I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Imamo Hrvatsku!
Doista, tko ima Hrvatsku? Hrvati ju, po svemu sudeći, nemaju; pri tomu mislim na «ovu Hrvatsku» koja je sada i ovdje, a koju su - kažu – Hrvati sanjali devetsto godina! Nu, bit će da ipak nisu sanjali baš ovu, mesićsanaderovsku, nego – vjerojatno – neku drugu. Ali, to već zalazi u podsvjesno i u san, ili u stilu tragedije Calderona de la Barce, La vida es sueno (Život je san), Hrvatska može biti samo u snu. Neka! To je valjda Bog poslao Hrvatima kao Kušnju.
Hrvatsku su, iako neželjenu, dobili kojekakve komunističke spodobe, udbaši operativci i provokatori, kojekakvi «neopredijeljeni», komunistički novinari, čak i pederi itd., a nadasve Srbi. Pogotovo krajinski Srbi, zločinci i koljači veći ili manji, borci protiv svake Hrvatske, pa makar bila nakazna kao bakarićevskotitovska «Socijalistička», ili tuđmanmesićsanaderovska, «Demokratska». Jer Srbi nikada nisu imali veća prava. Molim lijepo, kada je tako dobro bilo raznim mesićima, pusićima, kramarićima, đapićima, sanaderima, radošima... ima... ima... ima, Bogme ih ima mnogo!
Nakon čitavog niza tajnih ili skrovitih suđenja, i «suđenja i nagodba», Srbima se isplaćuju ogromne odštete na ime «stradanja u Domovinskom ratu», u ratu kojeg su ti Srbi htjeli i poveli i učinili čitav niz zločina prema nesrbima. Dvadesetak tisuća ljudi su ubili-poklali, kao pripadnici JNA su razorili pola države, protjerali pola milijuna građana, sve hrvatsko su opljčakli i spalili. Nakon privremenog poraza povukli su se u Srbiju i sada se kao žrtve vraćaju. Baš lijepo!
A plaća im se kao «žrtvama» za koje je (navodno) odgovorna «Republika Hrvatska»! A tko će, gornjogradska bagro, odgovarati i platiti za žrtve nedužnih Hrvata i ostalih Nesrba, koji nisu htjeli rat – ponavljam: Srbi su ga htjeli – tko će obeštetiti hrvatske žrtve??
A sada ću izložiti najeklatantniji primjer hrvatskog kukavstva i podrivačke djelatnosti «hrvatskog pravosuđa», zapravo srpskojugoslovenskog sudstva, u jednom procesu koji se tajno vodi u Šibeniku.
Ovih dana privodi se kraju tajna parnica na šibenskom sudu gdje će tuženi, Hrvatska Država, morati nadoknaditi štetu za miniranu vilu u Primoštenu nasljednicima srpskog ratnog zločinca Jovana Raškovića, bivšeg šibenskog psihijatra. Vikendica je minirana u kasnu jesen 1991. godine sa strane nepoznatih počinitelja i nije jasno tko je to učinio, moguće da su to uradili agenti dvojca Manolić-Perković. U ovoj Državi sve je moguće.
Zanimljivo da nitko više u Hrvatskoj ne spominje jednog od najvećih ratnih zločinaca ovoga rata u Hrvatskoj i Bosni, izaslanika Miloševića i Ćosića, Jovana D. Raškovića, koji je sustavno huškao i pripravljao Srbe na čitav niz zločina, i koji je izravno odgovoran za dvadesetak tisuća mrtvih Hrvata, a o ranjenim da se ne govori.
Kao vođa «krajinskih» Srba Rašković se pojavio odmah na početku zaoštrene krize u Jugoslaviji, nedugo poslije dolaska na vlast Slobodana Miloševića. Posebno je bio aktivan 89. i 90. godine kada je putovao čitavom Hrvatskom i Bosnom, okupljao oko sebe srpski narod i psihološki ih pripremao na rat. Vječito im je evocirao navodne ustaške zločine i izmišljene pokolje, sve u svrhu psihološke priprave i opravdanja za buduće zločine. Rašković je osnivač i duhovni vođa terorističke organizacije Srpske Demokratske Stranke u Hrvatskoj (nota bene: ta organizacija nije proglašena zločinačkom!) i mentor zločinca Radovana Karadžuića, također psihijatra, i jedan od suosnivača SDS-a u Bosni. Onu zlokobnu sintagmu o HDZ-u kao «stranki opasnih namjera» Ivica Račan je izrekao upravo u nazočnosti svojega prirodnog saveznika Jovana Raškovića, valjda da mu se dodvori i da dobije kakvu sinekuru u budućoj Velikoj Srbiji.
Odmah poslije izbora 90. partizani Franjo Tuđman i J. Boljkovac su odmah naredili da se Jovanu Raškoviću policijski osigurava vikendica. Ostali nadzor mu nije bio potreban jer su ga njegovi srpski specijalci čuvali dan i noć. Dakle, hrvatska policija i srpski teroristi na istom zadatku. Treba li spomenuti da je Rašković na sve te mitinge išao sa službenim vozilom Šibenske opće bolnice.
Jovan Rašković se polovinom siječnja 91. (otišli su mu supruga, kći i unuka, unuk je ostao) taktički povukao u Beograd i sobom odnio svu vrijedniju imovinu. U ljetu 1992. umro je u Beogradu nakon operacije srca. Od nekretnina obitelj Rašković je imala u Šibeniku društveni stan i luksuznu vilu u Primoštenu. Sve vrijednije stvari je u studenom 91. odnijela JNA za vrijeme evakuacije. Dakle, nitko nije pljačko Jovana Raškovića. Vikendica je minirana nakon što je JNA iznijela stvari.
Upravo u toj vili se stvarao Memorandum SANU-u i tu su se razrađivale psihološke predradnje budućih ratnih zločina, etničkog čišćenjam, preseljenja stanovništva, pljačke i sl. Upravo u toj vikendici se izmijenila čitava krema duhovnih otaca rata iz SANU-u i Udruženja Srbijanskih Književnika iz zloglasne Francuske 7: Moma Kapor, Dobrica Ćosić (njegov «pulen» je sada premijer Srbijanske vlade, Koštunica), Tanasije Mladenović, Matija Bećković, Ljubomir Tadić (otac sadašnjeg srbijanskog predsjednika), Svetozar Stojanović i mnogi drugi.
U Zagrebu je Rašković imao dva privatna stana. U jednom stanu stanovao je unuk, sa svojim ocem, bivšim zetom Jovana Raškovića, i tako mu je zet sačuvao stan. Stan su udovica i kćer krajem devedestih prodale. U drugi stan se uselio neki djelatnik MORH-a koji je još za Tuđmanovog života vraćen obitelji. Na društveni stan u Šibeniku izgubili su po zakonu stanarsko pravo još 91.; ali još se ništa ne zna, u Hravtskoj je sve moguće i možda im vrate i taj stan. Deviznu ušteđevinu im je Jadranska banka isplatila već početkom 1992. dok su ostali građani morali godinama čekati i na kapaljku dobivati svoju deviznu ušteđevinu. I sada će obitelj ratnog zločinca Jovana Raškovića dobiti nadoknadu za miniranu vikendicu.
Dakle, ratni zločinac Jovan Rašković, nakon što je sve pripremio za rat, zločine i etnička čišćenja, mirno i čiste savjesti se povukao u Beograd, njemu Hrvatska Država sve oprašta, i drugim svojim neprijateljima, baš kršćanski!
A tko će nadoknaditi štetu žrtvama toga Jovan Raškovića? Mrtvim, ranjenim, sluđenim, uništenim fizički i psihički? To se fućka onima u visinama zagrebačkog Gornjeg grada. Ili, recimo, četnik Dušan Rašković, otac Jovanov, 45. se kao pobjednik doselio u Zagreb (do smrti je taj kninski četnik i seoski fiškal, bio sudac Vrhovnog Suda Socijalističke Republike Hrvatske) i nasilno se uselio u jedan stan u Palmotićevoj ulici (u kojem još i danas živi njegova kćer). Vlasnik je imao sreće da ga nisu ubili, i ja se pitam tko će njemu nadoknaditi štetu?
Takvih primjera ima i previše. Zašto Hrvati na sve to šute? Ili možda i nema Hrvata? I sve je to pričin i san? Hrvati su skupni Sigismundo u Calderonovoj tragediji. Nu, Sigismundo se na koncu «probudio» iz Sna. A Hrvati? Kada će se oni probuditi?
Pitanje je hoće li se ikada Hrvati probuditi?
Jusuf Hećimović
U jami Jazovka počivaju kosti hrvatskih mučenika
Pokraj jame Jazovka, kod Sošica na Žumberku i ove je godine, 22. lipnja, odana počast žrtavama komunističkoga terora. Križni put i misu, u nazočnosti velikoga broja vjernika, ponad gubilišta predvodio je Stjepan Ivanušić, župnik župe Mrzlo polje.
Zapaljene su svijeće, položeni vijenci. U jami Jazovka počivaju kosti hrvatskih mučenika - tisuća žrtava ubijenih pripadnika hrvatskih vojnika koji su tu dovođeni, mučeni, ubijani - nakon bitke kod Krašića 1943. godine, te u svibnju i lipnju 1945. godine. Tu su život izgubili brojni zarobljenici logora iz Samobora, Karlovca, Slunja, Kerestinca, Jastrebarskog, ranjenika zagrebačkih bolnica, žrtava Križnoga puta.
Skup već tradicionalno organizira Odbor za spomen-pohod na Jazovku, koji okuplja nekoliko udruga - Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ), Hrvatski obrambeni red (HOR), Uzdanica` 90, Hrvatski domobran, te nekoliko stranaka i pojedinaca. Organizatori - na čijem je čelu ove godine bio HDPZ - donijeli su i "Proglas" u kojemu, uz ostalo navode kako stratište kod jame Jazovka pohode 22. lipnja "zato što hrvatski prerušenici u antifašiste i demokrate taj nadnevak podmeću za državni blagdan Republike Hrvatske i sebe same za jedinu istinu. Pobijene branitelje NDH i dalje nazivaju zločincima, a prave zločince antifašistima". Prosvjeduju što se trg HNK u Zagrebu i dalje obeščaćuje "imenom Tita, ponajvećega ratnoga zločinca u svjetskim razmjerima". Oni koji su se do 1990. klanjali Beogradu, dodvoravat će se i "lažnoj Europi", takvi ne prihvaćaju pozive "prave Europe, Europe slobodnih i nezavisnih naroda i država" pa i "nadalje ne pokreću niti jedan istražni postupak o jugokomunističkim zločinstvima do 1945., te od 1945. do 1990., premda to od početka ove godine Odluka ili Rezolucija Europskoga vijeća izričito zahtijeva od hrvatskih vlasti". Ističu kako 22. lipnja nije "dan antifašističkoga, nego četničko-partizanskog ustanka proti svakoj hrvatskoj državi". Na koncu, tu je i pitaje upućeno Saboru, Vladi, Pravosuđu...: "Zašto ne sudite tzv. antifašistima?"
U nadahnutoj propovijedi don Stjepan Ivanušić istaknuo je da se molimo na svetomu mjestu, u "najreprezentativnijoj bazilici", jer je izrađena na kostima nevinih žrtava. Tu molimo za prijatelje, znance, sve koji su patili - "tko da se ne boji?". Ta jama govori kako narod pada i kako se diže, tu je ispisana povijest križa i patnje, ponad tog i sličnih gubilišta "u ime našega naroda - tražimo pokajanje za ono što nije dobro. Temeljna je zapovijed - ljubiti Boga i bližnjega. Nismo bili dovoljno vjerni Bogu i bližnjemu, pokajmo se - da dade mir onima koji su iz ljubavi za Domovinu za nju dali svoje živote."
Nadalje, istaknuo je don Ivanušić, "ima Onaj koji znade svakoga od nas, koji poznaje svačije srce, misli, dušu... koji očekuje da s Njim idemo kroz život, jer drugoga puta nema". Pozvao je okupljene na razmišljanje o "putu istine i života", "putu mira i muke", "križnom putu našega naroda"... a svatko osobno trebao bi razmišljati "je li Bogom blagoslovljen, praćen i vođen", je li vjera njegov "životni program".
Zaključno, župnik Ivanušić pozvao je nazočne da svojim svakogodišnjim dolascima njeguju "duh zahvalnosti i ljubavi prema žrtvi koja je ovdje podnešena", te ne dopuste da oni koji na mjestu "kalvarije, uskrsnuća i ljubavi Božje" žele zatrti svoje krvave tragove u tome i uspiju.
Nakon svete mise Spomen-besjedu - "u ime dragovoljaca Domovinskoga rata i političkih uznika jugokomunističkih desetljeća, jer bijah i jedno i drugo" - održao je Branimir Petrener.
Naglasio je kako Spomen-pohodima na Jazovku dokazujemo "da 22. lipnja 1941. hrvatski zlodusi, fanatizirani poglavito jugo-marksističkom ideologijom krvoločne stališke iliti klasne borbe i mržnje, ne digoše antifašistički, nego antihrvatski ustanak... I opet će jednom u zlodjela, ako ih ne spriječimo - istinom. A istina je i to, da su hrvatski tzv. antifašisti ratovali proti NDH čak i službeno združeni s četnicima pod zajedničkim nazivom DV i POJ, što znači Dobrovoljačka vojska, tj. četnici, i Partizanski odredi Jugoslavije!"
Glede tvrdnja tzv. antifašista da je vodstvo NDH krivo za bleiburške i sve druge hrvatske tragedije, "jer je odvelo vojsku i narod NDH na Bleiburg, odakle više ne bijaše spasa" gosp. Peterner odgovara: "Možemo raspravljati i o krivnji vodstva NDH, ali to vas - ubojice - ne oslobađa od obtužbe za genocid nad hrvatskim narodom!"
Što se pomirbe tiče gosp. Peterner je rekao da su iskreno za "obću hrvatsku pomirbu, ali kamo vodi pomirba bez istine".
Glede oprosta rekao je kako nas mnogi nastoje "umrtviti namećući nam i krivotvorenu ili pogrješno shvaćenu zapovijed kršćanskog oprosta. (...) Mi pak znamo, da nema i ne može biti kršćanskog oprosta bez iskrene ispovijedi, kajanja i pokore. Kako nam 1994. reče naš dragi papa Ivan Pavao II., kršćanski oprostiti ne znači ukinuti ovozemaljski sud, nego znači ne dopustiti, da nam mržnja zaslijepi um i dušu, jer bismo inače i sami postali zločincima. Oprostiti smijemo i najteže zlo učinjeno nama samima, nama osobno, te se time uzvisivati prema kršćanskoj svetosti, ali nitko nema prava praštati u tuđe ime, oprostiti zlo učinjeno inim ili drugim osobama!...
Fokus
Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (8.) - Uvijek vjerna Bugojanskoj grupi
Spremnost, 20. lipanj 2006.
PREŽIVILA SAM - MOJA JE DUŽNOST SVJEDOČITI ISTINU
Hrvatski Vjesnik (4.3.06) iz Melbourne opet je objavio udbine laži,
dezinformacije i klevete o udbinim žrtvama. Ovoga puta, putem javnog pisma,
izdajnika i dezertera Bugojanske grupe Frane Peričića, upućeno meni Ružici
Andrić. Dok je živio u Australiji, Peričić je bio poznat kao Franjo. Od
povratka u Hrvatsku, promjenio je ime u Frane. Na Peričićevo objavljeno
pismo, potreban je odgovor.
Peričiću, sa tvojim zlonamjernim klevetama i lažima, sve što si ti
postigao, meni si dao priliku da na javnost iznesem do sada nepoznate tvoje
zločine, tvojih istomišljenika, i vaših saveznika. No početi ću redom.
Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo(HRB)
Peričiću, uzalud je tebi i tvojim suradnicima poricati, da Bratstvo nije
izdavalo iskaznice. Bratstvo je izdavalo iskaznice. Iskaznicu ste dali i mom
pok. mužu Ambrozu. Ja sam to dokazala sa objavljenim dokumentom (Spremnost
31.10.2000). Ti Peričiću i tvoji udbini suradnici možete koliko god hoćete
urlikati, vikati i poricati da Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo (HRB) nije
bila udbina organizacija. HRB-o bila je udbina teroristička organizacija. I
zato vi pokušavate svim silama prikriti tko su bile stvarne vodje Bratstva.
I to je razlog zašto ti Peričiću kao i drugi udbaši, od likvidacije
Bugojanske grupe do danas, neprekidno i kontinuirano ponavljate laži, da su
braća Andrić i Pave Vegar formirali Bratstvo i da su bile vodje i mozgovi te
zločinačke organizacije. Mrtvu braću Andrić i Vegara, vi blatite sa vašim
zločinima.
Bugojanska grupa
Kao i drugi udbaši prije tebe, i ti Peričiću udavio si se u lažima, sa
izjavom da je Bugojanska grupa samostalno planirala Bugojansku akciju 1972.
Evo nepobitnih dokaza i činjenica. U javnoj objavi vodstva HRB-a (Hrv.
Vjesnik 25.12.1966) vodstvo je priznalo da su oni bili inspiratori i
organizatori Bugojanske akcije, da su poslali Bugojansku grupu u akciju
1972 i da je Bugojanska akcija bila razrađena u operativnom odjelu HRB-a,
pod tajnim kodom "Planinska Lisica. I tvoj suradnik B. Vukušić, tu izjavu
Bratstva objavio je u njegovoj knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog
iseljeništva" Javno si me upitao Peričiću, koje ste vi mlade Hrvate
poslali u smrt. Ti to dobro znaš, ali se praviš da ne znaš. No, da te
podsjetim. U smrt ste poslali Bugojansku grupu. I mladi Bugojanci nisu bili
jedini. Tvoja izjava da je moj suprug Ambroz ponio sa sobom žig Bratstva u
Evropu, još jedna je laž. Žig Bratstva uvijek je držao Jure Marić. On je bio
jedan od najmoćnijih vodja Bratstva.
Mirko Vlasnović
2004, u Hrvatskom klubu u Sydney-u, po prvi puta, javno je bio prikazan
dokumentarni film sa sudjenja četvorici uhvaćenih Bugojanaca na vojnom sudu
u Sarajevu 1972., Jedna od njih Mirko Vlasnović dajući iskaze sudu, o tebi
Peričiću doslovno rekao je: "Početkom ove godine Peričić mi je rekao, da sam
odredjen da idem u Evropu izmedju 20 i 25. Ja nisam otišo do tog datuma.
Peričić je dosao u kuću .... rekao da ću biti skraćen za glavu ako ne krenem.
I upozorio me ako imam što sa ženom kuću, ili nešto na svom imenu da
napravim punomoć" Ovaj dokumentarni film umnožen je i poslan Hrvatima širom
svijeta.
Otrovani metci
Poslije odlaska Bugojanaca, ja sam bila uhićena u Francuskoj. Pri
policiskom pretresu, u putnoj torbi Mudronje koju je on ostavio u
Ambrozovom i mome stanu, policija je našla, otrovane metke. Tko je postavio
te metke, Mudronja ili ti Peričiću? Ili oba dvojica vas. Ja bih to i danas
želila saznati. Ja bih takodjer želila znati, gdje je Jure Marić, isto kao i
ti dezerter i izdajnik Bugojanske grupe i jedan od najmoćnijih vodja
Bratstva. Zašto on ne izadje na javnost. Zašto ne izađu na javnost drugi
moćnici iz Bratstva, poput Sarića, braće Butković, braće Goreta, Gojevića,
Bošnjaka i drugih koji su u Bratstvu imali puno veću poziciju od tebe.
Ambrozov auto
Tvoja izjava da ste se ti i pok. Glavaš vratili sa Adinim autom u Ambrozov i
moj stan u Francuskoj, tvoja je laž. Prvo, Ado nije imao auto. Drugo, sa
tobom se nije vratio pok. Glavaš. Sa tobom se vratio Mudronja. Ti i
Mudronja vratili ste se u Francusku sa Ambrozovim autom. Vas oba dvojica,
dezertirali ste Bugojansku grupu na samoj austrisko-jugoslovenskoj granici.
Tvoja tvrdnja da vas je dočekala u Francuskoj policija su izmišljene bajke.
Ti i svi tvoji suradnici i istomišljenici, odabrani ste narod. Bez obzira
kakav ste zločin napravili, bez obzira u kojoj zemlji ste djelovali ili
bili, vi ste bili i ostali nedodirljivi.
Marko Mijić
Za Mijića ste morali priznati da je udbaš, jer se to više nije moglo
sakriti. Marko Mijić i njegov brat živili su u Sydney-u. Ambroz i ja živili
smo u Melbourne. Znači 1000 kilometara razdaljine. Ambroz i ja upoznali smo
Marka kada ga je vodja Bratsva Jure Marić, poslao kod Ambroza i mene dok
smo živili u Melbourne i ti to dobro znas Peričiću. Njegovog brata niti
Ambroz niti ja nismo nikada upoznali. Tvoja izjava da sam ja poznavala braću
Mijić bolje od vas sviju, još je jedna zla kleveta. U tvojoj kući Peričiću
spakovan je otrov "cijankali".Vi ste poslali Marka, da taj otrov odnese u
Jugoslaviju. On je odnio otrov u Jugoslaviju. U Jugoslaviji on je ostao
živiti ugodan život. Na račun toga otrova, jugoslovenski komunisti okrivili
su Bugojansku grupu da je namjeravala otrovati beogradski rezervouar vode.
Marko se takodjer po vašem planu trebao priključiti Bugojanskoj grupi, čim
započnu oružani sukobi sa jugoslovenskom vojskom. Kao i drugi udbaši, ni on
se nije grupi priključio. Ti to sve dobro znas Peričiću. Dakle tvoja
izjava, da udba od Marka nije mogla saznati detalje o Bugojanskoj akciji,
jos je jedna laž.
Djordje Ličina
Jugoslovenski komunisti i njihovi udbaši su maheri , da na perfidan način
kriminiliziraju i sotoniziraju njihovu žrtvu. To je što vi meni činite
decenijama. Ovo nije prvi puta da vi iz Bratsva mene pokušavate povezati sa
Ličinom. Sa klevatama, bacate vaša zlodjela na mene. Kao što sam već
spomenula, u javnoj izjavi vodstva HRB, izjavljeno je: "Bugojanska akcija
bila je razradjena u operativnom odjelu HRB-a, pod tajnim kodom "Planinska
Lisica" Poznato je, da je Ličina napisao knjigu o Bugojnskoj grupi, "Tragom
Plave Lisice" Svatko onaj koji poznaje imalo politiku, složiće se sa mnom,
da se nije slučajno dogodilo, da je Bugojanska akcija razradjena i planirana
pod tajnim kodom "Planinska Lisica, i da je Ličina dao naslov njegovoj
knjizi "Tragom plave lisice". Što se tebe tiče Peričiću, ti si zaboravio da
si se ti opozvao na vjerodostojnost Ličininog pisanja 1994 u zagrebačkim
novinama Panorama.
Optužbe
Peričiću, ti mene krivo optužuješ da ja blatim i napadam, HRB-o, Božu
Vukušića, i sve vas. Ja vas nisam niti blatila niti napadala. Sve što sam
ja učinila, ja sam na javnost iznijela vaše zločine. HRB bila je udbina
teroristička organizacija. Sama ta činjenica blati Bratstvo. Vi udbaši iz
Bratstva oblatili ste sami sebe sa vašim strašnim zločinima. Bože Vukušić
sam je sebe oblatio, sa njegovim zločinima i nedjelima.
Bože Vukušić
Činjenica je, Vukušić je napisao udbine laži o Bugojanskoj grupi i meni u
njegovoj knjizi "Tajni Rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" Dok je
radio kao samostalni istrazivaž u Komisiji za ratne i poratne zločine,
Vukušić je imao na uvidu moj potpisani izvještaj o Bugojanskoj grupi i
vodstvu Bratstva. On je imao na uvidu i potpisana pisma djece Bugojanaca. Ja
sam Vukušiću dala ponudu i priliku da dodje u Australiju i da pregleda
tajne arhive Bratstva. On je ignorirao datu mu ponudu. On je takodjer
ignorirao moju izjavu i pisma djece Bugojanaca. Dok je Vukušić radio u
Komisiji, on i njegovi drugovi sprječili su da tadašnje hrvatske vlasti
istraže slučaj Bugojanske grupe. Sprječili da hrvatske vlasti daju
Bugojancima zasluženi status hrvatskih bojovnika.
Vukušić, po njegovoj izjavi, služio je zatvorsku kaznu u Njemačkoj, ali je
perfidno izbjegao reći zašto je stvarno bio u zatvoru. Prema izjavi D.
Parage (Zadarski list 19 i 20.01.2002) Vukušić je u Njemačkoj optužen i
osudjen za ubojstvo Jusufa Tatar. Istu informaciju i ja sam dobila iz
drugih izvora. Prema tim izvorima Jusuf je bio albanaske nacionalnosti.
Činjenica je, i pored Vukušićeve kriminalne prošlošsti, njega je neka
nevidljiva moćna ruka izvadila iz njemačkog zatvora 1991 i vratila ga u
Hrvatsku. Preko noći Vukušić je postao moćnik u političkom životu Republike
Hrvatske. Tvoja izjava Peričiću, da je Vukučić patio za Hrvatsku izmišljena
je bajka. Oni koji su istinski patili i žrtvovali se za Hrvatsku, prognani
su, i poniženi. Prognani su i poniženi i bojovnici Domovinskog rata, pa iz
očaja mnogi sami sebi oduzimaju život. Prognani su i poniženi i hrvatski
generali. To su činjenice Peričiću.
Privilegije
Tvoja izjava, da si se ti, i tvoji brojni suradnici vratili u Hrvatsku iz
rodoljublja i da ne tražite nikakve privilegije, farizejska je izjava. Vi ste
se u Hrvatsku vratili po zadatku. Isto kao što se po zadatku bili poslani u
strane zemlje, da se infiltrirate medju hrvatskim emigrantima širom
svijeta. Vama nije bilo potrebno tražiti privilegije. Vi ste ih dobili čim
ste se vratili u Hrvatsku a mnogi su dobili i moćne pozicije. Ja sam želila
da sa mojom djecom dodjem u Hrvatsku, želila sam da im pokažem zemlju iz koje
su potekli. Ja to ne mogu učiniti. Iz Hrvatske poslali ste mi poruku, da
niti ja niti moja djeca ne dolazimo u Hrvatsku. Iz Hrvatske stizala su nam i
prijeteća pisma.
Republika Hrvatska
Ti Peričiću i drugi udbaši iz Bratstva, sustavno javno ponavljate da ste
borili za Hrvatsku Državu i da ste je vi stvorili. Vi se nikada niste borli
za Hrvatsku državu. Vi ste se borili i još uvijek se borite za vašu osobnu
korist i za interese onih sila, za koje se borio i krvnik Tito. Sa
zločinima i terorom vi udbini teroristi nastavili ste, i nakon stvaranja
Republike Hrvatske.
Navodim samo par nepobitnih činjenica.
Vi ste prevarili i zaveli Hrvatski Državni Sabor, sa izjavom koja je poslana iz Australije.
Vi zavodite i varate hrvatske intelektualce i narod. Po Hrvatskoj, Bosni i
Hercegovi predstavljali ste javno i privatno udbašicu Katarinu, kao ženu
moga muža Ambroza. U knjigama "Povijest Hrvata Australije i Hrvati
Australije" vaši suradnici napisali su da je Katarina supruga moga muža
Ambroza. Devedesetih godina djete pok. Ilije Glavaša, bilo je uvedeno u
zamku da bude ubijeno. Spasio ga je čovjek sa savješću. Kada sam ja počela
sa objavljivanjem mojih članaka, usljedili su vaši teroristički napadi i
napadi vaših saveznika. 1994 u roku od dva tjedna izvršeni su napadaji na
život Ambrozova i moga sina, i na moj život. Ovi napadi bili su izvedeni po
udbašima iz Bratsva. Napad na zivot na moga sina izveo je J. Z., sin vaseg
suradnika iz Bratstva. Vaša djeca preuzimaju zločinačku profesiju svojih
očeva. U napadu na moj život sudjelovala je žena Vidak i čovjek Marić. Te
iste 1994 godine, vaš saveznik Hay zloupotrijebio je njegovu poziciju, da
maltretira nas obitelj Ambroza Andrića u našem stanu. Tom prilikom,
doslovno, on mi je rekao: "Ne idi medju Hrvate, ne idi niti u hrvatsku crkvu
ako sebi želiš dobro". Opet 1996. tvoji istomišljenici Peričiću ovdje u
Australiji, uz pomoć vaših saveznika pokušali su poslati moga i
Ambrozovog sina, nevinoga i zatvor. Pokušali su to učiniti sa sličnim
scenariom, sa kojim je optužena i osudjena šestorica nevinih hrvata u
Sydney-u. Svakako da sam poduzela zakonske korake protiv ovih zločina. O
tome postoji službena dokumentacija. Zlo koje su napravili vaši ssaveznici
Page i Eldri nama obitelji Ambroza Andrića, i danas je bolan za mene kao
majku. Vaši saveznici iz državnih i nedržavnih ustanova, organizacija,
sveučilišta itd., zloupotrebljavali su njihove pozicije, kršili su zakone
svoje zemlje da vas štite i pomažu. Bez njihove zaštite i pomoći vi ne bi
imali uspjeha.
Terorizirali ste i opljačkali hrvatske udovice i djecu
Peričiću, praviš se da ne znaš o teroriziranju, pljačkanju, silovanju i
blaćenju hrvatske djece i udovica. Ti dobro znaš, da ste vi iz vodstva
bratstva sa vašim suradnicima, orkestirali sve zločine učinjene protiv
djece i udovica, oženjenih Bugojanaca. Izutetak je bila udovica Adolfa
Andrića. Ona je zajedno sa vama sudjelovala u zločinima. O nama ostalim
udovicma i djeci oženjenih Bugojanaca, širili ste prljave i grozne laži
medju Hrvatima širom svijeta. Širili ste ih i pred članovima naših obitelji.
Evo dokaza. U pismu udovice pok. Ilije Glavaša, o tvome istomišljeniku
Babiću ona piše: "Babić je bio kod moje svekrve pa je njoj rekao da sam ja
"slaba žena" i da nisam zaslužila da me on pošten čovjek pomaže" (vidi
prilog A) I mene ste blatili pred mojom obitelji. Vi udbaši iz Bratstva, od
hrvatskih emigranata širom svijeta, skupili ste stotine tisuća dolara u ime
Bugojanaca i njihove malodobne djece. Od tog novca dali ste mrvicu djeci,
toliko da se ne može kazati da niste ništa dali. Ostali novac stavili ste u
svoj džep. Vi ste materijalno opljačkali i tu malodobu djecu i hrvatske
emigrante. Djecu Bugojanaca opljačakali ste i za njihovo djetinstvo i
njihovu budućnost. Ta djeca dok su živi nosiće teške posljedice vašega
terora. Dok ste vi javno farizejski vikali slava Bugojancima, u isto
vrijeme djeca i ja bili smo prognani i terorizirani. Živili smo u bijedi,
gladovali smo. Gladovala je i živila u bijedi i udovica i djeca člana
Bugojanske grupe Ilije Glavaša. U njezinom intervju Spremnosti opisala je
slikovito progone, samoću, glad i bjedu u kojoj je živila sa malom djecom. U
prvom izdanju njezine knjige "Tati Bugojancu" ona je takodjer opisala
strahote kojima su bile izložene udovice i djece oženjenih Bugojanaca.
Istina je, udovica pok. Glavaša danas govori drukčije. Iz kojih razloga to
samo ona zna. Najmladji sin Ilije Glavaša rodio se za vrijeme Bugojanske
akcije. U njegovom pismu (Spremnost 12.1.2001) napisao je: " Ja bih želio
znati, zašto su obitelji Bugojanaca tretirani kao prljavština. Svatko je bio
voljan da hvali Bugojance ...."
U mome sjećanju, jos uvijek, svjezan je onaj dan kada si me ti Peričiću pred
mojom malodobnom djecom seksualno napao. U pismu datiranom 27.3.1977 udovice
člana Bugojanske grupe I. Glavaša, o tebi ona je napisala. (vidi prilog A)
"Što se tiče Franje on će se imati kada da zastidi prijavila sam ga policiji
i rekla sam ga i Luci, što i kako među njima bude nije me briga". Iz vrlo
dobrih razloga vjerujem, da si ti seksualno napao i nju pred njezinom
djecom i da je zato nazvala policiju i da je to rekla tvojoj ženi Luci.
Kćerka pok. Glavaša u njezinom objavljenom pismu (Spremnost 23.1.2001)
napisala je; "Ja sam seksualno zlostavljana od svoje četvrte godine i to je
trajalo sve do moje 16 godine" Udovica jednog Bugojanca je takodjer bila
silovana. Tvoj istomišljenik I. Butković meni je se prijetio, ako ne budem
šutila da će i moja kćer biti silovana, kao i kćer pok. Glavaša.
O udovici pok. Vlasnovića proširili ste laž, da se udala za srbina. Tu istu
laž ti si Peričiću rekao i meni. Istina ja ovo ne mogu dokazati, ali ti znaš
da je to istina. Ove prljave laži, širili ste dok se udovica Vlasnovića
mučila da preživi sa troje male djece. Isto je prošla i supruga i djeca
ubijenoga člana Bratstva pok. Cindrića. Isto je prošla Bianska (Dada) Pujić,
supruga ubijenog člana Bratstva, Pujića. Nju ste nazvali "Vesela udovica "
Lista bi se mogla nastaviti.
Hrvatski tjednik Spremost i g. Fabijan Lovoković
Tvoja izjava da ja širim laži i mržnju uz podršku i pomoć raznih službi i
urednika Spremnosti, je ništa drugo nego zla kleveta. Ti si Peričiću krivo
optužio g. Lovokovića, da je objavljivao moje članke iz koristoljublja.
Nasuprot tvoga klevetanja, g. Lovoković sa objavljivanjem mojih članaka,
sebe je izložio mnogim neugodnostima. Onima koji su na njega vršili pritiske
da neobjavljiva moje članke, gospodin Lovoković nudio im je, da oni napišu
njihovu verziju o Bratstvu i Bugojanskoj grupi koju je on bio voljan
objaviti. Medjutim nitko od njih nije prihvatio datu im ponudu. Vi iz
Bratstva i vaši istomišljenici uvijek ste mrzili i klevetali g. Lovokovića. I
ne samo klevetali već i terorizirali. Ja to dobro znam. Dobro se sjećam,
kako ste sa otrovnim lažima navodili mlade hrvate da ga ubiju. Pravo je
čudo da je g. Lovoković preživio. Ja bih želila znati, zašto vi iz Bratstva
napadate i g. Lovokovića za moje članke. Ja sam ih pisala, i ja sam za njih
odgovorna, a ne g. Lovokovć. Moji članci bili su objavljeni u Spremnosti.
Red je bio Peričiću da si tvoje pismo uputio na Spremnost. Ja ti garantiram
da bi bilo objavljeno. Urednik Spremnosti g. Lovoković je čovjek, koji
vjeruje u slobodu govora. Umjesto da tvoje pismo pošalješ na Spremnost, ti
si ga kukavički dao Hrvatskom Vjesniku da ga objavi. Hrvatski Vjesnik ima
dugu povjest objavljivanja udbinih dezinformacija i laži o Bugojanskoj
grupi. Tvoje uvrijedljive rječi i javna prjetnja upućene g. Lovokoviću,
odraz je krvoločnog jugoslovensko-komunističkog odgoja.
Ivica Šimunović
Bez ikakvih dokaza, vi udbaši već dugo vremena ponavljate da je Ivica
Šimunović bio udbaš. Poslije neprekidnog i kontinuiranog ponavljanja da je
Šimunović udbaš, ti si se sada Peričiću javno pojavio, i lažno izjavio da
sam te ja upoznala sa Šimunovićem. Tvoja zla namjera, prozirna je. Ti dobro
znas Peričiću da je Šimunović nabavio najveći dio oružja za Bugojansku
grupu i da je on svojim novcem platio oružje. Tebi je dobro poznato da su
vodje Bratstva, obećali Šimunoviću da će mu vratiti njegov novac što ga je
potrošio za nabavku oružja. Kasnije, kada su odbili vratiti novac
Šumunoviću, proširili su priču da Šimunović nije ništa znao. Zar si
zaboravio da si i ti, sa Šimunovićem to oružje prebacivao u Austriju. Bože
Vukušić prvi je javno optužio Šimunovića da je udbaš. Od tada njegovi
udbaški suradnici i istomišljenici, tu priču neprekidno i kontinuirano
ponavljaju. Ponovio si je i ti. Jugo-komunisti i njihovi udbaši su uvijek
radili na principu, "ponavljaj laž i narod će povjerovati" Poslije
neprekidnog i kontinuiranog ponavljanja udbaša, da je Šimunović bio udbaš, i
ja sam bila posumunjala u Šimunovića.
Slika mi je postala jasna, kada me je obiteljski član jednog Bugojanca
nazvao iz Hrvatske i informirao me, da mu je dat uvid u udbine arhive. On me
je obavjestio da je u udbinim arhivima zapisano, "da je poslije odlaska
Bugojanaca, Šimunović postavio bombu na biciklo moga i Ambrozovog tada
šestogodišnjeg sina, da je Šimunović bio moj ljubavnik, da je Šimunović
dobivao od mene informacije o Bugojanskoj akciji itd". Ove laži napisane u
udbinim arhivima, dokaz je da je udba u njihovim zapisima, zapisivala
fabricirane laži o njihovim žrtvama i da je zamećala trag njihovim
teroristima i ubicama. Isto su činili i udbini saveznici iz stranih tajnih
službi i policija. Za vrijeme Domovinskog rata, njihove fabricirane laži o
nekim članovima Bugojanske grupe, bili su objavljene u stranim knjigama. U
pismima nekih udbaša, koje sam našla u tajnim arhivima Bratstva, pročitala
sam fabricirane laži o dogadjajima koji su meni dobro poznati, i o nekim
članovima Bugojanske grupe. Očito je, koordinacija Udbe, udbaša i njihovih
saveznika bila odlična.
Što se tiče Šimunovića, činjenica je i gola istina, kada sam se ja 1972.
našla u bjegu sa dvoje male djece, niti ti Peričiću niti itko iz bratstva
niste mi htjeli pomoći. Jedini koji mi je pružio pomoć bio je Šimunović. Po
njegovoj preporuci pomoć su mi dali, profesor Čolak, i svećenici Kozina i
Kelava. Gola je istina, da nije bilo Šimunovića, profesora Čolaka, svećenika
Kelava i Kozine ja sa djecom ne bi preživjela. Da je Šimunović bio udbaš, za
sigurno ja i moja djeca nestali bi bez traga 1972. Činjenica je, što je
javno i dokazano, da svaki Hrvat ili Hrvatica koji su se usudili pomoći
djeci i udovicama Bugojanaca, ili se samo ponašati prijateljski spram njih,
našli su se pod brutalnim napadima vas udbaša i vaših saveznika. Neke su
probali i ubiti, kao što je bio slučaj Mile Kodžomana.
Doza razumjevanja
Tvoja izjava Peričiću. da si ti i tvoji suradnici s dozom razumjevanja
podnosili moje takozvane "izazove" i da ste izbjegavali javno reagirati,
farizejska je izjava. Hrvati širom svijeta znaju, da vi decenijama vodite
propagandni rat protiv mene. Vodili ste ga i još ga vodite, preko Hrvatskog
Vjesnika, preko interneta, pute e-maila itd. itd. Vodili ste ga i preko
Slobodne Dalmacije. Slali ste i još uvijek šaljete vaše emisare medju
domovinske i iseljene Hrvate, da o meni šire prljave laži. Ja sam svjedok
vaših zločina, i to je jedini razlog zašto vi decenijama vodite propagandni
rat protiv mene. Iz istih razloga vi mene neprestalno blatite i klevetate.
Ponuda
Sa tvojom takozvanom ponudom ti si Peričiću mene oklevetao da sam "tajno i
javno prisluškivala i snimala" šestoricu Hrvata iz Melbourne i Gellonga. Sa
tvojim lažima, sam si sebi skočio u stomak. Nije bilo nikakve šestorice u
Melbourne i Gellongu. Samo u Sydney-a, bila je šestorica mladih Hrvata
poznati kao "Hrvatska šestorka" Kao i Bugojanska grupa prije njih, i oni su
bili optuženi da su htjeli zatrovati rezervoar vode. Sva šestorica tih
mladih Hrvata, bili su nevini optuženi i osudjeni na duge zatvorske kazne.
1991 na australskoj televiziji pojavio se srbin Vitomir Misimović. On je
priznao da je radio za udbu. On je priznao je, da ga je udba poslala da se
infiltrira medju hrvate. On je ispričao kako je ostvario plan udbe da
"Hrvatska šestorka" izgledaju krivim. Prema njegovoj izjavi, poslije
uspješnog zadatka, on se vratio u Jugoslaviju, nastanio se u Bosnu, gdje mu
je data farma svinja. Misimović je medju hrvatima Australije bio poznat kao
Vice Virkez. Kao i Bože Vukušić, i ti isto, mene si oklevetao sa zlodjelima
Misimovića. Mislim da nije potrebno spomenuti tko je uveo Misimovića u
Hrvatsku zajednicu. Dolazak Misimovića na australsku televiziju,
organizirali su tvoji istomišljenici ovdje u Australiji, da stvore sliku da
i oni rade u interesu Hrvatske države i da postignu druge političke ciljeve.
Ali nisu bili uspješni, kako su mislili da će biti.
Uvjet
Peričiću ti si dezerter. Ti i tvoji suradnici ste izdajnici i teroristi.
Tvoje ruke i ruke tvojih suradnika okrvavljene su nevinom krvlju. Krvlju
mladih Bugojanaca, krvlju moga supruga i djevera i svih znanih i neznanih
vaših žrtava. Prema tome, ti Peričiću nisi u poziciji da postaviš uvjete
bilo kome, a kamoli meni. U bilo kojem smislu, tvoj uvjet Peričiću, da ti
dostavim moje zapise idiotski je. Od kako sam objavila neke djelove mojih
zapisa, udbaši svim silama nastoje doći do njih. Za utjehu tebi Peričiću i
drugim udbašima, dajem do znanja. Moji zapisi su u sigurnim i poštenim
rukama.
Spomenik Bugojanske grupe
Dok ponavljate kao papagaji da štujete žrtvu Bugojanske grupe u isto vrijeme
širite laži i dezinformacije o grupi. Kao i drugi udbaši prije tebe i ti si
bio brz Peričiću da se javno pohvališ, da ste podigli spomenik Bugojanskoj
grupi. Istina je, podigli ste spomenik.. Ali ga niste podigli iz
poštovanja. Podigli ste ga iz koristoljublja. Da sebe prikažete domoljubima
i dobrim ljudima. Na spomeniku nema imena Bugojanaca. Sve što ste napisali
na tom spomeniku je: "Hod prema hrvatskoj slobodi Lipanj 1972-2002, Raduša".
Sa ovim natpisom vi se ismijavate sa mrtvim Bugojancima. Kada su
Bugojanci Lipnja mjeseca 1972. pošli u akciju, oni su hodali prema smrti. U
smrt si ih uveo i ti Peričiću sa drugim udbašima. Od likvidacije Bugojanske
grupe do danas vi beskonačno profitirate na krvi Bugojanaca i berete
lovorike na žrtvi koju su mladi Bugojanci dali za njihovu zemlju i njihov
narod.
Razlika
Ti i tvoji istomišljenici neprestalno uporedjivate sebe sa članovima
Bugojanske grupe. To činite, da uvjerite javnost da poštujete Bugojance i da
ste i vi dobri ljudi i rodoljubi. Razlika izmedju vas i Bugojanaca je
velika: Bugojanci su bili istinski rodoljubi, časni i dobri ljudi. Ti
Peričiću i tvoji suradnici ste izdajnici, teroristi i zli ljudi. Vi niste
samo teroristi i zli ljudi. Vi ste i kukavice. Kukavički ste proganjali i
terorizirali nezaštićenu malu djecu i udovice, čije ste očeve i muževe uveli
u zamku da budu poubijani. Jedna od tih udovica sam i ja.
U ime Ambroza
Peričiću, mizerijo ljudska, poslije svih zločina što si učinio, kako si se
usudio govoriti u ime moga časnoga i plemenitog supruga Ambroza. Ti i tvoji
istomišljenici niste dostojni poljubiti zemlju kojom je on hodao. Mene si
oklevetao, da ja blatim moga supruga i sve Bugojance. Zli čovječe, kako si
se usudio to izjaviti, kada hrvatska javnost zna da ja decenijama branim
Bugojansku grupu od udbaških laži i dezinformacija.
U ime čijih interesa
Moji objavljeni članci bili su poduprti sa dokumentima. I pored toga
Peričiću ti si mene javno nazvao lažljivicom. Javno si me upitao, za čiji
interes ja tvrdim da je Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo (HRB) udbina
organzacija. Ovo ti je moj odgovor. U ime interesa Hrvatske Države. U ime
interesa Hrvatskog naroda. U ime istine. U ime istine o Bugojanskoj grupi i
nama udbinim žrtvama. Ja čvrsto stojim iza mojih rječi i stojaću sve dok sam
živa.
Poruka
U Lipnju mjesecu ove 2006 godine navršava se trideset četvrta obljetnica
od kako ste zaveli i uveli mlade Bugojance u jugoslovensku zamku da budu
poubijani. Na ovu obljetnicu mučkog izdajstva i ubojstva Bugojanske grupe.
ja imam par poruka za tebe Peričiću, za Marića, Bošnjaka, Sarića, Gojevića,
Mudronju, braću Butkoviće, i sve druge vaše suradnike.
1. Vi ste počinili strašne zločine svjesno i dobrovoljno. Počinili ste ih za
judine srebrnjake. Vi živite u strahu zbog vaših zločina. Oslobodite sebe.
Priznajte vaše zločine i zamolite vaše žrtve da vam oproste.
2. Protiv svih pravila ja sam preživila. Moja je moralna dužnost da svjedočim
istinu. Moj suprug Ambroz i moja braća Bugojanci, da su živi, bili bi na
mene ponosni, za otpor koji sam dala vama udbinim teroristima i zločincima.
3. Još jednom, ja tražim od vas, prestanite širiti laži o Bugojanskoj grupi.
Prestanite blatiti Bugojance. Prestanite koristiti Bugojansku grupu za vaše
koristoljublje.
4. Držite na umu, istina je na mojoj strani. Držite na umu, svaki puta kada
ja čujem da širite laži o Bugojanskoj grupi, ja ću se nastavit boriti protiv
vaših laži, dokle god mogu. Kada prestanem to će značiti da ste me ili
ubili ili totalno razorili.
5. Vaši prljavi trikovi ne uspjevaju više. Hrvatska javnost shvatila je, da vi
čekate da moje izjave i objavljeni dokumenti padnu u zaborav, a onda vi opet
izadjete na javnost sa vašim lažima i dezinformacijama. Usudjujem se se
proreći, kada padne u zaborav ovaj moj članak, objavljeno pismo udovice
Ilije Glavaša i izjava M. Vlasnovića, opet će se na javnost pojaviti jedan
od udbaša ili udbašica u svijetlu njegove/njezine zle ćudi, da šire laži o
Bugojanskoj grupi, meni i drugim udbinim žrtvama.
Ružica Andrić
Ostaje odana Bugojanskoj grupi
Lipanj 2006
Večernji list
Tihomir Dujmović
Vrijeme krivokletnika
Neki je dan je Miroslav Tuđman u zagrebačkom hotelu Sheraton promovirao knjigu “Vrijeme krivokletnika” u kojoj, za naše prigode, neobično akribično analizira ne samo haaške izjave Stipe Mesića nego i niz njegovih drugih poteza, tragajući za nedosljednostima i skrivenim namjerama.
Na promociji se okupilo gotovo tisuću ljudi, a pritom je prodano nevjerojatnih 450 primjeraka knjige! U zemlji istreniranoj komunističkim uzusom da treba ignorirati ono što nam ne odgovara, nema polemike s Tuđmanovom knjigom.
Premda je ona zastrašujuće optužujuća i dokumentirana! Mediji su zapravo osim nekoliko crtica odbili izvijestiti javnost da je sin prvog hrvatskog predsjednika napisao knjigu u kojoj za Mesića iznosi zastrašujuće optužbe da je krivokletnik! U isto vrijeme, memoare Dušana Bilandžića - koji obrađuju sličnu temu - mediji pompozno predstavljaju! Mi smo u posljednjih pola stoljeća bombardirani različitim Bilandžićevim knjigama u kojima je zamjetno da su redovito na tragu aktualne politike i da su često pisane po receptu rekla-kazala.
Dakle, često bez znanstvenog kriterija, tu se na vagu ne stavlja deset različitih izjava, pet različitih dokumenata, sedam različitih svjedočenja pa se nudi zaključak. Bilandžić u pravilu piše logikom usmene predaje koja je u polupismenoj zemlji bila silno učinkovita.
Uvijek na tragu vladajuće matice, s tipičnim partizanskim autoritetom: ako kažem da je tako bilo, onda je tako bilo! Njegova populistička sekvenca pod egidom “meni je Kučan rekao da mu je Dolanc pričao” primjenjuje se i u ovoj knjizi. Meni je Tuđman rekao, a onda mi je Boljkovac pričao! Nema dokumenata, nema usporedbi pet, deset različitih izjava. Ne, samo stari sindrom janjetina-memoara! Onda se onim partizanskim tonom koji ne podnosi polemiku digne glas i – evo povijesti! Bilandžić objašnjava da ga je Tuđman poslao da pregovara o podjeli BiH.
Da mu je Tuđman objasnio da je u Karađorđevu postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH, a da je on i bez šire elaboracije tog sporazuma zaključio da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.
Da kod nas ne vlada neostaljinistički duh, netko bi uzeo Bilandžićevu i knjigu Mire Tuđmana, pa bi na tezu da je Tuđman poslao Bilandžića da pregovara o podjeli BiH vidio što je Bilandžić rekao u Haagu 1998. na pitanje je li točno da je na sastanku ekspertnih timova raspravljano o mapama i je li se određivalo što će pripasti Srbiji, a koji dio Hrvatskoj. Kako u knjizi navodi Miro Tuđman, Bilandžić je rekao Haaškom sudu: “Ne, to nije točno. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodilo oko priznavanja Ustava '74. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo.”
Dakle, nije bilo mapa, nije bilo konkretnih podjela BiH, tek neka vrsta akademske rasprave o Ustava iz 1974! To je rečeno u Haagu dok je Tuđman bio na vlasti! Osam godina poslije, druga priča! O tezi da je u Karađorđevu postignut dogovor o podjeli BiH, MiroTuđman je napisao cijelu knjigu, pa bi – da doista živimo u demokraciji – netko te argumente sučelio s Bilandžićevima! Napokon, da kod nas ne vlada histerija sotoniziranja Tuđmana, povjesničari bi se u predahu između dva laveža prezira prema Tuđmanu morali nešto dogovoriti.
Jesu li međunarodni planovi trajno govorili o unutarnjoj podjeli BiH? Je li Banovinu Hrvatsku izmislio Maček ili Tuđman? Je li ona ikada u povijesti imala tretman zločinačkog plana? Od slavnog akademika koji uvijek pogleda tko je na vlasti dok piše knjigu očekivalo bi se da ipak te relacije analizira.
19.06.2006.
Večernji list otkriva mjesta na kojima su se nalazi centri za obuku Armije BiH u Hrvatskoj
Handžar brigada osnovana u Sisku
Autor Miroslav Vasilj
MOSTAR - Večernji list je u posjedu dokumenata iz kojih je vidljivo da su tijekom rata na teritoriju Republike Hrvatske osnivani centri za obuku Armije Bosne i Hercegovine ali i postrojbe te vojske.
Tako su 1992. godine formirane: 77. brigada u Rijeci, “Berbir” brigada u Zagrebu, 17. brigada također u Zagrebu te “Handžar” brigada u Sisku. Osim toga tijekom 92. godine u Hrvatskoj su djelovali centri za obuku Armije BiH i to u: Zagrebu, Kutini, Sisku, Rijeci, Delnicama, Vrgorcu i Đakovu. U Zagrebu, Velikoj Gorici i Puli su se čak obučavali i malobrojni piloti Armije BiH.
Ratne vlasti Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj su osnovale i Vojno-ekonomska predstavništva u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Hrvatska je bila jedini tranzitni most za prijevoz oružja u BiH, iako je međunarodna zajednica i jednoj i drugoj državi nametnula embargo na uvoz oružja. Tako je oružje u BiH otpremano iz: Krka, Karlovca, Samobora, Krapine, Zagreba, Varaždina, Pule, Osijeka, Opatije, Rijeke, Splita, Slavonskog Broda, Ploča itd. Aktualni predsjednik Zelenih beretki Sarajevske županije Muhamed Švrakić potvrdio je za Večernji list informacije o centrima za obuku Armije BiH.
- I sam sam se nalazio u jednom od takvih centara u Vrgorcu. Sve se odvijalo pod pokroviteljstvom generala Mate Šarilije-Daidže, - ističe Švrakić. Prema njegovim saznanjima kroz centre za obuku prošlo je preko 400 ljudi i to većinom oni koji su kasnije postali zapovjednici Armije BiH. On navodi kako su postrojbe koje su branile Sarajevo na početku agresije dobile i naoružanje od Hrvatske vojske.
- General Daidža je bio svjestan važnosti obrane glavnoga grada. Upravo zahvaljujući i tom naoružanju i obuci obranjeno je Sarajevo. Da je palo Sarajevo i Bosna bi šaptom pala, a bili bi ugroženi i određeni dijelovi Hrvatske,- navodi za Večernji list Švrakić.
Provokacijama i sablaznima nema kraja kada je u pitanju “hrvatska radiotelevizija”
Provokacijama i sablaznima nema kraja kada je u pitanju zagrebačka televizija, lažno predstavljena kao “hrvatska radiotelevizija”, a u stvari obični jugokomunistički propagnadni pult.
U subotu 10. lipnja u večernjem dnevniku, u duljini od preko sedam minuta, objavili su u režiji stanovite Višnje Mišin prilog o dvjestotinjak zarobljenih ranjenih hrvatskih vojnika u Vukovaru 91. godine, liječenih u Novom Sadu, nakon čega su u proljeće 92. vraćeni u Vukovar (ili Beli Manastir) i likvidirani.
Zagrebačka komtelevizija, ta “najgledanija javna televizija u Jevropi”, odjednom se brine o hrvatskim žrtvama u prošlom ratu – tu nešto smrdi. Osim toga, sjetili su se poslije četranest godina šutnje progovoriti o nesretnim hrvatskim vojnicima koje su ubili Stanimirovićevi podčinjeni?
Tu nešto smrdi!
Oni koji vječito zbore o stradanjima srpskih terorista, nazivajući ih civilima, unaprijed sudi i osuđuje najviđenije vođe i vojnike oslobodilačkog rata 1991.-1995.
Mora da se spremaju nova hapšenja Hrvata za izmišljene zločine, mora da se spremaju velika i spektakularna suđenja, pa da se puku pokaže kako, eto i oni, je li - Hrvatska Država, goni sve zločine?
Potom dan kasnije, u nedjelju, zagrebačka televizija u večernjem dnevniku objavljuje telefonski razgovor s ratnim zločincem Vasiljevićem, zapovjednikom zloglasnog KOS-a, i izravnim predpostavljenim pukovnika JNA Emerika Agotića. Objavljivati nekritični razgovor s jednim od najvećih srpskih zločinaca i čovjeka odgovornog za smrt preko dvadeset tisuća Hrvata, je više od zločina.
U ugodnom razgovoru između komesarke Mišin i generala Vasiljevića, došlo se do zaključka kako, eto, JNA je odvela te ljude na lečenje, a on, Vasiljević, nije imao ovlasti da spreči povratak (otmicu) tih nesretnika u Krajinu, gdje će biti likvidirani. Dakle, Vasiljević je sve učinio, ali Hadžić, taj zločinac, on je krivac.
Zagrebačka televizija učinila je puni krug u otvorenoj rehabilitaciji zločinačke jugoslavenske armije i ponovno plasira temu o tomu kako su postojale dvije pobunjeničke bande, dvije paravojne formacije, zenge i balvanrevolucionari, koji su se međusobno pobili u građanskom ratu. A oni, JNA, je posredovala i vodila na lečenje obje strane. Kriv je Hadžić a ne Vasiljević, kriv je Martić a ne Adžić i Kadijević, kriv je Babić, a ne Milošević itd itd.
Kada se i operetno sude srpski zločinci, nikada hrvatsko pravosuđe ne sudi onima koji su odgovorni za ubijanja, uvijek sudi kojekakvim kokošarima. Za pljačku i nasilno ponašanje. Ako im slučajno uleti kakva “krupnija zvijerka” (četnikuša Dragana Banić, u Zadru, kojoj Sanaderova valada i kuću obnavlja) tada sve relevantne svjedoke odbacuju.
Može li se zamisliti da na francuskom radiju 1946. novinar uživo razgovara i ugodno ćaska, recimo, s Himlerom o tomu kako je njemačka vojska prebacivala u Njemačku na liječenje ranjene De Gaulove vojnike u pozadini? Ja mislim da je to nemoguće!
Ili slučaj s ratnim zločincem Draganom Vasiljkovićem, protiv kojega nikada nije dignuta optužnica, odjednom se traži izručenje od Australije! A zapravo je to samo maska, jer se žele dokopati Gudelja, koji je isto u Australiji. A tadašnja “ministrica pravosuđa”, Vesna Škare, ne zna da Hrvatska nema uređenih propisa o izručenju s Australijom (Titina Jugoslavija je priznala tek onaj sporazum između Kraljevine Srbije i Australije), ili zna jer zapravo ne želi da se izruči Vasiljković. To nije sve, ministrica Vesna ne zna kako se uopće zove zločinac Vasiljković, te ga naziva Vasiljević. I na kraju, da bi bilo najgore, tepa mu onako kako su mu tepali njegovi suborci, naziva ga “Kapetan Dragan”! Ministrica jedne države zaziva imenom od milja zločinca kojemu mora suditi? Kakva je to država gdje ministar pravosuđa tepa zlikovcu koji mu je pobio bezbroj vlastitih državljana?
Doista, smiješna država.
Kuljanin
Večernji list
13.6.2006.
Hrvate Sarajeva guraju u Uniju turskih općina
Crkve nam obijaju, a grobove prekopavaju
Autor Vesna Leto
SARAJEVO - Hoće nam rušiti stupsko groblje. Planirana je gradnja druge trake stupske petlje koja bi išla prema zračnoj luci. Lijevo od petlje je gola ledina no, ne može kroz ledinu nego, preko katoličkog groblja.
Sagradili su traku koja je došla do petlje, sada bi trebalo ponovno naše groblje preoravati. Groblje je već jednom, 1960. godine prekopavano da i danas nalazimo kosti na grobnom mjestu gdje nema nitko pokopan - ogorčen je Ivo Paradžik, dekan sarajevskog dekanata i župnik župe Stup.
Psovke svećenicima
Nedavno je 5000 Hrvata iz četiri mjesne zajednice u kojemu je većinsko hrvatsko življe potpisalo peticiju kako ne žele ući u “Uniju turskih općina”, što je bila inicijativa općine Ilidža.
- Naravno da će ući u tursku uniju. Prije svega zato što u općini nemamo Hrvata, a pogotovo katolika. Tamo je nekoliko poslušnika koji čuvaju svoje fotelje - vidno uzbuđen govori šezdesetpetogodišnji Petar, mještanin sarajevskog naselja Bare dodajući da kada su se dizale ruke za ’Uniju’ ti Hrvati su ostali suzdržani. Župnik Paradžik ističe kako taj prostor i treba biti 'Unija turskih općina’, jer kada god obuče crnu košulju s bjelim okovratnikom najmanje dijete na ulici ga zove Ustašom:
- Čim izađem u dvorište, pored kojeg prolaze gradski autobusi, svaki drugi mi dobacuje psovke podižući srednji prst u zrak’. Hrvati Stupa, Azića, Dogloda, Bara, Briješća brda...tvrde kako se više nemaju komu požaliti, jer nikoga i ne zanimaju.
Česti odlasci
Boli ih nepravda i jad. Ističu kako su se sveli na to da kardinal Puljić mora voditi računa o humanitarnoj pomoći, granicama, općinama, do grobnog mjesta u goblju. Mladi ljudi se rijetko odluče ostati na svome i zasnovati obitelj jer nisu uprilici sebi osigurati posao i školovanje za svoju djecu.
Nekada se u Barama, sarajevskom naselju s prijeratnim 90. postotnim hrvatkim življem, u sklopu osnovne škole nalazio i Katolički školski centar. Inicijativom stranaca '’jedna škola, jedan krov’’ hrvatska djeca su morala napustiti tu školu, pa je dječji vrtić preuređen u KŠC.
''U šestoj osnovnoj školi u Barama, koja je u biti klasična muslimanska škola obljepljena turskim zastavama, ostalo je 20 hrvatske djece koja uče kako je Hrvat Ustaša.
Jedno od njih je nedavno je mora napisati kako je njegova vjera Islam, da vjeruje u Allaha, te da je musliman’’, kazao nam je Paradžik. Dječak nam je pokazao uradak za koji je dobio peticu. Kada smo ga upitali kako je znao da se Allah piše sa dva l priznao nam je da je prepisao.
FRA MARTIN PLANINIĆ
PROTUKURANSKA I PROTUISLAMSKA PJESMICA
U «Fokusu» br. 317. od 9. lipnja 2006. str. 5. objavljen je članak «Sarajevo – Isus Krist na stupu srama» s podnaslovom «Zabrinjavajuća je činjenica da se Isusa vrijeđa u okviru javnog školskog sustava». Autor članka, glavni urednik «Fokusa» Marijan Majstorović, citirao je stihove učenika Armina Alatovića s 27. stranice iz zbirke «Konci»:
«Ljudi moji,
Pa Isus je bio kopile,
I takav neki nam sudbu kroji !?
Od tad je sve gotovo…»
Uz komentar citirane pjesmice objavljena je i reakcija našeg kardinala, sarajevskog nadbiskupa, uzoritog gospodina Vinka Puljića. Dijelim bol s našim kardinalom, slažem se s Urednikovim komentarom i dodajem.
Da je kršćanin napisao nešto uvrjedljivo o Muhamedu, on ne bi, načelno govoreći, postupio ni protuevanđeoski ni protukršćanski, jer kršćani ne priznaju Muhameda Božjim poslanikom. Kršćanin, uvrjeditelj Muhamedov, bi pogriješio protiv uljudnosti i neizravno protiv kršćanstva koje poštuje uvjerenje svakoga čovjeka.
Drukčije je glede učenika iz srednje elekrotehničke škole Armina Alatovića. On je, protivno uljudnosti i poštivanju uvjerenja drugih ljudi, pljunuo u Kuran Časni, a s gledišta islama učinio teški grijeh koji bi morali osuditi i službeni predstavnici islamske vjeroispovijedi. Neka to osvijetli moj susret s duvanjskim imamom Sulejmanom Karađozom.
U razgovoru s njim, za vrijeme moga službovanja u Duvnu, čuo sam njegovo bolno reagiranje:
Boli me kad čujem kako moji vjernici psuju Isusa. Upozoravao sam ih da to ne smiju činiti jer je Isa Božji poslanik.
Ne psuju Vaši vjernici Isusa – odgovorih – zato što ga mrze ili što žele vrijeđati kršćane već, na žalost, zato što im je to ušlo u uši. Niste čuli niti ćete čuti da netko od kršćana (o)psuje Muhameda, što ne znači da kršćani poštuju Muhameda već ga ne psuju zato što to ne čine muslimani. Nisu mogli kršćani naučiti od muslimana ono što su muslimani naučili od kršćana.
Slažem se, ali to ne valja mojim vjernicima.
I ja se slažem, ali i uzrok donosim.
Nakon toga sam dodao. Nitko ni od kršćana ni od muslimana ne psuje Marxa, ali ne zato što se boje zatvora već zato što to ga ne psuju komunisti. Da je netko za vrijeme stare Jugoslavije opsovao Marxa, razveselio bi žandara, ali ga nitko nije (o)psovao ni tada, jer ga nisu psovali komunisti.
Kao što sveti Pavao, oslonjen na riječi Pisma, kori Židove: «Zaista se – kako stoji pisano – ''ime Božje vašom krivnjom grdi među poganima''» (Rim 2,24), tako bi se moglo i to s punim pravom, (u)koriti i kršćane, posebice katolike ovoga podneblja: Vašom se krivnjom ime Isusovo grdi među nekršćanima i raznobojnim bezbošcima. To što rekoh mogu osvijetliti onim što sam kao student čuo od Albanca Hila Habašija, bosanskog fratra, biskupa u Albaniji: «Znaju muslimani Albanci reći katolicima Albancima: ''Blago vama, katolici što imate takvo dobru vjeru, a teško vašoj vjeri što ima tako loše vjernike''.» Citirana, dakle pjesma nije nastala samo krivnjom učenika električne škole već i krivnjom nas kršćana koji se znamo takmičiti u psovanju svojih vlastitih svetinja.
Imamova, gore opisana reakcija na komentar psovanje Isusa i Urednikov komentar na citiranu pjesmu, dade se uskladiti s Kuranom Časnim koji s poštovanjem govori o Isusovoj majci i o Isusovu čudesnom rođenju: «(Sjeti se) kada su meleki rekli (Merjemi) ''O Merjemo, Bog te je odabrao, učinio te čistom (od svih mana) i uzvisio te nad (sve) žene svijeta. O Merjemo, budi pokorna svome Gospodaru, ničice padaj (pred njim) i saginji se (seđdu i ruku' čini) s onima koji se saginju pred njim''! To su tajne vijesti. Mi ih tebi (Muhamede) objavljujemo. Ti nisi bio kod njih kada su oni bacali svoja pera (da bi saznali kockom), koji će od njih uzeti Merjemu pod svoju zaštitu. I ti nisi bio kod njih kad su se (o tome) svađali. (Spomeni se) da su meleki rekli (Merjemi): ''O Merjemo, Bog ti šalje radosnu vijest s jednom riječju, (a to je) da mu je ime Mesih Isa, sin Merjemin, ugledan (i) na ovom i na budućem svijetu, i (bit će) od ljudi bliskih (Bogu). I razgovarat će (Isa) s ljudima (kad bude) u kolijevci i kao odrastao čovjek, (a bit će) od najboljih ljudi.'' Reče (Merjema): ''Moj Gospodaru! Kako ću ja imati dijete, a (nijedan) me čovjek nije ni dohvatio.'' Reče (Bog): ''Tako (će to biti). Allah stvara što hoće. Kada nešto odluči, samo mu rekne: 'Budi' ! i ono bude'' I Bog će ga podučiti Knjizi mudrosti, Tevratu i Indžilu. (I poslat će ga ) kao poslanika Izraelićanima» … (Kuran časni – Stvarnost 1969. – str. 78.)
Nazvavši Isusa kopiletom, učenik je uvrijedio na samo Merjemu (Mariju), uzvišenu nad sve žene već i Boga koji je istu tu Merjemu «učinio čistom (od svih mana) i uzvisio /je/ nad (sve) žene svijeta.»
Zato bi skoro jednako, a ne ću reći potpuno jednako, morali prosvjedovati i muslimani što je tom pjesmom uvrijeđen Bog koji je počastio Merjemu i ubrojio Isusa među svoje poslanike. Koliko će muslimani ostati vjerni islamu, ako ostanu pasivni na ovakve i slične ispade upućene Isusu, ne samo od muslimana nego i od «kršćana»? Vidjet ćemo! Čekam odgovor.
Ploče-Tepčići, 10. lipnja 2006.
Banja Luka, Mostar, Sarajevo, 9. lipnja 2006.
PISMO KATOLIČKIH BISKUPA BIH VJERNICIMA U SVEZI JESENSKIH IZBORA 2006.
Biskupi Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine uputili su, 9. lipnja svoje pastirsko pismo svim članovima (nad)biskupijskih zajednica s nakanom da svakom svećeniku, redovniku, redovnici i vjerniku laiku posvijeste važnost izbora koji će se održati 1. listopada 2006. godine. Pismo su potpisali: Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik BK BiH, mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, mons. Franjo Komarica, biskup banjalučki, i mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski. Pismo nosi naslov: „Vaše je pravo i dužnost izaći na izbore“, a prenosimo ga u cijelosti:
VAŠE JE PRAVO I DUŽNOST IZAĆI NA IZBORE
U Bosni i Hercegovini 1. listopada ove godine održat će se izbori na kojima će se birati politički predstavnici za sve razine vlasti, od općinskih preko županijskih i entitetskih do državnih. Mi smo biskupi svjesni da su mnogi naši sunarodnjaci i sugrađani umorni, pa čak i razočarani, od tolikih izbora koji su se u ovoj zemlji odvijali u poratnom razdoblju. Ti izbori su nerijetko bili povezani s mnogim proceduralnim poteškoćama a donosili su male ili nikakve promjene. Također smo svjesni da su ljudi često sumnjičavi prema političkim programima koji im se nude, jer su poučeni iskustvom da se nakon preuzimanja vlasti često provodi sasvim drukčija politika od obećane. Brojne stranke iz hrvatskoga naroda najavljuju izlazak na izbore s „hrvatskim“ predznakom, umjesto da budu dvije ili najviše tri jake stranke koje će okupiti birače, ponuditi kvalitetne programe te razložno prijeći izborni prag.
Međutim, koliko nas god opterećivalo prijašnje iskustvo i koliko god jaka bila naša bojazan, još je jače naše uvjerenje da kao vjernici moramo biti odgovorni članovi svoga naroda i društva u kojem živimo, te da se nikada ne smijemo predati u borbi za ostvarenje društvenih odnosa kojima je istina temelj, pravda sredstvo, a mir i opće dobro trajan cilj.
Pred nadolazeće izbore obraćamo se ovim pastirskim pismom svim članovima naših (nad)biskupijskih zajednica s nakanom da posvijestimo važnost izbora svakomu našem svećeniku, redovniku, redovnici i vjerniku laiku. Na to nas još više nuka gorko sjećanje na nedavne događaje oko ustavnih promjena, kojima je trebalo legalizirati ishode ratnih strahota i marginalizirati hrvatski narod do stupnja na kojem njegovi politički predstavnici ne bi bili u mogućnosti promicati niti braniti interese onih koji su ih izabrali da čine upravo to, i samo to. U jednom ovakvom povijesnom trenutku, kada je konstitutivnost jednoga naroda u našoj zemlji - konkretno hrvatskog naroda, ozbiljno dovedena u pitanje, svaki je odgovorni član naših nad/biskupijskih zajednica dužan usprotiviti se nepravdi i odgovornim izvršavanjem svojih građanskih dužnosti učiniti ono što je u njegovoj moći da bi se postiglo opće dobro čime se ostvaruje i dobro svakoga čovjeka. Upravo radi toga, apeliramo na savjest i odgovornost hrvatskih stranačkih predstavnika da se razumno udružuju, koaliraju, osobito na državnoj razini, kako ne bi propao nijedan hrvatski glas. Istodobno pozivamo svakoga hrvatskog katoličkog vjernika s pravom glasa da se pravovremeno spremi za predstojeće izbore što uključuje sljedeće:
1. Pribavite na vrijeme važeće dokumente. Novost ovih izbora jest takozvana pasivna registracija birača. Da bi netko mogao glasovati na listopadskim izborima, mora imati novu bosansko-hercegovačku osobnu kartu (CIPS). Vađenjem osobne karte u BiH automatski se dolazi na glasački popis te se može ostvariti pravo glasovanja. Znamo da je u pojedinim područjima pribavljanje osobne karte znatno otežano zbog uništavanja matičnih knjiga i drugih isprava. Ova činjenica na poseban način predstavlja velik problem za starije osobe, a mnogi su povratnici upravo iz te skupine, koje nisu kadre udovoljiti svim administrativnim zahtjevima da bi dobili dokumente. Dodatne poteškoće za registraciju imaju mnoge desetine tisuća naših prognanih i izbjeglih vjernika. Međutim, nemojmo smetnuti s uma da je i to dio nečije strategije našega zatiranja na ovim područjima. Ne smijemo se pomiriti s tim nepravdama. Zato pozivamo, u prvom redu političare ali i sve druge, na međusobnu solidarnost i povezivanje kako bismo pomogli svakoj osobi, koja to još nije učinila, da pribavi novu osobnu kartu iz BiH i da se registrira na vrijeme i na taj način stekne pravo glasovanja.
2. Izađite masovno na izbore. Neizlaženje na izbore nije tek bezazleno propuštanje da se iskoristi građansko pravo koje se ima. Neizlazak na izbore znači prepuštanje drugima da odlučuju o našoj sudbini, a to može značiti i daljnje obespravljenje hrvatskoga naroda u BiH. Neizlazak na izbore također znači podupiranje onih snaga koje, nažalost, žele uništiti našu suverenost, politički subjektivitet, konstitutivnost i hrvatski identitet i tako onemogućiti hrvatski narod da bude ravnopravan s drugim narodima u ovoj zemlji. Zato vas sve pozivamo da iskoristite svoje građansko pravo i savjesno ispunite svoju građansku dužnost, da izađete na izbore i dadnete svoj glas. Mi biskupi često u vaše ime dižemo svoj glas protiv nepravdi i nejednakopravnosti koje mnoge od vas taru već dugi niz godina jer smo svjesni da vaš glas, makar bio i krik neizmjerne boli, nažalost ne dopire do ušiju javnosti. Ali na izborima vaš se glas čuje i vaš se glas računa. Zato je vrlo važno da na izbore izađe svaki punoljetni vjernik katolik koji na to ima pravo – bilo da je u zemlji ili inozemstvu - i neka svojim glasačkim listićem učini da se njegov osobni i naš zajednički glas čuje prije svega u ovoj zemlji ali i izvan nje.
3. Glasujte odgovorno i po savjesti! Podsjećamo vas da je Crkva odbacila totalitarne ateističke ideologije, povezane, u moderno doba, s "komunizmom" ili "socijalizmom" (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2425) i sinkretizmom religija.
Crkva također uči da «oni koji imaju političku odgovornost ne smiju zaboraviti ili podcijeniti moralnu dimenziju zastupanja, koja se sastoji u nastojanju da se dijeli sudbina naroda i u traženju rješenja društvenih problema.» (Kompendij socijalnog nauka Crkve: KSNC, 410). Nadalje uči: «Javna uprava kao instrument države na svakoj razini – nacionalnoj, regionalnoj, općinskoj – za svrhu ima služenje građanima.» (KSNC, 412).
Zato katolik po svojoj savjesti ne će glasovati za one kojima je temeljno opredjeljenje i nakana stvarati budućnost svijeta bez Boga, u duhu materijalizma i pretjerana liberalizma.
A kao član svoga hrvatskoga naroda glasovat će za one koji se dokazano istinski zalažu za opće dobro hrvatskoga naroda na cijelom području BiH, a također poštuju i sve druge domicilne narode i narodnosti.
Pozivamo vjernike-birače da na temelju informirane prosudbe, savjesno i odgovorno zaokruže ono ime ili onu političku stranku za koju doista vjeruju da će nas časno predstavljati i odgovorno djelovati u institucijama lokalne i državne uprave, imajući u vidu uvijek opće dobro i dobro svoga izbornog tijela a ne svoje osobne interese ili interese pojedinih skupina.
Poštovani vjernici, u ovom kritičnom trenutku naše povijesti moramo biti svjesni da nikada ni jedan narod nije dobio slobodu na dar, nego se morao za nju izboriti. Jednako tako, nikada nažalost veći nije manjega priznavao sebi jednakim ili ravnopravnim - ako nije morao. Za svoju slobodu i pravo čovjek se mora izboriti. I mi to želimo i možemo.
Povijesni usud, mnoga i raznovrsna stradanja doveli su do toga da je hrvatski narod, koji od pamtivijeka nastanjuje ova bosansko-hercegovačka područja, danas postao najmanji među ovdašnjim konstitutivnim narodima. Ali, naše dostojanstvo i naše pravo na slobodu i jednakost, život i prosperitet, povijesno pamćenje i planiranje budućnosti niti jesu niti mogu biti uvjetovani tom činjenicom. Bog je sve nas ljude stvorio jednakima u našem ljudskom dostojanstvu i narodnom identitetu. Svaki ljudski zakon, pa tako i zakon u ovoj zemlji, to mora poštovati.
Vođeni tom vjerom i tim stavom, pozivamo vas i potičemo da ne klonete duhom i ne povjerujete onima koji nas smatraju malenima, slabima pa čak i otpisanima! Imamo veliku i dostojanstvenu svoju prošlost. Budimo dostojanstveni i u svojoj budućnosti, izgrađujući konstruktivno ovu zemlju BiH zajedno s drugim narodima i za dobro svih njenih naroda.
Zato ovaj poziv upućujemo svakomu od vas, koji imate pravo i mogućnost izaći na izbore i dati svoj glas onim ljudima, koji će naš narod predstavljati i za njega se zauzimati na najbolji mogući način.
S poštovanjem vas pozdravljamo zazivajući Božji mir na sve vas. (kta)
Večernji list
8.6.2006.
Travnik: Odgovorni za zločine i progon hrvatskog stanovništva iz Travnika još nisu kažnjeni
Autor Ana DRMAČ
Obitelji 37 strijeljanih hrvatskih zarobljenika iz sela Bikoši i Maljine te predstavnici travničkih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata i danas će se okupiti pred spomenikom u Bikošima kako bi obilježili još jednu, 13. po redu godišnjicu svojeg stradanja i progona iz Travnika. Svi oni isto toliko godina traže pravdu i istinu o tijelima većine strijeljanih toga 8. lipnja 1993. u Bikošima, kao i brojnim drugim Hrvatima koje su pripadnici Armije BiH, ojačani arapskim državljanima, ubili početkom lipnja 1993. godine.
Sâm general Mehmed Alagić u izvanrednom borbenom izvješću koje je 11. lipnja 1993. godine slao u Zapovjedništvo Armije BiH piše kako su "egzekutori organizirani u trojke". Pojednostavljeno rečeno, ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva te pljačkom njihove imovine upravljalo se iz lokalnih krugova, a u izvršenje su se aktivno uključili krajiški Muslimani (protjerani s područja pod srpskim nadzorom) i arapski državljani uključeni u redove Armije BiH, odnosno Sedme muslimanske brigade i Trećeg korpusa, u čijoj je odgovornosti bio Travnik. Jedan od travničkih župnika M. I., koji je i sâm jedva izvukao živu glavu te uspio pobjeći u Rankoviće u novotravničkoj općini, još je 1993. istražiteljima detaljno opisao strahote koje vidio i doživio početkom lipnja 1993. u Travniku.
Tijela ubijenih župljana ležala su posvuda, a crkve i hrvatske kuće sustavno su pljačkane. Pod nadzorom logističara Asima Gradinčića sustavno je opljačkano na tone hrane iz travničkog Caritasa. Najviše straha sijali su arapski državljani u redovima Armije BiH. Mudžahedini su bacali kipove svetaca, a križ uzet iz dvorišta crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku vezali su za auto i vukli po gradu opisivao je strahote koje je prošao travnički župnik.
U Ovčarevu, jednoj od travničkih župa, jedina živa osoba koju je zatekao župnik prilikom obilaska terena u lipnju 1993. bio je 60-godišnji Stipo Bodut, duševni bolesnik. Kada je mudžahedinima ponestalo ljudi, po svjedočenju župnika, iživljavali se na životinjama, posebno svinjama, koje su ležale svuda uokolo s izvađenim očima. Vrhunac licemjerja bilo je prisiljavanje istog tog župnika da javno putem medija i pod prisilom kaže za tadašnju TV BiH da je u Travniku sve u uredu te da su za sukobe krivi Hrvati i HVO.
Da su čelnici Armije BiH točno znali što se događa na terenu sam je u izvanrednom izvješću potvrdio Mehmed Alagić, koji je znao za sukob između Andrića zvanog Žuti i Tihomira Blaškića. Ako je znao što se događa u njemu neprijateljskim redovima, nije teško zaključiti da je do u detalje znao što rade njegovi vojnici.
No, zbog smrti general Armije BiH Mehmed Alagić nikad neće odgovarati za zločine nad Hrvatima u središnjoj Bosni. Nakon sramotno niskih kazni od pet i dvije i pol godine zapovjednicima Trećeg korpusa i Sedme muslimanske brigade Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi travnički Hrvati s pravom se plaše da će ubojstva i progoni zauvijek ostati nekažnjeni. Jedino za što su Hadžihasanović i Kubura proglašeni krivim kad je Travniku riječ je da nisu spriječili ritualno ubojstvo Dragana Popovića počinjeno u logoru Orašac 21. listopada 1993. te da nisu poduzeli nužne i razumne mjere da kazne pljačke u selima Šušanj, Ovnak, Brajkovići i Grahovčići, koje su se događale u lipnju 1993. Analizom presude Hadžihasanoviću i Kuburi vidljivo je da Haaški sud nijednog od njih dvojice nije proglasio krivim za ubojstva četvero Hrvata u selu Miletići u travnju 1993. te 24 Hrvata 8. lipnja u selu Maljine.
Ostali zločini nad Hrvatima u selima na području travničke općine, a opet je riječ o selima Maljine i Miletići te Brajkovićima, Ovnaku, Čuklama i gradu Travniku, pripisani su mudžahedinima, kao i okrutna mučenja u logoru u Mehuriću, gdje je bilo mobilizacijsko središte odreda El Mudžahidin. S druge strane, pretresno vijeće Haaškog suda potpuno je zanemarilo činjenicu da je odred El Mudžahidin bio u sastavu Sedme muslimanske brigade, odnosno Trećeg korpusa Armije BiH, te tako oslobodio odgovornosti zapovjednike tih postrojba većine zločina nad travničkim Hrvatima.
Franjo Boras: dogovor u Grazu od 6. svibnja 1992. godine čista izmišljotina
Prvi hrvatski član predsjedništva Bosne i Hercegovine Franjo Boras u najnovijoj knjizi "Bosanskohercegovački kaos 1990.-1996." tvrdi kako je dogovor u Grazu od 6. svibnja 1992. godine čista izmišljotina i plod srpske propagande. Boras je inače bio sudionikom razgovora u zračnoj luci u Grazu.
"O održanim razgovorima nije napravljen nikakav protokol. Dogovorili smo se da će obje delegacije razgovarati s muslimanskom stranom. Kasnije se o održanim razgovorima u Grazu pojavilo nekakvo priopćenje o kojemu na samom sastanku nije bilo govora", navodi za Pincom.info Boras. On ističe kako je tim priopćenjem srpska strana, koju je u Grazu predvodio Radovan Karadžić, postigla svoje ciljeve.
"U Hrvatskoj je podijeljena vlast i oporba glede hrvatske politike prema BiH, u BiH je narušeno povjerenje između HVO-a i Armije BiH a u svijetu je stvorena negativna atmosfera prema hrvatskome narodu", piše u knjizi Boras.
Koliko bi bilo kakvi razgovori o podjeli BiH sa srpskom stranom bili apsurdni Boras navodi stalne napade srpsko-crnogorskoga agresora na hrvatska područja u BiH: sustavni ubilački napadi na Mostar, Livno, Tomislavgrad, Ravno, Jajce, Čapljinu te sve gradove i mjesta u Bosanskoj Posavini.
O razgovorima u Grazu hrvatska strana je u Splitu samo nekoliko dana kasnije obavijestila muslimansku delegaciju. "Istoga dana navečer Šemso Tanković obavijestio je javnost kako su SDA i HDZ u Splitu dogovorili konfederaciju između BiH i Hrvatske, što nije odgovaralo stvarnom stanju stvari. Ta izjava imala je za cilj staviti srpskoj strani do znanja kako su se Hrvati i Muslimani dogovorili na račun Srba.
Muslimanska strana je time uradila nešto slično onome što je učinila srpska strana u Grazu", piše Boras. On ističe kako je u Grazu voditelj hrvatske delegacije Mate Boban razgovarao s predstavnicima srpske strane o uspostavljanju mira na crtama razgraničenja u Hercegovini, Posavini i Kupresu, a ne o podjeli BiH.
Tesla nije zadužio Srbiju niti jednim elektroimpulsom!
piše: Goran Jurišić
Nikola Tesla nije bio Srbin, niti srpskog podrijetla, niti je ikada pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Hrvatska nema razloga, osim politikantskih, dijeliti Tesline zasluge sa Srbijom
Obradovao sam se u povodu najave vlade, koju je priopćio predsjednik dr. Ivo Sanader, da će Hrvatska sljedeću godinu (2006.) obilježiti kao godinu hrvatskog i svjetskog znanstvenika Nikole Tesle, rodom iz hrvatske Like, koja je Hrvatskoj dala dva najveća čovjeka u posljednjih 200 godina - Antu Starčevića i Nikolu Teslu. Neugodno sam se, međutim, iznenadio kada je ministar obrazovanja i znanosti, dr. Dragan Primorac, na tiskovnoj konferenciji u povodu Teslina jubileja, najavio projekt proslave pod naslovom "Hrvatska-Amerika-Srbija", jer Srbija zaista nema ništa s Nikolom Teslom. To čak nema veze s nekom suradnjom u "regiji", koja se danas nameće iz inozemstva i koja je najednom popularna u Predsjedničkim i Banskim dvorima.
Austrougarski i američki državljan
Nikola Tesla nikada nije bio državljanin Srbije, niti je u Srbiji živio, niti je ikada bio srpske nacionalnosti, niti mu je Srbija bila matična država. Naš najveći znanstvenik bio je austrougarski i američki državljan, po nacionalnosti bio je Hrvat, a po vjeri pravoslavac i pripadnik pravoslavne crkve, ekumenski ovisna od Crkve u Bukovini. Kao povjesničaru mi je dužnost naglasiti da Tesla nije bio Srbin, niti srpskog podrijetla, niti je ikada pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi! Ministar Primorac, kada iznosi publicističke projekte vlade, poput promocije Hrvatske na račun Nikole Tesle, mora itekako voditi računa o ugledu Hrvatske u svijetu, jer nitko našu zemlju ne cijeni po tome što mazohistički dijeli Teslinu povijesno-znanstvenu vrijednost, par excellence, sa Srbijom i srpstvom, s kojima Tesla nema nikakve veze. Gaf ministra Primorca na primjeru povezivanja Hrvatske sa Srbijom preko Teslinih leđa je razumljiv, jer ministar ne provodi kvalitetnu reformu cjelokupnog obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Dr. Primorac nije bio u stanju promijeniti niti svoje savjetnike u Ministarstvu obrazovanja koje je naslijedio iz tko zna kojih vremena, koji nisu bili u stanju svog ministra upozoriti na notornu povijesnu činjenicu kako Tesla nema veze sa srpstvom niti njegova pravoslavna vjera ima veze sa Srpskom pravoslavnom crkvom. To ne tvrdi samo moja malenkost, nego to tvrde povjesničari svjetskog glasa, poput dr. Ive Pilara i Save Markovića Štedimlije.
Hrvatski povjesničar Ivo Pilar u svojemu je djelu "Die Südslawische Frage" (Južnoslavensko pitanje, Beč 1918. godine), na osnovi opsežnog povijesnog istraživanja podrobno obrazložio zašto pravoslavci iz Hrvatske u 19. st. nisu bili Srbi, te zašto pravoslavci iz Hrvatske u 20. st. jesu Srbi, a kao što vidimo, Srbi su i danas, iako većina današnjih Srba iz Hrvatske nisu srpskog nacionalnog podrijetla. Crnogorsko-hrvatski istraživač povijesti, novinar i književnik iz Zagreba, Štedimlija, istraživao je povijest pravoslavaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine isključivo na srpskim izvorima, i došao do istih rezultata kao Pilar, da, naime, pravoslavci iz Hrvatske 19. stoljeća uopće nisu pripadali SPC, a do 1918. uopće nisu bili srpske nacionalnosti, nego su pripadali hrvatskoj političkoj naciji, upravo onako kako je Otac domovine Ante Starčević u svojoj politici hrvatskog državnog prava govorio i tvrdio (vidi, Štedimlija: "Verschwörungen gegen den Frieden", Zagreb, 1944. godine). Poslije su Pilar i Štedimlija znanstvenim argumentima potvrdili Starčevićevu tezu o hrvatskim, a ne o srpskim pravoslavcima u Hrvatskoj.
Hrvati pravoslavne vjere nisu Srbi
O čemu se radi? Srpstvo kao politički pojam u Hrvatskoj se pojavio tek u vrijeme mađarske revolucije 1848. - 1849. kada su Srbi iz Ugarske (Vojvodine) s patrijarhom Rajačićem ušli u vezu s Hrvatima kako bi vodili zajedničku borbu protiv mađarske hegemonije (političko-nacionalne prevlasti). Do tada se srpsko pitanje u Hrvatskoj nikada nije razmatralo zato što su se članovi pravoslavnih Crkvi u Hrvatskoj smatrali Hrvatima pravoslavne vjere. Čak i u kasnijem razdoblju su brojni i istaknuti pripadnici pravoslavnih Crkvi u Hrvatskoj bili pristaše hrvatskih nacionalnih prvaka dr. Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Pravoslavni Hrvati surađivali su u nacionalističkim novinama, pisali su knjige i brošure, držali političke govore na skupovima i kao kandidati Stranke prava bili izabrani u Zastupnički dom hrvatskog Sabora. Srpstvo je kao politički pojam u Habsburškoj Monarhiji bilo poznato samo u zemljama južne Ugarske gdje su im vladari Monarhije, nakon useljenja iz Srbije, udijelili u 17. stoljeću određena prava.
Pod utjecajem spretno vođene propagande i organizacije vlade Srbije i Srpske pravoslavne crkve (SPC) u južnoj Ugarskoj (Vojvodini), koja je imala za cilj sve pravoslavce u južnoslavenskom dijelu Monarhiji podrediti svojoj crkvenoj jurisdikciji, počeli su se tu i tamo pojedini pravoslavci izjašnjavati (deklarirati) Srbima u nacionalnom smislu. Svoju dotadašnju grčko-orijentalnu Crkvu u Hrvatskoj počeli su po programu srpske stranke u Hrvatskoj i po uzoru na Srbe iz Vojvodine nazivati SPC, i na taj način hrvatskim pravoslavcima nametali srpsko ime kako bi pravoslavlje u Hrvatskoj identificirali sa srpstvom. Krajnji cilj takve propagande je bio, na osnovi velikosrpskog programa "Načertanije", hrvatske zemlje pripojiti Srbiji, što se 1918. i dogodilo. Tek od godine nasilnog pripajanja i okupacije hrvatskih zemalja Srbiji, 1918. godine, SPC po prvi puta u povijesti uopće djeluje organizacijski na hrvatskom tlu, i sve pravoslavce svrstava u SPC, i automatski ih vlada u Beograda broji kao Srbe, i time na umjetan način povećava broj Srba u velikoj Srbiji odnosno u Jugoslaviji u odnosu prema broju Hrvata.
Hrvatsko srpskom koalicijom do velike Srbije
Pripadnicima pravoslavnih crkava u Hrvatskoj uspjelo je na hrvatskom tlu tek 1887. osnovati jednu političku stranku koja je nosila ime Srpska samostalna stranka (SSS). Sve dok srpska stranka SSS nije ušla u koaliciju s nekim hrvatskim strankama, nije na izborima dobila niti jedan jedini mandat (to je povijesna činjenica), jer se pravoslavci u Hrvatskoj nisu osjećali Srbima nego Hrvatima. Cilj osnivanja srpske stranke u Hrvatskoj bio je isključivo agitirati za veliku Srbiju. Zbog toga je osnivač i vođa Hrvatsko-srpske koalicije, g. Fran Supilo, godine 1909. i podnio iz "političkih razloga", kako je naglasio u svojim memoarima ("Politika u Hrvatskoj", Rijeka, 1911. godine) ostavku na članstvo u toj koaliciji jer je srpski dio koalicije na čelu sa Svetozarom Pribićevićem radio isključivo u korist velike Srbije.
Kao što je vidljivo iz političkog programa Srpske samostalne stranke, njezino je vodstvo neposredno stajalo pod utjecajem propagande iz Srbije i postavilo zahtjev za ravnopravnošću "Srba" u Hrvatskoj s Hrvatima. Tvrdili su sami o sebi da su zaseban narod, i nisu ništa htjeli znati o priznanju narodnog jedinstva s Hrvatima. Tvrdili su čak da je jezik kojim su govorili, i koji je bio identičan s hrvatskim jezikom, s Gajevim morfološkim "korienskim" pravopisom u to vrijeme, a različit od srpskog jezika kojim se govorilo u Srbiji, neki zaseban jezik koji da se mora nazivati srpskim jezikom. Iz cijelog programa SSS jasno proizlazi da za "Srbe" u Hrvatskoj trebaju biti izborena prava koja nisu uživali ni Hrvati u Hrvatskoj - ocjena je Štedimlije. Težište programa je ležalo u priznanju srpskog naziva pravoslavne crkvene organizacije u Hrvatskoj. To je trebalo služiti prividu da svi pripadnici pravoslavne Crkve u Hrvatskoj pripadaju srpstvu, iako to od strane pravoslavaca nije uopće bilo tvrđeno, čak i više, uopće im to nije palo na pamet da bi se razlikovali od Hrvata katoličke vjeroispovjedi.
Mig iz Beograda
U knjizi "Politika u Hrvatskoj" Supilo je o srpskoj opoziciji, čiji je organ bio "Srbobran", napisao sljedeće: "Opozicija 'Srbobrana' je Hrvatima i pravima Hrvata (u članku Srbi i Hrvati iz 1902. godine, pod sintagmom Do istrage vaše ili naše!) najavila sustavnu borbu koja je daleko nadmašila 'učinkovitost' Khuenova 'srpskog kluba' (u hrvatskom Saboru). Način pisanja Sime Lukina Lazića, koji Hrvate briše sa kugle Zemaljske, koji sve Slavene pretvara u Srbe, i čak pokušao dokazati kako su svi Indo-Europljani, koji nisu željeli biti Srbi, bili srpski renegati, je naravno bolesna pojava, i nitko se nije mogao naći tko bi ga shvatio ozbiljno. Međutim, ipak je znakovito da su ti spisi, u kojima se vode navodni dokazi kako ne postoje Hrvati, godinama objavljivani u Zagrebu, bez da je Laziću itko prigovorio, i to u isto vrijeme kada je jedan učitelj iz Slavonije, koji je napisao svoju 'Živila Hrvatska!' bio zbog toga kažnjen (...) iz pera ljudi oko 'Srbobrana', 'Vrača pogađača' i Lazićeve 'Istorije' dolazile najveće uvrede na račun Hrvata. Treba otvoreno reći da se taj cijeli lonac u glavnom gradu Hrvatske kuhao pod pokroviteljstvom Khuena Hedervaryja. Opozicija Srba oko 'Srbobrana' sastojala se u tome da joj je Khuenova vlada bila premalo prosrpska, kao i da je 'Srpskom klubu' i Srbima iz Hrvatske uopće premalo plaćena potpora koju daju sustavu, režimu i vladi! Tako je izgledala ta 'opozicija'!"
Pošto Srbi do 1905. u Hrvatskoj nisu bili priznati kao politički narod, što u Hrvatskoj nitko u ime nekog postojećeg organiziranog političkog foruma nije ni tražio, osim skupina oko "Srbobrana", mig za zahtijevanje konstitutivnog nacionalnog statusa za Srbe u Hrvatskoj došao je iz Beograda, posebno, dakle, meritorno priznavanje Srba kao političkog naroda u Hrvatskoj, kako bi se nakon toga mogli postavljati novi i drugi politički zahtjevi. Iz Zadarske rezolucije predstavnika srpske stranke, koja je donijeta nakon hrvatske Riječke rezolucije, koja je prethodila osnivanju Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine, može se iščitati da sa srpske strane nigdje nije istaknuta misao jednog mogućeg jedinstva Hrvata i Srba, nego samo priznanje Srba od strane Hrvata kao uvjet dvostrane suradnje. Djelatna snaga srpskih članova Koalicije i njezinih pristaša išla je tako daleko da su već osmislili plan da u Hrvatskoj, a pogotovo u prvom redu u Bosni i Hercegovini provedu prevrat u korist Srbije.
Osjećali su se tako moćni da su srpsko pitanje postavljali čak i u onim izbornim okruzima, u kojima su živjeli i pravoslavci, a u kojima su izabrani hrvatski zastupnici. U spomenutoj Supilovoj knjizi navodi se cijeli niz primjera i pojedinosti u tom smislu. ...
Nastavak pročitajte u Hrvatskom slovu...
1.6.2006.
Dvije parade
U kratko vrijeme Zagreb je u znaku dviju parada, jedna je već održana na stadionu NK Zagreb, ona vojna, i uskoro će na Zrinjevcu i zagrebačkim ulicama - parada pedera. Ova pederska parada, kažu, bit će svejugoslavenska, jer srbijanski dupedavci ne mogu u sadašnjoj Srbiji “da se pederski paradiraju i dupeta da mešaju”. I iz ostalih bivših republika pokojne Juge doći će pederi, zbratimljeni, svi u jednom stroju. I sve će biti pod egidom zvezde petokrake.
Vojna parada odražana prošle nedjelje bila je povodom petnaeste obljetnice slične parade održane na početku Oslobodilačkog rata 1991. – 1995. godine; održana je na istom mjestu, ali u sasvim drugom ozračju, nekako – rekao bih – mlakom ili nevoljkom. Uz potpuno nezainteresiranu publiku. Pogotovo niti traga onoj junačkoj paradi s Jaruna iz 1995. kada se Srbima dično pokazalo što im se sprema. I uskoro su dobro osjetili moć te volje Istog dana smo na TVE mogli gledati vojnu paradu iz Madrida, i usporedbe se nameću same od sebe.
Za razliku one madridske, kod zagrebačke parade prvo upada u oči da su (većinom) profesionalni vojnici nastupali BEZ ORUŽJA. Vojnici BEZ ORUŽJA!? Kako je to moguće? Je li to mirotvorački skup poput Bedema ljubavi ili je to parada hrvatske vojske koja mora braniti Hrvatski Dom. Sprdnja! Pa čak i pripadnici Mačekove seoske zaštite nosili su batine, toljage. A toljagom se može i te kako udariti. Na nogometnom stadionu stameno su stupali namrgođeni gardisti - bez oružja.
U svakom slučaju, takva parada nije bila potrebna, jer nismo vidjeli ni jedan zaslužni vođa iz Domovinskog rata; neki su već u zatvorima, neki nisu pozvani, neki su otišli na onaj svijet svojom rukom, a neki – vjerojatno – od gađenja nisu htjeli doći. Ali zato, bilo je sve prepuno “zaslužnih” JNA-oficira i političara svake vrste. Oporbeni političari nisu htjeli doći niti na ovakvu rugalačku paradu, još uvijek im je vojska previše “hrvatska”.
Ova parada je tim više apsurdna jer je upravo ta vojska, hrvatska vojska i njezini generali, na haaškom sudu optužena za genocid nad Srbima, za sustavno protjerivanje civilnog pučanstva. A sud u Haagu nije nikakvi sud u Pušči Donjoj, taj sud su osnovali Ujedinjeni narodi.
Govori političari su bili u znaku vremena. Mesić reče kako je sada vojska depolitizirana! Kako jedna vojska, koja treba braniti svoj Dom, može biti “depolitizirana”? Kada bi ta vojska, ta s parade sa stadiona, branila Mars, ni tada ne bi smjela biti “depolitizirana”, morala bi biti promarsovska! Mesić kao da je pao s Marsa. Je.
Drugo oko iz trooke hrvatske glave, austrijski poliglot i kaštelanski orjunaš, samodopadni kavalir, naočiti Ivo, reče kako je “hrvatska vojska najmlađa vojska u Europi”!? Ivo, malo morgen! Naočiti Ivo se preračunao jer je vojska puno starija. Na taj način je isključio borce za Hrvatsku Nezavisnu Državu koja je zajedno s Državom 1945. tragično skončala. Jadni Ivo morao je to reći, iako je tako isključio svoje partizane, kako mu Goldštajn ne bi spočitao hrvatske ustaše. Goodloking John tako je zaboravio (predsjednik svih građana bi rekao, prenebregnuo se) na one brojne Hrvate koji su se stoljećima borili protiv osmanskih hordi s jugoistoka, one brojne hrabre hrvatske vojnike koji su ostavljali svoje kosti širom Europe za interese drugih, za interese svojih gospodara – neprijatelja hrvatskog naroda.
Goodloking John kaže da je završio francuski, stoga zna francuski; dakle, da je htio, mogao je naći francuske knjige (recimo, najnovije francuskog povjesničara Luca Oreskovica /Luka Orešković porijeklom iz Široke Kule/) koje pišu da je već Luis XIV. (1638.-1715.), Kralj Sunce, imao posebnu (interventnu) diviziju od oko 1000 vojnika Hrvata pod nazivom Les Croates (Kravate). Francuska aristokracija je po uzoru na njihove rubce oko vrata smislila modni odijevni predmet koji je nazvala prema njihovom imenu – kravata.
Druga parada, ona pederska, koja će se tek održati, ona je i te kako politizirana jer su sve pederske udruge duboko politizirane. Uglavnom su komunistički, prosrpski i antihrvatski orjentirani. Važno da je vojska depolitizirana. Dok je hrvatska vojska depolitizirana, dotle pederi mogu napadati.
Na ovoj paradi će nastupati i dupedavci iz Srbijice, jer tamo ne mogu “da paradišu”. Tako će se u Zagrebu u jednom stroju naći sve bratske guze “iz regiona”, dobro zaštićene od depolitizirane milicije.
Argentinski liječnik, Ernesto Guevara de la Serna, općepoznat kao komunistički revolucionar Che, zanimljivo je, često se nalazi (njegova slika) na junačkim prsima gotovo svih pedera. Međutim, domaći pederi nemaju pojma koga uzimaju za uzor, to jest kako se Ernesto odnosio prema pederima.
Kada je kastrističke revolucija pobijedila na Cubi i svrgnula proameričku vladu Batiste, Ernesto “Che” Guevara je bio postavljen za ministra industrije. Za vrijeme šezdesetgodišnje jenkijevske vladavine Cuba je zapravo bila, posebno La Habana, američko ekskluzivno ljetovalište i bordel gdje su američki mafijaši “prali novac”. Tako da su revolucionari zatekli znatan broj nesretnih prostitutki i muškaraca koji su se zbog novca bavili muškom prostitucijom.
Budući da nije bilo ruku za žetvu šećerne trske, jer su svi sjekači trske sada bili zaslužni revolucionari i nije imao tko raditi. To mi dobro znamo u Jugoslaviji, kada su 45. čobani, neradnici i lumpenproleteri postali Titovi oficiri, milicionari, direktori, novinari, ambasadori itd itd.
Ministar industrije, Ernesto Guevara, otvara prve sabirne logore za sjekače šećerne trske. A kako revolucionari, kao pravi muškarci (machos), nisu dopuštali seksualno opredjeljenje i pravo na različitost, prvi “gosti” kubanskih koncentarcijskih logora bili su upravo pederi. Poslije su na red došli protivnici Fidela Castra.
Zato, pederi, pozor: Okanite se Che Guevare i njegovih slika, jer ako vam se on digne i vrati... kukala vam majka...; ne bi bilo više parada, bili biste negdje drugdje.
Jusuf Hećimović
Večernji list
1.06.2006
Mudžahedini su bili u svim postrojbama Armije Bosne i Hercegovine
Autor Zoran KREŠIĆ
MOSTAR - Obrana šestorice Hrvata, bivših dužnosnika Herceg-Bosne ozbiljno su jučer na nastavku unakrsnog ispitivanja kompromitirali tužiteljeva svjedoka, mostarskoga muftiju Seida Smajkića, predstavljajući njegovu suradnju sa zloglasnom jugoslavenskom tajnom službom UDBA- om dok je pak muftija osobno potvrdio kako su mudžahedini bili u velikoj broju postrojba Armije BiH.
Svjedok optuženih
- Na svim stranama postojale su u Armiji skupine mudžahedina, u svim postrojbama, kao i plaćenici ili legionari u HVO - u i u srpskoj vojsci koji su odrađivali prljavi posao.
U neku ruku pozicija mudžahedina se razlikuje od njih, od plaćenika, zato što su se oni pridružili agresivnima a mudžahedini su pomagali Bošnjacima-Muslimanima, žrtvama agresije, - rekao je jučer muftija Smajkić šokiravši tužitelja Kennetha Scotta koji je nekoliko puta reagirao oko upita obrane.
Smajkić je na taj način obrani dao vrijedan iskaz što ga je gotovo pretvorilo u svjedoka optuženih Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića koji su optuženi za zločinački pothvat Herceg-Bosne, koji je prema tužiteljstvu uključivao istrebljenje Muslimana. Obrana je ponovno kod muftije insistirala s pitanjima o vjerskoj knjižici koje su dijeljene 'muslimanskome borcu’ unutar postrojba Armije BiH a prema kojima je bilo dopušteno ubiti zarobljenike.
Muftija je pak rekao da su to ekstremni slučajevi koji se ne mogu primjenjivati u BiH jer nije na snazi šerijatski zakon. Posebno šokantno bilo je predstavljanje dokumenata u kojima se otkriva kako je muftija bio suradnik-doušnik UDBE pod kodnim nazivom Rusmir.
Kodno ime
Na upit odvjetnika Michaela Karnavasa, muftija Smajkić je ustvrdio da mu nije poznato kako je to njegovo kodno ime unutar UDBE. Zatim je Karnavas predstavio presliku dokumenta 'Službe državne bezbjednosti’ iz 1976. u kojoj se navode njegovi osobni podaci i u posljednjem retku ističe kako je 'registrirano evidentiranje suradnika i odobreno’. Smajkić je pak odgovorio kako je 'notorna laž da sam ja bio u službi sigurnosti’.
- Istina je da smo mi vjerski službenici pozivani na razgovore. Nikad od mene nije traženo da budem suradnik nego da pružim informaciju prema kojoj je služba imala interesa, - rekao je muftija Seid Smajkić. Dodao je kako je redovito bio praćen. Prema njemu je ova afera okončana jer je Islamska zajednica provela istragu. Obrana je predstavila i nedavne muftijine antisemitske i antikršćanske poruke o Jeruzalemu i Mostaru koje su kritičari u BiH ocijenili ksenofobičnim.
31.05.2006
Pero i Rozika Kordić posljednji put posjetili sina u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu
Darijo Kordić putuje u neizvjesnost u Graz
Autor Ana DRMAČ
BUSOVAČA – Iako oboje teško bolesni, roditelji bivšeg predsjednika HDZ-a BiH i jednog od osnivača HZ HB Darija Kordića, Pero i Rozika Kordić, vratili su se iz višednevnog posjeta sinu.
Zajednička molitva
Od listopada 1997. godine, kad se dobrovoljno sa još devetoricom srednjobosanskih Hrvata predao Sudu u Haagu, Kordić je smješten u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu. Potkraj veljače 2001. godine Haaški ga je sud zbog progona bošnjačkog stanovništva u središnjoj Bosni osudio na 25-godišnju zatvorsku kaznu, koja je kasnije potvrđena, i to je dosad najviša kazna izrečena pred Sudom u Haagu jednom političkom dužnosniku iz BiH.
No, Kordić, njegova obitelj, kao i brojni Hrvati iz središnje Bosne, uvjereni su u njegovu nevinost, a za visoku izrečenu kaznu okrivljuju ispolitiziranost Haaškog suda. Njegov je otac Pero nedavno za skrivanje dokaza koji bi išli u prilog obrani njegova sina teško optužio i hrvatski politički vrh na čelu s predsjednikom Mesićem. Nakon posjeta sinu Kordićevi roditelji politiku ostavljaju po strani i vidno uzbuđeni za naš list prepričavaju posjet sinu.
– Umorni smo, ali presretni zbog dragocjenog vremena provedenog sa sinom. Od devet sati ujutro do 17 popodne puna četiri dana imali smo za razgovor i zajedničku molitvu. To je za nas neprocjenjivo bogatstvo – kaže Pero Kordić, koji je u ponedjeljak kasno noću doputovao sa suprugom iz Haaga.
Majka jako bolesna
Njemu je to u gotovo devet godina, koliko je Dario u pritvoru, osmi posjet sinu, a njegovoj supruzi Roziki, koja je teško bolesna i gotovo nepokretna, drugi.
– Plašim se da je za moju suprugu Roziku ovo bio posljednji susret sa sinom. Ona je teško bolesna i mislim da ne bi više podnijela putovanje – kazao nam je vidno potresen Pero Kordić. I za njega je ovaj posjet sinu posljednji u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu, jer Darija Kordića već sljedeći mjesec, vjerojatno 8. lipnja, premještaju u Austriju. Još nije sigurno u koji će grad biti premješten, a najvjerojatnije će to biti Graz.
– Dario je dobro i pun vjere i nade da će moći do kraja podnijeti svoj križ, ali je istodobno i željan promjene, jer je gotovo devet godina u Haagu – prepričao nam je njegovu reakciju na vijest o premještanju u Astriju Darijov otac Pero Kordić.
183 godišnjica rođenja Oca Domovine, dr. Ante Starčevića
(23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)
Sjetimo se da je vrhovno načelo našeg Oca Domovine bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!
Otac Domovine nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, i zasluga je Njegova genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.
On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.
"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".
Bog i Hrvati!
Hrvatska Hrvatom!
Glas Koncila, 21.5.2006.
Ivan Miklenić
Opasna neprincipijelnost
Komemoracija blajburškim žrtvama kao i žrtvama križnih putova u prvim poratnim mjesecima komunističke vladavine, održana na Blajburškome polju u nedjelju 14. svibnja, još je jednom veoma jasno podsjetila da se Hrvatska još uvijek nije primjereno suočila sa svojom prošlošću. Potpredsjednica Hrvatskoga sabora to je priznala poručujući s Blajburškoga polja - kako prenose mediji - »da moramo reći tko su počinitelji, a tko nalogodavci tog zločina, te ga osuditi i kazniti«. Potvrđuju to i riječi biskupa Josipa Mrzljaka izgovorene u propovijedi na misi na Blajburškome polju nakon što je citirao glavne dijelove Rezolucije Vijeća Europe iz siječnja ove godine: »I jasne riječi ove Europske deklaracije u hrvatskoj javnosti nisu odjeknule niti su izazvale ikakve korake koji bi omogućili da istina o tim prošlim tragičnim događajima oslobodi mnoge koji su još uvijek zatočenici bilo kao žrtve bilo kao dionici toga zločinačkog poretka. Mnogi se pitaju zašto u suvremenoj Hrvatskoj nema snage ni političke volje da se provedbom te deklaracije to prošlo razdoblje prepusti povijesti te, da mi, svjesni istine o toj prošlosti, možemo neopterećeni ići naprijed.«
Možda svu apsurdnost odnosa prema tome važnom pitanju najbolje ocrtavaju baš citirane riječi potpredsjednice Hrvatskoga sabora - a slično su na Blajburškome polju otkad je Hrvatski sabor pokrovitelj te komemoracije govorili i drugi predstavnici hrvatskoga najvišeg zakonodavnog tijela - koje kao da su izgovorene u ime nekoga tko ne participira u vlasti pa onda potiče nekoga neodređenoga da nešto poduzme. Tako da te riječi - kao i riječi drugih predstavnika Hrvatskoga sabora na prijašnjim godišnjim komemoracijama - premda izriču istinu, tj. izriču upravo ono što je potrebno glasno i jasno reći u situaciji dok se to pitanje i ne pokušava riješiti, zapravo ništa ne obećavaju, ništa ne pokreću, ništa ne znače za samo rješavanje toga pitanja. Je li to samo veoma vješt politički govor koji baca prašinu u oči onima koji ga slušaju bilo izravno na Blajburškome polju bilo posredovanjem medija, ili je to tek progovaranje iz stanovite grižnje savjesti, ali koje ne može stvarno utjecati ni na što? Je li to zapravo tek isticanje nedostižnog ideala u stvarnoj svijesti da ni u sadašnjem hrvatskom društvu - ni 16. godinu nakon oslobođenja iz komunističkoga totalitarnog društvenog poretka - odgovorni u društvu nemaju volje ni snage da se hrvatskoj naciji omogući pošteno i primjereno suočavanje sa svojom prošlošću?
Zbog neprincipijelnosti trpi cijela hrvatska nacija te nema ni pravednosti ni istine ni pravoga napretka
Biskup Mrzljak, podsjećajući na Rezoluciju Vijeća Europe koja zahtijeva osudu komunističkih zločina i konstatirajući svijest mnogih da u današnjoj Hrvatskoj nema ni snage ni političke volje da se »to prošlo razdoblje prepusti povijesti«, upozorio je na važnost suočavanja s tom prošlošću, s tim zločinima, radi neopterećenoga hoda naprijed koji je tako važan i potreban suvremenome hrvatskom društvu. Varaju se političari ako misle da se tako strašno stradanje i tako velika patnja može sakriti pod tepih, da se očita nečovječnost, okrutnost i zločinstvo može potisnuti iz svijesti hrvatskoga naroda, a da ne bude otkrivena prava i cjelovita istina o svim tim stradanjima i da taj komunistički zločin ne bude primjereno osuđen. Dok u današnjoj Hrvatskoj postoje snage koje sprečavaju istraživanje i očitovanje cjelovite istine, koje svjesno umanjuju i zločin i broj žrtava i odgovornost sudionika toga zločina na svim razinama, nameće se pitanje: Ne žele li one zapravo usporiti hrvatski hod naprijed, ne žele li i dalje svjesno i namjerno raspirivati razdore u hrvatskom narodu i hrvatskoj naciji? Ako netko svjesno ne dopušta da se u suvremenome hrvatskom društvu ostvari koliko je više moguće temeljna pravednost, onda taj sasvim svjesno čuva i njeguje eksploziv koji može ugroziti čitavu naciju i samu opstojnost hrvatske države. Žrtve su uvijek jače od onih koji su ih učinili žrtvama, a prizivanja krvave prošlosti može osloboditi samo cjelovita istina, principijelna osuda svakoga zločina i poštivanje svake žrtve.
To izbjegavanje sa suočavanjem s tom prošlošću posebno poprima dramatične razmjere u okolnostima u kojima Hrvatska i inače ima problema sa žrtvama, s istinom o žrtvama, s međunarodnim optužbama onih branitelja koji nisu osumnjičeni ni da su svojom rukom učinili zločin ni da su zapovjedili zločin, već su pozvani na odgovornost jer su se zločini dogodili. Bolna je činjenica da Hrvatska ni danas ne zna točan broj žrtava najnovije velikosrpske agresije, da ne zna točan broj ni onih koji se vode kao nestali, a kamoli da bi današnja Hrvatska znala tko je kriv ili odgovoran za svaku žrtvu, a svaka žrtva je neizmjerno vrijedna i sve ljudske žrtve, pale od bilo čije zločinačke ruke, jednakoga su dostojanstva te zaslužuju i jednako poštovanje.
Čak je lijevo orijentirani HTV-ov informativni program spoznao i javno očitovao hrvatsku sramotu što nije podigla ni optužnice protiv glavnih pokretača i izvršitelja velikosrpske agresije, a Hrvatska nije to učinila jer ne zna, ne želi ili ne može biti principijelna.
Opasna neprincipijelnost, koja uvijek stvara razdor u ljudskoj zajednici pa i u hrvatskom društvu, određenim je snagama upravo potrebna da bi iz političkih razloga i iz politikantskih ciljeva samo onda kad im to odgovara procesuirale samo određene sudionike zločina, ostavljajući si na taj način eksploziv za nove, buduće obračune, a što zbog toga trpi cijela nacija ili što nema pravednosti i istine - to im nimalo nije važno.
O Kaliniću Pavlu
Val komunističke «Trećejanuarske revolucije» naplavio je na obalu svakojakog otpada s pučine, između kojih se ističe saborski zastupnik, «stručnjak za terorizam», stanoviti Pavle Kalinić. I kao stručnjak za terorizam dohvatio se «teroriste» Branimira Glavaša. Naime, Glavaš je već de facto osuđen, jer zagrebačko suđenje će biti puka formalnost, a zapravo je Glavaš samo mamac za krupniju lovinu.
Medijski prostor u ovoj tužnoj paradržavi (kako Kalinić kaže, nepravnoj državi; pa me zanima kakvo je to pravo u, recimo, USA kada silom provale u jednu zemlju i ubiju po volji milijune domaćih stanovnika – od Koreje, Vijetnama, Afganistana, Iraka i sl. a sve u miru) je već godinama onečišćen lamentacijama o zločinima nad Srbima. Svi se prave ludi da su upravo Srbi 90. započeli čitav niz ratova i ni jedan se Srbin, koliko se sjećam, tih godina nije suprotstavio nadolazećem ratnom ludilu. Naprotiv, jednoglasno su pjevali «'Ko to kaže 'ko to laže, Srbija je mala,/ nije mala, nije mala, triput ratovala,/ i ope' će i ope' će, ako bude sreće». Pa htjeli su ratovati, evo im ga. Mislili su za tri dana postići pobedu, nu ne ide to tako.
Zapravo u slučaju Glavaš, osim zapovijedne odgovornosti, gdje drug «stručnjak za međunarodni terorizam» Kalinić tjera Šeksa, prava lovine je ZABORAV SRPSKIH ZLOČINA. ZABORAV da su Srbi u Osijeku ubili preko 1200 građana. Da se ZABORAVI kako je NEUSTANOVLJENI (?) broj građana u Osijeku likvidiran snajperskim hitcima s prozora! Je su li to radili civili? Zaboravlja Kalinić da su Osječani bili pod neprekidnim bombardiranjem 10 mjeseci (čak je i gradonačelnik Kramarić morao bježati, bio je odsutan više od 180 dana za vrijeme bombardiranja) i da je ta atmosfera straha i nesigurnosti morala ostaviti traga na psihu i ponašanje. Dok se demonizira Glavaš i danima spominje «30 osječkih srba» (zanimljivo: brojke su uvijek okrugle) treba se zaboraviti ubijene Hrvate. Baranju nitko ne spominje, «stručnjak za međunarodni terorizam» niti riječi o sramotnoj oslobađajućoj presudi osječkog sudu skupini četnika iz Belog Manastira. Ni riječi o pedesetak ubijenih nesrba u kasarni u Belom Manstiru. Zašto Kalinić ne ode u Beli Manastir.
Svuda je tako, da se prikrije pokolj u srpskom logoru u Bučju i odgovornost Veljka Džakule, izmišlja se nekakva «Pakračka poljana» i namjerno se zaboravlja čitav niz zločina po slavonskim selima. Voćin, Ćelije, Ćeralije i još brojna mjesta srpskih masovnih pokolja i zločina ne spominju se. Završni udarac će se dogoditi u Vukovaru, pitanje je dana kada će se dignuti optužnica (kažu znalci da je već pripravljena) za zločine nad Srbima u Vukovaru. U Splitu se igra Žikino kolo oko «Lore», samo da se prikriju strašni srpski logori u Kninu i okolici. Niti predistražne radnje nisu provedene. Niti riječi da kaže da su se na sramotnom splitskom suđenju pojavili svjedoci upravo srpski teroristi-koljači koji su zarobljeni 91.! A u Dalmaciji, ako se uhapsi poneki četnik, to budu isključivo oni koji su krali i pljačkali, dok ubojice slobodno šetaju. To Kalinić ignorira.
Izmišlja se slučaj Gospić da se prikriju strašni srpski zločini u obližnjoj Širokoj Kuli, gdje su Srbi u jednom danu (13. listopada 1991.) likvidirali 44 civila! Te nedjelje u Širokoj Kuli ubijena je trinaeastgodišnja Verica Nikšić čije tijelo do danas nije pronađeno. I dok u Zagrebu prave herojinu od nekakve Aleksandre Zec, Verica je zaboravljena, kao da poručuju da ju je i trebalo ubiti. A zaborav je to, novo ubijanje. Sve je to Kalinićev sudrug, komunistički sudac Rukavina u Gospiću 16. siječnja 2001. začinio oslobađanjem svake odgovornosti srpskih terorista koji su zlodjelo počinili – kaže po zakonu o oprostu.
Kaže tako Kalinić za Iskon: «Kad nakon mira dolazi rat, onda se lakovjernima obećavaju brda i doline. Obećanja nekoliko puta nadmašuju mogućnosti bilo koje države koja ulazi u rat - bio on obrambeni ili napadački. Što su društva siromašnija i ruralnija, to se više obećava.» Gledam Klinića, tko god mu je lakovjernom obećavao za ratne zasluge, boga mi ispunio mu je obećanja, imajući u vidu njegovu plaću i ostale privilegije. A kaže i «ruralna društva», pa odakle nam je stigao to taj vrli «stručnjak za međunarodni terorizam»?
I opet će Kalinić: «Ipak, najstrašnije je kad se pokušava ignorirati činjenica da je svaki rat sam po sebi zločin...»; znači da je Kalinić sudjelovao u zločinu, u zločinačkom ratu, «ako je svaki rat zločin». Ako je svaki rat zločin, tada se Kalinić treba odreći svih svojih privilegija koje je stekao zločinačkim ratom i otići, ili u svoje selo iči na burzu rada. Rat je nesreća, prije svega za one koji se brane, a u obrambenom ratu se NE MOGU POČINITI RATNI ZLOČINI. Ako mogu, zašto Kalinić ne optuži svoje partizane za ratni zločin u Drugom svjetskom ratu, zašto ne optuži sovjetsku armiju za zločine nad vojnicima i civilima, zašto ne optuži Kalinić Francuze za zločine prema Nijemcima u povlačenju iz Francuske, zašto ne optuži Amerikance za brojne zločine u svijetu od početka XX. stoljeća? Brus! U sve ekspanzionističke ratove, koje su Srbi započeli još iz sedamdesetih godina XIX. stoljeća, išli su svjestno i hotimično i to ne može biti nesreća za sudionike.
Naravno, sva ta pisanija nisu slučajna u danu kada su Hrvatsku preplavili srbijanski sudci-istražitelji i novinari, koji su došli otvarati nove procese za suđenje Hrvatima. Nitko, ali baš nitko više ne spominje dvadesetak tisuća ubijenih građana Hrvatske, razorenu zemlju, razorene duše i psihe. Samo se traže srpske žrtve, pogotovu gdje ih nema.
I za kraj, Kalinić psihičke smetnje koje su nesretni ljudi dobili u ratnim neljudskim stresnim uvjetima, u neravnopravnom ratu protiv nebrojeno puta jačeg protivnika, cinički naziva vijetnamskim sindromom! Sindrom američkih ubojica i psihopata povratnika iz prljavog rata u Vijetnamu, gdje su ti isti psihopati ubili oko 3 milijuna nedužnih vijetnamskih građana. Ako je i od Kalinića, previše je.
Hakim
Pomahnitali "antifašisti"...
Drvlje i kamenje sručilo se posljednjih dana na Đurđu Adlešić, od kako je na Bleiburgu izjavila kako nije dovoljno okupljati se svake godine i paliti svijeće na mjestu najvećeg pokolja hrvatskih vojnika i civila, nego da odgovorne treba osuditi.
Pomahnitali antifašisti, od kojih dobar dio u strahu od onoga što bi istragom isplivalo na površinu, rade sve kako bi Adlešićku proglasili neznalicom koja o povijesti svog naroda ne zna ništa.
Ivan Fumić iz saveza antifašista Hrvatske poručuje joj da je na Bleiburgu pobijeno i onih koji su odgovorni za Jasenovac. Pa mu je to valjda dovoljan razlog da ih se pobije, skupa se nedužnim civilima, iako se radilo o hladnokrvnim, proračunatim ubojstvima razoružanih vojnika.
Ti isti antifašisti, koji danas podupiru ingerenciju Haaškog suda i zadovoljno trljaju ruke kada naši generali odlaze u Haag, zaboravljaju svoj „narodni sud“ koji je bio i tužitelj i sudac i porota, a zatim i egzekutor. I to na licu mesta.
Da je u Domovinskom ratu zabilježeno jedno jedino suđenje takvog “narodnog suda”, Haag bi vrištao do neba, a antifašisti skupa sa njim.
No, samo su partizani imali dopuštenje da nekažnjeno ubijaju i da nikada, nikada ne odgovaraju za svoje zločine.
I čak i danas, 60 godina kasnije, uvjereni su kako se o njihovim zločinima ne smije govoriti, kako njihovi zločini ne zaslužuju osudu, jer se radi o “pravednoj osveti”. Tu tezu podupiru mnogi političari, pa i kvazipovjesničar Goldstein, koji uporno ponavlja kako su zločini partizana nešto drugo, jer su činjeni iz osvete. Pa onda valjda i nisu zločini.
Da smo u Domovinskom ratu krenuli tim antifašističkim putem, vođeni osvetom, da li bi u Hrvatskoj ostao i jedan jedini Srbin?
Kao što su u ex Jugoslaviji, zahvaljujući rasističkim AVNOJ-skim zakonima, svi Njemci, bili krivi ili ne, protjerivani, a imovina im je oduzeta.
Onda je to bilo u redu. Nisu postojali krivci i nevini, samo s jedne strane anftifašisti i s druge žrtve za odstrijel. I vječni zakon šutnje, čiju povredu se plaćalo životom, ili u najboljem slučaju, Golim otokom.
Đurđa Adlešić govorila je o hrvatskom jedinstvu, pravilno ocjenivši da ga neće nikada biti, sve dok sa jedne strane imamo ubojice koji nekažnjeno desetljećima šetaju zemljom i još i vladaju njome, a sa druge žrtve kojima se ni nakon šest desetljeća ne dopušta da to budu.
I ono što je daleko važnije, osuditi režim koji je toliko godina skrivao istinu i svoje zločine.
Tek kada odamo poštovanje svim žrtvama, a osudimo sve zločince i zločinačke ideologije, moći ćemo govoriti o hrvatskom jedinstvu.
Do onda, ostaje kako je i bilo:
Nekažnjeni komunistički zločinci sa jedne i njihove žrtve u vječnoj potrazi za pravdom sa druge strane.
NC
A SMRT JE ČEKALA U BLEIBURGU...
(Death was waiting in Bleiburg)
Dok smo odlazili smrt je išla za nama
s iztoka, odakle je nekada dolazilo svijetlo.
Ex oriente lux! Smrt je išla za nama a crni pijetli
pjevahu posmrtnicu: Ex oriente mors! Bila je noć
neprijateljska i podmukla. Na daleku nebu
umjesto Danice samo zvijezda usudnica. Bezsnena noć.
Zatvarahu se prozori nakon našega odlazka. Zasjede
na izlaznim putovima. Posljedna naša noć
u pregaženoj domovini. Selidba u nepoznato. Pune
odhodne ceste vojnika i staraca, majki i žena
i djece. Smrt nas je slijedila danima, na šajkači
joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu
mrtvačka lubanja s ukriženim kostima. Iz crne
kutije krugovalne glas pjevača tuži
za ostavljenim domom, koji mu je napustiti
napustiti i ne vratiti se. Bila je noć gluha
i nijema, nakazni šumski noćuljci nagrnuvši odasvud
plesali su oko nas i smijali se smijali
iz preklana grla. Bježali smo od noža s kojega je
škropila zemlju krv nevinih, a divlji urlik goniča
razlijegao se zapaljenim selima i gradovima,
sibirski vjetar zaledjivao je listnate šume
u kojima smo tražili spas od zrakoplova ubojica.
Ona zvijezda usudnica a da to nismo ni znali
vodila nas je u hadski bezdan nabujale Drave,
Kočevskoga roga, Maceljskoga gorja, jame Jazovke,
Dubovca i bezbroj drugih jama jazovki širom
porobljene Hrvatske. Nismo to tada znali. Prekasno
smo spoznali da na zapadu ne izlazi sunce nego
zapada, krvareći nebo i zemlju. I da za Hrvate
nema slobode svim narodima obećane. Samo zator i
pomor roda našega. Bila je olujna noć bez zakloništa.
Noć dječjega plača, krikova i molitava. Noć
samoubojstava da se goničima ne padne u ruke. Noć
slomljenih snova. Od smrti s Iztoka bježali smo
k bijelim andjelima Zapada, s pouzdanjem nevinih
Vjerujući džentlmenskoj riječi. Bježali smo od smrti,
a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu
na brdu visoku. Obučena u englezku odoru, o vratu joj
ogrlica viteškoga Reda podvezice. Honny soit
qui mal y pense! Stid neka bude onoga tko nešto
nepristojno je pomislio. Bila je noć, gavranolika
bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, štektanje
strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi
poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom
i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz
bleiburškoga Dvorca, obučene u englezku odoru Albiona
ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu!
Očistite palubu! Očistite palubu! Na mostu
dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča
sa zvijezdom petokrakom na trorogoj šajkači
i četničkim znakom smrti na rukavu i u srdcu:
Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri!
Bijaše to noć bez mjeseca i zvijezda u kojoj je smrt
plesala svoj paklenski ples nad poklanim Hrvatima.
MATO MARČINKO
"POSPITE NAS CVIJEĆEM, MOLITE SE ZA NAS,UMRLI SMO ZA PRAVDU I SLOBODU"
Fra Lucijan Kordić
ŽENE I MAJKE IZ OBRAMBENOG DOMOVINSKOG RATA HRVATSKOGA NARODA
ZASTUPNICIMA U HRVATSKOM (DRŽAVNOM) SABORU:
Zaustavite progon hrvatskih branitelja i kriminalizaciju hrvatskoga naroda i
njegova obrambenog Domovinskog rata!
Poštovani zastupnici!
Od 12. rujna 2000. godine u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sustavno se progone hrvatski branitelji i njihove obitelji. Uhićuju se, sude i po nekoliko puta za iste optužbe i osuđuju najzaslužniji časnici i Zapovjednici Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, bez objektivnih materijalnih dokaza i vjerodostojnih svjedoka (za svjedoke se pozivaju i dovode ljudi bez morala, pa čak i najokorjeliji, u Hrvatskoj osuđeni agresorski zločinci, što nikada u povijesti pravosuđa nije bilo).
Pravna država (kada bi to i bila) nije sama sebi svrhom. Ona treba i mora djelovati u službi pravde i istine, a time u službi i interesu naroda i svih poštenih građana jedne države. Zar nije logično i normalno da se u državi koja je žrtva agresije, i k tome pobjednica, pravnim sustavom najprije dade satisfakcija većinskoj žrtvi, u našem slučaju hrvatskome narodu, pa tek onda i malim žrtvama na strani agresije?
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, kao i županijska odvjetništva, uz podložna im sudstva, ne rade tako.
Uz pristranu i zaglušnu potporu, hajku i kampanju najutjecajnijih medija u stranim vlasništvima, ali sa hrvatskim novinarima i urednicima, rade u interesu agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Sasvim je jasno da se radi o političkim optužnicama protiv hrvatskih branitelja, što je apsolutno nedopustivo, i sa moralnog i sa prvnog stajališta.
Neprekidno i kontinuirano se otvaraju novi slučajevi i progone hrvatski branitelji, što nije teško, jer nema mjesta u Republici Hrvatskoj gdje uz masovna stradanja Hrvata, hrvatske baštine i imovine, nije iz raznih razloga stradao i po koji građanin srpske nacionalnosti, od kojih je većina djelovala na strani velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.
Tako kriminalizacija Hrvata može ići unedogled sve dok se žrtvu perfidno ne pretvori u agresora i potpuno ne istopi hrvatska država i hrvatska sloboda.
Najočigledniji primjer takve rabote je grad Osijek, jedan od hrvatskih gradova mučenika u agresiji na Republiku Hrvatsku. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i mediji progone branitelje Osijeka, i među njima najzaslužnijeg, Branimira Glavaša, generala Hrvatske vojske i saborskog zastupnika, zbog nepoznatog stradanja ili nestanka dvadesetak Srba, a potpuno se zapostavlja višemjesečno agresorsko okruženje i masakriranje granatama i snajperima oko 1.000 poginulih i oko 5.000 teško ranjenih Hrvata, građana Osijeka, među kojima veliki broj žena i djece.
Stoga vi, hrvatski zastupnici, u čijim je rukama politička sudbina hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, odlučno zaustavite zlo i nepravdu.
Hrvatski narod je zdravoga razuma i poštena srca. Nije gluh ni slijep, ima svoj povijesni ponos i dostojanstvo.
Ne damo svoje najzaslužnije i najpoštenije sinove branitelje i generale, kao janjce na klanje!
Narodni zastupnici, ispunite čestito svoju ulogu i dužnost!
Ne budite bijedni poslušnici još bjednijih poslušnika tuđina!
Izdaju vam narod i povijest nikada neće zaboraviti ni oprostiti!
RIJEČ O BANDITU TITU I O ...
Mjesec svibanj je zacijelo najljepši mjesec u godini, jer u svibnju je već sve zeleno a priroda je - za razliku od travnja kada se još može naći snijega, zakašnjele zime i zimskih bura - već bujna, voćke su već u obliku zelenih malih plodova, ptice selice su se već uvelike vratile s Juga, viju gnijezda, ženke legu jaja. Život u vječnom cikličkom vraćanju, u svojem vrhunaravnom sjaju prema Božjim tajnim zakonima!
Mjesec svibanj, maj, predstavlja eksploziju novog ciklusa životne snage i moći, mjesec koji je čitav posvećen božici cvijeća; svibanj je mjesec majke a ime je dobio po rimskoj božici prirode, Maia. Slavlje plodnosti, arkanskog spoja Neba i Zemlje, slavlje plodnosti iz koje će se roditi novi život, nova stvorenja pod Kapom Nebeskom. Tada se u davna vremena išlo u polja, bralo se prvo cvijeće i majski vjencima kitili se dveri, buketi jorgovana mirisali su zataknuti po kapijama. Polja su crvena od divljih makova. Život u svojem vječnom očitovanju.
Nu, postoji jedan narod – kažu da je narod, nacija; kažu da ima i svoju “Državu” – čiji pojedinci, a nemalo ih je, i svake godine ih je sve više, slave smrt! Svibanj, maj, mjesec plodnosti i života simbol im je smrti! Čak dva nadnevka imaju u svibnju u kojima slave smrt. I to svoju smrt! Narod su Hrvati a smrtonosni vođa im je Josip Broz, veliki hrvatski brend.
Vođa im se rodio 25. svibnja u nekvoj selendri kajkavske zabiti, kažu, a zapravo se ništa ne zna, a svoj krvavi put je završio u srpskom Beogradu, poslije 88 godina svojeg krvoločnog života, 4. svibnja. A to se zna, znaju se žrtve, kojih je preko milijun. Milijun duša je taj krvolok otpravio na nebo. Posebno je bio opak prema Hrvatima i Šiptarima.
Svibanj je krvave ratne godine 1945. godine, Englezi i Amerikanci mirno krvoloku Brozu, koji je poput jahača Apokalipse najvljivao Smrt, izručili su svu silu naroda – izbjegllica – vojnika hrvatskih, žena, djece, staraca, stoke. Sav je taj svijet bježao pred vlaškim, ličkim, srpskim, crnogorskim koljačima-krvolocima, nadajući se spasiti goli život. Bakarić, Blažević, Krajačić, Krstulović, Dubajić, Palada (udana Planinc) i kao se sve nisu zvali ti dželati, vodili su tužnu kolone kroz hrvatsku zemlju, prema Srbiji, prema Beogradu, Vršcu, prema Boru, Skopju, vodili su ih u smrt. Polja su se crvenjela od hrvatske krvi, makovi poljski su toga svibnja ostali u hrvatskoj zemlji, nestali od stida, zemlja se crvenjela od krvi, hrvatske. Partizanske kuje su i noževe krvave lizale. Naredio je pokolj, Broz Josip, iz zagorskog Kumrovca, kominternin agent i krvnik, rođen u Maju.
Iz rata su Hrvati izašli desetkovani; Hrvata je apsolutno i relativno pobijeno najviše, jedino Hrvata je bilo manje na popisu stanovništva iz 1948. godina, iako su pripojeni “hrvatski krajevi” Istra, Baranja, Međimurje i neki dalmatinski otoci tzv. “Narodnoj Republici Hrvatskoj”!
U samom mjesecu svibnju i lipnju pobijeno je dvjesto, tristo, četiristo... tisuća duša; neki kažu i više! Mentor i učitelj hrvatskog sina, krvnika Josipa Broza, gruzijac Josif Visarionovič Dugašvili-Staljin (Čelični) jednom reče:”Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijiun ljudi je statistika”! Komunist Josip Broz, na čelu svojih smrtonosnih proleterskih brigada, bio je bez sumnje VELIKI STATISTIČAR.
A danas ga Hrvati slave, postoje još brojne ulice, trgovi a u njihovoj jadnoj metropli najljepši trg nosi njegovo ime smrtonosno ime: Trg Maršala Tita.
Logor Jasenovac je postojao do 1947. (ili 48.) za Hrvate, tu ih se ubijalo, topilo ih se u Savi, vodilo ih se na Kozaru, da im se zatre svaki trag. Ličke golubinke pune su Hrvata iz 45. godina a hrvatska historiografija govori samo o Srbima. Spominje Dotrščinu, pa tamo su kosti pobijenih iz “8. maja” kada su krvoloci srpski ušli u Zagreb!
Drug Tito, Ljubičica bela. Hrvatski bedaki vječno ponavljaju ... ludosti, kako će krvnike doseći kazna Božja (!?), kako će ih savjest peći, i slične nesklapnosti.
Svi ti, danas još živući krvnici, a i oni u paklu (kad bi se samo mogli dići) ponovili bi opet, i opet. Dok nas sve ne pobiju.
Nažalost, i prečesto, Hrvati-renegati, jugosloveni, komunisti, jednom rječju ološ, su bili najgori. I mnoga svjedočanstva govore da su upravo Hrvati počinili najviše zločina u to vrijeme. To je istina. Pa bili su gori Vrhovci, Bilići, Račani, Šuvari, Blaževići i sve kako se ta bagra, taj zmijski okot, nije zvao, nego Srbi; barem bi Srbi trebali biti neprijatelji ili, kako kaže, Meri Cetinić:”...oni nisu ka i mi..”! Oli jesu?
* * *
Jure Prpić
CRVENI pauk spleo je svoju mrežu
oko naših glava,
te vrjeba i čeka.
Je li to san ili java?
O, Bože, gdje smo sada
iza našeg pada?
Gdje su naši domovi,
gdje naše vatre plam?
Strašni su ovi lomovi:
lutati proklet, prezren i sâm.
O, gdje je naše proljeće,
našeg cvijeća cvatovi?
Gavran zidove oblijeće.
Ržu ostavljeni hatovi.
Ah, gledaj, sve gori! Pakao!
Na pragu leži zaklano čedo
s krvavom ružom na vratu.
Ode, nesta u bezdan
sreća milijuna.
S juga dolazi vojska i narod.
Ide kolona, duga kolona!
* * *
Jusuf
Posljednji pozdrav
Tužna srca javljamo da je umro veliki pravaš Velimir Dilber iz Dubrovnika.
Ovim putem upućujemo sućut pokojnikovoj obitelji, svim prijateljima i znancima.
NAPAD NA PREDSJEDNIKA HRVATSKIH PRAVAŠA - HPP
Dana 5, svibnja u jutarnjim satima u Berislavićevoj ulici, u haustoru "Podravke" gdje radi, napadnut je Dražen Keleminec, predsjednik Hrvatskih Pravaša-Hrvatskog Pravaškog Pokreta. Na velikom skupu Pravaša u prostorijama HVIDRe u veljači ove godine najavio sam da će se neprijatelji Hrvatske obrušiti na pravaše i da će pravaši biti fizički napadani, jer kao politički jedina svjesna i organizirana stranačka sila samo oni stoje kao zapreka na putu u Zapadni Balkan i tzv. "Eu-ropske integracije". Moja predvidjanja su se obistinila. Preko mobitela sam razgovarao s Kelemincem. Dražen Keleminec leži u bolnici u Dubravi sa slomljenim nosom, slomljenom čeljusti i povrijedjenim okom. Po mojoj osobnoj procjeni cilj ovoga napada koji su si postavile strane sile, koje plaćaju napadače, jest urušiti čitavo pravaštvo i izazvati fizičke sukobe na relaciji HSP i HP-HPP, a vjerujem da će napadnuti biti i predstavnici Hrvatskoga Zvona.
Pozivam sve pravaše da ne nasjedaju provokacijama, da izbjegavaju fizičke sukobe, ali i da budu spremni obraniti se od fizičkih napadaja.
U svoje ime,
Emil Čić, dopredsjednik Hrvatskih Pravaša-Hrvatskog Pravaškog Pokreta
Večernji list
4.5.2006
Kardinal Puljić: Nismo protiv promjena, ali Amerika mora uvažiti Hrvate!
Autor Zoran KREŠIĆ
MOSTAR - Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić pozvao je američke dužnosnike na promjenu stajalište prema reformi Ustava u Bosni i Hercegovini i da pritom ne ignoriraju nestajanje Hrvata katolika. Puljić je u intervjuu za Večernji list BiH rekao kako je tijekom susreta s američkim dužnosnicima u Washingtonu zagovarao takve ustavne promjene u BiH koje bi osigurale ravnopravnost Hrvata.
Kardinal Puljić jučer je razgovarao s dužnosnicima u Bijeloj kući, State Departmentu, koji je najviše bio uključen u raspravu o izmjenama Ustava, te Vijeću za nacionalnu sigurnost, kao i kongresnicima u tamošnjem Parlamentu.
Američka politika mora ozbiljno promijeniti pristup i uvažavati slabije, a ne samo jače. Naša glavna kritika nije bila protiv Ustava, nego protiv načela kojima bi se zacementirala podjela Bosne i Hercegovine, na kojima bi se oduzela jednakopravnost Hrvatima u Bosni i Hercegovini rekao je kardinal Puljić novinarima u Washingtonu te dodao da takav stav podržava i Vatikan. Prije toga je pastir bosanskohercegovačkih katolika održao vrlo zapaženo predavanje u Institutu za mir (USIP).
VL: Kako su tamo prihvatili vaše poruke?
PULJIĆ: S pozornošću su slušali o stanju u Bosni i Hercegovini, stanju Katoličke crkve i potrebi stvaranja Ustava u kojemu će biti ugrađena stabilna mogućnost zajedničkog života i jednakopravnosti. Više su se, međutim, zanimali za međureligijski dijalog.
VL: Razumiju li Amerikanci razloge vašega protivljenja verifikaciji daytonskog Ustava?
PULJIĆ: U Kongresu su nas također saslušali s posebnom pozornošću. Tijekom drugih susreta osjetio sam da ljudi razumiju razloge nas Hrvata koji, poput Katoličke crkve, tražimo da se zaštite jednaka prava. Na poseban način to je jamstvo za povratak i još više za opstanak onih koji tamo žive. Katolička se crkva upravo bori za ta ljudska prava na načelima pravde i jednakopravnosti.
VL: U javnosti ste, međutim, označeni protivnicima ustavnih promjena?
PULJIĆ: Želimo prenijeti poruku američkim vlastima kako Katolička crkva nije protiv izmjene Ustava. Nego, dapače, da taj Ustav bude tako stabilan da može izgrađivati mir i jednakopravnost u Bosni i Hercegovini.
VL: Ako sam vas dobro razumio, vaša stajališta razumiju i prihvaćaju američki dužnosnici?!
PULJIĆ: To je otprilike tako prihvaćeno. Htio sam razbiti jednu klimu koja je nastupila u Bosni i Hercegovini u odnosu na izjavu katoličkih biskupa o potrebi jednakopravnosti.
VL: Upozorili ste da je broj Hrvata katolika s prijeratnih 820.000 prepolovljen na 460.000?!
PULJIĆ: Zbog toga sam iznio statističke podatke o posljedicama rata, mogućnostima povratka i što sada treba poduzeti kako bi opstali ti ljudi na tim prostorima. Predstavio sam stanje Katoličke crkve, poraznu statistiku. Na poseban način stavio sam naglasak i na to da se obavi popis pučanstva. Neka se jednom stekne uvid u stanje stanovništva u Bosni i Hercegovini.
VL: Je li bilo provokativnih upita s obzirom na ranije navode o protuhrvatskoj politici američke administracije?
PULJIĆ: U Institutu za mir nije bilo provokativnih pitanja. Oni su izrazili razumijevanje prema mojemu traženju te jednakopravnosti na temelju iznesenih činjenica.
VL: Ukazali ste i na opasnost nametanja radikalnog islama u BiH?
PULJIĆ: Pokušaja nametanja radikalnog islama muslimanima u BiH dolazi iz drugih islamskih zemalja. Radikalne verzije islama poput vahabizma protivne su tradicionalnoj kulturi bosanskohercegovačkih muslimana i donose probleme, jer su huškačke i isključive prema drugim vjerama. Bilo bi vrlo opasno da se nastavi taj proces radikalizacije u BiH.
Večernji list
28.04.2006
Spriječen nestanak Hrvata s političke scene
MOSTAR – Neusvajanje amandmana na Ustav u Parlamentu BiH ima i dobre i loše strane. Gledano iz perspektive pozicije hrvatskoga naroda, ali i cjelokupnog stanja u BiH, dobro je što ponuđena ustavna rješenja nisu usvojena. Prije svega jer je spriječeno da Parlament BiH kao zakonodavni organ vlasti legalizira dvoentitetsku podjelu zemlje.
U BiH je i dalje na snazi oktroirani Ustav, koji je pretočen u Aneks 4 Daytonskog mirovnog sporazuma. Neusvajanjem ponuđenih rješenja uklonjena je mogućnost legaliziranja genocidom stvorene RS. Dobra poruka jest i što je spriječena marginalizacija Doma naroda, koji je Hrvatima jedini oblik zaštite na državnoj razini i što je spriječeno legaliziranje entitetskog glasovanja u Parlamenta.
Treći argument protiv usvajanja ponuđenih rješenja jest zaustavljanje procesa ustavnih promjena koje su krenule u pogrešnom smjeru. Prva faza bi zacementirala postojanje RS te od BiH stvorila zajednicu entiteta. Pozitivan argument je i sprječavanje druge faze, koja bi zasigurno išla u smjeru teritorijalnoga preustroja, ali samo u Federaciji BiH, kao što su to najavljivali zastupnici iz RS-a. Vjerojatno bi se u toj fazi zatražilo ukidanje županija.
Dobar znak je i što unatoč brojnim pritiscima, prije svega američkoga veleposlanika, dio zastupnika nije popustio, što znači da u BiH ipak ima političara kojima je stalo do suvereniteta zemlje. Iako je odbacivanje ponuđenih rješenja gledano dugoročno dobro po BiH i položaj hrvatskoga naroda, euforiji nema mjesta jer njihovo odbacivanje ima i lošu stranu. Prije svega, međunarodnoj zajednici poslana je poruka da predstavnici triju bh naroda ne mogu postići konsenzus. Druga negativna pojava jest da će put ka Europi sada biti vjerojatno još više usporen te da će Bushova administracija jedno vrijeme dignuti ruke od BiH. Loše je i to što će zbog neusvajanja ustavnih promjena jedno određeno vrijeme stanje ostati nepromijenjeno. S ustavnim promjenama vjerojatno će se pričekati do izbora. (M. V.)
Sarajevo, 27.4.2006.
Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH odbio ustavne amandmane
Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije usvojio prijedloge amandmana na Ustav BiH koje je utvrdilo Predsjedništvo BiH.
Za prijedloge je glasovalo 26 zastupnika dok je protiv prijedloga bilo 16 poslanika. Da bi prijedlozi bili prihvaćeni moralo ih je podržati dvije trećine prisutnih zastupnika (28) koji su glasovali.
Protiv prijedloga, za čije je usvajanje nedostajalo dva glasa, glasovali su zastupnici Stranke za BiH, HDZ 1990., nekoliko nezavisnih zastupnika, te Mehmed Žilić iz SDA.
Rad Zastupničkog doma obilježile su brojne stanke, stalno diplomatsko lobiranje američkog veleposlanika Douglasa McElhaneya, te pozivi na usvajanje amandmana visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga.
Neusvajanje ustavnih amandmana imat će utjecaj i na način provedbe listopadskih izbora, koji će se službeno raspisati početkom svibnja.
Sarajevo, 26.4.2006.
Uzoriti kardinal Vinko Puljić upozorava
U hrvatskoj politici ima ucijenjenih i kupljenih
Uzoriti kardinal Vinko Puljić upozorio je jučer, na dan rasprave u Parlamentu o ustavnim promjenama, kako u hrvatskoj politici u BiH ima ucijenjenih i kupljenih. Toga je bilo za vrijeme gospodina Petritscha. On dobro zna što je napravio s pojedinim političarima.
To sada rade i ovi političari poručio je uzoriti kardinal u intervjuu Glasu Amerike.
Kardinal Puljić kazao je da političare poimenice u javnosti neće prozivati te da ima dovoljno elemenata za takvu izjavu.
Ako im treba odgovoriti onda ću im to kazati jasno u oči naglasio je kardinal.
On je istaknuo i da osim takvih političara ima i onih koji su naivni, ali i onih koji žele dobro. Izrazio je žaljenje jer je došlo do podjele hrvatskoga naroda oko ustavnih promjena, ističući da se to dogodilo jer nije usvojena jasna strategija.
Kardinal se usprotivio ponuđenim ustavnim promjenama, navodeći kako dana obećanja nisu nikakva jamstva. "Entitetska podjela nepravedna je podjela jer ozakonjuje ratne uspjehe", poručio je kardinal Vinko Puljić.
Večernji list
25.04.2006
Izjava franjevaca Bosne Srebrene u povodu izglasavanja ustavnih promjena u BiH
BiH treba reorganizirati do ugasnuća FBiH i RS
Provincijski kapitul Bosne Srebrene izrazio je svoju najozbiljniju zabrinutost za posljedice novih ustavnih odluka čije je izglasavanje aktualno. Kapitularci okupljeni na zasjedanju u Sarajevu razgovarali su o ustavnim promjenama u BiH i njihovim posljedicama za hrvatski narod o čemu su javnosti uputili Izjavu koju je potpisao 61 franjevac.
Zabrinutost
"Mi, franjevci Bosne Srebrene, želimo u ovom prijelomnom trenutku povijesti BiH pred domovinskom javnošću izraziti svoju najozbiljniju zabrinutost za posljedice novih ustavnih odluka čije je izglasavanje ovih dana aktualno. Ako one ne štite jednakopravnost hrvatskog naroda u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti te pravo svakog naroda ove zemlje na slobodu, samobitnost, uvažavanje vlastitih nacionalnih, kulturnih, jezičnih i religijskih osobitosti i temeljnih ljudskih prava svakog građanina ove zemlje, takve promjene ne možemo smatrati napretkom ka boljoj budućnosti naše zemlje i njezinih građana, nego ostajanjem na trenutačnoj poziciji nepravednih struktura koje blokiraju normalno demokratsko funkcioniranje jedne europske države.
Poticaj povratku
Želimo poručiti domaćoj javnosti i svim međunarodnim čimbenicima da traženje ravnopravnosti svih naroda ne ugrožava funkcionalnost države BiH, nego da je ugrožava uporno pravljenje kompromisa s rezultatima rata i zločina", navodi se u Izjavi. "U tom pogledu želimo ponoviti stavove koje smo javnosti prezentirali sa sastanka Plenarnog vijeća naše provincije od prije godinu dana. Ustrajavamo pri mišljenju da bi BiH trebalo reorganizirati do ugasnuća FBiH i RS-a. Smatramo da je za BiH najprimjereniji županijski ustroj na principu jednakopravnosti svih naroda i općeg dobra svih stanovnika upravne jedinice.
Držimo da bi to bio najbolji poticaj za osiguravanje povratka kao temeljnog prava svakog pojedinca na život u slobodi i sigurnosti u svojoj zemlji i na svome posjedu. Ako se u sadašnjoj fazi ustavnih promjena ne bi moglo sve to realizirati, molimo sve koji o tome odlučuju da svojim sadašnjim odlukama ne blokiraju mogućnost da se u boljim vremenima i prilikama to ipak ostvari na dobrobit svih naroda i građana BiH", navodi se u izjavi franjevaca Bosne Srebrene.
Večernji list
25.04.2006
Mons. dr. Franjo Komarica: Povratak u Posavinu spriječila šefica UNHCR-a
S banjalučkim biskupom Franjom Komaricom razgovarali smo o položaju Hrvata-katolika u RS te o trenutačnim političkim zbivanjima u BiH.
VL: Ovog će se tjedna vjerojatno usvojiti ustavne promjene u BiH, koje su potpisali i najviši hrvatski dužnosnici u BiH. Oni se uvijek pozivaju na suglasje s katoličkim biskupima?
KOMARICA: Javnost zna da su biskupi u BiH protiv takvih ustavnih promjena. Prije svega zbog načina donošenja tih promjena. Kako netko, u ime cijelog jednog naroda, može pristati na ozakonjenje nepravde, kako može pristati da u Ustavu Države BiH bude unesena neravnopravnost hrvatskog naroda u BiH, koji je konstitutivan i trebao bi biti jednakopravan s ostala dva naroda? Toliko puta smo svih ovih poratnih godina upozoravali da neće biti dobro za BiH što u jednoj polovini države - u entitetu RS, de facto nema jednog domicilnog, konstitutivnog naroda, da s pola BiH ne iskorjenjuju Hrvate, nisu nas uopće htjeli uvažiti? Tim ustavnim promjenama, kako su nas upozorili domaći i inozemni pravnici, prijeti nestanak Hrvata i iz druge polovice BiH.
Ako ostane entitetsko glasovanje, kažu pravnici, Hrvati će moći biti preglasavani o bitnim pitanjima bez prava veta. Ti koji su u ime hrvatskog naroda pristali na takve ustavne promjene ne samo što nisu u suglasju s biskupima, nego nisu konzultirali niti pravne stručnjake. A što misli narod, običan puk, ma tko ga pita? I još kad nam za utjehu, kao maloj djeci, ti bjelosvjetski moćnici kažu da će eventualne nepravde prema hrvatskom narodu ispraviti u drugoj fazi ustavnih promjena.
VL: Vi u to ne vjerujete?
KOMARICA: Koja druga faza, kad moj narod do tada nestane i u drugoj polovini države, kao što je prisiljen - pod zakonom jačega, nestati iz jedne polovine, s područja RS?! I tko jamči za drugu fazu? Isti oni koji su nas do sada iznevjerili bezbroj puta i sukrivci su za naše nestajanje! Da su ispunili i jedno obećanje, da su vratili barem 1000 Hrvata u RS od više od 200.000 protjeranih, ja bih im, možda, i povjerovao. Ovako..?
VL: Ustavne promjene potpisali su hrvatski član Predsjedništva i predsjednik najjače hrvatske stranke u BiH, HDZ-a. Zašto su to učinili?
KOMARICA: To, ako možete, pitajte njih. Najžalosnije bi bilo ako se obistine slutnje kako su ih ucijenili međunarodni moćnici, koji su više puta do sada dokazali, bez obzira na to što govorili, kako im nije stalo do Hrvata u BiH, dapače! Podsjetit ću vas da smo mi biskupi uputili oštar prosvjed neposredno i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, već 8. prosinca 1995., dakle prije njegova parafiranja u Parizu, kad smo rekli što je dobro u tome sporazumu, a što je loše. Tražili smo da se to ispravi na vrijeme.
Nitko nas tada nije ozbiljno uzimao, da bi nakon deset godina ti isti međunarodni političari potvrdili te iste loše i fatalne strane Daytonskog sporazuma. Zato smo digli svoj glas ne protiv promjena, nego protiv ovakvih ustavnih promjena, jer nemamo pravo šutjeti kad se radi o budućnosti našeg naroda u ovoj zemlji! Isto tako bismo bili i protiv nepravdi koje bi se odnosile na druga dva naroda, na svakog čovjeka.
Večernji list
Stroga tajna: Alija mjesecima pripremao napad
Tvrdnje kako Hrvati u BiH nisu po naredbi političkog vrha iz Zagreba započeli kratkotrajni, no iznimno krvav hrvatsko-muslimanski rat (1993./94.), do prije nekoliko dana bile bi ocijenjene hrvatskom propagandom. Netom završeno suđenje dvojici muslimanskih zapovjednika Armije BiH (generalu Enveru Hadžihasanoviću i brigadiru Amiru Kuburi) iz temelja mijenja dosadašnje opće uvjerenje u Haagu i u BiH, a pod utjecajem tužiteljstvu sklonih hrvatskih medija i u većini naše javnosti da je HVO počeo napad na Bošnjake.
U dokaznom materijalu Haaškog suda protiv dvojice oficira Armije BiH nalaze se i šokantne depeše, naredbe koje otkrivaju istinu vojni vrh Armije BiH (glavni zapovjednik Alija Izetbegović) najmanje tri mjeseca prije početka sukoba Hrvata i Muslimana naredio je svojim jedinicama pripremu za napad na Hrvate.
Napad predviđen
U depeši svojim jedinicama od 20. siječnja 1993., general Hadžihasanović, zapovijednik 3. korpusa Armije BiH, nalaže: "Za sukobe u svim gradovima HZ Herceg Bosne je preuranjeno iako je i ta opcija predviđena." Početkom 1993. započele su konačne pripreme jedinica Armije BiH za rat protiv Hrvata. Na svim frontama protiv Karadžićevih i Mladićevih Srba, jedinice Alije Izetbegovića su gubile, dok je HVO pokušavao zadržati teritorij.
Za rat sa Srbima nismo bili spremni, za rat s vama bit ćemo govorili su Bošnjaci Hrvatima. I doista, kad je započeo, u travnju 1993., otvoreni hrvatsko-muslimanski rat, brigade Armije BiH su u roku nekoliko dana narasle do korpusa s nekoliko desetaka tisuća naoružanih i opremljenih vojnika. Svakome tko zna nešto o vojsci bilo je jasno da su pripreme za to morale trajati mjesecima.
Vance-Owenov plan
Početkom 1993. trajali su žestoki pregovori o kantonalnoj podjeli BiH. U Ženevi je do travnja dovršen Vance-Owenov plan etničke podjele BiH. Alija Izetbegović i Mate Boban potpisali su zemljopis podjele, Radovan Karadžić nije. Hrvati su bili zadovoljni dobivali su tri entiteta. Izetbegoviću nije padalo na pamet poštovati potpis na kantonalnu podjelu. Stoga je počeo rat protiv Hrvata i naložio Armiji BiH prodor do Jadrana.
comments powered by Disqus
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
