetilo njihovoj savjesti. A njihovo a posteriori blaćenje, s pozivanjem na detalje koji su otkriveni puno kasnije, pokazuje intelektuano nepoštenje.
Druga napomena: ta je oda književni uradak i ništa više. Može ga se osuditi kao neprimjerena ili pretjerana, ali to ne daje nikome pravo da diskreditira njegova autora u svojstvu svećenika. Sudi li se kardinalu Richelieu, bivšem biskupu u Luçonu, po jednoj od njegovih komedija Roxane, Mirame i Europe, ili velečasnom Prévostu po Manon Lescaut i preuzvišenom Josephu Lavarenneu po njegovim djelima napisanim za Théâtre de Guignol? I što misliti o župniku Pariniju, župniku Brémondu, župniku Brantômeu, biskupu Antoineu Heroëtu ili kadinalu Bernisu?
Treća napomena: preuzvišeni Šarić čovjek je svoga vremena i njegova djela i ponašanje mogu se ispravno vrjednovati samo naspram vrijednosti koje su tada prevladavale. Tvrdokorni domoljub, u punoj je suglasnosti s papom Leom XIII koji je precizno naveo da «nadnaravna ljubav Crkve i prirodna ljubav prema domovini proizlaze iz istoga i vječnog izvora. Obadvjema je Bog stvoritelj i prvi razlog, iz čega slijedi da između zadaća koje one nalažu ne može biti oprečnosti niti proturječnosti» (2). Imajući u vidu to papinsko razmišljanje, polemika oko potpore preuzvišenoga Šarića hrvatskoj vojsci djeluje vrlo neumjesno. Crkveni dostojanstvenik i javni pristaša hrvatske neovisnosti, bez sumnje je trebao čestitati onima koji su klali kršćane, a nestanak Hrvatske postavili u temelj svoga programa! Sličan skandal se dogodio 1966. oko propovijedi koju je kardinal Spellmann održao za pješaštvo (G.I.) u Vietnamu («Bilo kakvo rješenje osim pobjede je nezamislivo … Moramo pobijediti taj rat na način da spasimo ono što nam je poznato kao civilizacija»). Komentirajući taj slučaj, povjesničar Pierre Dominique pritom podsjeća kako je biskup Gozelin zatvorio vrata Pariza pred Normandijcima, Sveti Augustin vrata Hipona pred Vandalima i Sveti Agnan vrata Orleansa pred Attilom; kako je Urban II držao propovijed za Križare da ponovno osvoje Kristov grob, a Pio V da uništi barbarsku flotu u Lepantskom zaljevu. Zaključio je sljedećim riječima o kojima bi protivnici preuzvišenog Šarića trebali razmišljati: «Sva povijest Crkve, koja se stapa s povijesti kršćanstva, je borba, oružana kada je to potrebno, da bi se obranio kršćanski narod, koji čine – što se ne bi smjelo zaboraviti – ljudi, žene i djeca koji imaju pravo na život i na slobodu, koji imaju pravo na obranu».
Za vrijeme rata
Po pitanju komunizma (koji je utjelovljen u partizanskom pokretu), linija koju je slijedio preuzvišeni Šarić također je u savršenu skladu sa voljom suverenih papinskih vladara. Podsjetimo da je Njegova Svetost Pio IX govorio o «monstruoznoj doktrini», Njegova Svetost Leo XIII o «smrtonosnu otrovu», dok je Njegova Svetost Pio XI, nazvavši ga «duboko perverznim», preporučio da se «niučemu s njim ne surađuje ako se želi spasiti od uništenja kršćanska civilizacija i socijalni poredak». Vrijednost potonjeg savjeta može se samo učvrstiti usljed barbarskog nasilja koje je donijela boljševička revolucija, pokolja koje je zapovjedio Calles u Mexicu, ili pogubljenja španjolskog klera (3)… U takvim okolnostima, s tim da se nije nikada bavio ničim drugim izuzev isključivo izravnim interesima svoje nadbiskupije, može se čak istaknuti da je preuzvišeni Šarić bio vrlo umjeren. Radi usporedbe, sjetimo se puno aktivnijeg «angažiranja» nekih drugih vjerskih dostojanstvenika koji nisu Hrvati, poput kardinala Baudrillarta i preuzvišenog Jean de Mayol de Lupéa. Rektor pri Pariškom Katoličkom Institutu (Institut Catholique de Paris) i član Francuske akademije (Académie Française), Alfred Baudrillart pozdravlja njemački napad na SSSR sljedećim riječima: «Vrijeme gnjeva je napokon došlo. Kršćanski i civilizirani svijet sprema se u silnom poletu na obranu i spasenje naše stare kršćanske civilizacije od opasnosti od boljševizacije». Na 4. prosinca 1941., stavlja pod svoju zaštitu Legiju francuskih dragovoljaca (Légion des Volontaires Français - LVF) koja odlazi u borbu na ruski front. Preuzvišeni Jean de Mayol de Lupé, prelat Njegove Svetosti, odlučno se uključuje u Legiju dragovoljaca, a potom u Waffen-SS (Diviziju «Charlemagne»)-(4) gdje služi kao vojni svećenik s činom Hauptsturmführer (5).
Posljednji je prigovor protiv preuzvišenog Šarića, taj da je zapovijedao ili odobravao «prisilna preobraćenja». Pojasnimo da se tu radi o jednoj od najotrcanijih fraza protuhrvatske propagande (između 1891. i 1903., preuzvišeni je Stadler također klevećan zbog navodnog prozelitizma). Takvi progoni, kad ih je i bilo negdje drugdje izuzev u mašti nekih iluminata, bili su posvema rijetki i, naravno, državna i katolička hijerarkija uvijek bi ih osudila. Već u mjesecu svibnju 1941., preuzvišeni Stepinac zahtijeva da se sva obraćenja vrše uz vlastitu suglasnost obraćenika, te u više navrata skreće pažnju šefa Države na to važno pitanje; prosinca 1941., biskupska konferencija osuđuje nekoliko zlouporaba koje su joj došle na znanje, a preuzvišeni se Šarić osobno pobrinuo da Poglavniku prenese prosvjed biskupa. Na kraju, Dr. Ante Pavelić i ministar Mirko Puk javno zabranjuju metode prisile (6). Dodajmo da je Država Hrvatska imala više pravoslavnih predstavnika i poglavara i da je Hrvatska pravoslavna crkva (čiji je jedan episkop, preuzvišeni Spiridon Mifka, boravio u Sarajevu) okupljala vjernike pravoslavne ispovijesti na čelu s metropolitom, preuzvišenim Germogenom (Grigorij Ivanovic Maksimov).
U iseljeništvu
Ostaje spomenuti preuzvišenoga Šarića u poslijeratnome vremenu, obzirom da neki njegovi klevetnici nastavljaju tvrditi – sigurno da bi nas bolje uvjerili u njegovu zloćudnost – da se on takoreći skrivao, što dakako uopće nije istina. Godine 1945., kada je na stotine svećenika poklano, strijeljano ili zatvoreno, kad su crkve oskrvnute, samostani zapaljeni i groblja sravljena, preuzvišeni Šarić napušta Sarajevo, stiže u Austriju, potom u Švicarsku i napokon u Španjolsku. U izbjeglištvu barem ne će završiti kao preuzvišeni Tiso, te preuzvišeni Stepinac, Reinys, Wyszynski, Mindszenty, Beran i Slipyj, koji su zatvoreni ili deportirani. U Madridu je gost preuzvišenoga Eijo y Garaya, gdje se ne krije nego stanuje u biskupskoj rezidenciji. Ničega se ne odriče: na prosinca 1953., prvi je potpisnik memoranduma koji su prognani hrvatski svećenici uputili predsjedniku Sjedinjenih Država, a na jesen 1955., zauzima se kod argetinskih vlasti u obranu svojih sunarodnjaka. Jednako tako, nastavlja se baviti književnosti, objavljuje šest ili sedam djela (među kojima i prijevod Biblije na hrvatski), predvodi uređivanje monumentalne antologije Bosne i završava prijevod Ben-Hura od Wallacea.
U 83. godini, na 22. svibnja 1954., slavi diamantni jubilej, povodom kojega mu Njegova Svetost Pio XII upućuje osobnu poruku. Dosta je oslabio zbog zdravstvenih tegoba, te će ga uskoro primiti (1957.) jedan madridski starački dom, gdje će tri godine ostati prikovan za krevet, dok ga ne otme plućna embolija, na 17. srpnja 1960. Protivno crnoj legendi, nije bilo nikakve tajnosti oko njegova pokopa, s tim da je misu slavio Apostolski Nuncij preuzvišeni Antoniutti, u prisutnosti preuzvišenog Munoyerroa, generalnog vojnog vikara, preuzvišenog Lahiguerra, pomoćnog biskupa Madrida-Alcaláe, preuzvišeni Juan Ricote, pomoćni biskup Madrida, te preuzvišeni Zacarías de Vizcarra, pomoćni biskup Toledoa. Pokopan na groblju Nuestra Senora de Almudena, njegov grob će tijekom 37 godina predstavljati jedno od najposjećenijih hodočašća hrvatskog iseljeništva, da bi danas metropolit Vrhbosne opet našao svoju rodnu zemlju. Pri prijenosu u domovinu, njegove posmrtne ostatke preuzela je Crkva Svetog Josipa na Marijinu Dvoru gdje je svečanu misu predvodio, na 26. travnja 1997., preuzvišeni Vinko Puljić, u pratnji preuzvišenih Pere Sudara, Franje Komarice i Ratka Perića, te fr. Petra Anđelovića.
Suočen s previranjima usljed I. svjetskog rata, s teškoćama i sukobima prve Jugoslavije, s krvavim podjelama iz II. Svjetskog rata, i konačno, s nezasluženim surovim prognanstvom, preuzvišeni Ivan Evanđelist Šarić znao je pretrpjeti sva ta iskušenja s ustrajnošću i obazrivosti, bez da ikada povrijedi uzvišene zahtjeve svoga svetog poslanja. Dobar pastir, ali i pažljiv učitelj, književno nadahnut i vjeran zaštitnik nacionalnoga identiteta, njegov lik ostaje na čast kako Crkvi tako i hrvatskoj zajednici Bosne i Hercegovine.
Christophe Dolbeau
Bilješke:
(1) Tvrditi, kao što to neki čine, da je preuzvišeni Šarić, nadbiskup u svojoj državi, «tajno» pripadao Ustašama jednostavno se pokazuje kao djetinjarija.
(2) Sapientiae Christianae - 1890.
(3) 13 biskupa i 6832 svećenika je ubijeno, od kojih 5147 između srpnja i prosinca 1936…
(4) Zaređen za svećenika 1900., Jean de Mayol de Lupé (1873.-1952.) bio je kapelan reda Sv. Grgura (Ordre de Saint-Georges Constantinien). Vojni je svećenik u razdoblju od 1914.-1918., i biva ranjen na bojišnici la Somme. Vojni je svećenik u Bessarabie, u Bulgarskoj, u Siriji i u Marocu, i postaje vitez Počasne Legije. Kanonik a potom rimski prelat, biva duhovnik obitelji Bourbon; također je prijatelj Njegove Svetosti Pia XII. Svećenik je u Legiji Francuskih dragovoljaca (LVF) 1941., i biva odlikovan Željeznim križem 1943., nakon čega prelazi u Waffen SS (tu je preraspoređen uz suglasnost kardinala Suharda i Sibilia da mladi ročnici ne bi ostali bez ikakve duhovne pomoći). Osuđen je na 14. svibnja 1947. na 15 godina zatvora za povrjedu nacionalnog dostojanstva, zatvoren u logor u La Châtaigneraie gdje slavi svoj svećenićki jubilej. Ranije je oslobođen, na svibnja 1951., i preminuo je lipnja 1952. u Versaillesu.
(5) Ako preuzvišeni Mayol de Lupé služi isključivo kao duhovnik, za razliku od njega, Georges Thierry d’Argenlieu (1889.-1964.), član Karmelićanskog reda (Ordre des Carmes) i zaređen za svećenika 1925., služi u vojsci generala de Gaullea kao načelnik stožera (1940.), sudjeluje u borbama u Dakaru, potom u Ekvatorskoj Africi. Promoviran u kontra-admirala 1941., te vice-admirala u prosincu 1944., Thierry d’Argenlieu (a crkveno Louis de la Trinité) postat će visoki povjerenik i glavni zapovjednik u Indokini (1945.); postat će i kancelar reda Ordre de la Libération.
(6) Preko priopćenja od 30. kolovoza 1941., Ante Pavelić je preporučio izvršenje smrtne kazne nad vršiteljima nasilja vjerske naravi. .
prijevod IA @ VoC
Hrvatski list, 8. siječnja 2009.
U poslijeratnoj historiografiji Luburić je simbol okrutnosti!
Vjekoslav Maks Luburić ustaški je general koji je ozloglašen u historiografiji nakon Drugoga svjetskog rata. U toj historiografiji egzistira kao simbol okrutnosti ne samo u borbama s četnicima i partizanima nego i kao šef ustaških logora. Autor ovoga priloga ističe da Luburić doista, kao što navodi, nije bio nimalo nježan prema protivnicima NDH, ali da istina o ovom generalu nije tako jednolična, odnosno nije samo crna.
Vjekoslav Maks Luburić
‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)
piše: Christophe Dolbeau
Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, bivši ustaški general kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje prave okvire.
Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu korist.
Početci revolta
Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po drugima), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod mladića.U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora.
U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju prve ustaše.
U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora ( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.
Vojnik nezavisne Hrvatske
Nakon proglašenja neovisnosti, 10. travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe).
Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to često strašno mučene.
No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati.
Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.
Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug). Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza.
Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti – ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf, Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda.
Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u šumu.
S padina Papuka do Costa del Azahara
Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine).
Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz.
U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život.
Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu ‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura.
Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2007.), ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog fronta).
Dolazak ‘Jude‘
Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica.
Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘general Ladislav Černošky‘ i ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje.
Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize).
Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje.
Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin.
Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.
Ubojstvo
Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes.
Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Stanku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću.
Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva respekt.
Pitanja bez odgovora
Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti?
Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama.
Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj?
Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!
Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
