Osobni predmeti žrtava omogućit će lakšu identifikaciju ubijenih

Kako bi se s posmrtnim ostacima postupilo na civilizacijski i u skladu s prihvaćenim deklaracijama, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481, i donesenoj deklaraciji, Sabora Republike Hrvatske, petak 3. lipnja 2006 godine, o osudi zločina počinjenih za totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990. godine. U kojoj se između ostalog, ističe - Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje, a u točci 11 se ističe: "Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj Europi i svijetu"

Zahtjev za ekshumaciju grobišta "Sep" u Gornjem Hrašćanu i dostojan ukop likvidiranih žrtava

Nekako u tišini tog zastrašujućeg otkrića prošlo je iskapanje ljudskih kostiju, do kojih se došlo u četvrtak 5. ožujka, i narednih dana, kod rekonstrukcije zaštitnog nasipa koji je u prošlosti štitio stanovnike Gornjeg Hrašćana, Pušćina, Trnovca i ostalih mjesta u Međimurju od izlijevanja rijeke Drave. Naime kod odstranjivanja dijela nasipa, oko 200 metara, kod njegove rekonstrukcije i spajanja na stari dio na četiri mjesta su se tog četvrtka iskopale ljudske kosti. Obaviještena je policija i radovi su privremeno zaustavljeni, nešto zbog otkrića, a dijelom i zbog kiše koja je cijelo jutro padala i ispirala tek iskopane kosti.

U petak. 6. ožujka radovi se nastavljaju, a u nedjelju romska djeca iz naselja Parag, koji je u sastavu naselja Trnovec, pronalaze ljudske kosti u zemlji koja je dovezena s nasipa. Stariji Romi o nalazu su obavijestili policiju koja je pronađene kosti odvela na patologiju Županjske bolnice u Čakovcu. U ponedjeljak ujutro, 9. ožujka radovi su nastavljeni. Grobište obilazi Josip Kolarić i primjećuje iskopane ljudske kosti koje su se nalazile u iskopanom jarku, sa sjeverne strane nasipa, na koji su kamioni izvođača radova već bili spremni istovariti dopremljeni šljunak. Kolarić je alarmirao policiju i Županijsko državno odvjetništvo i zatražio da se pronađene kosti ne zatrpavaju i traži da se radovi obustave.

Kako su uz pronađene kosti nađeni i razni predmeti, žlice, češalj, prsten, kao i ostaci cipele za očekivati je da bi neki od predmeta mogli prepoznati i članovi obitelji i tako pomoći u identifikaciji. Zbog toga tražimo od Vlade i Sabora, i svih mjerodavnih institucija da se lokacija grobišta "Sep" u Gornjem Hrašćanu istraži i žrtve ekshumiraju i dostojno pokopaju.

Za Društvo za obilježavanje grobišta

Franjo Talan, predsjednik Društva

OSVRT NA ANALIZU DAVORA DOMAZETA LOŠE

Poštovani gospodine Domazet!

Naime, mislim da Vama nije potrebno prihvaćati sve sotonske klevete i megalomanske laži na NDH i njezine branitelje i uz njih na veliki dio hrvatskoga naroda, koji su na prevaru od strane Engleza, protivno svim međunarodnim konvencijama, predani svojim neprijateljima, te onako tragično završili, ne u borbama protiv takozvanih antifašista, nego u miru nakon rata, na Križnim putevima i diljem hrvatske domovine, na najzločinačkiji način.

Mislim da je najveća uvreda za pravdu i istinu i vrlo nemoralno, te žrtve nazivati zločincima i uspoređivati ih te izjednačavati sa istinskim zločincima na drugoj strani, koji su mrzili sve što je hrvatsko, a žrtve o kojima govorimo voljele su Hrvatsku i branile je od zločinaca, maksimalno koliko su mogli.

Vi kažete da mi trebamo izaći iz te endehazijske i komunističke povijesti, a samo se koncentrirati na pobjedu u Domovinskom ratu! Moje je mišljenje da mi ne možemo izaći iz povijesti koja se dogodila, jer naša povijest ne počinje od Domovinskog rata, ali da možemo i moramo razlučivati laž od istine. Nama ništa neće pomoći ako mi o jednome razdoblju hrvatske povijesti prihvatimo sve laži od strane neprijatelja, a o drugom, primjerice Domovinskom ratu, koji se iz istih razloga kleveće i blati, ne prihvatimo te laži.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

U SELU PLOŠNIKU NAPRAVILI SU ČETNICI-KOMUNISTI KLAONICU DJECE

Ušavši u ovo selo četnici-komunisti ubijali su na najgrozniji način, većinom nožem, ne samo odrasle Hrvate muslimane, nego su načinili pravu klaonicu djece.

"Kada su odmetnici na 2. veljače 1942. navalili i zapucali na selo Košutica, narod je iz njega pobjegao glavom bez obzira. Svatko je krenuo kud je mislio da će izbjeći neprijateljskom kuršumu. Vidio sam kak su neprijatelji susreli mnoge grupe i vratili ih od stare i nove ceste. Ja sam s jednom svojom nevjestom krenuo oko jednog humka i sklonuo se u Luburuč-polje, gdje sam se susreo s ostalim bjeguncima, a odavde smo šumom Kratelje došli u Knežinu. Mnogi su bjegunci bili natjerani u tjesnac između Rosovače i sela Vidrića, gdje je na njih otvorena užasna pušćana vatra. I tu su mnogi izginuli. U Knežinu nas je došlo oko tri tisuće bjegunaca, s kojima sam ostao do 6. veljače o.g. i sutradan krenuo saonicama do Podromanije, a odavle u Sarajevo. U selo Košuticu pobjeglo je sve što je ostalo na životu iz sela Oškoplje, Čukojevići, Kusturiće, Kalimanići, Babija, Rađevići, Točionici, Dindići i Plošnik, koja su sela odmetnici popalili i absolutno opljačkali. Sviet koji je iz tih sela pobjegao, jesu samo žene i ženska djeca. S njima je svima moglo biti najviše troje do četvero mužke djece. Kod mene je bilo oko 60 bjegunaca. Pričale su mi te žene, da su jedne večeri vidjele kako su jednom doveli u selu Plošniku 27 mužke djece i kako ih je jedan od odmetnika onako stojeći stavljao na svoje koljeno i klao, dok su drugi tu djecu držali za noge i ruke, a izvršilac je u to vrieme stavivši glavu djeteta na svoju lievu nadkoljenicu hvatao diete lievom rukom za bradicu, a desnom klao. Ove su mi žene pričale još i durga čuda i zulume, izvršene nad našim svietom, koje nisu od suza i grčevitog plača mogle ni izpričati.

Hadžiomer Hadžić, v.r.

Iz ovog izvješća vidimo, da su četnici-komunisti napali sela Oškoplje, Čukojevići, Kusturiće, Kalimaniće, Babiju, Rađeviće, Točionice i Dindiće i opljačkali sva ova sela, a zatim ih zapalili. Kakva su sve zvjerstva radili četnici-komunisti, vidi se po tome, što su na tisuće Hrvata onoga kraja, budući su bili nenaoružani, bježali glavom bez obzira da spase svoje živote!

Nezavisna država Hrvatska nije bila ni fašistička ni nacistička tvorevina!

Tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata na području NDH nalazile su se njemačke divizije, i to ne zbog obrane NDH nego zbog njihovih strateških razloga na ovim pribalkanskim prostorima. Tu se nalazilo i po dvadesetak njemačkih divizija, ili na ratnim zadacima, ili na ratnom odmoru. Tako je NDH bila nezavisna samo u svome nazivu, kojim ju je nazvao čelnik revolucionarnog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta - "Ustaša".

Dr. Ante Pavelić je dragovoljno, iz nužde, napustio svoju udobnu odvjetničku karijeru, pa onda i svoju obitelj, da bi se posvetio oslobođenju hrvatskoga naroda ispod velikosrpskih zločina. Što se sve kasnije zbivalo, dobro se zna. Pritješnjen, u političkome škripcu, kojega je Hrvatima nametnuo Beograd, dr. A. Pavelić je morao tražiti svoje utočište i sa onima za koje je dobro znao da su militaristički, osvajački raspoloženi spram Hrvata i Hrvatske. Ali drugoga izbora nije bilo. Rušenje versajske jugotvorevine bio je glavni zadatak HOP-a.

Izmišljotine i laži o ustaškim zločinima lansirane su samo zbog toga da bi Đražini i Titini krvnici mogli pravdati svoje zločine. A što sve nije izmišljano protiv branitelja NDH, sve do kanti sa srpskim očima u poglavnikovu uredu. Zar nam se te njihove laži ne ponavljaju i tijekom ovoga Domovinskoga rata, kao i poslije rata sve do naših dana. I svi oni koji vjeruju polustoljetnim lažima protiv branitelja NDH neka se jednom sada osvijeste, jer velikosrpske mašinerije laži i obmana nisu posustale...

Razni židovski Zuroffi neka jednom točno popišu one svoje žrtve u NDH koje su nastradale nedužne, samo zato što su pripadale židovskome narodu. Ne mogu Hrvati odgovarati za nečije tuđe zločine po Srbiji ili Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i drugdje kuda su stradavali zato što su bili Židovi.

Svake se godine na Mirogoju ispred Mojsijeva spomenika pročita koja stotina nastradalih Židova u NDH. A barata se s milijunima. Onda se prebaci kako je i jedna žrtva pravednika nedužnih tako velika... A o hrvatskim žrtvama nitko ni riječi. Neka kaže gospodin Slavko Goldštajn koliko je on Hrvata spremio u grobove dok je bio partizanski komesar, kao i na stratišta poslije Bleiburške tragedije. Nemojmo se igrati sa bilo čijim nedužnim žrtvama! Sve su nedužne žrtve, žrtve pravednika.

Zato, vrijeme je da jednom hrvatski znanstvenici prionu na posao kako bi se temeljito utvrdile svekolike žrtve NDH, te prve i druge tvorevine Jugoslavije, kao i Domovinskoga rata. Ne, čim se počne o tome govoriti, onda se i u Tuđmanovo vrijeme znalo reći da se ne čeprka po grobovima žrtava. Tako su i kosturi Jazovke i tolikih drugih jama i rovova sa Hrvatima ostale po tim dubinama, bez sunca bar za njihove kosti.

Slovenci hoće Jadransko more, kao i dijelove kopna. Eto za sada jedino Mađari šute. A Srbija je prisvojila hrvatske, mađarske i rumunjske prostore Vojvodine i još i dalje nasrće na hrvatski Dunav, kao i do sada na prostore Prevlake. Nadajmo se da će se Crna Gora konačno urazumiti obzirom na povijest i sve drugo sa Hrvatima. A tek što hoće Italija?! Današnji vlastodršci po svojim ambicijama se često ne razlikuju od Musolinijevih fašista, jer oni još po svojim đačkim udžbenicima pružaju svoje zemljovide Dinaridima...

Ima li ikakve nade da se jednom Hrvati suoče sa svojim povijesnim istinama, nasuprot tolikih krivotvorina protiv hrvatskoga naroda?

Iz brojnih su sela dolazile neprestane molbe za pomoć. U tom pogledu značajno je i potresno pismo, koje je pokojni Reis ul ulema Fehim Spaho upravio maršalu Slavku Kvaterniku 6. prosinca 1941. To pismo glasi:

"Dne 3.prosinca ov.god. došlo je otprilike 150. muslimanskih bjegunaca iz kotareva Rogatica, Vlasenica i Sarajevo do mene kao svome vjerskom poglavaru, da zamole pomoć u njihovom zdvojnom položaju. Oni su doveli svoja dva druga, koji su istom nedavno mogli pobjeći iz kotara Rogatica, koji je bio pod komunističko-četničkom vladanju. Oni su kod mene stavili u zapisnik ovo: Živjeli smo gotovo mjesec i pol pod upravom komunističko-četničkih bandi. Uspjelo nam je da 24. studenog ov. god. pobjegnemo preko Goražda, Foče, Nevesinja i Mostara u Sarajevo. U tih mjesec i pol dana zapalili su četnici 71. selo u kotaru Rogatica (ona se navode imenično), koja leže u obćinama Boriki, Sokolovići, Žepča, Dup i Tetinjsko. Također i u drugim obćinama kotara Rogatica spaljena su mnoga sela. Paleži, umorstva i pljačkanje traju i dalje u tim područjima. Paljenje sela usliedilo je na taj način, da je stanovničtvo sela bilo zatovreno u kuće, a ove su nakon toga zapaljene. Osim toga traje i dalje i drugačija ubijanje u masama djece, žena i staraca.

Krvnici antifašisti

DRVAR JE IZGLEDAO KAO GROBLJE ...

Bila sam u Drvaru, kada su četnici-komunisti ušli u Drvar. Čim su ušli u Drvar, četnici-komunisti su sve stanovničtvo iz kuća iztjerali, sve kuće pretražili i stanovničtvo odveli izvan mjesta u jedan logor. Tu su odielili Hrvate od Srba i to odmah po skupinama kako su ih dovadjali, pa su znali u pojedinoj skupini odvojiti 40-60 ljudi, koje su odmah odvodili u Kamenicu, koje se nalazi na brdu i tamo ih ubijali. Te ljude, koje su dovodili u Kamenicu, vezali su i vezane iz logora odvodili. Čula sam, da su u Drvaru i bližoj okolici poubijali oko 300 Hrvata. Poslije toga u Drvaru je ostalo vrlo malo Hrvata, po mojem mišljenju oko 15 do 20. Za vrieme navale komunista-četnika na Drvar odpor su davali mladi ustaše u Hrvatskom domu, njih oko 30, koji nisu mogli odbiti navalu, pa kad su zarobljeni, sve su ih komunisti-četnici odveli svezane u Kamenicu i sve poubijali. Ostali Hrvati nisu bili naoružani, da bi mogli dati odpor. U to vrieme nije se samo govorilo o četnicima, nego i o komunistima, jer su zajednički radili. Za vrieme njihove vlasti u Drvaru, oni su držali sastanke, na kojima su držali razne promičbene govore, ali se danas tih govora ne mogu sjetiti, ali se sjećam iz tih govora, da su napadali Poglavnika, Hitlera i Musolinija, ustaše i fašiste. Znadem, da su ubili tri Hrvatice, i to neku Ćorić Andjelku, Altarac, kojoj imena ne znam, te jednu Dalmatinku, kojoj ne znam ni imena ni prezimena. Koliko se danas sjećam, nakon godinu dana od dogadjaja, poubijani su od četnika-komunista medju ostalim ovi Hrvati u Drvaru:

Oto Turnšek, koji je ubijen na putu u Bos. Petrovac i zakopan kod župne crkve u Bos. Petrovcu

U Drvaru sam se družila sa pravoslavkama Dragom Krejić, Radojkom Bajić i Ljubicom Petrović, koje su mi pripoviedale, da su u Bosanskom Grahovu komunisti-četnici poubijali Hrvate.

Mara Došen, v.r.

POKOLJ HRVATA U GORNJEM ERVENIKU, OBLJAJU, UGARCIMA, LUKI, KORITAMA, ŠTIKOVU I VRLIKAMA

Izvješće ustaškog stožera Bribir i Sidraga, koje objavljujemo, sadrži imena zaklanih Hrvata u Gornjem Erveniku i Štikovu. Petru Puču iz Štikova izkopali su četnici-komunisti noževima oči, Mari Vujović, Petrovoj ženi, staroj 40. godina, odrezali su sise i stavili joj devet mjeseci staro diete da siše odrezane sise. Boji Vujović, Petrovoj kćerci, odrezali su prije nego što su je ubili, prste na rukama. Žrtve u ostalim spomenutim selima poubijane su iz pušaka i revolvera.

Isti ustaški stožer javlja, da su prigodom četničko-komunističke pobune u Bos. Grahovu, odnosno u Drvaru, poubijani ovi Hrvati:

Ivan Špiranović, Matin

Marko Vulić, Stipin

Četnici-komunisti su nadalje ubili prigodom istog napadaja rizničkog stražara rodom iz Banja Luke, narednika Čotara, poreznog činovnika Crnića i učiteljicu Martu u Bosanskom Grahovu.

U Štikovu su zaklani ovi Hrvati:

Četnici-komunisti dočekvaši u zasjedi ubili su na cesti prema Kninu ove Hrvate:

Petar Madjar

Političko oružje par exelence

Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine.

Tvrdnja: "Zemaljska komisija je utvrdila, da je kroz prvih pet mjeseci stradalo u logorima br. I i II... oko 8000 zatočenika" je u kontradikciji s tvrdnjom da su "svi ovi logori (I - Krapje, II - Bročice, III - Ciglana, IV - Kožara, op. au.) mogli primiti do 7000 zatočenika." Tvrdnje da je u logoru III 1943. ubijeno 3000 logorskih zatočenika i tijekom zime 1944. - 3.500 zatočenika - - su besmislene, jer kapacitet logora III bio je 3000 - i to bi značilo da je dva puta poubijan cijeli logor.

Tvrdnja o ubojstvu 40.000 Cigana je dokaz potpunog neznanja. U Banovini Hrvatskoj je 1931. bilo 14.000 Cigana, a poznato je da u NDH nisu svi Cigani zatvoreni. Ostale tvrdnje o Ciganima u Jasenovcu su čisto rasističkog karaktera, a cilj im je prikazati Jasenovac u što gorem svjetlu.

Premda se u izvještajima govori o nekoliko pronađenih lešina pa i o svježem humku, nema ni riječi o stotinama leševa, a ubijenih je navodno nekoliko stotina, pa niti o svježim grobnim humcima. I na koncu o mučenjima, koja se opširno nabrajaju. Mučenja zatvorenika se vrše ako se želi dobiti priznanje; u Jasenovcu su svi bili osuđeni i mučenja radi priznanja bila bi besmislena. Osim toga, inventar okrutnosti koji se nabraja upadljivo podsjeća na srpski folklor, na srpsku narodnu poeziju, tamo narodni junaci vrše takva djela.

Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.

Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurno, ali nije bilo dovoljno!

I stoga je ovaj mit više slika intelektualnog kapaciteta onih koji su ga stvorili i propagirali. To pokazuje da su svi oni, bez obzira na znanstveni i intelektualni položaj koji su zauzimali, bili na vrlo niskom intelektualnom stupnju, stupnju koji odgovara primitivnoj svijesti.

Godine 1957. izvršena su fotografska snimanja/istraživanja iz zraka cijeloga područja Jasenovca, s namjerom da se otkriju POLOŽAJI MASOVNIH GROBNICA za koje se tvrdilo da postoje. Međutim, NIJE BILO NIKAKVIH REZULTATA.

Godine 1964. došlo je do spora između Jugoslavije i Njemačke radi ratne odštete. Nijemci nisu priznali cifru o 1,700.000 žrtava fašizma - kao temelj za isplatu. Jugoslavenska vlada, kako bi dokazala svoja potraživanja, prisiljena je provesti Popis žrtava. Ali, čini se, popisivačima nije dala dovoljno precizne upute. Istovremeno, "iste godine su SUBNOR BiH i SRH, vjerojatno s istim ciljem, organizirali istraživanja i ekshumacije na području logora Jasenovac. ISKAPANJA (dakle, DRGO ISKAPANJE U JASENOVCU) su vršena od travnja do listopada 1964. - NA GRADINI I CIGLANI. Na Gradini je na 100 registriranih grobnica iskopano 130 sondi. U većini sondi nije pronađeno ništa. Otvoreno je 7 grobnica: u 6 grobnica pronađeni su ljudski ostaci više osoba: u prvoj - 197, u drugoj - - 48, u trećoj - 3, u četvrtoj - 8, u petoj - 26 i šestoj - 27. Ukupno - u svim tim grobnicama - pronađeno je nešto iznad 300 leševa.

Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni. Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.

Godina 1964. bila je kobna da se naučno dokumentira službena verzija o žrtvama fašističkog terora. Oba pokušaja su se pokazala kao "čisti promašaj". Bilo je očigledno da je mit o žrtvama fašističkog terora mistifikacija. To je bio dokaz i za one koji još u njega nisu željeli sumnjati.

prof. Vladimir Mrkoci

Milanče opet napada

Večernji list uz Milana Ivkošića na titinim stazama revolucije

U stvarnost današnje pokorene Hrvatske pomalo prodire dozirana istina u neslobodne medije da bi se narod držao u zabludi da vlastodršci žele istinu i na istini temeljiti svoj rad vodeći nas u svijetlu budućnost EUslavije.

Primjer komunjarske podmuklosti, po onoj staroj drž¨ te lopova, je najnoviji feljton Večernjeg lista ne o komunističkim, partizanskim, boljševičkim zločinima. . . nego feljton o komu, pa zna se o Anti Paveliću, jer i tu se može zaraditi na starim srbokomunističkim lažima, ta mnogi Hrvati ne će odmah skužiti da feljton ide onim uhodanim titinim stazama NOB-a već će jadni, naivni kakvi jesu, pomisliti da je došlo vrijeme i za istinu o Paveliću, nu kada kupe večernjak kasno će im biti da se kaju, nema povrata novca, a bit će i budala koji će popušiti koju oprobanu laž i ne će misliti o svim onim stotinama tisuća pobijenih i poklanih diljem zlotvorne im juge.

Hrvatsku mi moju objesiše!

Iz propovijedi biskupa Valentina Pozaića, na blagdan Majke Božje Lurdske u Zagrebu

Najvažniji životni stav je onaj podanički, puzajući – pred zlatnim teletom.

'Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Gdje slobode sad su dani?

U protunarodnom zločinačkom komunističkom režimu sudilo se zbog verbalnog delikta. Sada se otvaraju novi horizonti gdje će biti moguć mentalni delikt: posjedovanje krive predodžbe o krivim skupinama. Novi će stari udbaši naći načina da otkriju i saznaju tko to ima i koje, koje krive predodžbe u mislima, i to će biti mentalni delikt; a delikt podliježe sudu i kaznenom progonu. Zločinački komunistički režim – ili kako ga danas vole bezazleno nazivati 'antifašizam' – urušio se. Diktatura proletarijata – caruje. Sjećaš li se Ti, Gospo Lourdska: branitelji su pošli da brane Dom i Domovinu, s križem i krunicom o vratu, dok su oni kod kuće, u crkvama, na javnim trgovima, molili s krunicom i križem u ruci – i na koljenima. Svi zajedno su izvojevali pobjedu, ostvarili slobodu. A sada, živimo li doista u besramnim vremenima: one kojima dugujemo ponos i slobodu ne želimo pokopati časno i dostojno; istodobno ispovijedamo da je to sveto djelo milosrđa (KKC 2447)! Gospe Lourdska, na njivi Gospodnjoj posijano je plemenito sjeme, ali je ubačen i kukolj. U ovome narodu živi rod pravednog Abela, a i abelovaca: onih što žive i stvaraju kulturu dobra i ponosa; u ovome narodu živi i rod bratoubojice Kaina, i kainovaca; onih što šire nekulturu mržnje, sramoćenja, zla; generatori mržnje govore o govoru mržnju. Na Božić ratne 1941. godine, kada se cijelim svijetom širila mučna tjeskoba krvoprolića, blaženi je Alojzije Stepinac hrabrio vjernike: ovako vjeran kršćanin znade da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strjepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina koji ne bi mogao kazniti…

Ima li koga tko voli ovaj mali dio svemira?

Ovoj našoj civilizaciji potrebna je majčinska ljubav. Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske' – teške su to riječi, istinite, našega nadbiskupa Josipa Bozanića (1. 1. 2009.). Ima li nekoga u ovoj zemlji Hrvatskoj da se pita: Tko sije virus autodestrukcije lijepom našom domovinom!? Ima li koga u ovoj zemlji da misli da voli ovaj sveti mali dio svemira? Ljude ubijaju mrzitelji čovjeka: jedni mačem, drugi perom. Ishod je isti: ubojstvo čovjeka. Isus nas je poučio da je 'otac laži, lažac i čovjekoubojica' (Iv 8, 44) Sotona, i po zemlji njegovi sateliti. Prije su se pisala literarna djela kao 'Nečastivi na Filozofskom fakultetu' (I. Brešan). Sada nečastivi šeće po stubištu i parkiralištu, po uredima i dvorima, po ordinacijama i salama, po ekranima i tiskovinama, kreće se u društvu uglednih i moćnih, sjedi za upravljačem. Eurofobi druge nazivaju euroskepticima i predlažu, zahtijevaju da se zatvori knjiga Drugoga svjetskoga rata. Vuku naime, za sobom dugački rep zala, boje se lica pravde kad, i ako Hrvatska jednom uđe u EU. Čudno je da se u programiranom kaosu Lijepa Naša naziva Balkan, Region, Bejrut. U svijetu krivokletnika i izdajnika, kvislinga i podanika, zavidnika i željnih osvete, grobalizacije=korupcije, gdje sami sebe odličjima odlikuju – i još se nazivaju moralna vertikala, tu ona neugasiva žeđ za harmonijom bića budi i podržava čežnju za životom istine u ljubavi.

Strašna i nekažnjena zla iz prošlosti

I Lourdes, i današnji blagdan, upućuju na neku drugu ljestvicu vrednota, od materijalističke, profitne, sebične. Ovdje je sve ljudsko biće – slika Božja. Ovdje se gleda na bolesne s poštovanjem koje zaslužuje svaka ljudska osoba, bez obzira na njezino trenutačno bolje ili lošije zdravstveno stanje. Marijini štovatelji po molitvi i njezinu zagovoru ulaze u svijet ravnovjesja vrjednota i potreba. Bezgrješna Djevica, Majka živih, ulijeva u čista srca novu kulturu – kulturu života shvaćajući da je ljudski život najčudesnija stvarnost na zemlji. A duhovni bolesnici, raskajani, na putu traženja slobode duha i duše, zadobivaju oproštenje i milosrđe; mole i hrane se Kruhom života i pravednosti i svetosti; mijenjaju srca i stil života; napuštaju očaj, i upijaju nadu; oslobađaju se egoizma i kulture smrti, i u solidarnoj ljubavi, u svetoj procesiji, mijenjajući sadašnji, hrle prema boljem svijetu. Pod plaštem Gospe Lourdske i vojna sila postaje sila mira, otmjenosti i ljepote – u služenju bližnjima, u obrani Doma i Domovina. Molitva, kroz pjesmu i pokoru, ima snagu ljubavi mijenjati svijet nabolje. Svojim imenom, 'Ja sam Bezgrješno začeće', Marija nam otkriva svoju uzvišenost, ljepotu i svetost poslanja. Slobodna svakoga zla, i nakaznosti zla, vjerna Bogu i Čovjeku. Ona sjaji pred Bogom i čovječanstvom kao izvorna slika Božja u ljuskom liku, u svem skladu svog bića. Ti, Gospe Lurdska, Bezgrješno začeće, dok slušaš sve te djelomice nabrojene radosti i nade, žalosti i tjeskobe:

Morti bu mene Ti milo,

pomoćni biskup zagrebački dr. Valentin Pozaić

DA SE NE ZABORAVI - 4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.

DA SAM IMAO HRVATSKU

Bleiburg prije Bleiburga

Ratni zločin nikada ne zastarijeva osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički ili partizanski

I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže pravnu državu, urlaučući o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada" ne zastarijevaju

Slovenija je tako išarana jamama prepunim ljudskim kostima, masovnim grobnicama, zabetoniranim oknima napuštenih rudnika u kojima je najviše mrtvih upravo Hrvata. Velika većina njih nema ni obilježja, ni križa. Postojeća slovenska komunistička vlast još nije spremna suočiti se s tom mračnom "epizodom" u nedavnoj im prošlosti. To posebno smeta napadanom i čestim polemikama izloženom Medimurcu Dragutinu Šafariću, Hrvatu, koji već toliko dugo živi u Velenju da mu ni slovenski jezik, ni mentalitet nisu nepoznanica.

Dolaskom demokracije i priča o ljudskim pravima Šafariću se učinilo nevjerojatnim da Slovenija može tražiti članstvo u Vijeću Europe i u Europskoj Uniji prije nego otvori svoje partizanskejame i sve zločine, kojih je na stotine. Bilo mu je takoder nelogično da slovenska država priznaje talijansku i vrlo malobrojnu madarsku manjinu, a ne priznaje više od sto tisuća Hrvata.

Celje je od Zagreba udaljeno jedva osamdesetak kilometara, a nekadašnje Titovo Velenje još dodatnih osamnaest. Pet kilometara sjeverno od Velenja, u kanjonu rječice Pake, nalazi se Huda Luknja. Tako doista taj kanjon i izgleda. U knjizi Veliki finale na Koroškem autor Franci Sterle opisuje dramatične događaje u Hudoj Luknji sredinom svibnja 1945. Scenarij pokolja bio je sljedeći, kako pišu u slovenskome tisku gimnazijalke Nika, Duška i Ana u prosincu 1992.: Partizani su svibnja 1945. zaustavili bijeg "ustaške sile" i njemačkih četa zahtijevajući predaju i polaganje oružja. Ustaše nisu vjerovale da će partizani poštivati ratne konvencije o vojnim zarobljenicima i odlučili su se na otpor. Neravnopravna bitka u kanjonu i dolini G. Doliča (Pancer Greben), te na području Mislinje, trajalaje dva dana. Nadmoćna partizanska brigada imala je deset (10!) poginulih. Na ustaškoj je strani palo 3.000 muškaraca, a zarobljeno ih je gotovo 11.000!

Očevidci su izjavili da se "zbog tisuća i tisuća mrtvih između Hude Luknje i..." (sjevernije - op. J. N.), "Mislinje širio tako jaki smrad da su uokolo, četiri godine, pčele umirale". Profesor Damjan Kljajić te događaje naziva masakrom u Hudoj Luknji. Smatra da su ga izvele trupe pridošle s juga, i da je slovenskih partizana među njima bilo malo. Većina jedinica bile su crnogorske i dalmatinske. Kako su ustaše bile sa svih strana okružene kanjonom, partizanskih je žrtava bilo zanemarivo malo. Oni su ih dočekali na obroncima. Bile su to zaključne partizanske "operacije", kako kaže, s kraja travnja i početka svibnja 1945. Po toj tvrdnji mnogo se ustaša probilo do Austrije, gdje su ih na Pliberskom jezeru partizani opet dočekali. Kaznili su ih smrću tobože zato što su bježali s "pokradenim vojnim plijenom."

Zbog toga što je postavljao neugodna pitanja i dirao u zabranjene teme, gospodina Šafarića su u novinama često napadali i vrijedali. Osobito se isticao Adolf Storman i to pogrdnicama vrste: neslovenac, prišlek, balkanac, južnjak i ostalim uvredama izrađenim u ksenofobičnim protuslovenskim, austrijskim kovačnicama mržnje. Moraju li se naši susjedi baš u svemu ugledati u svog sjevernog susjeda.

Među svim skrivenim grobnicama najdublje je ostalo skriveno gubilište u zapuštenome rudniku Barbarin rov nad Hudom Jamom kod Laškog: Vlak pun Hrvata zaustavili su partizani. Isti su putnike bacili u rudarski rov, a vagone su opljačkali domaći. Ubijali su ih tako da bi ih vezali po deset zajedno i tako ih bacali u dubinu, okno je bilo široko oko 4,5 metra i oko 50 metara duboko. U njega su bačeni hrvatski i slovenski domobrani, ustaše i hrvatski i slovenski civili. Svjedoci navode da je bilo žena, djece, građana, seljaka... Zatim su zabetonirali pristup oknu po etažama i postavili drvena vrata ispred zida. Novinari koji su se spustili u rudnik 1990. došli su do tog zida kojim je masovna grobnica zabetonirana. Iznenadili su se jer su na njemu pronašli nekoliko nacrtanih malih križeva. Po svoj prilici križeve su crtali oni koji su morali zidati zid. Od novinarskog upozorenja na partizanske zločine prošlo je punih sedam godina, ustanovljene su dvije parlamentarne komisije i jedna vladina, ali se o Barbarinom rovu iznad Hude Jame više nije govorilo, niti je rov otvoren.

Dragutin Šafarić posjetio je i to mjesto. Evo što je zabilježio: "Unutarnji zidovi s natpisima i lijepim slikama, te jedini hrvatski vijenac bili su poliveni lakom do visine od dva metra. Očito, upotrijebljeno je najmanje tri kile boje. Debljina laka na tlu bila je barem dva milimetra. Da ne bi bilo dileme tko je to učinio, vandali su se i potpisali parolom: `Smrt fašizmu sloboda narodu.' I još: `Smrt domaćim izdajicama.' Policiji su počinitelji, kao i uvijek u takvim slučajevima, ostali nedostupni."

Tragovi zločinstava komunističke vlasti vidljivi su i iz nekih sudskih spisa. Neka djeca stradalnika imala su tu sreću da su ih roditelji uspjeli skloniti na sigurno osjećajući da im se bliži stravičan kraj. Zločinci su naime ubijali sve živo. Ona djeca koja su bila "odložena" kod slovenskih obitelji, uspijevala su preživjeti. Zločinačka Titova vlast nije se previše brinula za krvave tragove koje je za sobom ostavljala. Tako l. srpnja 1946. slovenski sudac u Slovenj Gradecu dopušta da se usvoji "Judita nepoznatoga rodbinskoga imena, dana rodenja i godine od žene iz Hrvatske". Djevojčica je u trenutku nalaska imala dvije i pol do tri godine. U drugome dokumentu iz studenoga 1948. ponavlja se da je to dijete pronađeno u Doliču s drugom djecom koju su "srpski partizani", kako kaže izvornik, "doveli u Turišku Vas"... Očito, nova vlast nije mogla pobjeći od zločina, koje je počinila, jer su iza žrtava ostajala djeca. Ti tragovi ih prate sve do danas i pratitće ih, po svemu sudeći, i u XXI. stoljeću.

U dva kraka, ona je bila dugačka više od petnaest kilometara, samo u ovome području. Riječ je o relacijama Velenje-Gornji Dolič-Dovže-Vitanje.

Koliko je kilometara nizvodno od mjesta pokolja rječica Paka poplavila?

Koliko je ljudi pobijeno partizanskom rukom, i koliko je Hrvata bilo među njima?

Kako se zove ono mjesto koje je krvava rijeka preplavila u svibnju 1945?

A mjesto gdje su ljudi, kako se priča, dva dana sustavno ubijani?

Rekli ste mi da se ne obrađuje dio polja na kojem se smatra da se nalaze grobnice. Zna li se kojeg datuma je bio pokolj?

Govorite o anonimnim pozivima upućenima vama od ljudi, koji su znali da se bavite istraživanjem istine o partizanskim pokoljima poslije kapitulacije?

Koliko dugo istražujete okolicu Velenja i masovne grobnice u kojima je mnogo žrtava Hrvata?

U Hrvatskoj, za rodnu kuću Đure Pucara Starog, stoji uz cestu valjda deset putokaza, s preciznom kilometražom za svaki slučaj, da ne propustite tu "znamenitost". Na ovoj cesti ne nalazimo nikakav spomen. Ovi ljudski životi manje vrijede? Ima li u poljima ili gore u šumi ikakvih obilježja?

Kako to da današnja slovenska vlast tako uporno šuti o tim masovnim pokoljima ne samo Hrvata; o presudama bez sudova, o klanjima djece, o strijeljanjima poslije kapitulacije?

Ali Europa kuca na vrata...

Hrvati su znači bili opasniji, oni nepopravljivi neprijatelji...

Vraćamo se u Zagreb, razgovaramo o senzacionalističkome tisku u Hrvatskoj. Njih ove teme ne zanimaju. Morali bi se onda boriti za istinu, širiti ju i odista istraživati, a ne izmišljati. Njih samo zanima koliko tko u se na se i... Nas pak zanima prešućivana istina. Od 24 istražene grobne lokacije, za njih tri ne zna se koje su narodnosti žrtve; zajednu masovnu grobnicu stoji da su u njoj partizani; u svima drugima su Hrvati i poneko od pripadnika drugih naroda. Ali, čak u 12 grobišta isključivo su Hrvati! Dakle, više od 50 posto žrtava su Hrvati! Kada zbrojimo te približne brojčane podatke, samo za ta 24 grobišta, dolazimo do one najmanje moguće brojke, što znači da je od 1140 žrtava barem polovica Hrvata nečasno zakopana samo na jednome području.

Slijedi popis masovnih grobnica u Sloveniji po pokrajinama: Gorenjska, Ljubljana i okolica, Dolenjska... itd. Za većinu grobnica (čiji popis neće stati u ovaj članak) treba reći da su označena malim križićima i natpisom..."I mi smo također umrli za domovinu." Po službenoj je izjavi u navedenim područjima zakopano 32.700 Titovih žrtava. Tome treba dodati podatke o naknadno pronađenih još 1.500 žrtava. Slijedi popis za Brežice: skupno grobište širine 10 i dužine 120 metara - slovenskih je domobrana oko 2.000 prema broju dotegljenih željezničkih kompozicija koje su tijekom cijelog mjeseca srpnja pristizale, Hrvata dovezenih iz Zagreba je oko 10.000... Krakovski gozd: ponegdje su križevi; slijede Logaška krasnica, Crni vrh, trokut Postojna - Logatec Hrušica, zatim Cerknica, Pivka, Štajerska, Slovenska Bistrica, Slovenj Gradec, Suhodol, Hočko Pohorje - pokolj u kolovozu 1945!, Tezenski gozd: kosti u jarku, koji je asfaltiran, Dravograd: kosti u dužini od 25 kilometara, Rimske Toplice: pobacani u krater od bombe... Četiri masovne grobnice Hrvata u Tuhinjskoj dolini; slijedi devet redaka samo imena mjesta masovnih gubilišta... pa Tolmin: popis 24 stratišta. Gruba službena procjena govori da je u Sloveniji, za Titove Jugoslavije, našlo i okrutnu smrt i neljudski zaborav poslije završetka rata, oko 210.000 ljudi; a prema procjeni stranih povjesnika, preko 300.000 ljudi (više nego cijeli današnji Split). To su samo podatci, koje je iz slovenske (dostupne) dokumentacije izabrao Želimir Kužatko za Hrvatski Domobran. Koliko je tek strašna ona puna i potpuna istina?

Ono što je dokumentaristički najdragocjeni je iz rada Dragutina Šafarića je to, što nas on prije svega upoznaje s povijesnim činjenicama, koje su zaboravili čak i oni koji su pisali monografije o Bleiburgu. Tako, primjerice, o pokolju u klancu Paka - Huda Luknja - Gornji Dolič - Mislinja, povodom 50-te obljetnice Bleiburga u svibnju 1995. uopće nema ni govora!

Jednoga od koljača zatekli smo pred kućom kako mirno klepa kosu. (Naknadno saznajem od Šafarića: nedavnoje umro u ljubljanskoj bolnici od komplikacija poslije banalne operacije, u dobi od 74 godine. - op. J. N.) Njegova je priča jedna od stravičnijih izmedu onih koje je Šafarić čuo od očevidaca. Taj je zločinac svojevremeno došao na neku proslavu u obližnju seosku gostilnu. Kako se u gostionicama svašta priča, na dnevni red je došao i pokolj civila, vojnika, žena, staraca i djece u njihovome kraju sredinom 1945. Supijani se koljač ponašao kao da se to njega uopće ne tiče. Gotovo se izvukao. Medutim, tada je progovorila, recimo "Marica". U gostionici je nastao tajac. "Ti si sam, vlastitom rukom, poklao 60 ustaša!", rekla mu je u lice. "Šta pričaš" - odgovorio joj je i ne shvaćajući koliko je priznanja u njegovoj narednoj rečenici: "Ti si tada još bila mala. - "Ja sam tada imala 12 godina i točno se sjećam kada si krvavih ruku preko lakata upao u moju kuću i tražio od moje mame da opereš ruke. Još ti je moja majka govorila: `Ne u kuhinji pred djecom, gdje se jede' - i iznijela ti lavor u dvorište. Hvalio si se da si vlastitim rukama upravo zaklao njih više od 60!" Nakon toga je zašutio, gostilna je gledala u njega. Okrenuo se i brzo izašao...

Već sutra, jedini svjedoci bit će djeca slovenskih očevidaca, koja će moći jedino nepotpuno i nekompetentno svjedočiti tek o čemu se to u njihovoj kući potiho govorilo... Novinar u mirovini, L. Ojstrsek, u članku s naslovom Gorice nad Šoštanjem skrivaju grobove poslije rata pobijenih, kaže i ovo: "Vjerojatno nema općine u Sloveniji, u kojoj ne bi imali grobova, koji skrivaju grozote ubojstava izvršenih masovno, a po okončanju Drugog svjetskoga rata. U našoj općini to su Šoštanj, Velenje, Gaberke, od Pake do Mislinje, Šentilj."

Kada smo obilazili Mislinju, odnosno njezin posljednji klanac na potezu od Velenja prema samome mjestu, uz sam austrijski Bleiburg, Šafarić je pokazao na masovna grobišta tik uz cestu. Zapravo, nije ih ni trebao posebno pokazivati. Čim smo zaustavili automobil i spustili se do tunela i stare zapuštene pruge, opazili smo kose padine divljih travnjaka i nepravilnih humaka. Oko grobišta bili su voćnjaci. Tako plodne voćke još nisam vidio. Grane jabuka bile su savijene kao kod tužnih vrba. "Nitko ih ne bere, niti jede", kazao nam je. Oko 500 metara široko i 700 metara dugačko grobište prostiralo se po upadljivo nepravilnoj površini travnjaka lijevo i desno od pruge obnovljeno voćnjacima. "Nitko te padine ne obrađuje. Nitko tu ne gradi kuću", pokazivao nam je. Na fotografijama, koje sam tom prilikom snimio, vidljivo je da trasom stare željezničke pruge, pošta i telekomunikacije Slovenije polažu telefonski kabel. Ovdje se moralo vrlo pažljivo kopati i točno u decimetar slijediti crtu napuštene željezničke pruge. Jedino je ona nedirnuta, sve lijevo i desno od nje puno je ljudskih kostiju. Na stotine njih. Jedan krivi potez i bager bi ušao u masovnu grobnicu. Otkrio bi zločine i genocid nad, ponajčešće, Hrvatima. Genocid za koji slovenska vlast još jasno i otvoreno ne želi znati. Pogotovo to ne žele slovenski vodeći mediji ili tiskana glasila, primjerice Delo.

Na primjeru Trbovlja preživjeli svjedok govori o uvijek istome scenariju: prvo bi se danima cestom kretale nepregledne kolone civila, vojnika, žena i djece, a strojnice bi se čule svako malo. Zatim bi zabrujali kamioni: ubijene su prevozili u jamu kod Hrastnika i zakopavali ih u rudničkome području Dobrna, Trbovlje. Poslije toga su dovozili krvavu i prostrijeljenu vojničku robu na pranje u bolničku praonicu. Tako se događalo poslije svakoga strijeljanja. Djeca su gledala kako partizani bacaju ljude i bombe ujame i zatrpavaju ih.

O masovnim se grobnicama uglavnom šuti, dok o otvaranju još nema ni govora. Monstruozno je ponašanje onih ljudi, koji su svjesno na kostima žrtava sagradili svoje kuće. Da su bili svjesni što rade govori činjenica da su tražili od građevinara i projektanata (Šafarić) nešto geološki sasvim neopravdano: da se ne iskopava teren, već da ga se nasipa. Zahtijevali su da se temelji ne kopaju već da se kuće (bez "ikakvog stvarnog" razloga) zidaju na betonskim pločama, a ne temeljima. U Gornjem Doliču, među kućama sa sjeverne strane ceste, jedna je upravo tako sagrađena. Kći umrlog partizanskoga zločinca, koji je osobno ubijao Hrvate, upravo je nad masovnom grobnicom sagradila kuću. Primakla se zidovima nešto bliže cesti pa joj kuhinjski prozori gledaju iza kuće - na zemlju nasutu preko kosturnice. Temelje nije kopala, izlila je betonsku ploču; znači, točno je znala što joj je ispod kuće. Ništa joj ne smeta imati dom, živjeti i disati nad samim zločinom, nad mjestom nečovječnog poslijeratnog pogubljenja tolikih ljudi. Njezin otac, gradeći prije nje, kuću je podigao ispod ceste, samo 80-tak metara od druge grobnice, one u njegovome vrtu. To je slika komunizma, oca i kćeri. Jesu li to uopće ljudi? Pa ipak, ti isti, do dana današnjega, 52 su godine udobno živjeli kao pravednici i pobjednici (!), ne odgovarajući pravdi za genocid. Sustav još čuva takve krvnike umjesto da barem simbolički oda počast žrtvama.

Oni traže pravdu!

Obilazimo neke od Velenjskih lokacija, na kojima su partizani i domaći ljudi zakapali tragove genocida. Čim prođete klanac i mjesto, ući ćete u široku dolinu u kojoj se za vedra dana u njenome dnu naziru visoka brda nad Bleiburgom. Pokolji u dolini rječice Pake od Velenja do Mislinje prethodili su onome najvećem, Bleiburškome. Ovdje pred Mislinjom, svoje je kosti, u stravičnom partizanskome masakru, ostavilo čak 4.700 žrtava. Pretpostavlja se da je među njima bio i veliki međimurski pjesnik Vinko Kos, star tek 33 godine. U knjigama se navodi podatak o 10.700 zatočenih, te o najmanje devet stotina pobijenih civila. Većinom Hrvata.

I opet: nigdje uz cestu, nema nikakva vidljiva spomen obilježja. Današnja slovenska demokratska vlast ne misli da bi išta trebalo promijeniti.

Toliko o pravdi, toliko vrijede tisuće nevinih života! Nisu zaslužile ni jedan križ uz cestu, a ovoliko kubika betona vrijedi jedan jedini partizanski život? "Što ti je 'pobjednička' povijest!", izgovorio sam i zadugo zanijemio.

I treba na kraju parafrazirati: "Strašno je znati." Zapravo, najstrašnije je znati. Shvatiti kako stvari stoje. I što je najgore: gledati da još uvijek sve samo stoji. Zločin nastao u mjesecima poslije svršetka rata. Nastao u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu toliko burne i dugo slavljene kapitulacije iz godine 1945... No, malo je teže slaviti ovu drugu, stvarnu kapitulaciju uljudbe.

Dragutin Šafarić: Bleiburg prije Bleiburga, HS, 13. veljače 1998.

ZASTRAŠUJUĆA PRVOSTUPANJSKA PRESUDA GENERALU VLADIMIRU ZAGORCU

Naime, razmišljajući koliko je krvi, suza i znoja mnogih hrvatskih naraštaja proliveno u obrani naše lijepe domovine kroz prošlih 14. stoljeća, od kada mukotrpno živimo na ovome našemu tlu, posvećenom krvlju tolikih mučenika, te sa koliko smo teških i stravičnih žrtava nakon 1102. godine pokušali obnoviti svoju državu u Drugom svjetskom ratu, a uspjeli, svi zajedno i jedinstveni, uz najveće žrtve i molitvu, u Domovinskom ratu i poraću, do 2000. godine, od kada bespomoćno gledamo ponovno rasulo svega ostvarenoga.

Mislim da nije potrebno nabrajati kako se destrukcija pravde, istine, hrvatskoga dostojanstva i hrvatske države, odvijala i odvija u ovom cjelokupnom razdoblju. Koliko to boli sve poštene ljude, kakvih je najviše u hrvatskome narodu, najbolje ilustriraju riječi jednoga nam prijatelja, pjesnika i književnika, slučajno preživjelog sudionika Križnoga puta nakon Drugoga svjetskoga rata, koji kaže: "Žao mi je samo što nisam umro odmah nakon Oluje, da ne gledam ovo zlo koje nam se događa".

Ponekad mi se čini da je razdoblje od 2000. nadalje teže i pogubnije za hrvatski narod i hrvatsku državu, nego što je bilo u komunističkoj Jugoslaviji. Vlastodršci su tada surovo i brutalno nasrtali na svaku slobodarsku riječ ili najmanje nacionalno djelo i sve nas takve maltretirali i osuđivali, a one najistaknutije, u zemlji i inozemstvu, ubijali. Danas mi, obični ljudi, možemo govoriti, pa i pisati, gotovo što god hoćemo, ali nemamo nikakvoga prostora u utjecajnim medijima i totalno nas se ignorira. Ponekad se naljutim i kažem da iako su nas oni proganjali, barem su nas i uvažavali.

Najistaknutiji primjer takvoga plana i scenarija je upravo general Vladimir Zagorac. Protiv njega se, posebno od strane predsjednika države, išlo svim sredstvima. Iako je svakom razumnom jasno da nije bilo lako nabavljati oružje za obranu Hrvatske u uvjetima embarga Ujedinjenih naroda, ipak, na žalost, predsjednik obranjene države i pravosuđe te države istražuju kako je i od koga nabavljeno oružje, baš za obranu te države, i tako sama ta država želi otkriti i izložiti međunarodnome progonu, na našu najveću žalost i sramotu, baš te prijatelje i države koje su nam pomagale!

Zloćudna medijska manipulacija

Dakle, ako se može osuđivati samo na temelju bilo kakvih svjedoka, onda se, na žalost, svima onima koji se moćnicima zamjere, crno piše. Crno se piše svima nama i toj državi. Da tragedija bude veća i za Europsku uniju i cijeli svijet, nitko od moćnika neće dići svoj glas i pružiti zaštitu za lažno osuđene i progonjene Hrvate. Potporu iz svijeta i gotovo svih hrvatskih medija će dobiti i dobivaju svi unutarnji neprijatelji hrvatskoga naroda i zatirači svih moralnih i tradicionalnih narodnih vrijednosti. Zbog toga oni i jesu tako uporni u svojoj raboti, iako su bijedna manjina u odnosu na većinu čestitoga hrvatskoga naroda.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

MOŽE LI ZLOČINAC TITO BITI POZITIVNA POVIJESNA OSOBA?

Na put zločina zakoračio je u Moskvi, što smo saznali i iz dokumenata objavljenih u knjizi austrijskog povjesničara Silvina Eiletza «Titove tajnovite godine u Moskvi 1935.-1940.» Nije ubijao vlastitim rukama u tome je bio dosljedan čitavog života kao kakav pjesnik izabrao je pero i pisao karakteristike za drugove koji bi mu mogli biti bilo kakva prepreka do konačnog postavljenja za generalnog sekretara Partije. Svaka karakteristika koju je poslao NKVD-u u kratko je vrijeme značila osudu i strijeljanje za partijskog druga, a za Waltera istovremeno korak bliže partijskom tronu. Čim se dokopao Moskve, shvatio je puno veću važnost NKVD-a od Kominterne, stavio se toj zloglasnoj službi na raspolaganje, poslavši u smrt nekoliko stotina jugoslavenskih komunista koji bi ga eventualno mogli ugroziti u njegovoj ambiciji da postane partijski šef. Ta Brozova aktivnost nije mogla promaknuti niti Staljinu koji ga je pohvalio riječima «Tito je junak (ruski: molodjec), sve je pobio.» Nekoliko desetljeća poslije Tito je u svojim sjećanjima sažaljevao svoje likvidirane partijske drugove kao žrtve Staljinovih čistki. Točno je, da je egzekuciju izveo NKVD, a zatajio je samo jednu «sitnicu», da su to izvršili temeljem optužbi i karakteristika koje je on sročio, misleći pritom, da se to ne će nikada saznati, s obzirom na to da je komunizam društveno uređenje za sva vremena.

Slijedi rat i poraće obilježeno beskrupuloznim masovnim likvidacijama hrvatskih vojnih zarobljenika i civila. O tome je već rečeno, pisano i pronađeno tisuće dokumenata koji terete Broza kao najodgovorniju osobu za taj strašni zločin.

Zločinački krug Josipa Broza zatvorila je njegova slavna JNA napadom na Hrvatsku i mnogobrojnim zločinima koji su počinjeni pod znakom crvene zvijezde petokrake. I nakon svega, pitam hrvatske komuniste, jeste li od bilo koga toliko stradavali kao od Josipa Broza. Isto tako pitam Hrvate, jeste li ikad u povijesti doživjeli veću tragediju od Bleiburga i Križnih puteva. Kakve bi to dokaze trebalo pribaviti, da se o tome notornom zločincu progovori istinito u Saboru, na stranicama suvremene hrvatske povijesti i u školskim udžbenicima?

ČETNIČKO-KOMUNISTIČKI ZLOČINI 1941. NAD HRVATSKIM NARODOM I SVEĆENSTVOM

I prije početka travanjskog rata Srbi su nesmiljeno ubijali Hrvate. Božo Raič iz Osmanlija, u okolici Kupresa, nalazio se početkom 1941. na odsluženju vojnoga roka. Kada se doznalo da mu je brat ustaški emigrant, bio je ubijen. Mladoga darovitog hrvatskoga književnika Ivu Kozarčanina ubio je srpski stražar na pločniku, ispred vojarne u Ilici, u Zagrebu, kada se noću, 4. veljače 1941., vraćao kući. Od ruku običnih srpskih seljaka i građana izgubili su živote: 13. veljače 1941. Luka Kolak iz Tihaljine (Hercegovina), oružnik u Kosovskoj Mitrovici, te u veljači l94l. Jerko Tolić iz Puteševice, također oružnik na službi u Srbiji.

Kronološki pregled travanjskih zločina

Hrvatski narod, dakle, nije dao nikakva opravdana razloga za srpske zločine koji su počinjeni nad njim u travnju 1941. i koji će se nastaviti nesmanjenom žestinom, počinjati, ne samo do svršetka 1941, već sve do sloma NDH, te poglavito bezprizorno u grozomornom poraću Drugoga svjetskog rata. Vrlo opširne podatke o hrvatskim civilnim žrtvama u travnju 1941. donosi Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država (Zagreb, 2008.).

Po zapovijedi srpskog zločinca Baje Stanišića, 13. travnja 1941., u blizini željezničke postaje Petrovići, koja se nalazila, u Crnoj Gori,tik uz granicu s Hercegovinom, pobijeni su svi Hrvati - pripadnici tamošnje pješačke pukovnije. Tih dana, talijanski su časnici u blizini Skadra, pronašli tijela dvaju ubijenih Hrvata: Ilije Delića i hrvatskog vojnika neutvrđenog identiteta. Talijani su kod pokojnika pronašli u džepovima hrvatske trobojnice. Tijekom travnja 1941., u drugim mjestima Kraljevine Jugoslavije, od neutvrđenih srbozločinaca, predhodno nasilno unovačeni u srpsku vojsku, svoje živote su izgubili sljedeći Hrvati: Petar Jukić "Kičić" iz Runovića kod Imotskoga, Jure Prusac "Juka" iz Podrujnice kod Metkovića, Petar Jerković iz Krvavca kod Metkovića i Petar Jerković, također, ali ovaj iz Kule Norinske kod Metkovića. U Mostaru, 13. travnja 1941., stanoviti Crnogorac, poručnik jugoslavenske vojske ispalio je u podnarednika Tikveša tri samokresna naboja. Tikveš je na ulici ostao na mjestu mrtav zbog odbijanja služenja u velikosrpskoj vojsci i osobnih simpatija prema novoproglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Benjamina Petrinova, rodom s otoka Ugljana, 14. travnja 1941. u Golubiću kod Knina, kao odbjeglog hrvatskog vojnika, Srbi su ubili iz puške, bajunetom mu izvadili srce, raskomadali ga pa potom zakopali. Na sličan grozomoran način, pri povratku kući iz raspadajuće vojske, Hrvat Nikola Došen, u travnju 1941., rodom iz okolice Gospića, nastradao je u Divoselu, kada su ga lokalni Srbi uhitili te poslije zvjerskog mučenja umorili. U okolici Knina, u travnju 1941., četnici su ubili razvojačenog jugovojnika, Hrvata Milana Lapića, rodom iz okolice Sinja. U vlaku, u blizini Knina, u travnju 1941., razvojačenog hrvatskog vojnika Juru Franića, rodom iz okolice Gračaca, četnici su ubili prilikom napadaja na vlak. Oružnički kaplar Jovo Bulajić, Srbin iz okolice Podravske Slatine, u travnju 1941., nekoliko dana poslije proglašenja NDH, ubio je tijekom službe u oružničkoj postaji kuharicu Jozefinu Plavšek i oružničkog podnarednika Matu Majetića. Spomenuti zločin dogodio se u Tiškovcu kod Donjega Lapca.

Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu sa četnicima., tijekom travanjskog rata, 1941., pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. desetci i desetci nedužnih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine, kada su, uz nesmiljena umorstva, paljene hrvatske kuće. Primjerice, 8. travnja 1941., srpski oružnici u Bjelovaru su ubili Ivana Haniša i još jednog vojnika neutvrđenog imena, te trojicu teško ranili, uhitili, mlatili kundacima i naposljetku ostavili bez liječničke pomoći. Istoga dana, braća Margaretići, u Gudovcu kod Bjelovara, ubili su iz zasjede dva hrvatska vojnika koji 8U se vraćali kućama. Na planini Prologu, 10. travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić. Dva dana prije toga, 8. travnja 1941., lugar Despinić, s dvadeset četnika, napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički napadači. Sutradan, 9. travnja 1941., u rubnom dijelu Bjelovara, od srpskih časnika na straži su ubijeni Đuro Matijašić i malodobni gimnazijalac Milan Baćani. Istodobno, četnici i srpski vojnici činili su grozne zločine nad nenaoružanim hrvatskim stanovništvom Bjelovara i okolice.

Osim toga, ni popis masakriranih seljaka u Kapeli i Mostima nije podpun, jer su iz popisa izostavljene dvije žrtve srpskog zločina: Ivan Blažeković i Stjepan Ružman. Srpski su vojnici, 9. travnja 1941., u Rovišću kod Bjelovara, ubili Milicu Prelec. Sutradan, 9. travnja 1941., četnici su u šumi Bedenik umorili Melkiora Novaka, a 25. travnja 1941., ubijen je u Pavlovcu, također kod Bjelovara, Stjepan Žegarac. Pak, 9. travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin, rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović i izvadio iz nje dijete od šest mjeseci. Srpski vojnici i četnici, do svršetka mjeseca travnja 1941., samo na bjelovarskom području, umorili su četrdesetak osoba, a kako se istraživanja nastavljaju, broj žrtava srpskih zločina mogao bi biti još veći.

O onodobnim srbočetničkim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom postoje neprijeporne isprave, napose one objelodanjene u "Sivoj knjizi Ministarstva vanjskih poslova NDH" (Zagreb, 1942.) te u knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića" (Beograd, 1946.). Osim rečenoga, u "Glasu Koncila", od 15. lipnja 1983., onodobni mostarsko-duvanjski biskup mons. dr. Petar Čule je izjavio: "Srbi su prvi započeli s jamama u Hercegovini".

Ivica KARAMATIĆ

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Svim našim pobijenim mučenicima neka je vječna slava i pokoj!

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

ZA HRVATSKU TRAGEDIJU KLJUČNA JE ODGOVORNOST VELIKE BRITANlJE

Vidljivo je, da je o izručenju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva odlučivao najviši britanski državni vrh. Po odluci toga vrha britanski su vojni zapovjednici u Koruškoj prepustili hrvatsku vojsku i izbjegle civile Jugoslavenskoj armiji. Britanci su to učinili po vlastitoj ocjeni, pa su radi toga i najodgovorniji za taj pokolj. Uz britansku odgovornost za tu najveću tragediju hrvatskog naroda veže se i odgovornost jugoslavenskoga, partizanskoga vrha. U tom je najveća odgovornost njegova čelnog čovjeka, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, koji je naredio bleiburški pokolj i ustanovio marševe smrti. Radi toga nas mora čuditi da i danas ima, ne baš ni tako mali broj, tobožnjih Hrvata koji zagovaraju toga najkrvavijeg zločinca koji je poslao u smrt veliki dio svoga naroda. Naravno, za bleiburški pokolj i križne putove, te oznaška zatvaranja, mučenja i ubijanja, odgovorni su izravni počinitelji, među kojima je bilo i Hrvata.

Moja razmišljanja o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga

Kad gledamo unatrag, biva jasno da se je hrvatsko državno vodstvo, uzdajući se naivno u zaštitu zapadnih sila, odlučilo na to da se hrvatska vojska početkom svibnja 1945. povuče preko Slovenije ususret angloameričkim vojnim snagama u Austriju i da im se preda. S vojskom su bježale od jugokomunističke opasnosti stotine i stotine tisuća hrvatskog pučanstva. U tijeku povlačenja nastale su nepregledne kolone hrvatske vojske i civila od Zagreba preko Hrvatskoga Zagorja - Zidanog Mosta - Celja - Maribora - Slovenj Gradeca - Dravograda do Klagenfurta, a kasnije do Bleiburga. Kolone u povlačenju su kroz Sloveniju neprekidno napadale jugoslavenske snage potpomognute Rusima i Bugarima. No, unatoč svemu tomu, hrvatska je vojska uspješno dovela glavninu kolone u povlačenju na Loibaške poljane pred Bleiburgom. Dolazak kolone na te poljane značio je susret hrvatske vojske s britanskim snagama. Zbog hrvatskoga lakomislenog i zapravo naivnog povjerenja u pošten i pravičan postupak zapadnih saveznika, hrvatske su oružane snage odložile oružje i ostale goloruke. Tragičnoga 15. svibnja 1945. iz okolnih su šumaraka partizanski napadači nasrnuli na nemoćno, zbunjeno i zgomilano ljudsko mnoštvo na Bleiburškome polju. Tu je počeo pokolj hrvatske mladosti, časnika, vojnika, civila, žena, djece…

Dakle, sama je odluka bila razumna, ali je donesena prekasno i bez nužnih priprema. Odluku o povlačenju je trebalo ranije donijeti, te plan o povlačenju temeljitije i sveobuhvatnije razraditi, čak s alternativama u tijeku povlačenja. Da je povlačenje uslijedilo bar tjedan ranije, hrvatska kolona u povlačenju mogla je proći bez borbenih okršaja preko slovenskog teritorija, jer tada nije tamo bilo jugopartizanskih snaga koje bi se usudile suprotstaviti hrvatskim oružanim snagama. Povlačenje je trebalo temeljitije pripremiti i borbeno i materijalno, pa čak i za pružanje otpora i nakon povlačenja u Austriju, dakako, ukoliko bi ustrebalo. Nije se smjelo dogoditi da se civilno pučanstvo i vojska povlače u istoj koloni. Civilno pučanstvo trebalo se povlačiti u odvojenoj koloni, s tim da mu određene vojne postrojbe budu sigurnosna pratnja. Isto je tako trebalo u susretu s Angloamerikancima, u konkretnom slučaju s britanskim vojnim snagama, tražiti političko utočište za izbjegli narod iz Hrvatske. Pregovore s Britancima o pružanju političkog utočišta trebale su voditi građanske, a ne vojne osobe.

Propusti u povlačenju

U tijeku povlačenja, 9. svibnja u Celju, hrvatski su generali, uvidjevši da su Hrvatske oružane snage u povlačenju izgubile vezu s Glavnim stožerom i zapovjednikom povlačenja generalom Gruićem, izabrali novo zapovjedništvo s generalom Herenčićem na čelu vojničkog vijeća, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Od toga izbora general Herenčić s vijećem vodio je povlačenje sve do tragedije 15. svibnja u Bleiburgu. Godinama, pa i danas, razmišljam zašto je to novo zapovjedništvo povlačenja s generalom Herenčićem vodilo toliko dugo neefikasne pregovore u Dravogradu i natezalo se s nekakvim bugarskim i slovenskopartizanskim zapovjednicima o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova?! Dalje, također se pitam zašto je u tijeku povlačenja mijenjan smjer, pa se je umjesto prema Klagenfurtu krenulo prema Bleiburgu? I danas je nejasno tko je zapovjedio hrvatskoj vojsci i izbjeglicama da se zaustave na Bleiburškome polju i da ne ulaze dublje u Austriju. Osobno sam stigao tamo među prvima, 13. svibnja u predvečernjim satima. Nitko nije stao ispred nas i kazao:"Ne možete dalje". Dakle, hrvatsko je vodstvo povlačenja odredilo da treba stati upravo na tome kobnom polju. Zašto?

Prolazeći kroz razne faze, HOS je postao respektibilna vojna snaga. U povlačenje je ušao s 5 suvremeno ustrojenih sborova u 18 borbenih divizija, s preko 200 tisuća vojnika. Ta vojnički nepobijeđena sila je, uza sve prateće neprilike, dovela uspješno izbjegličku kolonu na cilj. No baš na tgom je cilju postala borbeno neučinkovita! I sâm sam se našao u tome mnogoljudnom košmaru. Na bleiburšku visoravan ispod Karavanki stigao sam u koloni među prvima 13. svibnja pri zalasku sunca. Zaustavio sam se sa svima koji su sa mnom stigli i dalje pristizali upravo na lokaciji današnjega-spomen obilježja bleiburškim žrtvama. Ne znam po čijoj je zapovijedi tu kolona stala, niti znam zašto dalje nije išla. Uglavnom, nitko od vidljivih nije ju zaustavio, niti ju je sprječavao da dalje ide. Istina, ispred nas su se na kojih šestotinjak metara vidjeli poredani tenkovi, za koje smo kasnije doznali da su bili tenkovi engleske vojske. Kolona je dalje neprekidno pristizala i punila Loibaško polje. Tenkovi se nisu micali. Stajali su nepomično, sve do kobne predaje.

Josip Jozo SUTON

Izlaganje Branimira Petenera s prikaza knjige Mate Marčinka "Martyrium Croatiae"

Častni skupe!

Na ovome Svietu naposljedku spoznajemo pripremu za vječan život. Ako prihvatimo svoj Križ, pomaže nam Isus Krist. Zorno je to i u Marčinkovu bolnu, a ipak dugu životu, izpunjenu položenim izpitima i stoga zaključnim pouzdanjem u vječnost.

Knjiga je to, stihom okrunjena, o hrvatskoj kobi od Krbave 1493. do sadašnjega Haaga. Traje, dakle, kob već šesto stoljeće! I nije nam tragična samo zbog inozemnih i svjetskih silnika, nije samo zbog ugarskoga, turskoga, mletačko-talijanskoga, habsburžko-germanskog i srbsko-jugoslavenskoga vladavinsko-osvajačkoga sustava, nego i zbog hrvatskih odroda poput Nečastivoga Tita, kako ga pisnik prepoznaje, te zbog sadašnjih pripuznih obožavatelja novih političkih zabluda i veleizdaja zvanih Europom, Natom, glavnicom-kapitalom, tržištem i globalom ...

Krbavska se bitka zbila 1493., dakle u prva četiri eurointegrirana stoljeća, kada izginu plemstvo hrvatsko, a Turci nalegoše na jazik hrvatski. Na tome vrhuncu hrvatske poviestne tragedije Marčinko započinje knjigu. U drugim nam četirima eurointegriranim stoljećima, uz nastavak bezkrajna tristogodišnjega svjetskoga rata u Hrvatskoj, kada hrvatski narod izginu braneći Europu, habsburžki eurointegracionisti udariše nož u leđa, divljački nam izkorieniše Zrinske i Frankopane. Ostadosmo tako bez vojno-duhovne, političke i gospodarstvene obrane. Stoga sve do Preporoda u Zagrebu, primjerice, moćnici govorahu i njemački, i mađarski, i latinski, a hrvatski niti poskrivečki. O vukovcima i srbovanju XIX. i XX. stoljeća ne ćemo. Predugo bi trajalo, a i znade se podosta o tome. Ali, pogledajmo sadašnje nadpise u Zagrebu i Hrvatskoj: opet sve tuđe, redovito na izkrivljenoj engležtini, a hrvatski jezik iz dana u dan uzmiče. Počujmo hrvatski krugoval i vidnicu/daljovidnicu/televiziju: nema više hrvatske abecede, integriramo se u ejbisidu! Kao što se preliepe i umjetnički vriedne skladbe i domoljubne pjesme iz hrvatskoga obranbena rata, službeno Domovinskoga, više ne čuju, a jugobalkanski neukus sve odvratnije nasrće i tutnji ...

Ova knjiga potvrđuje Marčinkovu životnu i književničku častnu dosljednost. Piše od rane mladosti, od veličanstvena i tragična razdoblja NDH sve do sada, a svaka mu se pjesma uklapa u jednu te istu cielost umjetničku, u službu za obće dobro, za hrvatsku slobodu. Nema književnih smjerova, ni pomodnih ni nagodbenjačkih ni prilagodnih, ni prije ni sada, koji bi Marčinka udaljili od Puta i Djela za Dom! Takav umjetnički samopriegor, takva stalnost resi ovu knjigu, kao i sva Marčinkova djela.

Kako već u prvim dvjema knjigama Marčinkova triptiha u nakladi HOR-a rekosmo, neka jezikoslovni znalci te radoznalci posegnu za uredničkim pripomenama na kraju knjiga. Doznat će o tvorbenome, t.j. korienskome pravopisu, koji nam od Khuenove 1892. integracionisti svih vrsta, služeći tada i sada tuđinskim probitcima u Hrvatskoj, pokušavaju zabraniti. Sve tri knjige, naime, svojega triptiha ili trilogije – 1. U Odžaku se branila hrvatska država, 2. Noć pokošenih hrvatoljuba i 3. Martyrium Croatiae od Krbave do Den Haaga – Marčinko napisa na tvorbenome, t.j. korienskome pravopisu. Taj hrvatski pravopis, tu najbolju obranu hrvatskoga književnoga jezika, promiče, zastupa i primjenjuje HOR – Hrvatski Obranbeni Red u svima svojim nakladama, pa tako i u spomenutim trima knjigama knjižnice RED naklade HOR, a čast mi je, što sva svoja štiva i tiskovine domovinskoga HOP-a od 1964. i sva štiva HOR-a od 1992. pišem tvorbeno, t.j. korienski. I čast mi je, i ponos, i dika, što pišemo – primjerice – rieči obće, obćina, priobćaj ... suglasnikom b, poput hrvatske banice, svete majke i mučenice Ane Katarine Frankopan Zrinske, kako se liepo vidi na naslovnici Njezina molitvenika Putni tovaruš iz god. 1661., preslikanoj u ovu, treću knjigu knjižnice RED naklade HOR.

O hrvatskome jeziku i pravopisu još ovo: U Hrvatskoj integracionisti svih vrsta, a zajedničkoga nazivnika protuhrvatskoga, s pomoću tuđincima razprodanih priobćajnih sredstava pokušavaju i dalje nametati vukovski pravopis po tzv. Novosadskome sporazumu od 1954. ili 1960. Svima se silama odupiru i najmanjim pomacima prema hrvatskom izvornome, tvorbenome načinu pisanja, pomacima koje bezkrajno strpljivo i oprezno preporučuju nove naklade Hrvatskoga pravopisa (Babić-Finka-Moguš-Ham). O nama svima ovisi, a o ljudima od pera i duha ponajprije, kada ćemo barem takve male, oslobađajuće pravopisne pomake provesti u djelo i obću primjenu. A izvorni ćemo, tvorbeni, korienski način pisanja dosegnuti, ako naučimo pa primienimo tri pravila o pisanju suglasničkih skupova, po kojima se suglasnici u skupovima načelno ne izpuštaju i ne mienjaju ni po zvučnosti ni po mjestu i načinu tvorbe, te četvrto pravilo o pisanju dugog odraza starohrvatskoga jata dvoslovnim jednoslogom ie. Povrh toga vratiti je hrvatsku primjenu zareza u rečenicama. Vratiti je pravo na život hrvatskomu pravopisu, zabranjivanu po volji tuđinskih moćnika i njihovih pripuza u Hrvatskoj od 1892. Kada ga opet naučimo, moći ćemo prepoznati njegove prednosti.

Za HOR – Hrvatski Obranbeni Red

pročelnik i urednik

Branimir Petener

U vremenu, kada su podvale i laži svenazočne, iskazivanje istine postaje revolucionarni čin.

PREDSTAVLJENA KNJIGA "OGOLJELA LAŽ LOGORA JASENOVAC"

Glavni dio Mrkocijeve raščlambe odnosi se na Miletićevu knjigu Koncentracioni logor Jasenovac 1941. - 1945. tiskanu 1985. Mrkoci dokazuje - upravo raščlanjujući ove dokumente - da je logor Jasenovac bio radni logor, a za to su mu poslužili i navodi iz knjige Milka Riffera Grad mrtvih napisane 1945., a tiskane 1946.

Recenzent je podsjetio da kada se govori o logoru Jasenovac posebno treba ukazati na pitanje knjiga ulaska i izlaska koje su, vjeruje, danas u Washingtonu. Naravno, nitko evidencijske knjige i ne želi imati u Hrvatskoj jer bi one i te kako pomogle da logor u Jasenovcu ne bude više "političko oružje par excellence" kako reče Mrkoci, rekao je Pečarić te zaključio kako je i dr. Vuković u svome tekstu ukazao i na svjedočenje Dragana Ercegovića iz Krila kod Splita koje je dano u razgovoru s Markom Barišićem 1996. koje potvrđuje partizanske poslijeratne zločine u Jasenovcu. Upravo o tome u ovoj knjizi piše dr. Vladimir Horvat u tekstovima Ustaški radni logor, partizanski logor smrti!

NEDJELJOM U ACOSLAVIJI ILITI YUHTV IDE DALJE...

Dakle, valjda Stanković i općenito odgovorni na HRT-u misle kako je Lepa Brena od neke važnosti Hrvatskoj, te nas trebaju upoznati sa tim što ona misli, kako živi i što planira dalje. Ali, nekako mislim da je prije u pitanju najavljeno gostovanje iste u zagrebačkoj Areni. Pa joj se prije nastupa pružila prilika da na hrvatskoj televiziji, nama Hrvatima, osvane u što pozitivnijem svijetlu, valjda zato da bi joj prodaja karata išla što bolje. To sa sobom povlači pitanje, tko ima koristi u ovoj zemlji od toga da nam četnička pjevaljka zabavlja publiku?

No, nije zabrinjavajuće to što se ona pojavila kao gost u toj emisiji. Zašto i ne bi, dobra besplatna reklama, samo što još nisu objavili gdje se i kada mogu kupiti ulaznice za njen koncert.

Prisjetimo se kakve sve probleme ima Marko Perković Thompson kada treba negdje nastupiti, prisjetimo se pobješnjele grupice tzv antifašista sa Damirom Kajinom na čelu, koji svaki njegov nastup nastoje spriječiti pod svaku cijenu.

Izgleda da je najveća „greška“ Thompsona ta što je obukao krivu uniformu, hrvatsku. Za one koji su tu uniformu nosili, sve je manje i manje mjesta na kojima su poželjni i sve ih se manje pita za bilo što. No, zato se mjesta uvijek nadje za one koji su nosili četničke odore, bilo da je riječ o aboliciji, puštanju da se brane sa slobode ako su kojim slučajem optuženi, ili o nastupu na hrvatskoj televiziji. Nekako po svemu ispada da smo se svi borili na krivoj strani.

Za kraj, napomenula bih da sam osobno poslala dva puta SMS poruku u kojoj sam priložila sliku današnje Stankovićeve „zvijezde“ u četničkoj uniformi, te sam pitala što takva osoba traži na hrvatskoj televiziji. Suvišno je za reći da se moj komentar naravno nije pojavio u emisiji, ali su oni tipa „Draga Breno, dodji što prije“ naprosto preplavili ekran.

Diana Majhen

PRIOPĆENJE ZA OPĆILA

O POKLEKNUĆU BENEDIKTA XVI

Biskup Richard Williamson, kojemu je Papa prvo povukao izopćenje, da bi već za par dana, pod pritiskom, neuvjerljivo ustvrdio kako tobože nije znao za njegove izjave, i pred licem svijeta bez ikakve potrebe po tisućiti put osudio takozvani "holokaust", - nije tu stvar zanijekao, kako tvrdi Benedikt XVI. Williamson je tek količinu holokaustiranih s mitskih "šest milijuna" smanjio do razmjerno razumne znamenke od kojih 300 tisuća. Također Papa netočno ustvrđuje da je Williamson "negirao postojanje Auschwitza". Takvo što zdrav čovjek ne će učiniti, jer se svatko, ukoliko se odluči na putovanje, može vlastitim očima uvjeriti da mjesto "Auschwitz" na zemljovidu i na europskom tlu postoji. Williamson je samo konstatirao da tamo, kao ni drugdje, nije bilo nikakvih "plinskih komora". To je istina koju su, u već vrlo bogatoj povijesno-revizionističkoj literaturi, dokazali desetci ozbiljnih znanstvenika, o čije se rezultate niti Papa ne bi smio ignorantski i oportunistički oglušiti.

Ana Lučić

Predsjednica Poticajnog odbora za osnutak

Udruge štovatelja Svećeničke bratovštine sv. Pija X

HOLOKRACIJA

Nu, kada je jednom pušten u optjecaj, aušvicki je mitos, podkrijepljen uz ostalo i maštovitim pričama o tomu kako su doslovce logoraši bili spaljivani u nekakvim jamama, punima vode ali bez zraka, u kojima je dakle već prisilom fizikalnih zakona bilo nemoguće paliti bilo što, a nekmoli teško zapaljiva ljudska tjelesa - kada je, dakle, mit već jedanput nastao, on je od megalomanskih, koliko i pohlepnih židovskih šovinista, uz zdušno sekundiranje židoljubih masa među gojima-arijcima, brže-bolje prihvaćen kao fundament nove unosne holo-religije, koja židovsku izabranost u Bogu smjenjuje njihovom izabranošću u neprekidno naplaćivanoj žrtvi, te svojim dogmatizmom neumoljivo obvezuje i samoga sv. oca Papu.

Časni muževi koji, na tragu historiografskog revizionizma, što će reći kritično-argumentiranog pobijanja lažne pobjedničke verzije povijesti, i takozvani "holokaust" nastoje smjestiti na pripadajuće mu mjesto, bez izmišljotina, pretjeravanja i mistificiranja, postali su zadnjih godina i desetljeća žrtvama nesmiljenih progona i drakonskih osuda po prvosvećenicima religije "holokausta": Christophersen, Walendy, Mahler, Rudolf, Zündel... samo su neka od najpoznatijih imena tih, istinskih žrtava "holokausta".

Vjernici su religije "holokausta" možda manje sami Židovi, koji tek spretno unovčuju svoj mit. Nu, dio je posla oko unovčavanja svakako i sugestivno-hipnotično djelovanje na gojske mase, eda bi one same slovo holovjere prigrlile kao neupitnu svetu istinu, danonoćno joj služile te skrbile za uščuvanje njezine čistoće. Teško bi bilo tvrditi kako ispiranje smekšanih gojskih mozgova nije urodilo plodom: u dekadentnim zapadnim društvima, kojima se sada, svim preostalim snagama svoje iscrpljene egzistencije, pridružilo i posthrvatsko Hrvatstvo, cvjeta teror "holokausta" na doslovce svim poljima: u javnim općilima kao i u školstvu; u službenoj historiografiji i tekućoj političkoj praksi, u umjetničkoj produkciji (pomislimo samo na poplavu holo-filmova, kojekakvih š(v)indlerovih lista i sl., manipulativno serviranih u ruhu neupitne faktične istine!), u vladajućem moralističko-sentimentalističkom etosu, u neoinkvizitorskom pravosuđu koje, kako je rečeno, nemilice ganja holo-krivovjernike, u cvjetanju lukrativne profiterske holo-ekonomije (odštete, odštete...).

Osobito nama Hrvatima, u Hrvatskoj kao zionist-occupied country, holoteror je postao svakodnevnim usudom. S javne kuće TV i popratnih privatnih TV-bordela, holotema nikako ne nestaje. Usudi li se netko načeti djelić istine, pa bila to i stanovita, inače hrvatožderna Madame Rudan, koja se odvažila usporediti palestinska stradanja pod Židovima s onim židovskima, slijede otkazi, sankcije, ekskomunikacije... Novine su dale veliki prostor nekom "šjor-Ivi", preživljencu iz Buchenwalda, koji ortodoksno-židoljubno brani uspomenu na svoje židovske supatnike, jer je netko za trgovačku reklamu tobož uvrjedljivo odabrao natpis iz rečenoga logora "Jedem das Seine". A riječ je tek o klasičnom načelu rimskoga prava i pravde: suum quique, svakom svoje! Negdašnji sabirno-radni logor u Jasenovcu, podignut za neprijatelje hrvatske države iz vremena 1941-45, u međuvremenu je izrastao u nedodirljivo svetište holo-religije (najveće je dakako ono u Berlinu, gdje je pola grada pretvoreno u ponižavajući protunjemački spomenik holokaustu!), što mu nije uspjelo niti za također židoljubne jugodiktature šumskoga maršala JBT-a. Pa i takav Jaso nije po volji u Hrvatskoj vladajućim židovskim maksimalistima i trenutačnim komandantima Jasenovca, kojima je u novom izložbenom postavu odveć neutralne povijesti, epohalnog konteksta, oprezne statistike i hladnog razuma. Oni hoće mit, hoće religiju i to uopće ne kriju.

Dočim Židovi za svoje nedaće optužuju "Nijemce", što će reći sve njih, pa se ni velikoga skladatelja Wagnera u Izraelu ne izvodi jer ga je volio Hitler, - poniženi, uvrijeđeni i holo-terorizirani Hrvati ne smiju ni izustiti riječ "Židov" a da ne bi odmah potpali pod neumoljiv udar holoinkvizicije. Treba uvijek politički korektno kazati: Neki Židovi, ti i ti Židovi... ma ne, krivo, krivo, kakvi Židovi!, možda ti i ti Srbi, a Židov je kao apsolutna pasmina samim tim a priori ekskulpiran od svih prekršaja, zločina te inih (košer)-svinjarija. Posebna prava koja su sebi uzurpirali, Židovi gojima-arijcima uspješno nameću kao najsvetiju dužnost, tim uspješnije koliko su njihove žrtve uspješnije u nacional-mazohističkom nijekanju vlastite samosvojnosti i samobitnosti - a teško je poreći da u toj disciplini Hrvati prednjače kao rijetko koji narod, još i više nego primjerice u rukometu ili kakvom sličnom loptanju.

Opet s pogledom na našu napaćenu Hrvatsku: znana imena poput Sorosa, Wiesenthala i Zuroffa, braće Puhovski, klana Goldstein - da samo neka navedem - zorno prizivaju u sjećanje ulogu koju vanjski i unutarnji Židovi igraju u smjeru dokinuća hrvatske Države i utrnuća hrvatske Nacije. Židovi su govorili "Perditio tua ex te, Israel". Izrael propada svojom krivnjom. Ali to vrijedi i za druge narode, i za Hrvate. Posvemašnja ugrozba kojoj smo danas izloženi u većoj je mjeri djelo Hrvata negoli Židova, pa i hrvatskim podnošenjem židovskoga holoterora. Hrvatima nam se je konačno osloboditi nametnute holomitologije, holomanije i holofobije u čijem ozračju živimo. Odlučimo se konačno, ako ništa drugo, više štovati hrvatske žrtve negoli židovske, više nego do židovskoga, držati do hrvatskog probitka. Već bi i to bio dobar početak.

Mladen Schwartz

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević